2. CIKLUS

3. GODINA

18. PISMO

OBJAVA BOGA U KRISTU I CRKVENA DOGMA

Uvod

“Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem" (1 Kor 9,16)! Pod dojmom tih Pavlovih riječi stoji Crkva od svog početka. Ona mora Ijudima svih vremena tumačiti što Krist znači za njih i što im donosi.

Crkva to čini na razne načine. U onomu što kršćanski roditelji govore svojoj djeci, u riječima što ih vjeroučitelj govori svojim učenicima, u tumačenju evanđelja u službi riječi, u poslanicama biskupa i u papinim enciklikama: svim time želi Crkva ispuniti zadatak koji joj je Krist ostavio kao strogu obavezu.

U ovom pismu neće biti govora o svim tim načinima prenošenja crkvenog nauka i navještaja, nego u prvom redu o jednom obliku: o dogmi i njezinu razvoju. Dogma je svečano, za cijelu Crkvu obavezno očitovanje njezina učiteljstva. U dogmi Crkva sama sebe čvrsto postavlja. Ona je uvjerena da je svojim dogmama obavezno i sigurno spoznala i izrazila Božju istinu.

Zar je onda čudno što je to postavljanje u povijesti Crkve nailazilo, nailazi još i danas, na oporbu. Kada se Crkva tako postavi i doživi takvu oporbu, ne može se jednostavno pozvati na (dogmatski) izričaj da ona navješćujući dogme uživa osobitu potporu Duha Božjega koji je podržava u istini. Crkva mora, naprotiv, samoj sebi i onima koji je o tome pitaju obrazložiti na što to ona zapravo misli kad govori o "dogmi", kako se i u ovoj dogmi - kao svagdje u Crkvi - božansko i Ijudsko nerazdjeljivo susreće i što to znači za obaveznost i ispravno shvaćanje dogme.Ovo pismo želi obrazložiti što znače dogme u životu Crkve i kako ih treba razumjeti.

SADRŽAJ

1. Dogma - razvoj dogme - objava

1.1 Što znači dogma?1.11 Dogma - opterećen pojam1.12 Dogma - službeni pojam u Crkvi

1.2 Što znači razvoj dogma?1.21 Razvoj dogme - neprekinuti napredak1.22 Razvoj dogme - nije neprekinuti razvitak

1.3 Kako se crkvena dogma odnosi prema Božjoj objavi?1.31 Božja objava -zaključena i nenadmašiva1.32 Božja objava - zahtijeva razvoj1.33 Prva obrada - obavezna za budućnost1.34 Razvoj dogme: - vezan uz Pismo i predaju - svodiv samo na Pismo?1.35 Razvoj dogme - iz biblijskog ishodišta1.36 Razvoj dogme:

- u živoj povijesti - ne bez biblijskog ishodišta - uslijed mnogovrsnih čimbenika

1.4 Zadatak

2. Dogma u povijesti Crkve 2.1 Povijesno jezično obilježje dogme2.11 Ista poruka u različitu govornom ruhu: - slikoviti jezik početaka

- teološki razvoj u Pracrkvi - pojmovno-teološki jezik u vremenima nakon apostola - nedostatnost svakoga govora

2.12 Jezično obličje dogme opečaćeno njezinim zadatkom: - dogma je zaštitni obrazac

- dogma je kompromisni obrazac - dogma je crkveni odabir jezičnoga izraza

2.13 Poruka objave - u dogmama i iznad njih

2.2 Dogma nosi pečat povijesti2.21 Dogma je ovisna o vremenu i situaciji 2.22 Dogma je ograničena:

- na neku spornu točku

- uslijed svojih pojmova2.23 Dogmu treba nanovo tumačiti: - radi pristupa vjeri

- iz vjernosti prema tradicionalnoj vjeri - sva Crkva

2.3 Razvoj dogme i napredak dogme2.31 Razvoj dogme nije napredak dogme:

- objava je u Kristu nenadmašiva- stjecanje spoznaje često je i gubitak spoznaje - stjecanje spoznaje još nije napredak vjere

2.32 Razvoj dogme jest služenje evanđelju2.33 Pismo je nenatkriljivo mjerilo razvoja dogme

2.4 Zadatak

3. Dogma u službi objave

3.1 Služba dogme - zahtjevi i mjerila3.11 Oportunost dogmatizacije3.12 Koncentracija vjerskih istina3.13 Uključivanje u temelje vjere3.14 Otvorenost prema mnogostrukosti teologije:

- na temelju punine Božje objave- na temelju pluralizma sadašnjosti- kao zahtjev učiteljstvu

3.2 Služba dogme i zadatak učiteljstva

3.3 Zadatak

1 . DOGMA - RAZVOJ DOGME - OBJAVA

1.1 Što znači dogma?

1.11 Dogma - opterećen pojam

Kad čovjek današnjice čuje riječ dogma, osjeća se nevoljko: kad čuje taj pojam, ne mora li pomisliti na neslobodu i sputavanje čovjeka, na dogmatizam? Od vremena prosvjetiteljstva vrijedi lozinka: "Sapere aude!" - "Imaj hrabrosti poslužiti se svojim vlastitim razumom!" Zašto bi se čovjek u tumačenju Riječi Božje dao sputavati crkvenim formulacijama?Mnogi smatraju da je dogma pojam koji ukratko izriče svako otuđenje i nesnošIjivost. To, čini se, vrijedi ne samo među kršćanskim vjeroispovijestima, nego za mnoge i u odnosima između Crkve i današnjeg svijeta, koji načelno zastupa pluralizam nazora na svijet i koji se ne želi isključivo vezati uz određenu formulaciju Crkve.Nije li Crkva tijekom svoje dosadašnje povijesti prečesto dokazala da može Riječ Božju staviti u službu želje za vlašću ove ili one vrste? Zar nije ona kroz stoljeća pozivajući se na svoje dogme s nepravom prodrla u područje znanosti i time kočila napredak znanosti? 1

1.12 Dogma - službeni pojam u CrkviSučelice toj nevoljkosti treba se prvo zapitati što pojmom dogma označuje teologija i Crkva.Dogmom teologija na temelju Prvog vatikanskog sabora označuje od Boga neposredno objavljenu istinu koju crkveno učiteljstvo jasno i konačno predlaže kao predmet vjere.

To specifično značenje riječi dogma, kako ga teologija danas smatra samo po sebi razumljivim, oblikovano je u 18. stoljeću. U službenoj, govornoj upotrebi u Crkvi pojavljuje se tek u 19. st. Službeni crkveni pečat dobilo je pretežno na Prvom vatikanskom saboru.

Po tom tumačenju dogmu određuju dva bitna obilježja:- njezin sadržaj mora biti od Boga objavljen- taj sadržaj mora Crkva predložiti kao vjerski obavezan.

Sve do u 19. stoljeće "dogmatizirala" je Crkva ili dogmom proglasila neku istinu objave samo onda kad je bila napadnuta. Mnoge i presudne istine Sv. pisma nisu bile napadnute na takav način da bi Crkva osjetila potrebu u pravom je smislu definirati, tj. službeno izreći kao stavak svoga vjerovanja. Stoga važne vjerske istine nisu postale dogmama u strogom i pravom smislu.Ovamo spadaju npr.: Isusova poruka o dolasku Božjeg kraljevstva, nauk o pravom i istinskom životu koji je u Kristu došao, nauk o slobodi djece Božje, nauk o Kristovu velikosvećeništvu.

Crkvena dogma nije dakle nikako isto što i Božja objava. Crkvena dogma jest onaj isječak objave koji je Crkva u nekom povijesnom trenutku iz stanovitih razloga, pretežno radi obrane od zabluda, proglasila obaveznom točno određenom formulacijom.To je pojam dogme u pravom i uskom smislu. Osim toga riječ se dogma običaje__________1 Usp. KASPER, Walter, Dogma unter dem Worte Gottes, Mainz 1965, str. 7 sl.

upotrebljavati u širem i obuhvatnijem smislu. Tada označuje sve vjerske istine koje Crkva općenito i obavezno naučava i vjeruje, a da i nisu definirane izričitim, svečanim izričajem.

1.2 Što znači razvoj dogma?

Ako promatramo crkvene dogme, opažamo da su nastale u različitim vremenima. I pokazalo se da se ono što se u dogmi formuliralo, koji put nije prije toga tako ili tako izričito vjerovalo. Stoga se postavlja pitanje o razvoju crkvenog učenja, o njegovim zakonima, o njegovoj zakonitosti. Postavlja se pitanje o razvoju dogme.

1.21 Razvoj dogme - neprekinuti napredak

Pod razvojem dogme razumijeva se razvijanje objave tijekom povijesti ili, opreznije rečeno, put objave kroz povijest.

U prošlosti je o razvoju dogme većinom postojala ponešto jednostrana predodžba. To se zamišljalo ovako: objava ostaje sadržajno uvijek ista, dok poznavanje vjere s vremenom raste. Objava se logičkim putem sve više razvija po zakIjučcima do kojih dovodi razmišljanje. Ono što se do sada vjerovalo uključno postaje tim putem predmet izričitog vjerovanja. Povijest teologije pokazuje stvarno jasno da mnoge istine i teološka uvjerenja koja su se kasnije izričito vjerovala, za vrijeme crkvenih otaca nisu bila prisutna u vjerskoj svijesti Crkve, dapače. da su se npr. pojavila tek u srednjem vijeku kao plod intenzivnog misaonog nastojanja teologa.

To jednostrano shvaćanje razvoja dogma tumači se onda od starine različitim slikama: Razvoj je dogme sličan sjemenu ili biljci koja se sve više razvija i donosi cvjetove i plodove. Kako se cvjetovi i plodovi razvijaju iz sjemenke, tako dogme i sve kasnije teološke spoznaje nisu ništa drugo nego razvoj objave koja je u Kristu našla svoju puninu.Ili se razvoj dogme uspoređuje s razvojem čovjeka: tijelo je djeteta i muža jedno te isto ukoliko su udovi i organi isti. Ipak postoji u čovjeku rast i dozrijevanje. Kod starca međutim ne postoji ništa što nije već zasađeno u djetetu.

Budući da napredak veoma utječe na čovjekovo mišljenje, povezuje se s vremenom, uz opisano shvaćanje razvoja dogme, posve razumljivo predodžba da je razvoj dogme isto što i napredak dogme.

Kao što se evolucija, razvoj života, uzdiže od primitivnog do savršenog i kao što tehnički razvoj znači tehnički napredak, tako i teologija - po mišljenju mnogih - kroz razvoj dogma ponire sve dublje u objavu. Ona se sve više okreće prema vjerskim istinama i može ih sve bolje protumačiti.

1.22 Razvoj dogme - nije neprekinuti razvitak

Kako god to tumačenje razvoja dogma na prvi pogled moglo izgledati očigledno, ipak tu postoje znatne poteškoće koje ćemo ovdje (na nekoliko primjera) barem ukratko nabaciti.

Po tom shvaćanju razvoja nauka i dogmi morala bi se od apostolske Crkve doproglašenja neke dogme provlačiti crvena nit: trebalo bi biti moguće pokazati kako je teološko razmišljanje - utemeljeno na izričajima Svetoga pisma -dosljedno i u

neprekinutom napredovanju dolazilo do sve boljih spoznaja sve dok se te spoznaje konačno nisu u "zrelom" obliku staložile u dogmu. Egzaktno istraživanje ne može međutim nipošto uvijek dokazati takva dosljedna napretka.

Tako npr. ne vodi neprekinuti uspon u smislu opisanog razvoja objave od prenošenja vlasti ključeva na Petra (usp, Mt 16,18) do proglašenja papinske vrhunske pastirske vlasti, kako ju je dogmom proglasio Prvi vatikanski sabor. Crtu toga razvoja znatno prekida npr. ideja koncilijarizma koja je osobito za vrijeme koncila u Konstanci (1414-1418) bila u Crkvi nadaleko proširena (usp. Pismo 15/3.32).

Vjera u sedam sakramenata, što je definirano na Koncilu u Tridentu, ne može se ozbiljnim povijesnim istraživanjima dokazati prije sredine 12. stoljeća. I prije tog vremena pokušalo se govoriti o broju sakramenata, ali su se spominjali i drugi brojevi (kao broj 2, 9, 12). Pošto je u teologiji prihvaćeno da ima sedam sakramenata u našem smislu, vrlo su brzo otklonjeni svi drugi načini brojanja.Nauk o Marijinu bezgrešnom začeću koji je papa Pio IX 1854. proglasio dogmom, još su u 13. stoljeću ugledni teolozi smatrali nemogućim.

Zbog tih poteškoća trebat će razviti drugačije predodžbe o tijeku povijesti dogma. O tome će biti govora pošto prvo pobliže razjasnimo odnos dogme prema Božjoj objavi.

1.3 Kako se crkvena dogma odnosi prema Božjoj objavi?

1.31 Božja objava - zaključena i nenadmašiva

Postoji već od davnine, u pojedinostima doduše ne uvijek jednakom jasnoćom zastupano, mišljenje Crkve da je Božja objava završetkom Pracrkve zaključenapa se dakle ne može "više očekivati nikakva javna objava.” 2

Prije se u teologiji obično govorilo: "Objava je smrću posljednjeg apostola zaključena." Taj se način izražavanja ne bi trebao više upotrebljavati. Jer danas je u novozavjetnoj znanosti sigurno da su neki novozavjetni spisi, dakle dokumenti objave, nastali tek nakon "smrti posljednjeg apostola" (npr. 2 Pt).

Izričaj da je objava zaključena završetkom Pracrkve ne smije se negativno shvatiti, kao da se Bog prestao čovjeku objavom priopćavati. Taj izričaj ima, naprotiv, izričito pozitivan smisao. Bog se u svom Sinu otvorio čovjeku. On mu je rekao svoju posljednju nenadmašivu Riječ (usp. Iv 1; Heb 1,1-3). Zaključena objava znači prema tome "apsolutno i nenadmašivo samopriopćenje Boga stvorenom duhu" 3. Budući da je u Kristu došla punina vremena, ne trebamo ovdje na zemlji očekivati nikakvo daljnje razdoblje povijesti spasenja (usp. Pismo 5 / 4.3).

1.32 Božja objava - zahtijeva razvoj

___________________2 2. vat. sabor, Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi, br. 4.3 RAHNER, Karl, Uberlegungen zur Dogmenentwicklung, u: Schriften zur Theologie IV, Einsiedeln/Zurich/Koln 1960, str. 18.

Posljednja Riječ Božja Ijudima nije neki katalog pojedinačnih rečenica, nego obuhvaća događaj Kristov u svoj njegovoj punini. Budući da je taj Kristov događaj neiscrpivo bogat i želi tim bogatstvom obuhvatiti sva vremena, sama dinamika Riječi Božje zahtijeva razvitak tijekom povijesti.

1.33 Prva obrada - obavezna za budućnost

Treba svakako razlikovati prvu obradu iskonskog Kristova događaja od svakoga susljednog razvoja i navještaja: prva i u osnovi nenadmašiva faza razvoja Riječi Božje na području Pracrkve još je sastavni dio same objave.

Danas nitko više neće osporavati da je povazmena prakršćanska zajednica protumačila Isusove riječi i Kristov događaj (usp. Pismo 9/1.32) i da je to tumačenje razvijenije nego poruka povijesnog Isusa, koja nam je još najjasnije sačuvana u sinopticima (usp. Pismo 6/1.31). Novi zavjet na više načina tumači Kristovu smrt (usp. Pismo 7/42) i pripisuje Kristu različite naslove (usp. Pismo 9/2.22). To su već neki primjeri jasnoga razmišljanja o Kristovu događaju i prema tome su teološko razjašnjenje djela spasenja.

Ta se prva obrada Kristove poruke, izražena u propovijedi prvih svjedoka, po uvjerenju Crkve dogodila pod osobitim utjecajem Božjega Duha. Prema tome se svjedoci ne nižu u nizu predaje jednostavno onako kao u kasnijoj Crkvi njezini pastiri i vjernici. Svjedoci apostolskih vremena za razliku od drugih spadaju u izvorište predaje.

Budući da je objava zaključena svršetkom apostolske Crkve, ne pruža privatna objava nikakve stvarno nove izričaje, koji bi nadilazili posljednju Riječ Božju u Kristu. "Privatne su objave u biti imperativi, kako treba da kršćanstvo postupa u nekoj povijesnoj situaciji; one nisu nikakve bitno nove tvrdnje, nego samo nova zapovijed" 4. Tako npr. privatne objave Margareti Mariji Alacoque o štovanju presv. Srca Isusova ne žele pružiti nikakvu novu objavu nego potaknuti Crkvu na stanovito štovanje u Kristu objavljenog otajstva spasenja.

1.34 Razvoj dogme:

Činjenica da je objava u Kristovu događaju dosegla svoj vrhunac i ujedno jezaključena znači: ta je objava obavezna za sve daljnje crkveno naviještanje. Sve se dogme moraju mjeriti tom objavom, moraju je posredovati. Time nastaje pitanje: kako Crkva u svojim pojedinim razdobljima pristupa toj objavi, koji joj izvori stoje na raspolaganju.

1. - vezan uz Pismo i predaju

Po tradicionalnom katoličkom poimanju postoje dva izvora iz kojih Crkva crpi istinu objave: Pismo i usmena (apostolska) predaja. Tome su nasuprot reformatori naglašavali načelo: "Sola Scriptura - Samo Pismo": sveukupna je objava sadržana samo u Pismu.

_____________4 RAHNER, Karl, Visionen und Prophezeihungen, Herder 1958, str. 27.

Raspravljajući o tom shvaćanju reformatora, Tridentski sabor uči: "Sveti je sabor svjestan da je ta istina i objava (disciplina) sadržana u napisanim knjigama i u nezapisanim predajama".

5

U najnovije je vrijeme ponovno postavljeno pitanje o izvorima objave u katoličkoj teologiji, pri čemu su se jedan drugom suprotstavila dva stava: Zastupnici jednog smjera vjerovali su kako bi se moralo pretpostaviti da jedan dio Božje objave nije sadržaj u Pismu, nego se prosljeđivao usmeno uz Pismo.

Teolozi drugoga smjera zastupali su tezu da se odluka Tridentskog sabora o ovom pitanju ni u kojem slučaju ne smije tako razumjeti: Sva je objava sadržana u Pismu, a apostolska predaja u cjelini ima samo funkciju da tumači Pismo. To da odgovara i povijesnom događanju. Po tom se dakle shvaćanju ne smije govoriti o dvjema zasebnim izvorima objave, o Pismu i predaji.

Na Drugom je vatikanskom saboru nakon oštre teološke diskusije izabrana formulacija koju svaki od ta dva smjera može tumačiti u svom smislu. Pitanje je dakle ponovno ostalo otvoreno.Dogmatska konstitucija o objavi kaže: "Apostolska je propovijed na osobit način izražena u nadahnutim knjigama" (br. 8). "Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle međusubno povezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istog božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći k istom cilju smjeraju" (br. 9). "Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma" (br. 9).

2. - svodiv samo na Pismo

Ma kakav stav zauzeli u pitanju odnosa između Pisma i predaje, jedno treba biti jasno: ako netko želi neku vjersku istinu temeljiti upućivanjem na apostolsku predaju neovisno o Pismu, mora dokazati da je ta predaja postojala uvijek u povijesti Crkve.Dokazivanje je usmene predaje neovisne o Svetom pismu u razvoju dogme skrajnje teško ako i ne sasvim nemoguće. To se pokazalo u posljednjim desetIjećima upravo kod teološkog dokazivanja marijanskih dogmi.

Tako nas povijest dogmi uči da se prije 4. ili po drugim istraživačima, prije 5. stoljeća u Crkvi nije npr. ništa znalo o tjelesnom uznesenju Marije u nebo. O tome se najprvo govorilo u više nabožno-legendarnim spisima. Onda se to vjersko uvjerenje pomalo i sve jasnije susreće u spisima priznatih crkvenih teologa te ono nalazi svoje mjesto u pučkoj pobožnosti; a konačno je 1950. proglašeno dogmom. Povijesnim se putem pokazalo da se ta istina u određeno vrijeme razvila iz shvaćanja Marijine uloge u povijesti spasenja kako je izlaže Sveto pismo. (Slično se dogodilo s dogmom o Marijinu Bezgrešnom začeću). Ali bi teško bilo obrazloženo vjerovati da se taj vjerski izričaj predavao isključivo usmeno prije nego što se prvi put pojavljuje u pismenom svjedočanstvu.

Ako i ima objavljenih sadržaja koji su se prenosili mimo Svetoga pisma, jedva da postoje mogućnosti te istine povijesno dokazati. Time pak postaje beznačajno upućivanje na predaju uz Sveto pismo. Kasnije definirane dogme mogle bi se možda mnogo lakše izvesti iz stanovitih vjerskih istina koje se u Pismu nalaze u začetku nego dokazivati kako postoji povijesno vjerodostojna predaja uz Pismo.

______________5 DENZINGER-BANNWART-UMBERG-RAHNER, Enchiridion Symbolorum. Herder

31(1957), br. 783.

1.35 Razvoj dogme - iz biblijskog ishodišta

Budući da su dogme vezane uz objavu, mora postojati mogućnost da se izvedu iz objave, da se za njih nađe "dokaz iz Pisma i predaje". Dakako, kad se ovdje govori o dokazu, svakako se taj pojam mora ispravno shvatiti.

Kada danas govorimo o dokazu, redovito mislimo na dokaz u smislu filozofije ili prirodne znanosti. Neki je stavak tu dokazan tek onda kad se na osnovi dokaza ili besprijekornog pokusa može uvidjeti da je ispravan. Ako smo nešto uvidjeli, ne možemo više zanijekati istinu. U tom smislu načelno ne postoji u teologiji nikakav dokaz jer se objava može samo vjerom shvatiti, vjerom koja se upravo ne da uvidjeti i koju ni teologija ne može učiniti razvidnom.

Ako teologija za dogmu iznese neki dokaz Pisma i predaje, time crkveno definirana dogma nije dokazana u tom smislu da se može uvidjeti ono što se prije vjerovalo. Teološki dokaz želi samo uspostaviti vezu između zaključene predaje i dogme koju je proglasila Crkva u stanovitom vremenu. Pri tome se u većini slučajeva ne može dokazati neprekinuta crta razvoja od zaključene objave apostolskog vremena do crkvenoga proglašenja dogme (usp. 1.22).

Ako netko trijezno proučava povijest teologije i dogmi, spoznat će da nije moguće za svaku kasniju dogmu, a kamo li za svaku teološku tezu, pronaći izričit izričaj u Pismu. Štoviše dostatan je neki začetak u Pismu koji se može daIje razvijati i u stanovitom vremenskom razdoblju Crkve postati dogmom.

1.36 Razvoj dogme:

Ako netko želi pratiti kako je iz takva "razvoju otvorena začetka u Pismu" nastala dogma ili ako bi netko htio jednu crkvenu dogmu svesti na takav začetak, treba upitati po kojim se zakonima događa takav razvoj.

1. - u živoj povijesti

Već smo gore (usp. 1.21 i 1.22) ustanovili: ne zadovoljava tumačenje da je posrijedi samo logički razvoj takva začetka.Treba u povijesti Crkve zapaziti različite čimbenike koji su doveli do razvoja dogmi. Svakako je nemoguće doći do iscrpna pregleda svih mogućih čimbenika i zakonitosti koji bi mogli na pravi način dovesti do dogme. Jer nositeIji povijesti, a time i povijesti dogmi, koju vodi Duh proslavljenoga Gospodina, jesu Ijudi. Takva je pak povijest, kao i svaka povijest, načelno otvorena prema novim mogućnostima, kojih do sada još nije bilo.

2. - ne bez biblijskog ishodišta

Svakako nam već dosadašnja povijest dogmi omogućava zapaziti granice pravog razvoja dogmi, dakle pokazati kada neka predaja sigurno ne može postati dogmom. Tako se prije svega može reći da neka rečenica ne može postati dogmom ako se nikako ne može pokazati da je ta rečenica barem u začetku sadržana u objavi.

Na pitanje kako kasnija dogma mora biti sadržana u objavi, svi teolozi nipošto ne odgovaraju jednako.

3. - uslijed mnogovrsnih čimbenika

Sve ako se i ne može sastaviti nikakav potpun popis svih mogućih čimbenika koji su djelovali na razvoj pojedinih dogmi, može se navesti niz takvih razloga u povijesti. Tako je do proglašenja dogme mogao dovesti:- istup krivih nauka (npr. kod ranih kristoloških dogmi; usp. Pismo 9/23)- stanoviti smjer pobožnosti u Crkvi- teološko obrazloženje, koje se u stručnom teološkom jeziku označuje kao

"prikladan" ili "doličan" razlog.

Upravo su na razvoj marijanskih dogmi, kako svjedoči povijest, uvelike utjecali razlozi prikladnosti (konvenijencije). Dokazivalo se: Bog je mogao Mariji dodijeliti neku povlasticu. Ta povlastica bila je za Mariju prikladna i dolična. Dakle Bog je dao Mariji takvu povlasticu. ("Potuit, decuit, ergo fecit")

Isto se tako očituje djelovanje pobožnosti upravo kod tih marijanskih dogmi. Vjera i molitva Crkve poznavala je stavak o tjelesnom uznesenju Marije u nebo davno prije nego što je Pijo XII. godine 1950. proglasio tu dogmu.

1.4 Zadatak

Vjerska svijest Crkve sadrži uvjerenje da je objava zaključena svršetkom Pracrkve. S druge je strane Crkva uvjerena da može proglašavati nove dogme. Kako se može uskladiti to dvoje?

2. DOGMA U POVIJESTI CRKVE

Pokazalo se da je dogma plod povijesnog razvoja. Onda ona nosi i pečat povijesti, vremena u kojem je nastala i prošlosti iz koje je iznikla. Tko dakle želi ispravno shvatiti dogmu i njezino značenje, mora biti svjestan te činjenice.Pokušat ćemo sada istaći nekoliko značajki kojima povijest opečaćuje dogme i značenje koje one imaju za razumijevanje dogme.

2.1 Povijesno jezično obličje dogme

Svaka je dogma nužno na temelju svog povijesnog nastanka izrečena jezikom svog vremena, ona posjeduje jezično obličje stanovitog vremena, upravo onog vremena u kojem je definirana. Njezin je jezik u isto vrijeme opečaćen posebnom situacijom u kojoj je formulirana i posebnim zadatkom koji je upravo u toj situaciji morala ispuniti.

2.11 Ista poruka u različitu govornom ruhu:

Ako usporedimo jezik crkvenih dogmi, prije svega kasnijih crkvenih dogmi, s jezikom Svetoga pisma, može se lako ustanoviti da se jezik dogmi često bitno razlikuje od jezika Pisma.

1. - slikovit jezik početnika

Božja objava koju susrećemo u spisima Starog i Novog zavjeta pojavljuje se u onom govoru u kojem su poruku spasenja Židovima i poganima navijestili proroci, apostoli i misionari. Taj se jezik često sastoji od slika i prispodoba. Zoran je i neposredan.

Taj govor slika i prispodoba osobito je jasno razvidan u neposrednoj poruci Isusovoj, kako su nam je zasvjedočili prije svega sinoptici pomoću prispodoba, rasprava i mnogovrsnih poduka.

2. - teološki razvoj u Pracrkvi

Pri tome svakako ne smijemo previdjeti da je već povazmena apostolska Crkva pojmovno jače odredila poruku Isusovu i shvaćanje Kristove smrti i uskrsnuća, kako su nam predane u novozavjetnim spisima. Sve to već nosi “teološki" pečat u užem smislu.

U Pavla, Ivana i u Poslanici Hebrejima susrećemo već pojmove koji su prošli teološki razvoj i daleko nadilaze jednostavnije, ranije slikovite pojmove. Tako npr. teološki punije riječi: križ, krv, spasenje, svjetlo, život, žrtva. Dok još u sinoptika križ može značiti drvo koje je osuđenik morao nositi do mjesta smaknuća, u Pavla izriče smrt Kristovu kao znak spasenja: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista" (Gal 6,14). Isto tako riječi svjetlo i život znače u Ivana nadnaravno spasenje koje se u Kristu pojavljuje i na koje upućuje prolazno zemaljsko svjetlo i život: "U njoj bijaše život i život bijaše Ijudima svjetlo" (Iv 1,4).

3. - pojmovno-teološki jezik u vremenu nakon apostola

U poapostolskom se vremenu objava zaključena svršetkom Pracrkve sve snažnije tumačila pomoću filozofskih pojmova i odnosnih načina mišljenja, razvijala se u svojim sadržajnim izričajima i štitila od krivih tumačenja.

Tako već tijekom prvog stoljeća u zaštitu nauka o Presv. Trojstvu i kristologije nastaju izrazi priroda,osoba, istobitnost i dr., i Božje se, odn. Kristovo otajstvo izriče tim pojmovIjem. Odluke i definicije nauka na saborima u Niceji, Efezu i Kalcedonu pojavljuju se u ruhu tih teoloških formulacija (usp. Pismo 9/2.3)

Drugi vatikanski sabor nerijetko je odustao od filozofskih pojmovnih definicija te se radije nadahnuo biblijskim jezikom. Tako npr. Dogmatska konstitucija o Crkvi ne pruža nikakve definicije o Crkvi iako su takve definicije već postojale u predaji (usp. Pismo 16/5.4.4). Pozivom na izričaje Pisma protumačeno je otajstvo Crkve slikama o ovčinjaku Božjem, o građevini Božjoj, o kući Božjoj, obitelji Božjoj, šatoru Božjem, Hramu Božjemu, zaručnici Kristovoj i konačno Tijelu Kristovu.

4. - nedostatnost svakoga govora

Kolikogod crkveno navješćivanje nastojalo riječima obuhvatiti sadržaj objave, da li više u slikama ili apstraktnim pojmovima, jedno ne smijemo previdjeti: svaki izričaj vjere uvijek zaostaje iza poruke objave Pisma, a još više iza stvarnosti Božje. U izričajima vjere izraženo je otajstvo Božje svakako Ijudskim jezikom, dakle predodžbama i pojmovima koji nisu u stanju da iscrpno obuhvate otajstvo Božje.

2.12 Jezično obličje dogme opečaćeno njezinim zadatkom:

Oblik neke dogme nosi pečat i uvjetovan je prije svega zadatkom koji ima ispuniti.

1. - dogma je zaštitni obrazac

Sve do u 19. stoljeće proglasila je Crkva neki vjerski stavak samo onda kad je to zahtijevala zaštita objave. Kako su na taj način dogmatske formulacije često proizlazile iz borbenog stava, nose one nerijetko onamo od časa nastanka u sebi nešto obrambeno. "Dogma je takoreći obrambena linija vjere." 6

Time je međutim dogmatska formulacija u omjeru prema cjelokupnosti objave onamo od svoga nastanka sputana nekom stanovitom jednostranošću. Budući da je definicija izrečena protiv nekoga, naglašene su dobro označene međe i istaknuta su ona gledišta koja sadržavaju ono što dijeli i što je različito među strankama u sporu.

Ipak se u svakoj zabludi nalazi zrno istine, zapravo često nastaje zabluda u naučavanju upravo zbog toga što se suviše jednostrano naglašava jedna strana objavljene istine. Stoga crkvena osuda zablude gotovo nužno nosi sa sobom posljedicu da se zajedno s obranom od zablude osudi i u zabludi sadržano zrno istine. Tako se pravi naglasci objave mogu potisnuti u pozadinu. I to često traje stoljećima dok oni ponovno nađu svoj ulazak u teologiju bez sumnjičenja da su heretični.

To se može protumačiti na primjeru Tridentskoga sabora:Budući da su reformatori nijekali ministerijalno svećeništvo u smislu predaje i nisu priznavali redovitom nosiocu svećeničke službe nikakve sakramentalne punomoći koja bi nadilazila krsno svećeništvo, morao je Tridentski sabor braniti nauk o posvećeničkom svećeništvu, koji se nesumnjivo nalazi u predaji. Vjerska činjenica o sveopćem ili zajedničkom svećeništvu tome je nasuprot potpuno potisnuta u pozadinu.Budući da su reformatori nijekali da je sv. misa žrtva i u euharistiji vidjeli samo gozbu, branili su koncilski oci u Tridentu osobito snažno da je euharistija žrtva. Tome je nasuprot u svijesti Katoličke crkve za dugo vrijeme izblijedio gozbeni značaj euharistije, u Pismu inače jednoznačno zasvjedočen. Polemička je formulacija protiv reformatora onemogućila da se crkveni nauk prikaže uravnoteženo.

2. - dogma je kompromisni obrazac

Svečane su doktrinalne odluke onamo od svog postanka najčešće ne samo zaštitni obrasci nego su ujedno i kompromisni obrasci.

Ako Crkva želi otkloniti neku zabludu, mora ona svoje vlastito shvaćanje objave predložiti u obaveznoj formulaciji. To često zahtijeva kompromis u samoj Crkvi: često postoje u samoj Crkvi različiti smjerovi, različita shvaćanja neke vjerske istine, koja mogu biti posve moguća unutar jedne te iste vjere. Za ta različita mišljenja mora onda sama Crkva prvo pronaći neki kompromisni obrazac ako se želi dogmom omeđiti protiv zabluda.

________________6) SCHOONENBERG, Piet (izd.), Die lnterpretation des Dogmas. Dusseldorf 1969, str. 62.

Takvi kompromisni obrasci mogu povremeno dovesti do jednostranosti. Mogu potisnuti na stranu probleme o kojima bi trebalo raspravljati. Svakako mogu i pomoći da se izbjegnu jednostranosti koje se možda nalaze u stanovitim teološkim školskim mišljenjima i mogu upravo time značiti poticaj da se objavljena istina održi neokrnjena i da se dalje razvija.

Kao što je razvidno iz Pisma 9 (2.32), u kalcedonskoj su formulaciji kristološke dogme jasno prepoznatljivi tragovi kompromisa. Trebalo je nadvladati suprotna doktrinalna mišljenjaaleksandrijske i antiohijske škole. lako je poznati zajednički obrazac ispravno izrazio istinite točke obaju pravaca starokršćanske kristologije, ipak kompromis zastupljen upravo u tom obrascu nije zadovoljio predstavnike ni jednoga ni drugoga smjera, nego je doveo do novih rasprava. Ali je dao i nove poticaje da se dublje pronikne otajstvo Božjega utjelovljenja.

Kompromisni je značaj crkvenih formulacija osobito prepoznatljiv u nekim odlukama Drugog vatikanskog sabora. Tako se npr. u Dekretu o apostolatu laika s jedne strane naglašava da svaki kršćanin na temelju općega svećeništva i s njime povezana udjela na Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj vlasti ima samostojnu zadaću u Crkvi. S druge se strane pridaje važnost tradicionalnom shvaćanju laičkog apostolata u smislu dioništva na hijerarhijskom apostolatu Crkve i suradnje s njime.

3. - dogma je crkveni odabir jezičnog izraza

Treba spomenuti još jedan daljnji oblik jezične uvjetovanosti dogmatskih formulacija: "Dogmatski su izričaji službeno odabrani ili sređeni ... obrasci, koji doduše ... mogu biti obavezni, ali koji bi se po sebi mogli izraziti i na drukčiji način." 7

Kada se ovdje u vezi s dogmama govori o službenom crkvenom odabiranju ili sređivanju jezičnih izraza, time se želi reći ovo: u povijesti Crkve bilo je sigurno situacija kada se određena vjerska formulacija nametnula uslijed povijesne nužnosti, kada je prevladalo uvjerenje da se zamišljeno može nesumnjivo izraziti samo tom i nijednom drugom riječju. No bilo je i situacija kada se Crkva među različitim mogućnostima formulacija odlučila za jednu stanovitu pa je time, služeći jedinstvu Crkve, "sredila" jezični izraz. Pri tome se nerijetko događalo da je Crkva i sam teološki jezik podvrgla posebnim pravilima te postojećim filozofskim ili teološkim pojmovima utisnula sasvim određen pečat.Tko dakle želi upoznati sadržaj objave koji dogma označuje i brani, mora se potruditi da upozna crkveni način izražavanja i govora. Što takve formulacije više počivaju na crkvenoj odredbi, manje se mogu mimoići. One služe jedinstvu Crkve, barem u njihovo doba. Kad se netko svojevoljno ne bi htio na njih osvrtati, mogao bi doći u opasnost da izazove dojam kako mu to jedinstvo ništa ne znači. No one nisu beznačajne niti za susljedna vremena jer Crkva mora kroza sva vremena svjedočiti jedinstvo svoje vjere.

Tako nas posve obvezuje nauk kalcedonskoga sabora koji kazuje da je Krist po svom božanstvu istobitan s Ocem, a po svom čovještvu istobitan s nama, da jedna božanska osoba u sebi nosi dvije naravi (božansku i Ijudsku) nepomiješane i nepromijenjene, nepodijeljene I neodvojene (usp. Pismo 9/2.32). Ta odredba zadržava svoje značenje i onda kad usporedba novozavjetnoga svjedočanstva o Kristu s kalcedonskim naukom jasno pokaže da se ono što dogma izriče svakako može i drugačije izraziti.__________7 KASPER, nav. dj. str.55. Istaknuo izdavač.

Iako odabiri dogmatskih izričaja ranijih vremena nisu jednostavno beznačajni za kasnija vremena, moramo ipak biti svjesni još jedne posljedice koja proizlazi iz značaja crkvenih dogmi: formulacija dogme nije jednostavno istovjetna s objavljenim sadržajem koji bi htjela izraziti. Stoga će biti moguće da se taj sadržaj istakne i drugom formulacijom. I obratno: postoj i mogućnost da se zaniječe formulacija dogme, a da se time ne zaniječe sadržaj njome izrečen. Ako se upravo to uzme u obzir, uklonit će se mnoge nepotrebne vjerske poteškoće iisključiti ili bar ublažiti mnogi nesporazumi medu kršćanskim vjeroispovijedima koji opterećuju Crkvu.

Kada Tridentski sabor osuđuje reformatorske izričaje: "Kršćanin je u isto vrijeme i pravednik i grešnik" ("simul iustus et peccator") i "jedino vjera opravdava" ("sola fides iustificat") pridaje on izrazima "pravedan", "opravdati", "vjera", "grešnik" sasvim određen smisao, smisao koji se ne poklapa sa sveukupnim sadržajnim značenjem tih pojmova u Pismu, a nije neophodan ni sa strane crkvene predaje.Danas se jedva osporava da se ti osuđeni izričaji mogu shvatiti posve katolički; naime onda kad vjera zadržava onaj sveobuhvatni smisao koji je imala kako u sinoptika tako i u Ivana i Pavla i kada grijeh uključuje sve ono što se u Pismu tom rječju izriče.U tom smo smislu za svega svog života zaista i vjernici i obraćenici, Ijudi koje je po vjeri i obraćenju zahvatilo Božje spasenje i pravedništvo, ali ipak na nas stalno navaljuje snaga grijeha i neuredne požude. Po svjedočanstvu Novoga zavjeta spašen je onaj tko vjeruje. Ali konačna je i neotuđiva punina spasenja tek nada u otkupljenje posljednjih vremena.

2.13 Poruka objave - u dogmama i iznad njih

Neosporna je činjenica da su crkvene doktrinalne odluke zaštitni i kompromisniobrasci i da su često odraz potrebe Crkve da uredi pitanje jezičnog izraza. Dokle god je Božja objava povjerena čovjekovu tumačenju i zaštiti, ne može drukčije ni biti. Ali je presudno da se to činjenično stanje dosljedno uzme u obzir kad se dogme tumače i kad se ocjenjuje njihovo značenje za život Crkve. Ne smijemo očekivati da ćemo u tim dogmama naći cjelokupnu vjeru Crkve u njezinoj pozitivnoj punini.Stoga ne može biti isključiv zadatak navještanja i teologije tumačiti samo doktrinalne crkvene izričaje. Zaštitni, kompromisni i jezično odabirni značaj povijesno nastalih formulacija upravo nas prisiljava da uvijek iznova tražimo i budemo zauzeti za cjelokupnost objave te da navješćivanje i teološki razgovor oslobađamo uskoće koja je u povijesti nastala i koja se iz povijesti dade shvatiti.

2.2 Dogma nosi pečat povijesti

2.21 Dogma je ovisna o vremenu i situaciji

Već je činjenica da postoje različiti jezični oblici jedne te iste dogme mogla pokazati da svaka dogma, unatoč svom nadvremenskom sadržaju, ima svoje povijesno mjesto. Nastala je uvijek u stanovitoj situaciji i za stanovitu situaciju. To konačno proizlazi iz biti Crkve: ona je Božji narod koji hodočasti kroz vrijeme.Kada dogma onako od svog postanka ima stanovito povijesno mjesto, ona je po naravi stvari relativna. "Relativno" pritom nikako ne znači manje vrijedno, kao da bi dogma bila samo "poluistina". Riječ "relativno" želi naprotiv naznačiti da je

jezični izričaj dogme i prema tome i njezin sadržaj vezan uz jedno određeno vrijeme i da ga treba shvatiti iz toga vremena. To ne isključuje činjenicu da je dogmom izražena objavljena poruka nadvremenska istina.Crkva mora u svakom vremenu iznova osluškivati upravo tu nadvremensku istinu objave te je kao obaveznu prikazivati sredstvima dotičnog vremena. Ona mora nadvremensku istinu "prevesti" u svako vrijeme. Upravo je to i zadatak dogme. "Dogma je rezultat povijesnog osluškivanja Pisma" 8. "Dogma je u određenom trenutku povijesti povijesno protumačeno i događajem postalo evanđelje. 9

"Dogma je relativna ukoliko se kao sluškinja i pokazateljica odnosi na izvornu Riječ Božju, i relativna je ukoliko se odnosi na pitanja određenog vremena te služi ispravnom shvaćanju evanđelja u sasvim konkretnim situacijama" 10.

2.22 Dogma je ograničena:

Iz svega toga proizlazi također da je dogma uvijek nepotpuna u omjeru sa sveukupnom Božjom objavom danom Ijudima.

1. - na neku spornu točku

Ona iz područja objave uvijek vadi samo jedan određeni dio, onaj o čijem seispravnom shvaćanju upravo vodi borba, i donosi o njemu u definiciji obavezan izričaj. S time je gotovo nužno povezana izvjesna jednostranost.

Tako npr. pojam vjere koji je katolička teologija stvorila prije svega nadovezujući se na Tridentski i Prvi vatikanski sabor uzima u obzir uglavnom samo intelektualnu stranu vjere. Vjerovati znači po tom shvaćanju, doduše ne isključivo ali ipak pretežno, držati istinitim ono što je Bog objavio i što Crkva predlaže vjerovati.

Jasno svjedočanstvo takva jednostranog shvaćanja vjere nalazimo npr. u tzv. "Antimodernističkoj zakletvi", koju je Pijo X. 1910. propisao za kler: "Držim posve sigurnim ... da je (vjera) pravi pristanak razuma na istinu koja je izvana slušanjem primljena i po kojoj zbog autoriteta najistinitijega Svemogućeg Boga držimo istinitim ono što nam je osobni Bog, naš Stvoritelj i Gospodin, rekao, posvjedočio i objavio". 11

Ako ispitamo pisamski pojam vjere, zapazit ćemo da je on znatno širi. On sigurno uključuje da treba istinitim držati ono što je objavljeno, ali to nije sav sadržaj biblijskoga pojma vjere. Po svjedočanstvu sinoptika vjera i obraćenje jesu pretpostavke Božjega gospodstva nad čovjekom. Po Ivanovu evanđelju ima vjernik vječni život. Za Pavla je u vjeri sažet sav kršćaninov bitak. Samo je po sebi razumljivo da u pisamski pojam vjere ulazi i pouzdanje i Ijubav kao čin vjere.

__________

8 KASPER, nav. mj. str. 125.9 SCHULZ, Winfried, Dogmenentwicklung als Problem der Geschichtlichkeit der

Wahrheitserkenntnis. Rom 1969, str. 292.10 KASPER, Walter, Die Methoden der Dogmatik. Einheit und Vielheit. Munchen 1967. str. 38.11 DENZINGER, Enchiridion, br. 2145.

2. - uslijed svojih pojmova

Da je dogma nesavršena, proizlazi nadalje i iz toga što pojmovi kojima je u dogmi izražena neka objavljena istina pripadaju jednom određenom vremenu i jednoj određenoj filozofiji. Ti su pojmovi kao svi Ijudski pojmovi načelno nedostatni da bi mogli prikladno izraziti tajnu objave koju treba zaštititi.

Sjetimo se samo upotrebe pojma "narav" ili "hipostaza", koji izvorno proizlaze iz grčkog načina mišljenja. Na Saboru u Kalcedonu pokušalo se tim pojmovima obuhvatiti otajstvo Kristovo (usp. Pismo 9/2.32).

2.23 Dogmu treba nanovo tumačiti

Dogma ima određeno povijesno mjesto, dakle nosi pečat toga vremena. Odatle proizlazi potreba da se u promijenjenoj povijesnoj situaciji, pod novim pretpostavkama mišljenja i shvaćanja, mora i dogma na nov način izlagati, na nov način tumačiti.

1. - radi pristupa vjeri

Zahtjev da se dogma iznova tumači spada među opravdane, svakako ne i neosporavane pojave upravo našega doba. On se nerijetko krivo shvaća: kao da iznova formulirati znači žrtvovati dosadašnje obavezne crkvene izričaje.

Ali novo tumačenje ne smije upravo to biti. Ispravno shvaćeno, pripravlja ono čovjeku bolji pristup onoj vjeri kojoj su služile i ranije dogmatske formulacije.Zašto je potreban takav novi pristup staroj vjeri? Nema svatko mogućnosti jednu povijesno nastalu dogmatsku formulaciju shvatiti u jednom kasnijem duhovno-povijesno drugačije usmjerenom vremenu i učiniti je tako plodnom za svoj život. Jest, crkveno-učiteljski izričaj ranijih vremena može u određenim uvjetima kasnijih vremena prije otežavati negoli olakšavati pristup otajstvima objave.

Jedan primjer: nauk o zaslugama čovjeka pred Bogom teološki je razrađen u srednjem vijeku i bio je na doista veoma općenit način učiteljski obranjen na Tridentskom saboru. Po tom shvaćanju može čovjek uz pomoć Božje milosti činiti djela koja su pred Bogom zaslužna.Taj je stavak doduše neosporan, ali ga mnogi današnji Ijudi gotovo nužno krivo shvaćaju. On može dovesti do toga da jedan važan sastavni dio Isusove poruke bude više zamračen nego osvijetljen.Riječ zasluga upravo u načinu mišljenja današnjeg čovjeka uključuje kao samo po sebi shvatljivu predodžbu da čovjek može zahtijevati nagradu kao ispunjenje međuljudske socijalne pravde. Tako pojam "zasluga" ne pogađa upravo onaj u Pismu naznačeni odnos između Boga i čovjeka: čovjek ne može od Boga ništa zahtijevati nego sve primiti kao dar. Čovjek po svjedočenju Pisma zaslužuje kaznu, a ne nagradu.

2. - iz vjernosti prema tradicionalnoj vjeri

Danas mora Crkva štošta drugačije reći ako želi reći ono što su ranije odlukeutvrdile kao obavezno. "Vjernost izričajima starih formulacija može upravo stvoriti potrebu novih formulacija" 12

______________12 12) SCHOONENBERG, Piet, cit. dj. str. 75.

3. - sva Crkva

Taj se zadatak iznovičnoga tumačenja nameće teolozima i navjestiteljimaCrkve, pače svemu narodu Crkve, a nameće se i crkvenom

učiteljstvu u užem smislu. On se mora događati općenito u trajnom procesu teološkog razmišIjanja i naviještanja nauka. No on se može dogoditi i u izvanrednim oblicima (ako ustreba, čak i u papinskom ili koncilskom proglašenju dogme).

Budući da se upravo danas ne smije previdjeti zahtjev da se ponovno tumače dogme i drugi crkveni izričaji i budući da se s druge strane taj zahtjev sumnjiči kao da odvraća od obaveznih izričaja, treba spomenutu povijesnu problematiku protumačiti jednim primjerom.

Za otačko se vrijeme skovao ovaj izričaj: "Extra ecclesiam nulla salus" ("Nema spasenja izvan Crkve"). Taj izričaj mi danas shvaćamo drugačije nego li možda Origen ili Ciprijan, koji su ga shvaćali apsolutno doslovce i osporavali spasenje svima koji nisu pripadali pravoj Crkvi.

Tijekom povijesti taj se izričaj tumačio na mnogo načina. Reklo se među ostalim da u njemu nije riječ o tome tko će se spasiti, nego na temelju čega se čovjek spasava: nema spasenja bez Krista i Crkve koju je on ustanovio.

Ako se sve do najnovijeg vremena osporavalo da nekatoličke kršćanske Crkve kao zajednice imaju neko značenje za spasenje čovjeka - što je svakako bio i izvorni smisao tog izričaja - Drugi vatikanski sabor naziva te nekatoličke kršćanske zajednice Crkvama, odn. crkvenim zajednicama i priznaje da imaju pravi zadatak spasenja. Isto se tako u današnjoj teologiji mnogo pozitivnije nego li ranije gleda na nekršćanske religije s obzirom na ostvarenje spasenja koje se u Kristu pojavilo.

Taj kratki prikaz razvoja izričaja "Extra ecclesiam nulla salus" pokazuje na koji je način taj izričaj iznova protumačen. Na temelju toga razvoja smijemo se ozbiljno zapitati ne bi li zbiljski novom tumačenju trebalo još dodati i novo jezično obličje, upravo novi izričaj koji bi zbilja razumljivim riječima izrazio ono što se njime želi reći. Budući da temeljna načela otaca drugačije shvaćamo, treba da ih i drugačije izričemo.

Novo se tumačenje starog vjerovanja tako shvaćeno ne suprotstavlja osnovnomzahtjevu Prvog vatikanskog sabora: "Vjerski nauk koji je Bog objavio nije kao filozofski izum predan Ijudskoj dovitljivosti na usavršavanje, nego je kao božansko dobro predan zaručnici Kristovoj da ga ona vjerno čuva i neprevarljivo tumači. Stoga se također mora trajno zadržati onaj smisao svetih dogma koji je jednom sveta Majka Crkva proglasila i ne smije se nikada odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime neke više spoznaje". 13

Ne može se ispustiti ništa od sadržaja što ga Crkva dogmom štiti. No u nerijetkim je slučajevima primjereno da se autentični nauk iznova formulira tako da njegov stvarno željeni sadržaj mogne biti nedvojbeno izražen i za vjeru plodan.

2.3 Razvoj dogme i napredak dogme

Ako pratimo razvoj dogmi u povijesti, možemo se zapitati: znači li razvoj dogme ujedno i napredak dogme? Za današnjega čovjeka znači "razvoj" gotovo uvijek ujedno i napredak. "Jesu li nove dogme isto tako ,bolje' kao i novi automobili?...

______________13 DENZINGER, Enchiridion, br. 1800. Istaknuo izdavač.

O napretku se može govoriti samo onda kad je novo bolje u usporedbi sa starim ili je staro novim poboljšano". 14

2.31 Razvoj dogme nije napredak dogme

U zbilji razvoja vjere ne postoji onaj napredak kakva čovjek u vijeku tehnike smatra po sebi razumljivim kada čuje riječ "razvoj dogme". Razvoj dogme nije napredak dogme, i to iz ovih razloga:

1. - objava je u Krista nenadmašiva

U prvom redu nema više nikakve nove objave jer nam je Bog rekao u svome Sinu posljednju nenadmašivu riječ. Sva nastojanja teologa oko dubljeg razumijevanja objave ne mogu do kraja razotkriti otajstvo Božje Riječi.

Stvarni odgovor na objavu Božjega otajstva jest i ostaje vjera. Teologija treba uvijek iznova iz nje proizlaziti i konačno k njoj dovoditi.

2. - stjecanje spoznaje često je i gubitak spoznaje

Povijest dogmi pokazuje nam pri tome veoma jasno: što se teološko razmišIjanje intenzivnije bavi nekom vjerskom istinom, to češće dovodi do suživanja vidokruga. Jer posljedica je ograničenosti Ijudskog uma da se vjera i teologija ne mogu uvijek istom jačinom i pozornošću obratiti cjelokupnoj objavi. Zbog te ograničenosti uvijek se izdvajaju i naglašuju samo određene strane objave.

Tako je, očito, teologija 13. stoljeća duboko razmišljala o prisustvu Kristovu u svetoj euharistiji. No u isto su vrijeme u pozadinu potisnute mnoge misli Pisma i Otaca o euharistiji.

U ono je doba, a i kasnije, spekulativna teologija nastojala osobito pomno rastumačiti prisutnost Kristovu u euharistijskim prilikama kruha i vina. Iz toga je izrastao po sebi moguć a i smisaon kult klanjanja euharistiji, koji je uvođenjem tijelovskog blagdana dosegao svoj pravi vrhunac. Pri tome su središnji izričaji Pisma stvarno dospjeli u pozadinu. Tako prije svega najvažniji zahtjev izvještaja o ustanovljenju euharistije: zahtjev uzeti dijela na euharistijskoj žrtvenoj gozbi ili misao Pavlova euharistijskog nauka: da se uživanjem jednoga kruha postaje jedno u Kristu.

3. - stjecanje spoznaje još nije napredak vjere

Uostalom treba još imati na pameti da napredak u produbljivanju objave još nije bez daljnjega isto što i napredak u vjeri. Mi konačno dublje shvaćamo objavu tek onda kad više živimo iz vjere u objavu.

Sve u jedno, moglo bi se reći: "Crkva sadašnjice po Novom je zavjetu ... finalis ecclesia (konačna Crkva, Crkva posljednjeg vremena)... i... ta Crkva kao Crkva (ne poznaje) nikakav napredak niti razvoj... lako u Crkvi kao sociološkoj veličini bez __________________14 SECKLER, Max, Der Fortschrittsgedanke in der Theologie, u: Theologie im

Wandel. Munchen/Freiburg 1967, str. 45.

sumnje može biti i ima pokreta, pomaka a i napretka, ne može se ničim nadomjestiti niti nadmašiti ni status novozavjetne Crkve, ni sadržaj vjere apostola u Kristu, niti osobna funkcija vjerskoga čina... Gibanje crkvene povijesti ima …oblik stalne reformacije". 15

2.32 Razvoj dogme jest služenje evanđelju

Zbiljski je smisao povijesti dogme ne napredak dogme, nego zahtjev da se u odnosnom vremenu služi evanđelju. "Riječ se Božja u Crkvi posredstvom povijesti spasenja i Pismom vezanoga crkvenog učiteljstva obraća svemu čovječanstvu pa prema tome i ljudima koji sada žive. Ono što slušamo treba dakle uvijek nanovo dovoditi u vezu s odnosnom duhovnom situacijom ljudi koji ovdje i sada slušaju Riječ Božju". 16

Tako objava ostaje onakvom kakva je uvijek bila, a ipak postaje i nova, tj. drukčija jer se Riječ Božja izriče u situacije kojih ranije nije bilo. Kad bi Crkva u promijenjenoj situaciji nastavila govoriti na isti način, zbog promijenjenih bi okolnosti govorila nešto drugo.

U povijesti dogme dakle ne postoji onakav razvoj o kakvu bi se mogao stvoriti pojam po slici organskog rasta (usp.1.21). Na kraju krajeva posrijedi je ne neki logičan razvojni proces, nego nastojanje da se zadovolje zahtjevi evanđelja u svakom vremenu.

Zadatak Crkve i njezine teologije ostaje dakle tako navješćivati završenu i Pismom postalu objavu da se ona u svako doba može čuti i biti plodonosna za život Crkve i svakog pojedinog kršćanina.

2.33 Pismo je nenatkriljivo mjerilo razvoja dogme

Kada smo jednom ustanovili da Crkva treba objavu Božju uvijek svježe navješćivati u svako vrijeme i da stoga mora uvijek iznova nadvisivati svoje vlastito navješćivanje, moglo bi se postaviti pitanje da li to ne vrijedi na isti način i za prvu izvornu formulaciju: za riječ Pisma. Ta i “jezično obličje" objave Božje u Pismu potječe iz određene kulture koja nije naša. Može li se, pače mora li se i samo Pismo također nadomjestiti uvijek iznova novim oblicima crkvenog naučavanja i teoloških "pokušaja prevođenja"?

Na to treba odgovoriti: postoji razlika između same Božje objave koja je u Pracrkvi i prema tome i u Pismu našla svoj prvi i obavezni izričaj i tumačenja kojim objavu prate teolozi, i naučavanje kasnije Crkve. lako je Božji Sin Božju objavu unio u određeno vrijeme, u određeni narod, u određeni svijet kulture, jer ju inače Ijudi uopće ne bi mogli primiti, upravo se zbog toga pridaje tom određenom vremenu _________________15) SECKLER, Max, cit. dj. str. 58.16) SCHILLEBEECKX, Edward, Offenbarung und Theologie. Mainz 1965, str. 142.

Istaknuo izdavač.

posebno mjesto. Po Isusu je Kristu tada nastupila punina vremena tako da i obličje koje je objava u tom vremenu primila ostaje mjerodavno za sva vremena.

Crkva dakle nema pravo mijenjati način izričaja tako završene i Pismom postale objave kao što ima pravo, a nekada i dužnost, jednu dogmatsku formulaciju protumačiti pomoću druge ili je njome nadomjestiti. Pismo se ne može nadomjestiti.

2.4 Zadatak

"Kroz crkvene dogme govori sam Krist". Pokušajte odrediti opravdanost i granice toga izričaja.

3. DOGMA U SLUŽBI OBJAVE

Pokazali smo: dogma nije posljednja, samostojna zbilja. Ona dapače služi objavi, njezinu putu kroz vrijeme; ona služi vjeri. Tu se nalazi dostojanstvo dogme, tu su i njezine granice.

Što znači: "Dogma stoji u službi objave?" O tom ćemo još točnije promisliti ovdje - na kraju ovoga Pisma. Kako treba da izgleda to služenje koje dogma treba da pruži objavi? Kako treba da vjernici shvate, da crkveno učiteljstvo shvati dogmu, kako se treba prema njoj ophoditi da bi ona dobro ispunila svoju zadaću?

3.1 Služba dogme - zahtjevi i mjerila

3.11 Oportunost dogmatizacije

Crkva bi morala dogmu proglašavati samo onda kad je to u nekom vremenu zaista potrebno da se zaštiti ili ispravno shvati istina.

Povijest je Crkve dostatno pokazala da je dogma potrebna kao zaštita i autentično tumačenje objavljene poruke. Ali ako imamo na pameti sve što smo izložili o povijesnom smještaju i o granicama dogme, moramo se složiti s načelom da ne treba po mogućnosti definirati nego samo potrebne dogme. Inače bi one mogle postati teret, mogle bi dovesti do jednostranosti i ukočenosti žive vjere.

Prije svega ne smije se samo pitati: je li neka vjerska predodžba tako sigurnoutemeljena u objavi da bi mogla biti definirana kao dogma? Osim toga treba uvijek još postaviti i ovo pitanje: je li isticanje te vjerske istine toliko potrebno, tako "oportuno”, da bi ona trebala biti definirana kao dogma?

Već u tradicionalnom teološkom uvjerenju razlikovala bi se "definibilitas", definibilnost, mogućnost definiranja nekoga vjerskoga izričaja od "oportunosti", svrsishodnosti proglašenja dogme. lako u Crkvi vlada uvjerenje da Duh Sveti jamči za istinitost proglašenja dogme, ne bi trebalo isto tako vladati uvjerenje da Duh Sveti u svakom slučaju jamči i za svrsishodnost takve definicije.

Smisao crkvenog učiteljstva ne može dakle biti u tome da se teološki razvoj vjere u određenim razmacima okruni svečanom definicijom. Ne smije se previdjeti da se Drugi vatikanski sabor svjesno i naglašeno odrekao proglašenja dogme u pravom smislu jer nova dogma nije bila potrebna, a još bi k tome samo naškodila ekumenskom razgovoru.

3.12 Koncentracija vjerskih istina

Razvoj dogme mora upravo danas biti više dubok (intenzivan) nego širok (ekstenzivan). On mora više usredotočivati (koncentrirati) vjerske istine nego li ih dalje stručno razvrstavati i raščlanjivati.

Potpuno bi bilo krivo reći da je dosadašnja povijest dogme, koja je pretežno išla u širinu, u razvrstavanje i raščlanjivanje izvorne objavljene poruke, bila na krivom putu. Već je ranije protumačeno: dinamika posljednje Riječi koju je Bog rekao ljudima prisiljavala je na takav razvoj, a zahtijevala ga je k tome još i obrana od krivih nauka. Ipak "povijest dogme morat će uvijek obuhvaćati dvostruko gibanje: s jedne joj je strane potrebno razvojno gibanje, ali joj je istodobno uvijek iznova potrebno i redukcijsko gibanje; uz obogaćenje i proširenje mora uvijek iznova biti zastupljeno i pojednostavljivanje, hod prema jednostavnosti zbilje, koji jest i ostaje prava polazna točka svega obogaćenja i razvoja". 17

Danas je stanje Crkve promijenjeno: Crkva se više ne mora braniti od drugih kršćanskih vjeroispovijesti, nego stoji nasuprot ateizmu proširenom po svemu svijetu. To novo stanje zahtijeva da Crkva pretežno ide prema sredini: vjerske istine o Bogu i spasenjskom djelu Božjemu u Kristu moraju se s osobitim naglaskom smjestiti u središte izlaganja vjere.

Pri tome treba još uzeti u obzir i ekumensku potrebu. Crkva treba smatrati svojim zadatkom one dogme koje odijeljena braća otklanjaju, odn. one koje im stvaraju osobite poteškoće, tako prikazivati i povezivati u širi sklop objave da oni mogu lakše uvidjeti kako se te dogme mogu uskladiti s objavljenim istinama koje i oni prihvaćaju.

Tako se npr. marijanske dogme ne smiju promatrati izdvojeno, nego ih valja uklopiti u otajstvo Kristovo.Papin primat treba shvatiti prvenstveno ne kao vrhuhac neograničene crkvene vlasti, nego kaosluženje jedinstvu svjetskog episkopata i Crkve.

3.13 Uključivanje u temelje vjere

Postoji hijerarhija, dakle stupnjevanje dogmi i crkveno-učiteljskih izričaja. To stupnjevanje treba doći do izražaja kako u navješćivanju tako i u vjerskom životu.Time se, naravno, ne želi reći da je sadržaj istina u dogmama veći ili manji da dakle razne dogme treba prihvaćati samo ograničeno. Izrazom hijerarhija dogmi željelo bi

_____________________

17 RATZINGER, Joseph, Das Problem der Dogmengeschichte in der Sicht der katholischen Theologie. Koln und Opladen 1966, str. 23 sl. Istaknuo izdavač.

se naprotiv reći "da postoji red ili "hijerarhija" istina katoličkog nauka jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere". 18

Crkvenoj tradiciji nije nipošto nepoznata predodžba o redoslijedu istina. Tako se upravo kod krsne vjeroispovijedi stare Crkve zahtijevalo prihvaćanje sržnih istina kršćanstva. A nitko neće ni danas u stvari ozbiljno od jednog kršćanina zahtijevati da zna sve pojedinosti postojećeg dogmatskog zdanja te ih izričito prihvaća iako kršćanin svakako mora načelno prihvatiti sveukupnu vjeru Crkve.

Već smo kod tumačenja pojma dogme spomenuli da osnovne istine objave nisu nipošto uvijek u povijesti bile predmetom svečane definicije. Dapače presudni izričaji otajstva Božjega i Kristova nisu nikada definirani jer ih se nijedan kršćanin nije usudio zanijekati. Činjenica da je neka vjerska istina proglašena dogmom ili nije sama po sebi još ne govori ništa o tome koje mjesto ona zauzima na Ijestvici istina i prema tome koje mjesto treba da zauzme u vjeri.

Ako se dogme promatraju s gledišta povezanosti s osnovnim istinama kršćanske vjere, onda dogma o papinu primatu, uza sve priznanje njezina sadržaja, nema isto spasenjsko značenje kao dogma o Kristovu Bogosinovstvu i njegovu pravom čovještvu.

Taj redoslijed istina sigurno u prvom redu određuje sama Božja objava i spasenjsko djelovanje. Utoliko on ne ovisi o povijesnim promjenama. No može se dogoditi da unutar toga stalnog redoslijeda pojedina pitanja postanu za Crkvu najednom osobito važna i tako dobivaju na važnosti ili obratno, da budu potisnuta u pozadinu i izgube svoju važnost.

U vijeku sve proširenijeg ateizma i teologije mrtvoga Boga spekulativna sporna pitanja nauka o milosti, koja su ranije potresala Crkvom i bila životno važna za Crkvu, gube svoje prvorazredno značenje za vjerski život Crkve.

3.14 Otvorenost prema mnogostrukosti teologije:

lako dogma treba služiti jedinstvu vjere, ipak ona mora ostaviti prostora za mnogostrukost teologije i shvaćanja vjere.

1. - na temelju punine Božje objave

Punina je Božje objave neizmjerna. Ona je upućena Ijudima, koji su ograničeni, ali upravo po toj ograničenosti svatko od njih na svoj način ima osobitu posobnost prihvaćanja. Tako pojedina vremena i narodi, a i pojedini Ijudi posjeduju različit, sebi svojstven način shvaćanja i življenja Božje objave. Iz toga proizlazi mogućnost, pače potreba mnogovrsnosti shvaćanja vjere, dapače pluralizma teologija.

Pluralizam u teologiji, tj. raznovrsno teološko prikazivanje objave, susrećemo već u prvim stoljećima crkvene povijesti te se tijekom vremena sve više proširuje. Tako već u rano otačko vrijeme postoji katehetska škola u Aleksandriji, koja je osobito naglašavala Kristovo božanstvo. Njoj nasuprot stoji teološka škola u Antiohiji, koja je posebno isticala Kristovo čovještvo (usp. Pismo 9/2.32). Uopće se u prvom tisućljeću stvaraju teologije Istoka i Zapada koje jedno otajstvo Božje i Kristovo tumače s posve različitih gledišta. ______________18 Dekret o ekumenizmu, br. 11.

I skolastička teologija srednjega vijeka obilježena je školskim pravcima koji su se međusobno takmičili i koji su sve do u moderno doba znatno utjecali na teološko mišljenje.

2. - na temelju pluralizma sadašnjosti

lako je oduvijek postojala pluralistička teologija, ipak je pluralizam današnje teologije sasvim svojevrstan, i to iz različitih razloga:

- za razliku od srednjega vijeka danas je jedna teologija podijeljena na tako različita stručna područja da pojedini teolog nije više kadar steći pregled cjelokupne teologije.

- sve su mnogobrojnije i postaju same u sebi opet pluralistične one znanosti s kojima teologija mora stupiti u vezu. Tako se npr. teologija sučeljuje s mnogim filozofskim smjerovima kojih razmišljanje može i mora prihvatiti.

- Crkva se udomaćila i mora se sve više udomaćivati u narodima drugih kulturnih krugova, kojime je zapadnjački način mišljenja s mnogih gledišta stran. Tako u Crkvi mogu i moraju nastati teologije koje će Božju objavu prenijeti u druge kulture.Crkva može i treba taj pluralizam u teologiji smatrati svojim velikim bogatstvom jer će joj samo tako biti moguće služiti punini Kristove poruke i opravdanoj mnogolikosti vjere u kršćana.

3. - kao zahtjev učiteljstvu

Samo se po sebi razumije da i u ovoj novoj situaciji ostaje potrebno crkvenoučiteljstvo. Svoje služenje vjeri mora ono tako oblikovati da ne guši mnogovrsnosti shvaćanja vjere, a da se Crkva uza svu mnogovrsnost ne raspadne, nego da ostane okupljena u jedinstvu objave. Ono treba nastojati da se različite teologije i vjerska shvaćanja jedna pred drugima ne zatvaraju, nego da trajno međusobno razgovaraju, a sa cijelom Crkvom vjernika ima ono kritičku funkciju prepoznavati i ustanovljavati gdje teološke postavke ne služe više objavi.U tom pluralizmu dobivaju i dosadašnji crkveno-učiteljski izričaji nešto promijenjenu funkciju: "Oni više nisu toliko terminus a quo (polazna točka) daljnjega razvoja prema novim dogmama po jednoj i unutar jedne jedine teologije, nego postaju povlašćeni izraz zajedničke vjeroispovijedi, prema kojemu se služiteljski odnose mnoge i nadalje pluralističke teologije." 19

3.2 Služba dogme i zadatak učiteljstva

Drugi je vatikanski sabor osobito snažno naglasio da je Crkva podređena riječi Božjoj, da Crkva služi Riječi kad čuva i vjerno tumači objavu. U Dogmatskoj se

______________19) RAHNER, Karl, Der Pluralismus in der Theologie und die Einheit des

Bekenntnisses in der Kirche, u: Schriften zur Theologie. IX. Einsiedeln/Zurich/Koln 1970, str. 29.

konstituciji o božanskoj objavi (br.10) kaže: "A zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što - po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga - to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje."

Crkveno učiteljstvo dakle ne raspolaže riječju Božjom. Činjenica da crkveno učiteljstvo može objavu autentično tumačiti znači ne da ono posjeduje neku novu objavu, nego samo da je sposobno jednom izrečenu riječ objave ispravno čuti, čitati i tumačiti (usp. Pismo 5/4.3). Za to posluživanje obaveznog tumačenja obećana je cijeloj Crkvi karizma istine, koja se može nazvati i darom "nepogrešivosti". U mjeri u kojoj osobito crkveno učiteljstvo po Kristovu nalogu predstavlja sveukupnu Crkvu, pripada mu ta karizma i na osobit način, prije svega onda kada založenošću najvišeg autoriteta u pitanjima vjere izriče obavezno tumačenje.

Crkveno učiteljstvo i dogma stoje dakle u službi Božje objave. Oni je moraju obavezno tumačiti. Božja objava zabilježena u Svetom pismu posljednje je mjerilo za učiteljstvo i dogmu. To znači da Pismo doduše treba čitati i shvaćati u svjetlu dogme, ali i obratno da Pismo treba uvijek iznova posve određivati i oživljavati shvaćanje dogmi i cjelokupne vjere Crkve. Iz toga proizlazi ne samo "da dogma treba voditi tumačenje Pisma nego i obratno da se dogma ima tumačiti iz Pisma". 20

3.3 Zadatak

Na temelju crkvenoga shvaćanja vjere moguće su dvije naoko proturječne rečenice:"Učenje Crkve, naročito dogma najviše je obavezno pravilo vjere". l: "Najvišepravilo vjere jest u Pismu zapisana Božja objava." Pokušajte obje te rečenicetako protumačiti i dovesti u međusobni odnos da postane jasno kako one nužno spadaju zajedno! (Možete pritom poći od razmišljanja izložena u posljednjem stavku 3.2).

Osnovni tekst ovog Pisma sastavio: profesor dr. Josef Finkenzeller, Munchen.

_____________

20 KASPER, Walter, Die Methoden der Dogmatik, Einheit und Vielheit. Munchen 1967, str. 41.

DODATAK 1

Zadaci

U narednom tekstu dat ćemo vam niz rečenica o pojedinim pitanjima ovoga Pisma. One su djelomično točne, djelomično krive. Označite križićem one rečenice koje vam izgledaju ispravne.

Zadatak 1:

1. Dogme nastaju jedino logičnim izvođenjem novih stavaka iz izričaja Svetoga pisma.2. Dogme se razvijaju u strogo organskom razvojnom procesu iz "klica" Svetoga pisma.3. Za razvoj dogmi ne postoji jedinstven zakon, nego različite pokretne sile i poticaji.

Zadatak 2:

1. Da bi neki stavak mogao postati dogmom mora se njegov sadržaj dati izvesti iz Pracrkve u povijesno neprekinutu slijedu.2. Da bi neki stavak mogao postati dogmom, dostatno je da u Svetom pismu ima neku "klicu" koja se mora dalje razvijati.3. Da bi neki stavak mogao postati dogmom, dostatno je da ga cijela Crkva kroz određeno vrijeme smatra istinitim iako se za nj ne može pronaći začetak u Svetom pismu.

Zadatak 3:

1. Dogmu treba nanovo protumačiti ili i nanovo formulirati ako prijašnje formulacije otežavaju pristup vjeri.2. Dogmu treba nanovo protumačiti ili nanovo formulirati ako u njoj izrečenaporuka izaziva sablazan.3. Dogmu treba nanovo protumačiti ili i nanovo oblikovati ako se zbog promjene značenja riječi dosadašnja formulacija dogme shvaća drugačije.

Zadatak 4:

1. Povijest crkvenog nauka jest povijest neprekinutog napretka u spoznaji objave.2. Povijest crkvenog nauka jest povijest sve većeg otpada od punine Božje objave u Svetom pismu.

Zadatak 5:

1. Ni sadržaj se ni jezični izričaj dogmatiziranog nauka po katoličkom shvaćanju ne može tijekom povijesti mijenjati.2. Jezični se izričaj dogmatiziranog nauka može mijenjati, ali ne i njegov stvarni smisao.3. Jezični se izričaj, a tako i smisao dogmatizirana nauka, može i mora mijenjati pod određenim okolnostima u novoj povijesnoj situaciji.

Zadatak 6:

1. Duh Sveti jamči u svakom slučaju da je dogma korisna za vjeru Crkve.2. Duh Sveti jamči za istinitost definirane dogme, ali ne i za njezinu oportunost.

Zadatak 7:

1. Dogma u strogom smislu jest istina koju je Bog objavio i crkveno učiteljstvo predložilo kao obavezan predmet vjere.2. Dogma u strogom smislu jest svaki službeno predloženi crkveni učiteljski stav u pitanjima vjere i morala.3. O dogmi se u strogom smislu riječi može govoriti samo onda kad papa kao

predmet vjerovanja predloži neku istinu koju je Bog objavio.

Zadatak 8:

1. Izričaj "hijerarhija istina" znači da se ne moraju prihvatiti sve dogme.2. Izričaj "hijerarhija istina" znači da postoje za vjeru važnije i manje važne dogme.

Zadatak 9:

1. Karizma nepogrešivosti dana je jedino papi kao vrhovnom pastiru i učitelju.2. Karizma nepogrešivosti dana je cijeloj Crkvi i na osobit način papi.3. Karizma nepogrešivosti čuva od zabluda sve izričaje učiteljstva.

Zadatak 10:

1. Opće obavezne objave mogu se događati tijekom cijele povijesti Crkve.2. Opće obaveznih objava bilo je samo do uskrsnuća Kristova.3. Opće obavezne objave zaključene su svršetkom Pracrkve.

Zadatak 11:

1. Izričit je nauk Crkve da usmena predaja predstavlja samostalni izvor objave, uz Sveto pismo.2. Izričit je nauk Crkve da usmena predaja služi samo tumačenju Svetog pisma.3. Odnos između Pisma i usmene predaje nije crkveno učiteljstvo sasvim jasnoutvrdilo.

Zadatak 12:

1. Objava se Božja može jasno izraziti i definirati ljudskim govorom. Formulacija i njome označeni sadržaj kod dogme potpuno su istovjetni.2. Objava se Božja ne da primjereno obuhvatiti ljudskim govorom. Govor uvijek zaostaje iza objave.3. Ljudski govor ne može objavu ni na kakav način obuhvatiti ni izraziti. Božja je objava potpuno neizreciva.

Zadatak 13:

1. Dogma je potpuno nadvremenska formulacija istine.2. Svaka je dogma objavljena istina samo za jedno određeno vrijeme.3. Svaka je dogma objavljena istina u prvom redu za jedno određeno vrijeme pa tako ima značenje i za kasnija vremena.

Zadatak 14:

1. Dogme žele većinom pozitivno izložiti vjersku istinu.2. Dogme žele većinom štititi i braniti napadnutu vjeru.3. Dogme se često temelje na kompromisu između različitih unutarcrkvenihmišljenja.4. Dogmatske formulacije počivaju često na unutarcrkvenom odabiru jezičnihizraza.

DODATAK 2

Izbor literature na njemačkom

FINKENZELLER, Josef, Glaube ohne Dogma? Dogma, Dogmenentwicklung und kirchliches Lehramt. Dusseldorf, Patmos, 1972, 94. str., DM 9,80Ovo djelo, proizašlo iz različitih akademskih predavanja, zamišljeno je za šire teološki zainteresirane krugove. Ono obrađuje različita pitanja načeta u ovom Pismu I upućuje na daljnju literaturu.

ALSZEGHY, Zoltan - FLICK, Maurizio, Dogma auf dem Wege. (Theologische Brennpunkte sv.15). Bergen-Enkheim, Kaffke, 1968, 101 str., DM 7,80Knjižica, koju su sastavila dva oštroumna teologa, obrađuje na lako čitljiv I teološki točan način temeljne oblike, funkcije i domete razvoja dogmi.

KASPER, Walter, Dogma unter dem Worte Gottes. Mainz, Matthias Grunewald, 1965, 149. str., DM 9,80Kratak, ali ipak sveobuhvatan prikaz o temi koja je veoma važna upravo u razgovoru s odijeljenom braćom. Između ostaloga obrađena su ova pitanja: pravo i granice crkvenog pojma dogme, promjene u shvaćanju dogme, dogma i Sveto pismo, bit i funkcija dogme.

KASPER, Walter, Die Methoden der Dogmatik, Einheit und Vielheit, Munchen, Kosel, 1967, 89. str., DM 9,80Ovo kratko ali zahtjevno istraživanje bavi se između ostalog odnosom Svetog pisma, usmene predaje i učiteljstva. Ono obrađuje važno pitanje povijesnoga mjesta i s time povezane relativnosti dogme.

RATZINGER, Joseph, Das Problem der Dogmenentwicklung in der Sicht der katholischen Theologie. Koln und Opladen, Westdeutscher Verlag, 1966, 46. str., DM 5,10Ovo djelo obrađuje ove tematske krugove: shvaćanja objave i predaje, odnos između Sv. pisma i usmene predaje, mogućnost i smisao povijesnog promatranja dogme, ekstenzivni i intenzivni razvoj dogme, daljnji razvoj definirane dogme. Ispitivanje uvodi teološki precizno u navedenu problematiku.

SCHOONENBERG, Piet (Izd.), Die Interpretation des Dogmas. Dusseldorf, Patmos, 1969, 160. str., DM 12,80Ova knjiga, djelo različitih autora, ulazi u više problema našega Pisma: teološki jezik, tumačenje Sv. pisma i dogme, Sv. pismo i usmena predaja, hijerarhija istina, povijesni pečat dogmatskih izričaja, funkcija dogme u Crkvi.

Izbor literature na hrvatskom

BILOKAPIĆ, Ante, Teološke razlike u nauci istočne i zapadne Crkve: CuS 17(1982) 112 -122.BUBALO, Janko, lstina Crkve i crkveni interes: Jukić, br. 8, 168-175.DUDA, Bonaventura, Teologija u proročkom poslanju Crkve: BS 49(1979), 394-400. DUQUOC, Christian, Teologija Crkve i kriza svećenstva: Svesci 35/1979, 37-43.FRANIĆ, Frane, Dogma - progres ili kočnica misli i života?: CuS 17(1982),1-8. FUČEK, Ivan, Trajna teološka formacija u tijelu Crkve: OŽ 36(1981), 506-513.HUSSIAN, Albert, Različite slike jedinstva Crkve: Svesci 42/1981, 2-13. JEDIN, Hubert, Povijest Crkve: teologija ili povijest: Svesci 36/1979, 28-31 RATZINGER, Joseph, Teologija i crkvena politika: Svesci 40/1980, 34-39. ŠAGI-BUNIĆ, J. Tomislav, lzazov starih. Zagreb, KS (2)1982, 203 str.ŠAGI-BUNIĆ, J. Tomislav, Povijest kršćanske literature l. Patrologija od početka do sv. lreneja. Zagreb, KS, 512 str.ZOVKIĆ, Mato, Tolerancija u Crkvi: CuS 18(1983) 344-349.

Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, Wurzburg. Njemački izdavač: Domschule e. V., 7800 Wurzburg.Prireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Wurzburg - Domkapitular Josef Pretscher, Wurzburg. Prijevod: Ing. Mira Bogat, Zagreb.Dorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb. lzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31.Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9. Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, 1984. Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb.