Bariko Alesandro - Ova pria

Mlana majska no u Parizu, tisuu devetsto i tree. Sto hiljada Pariana je usred noi izil iz svojih kua i u gomili se slijevalo prema stanicama Saint-Lazare i Montparnass e, eljeznikim kolodvorima. Neki nisu ni spavali, drugi su navili budilice u nedoba da bi se potom izvukli iz kreveta, neujno se oprali i bez spoticanja o predmete, potraili jakne. U nekim su sluajevima odlazile cijele obitelji, ali ipak veinom su pojedinci bili ti koji su odlazili na put, esto protiv svake logike i zdrava raz uma. ene su, kasnije, u krevetu, pruale noge na, sada praznu stranu. Roditelji su razmjenjivali pokoju rije, zaostalu iz rasprave od juer, od dan prije, tjedan prij e. Rijei su se ticale samostalnosti djece. Otac se dizao s jastuka i gledao na sa t. Dva su sata. ula se veoma neobina graja jer je sto tisua ljudi u dva sata ujutro nalik bujici koja tee nepostojeim koritom, bez kamenja, bez ljunkovite obale. Samo voda to pljuska o vodu. Njihovi su glasovi odjekivali medu eljeznim roletama, pra znim ulicama i nepominim predmetima. Njih sto tisua na juri je zauzelo kolodvore Sa int-Lazare i Montparnasse, jer su se bojali da vie nee nai mjesto u vagonima za Ver sailles. Ali na kraju su svi nali mjesto u vagonima za Versailles. Vlak je krenuo u dva i trideset. Juri, vlak za Versailles. U kraljevskim vrtovima, na nonoj isp ai, privremeno krotki, pod eljeznim asijama, oko srca klipova, ekala su ih 224 AUTOM OBILA, nepomina na travi, obavijena blagim mirisom ulja i slave. Bili su tamo da sudjeluju u velikoj utrci, od Pariza do Madrida, po Europi, iz magle prema suncu . Pusti me da odem vidjeti san, brzinu, udo,

ne zaustavljaj me tunim pogledom, noas me pusti da ivim ondje na kraju svijeta, sam o noas, onda u se vratiti. Iz Versajskih vrtova, madame, kree utrka snova, madame P anhard-Levassor, 70 konja, 4 elina cilindra, uplja poput topova, madame. AUTOMOBILI su postizali brzinu do 140 kilometara na sat, siloviti na zemljanim cestama pun im rupa, protiv svake logike i zdravog razuma, u vremenu u kojem su vlakovi, u s igurnosti tranica jurili da iskre frcaju, a jedva jedvice dosezali brzinu od 120 na sat. U to su vrijeme bili sigurni sigurni da se bre i ne moe, ljudski govorei: t o je bila posljednja granica i to je bio kraj svijeta. To objanjava kako je bilo mogue da sto tisua dua nahrupi sa stanice u Versaillesu, u tri ujutro, mlane, sviban jske noi, pusti me da ivim ondje, na kraju svijeta, samo noas, molim te, onda u se v ratiti. Kad bi i samo jedan automobil naiao seoskom cestom, trali su do iznemoglos ti kroz ito, da prosijeku kroz taj oblak praine, i iz stranjih su dijelova duana kao djeca trali da ga vide kako prolazi ispred crkve, odobravali kimanjem glave. Ali 224 automobila zajedno, to je bilo pravo udo. Najbri, najtei, najpoznatiji. Bili s u kraljevi, AUTOMOBIL je bio kralj, rodio se kao kralj, jo ga nisu gledali kao sl ugu, a utrka je bila njegovo prijestolje, njegova kruna. U to vrijeme nisu posto jali automobili, postojali su KRALJEVI, doi ih vidjeti u Versailles, ove mlane, sv ibanjske noi, Pariz, tisuu devetsto i tree. ekali su zoru da krenu. Onda redom put M adrida. Pravila utrke propisivala su da kreu jedan za drugim. Vonja se trebala odv ijati u tri etape: pobjednika e odrediti zbroj vremena. Nali su se tamo i motocikl i: ali nije to bila ista stvar. Automobil na elu kolone bio je obavijen oblakom p raine i krenuo je tek tren prije tebe. Kad si uao u gust oblak, znao si da ti je n adohvat. Nisi ga vidio, ali si znao da je tu. Potom bi naslijepo jurnuo za njim. Tako se moglo nastaviti kilometrima. Kada bi mu na kraju ugledao stranji dio, poe o bi urlati da ti se makne s puta. Ostao bi u zasljepljujuoj praini sve dok mu se ne bi pribliio sa strane i pretekao ga prednjim dijelom. Zatim bi se oblak raspli nuo i ponovno bi vidio ispred sebe. to god da se pojavilo pred tobom, to si steka o u ludilu pretjecanja i sada te eka. Otar zavoj, suenje mosta, zanos ravne ceste k roz niz topola. Gumeni kotai praili su mimo jaraka, odbojnika, uznemirenih lica za panjene publike. Neshvatljivo je bilo kako su uspjevali izvui ivu glavu. Sto se tie panjolaca, tamo u Madridu, oekivali su dolazak utrke sutradan u zoru. Nisu znali t o bi pa su odluili plesati cijelu no. Sjajna kosa, uredno poeljana na razdjeljak pos red tjemena, ja sam glavni konobar ovom drutvu za stolom koji upravo broji 224 pr ibora za jelo, onoliko koliko ih je elio kralj, ispod velikog, plavog atora, u panj olskoj, tisuu devetsto i tree. Ba ispred natpisa cilj, ovo neprekidno svjetlucanje srebra i kristala. Brisao sam prainu s kristalnih aa, jednu po jednu i ponovit u to za koji sat, da uklonim jutarnju vlagu. Obeao sam da e pri tutnjavi automobila kra ljeva zveckati savrenim sjajem. Zbog toga posljednjih stotinu metara ulice polije vam vodom u pravilnim razmacima od sat i pol. Nee biti praine na mom kristalu, hom bre. Daj mi usne, gospoica, koje e dodirnuti taj kristal, daj mi dah koji e ga zama gliti, daj 8 mi ushit kojim isprobavaju haljinu, u ovom trenutku, ispred panjolsk ih ogledala kojima u zavidjeti cijeloga ivota. Za to vrijeme prvi automobili ve su stigli u Chartres. Na ulazu u grad polagano su koili dok su ih kontrolori utrke p ratili na biciklima, prolazili su kroz grad kao ivotinje na uzdi. Jo su brektali o d netom zavrene utrke i imali su teak miris upravo proivljenog. Vozai su iskoristili priliku da neto popiju i da oiste naoale. Oni koji su putovali s mehaniarom, u veim automobilima, razmjenjivali su pokoju rije. Kad su stigli u predgrae, kontrolor na biciklu se udaljio, a motori su ponovno zatutnjali prema poljima. U Chartres je prvi stigao Louis Renault. U Chartresu je bila katedrala, a u katedrali su bili stakleni prozori. Iza staklenih prozora je bilo nebo. Milijuni su ih doli vidjet i, naikani uz rub ulica kao muhe na ueerenoj traci, dugoj traci koja protee kroz fran cuska polja. Prvi koji se stao bio je Vanderbilt, zbog raspuknuta cilindra njego va Morsa, koji je izgledao kao torpedo. Vidjeli su kako se zaustavlja kraj kanal a. Barun Caters proao je tri mjesta Ronde, pozdravljao je rukom, a zatim napao Ja rrota i Renaulta, na dugakoj ravnini du rijeke. Na mjestu neoekivanog zavoja njegov se Mercedes previe zanio, te se zabio u drvo kestena. Kesten je bio star nekolik o stoljea i raspolovio je lim. Jedna ena u Ablisu ve je pola sata sluala veliku buku , pa je izala iz kue i

otila vidjeti to se zbiva. U ruci je jo drala dva jaja, jer je bila usred kuanskih po slova. Stala je nasred ceste da prieka drugi oblak pa da shvati o emu se radi. Obl ak je stigao brzinom kakvu ena nije prije poznavala. ena se kretala sporou kakvu je voza ve zaboravio. Stisnula je jaja u ruci. Krckanje ljuske uo je bog, moda, dok je PanhardLevassor Mauricea Farmana rastavljao enu od ivota i odbacio je nekoliko met ara dalje, gdje se neko vrijeme muila, a zatim umrla smru koju ni teoretski nije m ogla dokuiti. Prve su novosti govorile o Marcelu Renaultu, o nesrei, ali nita vie. M ogli su izvijestiti da se radi o udesu. Zatim se traka utrke vratila na prizor M arcela Renaulta, koji je leao na zemlji, uz rub ceste i na upnika nagnutog nad nji m, dok su ostali automobili jurili kao strijele prema redu utrke i zasipajui prain om davali posljednju pomast. Poslije se govorilo da ga je neto odbacilo u stranu, tako da su etiri kotaa bez nadzora jurnula prema nesretnoj svjetini. Nitko nije z nao rei kako to da nije dolo do pokolja. Marcel Renault je bio sav slomljen. Umro je na mjestu. Naravno da je vjetar podizao lanene stolnjake to je bilo naporno, i zbog ega smo ih morali maknuti pa stol vie nije izgledao isto. Nasred stola koaric a s frezijama. Crvenim i utim, razumije se, bojama kraljevine. Na vijest o Renaul tovoj smrti, koju su primili putem kablograma, panjolci su u njegovu ast odrali min utu utnje. I u to vrijeme u duama se stvarala misao da je sada, zbog te smrti, utr ka uistinu poprimila oblik koji joj je pristajao, tako da nikakva elegancija nit i rasko ne bi zazvuali pretjerano, niti djetinjasto, to joj je ilo u prilog. Shvatil i su to sa stanovitim olakanjem. Za to je vrijeme ona, koja je bila najmlaa, rekla da e ostati kod kue, do zalaska sunca i tek naveer e otii na ples. Zato mi to radi, u itao ju je otac. Njezina je ljepota zasljepljivala. Namjestila je uvojak na vrat u. Na ploi, kraj natpisa cilj, stajale su novosti o utrci, a od podneva su iz cij ele panjolske poeli stizati ljubitelji utrka, a potom i nekoliko plemikih obitelji, neki su doveli i djecu. Mnogi su se planirali poslijepodne vratiti kui da se pre svuku i osvjee prije duge noi. Uto je netko rekao da je Porterov Wolsley udario u prijelaz preko eljeznike pruge i zapalio se. Ono to ne mogu zaboraviti jest mnotvo o stalih automobila koji mi prolaze iza leda, bez ikakva usporavanja, dok ja stoji m i promatram onog ovjeka koji dostojanstveno gori, leda uspravnih na naslonu, sk lopljenih ruku, u plamenu svog automobila, samo mu glava visi na jednu stranu to govori da je ve mrtav. Poslije su neki dotrali s vjedrima vode. Crni je dim na sun cu zaudarao po leu na suncu. Kaem vam da su automobili prolazili iza mojih lea, ali nisam to umislio. Na ulazu u Angouleme, tri kilometra od kontrolne toke, jedan s eljak je rekao da mu se ivo fuka za to to se dogodilo jer on ima svog posla, pa je zazvidao psu koji je natjerao tri krave da preu cestu. Richard je dojurio brzinom od sto dvadeset kilometara na sat, nije ni taknuo konicu nego je kroz zrak, izmeu dviju topola, presjekao zraku za vjenost. Njegov Mercedes se loe doekao i dvije top ole su se poklopile tako da se to nije moglo ni zamisliti. Richard je umro na mj estu, a sjajno drvo upravljaa kao tamno rebro arilo mu se meu ostala rebra. Kablogr ami su u Parizu otkucavali nejasan izvjetaj, jer kuda god da je utrka prolazila i zazivala je mete telegrafskih poruka, kao poslije eksplozije. Javljam da se dogod ila nesrea.nevjerojatno mnotvo svijeta. Bartamovo prolazno vrijeme na kontrolnoj t oci, smrt ga je snala u 11 i 46. gotovo onemogueno jamstvo za sigurnost uvjeta. U s voj su se toj pomutnji namjetenici kraj ploe u Madridu muili pod ve visokim suncem, lijepili su pa skidali natpise i neprekidno pisali kredom na crnoj ploi. Prosljeiv ali su im listie koje su poslije nizali na veliku iglu, nakon to bi ih zapamtili i velikim slovima prepisali da ih i ostali mogu vidjeti. Kad bi nanizani listii dol i do vrha te velike igle, djeai bi ih praznio u smee. Ali djeai je bio promuuran jer nije bacao i sljedei je dan, kod kue, iznova sve itao. Poslije, tijekom ivota, nije vie nita drugo mogao itati, jer mu se sva knjievnost inila kao pojednostavljenje za djecu, ili nepotreban izljev osjeaja. U svakom sluaju sloili su se da je najprimjer enija rije retirado jer 10 nisu razbistrili nijansu izmeu zaustavljanja s motorom u kvaru i vjenog umiranja u kolopletu eljeza i benzina. Imena onih koji su proglaen i za retirados bila su ispisana na donjem dijelu ploe tiskanim slovima. Ljudi

su gledali kako popis raste, a neki su se smijali i poeli zapitkivati hoe li njima , koji su ekali na madridskoj ciljnoj ravnini, ostati neto da vide. Ljepota moje ke ri, eto to e vam ostati da vidite, pomislio je on. Ba u trenutku u kojem je ogromni Steadov De Ditrich preletio preko ograda mosta te se prevrnuo zbog velike brzin e. Zaklinjali su se da su se kotai i dalje bjesomuno okretali i sagorijevali konjs ke snage, trenutak prije nego se sve razmrska na ljunkovitoj obali rjeice. Pralje, dva kilometra dalje u dolini, vidjele su kako protjee voda mutna od krvi i benzi na, ali nisu mogle shvatiti zato. U Parizu im je, pak, postajalo jasno. Na pukomet daleko od rijeke koja je jo krvarila, u mjestu koje se zove Belamas, izmaglica u mora pala je na Tourandove oi, pri trideset i drugom pretjecanju i automobil se o dsklizao u stranu, kao da je samo elio otii odanle. Dijete je vrisnulo, ali bez gl asa, razjapljena grla. U taj se as vojnik na odsustvu, Dupuy, bacio izmeu automobi la i djeteta, taman da presijee smrtnu crtu sudbine koja je ila od udovita prema dje tetu. Golem poklopac automobila u obliku koljke podigao ga je sa zemlje kao krpu i prije nego to je ponovno pao natrag na zemlju ve je umro kao junak. Automobil se , odbacivi vojnika kao lutku, naao na sredini ceste, ali je poput ranjene ivotinje najednom pomahnitao i naglo skrenuo udesno te se sjurio meu publiku i stao gaziti sve pred sobom. Poslije se doznalo da je nastradao jedan ovjek. Ali oevi su i dal je dovodili djecu, a djevojke su nervozno smijuljile i etkale u grupama gore-dolj e uz rub ceste. Satima su ljudi stajali na pragovima trgovina i tresli glavama. A onaj tko bi doao u kupovinu, zastao bi i gledao. Neki su se uspinjali na zvonik e da gledaju, s visoka, jer je tog dana sve bilo mogue. Govorilo se o tri milijun a ljudi, koji su se poredali uz cestu da se dive, opinjeni tim udom. U parikim su u redima kablogrami malo po malo iscrtavali sliku dugake zmije koja se bez kontrole sputala niz Francusku, obnevidjela od zanosa i umora, nasumce trcala otrov, ozloj eena zbog praine i ljudske galame. Za to je vrijeme na ploi u Madridu sve i dalje b ilo u znaku grozniava mijenjanja natpisa, isto i tiho, iz ega nitko nije mogao raza brati nita drugo doli puku ivost utrke i estoko izmjenjivanje sportskih dogaaja. Lim ena glazba je uvjebavala na suncu, prvi koji su zaplesali prisjeali su se koraka to su ih nauili kao djeca i njima se sada uzdizali do neoekivane ljepote. Hoe li zapl esati s nama, ta pranjava gospoda? to kae, hoe li zaplesati s nama?, ba imam rupi koj u elim pokloniti, a uvam i poljubac, za spomen drag. U Versaillesu, gdje je sve i zapoelo, vrtlari su procjenjivali tetu, u kraljevskoj tiini, gotovo opustoenoj, i ta pkali su besciljno kao gavrani na posijanom polju i saginjali se da pokupe ostat ke sa zabave. Jedan od njih se uspravlja i gleda u pravcu panjolske. Javlja mu se sumnja da e vidjeti da se koji od automobila vraa, polako, svladan grizodujem koje ne bi uspio iskazati. Ali automobili se ne vraaju. Upitali su monsieur le Presid enta to misli o tome, a on je odgovorio da je teko dokuiti. Rekao je da nije sasvim jasno to se dogaa. Okrenuo se prema Dupinu, jer je njemu vjerovao. Dupin je napra vio kretnju u zraku, kao da pokazuje let ptica. Jato to ga je hitac iz puke nagnao u bijeg. Za to su vrijeme prvi automobili stizali u Bordeaux, prvi zacrtani cil j tijekom utrke. Mjerai vremena u sveanim odijelima prouavali su kazaljke na tamnim brojanicima, odbrojavali su poeziju vieznamenkastih brojeva koji su oznaavali vrij eme. Vozai su se izvlaili iz sjedala, teturali i traili neto za pie, smjekali se reda radi na dobacivanja ljudi. Kad bi podigli naoale na elo, na bijeloj bi im koi sijev nule uznemirene oi. Kao da su vidjeli duha, ili poar. Svako toliko bacam pogled na plou jer glavni konobar mora sve znati, i nita ga ne smije iznenaditi. Kakva dosj etka o pobjedniku, na primjer, moe uljepati kretnju kojom se podie vilica s poda, a to se ui s vremenom. Sve vrijeme koje sam potratio izvodei piruete oko sveano pros trtih stolova. Kad bih u niz poredao sve svoje korake, korake svog ivota, mogao s am stii do Pariza, onako malice nagnut prema naprijed, ostavljajui iza sebe diskret an daak kolonjske vode. Aneo u suprotnom smjeru, hombre.Otvorio je vrata, nakon to je pokucao i rekao joj je da su stigli u Bordeaux, ali kerka nije izgledala uzbuen o, ak se nije ni okrenula, samo je pitala glasom punim dosade je li dan vjetrovit . Ne znam, odgovori on. Ne zna, kae ona, tiho. U Parizu su zastupnici zastajkivali u hodnicima, a neki su glasno zahtijevali od vlade da se umijea. Moglo bi se rei da sve do samo dan ranije nisu niti znali to su to zapravo automobili: u najbolju ruku zamiljali su ih kao pretjerano velike muke

ukrase. A sada su ubijali. To ih je uasavalo: kao neoekivan ugriz odana psa, nestal uk djeteta, nevjerno pismo ljubavnika. Kazaljke su privremeno prvim proglasile F ernanda Gabriela, u kaosu u Bordeauxu. Izjavio je da je od polaska iz Versailles a pa dok nije stigao do cilja, pretjecao 78 puta. Ruke su mu drhtale pa se nasmi jao to nije uspio ak ni cigaretu zapaliti. I svi su se oko njega smijali. Monsieur le President je podigao pogled prema Dupinu i upitao koliko im jo sati treba da nestanu s francuskog tla i odu prolijevati krv po panjolskim cestama. Dupin je po gledao papir to ga je drao u ruci. 12 Jo uvijek u utrci, na dvjesto sedamdeset i pr vom kilometru, Loraine Barrow, osjetio je kao da njegove ruke pripadaju nekom dr ugom, a upravlja mu je pred oima izgledao kao neki nepoznat predmet. Putovao je s mehaniarom koji je sjedio do njega. Pokuao je zaurlati, bilo to, ali iz grla napros to nije bilo glasa. Moda jo nisam spomenuo da e za stolom sjediti kraljevska obitel j i to je objanjavalo moju neprirodnu mirnou, tiinu kretnji i zlatnu svjetlost tog poslijepodneva. Sanjaoje da radi kao mehaniar na utrci, stoga nije bio tuan kad je vidio kako mu stoljetna bukva dolazi u susret te guta automobil koji je gubio n adzor pod utrnutim rukama Lorainea Barrowa. Tko bi rekao da e zavriti kao stih panj olskog pjesnika, ispisan kredom na crnoj ploi, Povukao se Loraine Barrow - prasak j e ostao u Francuskoj, krv i dim - u panjolskoj samo stih, pjesnikov, za ples. Dup in je ispravio podatak, i pridodao mehania-rev ugasli ivot brojanom stanju ludila / tonost mjeraa vremena, veseli pljesak starijih, uz rub ceste / na izlazu iz Borde auxa ve su tisue ljudi ekale da vide novi start / podsjeti me koliko ih je ispalo, rekao je monsieur le President, umoran, ali kako samo djeca tre, tre njih dvojica, od polja do ceste, ususret velikoj utrci, sami i maleni, skrivajui se od sviju, t rali su, zatim hodali, a zatim su se ponovno dali u trk, VRISNULI SU, kad su spaz ili cestu, vritali su bez glasa, bez rijei, kao ptice ljeti na nebu iznad trgova: na kraju stiu do ljudi, probijaju se, izmeu hlaa ostalih koji ekaju, do prvog reda, u oima bijela crta ceste i u dnu obris breuljka, krilo iz kojeg e nastati udo, nalet oblaka praine, buka koju ne poznaju, i neto ega e se sjeati zauvijek kao prvog osvit a u ivotu. Drhte zadihani. Gledaju jedan drugog. Prijatelji zauvijek. Ali: Dupin savija list papira i stavlja ga u dep. udar panjolskog vjetra podie laneni stolnjak ispod kristalnih aa. u Versaillesu gavranovi odjednom podiu glavu kao da je brecnu lo zvono na nepoznatu zvoniku, monsieur le President ini hladnu kretnju, otvoreno m rukom, bijelom rukom, gotovo kao otricom noa. Zaustavite te idiote, izusti, glav ni konobar je jo jednom rukom poravnao nabore na stolnjaku koje je iscrtao vjetar , a on izbrisao, bezazleni Dupin daje rukom znak naklona i izlazi iz sobe. njih e trdeset tisua, u tom trenutku, plee u Madridu i ne zna to se dogaa. Da c'estfini. Fr ancuska je vlada uistinu prekinula utrku, munjevitom i dostojanstvenom naredbom. Obuzdali su udovite, prije nego mogne ponovno ubiti. Francuzi su se bojali da ne raaloste panjolskog kralja Alfonsa XIII., koji je u Madridu u raskoi i mondenosti ek ao automobile kraljeve. Zbog toga su predloili organizatorima da automobile preve zu vlakom iz Bordeauxa do Pirineja te da na panjolskom tlu nastave utrku sve do p redvienog 13 kraljevskog cilja. Bila je to samo jedna ideja. panjolskom se, pak, k ralju to nije svidjelo i drao je da razlog nije potrebno objanjavati. U znak alosti naredio je da se prije veeri rastave pozornice koje su trebale ugostiti najbolje panjolske izvoae. Zabranio je glazbu, nije dopustio ples od zalaska pa slijedea tri dana. Sklopili su plave atore pod kojima je ve bila spremna magija elektrinog svje tla. Netko je polako, crnim krpama, s velike ploe obrisao kredu, pretvorio je sla vu imena i tonost mjeraa vremena u bijelu prainu, u vjetar na rukama i odjei. Novost sam sasluao blago pognute glave, sa smijekom. Zahtijevao sam od svojih konobara d a ne skidaju bijele, platnene rukavice, jer ovom stolu dugujemo potovanje i uvaava nje. U tim sluajevima - koji su se mogli dogoditi red kojeg se treba drati, u rasp remanju stolova sljedei je: kristalne ae, pribor za jelo, tanjuri, ubrusi. Potom uk rasi. Podignut emo na kraju veliki laneni stolnjak kao jedro te ga sedam puta pre saviti, tamo gdje tkanina uva trag vrueg glaala. Tako e se zatvoriti krug stvari koj e se nisu dogodile, koje u naem poslu, kao i u ivotu, uvaju tajnu, i dublje znaenje, svega to postoji. Vratit u se kui

polagano hodajui, uspravnih lea s cigaretom u ustima. Ono to je vano, mogu jamiti da nije bilo praine na kristalu mojih aa. Ali to ak nitko, osim mene, nije znao. U vlani m plahtama, sporo e san doi, u znoju noi. Neka me Bog spasi samoe. Keri, zato plee sa na praznoj stazi ove propale noi, meu ljudima koju su se ve razili, zamiljeni sa arkim eljama? Koje vrijeme mjeri tvoje srce, bolno od sanjivosti i oholosti, kad stie u vijek u pogrean as? Nee saekati tvoju divotu, a moj e ponos umrijeti u mukama. Neka b ude blaga kazna, za toliku rasipnost. Paljiv je aneo to bdije nad naom samoom. Preost ale automobile su odvukli do stanice, ukrcali ih na beskonano dug vlak, koji ih j e polako vratio u Pariz. 14 Ultimovo djetinjstvo Ultimo se zvao upravo tako jer je bio prvorodeni sin. I posljednji odmah je pojasnila njegova majka, im je dola k sebi nakon poroda. I tako ga nazvae Ultimo. U poetku se inilo da ne eli znati za nj ega. U prve etiri godine ivota prebolio je sve mogue bolesti. Krstili su ga tri put a: sveenik nije imao snage dati posljednju pomast tako majunom stvorenju s takvim oima: zato su ga svaki put krstili tek da se ne vraaju bez sakramenta. Nee mu koditi . Ultimo je zapravo svaki put preivio: malen, suhonjav, blijed kao krpa, ali iv. I ma snano srce, govorio je otac. Ima sree, govorila bi majka. Zato to je bio iv, otac ga je u dobi od sedam godina i etiri mjeseca u studenom 1904. odveo u staju i po kazao mu dvadeset i est pijemontskih krava koje su bile sve njegovo bogatstvo, i rekao mu je da ne kae jo mami, ali uskoro e ga osloboditi, jednom za svagda, ove go mile govana. Zamahnuo je irokom kretnjom, prilino sveanom, kojom je obuhvatio cijel u prostoriju, tamnu i smrdljivu. Zatim je poeo skandirati veoma polako: Garaa Libe ra Parrija. Libero Parri bilo je njegovo ime. Garaa je rije koja je dolazila iz fr ancuskog i Ultimo je nikad ranije nije uo. U tom je trenutku pomislio da zasigurn o znai neto kao uzgoj ili u najboljem sluaju mljekara. Ali nije razumio novu rije. vljat emo automobile objasnio je, precizno otac. E, to je zbilja bila novost. Aut omobili jo uvijek ne postoje primijetila je majka, kad joj je na kraju priopio, je dne veeri, u krevetu, nakon to su ugasili svjetlo. To je pitanje kojeg mjeseca. I onda e postojati ispravio ju je Libero Parri, njezin mu, stavljajui joj ruku pod sp avaicu. 1 Ultimo (tal. posljednji) 15 Dijete je tu. Nema problema, bit e posla i z a njega, nauit e. Dijete je tu, makni tu ruku. Ah uzdahne Libero Parri i prisjeti se kako su zimi zbog tednje ogrjeva svi spavali u jednoj sobi. Jo su neko vrijeme u tjeli. A onda je on ponovno napao. Razgovarao sam o tome s Ultimom. On se slae. U ltimo? Da. Ultimo je dijete, ima sedam godina, dvadeset kila i astmu. to ima veze , on je posebno dijete. U obitelji su imali tu misao da je on posebno dijete. Zb og svih tih bolesti i ostalih stvari koje je teko objasniti. Ne bi li mogao, radi je, razgovarati s Tarinom? Ne bi shvatio. On je kao i svi ostali, samo mu je zem lja na pameti, zemlja i blago, mislio bi da sam poludio. Moda bi bio u pravu. Ne, ne bi bio u pravu. Kako moe rei tako neto? On je iz Trezzate. Biti iz tih krajeva p redstavljalo je neoboriv argument. Onda razgovaraj sa sveenikom. To to Libero Parr i nije bio ateist i socijalist bilo je samo zbog manjka vremena. Da je pronaao sa mo par sati da se informira, postao bi sigurno. U meuvremenu, mrzio je sveenike. J o koji savjet? upitao je. alila sam se. Ne, nisi se alila. - Kunem se da sam se al i posegnula je rukom u muevljeve hlae. Voljela je to initi. Dijete promrmljao je L ibero Parri. Ne obraaj pozornost predloi ona. Zvala se Florence. Otac joj je bio F rancuz koji je godinama putovao Italijom i prodavao ensku cipelu koja je bila nje gov izum. Zapravo se radilo o obinoj cipeli kojoj se mogla dodati, po potrebi, pe ta. Mogao si je staviti i skinuti zahvaljujui vrlo praktinom sistemu vezica. Predn ost je bila u tome to si s jednim parom dobio dva, jedne za posao, a druge za nav eer. Mana nije bilo, mislio je on. Jednom je prilikom bio u Firenci i ostao je oar an. Zbog toga je prvoj keri dao to ime. Uostalom, i u Rimu se poprilino dobro zaba vio: pa je tako sina koji se rodio godinu dana kasnije nazvao Romeo. Potom ga je uhvatio zanos Shakespearom pa je otada nadalje bilo i Julija, Rikarda i slinih i mena. Vano je vidjeti kako ljudi biraju imena. Umiranje i davanje imena vjerojatn o jedino to radimo iskreno za cijelo vrijeme dok trajemo. Florence je

zavrila posli, skliznula pod pokriva i zavrila ustima. Smatralo se da ta praksa nije prikladna za jednu suprugu i u tim su krajevima taj nain voenja ljubavi zvali fra ncuskim i ona se osjeala ovlatenom. Jesam li bio glasan? pitao je kasnije, Libero Parri. Ne znam, ali ini mi se da nisi. Nadajmo se. Ultimo ionako ne bi nita uo jer tijelom jest bio u svom krevetu, koji se nalazio u dnu sobe, ali je u mislima bi o na cesti koja vodi do rijeke, jednog dana prije dvije zime, pored oca i ekao. R ano jutro. Priroda je jo kripala od sinonjeg inja, pod svjetlou zubatog sunca. Ponio je od kue jabuku za jelo i upravo ju je glaao rukavom kaputa. Otac je puio i pjevuio . Pjeaili su od kue do krianja za Rabello i sad su tamo ekali. Kamo ga vodi? pitala mama. Muke stvari odgovorio je Libero Parri, i od tada Ultimo nije vie postavljao pitanja, jer kad ima pet godina i tvoj te otac vodi sa sobom, sretan si i to je dovoljno. Skakutao je iza njega sve do skretanja za Rabello. Skakutao je, a nije mogao znati, da e se kad odraste bezbroj puta sjetiti tog prizora; ba tog: oeve kr upne figure koja koraa krupnim koracima ispred njega ususret jutarnjoj magli, a d a se nijednom nije okrenuo, ni da ga prieka, ni da provjeri je li jo uvijek iza nj ega. U toj strogosti i potpunom odsustvu bilo kakve neodlunosti, otac mu je pokaz ivao to znai biti ocem: a to je znati hodati, da se ne osvre. Koraati dugim koracima odraslih, bez milosti, ali istim i pravilnim koracima, da ih tvoj sin moe razumjet i i blisko slijediti, bez obzira na njegov djeji korak. A da bi znao koraati da se ne okree treba snage: kako bi on znao da se nee izgubiti, i da je koraati zajedno s udbina u koju se ne smije nikada sumnjati, jer je tako zapisano na zemlji. Malo kasnije Ultimo je vidio kako se u daljini die oblak praine. Otac nije nita rekao, a li je bacio cigaretu i stavio mu ruku na rame. Oblak se sputao iz Rabella i prati o zavoje ceste. S oblakom se pribliavala i orljava kakvu Ultimo nikad prije nije u o, kao da tutnje metalni bjesovi. Najprije je vidio velike kotae, potom kripu gole ma hladnjaka. Zatim ovjeka kako sjedi nevjerojatno visoko, strci iz praine, oi mu v elike kao u kukca. Neobina stvar kretala se ravno prema njima, neuvenom brzinom, a buka se pojaavala u njihovoj utrobi. Prizor je bio jezovit i Ultimo je predosjet io neto za njega moda sudbonosno kad je u trenutku shvatio da u njegovim mislima, u njegovu srcu, u njegovim ivcima, u tom trenutku nije bilo straha, nimalo, ni dak a, nego samo elja, bezuvjetna, da pohrli progutati taj oblak praine koji upravo tu tnji prema njima dok se survava s brda i slijee na raskrije: ovjek-kukac nepokolebl jiv tamo gore, kotai to prodiru rupe u tlu, rasklimano ljuljanje splavi za brodolom nike na moru, ali splavi potpuno sigurne u sebe, dok cii eljezo iz utrobe, prelazi raskre i bez oklijevanja ga svladava, na neki ga nain cijepa, pa savija udesno par om gumenih kotaa. Ultimo je osjetio oevu ruku kako mu stie rame i vidio kako se ovjek tamo gore zanio na jednu stranu nagnut s rukama na upravljau, kao da sam tjera n aprijed tu neman, samom snagom te smjele kretnje na kojoj mu je Ultimo odmah poz avidio i gotovo ju je osjetio na sebi, kao da ju je oduvijek poznavao - teinu u r ukama, nakoenu sliku ceste, nevidljivu silu koja te vodi, let slian letu protiv vj etra. Napokon, velianstveno ukliznuvi u nunu promjenu smjera, velika je ivotinja pre d njihovim oima pokazala bonu stranu, i s velikom elegancijom otkrila ensku siluetu koju prije nisu vidjeli jer je bila smjetena na povuenije sklonite u metalnom oklo pu, na niem sjedalu koje je Ultimu izgledalo kraljevski, poput prijestolja, moda z bog velikog, ruiastog eira to ga je ena nosila na glavi, pod bradom zavezanog sifonom boje jantara. Vie nikad nee zaboraviti vrat te ene koji se otklanja u stranu, kao d a prihvaa poziv zavoja, kretnjom koja je odgovarala akrobaciji vozaa, ali pretvore na u neizrecivu njenost - ili u elegantan skepticizam, tko zna. Zvijer je na svom novom kolosijeku, zaokrenula pramac prema rijeci i podnevnom suncu i zaas nestal a iz vida u oblaku praine. Ultimo i njegov otac ostali su kao ukopani u mjestu, i iz daljine oslukivali note mehanikog koncerta koji je odjekivao medu topolama, do k nije utihnuo. U zraku se osjeao miris koji nije pripadao prirodi, a koji e godin ama poslije postati njihov miris, onaj koji e njihove ene nauiti voljeti. Libero Pa rri je priekao da zrak ponovno postane ist i tih. Poslije je dodao:

Neemo rei nita mami. Neemo sloio se Ultimo. Potom je prvi put vidio automobil. Ako mo biti precizni, vidio ga je u zavoju, odnosno vidio ga je kako savreno i staloen o mijenja smjer: a ta injenica moe biti doprinos objanjenju zaludenosti tog djeteta , u kasnijoj dobi, kojoj e posvetiti velik dio svog ivota. Ponovno je vidio taj au tomobil, kako tutnji u zavoju, dok je tonuo san, u mraku, samo nekoliko metara p odalje od kreveta u kojem su se njegovi otac i majka upravo voljeli na francuski nain. Zato ih i nije uo kako se tiho smiju niti je primijetio kad je otac ustao i z kreveta i otiao po neto. Vratio se, a u ruci je drao upaljenu svijeu i list papira . Na papiru je pisalo da grof Palestro kupuje svih njegovih dvadeset i est pijemo ntskih krava, i to za razmjerno visok iznos od esnaest tisua lira. Florence Parri je uzela papir i proitala napisano. Zatim je ugasila svijeu. Leali su pod pokrivaem nepomini jedno kraj drugog. Liberu Parriju je srce jako lupalo. Napokon je ona pr ogovorila. , Libero, ti ne zna ni kako rade, automobili. On se pripremio za tu ree nicu. Ako se o tome radi, to nitko ne zna, malena. Knjiga iz koje su Libero Parr i i njegov sin Ultimo nauili kako rade automobili bila je na francuskom {Mecaniqu e de l'automobile, Editions Chevalier). To objanjava zato je, prvih godina, kada n ikako nisu uspijevali nita postii, isprueni ispod Clement Bavarda s 4 cilindra, ili nagnuti nad Fiatom s 24 konjske snage, Libero Parri, ne bi li izaao iz slijepe u lice, govorio sinu: Zovi majku. Florence bi dola s rubljem pod mikom ili bi drala t avu u ruci. Knjigu je prevela rije po rije i zbog toga ju je znala napamet. Objasn ila bi problem, a da ne bi udostojala automobil nijednog pogleda, u sjeanju bi pr onala tonu stranicu knjige i postavila dijagnozu. Zatim bi se okrenula i u kuu odni jela rublje. Ili tavu. Merci promrmljao bi Libero Parri, rastrgan izmeu osjeaja div ljenja i jednostavne i iste ljutnje. Potom bi se iz nekadanje tale, sada garae, zaulo brujanje pokrenuta motora. Tako bi to ilo. Meutim, to se dogaalo prilino rijetko, p a je svih prvih godina, Garaa Libero Parri morala pristati, kako bi preivjela, na preuzimanje svih vrsta popravaka bez previe mudrovanja. Automobila je stizalo mal o, pa su popravljali sve od opruga kola, preko pei od lijevanog eljeza pa sve do s atova. Kad je, nakon sile zahtjeva, Libero Parri morao otvoriti radionicu za pot kivanje konja iz tog kraja, tkogod drugi bi na to gledao kao na poniavajui poraz; ali ne i on, koji je negdje proitao da su prvi koji su stekli novce proizvodnjom vatrenog oruja bili isti oni koji su, jo koliko juer, ivjeli od proizvodnje otrica za maeve. Stvar je u tome da Z E L l-Nl&ko svojevremeno nije propustila napomenuti Florence automobili jo nisu postojali ili u najmanju ruku, ako su i postojali u t om ih kraju nisu proizvodili. Zato je dolazak na obzor spasonosnog oblaka praine s pripadajuim mehanikim koncertom bio rijetkost koju su svi u okolini doekivali s i ronijom. Dogaalo se to tako rijetko da je, kad bi se i dogodilo, Libero Parri bi sjedao na bicikl i odlazio po sina u kolu. Ulazio bi u razred, sa eirom u ruci i sa mo bi rekao: Hitno je. Uiteljica je znala o emu se radi. Ultimo bi izjurio van pop ut metka i pola sata poslije ve bi podmazivali ideje ispod poklopca motora koji s u bili teki kao telad. Bile su to teke godine i prolazile su u posvemanjoj tednji i iekivanju oblaka praine koji nisu stizali. Prodali su sve to se prodati moglo i na k raju se Libero Parri morao pomiriti sa sudbinom, staviti kravatu i otii na razgov or kod direktora banke. Hitno je, rekao je, sa eirom u ruci. U tim su krajevima lj udi bili bolesno ponosni: kad bi mukarac odlazio u banku sa eirom u ruci, ene bi kod kue skrivale lovaku puku, da ne bi doli u napast. Parri se vratio zaloivi imanje, ali ni toga dana nije pokazivao zabrinutost. Smijao se i alio za cijelo vrijeme veere . Znao je da e budunost doi, i da on, sam, moe ekati bez straha. Jer bilo je dvadeset i pet kanti punih benzina u njegovom spremitu i bio je to jedini benzin u krugu od stotinu kilometara. Jer je bio jedini ovjek, odatle pa dokle pogled see, koji j e znao to je to univerzalni zglob i kako se popravljaju bronane brtve. Jer kako go d da su se stvari razvijale bio je prvi Parri unatrag est generacija ije ruke ne m iriu po kravama. Zbog toga je te veeri slatko jeo. Cak je dva put uzimao juhu. Kas nije, zadovoljan, izaao je i ljuljao se na stolici, naslonjen na dvorini zid i gle dao zalazak sunca. Bio je tu i Tarin, njegov prijatelj, onaj iz Trezzatea. Doao g a je samo pozdraviti, iz obazrivosti. Ali o poslovima s bankom nisu prozborili n iti rije. Libero Parri inio se obuzet drugim mislima. Osjea li ga? rekao je u jednom trenutku i udahnuo s uitkom

veernji zrak. A to? pitao je Tarin. Miris gnoja pojasnio je Libero Parri, i ponovn o teatralno udahnuo. Tarin je nekoliko puta podigao nos, ali neuvjerljivo. Ne os jea se miris gnoja rekao je. Upravo tako zakljuio je Libero Parri, pobjedonosno. 2 0 Bila je to jedna od stvari koje su ga izluivale. Naveer se bacio u krevet i odma h je shvatio da neto nije bilo u redu. Koji je to vrag ispod? ena je ustala, izvuk la lovaku puku ispod madraca i odnijela je na mjesto. Kad se vratila pod pokriva, L ibero Parri je mahao listom iz novina. Ti ba ne eli shvatiti rekao joj je, i predao joj novine. Florence je proitala kako su trojica Talijana Luigi Barzini, Scipion e Borghese i Ettore Guizzardi krenuli iz Pekinga, preli automobilom 16 tisua kilom etara i stigli u Pariz. Za upravljaem Itale s etrdeset i pet konja i tisuu i tristo kila, preli su svijet, i to u samo ezdeset dana. Neobino. Nisam ih vidjela da su p roli rekla je Florence, pragmatina. Ja jesam promrmljao Libero Parri, dobrohotno. Jer on ih je uistinu vidio kako prolaze. Svake ih je minute svog ivota vidio kako prolaze, vjerujui nepokolebivo. Bili su pranjavi i pozdravljali su rukom u rukavi ci. Budunost je stigla pjeice, 1911., jednog kinog popodneva u oujku. Libero Parri g a je vidio izdaleka. Vidio je dug ogrta i prepoznao naoale podignute na konoj kapi. Automobila nije bilo, ali sve je ostalo bilo tu. Tu smo apnuo je Ultimu, koji je popravljao kota bicikla. Da se ne bi krivo shvatilo, sakrio je loni za mlijeko to g a je bio krpio i otiao sjesti pored gomile rabljenih guma koje je nedavno kupio u vojarni u Brandateu. Htjeli su se iskazati. Mukarac u ogrtau hodao je polagano. O d kie se titio velikim, zelenim kiobranom i to mu je davalo pomalo nestvaran izgled . Kao pretkazanje, eljeno. Stigao je pred garau i nekoliko je trenutaka stajao i n eobjanjivo gledao tog djeaka i bicikl. Zatim je proitao tablu. itao ju je polako i i zgledalo je kao da odgonetava drevni natpis. Naposljetku je spustio pogled na Ul tima. Je li istina da ovdje drite benzin? Ultimo se okrenuo prema ocu. Libero Par ri se pravio da broji gume. Istina je rekao je tonom nekoga kome je dosta odgova ranja na stalno ista pitanja. Mukarac u ogrtau je zatvorio kiobran i sklonio se od kie pored gomile guma. Stajao je tamo neko vrijeme i gledao krajolik oko sebe kak o se natapa vodom. Potom se okrenuo prema Liberu Parriju. Ne elim biti nepristoja n, ali kojeg kurevog smisla ima otvoriti garau usred ovog blata? Uvelike se pouzda mo u budale koji ostaju bez benzina usred polja. Mukarac je nepomino gledao Libera Parrija kao da ga je tek u tom trenutku ugledao. Zatim je skinuo rukavicu i prui o mu ruku. Drago mi je, grof D'Ambrosio. Ne zavaravajte se: nisam budalast kako izgledam. Libero Parri, drago mi je. Ne zavaravam se. Odlino. Odlino. Mnogo godina kasnije zavrit e u novinama, jedan pored drugog gotovo svedeni na samo jedno ime: D'Ambrosio Parri. Ali tada to jo nisu mogli znati. Bili su tek na poetku. Zbilja imate benzina? Koliko vam srce eli. A toplu kupku? Zavrilo je tako to je grof ostao da ugrije duu ispred kuhinjske vatre. Potom je Florence postavila dodatni tanjur i veera je iznjedrila tri tisue pria. askali su o motorima na metan, o tvornicama u Torinu i 0 tome kako skuhati teleu glavu. Kad je vino poelo djelovati, razgovor j e poprilino skliznuo prema stanovitim priama o andalukim enama i francuskim mirisima . Pobjegao im je i jedan vic o kralju, ali dok Ultima ne bi bilo tamo, kad je ot iao u sobu po neto. Kad je D Ambrosio zakljuio da je vrijeme da pode bio je ve mrkli mrak. Obukao je ogrta, stavio na glavu konu kapu, a naoale spremio u dep, navukao r ukavice teatralnom kretnjom, pa se uputio se prema vratima. A vani, vjetar je od nio kiu i sad se crnilo noi doimalo kao svjee naslikana slika. Kakva divota prokome ntirao je D Ambrosio na pragu i udahnuo svje zrak. Naklonio se publici i udaljio se ne izustivi ni rije. Nestao je u mraku i otkoraao ponosno u smjeru iz kojeg je d oao. Libero Parri je otiao zatvoriti vrata i vratio se za stol. Ostali su tako, on , Florence i Ultimo 1 igrali se mrvicama kruha na stolnjaku s bijelim i plavim k vadratima. Odlina je bila, kuhana govedina rekao je Libero Parri, kako bi dobio n a vremenu. ini se da mu se svidjelo, je li? Zaboravio je i kiobran primijetio je U ltimo. 22 Libero Parri je napravio nejasnu kretnju u zraku, kao da eli rei da nije vrijeme da budu prestrogi. Uto su zauli kucanje na vratima. Grof D'Ambrosio je i zgledao jo veseliji no prije.

Oprostite na smetnji, ali jasno se sjeam da sam imao automobil kad sam doao. Liber o Parri mu je rekonstruirao taj dio dana. Od benzina do vina. Sigurno je bilo ba tako sloio se grof. Zatim je rekao da bi njemu savreno odgovarao i naslonja. Nikad nije imao problema sa spavanjem. Smjestili su ga u sobu s Ultimom i postavili mu poljski krevet koji je trunuo u podrumu. Prije nego to je ugasio svijeu D'Ambrosi o se unaprijed ispriao. Ne obraaj pozornost ako priam u snu. Obino nije nita zanimlji vo. Ultimo je rekao da nema problema i da i on takoer pria u snu. Dobro. To ene vol e. Poslije je dodao neku opasku o tiini prirode, ali nije se dobro razumjelo. Dah om je ugasio je svijeu. Ultimo se pitao bi li trebao rei neto poput laku no. Ali je zatim uo kripu i vidio da se grof nalaktio. Jo je neto elio razjasniti. Spava ve? mao bih jedno pitanje. Da? Sto ti misli, je li tvoj otac lud? Nije, gospodine. Toa n odgovor, deko. Ultimo ga je uo kako ponovno lijee nauznak, kao da se rijeio velike brige. Laku no, gospodine. Nije se uo odgovor. Nakon nekoliko trenutaka, Ultimo j e uo neko mrmljanje. Vidi ti njega: ve godinama mi to nije nitko zaelio. Sljedei dan je bila nedjelja. Punog rezervoara, grof D'Ambrosio je zakljuio da se za ovako b istra jutra moe raditi samo jedno: uiti nekoga voziti. Ultimo je sjedio na gomili guma i gledao oca kako stavlja naoale i polae ruke na upravlja. Ve ga je vidio, tako , prije, ali ono to je iz toga slijedilo bilo je da je oponaao rad motora ustima i oponaao zavoje, izvijajui se na 23 sjedalu: ali ako se drimo istine, automobil je uvijek bio ugaen. Ovoga je puta, meutim, vozio za stvarno. Libero Parri je sluao gr ofove precizne upute i upro pogled u zamiljenu toku ispred sebe. Zatim je postavio pitanje koje Ultimo nije dobro uo. Ne priajte gluposti odgovorio je D'Ambrosio, a li s osmijehom. Neko vrijeme nije se nita dogaalo. Libero Parri je cijelo vrijeme nepomino gledao pred sebe. aka stisnutih na upravljau, ruku krutih. Kao kip. Floren ce se pojavila na vratima s mrtvom kokoi u ruci i kimala glavom. Koliko ve dugo ne die? Prije nego to je Ultimo uspio odgovoriti zauo se mehaniki prasak. Potom se aut omobil lagano pokrenuo, savren, poput biljarske kugle na nagnutoj ohi. Skrenuo je na cestu kao da je to oduvijek radio i udaljio se bez urbe prema polju. Ultimo je vidio okrugli oblak praine koji se dizao nad poljem i na asak je osjetio da e zauv ijek biti na sigurnom, jer je to bio njegov otac, a njegov je otac bio bog. Staj ali su i utjeli, sve dok se zvuk motora nije izgubio u daljini. Zatim je Ultimo r ekao: Vraa se, zar ne? Ako uspije okrenuti... Saznali su kasnije da je Libero Par ri zahtijevao da ude u selo i unato grofovu protivljenju preao ga je velikom brzin om i izvikivao nesuvisle reenice u koje su ulazile krave, direktor banke i, moda p opovi. Ne, popove nisam umijeao. udno, zakleo bih se da sam uo ba rije popovi. Top , rekao sam, topovi. Smrdljivi topovi? ubrad, htio sam rei popovska ubrad. Ah. Pus i to, grofe, ti to ne moe razumjeti. Preli su na ti. Ali su se i dalje oslovljavali prezimenima. Dobro si se izvukao, Parri. Imam dobrog uitelja. Tu bi se i zavrilo, ali je grof jasno osjetio da nedostaje detalj obuci tog jutra. Zatim se okrenuo i traio Ultimove oi, koje su ekale nepomine u zraku dvorita. Izgledalo je kao da su oduvijek tamo. Lebdjele su na umu jo uvijek upaljenog motora. Bi li se provozao je dan krug, deko? ?4 Ultimo se nasmijao i naglo pogledao oca. Libero Parri je letim ice pogledao Florence. Florence je popravila pramen kose iza uha i rekla: Bi, pr ovozao bi se. Tako se Ultimo popeo na sjedalo, ugurao ruke ispod stranjice kako b i bio vii i stisnuo je prste u aku. Kamo eli ii? Da prodemo ispred kole i viknemo ui jici da je usrana glupaa? Ne, elim ii na Piassabenski uspon. Piassabenski uspon je bio neobjanjiva uzvisina usred nizine. Nitko zapravo nije znao ega ima tamo ispod, ali, polje koje je kilometrima bilo ravno kao biljarski stol, na tom se mjestu uzdiglo pa se potom povratilo u svoju mualjivost. I cesta je s njom poskoila. Kada bi je prelazili pjeice, Ultimo i otac, uvijek bi zavrili dajui se u trk, im bi doli u podnoje, a zatim bi se na vrhu uspona sjurili niz padinu i izvikali svoja imena . Zatim bi ponovno smireno nastavili urednim korakom ljudi iz polja, kao da se n ita nije dogodilo. Idemo dakle na Tassabenski uspon.

Piassabenski. Piassabenski. Pravac tamo. Grof D'Ambrosio je ubacio u brzinu i pi tao se to je to u tom djeaku, tako neobino. Sjetio ga se od prethodnog dana, na kii, pognuta nad biciklom, ispod ploe GARAA: koliko god da to zvui smijeno, u tom malom krajoliku najvie je bilo njega; sve je ostalo bilo u pozadini. Odjednom se sjetio gdje je ve jednom vidio neto slino i bilo je to upravo na slikama koje su prikaziv ale ivot svetaca. Ili Krista. Na njima je uvijek bilo mnogo ljudi i svi su se bav ili nekim neobinim stvarima, ali sveca si odmah uoio, uope nije ga trebalo traiti, sve tac je uvijek prvi upadao u oi. Ili Krist. Moda poljem vozikam malog Isusa, rekao je sam sebi podsmjehujui se i okrenuo se prema njemu. Ultimo je gledao pred sebe, mirnih oiju, nije mario za zrak i prainu, ozbiljan. Nije se ni okrenuo kad je rek ao naglas: Bre, molim vas. Grof D'Ambrosio se ponovno usredotoio na cestu i tono pr ed sobom primijetio uspon, apsurdan i otar, u jednolinosti ravnice. U drugim bi ok olnostima popustio papuicu gasa kako bi slijedio izboinu terena laganom silom kont rolirane inercije. Sam se donekle zaprepatio shvativi da daje gas kao dijete. Na breuljku, 931 kilogram teko eljezno udovite odvojilo se od zemlje s elegancijom koju je uvalo, tajno, oduvijek. Grof D'Ambrosio je uo kako motor bruji u prazno i osjet io kloparanje spojki koje su okretale kotai u zraku. Steui rukama upravlja, ispustio je vrisak iznenaenja dok je djeak, njemu s boka, potpuno hladan i radostan, klikt ao, neoekivano, vlastito ime, na sav glas. Ime i prezime, da budemo precizni. Lib ero Parri morao je doi s konjskom zapregom i izvui automobil. Odvukli su ga do rad ionice i na njemu je cijeli tjedan bilo posla. Sto se leta tie, letio je sasvim d obro. Poslije se, pak, malo raspao. Kad ga je grof D'Ambrosio doao preuzeti, slje deu nedjelju, izgledao je kao nov. Libero Parri ga je ulatio znanjem kojem nisu bi le nepoznate godine provedene u davanju sjaja kravama za godinje izlobe na stonom s ajmu. Grof je uzvratio zvidukom divljenja, viestruko potvrenim po bordelima irom Eur ope. Zatim je izvadio smeu, konu torbu i pruio je Liberu Parriju. Otvori je. Libero Parri ju je otvorio. Unutra su bile naoale, kona kapa, rukavice, areni al i jakna s izvezenim natpisom D'Ambrosio Parri. Sto to znai? Jesi li ikad uo za automobilske utrke? Libero Parri nikad nije uo za njih. Bilo je to za bogate. Treba mi mehania r koji bi se vozio sa mnom. Sto kae na to? Libero Parri je progutao pljuvaku i proi zveo neobian zvuk. Nemam ja vremena za te stvari. Imam posla, ja. etrdeset lira dn evno, plus trokovi i etvrtina nagrade. Nagrade? Kad pobijedimo. Kad pobijedimo. E! Zatim su se obojica nagonski okrenuli prema vratima, kao da ih je privukao neki um. Sve je bilo tiho, irom otvorena vrata i pust prag. Ostali su nekoliko trenuta ka pogleda uprta u vrata, kao da neto iekuju. Ultimo je promaknuo u ogledalu vrata da ih nije ni primijetio. Pazio je da mu ne padne sveanj prua koji je drao u rukama . Kako se pojavio, tako je i nestao. A tko e uvjeriti Florence? pitao je Libero P arri. No inilo se da grof D'Ambrosio ne uje. Ovaj djeai ima neto. Tko, Ultimo? 26 Nema nita. O, ima neto. Libero Parri je digao oi prema nebu, posramljen, kao netko koga su uhvatili da vara na kartama. Nije nita, ali... Ima zlatnu sjenu. Molim? T o se kae u ovim krajevima. Postoje ljudi sa zlatnom sjenom i nita vie. A to to znai? Ne znam... drugaiji su i ljudi ih prepoznaju. Ljudi vole one koji imaju zlatnu sj enu. Grof ba nije djelovao uvjeren. Libero Parri je pokuao dati objanjenje. Stvar j e u tome da je on ve dva ili tri puta umro... Kad je bio mali, mislili su da je g otov, ali on bi se svaki put nekako izvukao. Tko bi znao, moda te takve stvari mi jenjaju. Grof D Ambrosio se sjetio jedine ene koju je volio vie od tenisa i automo bila. Kad bi uao u sobu punu ljudi, mogao si osjetiti je li ona tamo, nisi je tre bao vidjeti ili znati da je ostala kod kue. A u kazalitu, nije je trebalo traiti: oi bi prvo ugledale nju. Nije ak ni bila tako lijepa. tovie, bilo je teko shvatiti je li, zapravo, inteligentna. Ali svjetlo je bilo tamo gdje i ona, a ona je bila sl ika. Shvatio je da je imala zlatnu sjenu. Ja u se pobrinuti za Florence. Libero P arri se poeo smijati. Ti je ne poznaje. To je pitanje trenutka. Grof D'Ambrosio os tao je sjediti s Florence za kuhinjskim stolom deset minuta. Objasnio joj je to s u to utrke, gdje se odravaju i zato. Ne rekla mu je. Onda joj je on govorio o novc ima, o

publici i o putovanjima. Ne rekla mu je. Pa joj je objanjavao to znai slava u poslo vnom svijetu. I uvjeravao ju je da e ispred radionice, za koji mjesec, ljudi staj ati u redu. Ne rekla mu je. Zato? Moj mu je sanjar. A i vi ste takvi. Probudite se . U tom se trenutku grof D'Ambrosio malo zamislio. Zatim je rekao: elim vam ispria ti neto, Florence. Moj je otac bio veoma bogat ovjek, mnogo vie od mene. Potroio je imetak dok je slijedio jedan apsurdan san, radilo se o eljeznici, budalatina. Voli o je vlakove. Kad je poeo rasprodavati imovinu otiao sam majci i upitao je: Zato ga ne zaustavi? Imao sam esnaest godina. Majka mi je prilijepila pljusku. Zatim mi je rekla reenicu, koju ete sada vi, Florence, morati nauiti napamet. Rekla mi je: Ako v oli nekoga tko tebe voli, nemoj mu nikada ruiti snove. Najvei i najlui od njegovih s nova si ti. Nije ni ekao odgovor, pozdravio ju je veoma uljudno i izaao u dvorite. L ibero Parri je udarao ekiem poklopac nekog motora to ga je pronaao, prije nekoliko m jeseci, uz rub ceste za Piadene. Razmiljao je napravi nadstrenicu za drvarnicu. Sv e je sreeno skandirao je grof i trljao ruke. Sto je rekla? Rekla je ne. Ah. Poinje o sljedee nedjelje. Vozi se VeneziaBrescia i zaputio se prema automobilu. Ali ako je rekla ne... Rekla je ne, ali je mislila da odgovorio je grof, iz daleka. A k ako ti to zna? Ja kako znam? E. Grof D Ambrosio je zastao. Nekoliko je sekundi tr aio odgovor. Ali nije ga naao. Okrenuo se. Naao se pred Florence. Bog bi ga znao ka ko se nala tu. Govorila je tiho, da je samo on uje, naglaavajui rijei. S njenou. Va uope nije potroio imetak, a vi ste jedan od najbogatijih ljudi Italije i vjerojatn o ga nikada i nije bilo briga za eljeznicu. A to se tie vae majke, ne vjerujem da va m je ikada u ivotu prilijepila pljusku. Malo je zastala. Priznajem da priica o sno vima nije loa, ali takve prie ostvaruju se samo u knjigama: u ivotu ne. ivot je, vje rujte mi, vraki sloen. DAmbrosio je napravo pokret koji je govorio: Vjerujem vam. Kako bilo da bilo, vi ste u pravu. Rekla sam ne, ali sam mislila da. Razlog vam neu rei. E da, znate to?, neu ga rei ni samoj sebi, tako emo svi biti mirniji. DAmbros io se nasmijeio. Pazite da mi ga vratite kui. Nije me briga hoete li pobijediti ili izgubiti. Samo pazite da mi ga vratite kui. Hvala. 28 D'Ambrosio ju je gledao ka ko se okree i vraa u kuu. Po prvi je put, neoprezno, pomislio da je ona lijepa ena. Ne bi joj nakodilo da posjeti krojaa, zasigurno: ali bila je to lijepa ena. Dakle? pitao je naglas Libero Parri. Grof je dao znak, koji je mogao znaiti mnogo toga. Tri etvrtine utrke Venecija-Brescia su odvezli u velikom stilu, a onda, se u mjes tacu koje se zove Palu, grof zaustavio i ugasio motor. Ima tu jedno mjesto gdje s premaju zeca da prste polie. Libero Parri je poslije otkrio da je kuharica u cijen u uraunala i sobu na katu, gdje se mogu, rekla je, malo odmoriti. Grof se malo od morio. Libero se drao zeca. Koji uope nije bio lo. Meni je i ovako dobro, novce u io nako uzeti rekao je kasnije dok su ulazili u auto. Ali to u ispriati Ultimu? Grof n ije odgovorio. Ali poslije se, za vrijeme utrke, priljubio uz stranjicu Peugeota Alberta Camposa Argentinca koji nije izgubio ni na jednom natjecanju ve pet mjese ci i jedanaest dana i nije poputao sve dok, za vrijeme strahovitog pljuska, nije pronaao nain da ga pretekne s vanjske strane, to ljudi u tom kraju jo i danas pamte. Eto to e mu priati promrmljao je kad je izaao iz auta, koji se pretvorio u blatni s omenik. U Torino su stigli trei, a u Anconu osmi i neoekivano prvi na sicilijanske planine. U jednim je novinama izala njihova fotografija na kojoj su izgledali ka o divovski kukci. U tekstu ispod je pisalo: D'Ambrosio Parri neustraivi dvojac ko ji jepokorio serpentine na Colle Tarso. Ultimo ju je izrezao i zalijepio na krev et. Naveer bi je gledao i pokuao zamisliti to su, tono, te serpentine. Bio je sklon po vjerovati da se radi o divljim ivotinjama, duge dlake i osebujna krivu-davog hoda . ive iznad tisuu metara: kad su gladne, mogu biti smrtonosne. Jednog mu ih je dan a Libero Parri nacrtao na listu papira. Nacrtao je planinu, i cestu koja se penj e, serpentine jednu za drugom sve do vrha. Umjesto da bude razoaran, Ultimo je bi o oaran. Za djeaka koji je odrastao u ravnici i za kojeg je jedina neobina stvar na obzorju bila Piassabenski uspon, ta cesta koja se

zavojito uspinjala, hladno poput zmije bila je hiperbola mate. Stavio je na nju p rst i njime je preao od poetka do kraja. Ista je i s druge strane, samo to se sputa pojasnio je Libero Parri. Ultimo se spustio prstom. Zatim je upitao oca moe li sv e ispoetka. Moe. ?n Ovog je puta jo dodao i zvuk motora, ustima i kripu konica. Glavo je pratio ritam zavoja: pod stranjicom je osjeao pritisak centrifugalne sile i u rukama silinu zanoenja automobila. U svom ivotu nije napravio ni etiri kilometra u automobilu, ali sve ovo mu je bilo poznato. Jer istinski je dar imati odgovore k ad jo ne postoje ni pitanja. Poslije je D'Ambrosio loe svladao zavoj, blizu Livorn a, poto je jo jednom bio na remontu, i zavrio je sa slomljenim zapeem. Pa se neko vri jeme o tome nije govorilo. Tek su jedne nedjelje, svi otili u Mantovu, jer je tam o bio Lafontaine, a Lafontaine, je medu svim vozaima bio najvei. Bila je to prva i jedina utrka koju je Ultimo vidio u svom ivotu. Protivno svim oekivanjima, ak je i Florence pristala poi. Ako ba moram vidjeti utrku, neka barem bude ona u kojoj dr ugi ginu, a ne vas dvojica. Grof je nabavio mjesta na tribini ispred cilja, gdje su bile gospode s velikim eirima; a djeca su nosila jakne s pozlaenom dugmadi. Lib ero Parri je ponosno pokazivao svoju kariranu koulju i za tu prigodu je zaeljao kos u prema natrag, poeo se znojiti od nelagode jo dok su se uspinjali do mjesta. Izdra o je neko vrijeme vrpoljei se na sjedalu, a zatim je poeo gunati da se odatle nita n e vidi. Na kraju je primio Ultima za ruku i odjurio da vide to je to automobilska utrka, a Florence je ostala s grofom. Krenuli su uliicom koja je vodila izmeu kue i ili nasumce te preli grad sve dok nisu izbili do rijeke. Kolni put koji se kilom etrima od polja pruao du vode na tom je mjestu otro skretao udesno, izbijao na most , a zatim bi se nastavljao na suprotnu obalu i vodio usporedo sa zidinama. Ovdje se moe neto vidjeti zakljuio je Libero Parri. Probio se kroz svjetinu, ali nije bi lo mogue doi do ruba ceste. Na kraju je pruio pet lira postolaru koji je imao radnj u na par koraka od mosta i u zamjenu je dobio dvije stolice i remen od telee koe z a Florence. Ali grozan je prigovorio je Ultimo. Ne brini se ti za to i penji se na stolicu. Ultimo je pogledao stranicu novina koju je postolar uredno prostro p o pletenoj stolici, i dojmilo ga se to je stavio noge na kralja i pruskog velepos lanika. Ali kad se popeo, sve je zaboravio, jer su mu se pred oima, na podnevnom suncu, pojavili most i zavoj na cesti u obliku bijela slova s, kao stvoriteljev dar, nacrtan upravo za njegove djeje oi. Prekrasno je rekao je. Vidjela se samo ce sta i most, nije bilo ni traga automobilima, ali on je rekao: Prekrasno je. Nije primjeivao nita drugo, vidio je samo taj zavoj u obliku slova s, nastao od utabane zemlje, kao potez olovkom preko stranice svijeta, preciznom rukom umjetnika. Lju di, boje, 30 rijeka, niz stabala, nisu bili nita drugo doli smetnja kojoj je nami jenjeno da nestane. Buka i miris su se jedva probijali do njegova osjeta, kao ne ka udaljena jeka. U njegovim je oima postojao samo taj plesni pokret i nita vie: za voj u jednom pa u drugom smjeru, kao destilat geometrijskog znanja koju je, nako n to je tisuu puta pogrijeilo, na tom mjestu pronalo savrenstvo. A kad su, naposljetk u, stigli automobili koje je najavilo grozniavo uzbuenje svjetine, jedva da ih je vidio, jer je zapravo pogledom i dalje pratio cestu, samo nju, prouavao ritam koj im je upijala metalna udovita - moda ih gutala - jedno za drugim, prihvaala njihovu e stinu da bi je podvrgnula svojoj nepominosti, pravilo nasuprot kaosu, red koji se nametao sluaju, vodenom koritu, broju koji oznaava beskonanost. Rasplinuli su se, automobili kraljevi, u oblaku praine, poraeni. U djeakoj glavi sposobnoj za takav ak siom - da je cesta ta koja pripitomljava automobile, a ne obrnuto - bio je ve zap isan cijeli ivot. Neobino je kako su ljudi ve svoji ak i prije nego to postanu. Sve dok njegov otac nije nazreo malu ensku priliku kako slijedi tijek utrke sitnim ko racima uz rub ceste i trai neto medu mnotvom, ne hajui za opasnost. Sto Florence rad i tamo? Nije mario ni za to i otiao joj je ususret, probijajui se kroz ljude, mahni to se laktarei. Ultimo je skoio sa stolice i pourio za njim. Stigli su pred Florenc e ba na vrijeme da vide, na korak daleko, Lanciu broj 21 koju je vozio Botero kak o juri kao strijela. Sto ti radi ovdje? Florence je bila prekrivena prainom. Pusti la je da je mirno odvedu, s blagou koja joj nije bila svojstvena. Kad je Libero Pa rri pokuao shvatiti to se dovraga dogodilo rekla mu je: Nita. Samo sam htjela biti kraj tebe. Izgledalo je kao da joj se na licu odraava strah. Na kraju, kad je sve zavrilo, dok je mnotvo kretalo prema kuama, grof ih je uveo u prostor

namijenjen samo za vozae: pio se ampanjac i moglo se izbliza razgledati automobile . Mnogi su razgovarali na francuskom. Libero Parri se smjestio u kut, drao Floren ce za ruku i izdaleka nadzirao Ultima koji je otiao vidjeti Barthezov Fiat. Svako malo bi proao koji mehaniar koji bi ga prepoznao i mahnuo mu rukom u znak pozdrav a. On bi odvratio pozdrav kimanjem glave, ali se nije previe obazirao. Jedva je ek ao da se makne. Nije znao tono zbog ega, ali tako je bilo. U jednom je trenutku vi dio Lafontainea koji je sigurnim korakom krenuo prema izlazu, nepristupaan u svoj im mislima poput kralja, sputena pogleda, stisnutih usnica ispod brkova u obliku upravljaa na biciklu, besprijekornih. Ljudi su se izmicali i putali ga da proe jer on je bio najvei. ak nije niti skinuo konu kapu, a pod mikom je nosio tek osvojeni p okal tako nemarno da je odisalo dosadom. Libero Parri ga nikada ranije nije vidi o, osobno, ali je znao sve o njemu, ak je uo i priu da nou voli voziti ugaenih svjeta la, da iznenadi suparnika i, kako je sam govorio, da ne uznemiri mjesec. Pomisli o je da iskorai naprijed i stisne mu ruku, kako bi taj udan dan dobio neki smisao, kad je vidio kako Lafontaine podie pogled, okree se i pozdravlja djeaia i prinosi alj ivo ruku titniku za oi kojeg nije imao. Zatim ga je vidio kako se zaustavlja i vraa te pribliava djeaku koji ga je nepomino promatrao. unuo je ispred njega i neto mu rek ao. Libero Parri je gurnuo laktom Florence i ukazao na prizor. Tvoj sin rekao jo j je, kao da eli naznaiti neto oigledno. A tko je ovaj to ui? upitala je ona. La e. Lafontaine, najvei? -Taj. Zna li to Ultimo? Libero Parri je slegnuo ramenima. Nije znao rei. Ali je vidio svog sina kako jednostavno pokazuje neto na Lafontaine ovoj glavi. Lafontaine se poeo smijati i skinuo naoale s crne, kone kape. Oistio ih je o rukav da skine prainu. A zatim ih je pruio Ultimu. Ultimo ih je uzeo u ruku i nasmijao se. Lafontaine se tada ustao: pomilovao ga je po glavi, neto rekao i ot iao. Nastavio je hodati sputena pogleda, nepristupaan u svom kraljevskom dostojanst vu. Libero Parri ga je vidio kako prolazi ispred njega, ali se nije pomakao jer mu se odjednom uinilo da je proao trenutak da mu stisne ruku. Kad se naveer vratio kui, Ultimo je objesio naoale na zid iznad svog kreveta, pored fotografije DAmbros ija i Parrija na Colle Tarsu. Ja sam zapravo htio konu kapu, a ne naoale. Ali me n ije razumio. Kakva teta rekao je Libero Parri. Sezona utrka je zavrila s prvim bla tom, poetkom listopada. Libero Parri je sabrao neto novaca da zavara banku, ali od onog reda pred radionicom, jo nije bilo na vidiku. Malko smo izvan ruke pojasnil a je Florence. Ali, potajno je, poeo sumnjati. Dok je, utrkujui se, krstario Itali jom, shvatio je da svi sanjaju automobile, ali ih rijetki, zapravo, posjeduju. J o uvijek su bili igraka bogatih i s vremenom se broj poveavao: raditi 32 kao mehania r bilo je kao prodavati rekete za tenis. Moda se, pomislio je Libero Parri, est go dina nakon to je prenamijenio talu u garau, budunost izgubila putem. Morao je na svi jetu postojati ovjek koji bi znao neto o tome: a Libero Parri je odluio da taj ovjek bude gospodin Gardini. Gardini je bio genijalac iz Ligurije koji je poetkom stol jea zakljuio, slino kao Libero Parri, da automobil predstavlja budunost. Tako je zaj edno s dvojicom brae unajmio hangar, u predgrau Torina, i krenuo ostvarivati svoje ideje, naoko vizionarske, ali u stvarnosti sve drugo samo ne glupe. Izvjestan m u je uspjeh donijela proizvodnja bicikla: prolo je sedam mjeseci i izradio je aut omobil iz nove i briljantne zamisli. Kad se pojavilo pitanje davanja imena, izab rao je ime hala. Bila su to vremena u kojima jo nije bilo odlueno jesu li automobi li mukog, enskog ili srednjeg roda. Postojala je reklama na kojoj je pisalo Kupio s am auto sigurno i lijepo. Ali Gardini ga je drugaije zamiljao. Imao je na pameti net o posluno, to odgovara na naredbe i preobliuje svoju ljepotu tek pod znalakim vozaevi m rukama. Dakle, budui da je bio sramotni maist kao i svi u to vrijeme nije imao d vojbi: automobil je bio ena. Tako je i svoj izum nazvao hala. Kako je reeno, krepa vanje i davanje imena, vjerojatno su jedine dvije stvar, koje u ivotu inimo iskren o. To je ime, Libero Parri, zavolio u vrijeme utrke Peking-Pariz, kad je automob il to ga je napravio ba gospodin Gardini glatko pobijedio sve najbolje proizvoae na svijetu i prvi proao kroz cilj na sveope uenje. Sjetio se i kad je mahao novinama Fl orence

ispred nosa da joj pokae da automobili itekako postoje te ak prelaze svijet. Istin a da je ona na to odgovorila na svoj nain, ali ipak se Libero Parri prisjeao tih t renutaka s munom nostalgijom. Godinama kasnije, na cilju utrke u okolici Riminija , grof mu je pokazao mrava gospodina, veoma elegantno obuenog i rekao mu je da je to Gardini, onaj to proizvodi Italu. Libero Parri mu je otiao stisnuti ruku i neko su vrijeme stajali i avrljali. Gardiniju se svidjela pria o dvadeset i est pijemon tskih krava. Posjetite me, koji put, rekao je na kraju. Idem potraiti gospodina Gar dinija obznanio je Libero Parri eni dok su bili na groblju za Dan mrtvih. Tko je on? Libero Parri joj je objasnio. A zato ide k njemu? Libero Parri je rekao da ide k njemu jer ga mora neto zamoliti. I to je bila istina. Pripremio je jezgrovito i jasno pitanje, jer je znao da industrijski magnati nemaju vremena za gubljenje i prelaze ravno na bitno. Pitanje je glasilo ovako: Gospodine Gardini, recite m i istinu, trebam li otkupiti dvadeset i est pijemontskih krava? Pitanje Florencei nije ba tako izloio, u cijelosti. Govorio je openito i rekao je da mora traiti savj et oko novih modela. Zato ne povede Ultima? pitala je ona, ne produbljujui priu o no vim modelima. Libero Parri se uope nije sjetio povesti Ultima. Osim toga, i novci su bili problem. A i odrastao je u svijetu u kojem ak niti oevi nisu odlazili u g rad; a kamoli djeca. Pokazat e mu Torino. Tako bi se veselio. Nije pogrijeila. I da lje je ostao problem novca, ali uope nije pogrijeila. Otputovali su 21. studenog 1 911. na Tarinovim kolima. Kasnije su namjeravali pronai prijevoz. U najgorem sluaj u uvijek su mogli vlakom. Imali su jedan koveg za njih dvojicu koji su kupili za tu priliku. Ultimo je u nj stavio i Lafontainove naoale. Imao je 14 godina, bio j e malen i mrav kao da ide u osnovnu kolu i spremao se vidjeti Torino. Florence ih je obojicu poljubila kao da odlaze u Ameriku. Navalila je da mu uzme staklenku do maeg pekmeza. Nije eljela da dode kod gospodina Garinija praznih ruku. I jo je neto imala na pameti. Kad si ve tamo, moe li ga u moje ime neto pitati? pitala je Libera Parija dok ga je grlila. to? Pitaj ga misli li on trebamo li otkupiti onih dvades et i est pijemontskih krava. Libero Parri je u jednom trenutku spoznao mnotvo stva ri vezanih za instituciju braka. Pitat u ga rekao joj je, ozbiljno. Tajnica gospo dina Gardinija imala je drvenu nogu i neobinu govornu manu: neobina obiljeja za jed nu tajnicu. Primila ih je s pomalo slubenom ljubaznou. Pitala je imaju li zakazani sastanak. Gospodin Gardini mi je rekao da ga doem posjetiti odgovorio je Libero P arri. Ada? Da. I kada, tono? 34 Nije uspijevala izgovoriti . Bit e da je to bilo u lipnju, da u lipnju... Bili smo u okolici Riminija. I gospodin Gardini vam je re kao da ga posjetite. Tako je. Tajnica je nekoliko trenutaka gledala u prazno, ka o da joj je stao mozak. Zatim je rekla: Samo trenutak. I nestala nekamo. Libero Parri je tono znao to se dogaa. Bilo mu je jasno da sastanak s Gardinijem ne bi ga nikad dobio da ga je traio. Zbog toga je smislio plan. Prvi dio plana se sastojao u igranju uloge glupog seljaka. Drugi dio plana mu je sinuo nakon to je tajnica tri sata ila tamo amo i stalno se ispriavala i molila ih da ekaju, jer e moda gospodi n Gardini pronai vremena da ih primi. Moda? Libero Parri je ustao. Mrzio je to mora pribjei lukavtini i obino mu nije bila potrebna. Ali ovdje je bilo pitanje ivota il i smrti. Izai u na trenutak rekao je Ultimu. Dri ovo i ne mii se odavde. Vratit u prije ili kasnije. Ultimo je uzeo staklenku pekmeza i stavio je blizu. Dobro odg ovorio je. Libero Parri je izaao iz Itale i koraao bez urbe sve do rijeke Po. Neko je vrijeme sjedio na klupi i promatrao breuljke preko rijeke. Odisali su bogatstv om i elegancijom. Kad je dolo vrijeme objeda pronaao je vinski podrum gdje su spra vljali sasvim pristojno varivo i neobian kola od kestena. Nakon to je pojeo, zapali o je cigaretu s potarom anarhistom koji je imao tri keri i nazvao ih Sloboda, Jedn akost i Bratstvo. Lijepa imena, rekao je Libero Parri. I zbilja je tako mislio. Ve su bila tri sata kada se ponovno pojavio pred tajnicom s drvenom nogom. Ona ga je pogledala sa smijekom i nije se prestajala smjekati dok mu je govorila lijepu vijest. Va je sin kod gospodina Gardinija. Znam odgovorio je Libero Parri ravnodun im glasom. Zatim ga je tajnica otpratila do radionice i tamo su nali Gardinija i Ultima, nagnute nad motorom, dok su

prouavali neki sustav podmazivanja. Evo mladieva oca rekla je tajnica, naglaavajui s lovo , jer je jedino to slovo s kvaicom koliko toliko mogla izgovoriti. Gardini je piljio u novopridolog oima nekoga tko uzaludno trai u pamenju. Ali kad se Libero Pa rri pozvao na priu o dvadeset i est pijemontskih krava, tada se neega sjetio. Ponaao se srdano i prijateljski, kakvo mu je bilo i odijelo engleskog kroja, sportski. Ba sam pokazivao vaem sinu ono to Francuzi nikako ne uspijevaju oponaati. Potom su p roetali radionicom, za to su im trebala dobra dva sata, jer je Gardini govorio o n joj kao da govori o vlastitoj keri. Bilo je prilino nevjerojatno to je sve uspio po staviti na noge. Samo je u ovoj radionici bilo dvjesto radnika. Gardini ih je po jedinano poznavao i pozdravljao ih imenom. Svako malo bi ih predstavljao Liberu P arriju; a on bi se iroko smijao i pokuavao sakriti jad. Jer za nekoga tko je roen k ao seljak, radnik je uvijek izgledao kao pas na lancu. Obilazak se zavrio u konom pogonu, gdje su se izraivala sjedala i prijeklopni krovovi automobila i svi su iz gleda bili krojai. Na kraju su se ponovno vratili u dvoritu da razgledaju ulatene a utomobile koji su u redu ekali na pranjavu i ampanjsku budunost. Tek se tada Libero Parri sjeti po to je doao k njemu. I smogao je hrabrosti da kae gospodinu Parriju d a bi trebao asak nasamo s njim govoriti. Ima ga neto pitati. Onda emo se morati vra titi u moj ured rekao je srdano Gardini kojem je ionako dan otiao u vjetar. Ultimo je ostao ekati vani. Sjeo je na naslonja od vrbova prua i stao prouavati tajnicu. U jednom joj je trenutku rekao: Kako to da imate drvenu nogu? Tajnica je digla po gled s pisma koje je prepisivala. Nagonski je poloila ruku na koljeno. Zatim je o dgovorila takvom mirnoom i blagou koju ni sama nije oekivala. Rekla je da je imala u des. Automobil, jednog kinog dana, gore u svom kraju. Itala? pitao je Ultimo. Taj nica se nasmijala. Ne. No shvatila je da odgovor nije bio dostatan. Za upravljaem je bio brat gospodina Gardinija. Aha shvatio je Ultimo. Zatim ju je upitao osjea li ponekad kakljanje, kao da jo uvijek ima nogu. Tajnici su dole suze na oi. Tri je godine susretala ljude koji su joj eljeli postaviti ovo pitanje, i sada je, konan o, netko imao hrabrosti da je pita. Bilo je to neto poput osloboenja. Ne. To u ame g luposti. Nasmijali su se. Same gluposti ponovio je Ultimo, jer su te rijei toliko dugo ekali i zasluile su da ih se izgovori jo jednom i to pravilno. 36 Libero Parr i je izaao iz Gardinijeva ureda kad je ve dobrano bio mrak. Dvojica mukaraca stisnu la su si ruke takvom snagom kojom su eljeli rei mnogo toga. Nisu se zagrlili samo zato jer su obojica pripadali ljudima sjevera, onima koji se srame vlastitih kre tnji. Gardini je stisnuo ruku i Ultimu. Onda, puno sree mome. I vama, gospodine. B udi paljiv s automobilima. Mogu izazvati zlo. Znam, gospodine. Sve e biti dobro. H oe. Moda emo te za koju godinu vidjeti za upravljaem Itale, kao prvaka Italije. Nisa m na to mislio, gospodine. Gardini je klimnuo glavom, pomalo iznenaen. A ne? A na to si mislio? Ultimu nije bilo lako odgovoriti na to pitanje. Postojale su stvar i kojima jo nije dao imena. Kao ivotinjice netom naene u umi. Ne znam, gospodine, tek o mi je objasniti. Pokuaj. Ultimo je malo razmislio. A zatim je u zraku napravio kretnju, kao da crta zmiju. Ceste rekao je. Volim ceste. Vie nita nije rekao. On i njegov otac su izali iz ureda, drei se za ruke. Tajnica ih je otpratila do ulaznih vrata i rukovala se s njima, a kad su preli ulicu i na trenutak se okrenuli prem a njoj, i dalje im je mahala. Te e se, pak, veeri Ultimo zauvijek sjeati. Otac je b io ushien jer je gospodin Gardini rekao da nema odgovor na njegovo pitanje; ali i ma savjet. I prijedlog. Tamo gdje Vi ivite, gospodine Parri, automobili e stii kad nas dvojica ve budemo mrtvi i pokopani. ujte me, u tom je kraju potrebno neto drugo . Krave? nestrpljivo je pitao, pesimist, Libero Parri. Ne. Kamioni. Automobili k oji slue za rad, objasnio mu je. Teretni automobili, kola za obraivanje zemlje, ma la teretna kola. Znam da to nije tako poetino: ali treba s tim zaraditi novce. Do dao je da nema nikoga tko bi u tom kraju njegove kamione. Kamione Itala? pitao j e Libero Parri, tekom mukom, jer mu je zvualo poput psovke. Upravo tako. Pola sata kasnije postao je jedini ovlateni preprodava kamiona marke Itala u krugu od trist o kilometara od svoje kue. Kad je potpisao ugovor koji mu je Gardini tutnuo pred oi, jasno je osjetio da miris gnojiva, zauvijek

naputa njegov ivot. Sada su hodali prema sreditu grada, on i Ultimo, odluni da prosl ave poetak nizbrdice, nakon toliko uzbrdice. Stigli su na golem trg za koji su mi slili da je trg Castello i izgubili neko vrijeme u potrazi za kraljevskom palaom. Nisu je pronali, jer je nije ni bilo, ali su umjesto toga naletjeli na restorani k oji je nudio mijeano meso i dobro vino. Ultimo nikada u svom ivotu nije jeo u rest oranu. Otac mu je objasnio da seljaci, zapravo, nikad ne idu u restoran. Onda je dodao da ovlateni prodavai kamiona idu. Gurnuo je vrata da uu. Zvekir od drveta po krenuo je zvonce s dvije note koje su u Ultimovoj je glavi zazvonile s prizvukom grijeha to nijedan bordel nee uspjeti nadmaiti. Unutra su se, sve do tree ae vina, kr etali oprezno. Nakon toga sve je krenulo glatko. Konobarica je bila iz njihovog kraja, i zaboravila im je zaraunati kola. Izali su koracima koji kao da bijahu kora ci argentinskih plesaa, a zvonce na vratima brecaj sa zvonika za vrijeme blagdana . Vani je grad nestao, kao da ga je progutala magla koja ih teoretski ne bi smje la iznenaditi. Ali ono to je u tami njihova sela bilo samo crno mlijeko, ovdje je bio kraljevski veo koji je na visini drala svjetlost lampiona i povremeno odizao udar svjetala u vonji, upaljenih oiju automobila. Podignutih ovratnika, s rukama u depovima, pustili su da ih vodi razoran red toga grada u kojem je sve bilo pore dano, kao u iekivanju razlaza do kojeg nikad ne dolazi. Hodali su polako i udisali maglu. Sa sjetom, to je posljednji poklon vina, Libero Parri pognute je glave i ulovljen u svoja sjeanja poeo govoriti. uo je sinov korak, tih uza se, i govorio je jer je to bio jedini nain da produi taj trenutak i tu bliskost. Dolo mu je da govo ri o svojoj majci koju Ultimo nikad nije vidio: o nainu na koji je razbijala orah e i o neobinom poimanju Sudnjeg dana. Onoga dana kad je otila izvlaiti mua iz rijeke , odluila je da vie nee spavati. Ispriala je da postoje dva puta za povratak kui, ali samo na jednom se uvijek, ak i zimi, osjeti miris kupina. Rekla je da je taj put dui. I da je njezin otac obiavao uvijek ii tim putem, ak i kad je bio umoran, ak i k ad je bio pobijeen. Rekla je da nitko ne smije vjerovati da je sam, jer u 38 svak om od nas ivi krv onih od kojih smo potekli, a to ide unatrag sve do davnina. Mi smo samo rukav rijeke koji dolazi iz daleka i nee se zaustaviti poslije nas. Sad je, na primjer, lako izgovoriti automobili i misliti da se sve stvorilo tako, od jednom. Ali brat njezina oca nije obraivao zemlju, a prije njega, ena koja ga je r odila pobjegla je s opsjenarom, kojeg se jo uvijek svi sjeaju jer je donio u selo prvi bicikl. Ponekad ne radimo drugo nego dovravamo napola ostavljene poslove. I zapoinjemo poslove koje e drugi umjesto nas dovriti. Govorio je to i nastavio hodat i iako ve neko vrijeme nije znao kamo ide. Koraci su ga nosili nasumce te je poeo kruiti oko bloka kua, jer ga je oblik mudre inercije, to je moda bila posljedica mag le, naveo da odbaci, u jednom trenutku, mogunost da prijee cestu. Tako je ne primi jetivi, kruio ulijevo i slijedio rub zgrada i odatle nastavio kruiti ulijevo i kao da je pronaao svoj put, utoite za svoje rijei. Kad su napravili prvi krug, Ultimo se naao pred izlogom koji je ve vidio i za koji nije mislio da e ga vie ikad vidjeti u ivotu. Zapanjio se. Hodali su bez razmiljanja kao to i rade oni koje su se izgubil i: ali ih je grad ponovno, kao pas ovar, doveo na isto mjesto. Dok je njegov otac tjerao naprijed i nastavljao moliti svoju krunicu o krvi i tlu, on ga je slijed io, pokuavao razumjeti to se tono dogodilo i zato ga je ta sitnica toliko uznemirila . Moda je to bilo zbog magle ili oevih pria, ali pomislio je da e, ako nastave ovako , satima, na kraju nestati. Progutat e ih vlastiti koraci. Jer hodanje je, obino, zbrajanje koraka, ali ovo to su njih dvojica radili bilo je oduzimanje, u tonom rau nanju koje ih je u pravilnim razmacima vraalo na nulu. Pomislio je na neospornu is tou tog obrnutog hodanja. I po prvi je put, iako nejasno, osjetio da svaki pokret tei nepominosti i da je lijepo jedino ono kretanje koje vodi do samoga sebe. Neko liko godina kasnije na pravocrtnoj liniji sletne staze u stranoj zemlji, Ultimo e od tog nagovjetaja napraviti svjestan nacrt svog ivota. Zbog toga tu maglu i taj grad, apsurdno ureen, nikada nije uspio zaboraviti. Jednom, kad je postao ve gotov o odrastao ovjek, palo mu je na pamet da se vrati u njega: ali otiao je drugim put em, a tako je bilo i bilo. Poelio je ponovno pronai mjesto na ploniku na kojem se n jegov otac, nakon etrdeset minuta hoda i sveukupno jedanaest krugova oko bloka zg rada, odjednom ukopao u mjestu i digao glavu, te postavio udesno

pitanje: A gdje smo dovraga dospjeli? Odgovora na to pitanje nije bilo, ispriao j e jednom prilikom Ultimo Elizaveti. I to jest bilo udesno. Kamo je dospio netko t ko sat vremena krui oko bloka zgrada? Zamisli to. Nema odgovora. 39 Elizaveta je pomislila da odgovora nikad ni nema, jer je svako hodanje kruenje i pregusta je m agla naeg straha. Iz Torina su krenuli u zoru, a prespavali su u svratitu koje se zvalo Deseo. to na panjolskom znai elja. No vlasnica nije bila panjolka. Dolazila je iz Friulija. Zvala se Faustina Deseo. Nema vie poezije rekao je Libero Parri. U vl aku je pokuao prodati cisternu Itala proizvoau mlijeka iz junog Veneta. Ba tako da uv jeba. Nije to radio zaozbiljno, bilo je to vie da zapamti stvari koje treba rei. Ka d je mljekar rekao da pristaje i da je kupuje, Libero je osjetio neto u sebi. Kao u onim danima kada izae iz kue i vidi da je zima prola. Posljednji komad puta, posli je stanice, ili su pjeice jer nije bilo mogue obavijestiti Tarina. Puhao je hladan vjetar koji je raznio maglu i sada je priroda sjala na suncu kasnog popodneva. H odali su utke, jedan ispred drugog. Libero Parri bi svako malo zapjevuio. Napjev j e bio iz Marseljeze, ali rijei su bile na dijalektu i govorile su o neem drugom. I zali su iz topolika i kua je bila tamo, sama poput zaboravljena eira usred prijatelj skog polja. U dvoritu, ispred garae, ugledali su crveni automobil i nekoliko korak a od njega kao sluga uspravan i visok motocikl na nogarima. Pogledaj, ve stoje u redu rekao je na krilima oduevljenja, Libero Parri. No u stvarnosti nije bilo ba t ako. U kui su pronali grofa ispruenog na sofi, kako spava naveliko. Dovezao je novi automobil da ti ga pokae rekla je Florence. Imala je na sebi krem haljinu kakvu teaci ne nose. To mi je grof poklonio. Pod svaku je cijenu elio da je prihvatim po jasnila je. Predivna si rekao je Libero Parri. I zaista je tako mislio. Zagrlili su se kao dva djeteta. Jo je trebalo razjasniti motocikl, ali za to se pobrinuo grof kad se konano probudio. Uzeo je Ultima za ruku, odveo ga na dvorite i rekao m u: Tvoj je. Ultimo nije dobro razumio. To je motocikl razjasnio je grof. To znam . Poklanjam ga. Kome? 40 Tebi. Vi ste ludi. Zapravo je isto to pomislila i Flore nce. A isto je rekao i Libero Parri. Ti si lud. Ali grof nije bio lud. Imao je t rideset i est godina i nikakav razlog svog postojanja na svijetu, ali nije bio lu d. Dolazio je iz svijeta bez iluzija, u kojem se povlastica potpune slobode plaa, svakodnevno, sa slutnjom o kazni koja e ih stii iznenada, prije ili kasnije. Jedi ni zanat kojem su ga obuili, sve do gotovo mistinih vjetina, bila je sposobnost da predvidi neizbjenu katastrofu u neprekinutom ritualu ispraznih, istananih i bolnih kretnji. I zvali su je rasko. Nije imao djece, nije ih elio i prezirao je tudu i smatrao je smijeno nepotrebnom, lienom budunosti kao takva. ene su mu se sviale i nek u bi moda i oenio, da ne komplicira stvari. Ali volio je svoje pse i nikog drugog. Jednog ga je dana udes doveo do nepojmljive garae, izgubljenu u prirodi. Sve ono to je tamo pronaao bilo je kao putovanje u preokrenut svijet, gdje su stvari jo uv ijek imale razloga i rijei su jo uvijek oznaavale stvari: svakog je dana tamo nepoz nata sila razdvajala istinu od lai, kao ito od kukolja. Nije iz toga nita zakljuio, niti je razmiljao, ak ni na tren, da to protumai kao lekciju iz koje treba uiti. Sve je to za njega bilo gubljenje vremena i nita nee poremetiti tijek stvari. Ali kre nuti, s vremena na vrijeme, tom seoskom stazom, postalo je njegov osobni anestet ik protiv patnje sveopeg bezumlja. Zato je izabrao prave kretnje kojima je prolaz io sve vie kroz obiaje ovog svijeta i stigao je do toga da su ga prihvatili kao vr stu pomalo osebujna slijepog putnika, koji zasluuje saaljenje. Na pameti mu nije b ilo da im uini neto naao, ali nije bio ni iskren sam sa sobom, da shvati kako je bi lo neizbjeno da im naudi. Samo je elio biti tamo. A da to uini, nita ne bi bilo prev ie nerazborito ili ludo. Pa kako ne bi bilo ludo darovati motocikl. Koliko je teak ? pitao je Libero Parri, mislei na etrdeset i dva kilograma svog sina. Nimalo, ako ti je ispod stranjice i stalno dodaje gas. Nekoliko dana kasnije Florence je pogl edala prema polju, i nije oekivala nita drugo nego vjenu, umirujuu nepominost. Nije oe kivala da e naii na iznenadnu prikazu ivotinje mehanikog srca koja je krila najobinije zakone fizike i saginjala se na jednu stranu u nemoguem poloaju i svladavala otar zavoj koji je vodio do rijeke. ivotinja je na leima nosila lagano tijelo djeaia, poleg nuto na njoj

kao mokra krpa da se osui na suncu. Florence je vrisnula majinskim krikom, jer to je bio njezin sin, a pod njim nije bilo tla i to je bio let, a ona ga nije nauila letjeti. Motocikl se ponovno uspravio, pratei zov ceste koja je ponovno bila rav na, a krpa nije zavijorila zrakom, izgubljena, ve se lagano podigla da primi vjet ar na sebe, sigurna i mirna: odvojio je ruku s upravljaa tek toliko da kretnjom n aznai neto nalik na pozdravu. Florence je osjetila kako joj strah savija noge i pu stila se da padne koljenima na zemlju. Osjetila je kako joj suze naviru na oi, pa je i prestala gledati polje, i sve to, i pognula je glavu ne bi li odmjerila be skonanost u sebi, kao to odrasli ine kad odjednom ne znaju vie razumjeti. eljela je z nati kamo idu i koliko e daleko dospjeti od svoje zemlje. eljela je biti sigurna d a su njezine oi roene da zaista vide sina kako lebdi u zraku ili da proitaju ime sv og ovjeka otisnuto u novinama. eljela je biti sigurna da je miris benzina ist kao m iris polja i da je budunost dunost, a ne izdaja. Bilo joj je potrebno da zna jesu li grozniave noi probdjevene u mraku, u sjeanju na grofove poljupce bile kazna to je grijeila ili nagrada to je imala hrabrosti ivjeti. Kleei na zemlji, usred polja, bil a bi zahvalna da je mogla znati je li nevina. Jesu li to svi i jesu li zauvijek. Ultimo je zaustavio motocikl tono pred majkom. Nije razumio to joj se moglo dogod iti. Ugasio je motor i podigao naoale. Nije znao to da kae. Zatim je rekao: Neu ga m oi sam postaviti na nogare. Florence je podigla pogled k njemu. Prola je rukom pre ko oiju. Osjetila je kako tama nestaje. Ja u ti pomoi rekla je. Nasmijeila se. Gdje si bio srce moje, lagano i djetinje, kamo li si dospio? Ja u ti pomoi, udo jedno. D jetinjstvo je za Ultima zavrilo jedne travanjske nedjelje 1912. i nije ranije, je r se kod nekih djeaia razvue do petnaeste godine, a on je bio jedan od tih. Trebalo je imati neobian um i mnogo sree. On je imao oboje. Tog su dana u selo doveli kino . Doveo ga je gradonaelnikov ogor, Bartolazzi, koji je bio u poslu s posteljinom i putovao po cijeloj Italiji. Oita veza izmeu njega i filma je bila ta to je dobra p lahta uvijek mogla posluiti kao filmsko platno. Manje oita veza je bila ta to je u Milanu imao ljubavnicu koja je u Sali Lux trgala karte i zbog toga se osjeao dije lom filmskog svijeta. Pomalo zbog elje da izazove uenje, a pomalo i zbog toga to je nanjuio posao, u mali je kamion ukrcao projektor i kolute vrpci nekog filma i uz veliku ih pompu donio u selo. Kamioni je bio marke Fiat prve generacije. Film je i mao neke veze s likom Macistea2. 2 Maciste - lik iz talijanskih filmova, slian He rkulesu. Maciste se po prvi puta pojavio 1914. u talijanskom nijemom filmu Cabir ia, a ime mu je nadjenuo Gabrieie d'Annunzio. 42 Florence to nije zanimalo, a Li bero Parri je skupa s grofom imao utrku nedaleko odande pa je tako Ultimo otiao s am u kino. Nije niti dobro znao to je to zapravo, a nije niti bogzna to ni oekivao, ali sunce je tako lijepo sjalo, visoko na nebu i svidjela mu se zamisao da otpj eai do sela i usput pokupi prijatelje, u drugim seljakim kuama. Majci je rekao da e s e vratiti do veere i da ne treba brinuti. U dvorani vijenice sva su mjesta bila po punjena. Na zidu, u dnu, bila je spretno objeena sklopljena plahta, zategnuta tak o da nema nabora. Bortolazzi, nije bio glup i organizirao je malu predstavu prij e projekcije, koja se sastojala od kataloke prodaje po posebnoj cijeni. U trenutk u kad su ulazili Ultimo i prijatelji, ba je, kretnjom opsjenara, izvlaio jastuk i urlao neto o engleskom pamuku. Znao je sve kako treba, ali ljudi nisu kupovali, m alo iz inata, a vie jer nisu imali ni pare. Plahte nisu bacali ni poto bi na njima umro koji starac. Dobro bi ih oprali i tjeraj dalje. Ultimo se s ostalima provl aio izmeu stolica i traio slobodno mjesto. Na kraju su se smjestili na sanduke koje je gradonaelnik dao staviti u dnu sale, to je vjerojatno u njegovoj glavi inilo ga leriju. Ako si se okrenuo, mogao si vidjeti, na udaljenosti od nekoliko metara, velik projektor podignut na upni stol: bio je pocakljen i blistav, a jedan ga je gospodin sa eirom podmazivao kirurkom ozbiljnou. Ultimu se jako svidio jer ga je pods jeao na njegov motocikl: imao je i kotae, ali su bili u neobinu poloaju. Recimo da j e izgledao kao njegov motocikl nakon nezgode. Kad je Bartolazzi odluio maknuti sv oju robu i prijei na predstavljanje filma, pozdravio ga je iskren pljesak zahvaln osti. Rekao je neto o injenici da je film izum stoljea, ali nije ga se dobro ulo jer su ljudi krenuli zvidati. Dodao je da neke scene mogu biti bolno potresne za domau publiku pa su Ultimo i njegovi prijatelji poeli jaukati od straha to su i drugi pr ihvatili. Na kraju je sve pozdravio,

zahvalio tvrtki Ala Bianca koja je omoguila izvoenje predstave. Tvrtka Ala Bianca je bila njegova. Ono to je uslijedilo u cijelosti ini vjerodostojnim takozvani kul turni profil tog doba. upnik je ustao i poveo auditorij u molitvu Zdravomarije na latinskom. Zatim je blagoslovio salu i platno u suradnji s ministrantom u odori sveca zatitnika. Svi su pognuli glavu sa eirom u ruci. Ludilo. Trenutak prije no to su ugasili svjetla Ultimo je vidio kako u redu ispred njega prolazi - sitnim ko racima, ispriavajui se nezaboravnim smijekom najljepa ena koju je ikada susreo. uvali su joj slobodno mjesto, a mjesto je bilo tono ispred Ultima. Stigla je i, zasigur no zbog zlatne sjenke, prije nego je pozdravila mukarca koji ju je ekao, za trenut ak se izgubila i pogledala tog djeaia: i ne znajui zato mu je rekla Zdravo, blago je p gnula glavu. Ultimo je osjetio kako mu je u jednom trenutku krv nestala iz svih mjesta na kojima je trebala biti. Ona se okrenula i sjela. Znalakom, gotovo nevid ljivom kretnjom pustila je da joj majica klizne s ramena i padne na naslon stoli ce. Nosila je jednu od onih haljina u kojima su ramena i ruke gole, a na selu su ih znali samo po uvenju. Morali ste se zapitati kako stoji na njoj, bez narameni ca i iega. Ultimo si nije usudio priznati da je zapravo s prednje strane pridravaj u grudi, ali je to pomislio. Neko je vrijeme imao potekoa s gutanjem. Pokuao je gle dati oko sebe, da smanji napetost, ali su mu se oi nastavile vraati na savren, tana k vrat, koji je kosa, skupljena na potiljku, ostavila otkriven. Tek je pokoji uv ojak, lukavo puten da visi slobodno, ublaavao tu divotu. Ultimo je na usnama osjet io blagu toplinu koja se na koi osjeti nakon blagog pritiska poljupca. Tako, poto su pogaena svjetla nije niti uo orljavu urlika i pljeska kojima je gledateljstvo i zbacivalo osjeaje. Nije ni, kao svi ostali, podigao pogled prema Bortolazzijevoj plahti koja se obojila neoekivanim svjetovima. Zurio je u taman obris koji je nas uprot svijetlosti filmskog platna, silazio od enina desnog uha, prelazio preko vr ata, uspinjao se lagano du ramena, zaoblio ga, a naposljetku se sputao do lakta gd je je nestajao u tami. To je uistinu bilo privienje, bolno potresno, i Ultimo je ta mo po prvi put otkrio koliko bolna moe biti elja kad je pobuuje ensko tijelo. To ga je gotovo uplailo. Moda je to bilo zbog toga jer je polagano oima prelazio naprijed pa natrag tim profilom bez nepravilnosti, i zapoeo ga je, tako rei, oslobaati od o noga to je bilo enstveno u njemu i vodio ga prema skrovitijoj ljepoti, gdje koa pos taje jednostavna linija, a tijelo izboen crte urezan u svjetlost platna. Neto ga je smirivalo jer je tu ljepotu poznavao. Zaboravio je na enu i prihvatio drugo savre nstvo i nanovo preao istom linijom i crteom sve dok nisu postali putanja i oznaen pr avac - cesta. Zatim ju je zauzeo, kako je samo on znao uiniti. Sputao se du vrata, potom skretao ulijevo, davao gas na ravnini na laganoj uzbrdici, poputao na vrhu ramena, putao se da padne udesno i skretao s vanjske strane izbijajui na mekanu pr avocrtnu liniju ruke. U poetku je to radio samo mislima, da uzme mjere, a zatim j e poeo osjeati cestu na tijelu i tiho ustima brujao poput motora. Netko bi se moga o zabuniti, vidjevi ga tako, jer su pokreti karlice podsjeali na neke druge stvari . Ali nije on bio kriv to se motocikli prije svega voze stranjicom. Slijedom toga, uostalom, jo se jednom pokazalo, da su naini posjedovanja nekog tijela beskonani i da nije nuno da je onaj nagonskiji takoer i najneporeciviji. Ultimo, koji se nika da ne bi usudio, ili mogao, dotaknuti to rame, sada je jurio njime, otkrivajui ta jnu, jednu po jednu. Tamo, usred svijeta, on je koristio bliskost, u koju bi, da je postigne, istanani ljubavnik uloio mjesece. 44 Ne morate vjerovati, ali ena je podigla ruku i prstima, dotaknula rame kao da neto tjera, ni sama ne znajui to. Tu se za Ultima zavrilo djetinjstvo. Ali ne zbog arolije te neobjanjive kretnje. Zavril o je jer ga je jedan glas stao dozivati i bio je to Tarinov glas. Ultimo se okre nuo, siao s motora i vidio kako ga Tarin, sasvim pognut zaista trai i probija se k roz ljude. Zvao ga je imenom, tiho, bojei se da ne smeta. Ultimo je ustao i izaao iz svog reda, ispriavajui se. Ultimo! to je? Mora se vratiti kui. - Zato? Tri . Ali film traje rekao je Ultimo koji nije vidio filmsku sliku. Tvoja majka je r ekla da tri kui. Zato? Tarinu se na licu vidjelo da zna zato. Ali nije bio sposoban d a to prevede u rijei. Molim te, idi. Pouri! I Ultimo je tada otiao. Krenuo je cesto m to vodi kui, isprva trao, potom hodao i dao bi se u trk samo kad

bi naiao na zavoj. Naginjao bi se malo u stranu i ustima davao gas. Nije nita misl io. Nije imao na to misliti. Zaustavio se kad je ugledao kuu. Ispred garae su staja li ljudi. Oni koji su ivjeli u oblinjim kuama. I nekoliko ljudi koje nije poznavao. Priekao je nekoliko trenutaka. Nije ba bio siguran eli li ui. Zatim ga je netko vid io i onda vie nije mogao nita uiniti. Odveli su ga pred vrata njegove kue. Bila su z atvorena. Ne eli pustiti nikoga da ude unutra rekli su mu. Pokucao je. Mama, Ulti mo je. Nije stigao nikakav odgovor. Ultimo je okrenuo kvaku i polako gurnuo vrat a. Uao je i neujno zatvorio vrata za sobom. Florence je stajala u kutu sobe, naslo njena na zid. Poput ivotinje koja leima trai dno svoje jazbine. Plakala je. Ultimo joj se pribliio. Zagrlio ju je. Ona je u poetku bila mirna, zatim ga je poela udara ti akama po prsima, sve bre i sve jae. On je priekao da se umori i da se prepusti nj egovom zagrljaju. inilo se da joj nita ni