120 GODINA UZGOJA GATAČKOG GOVEDA HUNDRED TWENTY YEARS OF GATACKO CATTLE BREEDING

Summary – The Gatacko Cattle presents an autohtonius breed from the Bosnia and Herzegovina. This cattle presens mixture between two breeds domestic Busa cows and Alpine Gray bulls (ex breeds Viptal and Oberintal). Since 1887 Breeding Centre Gacko was the center of breeding Gatacko cattle. Young farmers were educated in Breeding Centre Gacko shortly before First World War. This Centre was quite similar as contemporary veterinary colleges. They were educated free of any charge for 3 years, in theory and practice. After complited education they were obliged to open their own cattle farm and to forther help in educating other farmers in the village. Breeding Centre in Gacko was purchasing the high quality offspring from the farmers and have been organizing cattle exhibitions. Because of thems good characteristics, what was reflected through higher body weight, good constitution and inceased producing characteristics as well, it became very well spread in Gacko and near by regions by the end of 19th century. In that period very well popular was and small Busa Cattle, however, due to better characteristics and qualities of Gatacko Cattle, the Busa Cattle was graduatelly replaced by the Gatacko Cattle. The characteristics of this breed is depicted through inceased height, proportionate longness and with and deep troops, well high utilisation of food, proportionate format of the udder and high milk yield (in particular phases of lactation up to 30 liter per day). However, except that it symbolize cultural treasury of this country which is in front of dieing out, it is unknown how many samples of this breed have remained. The high genetic base of Gatacko Cattle offer further improvement of some characteristics. It is possible to further improve allready present high resinstence, endurance and modesty in nutrition requirement. It is desirable to estabilish the Gatacko Cattle Farmers Association which would in closest future help in handling all activities on improvements of breading this breed. Kratak sadržaj - Gatačko govedo predstavlja autohtonu pasminu bosanskohercegovačkog goveda. Ovo govedo nastalo je oplemenjivanjem domaće buše sivim alpskim bikovima, odnosno prijašnjim sojevima te pasmine, viptalcem i oberintalcem. U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Stočarska stanica u Gacku je neposredno pred I. svjetski rat vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uvjet da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu. Stočarska stanica u Gacku je vršila i otkup kvalitetnog podmatka od samih stočara i redovno organizirala stočne izložbe. Krajem XIX stoljeća umjesto sitnih buša koje su se do tada uzgajale proširio se je interes za uzgoj i držanje „sivozelenog“ gatačkog goveda koja su zbog svoje veće tjelesne mase, tjelesne građe i dobrih proizvodnih osobina postala tražena i u širem regionu. Gatačko govedo karakterizira velika dužina,primjerena dubina i širina trupa, dovoljan uzrast, dobro iskorištavanje hrane, primjeren oblik vimena i velika mliječnost (čak u pojedinim fazama laktacije do 30 litara na dan). Međutim, osim što predstavlja kulturno blago ove zemlje pred izumiranjem, gdje se čak i ne zna koliko je ovih goveda preostalo, gatačko govedo nudi mogućnost da se od njega izgradi govedo primjereno domaćim uvjetima klime i hranidbenim mogućnostima a koje se već sada odlikuje skromnošću, izdržljivošću i odličnim zdravljem. Potrebno je osnovati Udruženje uzgajivača gatačkog goveda preko kojeg bi se odvijale sve aktivnosti na unaprijeđenju uzgoja ove pasmine.

Gatačko govedo predstavlja autohtonu pasminu bosanskohercegovačkog goveda. Ovo govedo nastalo je oplemenjivanjem domaće buše sivim alpskim bikovima, odnosno prijašnjim sojevima te pasmine, viptalcem i oberintalcem. Godine 1933. svi sojevi sivih alpskih goveda u austrijskoj pokrajini Tirol su sjedinjeni u zajednički savez uzgajatelja i uzgojni pravac, te se više od tada ne spominju pod starim imenima viptalci, obrintalci, itd., nego skupno samo kao siva tirolska goveda. U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Dakle, ove godina je jubilarna jer je proteklo 120 godina od osnivanja ove Stočarske stanice.

Kao što je poznato, 1878. godine Bosna i Hercegovina anektirana u sastav Austrougarske monarhije. U to vrijeme u našoj zemlji su se od goveda uzgajale dvije pasmine i to kratkorožna buša, sitno govedo čija tjelesna masa često nije prelazila više od 200 kg, jednobojna u svim prijelazima boja od bijele, žute do crne boje i u manjem dijelu u Posavini se uzgajalo sivo, dugorogo stepsko govedo kojeg danas u Hrvatskoj nazivaju Posavsko govedo i predstavlja jednu od tri hrvatske autohtone pasmine goveda. Po anektiranju Bosne i Herecgovine i uspostave administracije, stočarska politika austrijskih vlasti, a posebno u govedarstvu, bila je da se što prije poveća prosječna proizvodnja mesa, mlijeka i drugih proizvoda. U tom smislu cilj je bio da se poveća tjelesna masa goveda. Da bi se to postiglo, bosanska vlada je pozvala u to vrijeme najpoznatijeg stočarskog stručnjaka monarhije, prof. dr Leopolda Adametza da predloži smjernice za unaprijeđenje govedarstva. Adametz je nakon utvrđivanja stanja na terenu svoje prijedloge iznio u posebnoj raspravi štampanoj kao manustript u Bremenu 1892. godine pod naslovom «O sredstvima i putevima za unaprijeđenje bosanskohercegovačkog govedarstva». U svojoj raspravi Adametz konstatira da se unaprijeđenje govedarstva u BiH može provesti uzgojem u čistoj krvi primitivne domaće ali skromne i otporne pasmine tako što bi se uzgoj provodio stalnim odabiranjem najboljih grla uz insistiranje na poboljšanju ishrane i načina držanja. Ovaj proces je dugotrajan i težak ali siguran i uspješan put. Drugi predloženi način unaprijeđenja govedarstva bi bio oplemenjivanje odnosno križanje sa inozemnim pasminama što bi bio značajno brži put postizanja konačnog cilja.

Kako je bosanska vlada insistirala na što bržem procesu unaprijeđenja govedarstva, to se je opredjelila za oplemenjivanje odnosno križanje sa inozemnim pasminama. Prof. Adametz je upozoravao da se trajan uspjeh u procesu križanja može očekivati samo ondje gdje se obezbjede adekvatni uvjeti uzgoja i ishrane za buduće krupnije i osjetljivije križance koji imaju izraženije zahtjeve u tom smislu. Predložio je da se u procesu križanja sa bušom koristi današnje sivo alpskog govedo koje je takođe sitnije građe od drugih inozemnih pasmina, skromno, otporno, adaptibilno i relativno dobre mlječnosti. Preporuke Adametza su djelomično prihvaćene. Naime u nastojanju za što bržim postizanjem veće produktivnosti goveda uz sivo alpsko govedo u periodu od 1892. do 1916. godine u BiH je importovano 7.346 bikova i 1.723 krave i junice raznih pasmina, pretežno pincgavskog goveda. Iako je uloženo dosta sredstava dobiveni rezultati su bili skromni jer se uporedo uzgojnom radu nisi popravljali uvjeti držanja i ishrane. Određeni uspjesi su postignuti samo na području Gacka i njegove okoline gdje su za oplemenjivanje buše bili upotrebljeni bikovi sivo alpskog goveda, kako je i preporučavao Adametz. U ovom procesu je značajnu ulogu odigrala Stočarska stanica u Gacku, putem koje se kasnije vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uvjet da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu. Stočarska stanica u Gacku je vršila i otkup kvalitetnog podmatka od samih stočara. Kvalitetni rasplodni bikovi su davani držaocima na korištenje na tri godine kako bi besplatno osjemenjavali krave i junice u okruženju, a potom bih nakon tri godine postajali vlasništvo držaoca. U to vrijeme se provodilo i licenciranje bikova i svi nepodesni bikovi su bili kastrirani a za rasplod su opotrebljavani samo odabrani najkvalitetniji bikovi čije se

potomstvo uvijek kontrolisalo. Redovnim održavanjem izložbi i nagrađivanjem najboljih držalaca značajno je podignut interes kod uzgajivača za uzgoj ove pasmine. I tada su, kao i danas, stočari nove mjere i savjete stručnjaka rijetko prihvatali. Ali kada su se uvjerili da su križane krave davale više mlijeka i da su bila krupnija, porastao je interes za «zelenim» bikovima i kravama. Umjesto sitnih buša proširio se je interes za uzgoj i držanje sivozelenog gatačkog goveda koja su zbog svoje veće tjelesne mase, tjelesne građe i dobrih proizvodnih osobina postala tražena i u širem regionu. Gatačko govedo je karakterizirala velika dužina, primjerena dubina i širina trupa, dovoljan uzrast, dobro iskorištavanje hrane, primjeren oblik vimena i velika mliječnost (čak u pojedinim fazama laktacije do 30 litara na dan).

Domovina gatačkog goveda je širi region Gacka kao planinski region istočne Hercegovine sa prosječnom nadmorskom visinom oko 1.200 m nadmorske visine, sa surovom kontinentalnom klimom prosječne temperature oko 80C, sa dugom hladnom zimom i kratkim toplim ljetom, godišnjom količinom oborina od oko 1600 mm. Ovaj region je ograničen planinama Bjelašnica (1.867 m), Lebršnik (1859 m), Volujak (2.339 m), Maglić (2.389), Zelengora sa Lelijom (2.032 m), Crvanj (1.921 m) i Nevesinjskim poljem. Pedesetih godina prošlog stoljeća, gatačko govedo je činilo 90% cijelokupnog fonda goveda ovog regiona. Iz ovog regiona ova goveda su se proširila i na područje Crne Gore, Dalmacije i sjeverno preko Kalnovika sve do Sarajeva. O ovom govedu u to vrijeme je dosta pisano u stručnoj literaturi od strane eminentnih profesora Šmalcelja, Ilančića, Fincija, Ogrizeka, Rake i drugih koji su dali ogroman doprinos afirmaciji ove pasmine i ovom prilikom zaslužuju da ih pomenemo, a čije tekstove koristimo kao osnovu za pisanje ovog članka. U vrijeme stručnog djelovanja pomenutih profesora izvršena su i određena istraživanja tjelesne građe gatačkog goveda iz okoline Gacka, gdje su autori komparirali tjelesne mjere ovog goveda sa bušom i sivoalpskim govedom. Rezultate jednog od ovih istraživanja čemo prikazati u sljedećoj tabeli: Tabela 1. Tjelesne mjere gatačkih krava, stolačke buše i sivoalpske pasmine Table 1. Mophometric measures of Gatacko Catlle, Busa Cattle and Alpine Gray Cattle

Source - Izvor: Ilančić D.: Gatačko govedo – vrelo za oplemenjivanje naše buše. Stočarstvo, 6, 4, 145-156, Zagreb, 1952.

Obzirom da se naučno i stručno gotovo ništa nije radilo na ovom kulturološkom bogatstvu Bosne i Hercegovine, ovakva istraživanja predstavljaju ogromno bogatstvo za stočarstvo naše zemlje, prije svega što je moguće utvrditi uzgojni napredak ovog goveda u posljednjih pedesetak godina. Autori ovog članka su predložili projekat pod nazivom: «Istraživanje fenotipskih, produktivnih osobina i genetskog profila gatačkog goveda kao autohtone BH pasmine» Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke ove godine, u nadi da ćemo sa skromnim traženim sredstvima nakon 50-tak godina od posljednjih istraživanja dobiti mogućnost da utvrde današnje osobine gatačkog goveda i dati mu cjelovitu legitimaciju kao BH autohtone pasmine kroz monitoring brojnog stanja, proizvodnog kapaciteta (meso, mlijeko) i relavantnih i specifičnih pokazatelja ishrane svih kategorija goveda, kao i utvrđivanjem proizvodnih osobina, fenotipskih standarda za sve kategorije goveda i ocjenu istih. Na kraju bih dali prijedlog za izradu Pravilnika o uzgojnim i morfološkim standardima gatačkog goveda u cilju zaštite ove egiztencijalno ugrožene pasmine. Da li će vlasti imati razumjevanja za ova početna istraživanja u smislu zaštite ove pasmine od izumiranja, treba sačekati i vidjeti. Međutim, osim što predstavlja kulturno blago ove zemlje pred izumiranjem, gdje se čak i ne zna koliko je ovih goveda preostalo, gatačko govedo nudi mogućnost da se od njega izgradi govedo primjereno domaćim uvjetima klime i hranidbenih mogućnosti a koje se već sada odlikuje skromnošću, izdržljivošću i odličnim zdravljem. Potrebno je čak osnovati Udruženje uzgajivača gatačkog goveda preko kojeg bi se odvijale sve aktivnosti na unaprijeđenju uzgoja ove pasmine, kao što su i organizirani farmeri prema pasmini koju uzgajaju, u svim zemljama Europe pa čak i u najbližem susjedstvu. Poznavajući stepen educiranosti naših farmera, mogućnosti obezbjeđena stočne hrane, mogućnosti smještaja i njege mišljenja sam da se kroz izvjestan vremenski period organiziranjem uzgojnog centra i uz primjeren uzgojno-selekcijski rad moguće proizvesti dovoljno podmlatka koji bi se distribuirao u naša brdsko-planinska područja sa skromnim hranidbenim potencijalima u toku cijele godine. Uzgojem gatačkog goveda bih farmeri sigurno bili zadovoljni, jer ipak visokoselekcionirana grla koja se danas uvoze u našu zemlju traže mnogo više nego što im naši farmeri mogu pružiti što se poslije odrazi na zdravlju, niskoj proizvodnji i kraćem vijeku eksploatacije nego što je slučaj u njihovom mjestu uzgoja. Doc.Dr Vedad Šakić