MADELINE MILLERAHILEJEVAPJESMA

Mojoj majci, Madeline, i Nathanielu

P R V O P O G L A V L J E

M oj je otac bio kralj i sin kraljeva. Bio je nizak,kao i većina nas, i nabijen kao bik, sav u ramenima. Ože-

nio se mojom majkom kad joj je bilo četrnaest godina, a

svećenica mu je prisegnula da je plodna. Bila je to dobra prilika: bila

je jedinica pa će imutak njezina oca pripasti mužu.

Sve do vjenčanja nije primijetio da je slaboumna. Njezin ju je otac

pomno skrivao pod velom sve do obreda, kako nalažu običaji, a moj

je otac na to pristao da mu udovolji. Bude li ružna, uvijek su tu rop-

kinje i dječaci koji služe na dvoru. Kad su joj napokon skinuli veo,

kažu da se moja majka nasmiješila. I tako su shvatili da je doista tu-

pava. Mladenke se ne smiješe.

Kad me rodila, istrgnuo me iz njezinih ruku i predao dadilji. Pri-

malja se smilila i majci podmetnula jastuk da ga grli umjesto mene.

Majka ga je stegnula u naručje. Kao da nije ni primijetila da se ne-

što promijenilo.

Očekivanja sam rano iznevjerio: bio sam sitan, kržljav. Nisam bio

brz. Nisam bio snažan. Nisam umio pjevati. U najboljem slučaju, za

mene se moglo reći da nisam bio boležljiv. Prehlade i grčevi koji su

napadali moje vršnjake mene su zaobilazili. To je samo tjeralo mo-

jeg oca da bude sumnjičav. Jesam li ja podmetniito dijete ili možda

nisam od ljudskoga roda? Mrštio se dok me promatrao. Ruke su mi

se tresle pod njegovim pogledom. A tu je bila i majka, kojoj je vino

curilo niz bradu dok je pila.

7

Pet mi je godina kad na mojeg oca pada red za pripremu igara. Ljudi se

okupljaju, dolaze odasvuda, čak iz Tesalije i Sparte, a naše riznice pune se

njihovim zlatom. Stotinu sluga dvadeset dana izra-đuje trkalište i krči kamenje

sa staze. Otac je odlučio da će prirediti najbolje igre što ih je svijet vidio u ovome

naraštaju.

Najživlje se sjećam trkača, njihovih tijela, smeđih poput oraha i premazanih

uljem, kako se rastežu na stazi pod suncem. Svi su za-jedno, i muževi širokih

ramena i golobradi momci i dječaci, a krupni mišići ocrtavaju im se kao istesani

na listovima.

Ubijen je bik, krv se do posljednje kapi iscijedila u tlo i u posude tučene u

bronci. U smrt je otišao tiho, dobar znak za igre što slijede.

Trkači se okupljaju pred povišenim prijestoljem, gdje sjedimo otac i ja,

okruženi nagradama koje ćemo predati pobjednicima. Tu su zlat-ni pehari za

vino, tronošci od kovane bronce, koplja od jasenovine s vršcima od dragocjenog

željeza. Ali prava je nagrada u mojim rukama: vijenac od tamnozelena lišća,

netom odrezanoga, koje sam trljajući ga palcem ulaštio do visoka sjaja. Otac mi

ga je nevoljko dao. Smiruje se uvjeravajući sama sebe: ta samo ga moram držati.

Prvi su na redu najmlađi dječaci pa sad topći nogama po praš-njavom tlu

čekaju svećenikov znak. Netom su se protegnuli u prvom naletu rasta, kosti su

im oštre i vretenaste, napinju im zategnutu kožu. Pogled mi pada na jedine

svijetle vlasi među desetcima tamnih, ku- štravih glava. Naginjem se naprijed da

bolje vidim. Kosa mu blista poput meda na suncu, a u kosi odsjaji zlata - kruna za

kraljevića.

Niži je od ostalih i, za razliku od njih, još djetinje punašan. Kosa mu je duga i

vezana u rep kožnatom vrpcom; zlati mu se na prepla-nuloj, goloj koži leda. Kad

se okrene, vidim da mu je lice ozbiljno kao u odrasla muškarca.

Čim svećenik udari o tlo, on jurne i pretječe okrupnjela tijela sta-rijih

dječaka. Kreće se s lakoćom, a pete mu bljeskaju ružičasto, kao što jezik paluca

kad lizne. Pobjeđuje.

Netremice gledam kako mi otac uzima vijenac iz krila i kruni ga; na

njegovoj svijetloj kosi lišće izgleda kao da je posve crno. Njegov

8

otac Pelej dolazi po njega, nasmiješen i ponosan. Pelejevo je kraljev-stvo manje od

našega, ali priča se da je njegova žena božica, a po-danici ga vole. Moj ga otac

gleda sa zavišću. Njegova je žena slabo- umna, a sin prespor da se natječe čak i u

najmlađoj skupini. Okreće se prema meni.

„Takav bi sin trebao biti."U rukama mi ostaje osjećaj praznine kad više ne držim vijenac. Gledam kako

kralj Pelej grli sina. Vidim kako dječak baca vijenac uvis i ponovno ga hvata.

Smije se, a lice mu je obasjano pobjedom.

Osim toga, svojeg se tadašnjeg života sjećam tek u nepovezanim slikama: oca

kako se mršti na prijestolju, domišljato izrađene igračke konjića koju sam volio,

majke na žalu, zagledane u Egejsko more. U posljednjoj uspomeni bacam oblutke

za nju, tok, tok, tok, da skakuću poput žabice po napetoj koži mora. Njoj kao da

se sviđa kako se povr-šina mreška pa ponovno zateže da bude glatka poput

cakline. Ili joj se možda sviđa samo more. Na sljepoočnici joj se bijeli zvjezdoliki

trag, ožiljak koji joj je ostao kad ju je otac udario drškom mača. Nožni joj prsti

izviruju iz pijeska žala i ja pazim da ih ne uznemirim dok tražim plosnato

kamenje. Odabirem kamen i bacam ga, sretan što mi to do-bro ide. To je jedina

uspomena na majku i tako je okupana zlaćanim sjajem da sam gotovo siguran

kako sam je izmislio. Napokon, teško je povjerovati da bi nam otac dopustio da

budemo nasamo zajedno, svojem tupavom sinu i još tupavijoj ženi. I gdje smo to

bili? Ne pre-poznajem ni žal ni pogled na obalu. Toliko se toga odonda dogodilo.

D R U G O P O G L A V L J E

P ozvali su me pred kralja . Sjećam se kako sam se gro-zio toga dugog hoda kroz beskrajnu prijestolnu dvoranu. Kad

sam stigao do prijestolja, kleknuo sam na goli kamen. Neki su

kraljevi ondje imali prostrte sagove za koljena glasnika koji su imali

predati dugačke poruke. Ali ne i moj otac.

„Kći kralja Tindareja napokon je spremna za udaju", rekao je.Znao sam to ime. Tindarej je bio kralj Sparte i vlasnik golemih

prostranstava najplodnije zemlje na jugu, zemlje kakvu je moj otac

priželjkivao. Čuo sam i za njegovu kćer, za koju se govorilo da je naj-

ljepša u našim krajevima. Pričalo se da je njezinu majku Ledu oblju-

bio Zeus, kralj bogova glavom i bradom, prerušen u labuda. Nakon

devet mjeseci iz njezine su utrobe na svijet došla dva para blizanaca:

Klitemnestra i Kastor, djeca njezina muža smrtnika; Helena i Polide-

uk, blistavi labudići božanskoga roda. Ali bogovi su bili na zlu glasu

kao slabi roditelji pa se od Tindareja očekivalo da prihvati očinstvo

i skrb za svu djecu.

Nisam odgovorio na vijest koju mi je prenio otac. Takve mi stvari

nisu značile baš ništa.

Otac je pročistio grlo glasno se nakašljavši u tihoj odaji. „Dobro

bi nam došlo da nam ona postane dijelom obitelji. Otići ćeš onamo

i predstaviti se kao prosac." U dvorani nije bilo nikoga osim nas pa

je samo on čuo moj zaprepašteni uzdali. Ali znao sam da mi je pa-

10

metnije šutjeti o nelagodi koja me obuzela. Otac je ionako već znao sve što bih

mogao reći: da mi je tek devet godina, da sam neugledan, nevažan, nezanimljiv.

Krenuli smo sutra ujutro, natovareni teškim naprtnjačama punima darova i

hrane za put. Pratili su nas vojnici u najraskošnijim oklopi-ma. Slabo se sjećam

samog putovanja - kretali smo se kopnom, kroz krajolik koji mi se nije usjekao u

pamćenje. Na čelu povorke, otac je neprestano izdavao nove zapovijedi tajnicima

i glasnicima koji su za-tim jahali u svim smjerovima. Ja sam obarao pogled,

gledao u kožna-te uzde, trljao ih palcem dok ih nisam posve uglačao. Nisam

shvaćao zašto sam ovdje i koja mi je uloga. To mi je bilo nerazumljivo, kao i

mnogo toga što je otac radio. Magarac na kojem sam jahao ljuljao se, a i ja sam se

ljuljao s njim, zadovoljan što imam barem tu razonodu.

Nismo prvi od prosaca stigli u Tindarejevu utvrdu. Stale su već bile pune

konja i mula, posvuda su se ustrčali sluge. Otac kao da nije bio zadovoljan

dočekom koji su nam priredili: primijetio sam kako dlanom prelazi preko

kamena ognjišta u našoj sobi i mršti se. Od kuće sam donio igračku, konjića

kojem su se mogle micati noge. Podignuo sam mu jedno kopito pa drugo,

zamišljajući da jašem na njemu, a ne na magarcu. Neki se vojnik valjda smilio

nada mnom pa mi je posudio svoje kocke za igru. Kotrljao sam ih po podu dok

nisu izašle sve šestice.

Napokon je svanuo dan kad je otac zapovjedio da me okupaju i počešljaju.

Zahtijevao je da presvučem tuniku, zatim da se ponovno preodjenem, premda

nisam vidio razliku između ljubičaste tunike sa zlatom i grimizne sa zlatom. Ni

jedna nije pokrivala moja kvrgava koljena. Otac je izgledao moćno i strogo, crna

brada zasijecala mu je lice. Dar koji smo donijeli Tindareju stajao je pripravan:

posuda od kovanog zlata s urezanom pričom o princezi Danaji. Zeus ju je zaveo u

kiši zlatna svjetla i ona mu je rodila Perzeja, ubojicu Meduze Gor-gone, junaka

kojega je u nas nadmašivao samo Heraklo. Otac mi je pružio posudu. „Nemoj nas

osramotiti", rekao je.

eliku sam dvoranu prije čuo nego ugledao: žamor stotinu glasova odjekivao je

medu kamenim zidinama, zveket pehara i oklopa. Sluge su širom otvorili

prozore kako bi prigušili buku, po svim su zidovima povješali cijeli imutak u

tapiserijama. Nikad nisam vidio toliko muš-karaca pod istim krovom. Ne

muškaraca, ispravio sam se. Kraljeva.

Pozvali su nas da se okupimo u dvorani, posjedamo na klupe prekrivene

kravljim kožama i vijećamo. Sluge su se povukli natrag, u sjene. Očevi prsti

stegnuli su mi ovratnik upozoravajući me da se ne vrpoljim.

Naslućivalo se nasilje u toj dvorani gdje su se toliki knezovi, juna-ci i kraljevi

natjecali za jednu jedinu nagradu, ali mi smo znali hiniti uljuđenost.

Predstavljali su se jedan po jedan, mladi momci koji su kočoperno pokazivali

sjajnu kosu, istesan stas, odjeću obojenu sku-pocjenim bojama. Mnogi su bili

sinovi ili unuci bogova. Svi su se već mogli pohvaliti s jednom, dvjema ili više

pjesama napisanih u čast njihovih pothvata. Tindarej je svakoga pozdravio

pojedinačno, pri-hvaćao darove što su ih donijeli te ih odlagao na gomilu usred

dvo-rane. Svakoga je pozvao da se predstavi i zaprosi ruku njegove kćeri.

Otac je bio stariji od svih, osim od muškarca koji se, kad je na njega došao

red, predstavio kao Filoktet. „Heraklov drug", šapnuo je čovjek pokraj nas, sa

strahopoštovanjem koje sam posve razumio. Heraklo je bio najveći od naših

junaka, a Filoktet mu je bio najbli-ži sudrug, jedini još na životu. Kosa mu je bila

sijeda, a debeli prsti same tetive, s onom žilavom spretnošću svojstvenom

strijelcu. I do-ista, trenutak poslije podignuo je najveći luk koji sam u životu

vi-dio, od uglačana tišina drveta s držačem od lavlje kože. „Heraklov luk", rekao

je Filoktet, „dao mi ga je na samrti." U našim se kraje-vima za luk posprdno

govorilo da je oružje kukavica. Ali to nitko nije mogao reći za ovo oružje: sve

nas je osupnula snaga potrebna da se taj luk zapne.

Sljedeći muškarac, očiju zacrnjenih kao u žene, izgovorio je svoje ime.

„Idomenej, kralj Krete." Bio je mršav, a duga mu je kosa pa-

12

dala do struka kad je ustao. Ponudio je rijetki predmet iskovan od željeza, sjekiru

s dvjema oštricama. „To je simbol mojeg naroda." Njegovi pokreti podsjećali su

me na plesače koje je voljela gledati moja majka.

A zatim Menelaj, sin Atrejev, koji je sjedio pokraj svojeg brata Aga-

memnona, mrkoga i krupnoga poput kakva medvjeda. Menelajeva je kosa bila

začudno crvena, boje bronce iskovane u plamenu. Tijelo mu je bilo snažno,

nabijeno, mišićavo, puno života. Na dar je donio bogatu, prekrasno obojenu

tkaninu. „Premda dami ne treba uljepša- vanja", dodao je sa smiješkom. Bio je to

lijep govor. Poželio sam da se i sam umijem dosjetiti nečeg takvoga. Od svih

okupljenih, samo je meni bilo manje od dvadeset godina, a nisam bio ni potomak

bo-žanstva. Možda bi ovome bio dorastao Pelejev zlatokosi sin, pomislio sam. Ali

njegov je otac njega ostavio kod kuće.

Muž za mužem, imena su mi se pomiješala u glavi. Pozornost mi je odlutala

do prijestolja, gdje su, prvi sam put primijetio, pokraj Tindareja sjedile tri žene

pod velovima. Zurio sam u bijelu tkaninu što im je prekrivala lica, kao da ću

barem nakratko uspjeti vidjeti tko se skriva iza vela. Otac je htio da mi jedna od

njih postane že-nom. Tri para ruku ljupko ukrašenih narukvicama mirno su

poči-vala u krilu. Jedna je žena bila viša od ostalih dviju. Učinilo mi se da sam

vidio neposlušan tamni uvojak kako joj izviruje ispod vela. Helena ima svijetlu

kosu, sjetio sam se. Dakle, to nije Helena. Pre-stao sam slušati kraljeve.

„Dobro došao, Menetije." Naglas izgovoreno ime mojeg oca tr- gnulo me je.

Tindarej je gledao ravno u nas. „Zao mi je što čujem da ti je žena umrla."

„Žena mi je živa, Tindarej u. Moj sin je taj koji danas dolazi ovamo isprositi

ruku tvoje kćeri." Zavladao je muk u kojem sam kleknuo, omamljen licima koja

kao da su se zavrtjela oko mene.

„Tvoj sin još nije muškarac." Tindarejev glas zvučao je kao da do-lazi iz

daljine. Ništa nisam razabirao u njemu.

li

„I ne mora biti. U mene ima dovoljno muškosti za obojicu." Bila je to vrsta

šale kakvu su ljudi u nas voljeli, smjela i hvalisava. Ali nit-ko se nije nasmijao.

„Tako dakle", rekao je Tindarej.Kameni pod bolno mi je žuljao koljena, ali ipak se nisam ni po-maknuo. Bio

sam naučen na klečanje. Nikad prije nije mi bilo drago što sam toliko vježbao

pred očevim prijestoljem.

U tišini koja je zavladala, otac je ponovno progovorio. „Drugi su donijeli

broncu i vino, ulje i vunu. Ja donosim zlato, a to je samo mali dio mojeg imutka."

Bio sam svjestan svojih ruku na lijepo izrađenoj posudi, svojih prstiju na

likovima iz pripovijesti: Zeus, koji se po-javljuje iz slapa sunčeva svjetla,

iznenađena princeza, njihov zagrljaj.

„Kći i ja zahvalni smo ti što si nam donio tako vrijedan dar, prem-da je tebi

beznačajan." Tiho mrmljanje medu kraljevima. Tu se krilo neko poniženje koje

moj otac kao da nije shvatio. Meni je zbog toga lice oblilo vrelo rumenilo.

„Učinio bih Helenu kraljicom svoje palače. Jer moja žena, kao što dobro znaš,

nije sposobna biti vladarica. Moje bogatstvo nadmašuje imutak svih ovih

momaka ovdje, a moja djela govore sama za sebe."

„Mislio sam da je prosac tvoj sin."Podignuo sam pogled prema novom glasu. Taj se muškarac još nije

predstavio. Bio je posljednji na redu i spokojno je sjedio na klupi, a kovrčava

kosa presijavala mu se na svjetlu vatre. Imao je nazubljenu brazgotinu na jednoj

nozi, šav koji mu je spajao tamnosmeđu kožu od pete do koljena omatajući se

oko mišića potkoljenice i gubeći se u sjeni pod tunikom. Izgleda kao ožiljak od

rane zadane nožem, pomislio sam, ili nečega sličnog što je rasporilo meso prema

gore i ostavilo neravne rubove čija mekoća kao da je poricala nasilje koje ih je

uzrokovalo.

Moj se otac naljutio. „Laertov sine, ne sjećam se da sam te po-zvao govoriti."Čovjek se nasmiješio. „Nisam pozvan. Umiješao sam se. Ali ne moraš

strahovati od mojih upadica. Ne zanima me ova priča. Cio-

14

vorim samo kao promatrač." Pogled mi je privukla sitna kretnja na prijestolju.

Jedna od prilika pod velom trznula se.

„Kako on to misli?" Otac se namrštio. „Ako nije ovdje radi Hele-ne, zašto je

ovdje? Neka se vrati svojim klisurama i kozama."

Muškarac je podignuo obrve, ali nije rekao ništa.I Tindarej je bio blag. „Ako je prosac tvoj sin, kako kažeš, pusti ga da sam

prosi Heleninu ruku."

Čak sam i ja znao da je red da ja progovorim. „Ja sam Patroklo, Menetijev

sin." Glas mi je zapiskutao visoko i hrapavo od manjka upotrebe. „Ovdje sam da

isprosim Heleninu ruku. Moj je otac kralj i sin kraljeva." Više nisam imao što

reći. Otac mi nije dao nikakve upute; nije mislio da će me Tindarej tražiti da

govorim. Ustao sam i odnio posudu na hrpu darova, pažljivo je odloživši da se ne

prevr-ne. Okrenuo sam se i vratio se na svoje mjesto na klupi. Nisam se

osramotio, nisam drhtao, niti sam se spotaknuo, niti lupetao glu-posti. Ipak, lice

mi je gorjelo od srama. Znao sam kako izgledam u očima tih ljudi.

Ne obazirući se na mene, povorka prosaca kretala se dalje. Muš-karac koji je

sad kleknuo pred prijestolje bio je golem, za pola viši od mojeg oca, i širokih

pleća. Iza njega, dvojica slugu uspravila su divovski štit. Izgledalo je kao da štit

stoji uz njega u prosidbi, pokri-vajući ga od pete do tjemena; ni jedan običan

muškarac ne bi ga mo-gao podignuti. Niti je to bio puki ukras: izguljeni i

izgrebeni rubo-vi svjedočili su o bitkama koje je prošao. Ajant, sin Telamonov,

tako se predstavio ovaj gorostas. Govorio je izravno i kratko, spominjući kako

potječe od Zeusa i navodeći svoju moćnu veličinu kao dokaz da je i dalje u

pradjedovoj milosti. Na dar je donio koplje od podat-na, lijepo izrađena drveta.

Metalni vršak iskovan u vatri presijavao se pod svjetlom zublji.

Napokon je došao red na čovjeka s ožiljkom. „Onda, sine Laer- tov?" Tindarej

se premjestio na sjedalu da mu bude okrenut licem. „Što nepristrani promatrač

ima reći ovom zboru?"

15

Čovjek se nagnuo unatrag. „Volio bih znati kako ćeš spriječiti da gubitnici

zarate protiv tebe. Ili protiv onog sretnika, Helenina mla-doženje. Već ih vidim

barem petoricu ili šestoricu pripravnih skočiti jedan drugome za vrat."

„Kao da te to zabavlja."Čovjek je slegnuo ramenima. „Zabavlja me ljudska glupost."„Laertov sin nas prezire!" To se javila ona grdosija od čovjeka, Ajant, čija je

stegnuta šaka bila velika poput moje glave.

„Ni govora, sine Telamonov."„Pa što je onda, Odiseju? Reci već jedanput što ti je na umu." Tin- darejev

glas bio je oštar, najoštriji dosad.

Odisej je ponovno slegnuo ramenima. „Ovo je opasna kocka, unatoč blagu i

slavi što si ih stekao. Svaki od ovih ljudi zaslužio je dobiti ruku tvoje kćeri i svaki

od njih to zna. Neće se samo tako dati otpraviti."

„Sve si mi to već rekao u četiri oka."Moj se otac pokraj mene ukočio. Zavjera. Nije se samo njegovo lice

smrknulo od gnjeva.

„Istina. Ali sad ti nudim rješenje." Podignuo je prazne ruke. „Ni-sam ti donio

darove niti želim tražiti Heleninu ruku. Ja sam kralj, kako su rekli, klisura i

koza. Zauzvrat za rješenje što ti ga nudim tra-žim od tebe nagradu koju sam već

imenovao."

„Daj mi rješenje i nagrada je tvoja." Ponovno jedna sitna kretnja na

prijestolju. Ruka jedne žene trznula se uz haljinu druge.

„Evo ga onda. Mislim da bismo morali pustiti Helenu da sama izabere."

Odisej je zastao kako bi dopustio da se razlegne žamor ne- vjerice; žene nisu

imale glasa u tim stvarima. „Nitko ti tada neće moći prigovoriti. Ali mora

odabrati sada, ovog časa, tako da ti nitko ne može predbaciti da si je savjetovao

ili je uputio. I..." Podignuo je prst u zrak. „Prije nego što odabere, svaki muškarac

ovdje mora se zavjetovati da će prihvatiti Helenin izbor i da će braniti njezina

muža od svih koji bi mu je htjeli oduzeti."

16

Osjetio sam nemir u dvorani. Zavjeti I to zbog tako neuobičajene stvari, da

žena sama bira muža. Svi su bili sumnjičavi.

„U redu." Bezizražajna lica, Tindarej se okrenuo prema ženama pod velom.

„Helena, prihvaćaš li taj prijedlog?"

Glas joj je bio dubok i prelijep i dospio je u sve kutove dvorane. „Da." Samo je

to rekla, ali osjetio sam kako su svi muškarci oko mene protrnuli. Iako sam bio

dijete, osjetio sam to i divio sam se moći ove žene koja je i skrivena pod velom

mogla ispuniti prostoriju tako snaž-nim nabojem. Za njezinu se put, odjednom

smo se sjetili, govorilo da je pozlaćena, a oči tamne i blistave kao uglačani

opsidijan koji smo plaćali svojim maslinama. U tom času vrijedila je koliko i svi

daro-vi u sredini dvorane zajedno, pa i više. Bila je vrijedna naših života.

Tindarej je kimnuo. „Onda to proglašavam riješenim. Svi koji se žele

zavjetovati, neka se zavjetuju sad."

Čuo sam mrmljanje, nekoliko napola ljutitih glasova. Ali nitko nije otišao iz

dvorane. Helenin glas i veo koji je blago treperio od njezina daha sve su nas

zatravili.

Svećenik kojeg su na brzinu pronašli poveo je bijelu kozu do žr-tvenika.

Ovdje, pod krovom, bilo je bolje žrtvovati kozu nego bika, iz čijega bi krupna

prerezana vrata mogla silovito šiknuti krv i zaliti kameni pod. Životinja je bez

muke uginula pod nožem i svećenik je pomiješao njezinu tamnu krv s pepelom

čempresa iz vatre. U posudi je zašištalo, glasno u tišini dvorane.

„Ti ćeš biti prvi." Tindarej je prstom pokazao na Odiseja. Čak je i

devetogodišnjem dječaku poput mene bilo jasno da je to prikladno. Odisej je već

pokazao da je pametniji od ostalih, a to mu nije išlo u prilog. Naši labavi savezi

opstajali su samo ako nikome nije bilo do-pušteno nadmašiti drugoga snagom i

moći. Po cijeloj sam dvorani vidio porugu i zadovoljstvo medu kraljevima; neće

dopustiti Odiseju da izbjegne vlastitu zamku.

Odiseju su usta poskočila u polusmiješku. „Naravno. To mi je dra-go." Ali

učinilo mi se da mu baš i nije drago. Dok se prinosila žrtva,

i 17

promatrao sam ga kako se naginje unatrag, u sjenu, kao da bi naj-više volio da ga

zaborave. Zatim je ustao i krenuo prema žrtveniku.

„A sada, Helena", Odisej je zastao, s rukom napola ispruženom prema

svećeniku, „sjeti se da se zavjetujem samo kao član družine, a ne kao prosac.

Nikad si ne bi oprostila da odabereš mene." Zadirkivao je, i tu i tamo se netko

nasmijao. Svi smo znali kako su mali izgledi da žena tako blistave ljepote kao

Helena odabere vladara jalove Itake.

Jednoga po jednoga, svećenik nas je pozivao do ognjišta, stavlja-jući nam na

zapešće znamen od krvi i pepela kojim nas je vezao kao lancima. Izgovorio sam

za njim riječi zavjeta, ruke podignute tako da je svi vide.

Kad se i posljednji muškarac vratio na mjesto, Tindarej je ustao. „Odaberi

sada, kćeri moja."

„Menelaj." Izgovorila je to bez oklijevanja i sve nas zaprepastila. Očekivali

smo napetost, neodlučnost. Okrenuo sam se prema riđo- kosom muškarcu koji je

ustao, a širok smiješak razlio mu se po licu. U naletu prevelike radosti, udario je

svojeg šutljivog brata po leđima. Medu svima ostalima zavladala je ljutnja,

razočaranje, čak ojađenost. Ali nitko se nije latio mača; zavjetna nam se krv

skorila na zapešćima.

„Neka bude tako." I Tindarej je ustao. „Drago mi je što mogu i drugom sinu

Atrejevu poželjeti dobrodošlicu u obitelj. Imat ćeš moju Helenu, baš kao što je

tvoj cijenjeni brat jednom dobio moju Kli- temnestru." Pokazao je rukom prema

najvišoj ženi, kao da bi mogla ustati. Ona se nije pomaknula. Možda ga nije čula.

„A što je s trećom djevojkom?" To je povikao nizak muškarac po-kraj

gorostasa Ajanta. „S tvojom nećakinjom. Mogu li nju dobiti?"

Svi su se nasmijali s olakšanjem, sretni što je napetost ublažena.„Stižeš prekasno, Teukro." Odisej je nadglasao galamu. „Ona je obećana

meni."

Nisam imao priliku više išta čuti. Očeva ruka zgrabila me je za rame i ljutito

me odvukla s klupe. „Ovdje smo završili." Iste smo ve-čeri krenuli na put kući i

ja sam zajahao svojeg magarčila, snužden

18

0 o čemu pjeva pjesnik, a ne kao moj vlastiti doživljaj. Jesam li doista klečao ondje pred njima? I što je sa zavjetom na koji sam prisegnuo? Bilo mi jesmiješno čak i misliti o tome, zvučalo mi je jednako glupo

1 i nevjerojatno kao što sinoćnji san izgleda već do ručka.

od razočaranja jer nisam stigao čak ni na trenutak vidjeti glasovito Helenino

lice.

Otac više nikad nije spomenuo to putovanje, a nakon što smo sti-gli kući,

događaji su mi se čudno izmiješali u pamćenju. Krv i zavjet, dvorana puna

kraljeva; sve mi je djelovalo daleko i blijedo, kao nešto

19

T R E Ć E P O G L A V L J E

Stajao sam u polju. U rukama sam držao dva para kocki kojesam dobio na dar. Ne od oca, kojem to nikad ne bi palo na pa-

met. Niti od majke, koja me katkad nije prepoznavala. Nisam

se mogao sjetiti tko mi ih je dao. Kralj koji je došao u posjet? Plemić

koji je tražio uslugu?

Bile su izrezbarene od bjelokosti, s umetcima od oniksa, glatke

pod palcem. Bilo je kasno ljeto, a ja sam dahtao jer sam trčao sve od

palače. Poslije utrke na igrama dodijeljen mi je učitelj s kojim sam

morao vježbati sve naše sportske vještine: boks, mač i koplje, bacanje

diska. Ali pobjegao sam mu pa sam sad uživao u opojnoj vrtoglavici

samoće. Prvi put nakon mnogo tjedana bio sam sam.

A onda se pojavio dječak. Zvao se Klisonim i bio je sin plemića

koji je često dolazio u palaču. Stariji od mene, krupniji i neugodno

debeo. Za pogled mu je zapeo odsjaj kocki u mojem dlanu. Iscerio

mi se i pružio ruku. „Daj da ih vidim."

„Ne." Nisam htio da ih dira svojim prstima, musavim i mesnatim.

A ja sam kraljević, ma koliko sitan bio. Zar nemam ni to pravo? Ali

sinovi plemića već su se naviknuli da plešem kako oni sviraju. Znali

su da se moj otac neće umiješati da me zaštiti.

„Hoću ih." Nije se čak potrudio ni zaprijetiti mi, ne još. Mrzio

sam ga zbog toga. Pa valjda sam vrijedan prijetnji.

„Ne."

20

Zakoračio je prema meni. „Daj mi ih."„Moje su." Pokazao sam zube. Zarežao sam poput jednoga od onih pasa koji

se pod stolom tuku za naše otpatke.

Kad je posegnuo rukom da mi uzme kocke, odgurnuo sam ga od sebe.

Posrnuo je, a meni je bilo drago. Neće dobiti ono što pripada meni.

„Hej!" Naljutio se. Tako sam malen, a govorkalo se i da sam zao-stao. Ako se

sad povuče, bit će osramoćen. Nasrnuo je na mene zaja-purena lica. I nehotice

sam se povukao.

Počeo mi se rugati. „Kukavice!"„Nisam kukavica." Glas mi se podignuo, kožu mi je oblila vrućina.„Tvoj otac misli da jesi." Izgovorio je to polako kao da se naslađuje tim

riječima. „Čuo sam ga kad je to rekao mojem ocu."

„Nije to rekao." Ali znao sam da jest.Dječak mi se primaknuo bliže. Podignuo je pest. „Hoćeš reći da lažem?" Znao

sam da će me sada udariti. Samo je čekao izliku. Mo-gao sam točno zamisliti

kako je to moj otac rekao. Kukavica. Utisnuo sam mu dlanove u prsa i gurnuo ga

svom snagom. Naša je zemlja bila zemlja trave, žita. Padovi na tlo ne bi trebali

biti opasni.

Sad tražim isprike. Bila je to i stjenovita zemlja.Glava mu je muklo udarila o kamen i vidio sam kako su mu se oči razrogačile

od iznenađenja. Tlo oko njega je prokrvarilo.

Zurio sam dok mi se grlo stezalo od užasa nad onime što sam na-pravio.

Nikad prije nisam vidio ljudsko biće kako umire. Da, vidio sam bikove i koze, pa

čak i beskrvni zijev ribe. I vidio sam smrt na slikama, tapiserijama, crnim

likovima zapečenima na našem glinenom posuđu. Ali nikad nisam vidio ovo:

samrtni hropac, posljednji dah, koprcanje. Vonj crijeva koja se naglo prazne.

Pobjegao sam.

Poslije su me pronašli uz čvornate zglobove stare masline. Bio sam malaksao i

blijed, okružen vlastitom bljuvotinom. Kocke su nestale, izgubio sam ih dok sam

bježao. Otac je bijesno zurio u mene, zate-gnutih usana tako da su mu se vidjeli

požutjeli zubi. Dao je slugama znak rukom pa su me podignuli i odnijeli u kuću.

21

Dječakova je obitelj zahtijevala da me se odmah osudi na prognan- stvo ili

smrt. Obitelj je bila moćna, a dječak njihov najstariji sin. Mož-da bi dopustili

kralju da im spali polja ili siluje kćeri, sve dok im za to plati. Ali u sinove se nije

smjelo dirati. Za to bi plemići podignu-li bunu. Svi smo znali pravila; pridržavali

smo ih se da izbjegnemo bezakonje koje je uvijek prijetilo, uvijek opasno blizu.

Krvna osveta. Sluge su učinile znak zaštite od zla.

Otac je cijeli svoj život proveo boreći se zadržati kraljevstvo i nije mu bilo

nakraj pameti staviti sve na kocku zbog sina kao što sam ja, kad su mu i

nasljednici i utrobe koje će ih donijeti na svijet bili tako lako dostupni. I zato je

pristao: prognat će me da budem štićenik u zemlji nekoga drugog kralja. U

zamjenu za moju težinu u zlatu, on-dje će me podizati dok ne odrastem u

muškarca. Neću imati ni rodi-telje, ni obiteljsko ime, ni nasljedstvo. U naše doba,

smrt je bila bolja od progonstva. Ali otac je bio praktičan čovjek. Moja težina u

zlatu iznosila je manje od troškova raskošnog sprovoda koji bi se morao prirediti

da sam mrtav.

I tako je došlo do toga da s deset godina postanem siroče. Tako sam došao u

Ftiju.

Sićna Ftija, ne veća od dragulja, bila je najmanja od naših zema-lja, smještena

na komadiću kopna na sjeveru, svijenome između vr-hunaca planine Otris i

mora. Njezin kralj Pelej bio je jedan od onih ljudi koje bogovi vole: sam nije bio

božanskog podrijetla, ali bio je dosjetljiv, hrabar, naočit i štovao je bogove više

od sviju. Kao nagradu, naša su mu božanstva ponudila morsku nimfu za ženu.

Smatrali su to najvećom čašću. Napokon, koji smrtnik ne bi poželio leći s

božicom i oploditi je da mu rodi sina? Božanska krv pročišćivala je našu

blat-njavu vrstu, stvarala junake iz praha i gline. A ova je božica obećavala još

veće stvari: suđenice su joj prorekle da će njezin sin daleko nad-mašiti svojeg

oca. Pelejeva će se loza nastaviti. Ali kao i kod svih daro-va bogova, postojala je

smetnja: sama božica to nije htjela prihvatiti.

22

Svi su, čak i ja, čuli priču o tome kako je napastovana Tetida. Bo-govi su

odveli Peleja do njezina tajnog mjesta, gdje je voljela sjediti na žalu. Upozorili su

ga da ne gubi vrijeme na udvaranje — ona iona-ko nikad neće pristati na brak sa

smrtnikom.

Upozorili su ga i što će se dogoditi kad je uhvati, jer nimfa Tetida bila je

lukava, poput svojeg oca Proteja, neuhvatljiva morskog starca, i znala je kako

vlastitu put pretvoriti u tisuće različitih vrsta dlake, perja i kože. I premda će ga

ranjavati kljunovi, kandže, zubi, zmijski otrov i ubojite repne bodlje, Pelej je

nikako ne smije pustiti.

Pelej je bio pobožan i poslušan čovjek te je postupio točno onako kako su ga

bogovi naputili. Čekao je da Tetida izroni iz valova boje škriljevca, kose crne i

duge poput konjskoga repa. Onda ju je zgra-bio i držao unatoč tome što se

silovito otimala, stezao ju je i stezao sve dok oboje nisu klonuli iscrpljeni, bez

daha i izgrebeni od pijeska. Krv iz rana koje mu je zadala miješala se s krvlju

njezina oskvrnutog djevičanstva što joj se razmazala po bedrima. Njezin otpor

više nije imao smisla: razdjevičenje vezuje jednako čvrsto kao bračni zavjeti.

Bogovi su je natjerali da prisegne kako će ostati sa svojim smrt-nim mužem

barem jednu godinu, što je odslužila po dužnosti, go-tovo kao kaznu, šutljiva,

bezizražajna i mrzovoljna. Kad ju je pri- vijao u zagrljaj, nije se trudila izvijati se

i koprcati prosvjedujući. Umjesto toga beživotno je ležala i šutjela, hladna i

vlažna kao stara riba. Njezina mu je nevoljka utroba na svijet donijela samo

jedno dijete. Onoga sata kad joj je završila kazna, izletjela je iz kuće i uro-nila

natrag u more.

Vraćala se samo obići dječaka, nikad ni zbog kojeg drugog razloga i nikada

nadugo. Ostatak vremena dijete su odgajali učitelji i dadilje, a nadgledao ga je

Feniks, Pelejev najpouzdaniji savjetnik. Je li Pelej kad požalio što su mu bogovi

dali takav dar? Obična žena smatrala bi se sretnicom da nade muža tako blagoga

kao što je Pelej, lica izborana od smiješaka. Ali za morsku nimfu Tetidu nikad

ništa nije moglo za-sjeniti mrlju kojom ga je ukaljala njegova prljava, smrtna

osrednjost.

23

Kroz palaču me vodio sluga čije ime nisam uhvatio. Možda ga nije ni rekao.

Dvorane su bile manje nego kod kuće, kao da ih je sputavala skromna veličina

kraljevstva kojim se iz njih vladalo. Zidovi i podovi bili su od mjesnog mramora,

bjeljeg od kamena s juga. Noge su mi izgledale tamno na blijedom kamenu.

Ništa nisam nosio. Ono malo stvari što sam ih donio sa sobom odnijeli su u

moju sobu, a zlato koje je otac poslao već je bilo na putu u riznicu. Uhvatio me

neobičan strah kad sam se odvojio od zlata. Pratilo me sve tjedne putovanja,

podsjećajući me na to koliko vrijedim. Već sam napamet znao koliko čega ima:

pet pehara s izrez-barenim dršcima, teško, krupno žezlo, ogrlica od kovanog

zlata, dva ukrasna kipa ptica i lira od izrezbarena drva, pozlaćena na vrhovima.

Ovo posljednje, znao sam, zapravo je prevara. Drvo je jeftino, ima ga u izobilju i

teško je te zauzima mjesto koje je trebalo biti popunjeno zlatom. Ipak, lira je bila

tako lijepa da nitko nije mogao prigovarati; došla je s mirazom moje majke. Dok

smo jahali, znao bih posegnuti u bisage da pogladim ulašteno drvo.

Mislio sam da me vode u prijestolnu dvoranu, gdje ću kleknuti i iskazati svu

svoju zahvalnost. Ali sluga je odjednom stao pred jednim bočnim vratima. Kralj

Pelej nije ovdje, rekao mi je, pa ću se umjesto njemu predstaviti njegovu sinu.

Usplahirio sam se. Nisam se za to pripremio, nisam zato uvježbavao sve one

riječi zahvale jaši na ma- garčiću. Pelejev sin. Još sam dobro pamtio kako mu se

tamni vijenac ocrtavao na svijetloj kosi, kako su mu ružičasti tabani poskakivali

po stazi. Takav bi sin trebao biti.

Ležao je na leđima na širokoj, pojastučenoj klupi i držao liru na trbuhu.

Besposleno je prebirao po žicama. Nije me čuo kad sam ušao ili nije htio

podignuti pogled prema meni. Tad mi je prvi put sinulo u kakvom sam položaju.

Do toga trenutka bio sam kraljević, očeki-van i najavljen. Sad sam postao

zanemariv.

Zakoračio sam još korak naprijed, vukući noge, a on je pustio da mu glava

padne postrance kako bi me pogledao iskosa. U pet

24

godina otkako sam ga vidio prerastao je djetinju punašnu zaoblje- nost. Ostao

sam bez daha od hladnog udarca njegove ljepote, ta- mnozelenih očiju, crta lica

finih kao u djevojke. To je u meni iza-zvalo naglu.provalu neprijateljstva. Ja se

nisam toliko promijenio, niti toliko nabolje.

Zijevnuo je, očiju zasjenjenih teškim kapcima. „Kako se zoveš?"Njegovo je kraljevstvo bilo pola, četvrtinu, osminu veličine kraljev-stva

mojeg oca, ja sam ubio jednog dječaka i poslan sam u progon-stvo, a on opet ne

zna tko sam. Stisnuo sam zube i nisam rekao ništa.

Ponovno me upitao, ovaj put glasnije: „Kako se zoveš?" Prvi se put moja

šutnja možda mogla opravdati, možda ga nisam čuo. Sada više nije bilo

opravdanja.

„Patroklo." To mi je ime dao otac kad sam se rodio - pun nade, ali

nepromišljeno — i ostavljalo mi je gorak okus na jeziku. Značilo je „očeva čast".

Čekao sam da se ismije s tim imenom, dobaci neku duhovitu pošalicu na račun

moje sramote. Nije se našalio. Možda je, pomislio sam, i on preglup.

Okrenuo se na bok i pogledao ravno u mene. Neposlušan uvojak zlatne kose

napola mu je padao u oči; otpuhnuo ga je. „Ja sam Ahilej."

Podignuo sam bradu, sasvim malo, samo da pokažem da sam ga čuo. Jedan

smo trenutak promatrali jedan drugoga. Zatim je trepnuo i ponovno zijevnuo,

raširivši usta poput mačke. „Dobro došao u Ftiju."

Odrastao sam na dvoru i znao sam prepoznati kad me otpuštaju.To sam poslijepodne otkrio da nisam jedini dječak u Pelejevoj skrbi. Pokazalo

se da skromni kralj ima izobilje odbačenih sinova. Jednom je i sam bio izbjeglica,

govorkalo se, pa je došao na glas kao čovjek koji ima sućuti za prognanike.

Krevet mi je bio ležaj u dugačkoj pro-storiji nalik na vojarnu, punoj dječaka koji

su se natezali ili izležavali. Sluga mi je pokazao gdje su spremili moje stvari.

Nekoliko dječaka podignulo je glavu te se zagledalo u mene. Siguran sam da mi

se je-dan od njih obratio, upitao me kako se zovem. Siguran sam da sam

25

rekao svoje ime. Vratili su se svojim igrama. Nitko važan. Utrnulih nogu prišao

sam svojem ležaju i čekao večeru.

Uvečer nas je zvono pozvalo na jelo, brončani zvon koji je odzva-njao negdje

duboko iz zamršene nutrine palače. Dječaci su prekinuli igru i nahrupili u

hodnik. Palača je bila izgrađena poput zečje jazbi-ne, puna zavojitih hodnika i

skrivenih odaja u koje su neočekivano vodili. Gotovo sam se spotaknuo preko

peta dječaka ispred sebe ko-liko sam se bojao da ću zaostati za njima i izgubiti se.

Jeli smo u dugačkoj dvorani u prednjem dijelu palače, čiji su pro-zori gledali

na podnožje planine Otris. Bila je dovoljno velika da pri-mi sve nas i još toliko;

Pelej je bio kralj koji je volio pozivati i gostiti. Sjedili smo na klupama od

hrastovine, za stolovima izgrebenima od posuđa što se godinama uza zveket

spuštalo na njih. Hrana je bila jednostavna, ali obilna: usoljena riba, debele

kriške kruha i sir s tra-vama. Nije bilo mesa, ni kozjega ni volovskoga. To se

spremalo samo za kraljeve ili o blagdanima. Na drugoj strani prostorije primijetio

sam sjaj svijetle kose pod svjetiljkom. Ahilej. Sjedio je sa skupinom dječaka čija

su se usta rastezala u smijehu zbog nečeg što je on rekao ili učinio. Takav bi

kraljević trebao biti. Zurio sam u svoj komad kru-ha, krupno zrnje koje mi se

grubo mrvilo pod prstima.

Nakon večere smjeli smo raditi što god želimo. Neki su se dječa-ci okupili u

kutu dogovarajući igru. „Hoćeš i ti igrati?" upitao me jedan. Kosa mu je još padala

oko lica u djetinjim uvojcima, bio je mlađi od mene.

„Igrati?"„Kocke." Otvorio je dlan da mi ih pokaže: izrezbarena kost istoč- kana crnom

bojom. -

Trznuo sam se, ustuknuo. „Ne", rekao sam preglasno.On je iznenađeno zatreptao. „U redu." Slegnuo je ramenima i otišao.Te sam noći sanjao mrtvog dječaka, lubanje razbijene na tlu po-put jajeta.

Slijedio me. Krv se širi, tamna kao razliveno vino. Oči mu se otvaraju i usta mu

se počinju micati. Prekrivam uši rukama. Go-

26

vorilo se da glasovi mrtvih imaju moć pomutiti razum živima. Ne smijem ga

čuti kako govori.

Probudio sam se prestravljen, u nadi da u snu nisam glasno vri-štao. Jedino

svjetlo dolazilo je od točkica zvijezda što su se navi- rivale kroz prozor; koliko

sam vidio, nije bilo mjeseca. U tišini se čulo kako mi struže dah, a ležaj od trske

na kojem sam ležao tiho je pucketao poda mnom trljajući mi leda tankim

prstima. Nazočnost ostalih dječaka nije me tješila: naši se pokojnici dolaze

osvetiti bez obzira na svjedoke.

Zvijezde su se pomaknule, a mjesec se odnekud išuljao na nebo. Kad su mi se

oči ponovno sklopile, on me i dalje čekao, sav krvav, lica bijeloga kao smrt.

Naravno da me čekao. Ni jedna duša ne želi da je prerano pošalju u beskrajni

sumrak našega podzemnog svijeta. Progonstvo možda ublaži bijes živih, ali ne

smiruje mrtve.

Probudio sam se, očiju peckavih kao da su mi pune pijeska, oteža- lih i

obamrlih udova. Ostali dječaci vrtjeli su se uokolo, odijevali se za doručak,

nestrpljivo očekujući da počne dan. Brzo se pronio glas da sam čudan, a onaj

mladi dječak više mi nije prilazio, ni s kockama, ni s bilo čim drugim. Za

doručkom sam prstima ugurao kruh medu zube da ga sažvačem, grlo mi ga je

progutalo. Nalili su mi mlijeka. Popio sam ga.

Poslije su nas odveli na prašnjavo sunce dvorišta da vježbamo ba-canje koplja

i mačevanje. Ovdje sam spoznao potpunu istinu o Pe- lejevoj dobroti: savršeno

uvježbani i s osjećajem da mu dugujemo, jednoga dana bit ćemo mu sjajna

vojska.

Dali su mi koplje, a jedna žuljevita ruka ispravila mi je držanje, pa ga zatim

ponovno ispravila. Bacio sam koplje tako da je okrznulo rub hrastova debla koje

je služilo kao cilj. Učitelj je glasno otpuhnuo i dodao mi drugo koplje. Očima sam

prelazio preko ostalih dječa-ka tražeći Pelejeva sina. Nije bio ondje. Ponovno

sam naciljao hrast, njegovu izbrazdanu i ispucanu koru iz čijih se pukotina

cijedio sok. Bacio sam koplje.

27

Sunce se uzdignulo još više, pa još više. Grlo mi se osušilo i ugri- jalo,

izgrebla ga je vrela prašina. Kad su nas učitelji pustili da odemo, većina dječaka

odjurila je na žal, gdje je ipak pirio lagani povjetarac. Tamo su igrali kocke i

utrkivali se, izvikujući dosjetke oštrim, iskriv-ljenim narječjima sa sjevera.

Oči su mi otežale u glavi, ruka me boljela od napora toga jutra. Sjeo sam pod

tanku sjenu kržljave masline i zagledao se u valove oce-ana. Nitko mi se nije

obratio. Bilo me je lako previdjeti. Doista, osje-ćao sam se slično kao kod kuće.

Sutra se sve ponovilo navlas isto: zamorne vježbe ujutro i onda dugi

poslijepodnevni sati samoće. Noću se mjesec smanjivao u sve tanju krhotinu.

Zurio sam u njega sve dok ga nisam vidio i skloplje-nih očiju, žutu viticu jasno

ocrtanu na tamnoj pozadini mojih kapa-ka. Nadao sam se kako bi mjesec mogao

spriječiti ukazanje mrtvog dječaka. Naša božica mjeseca obdarena je čarolijom i

ima moć čak i nad mrtvima. Da želi, mogla bi zaustaviti snove.

Ali nije ih zaustavila. Dječak mi se ukazivao iz noći u noć, širom otvorenih

očiju i smrskane lubanje. Katkad se okretao prema meni i pokazivao mi rupu u

glavi, odakle je visjela gnjecava masa njegova mozga. Katkad je pružao ruku da

me dohvati. Budio sam se gušeći se od jeze i piljio u mrak do svitanja.

28

Č E T V R T O P O G L A V L J E

Jedino olakšanje osjećao sam za vrijeme jela u nadsvode-noj blagovaonici. Ondje kao da me zidovi nisu tako pritiskali,

prašina dvorišta nije me gušila zgrudana u grlu. Onaj neprestani

žamor glasova utihnuo bi čim bi se usta napunila. Mogao sam sjediti

sam uza svoj tanjur i ponovno disati.

Jedino sam tada viđao Ahileja. Njegovi su dani tekli odvojeno od

naših, prinčevski, ispunjeni dužnostima u kojima mi nismo sudjelo-

vali. Ali objedovao je uvijek s nama, kružeći medu stolovima. U go-

lemoj blagovaonici njegova je ljepota blistala poput plamena, jasna

i puna života, te mi je protiv moje volje privlačila pogled. Usne su

mu bile poput zaobljena luka, nos plemenita strjelica. Dok je sjedio,

udovi mu se nisu nezgrapno krivili kao moji, nego se namještali u

savršenom skladu kao da pozira kakvu kiparu. Ali možda je najčude-

snije od svega bilo to što uopće nije bio svjestan sebe i svoje ljepote.

Nije se ni šepirio ni prenemagao kao ostala ljupka djeca. Doista, kao

da uopće nije primjećivao kako djeluje na dječake oko sebe. Premda

nisam mogao zamisliti kako je to moguće jer su ga željno salijetali,

kao psi isplaženih jezika.

Sve sam to promatrao sa svojeg mjesta za stolom u kutu, mrveći

kruh u žaci. Oštrica moje zavisti bila je poput kremena, tek je jedna

iskra bila dovoljna da bukne požar.

29

Jednog dana sjeo mi je bliže nego obično, samo stol od mene. Dok je jeo,

prašnjavim tabanima strugao je po kamenim podnim pločama. Tabani mu nisu

bili ispucani i žuljeviti kao moji, nego ru-žičasti i slatko smeđi ispod prljavštine.

Kraljević, podsmjehnuo sam se prezirno u sebi.

Okrenuo se prema meni kao da me čuo. Na trenutak su nam se oči srele i kao

da mi je udar prostrujio kroz tijelo. Otrgnuo sam po-gled od njega i zaokupio se

svojim komadom kruha. Obrazi su mi plamtjeli, koža peckala kao uoči oluje. Kad

sam se napokon odvažio ponovno podignuti pogled, on se već okrenuo svojemu

stolu i nešto govorio ostalim dječacima.

Nakon toga počeo sam ga prepredenije promatrati, spuštene gla-ve, ispod oka

i uvijek spreman skrenuti pogled. Ali on je bio još pre-predeniji. Barem jedanput

za svakim objedom okrenuo bi se prema meni i uhvatio me kako ga gledam prije

nego što bih stigao hiniti ravnodušnost. I samo u tim sekundama, polovicama

sekundi kad su nam se pogledi susretali, samo sam u tim trenutcima u danu

uopće nešto osjećao. Naglo propadanje u želucu, gnjev što mi kola žilama. Bio

sam poput ribe koja motri udicu.

Četvrtog tjedna svojeg progonstva ušao sam u blagovaonicu i za-tekao ga za

stolom za kojim sam uvijek sjedio. Za mojim stolom, sto-lom koji sam nekako

proglasio svojim jer ga je malo tko htio dijeliti sa mnom. A sada su dječaci zbog

njega popunili sve klupe oko stola i gurkali se laktovima. Sledio sam se, uhvaćen

između bijega i bijesa. Prevladao je gnjev. Stol pripada meni i neće me on odatle

izgurati, ma koliko dječaka dovukao sa sobom.

Sjeo sam na posljednje slobodno mjesto, ramena napetih kao da se spremam

na tučnjavu. Dječaci oko stola napadno su se razmetali i brbljali o nekom koplju,

o ptici koja je uginula na žalu i o proljetnoj utrci. Nisam ih čuo. Njegova me je

nazočnost žuljala poput kamena u cipeli, nisam je mogao zanemariti. Koža mu je

bila boje tek istije-

30

štena maslinova ulja i glatka poput uglačana drveta, bez onih krasta i mrlja što su

pokrivale nas ostale.

Večera je završila i odnijeli su tanjure. Rujanski uštap, pun i na-rančast, visio

je u sutonu iza prozora blagovaonice. Ali Ahilej nije odlazio. Odsutno je uklonio

kosu s očiju; narasla mu je tijekom ovih nekoliko tjedana što sam ih proveo

ovdje. Posegnuo je za zdjelom smokava na stolu i uzeo ih nekoliko u ruke.

Jednim zamahom zgloba bacio je smokve u zrak, jednu, dvije, tri, premeći ih

ukrug tako lakim dodirom da im ni najmanje nije ošte-tio osjetljivu kožu. Dodao

je četvrtu, zatim petu. Dječaci su razdra-gano vikali i pljeskali. Još, još!

Smokve su letjele tako brzo da su im se boje zamutile pa je izgle-dalo kao mu

ne dodiruju ruke, kao da poskakuju same od sebe. Zon- gliranje je jeftina zabava

kojom su se služili prosjaci i glumci najniže vrste, ali on je to pretvorio u nešto

posve drugo - u živi uzorak osli-kan na samom zraku, tako lijep da se čak ni ja

nisam mogao pretva-rati da me ne zanima.

Njegov pogled, koji je dotad slijedio smokve na njihovoj kružnoj putanji, sad

je uz treptaj uhvatio moj. Nisam stigao skrenuti pogled kad je tiho, ali

razgovijetno rekao: „Hvataj!" Jedna je smokva u ljup-kom luku iskočila iz uzorka

i poletjela prema meni. Pala mi je u dlan, meka i malo topla. Bio sam svjestan da

me dječaci oko mene bodre.

Ahilej je pohvatao jednu po jednu preostalu smokvu i vratio ih na stol uz

kićenu gestu izvođača. Osim posljednje smokve, nju je za-grizao i pojeo, a tamno

mu se voćno meso raspolutilo pod zubima i otkrilo ružičaste sjemenke. Plod je

bio dozreo, nabubrio od soka. Bez razmišljanja, smokvu koju mi je dobacio

prinio sam usnama. Zrnata slatkoća ispunila mi je usta; na jeziku sam osjetio

mašak kože ploda. Jednoć davno volio sam smokve.

On je ustao, a dječaci su ga uglas pozdravili. Mislio sam da bi me mogao

ponovno pogledati. Ali on se samo okrenuo i nestao u svojoj odaji na drugom

kraju palače.

31

Sljedeći se dan Pelej vratio u palaču i odveli su me pred njega u prijestolnu

dvoranu, zadimljenu od tisovine u vatri koja je štipala za oči i nos. Poslušno sam

kleknuo, pozdravio ga, a on mi se zauzvrat nasmiješio svojim poznatim

dobrodušnim smiješkom. „Patroklo", rekao sam mu kad me upitao. Gotovo sam

se već naviknuo na to, na golotinju svojeg imena bez očeva imena za njim. Pelej

je kimnuo. Djelovao mi je kao starac, onako pogrbljen, ali nije mu bilo više od

pedeset godina, bio je vršnjak mojeg oca. Nije mi izgledao kao čovjek koji je

mogao osvojiti božicu niti napraviti dijete kao što je Ahilej.

„Ovdje si jer si ubio jednog dječaka. Shvaćaš li to?"Okrutnost odraslih. Shvaćaš li?„Da", rekao sam mu. Mogao sam mu reći više, o snovima iz kojih sam se

budio mutnih, krvlju podlivenih očiju, o zatomljenim krici-ma koji su mi derali

grlo dok sam ih gutao u sebi. O tome kako se zvijezde vrte i vrte kroz noć iznad

mojih besanih očiju.

„Dobrodošao si ovdje. Od tebe još može ispasti dobar čovjek." Tim me

riječima mislio utješiti.

Kasnije toga dana - možda od njega, a možda od nekog sluge koji je

prisluškivao razgovor — dječaci su napokon doznali zašto sam pro-gnan. Trebao

sam to očekivati, dovoljno sam se naslušao kako ogo-varaju druge. Glasine su bile

jedino vrijedno čime su dječaci mogli trgovati. Ipak, iznenadila me nagla

promjena ponašanja prema meni koju sam uočio kod njih, strah i sladostrasno

zanimanje koji su im se zrcalili na licima dok sam prolazio. Sad bi čak i

najodvažniji među njima šapnuo molitvu ako se slučajno očešao o mene, jer zla

kob zna biti zarazna, a Erinije, naše siktave srdite božice osvete, nisu uvijek

iz-birljive. Dječaci su me gledali sa sigurne udaljenosti, opčinjeni. Hoće li mu

piti krv, što mislite?

Njihov me šapat gušio, mrvio mi u pepeo zalogaje u ustima. Od-gurnuo sam

tanjur i krenuo u potragu za kutovima i pokrajnjim oda-jama gdje mogu sjediti a

da me nitko ne uznemirava, osim pokojeg sluge u prolazu. Moj se uski svijet još

više suzio: na pukotine u podu,

32

vitice usječene u kamene zidine. Hrapavo su štali dok sam prelazio preko njih

vrškom prsta.

„Čuo sam da si ovdje." Glas zvonko jasan, kao potok u kojem se otopio led.Naglo sam podignuo glavu. Sjedio sam u smočnici, koljena pri-ljubljenih uz

prsa, ščuren između vrčeva tek istiještena, gusta ma-slinova ulja. Sanjao sam da

sam riba koja se srebrnasto prelijeva pod suncem dok skače iz mora. Valovi su se

raspršili i ponovno postali amfore i vreće žita.

Bio je to Ahilej, stajao je iznad mene. Lice mu je bilo ozbiljno, zelene oči

postojane dok me promatrao. Zapekla me savjest. Nisam smio biti ovdje i znao

sam to.

„Tražio sam te", rekao je. Riječi su mu zvučale bezizražajno, ni-šta nisam

mogao naslutiti u njima. „Nisi dolazio na jutarnje vježbe."

Pocrvenio sam. Za krivnjom je navirao gnjev, polagan i mukao. Imao me

pravo koriti, ali mrzio sam ga zbog toga.

„Kako znaš? Ti ne dolaziš na te vježbe."„Učitelj je primijetio i rekao to mojem ocu."„A on je poslao tebe." Htio sam da se posrami zbog toga što tu- žaka i prenosi

glasine.

„Ne, došao sam svojevoljno." Ahilejev glas bio je smiren, ali vidio sam da mu

se čeljust zategnula, sasvim malo. „Slučajno sam ih čuo dok su razgovarali. Došao

sam vidjeti jesi li bolestan."

Nisam odgovorio. Jedan me trenutak proučavao.„Moj otac namjerava te kazniti", rekao je.Znali smo što to znači. Kazna je bila tjelesna i obično javna. Kra-ljevića nikad

ne bi šibali, ali ja više nisam bio kraljević.

„Nisi bolestan", rekao je.„Ne", ravnodušno sam rekao.„Znači, nećeš se time poslužiti kao izlikom."„Što?" Obuzet strahom, nisam shvaćao što govori.

33

„Izlikom za to gdje si bio." Glas mu je bio strpljiv. „Tako da te ne kazne. Pa

što ćeš reći?"

„Ne znam."„Moraš nešto reći."Njegova upornost raspirila mi je gnjev. „Ti si kraljević", odsje-kao sam.To ga je iznenadilo. Nagnuo je glavu malo u stranu, kao znati-željna ptica.

„I?"

„Pa razgovaraj s ocem i reci da sam bio s tobom. Tu će ispriku pri-hvatiti."

Rekao sam to s više pouzdanja nego što sam ga doista osje-ćao. Da sam se ja kod

svojeg oca založio za drugog dječaka, on bi ga išibao iz inata. Ali ja nisam Ahilej.

Medu očima mu se pojavila najsitnija borića. „Ne volim lagati", rekao je.Bila je to ona bezazlenost od koje te ostali dječaci odviknu zadir- kivanjem;

čak i ako si tako mislio, nisi to govorio.

„Odvedi me onda sa sobom na svoje satove poduke", rekao sam. „Pa to neće

biti laž."

Podignuo je obrve i promatrao me. Stajao je potpuno nepomič-no, s mirom

kakav sam mislio da ga ljudska bića ne mogu postići: kad stane sve osim disanja i

otkucaja srca, poput jelena dok napeto osluškuje hoće li čuti zuj lovčeva luka.

Shvatio sam da držim dah.

A tad se nešto pomaknulo na njegovu licu. Donio je odluku.„Dođi", rekao je.„Kamo?" Bio sam na oprezu: možda će me sad kazniti jer sam predložio

prevaru.

„Na moj sat lire. Tako to neće biti laž, kao što kažeš. Poslije ćemo razgovarati

s mojim ocem."

„Sad?"„Da. Zašto ne?" Radoznalo me pogledao. Zašto ne?Kad sam ustao poći za njim, udovi su me boljeli od duga sjedenja na hladnom

kamenu. U prsima mi je brujilo nešto što nisam umio imenovati. Spas, opasnost i

nada, sve u isti mah.

34

Hodali smo u tišini kroza zavojite hodnike i dvorane i naposljetku stigli do

malene odaje u kojoj su stajali samo povelika škrinja i ne-koliko stolaca za

sjedenje. Ahilej mi je rukom pokazao jedan stolac od kože, zategnute preko

jednostavna drvenog okvira. Glazbenikov stolac. Vidio sam ih samo u onim

rijetkim prilikama kad su pjesnici dolazili svirati i pjevati uz očevo ognjište.

Ahilej je otvorio škrinju. Izvadio je iz nje liru i pružio mi je.„Ne sviram", rekao sam mu.Čelo mu se namrštilo. „Nikad?"Čudno, shvatio sam da ga ne želim razočarati. „Moj otac nije vo-lio glazbu."„Pa? Tvoj otac nije ovdje."Uzeo sam liru u ruke. Bila je hladna na dodir i glatka. Prevukao sam prste

preko žica, čuo brenčanje jedva čujnog tona; bila je to ona lira s kojom sam ga

vidio prvog dana kad sam tek stigao ovamo.

Ahilej se ponovno prignuo nad škrinju, izvadio još jedno glazba-lo i sjeo

pokraj mene.

Položio je glazbalo na koljena. Drvo je bilo izrezbareno i zlatno te je blistalo

od pomne njege. Bila je to lira moje majke, ona koju je otac poslao da pokrije dio

troška za mene.

Ahilej je trznuo žicu. Zvuk se izvio topao i zvonak, slatko čist. Majka je

uvijek privlačila stolac bliže pjesnicima kad god su dolazili, tako blizu da se otac

zlovoljno mrštio, a sluge šaptali medu sobom. Odjednom sam se sjetio tamna sjaja

njezinih očiju u svjetlu vatre dok je gledala ruke pjesnika. Izraza njezina lica koji

je odavao žeđ.

Ahilej je trznuo drugu žicu i ponovno je zazvonio ton, dublji od prvoga.

Rukom je posegnuo za ključićem, zategnuo ga.

Ovo je lira moje majke, gotovo sam izustio. Riječi su mi bile na je-ziku, a

za njima su navirale i druge. To je moja lira. Ali nisam progo-vorio. Što bi on

rekao na takvu tvrdnju? Lira je sad njegova.

Gutnuo sam, suha grla. „Lijepa je."„Otac mi ju je dao", nehajno je rekao. Samo me nježnost s kojom su njegovi

prsti držali liru spriječila da u provali bijesa ne skočim na noge.

35

On ništa nije primijetio. „Možeš je držati ako želiš."Drvo će biti glatko i poznato pod rukom kao moja vlastita koža.„Ne", protisnuo sam kroz bol koja mi je stezala grudi. Neću pla-kati pred

njim.

Zaustio je kao da će nešto reći. Ali u tom času ušao je učitelj, muš-karac

neodredeno srednjih godina. Imao je žulj evite ruke glazbenika i nosio je vlastitu

liru, izrezbarenu iz tamne orahovine.

„Tko je ovo?" upitao je. Govorio je oporo i glasno. Glazbenik, ali ne i pjevač.„Ovo je Patroklo", rekao je Ahilej. „On ne svira, ali naučit će."„Ne na tom glazbalu." Učiteljeva se ruka spustila da mi uzme liru. Nagonski

sam stegnuo prste. Nije bila tako lijepa kao majčina, ali ipak je to bilo prinčevsko

glazbalo. Nisam ga se htio odreći.

Nisam ni morao. Ahilej je uhvatio učitelja za zapešće i zaustavio mu ruku na

pola puta. „Da, na tom glazbalu ako mu se sviđa."

Učitelj se naljutio, ali ništa više nije rekao. Ahilej mu je pustio ruku i on je

ukočeno sjeo.

„Počni", rekao je.Ahilej je kimnuo i nagnuo se nad liru. Nisam se stigao ni zapita-ti zašto se

umiješao. Prstima je dodirnuo strune i sve su mi se misli raspršile. Zvuk je bio

čist i sladak poput vode, jasan poput četruna. Nikad prije nisam čuo takvu

glazbu. Imala je toplinu ognja, ljepo-tu i težinu uglačane bjelokosti. Krijepila je

dušu i istodobno blaži- la poput melema. Nekoliko pramenova kose palo mu je

preko očiju dok je svirao. Vlasi su mu bile fine poput samih struna lire, blistave.

Zastao je, odmaknuo kosu s lica i okrenuo se prema meni.„A sad ti."Zatresao sam glavom, srca puna kao da će se preliti. Nisam mogao svirati, ne

sada. Ni ikada, ako umjesto toga mogu slušati njega kako svira. „Ti sviraj", rekao

sam.

Ahilej se vratio strunama i glazba je ponovno zazvonila. Ovaj je put i pjevao,

isprepleći pratnju i svoj zvonki, visoki dječački glas.

36

Glavu je zabacio unatrag, otkrivajući grlo, podatno i meko poput ko- šutine

kože. Sitan smiješak zadignuo mu je lijevi kutak usta. Odjed-nom sam shvatio da

se i nehotično naginjem naprijed, prema njemu.

Kad je napokon prestao svirati, osjetio sam kako mi u grudima zjapi čudna

šupljina. Gledao sam ga kako ustaje, sprema lire, zatvara škrinju. Pozdravio se s

iteljem, koji se okrenuo i otišao. Trebalo mi je dugo da se saberem i shvatim da

me on čeka.

„Sad idemo kod mojeg oca."Nisam se uzdao u sebe i svoju moć govora pa sam samo kimnuo i pošao za

njim iz učionice "i duž zavojitih hodnika, kralju.

37

P E T O P O G L A V L J E

Ahilej me zaustavio čim sam prošao kroz broncom okova-na vrata Pelejeve dvorane za prijam. „Čekaj ovdje", rekao je.

Pelej je sjedio na stolcu s visokim naslonom na drugomkraju prostorije. Neki postariji čovjek kojeg sam već viđao s Pelejem

stajao je tik uz njega kao da o nečemu vijećaju. Iz vatre se dizao gust

dim i u odaji je bilo vruće i zagušljivo.

Na zidovima su visjele tapiserije u jarkim bojama i staro oružje koje

su sluge ulaštili tako da je blistalo. Ahilej je ušao u odaju i kleknuo

ocu pred noge. „Oče, došao sam te zamoliti za oprost."

„Da?" Pelej je podignuo jednu obrvu. „Govori." Odakle sam sta-

jao, lice mu je djelovalo hladno i nezadovoljno. Odjednom me obu-

zeo strah. Prekinuli smo ga, Ahilej čak nije ni pokucao.

„Ja sam odveo Patrokla s vježbi." Moje ime zvučalo je čudno iz

njegovih usta, gotovo da ga nisam prepoznao.

Stari je kralj skupio obrve. „Koga?"„Menetijada", rekao je Ahilej. Menetijeva sina.„Aha." Pelejev je pogled kliznuo sagom sve do mjesta gdje sam

stajao i trudio se ne vrpoljiti. „Da, to je onaj momak kojeg učitelj

borbe želi išibati."

„Da, ali on nije kriv. Zaboravio sam reći kako želim da mi bude

družbenik." Tberapon, tu je riječ upotrijebio. Brat po oružju, zavje-

38

tovan nekom kraljeviću krvnom prisegom i ljubavlju. U ratu su mu ovi muževi

počasna straža, u miru najbliži savjetnici. Bio je to cije-njen položaj, još jedan

razlog zbog kojeg su dječaci salijetali Pelejeva sina i pred njim se pravili važni;

nadali su se da će baš njih odabrati za tu dužnost.

Pelej me pogledao stisnutih očiju. „Dođi ovamo, Patroklo."Sag je bio mekan pod mojim stopalima. Kleknuo sam malo iza Ahilej a.

Osjećao sam kraljev pogled na sebi.

„Ahileju, godinama ti nudim družbenike, a ti ih redom odbijaš. Zašto baš

ovaj dječak?"

I ja sam to mogao pitati. Ništa nisam imao ponuditi takvu kra-ljeviću. Zašto

se onda smilio nada mnom? I Pelej i ja čekali smo nje-gov odgovor.

„Pun je iznenađenja."Podignuo sam pogled, namrštio se. Ako tako misli, usamljen je.„Iznenađenja", ponovio je Pelej kao jeka.„Da." Ahilej nije dalje objašnjavao, iako sam se nadao da hoće.Zamišljen, Pelej je protrljao nos. „Dječak je prognanik i ocrnjen mu je obraz.

Neće ti baš pridonijeti ugledu."

„I ne treba", rekao je Ahilej. Ni uznosito, ni bahato. Iskreno.Pelej je to primio na znanje. „Ipak, ostali će dječaci biti zavidni što si odabrao

baš ovakvoga kao što je on. Sto ćeš im reći?"

„Ništa im neću reći." Odgovor je stigao bez oklijevanja, jasan i odrješit. „Nije

na njima da mi određuju kako ću postupiti."

Osjetio sam kako mi bilo muklo udara u venama, u strahu od Pe-lejeva

gnjeva. Ali gnjeva nije bilo. Otac i sin zagledali su se jedan u drugoga, a Peleju je

u kutku usta zatitrao jedva vidljiv tračak veselog zadovoljstva.

„Ustanite, obojica."Ustao sam, omamljen.„Dajem vam kaznu. Ahileju, ti ćeš se ispričati Amfidamu, a ispri-čat će mu se

i Patroklo."

„Da, oče."„To je sve." Okrenuo se od nas prema svojem savjetniku, razgo-vor je bio

završen.

Ponovno vani, Ahileju se žurilo. „Vidimo se za večerom", rekao je i okrenuo

se da ode.

Sat prije rekao bih da mi je drago što odlazi, ali sad me je to, za-čudo,

pogodilo.

„Kamo ideš?"Zastao je. „Na borilačke vježbe."„Sam?"„Da. Nitko me ne gleda dok se borim." Riječi su mu potekle glat-ko, kao da

ih je naviknuo izgovarati.

„Zašto?"Dugo me promatrao, kao da nešto odvaguje. „Moja je majka to zabranila.

Zbog proročanstva."

„Kakvog proročanstva?" Ništa nisam čuo o tome.„Da ću biti najbolji ratnik svojeg naraštaja."Zvučalo je kao nešto što dijete izmišlja u hvalisavoj igri. Ali on je to rekao s

takvom lakoćom kao da izgovara vlastito ime.

Htio sam ga pitati: I jesi li najbolji? Umjesto toga promucao sam: „Kad su ti

to prorekli?"

„Kad sam se rodio. Netom prije. Ejletija je došla i rekla proročan-stvo mojoj

majci." Ejletija, božica porođaja, za koju se pričalo da osob-no nadgleda porođaje

polubogova. One čije je rođenje odviše važno da bi ga se prepustilo slučaju.

Zaboravio sam. Njegova je majka božica.

„Znaju li ostali?" Upitao sam to oprezno, nisam htio pretjerati s ispitivanjem.„Neki znaju, neki ne. Ali zato odlazim na vježbe sam." Ali nije otišao. Gledao

me. Kao da nešto čeka.

„Onda, vidimo se na večeri", rekao sam naposljetku.Kimnuo je i otišao.

40

Već je sjedio kad sam stigao, okružen uobičajenim žagorom dječaka što su se

natiskali za mojim stolom. Napola sam očekivao da neće biti ondje, da sam cijelo

to jutro sanjao. Kad sam sjeo, pogledao sam ga u oči, na brzinu, gotovo s

krivnjom, a onda skrenuo pogled. Lice mi je oblilo rumenilo, znao sam. Ruke su

mi bile teške i nespretne kad sam posegnuo za hranom. Bio sam svjestan svakog

zalogaja, svakog izraza na svojem licu. Jelo je te večeri bilo vrlo dobro - pečena

riba začinjena limunom i aromatičnim travama, svježi sir i kruh - i on je jeo s

tekom. Dječaci se nisu obazirali na moju nazočnost. Odavno su me već prestali

primjećivati.

„Patroklo", Ahilej nije nerazgovijetno promrmljao moje ime kao što su to

ostali često radili, brzajući kao da ga jedva čekaju prevali-ti preko jezika.

Umjesto toga zazvonio je svaki slog: Pa-tro-klo. Oko nas je večera završavala,

sluge su odnosili pladnjeve. Podignuo sam pogled, a dječaci su utihnuli i

radoznalo se zagledali u nas. Obično se nikome od nas nije obraćao imenom.

„Večeras ćeš spavati u mojoj sobi", rekao je. Zapanjio sam se tako da su mi se

usta umalo ovjesila u čudu. Ali ondje su bili i ostali dje-čaci, a ja sam odgojen da

budem prinčevski ponosan.

„U redu", rekao sam.„Sluga će ti prenijeti stvari."Čuo sam što misle dječaci koji su zurili u nas, jednako razgovijet-no kao da to

izgovaraju naglas. Zašto on?. Pelej je dobro rekao: često je poticao Ahileja da si

sam odabere družbenike. Ali svih tih godina Ahilej nije pokazao posebno

zanimanje ni za jednog dječaka, premda je bio uljudan prema svima, kako i

priliči njegovu odgoju. A sad je tu dugo iščekivanu čast darovao onome tko je

imao najmanje izgleda, dječaku sitnom, nezahvalnom i vjerojatno ukletom.

Krenuo je, a ja sam pošao za njim trudeći se ne spotaknuti se, s osjećajem

kako mi cijeli stol pilji u leda. Proveo me pored moje sta-re sobe i dvorane u

kojoj je stajalo prijestolje s visokim naslonom. Još jedno skretanje i stigli smo u

dio palače koji nisam poznavao, u

41

krilo koje se ukoso spuštalo prema vodi. Zidove su prekrivali uzorci živih boja

koji su se pretapali u sivo čim bi ih prošao plamen baklje.

Njegova je odaja bila tako blizu mora da je zrak imao okus soli. Ovdje na

zidovima nije bilo slika, samo neurešeni goli kamen i je-dan jedini mekani

prostirač. Namještaj je bio jednostavan, ali dobro izrađen, istesan od tamnog

drva za koje sam znao da dolazi iz stra-nih krajeva. Na jednom kraju odaje

primijetio sam debelu slamaricu.

Pokazao je rukom prema slamarici. „To je za tebe."„O." Nekako mi se nije činilo prikladnim zahvaliti mu.„Jesi li umoran?" upitao je.„Ne."Kimnuo je kao da sam rekao nešto mudro. „Ni ja."Uzvratio sam kimanjem. Obojica, oprezno uljudni, kljucamo gla-vama poput

kakvih ptica. Nastupio je tajac.

„Hoćeš mi pomoći žonglirati?"„Ne znam žonglirati."„Ne moraš znati. Pokazat ću ti."Požalio sam što sam rekao da nisam umoran. Nisam htio od sebe napraviti

budalu pred njim. Ali lice mu je ozarila nada i bilo bi be- šćutno i škrto odbiti ga.

„U redu."„Koliko ih možeš držati?"„Ne znam."„Pokaži mi ruku."Ispružio sam ruku otvorena dlana. Položio je svoj dlan na moj. Trudio sam se

da se ne trznem. Koža mu je bila mekana i pomalo ljepljiva od jela. Punašne

jagodice prstiju bile su vrele dok su dodi-rivale moje prste.

„Tu smo negdje. Bit će bolje da počneš s dvije. Uzmi ove." Uzeo je šest lopti

presvučenih kožom kakvima se služe putujući zabavljači u nijemoj igri. Poslušno

sam primio dvije.

„Kad ti kažem, dobaci mi jednu."

42

Inače bi mi smetalo da mi netko tako naređuje. Ali iz njegovih usta te riječi

nekako nisu zvučale kao zapovijed. Počeo je žonglira-ti preostalim loptama.

„Sad", rekao je. Pustio sam da lopta iz mojih ruku poleti prema njemu, vidio

kako se bez zastoja uklapa u zamu-ćenu kružnu putanju.

„Ponovno", rekao je. Bacio sam i drugu loptu, koja se pridružila ostalima.„Dobro to radiš", rekao je.Brzo sam podignuo pogled. Ruga li mi se? Ali lice mu je bilo iskreno.„Hvataj." Lopta mi se vratila u ruke, baš kao ona smokva za večerom.Moja uloga nije zahtijevala nikakvu osobitu vještinu, ali svejedno sam

uživao. Shvatili smo da se obojica smiješimo od zadovoljstva na-kon svakoga

glatkog bacanja i hvatanja.

Nakon nekog vremena je stao, zijevnuo. „Kasno je", rekao je. Izne-nadio sam

se kad sam kroz prozor ugledao mjesec visoko na nebu, nisam ni primijetio kako

je vrijeme proletjelo.

Sjeo sam na slamaricu i promatrao ga dok je obavljao sve što treba prije

spavanja: umio se vodom iz vrča široka oboda, razvezao kožna-tu vrpcu što mu

je držala kosu. U tišini mi se vratila nelagoda. Za- što sam ovdje?

Ahilej je ugasio zublju. „Laku noć", rekao je.„Laku noć." Riječ mi je bila čudna u ustima, kao kakav strani jezik.Vrijeme je prolazilo. Na mjesečini sam na drugom kraju odaje razabirao obris

njegova lica, savršena poput kipa. Usne je malko ra-stvorio, jednu ruku nemarno

zabacio iznad glave. U snu je izgledao drukčije: lijep, ali hladan poput mjesečine.

Shvatio sam da želim da se probudi kako bih vidio da se u njega vraća život.

Sutra ujutro poslije doručka otišao sam u veliku spavaonicu za dječake

očekujući da će ondje biti i moje stvari, vraćene na mjesto. Ali nije ih bilo, a s

mojeg je kreveta skinuta posteljina. Ponovno sam provjerio poslije ručka, pa

nakon vježbe bacanja koplja, pa onda opet

43

prije počinka, ali moje je staro mjesto i dalje bilo prazno, krevet ne- prostrt.

Dakle. I dalje. Oprezno sam otišao do njegove odaje, napola očekujući da će mi

se na putu ispriječiti neki sluga. Ali nije.

Na vratima odaje zastao sam oklijevajući. On je bio unutra, ne-hajno

ispružen na postelji kao onoga prvog dana kad sam ga vidio, ljuljajući nogu što

mu je visjela preko ruba.

„Hej", rekao je. Da je pokazao i trun oklijevanja ili iznenađenja, otišao bih,

vratio bih se u spavaonicu u kojoj mi je mjesto i spavao na goloj trstici radije

nego da ostanem ovdje. Ali nije. Dočekao me samo njegov opušteni glas i

prodorno pozoran pogled.

„Hej", odgovorio sam i zauzeo svoje mjesto na slamarici na dru-gom kraju

sobe.

Polako sam se naviknuo: više se nisam trzao kad bi on progovo-rio, niti sam

više čekao ukor. Prestao sam očekivati da će me svaki čas odaslati od sebe.

Poslije večere noge su me po navici nosile u njegovu sobu, a slamaricu na kojoj

sam ležao smatrao sam svojom.

Noću sam i dalje sanjao o mrtvom dječaku. Ali kad bih se pro-budio, u znoju

i prestravljen, mjesec bi jasno sjao na vodi i čuo sam kako valovi lapću na obali.

U polutami sam nazirao njegovo lagano disanje, sneni splet njegovih udova.

Koliko god da mi je srce lupalo, umirilo bi se, usporilo kad bih ga pogledao. Bilo

je u njemu nečeg životnoga, čak i pri počinku, prema čemu su smrt i sablasti

djelovali kao budalaštine. Nakon nekog vremena ponovno bih utonuo u san. I

poslije toga snovi su se prorijedili te napokon posve nestali.

Otkrio sam da nije uvijek tako dostojanstven kako je izgledao. Is-pod njegova

uzvišena, spokojna držanja krilo se drugo lice, vragolasto i mnogostrano poput

dijamanta s kojeg odbljeskuje svjetlo. Volio se igrati nadmeći se sam sa sobom,

hvatati stvari zatvorenih očiju, za-davati si neizvedive skokove preko kreveta i

stolaca. Kad se smiješio, koža u kutovima očiju gužvala mu se kao papir u

plamenu.

44

I sam je bio poput plamena. Svjetlucao je, privlačio pogled. Posje-dovao je

neku zamamnu ljepotu, čak i netom poslije buđenja, raščupa-ne kose i lica još

smućena od sna. Noge su mu izbliza izgledale gotovo kao da nisu od ovoga

svijeta: savršeno oblikovani jastučići na nožnim prstima, tetive koje su se

napinjale poput struna lire. Ružičaste pete prekrivala mu je bijela hrapava koža

jer je posvuda išao bos. Otac ga je tjerao da tabane maže uljima koja su mirisala

na sandalovinu i nar.

Uvečer, prije nego što bismo utonuli u san, počeo mi je pripovije-dati o

svemu što mu se dogodilo toga dana. Isprva sam samo slušao, ali s vremenom se i

meni jezik razvezao. Počeo sam pričati o svojim dogodovštinama, najprije o

svemu u palači, a poslije i djeliće onoga što je bilo prije: o oblutcima što skakuću

po vodi, drvenom konjiću s kojim sam se igrao, liri iz majčina miraza.

„Drago mi je što ju je tvoj otac poslao ovamo s tobom", rekao je.Uskoro su se naši razgovori prelili preko okvira noći. Iznenadio sam samoga

sebe kad sam otkrio koliko se toga ima pričati, o svemu: o morskom žalu, o

večeri, o ovom ili onom dječaku.

Prestao sam čekati porugu, škorpionov rep skriven u njegovim riječima.

Govorio je ono što je mislio, čudio se ako drugi nisu. Neki su to možda pogrešno

tumačili kao bezazlenost. Ali nije li odlika ve-lika uma uvijek zasjeci ravno u srž

stvari?

Jedno poslijepodne kad sam ga htio ostaviti da se nasamo posve-ti borilačkim

vježbama, rekao je: „Zašto ne bi pošao sa mnom?" Glas mu je bio malo napet; da

nisam mislio kako je to nemoguće, rekao bih da se boji. Zrak medu nama, dosad

opušten, odjednom se zategnuo.

„U redu", rekao sam.Bilo je to u onim tihim satima kasnog poslijepodneva; usnula palača čekala je

da popusti vrućina pa su nas svi ostavili na miru. Pošli smo najdužim putem,

vijugavim stazicama kroz maslinike do oružarnice.

Stajao sam na vratima dok je on birao oružje za vježbu, koplje i mač, lagano

zatupljen na vrhu. Posegnuo sam za svojim mačem, a onda zastao.

45

„Da ja...?" Zatresao je glavom. Ne.„Ne borim se s drugima", rekao mi je.Izašao sam za njim na kružni prostor s tlom od ugaženog pijeska. „Nikad?"„Nikad."„Pa kako onda znaš..." zašutio sam dok je on zauzeo borilački stav u središtu

kruga, s kopljem u rukama, mačem za pojasom.

„Da je proročanstvo istinito? Zapravo ne znam."Božanska krv teče drukčije u svakom djetetu rođenome od boga. Orfejev glas

tjerao je i stabla da puste suzu, Heraklo je mogao ubi-ti čovjeka tapšanjem po

leđima. Ahilejeva čudesna sposobnost bila je njegova brzina. Već pri prvim

prijelaznim koracima u zaletu, ko-plje mu je jurilo brže nego što sam stizao

pratiti okom. Sijevnulo je u napadu, zastalo, zatim sijevnulo unatrag. Držak

koplja kao da mu je strujio u rukama, tamnosivi oštri vrh palucao je poput gujina

je-zika. Noge su mu odskakivale od tla kao u plesača, nikad u mjestu.

Gledao sam ga kao prikovan. Jedva sam disao. Lice mu je bilo spokojno i

bezizražajno, nimalo zgrčeno u naporu. Pokreti su mu bili tako precizni da mi se

činilo da vidim protivnike s kojima se bori, njih deset, dvadeset, kako napreduju

sa svih strana. Odskočio je koseći kopljem sve pred sobom dok je drugom rukom

vadio mač iz toka. Vitlao je i kopljem i mačem, gibak kao voda, brz kao riba u

valovima.

Odjednom je stao. Čuo sam ga kako diše, tek nešto glasnije nego obično, u

nepomičnom poslijepodnevnom zraku.

„Tko te učio?" upitao sam ga. Nisam znao što bih drugo rekao.„Otac, malo."Malo. Gotovo me obuzeo strah.„Nitko drugi?"»Ne."Zakoračio sam prema njemu. „Bori se sa mnom."Ispustio je zvuk sličan smijehu. „Ne. Naravno da neću."

46

„Bori se sa mnom." Bio sam u transu. Učio ga je, malo, otac. A ostalo je bilo -

što? Božansko? Ovo je pripadalo bogovima više od svega što sam vidio u životu.

On je to pretvarao u ljepotu, to naše znojno umijeće sječenja i probadanja.

Shvatio sam zašto mu otac ne dopušta boriti se pred drugima. Kako da se običan

čovjek ponosi vla-stitom vještinom kad na svijetu postoji ovo?

„Ne želim se boriti s tobom."„Izazivam te."„Nemaš oružje."„Nabavit ću ga."Kleknuo je i položio oružje na prašnjavo tlo. Oči su mu susrele moje. „Neću. I

nemoj me to više tražiti."

„Tražit ću te opet. Ne možeš mi zabraniti." Prkosno sam zakora- čip naprijed.

Nešto se vrelo rasplamsalo u meni, neka nestrpljivost, pouzdanje. Moram to

dobiti. I on će mi to dati.

Lice mu se iskrivilo i gotovo mi se učinilo da nazirem gnjev. To mi je godilo.

Barem ću ga dobro podbosti, ako ništa drugo. A onda će se boriti protiv mene.

Od opasnosti su mi živci zujali kao napete strune.

Ali umjesto toga okrenuo se i otišao, ostavivši oružje u prašini.„Vrati se", rekao sam. A onda glasnije: „Vrati se. Bojiš li se?"Ponovno je ispustio onaj čudni zvuk, napola smijeh, sve to leđima okrenut

prema meni. „Ne, ne bojim se."

„Trebao bi se bojati." Mislio sam se našaliti, ublažiti sve, ali nije tako zvučalo

u nepokretnu zraku što se ovjesio između nas. Njegova leđa kao da su zurila u

mene, nepomična, postojana.

Natjerat ću ga da me pogleda, pomislio sam. Noge kao da su mi progutale

onih pet koraka što su nas dijelili i zaletio sam mu se u leđa.

Posrnuo je, počeo padati, a ja sam se prilijepio uz njega. Tresnuli smo o tlo i

čuo sam njegov brzi, kratki izdah kad mu je zrak istjeran iz pluća. Ali prije no

što sam stigao progovoriti, već se izvrnuo poda mnom, već me je rukama zgrabio

za zapešća. Otimao sam se, ne zna-jući što sam zapravo mislio postići. Ali sad mi

je pružao otpor, barem

47

nešto protiv čega se mogu boriti. „Pusti me!" Naglo sam trgnuo ruke da se

oslobodim njegova stiska.

„Ne." Jednim hitrim okretom povukao me pod sebe, prikovao me za tlo, s

koljenima na mojem trbuhu. Dahtao sam, bijesan, ali i ne-kako neobično

zadovoljan.

„Nikad nisam vidio da se netko bori kao ti", rekao sam mu. Pri-znanje ili

optužba, ili jedno i drugo.

„Nisi ti baš mnogo vidio."Nakostriješio sam se unatoč blagosti njegova glasa. „Znaš što sam mislio."Oči su mu bile neprozirne. Iznad nas tiho su lupkale nedozrele masline.„Možda. Sto si mislio?"Izvinuo sam se iz sve snage pa me pustio. Sjeli smo, prašnjavih tu-nika

zalijepljenih za leda.

„Mislio sam..." Prekinuo sam se. U meni je sad zasjekla oštrina, ona poznata

bodlja gnjeva i zavisti koja sijevne kao plamen kad kresne kremen. Ali gorke su

riječi zamrle prije no što sam ih pravo i pomislio.

„Nitko nije poput tebe", napokon sam rekao.Trenutak me promatrao u tišini. „I?"Nešto u tome kako je to rekao otplavilo je i posljednje tragove mo-jega

gnjeva. Jednom sam se grizao zbog toga, jednom. Ali tko sam sad ja da zavidim

na takvom čemu?

Kao da me čuo, osmjehnuo se, a lice mu je bilo poput sunca.

48

0 večeri.

1 dok smo plivali ili se igrali ili razgovarali, nadošao bi mi taj osje-ćaj. Gotovo poput straha, po tome kako me ispunjavao i penjao mi

se u grudima. Gotovo poput suza po tome kako je brzo nailazio. Ali

nisu to bili ni strah ni suze, bio je to osjećaj poletan tamo gdje su oni

teški, vedar tamo gdje su sumorni. I prije sam doživljavao trenutke

zadovoljnog spokoja, kratke odsječke vremena u kojima sam se bavio

samotnim užitcima: bacao kamen na žabice, igrao se kockama ili sa-

njario. Ali zapravo, tada to nije bila toliko nazočnost nečega, koliko

odsutnost, otklanjanje strave: u blizini mi nije bio ni otac ni drugi

dječaci. Nisam bio ni gladan ni umoran ni bolestan.

Š E S T O P O G L A V L J E

N akon toga naše je prijateljstvo nadošlo naglo po-put proljetne bujice s planina. Prije smo ostali dječaci i ja

zamišljali kako su mu dani ispunjeni prinčevskom podukom,

državnim poslovima i vježbama s kopljem. Ali odavno sam shvatio

pravu istinu: osim satova lire i borilačkih vježbi, nije dobivao nikakvu

poduku. Jedan bismo dan išli plivati, drugi bismo se verali po drve-

ću. Izmišljali smo igre, utrkivali se i valjali. Ležali bismo na toplom

pijesku i govorili: „Pogodi o čemu sad razmišljam."

O sokolu što smo ga vidjeli s prozora.O dječaku s iskrivljenim prednjim zubom.

49

Ovo je bilo drukčije. Primijetio sam da se smiješim od uha do uha sve dok me

obrazi ne bi zaboljeli, a tjeme škakljalo tako da mi se či-nilo da će mi otprhnuti s

glave. Jezik mi je bježao, opijen slobodom. Ovo i ovo i ovo, govorio sam mu.

Nisam se morao bojati govorim li previše. Nisam se morao brinuti jesam li

premršav ili prespor. Ovo i ovo i ovo! Naučio sam ga bacati žabice, a on je mene

rezbariti drvo. Osjećao sam svaki živac u tijelu, svaki dodir zraka na koži.

Svirao je liru moje majke, ja sam promatrao. Kad sam ja bio na redu da

sviram, prsti bi mi se zapetljavali u strune i učitelj je zbog mene očajavao. Nisam

mario. „Sviraj još", rekao sam mu. I svirao je sve dok mu više nisam razabirao

prste u mraku.

Tad sam primijetio kako sam se promijenio. Više mi nije smetalo što gubim

kad se utrkujemo, i što gubim kad plivamo prema puči-ni do stijenja, i što gubim

kad bacamo koplje i kamen na žabice. Jer tko bi se sramio gubiti od takve

ljepote? Bilo mi je dovoljno gledati ga kako pobjeđuje, vidjeti mu tabane kako

bljeskaju dok dižu oblake pijeska, ili podizanje i spuštanje njegovih ramena dok

se probija kroz slanu vodu. Sasvim dovoljno.

U kasno ljeto, više od godine nakon što je počelo moje progon-stvo,

naposljetku sam mu ispričao kako sam ubio onog dječaka. Sje-dili smo u krošnji

hrasta u dvorištu, skriveni od pogleda, iza zavjese isprepletenog lišća. Nekako mi

je ovdje, visoko iznad tla, s čvrstim deblom za leđima, bilo lakše otvoriti dušu.

Šutke me saslušao, a kad sam završio, upitao me: „Zašto nisi rekao da si se

branio?"

Upravo njemu nalik, pitati nešto čega se nikad prije nisam sjetio.„Ne znam."„Ili si mogao slagati. Reći da si ga našao već mrtvoga."Zurio sam u njega, zapanjen kako je to jednostavno. Mogao sam slagati. I

spoznaja koja je slijedila: da sam slagao, još bih bio kraljević. Nisam u

progonstvu zbog ubojstva, nego zato što se ne znam snaći. Sad sam tek shvatio

gađenje u očevim očima. Njegov sin idiot sve je

50

priznao. Prisjetio sam se kako mu se čeljust ukrutila dok sam govo-rio. Taj ne

zaslužuje biti kralj.

„Ti ne bi lagao", rekao sam.„Ne", priznao je.„Što bi ti napravio?" upitao sam.Ahilej je lupnuo prstima po grani na kojoj je sjedio. „Ne znam. Ne mogu

zamisliti. To kako ti se taj dječak obratio." Slegnuo je ra-menima. „Nitko mi

nikad nije pokušao nešto oduzeti."

„Nikad?" Nisam mogao vjerovati. Izgledalo mi je nemoguće da postoji život u

kojem se takvo što ne dogada.

„Nikad." Jedno je vrijeme šutio i razmišljao. „Ne znam", na kraju je ponovio.

„Mislim da bih se naljutio." Sklopio je oči i naslonio gla-vu na granu. Zeleno

hrastovo lišće uokvirilo mu je kosu poput krune.

Sad sam često viđao kralja Pelej a: katkad nas je pozivao na vije-će i na

večere s vladarima koji su došli u posjet. Smio sam sjediti za stolom pokraj

Ahileja, čak i govoriti ako sam htio. Nisam to htio, bilo mi je dovoljno šutke

sjediti i promatrati ljude oko sebe. Skops, tako me Pelej počeo zvati. Sova, zbog

mojih velikih očiju. Dobro se snalazio u iskazivanju takve vrste naklonosti,

općenite i neobvezne.

Kad bi se svi ostali razišli, znali smo ostati sjediti s njim uz vatru i slušati

priče o njegovoj mladosti. Sad sijed i naboran starac, pričao nam je kako se nekoć

borio rame uz rame s Heraklom. Kad sam re-kao da sam vidio Filokteta,

nasmiješio se.

„Da, nosač velikog Heraklova luka. Tad je bio kopljanik, i naj-hrabriji od svih

nas." I to mu je išlo, takva vrsta pohvale. Počeo sam shvaćati zašto mu je riznica

puna darova u znak primirja i skloplje-nih saveza. Među našim hvalisavim,

napuhanim junacima, Pelej je bio iznimka: skroman čovjek. Ostajali bismo ondje

i slušali ga dok su sluge dodavali još jednu cjepanicu na vatru, pa još jednu. Noć

bi prešla pola puta do svitanja kad bi nas poslao na počinak.

51

Nisam bio s njime samo kad je posjećivao majku. Odlazio je ka-sno navečer

ili pred zoru, prije nego što bi se palača probudila, i vra-ćao se zarumenjenih

obraza i miriši na sol. Kad sam ga upitao, bez oklijevanja mi je rekao čudno

bezbojnim glasom: „Uvijek je isto. Želi znati.što radim i jesam li dobro. Govori

mi o mojem ugledu medu ljudima. Na kraju me pita hoću li poći s njom."

Slušao sam ga kao zatravljen. „Kamo?"„U špilje ispod mora." Gdje žive morske nimfe, tako duboko da sunce onamo

ne prodire.

„I hoćeš li poći s njom?"Zatresao je glavom. „Otac kaže da ne smijem. Kaže da ni jedan smrtnik koji

ih je vidio više nije bio isti."

Kad se okrenuo, brzo sam rukom napravio prostodušni znak protiv zla.

Bogovi sačuvajte. Malo me uplašilo čuti ga da tako mirno govori o tome.

Bogovi i smrtnici nikad se sretno ne miješaju u našim priča-ma. Ali ona mu je

majka, umirivao sam samoga sebe, a on polubog.

S vremenom su ti posjeti majci postali samo još jedna od njego-vih

neobičnosti na koje sam se priviknuo, poput njegovih čudesnih nogu ili

nadljudske spretnosti njegovih prstiju. Kad bih ga čuo kako se u zoru penje kroz

prozor, promrmljao bih sa svojeg ležaja: „Je li ona dobro?" I on bi mi odgovorio:

„Da, dobro je." A katkad bi do-dao: „Danas ima mnogo riba" ili „Zaljev je topao

kao topla kupka." A onda bismo ponovno utonuli u san.

Jednog jutra mojeg drugog proljeća ondje vratio se iz posjeta majci kasnije

nego obično; sunce je već gotovo izronilo iz mora i kozje su klepke odzvanjale s

brda.

„Je li ona dobro?"„Dobro je. Želi te upoznati."Osjetio sam kako me preplavljuje strah, ali prigušio sam ga. „Mi-sliš li da bih

je trebao upoznati?" Nisam mogao zamisliti što želi od mene. Znao sam za

njezinu mržnju prema smrtnicima.

52

Nije me pogledao u oči, samo je prstima neprestano vrtio kamen koji je

negdje našao. „Nema u tome ničega lošeg. Sutra navečer, rekla je." Sad sam

shvatio da je to zapovijed. Bogovi ne pitaju. Poznavao sam ga dovoljno dobro da

primijetim kako mu je neugodno. Nikad se nije držao ovako ukočeno.

„Sutra?"Kimnuo je.Nisam htio da vidi da se bojim, premda inače ništa nismo skrivali jedan od

drugoga. „Trebam li... trebam li donijeti dar? Medovinu?" Polijevali smo je po

oltarima bogova u blagdanske dane. Bila je to jedna od najbogatijih žrtava koje

smo prinosili.

Zatresao je glavom. „Ne voli medovinu."Sljedeće noći, kad su svi ukućani zaspali, popeo sam se kroz pro-zor. Mjesec

je bio napola pun, dovoljno jasan da bez luči zublje na-đem put kroz stijenje.

Rekao mi je da samo stojim u pjeni valova i ona će doći. Ne, uvjeravao me, ne

moraš ništa govoriti. Ona će znati.

Valovi su bili topli, gusti od pijeska. Premještao sam se s noge na nogu,

promatrao sitne bijele rakove kako trčkaraju po plićaku. Osluš-kivao sam misleći

da bih mogao čuti zapljuskivanje njezinih koraka dok se približava. Niza žal je

zapuhao povjetarac pa sam zahvalno sklopio oči. Kad sam ih ponovno otvorio,

stajala je preda mnom.

Bila je viša od mene, viša od svih žena koje sam u životu vidio. Crna kosa

padala joj je raspletena niz leda, a koža joj je sjala, blistava i nevjerojatno blijeda,

kao da je upila mjesečinu. Bila mi je tako blizu da sam je mogao namirisati: miris

slane vode s tračkom zlatnosmeđeg meda. Nisam disao. Nisam se usudio.

„Ti si Patroklo." Ustuknuo sam kad sam joj čuo glas, hrapav i promukao.

Očekivao sam srebrna zvonca, ne škripu šljunka što ga kotrljaju valovi.

„Da, gospođo."Licem joj je preletio izraz gađenja. Oči joj nisu bile poput ljud-skih: bile su

crne do samog središta i prošarane zlatnim mrljicama. Nisam se mogao natjerati

da je pogledam u te oči.

53

„On će biti bog", rekla mi je. Nisam znao što odgovoriti, pa ni-sam rekao

ništa. Nagnula se naprijed, a ja sam napola pomislio da će me dotaknuti. Ali

naravno da nije.

„Razumiješ li?" Osjetio sam njezin dah na obrazu, nimalo topao, nego leden

poput morskog bezdana. Razumiješ li? Rekao mi je i kako ona mrzi kad mora

čekati.

»Da."Primaknula mi se još bliže, nadvila se nad mene. Usne su joj bile crvena

poderotina, nalik na rasječeni trbuh žrtve, krvav i pun zname-nja. Iza usana,

zubi su joj blistali, oštri i bijeli poput izbijeljene kosti.

„Dobro." Nemarno, kao da priča sama sa sobom, dodala je: „Io-nako ćeš brzo

umrijeti."

Okrenula se i zaronila u more a da se površina nije ni namreškala.Nisam se vratio ravno u palaču. Nisam mogao. Umjesto toga otišao sam u

maslinik da ondje sjedim medu čvornatim stablima i otpalim plodovima. Daleko

od mora. Sad mi nije trebao miris soli.

Ionako ćeš brzo umrijeti. Rekla je to hladnokrvno, kao činjenicu. Nije

htjela da mu budem družbenik, ali nisam bio vrijedan ubojstva. Za jednu božicu,

onih nekoliko bijednih desetljeća ljudskoga života jedva da su bili nekakva

smetnja.

I željela je da on postane bog. Izgovorila je to tako jednostavno, kao da je to

očito. Bog. Nisam ga mogao zamisliti kao boga. Bogo-vi su hladni i udaljeni,

daleki poput mjeseca, nimalo slični njegovim živahnim očima, nestašnoj toplini

njegova smiješka.

To što je željela bio je slavohlepno velik zalogaj. Teško je nekoga učiniti

besmrtnim, pa bio on i polubog. Istina, to se dogadalo, dogo-dilo se Heraklu,

Orfeju, Orionu. Sada sjede na nebesima, vladaju kao zviježđa, goste se

ambrozijom s bogovima. Ali ti su ljudi bili sinovi Zeusovi, njihove tetive snažno

su se napinjale od najčistijeg ihora što teče žilama. Tetida je mala među manjim

božanstvima, puka morska nimfa. U našim pričama ta su se božanstva morala

služiti moljaka-

54

njem i laskom, tražiti usluge od moćnijih bogova. Sami nisu mogli mnogo. Osim

živjeti, zauvijek.

„O čemu razmišljaš?" Bio je to .Ahilej, došao me potražiti. Riječi su mu

glasno odjeknule u tišini maslinika, ali nisam se uplašio. Na-pola sam očekivao

da će doći. Htio sam da dođe.

„Ni o čemu", rekao sam. To nije bila istina. Valjda nikad nije.Sjeo je pokraj mene, prašnjavih, bosih nogu.„Je li ti rekla da ćeš ubrzo umrijeti?"Zapanjen, okrenuo sam se prema njemu i pogledao ga.„Da", rekao sam.„Žao mi je", rekao je on.Vjetar je zatresao sivo lišće nad nama i negdje sam čuo tihi plop kad je

maslina pala na tlo.

„Ona želi da ti budeš bog", rekao sam mu.„Znam." Lice mu se zgrčilo od nelagode i, unatoč svemu, laknu-lo mi je pri

duši. Kako je dječački reagirao. I kako ljudski. Roditelji, svuda isti.

Ali pitanje se i dalje moralo postaviti, nisam mogao ništa dok ne čujem

odgovor.

„Želiš li biti..." zastao sam zamuckujući, iako sam si obećao da neću. Sjedio

sam u masliniku i vježbao upravo to pitanje dok sam čekao da me pronađe.

„Želiš li biti bog?"

Oči su mu bile tamne u polusvjetlu. Nisam razabirao zlatne mrljice u zelenoj

šarenici. „Ne znam", napokon je rekao. „Ne znam niti što to znači, niti kako se to

dogodi." Spustio je pogled na ruke sklopljene na koljenima. „Ne želim otići

odavde. I kad bi to uopće bilo? Ubrzo?"

Ostao sam bez riječi. Nisam znao ništa o tome kako se postaje bog. Bio sam

samo smrtnik, ništa više.

On se namrštio, progovorio glasnije. „Uostalom, postoji li uopće to mjesto?

Olimp? Ona zapravo i ne zna kako bi to izvela. Pretvara se da zna. Misli da ako

se dovoljno proslavim..." Glas mu je zamro.

55

Na to sam se barem mogao nadovezati. „Onda bi te bogovi do-brovoljno

uzeli."

Kimnuo je. Ali nije mi odgovorio na pitanje.

„Ahileju."

Okrenuo se prema meni, očiju i dalje punih nemoćna bijesa, s nekakvom

ljutitom zbunjenošću. Bilo mu je tek dvanaest godina. „Želiš li ti postati bog?"

Ovaj put išlo je lakše. „Još ne", rekao je.

Stisak, za koji nisam ni znao da je u meni, malo je popustio. Još ga neću

izgubiti.

Podupro je bradu dlanom; crte su mu djelovale finije nego ina-če, kao da su

isklesane u mramoru. „Ali volio bih biti junak. Mislim da bih to mogao postati.

Ako je proročanstvo točno. Ako bude rata. Majka kaže da sam bolji čak i od

Herakla."

Nisam znao što reći na to. Nisam znao je li to majčinska pristra-nost ili

činjenica. Bilo mi je svejedno. Ne još.

Jedno je vrijeme šutio. Onda se odjednom okrenuo prema meni. „Bi li ti želio

biti bog?"

Tamo, medu mahovinom i maslinama, to mi je zvučalo smiješno. Nasmijao

sam se, a trenutak poslije nasmijao se i on. „Mislim da su izgledi za to mali",

rekao sam mu. Ustao sam, pružio mu ruku. Uhvatio ju je i dignuo se na noge.

Tunike su nam bile prašnjave, a mene su noge lagano peckale od mor-ske soli

koja se sušila na njima.

„Ima smokava u kuhinji. Vidio sam ih", rekao je.Bilo nam je tek dvanaest godina, premalo da nas bilo što dugo muči.„Kladim se da mogu pojesti više od tebe."„Da vidimo tko je brži!"Nasmijao sam se. Dali smo se u trk.

56

S E D M O P O G L A V L J E

Sljedeće ljeto napunili smo trinaest godina, najprijeon, zatim ja. Tijela su nam se počela protezati, razvlačeći nam

zglobove sve dok nisu postali bolni i slabi. U Pelejevu sjajnome

brončanom zrcalu gotovo se nisam prepoznavao: bio sam krakat i

mršav, štrkljavih nogu kao u rode i zašiljene brade. Ahilej je bio još

viši, nadvisivao me za glavu. S vremenom ćemo dorasti do iste visi-

ne, ali on je sazrio ranije, možda osnažen božanskim u svojoj krvi.

I ostali su dječaci odrastali. Redovito smo čuli stenjanje iza zatvo-

renih vrata i vidjeli sjene kako se vraćaju u svoje postelje prije svitanja.

U našim su krajevima muškarci često uzimali bračnu družicu prije

nego što im je pošteno izrasla brada. Koliko su ranije onda uzimali

sluškinju? To se i očekivalo; malo je koji muškarac dolazio u bračnu

postelju neiskusan. Oni koji jesu, bili su doista nesretnici: preslabi da

nagovore, preružni da osvoje, presiromašni da plate.

Po običaju, u svakoj je palači obitavala cijela svita žena plemeni-

ta roda koje su služile gospodarici kuće. Ali kako Pelejeve žene nije

bilo u palači, sluškinje koje smo sretali bile su uglavnom ropkinje.

Kupljene ili zarobljene u ratu, ili rođene u sužanjstvu. Danju su na-

takale vino, ribale podove, čistile kuhinju. Noću su pripadale vojni-

cima ili dječacima štićenicima, kraljevima u posjetu ili samom Pele-

ju. Nabrekli trbusi koji su slijedili nisu bili izvor stida, nego zarada:

57

još robova. Nisu to sve bile nasilne obljube, katkad je postojalo uza-jamno

zadovoljstvo, čak i naklonost. Barem su to vjerovali muškarci kad su o tome

govorili.

I meni i Ahileju bilo bi lako, beskrajno lako leći s nekom od tih djevojaka. S

trinaest godina već smo gotovo i kasnili, posebno on, jer su prinčevi bili poznati

po kraljevskom apetitu. Umjesto toga, šutke smo promatrali kako štićenici

povlače djevojke u krila ili kako Pelej najljepšu od njih poziva u svoju ložnicu

poslije večere. Jedanput sam čak čuo kako je kralj nudi svojem sinu. Odgovorio

je gotovo prko-sno: „Večeras sam umoran." Poslije, dok smo se vraćali u našu

sobu, izbjegavao je moj pogled.

A ja? Ja sam bio sramežljiv i šutljiv sa svima osim s Ahilejem; jed-va sam

mogao razgovarati s drugim dječacima, kamoli s kojom dje-vojkom. Kao

kraljevićev družbenik, vjerojatno ne bih ni morao go-voriti, bio bi dovoljan

pokret ruke ili pogled. Ali takvo što nije mi ni padalo na pamet. Osjećaji koji su

se noću budili u meni nisu ima-li nikakve veze s tim sluškinjama, s njihovim

oborenim pogledima i poniznim posluhom. Promatrao sam kako jedan dječak

prtlja oko djevojčine haljine, tup izraz njezina lica dok mu je točila vino. Ni-sam

želio ništa takvo.

Jedne večeri ostali smo dokasno u Pelejevoj odaji. Ahilej je ležao na podu, s

rukom pod glavom umjesto jastuka. Ja sam, nešto službe- nije, sjedio na stolcu.

Ne samo zbog Peleja. Nije mi se sviđalo kako izgledaju moji mršavi krakati udovi

ispruženi na podu.

Stari kralj napola je sklopio oči. Pripovijedao nam je priču.„Meleagar je bio najbolji ratnik svojeg doba, ali i najuznositiji. Smatrao je da

mu pripada sve najbolje, a budući da su ga ljudi vo-ljeli, to je i dobivao." Pogled

mi je odlutao do Ahileja. Prsti su mu se jedva vidljivo micali u zraku. To je često

radio dok je skladao novu pjesmu. Valjda ga je nadahnula pripovijest o

Meleagaru, onako kako ju je pričao njegov otac.

58

„Ali jednoga je dana kalidonski kralj rekao: ,Zašto moramo toli-ko davati

Meleagaru? U Kalidonu ima i drugih zaslužnih muževa.'"

Ahilej se pomaknuo i tunika mu se zategnula preko prsa. Taj sam dan

slučajno čuo kako sluškinja šapće prijateljici: „Misliš li da me princ pogledao za

večerom?" Glas joj je bio pun nade.

„Meleagar je čuo kraljeve riječi i pobjesnio je."Danas ujutro skočio je na moj krevet i pritisnuo nos uz moj. „Do-bro jutro",

rekao je. Sjetio sam se njegove topline na svojoj koži.

„Rekao je: ,Neću se više boriti za vas.' I zaputio se ravno kući te potražio

utjehu u naručju svoje žene."

Osjetio sam kako me netko vuče za nogu. Bio je to Ahilej, koji mi se široko

osmjehivao s poda.

„Kalidon je imao ljute neprijatelje, a kad su čuli da se Meleagar više neće

boriti za Kalidon.

Lagano, izazivački, gurnuo sam nogu prema njemu. Njegovi su mi se prsti

obavili oko zgloba.

„Napali su. I grad Kalidon pretrpio je strašne gubitke."Ahilej me povukao, pa sam napola spuznuo sa stolca. Uhvatio sam se za

drveni rukohvat da me ne povuče na pod.

„I ljudi su pošli Meleagaru da ga zamole za pomoć. A... Ahileju, slušaš li ti

mene?"

„Da, oče."„Ne slušaš. Mučiš našeg jadnog Skopsa."Pokušao sam izgledati kao mučenik. Ali osjećao sam samo hlad-noću na

zglobu, tamo gdje su trenutak prije bili njegovi prsti.

„Možda je tako i bolje. Malo sam se umorio. Završit ćemo priču neku drugu

večer."

Ustali smo i poželjeli starcu laku noć. Ali dok smo se spremali otići, rekao je:

„Ahileju, mogao bi potražiti onu plavokosu djevojku iz kuhinje. Čuo sam da se

šulja oko dovrataka ne bi li te dočekala."

Bilo je teško odrediti je li mu se lice tako promijenilo zbog vatre ili nečega

drugog.

59

„Možda, oče. Umoran sam večeras."Pelej se zacerekao, kao da je to šala. „Siguran sam da bi te ona uspjela

razbuditi." I zatim nas otpravio mahnuvši rukom.

Morao sam kaskati da držim korak s njim dok smo hodali prema našoj odaji.

Umili smo se u tišini, ali u meni je kopkala bol, podmu-kla kao pokvareni zub.

Nisam je mogao ostaviti na miru.

„Ta djevojka... sviđa ti se?"Ahilej se okrenuo prema meni s drugog kraja prostorije. „Zašto? Tebi se

sviđa?"

„Ne, ne." Zacrvenio sam se. „Nisam to mislio." Tako se nesigur-no nisam

osjećao s njim još ođ najranijih dana. „Mislim, želiš li... "

Zatrčao se prema meni, srušio me na leda na moju slamaricu. Nadvio se nad

mene. „Zlo mi je više od tih priča o njoj", rekao je.

Vrućina mi se uspinjala vratom, plazila mi vrelim jezicima po licu. Njegova je

kosa padala oko mene, zapahnuo me njegov miris. Zrnata koža njegovih usnica

zaustavila se na dlaku od mojih.

A onda se, baš kao i jutros, povukao. Skočio je na noge, otišao na drugi kraj

odaje da natoči posljednji pehar vode. Lice mu je bilo ne-pomično i smireno.

„Laku noć", rekao je.Noću, u postelji, naviru slike. Počinju kao snovi, milovanja koja me prate u

snu iz kojeg se naglo budim uzdrhtao. Ležim budan, a slike su još tu: treptav

odsjaj vatre na vratu, zaobljena linija boka što se spušta i vuče prema dolje. Ruke,

glatke i snažne, pružaju se da me dodirnu. Poznam te ruke. Ali čak i ovdje, u

tami iza sklopljenih vje- đa, ne mogu imenovati ono čemu se nadam. Danju me

hvata nemir, rastrzan sam. Ali koliko god ja koračao gore-dolje, pjevao ili trčao,

to ih ne sprječava. Dolaze i ne daju se zaustaviti.

Ljeto je, jedan od prvih lijepih dana. Poslije ručka smo na žalu, sjedimo

leđima naslonjeni na nakošen komad naplavljena drva. Sunce

60

je visoko, zrak oko nas topao. Ahilej se meškolji pokraj mene, stopa-lo mu

dodiruje moje. Hladno je, ružičasto izgrebeno od pijeska, me-kano nakon zime

provedene u kući. Pjevuši nešto, dio pjesme koju je ranije svirao.

Okrećem se prema njemu da ga pogledam. Lice mu je glatko, bez mrlja i

prištića koji već napadaju ostale dječake. Crte su mu izvuče-ne sigurnom rukom,

ništa nije iskrivljeno, traljavo, ništa preveliko - sve precizno, izrezano najoštrijim

od noževa. A opet, opći dojam nije oštar.

On se okreće i vidi da ga gledam. „Sto je?" kaže.„Ništa."Osjećam njegov miris. Ulja od nara i sandalovine kojima maže noge, sol

čistog znoja, zumbule kroz koje smo gazili na putu ovamo i čiji nam je miomiris

natopio gležnjeve. Ispod svega toga je njegov vlastiti miris, miris s kojim odlazim

na počinak, miris s kojim se bu-dim. Ne mogu ga opisati. Sladak je, ali ne sasvim.

Snažan je, ali ne presnažan. Nešto poput badema, ali ni to nije posve točno.

Katkad, nakon što se hrvemo, tako miriše i moja vlastita koža.

Spušta ruku na tlo da se osloni na nju. Mišići nadlaktice lagano mu se

zaobljuju, ocrtavaju se i nestaju kako se on kreće. Uprte u moje, oči mu se

duboko zelene.

Bilo mi naglo ubrzava a da ne znam objasniti zašto. Dosad me pogledao tisuće

i tisuće puta, ali nešto je sad drukčije u njegovu po-gledu, neka žestina koju ne

poznam. Usta su mi suha i čujem zvuk vlastita grla dok gutam.

On me promatra. Kao da nešto čeka.Pomičem se nemjerljivo malim pokretom prema njemu. Kao da sam skočio u

vodopad. Do toga časa nisam znao što ću napraviti. Naginjem se i usne nam se

nespretno spajaju. Poput debelih tjeleša- ca pčela, mekanih, oblih i opijenih

peludom. Osjećam okus njegovih usta - vreo i sladak od meda što smo ga jeli

poslije ručka. Želudac mi treperi, a topla kaplja užitka razlijeva mi se pod

kožom.

61

Snaga moje želje, brzina kojom ona raste, zapanjuje me; trzam se i naglo se

odmičem od njega. Na tren, samo jedan kratak tren, vi-dim njegovo lice

uokvireno poslijepodnevnim svjetlom, usne lagano razdvojene, još napola

oblikovane za poljubac. Oči su mu raširene od iznenađenja.

Zgrožen sam. Sto sam učinio? Ali nemam vremena za isprike. On ustaje i

ustukne korak unatrag. Lice mu je zatvoreno, neprobojno i daleko, a meni se

objašnjenja smrzavaju u ustima. On se okreće i trči, najbrži dječak na svijetu, trči

uza žal i odlazi.

Slabine su mi studene od njegova odlaska. Koža mi je pretijesna, a lice, znam

to, crveno i bolno kao opeklina.

Dragi bogovi, mislim, ne dajte mu da me zamrzi.Trebao sam znati da ne smijem zazivati bogove.Kad sam zakrenuo na stazu što vodi kroz vrt, bila je ondje, oštra i sjajna

poput bodeža. Plava joj se haljina priljubila uz tijelo kao da je vlažna. Tamne je

oči prikovala uz moje, a prstima, ledenima i neze-maljski blijedima, posegnula za

mnom. Noge su mi zalamatale uda-rajući jedna o drugu kad me podignula s tla.

„Vidjela sam", prosiktala je. Stropot valova što se lome na stijenama.Nisam mogao govoriti. Stezala mi je grlo.„On odlazi." Oči su joj sad bile crne, tamne kao škrape mokre od mora, i

jednako nazubljene. „Trebala sam ga već odavno poslati odav-de. Ne pokušavaj

ga slijediti."

Sad nisam mogao ni disati. Ali nisam se opirao ni koprcao. Znao sam da je

tako bolje. Kao da je na trenutak zastala i pomislio sam da će opet progovoriti.

Nije. Samo je otvorila ruku i pustila me da mli-tavo, kao da u meni više nema ni

jedne kosti, padnem na tlo.

Majčine želje. U našim krajevima nisu vrijedile mnogo. Ali ona je prije svega

i zauvijek božica.

Kad sam se vratio u odaju, već je bio mrak. Zatekao sam Ahileja kako sjedi na

svojem ležaju i zuri u noge. Kad sam ušao, podignuo je

62

glavu, gotovo kao da se ponadao. Nisam ništa rekao, crne oči njego-ve majke još

su plamtjele preda mnom, kao i njegove lake pete dok bljeskaju uza žal. Oprosti

mi, pogriješio sam. To bih se možda odvažio reći da nije bilo nje.

Ušao sam u sobu, sjeo na svoju slamaricu. On se pomaknuo, za- treptavši

prema meni. Nije nalikovao na nju onako kako djeca obič-no nalikuju na

jednoga od roditelja, u nagibu brade, obliku oka. Kod njega je to bilo nešto u

kretnjama, u blistavoj koži. Sin božice. Sto sam mislio da će se dogoditi?

Cak i odakle sam sjedio, mogao sam namirisati more na njemu.„Sutra moram otići", rekao je. Zvučalo je gotovo kao optužba.„Oh", rekao sam. Imao sam osjećaj da su mi usta nabrekla i oba-mrla, tako

natečena da ne mogu oblikovati riječi.

„Podučavat će me Hiron." Zastao je, zatim dodao: „On je podu-čavao

Herakla. I Perzeja."

Ne još, bio mi je rekao. Ali njegova je majka odabrala drukčije.Ustao je i skinuo tuniku. Bilo je vruće ljeto i navikli smo spavati goli.

Mjesec mu je obasjao trbuh, gladak, mišićav, prekriven svjetlo- smedim

dlačicama, koje su bivale sve tamnije kako su mu se spuštale ispod pasa.

Skrenuo sam pogled.

Sljedeće jutro ustao je u zoru i odjenuo se. Bio sam budan, nisam uopće

spavao. Promatrao sam ga ispod resa trepavica, pretvarajući se da spavam. S

vremena na vrijeme bacao je pogled prema meni; u mutnom polusvjetlu svitanja

koža mu je sjala, siva i glatka poput mramora. Prebacio je torbu preko ramena i

zastao, posljednji put, na vratima. Pamtim ga ondje, njegov obris u kamenom

okviru, kose razvezane i još neuredne od sna. Zatvorio sam oči i prošao je

trenu-tak. Kad sam ih ponovno otvorio, bio sam sam.

63

O S M O P O G L A V L J E

Z a doručkom su već svi znali da je otišao. Njiho-vi su me pogledi i šapat slijedili do stola, pratili me dok sam

uzimao hranu. Žvakao sam i gutao, premda mi je kruh pa-

dao na želudac teško poput kamena. Žudio sam biti što dalje od pa-

lače, htio sam zraka.

Otišao sam do maslinika, do suhe zemlje pod mojim nogama.

Napola sam se pitao očekuje li se od mene da se ponovno pridružim

ostalim štićenicima sad kad je on otišao. Napola sam se pitao hoće li

bilo tko primijetiti jesam li se vratio ili nisam. Napola sam se nadao

da hoće. Bičujte me, pomislio sam.

Zapahnuo me miris mora. Bio je posvuda, u mojoj kosi, u odjeći,

u ljepljivoj vlazi moje kože. Čak i ovdje medu maslinama, medu mi-

risom lišća i zemlje, dostizala me nezdrava slana trulež. Želudac mi

se učas podignuo, pa sam se presavio oslonivši se o čvornato deblo

drveta. Sabrao sam se kad mi je hrapava kora do boli izgrebla čelo.

Moram pobjeći od ovog vonja, pomislio sam.

Zaputio sam se prema sjeveru, na cestu prema palači, prašnjavu

usku vrpcu izlizanu kolnim kotačima i konjskim kopitima. Malo iza

dvorišta palače, cesta se razdvajala. Jedan je kraj vodio na jug i zapad,

kroz travu, stijenje i niske brežuljke; tim sam putem došao prije tri

godine. Drugi je krak skretao prema sjeveru, prema planini Otris i

dalje, sve do planine Pelion. Pratio sam cestu očima. Jedno je vrije-

64

me zaobilazila šumovite obronke planinskog podnožja, a onda išče- znula u

njima.

Sunce je silovito peklo, usijano i žarko na ljetnom nebu, kao da me želi

otjerati natrag u palaču. A opet, nisam odlazio. Čuo sam da su prelijepe, te naše

planine - kruške i čempresi i brzaci netom oto-pljenog leda. Ondje je prohladno i

sjenovito. Daleko od žala koji se presijava poput dijamanta i sjaja mora.

Mogu otići. Pomisao se stvorila niotkuda, naglo, zamamno. Došao sam na

cestu samo da pobjegnem od mora. Ali cesta se sad protezala ispred mene, i

planine. IAhilej. Grudi su mi se brzo nadizale i padale kao da pokušavaju pratiti

moje misli. Nisam imao ništa što pripada baš meni, ni tuniku ni sandale, sve je

pripadalo Peleju, sve. Znači, ne moram ništa nositi sa sobom.

Zadržala me samo majčina lira, pohranjena u drvenoj škrinji u onoj odaji

duboko u palači. Trenutak sam oklijevao, razmišljao kako bih se morao vratiti,

uzeti je sa sobom. Ali već je bilo podne. Preo-stalo mi je još samo poslijepodne

za putovanje, prije nego što otkriju da sam nestao - tako sam laskao samome sebi

- i krenu u potragu za mnom. Bacio sam pogled prema palači i nisam vidio

nikoga. Stražari su nekamo otišli. Sad. To mora biti sad.

Potrčao sam. Od palače, niz stazu prema šumama; tabani su mi bridjeli dok su

udarali po tlu zapečenome od jare. Dok sam trčao, obećao sam samome sebi da

ću, ako ga ikad ponovno sretnem, za-držati svoje misli za sebe. Sad sam shvatio

kakvu cijenu plaćam ako kažem što mislim. Bol u nogama, oštrice što su mi

probadale grudi sa svakim udahom godili su mi i pročišćavali me. Trčao sam

dalje.

Znoj mi je orosio kožu, kapao na tlo pod nogama. Sve sam se više prljao.

Prašina i trunje lišća lijepili su mi se za noge. Svijet oko mene suzio se na topot

mojih nogu i prašnjave komade ceste preda mnom.

Napokon, nakon sat? Dva? Posustao sam. Presavio sam se od boli; žarko

poslijepodnevno sunce zatreptalo je, a meni se zacrnilo pred očima, zaglušilo

me muklo bubnjanje krvi. Stazu je sad s obiju stra-

65

na opasalo gusto drveće, a Pelejeva je palača ostala daleko iza mene. Zdesna mi

se uzdizao Otris, a odmah iza njega Pelion. Zurio sam u vrh planine i pokušao

pogoditi koliko još daleko moram ići. Deset tisuća koraka? Petnaest tisuća?

Počeo sam hodati.

Sati su prolazili. Mišići su mi drhtali i klonuli, noge su mi klecale. Sunce je

već davno prešlo zenit i visjelo je nisko na nebu na zapadu. Preostalo mi je još

četiri, možda pet sati do mraka, a vrhunac je bio daleko kao i prije. Odjednom

sam shvatio: neću stići u Pelion prije no što zanoći. Nisam imao ni hrane, ni

vode, ni izgleda da nađem prenoćište. Nisam imao ništa osim sandala na nogama

i znojem na-topljene tunike na sebi.

Neću stići Ahileja, sad sam bio siguran u to. Već je odavno sišao s ceste i

ostavio konja, sad se pješice uspinje obroncima. Dobar tragač promotrio bi šume

uz cestu, vidio bi gdje je nisko raslinje ugaženo ili otrgnuto na mjestu gdje si je

dječak probio put. Ali ja nisam bio dobar tragač, a sva šikara uz cestu izgledala

mi je isto. U ušima mi je tupo zujalo - od zrikavaca, prodornih kliktaja ptica,

struganja vlasti-ta daha. U želucu me boljelo od gladi ili očaja.

A onda se pojavilo još nešto. Najtiši zvuk, na samoj granici čujno-ga. Ali

uhvatio sam ga, a koža mi se, čak i na toj vrućini, sledila. Po-znavao sam taj

zvuk. Bio je to zvuk prikradanja, zvuk čovjeka koji se trudi biti nečujan.

Napravio je samo sitan pogrešan korak, pod njim je zapucketao samo jedan jedini

list, ali to je bilo dovoljno.

Napeo sam uši da osluhnem, dok mi se strah uzlepetao u grlu. Odakle to

dopire? Pogledom sam prelazio po šumi s obiju strana ce-ste. Nisam se usudio ni

maknuti, i najmanji bi šanj glasno odje-knuo obroncima. Dok sam trčao, nisam

razmišljao o opasnostima, ali sad su mi se uskomešale u mislima: vojnici što ih

šalje Pelej, ili Tetida glavom, bijele ruke, hladne poput mokrog pijeska, na

mojem vratu. Ili razbojnici. Cuo sam da čekaju u zasjedi pokraj putova, sje-tio

sam se priča o dječacima koje su ugrabili i držali ih sve dok nisu umrli od

zlostavljanja. Prsti su mi pobijeljeli dok sam se prisiljavao

66

zadržati dah, ne micati se, ne odati se. Za pogled mi je zapeo gust busen procvale

hajdučke trave u koji bih se mogao sakriti. Sad. Idi.

Nešto se pomaknulo u šumi sa strane pa sam naglo okrenuo gla-vu. Prekasno.

Nešto — netko — naletio je na mene s leda i bacio me na tlo. Teško sam pao

licem naprijed, a taj netko već je ležao na meni. Sklopio sam oči i čekao nož.

Ali nije se dogodilo ništa. Ništa osim tišine i koljena koja su mi se zabadala u

leda. Prošao je trenutak, a ja sam postao svjestan da ta kolje-na i nisu baš tako

teška te da su smještena tako da me pritisak ne boli.

„Patroklo." Pa-tro-klo.Nisam se micao.Koljena su se podignula i ruke posegnule za mnom da me nježno okrenu.

Iznad mene nadvijao se Ahilej.

„Nadao sam se da ćeš doći", rekao je. Želudac mi se okretao i od živaca i od

olakšanja. Upijao sam ga, njegovu svijetlu kosu, meki luk njegovih usnica.

Veselje me je tako probadalo da se nisam usudio di-sati. Ne znam što bih tada

rekao. Možda da mi je žao. Ili nešto više. Već sam zaustio.

„Je li dječak povrijeđen?"Dubok glas progovorio je negdje iza nas. Ahilej je okrenuo glavu. Odakle

sam ležao, ispod njega, vidio sam samo noge čovjekova ko-nja - dorata, nogu

sivih od prašine.

Ponovno isti glas, odmjeren i promišljen. „Rekao bih, Ahileju, sine Pelejev,

da mi se zato još nisi pridružio na planini?" U sebi sam poku-šavao povezati

konce. Ahilej nije otišao Hironu. Čekao je ovdje. Mene.

„Pozdrav, učitelju Hirone, i moje isprike. Da, zato nisam došao." Služio se

svojim prinčevskim glasom.

„Tako dakle."Želio sam da Ahilej ustane. Osjećao sam se glupo ležeći na tlu pod njim. A i

bojao sam se. Čovjekov glas nije odavao ljutnju, ali nije zvučao ni ljubazno.

Govorio je razgovijetno, vrlo ozbiljno i smireno.

„Ustani", rekao je glas.

67

Ahilej je polako ustao.Bio bih vrisnuo da mi se grlo nije stegnulo od straha. Umjesto toga ispustio

sam neki prigušeni poluglas i počeo se mahnito povlačiti.

Mišićave konjske noge završavale su u ljudskom tijelu, jednako mišićavom

torzu muškarca. Zurio sam i zurio u taj nemogući šav koji spaja konja i čovjeka,

gdje se glatka put pretvara u sjajnu smeđu dlaku.

Kraj mene, Ahilej je pognuo glavu. „Učitelju kentaure", rekao je, „ispričavam

se što kasnim. Morao sam pričekati svojeg družbenika." Kleknuo je, rub čiste

tunike nabrao mu se na prašnjavom tlu. „Molim vas da prihvatite moju ispriku.

Odavno već želim postati vaš učenik."

Čovjekovo - kentaurovo - lice bilo je ozbiljno poput njegova glasa. Bio je

postariji, primijetio sam, s uredno podšišanom crnom bradom.

Jedan je trenutak promatrao Ahileja. „Ne moraš klečati preda mnom, sine

Pelejev. Premda cijenim tvoju uljudnosti. A tko je taj družbenik zbog kojeg smo

obojica čekali?"

Ahilej se okrenuo prema meni i pružio mi ruku. Nesigurno sam je prihvatio i

podignuo se na noge.

„Ovo je Patroklo."Zavladao je muk i znao sam da sam ja na redu da progovorim.„Gospodaru", rekao sam. I naklonio se.„Nisam nikakav gospodar, Patroklo Menetijade."Naglo sam podignuo glavu na zvuk imena svojeg oca.„Ja sam kentaur i učitelj ljudi. Ime mi je Hiron."Gutnuo sam i kimnuo. Nisam se usudio pitati odakle zna kako se zovem.Odmjeravao me očima. „Mislim da si premoren. Treba ti i voda i hrana. Do

mojeg doma na Pelionu dalek je put, predug da bi ga pre- hodao. Zato moramo

naći drugo rješenje."

Okrenuo se, a ja sam se svim silama trudio da ne piljim u njegove konjske

noge dok se kreću ispod njega.

„Jahat ćete mi na leđima", rekao je kentaur. „Obično ne nudim takvo što

onima koje sam tek upoznao. Ali katkad se mora napraviti iznimka." Zastao je.

„Vjerojatno ste učili jahati?"

68

Brzo smo kimnuli glavama.„Nažalost. Zaboravite sve što ste naučili. Ne volim da me se ste-že nogama

niti da me se vuče. Onaj koji sjedi naprijed držat će me oko pasa, a onaj straga

držat će se za njega. Ako vam se učini da ćete pasti, kažite."

Ahilej i ja brzo smo pogledali jedan drugoga.On je zakoračio naprijed.„Kako da...?"„Kleknut ću." Konjske su se noge presavile i spustile se u praši-nu. Leda su

mu bila široka i lagano se sjajila od znoja. „Primi mi se za ruku radi ravnoteže",

uputio ga je kentaur. Ahilej ga je uhvatio za ruku, prebacio mu nogu preko leda i

zajahao ga.

Sad sam ja bio na redu. Barem neću biti naprijed, blizu onom spoju gdje se

koža povlači pred doratovom dlakom. Hiron je i meni ponu-dio ruku te sam je

prihvatio. Bila je mišićava i krupna, obrasla gustim crnim dlakama posve

drukčije boje od njegove konjske polovice. Sjeo sam, nogu raširenih preko

širokih leda, u gotovo neugodnu položaju.

Hiron je rekao: „Sad ću ustati." Pokret je bio bez trzaja, ali ipak sam se

čvrsto uhvatio za Ahileja. Hiron je bio za pola viši od običnog konja pa su mi se

noge ljuljale tako visoko iznad tla da mi se zavrtje-lo. Ahilej je lagano položio

ruke na Hironov trup. „Past ćeš budeš li se tako slabašno držao", rekao je

kentaur.

Prsti su mi se ovlažili od znoja koliko sam stezao Ahileja oko prsa. Nisam se

usudio popustiti stisak, niti na trenutak. Kentaur se nije kre-tao ravnomjernim

korakom kao konj, a i tlo je bilo neravno. Opasno sam klizio po konjskoj dlaci

glatkoj od znoja.

Nisam vidio nikakvu stazu, ali strmo smo se uspinjali kroz drve-će, kuda su

nas bez usporavanja nosile Hironove pouzdane noge. Tr-znuo sam se svaki put

kad bi mi se zbog ljuljanja pete zabile u ken- taurove slabine.

Putem nam je Hiron pokazivao svašta, sve istim smirenim glasom.Ovo je planina Otris.

69

Čempresi su gušći ovdje na sjevernoj strani, kako vidite.Ovaj potok ulijeva se u rijeku Apidanos, koja teče kroz područje Ftije.Ahilej se okrenuo da me pogleda sa smiješkom.Penjali smo se sve više, a kentaur je mahao velikim crnim repom, tjerajući

muhe od svih nas.

Hiron je naglo stao i ja sam poletio naprijed, u Ahilejeva leda. Za-tekli smo

se na maloj čistini u šumi, zapravo rijetkom lugu napola okruženome stijenama.

Nismo sasvim dostigli vrh, ali bili smo blizu i nebo je modro sjalo iznad nas.

„Tu smo." Hiron je kleknuo pa smo mu spuznuli s leda, pomalo nesigurni na

nogama.

Ispred nas bila je špilja. Ali podcijenili bismo je da je nazovemo špiljom, jer

nije bila izdubljena u tamnoj stijeni nego u svijetlom ru-žičastom kremenu.

„Dođite", rekao je kentaur. Slijedili smo ga kroz ulaz, dovoljno vi-sok da se

on ne mora sagnuti. Zatreptali smo jer je unutra bilo sjeno- vito, premda svjetlije

nego što smo očekivali, zbog kristalnih zidova. Na jednom kraju izbijao je izvor

koji kao da se gubio negdje u stijenju.

Na zidovima su visjeli predmeti koje nisam prepoznavao, čudan pribor

izrađen od bronce. Iznad nas, na svodu špilje, crte i točke u raznim bojama

oblikovale su zviježđa i nebeske putanje. Na uklesa-nim policama stajali su

desetci glinenih posudica označenih ukoše- nim znakovima. U jednom su kutu

visjela glazbala, lire i flaute, a do njih alat i posude za kuhanje.

Postojao je samo jedan ležaj ljudske veličine, debelo obložen ži-votinjskim

kožama i namješten za Ahileja. Nisam vidio gdje kentaur spava. Možda ne spava.

„Sad sjednite", rekao nam je. Unutra je bilo ugodno prohladno, olakšanje

nakon vrela sunca, pa sam zahvalno klonuo na jedan od ja-stuka prema kojima je

Hiron pokazao rukom. On je pošao do izvo-ra i napunio vrčeve te nam ih donio.

Voda je bila slatka i svježa. Pio

70

sam dok je Hiron stajao nada mnom. „Sutra ćeš biti premoren i sve će te boljeti",

rekao mi je. „Ali bit će ti bolje ako sad nešto pojedeš."

Iz kotla u kojem je krčkalo nad vatrom u dnu špilje zagrabio je kutljačom

gusto varivo s komadićima povrća i mesa te nam ga na- lio u zdjelice. Bilo je i

voća, okruglih crvenih bobica koje je držao u udubini u stijeni. Jeo sam brzo i

halapljivo, i sam u čudu koliko sam ogladnio. Pogled mi se neprestano vraćao na

Ahileja dok sam u sebi sav treperio od opojna, razdragana olakšanja. Pobjegao

sam.

Prikupivši novostečenu smjelost, pokazao sam na brončani pribor na zidu.

„Sto je to?"

Hiron je sjedio preko puta nas, konjskih nogu podvijenih poda se. „Pribor za

kirurgiju", rekao mi je.

„Kirurgiju?" Tu riječ nisam poznavao.„Liječenje. Zaboravio sam da su nizinske zemlje barbarske." Glas mu je bio

nepristran i miran, kao da iznosi činjenice. „Katkad se ud mora odrezati. Ovo

služi za rezanje, ovo za šivanje. Često upravo od-stranjivanjem spašavamo

ostatak." Promatrao me kako zurim u pri-bor, proučavam oštre, nazubljene

bridove.

„Želiš li učiti medicinu?"Pocrvenio sam. „Ne znam ništa o medicini."„Nisi odgovorio na pitanje koje sam ti postavio."„Oprosti, učitelju Hirone." Nisam ga htio naljutiti. Poslat će me natrag.„Nemaš se zašto ispričavati. Jednostavno mi odgovori."Počeo sam zamuckivati. „Da. Volio bih učiti. To mi se čini kao neko korisno

znanje, nije li?"

„Vrlo je korisno", složio se Hiron. Okrenuo se Ahileju, koji je slu- Žao naš

razgovor.

„A ti, Pelejeviću? Misliš li i ti da je medicina korisna?"„Naravno", rekao je Ahilej. „Molim te, nemoj me zvati sinom Pe- lejevim.

Ovdje sam... ovdje sam samo Ahilej."

Nešto je zatitralo u Hironovim tamnim očima. Neka iskrica koja kao da je

pokazivala da se gotovo zabavlja.

71

„U redu. Vidiš li ti nešto o čemu bi želio znati više?"„Ovo." Ahilej je pokazao glazbala, lire, flaute i kitaru sa sedam struna. „Sviraš

li?"

Hiron nije ni trepnuo. „Sviram."„I ja", rekao je Ahilej. „Čuo sam da si naučio svirati i Herakla i Tezeja,

premda su imali debele prste. Je li to istina?"

„Istina je."Na trenutak mi se učinilo da ovo ne može biti zbilja: poznavao je Herakla i

Tezeja. Poznavao ih je dok su bili djeca.

„Volio bih da i mene naučiš."Hironovo strogo lice smekšalo se. „Zato su te i poslali ovamo. Da te naučim

onome što znam."

U svjetlu kasnog poslijepodneva, Hiron nas je proveo gudurama oko špilje.

Pokazao nam je gdje su jazbine planinskih lavova i gdje je rijeka, spora i topla od

sunca, u kojoj možemo plivati.

„Okupajte se ako želite." Gledao je u mene kad je to rekao. Za-boravio sam

kako sam prljav od skorena znoja i prašine s ceste. Pro-vukao sam prste kroz

kosu i osjetio da je slijepljena od prljavštine.

„Ja ću se okupati", rekao je Ahilej. Svukao je tuniku, a trenutak poslije skinuo

sam se i ja. Voda je u dubini bila studena, ali ugodna. Hiron nas je nastavio

podučavati s obale: „Ovo su brkate tivuške, vi-dite? I grgeči. Ovo je pak nosara,

nećete je naći južnije. Prepoznat ćete je po zadignutim ustima i srebrnastom

trbuhu."

Riječi su mu se miješale sa žuborom rijeke što je tekla preko stijenja,

ublažavajući nelagodu koja se možda mogla osjetiti između Ahileja i mene. Bilo

je nečega u Hironovu licu, nečega odlučnog, smirenog i punog autoriteta, što

nam je omogućilo da opet budemo djeca, bez ijedne brige na ovom svijetu osim

igre toga trenutka i kasnije večere. Dok je on bio uz nas, jedva smo pamtili što se

moglo dogoditi onaj dan na žalu. Kao da su nam se čak i tijela smanjila pokraj

gorostasnog kentaura. Kako smo uopće mogli misliti da smo odrasli?

72

Izronili smo iz vode oprani i čisti, istresajući kosu na posljednjim zrakama

sunca. Kleknuo sam na obalu i kamenjem izribao tuniku da isperem prljavštinu i

znoj. Morat ću biti gol dok se ne osuši, ali Hiron je tako duboko djelovao na nas

da uopće nisam mario za to.

Slijedili smo Hirona natrag u špilju, s izažetim tunikama preba-čenima preko

ramena. Povremeno je zastajkivao da nam pokaže tra-gove zeca, kosaca i jelena.

Rekao nam je da ćemo ih loviti u danima pred nama, kao i naučiti slijediti

tragove. Slušali smo ga i gorljivo ga ispitivali. U Pelejevoj palači imali smo samo

jednog učitelja, mr-zovoljnog svirača lire, ili samog Peleja, koji je napola

drijemao dok nam je govorio. Nismo znali ništa o šumarstvu, niti o bilo kojoj od

vještina koje je Hiron spominjao. U mislima sam odlutao natrag do pribora na

zidu špilje, do trava i instrumenata za liječenje. Kirurgija, tu je riječ upotrijebio.

Već se gotovo posve smračilo kad smo se vratili u špilju. Hiron nam je

povjerio lagane zadatke, da skupljamo drva i palimo vatru na čistini pred

ulazom u špilju. Kad se vatra razgorjela, zadržali smo se uz pla-men, zahvalni na

postojanoj toplini u sve hladnijem zraku. Tijela su nam bila slatko umorna,

otežala od napora, i sjedili smo ugodno ispre-pletenih nogu. Razgovarali smo o

tome kamo ćemo sutra, ali lijeno, riječi su izlazile debele i spore od

zadovoljstva. Za večeru je opet bilo varivo i tanka pogača koju je Hiron ispekao

na brončanoj ploči nad vatrom. Poslije jela zasladili smo se bobicama s

planinskim medom.

Dok je vatra polako gasnula, vjeđe su mi se sklopile u polusnu. Bilo mi je

toplo, tlo ispod mene bilo je mekano, prekriveno mahovinom i opalim lišćem.

Nisam mogao vjerovati da sam se još jutros probu-dio u Pelejevoj palači. Ova

mala čistina i blistavi zidovi špilje iza nas bili su mi življi pred očima nego što

mi je izbijeljena palača ikad bila.

Trgnuo sam se kad se odjednom oglasio Hiron: „Ahileju, reći ću ti da je tvoja

majka poslala poruku."

Na ruci sam osjetio kako su se Ahileju zategnuli mišići nadlaktice. Osjetio

sam kako mi se grlo stisnulo.

73

„Oh. Što je rekla?" Riječi su zvučale oprezno, nehajno.„Rekla je, bude li te pratio prognani Menetijev sin, moram mu zabraniti

pristup."

Naglo sam sjeo, odjednom posve budan.Ahilejev glas nemarno se rasuo mrakom. „Je li rekla zašto?«„Nije."Zatvorio sam oči. Barem neću biti osramoćen pred Hironom, neće doznati

što se taj dan dogodilo na žalu. Ali bila je to slaba utjeha.

Hiron je nastavio: „Očito si znao što ona misli o tome. Ne volim kad me

obmanjuju."

Lice mi je oblilo rumenilo i bilo mi je drago što je mrak. Kenta- urov glas

zvučao je strože nego prije.

Kašljucnuo sam da pročistim grlo, odjednom suho i škripavo. „Zao mi je", čuo

sam se kako govorim napuklim glasom. „Ahilej nije kriv. Ja sam odlučio doći. On

nije znao da dolazim. Nisam mislio..." Za-stao sam. „Nadao sam se da ona neće

primijetiti."

„To je bilo glupo od tebe." Hironovo se lice krilo duboko u sjeni.„Hirone..." odvažio se Ahilej.Kentaur je podignuo ruku. „Slučaj je htio da poruka stigne jutros, prije bilo

kojeg od vas dvojice. I zato, unatoč vašoj gluposti, nisam bio obmanut."

„Znao si?" To je rekao Ahilej. Ja se nikad ne bih usudio tako smjelo oglasiti.

„Dakle, odlučio si? Zanemarit ćeš njezinu poruku?"

U Hironovu glasu kao da se čuo prizvuk neodobravanja. „Ona je božica,

Ahileju, i uz to ti je majka. Pridaješ li tako malo važnosti njezinim željama?"

„Poštujem je, Hirone. Ali u ovome je u krivu." Tako je čvrsto ste-zao šake da

sam čak i na tom slabom svjetlu vidio kako mu se zate-žu tetive.

„A zašto je u krivu, Pelejeviću?"Promatrao sam ga kroz tamu, a želudac mi se grčio. Nisam znao što će reći.

74

„Ona misli da je... " na trenutak se kolebao, a ja sam gotovo pre-stao disati.

„Da je on smrtnik i neprikladan družbenik."

„A ti misliš da je prikladan?" upitao je Hiron. Glas mu nije ničim upućivao na

to kakav odgovor očekuje. „Da."

Obrazi su mi plamtjeli. Ahilej je, prkosno izbačene brade, ispalio riječ bez

imalo oklijevanja.

„Tako dakle." Kentaur se okrenuo prema meni. „A ti, Patroklo? Jesi li

dostojan da mu budeš družbenik?"

Gutnuo sam. „Ne znam jesam li dostojan. Ali htio bih ostati." Za-stao sam,

ponovno gutnuo. „Molim te."

Zavladao je tajac. Zatim je Hiron rekao: „Kad sam vas obojicu doveo ovamo,

nisam još bio odlučio kako ću postupiti. Tetida vidi mnoge mane, od kojih neke

postoje, a neke ne."

Glas mu opet nije odavao ništa. U meni su se naizmjence budili i umirali

nada i očaj.

„Osim toga, ona je mlada i ima predrasude kao i svi njezine vrste. Ja sam

stariji i laskam si da umijem bolje pročitati svakog čovjeka. Ne protivim se tome

da ti Patroklo bude družbenikom."

Takav mi je kamen pao sa srca da mi se učinilo kako mi je tijelo šuplje, kao

da je kroz njega prohujala oluja.

„Neće joj biti drago, ali već sam prije podnosio ljutnju bogova." Zastao je. „A

sad je kasno i vrijeme je za spavanje."

„Hvala, učitelju Hirone." Ahilejev glas, ozbiljan i odrješit. Ustali smo, ali ja

sam s oklijevanjem zastao.

„Samo bih htio..." Drhtavim sam prstima pokazao prema Hiro- nu. Ahilej je

shvatio i iščeznuo u špilji.

Okrenuo sam se i pogledao kentaura u lice. „Otići ću ako bude bilo

neprilika."

Tišina je trajala i trajala sve dok već nisam pomislio da me uopće nije čuo.

Napokon je rekao:

„Nemoj dopustiti da ono što si danas dobio tako lako izgubiš."Zatim mi je zaželio laku noć i ja sam se pridružio Ahileju u špilji.

75

D E V E T O P O G L A V L J E

Sljedeće jutro probudio sam se uz Hironovo tiho ška-nje dok je pripremao zajutrak. Slamarica na kojoj sam ležao bila

je debela; dobro sam spavao, dubokim snom. Protegnuo sam

se i malo se trgnuo udarivŠi Ahileja, koji je još spavao pokraj mene.

Trenutak sam ga promatrao, njegove rumene obraze i ravnomjerno

disanje. Nešto je zaigralo u meni, odmah ispod kože, ali onda je Hi-

ron podignuo ruku na pozdrav s drugog kraja špilje i ja sam odgovo-

rio sramežljivo podignuvši ruku, i to je zaboravljeno.

Toga dana poslije doručka pridružili smo se Hironu u obavljanju

poslova. Bile su to lagane i ugodne dužnosti: prikupljanje bobica, lov

na ribe za večeru, postavljanje zamki za prepelice. Početak našeg na-

uka, ako se to tako moglo nazvati. Jer Hiron nije volio poučavati u

strogo određenim satovima, nego prema prilikama. Kad su se koze

što su tumarale po obroncima razboljele, naučili smo kako smiješati

sredstva za čišćenje pokvarenog želuca, a kad su prizdravile, kako na-

praviti pomadu koja će s njih tjerati krpelje. Kad sam pao niz guduru

te slomio ruku i razderao koljeno, naučili smo kako složiti udlagu,

očistiti ranu i koje trave valja rabiti protiv upale.

Kad smo jednom u lovu slučajno istjerali kosca iz gnijezda, naučio

nas je kako se nečujno kretati i kako protumačiti ugaženu zbrku tra-

gova. A kad bismo ušli u trag životinji, kako najbolje naciljati strje-

licom ili praćkom da smrt bude brza.

76

Ako smo bili žedni, a nismo uza se imali kožnate mješine za vodu, učio nas je

pronaći biljke u čijem se korijenju kriju kapi vlage. Kad se srušio jedan planinski

jasen, učili smo o drvodjelstvu: gulili smo koru, blanjali i oblikovali drvo. Izradio

sam držak za sjekiru, a Ahilej drvenu motku koplja; Hiron je rekao da ćemo

uskoro naučiti isko- vati šiljke i oštrice za takve stvari.

Svaku večer i svako jutro pomagali smo pripremati jela, bućkali smo gusto

kozje mlijeko da dobijemo jogurt i sir, vadili ribi drob. Bili su to poslovi kakve

nam nikad prije nije bilo dopušteno raditi jer smo kraljevskoga roda, pa smo ih

se sad latili sa žarom. Slijedeći Hironove upute, zadivljeno smo gledali kako se

pred našim očima oblikuje ma-slac, kako jaja fazana cvrče i skrućuju se na stijeni

zagrijanoj vatrom.

Nakon mjesec dana, Hiron nas je za doručkom upitao što bismo još željeli

naučiti. „Ovo", pokazao sam na sprave na zidu. Za kirurgi-ju, rekao je. Skinuo

ih je sa zida, jednu po jednu, i pokazao nam ih.

„Oprezno. Oštrica je vrlo britka. Ovo služi za trulež koja se mora izrezati iz

tkiva. Pritisnete li kožu oko rane, čut ćete pucketanje."

Zatim nam je pokazao kako napipati kosti u vlastitu tijelu tako što smo

jedan drugome prelazili rukom po izbočinama kralježaka na leđima. Pokazivao

je prstima, objašnjavao na kojim su mjestima is-pod kože smješteni organi.

„Rana u bilo kojem od njih s vremenom će biti smrtonosna. Ali smrt je

najbrža ovdje." Prstom je lupnuo po blago udubljenoj Ahile- jevoj sljepoočnici.

Protrnuo sam kad sam vidio da dodiruje to mjesto gdje je Ahilejev život tako

slabo zaštićen. Bilo mi je drago kad smo prešli na druge stvari.

Noću smo ležali na mekanoj travi pred ulazom u špilju, a Hiron nam je

pokazivao zviježđa, pričao nam pripovijesti o njima: o Andro-mède koja drhti

pred raljama morske nemani dok se Perzej sprema spasiti je; o besmrtnom

krilatom konju Pegazu, koji leti visinama ot-kako je iskočio iz Meduzina vrata

kad joj je odsječena glava. Pripo-vijedao nam je i o Heraklu, o njegovim

zadatcima i ludilu što ga je

77

obuzelo. Pomračena uma, nije prepoznao ženu i djecu pa ih je ubio misleći da

su neprijatelji.

Ahilej je upitao: „Kako je moguće ne prepoznati svoju ženu?"„To je priroda ludila", rekao je Hiron. Glas mu je bio dublji nego inače.

Poznavao je toga čovjeka, sjetio sam se. Poznavao mu je ženu.

„Ali zašto ga je obuzelo ludilo?"„Bogovi su ga htjeli kazniti", odgovorio je Hiron.Ahilej je nestrpljivo zatresao glavom. „Ali teže su kaznili nju. Nije pravedno

od njih."

„Nema zakona koji kaže da bogovi moraju biti pravedni, Ahile-ju", rekao je

Hiron. „A, naposljetku, možda je veća pokora ostati na zemlji kad onoga drugog

više nema. Sto misliš?"

„Možda", priznao je Ahilej.Slušao sam i ništa nisam govorio. Ahileju su oči sjale na svjetlu vatre, lice mu

se oštro ocrtavalo u treperavoj sjeni. Prepoznao bih ga u mraku ili pod krinkom,

rekao sam samome sebi. Prepoznao bih ga čak i da me obuzme ludilo.

„Slušajte", rekao je Hiron. „Jesam li vam pričao legendu o Askle- piju i kako

je otkrio tajne liječenja?"

Pričao nam je, ali htjeli smo je ponovno čuti, pripovijest o tome kako je

junak, sin Apolonov, poštedio život jednoj zmiji. Zmija mu je iz zahvalnosti

polizala uši tako da čuje kad mu šapće tajne ljeko-vitog bilja.

„Ali zapravo si ga ti naučio liječiti", rekao je Ahilej.„Jesam."„Ne smeta ti što su sve zasluge pripale zmiji?"Hironovi su se zubi zabijeljeli u tamnoj bradi. Smiješio se. „Ne, Ahileju, ne

smeta mi."

Poslije je Ahilej svirao liru, a Hiron i ja smo slušali. Liru moje maj-ke. Donio

ju je sa sobom.

„Da sam barem znao", rekao sam onog prvog dana kad mi ju je pokazao.

„Gotovo da nisam došao za tobom jer je nisam htio ostaviti."

78

Nasmiješio se. „Sad znam kako te natjerati da me svuda pratiš."Sunce je potonulo iza vrhunaca Peliona, a mi smo bili sretni.Vrijeme je brzo prolazilo na gori Pelion, dani su tekli u blaženoj

bezbrižnosti. Planinski je zrak sad bio hladan kad smo ujutro ustaja-li i tek bi se

nevoljko zagrijao pod mršavim suncem koje se probijalo kroz umiruće lišće.

Hiron nam je dao krzna da se zaogrnemo i obje-sio životinjske kože na ulaz u

špilju da u njoj zadrži toplinu. Danju smo skupljali suharke za ogrjev kroz zimu

ili solili meso za zimnicu. Životinje se još nisu povukle u svoje nastambe, ali

uskoro će na zim-ski san, kazao je Hiron. Ujutro smo se divili lišću iscrtanome

mra-zom. Za snijeg smo znali iz pjesama i priča, ali nikad ga nismo vidjeli.

Jedno jutro probudio sam se i shvatio da nema Hirona. To nije bilo neobično.

Cesto je ustajao prije nas, pomusti koze ili ubrati voća za doručak. Izašao sam iz

špilje da Ahilej može i dalje spavati i sjeo na či-stinu pričekati Hirona. Pepeo

sinoćnje vatre bio je bijel i hladan. Bes-posleno sam čeprkao štapom po pepelu i

osluškivao šumu oko sebe. Prepelica je zaćurlikala u grmlju, tužna grlica

gugutala. Čuo sam kako ška pokrov napadalog lišća i grančica, od vjetra ili težine

kakve neo-prezne životinje. Za koji trenutak donijet ću još drva i potpaliti vatru.

Da se dogada nešto čudno osjetio sam kad sam se odjednom lagano naježio.

Najprije je utihnula prepelica, zatim grlica. Lišće se umirilo, povjetarac zamro i

ni jedna se životinja više nije micala u grmlju. Bilo je nečeg osobitog u toj tišini,

kao da netko zadržava dah. Kao kad se zec sledi pod orlovom sjenom. Ćutio sam

kako mi bilo bubnja pod kožom.

Katkad je, podsjetio sam se, Hiron znao izvesti male čarolije, bo-žanske

doskočice, zagrijao bi vodu, na primjer, ili umirio životinje.

„Hirone?" zazvao sam. Glas mi je podrhtavao, tanušan. „Hirone?"„Nije Hiron."Okrenuo sam se. Tetida je stajala na rubu čistine, a njezina koža, bijela poput

izbijeljene kosti, i crna kosa vidjele su se jasno kao u blje-sku munje. Haljina na

njoj priljubila joj se tijesno uz tijelo i svjetlu-cala poput ribljih krljušti. Dah mi je

zamro u grlu.

79

„Nisi trebao biti ovdje", rekla je. Kao da brodski trup struže po šiljatim

stijenama.

Zakoračila je prema meni, a trava kao da joj je vénula pod noga-ma. Bila je

morska nimfa, zemaljske je stvari nisu voljele.

„Zao mi je", uspio sam protisnuti, glasom suhim poput suhog li-sta što mi

štropoće u grlu.

„Upozorila sam te", rekla je. Činilo mi se da se crnilo njezinih očiju ulijeva u

mene, puni mi grlo do gušenja. Ne bih mogao vikati čak ni da sam se usudio.

A onda iza mene šum, a zatim i Hironov glas, zvonak u tišini. „Pozdrav,

Tetido."

Toplina mi je ponovno navrla u kožu, opet sam disao. Gotovo sam mu

pritrčao. Ali njezin me nepokolebljiv pogled držao prikovanim na mjestu. Nisam

ni najmanje sumnjao da me može dohvatiti ako želi.

„Plašiš dječaka", rekao je Hiron.„Nije mu ovdje mjesto", rekla je ona. Usne su joj se crvenjele po-put netom

prolivene krvi.

Hironova ruka čvrsto mi se spustila na rame. „Patroklo", rekao je. „Sad ćeš se

vratiti u špilju. Razgovarat ću s tobom poslije."

Osovio sam se na nesigurne noge i poslušao ga.„Predugo živiš sa smrtnicima, kentaure", čuo sam je kako govori prije nego

što su se za mnom zatvorile životinjske kože. Klonuo sam niz stijenu špilje, a u

grlu mi je bio bočat, sirov okus.

„Ahileju", rekao sam.Oči su mu se otvorile i našao se pokraj mene prije nego što sam stigao

ponovno progovoriti.

„Jesi li dobro?"„Tvoja majka je ovdje", rekao sam.Vidio sam kako mu se mišići napinju pod kožom.„Nije te ozlijedila?"Zatresao sam glavom. Nisam dodao kako mislim da me htjela oz-lijediti.

Kako bi me i ozlijedila da se nije pojavio Hiron.

80

„Moram ići", rekao je. Kože na ulazu šapnule su kad su se razdvo-jile da

prođe, a onda se ponovno zatvorile.

Nisam čuo što su govorili na čistini. Spustili su glas ili su možda otišli

razgovarati negdje drugdje. Čekao sam crtajući zavojnice po podu od nabijene

zemlje. Nisam se brinuo za sebe, više ne. Hiron me namjerava zadržati, a on je

stariji od nje, bio je već odrastao dok su se bogovi još ljuljali u kolijevkama, dok

je ona bila samo jajašce u utrobi mora. Ali postojalo je još nešto što je bilo teže

odrediti. Neki gubitak, nešto oduzeto što sam se bojao da znači njezina

nazočnost.

Bilo je prošlo podne kad su se vratili. Pogled sam najprije upro u Ahilejevo

lice, pretražio njegove oči, položaj usta. Nisam vidio ni-šta, osim možda tračka

umora. Bacio se na slamaricu pokraj mene. „Gladan sam", rekao je.

„I trebaš biti gladan", rekao je Hiron. „Odavno je prošlo vrije-me ručka."Već je pripravljao hranu za nas, spretno se kreći u tijesnom pro-storu špilje

unatoč svojem krupnom stasu.

Ahilej se okrenuo prema meni. „U redu je", rekao je. „Samo je htjela

razgovarati sa mnom. Vidjeti me."

„Ponovno će doći razgovarati s njim", rekao je Hiron. I kao da je znao što

mislim, dodao je: „Kako i priliči. Ona mu je majka."

Prije svega božica, pomislio sam.A opet, dok smo jeli, moji su se strahovi raspršili. Napola sam se brinuo da je

možda rekla Hironu što se dogodilo onog dana na žalu, ali on se prema obojici

ponašao isto kao i prije, a ni Ahilej se nije promijenio. Otišao sam na počinak,

ako ne posve spokojan, onda barem donekle rasterećen.

Nakon toga dana dolazila je češće, baš kao je što je Hiron naja-vio. Naučio

sam osluškivati njezin dolazak - tišinu koja se spuštala naglo poput zastora - i

znao sam da mi je tad najpametnije držati se Hirona i špilje. Nije to bila

prevelika smetnja i govorio sam si da joj ništa ne zamjeram. Ali uvijek mi je bilo

drago kad bi ponovno otišla.

81

Došla je zima i rijeka se zaledila. Ahilej i ja odvažili smo se zako-račiti na led

kliži na tabanima. Poslije smo izrezali krugove u ledu i spustili u njih udice. Bilo

je to jedino svježe meso koje smo jeli; u opustjelim šumama nije bilo ničega osim

miševa i pokoje kune.

Zalepršao je snijeg, kao što je Hiron i obećao. Ležali smo na tlu i puštali da

nas pokriju pahulje, otpuhivali ih dahom dok se nisu oto-pile. Nismo imali ni

čizama ni ogrtača, osim krzna koja nam je dao Hiron, i bili smo sretni što je u

špilji toplo. Cak je i Hiron navukao čupav haljetak, skrojen od krzna za koje je

rekao da je medvjede.

Brojili smo dane od prvog snijega označavajući ih crtama na jed-nom

kamenu. „Kad dodete do pedeset", rekao je Hiron, „led na rije-ci počet će

pucati." I ujutro pedesetog dana čuli smo ga, neobičan prasak, kao da se srušilo

stablo. Jedna je napuklina raspolutila zamr-znutu površinu, gotovo od jedne do

druge obale. „Sad će skoro pro-ljeće", rekao je Hiron.

Nedugo nakon toga ponovno je niknula trava, a vjeverice su izmi- ljele iz

svojih nastambi, izgladnjele i mršave. Slijedili smo ih dok smo doručkovali pod

vedrim nebom, na proljetnom zraku što je mirisao kao da je netom opran.

Jednog od tih jutara Ahilej je upitao Hirona hoće li nas učiti borilačkim

vještinama.

Ne znam što ga je tad potaknulo da se toga sjeti. Možda zima pro-vedena u

zatvorenome, s nedovoljno tjelovježbe, ili posjet njegove majke tjedan prije toga.

Možda ništa od toga.

Hoćeš li nas učiti boriti se?Nastupila je stanka, tako kratka da mi se možda samo pričinila prije nego što

je Hiron odgovorio: „Ako želite, naučit ću vas."

Kasnije toga dana izveo nas je na čistinu visoko u brdima. Donio nam je

koplja i dva mača za vježbu koja je uzeo iz spremišta u kutu špilje. Zatražio je da

obojica izvedemo vježbe koje znamo. Polako sam izveo sve - blokade, udarce i

rad nogu - što sam naučio u Ftiji. Po-kraj mene, u kutku oka, Ahilejevi su se

udovi maglili u brzini i uda-rali. Hiron je donio štap okovan broncom i

povremeno se upletao u vježbe, iskušavajući nas, ispitujući koliko se brzo

snalazimo.

82

Činilo mi se da to traje u beskraj, ruke su me zaboljele od zama- hivanja

mačem te zauzimanja položaja za napad. Napokon je Hiron objavio odmor.

Žedno smo potegnuli iz mješina s vodom i legli na travu. Prsa su mi se nadimala.

Ahilej je ravnomjerno disao.

Hiron je stao pred nas i šutio.„Onda, što misliš?" željno je upitao Ahilej, a ja sam se sjetio da je Hiron tek

četvrta osoba na svijetu koja ga je vidjela kako se bori.

Ne znam što sam očekivao da će kentaur reći. Ali nije to rekao.„Nemam te što naučiti. Ti znaš sve što je znao Heraklo, i više. Ti si najveći

ratnik svojeg naraštaja i svih naraštaja prije tebe."

Ahileju su se obrazi oblili rumenilom. Nisam znao je li mu neu-godno ili

drago, ili oboje.

„Ljudi će doznati za tvoju vještinu i tražit će od tebe da se boriš u njihovim

ratovima." Zastao je. „Sto ćeš im odgovoriti?"

„Ne znam", rekao je Ahilej.„Zasad će taj odgovor poslužiti. Poslije više neće biti dovoljan", rekao je

Hiron.

Nastupio je tajac, a zrak oko nas zategnuo se od napetosti. Ahi- lejevo je lice,

prvi put otkako smo došli, izgledalo upalo i smrknuto.

„A što je sa mnom?" upitao sam.Hironove tamne oči zagledale su se u moje. „Ti se nikad nećeš proslaviti kao

borac. Iznenađuje li te to?"

Govorio je kao da iznosi činjenice i to je nekako ublažilo ubod.„Ne", iskreno sam rekao.„A opet, sasvim je moguće da postaneš sposoban vojnik. Želiš li to naučiti?"Pomislio sam na ugašene oči onog dječaka, kako je brzo njego-va krv

natopila tlo. Pomislio sam na Ahileja, najvećeg ratnika svojeg naraštaja.

Pomislio sam na Tetidu, koja će mi ga uzeti bude li mogla.

„Ne", rekao sam.1 to je bio kraj naše poduke vojničkim vještinama.

83

Proljeće je prešlo u ljeto, zatoplilo je i šume su se bujno razlistale, s izobiljem

divljači i voća. Ahilej je navršio četrnaestu godinu i gla-snici su mu donijeli

darove koje mu je poslao Pelej. Bilo ih je neobič-no vidjeti ovdje, u njihovim

odorama s oznakama palače. Promatrao sam kako očima odmjeravaju mene,

Ahileja, najviše Hirona. Glasi-ne su u palači bile na cijeni i stoga će ove ljude

dočekati kao kraljeve kad se vrate onamo. Bilo mi je drago kad su natovarili

prazne kov-čege na leda i otišli.

Darovi su nam dobro došli: nove strune za liru, nove tunike sat-kane od

najfinije vune. Bio je tu i novi luk i strjelice s vršcima od željeza. Prstima smo

opipali kovinu, oštre šiljke kojima ćemo loviti hranu u danima pred nama.

Neki su darovi bili manje korisni: plaštevi kruti od zlatne oplate, koji bi odali

vlasnika na udaljenosti od pedeset koraka, te pojas opto-čen draguljima, pretežak

da bi ga se nosilo u bilo kojoj prilici. Bio je tu i pokrov za konja, bogato izvezen,

namijenjen kneževskom konju.

„Nadam se da to nije za mene", rekao je Hiron podignuvši jednu obrvu.

Razderali smo ga i od njega izradili obloge, zavoje i krpe za pranje; gruba tkanina

bila je kao stvorena za ribanje skorene prljav- štine i ostataka hrane.

To poslijepodne ležali smo na travi pred ulazom u špilju. „Prošla je gotovo

godina otkako smo tu", rekao je Ahilej. Povjetarac nam je hladio kožu.

„Ne čini mi se da je tako mnogo prošlo", odgovorio sam. Napola sam

drijemao, pogleda izgubljenoga u titravoj modrini poslijepod-nevnog neba.

„Nedostaje li ti palača?"Pomislio sam na darove njegova oca, na sluge i njihove poglede, na

ogovaranja koja će šapatom prenositi palačom.

„Ne", rekao sam.„Ni meni", rekao je. „Mislio sam da hoće, ali ne nedostaje mi."Dani su slijedili jedan za drugim, i mjeseci, i prošla je još jedna godina.

84

D E S E T O P O G L A V L J E

Bilo je proljeće i bilo nam je petnaest godina. Zimski seled zadržao dulje nego obično pa smo bili sretni što napokon

možemo opet van, na sunce. Skinuli smo tunike, a koža nam

je bridjela pod laganim lahorom. Nisam bio tako gol cijelu zimu; bilo

je prehladno da bismo skidali krzna i ogrtače, osim da se na brzinu

operemo u izdubljenoj stijeni koja nam je služila za kupanje. Ahilej

se protezao, razgibavajući udove koji su mu se ukočili od predugog

boravka u zatvorenome. Jutro smo proveli plivajući i loveći divljač u

šumi. Mišići su mi bili ugodno umorni, zadovoljni što se opet nji-

ma služim.

Promatrao sam ga. Osim nemirne površine rijeke, na gori Pelion

nije bilo zrcala pa sam se mogao mjeriti samo prema promjenama

na Ahileju. Udovi su mu i dalje bili vitki, ali sad sam na njima vidio

mišiće kako se nadižu i spuštaju pod kožom dok se kreće. I lice mu

je očvrsnulo, a leda postala šira nego što su bila.

„Izgledaš starije", rekao sam.Stao je, okrenuo se prema meni. „Da?"„Da." Kimnuo sam. „A ja?"„Dođi ovamo", rekao je. Ustao sam i prišao mu. Trenutak me pro-

matrao. „Da", rekao je.

„Kako?" Htio sam znati. „Puno starije?"„Lice ti je drukčije", rekao je.

85

„Gdje?"Dodirnuo mi je čeljust lijevom rukom, povukao po njoj prsti-ma. „Ovdje.

Lice ti je šire nego prije." Prinio sam ruku licu da vidim mogu li napipati tu

razliku, ali činilo mi se da je sve isto, kost i koža. Uhvatio je moju ruku svojom i

spustio mi je na ključnu kost. „I tu si širi", rekao je. „I tu." Prstom je blago

dodirnuo meku izbočinu koja mi je iskočila na vratu. Progutao sam i osjetio kako

mu se vršak pr-sta opire kretanju.

„Sto još?" upitao sam.Pokazao je na prugu nježnih, tamnih dlačica što su mi se s grudi spuštale niz

trbuh.

Zastao je, a meni je lice planulo.„Dosta", rekao sam, otresitije nego što sam htio. Ponovno sam sjeo na travu, a

on se nastavio protezati. Gledao sam kako mu povjeta-rac mrsi kosu, kako mu

sunce kupa zlatnu kožu. Legao sam na leda i pustio da okupa i mene.

Nakon nekog vremena prestao je vježbati i sjeo pokraj mene. Promatrali smo

travu, stabla i izbojke novih pupoljaka koji su se tek pomolili.

Glas mu je bio ravnomjeran, gotovo nehajan. „Mislim da ne bi bio

nezadovoljan. Time kako sad izgledaš."

Lice mi je ponovno planulo. Ali više nismo razgovarali o tome.Bilo nam je gotovo šesnaest godina. Uskoro će Pelejevi glasnici doći s

darovima, uskoro će bobice sazreti, voće porumenjeti i pasti nam u ruke.

Šesnaesta je bila posljednja godina djetinjstva za nas, godina prije no što će nas

očevi proglasiti muškarcima i prije.no što ćemo početi nositi ne samo tunike

nego i plašteve i hitone. Ahileju će dogovoriti brak, a i ja se mogu oženiti budem

li htio. Ponovno sam pomislio na sluškinje, s njihovim otupjelim očima. Sjetio

sam se od- sječaka razgovora drugih dječaka što sam ih načuo, priča o dojkama i

bokovima i vrelim zagrljajima.

86

Mekana je poput vrhnja.Kad te obuhvati bedrima, zaboravit ćeš kako se zoveš.Glasovi dječaka postajali su kreštavi od uzbuđenja, lica zajapurena. Ali kad

sam si pokušao dočarati o čemu govore, misli su mi bježale, poput ribe koja

sklizne iz stiska i ne da se uhvatiti.

Umjesto toga navirale su mi druge slike. Nagib vrata prignutoga nad lirom,

kosa što sja u svjetlu vatre, ruke s onim treptavim tetiva-ma. Cijele smo dane bili

zajedno pa nisam mogao pobjeći od mirisa ulja kojim je mazao stopala, djelića

gole kože koju bih nakratko vidio dok se odijevao. Otrgnuo bih pogled s njega i

sjetio se onog dana na žalu, hladnoće u njegovim očima i kako je otrčao od mene.

I uvijek bih se sjetio njegove majke.

Počeo sam odlaziti sam, rano ujutro, dok je Ahilej još spavao, ili poslijepodne

kad je vježbao zamahe kopljem. Sa sobom sam nosio flautu, ali rijetko sam

svirao. Umjesto toga našao bih stablo na koje ću se nasloniti i udisao svjež dah

čempresa koji je zapuhivao s kru-ne planine.

Polako, kao da ne želi da je primijetim, ruka bi mi spuznula medu bedra. Bilo

je nečega sramotnog u tome što sam činio, a još sam se više sramio misli koje su

pratile taj čin. Ali bilo bi još gore takvo što misliti u špilji od ružičastog kremena,

dok je on uz mene.

Povratak u špilju katkad bi mi teško padao. „Gdje si bio?" pitao bi me.„Samo..." govorio bih i pokazivao rukom nekamo neodređeno.On bi kimnuo. Ali znao sam da je primijetio crvenilo koje mi je oblijevalo

obraze.

Ljeto je zapeklo sve vrelije i tražili smo sjenovitu rijeku, vodu od koje se

odbijeskivalo svjetlo dok smo se praćakali i ronili. Kamenje na dnu bilo je

prohladno i obraslo mahovinom i kotrljalo mi se pod nožnim prstima dok sam

gacao riječnim koritom. Dovikivali smo se i plašili ribe koje su bježale u svoje

blatnjave rupe ili uzvodno, gdje

87

je bilo mirnije. Bujice od leda što se otapao u proljeće slabjele su, pa sam ležao na

leđima i pustio da me nosi snena struja. Godilo mi je toplo sunce na trbuhu i

hladna dubina rijeke ispod mene. Ahilej je plutao pokraj mene ili plivao protiv

sporoga riječnog toka.

Kad nam je to dodijalo, hvatali bismo se za grane vrba što su se spuštale nisko

iznad površine i visjeli na njima dopola vireći iz vode. Tog su nam se dana noge

prepletale dok smo se bacakali i natezali pokušavajući baciti jedan drugoga u

rijeku ili se pak uzverati na gra-nu onoga drugoga. Odjednom sam nagonski

pustio svoju granu i uhvatio se za njega, obgrlivši mu gornji dio tijela. Ispustio je

oooh od iznenađenja. Trenutak smo tako lamatali i smijali se, moje ruke čvrsto

obavijene oko njega. A onda se začuo oštar prasak, grana je popustila i obojica

smo pljusnuli u rijeku. Studena se voda zatvorila nad nama, a mi smo se i dalje

hrvali dok nam je skliska koža izmicala rukama.

Izronili smo zadihani i željni igre. Bacio se na mene, potisnuo me prema

dolje kroz bistru vodu. Koprcali smo se, izronili da udahnemo zraka i ponovno

potonuli.

Napokon smo ispuzali na obalu, pluća na izmaku snage, lica cr-venih od

predugog boravka pod vodom, i ispružili se ondje među vi-sokim šašem i

močvarnim travama. Noge su nam utonule u hladan mulj uz rub rijeke. Voda mu

se i dalje cijedila iz kose, a ja sam pro-matrao kako se skuplja u kapljice i putuje

mu preko nadlaktica i prsa.

Ujutro na njegov šesnaesti rođendan rano sam se probudio. Hiron mi je

pokazao jedno stablo na udaljenom obronku Peliona gdje su upravo dozrele

smokve, prve ove godine. Ahilej ne zna za tu smokvu, uvjerio me kentaur.

Promatrao sam ih danima, gledao kako tvrdi ze-leni čvorići bubre i tamne,

debljaju se noseći sjeme. A sad ću mu ih nabrati za doručak.

To nije bio jedini dar od mene. Našao sam odstajao komad jasena, koji sam

potajno obrađivao rezbareći kroz meke slojeve. Tijekom go-tovo dva mjeseca

pojavio se oblik: dječak svira liru, glave podignute

88

prema nebu, otvorenih usta kao da pjeva. I sad je bio uz mene, kad sam se uputio

ka smokvi.

Plodovi su visjeli na granama, otežali i gusto nanizani, njihova mesnata

oblina podatna na dodir - još dva dana i prezreli bi. Obrao sam ih, stavio u

izrezbarenu drvenu zdjelu i pažljivo ih donio u špilju.

Ahilej je sjedio na čistini s Hironom, a uz noge mu je stajala ne-otvorena

škrinja s Pelejevim darovima. Vidio sam kako su mu oči si-nule kad je spazio

smokve. Skočio je na noge i nestrpljivo posegnuo u zdjelu prije nego što sam

uopće stigao sjesti pokraj njega. Jeli smo dok se nismo prejeli, a prste i bradu

umrljali ljepljivom slatkoćom.

U škrinji koju je poslao Pelej bilo je još tunika i struna za liru, a ovaj put, za

šesnaesti rodendan, i plašt obojen skupocjenom grimi-znom bojom koja se

dobiva iz školjke volka. Bio je to plašt za kralje-vića, za budućeg vladara, i vidio

sam da mu je po volji. Dobro će mu stajati, znao sam, grimiz će još bogatije sjati

uza zlato njegove kose.

I Hiron ga je darivao: dao mu je štap za hodanje i novi bodež za pojas.

Naposljetku sam mu predao svoj kipić. Razgledao ga je prela-zeći vršcima prstiju

preko sitnih tragova mojeg noža.

„To si ti", rekao sam i glupavo se iskesio od uha do uha.Podignuo je pogled, a u očima mu je zasjalo zadovoljstvo.„Znam", rekao je.Nedugo poslije, jedne smo večeri dokasno ostali sjediti uz žera-vicu što je

još tinjala na ognjištu. Ahilej je izbivao dobar dio poslije- podneva: došla je

Tetida i zadržala ga duže nego obično. Sad je svi-rao liru moje majke. Glazba je

zvonila, tiha i jasna poput zvijezda na svodu nad nama.

Čuo sam kako je Hiron pokraj mene zijevnuo i promeškoljio se da se spusti

još niže na podvijenim nogama. Trenutak poslije, lira je utihnula i Ahilejev je

glas prosjekao tišinu. „Jesi li umoran, Hirone?"

„Jesam."„Onda ćemo te ostaviti da počineš."

89

Nije se obično tako brzo povlačio niti govorio u moje ime, ali i ja sam bio

umoran pa nisam prigovorio. Ustao je i poželio Hironu laku noć te ušao u špilju.

Protegnuo sam se, upio još nekoliko časaka vatre koja je trnula i pošao za njim.

Ahilej je već bio u postelji, lica vlažnoga od umivanja na izvoru. I ja sam se

oprao vodom koja mi je hladila čelo.

Rekao je: „Nisi me ništa pitao o majčinu posjetu."„Kako je ona?" upitao sam.„Dobro." Uvijek je ponavljao taj jedan te isti odgovor. Zato ga katkad ništa

nisam pitao.

„Dobro." Zahvatio sam dlanovima vodu da isperem sapun s lica. Izrađivali

smo ga od maslinova ulja pa je još blago mirisao na masli-nu, uljasto i mekano.

Ahilej je ponovno progovorio: „Kaže da nas ne vidi ovdje."Nisam očekivao da će još nešto reći. „Hmmmm?"„Ne vidi nas ovdje. Na Pelionu."Nešto sam naslutio u njegovu glasu, neki grč. Okrenuo sam se prema njemu.

„Kako to misliš?"

Oči je upro u strop kao da ga proučava. „Kaže... pitao sam je pro-matra li nas

ovdje." Glas mu je bio visok. „Kaže da ne."

U špilji je zavladala tišina. Potpuna tišina, osim šuma vode koja je sporo

otjecala.

„Oh", rekao sam.„Htio sam ti to reći. Jer..." zastao je. „Jer sam mislio da bi to htio znati.

Ona..." ponovno je oklijevao. „Nije joj bilo drago što sam je to pitao."

„Nije joj bilo drago", ponovio sam. Zavrtjelo mi se koliko sam u mislima

okretao i prevrtao njegove riječi. Ona nas ne vidi. Shvatio sam da stojim kao

ukipljen pokraj umivaonika, s ručnikom još podignu-tim do brade. Prisilio sam

se da odložim platno, da priđem postelji. U meni su se mahnito razbuktali i nada

i strah.

Odgrnuo sam pokrivače i legao u postelju, već toplu od njegova tijela. On je i

dalje netremice zurio u strop.

90

„Jesi li... zadovoljan njezinim odgovorom?" napokon sam ga upitao.„Da", rekao je.Na trenutak smo ležali ondje, u toj napetoj i živoj tišini. Obično smo uvečer

jedan drugome pričali šale ili pripovijesti. Strop iznad nas bio je oslikan

zvijezdama i kad bismo se umorili, pokazivali smo ih jedan drugome. „Orion",

rekao bih slijedeći njegov prst. „Plejade."

Ali večeras nije bilo ničega. Sklopio sam oči i čekao, dugo, dugo, dok nisam

zaključio da je zaspao. A onda sam se okrenuo da ga po-gledam.

Ležao je na boku i gledao me. Nisam čuo kad se okrenuo. Nikad ga ne

čujem. Ležao je potpuno nepomično, s onom samo sebi svoj-stvenom

mirnoćom. Udahnuo sam zrak, svjestan praznog prostora tamnog jastuka između

nas.

Nagnuo se prema meni.Usta su nam se otvorila, njegova pod mojima, moja pod njegovi-ma, a toplina

njegova mednoga grla prelila se u moje. Nisam mogao misliti, nisam mogao ništa

do upijati ga, svaki dah kako je dolazio, njegove mekane gipke usne. Bilo je to

čudo.

Drhtao sam bojeći se da ne ode. Nisam znao što raditi, kako mu ugoditi.

Poljubio sam ga u vrat, u široke grudi, i okusio sol. Kao da je sazrijevao pod

mojim dodirom. Mirisao je na bademe i zemlju. Pritisnuo se uz mene gnječeći

mi usne u vino.

Kad sam ga uhvatio rukom, umirio se, mekan poput nježnog baršuna

cvjetnih latica. Poznavao sam Ahilejevu zlatnu put i luk njegova vrata, udubine

njegovih laktova. Znao sam kako izgleda kad je opijen užitkom. Naša su se tijela

smjestila jedno u drugo po-put dlanova. Pokrivači su se naborali oko mene.

Zbacio ih je s nas obojice. Zrak na koži osupnuo me pa sam zadrhtao. On se

ocrtavao na pozadini svoda oslikana zvijezdama; Sjevernjača mu je sjedila na

ramenu. Rukom mi je klizio preko trbuha, koji se ubrzano dizao i spuštao.

Milovao me nježno kao da gladi najfiniju tkaninu i boko-vi su mi se uzdignuli

prema njegovu dodiru. Privukao sam ga bliže

91

sebi i drhtao, drhtao. I on je drhtao. Zvučao je zadihano, kao da je dugo i brzo

trčao.

Izgovorio sam njegovo ime, mislim. Prohujalo je kroz mene; bio sam šupalj

poput trstike obješene da svira na vjetru. Vrijeme nije pro-lazilo, postojalo je

samo naše disanje.

Njegova mi se kosa našla medu prstima. Nešto se u meni skuplja-lo, otkucaji

krvi, koja je kipjela uz pokrete njegove ruke. Pritisnuo je lice uz moje, ali ja sam

ga stezao još tješnje, privlačio još bliže. Nemoj stati, rekao sam.

Nije stao. Ono nešto u meni se skupljalo i skupljalo sve dok mi promukli krik

nije provalio iz grla, a ja se izvio prema njemu u bol-no slatkom luku vrhunca.

To nije bilo dovoljno. Posegnuo sam rukom, pronašao točku nje-gova užitka.

Oči su mu se sklopile. Volio je ujednačene pokrete, osje-ćao sam to po tome

kako mu je zastao dah, po žudnji. Moji prsti bili su neumorni, slijedili su svaki,

sve brži uzdah. Kapci su mu bili boje neba u svitanje, mirisao je na zemlju poslije

kiše. Usta su mu se otvo-rila u nerazgovijetnu poviku, a privijali smo se táko

tijesno jedan uz drugoga da sam na sebi osjetio mlaz njegove topline. Zadrhtao je

i ostali smo mirno ležati.

Polako, kao da se spušta suton, postajao sam svjestan svojeg zno-ja, vlažnih

pokrivača i mokrine što nam se klizala po trbusima. Raz-dvojili smo se, jedva se

otrgnuvši jedan od drugoga, lica nateklih i izgnječenih od poljubaca. Spilja je

mirisala vrelo i slatko, poput voća pod suncem. Oči su nam se srele i nismo

govorili. Presjekao me strah, naglo i oštro. Sad nastupa trenutak najveće

pogibelji; zgrčio sam se od straha da će on požaliti.

Rekao je: „Nisam mislio..." I zastao. Ništa više na svijetu nisam želio nego

čuti ono što nije izgovorio.

„Sto?" upitao sam ga. Ako je loše, neka bude brzo gotovo.„Nisam mislio da ćemo ikad..." Oklijevao je nad svakom riječi, to mu nisam

mogao zamjeriti.

92

„Nisam ni ja", rekao sam.„Je li ti žao?" Riječi su brzo izletjele iz njega, u jednom dahu.„Ne", rekao sam.„Ni meni."Tad je nastupila tišina, a ja nisam mario ni za vlažnu postelju ni za svoje

znojno tijelo. Njegove su oči bile postojane, zelene i prošarane zlatom. U meni je

nabujala neka sigurnost, uglavila mi se u grlo. Nikad ga neću ostaviti. Ovo će

trajati uvijek, dok god mi on to bude dopuštao.

Da sam mogao naći riječi da izgovorim takvo što, izgovorio bih to. Ali nije

bilo tih riječi koje bi mi se činile dovoljno velikima da obuhvate svu tu nabujalu

istinu.

Kao da me čuo, posegnuo je za mojom rukom. Nisam morao gle-dati, njegovi

prsti usjekli su mi se u pamćenje, vitki i išarani venama kao latice, snažni i brzi,

prsti koji nikad ne griješe.

„Patroklo", rekao je. Uvijek je na riječima bio vještiji od mene.Sutra ujutro probudio sam se ošamućen, tijela omamljena od to-pline i ugode.

Nakon nježnosti slijedilo je još strasti; usporili smo tad, dali si vremena, u

snovitoj noći koja je trajala i trajala. Sad, dok sam ga gledao kako se meškolji

pokraj mene, a ruka mu leži na mo-jem trbuhu, vlažna i skupljena kao cvijet u

zoru, ponovno me obu-zela strepnja. Odjednom sam se sjetio svega što sam

govorio i radio, zvukova koje sam ispuštao. Bojao sam se da se čarolija raspršila,

da će svjetlo što se uvuklo kroz ulaz u špilju pretvoriti sve u kamen. Ali onda se

on probudio, usnama oblikovao napola sanjiv pozdrav, i ruka mu je već

posegnula za mojom. Ležali smo tako sve dok špilju nije rasvijetlilo jutro i Hiron

nas pozvao.

Jeli smo, zatim otrčali do rijeke oprati se. Uživao sam u slasti tog

čudesnog osjećaja da ga smijem neskriveno promatrati, uživati u igri svjetla

i sjene na njegovim udovima, u izvijenu luku njegovih leda dok zaranja pod

vodu. Poslije smo ležali na riječnoj obali, nanovo otkrivajući obrise i zakutke

svojih tijela. Ovo, i ovo, i ovo. Bili smo

93

poput bogova u osvit svijeta, a naša je radost tako blistala da nismo vidjeli ništa

do jedan drugoga.

Ako je Hiron i primijetio kakvu promjenu na nama, ništa nije spominjao. Ali

svejedno sam se brinuo.

„Misliš li da će se ljutiti?"Bili smo pokraj maslinika na sjevernoj strani planine. Ovdje su lahori

najumilnije puhali, slatki i svježi poput izvorske vode.

„Mislim da neće." Dodirnuo mi je ključnu kost, potez po kojem je volio

kliziti prstom.

„Ali mogao bi. Sigurno sad već sve zna. Da mu nešto kažemo?"Nisam se prvi put to pitao. Cesto smo o tome raspravljali u za-vjereničkom

žaru.

„Ako želiš." To je i prije rekao.„Misliš da se neće ljutiti?"Zastao je razmišljajući. To sam volio kod njega. Koliko god sam ga puta pitao

jedno te isto, uvijek je odgovarao kao da je to prvi put.

„Ne znam." Oči su mu srele moje. „Je li to važno? Neću zbog toga prekinuti

ovo." Glas mu je bio topao od želje. Osjetio sam kako mu odgovaram toplinom

koja mi se razlila po puti.

„Ali mogao bi reći tvojem ocu. A on bi se mogao ljutiti."Rekao sam to gotovo očajnički. Ubrzo će mi se koža tako zagrijati da više

neću moći rasuđivati.

„Pa što ako se naljuti?" Prvi put kad mi je rekao tako nešto, zapa-njio sam se.

Da mu se otac naljuti, a da Ahilej ipak radi po svojemu - to nisam mogao

shvatiti, jedva sam mogao zamisliti. To me smući- valo kao kakvo opojno

sredstvo. Nikad mi nije dojadilo.

„A što je s tvojom majkom?"To je bilo trojstvo mojih strahova: Hiron, Pelej i Tetida.Slegnuo je ramenima. „Sto ona može? Oteti me?"Mene ubiti, pomislio sam. Ali nisam to rekao naglas. Lahor je pre- umilno

pirio, a sunce pretopio grijalo da bi se takva misao izgovorila.

94

Trenutak me proučavao. „Je li ti važno ljute li se oni ili ne?"Da. Grozio sam se pomisli da je Hiron nezadovoljan mnome.

Ne-odobravanje me uvijek duboko pogađalo, nisam ga mogao samo tako otresti

slijeganjem ramenima kao Ahilej. Ali dođe li do toga, neću dopustiti da nas to

razdvoji. „Ne", rekao sam mu.

„Dobro", rekao je.Posegnuo sam rukom i pogladio čuperke koji su mu padali preko

sljepoočnica. Sklopio je oči. Promatrao sam mu lice, zadignuto ususret suncu.

Bilo je nečega nježnog u njegovim crtama, zbog čega je katkad izgledao mladi no

što je doista bio. Usne su mu bile rumene i pune.

Otvorio je oči. „Imenuj mi jednog junaka koji je bio sretan."Razmislio sam. Heraklo je sišao s uma i zaklao svoju obitelj; Te- zej je

izgubio mladenku i oca; Jazonovu djecu i novu ženu umorila je njegova bivša

žena; Belerofont je ubio čudovišnu Himeru, ali je na-kon pada s Pegazovih leđa

ostao kljast.

„Ne možeš." Ustao je s tla i sjeo nagnuvši se naprijed.„Ne mogu."„Znam. Nikad ti ne daju da budeš slavan i sretan." Podignuo je obrvu. „Odat

ću ti jednu tajnu."

„Reci." Volio sam kad je bio ovakav.„Ja ću biti prvi." Uhvatio me za ruku i stegnuo je dlanom. „Pri- segni."„Zašto ja?"„Jer si ti razlog. Prisegni."„Prisežem", rekao sam, izgubljen u rumenilu njegova obraza, u plamenu

njegovih očiju.

„Prisežem", ponovio je on.Sjedili smo tako jedan trenutak dok su nam se ruke dodirivale. Onda se on

nasmijao.

„Mogao bih pojesti cijeli svijet, i to sirov."I tad je negdje na obroncima ispod nas zasvirala trublja. Bio je to kratak,

promukao zvuk, kao da oglašava upozorenje. Prije nego što

95

sam stigao bilo što reći ili se pomaknuti, on je već bio na nogama, bodeža

izvučenoga iz korica koje je nosio na bedru. Bio je to samo lovački nož, ali u

njegovim rukama bilo je to opasno oružje. Stajao je napet, potpuno nepomičan,

osluškujući svim svojim polubožan- skim osjetilima.

I ja sam imao bodež. Tiho sam posegnuo za njim i ustao. On se postavio

između mene i zvuka trube. Nisam znao trebam li mu prići, stati pokraj njega sa

svojim oružjem podignutim za napad. Na kraju nisam. Bila je to vojnička truba, a

za borbu je, kako je tako izravno rekao Hiron, nadaren on, ne ja.

Truba je ponovno zaječala. Čuli smo šanj niskog raslinja kroz koje se probijao

par nogu. Jedan čovjek. Možda se izgubio, možda je u pogibelji. Ahilej je

zakoračio prema mjestu odakle je dopirao zvuk. Kao da mu odgovara, truba se

ponovno oglasila. A onda je glas ri- knuo planinom: „Prinče Ahileju!"

Skamenili smo se.„Ahileju! Došao sam potražiti princa Ahilej a!"Ptice su u jatu prhnule s drveća bježeći pred bukom.„Šalje ga tvoj otac", šapnuo sam. Samo bi kraljev glasnik znao gdje nas može

naći.

Ahilej je kimnuo, ali izgledao je kao da se ne želi javiti. Pomislio sam kako

mu srce zacijelo tuče kao ludo, jer samo trenutak prije bio je pripravan ubiti.

„Tu smo!" povikao sam kroz svijene dlanove. Škanje je načas prestalo.„Gdje?"„Možeš li slijediti moj glas?"Mogao je, ali teško. Prošlo je dosta vremena prije nego što je na-pokon

iskoračio na čistinu. Lice mu je bilo izgrebeno, a tunika u bojama palače

natopljena znojem. Kleknuo je nerado, kao da nam predbacuje. Ahilej je spustio

bodež, premda sam primijetio da ga i dalje čvrsto steže.

96

„Da?" Glas mu je bio hladan.„Tvoj otac šalje po tebe. Imaš hitnog posla kod kuće."Osjetio sam kako sam se ukipio, jednako nepomičan kao što je Ahilej bio

trenutak prije. Ako se uopće ne budem micao, možda ne-ćemo morati ići.

„Kakvog posla?" upitao je Ahilej.Čovjek se donekle sabrao. Sjetio se da razgovara s kraljevićem.„Oprosti, gospodaru, ne znam sve o tome. Peleju su došli glasnici iz Mikene s

novostima. Tvoj se otac večeras namjerava obratiti svo-jem narodu i htio bi da i

ti budeš ondje. Doveo sam konje za vas."

Nastupio je trenutak tišine. Gotovo sam pomislio da će Ahilej odbi-ti. Ali

naposljetku je rekao: „Patroklo i ja moramo skupiti svoje stvari."

Na povratku u špilju, Hironu, Ahilej i ja nagađali smo što bi mogle biti te

novosti. Mikena je bila daleko na jugu, a ondje je vladao kralj Agamemnon, koji

se volio nazivati gospodarom muškaraca. Govorilo se da ima najveću vojsku od

svih naših kraljevstava.

„Što god da je na stvari, neće nas biti samo noć ili dvije", rekao mi je Ahilej.

Kimnuo sam, zahvalan na tim riječima. Samo nekoliko dana.

Hiron nas je čekao. „Čuo sam viku", rekao je kentaur. Ahilej i ja dobro smo

ga poznavali i razabrali smo mu neodobravanje u glasu. Nije volio da se narušava

mir na njegovoj planini.

„Otac me poziva kući", rekao je Ahilej, „samo večeras. Očekujem da ću se

brzo vratiti."

„Tako dakle", rekao je Hiron. Djelovao je krupnije nego inače, Stojeći

ondje, kopita tamnih na svijetloj travi, riđih bedara koja mu se presijavaju na

suncu. Upitao sam se hoće li biti usamljen bez nas. Nikad ga nisam vidio s

drugim kentaurom. Jedanput smo ga pitali za njih i lice mu se ukočilo.

„Barbari", rekao je.

Skupili smo svoje stvari. Jedva da sam imao što ponijeti sa sobom: pokoju

tuniku, flautu. Ahilej je posjedovao tek nešto malo više: odje-ću, nekoliko

vršaka za koplja koja je izradio i kip koji sam mu izrez- bario. Spremili smo ih

u kožnate torbe i pošli se pozdraviti s Hiro-

97

nom. Uvijek smjeliji, Ahilej je zagrlio kentaura obujmivši ga rukama tamo gdje

su se konjske sapi pretapale u ljudsku put. Glasnik koji je čekao iza mene

premjestio se s noge na nogu.

„Ahileju", rekao je Hiron, „sjećaš li se da sam te pitao što ćeš na-praviti kad

ljudi budu htjeli da se boriš?"

„Da", rekao je Ahilej.„Trebao bi razmisliti o odgovoru", rekao je Hiron. Hladni su mi trnci

prostrujili tijelom, ali nisam stigao o tome razmišljati. Hiron se već okrenuo

prema meni.

„Patroklo", rekao je kao da me poziva. Zakoračio sam prema nje-mu, a on mi

je na glavu položio ruku, veliku i toplu poput sunca. Udahnuo sam miris koji je

pripadao samo njemu, miris konja i zno-ja i ljekovitih trava i šume.

Glas mu je bio tih. „Sad više ne odustaješ tako lako kao nekad", rekao je.Nisam znao što reći na to pa sam rekao: „Hvala."Tračak smiješka. „Ostaj mi dobro." A onda, kad je povukao ruku, osjetio sam

samo hladnoću na glavi.

„Brzo ćemo se vratiti", ponovio je Ahilej.Hironove su oči bile tamne pod kosim zrakama poslijepodnevnog sunca.

„Čekat ću vas", rekao je.

Naprtili smo torbe na ramena i krenuli s čistine pred špiljom. Sunce je već

prešlo podnevnik i glasnik je bio nestrpljiv. Brzo smo se spustili niz planinu i

zajahali konje koji su nas čekali. Nakon toli-kih godina na nogama, čudno sam se

osjećao u sedlu, a konji su me zbunjivali. Napola sam očekivao da progovore, ali

naravno da nisu govorili. Okrenuo sam se u sedlu da bacim posljednji pogled na

Pe- lion. Nadao sam se da ću možda vidjeti špilju od ružičastog kreme- na,

možda samoga Hirona. Ali bili smo predaleko. Okrenuo sam se prema cesti i

dopustio da me odvedu u Ftiju.

98

J E D A N A E S T O P O G L A V L J E

Posljednje zrake sunca žarile su se na zapadnom obzorudok smo prelazili graničnik koji je obilježavao početak imanja

palače. Čuli smo dovikivanje stražara i trubu koja im odgova-

ra. Uspeli smo se na hrbat brežuljka, a pred nama se sterala palača;

iza nje ležalo je mrko more.

A onda se na kućnom pragu, naglo poput bljeska munje, ukaza-

la Tetida. Kosa joj je sjala, crna na pozadini bijelog mramora palače.

Halja joj je bila tamna, boje nemirna mora, natučena ljubičasta po-

miješana s uzburkanim sivilom. Negdje pokraj nje stajali su stražari

i Pelej, ali nisam ih gledao. Vidio sam samo nju i zakrivljenu oštricu

njezine stegnute čeljusti.

„Tvoja majka", šapnuo sam Ahileju. Mogao bih se zakleti da je

tijevnula očima prema meni kao da me čula. Gutnuo sam i prisilio se

da krenem dalje. Neće me povrijediti, Hiron je rekao da neće.

Bilo je čudno vidjeti je medu smrtnicima; prema njoj su svi, bez

razlike, i stražari i Pelej, djelovali blijedo i isprano, premda je njezina

koža bila bijela poput izbijeljene kosti. Stajala je podalje od njih zasi-

jecajući u nebo svojom natprirodnom visinom. Stražari su od straha

I poštovanja oborili pogled.

Ahilej je skočio s konja pa sam i ja sjahao. Tetida ga je privinu-

la k sebi u zagrljaj, a ja sam primijetio kako se stražari premještaju s

99

noge na nogu. Pitali su se kakva joj je koža na dodir i bilo im je dra-go što ne

znaju.

„Sine utrobe moje, moja krv i moje meso. Ahileju", rekla je. Te riječi nije

izgovorila glasno, ali ipak su odjeknule dvorištem. „Neka si dobrodošao kući."

„Hvala ti, majko", rekao je Ahilej. Shvatio je kako ona želi poka-zati da on

pripada njoj. Svi smo to shvatili. Dolikovalo je da sin prvo pozdravi oca, majke

su bile na drugom mjestu, ako i tamo. Ali ona je božica. Pelej je stisnuo usta, ali

nije rekao ništa.

Kad ga je pustila iz zagrljaja, Ahilej je prišao ocu. „Neka si dobro-došao,

sine", rekao je Pelej. Glas mu je zvučao slabašno nakon glasa njegove žene božice

i vidljivo je ostario otkako smo ga posljednji put vidjeli. Nije nas bilo ovdje tri

godine.

„I tebi dobrodošlica, Patroklo."Svi su se okrenuli prema meni i uspio sam se nekako nakloniti. Bio sam

svjestan da me Tetida strijelja pogledom. Koža mi je od toga bridjela kao da sam

iz polja čičaka izgreben skočio u more. Bilo mi je drago kad je Ahilej progovorio.

„Kakve su novosti, oče?"Pelej je bacio pogled na stražare. Mora da su se nagađanja i glasi-ne širile po

svim hodnicima palače.

„Nisam ih objavio, niti ću ih objaviti dok se svi ne okupe. Čekali smo tebe.

Dođi da počnemo."

Pošli smo za njim u palaču. Htio sam razgovarati s Ahilejem, ali nisam se

usudio jer je Tetida hodala odmah iza nas. Sluge su se be-zglavo razmicale pred

njom, puši od iznenađenja. Božica. Noge su joj bešumno klizile po kamenom

podu.

Velika blagovaonica bila je pretrpana stolovima i klupama. Sluge su trčali s

pladnjevima hrane ili teglili vrčeve koji su se prelijevali od vina. U prednjem

dijelu prostorije bilo je postavljeno široko posto-lje. Ondje će sjediti Pelej, pokraj

sina i žene. Tri mjesta. Obrazi su mi planuli. Pa što sam očekivao?

100

Čak i u bučnoj graji priprema, Ahilejev je glas jasno zazvonio nadgla-savši

sve. „Oče, ne vidim mjesto za Patrokla." Još sam se više zacrvenio.

,Ahileju", šapnuo sam. To nije važno, htio sam reći. Sjedit ću s osta-lima,

sve je u redu. Ali on nije obraćao pozornost na mene.

„Patroklo mi je prisegnuti drug. Njegovo je mjesto pokraj mene." Tetidine su

oči zatreperile. Osjetio sam vrućinu u njima. Na usnama sam joj vidio da se ne

slaže.

„U redu", rekao je Pelej. Dao je slugi znak rukom i dodali su mje-sto za mene,

srećom, na suprotnoj strani stola od Tetide. Stišći se da budem što neprimjetniji,

slijedio sam Ahileja do naših mjesta.

„Sad će me ona mrziti", rekao sam.„Ionako te već mrzi", odgovorio mi je uz kratak bljesak smiješka.To me nije razuvjerilo. „Zašto je došla?" šapnuo sam. Samo nešto doista važno

moglo ju je dovesti ovamo, izvući je iz njezinih pod-morskih špilja. Njezino

gnušanje nada mnom nije bilo ništa prema onome što sam joj vidio na licu dok je

gledala Peleja.

On je zatresao glavom. „Ne znam. Čudno je to. Nisam ih vidio zajedno još

otkako sam bio mali dječak."

Sjetio sam se riječi što ih je Hiron uputio Ahileju na rastanku: tre-bao bi

razmisliti o odgovoru.

„Hiron misli da su vijesti o ratu."Ahilej se namrštio. „Ali u Mikeni je uvijek rat. Ne znam zašto bi nas zbog

toga zvali."

Pelej je sjeo na svoje mjesto i glasnik je tri puta kratko zasvirao u trubu. Bio

je to znak da možemo sjesti za stol. U običnim okolno-stima trebalo je

nekoliko minuta da se muškarci okupe jer bi se još zadržali na vježbalištima,

bez žurbe dovršavajući ono čime su se već bavili. Ali ovaj put nahrupili su

poput bujice nakon otapanja zim-skog leda. Dvorana se u hipu uskomešala,

puna ljudi koji su se na- guravali u potrazi za sjedalom i žamorili

prepričavajući glasine. Čuo sam im napetost u glasovima, uzbuđenje koje je

raslo. Nitko nije tra-tio vrijeme na to da se otrese na slugu ili nogom udari psa

koji prosi

101

hranu. Na pameti im nije bilo ništa osim poklisara iz Mikene i vije-sti koje je

donio.

I Tetida je sjela. Za nju nije bio postavljen ni tanjur ni nož: bogovi su živjeli

na ambroziji i nektaru, od isparavanja naših žrtava paljenica i vina što smo ga

polijevali po njihovim oltarima. Začudo, ovdje nije bila tako napadna, tako jarka,

kao vani. Glomazni komadi običnog namještaja kao da su je nekako umanjili.

Pelej je ustao. Dvorana je utihnula sve do najudaljenijih klupa. Podignuo je

pehar.

„Dobio sam vijest iz Mikene, od sinova Atrejevih, Agamemnona i Menelaja."

Sad su i posljednji žamor i meškoljenje potpuno utih-nuli. Čak su se i sluge

ukopale na mjestu. Nisam disao. Ispod stola, Ahilej je pritisnuo nogu uz moju.

„Dogodio se zločin." Ponovno je zastao kao da odmjerava što će slje-deće

reći. „Žena Menelajeva, kraljica Helena, oteta je iz palače u Sparti."

Helena! Prigušen šapat pronio se oko stola, od čovjeka do susje-da. Otkako se

udala, priče o njezinoj ljepoti još su se više razmahale. Menelaj je oko njezine

palače podignuo debele zidine od dvostrukog reda stijena; deset je godina

vježbao svoje vojnike da ih brane. Ali uza sve njegove napore, ukrali su je. Tko

je to učinio?

„Menelaj je primio veleposlanstvo kralja Prijama od Troje. Na čelu je bio

Prijamov sin, princ Paris, i on je odgovoran. On je ukrao kra-ljicu Sparte iz

njezine ložnice dok je kralj spavao."

Mukla grmljavina sablazni. Samo istočnjak može tako obeščasti- ti svojeg

domaćina. Svi znaju da se oni polijevaju miomirisima, da su iskvareni od

mekušnog života. Pravi bi je junak oteo pred svima, snagom svojeg mača.

„Agamemnon i Menelaj pozivaju muškarce Helade da otplove u Prijamovokraljevstvo i spase je. Troja je bogata i lako ćemo je svladati, kažu. Svi koji se

budu borili, kući će se vratiti s imutkom i slavom."

Bilo je to dobro sročeno. Naši su ljudi uvijek bili spremni ubijati za bogatstvo

i čast.

102

„Zatražili su da pošaljem izaslanstvo muškaraca iz Ftije i pristao sam."

Pričekao je da se žamor utiša i tek je onda dodao: „Ali neću po-vesti nikoga tko

sam ne želi ići. I neću ja predvoditi vojsku."

„Nego tko će je predvoditi?" netko je povikao.„To još nije određeno", rekao je Pelej. Ali vidio sam da mu je po-gled poletio

prema sinu.

Ne, pomislio sam. Rukom sam stegnuo rub stolice. Nejos. Preko puta mene,

Tetidino je lice bilo ledeno i smireno, oči ravnodušne. Znala je da se ovo

sprema, shvatio sam. Ona želi da on ide. Učinilo mi se da su Hiron i špilja od

ružičastog kremena nemoguće daleko, djetinja idila. Odjednom sam razumio

težinu Hironovih riječi: svijet će reći da je rat ono za što se Ahilej rodio. Da su

njegove ruke i hitre noge stvorene baš za to - za razaranje moćnih zidina Troje.

Bacit će ga među tisuće trojanskih kopalja i pobjedonosno gledati kako svoje

lijepe ruke prlja crvenom krvlju.

Pelej je domahnuo Feniksu, svojem najstarijem prijatelju, koji je sjedio za

jednim od prednjih stolova. „Gospodar Feniks zabilježit će imena svih koji se

žele boriti."

Zavladao je metež jer su muškarci poskakali s klupa. Ali Pelej je podignuo

ruku.

„Ima još." Pokazao je komadić lanene tkanine potamnio od gu-stih oznaka.

„Prije nego što se Helena zaručila s kraljem Menelajem, imala je mnogo

prosaca. Cini se kako su ti prosci prisegnuli da će je Štititi, bez obzira na to tko

dobije njezinu ruku. Agamemnon i Me- nelaj sad stavljaju na dušu tim ljudima

da ispune zadatak na koji su prisegnuli i vrate je mužu kojem po pravu

pripada." Pružio je lanenu tkaninu poklisaru.

Zurio sam. Prisega. U mislima mi se odjednom ukazala slika žerav- nice i

krvi što se izlijeva iz grla bijele koze. U nekoj raskošnoj dvorani punoj

divovskih muškaraca.

Poklisar je uzeo popis, dignuo ga uvis. Cijela odaja kao da se na- herila, nisam

mogao usredotočiti pogled. Počeo je čitati.

103

Antenor.Euripil.Mahaon.Prepoznao sam mnoga imena, svi smo ih prepoznali. Bili su to ju-naci i

vladari našeg doba. Ali za mene su bili i više od toga. Sve sam ih vidio u onoj

kamenoj odaji zagušljivoj od dima vatre.

Agamemnon. Sjetio sam se guste crne brade, smrknutog čovjeka stisnutih

očiju koje su sve pozorno pratile.

Odisej. Ožiljak što mu se omotao oko lista na nozi, svijetle me-snate boje

poput desni.

Ajant. Dvaput veći od svakoga u onoj dvorani, s golemim štitom iza sebe.Filoktet, strijelac.Menetijad.Poklisar je zastao na trenutak i čuo sam mrmljanje: tko? Moj se otac ničim

nije istaknuo u godinama mojeg progonstva, slava mu se umanjila, ime palo u

zaborav. A i oni koji su ga znali nisu nikad čuli za sina. Sjedio sam ukočen,

bojeći se pomaknuti da se ne bih odao. Ja sam prisegom vezan ići u ovaj rat.

Poklisar je pročistio grlo.Idomenej.Diomed.„Jesi li i ti medu njima? Ti si bio ondje?" Ahilej se okrenuo licem prema

meni. Govorio je tiho, jedva čujno, ali ipak sam strahovao da će ga netko čuti.

Kimnuo sam. Grlo mi je presušilo i nisam mogao protisnuti ni riječ. Mislio

sam samo na opasnost koja prijeti Ahileju, kako ću ga pokušati zadržati ovdje,

ako mogu. Nisam uopće mislio na sebe.

„Slušaj. To više nije tvoje ime. Nemoj ništa govoriti. Smislit ćemo što nam je

činiti. Pitat ćemo Hirona." Ahilej nikad nije tako govo-rio, svaka mu je riječ u

hitnji zasijecala u onu prethodnu. Njegova me užurbanost donekle osvijestila, a

njegove me oči osokolile. Po-novno sam kimnuo.

104

Imena su se nizala, oživljavala sjećanja. Tri žene na podiju, jedna od njih

Helena. Gomila blaga i moj namršteni otac. Kamen pod mo-jim koljenima.

Mislio sam da sam sve to sanjao. Nisam.

Kad je poklisar završio, Pelej je otpustio muškarce. Struži klu-pama, ustali su

kao jedan u gorljivoj želji da se požure prijaviti kod Feniksa. Pelej se okrenuo

prema nama. „Dođite. Želim još razgova-rati s obojicom." Pogledao sam Tetidu

da vidim hoće li i ona poći s nama, ali nje više nije bilo.

Sjeli smo pokraj Pelejeva ognjišta; ponudio nam je vina, jedva malo

razrijeđena vodom. Ahilej je odbio. Ja sam prihvatio pehar, ali nisam pio. Kralj je

sjedio u svojem starom stolcu, onom najbližem vatri, s jastucima i visokim

naslonom. Oči je upro u Ahileja.

„Pozvao sam te kući s mišlju da bi možda želio povesti ovu vojsku."Izgovoreno je. Vatra je pucketala, drvo za potpalu bilo je još vlažno.Ahilej je mirno gledao oca u oči. „Nisam još gotov s enjem kod Hirona."„Ostao si na Pelionu dulje od mene, dulje nego bilo koji junak prije tebe."„To ne znači da moram trčati u pomoć sinovima Atrejevim svaki put kad

izgube žene."

Mislio sam da bi ove riječi Peleju mogle izmamiti smiješak, ali nisu. „Ne

dvojim da Menelaj bjesni jer je ostao bez žene, ali poklisa-ra je poslao

Agamemnon. On je godinama promatrao kako se Tro-ja bogati, a sad kad je

sazrela, želi pobrati plodove. Osvajanje Troje pothvat je ravan djelima naših

najvećih junaka. Velika će čast zapasti svakoga tko bude plovio s njime."

Ahileju su se usta stisnula. „Bit će drugih ratova."Pelej nije baš kimnuo glavom, ali vidio sam da priznaje kako su te riječi

istinite. „A što onda s Patroklom? On je pozvan u vojsku."

„On više nije sin Menetijev. Ne obvezuje ga prisega."Časni Pelej podignuo je obrvu. „Možda je to bijeg od odgovornosti."

105

„Ne mislim tako." Ahilej je podignuo bradu. „Prisega je poništena čim ga se

otac odrekao."

„Ne želim ići", tiho sam rekao.Pelej nas je obojicu trenutak promatrao. Zatim je rekao: „Nije na meni da u

toj stvari odlučujem. Prepuštam to vama."

Osjetio sam kako mi napetost malo popušta. On me neće izloži-ti pogibelji.„Ahileju, ljudi dolaze ovamo razgovarati s tobom, kraljevi koje je poslao

Agamemnon."

Kroz prozor sam čuo kako more postojano šapće pijesku. Miri-salo je na sol.„Tražit će od mene da se borim", rekao je Ahilej. To nije bilo pitanje.„Da, hoće."„Želiš da ih primim."»Da."Ponovno je zavladala tišina. Zatim je Ahilej rekao: „Neću poka-zati

nepoštovanje prema njima, niti prema tebi. Saslušat ću razloge koje imaju

iznijeti. Ali kažem ti kako ne mislim da će me uvjeriti."

Vidio sam da je Pelej malo iznenađen sinovim samopouzdanjem, ali ne i

nezadovoljan. „Ni to nije na meni da odlučim", blago je rekao.

Vatra je ponovno zapucketala, cijedeći sok iz drveta.Ahilej je kleknuo, a Pelej mu je položio ruku na glavu. Naviknuo sam gledati

kako to radi Hiron pa mi je Pelejeva ruka u usporedbi s kentaurovom izgledala

usahnula, prošarana drhtavim venama. Katkad se bilo teško sjetiti da je on nekad

bio ratnik, da je hodao s bogovima.

Ahilejeva soba ostala je navlas ista kakvom smo je ostavili, osim što su, dok

nas nije bilo, uklonili moj ležaj. To je bilo dobro, tako ćemo lakše objasniti ako

netko pita zašto spavamo u istoj postelji. Posegnuli smo jedan za drugim, a ja

sam pomislio na sve one noći kad sam u ovoj odaji ležao budan i nijemo ga volio.

Poslije se Ahilej privinuo uz mene za posljednji, sanjivi šapat: „Bu-deš li

morao ići, znaš da ću ići s tobom." I zaspali smo.

106

D V A N A E S T O P O G L A V L J E

P robudio sam se dok mi se sunce probijalo kroz crvenilo vje-da. Bilo mi je hladno, desno mi se rame otkrilo, izloženo pro-

puhu s prozora, onog što gleda na more. Prostor pokraj mene

u postelji bio je prazan, ali na jastuku se još vidio otisnut njegov lik,

a pokrivači su mirisali na obojicu.

Tolika sam jutra proveo sam u ovoj odaji, dok je on odlazio majci

u posjet, da mi nije bilo ni najmanje čudno što ga nema. Oči su mi

se sklopile i ponovno sam utonuo u smušene misli snova. Vrijeme je

prolazilo i sunce se vrelo navirivalo na prozor. Ptice su se probudile,

i sluge, pa čak i muškarci. Čuo sam im glasove sa žala i iz vježbaoni-

ca, zveket i lupu dok obavljaju dnevne poslove. Podignuo sam se na

laktove i sjeo. Njegove sandale ležale su prevrnute pokraj postelje, za-

boravljene. Ni to nije bilo čudno, uglavnom je posvuda hodao bos.

Otišao je na doručak, zaključio sam. Ostavio me da spavam. Pola

mene željelo je ostati ovdje i čekati ga da se vrati, ali to je kukavič-

ki. Sad imam pravo zauzeti mjesto pokraj njega i neću dopustiti da

me otjeraju pogledi slugu. Navukao sam tuniku i pošao ga potražiti.

Nije bio u velikoj dvorani, gdje su sluge zaposleno odnosili iste

one pladnjeve i zdjele kojima su se uvijek bavili. Nije bio ni u Peleje-

voj vijećnici, ukrašenoj grimiznim tapiserijama i oružjem negdašnjih

kraljeva Ftije. A nije bio ni u učionici u kojoj smo nekoć svirali liru.

107

Škrinja u kojoj su nekad bila pohranjena naša glazbala sad je stajala napuštena i

beskorisna u sredini prostorije.

Nije bio ni vani, na drveću po kojem smo se on i ja davno pe-njali. Ni uz

more, na stjenovitim hridima gdje je čekao majku. Ni u vježbaonici, gdje su se

muškarci znojili izvodeći korake uz klepet drvenih mačeva.

Ne moram ni reći da me obuzeo izbezumljeni strah, koji se pre-tvorio u

nešto živo, sklisko i gluho za sva objašnjenja. Ubrzao sam korak: kroz kuhinju,

podrume, skladišta s amforama ulja i vina. Ali nisam ga našao.

Bilo je podne kad sam stigao pred Pelejeve odaje. To što sam uop-će došao

onamo pokazivalo je koliko strepim: sa starcem dotad nikad nisam progovorio ni

riječ nasamo. Stražari pred vratima zaustavili su me kad sam pokušao ući. Kralj

se odmara, rekli su mi. Sam je i ne želi nikoga primiti.

„Ali, je li Ahilej..." Prekinuo sam se trudeći se da ne napravim budalu od

sebe, da ne nahranim znatiželju koju sam im vidio u oči-ma. „Je li kraljević s

njim?"

„Kralj je sam", ponovio mi je jedan od njih.Zatim sam pošao Feniksu, starom savjetniku koji je čuvao Ahilej a kad je bio

dijete. Gotovo sam se već gušio od straha kad sam ušao u njegovu odaju,

skromnu četvrtastu izbu u samom srcu palače. Pred njim su bile glinene tablice s

imenima svih muškaraca koji su se si-noć prijavili, s uglatim znakovima i

križevima kojima su prisegnuli svoje oružje za rat protiv Troje.

„Princ Ahilej..." rekao sam. Zamuckivao sam, glas mi se gušio od straha. „Ne

mogu ga naći."

Podignuo je pogled, iznenađen. Nije me čuo kako ulazim, sluh mu je oslabio,

a kad me pogledao, vidio sam da su mu oči suzne i zamućene mrenom.

„Pelej ti, dakle, nije rekao." Glas mu je bio blag.„Ne." Jezik mi je u ustima otežao poput kamena, tako velik da sam jedva

mogao izgovoriti riječ.

108

„Žao mi je", rekao je dobroćudno. „Kod majke je. Odvela ga je sinoć dok je

spavao. Otišli su, nitko ne zna kamo."

Poslije ću vidjeti crvene tragove na mjestu gdje su mi se nokti usje- kli u

dlanove. Nitko ne zna kamo. Možda na Olimp, kamo ga nikad neću moći

slijediti. U Afriku ili u Indiju. U neko selo gdje mi neće pasti na pamet tražiti ga.

Feniksove blage ruke uputile su me natrag u moju sobu. Um mi je očajnički

skakao s jedne misli na drugu. Vratit ću se Hironu i zatra-žiti savjet. Propješačit

ću cijelim ovim krajem dozivajući ga po ime-nu. Mora da ga je omamila nekim

sredstvom ili ga prevarila. Nikad ne bi dragovoljno otišao.

Dok sam se grčio u našoj praznoj sobi, zamišljao sam kako se bo-žica nadvija

nad nas, hladna i bijela pokraj topline naših usnulih ti-jela. Njezini nokti

ubadaju mu kožu dok ga podiže, vrat joj se srebr-no prelijeva pod mjesečinom

koja pada kroz prozor. Njegovo tijelo visi joj preko ramena, usnulo ili začarano.

Nosi ga od mene kao što bi vojnik nosio truplo. Snažna je, dovoljno joj je

pridržati ga jednom rukom da joj ne padne s ramena.

Nisam se pitao zašto ga je uzela. Znao sam. Htjela nas je razdvojiti prvom

prilikom koja joj se ukaže, čim siđemo s planine. Ljutio sam se što smo bili tako

glupi. Naravno da ga je odvela; zašto sam mislio da smo na sigurnome? Da će se

Hironova zaštita protezati čak ova-mo, gdje nikad nije postojala?

Odvest će ga u podmorske špilje i naučiti ga da prezire smrtnike. H ranit će

ga hranom bogova i spaliti mu ljudsku krv u venama tako da je više ne bude.

Oblikovat će ga u lik kojim se oslikavaju vaze, o kojem se pjeva u pjesmama, da

bi se borio protiv Troje. Zamislio sam ga u crnom oklopu, s tamnom kacigom

na glavi koja mu otkriva samo oči, brončanim nazuvcima koji mu pokrivaju

noge. Stoji držeći koplja u objema rukama i ne prepoznaje me.

Vrijeme se preklopilo, zatvorilo se iznad mene, pokopalo me. Iza prozora,

mjesec je prolazio kroz svoje mijene dok ponovno nije iza-

109

šao uštap. Spavao sam malo, jeo još manje; bol me vezala za postelju poput sidra.

Samo me sjećanje na Hirona podbolo da ustanem i na-stavim potragu. Sad više

ne odustaješ tako lako kao nekad.

Pošao sam Peleju. Kleknuo sam pred njim, na vuneni prostirač protkan

žarkim grimizom. Zaustio je da nešto kaže, ali bio sam pre-brz za njega. Jednom

sam mu rukom obujmio koljena, drugom po-segnuo uvis da ga uhvatim za bradu.

Položaj ponizne molitve pribje- gara. Bila je to kretnja koju sam mnogo puta

vidio, ali nikad je sam nisam napravio. Sad sam bio pod njegovom zaštitom; po

zakonu bo-gova, obvezan je pošteno postupati prema meni.

„Kaži mi gdje je", rekao sam.Nepomično je sjedio. Čuo sam kako mu srce muklo tuče u gru-dima. Nisam

prije znao kako je bliska molitva pribjegara, kako ćemo biti blizu jedan drugome.

Njegova su mi se rebra oštro utiskivala u obraz; koža njegovih nogu bila je meka

i tanka od starosti.

„Ne znam", rekao je, a riječi su odjeknule odajom i uznemirile stra- žare.

Osjetio sam kako mi njihovi pogledi probadaju leđa. Pribjegare se rijetko moglo

vidjeti u Ftiji, Pelej je bio predobar kralj i nije bilo potrebe za takvim očajničkim

mjerama.

Povukao sam ga za bradu da privučem njegovo lice svojemu. Nije se opirao.„Ne vjerujem ti", rekao sam.Prošao je trenutak.„Ostavite nas", rekao je. Riječi je uputio stražarima. Pošli su be-zvoljno i

sporo, ali ipak su ga poslušali. Ostali smo sami.

Nagnuo se duboko dolje, sve do mojeg uha. Šapnuo je: „Skir."Mjesto, otok. Ahilej.Kad sam ustao, koljena su me boljela kao da sam dugo klečao. Možda i jesam.

Ne znam koliko je vremena prohujalo pokraj nas dvojice u onoj dugačkoj

dvorani kraljeva Ftije. Oči su nam sad bile u istoj ravnini, ali on je izbjegavao

moj pogled. Odgovorio mi je na pitanje jer je bio pobožan čovjek, jer sam

kleknuo pred njim u poni-

110

znoj molitvi, jer su tako bogovi zahtijevali. Inače ne bi. U zraku iz-među nas sađ

je visjelo nešto beživotno, nešto teško, poput gnjeva.

„Trebat će mi novca", rekao sam mu. Ne znam odakle su mi doš-le te riječi.

Nikad prije nisam tako govorio, ni s kim. Ali više nisam imao što izgubiti.

„Obrati se Feniksu. On će ti dati novac."Kimnuo sam jedva vidljivo. Trebao sam učiniti mnogo više. Tre-bao sam

ponovno kleknuti i zahvaliti mu, čelom dodirnuti njegov skupocjeni sag. Nisam.

Pelej se okrenuo i zagledao se kroz otvoreni prozor; more se skrivalo iza ugla, ali

obojica smo ga čuli, udaljeno siktanje valova na pješčanom žalu.

„Možeš ići", rekao mi je. Mislim da je namjeravao zvučati hladno, svisoka -

nezadovoljni kralj otpušta svojeg podanika. Ali ja sam mu glasu čuo samo umor.

Kimnuo sam još jedanput i izašao.Zlato koje mi je Feniks dao bilo bi mi dovoljno da dva puta do-plovim do

Skira i natrag. Kapetan broda samo je zurio bez riječi kad sam mu ga dao. Vidio

sam kako ga odmjerava očima, važe koliko je vrijedno, broji što bi sve njime

mogao kupiti.

„Povest ćete me?"Moja mu je gorljivost zasmetala. Nije volio vidjeti očajničku po-trebu u

onih koji su se htjeli ukrcati na njegov brod; žurba i široka ruka upućivali su na

skrivene zločine. Ali zlata je bilo previše da bi prigovarao. Nevoljko je nešto

progunđao u znak pristanka i poslao me u potpalublje.

Nikad prije nisam bio na moru i začudio sam se kako je plovidba spora. Brod

je bio trgovački, široka trupa, i lijeno je plovio od oto-ka do otoka raznoseći u

udaljena kraljevstva ovčje runo, ulje i izrez-bareno pokućstvo s kopna. Svake

večeri pristajali smo u drugu luku da napunimo vjedra vodom i istovarimo teret

iz potpalublja. Danju sam stajao na pramcu, promatrao kako naš trup premazan

katra-

ni

nom zasijeca valove i čekao da se ukaže kopno. U bilo koje drugo vrijeme sve bi

me to očaralo: nazivlje dijelova broda, Škota, lantina, krma; boja vode; čist,

izriban miris vjetrova. Ali jedva sam primje-ćivao sve to. Mislio sam samo na

onaj otočić što leži negdje medu razbacanim otocima preda mnom i na

zlatokosog momka kojeg sam se ondje nadao naći.

Zaljev Skira bio je tako malen da ga nisam primijetio dok nismo zakrenuli za

južni obod stjenovitog otoka i gotovo ušli u nj. Naš se brod tijesno provukao

između dvaju izbačenih uskih rtova pa su se mornari nagnuli preko ograde i,

zadržavajući dah, pazili da brod bo-kovima ne zastruže o stijene. Kad smo

napokon uplovili, voda u za-ljevu bila je potpuno mirna i mornari su morali

veslati do obale. Bit će teško manevrirati u tom ograničenom prostoru, nisam

zavidio ka-petanu što će brod morati izvesti natrag na pučinu.

„Stigli smo", natmureno mi je rekao. Aja sam već silazio na obalu.Ispred mene strmo su se uzdizale klisure. Počeo sam se uspinjati stubama

urezanima u živu stijenu koje su zavojito vodile uvis prema palači. Na vrhu me

dočekalo kržljavo drveće, koze i palača, skromna i nezamjetljiva, izgrađena

napola od kamena, napola od drva. Da to nije bila jedina zgrada na vidiku, ne

bih nikad pomislio da ondje sta-nuje kralj. Prišao sam vratima i ušao.

Dvorana je bila uska i polumračna, zrak ustajao, vonjalo je na uki-seljenu

hranu. Na udaljenom kraju dvorane uzdizala su se dva prazna prijestolja.

Nekoliko stražara besposličilo je kockajući se oko stolova. Podignuli su pogled.

„Onda?" upitao me jedan.„Došao sam vidjeti kralja Likomeda", rekao sam. Izbacio sam bra-du tako da

znaju da sam ja netko važan. Odjenuo sam najbolju tuni-ku koju sam našao,

jednu od Ahilejevih.

„Idem ja", rekao je drugi stražar ostalima. Ispustio je kocke koje su

zaklopotale i odgegao se iz dvorane. Pelej nikad ne bi dopustio

112

takvu traljavost, dobro se brinuo za svoje ljude i od njih je zauzvrat očekivao

mnogo. Sve u ovoj prostoriji djelovalo je otrcano i bezbojno.

Stražar se vratio. „Dođi", rekao mi je. Pošao sam za njim i srce mi je

poskočilo. Dugo sam razmišljao o tome što ću reći. Bio sam spreman.

„Ovamo." Pokazao mi je prema otvorenim vratima, a onda se okre-nuo i

vratio svojim kockama.

Ušao sam kroz vrata. Unutra je pokraj dogorjele vatre iz koje su lizali

posljednji plamičci sjedila mlada žena.

„Ja sam princeza Deidamija", objavila je. Glas joj je bio zvonak i gotovo

djetinje glasan, iznenadio me nakon mrtvila dvorane. Ima-la je prćast nos i

zašiljeno lice poput lisice. Bila je lijepa i znala je to.

Sabrao sam se, prisjetio se pravila uljudnog vladanja i naklonio se: „Ja sam

stranac, došao sam zamoliti tvojeg oca da mi iskaže naklonost."

„Zašto ti ja ne bih iskazala naklonost?" Nasmiješila se i nakrivila glavu. Bila

je neobično sitna, mislim da bi mi jedva bila do prsa da ustane. „Moj je otac star i

bolestan. Svoju molbu možeš uputiti meni i ja ću ti odgovoriti." Zauzela je

kraljevsko držanje, pažljivo se namje- stivši tako da je svjetlo s prozora osvijetli

odostraga.

„Tražim osobu koja mi je bliska."„Oh?" Obrve su joj se podignule. „A tko bi to bio?"„Jedan momak", oprezno sam odgovorio.„Tako dakle. Doista, imamo tu nešto momaka." Zvučala je ne-stašno i puna

sebe. Tamna kosa padala joj je niz leđa u slapu gustih uvojaka. Lagano je zabacila

glavu, pri čemu joj se kosa zaljuljala, i ponovno mi se nasmiješila.

„Možda bi mi za početak mogao reći kako se zoveš."„Hironid", rekao sam. Sin Hironov.Naborala je nos kad je čula to čudno ime.

„Hironid. I?"

„Tražim svojeg prijatelja koji je po svoj prilici došao ovamo prije nekih

mjesec dana. On je iz Ftije."

Nešto joj je sijevnulo u očima, ili sam to možda umislio. „A zašto ga tražiš?"

Učinilo mi se da ne zvuči onako lakomisleno kao dotad.

113

„Imam poruku za njega." Da su me barem odveli pred starog i bo-lesnog

kralja, a ne pred nju. Lice joj je bilo poput žive, uvijek u žurbi prema nečemu

novom. Uz nju me hvatala nesigurnost.

„Hmmm. Poruka." Čedno se osmjehnula, zalupkala obojenim noktom po

bradi. „Poruka za prijatelja. A zašto bih ti rekla znam li tog momka ili ne?"

„Jer si ti moćna princeza, a ja sam tvoj ponizni prosac." Kleknuo sam.To joj se svidjelo. „No dobro, možda takvog poznajem, a mož-da i ne. Morat

ću malo o tome razmisliti. Ostat ćeš na večeri i čeka-ti moju odluku. Budeš li

imao sreće, možda ću ti i plesati sa svojom svitom." Odjednom je nagnula glavu.

„Čuo si za Deidamijinu svitu?"

„Nažalost, moram priznati da nisam."Iskrivila je usne da pokaže nezadovoljstvo. „Svi kraljevi šalju svoje kćeri

ovamo da budu štićenice. Svi to znaju osim tebe."

Žalosno sam pognuo glavu. „Većinu vremena proveo sam u pla-ninama i

nisam vidio mnogo svijeta."

Malo se namrštila. Zatim je mahnula rukom prema vratima. „Do večere,

Hironide."

Poslijepodne sam proveo u prašnjavu dvorištu. Palača se smjestila na

najvišem vrhu otoka, ocrtana na pozadini plavetnog neba, i una-toč tome što je

sve bilo trošno i staro, iz nje je pucao lijep pogled. Dok sam sjedio ondje, pokušao

sam se sjetiti svega što sam čuo o Li- komedu. Bio je na glasu kao dobronamjeran

kralj, ali i slabić, s tek šakom vojske na raspolaganju. Eubija na zapadu i Jonija na

istoku odavno su bacile oko na njegovu zemlju; prije ili poslije, jedna od njih

krenut će u rat unatoč negostoljubivoj obali. A čuju li da ovdje vlada žena, neće

dugo čekati.

Kad je sunce zašlo, vratio sam se u dvoranu. Zublje su gorjele, ali njihovo

svjetlo kao da je samo pojačalo sumoran sumrak. Deidamija je, ovjenčana zlatnim

kolutom što joj je sjao u kosi, uvela u dvora-nu jednog starca. Bio je pogrbljen i

tako omotan krznima da nisam mogao odrediti gdje mu počinje tijelo. Smjestila

ga je na prijestolje i

114

dostojanstveno domahnula slugi. Stajao sam odostraga, medu straža- rima i

nekolicinom ostalih čija uloga nije bila odmah očita. Savjetni-ci? Rođaci?

Djelovali su jednako otrcano poput svega ostaloga u toj prostoriji. Kao da je samo

Deidamija izmaknula tome, izdvajajući se svojim ružičastim obrazima i sjajnom

kosom.

Sluga je rukom zamahnuo prema raspucanim klupama i stolovi-ma pa sam

sjeo. Kralj i princeza nisu nam se pridružili, ostali su na prijestoljima na drugom

kraju dvorane. Stigla je hrana, i to u izobi-lju, ali oči su mi neprestano bježale

prema dnu dvorane. Nisam znao trebam li je podsjetiti na svoju nazočnost. Je li

zaboravila na mene?

Ali tada je ustala i okrenula se licem prema stolovima gdje sam i ja sjedio.

„Strance s Peliona", rekla je, „nikad više nećeš moći reći da nisi čuo za

Deidamijinu svitu." I ponovno je zamahnula rukom oki-ćenom grivnama. Ušla je

skupina žena, možda njih dvadesetak, koje su međusobno tiho šaptale, kose

prekrivene i čvrsto svezane tkani-nom. Stale su u prazan krug u sredini dvorane

koji je očito bio na-mijenjen za ples. Nekoliko muškaraca izvadilo je flaute i

bubnjeve, a jedan liru. Deidamija kao da nije očekivala da joj odgovorim, niti je

marila jesam li je čuo. Sišla je s prijestolja i prišla ženama, odabravši jednu od

viših da pleše s njom.

Glazba je zasvirala. Koraci su bili složeni, a djevojke su ih izvodile gipko i

skladno. Unatoč samome sebi, bio sam zatravljen. Halje su im lepršale, nakit im

zveckao oko zapešća i gležanja dok su se vrtjele. U okretima su zabacivale glavu

kao živahni konji.

Deidamija je bila najljepša od svih, dakako. Sa svojom zlatnom krunom i

raspuštenom kosom privlačila je poglede dok je ljupko blje-skala zglobovima

podignutima visoko u zrak. Lice joj se zarumenjelo od zadovoljstva i, dok sam je

promatrao, vidio sam kako sve jače bli-sta. Obasjana lica, smiješila se djevojci s

kojom je plesala gotovo kao da očijuka. Sad ju je gledala ispod trepavica, sad joj

se primicala blizu kao da je izaziva dodirom. Znatiželjno sam nakrivio glavu da

bolje vidim tu djevojku, ali zakrivalo ju je jato bijelih haljina.

115

Glazba je zapiskutala i zamrla, ples je završio. Deidamija je pove-la plesačice

korak naprijed da prime naše pohvale. Djevojka s kojom je plesala stajala je

pokraj nje, pognute glave. Naklonila se zajedno s ostalima i podignula pogled.

Nešto sam nerazgovijetno protisnuo dok mi je dah zapeo u grlu. Tiho, ali

dovoljno. Djevojčine su oči trepnule prema meni.

Tad se dogodilo više toga odjednom. Ahilej - jer to je bio Ahilej - pustio je

Deidamijinu ruku i radosno mi se bacio u zagrljaj, s ta-kvom žestinom da me

srušio na leđa. Deidamija je vrisnula: „Pira!" i briznula u plač. Likomed, koji baš i

nije tako pobenavio pod stare dane kako me uvjeravala njegova kći, ustao je na

noge.

„Pira, što ovo ima značiti?"Jedva sam ga čuo. Ahilej i ja grčevito smo privijali jedan drugoga u zagrljaju,

gotovo nesuvisli od olakšanja.

„Moja majka", šaptao mi je, „majka me..."„Pira!" Likomedov glas zazvonio je cijelom dvoranom, nadgla-savši bučne

jecaje njegove kćeri. Govori Ahileju, sinulo mi je. Pira. Vatrena kosa.

Ahilej nije obraćao pozornost na njega; Deidamija je još glasnije zaridala.

Pokazujući da zna iznenađujuće razborito prosuditi, kralj je sijevnuo pogledom

po ostatku svojeg dvora, ženama i muškarcima. „Van", naredio je. Nevoljko su ga

poslušali vukući se i pogledavaju-ći preko ramena.

„A sad." Likomed je došao do nas i tad sam mu prvi put vidio lice. Koža mu je

bila požutjela, a siva mu je brada nalikovala na pr-ljavu ovčju vunu, ali pogled

mu je bio sasvim prodoran. „Pira, tko je ovaj čovjek?"

„Nitko!" Deidamija je zgrabila Ahileja za ruku i povukla ga.Ahilej je u isti mah hladnokrvno rekao: „Moj muž."Brzo sam zatvorio usta da ne zijevam poput ribe.„Nije! To nije istina!" Deidamijin je glas visoko zapištao i prepla-šio ptice što

su se gnijezdile pod krovnim gredama. Nekoliko je pera

116

tiho sletjelo na pod. Možda bi još nešto rekla, ali tako je gorko pla-kala da nije

mogla razgovijetno govoriti.

Likomed se okrenuo prema meni kao da traži spas, rekavši kao muškarac

muškarcu: „Gospodine, je li to istina?"

Ahilej mi je stezao prste.„Da", rekao sam.„Ne!" vrisnula je princeza.Kao da uopće ne osjeća da ga ona povlači za ruku, Ahilej je pri-stojno

prignuo glavu pred Likomedom. „Moj je muž došao po mene i sad mogu otići iz

vašeg dvora. Hvala na gostoprimstvu." Ahilej je klecnuo u naklonu. Nekim

besposlenim, omamljenim dijelom uma zapazio sam da je to izveo iznimno

skladno.

Likomed je podignuo ruku da nas zaustavi. „Najprije se moramo

posavjetovati s tvojom majkom. Ona mi te predala na skrb. Zna li ona za tvojeg

muža?"

„Ne!" ponovila je Deidamija.„Kćeri!" Likomed se umiješao, mršteći se vrlo slično kao i njegova kći.

„Prekini s ovom predstavom. Pusti Piru."

Lice joj je bilo umrljano i otečeno od suza, prsa uzbibana. „Ne!" Okrenula se

prema Ahileju. „Lažeš! Iznevjerio si me! Čudovište! Apa- thesl" Bezosjećajan.

Likomed se smrznuo. Ahilejevi su prsti stegnuli moje. U našem jeziku riječi

su različitih rodova. Upotrijebila je muške oblike, obra-ćala mu se kao

muškarcu.

„Što si rekla?" polako je izgovorio Likomed.Deidamija je problijedjela, ali prkosno je podignula bradu i glas joj nije

drhtao.

„On je muškarac ', rekla je. A onda: „Mi smo vjenčani."„Što!" Likomed se uhvatio za grlo.Nisam mogao govoriti. Na zemlji me držala samo Ahilejeva ruka.„Nemoj to raditi", rekao joj je Ahilej. „Molim te."To kao da ju je razbjesnilo. „Baš hoću!" Okrenula se prema ocu. „Ti si budala!

Samo sam ja znala! Znala sam!" Udarila se po grudima

117

da to naglasi. „A sad ću reći svima. Ahilej!" Vrištala je kao da će nje-govim

imenom probiti čvrste kamene zidine i stići u visine do samih bogova. „Ahilej!

Ahilej! Svima ću reći!"

„Nećeš." Riječi su zazvonile ledeno i oštro kao bodež te s lakoćom presjekle

princezine krikove.

Znam taj glas. Okrenuo sam se.Na vratima je stajala Tetida. Lice joj je sjalo, bjelomodro kao u srcu plamena.

Oči su joj se crnjele, izdubljene u bijeloj koži, i djelo-vala je viša nego ikada

prije. Kosa joj je bila glatka kao uvijek, a halji-na jednako lijepa, ali nešto na njoj

bilo je divlje, kao da oko nje šiba nevidljivi vjetar. Izgledala je kao Furija,

osvetnica koja dolazi kad se prolije krv. Učinilo mi se da će mi se koža odvojiti

od tjemena, čak je i Deidamija zašutjela kao da je pregrizla jezik.

Stajali smo ondje trenutak i gledali je. A onda je Ahilej podignuo ruku i

strgnuo veo s kose. Sčepao je haljinu za izrez i razderao cijelu prednju stranu,

otkrivši prsa. Sjaj vatre treperio mu je po koži i pre-tvarao je u toplo zlato.

„Gotovo je, majko", rekao je.Nešto joj je prostrujilo ispod crta lica, neka vrsta grča. Napola sam strahovao

da će ga satrti i pretvoriti u prah. Ali ona ga je samo nije-mo promatrala onim

nemirnim crnim očima.

Ahilej se tad okrenuo Likomedu. „Moja majka i ja obmanuli smo te, za što ti

se ispričavam i tražim oprost. Ja sam princ Ahilej, sin Pe- lejev. Majka nije htjela

da odem u rat pa me sakrila ovdje kao jednu od tvojih štićenica."

Likomed je gutnuo ne rekavši ništa.„Sad odlazimo", blago je rekao Ahilej.Te su riječi trgnule Deidamiju iz obamrlosti. „Ne", rekla je, i ovaj put

prodorno visokim glasom. „Ne možeš. Tvoja je majka izgovorila riječi zavjeta nad

nama i sad smo vjenčani. Ti si moj muž."

Likomedovo hrapavo disanje glasno se čulo u dvorani, nije vidio ni gledao

nikoga do Tetide. „Je li to istina?" upitao je.

118

„Istina je", odgovorila je božica.Nešto mi se s velike visine obrušilo na grudi. Ahilej se okrenuo prema meni

kao da će nešto reći. Ali njegova je majka bila brža.

„Sad si vezan za nas, kralju Likomede. I dalje ćeš ovdje skrivati Ahileja. Nećeš

nikome reći tko je on. Zauzvrat, tvoja će se kći jedno-ga dana moći pohvaliti

slavnim mužem." Pogledala je nekamo iznad Deidamijine glave, a zatim ponovno

oborila pogled. Dodala je: „Ta-kvo što ona sama nikad ne bi postigla."

Likomed je trljao vrat kao da će izgladiti bore na njemu. „Nemam izbora",

rekao je. „Kao što znaš."

„A što ako ja ne želim šutjeti?" Deidamija se zajapurila. „Uništi-la si me, ti i

tvoj sin. Legla sam s njim, kao što si mi rekla, i moja je čast oskvrnuta. Sad ću za

odštetu pred sudom položiti svoje pravo na njega."

Legla sam s njim.„Ti si budalasta djevojka", rekla je Tetida. Svaka je riječ padala kao oštrica

sjekire, rezala do kosti. „Sirotinja, ni po čemu posebna, puko sredstvo. Ne

zaslužuješ mojeg sina. Držat ćeš jezik za zubima ili ću se ja pobrinuti da ga

držiš."

Deidamija je ustuknula, razrogačenih očiju, potpuno bijelih usni-ca. Ruke su

joj se tresle. Prinijela je jednu ruku trbuhu i grčevito sti-snula haljinu kao da se

pokušava smiriti. Izvana, onkraj litica, dopi-rala je grmljavina valova što su se

lomili na stijenama i drobili obalu krhotine.

„Trudna sam", šapnula je princeza.Promatrao sam Ahileja kad je to izgovorila i vidio užas na njegovu licu.

Likomed je muklo jauknuo od boli.

U meni se otvorila praznina u grudima, tankima poput ljuske ja-jeta. Dosta.

Možda sam to izgovorio naglas, možda samo pomislio. Pustio sam Ahilej evu

ruku i krenuo prema vratima. Tetida mi se va-ljda maknula s puta, jer inače

bih naletio na nju. Sasvim sam, zako-račio sam u mrak.

119

„Čekaj!" povikao je Ahilej. Trebalo mu je dulje da me stigne nego što sam

očekivao, primijetio sam ravnodušno, kao da me se to ne tiče. Valjda mu se

haljina zapetljala oko nogu. Dostigao me je, zgra-bio za nadlakticu.

„Pusti me", rekao sam.„Molim te, čekaj. Molim te, daj da ti objasnim. Nisam to htio ra-diti. Moja

majka..." Ostao je bez zraka, dahtao je. Nikad ga nisam vidio tako uzrujanoga.

„Dovela mi je djevojku u sobu. Natjerala me. Nisam to htio. Maj-ka je rekla...

rekla je..." spoticao se o vlastite riječi. „Rekla je da će ti reći gdje sam učinim li

ono što traži od mene."

Sto je Deidamija mislila da će se dogoditi, upitao sam se, kad je dovela svoju

svitu da pleše za mene? Je li doista mislila da ga neću prepoznati? Mogao sam ga

prepoznati samo po jednom dodiru, po mirisu; i da sam slijep, prepoznao bih ga

po tome kako diše i kako mu stopala dodiruju tlo. Prepoznao bih ga u smrti i na

kraju svijeta.

„Patroklo." Dlanom mi je obuhvatio obraz. „Čuješ li me? Molim te, reci

nešto."

Nisam mogao prestati zamišljati njezinu kožu uz njegovu, njezine bujne

grudi i zaobljene bokove. Sjetio sam se onih dugih dana kad sam tugovao za

njim, praznih i besposlenih ruku kojima sam mogao samo grliti zrak kao što

ptice uzaludno kljucaju po suhu tlu.

„Patroklo?"„Napravio si to uzalud."Bolno se trgnuo na prazninu u mojem glasu. Ali kako bih druk-čije mogao

zvučati?

„Kako to misliš?"„Nije mi tvoja majka rekla gdje si. Pelej mi je rekao."Lice mu je problijedjelo, sva se krv iscijedila iz njega. „Nije ti rekla?"„Ne. Zar si doista mislio da će mi reći?" Moj je glas zarezao oštrije nego što

sam namjeravao.

„Da", šapnuo je.

120

Mogao sam mu reći tisuću stvari da mu predbacim njegovu naiv-nost. Uvijek

je bio odviše lakovjeran, u životu je susretao tako malo toga što bi ga tjeralo na

bojazan ili sumnju. Prije nego što smo postali prijatelji gotovo sam ga mrzio zbog

toga, a sad je neka zaostala iskra tog osjećaja zapalucala u meni kao da će mi

ponovno potpaliti mr-žnju. Svatko drugi znao bi da Tetida uvijek radi samo u

svoju korist. Kako je mogao biti tako glup? Ljutite su me riječi zapekle u ustima.

Ali kad sam ih htio izgovoriti, shvatio sam da ne mogu. Obrazi su mu se

rumenjeli od srama, a koža pod očima umorno mu se ovjesila. Njegovo

povjerenje bilo je dio njega baš kao njegove ruke ili one č-esne noge. I ma koliko

me boljelo, nisam htio da to izgubi, da bude nesiguran i ustrašen kao i svi mi

ostali, ni pod koju cijenu.

Pozorno me promatrao, pomno mi proučavao lice kao svećenik kad

pretražuje znamenje u potrazi za odgovorima. Prepoznao sam mu onu sitnu

boriću na čelu koja je značila da je potpuno usredotočen.

Nešto se tad odlomilo u meni, kao kad puca led na rijeci Apidan u proljeće.

Vidio sam kako je gledao Deidamiju, točnije, kako je nije gledao. Tako je gledao i

dječake u Ftiji, bezizražajno i zapravo ne vi- deći ih. Nikad, ni jedan jedini put

nije tako pogledao mene.

„Oprosti mi", ponovio je. „Nisam to htio. To nisi bio ti. Nisam... nije mi se

svidjelo."

Kad sam to čuo, otupjeli su i posljednji šiljci boli koji su me pro- boli kad je

Deidamija uzviknula njegovo ime. Grlo su mi zagušile suze koje su naglo navrle.

„Nemam ti što oprostiti", rekao sam.

Kasnije te večeri vratili smo se u palaču. Velika dvorana bila je prazna, vatra

sagorjela do žeravice. Ahilej je popravio haljinu kako je znao i umio, ali još mu je

visjela razderana do pasa; pridržavao ju je omotanu oko tijela ako naletimo na

kojeg stražara.

Glas je dopro iz sjene, preplašio nas.„Vratili ste se." Mjesečina nije osvijetlila prijestolje, ali ipak smo vidjeli obris

muškarca prekrivenoga krznima. Glas mu je djelovao dublje nego prije, otežan.

121

„Jesmo", rekao je Ahilej. Čuo sam najkraći trenutak oklijevanja prije nego što

je odgovorio. Nije očekivao da će se tako skoro ponov-no naći licem u lice s

kraljem.

„Tvoja je majka otišla, ne znam kamo." Kralj je zastao kao da oče-kuje

odgovor.

Ahilej nije rekao ništa.„Moja kći, tvoja žena, plače u svojoj sobi. Nada se da ćeš doći k njoj."Osjetio sam kako se Ahilej trznuo kad ga je ubola grižnja savjesti. Mukotrpno

je cijedio riječi, nije bio naviknuo na taj osjećaj.

„Šteta što se nada."„Doista šteta", rekao je Likomed.Trenutak smo stajali i šutjeli. Tad je Likomed umorno uzdahnuo. „Vjerojatno

želiš sobu za svojeg prijatelja?"

„Ako ti ne smeta", oprezno je rekao Ahilej.Likomed se tiho nasmijao. „Ne, prinče Ahileju, ne smeta mi." Po-novno je

zavladala tišina. Čuo sam kako kralj diže pehar, otpija gut-ljaj, spušta ga na stol.

„Dijete mora dobiti tvoje ime. Razumiješ?" Zato je čekao u mra-ku, pod

svojim krznima, pokraj vatre što gasne - da ovo kaže.

„Razumijem", tiho je rekao Ahilej.„I prisežeš da će tako biti?"Stanka kraća od treptaja oka. Smilio sam se nad starim kraljem. Bilo mi je

drago kad je Ahilej rekao: „Prisežem."

Starac je ispustio zvuk sličan uzdahu. Ali kad je progovorio, zvu-čao je

službeno, ponovno je bio kralj.

„Laku noć želim obojici."Naklonili smo se i ostavili ga.U utrobi palače Ahilej je pronašao stražara da nam pokaže gdje su odaje za

goste. Glas kojim se služio bio je visok i piskav kao fru-la, njegov djevojački glas.

Vidio sam kako ga je stražar brzo odmje-rio pogledom, uočio razderanu haljinu,

raščupanu kosu. Široko mi se osmjehnuo pokazujući sve zube, od uha do uha.

„Odmah, gospodarice", rekao je.

122

U pričama bogovi imaju moć usporiti mjesečevu putanju ako žele, razvući

jednu jedincatu noć da potraje kao mnogo njih. Takva je bila ta noć, darežljivo

izobilje sati koji nikad nisu presušili. Pili smo po-žudno, žedni svega što smo

propustili u tjednima razdvojenosti. Tek kad je jutro izblijedjelo u sivilu, sjetio

sam se što je rekao Likomedu u dvorani. To je zaboravljeno u zbrci oko

Deidamijine trudnoće, nje-gova vjenčanja, našega ponovnog susreta.

„Majka te htjela sakriti od rata?"Kimnuo je. „Ne želi da idem u Troju."„Zašto?" Uvijek sam mislio kako ona želi da se on bori.„Ne znam. Kaže da sam premlad. Ne još, kaže."„I ovo je bila njezina zamisao...?" Pokazao sam rukom prema dronjcima

haljine.

„Naravno. Pa ne bih to valjda sam učinio." Iskrivio je lice i povu-kao sama

sebe za kosu, koja mu je u ženstvenim uvojcima još visjela oko lica. Dosadna

smetnja, ali ne porazna sramota kao što bi bila za svakog momka osim za njega.

Nije se bojao poruge, jer je nikad nije susreo. „Uostalom, to je samo dok vojska

ne ode."

U sebi sam se borio s tim.„Znači, istina je da to nije zbog mene? To što te odvela?"„Deidamija je bila zbog tebe, mislim." Zagledao se u svoje ruke. „Ali sve

ostalo je zbog rata."

123

T R I N A E S T O P O G L A V L J E

D ani koji su slijedili prolazili su spokojno. Jeli smo usvojoj odaji i provodili duge sate daleko od palače, u istraži-

vanju otoka i u potrazi za oskudnom sjenom pod kržljavim

drvećem. Morali smo biti oprezni; Ahileja nisu smjeli vidjeti kako se

prebrzo kreće, odviše vješto penje, ili kako drži koplje. Ali nitko nas

nije pratio i našli smo mnoga mjesta gdje je bez opasnosti mogao za-

boraviti na krinku.

Na udaljenoj strani otoka protezao se pusti žal posut stijenama,

ali dva puta duži od naših trkaćih staza. Kad ga je Ahilej ugledao, kli-

knuo je od oduševljenja i strgnuo sa sebe haljinu. Gledao sam ga kako

trči, brzo i s lakoćom, kao da je cijeli žal pred njim potpuno ravan.

„Broji mi", doviknuo mi je preko ramena. I ja sam brojio lupkajući

po pijesku kako bih izmjerio vrijeme.

„Koliko?" povikao je s kraja žala.„Trinaest", viknuo sam mu.„Tek se zagrijavam", rekao je.Sljedeći put bilo je jedanaest. Posljednji put bilo je devet. Sjeo je

pokraj mene, tek lagano zadihan, obraza rumenih od radosti. Pričao

mi je o danima što ih je proveo kao žena, o beskrajnim satima prisil-

ne dosade koju razbijaju samo plesovi. Napokon slobodan, protezao

je mišiće poput jedne od onih planinskih mačaka Peliona, uživajući

u vlastitoj snazi.

124

Uvečer smo se, međutim, morali vratiti u prijestolnu dvoranu. Ahilej je

nevoljko navlačio haljinu i zaglađivao kosu. Cesto ju je vezao komadom tkanine,

kao one prve večeri: nesvakidašnja zlat-na kosa dovoljno je upadala u oči da je

mornari i trgovci u prolazu kroz našu luku primijete i spomenu u razgovoru.

Dopru li njihove priče do ušiju nekoga tko je dovoljno bistar... nisam htio ni

mi-sliti o tome.

Za nas je stol bio postavljen u prednjem dijelu dvorane, u blizini prijestolja.

Ondje smo jeli nas četvero: Likomed, Deidamija, Ahilej i ja. Katkad bi nam se

pridružio pokoji savjetnik, katkad nitko. Ve-čere su uglavnom protjecale u tišini,

svrha im je bila sačuvati vanj-štinu, utišati glasine i održati privid da je Ahilej

moja žena i kraljeva štićenica. Deidamija ga je čeznutljivo strijeljala očima u nadi

da će je pogledati. Ali nikad je nije pogledao. „Dobra večer", rekao bi glasom

pristojno odgojene djevojke dok smo sjedali za stol, ali ništa više od toga. Njegova

je ravnodušnost bila opipljiva i vidio sam kako joj se ljepuškasto lice grči dok su

je razdirali sram, bol i gnjev. Neprestano je pogledavala prema ocu kao da se

nada da će se on umiješati i sta-ti na njezinu stranu. Ali Likomed je stavljao

zalogaj za zalogajem u usta i nije govorio ništa.

Katkad bi primijetila da je gledam; lice bi joj se tad skamenilo, oči stisnule.

Položila bi ruku na trbuh, posvojno, kao da se hoće za-štititi od uroka koji bih

mogao baciti. Možda je mislila da joj se ru-gam, da likujem zbog svoje pobjede.

Možda je mislila da je mrzim. Nije znala da sam stotinu puta bio na rubu da ga

zamolim da bude malo ljubazniji prema njoj. Ne moraš je dokraja poniziti,

mislio sam. Ali njemu nije manjkalo ljubaznosti, nego zanimanja. Pogledom je

prelazio preko nje kao da je nema.

Jednom mu se pokušala obratiti, glasom drhtavim od nade.„Jesi li dobro, Pira?"Nastavio je jesti odmjerenim, brzim zalogajima. On i ja namjera-vali smo

poslije večere poći s kopljima na drugu stranu otoka i hva-

125

tati ribe pod mjesečinom. Jedva je čekao da krenemo. Morao sam ga gurnuti pod

stolom.

„Sto je?" upitao me.„Princeza želi znati jesi li dobro."„Aha." Kratko ju je pogledao, a onda opet skrenuo pogled na mene. „Dobro

sam", rekao je.

Kako su dani prolazili, Ahilej se počeo rano buditi da bi vježbao bacanje

koplja prije nego što se sunce uspne visoko na nebo. Oružje smo sakrili u

udaljenom šumarku, gdje je i vježbao prije nego što bi se vratio ženskom životu

u palači. Katkad bi se poslije našao s maj-kom; sjedio bi na jednoj od šiljatih

stijena Skira, s nogama u moru.

Jednog takvog jutra, kad je Ahilej otišao, netko je glasno poku-cao na vrata.„Da?" rekao sam. Ali stražari su već zakoračili u odaju. Nikad ih nisam vidio

tako službene, naoružane kopljima, ukipljene u stavu mirno. Bilo ih je čudno

vidjeti bez kocaka za igru.

„Moraš poći s nama", rekao je jedan stražar.„Zašto?" Tek sam ustao iz postelje i oči su mi još bile mutne od sna.„Princeza je tako zapovjedila." Stražari su me uhvatili pod ruku, po jedan sa

svake strane, i odvukli me prema vratima. Kad sam pro-svjedujući nešto

promucao, prvi mi se stražar unio u lice i zagledao ravno u oči: „Bit će bolje da

pođeš mirno." Prevukao je palcem preko vrška koplja u napadnoj prijetnji.

Nisam vjerovao da bi me doista povrijedili, ali nisam htio ni da me vuku kroz

dvorane palače. „U redu", rekao sam.

Nikad prije nisam stupio u uske hodnike kojima su me sad vodili. Bili smo u

ženskom dijelu palače, odvojenome od glavnih odaja, koš-nici uskih ćelija u

kojima su spavale i živjele Deidamijine posestrime. Cuo sam smijeh iza vrata i

neumorno zujanje tkalačkog stana. Ahilej mi je rekao da ovdje sunce ne dopire

kroz prozore i nema povjetar-

126

ea. Proveo je gotovo dva mjeseca u tim sobičcima, nisam mogao ni zamisliti kako

mu je bilo.

Naposljetku smo stigli do velikih vrata, istesanih od ljepšeg drva nego ostala.

Stražar je pokucao, otvorio ih i gurnuo me preko praga. Čuo sam kako su se vrata

čvrsto zatvorila za mnom.

Unutra je Deidamija čedno sjedila na stolcu presvučenome kožom i

promatrala me. Pokraj nje stajao je stol, a uz noge joj je bila klupi-ca; osim toga,

prostorija je bila prazna.

Mora da je sve ovo unaprijed smislila, shvatio sam. Znala je da Ahilej a nema.Nisam imao na što sjesti, pa sam stajao. Pod je bio popločen hlad-nim

kamenom, a meni su noge bile bose. Bila su tu još jedna, manja vrata; zaključio

sam da valjda vode u njezinu ložnicu.

Promatrala me kako je gledam, oči su joj bile bistre kao u ptičice. Nisam imao

što pametno reći, pa sam rekao nešto budalasto.

„Htjela si govoriti sa mnom."Prezirno je šmrcnula. „Da, Patroklo. Htjela sam govoriti s tobom."Čekao sam, ali više ništa nije rekla, samo me proučavala lupkajući prstom po

rukohvatu stolca. Haljina joj je visjela oko tijela, šira nego obično, nije se opasala

pojasom kao što je to često radila da naglasi vitak struk. Kosu nije svezala

tkaninom, samo ju je očešljala od lica i pričvrstila iznad sljepoočnica češljevima

od izrezbarene bjelokosti. Nakrivila je glavu i nasmiješila mi se.

„Nisi čak ni naočit, to je doista smiješno. Sasvim si običan."Govorila je slično kao otac, sa stankama, kao da očekuje odgovor. Osjetio sam

kako mi crvenilo oblijeva obraze. Moram nešto reći. Na-kašljao sam se da

pročistim grlo.

Sijevnula je očima na mene: „Nisam ti dala dopuštenje da govo-riš." Na

trenutak mi se upiljila u oči kao da provjerava hoću li biti poslušan. Zatim je

nastavila: „Mislim da je to smiješno. Pogledaj se." Ustala je i prišla mi sasvim

blizu u nekoliko brzih koraka. „Vrat ti je kratak. Grudi su ti mršave kao u

dječaka." Zamahnula je prema meni

127

prezirnim prstima. „A tvoje lice." Iskrivila je usta. „Odvratno je. Žene iz moje

svite potpuno se slažu sa mnom. Čak se i otac slaže." Ljup-ke crvene usne

razdvojile su joj se, a zubi se zabijeljeli. Nikad prije nisam stajao tako blizu nje.

Zapahnuo me neki slatki miris, možda cvijeta primoga; izbliza sam vidio da joj

kosa nije sasvim crna, nego protkana raznim bojama tople smeđe.

„Onda? Sto kažeš?" Podbočila se rukama o bokove.„Nisi mi dala dopuštenje da govorim", rekao sam.Ljutnja joj je bljesnula licem. „Ne budi idiot", ispljunula je.„Nisam..."Pljusnula me. Ruka joj je bila mala, ali udarala je neočekivanom snagom.

Grubo mi je okrenula glavu u stranu. Koža me pekla, a usni-ca mi je bolno tukla

tamo gdje ju je zaderala prstenom. Nitko me tako nije udario još otkako sam bio

dijete. Dječake obično nisu plju-skali, ali otac je mogao dati pljusku da pokaže

prezir. Moj je mene pljusnuo. Ostao sam osupnut, bez riječi, ne bih mogao

govoriti čak ni da sam znao što reći.

Iskesila je zube na mene, kao da me izaziva da joj vratim udarac. Kad je

vidjela da neću, lice joj se izobličilo od pobjedonosnog vese-lja. „Kukavice.

Plašljiv si koliko i ružan. I k tome napola slabouman, kako čujem. Jednostavno

ne razumijem. Nije mi jasno kako on..." naglo se prekinula, a ugao usta ovjesio

joj se kao da ga je zakvačila udica. Okrenula mi je leda i šutjela. Trenutak se

rastegnuo. Čuo sam je kako diše, polako uvlači i ispuhuje zrak da ne bih pogodio

da pla-če. Znao sam tu varku. I ja sam se njome služio.

„Mrzim te", rekla je, ali glas joj je bio prigušen i iz njega je nestalo snage.

Preplavilo me nešto nalik na samilost, rashladilo mi vrućinu obraza. Sjećao sam

se kako je teško trpjeti ravnodušnost.

Čuo sam kako je gutnula, a zatim je ruku hitro prinijela licu kao da će

obrisati suze. „Sutra odlazim", rekla je. „To bi te moralo usrećiti. Otac želi da se

povučem mnogo prije porođaja. Kaže da će na mene pasti ljaga bude li se

trudnoća vidjela prije nego što se zna da sam udana."

128

Da se povučem. Čuo sam gorčinu u njezinu glasu kad je to izgo-vorila. U

neki kućerak na granici Likomedove zemlje. Ondje neće moći plesati ni čavrljati

s družicama. Bit će sama, sa sluškinjom i tr-buhom koji raste.

„Zao mi je", rekao sam.Nije mi odgovorila. Gledao sam kako joj se leđa meko nadižu is-pod bijele

halje. Koraknuo sam prema njoj, a onda stao. Htio sam je dodirnuti, pogladiti joj

kosu da je utješim. Ali to neće biti nikakva utjeha, ne od mene. Ruka mi je

ponovno pala niz tijelo.

Stajali smo tako neko vrijeme dok je odaju ispunjavao zvuk našeg disanja.

Kad se okrenula, lice joj se žarilo od plača.

,Ahilej me ne gleda." Glas joj je podrhtavao. „Iako nosim njegovo dijete, iako

sam mu žena. Znaš... znaš li ti zašto je tako?"

Bilo je to djetinje pitanje, kao zašto pada kiša ili zašto se more ni-kad

potpuno ne smiruje. Činilo mi se da sam stariji od nje, premda nisam bio.

„Ne znam", blago sam rekao.Lice joj se iskrivilo. „Lažeš. Ti si razlog. Ti ćeš otploviti s njim, a ja ću ostati

ovdje."

Znao sam nešto o tome kako je biti sam. Kako je to kad te nečija sreća

podbada kao ostruga. Ali nisam tu mogao ništa.

„Moram ići", rekao sam najnježnije što sam mogao.„Ne!" Poskočila je da mi prepriječi put. Riječi su joj navirale u bujici. „Ne

možeš. Zvat ću stražu ako pokušaš. Reći ću... reći ću da si me napao."

Rastužio sam se nad njom i to me zaustavilo. Čak i da ih pozove, Čak i da joj

povjeruju, ne mogu joj pomoći. Ja sam Ahilejev družbe-nik, nedodirljiv,

neranjiv.

Na licu mi se valjda moglo pročitati sve što sam mislio i osjećao, pa je

odskočila od mene kao ubodena i u njoj je ponovno planula vrućina bijesa.

129

„Ljutio si se jer se oženio mnome, jer je legao sa mnom. Bio si ljubomoran. I

trebaš biti." Podignula je bradu onako kako je to obi-čavala. „Nije se to dogodilo

samo jedanput."

Dogodilo se dva puta. Ahilej mi je rekao. Mislila je da ima moć unijeti

razdor između nas, ali nije imala ništa.

„Zao mi je", ponovio sam. Nisam mogao ponuditi ništa bolje. On je ne voli,

nikad je neće voljeti.

Kao da je čula moje misli, lice joj se zgužvalo. Suze su joj kapale na pod, kap

po kap, tako da je sivi kamen pocrnio.

„Daj da dovedem tvojeg oca", rekao sam. „Ili neku iz tvoje svite."Podignula je pogled prema meni. „Molim te..." šapnula je. „Mo-lim te, nemoj

otići."

Tresla se kao nešto tek rođeno. Dosada su jadi njezina srca bili mali i uvijek

je imala nekoga da je utješi. Sad je postojala samo ova prosto-rija, goli zidovi i

jedan jedini stolac - zatvor njezine boli.

Gotovo sam nehotice zakoračio prema njoj. Kratko je uzdahnu-la, kao

pospano dijete, i zahvalno klonula u obruč mojih ruku. Suze su joj natapale moju

tuniku; obujmio sam oblinu njezina struka, osjetio toplu meku kožu njezinih

ruku. Možda ju je i on ovako dr-žao. Ali činilo mi se da je Ahilej negdje daleko,

njegov sjaj nije imao što tražiti u ovoj tmurnoj, umornoj sobi. Njezino lice, vrelo

kao da gori u vrućici, pritisnulo mi se uz prsa. Od nje sam vidio samo tje-me,

uvojke i zamršene vitice njezine sjajne tamne kose, ispod kojih se nazirala

blijeda koža.

Nakon nekog vremena prestala je jecati i privukla me bliže. Osje-tio sam

kako mi rukama miluje leđa, a tijelo joj se cijelom dužinom pritišće uz moje.

Isprva nisam shvaćao. Onda sam shvatio. .

„Ne želiš ovo", rekao sam. Odmaknuo sam se da zakoračim od nje, ali previše

me čvrsto stezala.

„Želim." Oči su joj bljeskale tako silovito da sam se gotovo uplašio.„Deidamija", pokušao sam prizvati onaj glas kojim sam Peleja na-tjerao da

popusti. „Stražari su pred vratima. Ne smiješ..."

130

Ali sad se smirila, bila je sigurna. „Neće nas ometati."Gutnuo sam, grlo mi se osušilo od groze. „Ahilej će me tražiti."Žalosno se osmjehnula. „Ovdje te neće tražiti." Uzela me za ruku. „Dodi",

rekla je. I povukla me kroz vrata u svoju ložnicu.

Kad sam ga upitao, Ahilej mi je ispričao o noćima koje su prove-li zajedno.

Nije mu bilo neugodno pričati o tome - između nas ni-šta nije bilo zabranjeno.

Njezino je tijelo, rekao mi je, meko i sitno poput tijela djeteta. Došla mu je u

ćeliju kasno u noći, s njegovom majkom, i legla na postelju pokraj njega. Bojao se

da će je povrijediti; sve se odigralo brzo i ni jedno od njih dvoje nije prozborilo

ni riječ. Posustao je kad je pokušao opisati težak, gust zadah, vlažnost izme-đu

njezinih nogu. „Masno", rekao je, „poput ulja." Kad sam ga dalje ispitivao, samo

je zavrtio glavom. „Doista se ne mogu sjetiti. Bio je mrak i ništa nisam vidio.

Htio sam da sve što prije prođe." Pogladio me po obrazu. „Nedostajao si mi ti."

Vrata su se zatvorila za nama i bili smo sami u skromnoj odaji. Zidove su

prekrivale tapiserije, a pod debele ovčje kože. Bila je tu i postelja, smještena

pokraj prozora da uhvati barem tračak povjetarca.

Svukla je haljinu preko glave i pustila je da padne na pod.„Misliš li da sam lijepa?" upitala me.Bio sam zahvalan što mogu jednostavno odgovoriti. „Da", rekao sam. Tijelo

joj je bilo sitno i nježne građe, s jedva vidljivo zaobljenim trbuhom, gdje je raslo

čedo u njoj. Oči mi je privuklo ono dolje, što nikad nisam vidio, skroviti krzneni

djelić odakle su se uspinjale ta-mne dlačice. Vidjela je da gledam. Posegnula je,

uhvatila me za ruku i prinijela je tom mjestu, a iz njega se širila vrućina kao iz

žeravice.

Koža po kojoj su mi klizili prsti bila je topla i nježna, tako meka-na da sam

se bojao da ću je razderati svojim dodirom. Podignuo sam drugu ruku da je

pomilujem po obrazu, da joj vršcima prstiju prije-đem po mekoj puti ispod

očiju. Pogled tih očiju bio je strašan: u nji-ma nije bilo ni nade ni zadovoljstva,

samo odlučnost.

Zamalo sam pobjegao. Ali nisam mogao podnijeti da joj se lice slomi od još

tuge, još razočaranja - od još jednog momka koji joj

131

ne može dati ono što traži. I zato sam dopustio njezinim rukama da me

nespretno povuku do postelje, da me usmjere medu njezina be-dra, gdje se

nježna koža razdvajala da pusti spore tople kapi. Osjetio sam otpor i povukao bih

se da ona nije oštro zatresla glavom. Sitno lice stisnulo joj se od usredotočenosti,

čeljust joj se ukočila kao da se brani od boli. I meni i njoj laknulo je kad je koža

napokon po-pustila, otvorila se. Kad sam kliznuo u toplinu u njoj, toplinu koja

me obujmila.

Neću reći da nisam bio uzbuđen. U meni je polagano rasla neka napetost. Bio

je to neobičan, pospan osjećaj, sasvim drukčiji od one prodorne, pouzdane želje

koju sam osjećao prema Ahileju. Kao da ju je pogodilo kad su mi teške vjede pale

kao da ću usnuti. Još ravno-dušnosti. I tako sam se natjerao da se krećem,

stenjao sam od užitka, pritiskao grudi uz njezine kao da me obuzela strast,

gnječio njezine meke male dojke pod sobom.

I tad je bila zadovoljna, odjednom puna žestine, gurala me i vukla sve jače i

sve brže, a oči su joj pobjedonosno sjale dok je osluškivala kako mi se mijenja

disanje. A onda, dok se u meni polako dizala pli-ma, omotala mi je lake, ali

čvrste noge oko leda i privukla me dubo-ko u sebe, izvlačeći iz mene grč užitka.

Poslije smo ležali bez daha, jedno do drugoga, ali nismo se dodi-rivali. Lice

joj je bilo natmureno i daleko, držanje čudno ukočeno. Meni je um još bio

smućen od vrhunca, ali posegnuo sam prema njoj da je zagrlim. Barem sam joj to

mogao ponuditi.

Ali ona se odmaknula od mene i ustala. Oči su joj bile oprezne, a koža pod

njima potamnjela poput modrica. Okrenula se da se odje- ne, a njezina zaobljena

srcolika stražnjica zagledala se u mene kao da mi predbacuje. Nisam razumio što

je htjela, samo sam znao da joj to nisam dao. Ustao sam i navukao tuniku.

Dotaknuo bih je, pomi-lovao joj lice, ali njezine su me oči upozorile da se ne

približavam, jasno i odsječno. Otvorila je vrata i pridržala ih. Beznadno sam

pre-koračio prag.

132

„Čekaj." Glas joj je zvučao kao živa rana. Okrenuo sam se. „Reci mu zbogom",

rekla je. A onda je zatvorila tamna, debela vrata, koja su se ispriječila između

nas.

Kad sam ponovno našao Ahileja, privio sam se uz njega s olakša-njem što

između nas pršti takva radost, što sam slobodan od njezine tuge i jada.

Poslije sam gotovo uvjerio samoga sebe da se to nije dogodilo, da je to sve

samo živi san što sam ga ispreo od njegovih opisa i previše bujne mašte. Ali to

nije istina.

133

Č E T R N A E S T O P O G L A V L J E

D eidamija je otišla sljedeće jutro , kao što je i re-kla. „Otputovala je u posjet teti", bezizražajnim je glasom

objavio Likomed dvoru za doručkom. Ako je i bilo pitanja,

nitko ih se nije usudio postaviti. Neće se vratiti sve dok se dijete ne

rodi i dok se Ahilej a ne bude moglo navesti kao oca.

Dani koji su slijedili prolazili su u čudnom osjećaju zastoja. Ko-

liko god smo mogli, Ahilej i ja provodili smo vrijeme izvan palače, a

umjesto razdraganosti što je prštala pri našem ponovnom sastanku, sad

nas je već obuzimala nestrpljivost. Htjeli smo otići, vratiti se našem

životu na Pelionu ili u Ftiji. Otkako je princeza otišla, osjećali smo se

kao krivci koji nešto skrivaju; oči cijelog dvora sve su nas oštrije prati-

le i izazivale nam nelagodu. Likomed se mrštio kad god nas je vidio.

A tu je bio i taj rat. Vijesti o njemu stizale su čak i ovamo, na za-

bačeni, zaboravljeni Skir. Helenini bivši prosci održali su prisegu i

kraljevskom krvlju popunili redove Agamemnonove vojske. Govorilo

se daje postigao ono što nije pošlo za rukom nikom prije njega: uje-

dinio je naša svadljiva kraljevstva zajedničkim ciljem. Sjećao sam ga

se tek kao obrisa u sjeni - kruto lice, kosmat poput medvjeda. Meni,

kao osmogodišnjaku, mnogo se življe usjekao u pamćenje njegov brat

Menelaj, s onom riđom kosom i veselim glasom. Ali Agamemnon je*

bio stariji, njegove vojske veće, on će voditi pohod na Troju.

134

Bilo je kasnojesensko jutro, premda nije tako izgledalo. Duboko dolje na jugu

lišće nije žutjelo niti je mraz štipao u jutarnjem zraku. Smjestili smo se u

visokom usjeku u stijenama, odakle je pucao pogled na pučinu, i lijeno čekali da

se pojavi neki brod ili da se iz vode načas izviju siva leda dupina. Bacali smo

kamenčiće s litice i naginjali se da ih pogledom pratimo kako se kotrljaju i

poskakuju niz stijenu. Bili smo tako visoko da nismo čuli nikakav zvuk kad bi

udarili u hridi.

„Volio bih da mi je sad lira tvoje majke", rekao je.„I ja." Ali lira je bila u Ftiji, ostavljena sa svime ostalim. Na tre-nutak smo

zašutjeli prisjećajući se slatkog pjeva njezinih struna.

Nagnuo se naprijed. „Sto je to?"Zaškiljio sam da bolje vidim. Kako se bližila zima, sunce je sad promijenilo

položaj na obzoru pa mi se činilo da mi koso pada u oči kako god da se

namjestim.

„Ne vidim dobro." Zurio sam u izmaglicu tamo gdje se more gu-bilo i spajalo

s nebom. U daljini se nazirala neka mrlja, možda brod ili varka sunčeva svjetla

na vodi. „Ako je brod, čut ćemo novosti", rekao sam, a želudac mi se zgrčio na

onaj već dobro poznati način. Svaki sam put strahovao kako ću čuti da je krenula

potjera za posljed-njim od Heleninih prosaca, onim koji je prekršio prisegu. Tad

sam bio mlad, nije mi sinulo da ni jedan vladar ne bi htio da se zna kako se

netko oglušio na njegovu zapovijed.

„To je brod, sigurno", rekao je Ahilej. Mrlja se sad približila, brod mora da

plovi velikom brzinom. Zive boje jedra svakog su se trena sve jasnije isticale na

sivomodroj pučini.

„Nije trgovački brod", primijetio je Ahilej. Trgovački brodovi uvi-jek su

imali bijela jedra, jednostavna za održavanje i jeftina; čovjek mora biti doista

bogat da se razmeće bojom za jedra. Agamemno- novi glasnici plovili su pod

grimizom i purpurom, simbolima ukra-denima od careva s istoka. Jedra ovog

broda bila su žuta s vijugavim crnim uzorkom.

„Poznaš li to jedro?" upitao sam ga.

135

Ahilej je zatresao glavom.Promatrali smo kako brod uplovljava kroz tijesan ulaz u zaljev Ski- ra i

nasukava se na pješčanu obalu. S krme je bačeno sidro od grubo isklesana

kamena, spušten je slaz. Bili smo predaleko pa nismo raza-birali mornare na

palubi, samo tu i tamo neku tamnu glavu.

Zadržali smo se dulje nego što smo trebali. Ahilej je ustao i ugurao pod rubac

kosu zamršenu vjetrom. Ja sam zaposlio ruke naborima njegove haljine,

namjestio ih da mu otmjeno padaju preko ramena, zakopčao mu pojase i

pričvrstio čipke; više mi uopće nije izgledao neobično u haljini. Kad smo završili,

Ahilej se sagnuo prema meni da me poljubi. Usne su mu bile meke na mojima i

probudile su že-lju u meni. Primijetio je izraz mojih očiju i osmjehnuo se.

„Poslije", obećao mi je. Zatim se okrenuo i vratio se stazom niz stijene u pala-ču.

Otići će u ženske odaje i ondje, medu tkalačkim stanovima i ha-ljinama, čekati

dok glasnik ne ode.

Iza očiju počele su mi svrdlati tanke pukotine glavobolje; povukao sam se u

svoju spavaonicu, prohladnu i mračnu jer su drveni kapci branili ulazak

podnevnom suncu, i zaspao.

Probudilo me kucanje na vratima. Možda neki sluga ili Likomed. Još

zatvorenih očiju, doviknuo sam: „Uđi."

„Malo je prekasno za to", odgovorio mi je glas. Zvučao je kao da se zabavlja,

suho poput naplavljenog drveta. Otvorio sam oči i sjeo. Na otvorenim vratima

stajao je muškarac. Nabijen, mišićav, kratko ostrižene bradice kakvu su nosili

filozofi, tamnosmeđe i u tragovi-ma prošarane crvenilom. Nasmiješio mi se i

vidio sam mu tragove prijašnjih osmijeha u borama oko očiju. Za njega je to bila

sitnica, hitar i uvježban izraz lica koji je namještao s lakoćom. To me na ne-što

podsjetilo.

„Oprosti ako sam te uznemirio." Glas je bio ugodan, lijepe boje.„U redu je", oprezno sam rekao.„Nadao sam se porazgovarati s tobom. Smijem li sjesti?" Širokim je dlanom

pokazao prema stolcu. Zahtjev je izgovorio uljudno i, una-toč nelagodi, nije bilo

razloga da ga odbijem.

136

Kimnuo sam i on je privukao stolac. Ruke su mu bile žuljevite i grube te ne

bi izgledale neumjesno da guraju plug, a opet, njegovo je držanje upućivalo na

plemićko podrijetlo. Da dobijem na vremenu, ustao sam i raskrilio prozorske

kapke u nadi da će mi se um razbistriti od pospane magle. Nisam se mogao

domisliti ni jednom razlogu zbog kojeg bi netko htio razgovarati sa mnom. Osim

ako nije došao po mene da obavim ono na što sam prisegnuo. Okrenuo sam se

prema njemu.

„Tko si ti?" upitao sam.Čovjek se nasmijao. „Dobro pitanje. Neoprostivo sam nepristojan, ovako ti

upasti u sobu. Ja sam jedan od zapovjednika velikog kralja Agamemnona. Plovim

po otocima i razgovaram s mladim ljudima koji obećavaju, momcima kao što si

ti", pokazao je glavom na mene, „0 tome da se pridruže našoj vojsci protiv Troje.

Jesi li čuo za rat?"

„Čuo sam", rekao sam.„Dobro", nasmiješio se i protegnuo noge ispred sebe. Danje svje-tlo koje je

gasnulo palo mu je na noge i otkrilo ružičasti ožiljak koji je kao šav prolazio kroz

smeđu kožu njegova desnog lista, od gležnja do koljena. Ružičasti ožiljak.

Želudac mi se okrenuo kao da sam se nagnuo s najviše hridi Skira, a ispod mene

nema ničega osim strmo- glava pada u more. Odonda je ostario i okrupnjao,

razvio se do pune snage. Odisej.

Nešto je rekao, ali nisam ga čuo. U mislima sam se vratio u Tin- darejevu

dvoranu, sjetio sam se njegovih bistrih, tamnih očiju koji-ma ništa nije

promicalo. Je li me prepoznao? Zagledao sam mu se u lice, ali vidio sam samo

pomalo zbunjeno iščekivanje. Čeka odgovor.. Silom sam zatomio strah.

„Oprosti", rekao sam. „Nisam te čuo. Sto?"„Zanima li te to? Da nam se pridružiš u vojevanju?"„Nisam siguran da želite mene. Nisam baš dobar vojnik."Usta su mu se iskrivila. „Baš čudno... nitko nije dobar vojnik kad mu dodem

u posjet." Rekao je to vedro, bez gorčine; bila je to šala, ne prijekor. „Kako se

zoveš?"

137

Pokušao sam zvučati jednako bezbrižno kao i on. „Hironid."„Hironid", ponovio je. Tražio sam mu nevjericu na licu, ali nisam je našao.

Napetost u mišićima malo mi je popustila. Naravno da me nije prepoznao.

Poprilično sam se promijenio od svoje osme godine.

„Dakle, Hironide, Agamemnon obećava zlato i čast svima koji se bore s njim.

Pohod će vjerojatno kratko trajati, do sljedeće jeseni već ćeš biti kod kuće.

Ostajem ovdje nekoliko dana i nadam se da ćeš razmisliti o ovome." Lupio je

dlanovima o koljena da označi za-vršetak i ustao.

„To je to?" Očekivao sam nagovaranje i pritisak kroz cijelu dugu večer.Nasmijao se gotovo dobrohotno. „Da, to je to. Vjerojatno ću te vidjeti za

večerom?"

Kimnuo sam. Krenuo je otići, a onda zastao. „Znaš, čudno je to, neprestano

mi se čini da sam te već negdje vidio."

„Sumnjam", brzo sam rekao. „Ja tebe ne prepoznajem."Trenutak me proučavao, onda slegnuo ramenima i odustao. „Valj-da sam te

pomiješao s nekim drugim momkom. Znaš kako kažu. Sto si stariji, to manje

pamtiš." Zamišljeno se počešao po bradi. „Tko ti je otac? Možda njega poznajem."

„Ja sam prognanik."Na licu mu se ocrtala sućut. „Zao mi je što to čujem. Odakle si?"„S obale."„Sjeverne ili južne?"„Južne."Sućutno je zavrtio glavom. „Dao bih ruku u vatru da si sa sjeve-ra. Negdje

tamo odTesalije, recimo. Ili Ftije. Dok govoriš, zaobljuješ samoglasnike baš kao

oni."

Gutnuo sam. U Ftiji su se suglasnici tvrde naglašavali, a samogla-snici se

razvlačili šire nego drugdje. To mi je zvučalo ružno sve dok nisam čuo Ahileja

kako govori. Nisam bio svjestan koliko sam pri-hvatio taj način govora.

138

„Nisam to znao", promrmljao sam. Srce mi je mahnito udaralo. Da barem

ode.

„Beskorisni podatci moje su prokletstvo, nažalost." Ponovno mu je bilo

zabavno, opet taj lagani smiješak. „Onda, ne zaboravi, potraži me ako nam se

odlučiš pridružiti. Ili ako slučajno poznaš neke druge prikladne momke s kojima

bih trebao razgovarati." Vrata su škljoc- nula i zatvorila se.

Zvono za večeru zazvonilo je i hodnicima palače ushodali su se sluge noseći

pladnjeve i stolce. Kad sam ušao u dvoranu, moj je posje-titelj već bio ondje,

stajao je s Likomedom i još jednim muškarcem.

„Hironide", rekao mi je Likomed kad sam došao do njega. „Ovo je Odisej,

vladar Itake."

„Sreća što postoje domaćini", rekao je Odisej. „Tek kad sam oti-šao, shvatio

sam da ti nisam rekao kako se zovem."

A ja nisam pitao jer sam znao. Bila je to pogreška, ali nije bila

ne-popravljiva. Sirom sam otvorio oči. „Ti si kralj?" Spustio sam se na jedno

koljeno pokazujući iznenađenu poniznost najbolje što sam znao.

„Zapravo, on je samo knez", sporo je izgovorio jedan glas. „Ja sam kralj."

Podignuo sam pogled ravno u oči onoga trećeg muškarca; bile su sasvim

svjetlosmeđe, gotovo žute, i prodorne. Crna i kratko po- drezana brada

naglašavala mu je kose crte lica.

„Ovo je Diomed, kralj Arga", rekao je Likomed. „Odisejev prija-telj." I još

jedan Helenin prosac, premda sam se sjećao samo njegova imena i ničega više.

„Gospodaru." Pognuo sam glavu. Još se nisam stigao ni pobojati da će me

prepoznati, a on se već okrenuo od mene.

„Dobro." Likomed je pokazao prema stolu. „Hoćemo li sjesti za stol?"Za večerom nam se pridružilo nekoliko Likomedovih savjetnika i bilo mi je

drago što se mogu izgubiti među njima. Odisej i Diomed uglavnom nisu obraćali

pozornost na nas, nego su se udubili u raz-govor s kraljem.

139

„I kako je Itaka?" uljudno je upitao Likomed.„Itaka je dobro, hvala na pitanju", odvratio je Odisej. „Ostavio sam tamo ženu

i sina, oboje u zdravlju i snazi."

„Pitaj ga za ženu", rekao je Diomed. „Voli pričati o njoj. Jesi li čuo kako ju je

upoznao? To mu je najdraža pripovijest." U glasu mu se čula jedva skrivena

bodlja podbadanja. Oni oko mene prestali su jesti da bi pratili što se dogada.

Likomed je pogledao negdje između njih dvojice pa se odvažio upitati: „I

kako si upoznao svoju ženu, kneže od Itake?"

Ako je Odisej i osjetio kakvu napetost u zraku, nije to pokazao. „Lijepo od

tebe što pitaš. Kad je Tindarej tražio muža Heleni, prosci su došli iz svih

kraljevstava. Sigurno se sjećaš toga."

„Ja sam već bio oženjen čovjek", rekao je Likomed. „Nisam išao onamo."„Naravno da ne. A ovi su momci bili premladi, bojim se." Doba-cio mi je

smiješak, a onda se ponovno okrenuo kralju.

„Imao sam sreću što sam od svih tih ljudi stigao prvi. Kralj me po-zvao da

večeram s njegovom obitelji: s Helenom, njezinom sestrom Klitemnestrom i

njihovom rođakinjom Penelopom."

„Pozvao te", podrugljivo se umiješao Diomed. „Zar se tako zove šuljanje kroz

gustiš da bi ih kriomice uhodio?"

„Uvjeren sam da knez od Itake nikad ne bi učinio takvo što", na- mrštio se

Likomed.

„Nažalost, učinio sam baš to, premda cijenim što imaš tako vi-soko mišljenje

o meni." Srdačno se nasmiješio Likomedu. „Zapra-vo, Penelopa me uhvatila na

djelu. Rekla mi je da me gleda već više od jednog sata i da je zaključila kako se

mora umiješati prije,nego se sav izbodem na trnovitu grmlju. Naravno, bilo je to

malo nez-godno, ali Tindarej se ipak s vremenom primirio i pozvao me da

ostanem na večeri. I dok smo sjedili za večerom, shvatio sam da je Penelopa dva

puta pametnija od svojih rođakinja i jednako lijepa kao one. I tako..."

140

„Lijepa kao Helena?" prekinuo ga je Diomed. „Je li zato bila ne- udana u

dvadesetoj godini?"

Odisejev je glas bio blag. „Sigurno ne želiš tražiti od muža da po-nizi svoju

ženu u usporedbi s drugom", rekao je.

Diomed je zakolutao očima i zavalio se u stolac te počeo čistiti zube vrškom

noža.

Odisej se ponovno obratio Likomedu. „I tako, dok smo razgova-rali, kad je

postalo jasno da se sviđam princezi Penelopi.

„Sigurno joj se nije svidio tvoj izgled", ponovno se umiješao Diomed.„Nipošto", složio se Odisej. „Pitala me kakav ću svadbeni dar dati svojoj

mladenki. Bračnu postelju, rekao sam poprilično širokogrud-no, napravljenu od

najfinije česmine. Ali taj joj odgovor nije bio po volji. ,Bračna postelja ne smije

biti izrađena od mrtvoga, suhog dr- veta, nego od nečeg zelenoga i živoga', rekla

mi je. ,A što ako napra-vim takvu postelju?' upitao sam je. ,Hoćeš li onda poći za

mene?' A ona je rekla..."

Kralj Arga ispustio je uzvik gađenja. „Nasmrt mi je dojadila ova priča o tvojoj

bračnoj postelji."

„Možda onda nisi trebao predložiti da je pripovijedam.",A možda bi ti mogao naći neke nove dogodovštine tako da se baš ne moram

ubiti od jebene dosade."

Likomed se vidljivo sablaznio: psovanje je spadalo u stražnje sobe i na

borilišta, a ne na državničke večere. Ali Odisej je samo žalosno zavrtio glavom.

„Argejci se doista svake godine pretvaraju u sve gore barbare. Likomede, daj da

kralju Arga pokažemo malo uljudbe. Nadao sam se barem nakratko vidjeti

plesačice po kojima je vaš otok slavan."

Likomed je gutnuo. „Da", rekao je. „Nisam mislio..." Prekinuo se i ponovno

progovorio, potrudivši se da mu glas zvuči vladarski koli-ko god je to moguće.

,Ako želite."

„Želimo." To se javio Diomed.„Dobro." Likomedu je pogled skakao s jednog čovjeka na drugo-ga. Tetida mu

je zapovjedila da drži žene podalje od posjetitelja, ali

141

odbiti im želju izazvalo bi sumnjičavost. Pročistio je grlo, odlučio: „Dobro,

idemo ih onda pozvati." Odsječno je mahnuo jednom slugi, koji se okrenuo i

istrčao iz dvorane. Ja nisam dizao pogled sa svojeg tanjura da mi ne vide strah na

licu.

Žene su bile zatečene iznenadnim pozivom i, dok su ulazile u dvo-ranu, još

su popravljale sitnice na odjeći i kosi. Ahilej je bio medu njima, pomno

pokrivene kose, čedno oborena pogleda. Tjeskobno sam očima pratio Odiseja i

Diomeda, ali ni jedan od njih dvojice nije ni pogledao prema njemu.

Djevojke su zauzele mjesta i glazba je zasvirala. Promatrali smo kako izvode

zamršeni niz koraka. Ples je bio lijep, ali doživljaj je uma-njivala Deidamijina

odsutnost, jer ona je plesala najbolje od svih.

„Koja je tvoja kći?" upitao je Diomed.„Nije ovdje, kralju Arga. U posjetu je obitelji."„Šteta", rekao je Diomed. „Nadao sam se da je to ona ondje." Po-kazao je

djevojku na kraju reda, nisku i tamnokosu; doista je pomalo nalikovala na

Deidamiju, a imala je posebno ljupke gležnjeve koji su se nazirali pod

rasplesanim rubom njezine haljine.

Likomed je zakašljucao. „Nisi li ti oženjen, gospodaru?"Diomed se napola nasmiješio. „Jesam, zasad." Oči nije skidao s djevojke.Kad je ples završio, Odisej je ustao i povisio glas da ga svi čuju. „Uistinu smo

počašćeni vašom izvedbom, ne mogu se svi pohvaliti da su vidjeli plesačice sa

Skira. U znak našeg divljenja, donijeli smo darove za vas i vašeg kralja."

Žamor uzbuđenja. Nepotrebne skupocjenosti rijetko su dolazile na Skir,

ondje nitko nije imao novca za razbacivanje.

„Vrlo ste ljubazni." Likomedu je lice zasjalo od istinskog zadovolj-stva, nije

očekivao takvu darežljivost. Na Odisejev znak, sluge su do-nijeli škrinje i počeli

iz njih iskrcavati stvari i slagati ih na duge sto-love. Zasvjetlucalo je srebro,

zablistalo staklo i dragulji. Svi smo se, i muškarci i žene, nagnuli da vidimo čega

sve ima.

142

„Molim vas, uzmite što želite", rekao je Odisej. Djevojke su pohi-tale prema

stolovima i gledao sam kako premeću blistave drangulije: mirise u krhkim

staklenim bočicama začepljenima voskom; zrcala s dršcima od izrezbarene

bjelokosti; grivne od kovanog zlata; vrpce obo-jene tamnogrimizno i crveno.

Bilo je tu i nekoliko predmeta za koje sam zaključio da su namijenjeni Likomedu

i njegovim savjetnicima: štitovi presvučeni kožom, izrezbareni držači koplja i

posrebreni ma-čevi u podatnim tokovima od meke jareće kože. Likomed nije

mo-gao odvojiti oči od tog izobilja, kao riba uhvaćena na udicu. Odisej je stajao u

blizini i sve dobroćudno nadgledao.

Ahilej se držao malo iza ostalih i polako obilazio stolove. Zastao je nanijeti

kap mirisa na vitka zapešća, pogladiti glatki držak zrcala. Zadržao se trenutak uz

par naušnica, dva modra draga kamena op-točena srebrnom žicom.

Neko komešanje na samom kraju dvorane privuklo mi je pogled. Diomed je

otišao onamo i rekao nešto jednom od svojih slugu, koji je kimnuo i izašao kroz

velika dvokrilna vrata. Sto god da je bilo po-srijedi, zacijelo nije bilo važno:

Diomed je izgledao kao da napola spava, a u očima mu se pod teškim kapcima

vidjela dosada.

Ponovno sam pogledao Ahileja. Podignuo je naušnice i zaljuljao ih pokraj

ušiju okreći ih sad ovamo sad onamo, napućenih usnica kao zaigrana djevojka.

To ga je zabavljalo pa mu se kut usta izvio prema gore. Očima je prelijetao

dvoranom, zastavši na trenutak na mojem licu. Nisam se mogao suzdržati.

Nasmiješio sam mu se.

Odjednom je zaječala trublja, glasna i prestravljena. Oglasila se negdje

izvana, prvo jednim dugim zvukom, a zatim s tri kratka: naš znak da se bliži

najstrašnija pogibelj. Likomed je skočio na noge, stra- žari su se naglo okrenuli

prema vratima. Djevojke su vrištale i grče-vito se stiskale jedna uz drugu, a svoje

su blago pustile da padne na tlo u krhotinama slomljenog stakla.

Sve djevojke osim jedne. Prije nego što je zamro posljednji jek trube, Ahilej

je zgrabio jedan od posrebrenih mačeva i izvukao ga iz

143

kožnatog toka. Na putu do vrata prepriječio mu se stol: preskočio ga je u hipu i

pritom dohvatio koplje koje je ležalo na stolu. Kad je doskočio na tlo, oružje mu

je već bilo podignuto u smrtonosnoj pri-pravnosti za kakvu nije sposobna ni

jedna djevojka, ali ni bilo koji muškarac. Najveći ratnik svojeg naraštaja.

Otrgnuo sam oči s njega da pogledam Odiseja i Diomeda te zgro-ženo shvatio

da se smiješe. „Pozdravljen budi, prinče Ahileju", rekao je Odisej. „Tražili smo

te."

Bespomoćno sam stajao dok su se lica Likomedovih dvorana, čuvši Odisejeve

riječi, okrenula prema Ahileju i nijemo zurila. Ahilej je na trenutak ostao

nepomičan. A onda je polako spustio oružje.

„Gospodaru Odiseju", rekao je. Glas mu je bio čudesno miran. „Gospodaru

Diomedu." Uljudno se naklonio, vladar pred drugim vladarima. „Počašćen sam

što sam predmet takvih napora." Bio je to dobar odgovor, dostojanstven, s jedva

vidljivim trunom podrugljivo-sti. Sad će im biti mnogo teže poniziti ga.

„Vjerujem da želite sa mnom razgovarati? Samo trenutak i pridružit ću vam

se." Pažljivo je odložio mač i koplje na stol. Mirnim prstima odvezao je rubac i

skinuo ga s glave. Kosa mu je, otkrivena, zasjala kao uglačana bronca. Muškarci i

žene Likomedova dvora došaptavali su se u prigušenoj sablazni, nisu mogli

odlijepiti oči od njegove pojave.

„Možda ovo pomogne?" Odisej je iz neke torbe ili sanduka izva-dio tuniku.

Dobacio ju je Ahileju, koji ju je uhvatio.

„Hvala", rekao je Ahilej. Kao opčinjen, dvor ga je promatrao dok ju je on

razmatao, skidao se do pasa i navlačio je preko glave.

Odisej se okrenuo prema prednjem dijelu dvorane. „Likomede, možemo li

posuditi odaju za državničke poslove? Moramo mnogo toga pretresti s princom

Ftije."

Likomedovo je lice bilo smrznuta maska. Znao sam da misli na Tetidu i na

kaznu. Nije odgovorio.

„Likomede." Diomedov glas bio je oštar, zapucketao je kao bič.

144

„Da", procijedio je Likomed promuklo. Smilio sam se nad njim. Zalio sam sve

nas. „Da. Evo, ovuda." Pokazao je smjer.

Odisej je kimnuo. „Hvala ti." Samopouzdano je krenuo prema vratima kao da

ni časka nije dvojio hoće li ga Ahilej pratiti.

„Poslije tebe", podsmjehnuo se Diomed. Ahilej je načas oklijevao i njegove su

me oči potražile, sasvim nakratko.

„Ah, da", doviknuo je Odisej preko ramena. „Slobodno pozovi i Patrokla sa

sobom. I s njim imamo posla."

145

P E T N A E S T O P O G L A V L J E

U odaji je bilo samo nekoliko izlizanih tapiserija i četi-ri stolca. Prisilio sam se da sjedim uspravno uz kruti drveni

naslon, kao što doliči jednom kraljeviću. Ahilejevo se lice

grčilo od čuvstava, a vrat mu je pocrvenio.„Bila je to prevara", optužio ih je.Odisej je to primio sasvim spokojno. „Lukavo si se sakrio, morali

smo biti još lukaviji da te nađemo."

Ahilej je kraljevski bahato podignuo jednu obrvu. „I onda? Našli

ste me. Sto sad hoćete?"

„Hoćemo da pođeš s nama u Troju", rekao je Odisej.„A ako ne želim poći?"„Onda ćemo razglasiti ovo." Diomed je podignuo s poda odbače-

nu Ahilejevu haljinu.

Ahilej se zajapurio kao da ga je netko pljusnuo. Jedno je nositi

haljinu iz nužde, drugo je ako to svijet dozna. Kod nas su muškarce

koji se ponašaju kao žene vrijeđali najružnijim imenima, a zbog tih

su uvreda padale glave.

Odisej je podignuo ruku da obuzda duhove. „Svi smo mi ovdje

plemenita roda i ne bi smjelo doći do toga da se služimo takvim mje-

rama. Nadam se da ti možemo ponuditi bolje razloge za pristanak. Sla-

vu, primjerice. Steći ćeš veliku slavu budeš li se borio na našoj strani."

146

„Bit će drugih ratova."„Ne kao ovaj", rekao je Diomed. „Ovo će biti najveći rat našega svijeta,

naraštaji će ga pamtiti u legendama i pjesmama. Budala si ako to ne vidiš."

„Ne vidim ništa osim muža kojem su nabili rogove i Agamemno- nove

pohlepe."

„Onda si slijep. Ima li većeg junaštva nego boriti se za čast najljepše žene

svijeta, protiv najmoćnijeg grada istoka? Perzej se ne može po-hvaliti takvim

pothvatom, a ni Jazon. Heraklo bi ponovno ubio svo-ju ženu samo da mu se

pruži prilika da pode s nama. Pokorit ćemo Anatoliju sve do Arabije. Uklesat

ćemo si mjesto u pričama za sva buduća doba."

„Mislio sam da si rekao kako će to biti lagan pohod, do sljedeće smo jeseni

kod kuće", uspio sam protisnuti. Morao sam nešto podu-zeti da zaustavim

nesmiljenu bujicu njihovih riječi.

„Lagao sam", slegnuo je ramenima Odisej. „Nemam pojma koliko će trajati.

Svakako kraće budeš li ti s nama." Pogledao je Ahileja. Nje-gove tamne oči

privlačile su silovito poput plime, koliko god plivao protiv nje. „Sinovi Troje

glasoviti su sa svoje vještine u borbi i njiho-va će smrt okovati tvoje ime u

zvijezde. Ako to propustiš, propustit ćeš priliku za besmrtnost. Ostat ćeš po

strani, nepoznat. Ostarjet ćeš i postati starac čije ime nitko ne pamti."

Ahilej se namrštio. „To ne možeš znati."„Zapravo, znam." Odisej se zavalio u stolcu. „Imam sreću što po-znajem neke

bogove." Nasmiješio se kao da se upravo sjetio neke bo-žanske nestašnosti. „I

bogovi su smatrali primjerenim da mi otkriju proročanstvo koje se odnosi na

tebe."

Trebao sam znati da Odisej neće doći samo s bijednom ucjenom kao jedinim

sredstvom trgovanja. U pričama su ga zvali polytropos: svestran i okretan

čovjek s mnogo načina. Strah se dignuo u meni poput pepela.

„Kakvo proročanstvo?" polako je upitao Ahilej.

147

„Da će, ne dođeš li pod Troju, tvoje božanstvo usahnuti u tebi,

neupotrijebljeno. Snaga će ti splasnuti. U najboljem slučaju bit ćeš poput ovog

Likomeda, koji trune na zaboravljenom otoku i nema nego kćeri da ga naslijede.

Skir će uskoro pokoriti susjedna zemlja, to znaš jednako dobro kao i ja. Neće ga

ubiti, pa zašto bi? Može pro-živjeti svoj vijek negdje u zakutku, mljackajući

omekšani kruh be- zubim desnima, star i slabouman. Kad umre, ljudi će govoriti,

tkoT

Riječi su ispunile prostoriju i stanjile zrak tako da nismo mogli disati. Takav

je život nezamisliva grozota.

Ali Odisejev je glas bio neumoljiv. „Sad je poznat samo po tome što se

njegova priča isprepleće s tvojom. Pođeš li u Troju, tvoja će slava biti takva da će

svatko tko ti je makar samo dodao pehar biti upisan u vječnost legende. Ti ćeš

biti..."

Vrata su se otvorila tako silovito da se razletjelo triješće. Na vratima je stajala

Tetida, užarena poput živa ognja. Zapahnula nas je svojom božanskom moći,

opržila nam oči, spalila rastrgani dovratak. Osje-tio sam kako mi svija kosti, kako

mi pije krv iz žila kao da će me usi-sati. Zgurio sam se na tlu, kao što smrtnici

moraju pred bogovima.

Po Odisejevoj tamnoj bradi napadala je sitna piljevina slomljenih vrata. Ustao

je. „Pozdrav, Tetido."

Uprla je pogled u njega kao zmija u svoju žrtvu, a koža joj je bli-stala. Zrak

oko Odiseja lagano je titrao, kao od vrućine ili povjetar-ca. Diomed, još na tlu,

povukao se koliko je mogao. Zažmirio sam da ne vidim kako će se sve razletjeti

uz prasak.

Tišina, u kojoj sam napokon otvorio oči. Odisej je stajao živ i zdrav. Tetidine

su šake pobijeljele koliko ih je stezala. Oči više nisu pekle od pogleda u nju.

„Sivooka djevica uvijek je bila dobra prema meni", rekao je Odi-sej, gotovo

kao da se ispričava. „Ona zna zašto sam ovdje, blagoslo-vila je i poduprla moj

naum."

Kao da sam propustio neki dio njihova razgovora. Morao sam se pomučiti da

shvatim o čemu je riječ. Sivooka djevica - božica rata i ratnih vještina. Govorilo

se da iznad svega cijeni pamet.

148

„Atena nema dijete koje bi mogla izgubiti." Riječi su zagreble Te- tidino grlo

i ostale visjeti u zraku.

Odisej nije ni pokušao odgovoriti, samo se okrenuo prema Ahile- ju. „Pitaj

je", rekao mu je. „Pitaj majku što zna."

Ahilej je gutnuo, čujno u tišini odaje. Pogledao je u majčine crne oči. „Je li

istina to što je rekao?"

Sva je vatra u njoj ugasla, ostao je samo mramor. „Istina je. Ali ima još i gore,

što nije rekao." Riječi su izlazile gotovo bezglasno, kao da ih izgovara kip. „Odeš

li u Troju, nikad se nećeš vratiti. Poginut ćeš ondje mlad."

Ahilej je problijedio. „Je li to sigurno?"To svi smrtnici najprije pitaju, u nevjerici, zaprepaštenju, strahu. Nema li

iznimke za mene?

„Sigurno je."Da me tad pogledao, slomio bih se. Briznuo bih u plač i nikad ne bih prestao

plakati. Ali on nije skidao oči s majke. „Sto da radim?" šapnuo je.

Najsitniji drhtaj na mirnoj površini njezina lica. „Ne traži od mene da biram",

rekla je. I nestala.

Ne mogu se sjetiti što smo rekli dvojici muškaraca, kako smo ih ostavili, niti

kako smo došli u našu odaju. Sjećam se njegova lica, za-tegnuta na obrazima,

sivkasta bljedila njegova čela. Ramena, inače tako ravna i čvrsta, sad kao da su

mu se urušila. Bol je nabubrila u meni, gušeći me. Njegova smrt. Učinilo mi se

da umirem kad sam samo pomislio na to, kao da vrtoglavo padam kroz slijepo,

crno nebo.

Ne smiješ ići. Bio sam na rubu da to kažem naglas, tisuću puta. Umjesto toga

stegnuo sam njegove ruke medu dlanovima; bile su hladne i sasvim nepomične.

„Mislim da to ne bih mogao podnijeti", napokon je rekao. Oči su mu bile

sklopljene, kao da ih zatvara pred grozom. Znao sam da ne govori o svojoj smrti,

nego o strašnoj snomorici koju je oslikao Odi-lia

sej, o ugaslom sjaju, o presahnulom ljupkom skladu. Često sam ga gledao kako

radosno uživa u vlastitim vještinama, vidio sam onu ži-votnu snagu koja je

uvijek bubnjala odmah ispod površine. Što je on ako nije čudo, ako ne zrači? Sto

je on ako nije predodreden za slavu?

„Meni bi bilo svejedno", rekao sam. Riječi su mi užurbano izletjele iz usta.

„Sto god da budeš. Meni ne bi bilo važno. Bili bismo zajedno."

„Znam", rekao je, ali nije me pogledao.Znao je, ali to nije bilo dovoljno. Preplavila me tako golema tuga da sam

mislio kako će mi probiti kožu. Kad umre, sve što je hitro i lijepo i jasno bit će

pokopano s njim. Otvorio sam usta, ali bilo je prekasno.

„Idem", rekao je. „Idem u Troju."Ružičasti sjaj njegovih usana, grozničava zelena boja njegovih oči-ju. Nigdje

na licu nije imao ni jedne boriće, ničeg zgužvanoga ili si-voga, sve je bilo svježe.

Bio je proljeće, zlatno i vedro. Zavidna Smrt popit će mu krv i ponovno se

pomladiti.

Promatrao me, očiju dubokih kao zemlja.„Hoćeš li poći sa mnom?" upitao me.Beskrajna bol ljubavi i tuge. Možda sam u nekom drugom životu mogao

odbiti, mogao čupati kosu i jaukati, pustiti ga da se sam suoči s vlastitim

izborom. Ali ne u ovom životu. On će otploviti u Troju, a ja ću ga slijediti, makar

i u smrt. Da, šapnuo sam. Da.

Olakšanje mu se razlilo licem i posegnuo je za mnom. Dopustio sam mu da

me steže u zagrljaju, dopustio sam mu da me privine uza se cijelim tijelom tako

tijesno da se ništa ne može uvući između nas.

Suze su navirale i tekle. Iznad nas okretala su se zviježđa, a mje-sec je plovio

svojom jednoličnom, umornom putanjom. Ležali smo onemoćali od boli i

nesanice dok su sati prolazili.

Kad je svanulo, ukočenih je udova ustao iz postelje. „Moram ići i reći to

majci", rekao je. Bio je blijed, oko očiju nakupile su mu se tamne sjene. Već je

izgledao starije. U strahu, u meni se sve usproti-vilo. Ne idi, htio sam reći. Ali

on je navukao tuniku i već ga nije bilo.

150

Ponovno sam legao u postelju i pokušao ne razmišljati o minuta-ma koje

prolaze. Još jučer imali smo ih cijelo bogatstvo. Sad je svaki trenutak bio

izgubljena kaplja krvi srca.

Svjetlo u odaji je posivjelo, zatim pobijeljelo. Postelja je bila hlad-na bez

njega, prevelika. Nisam čuo nikakve zvukove i ta me tišina uplašila. Kao u

grobnici. Ustao sam i protrljao ruke i noge, udarao ih dlanovima da ih

probudim, trudeći se odagnati sve grčevitiji strah. Ovako će biti svaki dan bez

njega. Osjetio sam kako me steže u gru-dima, mahnito, poput vriska. Svaki dan

bez njega.

Izašao sam iz palače u očajničkom pokušaju da zaglušim misli. Zaputio sam se

na litice, suro stijenje Skira što se crno nadvilo nad morem, i počeo se penjati.

Vjetar me bacao, a kamenje vlažno od morske soli bilo mi je sklisko pod nogama,

ali napor i opasnost su me učvrstili. Penjao sam se ravno gore, prema

najpogibeljnijem vr-huncu, na koji se prije ne bih usudio uspeti. Oštre,

nazubljene stije-ne izrezale su mi ruke gotovo do krvi. Stopala su mi ostavljala

krvave tragove. Bol je bila dobrodošla, obična i čista. Tako lako podnošljiva da je

to bilo upravo smiješno.

Uspeo sam se na vrh, nemarno nabacanu hrpu kamenih gromada na rubu

litice, i stao. Dok sam se penjao, pala mi je na pamet zami-sao, jednako divlja i

bezobzirna kao što sam se i sam osjećao.

„Tetido!" zaurlao sam u snažne zapuhe vjetra, lica okrenutoga pre-ma pučini.

„Tetido!" Sunce se uspelo visoko na nebo, njihov je susret odavno završio. Treći

sam put duboko udahnuo.

„Nemoj više zazivati moje ime."Naglo sam se okrenuo prema njoj i izgubio ravnotežu. Kamenje mi se

zakoturalo pod nogama, a vjetar me nosio. Uhvatio sam se rukama za izbočinu u

stijeni i zadržao se da ne padnem. Podignuo sam pogled.

Koža joj je bila još bijeda nego inače, prvi zimski led. Zategnula jc usne da

pokaže zube.

„Ti si budala", rekla je. „Sidi. Tvoja maloumna smrt neće ga spasiti."

151

Nisam bio tako neustrašiv kao što sam mislio, ustuknuo sam pred zlobom na

njezinu licu. Ali prisilio sam se progovoriti, pitati ono što sam od nje morao

doznati. „Koliko će još dugo živjeti?"

Ispustila je neki grleni zvuk, sličan lavežu tuljana. Trebao mi je trenutak da

shvatim da se smije. „Zašto? Da se pripremiš? Da to po-kušaš spriječiti?" Prezir

joj se razlio licem.

„Da", rekao sam. „Ako mogu."Ponovno onaj zvuk.„Molim te." Kleknuo sam. „Molim te, reci mi."Možda je to bilo zato što sam kleknuo. Zvuk je zamro i jedno me vrijeme

promatrala kao da razmišlja. „Hektor će umrijeti prvi", rekla je. „To je sve što mi

je dano da znam."

Hektor. „Hvala ti", rekao sam.Oči su joj se suzile, a glas joj je šištao kao voda prolivena po uža-renu

ugljenu. „Nemoj biti tako preuzetan da mi zahvaljuješ. Došla sam zbog nečega

drugog."

Čekao sam. Lice joj je bilo bijelo kao krhotina kosti.„Neće biti tako lako kao što on misli. Suđenice su obećale slavu, ali koliko

slave? Morat će pomno čuvati svoju čast. Previše je lakovje-ran. Muškarci

Grčke", ispljunula je riječi, „psi su što se natežu oko kosti. Neće samo tako

prepustiti prednost drugome. Ja ću napraviti što mogu. A ti." Očima mi je

preletjela preko dugih ruku i koščatih koljena. „Ti ga nećeš osramotiti. Jesi li

razumio?"

Jesi li razumio?„Da", rekao sam. I jesam. Njegova slava mora biti vrijedna života kojim ju je

platio. Najlakši dašak vjetra dotaknuo joj je rub haljine i znao sam da se sprema

otići, nestati natrag u podmorske špilje. Ne-što mi je dalo smjelost.

„Je li Hektor vješt vojnik?"„Najbolji", odgovorila je. „Osim mojeg sina."Pogled joj je poletio udesno, gdje se litica strmo rušila u dubinu. „On dolazi",

rekla je.

152

Ahilej se uspeo preko vrhunca i došao do mjesta na kojem sam sjedio.

Pogledao je u moje lice, okrvavljene tabane. „Čuo sam da raz-govaraš s nekim",

rekao je.

„Tvoja je majka bila tu", rekao sam.Kleknuo je, stavio moju nogu u svoje krilo. Nježno je izvadio sit-ne krhotine

kamena iz rana, obrisao prljavštinu i kredastu prašinu. Otrgnuo je komad

tkanine s ruba tunike i pritisnuo mi ga uz taban da zaustavi krv.

Svojom sam rukom pokrio njegovu. „Ne smiješ ubiti Hektora", rekao sam.Podignuo je pogled, lijepo mu je lice bilo uokvireno zlatom kose. „Majka ti je

rekla ostatak proročanstva."

„Rekla mi je."„I misliš da nitko osim mene ne može ubiti Hektora."„Da", rekao sam.„I misliš sudenicama ukrasti vrijeme?"„Da."„Ah." Prepreden smiješak zatitrao mu je na licu, uvijek je volio pr-kositi. „Pa

zašto bih ga ubio? On mi ništa nije skrivio."

Tad sam prvi put osjetio nešto slično nadi.Krenuli smo isto poslijepodne, nije bilo razloga da se zadržavamo. U skladu s

običajima, Likomed nam je došao poželjeti sretan put. Nas trojica ukočeno smo

stajali: Odisej i Diomed već su otišli na brod. Oni će nas otpratiti do Ftije, gdje će

Ahilej okupiti vlastitu vojsku.

Još se nešto moralo obaviti ovdje, nešto što sam znao da Ahilej ne želi

obaviti.

„Likomede, majka me zamolila da ti prenesem njezine želje."Jedva vidljiv drhtaj prešao je starčevim licem, ali mirno je sreo ze- tov

pogled. „Nešto u vezi s djetetom", rekao je. „Da."

„I što ona želi?" umorno je upitao kralj.

153

„Ona ga želi sama podizati. Ona...", Ahilej je zamucao pred izra-zom starčeva

lica. „Dijete će biti dječak, kaže ona. Kad se odbije od prsa, ona će ga uzeti."

Tišina. Onda je Likomed sklopio oči. Znao sam da misli na kćer, praznih

ruku, bez muža i bez djeteta. „Da barem nikad nisi došao", rekao je.

„Zao mi je", rekao je Ahilej.„Ostavite me", šapnuo je stari kralj. Poslušali smo ga.Brod kojim smo plovili bio je lagan i poslušan na kormilu, čvrste grade i

opremljen dobrom posadom. Mornari su radili brzo i okret-no, konopi od nove

kudjelje su sjali, jarboli se ustobočili, snažni po-put živih stabala. Pulena je bila

krasotica, najljepša koju sam vidio: poprsje visoke žene tamne kose i očiju, ruku

sklopljenih kao da raz-mišlja. Bila je lijepa, ali na neki tih, nenapadan način -

otmjeno ocr-tane čeljusti i unatrag začešljane kose, koja joj je otkrivala tanak

vrat. Bila je oslikana s ljubavlju, svaki taman i svijetao dio brižno prikazan.

„Vidim da se diviš mojoj ženi." Odisej nam se pridružio na palu-bi, oslonivši

se na barkariž mišićavim podlakticama. „Najprije nije htjela, nije puštala kipara

ni blizu. Morao sam urediti da je prati na ulici. Mislim da je vrlo dobro ispalo."

Brak iz ljubavi, rijetkost poput cedrova na istoku. Gotovo da sam poželio da

mi se svidi. Ali dosad sam prečesto vidio njegov smiješak.

Ahilej je uljudno upitao: „Kako se zove?"„Penelopa", rekao je Odisej.„Je li ovo nov brod?" upitao sam. Ako on želi pričati o svojoj ženi, ja želim

pričati o nečemu drugome.

„Nov novcat. Nov do posljednje daske, od najboljeg drva koje se može naći

na Itaki." Širokim je dlanom udario po ogradi kao što bi pljesnuo konja po boku.

„Opet se hvališ svojim novim brodom?" Diomed nam se pridru-žio. Kosu je

podignuo s čela i zavezao je kožnatom vrpcom pa mu je lice djelovalo šiljatije

nego inače.

154

„Da."Diomed je pljunuo u vodu.„Kralj Arga danas je neobično rječit", napomenuo je Odisej.Za razliku od mene, Ahilej još nije vidio kako se njih dvojica pre-pucavaju. U

kutu usana ugnijezdio mu se mali smiješak.

„Reci mi", nastavio je Odisej. „Misliš li da si tako duhovit i britka uma zato

što je tvoj otac pojeo mozak onog čovjeka?"

„Sto?" Ahilej je razjapio usta u čudu.„Nisi čuo priču o moćnom Tideju, kralju Arga, žderaču mozga?"„Cuo sam za njega. Ali ne i za... mozak."„Mislio sam da taj prizor dam oslikati na naše svečano posuđe", rekao je

Diomed.

Kad smo bili u dvorani, mislio sam da je Diomed podređen Odi-seju. Ali

između dva čovjeka strujilo je nešto srdačno, užitak uzaja-mnog zadirkivanja koji

su mogli osjetiti samo sebi ravni. Sjetio sam se kako se pričalo da je i Diomed bio

Atenin miljenik.

Odisej je iskrivio lice. „Podsjeti me da izbjegnem večeru u Argu."Diomed se nasmijao. Ne baš milozvučno.Kneževi su bili raspoloženi za razgovor i zadržali su se s nama na palubi.

Pričali su dogodovštine - sad jedan, sad drugi - priče o plo-vidbama, ratovima,

natjecanjima u kojima su pobijedili na davnim igrama. Ahilej je slušao sa

zanimanjem, postavljao pitanje za pitanjem.

„A gdje si zaradio ovo?" Pokazao je brazgotinu na Odisejevoj nozi.„Ah", Odisej je protrljao ruke. „Tu priču vrijedi ispričati. Premda bih najprije

morao razgovarati s kapetanom." Mahnuo je rukom pre-ma suncu, koje se zrelo

objesilo nisko na obzoru. „Uskoro moramo negdje pristati da prenoćimo."

„Idem ja." Diomed se odgurnuo od barkariža i uspravio se. „Tu sam priču

čuo gotovo jednako mnogo puta kao i onu priču o poste-lji, od koje mi se

povraća."

„Ti si na gubitku", doviknuo je Odisej za njim. „Ne obraćajte po-zornost na

njega. Njegova je žena vještica iz pakla, a to bi svakome zagorčalo život i

ozlovoljilo ga. Moja žena, međutim..."

155

„Tako mi svega." Diomedov je glas odjeknuo s drugog kraja broda. „Završiš li

tu rečenicu, bacit ću te u more pa možeš plivati do Troje."

„Vidiš?" Odisej je zavrtio glavom. „Zlovoljan." Ahilej se nasmijao, očaran

obojicom. Izgleda da im je oprostio ulogu koju su odigrali u njegovu

razotkrivanju i svemu što je poslije slijedilo.

„Sto sam ono govorio?"„Brazgotina", željno je rekao Ahilej.„Da, brazgotina. Kad mi je bilo trinaest godina.Promatrao sam ga kako guta svaku Odisejevu riječ. Odviše je la-kovjeran.

Ali nisam htio biti gavran koji mu s ramena neprestano proriče zlu kob.

Sunce se spustilo nisko na nebu, a mi smo se primaknuli tamnu, sjenovitu

obrisu kopna na kojem ćemo se utaboriti. Brod je našao luku, a mornari su ga

izvukli na žal da ondje prenoćimo. Iskrcali smo sve potrebno: hranu, posteljinu i

šatore za kneževe.

Stajali smo pokraj tabora koji su podignuli za nas, s vatricom i ša-torom. „Je li

sve u redu?" Odisej nam je prišao.

„U najboljem redu", rekao je Ahilej. Nasmiješio se svojim laganim smiješkom,

onim iskrenim. „Hvala."

Odisej mu je uzvratio smiješak, zubi su mu se zabijeljeli u tamnoj bradi.

„Odlično. Jedan je šator dovoljan, nadam se? Čuo sam da vo-lite dijeliti. I sobe i

postelje, tako kažu."

Vrućina i iznenađenje preletjeli su mi licem. Čuo sam kako je Ahi-lej u

pokraj mene zastao dah.

„Dobro, dobro, pa nema potrebe za sramom... to je poprilično često medu

dječacima." Počešao se po bradi, razmišljajući. „Premda vi zapravo više niste

dječaci. Koliko vam je godina?"

„To nije istina", rekao sam. Krv što mi je zagrijala lice dala je sna-gu mojem

glasu. Riječi su mi odjeknule cijelim žalom.

Odisej je podignuo obrvu. „Istina je ono što ljudi vjeruju, a za vas to vjeruju.

Ali možda su u krivu. Ako vas glasine smetaju, ostavite ih za sobom kad

otplovite u rat."

156

Ahilejev je glas bio suspregnut i ljutit. „To se tebe ne tiče, itački kneže."Odisej je podignuo obje ruke u zrak. „Ispričavam se ako sam vas uvrijedio.

Samo sam došao poželjeti obojici laku noć i uvjeriti se je li sve kako treba. Prinče

Ahileju. Patroklo." Kratko je prignuo glavu i, okrenuvši se, otišao u svoj šator.

U našem šatoru, medu nama je zavladala tišina. Bio sam se pitao kad će se

ovo dogoditi. Kao što je Odisej rekao, mnogi su dječaci vodili ljubav s drugim

dječacima. Ali s godinama, kako su odrastali, odricali su se takvih stvari, osim s

robovima ili unajmljenim dječaci-ma. Naši muškarci vole osvajanje; ne vjeruju

muškarcu koji je osvojen.

Nemoj ga osramotiti, rekla mi je božica. I upravo je na ovo mislila.„Možda ima pravo", rekao sam.Mršteći se, Ahilej je podignuo glavu. „Ne misliš tako."„Ne mislim..." Lomio sam prste. „I dalje bih bio s tobom. Ali mogao bih

spavati vani, da ne bude tako očito. Ne moram ići s to-bom na vijećanje. Ne..."

„Ne. Nitko od Ftijaca neće mariti za to. A ostali mogu naklapati do mile

volje. Ja ću i dalje biti Aristos AchaionT Najbolji od Ahejaca.

„To može ukaljati tvoju čast."„Neka onda bude ukaljana." Tvrdoglavo je izbočio bradu. „Buda-le su ako

dopuste da moja slava raste ili pada zbog nečega takvoga."

„Ali Odisej..."Njegove oči, zelene poput proljetnog lišća, susrele su moje. „Pa-troklo. Već

sam im dovoljno dao. Ovo im ne dam."

Nakon toga više se nije imalo što reći.Sljedećeg dana kad nam je južni vjetar napeo jedra, našli smo Odi-seja na

pramcu.

„Itački kneže", rekao je Ahilej. Zvučao je službeno, više nije bilo onog

dječačkog smiješka od jučer. „Htio bih da mi govoriš o Agame- mnonu i ostalim

vladarima. Želim znati nešto o ljudima kojima ću se pridružiti i o velikanima

protiv kojih ću se boriti."

157

„Vrlo mudro, prinče Ahileju." Ako je Odisej primijetio promjenu, nije je

spomenuo. Poveo nas je do klupe pod jarbolom, ispod nabre-kla glavnog jedra.

„Onda, odakle početi?" Gotovo odsutno, trljao je brazgotinu na nozi. Na danjem

se svjetlu vidjela jasnije, gola i sme- žurana. „Tu je Menelaj, po čiju ženu idemo.

Kad ga je Helena iza-brala za muža - Patroklo ti može pričati o tome - postao je

kraljem Sparte. Na glasu je kao dobar čovjek, neustrašiv u borbi i omiljen u

svijetu. Mnogi su se kraljevi odazvali njegovu pozivu, ne samo oni koji su vezani

prisegom."

„Na primjer?" upitao je Ahilej.Odisej ih je nabrojio na prste svojih krupnih zemljoradničkih ruku. „Merion,

Idomenej, Filoktet, Ajant. Oba Ajanta, veliki i mali." Jedan je bio muškarac kojeg

sam se sjećao izTindarejeve dvorane, gorostas sa štitom; drugoga nisam

poznavao.

„Ondje će biti i stari kralj Nestor od Pila." Čuo sam to ime - on je u mladosti

plovio s Jazonom u potrazi za zlatnim runom. Njego-vi ratnički dani sad su bili

odavno iza njega, ali u rat je poveo svoje sinove i savjetnike.

Ahilejevo je lice bilo usredotočeno, oči tamne. „A Trojanci?"„Prijam, naravno. Trojanski kralj. Za njega kažu da ima pedeset sinova koji su

svi odrasli s mačem u ruci."

„Pedeset sinova?"„I pedeset kćeri. Slovi kao pobožan čovjek kojega bogovi vrlo vole. Njegovi

su sinovi sami po sebi slavni - tu je, dakako, Paris, miljenik božice Afrodite,

poznat po svojoj ljepoti. Čak i za najmlađega, koje-mu je jedva deset godina,

kažu da je prava zvijer. Troilo, mislim da se tako zove. Imaju i bratića rođenoga

od božice koji se bori na njihovoj strani. Zove se Eneja i dijete je same Afrodite."

,A što je s Hektorom?" Ahilej nije skidao pogled s Odisejevih očiju.„Prijamov najstariji sin i nasljednik, miljenik boga Apolona. Naj-moćniji

branitelj Troje."

„Kako izgleda?"

158

Odisej je slegnuo ramenima. „Ne znam. Kažu da je krupne gra-de, ali to kažu

za sve junake. Vidjet ćeš ga prije mene pa ćeš ti meni morati reći kako izgleda."

Ahilej je suzio oči. „Zašto to kažeš?"Odisej je namjestio kiseo izraz. „Kao što sam siguran da bi se i Di-omed

složio, ja sam sposoban vojnik, ali ništa više od toga, darovit sam za druge stvari.

Da se sretnem s Hektorom u boju, ne bih se iz njega vratio donoseći vijesti. Ti si,

dakako, nešto drugo. Ti ćeš steći najveću slavu njegovom smrću."

Koža mi se sledila.„Možda bih i stekao slavu, ali ne vidim razloga da ga ubijem", hladno je

odvratio Ahilej. „Ništa mi nije skrivio."

Odisej se zacerekao, kao da je netko ispričao kakvu šalu. „Kad bi vojnici

ubijali samo one koji su im se osobno zamjerili, Pelejeviću, rata uopće ne bi bilo."

Podignuo je obrvu. „Premda to možda i nije tako loša zamisao. U tom bih svijetu

možda ja bio Aristos Achaion, a ne ti."

Ahilej nije ništa odgovorio. Okrenuo se i zagledao u valove što su ostajali za

brodom. Svjetlo mu je palo na obraz, osvijetlilo ga tako da je zasjao. „Ništa mi

nisi rekao o Agamemnonu", rekao je.

„Da, naš moćni mikenski kralj." Odisej se ponovno naslonio na jarbol.

„Ponosan potomak kuće Atrejeve. Njegov pradjed Tantal bio je Zeusov sin.

Sigurno si čuo priču."

Svi su znali zaTantalove vječne muke. Da ga kazne što se drznuo posumnjati

u njihove moći, bogovi su ga bacili u najdublju jamu u podzemnom svijetu.

Ondje su ga mučili beskrajnom glađu i žeđu dok su mu hrana i voda bile tik

izvan dohvata.

„Čuo sam za njega. Ali nikad nisam znao što je zgriješio", rekao je Ahilej.„Dakle. U vrijeme kralja Tantala sva su naša kraljevstva bila iste veličine i

kraljevi su živjeli u miru i slozi. Ali Tantal nije bio zadovo-ljan svojim dijelom i

počeo je silom otimati zemlju susjedima. Imutak mu se udvostručio, pa onda

ponovno udvostručio, ali Tantal je i dalje

159

bio nezadovoljan. Zbog svojeg se uspjeha uzoholio, pa kad je nadma-šio sve ljude

oko sebe, poželio je nadmašiti i bogove. Ne oružjem, jer ni jedan smrtnik ne

može se mjeriti s bogovima u boju. Nego lukav-stvom. Htio je dokazati da

bogovi ne znaju sve, kao što tvrde da znaju.

Zato je pozvao svojeg sina Pelopa i upitao ga bi li htio pomoći ocu. ,Naravno',

odvratio je Pelop. Otac se nasmiješio sinu i izvukao mač. Jednim jedinim

udarcem prerezao je sinu vrat. Zatim je pomno ra- sjekao tijelo na komade i

ispekao ih na ražnju nad vatrom."

Želudac mi se dignuo i okrenuo kad sam pomislio na željeznu šip-ku

probodenu kroz dječakovo mrtvo meso.

„Kad je ispekao dječaka, Tantal je zazvao svojeg oca Zeusa na Olimpu. ,Oče!'

rekao je.,Priredio sam gozbu da počastim tebe i tvo-ju svojtu. Požuri se jer je

meso mekano i svježe pečeno.' Bogovi vole takve gozbe pa su pohitali u Tantalov

dvor. Ali kad su stigli, miris pečena mesa, inače tako slastan, počeo ih je gušiti. I

Zeus je smjesta shvatio što je učinjeno. Zgrabio je Tantala za noge i bacio ga u

Tartar da ondje trpi vječnu kaznu."

Nebo se vedro modrilo, vjetar čilo zapuhivao, ali meni se, opči-njenome

Odisejevom pričom, učinilo da sjedimo pokraj ognjišta dok se oko nas zgušnjava

noć.

„Zeus je tad skupio komadiće dječaka, sastavio ih i udahnuo mu drugi život.

Premda tek dječak, Pelop je postao kraljem Mikene. Bio je dobar kralj, isticao se

pobožnošću i mudrošću, ali njegovu su vla-davinu svejedno pratile mnoge

nedaće. Neki su govorili da su bogovi prokleli Tantalovu lozu, osudivši sve

naraštaje na nasilje i nesreću. Pe- lopovi sinovi Atrej iTijest naslijedili su djedovo

častohleplje, a grijesi su im bili mračni i krvavi, kao i njegovi. Kći koju je

obljubio rođeni otac, sin ispečen i pojeden, sve u ogorčenu suparništvu za

prijestolje.

„Tek se sada, zaslugom Agamemnona i Menelaja, obiteljska sreća okrenula.

Dani građanskog rata sad su prošlost i Mikena cvate pod časnom

Agamemnonovom vladavinom. On se s pravom proslavio svojom kopljaničkom

vještinom, kao i čvrstim vodstvom. Sretni smo što nam je on vrhovni

vojskovođa."

160

Mislio sam da Ahilej više ne sluša. Ali sad se naglo okrenuo i na- mrštio:

„Svatko je od nas vojskovođa."

„Naravno", složio se Odisej. „Ali svi ćemo se boriti protiv istog ne-prijatelja,

nije li tako? Dvadeset vojskovođa na jednom bojnom polju ne donose ništa do

zbrke i poraza." Iskesio se. „Znaš kako se svi mi sjaj-no slažemo: vjerojatno bismo

završili tako da ubijamo jedni druge, a ne Trojance. Uspjeh u ratu kao što je ovaj

postiže se samo ako su ljudi posvećeni istom cilju, usmjereni na jedan ubod

kopljem umjesto na tisuću uboda iglom. Ti vodiš Ftijce, a ja vodim Itačane, ali

mora posto-jati netko tko nas raspoređuje prema našim sposobnostima", s

poštova-njem je mahnuo rukom prema Ahileju, „kako god iznimne one bile."

Ahilej kao da je prečuo te laskave riječi. Sunce na zalasku ureza- lo mu je

sjene u lice, oči su mu bile bezizražajne i hladne. „Dolazim svojom voljom, itački

kneže. Slušat ću Agamemnonove savjete, ali ne i njegove zapovijedi. Želim da to

razumiješ."

Odisej je zavrtio glavom. „Neka nas bogovi spase od nas samih. Još nismo ni

omirisali bitku, a već se brinemo oko počasti."

„Ja ne..."Odisej je odmahnuo rukom. „Vjeruj mi, Agamemnon zna koliko mu vrijediš.

On je prvi zahtijevao da dođeš. U našoj ćeš vojsci biti dočekan s dobrodošlicom i

uza sve počasti koje želiš."

To nije bilo ono što je Ahilej mislio, ali nije bilo ni daleko od toga. Osjetio

sam olakšanje kad je izvidnik viknuo da je pred nama kopno.

Te noći nakon večere Ahilej se ispružio na ležaj u. „Sto misliš o ovim ljudima

koje ćemo upoznati?"

„Ne znam."„Drago mi je što je barem Diomed otišao."„I meni." Kralja smo ostavili na sjevernom rtu Euboje da ondje čeka svoju

vojsku iz Arga. „Ne vjerujem im."

„Valjda ćemo uskoro doznati kakvi su", rekao je.Jedno smo vrijeme šutjeli razmišljajući o tome. Vani se čulo kako je meko,

jedva čujno zarominjala kiša udarajući po šatorskom krilu.

161

„Odisej je rekao da će noćas biti nevrijeme."Egejska oluja, začas se razmaše i začas se stiša. Naš je brod bio si-gurno

usidren, a sutra će opet osvanuti vedar dan.

Ahilej me gledao. „Ovdje ti kosa nikad nije potpuno glatka." Do-dirnuo mi je

glavu točno iza uha. „Mislim da ti nikad nisam rekao kako mi se to sviđa."

Tjeme me peckalo tamo gdje su me dotaknuli njegovi prsti. „Nisi", rekao sam.„Trebao sam." Ruka mu se polako spustila na udubinu u dnu mo-jeg vrata,

lagano mi prešla preko kucavice. „A ovo? Jesam li ti rekao što mislim o ovome

ovdje?"

„Ne", rekao sam.„Ali o ovome sigurno jesam." Prelazio mi je rukom preko miši-ća na prsima,

koža mi se ugrijala pod njegovim dlanom. „Jesam li ti ovo spomenuo?"

„To jesi." Dok sam govorio, dah mi je načas zapeo u grlu.,A što je s ovime?" Ruka mu se zadržala na mojim bokovima, spu-stila se niz

obris bedra. „Jesam li ti govorio o tome?"

„Jesi."„A o ovome? Sigurno jesam, pa ne bih to zaboravio spomenuti." Njegov mačji

osmijeh. „Reci da nisam."

„Nisi."„A tu je i ovo." Ruka mu je sad bila nezaustavljiva. „Znam da sam ti o tome

govorio."

Sklopio sam oči. „Reci mi ponovno", rekao sam.Poslije Ahilej spava pokraj mene. Odisejeva je oluja grunula, pa sad grubo

šatorsko platno lepeće od njezine siline. Čujem grmljavi-nu valova dok se

prijekorno zadijevaju uz obalu, opet i opet. On se pomiče i zrak se pomiče s njim,

pun mošusno slatkog mirisa njegova tijela. Mislim: to će mi nedostajati. Mislim:

radije ću se ubiti nego biti bez toga. Mislim: koliko nam je dugo ostalo?

162

Š E S N A E S T O P O G L A V L J E

Sljedeći dan doplovili smo u Ftiju . Sunce je upravoprešlo podnevnik, a Ahilej i ja stajali smo na palubi.

„Vidiš li ono?"„Što?" Kao uvijek, vid mu je bio oštriji od mojega.„Obalu. Izgleda čudno."Kad smo se primaknuli, vidjeli smo i zašto. Na obali je sve vrvjelo

ljudima koji su se nestrpljivo gurali i protezali vratove prema nama.

A zvuk: isprva smo mislili da je to šum valova ili štropot broda što

ih siječe, taj bučni huk. Ali buka je postajala sve glasnija sa svakim

zamahom vesala dok nismo razabrali da su to glasovi, a zatim i rije-

či. Riječi su se ponavljale i ponavljale. Princ Ahilej! Aristos Achaion!

Kad je brod pristao, stotine ruku podignulo se u zrak i iz stotinu

grla zaorio se poklik. Sva ostala buka, lupa drvenog slaza o kamen,

zapovijedi što su ih izvikivali mornari, sve se izgubilo u tome. Gle-

dali smo u nevjerici.

Možda nam se život promijenio upravo u tom trenutku. Ne prije

na Skiru, niti još prije toga, na Pelionu. Nego ovdje, kad smo počeli

shvaćati razmjere veličanja koje će ga, sad i zauvijek, pratiti kamo god

poiao. Odabrao je postati legenda, a ovo je bio početak. Trenutak je

oklijevao i ja sam mu dotaknuo ruku tako da gomila ne vidi. „Idi",

potaknuo sam ga. „Čekaju te."

163

Ahilej je zakoračio s broda na kraj, ruku podignutih na pozdrav, a mnoštvo je

urlalo do promuklosti. Napola sam strahovao da će na-hrupiti na brod, ali vojnici

su se progurali medu ljude i postrojili se, prosijecajući stazu kroz gužvu.

Ahilej se okrenuo prema meni i nešto mi rekao. Nisam čuo što, ali shvatio

sam. Dođi sa mnom. Kimnuo sam i polako smo krenuli. S obiju strana, gomila je

navaljivala na vojnike koji su im se ispriječili kao živi zid. Na kraju prolaza stajao

je Pelej i čekao nas. Lice mu je bilo mokro, ali nije ni pokušao otrti suze.

Privinuo je Ahileja na gru-di i dugo ga tako držao, pa tek onda pustio.

„Naš se kraljević vratio!" Glas mu je bio dublji nego što sam pam-tio,

odzvanjao je daleko, nadglasavajući buku mnoštva. Utihnuli su da čuju riječi

svojeg kralja.

„U ime svih vas izričem dobrodošlicu mojemu najdražem sinu, jedinome

nasljedniku mojeg kraljevstva. On će vas u slavi voditi na Troju, on će se vratiti

kući s pobjedom."

Cak i ondje, pod žarkim suncem, osjetio sam kako su mi kožom prošli ledeni

trnci. On se uopće neće vratiti. Ali Pelej to nije znao, još ne.

„On je odrastao muškarac, roden od božanstva. Aristos Achaion^Sad nije bilo vremena razmišljati o tome. Vojnici su udarali koplji-ma po

štitovima, žene su vrištale, muškarci urlali. Na trenutak sam uhvatio Ahilejevo

lice; izraz mu je bio zapanjen, ali ne i nezadovoljan. Drukčije je stajao, primijetio

sam, zabačenih ramena i malo raširenih, zategnutih nogu. Djelovao je nekako

starije, čak i više. Nagnuo se da kaže nešto ocu na uho, ali nisam čuo što. Kola su

čekala; popeli smo se i gledali kako se gomila valja za nama po obali.

U palači su se pomoćnici i sluge ustrčali oko nas. Dali su nam trenutak da

pojedemo i popijemo ono što su nam tutnuli u ruke. A zatim su nas odveli u

dvorište palače, gdje nas je čekalo dvije i pol ti-suće ljudi. Kad smo se pojavili,

podignuli su četvrtaste štitove, sjajne poput ljuštura, na pozdrav svojemu novom

vojskovođi. To je možda bilo najčudnije od svega: on im je sad zapovjednik. Od

njega će sc

164

očekivati da ih sve pozna, da im zna imena i oružje i povijest. Više ne pripada

samo meni.

Ako ga je i obuzela strepnja, to nisam primijetio čak ni ja. Pro-matrao sam ga

dok ih je pozdravljao, obraćao im se zvonkim riječi-ma koje kao da su ih poticale

da se drže uspravnije. Široko su mu se smiješili, obožavali su baš sve na tom

čudesnom kraljeviću: njegovu sjajnu kosu, ubojite ruke, lake noge. Protezali su se

prema njemu po-put cvijeća prema suncu i upijali njegovo blještavilo. Baš kao što

je Odisej rekao: zračio je tako silnim svjetlom da ih je sve do jednoga mogao

pretvoriti u junake.

Nikad nismo bili sami. Ahileja su uvijek trebali zbog nečega: mo-rao je baciti

oko na popise za novačenje, savjetovati oko zaliha hrane i broja ljudi pozvanih

na oružje. Pratio nas je Feniks, stari savjetnik njegova oca, ali svejedno je Ahilej

morao odgovarati na tisuće pitanja - koliko ovoga, koliko onoga, koga ćemo

imenovati zapovjednicima? Odgovarao je koliko je mogao, a onda objavio: „S

povjerenjem pre-puštam sve ostale odluke u tim stvarima Feniksovu iskustvu."

Čuo sam kako je sluškinja iza mene uzdahnula. I lijep i uljudan.

Znao je da ja nemam gotovo nikakva posla. Kad god bi se okre-nuo prema

meni, sve češće se držao kao da se ispričava. Uvijek je pa-zio da stavi pločice

tamo gdje ih i ja mogu vidjeti, da pita i za moje mišljenje. Ali ja mu to nisam

nimalo olakšavao dok sam se držao po- strani, šutljiv i bezvoljan.

Čak ni tako nisam mogao umaknuti. Kroz sve prozore nepresta-no je nadirala

buka vojske, boraca koji su se hvalisali, vježbali, oštrili koplja. Mirmidonci, tako

su se počeli nazivati, ljudi mravi, po starom počasnom nadimku. To je bila još

jedna stvar koju mi je Ahilej mo-rao objasniti: drevna legenda o Zeusu, koji je

prve stanovnike Ftije stvorio iz mrava. Gledao sam ih kako stupaju, postrojba za

bučnom postrojbom. Vidio sam kako sanjaju o plijenu koji će donijeti kući i o

pobjedi. Za nas nije bilo takvih snova.

165

Počeo sam izbjegavati društvo. Našao bih neki razlog da zaostanem za svima

dok su ga pomoćnici nekamo vodili: nešto bi me zasvrbjelo ili mi se razvezala

sandala. Ne primjećujući da me nema, oni bi hita-li dalje, zakrenuli bi iza ugla, a

ja bih odjednom ostao blaženo sam. Požurio bih se zavojitim hodnicima, koje

sam tako dobro upoznao prije mnogo godina, pa se sa zahvalnim olakšanjem

vratio u našu pra-znu spavaonicu. Ondje bih legao na prohladan kameni pod i

sklopio oči. Neprestano sam zamišljao kako će skončati: od šiljka koplja, ili

oštrice mača, ili smrskan pod kotačima bojnih kola. Kako će krv u beskrajnom

mlazu šikljati iz njegova srca.

Jedne noći drugog tjedna dok smo ležali u polusnu, upitao sam ga: „Kako ćeš

kazati ocu? Za proročanstvo." Riječi su glasno odjeknule u ponoćnoj tišini. Na

trenutak je šutio. Onda je rekao: „Mislim da mu neću kazati."

„Nikad?"Zatresao je glavom, jedva vidljivo. „On tu ništa ne može. Samo bih mu nanio

bol."

„A što je s tvojom majkom? Neće li mu ona reći?"„Ne", rekao je. „To je jedna od stvari koje sam tražio da mi obeća onoga

posljednjeg dana na Skiru."

Namrštio sam se. To mi nije bio spomenuo. „A koja su ostala obećanja?"Primijetio sam da oklijeva. Ali mi ne lažemo jedan drugome, nikad si nismo

lagali. „Tražio sam da te zaštiti", rekao je. „Poslije."

Zurio sam u njega, suhih usta. „Što je rekla?"Ponovno šutnja. A onda je, tako tiho da sam mogao zamisliti kako mu obrazi

bukte od tamnocrvena srama, odgovorio: „Rekla je ne."

Poslije, kad je zaspao, ležao sam budan pod zvijezdama i razmišljao o tome.

Od saznanja da je to tražio od nje nakupila mi se toplina oko srca, otjerala nešto

od hladnoće ovih posljednjih dana u palači kad su njega trebali u svakom

trenutku, a mene nikad.

A što se tiče odgovora koji mu je božica dala, bilo mi je svejedno. Io-nako mi

neće trebati. Nisam namjeravao živjeti kad njega više ne bude.

166

Prošla su tri tjedna, tri tjedna koliko je trebalo da se ustroji vojska, opremi

brodovlje, osigura hrana i odjeća koja će dostajati do kraja rata - godinu, možda

dvije. Opsade su uvijek dugo trajale.

Pelej je zahtijevao da Ahilej ima samo najbolje. Platio je malo bo-gatstvo za

oružje koje bi bilo dovoljno da naoruža šestoricu. Bio je tu oklop iskovan od

bronce, ukrašen lavovima i feniksom što se diže iz vatre, štitnici za noge od

krute kože opšiveni zlatnim vrpcama, kacige s kićankama od konjske dlake, mač

iskovan od srebra, desetci šiljaka za koplje i dvoja laka bojna kola. Uz njih je išla

zaprega od četiriju konja, medu kojima je bio i par što ga je Pelej dobio od

bogova kao svadbeni dar: zvali su se Balije i Ksant, jabučasti sivac i alat, a kad

god nisu mogli slobodno trčati, kolutali su očima od nestrpljenja, poka-zujući

bjeloočnice. Dao nam je i kočijaša, momka mlađega od nas, ali čvrstoga i

nabijenoga, na glasu po spretnosti u upravljanju tvrdo-glavim konjima. Ime mu

je bilo Automedon.

I, naposljetku, dugo koplje: mladica jasena oguljene kore i uglača-na do sjaja

sivog plamena. „Od Hirona", rekao je Pelej predajući ko-plje sinu. Sagnuli smo se

nad kopljem i prelazili prstima po njegovoj površini kao da ćemo osjetiti

kentaurovu nazočnost. Hiron je zacijelo tjednima izrađivao ovaj lijepi dar, mora

da je počeo raditi na njemu istog dana kad smo otišli. Je li znao ili je samo slutio

Ahilejevu sudbi-nu? Dok je ležao sam u svojoj špilji isklesanoj u ružičastom

kremenu, je li mu se ukazao neki nagovještaj proročanstva? Možda je

jednostavno unaprijed znao da će tako biti: iz gorke navike, gledajući kako se

dječak za dječakom koje je odgajao za glazbu i liječništvo baca na ubijanje.

A opet, ovo vitko koplje nije bilo izrađeno s gorčinom, nego iz ljubavi.

Oblikom nije pristajalo ni u čiju ruku osim u Ahilejevu, a po težini nije

odgovaralo ničijoj snazi osim njegovoj. I premda je vršak bio oštar i ubojit, samo

drvo bilo nam je glatko pod prstima poput vitka, nauljena tijela lire.

Napokon je kucnuo dan odlaska. Naša je barka bila krasotica, ljepša čak i od

Odisejeve: vitka i glatka kao oštrica noža, stvorena

167

da reže valove. Plovila je nisko, potpalublja natovarena hranom i svime

potrebnim.

A to je bila samo barka predvodnica. Uz nju se još četrdeset de-vet brodova,

cijeli drveni grad na vodi, blago ljuljuškalo u luci Ftije. Njihove žarko obojene

pulene prikazivale su zvijeri, nimfe i stvorove na pola puta između njih, a jarboli

su im se dizali visoko kao stabla koja su nekoć bili. Na svakom od tih brodova

jedan od naših novo-pečenih zapovjednika stajao je u stavu mirno i pozdravljao

nas dok smo se uspinjali na palubu.

Ahilej je koračao prvi, a grimizni mu se plašt vijorio na vjetru s pučine, za

njim Feniks pa ja, zagrnut svojim novim plaštom, pridrža-vajući starca pod ruku

da mu pomognem održati ravnotežu. Narod je klicao nama, našim vojnicima koji

su se u redovima ukrcavali na brodove. Svuda uokolo izvikivala su se posljednja

obećanja: obeća-nja slave i zlata koje će se oteti Prijamovu bogatom gradu i

donijeti kući kao plijen.

Pelej je stajao na obali, ruke podignute za pozdrav. Vjeran svojoj riječi,

Ahilej mu nije rekao za proročanstvo, samo ga je čvrsto stegnuo u zagrljaj kao da

želi upiti starca u sebe. I ja sam ga zagrlio, stegnuo te tanke, žilave udove.

Pomislio sam, ovakav će biti Ahilej kad ostari. A onda sam se sjetio: on nikad

neće biti star.

Brodske daske još su bile ljepljive od pakline kojom su netom premazane.

Naslonili smo se na barkariž da mahnemo za posljednji pozdrav dok smo se

trbuhom naslanjali na drvo ogrijano suncem. Mornari su podignuli sidro,

četvrtast komad vapnenca obrastao pri- ljepcima, te otpustili jedra. Zatim su

zauzeli svoja mjesta za veslima, koja su obrubljivala brod poput trepavica, i

čekali da počne broje-nje. Bubnjevi su zabubnjali, a vesla zamahnula i uronila u

vodu no-seći nas u Troju.

168

S E D A M N A E S T O P O G L A V L J E

A li najprije xj Aulidu . Aulida, prst kopna ispružen umore, s dovoljno dugim žalom da svi naši brodovi pristanu

odjednom. Agamemnon je htio da se njegova moćna sila

okupi na jednom mjestu prije nego što isplovi. Možda kao simbol:

vidljiva snaga Grčke, kojoj je nanesena uvreda.

Nakon pet dana valjanja po teškom moru uz Eubojsku obalu, za-

krenuli smo za posljednji rt razvedenog tjesnaca i pred nama se uka-

zala Aulida. Pojavila se odjednom, kao da je strgnut veo: crta obale

obrubljene bezbrojnim barkama svih veličina, boja i oblika, žal pre-

kriven uzbibanim sagom od vreve tisuća i tisuća vojnika. Iza njih,

krovovi platnenih šatora sterali su se prema obzoru, sa šarenim pla-

mencima koji su obilježavali kraljevske šatore. Naši su mornari pri-

onuli na vesla da nas dovezu do posljednjega slobodnog mjesta na

pretrpanoj obali - dovoljno velikoga da primi cijelu našu flotu. Sidra

su bačena s pedeset krma.

Zatrubili su rogovi. Mirmidonci iz drugih brodova već su gacali

pličinom na suho. Sad su se okupili na žalu i okružili nas, a bijele su

im tunike lepršale na povjetarcu. Na znak koji nismo ni vidjeli ni čuli

počeli su izvikivati prinčevo ime, dvije i pol tisuće ljudi uglas, kao

jedan. A-hi-lej! Glave su se okrenule niz cijeli žal - Spartanci, Argej-

ci, Mikenjani i svi ostali. Vijest se pronijela medu njima poput vala,

prelazeći od jednoga do drugoga. Ahilej je ovdje.

169

Dok su mornari spuštali slaz, promatrali smo ih kako se okuplja-ju, i kneževi

i obični novaci. S ove udaljenosti nisam razabirao lica vladara, ali vidio sam

plamence koje su pred njima nosili njihovi stje- gonoše: žut stijeg Odisejev, plav

Diomedov, a onda najveći i najžar-kijih boja, lav na grimiznoj podlozi, simbol

Agamemnona i Mikene.

Ahilej me pogledao, udahnuo: rulja koja je urlala u Ftiji nije bila ništa prema

ovome. Ali bio je pripravan. Vidio sam to po tome kako se isprsio, kako su mu

oči silovito sijevale zeleno. Prišao je slažu i stao na vrh. Mirmidonci su i dalje

klicali, ali sad više nisu klicali sami, pridružili su im se i svi ostali iz mnoštva.

Prsati kapetan Mirmidonac oblikovao je dlanove oko usta u trubu. „Kraljević

Ahilej, sin kralja Peleja i božice Tetide. Aristos Achaion!"

A kao odgovor na to, zrak se promijenio. Jasno sunčevo svjetlo probilo se

kroz oblake i razlilo se po Ahileju, okupalo mu kosu, leda i kožu, pozlatilo ga.

Odjednom je izgledao viši, a tunika izgužvana od putovanja sad se izgladila i

zasjala, bijela i čista poput bijela jedra. U kosi mu je iskrilo svjetlo kao razigrani

plamen.

Ljudi su zapanjeno udahnuli, a onda su odjeknuli novi poklici. Tetida,

pomislio sam. Ne može biti nitko drugi. Ona izvlači njego-vu božansku stranu,

obavija je oko njega, pomazuje mu svaki pedalj kože. Pomaže sinu da do

posljednje kapi iskoristi slavu koju tako skupo plaća.

Vidio sam kako mu smiješak titra u kutu usana. Uživao je u ovo-me, lizao je s

usana slast obožavanja gomile. Nije znao što se doga-đa, poslije mi je rekao. Ali

nije to ni ispitivao, ništa mu se nije čini-lo neobičnim.

Pred njim se otvorila staza, prosječena kroz srce mnoštva do mje-sta gdje su

se okupili kneževi. Nakon što bi došao, svaki se vladar morao predstaviti ostalim

vladarima i novom vojskovođi, a sad je bio red na Ahileju. Stupio je na kraj i

zaputio se između naguranih redova vojnika te stao možda tri metra od kneževa.

Ja sam bio neko-liko koraka iza njega.

170

Agamemnon nas je čekao. Nos mu je bio svijen i oštar poput or-lova kljuna, a

oči su mu se krijesile od domišljate lakomosti. Imao je čvrsta, široka prsa i jake

noge čvrsto postavljene na tlo. Izgledao je prekaljeno, ali i iscrpljeno, stariji od

svojih četrdeset godina, koliko smo znali da ima. Desno od njega, na počasnom

mjestu, stajali su Odisej i Diomed. Slijeva mu je bio brat Menelaj, kralj Sparte,

uzrok rata. Žarko riđu kosu koju sam pamtio iz Tindarejeve palače sad su mu

prošarale mjestimične sjedine. Kao i brat, bio je visok, uglat, ra-mena jakih kao u

teglećeg vola. Tamne oči i orlovski nos, svojstveni njegovoj obitelji, na njemu su

djelovali mekše, umjerenije. Lice mu je bilo puno bora od smijeha i naočito, za

razliku od bratova.

Jedini među ostalim kraljevima kojega sam sa sigurnošću mogao imenovati

bio je Nestor - starac rijetke sijede brade i prodornih očiju usađenih u lice

osušeno godinama. Govorilo se da je najstariji živu-ći čovjek, a prepreden kakav

jest, preživio je tisuće skandala, bitaka i prevrata. Vladao je pješčanim

komadićem kopna pod imenom Pil, na čijem je tronu i dalje tvrdoglavo sjedio,

na razočaranje desetaka svo-jih sinova koji su samo sve više starjeli dok je on iz

svojih glasovitih i izrađenih slabina u svijet sveudilj slao nove potomke. Dvojica

od tih sinova sad su ga pridržavala pod ruku, gurajući se među ostalim

kra-ljevima kako bi se izborili za mjesto sprijeda. Dok nas je gledao, usta su mu

se ovjesila, širom otvorena, a dah mu je od uzbuđenja ravno-mjerno nadizao

rijetku bradicu. Volio je strku i metež.

Agamemnon je zakoračio naprijed. Raširio je ruke u znak dobro-došlice i stao

u kraljevskom iščekivanju, čekajući naklone, iskaze po-daničke vjernosti, zavjete

na odanost, kako je i dolikovalo. Ahilejeva je dužnost bila kleknuti i ponuditi mu

to.

Nije kleknuo. Nije kliknuo na pozdrav velikom kralju niti je pri- gnuo glavu

ili ponudio dar. Nije učinio ništa, samo je uspravno sta-jao, ponosno uzdignute

brade, ispred svih njih.

Agamemnonu se čeljust napela; izgledao je glupo, stojeći tako ra-širenih

ruku, i znao je to. Pogledom sam uhvatio Odiseja i Diome-

171

da, oči su im sijevale šaljući poruke. Oko nas je zavladala nelagodna tišina. Ljudi

su se međusobno pogledavali.

Čvrsto sam stisnuo ruke iza leda dok sam promatrao Ahileja i igru koju je

igrao. Lice mu je izgledalo kao isklesano u kamenu dok je po-gledom netremice

upozoravao mikenskog kralja - ti nisi moj zapo-vjednik. Tišina je trajala i trajala,

bolna i bez daha, kao kad se pjevač prenapregne da bi završio frazu i ostane bez

glasa.

A onda, baš kad se Odisej krenuo umiješati, Ahilej je progovorio: „Ja sam

Ahilej, sin Pelejev, rođen od božice, najbolji medu Ahejcima", rekao je. „Došao

sam vam donijeti pobjedu." Zapanjen muk potrajao je možda sekundu, a onda je

mnoštvo zagrmjelo u gromkom odobra-vanju. Uznositost nam je bila po volji -

junaci nikad nisu skromni.

Agamemnonove su se oči ugasile i postale bezizražajne. A onda se tu stvorio

Odisej i položio tešku ruku Ahilej u na rame, nabirući tka-ninu tunike dok je

glasom izglađivao ozračje.

„Agamemnone, vladaru ljudi, doveli smo ti kraljevića Ahileja da ti se

zavjetuje na poslušnost." Pogledom je upozorio Ahileja -još nije prekasno. Ali

Ahilej se jednostavno nasmiješio i zakoračio naprijed tako da mu je Odisejeva

ruka samo kliznula s ramena.

„Došao sam svojom voljom ponuditi pomoć u postizanju vašeg cilja", glasno

je rekao. A onda se okrenuo prema gomili koja ga je okruživala: „Počašćen sam

što ću se boriti s tolikim plemenitim rat-nicima naših zemalja."

Ponovno klicanje, glasno i dugotrajno, činilo mi se da traje u be-skraj.

Napokon, iz nabijene gužve lica oglasio se Agamemnon, sa str-pljenjem koje je

mukotrpno stekao i mukotrpno uvježbao: „Doista, imam najbolju vojsku na

svijetu. I dobrodošao si u nju, mladi kra-ljeviću Ftije." Smiješak mu se duboko

zasjekao u lice. „Šteta što ti je tako dugo trebalo da stigneš."

U ovom se krilo neko značenje, ali Ahilej nije imao priliku odgo-voriti.

Agamemnon je već nastavio, glasa podignuta tako da svi čuju: „Ljudi Grčke, već

smo dovoljno dugo odgađali. Sutra krećemo u Tro-

172

ju. Pođite u svoje tabore i pripremite se." A onda se okrenuo, odsječ-no dajući na

znanje da je završio, i otišao niza žal.

Slijedili su ga knezovi iz njegova najužeg kruga, koji su se zatim razišli na

svoje brodove: Odisej, Diomed, Nestor, Menelaj, još neko-licina. Ali ostali su se

zadržali da upoznaju novog junaka: Euripil iz Tesalije i Antiloh iz Pila, Merion iz

Krete i liječnik Podalirije. Muš-karci koje je ovamo privukla želja za slavom ili

ih je vezala prisega, iz svake i najzabačenije gudure naših zemalja. Mnogi su

ovdje bili mje-secima i čekali da se okupi ostatak vojske. Nakon te dosade, rekli

su lukavo pogledavajući Ahileja, dobro će im doći bilo kakva bezazlena zabava.

Osobito na račun...

„Prinče Ahileju", prekinuo ih je Feniks. „Molim te da mi opro-stiš što te

prekidam. Mislio sam kako bi volio znati da je tvoj tabor spreman." Glas mu se

ukočio od neodobravanja, ali ovdje, pred dru-gima, nije ga htio koriti.

„Hvala ti, vrijedni Fenikse", rekao je Ahilej. „Ako nas možete ispričati...?"Da, da, naravno da će ga ispričati. Doći će poslije ili sutra. Donijet će najbolje

vino i zajedno ćemo ga kušati. Ahilej se rukovao s njima, obećao je da će tako i

biti.

Po taboru su se svuda oko nas razmiljeli Mirmidonci koji su te-glili prtljagu,

hranu, kolce i šatorska krila. Prišao nam je muškarac u odori i poklonio nam se -

jedan od Menelajevih glasnika. Nažalost, njegov kralj ne može doći osobno, ali

poslao je glasnika u svoje ime da nam poželi dobrodošlicu. Ahilej i ja razmijenili

smo poglede. To je bila lukava diplomacija: nismo uspostavili prijateljske odnose

s nje-govim bratom pa nas Menelaj nije došao sam pozdraviti. Ali nekakva se

dobrodošlica morala iskazati najboljemu od svih Grka. „Čovjek koji se osigurava

na objema stranama ograde", šapnuo sam Ahileju.

„Čovjek koji si ne može priuštiti da me uvrijedi ako želi natrag svoju ženu

uzvratio mi je šapatom.

173

Hoćemo li poći s njim u obilazak? upitao nas je glasnik. Da, re-kli smo,

držeći se dostojanstveno koliko smo god mogli. Hoćemo.

U glavnom je taboru vladala vrtoglavo mahnita strka i zbrka: ne-prestano su

lamatali stijegovi, rublje što se sušilo na konopima i ša-torska krila, a na tisuće i

tisuće ljudi užurbano je jurilo na sve strane. Iza tabora tekla je rijeka, s oznakom

vodostaja na obali koji je bio za stopu viši kad je vojska tek stigla ovamo. Bio je

tu i središnji trg, ago-ra, sa žrtvenikom i privremenim širokim postoljem. I,

napokon, la-trine: dugački otvoreni rovovi oko kojih su se rojili ljudi.

Kamo god išli, promatrali su nas. Pomno sam gledao Ahileja da vidim hoće li

mu Tetida ponovno pozlatiti kosu ili ojačati mišiće. Ako je to i učinila, nisam

primijetio, sva ljupkost koju sam vidio pripadala je njemu i samo njemu -

jednostavna, neurešena, blistava. Domahi- vao je ljudima koji su zurili u njega,

smiješio se i pozdravljao ih dok je prolazio pored njih. Čuo sam riječi što su se

šaptale iza brada, raz-bijenih zuba i žuljevitih dlanova: Aristos Achaion. Je li

onakav kakav su im Odisej i Diomed obećali da će biti? Vjeruju li da ti vitki

udovi mogu odbiti trojansku vojsku? Može li dječak od sedamnaest godina doista

biti naš najveći ratnik? I, slušajući pitanja, posvuda sam vidio kako odgovaraju.

Da, kimali su jedni drugima, da, da.

174

O S A M N A E S T O P O G L A V L J E

T e sam se noći probudio hvatajući dah . Bio sammokar od znoja i gušio sam se od vrućine u šatoru. Ahilej je

spavao pokraj mene, kože vlažne poput moje.

Izašao sam iz šatora, željan povjetarca s mora. Ali i vani je zrak na-

legao težak i pun vlage. Bilo je t iho, čudno tiho. Nisam čuo ni lepet

šatorskih krila, ni škripu otkopčane orme. Čak je i more utihnulo,

kao da su valovi prestali zapljuskivati obalu. Vani na pučini, iza pru-

dova, prelijevalo se glatko poput uglačana brončanog zrcala.

Nema vjetra, shvatio sam. Zato je bilo tako neobično mirno. Zrak

oko mene ležao je nepomično, nije ga pokretao čak ni najmanji ša-

pat lahora. Sjećam se da sam pomislio: ostane li ovako, sutra neće-

mo moći isploviti.

Umio sam se i, zahvalan što me voda rashladila, vratio se u poste-

lju, Ahileju i nemirnu, nespokojnu snu.

Sljedeće jutro osvanulo je isto. Budim se u lokvi znoja, koža mi

je smežurana, isušena. Zahvalno gutam vodu koju nam donosi Au-

tomedon. Ahilej se budi, tare rukom oznojeno čelo. Mršti se, izlazi

iz šatora, vraća se.

„Nema vjetra."Kimam.

175

„Danas nećemo krenuti." Naši su ljudi snažni veslači, ali čak ni oni ne mogu

veslati cijelim putem. Treba nam vjetar da doplovimo do Troje.

Vjetra nema. Ni taj dan, ni tu noć, ni sutradan. Agamemnon je prisiljen stati

pred ljude na trg i objaviti novu odgodu. Cim se vjetar digne, krećemo, obećava

nam.

Ali vjetar se ne diže. Vruće nam je, cijelo vrijeme nam je vruće, a zrak je

vreo kao rasplamsala vatra i prži nam pluća pri svakom udahu. Nikad nismo

primijetili kako pijesak može peći pod nogama, kako pokrivači mogu grepsti

tijelo. Ćudi su se razgoropadile, izbijaju sva-đe. Ahilej i ja provodimo sve vrijeme

u moru, u potrazi za ono malo olakšanja što ga nudi voda.

Dani prolaze i čela nam se boraju od brige. Dva tjedna bezvjetrice nije

prirodno, ali Agamemnon ipak ništa ne poduzima. Napokon, Ahi-lej kaže:

„Razgovarat ću s majkom." Sjedim pod šatorom, znojim se i čekam dok on odlazi

na sastanak s njom. Kad se vratio, kaže: „To nam rade bogovi." Ali majka mu ne

želi - ili ne može — reći koji bogovi.

Odlazimo Agamemnonu. Kralju se koža crveni od osipa, upalje-na od

vrućine, i neprestano je bijesan - na vjetar, na svoju nemirnu vojsku, na svakoga

tko mu pruži bilo kakvu izliku da se na njega na-ljuti. Ahilej kaže: „Znaš da mi

je majka božica."

Agamemnon gotovo reži umjesto odgovora. Odisej mu polaže ruku na rame

da ga obuzda.

„Ona kaže da je ovo vrijeme neprirodno. Da je to poruka bogova."Agamemnonu nije drago što to čuje; otpravlja nas namrgođena lica.Mjesec prolazi, mučan mjesec grozničava sna i kipućih dana. Lju-dima su lica

mrka od gnjeva, ali više ne zapodijevaju svađe - prevruće je. Leže u tami i mrze

jedni druge.

Još jedan mjesec. Mislim da ćemo svi poludjeti, zagušeni težinom

nepomičnog zraka. Koliko još dugo ovo može trajati? Strašno je: uža-reno bijelo

nebo što je pritisnulo naše postrojbe, zagušljiva žega koju usisavamo sa svakim

dahom. Cak se i Ahilej i ja, sami u našem šatoru,

176

uz stotinu zabava i igara koje smišljamo jedan za drugoga, osjećamo satrto i

jalovo. Kad će tome doći kraj?

Napokon stiže glas. Agamemnon je razgovarao s vrhovnim vračem

Kalhantom. Svi ga poznamo: onizak čovjek s ćosavom smeđom bra-dicom.

Ružan je, lica oštra kao u lasice, a ima običaj hitro jezikom oblizati usnice prije

nego što progovori. Ali na njemu su najružnije oči: plave, jasno plave. Tko god ih

vidi, ustukne. Takvo što je naka-zno. Sretan je što ga nisu ubili čim se rodio.

Kalhant vjeruje da smo uvrijedili božicu Artemidu, premda ne kaže čime.

Savjetuje svoj uobičajeni lijek: valja prinijeti iznimno veliku žrtvu. Poslušno se

prikuplja stoka i miješa medovina. Na sljedećem skupu na agori Agamemnon

objavljuje kako je pozvao svoju kćer da pomogne nadgledati obred. Ona je

Artemidina svećenica, najmlađa žena ikad pomazana u svećenstvo, možda ona

uzmogne udobrovo-ljiti srditu božicu.

A onda smo čuli još: kćer dovode iz Mikene ne samo radi obreda nego i radi

udaje za jednoga od kneževa. Vjenčanja su uvijek dobar znamen, bogovi im se

raduju pa možda i to pomogne.

Agamemnon poziva Ahileja i mene u svoj šator. Lice mu je zgu-žvano i

natečeno, koža čovjeka koji već dugo ne spava. Nos mu se i dalje crveni od osipa.

Pokraj njega sjedi Odisej, staložen kao i uvijek.

Agamemnon kašljuca da pročisti grlo. „Prinče Ahileju. Pozvao sam te ovamo

da ti nešto predložim. Možda si čuo da..." Zastaje, ponovno se nakašljava. „Imam

kćer Ifigeniju. Htio bih da ti ona po-stane ženom."

Zurimo u njega. Ahilej otvara usta, zatvara ih.Odisej kaže: „Agamemnon ti nudi veliku čast, kraljeviću Ftije."Ahilej muca, ne snalazi se, to mu se rijetko događa. „Da, i ja mu

zahvaljujem." Pogled mu skreće na Odiseja i znam što sad misli: a što je s

Deidamijom? Ahilej je već oženjen, kao što Odisej dobro zna.

Ali knez Itake kima, jedva primjetno da Agamemnon ne vidi. Mo-ramo se

pretvarati da princeza Skira ne postoji.

177

„Počašćen sam što si pomislio na mene", kaže Ahilej, i dalje s ok-lijevanjem.

Upitno baca pogled prema meni.

Odisej to vidi, kao što vidi sve. „Nažalost, provest ćete samo jed-nu noć

zajedno prije nego što ona ponovno bude morala otići. Prem-da, dakako, mnogo

se toga može dogoditi u jednoj noći." Smiješi se. Nitko se drugi ne smiješi.

„Vjerujem da će vjenčanje biti dobro", sporo izgovara Agamemnon. „Dobro

za naše obitelji, dobro za ljude." Izbjegava naše poglede.

Ahilej me promatra u iščekivanju mojeg odgovora: reći će ne bu-dem li ja

tako htio. Ljubomora me ujeda, ali blago. Bit će to samo jedna noć, mislim.

Donijet će mu ugled i utjecaj te ga pomiriti s Aga- memnonom. Lagano

kimam kao što je Odisej kimnuo.

Ahilej prihvaća pruženu ruku. „Pristajem, Agamemnone. S pono-som ću te

zvati tastom."

Agamemnon prima ruku mlađeg muškarca. Gledam mu oči - hladne su i

gotovo tužne. Poslije ću se toga sjetiti.

Već treći put pročišćuje grlo nakašljavajući se. „Ifigenija je", kaže on, „dobra

djevojka."

„Siguran sam da jest", kaže Ahilej. „Bit će mi čast da mi bude ženom."Agamemnon kima glavom dajući nam znak da smijemo otići, pa se okrećemo

da odemo. Ifigenija. Skakutavo ime, nalik na topot ko-zjih papaka po stijeni, brz,

živahan, dražestan.

Nekoliko dana poslije stigla je sa stražom sastavljenom od namr-gođenih

Mikenjana, starijih muškaraca koji više nisu podobni za rat. Dok je njezina kočija

klopotala prema našem taboru cestom posutom kamenjem, vojnici su izašli i

zurili. Mnogi od njih već dugo nisu vi-djeli ženu. Naslađivali su se njezinim

nježnim vratom, kratkim po-gledom na gležanj, rukama kojima je ljupko

zagladivala nabore na svadbenoj haljini. Smeđe su joj se oči krijesile od

uzbuđenja: dolazila je udati se za najboljega među Grcima.

178

Vjenčanje će se održati na našem privremenom trgu, na četvrta-stom

drvenom postolju iza kojega se uzdizao oltar. Kočija se prima- knula, prošla

pored okupljene gomile muškaraca. Agamemnon je stajao na postolju, a uz njega

Odisej i Diomed, svaki s jedne strane; i Kalhant je bio u blizini. Ahilej je čekao,

kako je običaj za mladože-nje, uz postolje.

Ifigenija je pažljivo sišla s kočije i popela se na drveno postolje. Bila je vrlo

mlada, nije još napunila ni četrnaestu, uhvaćena negdje između uzvišenog

držanja svećenice i djetinjastog veselja. Ovila je ruke ocu oko vrata, provukla mu

prste kroz kosu. Nešto mu je šapnula i nasmijala se. Nisam mu vidio lice, ali

učinilo mi se da su mu se šake, položene na njezina krhka ramena, stisnule.

Odisej i Diomed zakoračili su prema njoj, oba se rastapajući od smiješaka i

naklona, i pozdravili je. Odgovarala je ljubazno, ali ne-strpljivo. Već je pogledom

tražila muža koji joj je obećan. Lako ga je našla kad joj je pogled zapeo za

njegovu zlatnu kosu. Nasmiješila se onome što je vidjela.

Kad ga je pogledala, Ahilej je istupio i pošao joj ususret; stajala je na samom

rubu postolja. Mogao ju je dotaknuti, vidio sam kako je pružio ruku, posegnuo

prema njezinim tankim prstima, glatkima poput školjke ulaštene pijeskom.

A onda je djevojka posrnula. Sjećam se kako se Ahilej namrštio. Sjećam se

kako je pružio ruke da je uhvati.

Ali nije padala. Vukli su je unatrag, prema žrtveniku iza nje. Nit-ko nije

vidio kad se Diomed pomaknuo, ali njegova je ruka sad ležala na njoj, golema na

njezinoj nježnoj ključnoj kosti, i vukla je prema kamenoj ploči. Djevojka je bila

odviše zaprepaštena da bi se opirala, da bi uopće shvatila što se događa.

Agamemnon je istrgnuo nešto iz pojasa. Sijevnulo je na suncu kad je zamahnuo

rukom.

Oštrica noža zasjekla joj je grlo i krv je briznula po žrtveniku, pote-kla joj niz

haljinu. Gušila se, zaustila nešto, ali nije uspjela protisnuti ni riječ. Tijelo joj se

bacakalo i grčevito izvijalo, ali kraljeve ruke čvr-

179

sto su je držale prikovanu za žrtvenik. Napokon je klonula, prestala se trzati i

opirati, napokon se umirila.

Agamemnonu su ruke bile skliske od krvi. Progovorio je u tišini: „Božica je

udobrovoljena."

Tko zna što se tad moglo dogoditi? Zrak je bio zagušljiv od želje- zno-slanog

zadaha njezine smrti. Ljudska žrtva bila je gnjusan zločin, odavno odbačena u

našim krajevima. I to njegova rodena kći. Bili smo zgroženi i gnjevni i u nama je

tinjalo nasilje.

A onda, prije nego što smo se stigli pomaknuti, nešto na našim obrazima.

Zastali smo, nesigurni, i opet se ponovilo. Nešto blago, svje-že, s mirisom mora.

Zamor se pronio medu ljudima. Vjetar. Dignuo se vjetar. Čeljusti su se

otkočile, mišići opustili. Božica je udobrovoljena.

Ahilej je izgledao kao da se skamenio, ukopan na istome mjestu pokraj

postolja. Uhvatio sam ga za nadlakticu i povukao ga kroz go-milu prema našem

šatoru. Oči su mu bile divlje, a lice poškropljeno njezinom krvlju. Namočio sam

komad platna i pokušao ga oprati, ali zgrabio me za ruku. „Mogao sam ih

zaustaviti", rekao je; lice mu je bilo bijelo kao kreda, glas promukao. „Bio sam

dovoljno blizu. Mo-gao sam je spasiti."

Zavrtio sam glavom. „Nisi mogao znati."Zario je lice u ruke i više nije govorio. Držao sam ga u naručju i šaptao mu

sve nepovezane riječi utjehe kojih sam se mogao sjetiti.

Kad je oprao ruke uprljane krvlju i presvukao se iz okrvavljene odjeće,

Agamemnon nas je sve ponovno sazvao na trgu. Artemidi, rekao je, nije bio po

volji krvavi pokolj na koji se sprema ova gole-ma vojska. Zahtijevala je da se to

plati unaprijed i jednakom mje-rom. Goveda nisu dostajala. Tražila se svećenica

djevica, ljudska krv za ljudsku krv, a najbolje je poslužila najstarija kći vrhovnog

vode.

Ifigenija je znala, rekao je, pristala je na žrtvu. Većina ljudi nije bila dovoljno

blizu da vidi izbezumljen strah i prepast u njezinim očima. Sa zahvalnošću su

povjerovali laži svojeg vojskovođe.

180

Te večeri spalili su je na lomači od čempresa, stabla naših najmrač-nijih

bogova. Agamemnon je za proslavu dao otvoriti stotinu bačvi vina: isplovljavali

smo za Troju s jutarnjom plimom. U našem je šato-ru Ahilej utonuo u iscrpljen

san, glave položene u moje krilo. Gladio sam mu čelo, promatrao kako mu

drhtaji prelijeću preko usnula lica. U kutu je ležala njegova okrvavljena

svadbena tunika. Kad sam je gledao, kad sam gledao njega, u grudima me peklo i

tištalo. To je prva smrt kojoj je svjedočio. Pažljivo sam maknuo njegovu glavu iz

krila i ustao.

Vani su ljudi pjevali i urlali, pijani i sve pijaniji. Na žalu se diza-la buktinja

lomače što ju je raspirivao povjetarac. Prošao sam pokraj logorskih vatri, pored

vojnika koji su teturali. Znao sam kamo idem.

Njegov su šator čuvali stražari, ali već su ležali napola shrvani snom. „Tko

ide?" upitao je jedan trgnuvši se. Zakoračio sam preko njega i razmaknuo

šatorsko krilo.

Odisej se okrenuo. Nadvijao se nad malim stolom, s prstom upr-tim u neku

točku na zemljovidu. Pokraj njega stajao je tanjur s ostat-cima nedovršene

večere.

„Dobro došao, Patroklo. U redu je, poznajem ga", dobacio je stra- žaru koji je

došao za mnom mucajući isprike. Pričekao je da stražar ode. „I mislio sam da bi

mogao doći."

Ispustio sam preziran zvuk. „Ti bi to rekao što god da si mislio."Napola se osmjehnuo. „Sjedni ako želiš. Upravo završavam s večerom."„Dopustio si im daje ubiju." Ispljunuo sam riječi prema njemu.Privukao je stolac stolu. „Zašto misliš da sam ih mogao spriječiti?"„Spriječio bi ih da je to bila tvoja kći." Imao sam osjećaj da mi iz očiju

sijevaju iskre. Spalio bih ga pogledom da sam mogao.

„Nemam kćer." Otrgnuo je komadić kruha, umočio ga u umak. Pojeo ga.„Onda tvoja žena. Kako bi postupio da je to bila tvoja žena?"Podignuo je pogled prema meni. „Sto bi htio da kažem? Da ja to ne bih

napravio?"

„Da."„I ne bih. Ali možda je zato Agamemnon kralj Mikene, a ja sam samo knez

Itake."

Preglatko mi je odgovarao na pitanja. Njegova me strpljivost izluđivala.„Njezina smrt pada na tvoju dušu."Kiselo je iskrivio usta. „Pripisuješ mi prevelike zasluge. Ja sam samo

savjetnik, Patroklo. Ne vojskovođa."

„Lagao si nam."„O vjenčanju? Da. To je bio jedini način da Klitemnestra dopu-sti djevojci

doći." Njezina majka, ondje u Argu. Pitanja su mi navi- rala na usta, ali poznavao

sam tu njegovu varku. Neću mu dopustiti da mi odvrati pozornost od mojega

gnjeva. Prstom sam probo zrak.

„Okaljao si mu čast." Ahilej još nije ni pomislio na to, previše ga je ojadila

djevojčina smrt. Ali ja sam mislio. Okaljali su ga svo-jom prevarom.

Odisej je odmahnuo rukom. „Ljudi su već zaboravili da je on su-djelovao u

tome. Zaboravili su čim se prolila njezina krv."

„Tebi odgovara tako misliti."Natočio si je vrč vina, otpio gutljaj. „Ljutiš se, i to ne bez razloga. Ali zašto si

došao meni? Ja nisam držao ni nož ni djevojku."

„Prolila se krv", frknuo sam. „Po njemu, po njegovu licu. Strcnula mu je u

usta. Znaš li kako je to na njega djelovalo?"

„Očajava što to nije spriječio."„Naravno", odrezao sam. „Jedva da može govoriti."Odisej je slegnuo ramenima. „Ima meko srce. Hvalevrijedna vr-lina,

nedvojbeno. Ako će mu to ublažiti grižnju savjesti, reci mu da sam namjerno

postavio Diomeda ondje gdje je stajao. Tako da Ahilej prekasno vidi što se

događa."

Mrzio sam ga toliko da sam zanijemio od mržnje.Nagnuo se naprijed u stolcu. „Mogu li ti dati savjet? Ako si mu doista iskren

prijatelj, pomoći ćeš mu da se riješi tog mekog srca. Ide

182

u Troju ubijati ljude, a ne spašavati ih." Njegove su me tamne oči obuhvatile

pogledom kao kakva brza vodena struja. „On je oružje, ubojica. Nemoj to

zaboraviti. Možeš se oslanjati na koplje i pretvarati se da je štap za hodanje, ali

to neće promijeniti njegovu pravu narav." Od tih sam riječi ostao bez daha,

zamucao. „On nije.

„Ali jest. Najbolji što su ga bogovi ikad stvorili. I vrijeme je da on to shvati,

kao i ti. Ako ne čuješ ništa drugo od onoga što ti govorim, čuj to. Ne govorim to

sa zlobnom namjerom."

Nisam bio dorastao ni njemu ni njegovim riječima što su mi se zabijale pod

kožu kao oštra pera kojih se nisam mogao otresti.

„Nisi u pravu", rekao sam. Nije mi odgovorio, samo me gledao kako se

okrećem i šutke bježim.

183

D E V E T N A E S T O P O G L A V L J E

Sutradan rano ujutro otisnuli smo se na put s ostatkombrodovlja. S krme našeg broda žal Aulide djelovao je neobično

pusto. Samo su izrovane rupe poljskih zahoda i zgarište bijelog

pepela što je ostalo od djevojčine lomače pokazivali da smo bili tu. To

sam ga jutro probudio s Odisejevim novostima: da nije mogao na vri-

jeme vidjeti Diomeda. Tupo me saslušao, ranjenih očiju unatoč tome

što je dugo odspavao. Zatim je rekao: „Ali ona je svejedno mrtva."

Sad se ushodao po palubi iza mene. Pokazivao sam mu sve što

sam vidio - dupine koji su se praćakali pokraj nas, oblake nabrekle

od kiše na obzoru — ali bio je uznemiren i samo me napola slušao.

Poslije sam ga zatekao kako stoji sam, vježba bojne korake i udarce

mačem i mršti se.

Svake večeri pristajali smo u drugu luku: naši brodovi nisu bili

građeni za duge plovidbe, nisu mogli izdržati dan za danom na otvo-

renom moru. Jedini ljudi koje smo vidjeli bili su naši Ftijci i Diome-

dovi Danajci. Brodovlje se razdvajalo kako se cijela vojska ne bi iskr-

cala na jedan otok. Bio sam siguran kako nije slučajnost da je. kralj

Arga uvijek u paru s nama. Misle li da ćemo pobjeći? Trudio sam se

svim silama ne obraćati pozornost na njega, a njemu je očito odgo-

varalo da nas ostavi na miru.

Svi su mi otoci izgledali isto: visoke hridi isprane do bjeline, šljun-

čani žalovi koji su nam strugali trup broda vapnenastim noktima.

184

Često su bili obrasli šikarom, gustim grmljem što se probijalo medu maslinama i

čempresima. Ahilej je sve to jedva primjećivao. Nadvijao se nad svoj oklop i

laštio ga dok nije sjao poput plamena.

Sedmoga dana stigli smo na Lemno, otok točno preko puta uskog ulaza u

Helespont. Bio je niži od većine naših otoka, prekriven mo-čvarama i ustajalim

lokvama koje su gušili razlistali lopoči. Pronaš-li smo jezerce nedaleko od tabora

i sjeli na obalu. Kukci su drhtali na površini, a iz travuljine su virile izbuljene

oči. Bili smo samo dva dana plovidbe od Troje.

„Kako je bilo kad si ubio onog dječaka?"Podignuo sam pogled. Lice mu se skrivalo u sjeni, kosa padala preko očiju.„Kako?" upitao sam.Kimnuo je zureći u vodu, kao da joj mjeri dubinu.„Kako je to bilo?"„Teško je opisati." Iznenadio me, zatekao nespremnoga. Zatvorio sam oči da

dočaram sliku. „Krv je brzo potekla, toga se sjećam. I nisam mogao vjerovati

koliko je ima. Glava mu se raspuknula i vidio mu se mozak." S naporom sam

potisnuo mučninu koja mi se podignula u grlo, čak i sad. „Sjećam se onog zvuka

kad mu je glava udarila o stijenu."

„Je li se trzao? Poput životinja kad ugibaju?"„Nisam ostao dovoljno dugo da vidim."Jedno je vrijeme šutio. „Otac mi je jedanput rekao da mislim o njima kao o

životinjama. O ljudima koje ubijem."

Otvorio sam usta, zaustio nešto reći, ponovno ih zatvorio. On nije dizao

pogled, nego je i dalje pozorno piljio u površinu vode.

„Mislim da to ne mogu", rekao je. Jednostavno, po svojem običaju.Odisejeve riječi gužvale su mi se u nutrini, pritiskale mi jezik kao uteg.

Dobro, htio sam reći. Ali što ja znam? Nisam ja bio taj koji je morao osvojiti

besmrtnost ratovanjem. Zato sam se suzdržao i šutio.

„Ne mogu zaboraviti taj prizor", tiho je rekao. „Njezinu smrt." Ni ja nisam

mogao zaboraviti: mlaz jarko crvene krvi, zaprepaštenje i bol u njezinim očima.

185

„Neće uvijek biti tako", čuo sam samoga sebe kako govorim. „Ovo je bila

djevojka, nedužna djevojka. A ti ćeš se boriti s muškarcima, ratnicima koji će te

ubiti ne napadneš li ih prvi."

Okrenuo se prema meni i usredotočeno me pogledao.„Ali ti se nećeš boriti, čak i ako te napadnu. Mrziš to." Da ih je izgovorio bilo

tko drugi, te bi riječi bile uvreda.

„Zato što nisam vješt u borbi", rekao sam.„Mislim da to nije jedini razlog", rekao je on.Oči su mu bile zelene i smeđe poput šume, a čak i pri ovom sla-bom svjetlu

vidio sam im zlaćani sjaj.

„Možda nije", napokon sam rekao.„Ali hoćeš li mi oprostiti?"Posegnuo sam i uhvatio ga za ruku. „Nema potrebe da ti opraštam. Ti me ne

možeš uvrijediti." Bile su to nagle riječi, ali zborio sam iz dubine srca, s

najčvršćim uvjerenjem.

Na trenutak je spustio pogled na naše spojene ruke. A onda je istr- gnuo ruku

iz moje i zamahnuo pokraj mene tako brzo da nisam ni vidio pokret. Ustao je, a

nešto mlitavo i dugačko poput komada mo-krog užeta visjelo mu je iz šake.

Gledao sam ne shvaćajući što vidim.

„Hydros", rekao je Ahilej. Vodena zmija. Bila je smećkastosiva, a plosnata joj

je glava slomljeno visjela na stranu. Tijelo joj je još po-drhtavalo u samrtnom

hropcu.

Preplavila me slabost. Hiron nas je tjerao da napamet naučimo njihove boje i

staništa. Smeđesiva, pokraj vode. Nagla ćud. Smrto-nosan ugriz.

„Nisam je uopće vidio", nekako sam promucao. Bacio ju je u stra-nu da leži

tupoga nosa i smeđa među šašem. Slomio joj je vrat.

„Nisi je ni morao vidjeti", rekao je. „Ja sam je vidio."Poslije toga malo se oraspoložio, više nije hodao gore-dolje po pa-lubi i zurio

u more. Ali znao sam da ga Ifigenija i dalje muči. I njega i mene. Počeo je

posvuda sa sobom nositi jedno od svojih kopalja. Bacao bi ga u zrak i hvatao, i

tako u beskraj.

186

Raštrkano brodovlje polako se ponovno okupilo. Neki su brodovi doplovili

dugačkim, zaobilaznim putem, južno preko otoka Lezba. Drugi, koji su odabrali

najkraći put, već su čekali u blizini Sigeuma, sjeverozapadno od Troje. A neki su

doplovili istim putem kao i mi, uz tračku obalu. Ponovno ujedinjeni, nagomilali

smo se uz Tened, otok tik uz širok žal pod Trojom. Dovikujući s broda na brod,

slali smo poruku o Agamemnonovu naumu: kneževi će stati na prvu crtu

bo-jišnice, njihovi ljudi raširit će se iza njih. Pri ulasku u luku zavladao je metež:

tri su se broda sudarila, a vesla su pucala udarajući o trupove.

Napokon smo zauzeli položaj: Diomed s naše lijeve strane, a Me- rion s

desne. Bubnjevi su zabubnjali i prvi red brodova krenuo je na-prijed, zamah po

zamah. Agamemnon je izdao zapovijed da se kreću sporo, poravnaju redove i

održavaju korak kao jedan. Ali naši vladari još nisu imali iskustva u slušanju

zapovijedi drugih i svaki od njih je čeznuo da njemu pripadne čast da bude prvi

pod Trojom. Znoj se slijevao s lica veslača dok su ih vode bodrili bičem.

Stajali smo na pramcu s Feniksom i Automedonom i gledali kako nam se

približava kopno. Ahilej je besposleno bacao koplje uvis i hvatao ga. Veslači kao

da su uskladili zamahe prema ravnomjernim, opetovanim udarcima drva o

njegov dlan.

Kad smo se primaknuli obali, počeli su se pomaljati oblici: vi-soka stabla i

brda ocrtavala su se na mutnoj pozadini zelenosmeđeg kopna. Prestignuli smo

Diomeda i bili smo za cijelu dužinu broda ispred Meriona.

„Ima ljudi na obali", rekao je Ahilej. Zaškiljio je. „Naoružani su."Prije nego što sam stigao odgovoriti, odnekud je zasvirao rog, a onda su se

javili i s ostalih brodova. Znak za uzbunu. Vjetar je do-nosio tihu jeku povika.

Mislili smo da ćemo iznenaditi Trojance, ali oni su znali da dolazimo. Čekali su

nas.

Cijelom dužinom prvog reda veslači su porinuli vesla svom silom u vodu da

uspore brod. Ono na žalu nedvojbeno su bili vojnici, svi u tamnogrimiznim

odorama kuće Prijamove. Medu njihovim redo-

187

vima letjela su bojna kola, pijesak im se dizao za kotačima. Čovjek u kolima imao

je kacigu s perjanicom od konjske dlake i čak iz dalji-ne razabrali smo snažne

crte njegova tijela. Bio je krupan, da, ali ne krupan poput Ajanta ili Menelaja.

Snagu je crpao iz držanja, savrše-no četvrtastih ramena, ravne crte leda

uspravnih poput strjelice što stremi uvis. Nije to bio mlitav plemić sklon vinu i

razvratu, kakvi su navodno bili ljudi s istoka. Ovaj se čovjek kretao kao da ga

bogovi promatraju; svaki pokret koji je napravio bio je ispravan i besprije-koran.

To nije mogao biti nitko drugi do Hektor.

Iskočio je iz kola, viči nešto ljudima. Vidjeli smo kako se podi-žu koplja,

zapinju strijele. I dalje smo bili predaleko, izvan dometa njihovih lukova, ali

unatoč veslima, plima nas je nosila prema obali, a sidra se nisu hvatala za dno.

Brodovima su se pronijeli uzvici, za-vladala je zbrka. Agamemnon nije izdavao

nikakve zapovijedi: da za-držimo položaj, ne pristajemo uz kopno.

„Gotovo smo u dometu njihovih strjelica", napomenuo je Ahilej. Nije

izgledao kao da ga to plaši, premda je oko nas vladala strka i to-pot užurbanih

nogu po palubama.

Zurio sam u obalu što se primicala. Hektor je otišao natrag uza žal do drugog

krila svoje vojske. Ali pred nama se sad pojavio drugi čo-vjek, zapovjednik u

kožnatom oklopu i s kacigom s vizirom koja mu je pokrivala sve osim brade.

Kako se brodovlje približavalo, on je zate-gnuo tetivu luka. Luk nije bio onako

velik kao Filoktetov, ali nije bio ni mnogo manji. Naciljao je i pripremio se ubiti

svojeg prvog Grka.

Nikad nije dobio priliku. Nisam vidio da se Ahilej pomaknuo, ali sam čuo:

fijuk kroza zrak i njegov tih izdah. Koplje mu je poletjelo iz ruke i preko vode

koja je razdvajala našu palubu od žala. Bila je to puka gesta. Nema tog kopljanika

koji može dobaciti ni pola puta što ga preleti strjelica. Koplje ne bi stiglo do cilja.

Ali ovo je koplje stiglo. Crni šiljak probio je strijelcu grudi tako da se srušio

na leda. Strjelica mu je bezopasno zalepetala u zraku, nasumce odapeta prstima

koji su već bili oduzeti. Pao je u pijesak i više nije ustao.

188

S brodova pokraj nas, onih koji su vidjeli što se dogodilo, zaorilo se kliktanje

i pobjedonosne trube. Vijest se poput požara pronijela redovima grčkih brodova

u svim smjerovima: prva je krv prolivena, a udarac je zadao bogoliki princ Ftije.

Ahilejevo je lice bilo nepomično, gotovo spokojno. Nije izgle-dao kao čovjek

koji je upravo izveo čudo. Na obali su Trojanci tresli oružjem i izvikivali

neobične, grube riječi. Nekolicina ih je klečala oko palog čovjeka. Iza sebe čuo

sam kako Feniks šapče nešto Auto- medonu, koji je nekamo otrčao. Čas poslije

pojavio se sa svežnjem kopalja. Ahilej je uzeo jedno bez biranja, podignuo ga,

zamahnuo i bacio. Ovaj sam ga put promatrao, gledao gibak nagib njegove

nad-laktice, zadignutu bradu. Nije zastao, kao što bi većina zastala, da nacilja ili

promotri. Znao je kamo će ga baciti. Na obali je pao još jedan čovjek.

Sad smo bili blizu i s obiju su strana poletjele strijele. Mnoge su pale u vodu,

druge su se zabijale u jarbole i brodsku oplatu. Nekoli-ko ljudi u našem redu

bolno je kriknulo; nekolicina je pala i u njiho-vim redovima. Ahilej je mirno

uzeo štit od Automedona. „Stani iza mene", rekao mi je. Poslušao sam ga. Kad je

doletjela strijela, odbio ju je štitom. Uzeo je je još jedno koplje.

Vojnici su podivljali i gorljivo zasuli more strijelama i kopljima. Negdje dolje,

na kraju reda, Protezilej, knez Filakije, sa smijehom je skočio u more s pramca

broda i zaplivao prema obali. Možda je bio pijan, možda mu je krv zakipjela od

očekivanja slave, možda je htio nadmašiti kraljevića Ftije. Pogodilo ga je vrteće

koplje što ga je ba-cio sam Hektor i zapjenjeni valovi oko njega su se zacrvenjeli.

On je prvi poginuo od Grka.

Naši su se ljudi spustili s brodova niz konope, podiži goleme šti-tove da se

obrane od strijela, i nahrupili na žal. Trojanci su se dobro držali, ali na žalu nije

bilo prirodne obrane, a mi smo bili brojčano nadmoćniji. Na Hektorovu

zapovijed, pokupili su svoje pale drugo-ve i povukli se. Ali poruku su poslali:

neće se dati tako lako pobiti.

189

D V A D E S E T O P O G L A V L J E

D oplovili smo do Ž ala i izvukli prve brodove na pješča-nu obalu. Odaslani su izvidnici da otkriju ima li još trojan-

skih zasjeda i postavljena je straža. Iako je bilo vruće, nitko

nije skidao oklop.Brzo, dok su brodovi i dalje pristizali tako da su zakrčili zaljev,

ždrijebanjem smo odredili gdje će se utaboriti svako kraljevstvo. Mje-

sto koje je pripalo Ftiji bilo je sasvim na kraju žala, daleko od točke

gdje će biti trg, daleko od Troje i svih ostalih kraljeva. Brzo sam is-

pod oka pogledao Odiseja, on je upravljao ždrijebom. Lice mu je bilo

prijazno i nedokučivo, kao i uvijek.

„Kako znamo dokle moramo ići?" upitao je Ahilej. Rukom je

zaklonio oči od sunca i zagledao se prema sjeveru. Žal se protezao

unedogled.

„Do mjesta gdje završava pijesak", rekao je Odisej.Ahilej je rukom dao znak našim brodovima da krenu uza žal i ka-

petani Mirmidonaca odvezali su konope, izvukli se iz gužve ostalog

brodovlja te pošli za njim. Sunce je žarilo s neba; kao da je ovdje jače

žeglo, ali možda se to samo činilo zbog bjeline pijeska. Hodali smo

dok nismo stigli do travnatog obronka koji se uzdizao sa žala. Bre-

žuljak u obliku polumjeseca štitio je naš budući tabor s boka i leda.

Na vrhu obronka rasla je šuma što se prostirala na istok prema svje-

tlucavoj rijeci. Na jugu se Troja nazirala kao mrlja na obzoru. Ako je

190

Odisej namjestio ždrijeb, morali smo mu zahvaliti: ovo je bio daleko najbolji od

svih tabora, s obiljem zelenila, hladovine i mira.

Ostavili smo Mirmidonce Feniksovim uputama i vratili se u glav-ni tabor.

Kuda god smo prolazili, sve je brujalo od istih užurbanih radova: brodovi su se

izvlačili na suho, podizali se šatori, istovarivala oprema. Kao da je sve do jednog

čovjeka obuzela grozničava snaga, mahnita odlučnost. Napokon smo tu.

Putem smo prošli pored tabora slavnog Ahilejeva rođaka, divov-skog Ajanta,

kralja otoka Salamine. Vidjeli smo ga izdaleka u Au- lidi i čuli glasine: paluba mu

je pucala pod nogama dok je po njoj hodao, teglio je bika na leđima duže od

kilometra. Zatekli smo ga kako iz potpalublja vadi velike vreće. Mišići su mu bili

krupni, kao od stijene odvaljeni.

„Sine Telamonov", zazvao je Ahilej.Div se okrenuo. Polako je shvatio tko je momak pred njim, nije ga se moglo

ni s kim zamijeniti. Oči su mu se stisnule, a onda je prevla-dala ukočena

uljudnost. „Sine Pelejev", rekao je prigušeno. Odložio je teret i pružio mu ruku s

čvornatim žuljevima, velikima poput maslina. Pomalo sam žalio Ajanta. On bi

bio Aristos Achaion da nema Ahileja.

Kad smo se vratili u tabor, stali smo na uzvisinu koja je označavala granicu

između pijeska i trave i zagledali se u ono zbog čega smo došli. U Troju. Od nas

ju je dijelila prostrana travnata ravnica, a opasavale su je dvije široke, lijene

rijeke. Čak i ovako izdaleka, njezine kamene zidine presijavale su se pod oštrim

suncem. Činilo nam se da vidimo metalni odsjaj slavnih Skejskih vrata, za čije se

mjedene šarke govo-rilo da su visoke poput čovjeka.

Poslije ću izbliza vidjeti te zidine, njihovo oštro, četvrtasto kamenje,

savršeno izrezano i poslagano jedno na drugo, djelo boga Apolona, govorilo se. I

pred njima ću se pitati kako se uopće takav grad može zauzeti. Jer zidine su bile

previsoke za opsadne tornjeve, prečvrste za katapulte, a nitko pri zdravoj pameti

ne bi se ni pokušao popeti po njihovu strmom, božanski glatkom pročelju.

191

Kad se sunce ovjesilo nisko na nebu, Agamemnon je sazvao prvi sastanak

vijeća. Podignut je veliki šator pod koji su u nepravilnu po-lukrugu složili

nekoliko redova stolaca. Sprijeda su sjedili Agame-mnon i Menelaj, a sa strane

Odisej i Diomed. Kneževi su ulazili i, jedan po jedan, zauzimali mjesta. Od

rođenja uvježbani u hijerarhi-ji, manje važni vladari uzimali su slabija mjesta,

ostavljajući prednje redove onim slavnijima. Ahilej je bez oklijevanja zauzeo

mjesto u pr-vom redu i dao mi rukom znak da sjednem pokraj njega. Sjeo sam,

čekajući da netko prigovori, zatraži da me uklone. Ali tad je stigao Ajant sa

svojim polubratom, kopiletom Teukrom, a Idomenej je do-veo svojeg kopljonošu

i kočijaša. Očito se najboljima gledalo kroz prste i udovoljavalo njihovim

mušičavim prohtjevima.

Za razliku od onih sastanaka u Aulidi, o kojima smo čuli prituž-be (da su

bahati, beskorisni, beskrajni), ovdje se raspravljalo samo o poslu: o poljskim

zahodima, zalihama hrane, strategiji. Kraljevi su bili podijeljena mišljenja treba

li napasti ili pregovarati - možda da se najprije pokušamo ponašati uljuđeno?

Začudo, Menelaj je najgla-snije zagovarao diplomaciju. „Drage ću volje poći

pregovarati s nji-ma", rekao je. „Na meni je odgovornost."

„Zašto smo onda prevalili cijeli ovaj put ovamo ako ih kaniš nago-varati na

predaju?" potužio se Diomed. „Mogao sam ostati kod kuće."

„Nismo divljaci", tvrdoglavo je rekao Menelaj. „Možda će poslu-šati glas

razuma."

„Ali vjerojatno neće. Čemu gubiti vrijeme?"„Zato, dragi kralju Arga, jer izbije li rat nakon diplomatskih pre-govora ili

odgode, nećemo izgledati kao najgori zlotvori." To se javio Odisej. „A to znači da

gradovi Anatolije neće misliti kako su dužni priskočiti u pomoć Troji."

„Ti si dakle za to, Itako?" upitao je Agamemnon.Odisej je slegnuo ramenima. „Ima mnogo načina da se počne rat. Ja uvijek

mislim da je pljačkaški pohod dobar početak. Postiže se go-tovo isto što i

diplomacijom, ali uz veću dobit."

192

„Da! Pohod i pljačka!" zarevao je Nestor. „Ponajprije moramo po-kazati

snagu!"

Agamemnon je protrljao bradu i preletio pogledom preko prosto-rije pune

kneževa. „Mislim da su Nestor i Odisej u pravu. Najprije pljačka. Onda ćemo

možda poslati poklisara. Krećemo sutra."

Više nije morao dati nikakve upute. Pljačkaški pohod bio je uo-bičajena

ratna taktika za opsade: ne napada se sam grad, nego zemlja koja ga okružuje i

opskrbljuje ga žitom i mesom. Ubija se sve koji se opiru, oni koji se ne opiru

postaju kmetovi. Od tad im se uzima sva ljetina, a kćeri i žene drže u sužanjstvu

kao taoci njihove odanosti. Oni koji uspiju pobjeći potražit će sklonište u gradu.

Ubrzo će ondje postati tijesno i počet će izbijati pobune i harati bolesti. S

vremenom će se gradska vrata morati otvoriti - iz očaja, ako ne iz časti.

Nadao sam se da bi Ahilej mogao prigovoriti, objaviti kako nema slave u

ubijanju seljaka. Ali on je samo kimnuo, kao da mu je ovo već stota opsada, kao

da cijeli život nije radio ništa drugo nego pred-vodio pljačkaške pohode.

„I posljednje - bude li napada, ne želim nered. Moramo imati zbijene redove

i postrojbe." Agamemnon se promeškoljio na stol-cu, djelovao je gotovo kao da je

usplahiren. I trebao se bojati jer su naši kneževi lako razdražljivi, a ovo je prva

raspodjela časti - mjesto u redu. Ako se netko želi pobuniti protiv njegova

autoriteta, sad je pravi čas. Kao da ga je ljutila sama pomisao na to, glas mu je

zvučao hrapavo. To mu je bila česta pogreška: što mu je položaj bio nesigur- niji,

postajao je neugodniji.

„Menelaj i ja preuzet ćemo sredinu, naravno." Na to se začuo tihi mrmor

neodobravanja, ali Odisej ga je nadglasao.

„Vrlo mudro, kralju Mikene. Tako će te glasnici lakše naći."„Upravo tako." Agamemnon je brzo kimnuo kao da je baš to bio razlog.

„Lijevo od mojeg brata bit će kraljević Ftije. A desno od mene Odisej. Bočno na

krilima bit će Diomed i Ajant." Sve su to bili najpo- gibeljniji položaji, mjesta

gdje će neprijatelj pokušati napasti s boka ili

193

se probiti. Stoga su bila i najvažnija da ih se obrani pod svaku cijenu, a i donosila

su najveći ugled.

„Ostatak će odrediti ždrijeb." Kad je žamor utihnuo, Agamemnon je ustao.

„Dogovoreno je. Krećemo sutra. Pohod u zoru."

Sunce je upravo zalazilo kad smo pošli niza žal prema našem tabo-ru. Ahilej

je bio vrlo zadovoljan. Pripalo mu je jedno od mjesta naj-većeg prvenstva, i to

bez borbe. Bilo je prerano za večeru pa smo se popeli na travnati brežuljak koji

se uzdizao odmah do tabora, tanak hrbat zemlje što je izvirivao iz šume. Zastali

smo ondje da načas pro-motrimo naš novi tabor i morsku pučinu iza njega.

Umiruće svjetlo pozlatilo mu je kosu, a lice mu je obasjala milina večeri.

Jedno je pitanje gorjelo u meni još od bitke s brodova, ali dosad ga nisam

imao vremena postaviti.

„Jesi li mislio o njima kao o životinjama? Kao što ti je otac rekao?"Zavrtio je glavom. „Nisam uopće mislio."Nad glavama su nam kreštali galebovi i ponirali u dubinu. U mi-slima sam ga

pokušao zamisliti okrvavljenih ruku, kao ubojicu, kakav će biti nakon

sutrašnjega prvog pljačkaškog pohoda.

„Bojiš li se?" upitao sam. Iz šumarka iza nas zapjevao je prvi ve-černji slavuj.„Ne", rekao je. „To je ono za što sam se rodio."Sutra ujutro probudio sam se uz šum trojanskih valova koji su za-pljuskivali

trojansku obalu. Ahilej je i dalje drijemao pokraj mene pa sam izašao iz šatora

kako bih ga pustio da spava. Vani se nebo pla-vilo bez oblačka, kao i jučer; sunce

žarko i prodorno, a velike plohe svjetla s bljeskom se odbijaju od pučine. Sjeo

sam i osjetio kako mi se peckave kapi znoja kotrljaju niz kožu.

Za manje od jednog sata kreće se u pohod. Zaspao sam misleći o tome,

probudio sam se s tim. Već smo raspravili i odlučili da ja neću ići. Većina ljudi

ne ide. Ovo je kraljevski pohod, smišljen posebno da bi najboljim ratnicima

odmah pripale neke počasti. I to će biti prvi put da doista ubija.

194

Da, već je ubio one ljude na obali dan prije. Ali to je bilo iz da-ljine i nije se

vidjela krv. Pali su gotovo smiješno, predaleko da bi im vidjeli lica ili bol.

Ahilej je izašao iz šatora, već odjeven. Sjeo je pokraj mene i pojeo zajutrak

koji ga je čekao. Govorili nismo gotovo ništa.

Nije bilo riječi kojima bih mu iskazao kako se osjećam. Naš je svijet bio svijet

krvi i časti koju ona donosi; samo se kukavice ne bore. Kraljević nije imao

izbora. Borio se i pobijedio ili se borio i poginuo. Čak mu je i Hiron poslao

koplje.

Feniks je također već ustao, okupljao je Mirmidonce koji će ga pratiti

obalom, uz more. Bila im je to prva bitka i trebao im je glas zapovjednika. Ahilej

je ustao, a ja sam ga promatrao kako im prilazi gipkim korakom, kako mu s

brončanih kopči na tunici odsijeva vatra, kako mu zagasitogrimizni plašt

posvjetljuje kosu do sunčevo zlatne. Izgledao je tako istinski junački da sam se

jedva uzmogao prisjetiti kako smo samo večer prije pljuvali jedan drugoga

košticama maslina preko pladnja sira što nam ga je ostavio Feniks. Da smo

grohotali od razdraganog smijeha kad me pogodio ravno u uho jednom košticom,

mokrom i još oblijepljenom komadićima mesa masline.

Podignuo je koplje dok im je govorio i zatresao sivim šiljkom, ta-mnim poput

kamena ili olujna mora. Žalio sam druge vladare koji su se morali boriti da

dokažu svoj autoritet ili su se slabo snalazili s njime nezgrapno mlatarajući

rukama. Ahileju je junaštvo stajalo kao saliveno, poput blagoslova, i ljudi su

podizali pogled prema njemu kao da gledaju kakva svećenika.

Poslije se došao oprostiti od mene. Bio je ponovno ljudske veliči-ne, a koplje

je držao labavo, gotovo lijeno.

„Možeš li mi pomoći da navučem ostatak oklopa?"Kimnuo sam i pošao za njim u hlad pod šatorom, odmaknuvši vrata od

teške tkanine, koja su ponovno pala i zatvorila se u hipu kao ito se svjetiljka

utrne puhanjem. Dodavao sam mu pokrove od kože i metala onim redom kako

mi je pokazivao, pokrove za bedra, ruke,

195

trbuh. Gledao sam kako zakopčava jedan po jedan štitnik, vidio kako mu se kruta

koža zariva u meko meso, u put koju sam još sinoć milo-vao prstima. Ruka mi je

bježala prema njemu, čeznuo sam da mu ra-skopčam tijesne kopče, da ga

oslobodim. Ali nisam. Ljudi su ga čekali.

Dodao sam mu posljednji komad opreme, kacigu okićenu perja-nicom od

konjskih čekinja, i promatrao ga dok ju je namještao tako da mu pokrije uši i

ostavi nezaštićenim samo djelić lica. Nagnuo se prema meni, uokviren broncom,

miriši na znoj i kožu i kovinu. Sklopio sam oči, osjetio njegove usne na svojima,

još jedino na nje-mu što je ostalo mekano. A onda je otišao.

Bez njega, šator mi je odjednom djelovao mnogo manji, tijesan i zagušljiv od

vonja koža obješenih po zidovima. Legao sam na našu postelju i slušao ga kako

vani izvikuje zapovijedi, zatim topot i hrza- nje konja. I, naposljetku, škripu

kotača bojnih kola na kojima se od-vezao. Barem se nisam bojao za njegovu

sigurnost. Sve dok Hektor živi, on ne može umrijeti. Sklopio sam oči i zaspao.

Probudio me njegov nos, koji se uporno trljao o moj dok sam se otimao iz

paučine snova. Mirisao je oštro i neobično, na trenutak sam čak bio zgađen tim

stvorom koji se svalio na mene i pritiskao lice uz moje. Ali onda je sjeo na pete i

ponovno postao Ahilej, kose vlažne i potamnjele, kao da je iz nje iscijeđeno

jutarnje sunce. Prilijepila mu se za lice i uši, slijepljena i mokra od kacige.

Bio je obliven krvlju, jasno crvenim mrljama koje se još nisu osu-šile i skorile

do boje hrđe. Najprije me obuzela jeza - da je ranjen, da krvari, da je na samrti.

„Gdje si ranjen?" upitao sam ga. Pregledavao sam ga pogledom tražeći izvor krvi.

Ali krv kao da je prsnula niotkuda. Polako, polako, moj je otupjeli, sneni um

shvatio. Krv nije njegova.

„Nisu mi mogli prići dovoljno blizu da mi naude", rekao je. U gla-su mu se

čuo prizvuk nekog pobjedonosnog čenja. „Nisam znao da će biti tako lako. Kao

ništa. Trebao si to vidjeti. Ljudi su mi pos-lije klicali." Riječi su mu zvučale

gotovo sanjivo. „Ne mogu proma-šiti. Da si me barem vidio."

196

„Koliko?" upitao sam.„Dvanaest."Dvanaestorica ljudi koji nisu imali nikakve veze ni s Parisom ni s Helenom

ni s bilo kim od nas.

„Seljaci?" Od gorčine koja je trpko obojila moj glas kao da se tr-gnuo i sabrao.„Bili su naoružani", brzo je rekao. „Ne bih ubio nenaoružana čo-vjeka."„Sto misliš, koliko ćeš ih ubiti sutra?" upitao sam.Čuo je oštricu u mojim riječima i skrenuo je pogled. Bol na nje-govu licu

pogodila me i posramio sam se. Gdje je sad moje obećanje da ću mu oprostiti?

Znao sam kakav mu je usud, a uostalom, svojom sam voljom odabrao doći pod

Troju. Prekasno mi je prigovarati samo zato što sam odjednom osjetio grižnju

savjesti.

„Oprosti", rekao sam. Zamolio sam ga da mi opiše što je doživio, do u

tančine, onako kako smo uvijek međusobno razgovarali o sve-mu. I ispričao mi

je, sve, kako je njegovo prvo koplje probilo jednom čovjeku udubinu obraza

trgajući mu meso kad je izašlo na drugu stra-nu. Kako je drugi pao, pogođen u

prsa, kako mu se koplje zaglavilo među rebrima kad ga je Ahilej pokušao

iščupati. Kad su odlazili, selo je strahovito vonjalo na blato i metal, a muhe su se

već rojile.

Slušao sam svaku riječ, zamišljajući da je to samo pripovijest. Kao da govori o

crnim likovima na urni umjesto o živim ljudima.

Agamemnon je postavio stražu da promatra Troju svakog sata sva-kog dana.

Svi smo nešto čekali: ili napad, ili izaslanstvo, ili demon-straciju snage. Ali Troja

nije otvarala gradska vrata pa smo nastavili s pljačkaškim pohodima. Naučio sam

spavati danju, tako da ne bu-dem umoran kad se on vrati; tad je uvijek želio

pričati, reći mi sve do posljednje pojedinosti o licima i ranama i kretnjama ljudi.

A ja sam htio moći slušati, probaviti krvave slike, preslikati ih, plošne i

beži-votne, na vazu za buduće naraštaje. Da ga izbavim iz toga i ponovno

pretvorim u Ahileja.

197

D V A D E S E T P R V O P O G L A V L J E

Spljačkaškim je pohodima došla i raspodjela plijena. To jebio naš običaj, dodjela nagrada, polaganje prava na dio ratnog

plijena. Svatko je smio zadržati ono što je osvojio svojim ru-

kama: oklop koji je skinuo s mrtvog vojnika, dragulj strgnut s vrata

udovice. Ali sve ostalo, vrčevi i sagovi i posude, nosilo se na postolje

i tamo se gomilalo da bi se pravedno podijelilo.

Nije bila toliko važna vrijednost pojedinog predmeta, nego čast.

Dio plijena koji je netko dobivao odgovarao je njegovu položaju u

vojsci. Pravo prvog izbora obično je pripadalo najboljem ratniku voj-

ske, ali Agamemnon je sebe stavio na prvo mjesto, a Ahileja na dru-

go. Začudio sam se kad je Ahilej samo slegnuo ramenima. „Svi znaju

da sam ja bolji. Ovako Agamemnon samo ispada pohlepan." Imao je

pravo, naravno. I stoga nam je bilo još slade kad su ljudi klicali nama

dok smo teturali pod našim brdom blaga, a ne Agamemnonu. Nje-

mu su pljeskali samo njegovi Mikenjani.

Poslije Ahileja bio je red na Ajantu, zatim na Diomedu i Mene-

laju, slijedio je Odisej, pa onda sve dalje i dalje, sve dok Kebrionu

nisu ostale samo drvene kacige i okrnjeni pehari. Katkad, međutim,

ako se netko toga dana posebno istaknuo, vrhovni mu je zapovjednik

mogao dati nešto posebno vrijedno, čak i prije nego što onaj prvi na

redu odabere svoj dio plijena. Tako čak ni Kebrion nije morao izgu-

biti svaku nadu.

198

Trećeg se tjedna na povišenom postolju - medu mačevima, is-ticanim

prostiračima i zlatom - pojavila djevojka. Bila je lijepa, ta- mnosmede kože, crne

i sjajne kose. Visoko preko jagodice širila joj se modrica od udarca šake. U

sumraku su joj i oči djelovale izubija-no, okružene tamnim kolobarima kao da su

ocrtane egipatskim crni-lom. Haljina joj je bila poderana na ramenu i umrljana

krvlju. Ruke su joj bile svezane.

Ljudi su se željno okupili. Znali su što znači njezina nazočnost: Agamemnon

nam daje dopuštenje da uzmemo pratnju, žene koje će vojsci prati i kuhati i biti

ropkinje priležnice. Dosad su žene samo nasilno obljubljivali u poljima i ondje ih

ostavljali. Bilo je mnogo zgodnije obavljati to u vlastitu šatoru.

Agamemnon se popeo na postolje; vidio sam kako očima odmjera-va djevojku

klizeći po njoj pogledom dok mu jedva primjetni smije-šak pleše na usnicama.

Kao i cijela kuća Atrejevića, bio je na glasu po nezasitnoj pohoti. Ne znam što me

tad spopalo. Ali zgrabio sam Ahileja za ruku i šapnuo mu na uho.

„Uzmi je."Okrenuo se prema meni, očiju raširenih od iznenađenja.„Uzmi je kao svoj dio plijena. Prije nego što je Agamemnon uzme. Molim te."Oklijevao je, ali samo načas.„Ljudi Grčke." Iskoračio je, još u oklopu što ga je nosio taj dan, još uprljan

krvlju. „Veliki kralju mikenski."

Agamemnon se okrenuo licem prema njemu i namrštio se. „Sine Pelej ev?"„Želim ovu djevojku za svoju ratnu nagradu."U dnu postolja Odisej je podignuo obrvu. Ljudi oko nas su zaža- morili.

Njegov je zahtjev bio neobičan, ali ne i neutemeljen: u bilo kojoj drugoj vojsci

ionako bi on prvi birao. Agamemnonu su oči ra- zdraženo sijevnule. Vidio sam

kako mu misli prelijeću licem: nije volio Ahileja, ali ovo nije bilo vrijedno da mu

se već sad suprotstavi. Djevojka jest lijepa, ali bit će ih još takvih.

199

„Ispunjavam ti želju, kraljeviću Ftije. Ona pripada tebi."Gomila je zaurlala s odobravanjem - voljeli su da su im zapovjed-nici

darežljivi, junaci smjeli i pohotni.

Njezine su oči bistro i pozorno pratile što se dogada. Kad je shva-tila da

odlazi k nama, vidio sam kako je gutnula i pogledom prele-tjela preko Ahileja.

„Ostavit ću svoje ljude ovdje da pokupe ostalo što mi pripada. Djevojka sad

ide sa mnom."

Znalački smijeh i zvižduci okupljenih muškaraca. Djevojka je za-drhtala

cijelim tijelom, sasvim lagano, kao zec što ga odozgo vreba jastreb. „Dođi",

zapovjedio joj je Ahilej. Okrenuli smo se i pošli. Po- niknute glave, pošla je za

nama.

Kad smo stigli u naš tabor, Ahilej je izvukao nož, a ona se trgnu- la od straha.

Nož je još bio krvav od bitke toga dana; opljačkao je njezino selo.

„Daj meni", rekao sam. Dodao mi je nož i odmaknuo se, gotovo u nelagodi.„Oslobodit ću te", rekao sam joj.Izbliza sam vidio kako su joj oči tamne, smeđe poput najplodnije zemlje, i

velike na njezinu bademastu licu. Pogled joj je skakao s oš-trice na mene.

Podsjetila me na uplašene psiće koje sam vidio, šću- ćurene u kutu kamo su ih

stjerali.

„Ne, ne", brzo sam rekao. „Nećemo te ozlijediti. Oslobodit ću te."Pogledala nas je prestravljeno. Samo bogovi znaju što je mislila da joj

govorim. Bila je seljanka iz Anatolije, nije još nikad imala priliku čuti grčki.

Zakoračio sam prema njoj da joj položim ruku na rame, da je smirim. Ustuknula

je kao da očekuje udarac. U očima sam joj vidio strah, strah od silovanja i još

gorega.

Nisam to mogao podnijeti. Samo mi je jedno palo na pamet. Okrenuo sam se

prema Ahileju i uhvatio ga za tuniku. 1 poljubio ga.

Kad sam ga pustio, ona je zurila u nas. Zurila i zurila.

200

Pokazao sam rukom na njezine omče pa opet nož. „U redu?"Trenutak je oklijevala. A onda mi je polagano pružila ruke.Ahilej je otišao do Feniksa da vidi može li se nabaviti još jedan šator. Odveo

sam je na travnati proplanak, gdje sam je natjerao da sjedne dok sam joj

pripremio oblog za natučeno lice. Uzela ga je vrlo oprezno, oborena pogleda.

Pokazao sam na njezinu nogu - bila je razderana, dugačka duboka rana spuštala

joj se niz potkoljenicu.

„Mogu li vidjeti?" upitao sam je kretnjama. Nije mi odgovorila, ali mi je

drhtavo dopustila da joj pogledam nogu, očistim ranu i po-krijem je zavojima.

Pratila je svaki pokret mojih ruku, ni jedanput me nije pogledala u oči.

Poslije sam je odveo u šator koji su podignuli za nju. Djelovala je

zaprepašteno kad ga je vidjela, gotovo se bojala ući. Odmaknuo sam tkaninu s

ulaza i pokazao rukom; unutra je bilo hrane, vrč vode i ne-što čiste, odbačene

odjeće. S oklijevanjem je zakoračila u šator i ja sam je ostavio ondje dok je

razrogačenih očiju zurila u sve to.

Sutradan je Ahilej ponovno pošao u pohod. Tumarao sam tabo-rom, skupljao

drvo za potpalu, hladio tabane u pjeni valova na žalu. Sve vrijeme bio sam

svjestan novog šatora u kutu tabora. Uopće je nismo viđali, ulaz u šator bio je

čvrsto zatvoren poput vrata Troje. Desetak puta došlo mi je da je zazovem kroz

tkaninu.

Napokon sam je o podnevu vidio na ulazu u šator. Promatrala me, napola

skrivena iza nabora tkanine. Kad je primijetila da sam i ja primijetio nju, brzo se

okrenula da ode.

„Čekaj!" rekao samSkamenila se. Tunika koju je nosila - jedna od mojih - visjela joj je preko

koljena, zbog čega je izgledala vrlo mlado. Koliko joj je go-dina? Nisam imao

pojma.

Prišao sam joj. „Pozdrav." Zagledala se u mene onim raširenim očima. Kosu

je začešljala s lica, otkrivši nježne kosti obraza. Bila je vrlo ljupka.

201

„Jesi li dobro spavala?" Ne znam zašto sam joj se obraćao. Mislio sam da bi je

to moglo utješiti. Jedanput sam čuo Hirona kako je re-kao da se novorođenčadi

tepa da bi se umirila.

„Patroklo", rekao sam i pokazao na sebe. Oči su joj dolepršale do mene, zatim

se maknule.

,,Pa-tro-klo", polako sam ponovio. Nije mi odgovorila, nije se po-maknula,

prstima je stezala tkaninu šatorskih vrata. Tad sam se po-sramio. Plašio sam je.

„Ostavit ću te", rekao sam. Kimnuo sam joj glavom i krenuo.Nešto je rekla, tako tiho da je nisam čuo. Stao sam.„Što?"„Briseida", ponovila je. Pokazivala je na sebe.„Briseida?" rekao sam. Stidljivo je kimnula.To je bio početak.Pokazalo se da natuca nešto malo grčkoga. Nekoliko riječi koje je njezin otac

pokupio i naučio je kad je čuo da dolazi vojska. Jedna od riječi bila je milost.

Da, molim i sto želite? Otac je morao učiti kćer kako da bude ropkinjom.

Danju je tabor bio gotovo prazan, osim nas. Sjedili smo na žalu i s mukom

zastajkivali probijajući se kroz rečenice što smo ih razmjenji-vali. Najprije sam

naučio tumačiti njezine izraze, zamišljen, tih pogled njezinih očiju, treptaje

smiješka koje je skrivala dlanom. Nismo mo-gli o mnogo toga razgovarati tih

ranih dana, ali to me nije smetalo. Osjećao sam neki mir dok sam sjedio pokraj

nje, dok su nam valovi druželjubivo zapljuskivali noge. Pomalo me podsjećalo na

vrijeme što sam ga provodio s majkom, ali Briseidine su oči bistro zapažale, što

majčine nikad nisu.

Katkad smo se poslijepodne šetali zajedno po taboru, pokazujući svaki

predmet kojem još nije znala ime. Riječi su se množile takvom brzinom da smo

se ubrzo morali služiti zamršenim nijemim prikazi-ma. Skuhati ručak, ružno

sanjati. Čak i kad sam nespretno pokazao

202

pojam, Briseida je razumjela i prevodila ga nizom pokreta, tako toč-nih da bi mi

zamirisalo meso koje se peče. Cesto sam se smijao njezi-noj domišljatosti, a ona

bi me nagradila svojim potajnim smiješkom.

Pljačka se nastavljala. Agamemnon se svaki dan penjao na postolje medu

plijenom nagomilanim toga dana i govorio: „Nema novosti." Nema novosti

značilo je da nema vojnika, nema znakova, nema zvuko-va iz grada. Tvrdoglavo

je sjedio na obzoru i prisiljavao nas da čekamo.

Ljudi su se tješili na druge načine. Nakon Briseide, na postolju bi se gotovo

svaki dan pojavila djevojka ili dvije. Sve su to bile se-ljanke žuljevitih ruku i

opečenih nosova, navikle na težak rad pod suncem. Agamemnon si je priuštio

što ga ide, kao i ostali kneževi. Sad su se djevojke vidjele posvuda: brzale su

medu šatorima, tegleći vjedra i prolijevajući vodu po svojim dugim zgužvanim

haljinama, istim onim haljinama koje su nosile na dan kad su otete. Posluživale

su voće, sir i masline, rezale meso i natakale vino u vrčeve. Laštile su oklope,

uglavljujući ih medu noge dok su sjedile na pijesku. Neke su čak i prele,

izrađujući niti od zamršenih gruda vune ovaca što smo ih pokrali u pohodima.

Navečer su služile na druge načine, a ja sam se grčio od nelago-de slušajući

krike što su dopirali iz svakog kutka tabora. Trudio sam se ne misliti na njihova

spaljena sela i ubijene očeve, ali bilo je teško otjerati te misli. Krvavi pohodi

utisnuli su trag u lice svake djevojke, velike mrlje boli od kojih su im oči drhtale

i prelijevale se baš kao vjedra što su im udarala o noge dok su ih nosile. I

modrice, od šaka ili lakata, a katkad i jasno ocrtani krugovi - od udarca drškom

koplja u čelo ili sljepoočnicu.

Jedva sam mogao gledati te djevojke dok su posrći stizale u ta-bor da ih

razdijele kao robu. Slao sam Ahileja da ih zahtijeva za sebe, da ih traži što više

može, i muškarci su ga već počeli zadirkivati zbog neutažive pohote, vječno

ukrućena uda. „Nismo ni znali da voliš žen-ske", šalio se Diomed.

203

Svaka nova djevojka odlazila je najprije kod Briseide, koja ju je tješila blagim

anatolskim riječima. Dali bi joj da se okupa, dobila bi novu odjeću i zatim se

pridružila ostalima u šatoru. Podignuli smo novi šator, veći, kako bi u njega stale

sve djevojke, njih osam, deset, jedanaest. Uglavnom smo s njima razgovarali

Feniks i ja, Ahilej se držao podalje. Znao je da su ga vidjele kako im ubija braću i

dragane i očeve. Neke se stvari ne mogu oprostiti.

Polako su se prestajale bojati. Prele su i pričale na svojem jeziku, učeći jedna

drugu riječi koje su čule od nas - korisne riječi kao što su sir, voda, vuna. Nisu

učile tako brzo kao Briseida, ali svladale su dovoljno da mogu s nama

razgovarati.

Briseida se dosjetila kako bi bilo dobro da svaki dan provedem s njima

nekoliko sati i podučavam ih. Ali satovi su išli teže nego što sam očekivao:

djevojke su bile na oprezu i neprestano su se pogledavale, nisu bile sigurne kako

shvatiti to što sam im se odjednom pojavio u životu. I opet im je Briseida

smirivala strahove i pomogala da nam učenje bolje napreduje, priskači s

objašnjenjem ili kakvom kret-njom koja objašnjava. Sad je već sasvim dobro

govorila grčki te sam sve češće jednostavno prepuštao poduku njoj. Bila je bolja

učitelji-ca od mene, i duhovitija. Sve nas je tjerala u smijeh svojim nijemim

prikazima: gušter pospanih očiju, dva psa u svađi. Lako mi je padalo ostati s

njima dokasna, sve dok ne bih čuo škripu bojnih kola i zve-ket bronce iz daljine,

a tad sam se vratio pozdraviti svojeg Ahileja.

U tim je trenutcima bilo lako zaboraviti da rat još nije doista počeo.

204

D V A D E S E T D R U G O P O G L A V L J E

tt 3t-oliko god pohodi bili pobjedonosni, ipak su to bilisamo pljačkaški pohodi. Ljudi koji su pogibali od našeg oruž- JL bili su

zemljoradnici ili obrtnici iz prostrane mreže okolnih sela koja su opskrbljivala

moćni grad - a ne vojnici. Na vijećanjima je Agamemnon sve čvršće stezao

čeljust, a ljudi su bili nemirni: gdje su bitke koje su nam obećali?

Blizu, rekao je Odisej. Upozorio je na postojan dotok izbjeglica u Troju. Grad

valjda već puca po šavovima. Gladne obitelji provaljuju u palaču, na brzinu

skrpani šatori za prenoćišta zakrčuju gradske uli-ce. To je samo pitanje vremena,

rekao nam je.

Kao da ju je prizvalo njegovo proročanstvo, sljedećeg jutra nad zi-dinama

Troje zavijorila se zastava koja nudi pregovore. Vojnik koji je čuvao stražu

odjurio je niza žal da izvijesti Agamemnona: kralj Pri-jam pripravan je primiti

poklisara.

Vijest se pronijela taborom poput požara. Ovako ili onako, sad će se nešto

dogoditi. Vratit će Helenu ili ćemo dobiti priliku da se za nju pošteno borimo na

bojnom polju.

Vijeće kraljeva poslalo je Menelaja i Odiseja, očit izbor. S prvim svjetlom, dva

su muškarca krenula na konjima što su otmjeno kasa-li, iščetkane blistavo sjajne

dlake i zveckajući ukrasima. Gledali smo ih kako prelaze široku travnatu ravnicu

Troje, a onda iščezavaju iza nejasnih obrisa tamnih, sivih zidina.

205

Ahilej i ja čekali smo u našem šatoru i pitali se što će se dogoditi. Hoće li

vidjeti Helenu? Teško da će se Paris drznuti sakriti je od muža, ali i teško da će

se odvažiti da mu je pokaže. Menelaj je otišao ona-mo upadljivo nenaoružan;

možda se nije pouzdavao u samoga sebe.

„Znaš li zašto je odabrala njega?" upitao me Ahilej.„Menelaja? Ne." Sjetio sam se kraljeva lica u Tindarejevoj dvorani, blistava od

zdravlja i dobrog raspoloženja. Bio je naočit, ali nipošto najnaočitiji od svih

muškaraca ondje. Bio je moćan, ali ondje je bilo mnogo muževa koji su

posjedovali veći imutak i mogli se pohvaliti većim djelima. „Donio je

velikodušan dar. A njezina je sestra već bila udana za njegova brata, možda je to

presudilo."

Ahilej je razmišljao, ruke podvijene pod glavu. „Misliš li da je svo-jevoljno

pošla s Parisom?"

„Ako jest, mislim da to neće priznati Menelaju."„Mmm." Kuckao je prstom po grudima dok je razmišljao. „Ali mora da je

pošla svojom voljom. Menelajeva je palača poput tvrđa-ve. Da se otimala ili

vikala, netko bi je sigurno čuo. Znala je da će on doći po nju, zbog časti, ako ni

zbog čega drugoga. I da će Agame-mnon iskoristiti priliku i pozvati se na

prisegu."

„To ne bih znao."„Jer nisi ti udan za Menelaja."„Misliš, dakle, da je to učinila namjerno? Da izazove rat?" To me zapanjilo.„Možda. Jednom je bila poznata kao najljepša žena u svim našim

kraljevstvima. Sad kažu da je najljepša žena svijeta." Progovorio je svojim

najljupkijim pjevačkim falsetom. „Zbog nje je isplovilo tisu-ću brodova."

Tisuću je bila brojka koju su počeli rabiti Agamemnonovi pjesnici; tisuću sto

osamdeset šest nije se spretno uklapalo u stihove.

„Možda se istinski zaljubila u Parisa."„Možda se dosađivala. Da sam deset godina zatvoren u Sparti, i ja bih poželio

otići."

206

„Možda ju je Afrodita natjerala."„Možda će je dovesti natrag kad se budu vraćali."Razmotrili smo ovo.„Mislim da bi Agamemnon svejedno napao."„I ja mislim. Ionako je više uopće ne spominju."„Osim kad drže govore vojnicima."Načas smo zašutjeli.„Onda, kojeg bi ti prosea odabrao?"Podbo sam ga laktom i on se nasmijao.Vratili su se podnoć, sami. Odisej je podnio izvještaj vijeću, dok je Menelaj

šutke sjedio. Kralj Prijam dočekao ih je srdačno, ugostio ih gozbom u velikoj

dvorani. Zatim je stao pred njih, uz njega Pa-ris i Hektor s boka, a ostalih

četrdeset osam sinova poredani iza nje-ga. „Znamo zašto ste došli", rekao im je.

„Ali dama se ne želi vratiti i zamolila nas je da je uzmemo u zaštitu. Nikad nisam

odbio stati u obranu žene, niti ću odbiti sada."

„Lukavo", primijetio je Diomed. „Našli su način kako zaobići vla-stitu

krivnju."

Odisej je nastavio: „Rekao sam im da se, ako su tako odlučili, više nema što

reći."

Agamemnon je ustao, a glas mu je veličanstveno zazvonio. „Doi-sta se više

nema što reći. Pokušali smo pregovarati, a oni su nas grubo odbili. Jedini častan

put koji nam preostaje jest rat. Sutra ćete steći slavu koju zaslužujete, svi vi, do

posljednjeg čovjeka."

Govorilo se još, ali više ništa nisam čuo. Do posljednjeg čovjeka. Preplavio

me strah. Kako se toga nisam sjetio? Pa naravno da će se od mene očekivati da se

borim. Sad smo u ratu i svi moraju služiti. A posebno najbliskiji družbenik

Aristosa Achaiona.

Te sam noći jedva oka sklopio. Koplja naslonjena uz krila našeg šatora

izgledala su mi nemoguće visoka te sam se u sebi s mukom pokušavao prisjetiti

barem nečega od onoga što sam učio: kako za-

207

0 tome koliko ću dugo poživjeti. Probudio sam Ahileja, izbezu-mljen od straha.

1 naoružam. Štitnici za potkoljenice, rukavice, kožnati prsni pokrov i brončani oklop preko njega. Sve mi je to djelovalo više kao smetnja nego kao zaštita,udaralo me o bradu dok sam hodao, sputavalo mi ruke, pritiskalo me težinom. Uvjeravao me da ću se naviknuti. Ni-sam mu vjerovao. Kad sam tog jutra

izašao iz šatora na jutarnje sun-ce, osjećao sam se glupo, kao da sam u igri navukao odjeću starijeg brata. Mirmidonci su čekali, naguravajući se od

uzbuđenja. Zajedno smo krenuli dugim putem niza žal da se pridružimo golemoj vojsci koja se okupljala. Već sam disao plitko i ubrzano.

mahnuti, kako se sagnuti. Suđenice nisu rekle ništa o meni - ništa„Ja ću biti ondje", obećao mi je.Još nije ni svanulo, a Ahilej mi je u mraku pomogao da se opremimVojsku smo čuli prije no što smo je vidjeli: hvalisave prijetnje, zveku oružja,

tuljenje rogova. Zatim se žal prostro ravno iza zavoja i otkrio bodljikavo more

ljudi postrojenih u urednim četverokutima. Svaka je postrojba isticala stijeg koji

je pokazivao tko joj je voda. Samo je još jedan pravokutnik čekao prazan: mjesto

prvenstva na-mijenjeno Ahileju i njegovim Mirmidoncima. Zakoračili smo

na-prijed i zauzeli položaje, Ahilej na čelu, zatim red zapovjednika s mojih obiju

strana. Iza nas red za zbijenim, sjajnim redom pono-snih vojnika Ftije.

Ispred nas pucala je široka trojanska ravnica, bez ijednog brežuljka, a na

njezinu kraju uzdizala su se moćna gradska vrata i kule. Podno zidina, u nejasnu

metežu tamnih glava i ulaštenih štitova od kojih se odbljeskivalo sunce,

uzbibano more ljudstva dignulo se na noge če-kajući da krene na nas. „Ostani iza

mene", dobacio mi je Ahilej pre-ko ramena. Kimnuo sam, a kaciga mi je

zaplesala oko ušiju. U meni se grčio strah, drhtavo klupko panike što je prijetilo

da će mi se svaki čas razmotati tijelom. Štitnici za potkoljenice zabijali su mi se u

ko-

208

sti, ruka mi je klonula pod težinom koplja. Truba je zatrubila, a gru-di su mi se

naglo nadignule i spustile. Sad. To je sad.

Uz silovit zveket i lupu jurnuli smo u trk. Tako smo se borili: trčeći koliko

nas noge nose, strelovitom brzinom, da se sudarimo s neprija-teljem na sredini.

Ako je zamah dovoljno silovit, možemo ih razbiti i svladati u jednom naletu.

Naši su se redovi brzo raspali u nepravilnim zupcima jer su neki u brzini

prestizali druge, gladni slave, željni prvi ubiti pravog Trojanca. Na pola puta

preko ravnice više nismo bili ni u redovima ni u kra-ljevstvima. Mirmidonci su

me uglavnom prestignuli i u oblaku pra-šine odjurili ulijevo, a ja sam zaostao

medu Menelajevim dugokosim Spartancima, kose nauljene i počešljane za bitku.

Trčao sam dok mi je oklop kloparao. Soptao sam od napora, jed-va diši, a tlo

je podrhtavalo od topota nogu dok je mukla tutnjava sveudilj jačala. Podignuli su

se oblaci guste prašine, koji su nas gotovo posve zaslijepili. Nisam vidio Ahileja.

Nisam vidio ni čovjeka pokraj sebe. Nisam mogao ništa do stezati svoj štit i

trčati.

Prvi su se redovi sudarili uz glasan prasak, uz lomljavu smrskanog drva,

bronce i krvi. Uskipjela je strašna gužva ljudi i urlika koja je po-put Haribde

usisavala red za redom vojske. Vidio sam kako se ljudi-ma otvaraju usta, ali

nisam razabirao ni glasa. Čuo sam samo tresku štita o štit, bronce o drvo što

puca.

Kraj mene se jedan Spartanac odjednom srušio na tlo, koplje mu je probilo

prsa. Osvrnuo sam se oko sebe da nađem čovjeka koji ga je bacio, ali nisam vidio

ništa do isprepletene gužve tijela. Kleknuo sam pokraj Spartanca da mu sklopim

oči i izgovorim kratku moli-tvu, a onda sam gotovo povratio kad sam shvatio da

je još živ i da me preklinje piskavim hropcem.

A tad tresak pokraj mene: u strahu sam se trgnuo i vidio Ajanta kako mlati

svojim golemim štitom kao toljagom, drobeći pod njim lica i tijela. U prokrčenoj

stazi što je ostajala za njim zaškripali su kotači trojanskih bojnih kola, a s boka

im je izvirivao dječak koji je

209

iskesio zube poput štenca. Odisej je protutnjio za njima ne bi li se dokopao

zaprežnih konja. Spartanac me zgrabio za ruku i zalila me njegova krv. Rana je

bila preduboka, nije mu bilo pomoći. Tupo mi je laknulo kad mu se napokon

utrnulo svjetlo u očima. Sklopio sam mu kapke prljavim, drhtavim prstima.

Uspravio sam se, ošamućen; cijela ravnica kao da je bujala i pro- pinjala se

poput uzburkana mora. Nisam mogao usredotočiti pogled u toj zbrci gibanja,

odbljesaka sunca, oklopa i kože.

Odnekud se stvorio Ahilej. Poškropljen krvlju, dahtao je zažare- na lica, a

koplje mu je cijelom dužinom omastila krv. Široko mi se osmjehnuo, a onda se

okrenuo i bacio se u gomilu Trojanaca. Tlo su prekrila razbacana tijela i dijelovi

oklopa, slomljena koplja i kotači kola, ali on se nijedanput nije spotaknuo. Na

cijelom tom bojnom polju samo se on nije grozničavo ljuljao i valjao poput

brodske palu-be natopljene solju, od čega mi je dolazilo na povraćanje.

Nisam nikoga ubio, niti pokušao ubiti. Kako je jutro odmicalo, nakon sati i

sati mučnog meteža, oči mi je zaslijepilo sunce, a ruka me boljela od stezanja

koplja - premda mi je više služilo kao oslonac nego kao prijetnja. Kaciga mi je

gnječila uši i polako ih pritiskala u lubanju, teška kao kakva kamena gromada.

Imao sam osjećaj da sam pretrčao kilometre, premda sam, po-gledavši tlo,

shvatio da sam nogama neprestano gazio u jednom te istom krugu, tabanao po

istoj sparušenoj travi kao da pripremam polje za ples. Jeza koja me nesmiljeno

obuzela iscrpila me i iscije-dila, iako sam nekako uvijek bio u nekom zatišju, u

čudnom pra-znom odsječku u koji nitko nije dolazio, i nikad mi nije zaprijetila

nikakva opasnost.

Bio sam tako otupio i omamljen da mi je trebalo sve do poslije- podneva da

shvatim kako je za to zaslužan Ahilej. U svakom me tre-nutku pratio pogledom,

kao da je natprirodnom moći predosjećao trenutak kad će me neki vojnik spaziti

i shvatiti da sam laka meta. Prije nego što bi stigli udahnuti, već bi ih sasjekao.

210

Bio je čudesan, izbacivao je koplje za kopljem, s lakoćom ih čupao iz stiska

smrskanih tijela na tlu i usmjeravao ih prema novim meta-ma. Gledao sam kako

mu se ručni zglob uvijek iznova savija, otkriva blijedo zapešće dok mu se one

fine kosti gipko kreću naprijed. Ko-plje mi je zaboravljeno klonulo na tlo dok

sam ga promatrao. Više čak nisam primjećivao ružnoću smrti, rasut mozak,

zdrobljene kosti koje ću poslije ispirati s kože i iz kose. Vidio sam samo njegovu

lje-potu, pjev njegovih udova, lakonogi let njegovih nogu.

Napokon se spustio sumrak i pustio nas da se šepavi i iscrpljeni zaputimo

natrag u svoje šatore, vukući za sobom ranjene i mrtve. Dobar dan, rekli su naši

kraljevi tapši jedan drugoga po leđima. Povoljan početak. Sutra ćemo to

ponoviti.

I ponovili smo, i opet i opet. Dan borbe razvukao se u tjedan, pa u mjesec. Pa

u dva.

Bio je to čudan rat. Nije se osvajala zemlja, nisu se uzimali zaro-bljenici.

Borilo se samo za čast, čovjek na čovjeka. Postupno se uho-dao zajednički ritam:

u deset dana borili smo se uljuđenih sedam kako bi nam ostalo vremena za

svetkovine i pogrebe. Bez pljačkaških pohoda, bez iznenadnih napada.

Zapovjednici, nekoć poletni jer su se nadali brzoj pobjedi, sad su se zlovoljno

pomirili s tim da će rat potrajati. Vojske su bile iznimno ujednačene u snazi,

mogle su se dan za danom sudarati na bojnom polju a da ni jedna od njih vidljivo

ne prevlada. Dijelom je to bila zasluga vojnika koji su se slijevali iz svih krajeva

Anatolije kako bi priskočili u pomoć Trojancima i došli na glas kao ratnici. Nisu

samo naši ljudi pohlepno žudjeli za slavom.

Ahilej je cvao. Odlazio je u boj opijen od sreće i smiješio se dok se borio. Nije

ga usrećivalo ubijanje - brzo je shvatio da mu ni jedan živi čovjek nije ravan. Ni

dvojica, pa ni trojica. Nije nalazio zadovolj-stva u tako lakom pokolju pa ih je od

njegove ruke palo upola manje nego što ih je moglo pasti. Ono za što je živio bili

su juriši, kohorta ljudi koja grmi prema njemu. I ondje, među dvadeset mačeva

koji se

211

zabadaju, napokon se mogao istinski boriti. Slavodobitno se razme-tao vlastitom

snagom, kao trkaći konj koji je predugo bio zatvoren, a sad napokon smije u

galop. S natprirodnom, grozničavom okret- nošću odbijao je napade desetorice,

petnaestorice, dvadesetpetorice. Napokon, ono što doista znam.

Nisam morao ići s njim onako često kako sam se pribojavao. Sto se rat dulje

razvlačio, to se sve manje gledalo izvući baš svakog Grka iz šatora. Nisam bio

kraljević, nije mi bila ugrožena čast. Nisam bio ni vojnik koji je prisegnuo na

poslušnost, niti junak čija će snaga i vještina nedostajati na bojnom polju. Bio

sam prognanik, čovjek bez čina i položaja. Ako je Ahilej mislio da me može

ostaviti u taboru, to je bila samo njegova stvar.

Moji izlasci na bojno polje sveli su se na pet dana, zatim na tri dana pa na

jedanput na tjedan. A i tad samo kad bi Ahilej tražio da dođem. To nije bilo

često. Većinom je sa zadovoljstvom odlazio sam, da se baci u boj i bori se samo

za sebe. Ali s vremena na vrijeme do-jadila bi mu samoća i molio bi me da mu se

pridružim, da navučem na sebe kožnatu odoru ukrućenu od znoja i krvi i gazim

preko leševa s njim. Da svjedočim njegovim čudima.

Katkad, dok sam ga promatrao, primijetio bih četverokut tla ko-jem ni jedan

vojnik nije prilazio. Obično je bio blizu Ahileja, a ako sam dugo piljio u nj,

postajao bi sve svjetliji i svjetliji. Napokon, katkad bi mi nevoljko otkrila tajnu

koju krije: ženu bijelu poput smrti, višu od muškaraca koji su bojevali oko nje.

Kako god krv štr-cala, nikad nije pala na njezinu bljedosivu halju. Bose noge kao

da joj nisu dodirivale tlo. Nije pomagala sinu, nije mu trebala poma-gati. Samo ga

je gledala, kao i ja, onim svojim velikim crnim očima. Nisam znao što znači

njezin izraz: moglo je to biti zadovoljstvo, ili bol, ili baš ništa.

Osim onaj put kad se okrenula i vidjela me. Lice joj se izobličilo od gađenja i

zategnula je usne tako da su joj se zabijeljeli zubi. Za- siktala je kao zmija i

nestala.

212

Uz njega sam se osokolio na bojnom polju, stekao iskustvo. Na-io sam vidjeti

druge vojnike u cijelosti, ne samo dijelove tijela, rastrgano meso, broncu. Čak

sam se i kretao po crti bojišnice, si-guran pod Ahilejevom zaštitom, i promatrao

ostale vladare. Naj-bliže nama bio je moćni Agamemnon, na glasu kao vičan

koplju, uvijek dobrano iza zbijenih redova svojih Mikenjana. S tog je si-gurnog

položaja izvikivao zapovijedi i bacao koplja. Istina je da je vješto gađao, jer

morao je biti vješt da bi prebacio koplje preko glava dvadeset ljudi.

Za razliku od svojeg zapovjednika, Diomed je bio neustrašiv. Borio se kao

divlja zvijer, skakao iskešenih zuba i zadavao brze udarce koji meso nisu

probijali, nego ga trgali. Zatim bi se kao gladan vuk nad-vio nad tijelo, poskidao

sve s njega, nabacao zlato i broncu na svoja bojna kola, a onda krenuo dalje.

Odisej je nosio lagan štit i dočekivao svoje protivnike pognut kao medvjed, s

kopljem što ga je nisko držao rukom preplanulom od sunca. Promatrao bi onoga

drugoga iskričavim očima da uhvati trzaj mišića koji će mu otkriti odakle i kako

će koplje doletjeti. Kad bi ko-plje bezopasno prozujalo pokraj njega, jurnuo bi i

izbliza probio pro-tivnika svojim kopljem, kao što se hvata riba. Oklop mu je na

kraju dana uvijek bio natopljen krvlju.

Počeo sam prepoznavati i Trojance: Parisa, koji je nemarno oda- pinjao

strijele iz jurećih kola. Lice mu je, čak i stisnuto remenjem pod kacigom, bilo

okrutno lijepo, kostiju finih poput Ahilejevih prstiju. Vitke je bokove nehajno

naslanjao na ogradu kola, u vječ-noj uznositoj nadmoći, a crveni je plašt padao

oko njega u bogatim naborima. Nije čudo da je Afroditin miljenik, izgledao je

jednako tašto kao ona.

Izdaleka, samo nakratko kroz prosjeke medu tijelima vojnika, vi-dio sam

Hektora. Uvijek je bio sam, čudno osamljen u prostoru koji su mu ostali

prepuštali. Bio je sposoban, postojan i promišljen, od-mjerenih pokreta. Ruke su

mu bile krupne i ogrubjele od rada i kat-

213

kad, kad bi se naša vojska povukla, znali smo ga vidjeti kako pere krv s njih da se

može pomoliti bez nečistoće. Čovjek koji je i dalje volio bogove - čak i dok su

njegova braća i rođaci padali zbog njih - koji se žestoko borio za obitelj, a ne za

krhku prolaznost slave koja traje koliko i lanjski snijeg. A onda bi se redovi

vojske ponovno zatvorili i više ga ne bih vidio.

Nikad mu nisam ni pokušao prići bliže, kao ni Ahilej, koji se uvi-jek oprezno

okretao od njegove prilike da se uhvati u koštac s drugim Trojancima, da se

otisne na druge obale. Poslije, kad ga Agamemnon bude pitao kad se misli

sukobiti s trojanskim princom, nasmiješit će se svojim izazivački bezazlenim

smiješkom. „Pa što mi je Hektor skrivio?"

214

D V A D E S E T T R E Ć E P O G L A V L J E

J ednog dana kad se slavilo , a ne borilo, nedugo nakonšto smo se iskrcali pod Trojom, Ahilej je ustao u zoru. „Kamo

ideš?" upitao sam ga.

„Majci", rekao je i šmugnuo kroz šatorsko krilo prije nego što sam

stigao još nešto reći.

Njegova majka. Neki dio mene nerazumno se nadao da nas neće

ovamo slijediti. Da će je spriječiti bol ili udaljenost. Ali naravno da

je nisu spriječili. Obala Anatolije nije bila ništa manje negostoljubiva

od grčke obale. A zbog boli se samo još dulje zadržavala s njim. Od-

lazio je u osvit, a sunce bi se primaknulo najvišoj točki prije nego što

bi se vratio. Ja bih ga čekao nemirno koračajući gore-dolje. O čemu

mu ima toliko dugo govoriti? O nekoj božanskoj katastrofi, bojao

sam se. O nekoj nebeskoj naredbi koja će mi ga oduzeti.

Briseida mi je često pravila društvo dok sam čekao. „Želiš da se pro-

šećemo do šume?" pitala bi me. Već sama tiha slatkoća njezina glasa,

to što me uopće htjela tješiti, pomagalo mi je zaboraviti brige. A šetnja

šumom u njezinu društvu uvijek me smirivala. Ona kao da je znala

sve šumske tajne, baš kao Hiron: gdje se kriju gljive i gdje su zečevi

iskopali brloge. Čak me počela učiti domaćim imenima bilja i stabala.

Nakon šetnje znali smo sjesti na hrbat brežuljka, odakle je pucao

pogled na tabor, da ga vidim čim se vrati. Toga dana nabrala je ko-

šaricu korijandra; okruživao nas je njegov svježi miris zelenog lišća.

„Sigurna sam da će se uskoro vratiti", rekla je. Riječi su joj bile nalik na novu

kožu, još čvrstu i uredno oblikovanu, nimalo izlizanu od upo-trebe. Kad ništa

nisam odgovorio, upitala me: „Gdje ostaje tako dugo?"

Zašto joj ne bih rekao? To nije nikakva tajna.„Majka mu je božica", rekao sam. „Morska nimfa. Odlazi se naći s njom."Očekivao sam da će je to zapanjiti ili uplašiti, ali ona je samo ki- mnula

glavom. „Mislila sam da je on... nešto. On se..." zastala je. „On se ne kreće kao

čovjek."

Tad sam se nasmiješio. „Kako se kreće čovjek?"„Kao ti", rekla je.„Znači, nezgrapno."Nije znala tu riječ. Pokazao sam to pokretima, htio sam je nasmi-jati. Ali ona

je žestoko zavrtjela glavom. „Ne. Ti nisi takav. Nisam to mislila."

Nikad nisam doznao što je točno mislila jer se u tom trenutku Ahilej popeo

na brežuljak.

„I mislio sam da ću te ovdje naći", rekao je. Briseida se ispričala i povukla se u

svoj šator. Ahilej se bacio na tlo, stavio ruku pod glavu.

„Umirem od gladi", rekao je.„Evo." Dao sam mu ostatak sira što smo ga donijeli za užinu. Za-hvalno ga je

pojeo.

„O čemu si razgovarao s majkom?" Gotovo sam se bojao pitati. Ti sati koje je

provodio s njom nisu mi bili zabranjeni, ali uvijek su bili odvojeni od mene.

Otpuhnuo je, napola ispustio uzdah. „Zabrinuta je za mene", re-kao je. :„Zašto?" Nakostriješio sam se na pomisao da ga ona brižno salije-će i tetoši; to

je bila samo moja dužnost.

„Kaže da se nešto čudno dogada među bogovima, da se međusob-no svađaju

zauzimajući strane u ratu. Strahuje da su mi bogovi obe-ćali slavu, ali ne zna se

kakvu i koliku."

216

To je bila nova briga o kojoj prije nisam razmišljao. Ali naravno: naše su

priče napučene brojnim likovima. Veliki Perzej ili skromni Pelej. Heraklo ili

gotovo zaboravljeni Hilas. Nekima je pripadao cijeli ep, nekima tek stih.

Sjeo je i rukama obujmio koljena. „Mislim da se boji da će netko drugi ubiti

Hektora. Prije mene."

Još jedan novi strah. Ahilejev život presječen, još kraći nego što je

predvideno. „Na koga misli?"

„Ne znam. Ajant je pokušao, ali nije uspio. Kao ni Diomed. A oni su najbolji

nakon mene. Nikoga se više ne mogu sjetiti."

„A što je s Menelajem?"Ahilej je zatresao glavom. „Nikada. On je hrabar i snažan, ali to je sve.

Slomio bi se pred Hektorom kao voda o stijenu. Dakle. Ili ja, ili nitko."

„A ti to nećeš napraviti." Dao sam sve od sebe da ne zvučim kao da ga

preklinjem.

„Ne." Trenutak je šutio. „Ali vidim to. To je čudno. Kao u snu. Vidim sebe

kako bacam koplje, njega kako pada. Prilazim tijelu i stojim nad njim."

Jeza mi je stisnula grudi. Udahnuo sam, silom je otjerao. „I što se onda

događa?"

„To je najčudnije od svega. Gledam njegovu krv na tlu i znam da mi se bliži

smrt. Ali u tom snu uopće ne marim za to. Najviše od sve-ga osjećam olakšanje."

„Misliš li da bi to moglo biti proročanstvo?"Kao da ga je od tog pitanja odjednom obuzela nelagoda. Zatresao je glavom.

„Ne. Mislim da to nije ništa. Samo sanja."

Prisilio sam glas da bude jednako bezbrižan kao i njegov. „Sigurno imaš

pravo. Napokon, Hektor ti nije učinio ništa nažao."

Tad se nasmiješio, kao što sam se i nadao. „Tako je", rekao je. „Čuo sam to."

217

Tijekom dugih sati Ahilejeva izbivanja počeo sam tumarati daleko od našeg

tabora, u potrazi za društvom, nečim da me zaokupi. Teti- dine su me novosti

uznemirile: svađe među bogovima, Ahilejeva sil-na slava ugrožena. Nisam znao

što da mislim o tome, pitanja su mi se rojila u glavi dok nisam napola sišao s

uma. Trebalo mi je nešto da mi odvuče pozornost, nešto suvislo i zbiljsko. Jedan

od vojnika pokazao mi je bijeli liječnički šator. „Ako tražiš što bi radio, njima je

uvijek potrebna pomoć", rekao mi je. Sjetio sam se Hironovih str-pljivih ruku,

pribora koji je visio na stijenama od ružičastog kreme- na. I pošao sam onamo.

U šatoru je bilo polumračno, zrak taman, sladak i opojna mirisa, otežao od

metalnog vonja krvi. U jednom je kutu stajao liječnik Ma- haon, bradat,

četvrtaste čeljusti i prikladno golih prsa, samo nehajno opasan starom tunikom.

Bio je tamnoputiji od većine Grka, premda je uglavnom bio u zatvorenome, a

kosa mu je bila kratko podreza- na, opet iz praktičnih razloga, da mu ne pada u

oči. Saginjao se nad nogom ranjenika, prstima nježno opipavajući vršak strijele

zarinut u meso. Na drugoj strani šatora njegov brat Podalirije upravo je navu-kao

i zakopčao oklop. Usput je nešto dobacio Mahaonu, a onda se progurao pokraj

mene, gurnuvši me ramenom, i izašao. Svi su znali da mu je bojno polje milije od

liječničkog šatora, premda je služio i na jednome i u drugome.

Mahaon nije podignuo pogled kad mi se obratio: „Sigurno nisi teško ranjen

kad tako dugo stojiš na nogama."

„Ne", rekao sam. „Došao sam..." Zastao sam kad su Mahaonovi prsti izvadili

strijelu, a vojnik zastenjao s olakšanjem.

„Onda?" Glas mu je bio služben, ali ne i neljubazan.„Treba li ti pomoć?"Ispustio je zvuk za koji sam zaključio da je pristanak. „Sjedni i drži mi

lijekove", rekao je a da me nije ni pogledao. Poslušao sam ga, sku-pio bočice i

posudice razbacane po podu, neke pune škava osušena ljekovita bilja, neke teške

od pomada i ulja. Mirisao sam ih i sjećao se:

218

mast od češnjaka i meda protiv upale, mak za uspavljivanje, stolisnik da se krv na

rani brže zgruša. Trave su mi u sjećanje prizvale kentau- rove strpljive prste,

sladak, zelen miris špilje od ružičastog kremena.

Dodao sam mu što je trebao i promatrao kako sve vješto pri-mjenjuje:

prstovet sredstva za smirenje na gornju usnicu tako da ga ranjenik udahne i

lizne, namaz pomade da spriječi upalu, zatim oblozi da ublaže, povežu i pokriju

ranu. Mahaon je preko ranje- nikove noge zagladio posljednji sloj mekanog,

mirisnog voska pa umorno podignuo pogled. „Patroklo, da? I učio si od Hirona?

Do-brodošao si ovdje."

Galama pred šatorom, podignuti glasovi i bolni vapaji. Kimnuo je prema

zvukovima. „Donijeli su nam još jednoga - ti ga preuzmi."

Vojnici, Nestorovi ljudi, unijeli su svojeg druga i položili ga na prazan ležaj u

kutu šatora. Pogodila ga je strijela s bodljikom na vrhu, prošla mu je kroz desno

rame. Na licu mu se skorila pjena prljavštine i znoja, a donju usnu gotovo je

pregrizao potiskujući krikove. Sad je prigušeno, praskavo dahtao, a oči su mu

kolutale i podrhtavale izbe-zumljene od straha. Zatomio sam nagon da pozovem

Mahaona — za-poslenoga drugim vojnikom koji je počeo jaukati - i posegnuo

sam za komadom platna da mu otrem lice.

Strjelica mu je probila najdeblji dio ramena i sad je virila iz mesa s obiju

strana, udjenuta kao kakva užasna igla. Morat ću otkinuti krilo strijele i izvući je

iz njega jednim potezom, a da mu pritom ne zaderem još mesa, niti ostavim u

rani odlomljene komadiće strijele da se zagnoje.

Brzo sam mu dao napitak koji me je Hiron naučio spravljati: mje-šavinu

maka i vrbine kore, od koje bi se bolesnik smutio i otupio na bol. Nije mogao

držati vrč pa sam mu ga ja pridržao, dlanom mu podiži glavu da se ne uguši, dok

su mi njegov znoj i krvava pjena natapali tuniku.

Trudio sam se držati tako da mu ulijem sigurnost, trudio sam se ne pokazati

strah koji me obuzimao. Bio je, vidio sam, možda samo

219

godinu stariji od mene. Jedan od Nestorovih sinova, Antiloh, momak umiljata

lica koji je obožavao oca. „Bit će sve u redu", ponavljao sam i ponavljao, sebi ili

njemu, to nisam znao.

Problem je bila šipka strjelice; inače bi liječnik otkinuo jedan kraj i onda je

izvukao. Ali komad koji mu je virio iz grudi nije bio do-voljno velik da ga

odlomim a da mu pritom ne razderem još mesa. Nisam strjelicu mogao ostaviti u

njemu, niti provući krila kroz ranu. Sto napraviti?

Iza mene stajao je jedan od vojnika koji su ga donijeli i vrpoljio se kod

dovratka. Domahnuo sam mu preko ramena.

„Nož, brzo. Najoštriji koji možeš naći." Iznenadio sam samoga sebe otresitim

zapovjedničkim glasom i trenutačnim posluhom koji sam njime postignuo.

Vojnik se vratio s kratkom, fino izbrušenom oštri-com namijenjenom rezanju

mesa, još smedecrvenkastom od osuše-ne krvi. Otro ju je o tuniku i očistio je

prije nego što mi ju je dodao.

Dječakovo se lice sad ovjesilo, jezik mu je lamatao po ustima. Nagnuo sam se

nad njega i uhvatio strijelu, zgnječivši joj krilo u vlažnom dlanu. Drugom sam je

rukom počeo rezati, pažljivo zasi-jecajući kroz tkivo drva, najnježnije što sam

mogao da ne zatresem bolno rame. Momak je šmrcao i mrmljao, izgubljen u

izmaglici opojnog napitka.

Pilio sam i rezao i pilio. Leda su me boljela i predbacivao sam si što sam

ostavio momka da mi leži s glavom u krilu, što ga nisam premjestio u bolji

položaj. Napokon se kraj strjelice s pernatim kril-cem odvojio, ostavivši samo

tanku dugu vlat drva koju je nož glatko odrezao. Napokon.

A onda jednako težak zadatak: iščupati strjelicu s druge strane ramena. U

trenutku nadahnuća dograbio sam mast protiv upale i njome pomno namazao

drvo, nadajući se da će to olakšati put i spriječiti oštećenje tkiva. A onda sam,

malo pomalo, izvukao strje-licu. Nakon nekoliko sati, barem mi se tako činilo,

prepiljeni je kraj izašao natopljen krvlju. S posljednjim trzajima prisebnosti,

stavio

220

sam obloge i previo ranu te mu preko prsa prebacio neku vrstu ud- lage za ruku.Poslije mi je Podalirije rekao da sam lud što sam napravio to što jesam, što

sam rezao tako polako, pod tim kutom - trebao si samo malo jače povući, rekao

je, i kraj bi se odlomio. Koga briga za razde- ranu ranu i iverje u tkivu, ima

drugih kojima treba priskočiti u po-moć. Ali Mahaon je vidio kako je rame lijepo

zacijeljelo, bez upale i s malo boli, pa kad je sljedeći put došao vojnik s ranom od

strjelice, pozvao me, pružio mi britku oštricu i pogledao me s iščekivanjem.

Bila su to čudna vremena. Nad nama je u svakom trenutku visjela strašna

prijetnja Ahilejeve sudbine, dok se sve glasnije pričalo o ratu medu bogovima.

Ali čak ni ja nisam mogao ispuniti svaku minutu strahom. Kažu da ljudi koji žive

blizu vodopada s vremenom više ne čuju njegov šum - tako sam i ja naučio

živjeti uz prijeteću bujicu nje-gove kobi. Prolazili su dani, on je živio. Prolazili

su mjeseci i znao bi mi proći cijeli dan a da ne zavirim u ponor njegove smrti.

Dogodilo se čudo jedne godine, zatim dvije.

I drugi kao da su omekšali na sličan način. U našem se taboru stvorila neka

vrsta obitelji, okupljene oko vatre na koju je pristavlje- na večera. Kad bi mjesec

izašao i zvijezde izbole točkice svjetla u tami neba, svi bismo došli onamo: Ahilej

i ja, stari Feniks, a zatim i žene, isprva samo Briseida, ali sad već cijelo jato

uzbibanih lica umirenih toplom dobrodošlicom koja im je pružena. I još jedno

lice - Auto- medon, najmlađi od nas, tek sedamnaestogodišnjak. Bio je to tihi

momak, a Ahilej i ja pratili smo kako mu snaga i vještina rastu dok je učio

spretno upravljati zahtjevnim Ahilejevim konjima i gizdavo se okretati po

bojnom polju, kako i priliči.

Ahileju i meni pružalo je zadovoljstvo što ugošćujemo ostale uz vlastito

ognjište i igramo se odraslih, služeći meso i točeći vino, prem-da se nismo

osjećali posve odraslima. Kad bi vatra zamrla, otrli bismo mesni sok s lica i

bučno od Feniksa zahtijevali priče. On bi se nagnuo

221

naprijed u svojem stolcu da nam udovolji. U posljednjem svjetlu va-tre, kosti

njegova lica djelovale su kao da skrivaju neko značenje, kao znamenja što ih

tumače vidioci u Delfima.

I Briseida je pripovijedala, neobične, snovite priče o bačenim či- nima, o

bogovima začaranima čarolijama i smrtnicima koji su, ništa ne sluteći, nabasali

na njih. Bogovi su bili čudni, napola ljudi, napo-la životinje: seoska božanstva, a

ne uzvišeni bogovi koje su štovali u gradu. Bile su prekrasne, te priče koje je

pripovijedala tihim, pjev- nim glasom. Katkad su bile i smiješne, kao kad je

oponašala kiklopa ili lava koji njuška u potrazi za skrivenim čovjekom.

Poslije, kad bismo ostali sami, Ahilej bi ponavljao djeliće priča, visoko

izvijajući glas i udarajući nekoliko tonova na liri. Lijepo se vi-djelo kako se te

dražesne priče mogu pretvoriti u pjesme. I bilo mi je drago jer mi se činilo da

Briseidu doista vidi onakvom kakva jest, da shvaća zašto provodim dane s njom

kad njega nema. Ona je sad jedna od nas, mislio sam. Doživotni dio našeg kruga.

Jedne od tih večeri Ahilej ju je upitao što zna o Hektoru.Ležala je oslonjena na laktove, grijući unutrašnju stranu ruku na vatri. Ali

malo ju je iznenadilo njegovo pitanje pa se podignula i sjela. Nije joj se često

obraćao izravno, niti ona njemu. Možda zbog onoga što se dogodilo u njezinu

selu.

„Ne znam mnogo", rekla je. „Nikad nisam vidjela ni njega ni bilo koga

drugoga od Prijamove obitelji."

„Ali čula si što se priča." Ahilej se sad i sam podignuo u sjedeći položaj i

nagnuo naprijed.

„Nešto malo. Više znam o njegovoj ženi."„Bilo što", rekao je Ahilej.Ona je kimnula i tiho se nakašljala da pročisti grlo, kao što je če-sto radila

prije nego što bi počela pripovijedati. „Ime joj je Andro- maha i kći je jedinica u

kralja Etiona od Cilicije. Kažu da je Hektor voli više od svega na svijetu.

222

Prvi ju je put vidio kad je došao u kraljevstvo njezina oca odati mu počast.

Ona mu je priredila dobrodošlicu i ugostila ga na gozbi. Kad je večer završila,

Hektor je od oca zatražio njezinu ruku."

„Mora da je vrlo lijepa."„Kažu da je ljupka, ali ne i najljupkija djevojka koju je Hektor mogao naći. Na

glasu je zbog svoje blage ćudi i nježne duše. Ljudi na selu je vole jer im često

donosi hranu i odjeću. Bila je trudna, ali nisam čula što se dogodilo s djetetom."

„Gdje je Cilicija?" upitao sam.„Južno niz obalu; ide li se konjem, nije daleko odavde."„Blizu Lezba", rekao je Ahilej. Briseida je kimnula.Poslije, kad su se svi razišli, rekao mi je: „Mi smo napali i opljač-kali Ciliciju.

Jesi li znao to?"

„Ne."„Sjećam se tog čovjeka, Etiona. Imao je osam sinova. Htjeli su nas odbiti."Njegov tihi glas sve mi je rekao.„Ubio si ih." Cijela obitelj, zaklana.Uhvatio mi je izraz lica, premda sam ga pokušao sakriti. Ali nikad mi nije

lagao, nikad.

„Da."Znao sam da svaki dan ubija ljude: dolazio je kući mokar od nji-hove krvi, s

mrljama koje je ribao s kože prije večere. Ali bilo je tre-nutaka, poput ovoga

sada, kad bi me ta spoznaja shrvala. Kad sam mislio o svim suzama koje su zbog

njega isplakane svih ovih godina koje su prošle. I kako sad i Andromaha i Hektor

tuguju zbog njega. Tad mi se činilo da on sjedi s druge strane svijeta od mene,

premda mi je bio tako blizu da sam osjećao toplinu koja mu izbija iz kože. Ruke

su mu ležale u krilu, nažuljane od koplja, ali i dalje lijepe. Ni jedne ruke nisu

tako nježne, niti tako ubojite.

Iznad nas, zvijezde je zastro veo. Pritiskao me težak zrak. Noćas će oluja.

Kiša će lijevati, natopit će i napuniti zemlju tako da puca po ša-

223

vovima. Bujica će provaliti s planinskih vrhunaca, skupljajući putem snagu da

odnese sve što joj se nade na putu: životinje, kuće, ljude.

On je takva bujica, pomislio sam.Njegov mi je glas prekinuo tišinu misli. „Jednog sam sina ostavio na životu",

rekao je. „Osmoga. Da loza ne izumre."

Čudno je što mi je to sitno dobro djelo izgledalo kao čin istinskog milosrđa.

A opet, koji bi ratnik osim njega učinio barem toliko? Po-biti cijelu obitelj bio je

pothvat kojim se hvalilo, veličanstveno djelo koje je dokazivalo kako si dovoljno

moćan da zatreš ime. Ovaj preži-vjeli sin imat će djecu, dat će im obiteljsko ime

i ispričati im njihovu priču. Bit će sačuvani, u sjećanju, ako već ne na životu.

„Drago mi je", rekao sam, puna srca.Cjepanice u vatri pobijeljele su od pepela. „Čudno je to", rekao je. „Uvijek

sam govorio da mi Hektor nije učinio ništa nažao. Ali on to ne može reći za

mene."

224

D V A D E S E T Č E T V R T O P O G L A V L J E

G odine su prolazile i jedan se vojnik, jedan od Ajanto-vih, pobunio stoga što rat tako dugo traje. Isprva nitko nije

obraćao pozornost na njega, čovjek je bio nakazna rugoba i

na glasu kao lopov i hulja. Ali rogoborio je sve rječitije i sve bučnije.

Četiri duge godine, govorio je, a od toga baš nikakve koristi. Gdje je

blago? Gdje je ta žena? Kad ćemo kući? Ajant ga je zveknuo po gla-

vi, ali on se nije dao utišati. Vidite kako se ponašaju prema nama?

Njegovo se nezadovoljstvo polako proširilo iz jednoga tabora u

drugi. Vrijeme je bilo loše, posebno kišovito, i nepovoljno za borbu.

Zaredale su ozljede, osipi, zglobovi iščašeni na skliskom blatu, zara-

ze. Pakosne, peckave muhe tako su se gusto rojile oko dijelova tabora

da su izgledale poput oblaka dima.

Zlovoljni, češi se izgrizeni od muha, ljudi su se počeli besposle-

no motati oko agore. Isprva su se samo okupljali u malim skupinama

i došaptavali se. Onda im se pridružio vojnik od kojeg je sve krenulo

pa su gunđali sve glasnije.

Četiri godine!Kako znamo daje ona uopće u gradu? Je lije tko vidio?Troja nam se nikad neće predati.Svi bismo se jednostavno trebali prestati boriti.Kad je Agamemnon to čuo, zapovjedio je da ih bičuju. Sljedećeg

dana okupilo ih se dvostruko više, a među njima je bio i nemali broj

Mikenjana.

m«

Agamemnon je poslao naoružanu postrojbu da ih rastjera. Ljudi su se mrko i

polako razišli, ali su se vratili čim se postrojba povukla. Agamemnon je zauzvrat

postavio jednu falangu da cijeli dan stražari na agori. Ali bila je to mučna

dužnost: pod suncem, bez tračka hlada, gdje je muha bilo najviše. Do kraja dana

falanga se prorijedila jer su mnogi napustili svoja mjesta, a buntovnika se

namnožilo.

Agamemnon je poslao uhode da ga poimence izvijeste tko se toč-no žali, a

zatim je sve te ljude redom dao uhititi i išibati. Sljedeće je jutro nekoliko stotina

vojnika odbilo ići u borbu. Neki su se ispričali bolešću, neki se nisu ni potrudili

smisliti izliku. Vijest se pronijela pa je odjednom oboljelo još ljudi. Nabacali su

mačeve i štitove na hrpu na širokom postolju i gusto se poredali zauzevši agoru.

Kad se Aga-memnon htio silom probiti između njih, prekrižili su ruke na prsima

i nisu se htjeli pomaknuti ni pedalj.

Ponižen na vlastitoj agori, Agamemnon je pocrvenio, a onda se još jače

zajapurio. Članci prstiju pobijeljeli su mu koliko je snažno stezao žezlo, komad

čvrsta drveta okovan željezom. Kad mu je čo-vjek ispred njega pljunuo pod noge,

Agamemnon je podignuo žezlo i spustio mu ga s treskom na glavu. Svi smo čuli

kako se kosti drobe i pucaju. Čovjek se srušio.

Mislim da ga Agamemnon nije namjeravao tako silovito udari-ti. Djelovao je

kao da se skamenio i, zureći u tijelo koje mu je ležalo pred nogama, stajao je

nepomično kao kip. Netko je kleknuo i okre-nuo truplo: polovica lubanje se

udubila, smrskana od snage udarca. Vijest je prohujala među ljudima poput

požara. Mnogi su potegnu-li noževe. Čuo sam kako je Ahilej nešto promrmljao, a

onda ga više nije bilo pokraj mene.

Agamemnonu se na licu zrcalila sve jasnija spoznaja da je pogrije-šio.

Nepromišljeno, sa sobom nije poveo svoje vjerne stražare. Sad je bio opkoljen i

nitko mu nije mogao priskočiti u pomoć, čak i da jc htio. Zadržao sam dah,

siguran da će mi poginuti pred očima.

„Muževi Grčke!"

226

Iznenađena su se lica okrenula prema mjestu odakle je dopro uzvik. Ahilej je

stajao na hrpi štitova na postolju. Izgledao je kao pobjednik od glave do pete,

lijep i jak, ozbiljna lica.

„Gnjevni ste", rekao je.To im je privuklo pozornost. Doista su bili gnjevni. Nije bilo uo-bičajeno da

vojskovođa prizna kako i njegove postrojbe mogu osje-titi gnjev.

„Recite što vas muči", rekao je.„Želimo otići odavde!" Glas se javio s kraja gomile. „Ovaj rat je beznadan!"„Vojskovođa nam je lagao!"Začuo se žamor povlađivanja.„Ovo traje već četiri godine!" Taj posljednji povik zagrmio je naj- gnjevnije

od svih. Nisam ih mogao kriviti. Za mene su te četiri godine bile višak darovana

izobilja, vrijeme oteto iz šaka škrtih suđenica. Ali za njih je to bio ukraden život:

ukraden od djece i žena, od obitelji i doma.

„Vaše je pravo pitati i dvojiti o tim stvarima", rekao je Ahilej. „Cini vam se da

ste zavedeni, jer obećali su vam pobjedu."

„Da!"Na tren sam vidio Agamemnonovo lice, u trpkom grču ljutnje. Ali zapeo je u

gomili, nije se mogao niti osloboditi niti što reći a da ne izazove buru

negodovanja.

„Kažite", rekao je Ahilej. „Mislite li da se Aristos Achaion bori u beznadnim

ratovima?"

Ljudi nisu odgovarali.„Onda?"„Ne", rekao je netko.Ahilej je ozbiljno kimnuo. „Ne. Ne borim se u takvim ratovima i prisegnut ću

na što god želite da je doista tako. Ovdje sam jer vjeru-jem da ćemo pobijediti. I

ostajem do kraja."

„Za tebe je to dobro." Sad se javio drugi glas. „Ali što je s onima koji žele

otići?"

227

Âgamemnon je zaustio odgovoriti. Mogao sam zamisliti što bi re-kao. Nitko

ne odlazi! Bjegunci će biti pogubljeni! Ali imao je sreće jer ga je Ahilej

preduhitrio.

„Slobodni ste otići kad god poželite."„Da?" Glas je zvučao sumnjičavo.„Naravno." Zastao je i osmjehnuo se svojim najiskrenijim, najsr-dačnijim

smiješkom. „Ali onda ja uzimam vaš dio plijena kad osvo-jimo Troju."

Osjetio sam kako napetost u zraku popušta, čuo pokoji znalački grohot. Princ

Ahilej govori o plijenu koji će se osvojiti, a gdje ima pohlepe, ima i nade.

Ahileju nije promaknula promjena raspoloženja. Rekao je: „Već je odavno

vrijeme da krenemo na bojno polje. Trojanci će pomisliti da se bojimo." Izvukao

je blistav mač iz toka i podignuo ga visoko u zrak. „Tko će se odvažiti i pokazati

im da nemamo straha?"

Čuli su se povici odobravanja, a onda je slijedio opći zveket dok su ljudi

tražili svoje oklope i grabili natrag svoja koplja. Podignuli su mrtvaca s tla i

odnijeli ga; svi su se složili da je taj vječno izazivao ne-volje. Ahilej je skočio s

postolja i prošao pokraj Agamemnona, služ-beno mu kimnuvši. Kralj Mikene

nije rekao ništa. Ali vidio sam kako dugo nakon toga pogledom slijedi Ahileja.

Nakon što umalo nije izbila pobuna, Odisej je smislio kako spri-ječiti daljnje

nemire: zaposlio je ljude izgradnjom divovske palisade oko cijelog tabora. Htio je

da se proteže u duljinu od petnaest ki-lometara, da štiti naše šatore i brodove od

napada s ravnice koja se stere pred nama. A cijeli bedem opasat će opkop pun

oštrih iiljaka.

Kad je Agamemnon objavio što će se graditi, bio sam siguran da će ljudi

smjesta razabrati da je riječ o varki. U sve četiri godine rata taboru i brodovima

nikad nije zaprijetila opasnost, kakva god poja-čanja stizala Trojancima.

Naposljetku, tko bi se mogao probiti po-kraj Ahileja?

228

Ali tad je istupio Diomed, pohvalio naum i zastrašio ljude prikazi-ma noćnih

pljačkaških pohoda i zapaljenih brodova. Ovo posljednje djelovalo je posebno

snažno — bez brodova se više nikad ne možemo vratiti kući. Na kraju njegova

govora, ljudima su oči sijevale polet-nim žarom. Kad su se radosno uputili u

šumu oboružani sjekirama i mjeračima, Odisej je potražio onoga prvog vojnika

koji je potaknuo nemire, zvao se Terzit, i dao ga kriomice i bez mnogo buke

premla-titi do besvijesti.

Bio je to kraj pobuna kod Troje.Nakon toga štošta se promijenilo, možda zato što smo se udružili u

zajedničkom pothvatu izgradnje bedema ili zbog olakšanja što je otklonjeno

nasilje. Svi smo, od onog najnižeg pješaka do vojskovođe glavom, počeli o Troji

misliti kao o nekoj vrsti doma. Naš se napad pretvorio u trajnu opsadu. Dotad

smo živjeli kao razbojnici, otimajući od zemlje i od sela koja smo harali i

pljačkali. Sad smo počeli graditi, ne samo bedem nego i ostalo što čini grad:

kovačnicu, obor za stoku koju smo ukrali s obližnjih seoskih dobara, čak i

lončarnicu. Ondje su priučeni obrtnici radili da nadomjeste razbijeno glineno

posuđe koje smo donijeli sa sobom, a dosad se većinom prošupljilo ili na-puknuta

od upotrebe u taboru. Sve što smo sad posjedovali bilo je privremeno, sklepano

na brzinu ili pronađeno, i proživjelo je barem dva života kao nešto drugo. Samo

su osobni oklopi kraljeva ostali ne-dirnuti, ulaštenih i čistih oznaka.

I vojnici sad više nisu djelovali kao pripadnici desetaka različitih vojski, nego

kao jedan narod. Ti ljudi, koji su iz Aulide isplovili kao Krećani, Ciprioti i

Argejci, sad su postali jednostavno Grci: svi su se našli u istoj kaši već samim

time što su se ujedinili protiv Trojanaca na suprotnoj strani i, dok su dijelili

hranu, žene, odjeću i ratne priče, razlike među njima su se izbrisale.

Agamemnon se ipak nije uzalud hvalio da će ujediniti Grčku. To će drugarstvo

preživjeti čak i godi-nama poslije, neki osjećaj zajedništva i povezanosti tako

stran našim

229

žestoko zavađenim kraljevstvima. U razdoblju cijeloga jednog nara-štaja neće se

voditi ratovi među onima koji su se borili pod Trojom.

Čak ni ja nisam bio iznimka. Za to sam vrijeme - u šest, sedam godina

tijekom kojih sam provodio sve više sati pod Mahaonovim šatorom, a sve manje s

Ahilejem na bojnom polju - dobro upoznao ostale. Svi bi prije ili poslije došli

ovamo, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog nagnječena nožnog prsta ili uraslog

nokta. Čak je i Auto- medon došao, skrivajući rukom raskrvavljeni ostatak čira

koji je sam izmrcvario. Muškarci benavi od ljubavi brižno su nam dovodili svoje

ropkinje nabreklih trbuha. Porađali smo im djecu, jedno za drugim u kmečavu

nizu, onda im liječili ozljede i bolesti kad su ponarasla.

I nisu tu dolazili samo obični vojnici, s vremenom sam upoznao i knezove.

Nestora i njegov sirup za grlo, zaslađen medom i ugrijan, što ga je uvijek tražio

na kraju dana; Menelaja i opijat koji je uzimao za glavobolju; Ajantovu kiselinu u

želucu. Bilo mi je dirljivo koliko mi vjeruju, kako prema meni okreću lica puna

nade tražeći utjehu; postupno sam ih zavolio, kako god teški bili dok su vijećali.

Došao sam na glas, stekao ugled u taboru. Bio sam tražen, poznat po hitrim

rukama i po tome kako malo boli uzrokujem. Podalirije se sve rjeđe i rjeđe

pojavljivao u šatoru - ja sam preuzimao dužnost kad nije bilo Mahaona.

Sve sam češće znao iznenaditi Ahileja pozdravljajući te ljude dok smo hodali

taborom. Uvijek mi je godilo kad bi podignuli ruku da mi uzvrate pozdrav,

pokazali ožiljak koji je lijepo zacijelio.

Kad su otišli, Ahilej bi vrtio glavom. „Ne znam kako ih sve pam-tiš. Tako mi

svega, meni svi izgledaju isto."

Ja sam se smijao i ponovno mu ih pokazivao. „Ovo je Stenelus, Diomedov

kočijaš. A ovo je Podark, onaj čiji je brat prvi poginuo, sjećaš se?"

„Previše ih ima", rekao je on. „Lakše je da oni jednostavno za-pamte mene."

230

Lica oko našega ognjišta počela su se osipati kako su žene, jedna po jedna,

potiho nalazile ljubavnike medu Mirmidoncima, a onda i muževe. Više im nije

trebalo naše ognjište, imale su vlastita. To nam je bilo drago. Smijeh u taboru,

glasovi što noću sladostrasno stenju u užitku, pa čak i trbusi što rastu - a

Mirmidonci se smiješe od uha do uha od zadovoljstva — sve smo to radosno

prihvaćali, zlatni šav njihove sreće kao ukrasni porub našoj sreći.

Nakon nekog vremena ostala je samo Briseida. Nikad nije našla ljubavnika,

unatoč svojoj ljepoti, iako su je željeli mnogi Mirmidon-ci. Umjesto toga

pretvorila se u dobru tetu: ženu uvijek pripravnu ponuditi slatkiš, ljubavni

napitak i meku tkaninu za brisanje suza. Takve nas pamtim kad se sjećam naših

noći pod Trojom: Ahilej i ja jedan uz drugoga, Feniks, koji se smješka,

Automedon, koji mucavo pokušava pričati šale, i Briseida sa svojim zagonetnim

očima i živah-nim, bisernim smijehom.

Probudio sam se prije svitanja i osjetio kako u zraku štipa prva je-senska

studen. Bio je to dan svetkovine, žetve prvih plodova za boga Apolona. Ahilej je

ležao topao pokraj mene, njegovo golo tijelo ote-žalo od sna. U šatoru je vladao

mrkli mrak, ali ipak sam razabirao obrise njegova lica, čvrstu čeljust i blage

lukove očiju. Htio sam ga probuditi, vidjeti kako se te oči otvaraju. Vidio sam ih

tisuću tisuća puta, ali nikad mi to nije dojadilo.

Prešao sam mu rukom po prsima, milujući mu mišiće pod kožom. Obojica

smo ojačali od dana provedenih u bijelom šatoru i na boj-nom polju, pa bih se

katkad zaprepastio vidjevši svoj odraz. Izgledao sam poput pravog muškarca,

širokih pleća poput svojeg oca, premda mnogo vitkiji od njega.

Zadrhtao mi je pod dlanom i osjetio sam kako se u meni budi želja. Odgrnuo

sam pokrivač da ga vidim cijeloga. Prignuo sam se i pritisnuo usta o njegova, u

nizu mekih cjelova koji su me vodili niz njegov trbuh.

231

Zora se prikrala kroz šatorsko krilo. Unutra se rasvijetlilo. Vidio sam onaj

trenutak kad se probudio i spazio me. Udovi su nam kli- znuli jedni uz druge i

isprepleli se putovima koje smo prešli toliko puta, a opet nam nisu dosadili.

Nešto poslije ustali smo i sjeli za doručak. Otvorili smo šatorsko krilo da ude

zrak, koji nam je ugodno pirkao po vlažnoj koži. Kroz otvorena vrata promatrali

smo kako su se Mirmidonci ushodali amo- -tamo po taboru obavljajući dnevne

poslove. Vidjeli smo kako Au- tomedon trči do žala da zapliva u moru. Vidjeli

smo i samo more, zamamno i toplo od ljeta punog sunca. Sjedio sam, ruke prisno

po-ložene na njegovo koljeno.

Nije ušla na vrata. Jednostavno se stvorila tu, usred šatora, gdje je čas prije

bio prazan prostor. Zinuo sam i naglim trzajem povukao ruku s njegove noge.

Znao sam da je to glupo još dok sam je micao. Ona je božica, vidi nas kad god to

poželi.

„Majko", rekao joj je umjesto pozdrava.„Dobila sam upozorenje." Odsječno je izgovarala riječi, kao kad sova grize

kost. U šatoru je još bilo polumračno, ali Tetidi je put sja-la, ledena i blistava.

Vidio sam svaku isklesanu crtu njezina lica, sva-ki nabor njezine svjetlucave

halje. Odavno je nisam vidio iz ovakve blizine, još od Skira. Promijenio sam se

odonda. Ojačao sam i nara-stao, a izbila mi je i brada koju sam. morao brijati. Ali

ona je bila ista. Naravno da je bila ista.

„Apolon se ljuti i traži kako poduzeti nešto protiv Grka. Danas ćeš mu

prinijeti žrtvu?"

„Hoću", rekao je Ahilej. Uvijek smo obilježavali svetkovine, rezali grkljane i

žegli loj kako i priliči.

„Moraš", rekla je. Nije skidala pogled s Ahileja, mene kao da uop-će nije

vidjela. „Hekatombu." Naša najveća žrtva, sto grla ovaca ili stoke. Samo su si

najbogatiji i najmoćniji ljudi mogli priuštiti takvu razmetljivu pobožnost. „Sto

god drugi radili, ti prinesi tu žrtvu. Bo-govi su odabrali strane i ne smiješ navući

njihov gnjev."

232

Trebat će nam dobar dio dana da ih sve zakoljemo, a tabor će za-udarati kao

klaonica još barem jedan tjedan. Ali Ahilej je kimnuo. „Prinijet ćemo je", obećao

je.

Usnice su joj se stisnule, dva crvena reza kao rubovi otvorene rane.„Ima još", rekla je.Čak i kad me nije gledala, plašila me. Kamo god išla, nosila je sa sobom cijeli

jedan nemirni svijet, znamenje i gnjevna božanstva i ti-suću prijetećih pogibelji.

„A što?"Oklijevala je, a meni je strah svezao čvor u grlu. Ono što se božica skanjuje

izgovoriti mora biti doista strašno.

„Proročanstvo", rekla je. „Da će najbolji od Mirmidonaca umrijeti prije nego

što isteknu dvije godine."

Ahilejevo je lice bilo nepomično, posve nepomično. „Znali smo da to dolazi",

rekao je.

Odsječno je odmahnula glavom. „Ne. Proročanstvo kaže da ćeš ti još biti živ

kad se to dogodi."

Ahilej se namrštio. „Sto misliš da to znači?"„Ne znam", rekla je. Oči su joj se raširile, duboka su se jezera crnila kao da će

ga upiti, usisati ga natrag u nju. „Bojim se varke." Suđeni- ce su bile nadaleko

poznate po takvim zagonetkama, nerazumljivi-ma sve dok i posljednji djelić ne

padne na svoje mjesto. A onda po-stanu gorko jasne.

„Budi oprezan", rekla je. „Moraš paziti."„Hoću", rekao je on.Dotad kao da nije primijetila da sam tu, ali odjednom me pro-našla očima i

naborala nos, kao da joj nešto sve jače vonja. Ponovno je pogledala njega. „Nije

te vrijedan", rekla je. „Nikad nije ni bio."

„U tome se ne slažemo", odgovorio je Ahilej. Rekao je to kao da je te iste

riječi izgovorio već bezbroj puta. Vjerojatno i jest.

Ispustila je tih zvuk prezira i zatim iščeznula. Ahilej se okrenuo prema meni.

„Boji se."

233

„Znam", rekao sam. Pročistio sam grlo pokušavajući osloboditi gvalju straha

koja mi se ondje zaglavila.

„Tko je najbolji od Mirmidonaca, što misliš? Izuzme li se mene."U glavi sam prošao sve naše zapovjednike. Pomislio sam na Auto- medona,

koji je postao Ahilejev vrijedan Sekundant na bojišnici. Ali ne bih ga nazvao

najboljim.

„Ne znam", rekao sam.„Misliš li da se to možda odnosi na mojeg oca?" upitao je.Pelej, kod kuće u Ftiji, Pelej koji se borio s Heraklom i s Perze- jem.

Legendaran po pobožnosti i hrabrosti u svoje vrijeme, ako ne i u danima što su

slijedili. „Možda", priznao sam.

Trenutak smo šutjeli. Onda je rekao: „Valjda ćemo uskoro doznati."„To nisi ti", rekao sam. „Barem to znamo."To poslijepodne prinijeli smo žrtvu kakvu je zahtijevala njegova majka.

Mirmidonci su potpalili visoke vatre na žrtveniku, a ja sam držao posude za krv

dok je Ahilej rezao vrat za vratom. Spalili smo tuste butove s ječmom i šipkom,

zalili najbolje vino po užarenu uglje-nu. Apolon se ljuti, rekla je. Jedan od naših

najmoćnijih bogova, čije strjelice mogu zaustaviti ljudsko srce, brze poput

sunčevih zraka. Ni-sam se isticao pobožnošću, ali taj sam dan slavio Apolona

tako pre-dano da bih se mogao mjeriti sa samim Pelejem. A tko god da je bio

najbolji od Mirmidonaca, uputio sam bogovima molitvu i za njega.

Briseida me zamolila da je podučim medicini, a zauzvrat mi je obećala uputiti

me u mjesne ljekovite trave, nužno potrebne da bi se obnovile prorijeđene

Mahaonove zalihe. Pristao sam i proveo s njom mnoge spokojne dane u šumi,

razmiči nisko granje, tražeći gljive pod trulim panjevima, nježne i meke poput

dječjih ušiju.

Katkad je kojeg od tih dana njezina ruka znala slučajno okrznuti moju, pa bi

podignula pogled i nasmiješila mi se dok su joj kapljice rose poput bisera

treperile na ušima i kosi. Dugu suknju podvila je gotovo u visini koljena,

otkrivajući noge, čvrste i sigurne.

234

Jednog od tih dana stali smo kako bismo ručali. Gostili smo se kruhom, sirom

umotanim u komad platna i kriškama suhog mesa te pili vodu što smo je

dlanovima zahvaćali iz potoka. Bilo je proljeće i okruživala nas je bujna plodnost

Anatolije. Tri će se tjedna zemlja bojiti svim bojama, rastvarati svaki pupoljak,

odmatati svaku šarenu laticu. A onda, kad se neobuzdan žar buđenja istroši i

splasne, pri- mirit će se i latiti se postojanoga rada na ljetu. To mi je bilo

najdra-že doba godine.

Trebao sam vidjeti što se sprema. Možda ćete misliti da sam glup što nisam.

Pričao sam joj neku priču - nešto o Hironu, čini mi se - a ona me slušala, očiju

tamnih poput zemlje na kojoj smo sjedili. Za-vršio sam s pripovijedanjem, a ona

je šutjela. To nije bilo ništa neo-bično, često je bila tiha i šutljiva. Sjedili smo

jedno tik uz drugo, gla-va skupljenih kao da kujemo zavjeru. Mirisala mi je na

voće koje je pojela; mirisala mi je na ružino ulje što ga je cijedila za ostale

djevoj-ke pa joj se upilo u prste. Kako mi je prirasla srcu, pomislio sam. To

njezino ozbiljno lice i bistre, pametne oči. Zamislio sam je kao dje-vojčicu, s

ogrebotinama od veranja po drveću, kako joj mršave noge i ruke lamataju na sve

strane dok trči. Poželio sam da sam je tada po-znavao, da je bila sa mnom na

dvoru mojeg oca, bacala kamenčiće s mojom majkom. Gotovo sam je mogao

zamisliti ondje, kako lebdi na samom rubu sjećanja.

Usne su joj dodirnule moje. Tako sam se iznenadio da se nisam ni pomaknuo.

Usne su joj bile mekane i malo su oklijevale. Oči je ljupko sklopila. Iz navike,

same od sebe, moje su se usne rastvorile. Tako je prošao trenutak, ispod nas

meko tlo, povjetarac koji prosijava cvjetne mirise. Onda se povukla, oborena

pogleda, čekajući presudu. Srce mi je muklo udaralo, ali ne onako kako je tuklo

za Ahileja. To je više bilo od iznenađenja i od straha da ću je povrijediti. Položio

sam ruku na njezinu.

Tad je shvatila. Osjetila je to po tome kako sam je uhvatio za ruku, po tome

kako sam je gledao. „Žao mi je", šapnula je.

235

Zatresao sam glavom, ali nisam se mogao sjetiti ničega što bih joj mogao reći.Ramena su joj se polako podignula, kao skupljena krila. „Znam da ga voliš",

rekla je zastajkujući prije svake riječi. „Znam. Ali mislila sam... neki muškarci

imaju i žene i ljubavnike."

Lice joj se stisnulo, sasvim sićno i tako tužno da nisam mogao šutjeti.„Briseido", rekao sam. „Da ikad poželim uzeti ženu, to bi bila ti."„Ali ti ne želiš ženu."„Ne", rekao sam najblaže što sam mogao.Kimnula je i ponovno oborila oči. Čuo sam joj sporo disanje, jed-va vidljiv

drhtaj u njezinim grudima.

„Zao mi je", rekao sam.„Pa zar nikad ne želiš imati djecu?" upitala me.Pitanje me iznenadilo. I dalje sam se napola osjećao kao dijete, premda su

moji vršnjaci uglavnom već nekoliko puta postali roditelji.

„Mislim da baš i ne bih bio dobar roditelj", rekao sam.„To ne vjerujem", rekla je ona.„Ne znam", rekao sam. „A ti?"Upitao sam to usput, nehajno, ali pitanje kao da ju je duboko pogodilo,

zamislila se. „Možda", rekla je. A onda sam shvatio, pre-kasno, što me zapravo

pitala. Pocrvenio sam u nelagodi zbog svoje bezobzirnosti. I posramljen. Zaustio

sam da nešto kažem. Možda da joj zahvalim.

Ali ona je već bila na nogama, otresala haljinu. „Idemo?"Nije mi preostalo drugo nego ustati i pridružiti joj se.Te noći nisam mogao prestati razmišljati o tome: Briseidino i moje dijete.

Vidio sam nožice kako se gegaju, tamnu kosu i majčine krupne oči. Vidio sam

nas pokraj vatre, Briseidu i sebe i djetešce kako se igra komadićem drva koje sam

izrezbario. A opet, u tom je prizoru zjapila neka praznina, bol neke odsutnosti.

Gdje je Ahilej? Mrtav? Ili nikad

236

nije ni postojao? Nisam mogao živjeti takvim životom. Ali Briseida to nije ni

tražila od mene. Ponudila mi je sve: i sebe i dijete i Ahileja.

Okrenuo sam se da pogledam Ahileja. „Jesi li ikad razmišljao o djeci?" upitao

sam ga.

Oči su mu bile sklopljene, ali nije spavao. „Imam dijete", odgo-vorio je.Zapanjilo bi me svaki put kad bih se toga sjetio. Dijete koje je dobio s

Deidamijom. Dječaka, rekla mu je Tetida, po imenu Ne- optolem. Novi rat.

Nadimak mu je bio Pir, po vatreno crvenoj kosi. Uznemiravala me pomisao na

njega - na djelić Ahileja koji luta svi-jetom. „Je li ti nalik?" jedanput sam pitao

Ahileja. Ahilej je slegnuo ramenima. „Nisam pitao."

„Bi li ga želio vidjeti?"Ahilej je zavrtio glavom. „Najbolje je da ga moja majka podigne. Bit će mu

bolje s njom."

Nisam se slagao s time, ali nije bilo vrijeme da to kažem. Pričekao sam

trenutak da on mene pita želim li dijete. Ali nije me pitao, a di-sanje mu je

postalo sasvim ravnomjerno. Uvijek bi zaspao prije mene.

„Ahileju?",,Mmmm?«„Sviđa li ti se Briseida?"Namrštio se, i dalje sklopljenih očiju. „Sviđa?"„Je li ti draga", rekao sam. „Znaš."Otvorio je oči, budniji nego što sam očekivao. „Kakve to veze ima s djecom?"„Nikakve." Ali bilo je očito da lažem.„Želi li ona dijete?"„Možda", rekao sam.„Sa mnom?" upitao je.„Ne", rekao sam.„Onda dobro", rekao je, a kapci su mu se ponovno sklopili. Prošlo je nekoliko

trenutaka i bio sam siguran da je zaspao. Ali tad je rekao: „S tobom. Želi dijete s

tobom."

237

Moja šutnja bila mu je odgovor. Sjeo je, pokrivač mu je spuznuo s prsa. „Je li

trudna?" upitao je.

U glasu mu je zabrenčala napetost koju nikad prije nisam čuo.„Ne", rekao sam.Oči su mu zaronile duboko u moje, pretražujući ih da nadu odgovor.„Želiš li to?" upitao me. Na licu sam mu vidio da je rastrzan u sebi.

Ljubomora mu je bila nepoznata, nešto strano. Bio je povrije-đen, ali nije znao

kako o tome govoriti. Odjednom mi se učinilo da sam okrutan što to spominjem.

„Ne", rekao sam. „Mislim da ne. Ne."„Da želiš, to bi bilo u redu." Svaka je riječ bila pomno odmjerena, trudio se

biti pravedan.

Ponovno sam pomislio na tamnokoso djetešce. Pomislio sam na Ahileja.„U redu je i sada", rekao sam.Olakšanje na njegovu licu ispunilo me slatkim zadovoljstvom.Nakon toga, medu nama je neko vrijeme vladala neka čudna nela-goda.

Briseida bi me možda izbjegavala, ali ja sam je i dalje zvao kao i prije te smo

odlazili na šetnje kao uvijek. Razgovarali smo o glasi-nama u taboru i o

medicini. Nije spominjala žene, a ja sam pazio da ne spomenem djecu. I dalje

sam joj u očima vidio nježnost kad god me pogledala. Trudio sam se uzvratiti joj

istom mjerom koliko god sam mogao.

238

D V A D E S E T P E T O P O G L A V L J E

Jednog dana devete godine na povišeno se postolje popeladjevojka. Na obrazu je imala modricu koja joj se kao proliveno

vino proširila niz jednu stranu lica. S vlasi su joj lepršale vrpce,

obredni ukrasi za kosu koji su značili da je sluškinja boga. Svećeniko-

va kći, čuo sam nekoga kako kaže. Ahilej i ja izmijenili smo poglede.

Bila je lijepa, unatoč tome što se ukočila od straha: krupnih očiju

boje lješnjaka na okruglu lišcu, meke kestenjaste kose koja joj pada

oko ušiju, vitka djevojačkog stasa. Dok smo je promatrali, suze su joj

navrle na oči, kao da se tamna jezera prelijevaju na obale, i potekle

joj niz obraze te se zakotrljale s brade na tlo. Nije ih brisala. Ruke su

joj bile zavezane iza leda.

Dok su se muškarci okupljali oko nje, podignula je pogled obra-

ćajući se nebesima u nijemoj molitvi. Gurnuo sam laktom Ahileja

i on je kimnuo, ali prije no što je stigao položiti vlasničko pravo na

nju, iz gomile je istupio Agamemnon. Spustio je ruku na njezino

krhko, povijeno rame. „Ovo je Hriseida", rekao je, ,,i uzimam je za

sebe." Zatim ju je povukao s postolja i grubo odgurao u svoj šator.

Vidio sam kako se svećenik Kalhant mršti, poluotvorenih usta kao

da je zaustio prigovoriti. Ali onda je bez riječi zatvorio usta, a Odisej

je završio raspodjelu plijena.

Nije prošao ni mjesec od tog dana, a pojavio se djevojčin otac, sti-

gao je žalom noseći štap od zlatom okovana drva s udjenutim vrpca-

1U)

ma i vijencima. Imao je dugu bradu, kao što je bio običaj medu ana- tolskim

svećenicima, i raspuštenu kosu ukrašenu kratkim vrpcama sličnima onima na

štapu. Halja obrubljena crvenim i zlatnim nitima široko mu je lepršala i lamatala

oko nogu. Iza njega, niži svećenici šutke su se svijali pod teretom golemih

drvenih škrinja. Jedva su ga sustizali nesigurnim koracima jer nije usporavao,

nego je nezaustav-ljivo hitao pred njima.

Mala je povorka prošla pokraj Ajan tova šatora, zatim Diomedova pa

Nestorova - najbližega agori - i onda se približila postolju. Dok smo Ahilej i ja

doznali što se događa i potrčali prestiži sporije voj-nike, svećenik se već

ustobočio ondje, držeći štap objema rukama. Kad su se Agamemnon i Menelaj

popeli na postolje da mu priđu, ničim nije pokazao da ih vidi, samo je stajao

ondje, uznosit ispred svojeg blaga i svojih zapuhanih pomoćnika. Agamemnon je

sijevao očima od bijesa zbog takve preuzetnosti, ali držao je jezik za zubima.

Napokon, kad se okupilo dovoljno vojnika koji su pristigli iz svih kutaka

tabora privučeni glasinama koje su se zadihano pronosile, okre-nuo se da ih sve

odmjeri, očima prelazeći preko mnoštva, jednako i po kneževima i po pučanima.

I napokon se zaustavio na Atrejevim sinovima blizancima koji su stajali pred

njim.

Progovorio je zvonkim i ozbiljnim glasom, stvorenim da predvodi molitve.

Rekao je kako se zove, Hris, i predstavio se, podignuvši štap, kao visoki svećenik

Apolonov. Zatim je pokazao škrinje, sad otvore-ne da se vidi zlato i dragulji i

bronca kako se presijavaju na suncu.

„Ništa od toga ne kazuje nam zašto si došao, svećenice Hris." Me- nelajev glas

bio je odmjeren, ali s tračkom nestrpljenja. Trojanci se ne penju na postolje

grčkih kraljeva i ne drže ondje govore.

„Došao sam otkupiti svoju kćer Hriseidu", rekao je. „Koju je iz našega hrama

bespravno otela grčka vojska. Sitna djevojka, mlada, s vrpcama u kosi."

Grci su zažagorili. Oni koji dolaze ponuditi otkupninu za sužnje smjerno

kleče i preklinju, ne govore kao kraljevi kad izriču presudu. A

240

opet, on je visoki svećenik, nenavikao klanjati se pred bilo kim osim pred svojim

bogom, pa mu se moglo oprostiti. Zlato koje je nudio bilo je velikodušno, dva

puta više nego što djevojka vrijedi, a svećeni-kovu naklonost nikad ne valja

prezreti. Ta riječ, bespravno, zazvečala je oštro poput izvučena mača, ali nismo

mogli tvrditi da je pogrije-šio kad ju je upotrijebio. Čak su i Diomed i Odisej

kimali glavama, a Menelaj je uzeo daha kao da će progovoriti.

Ali tad je iskoračio Agamemnon, plećat poput medvjeda, a mišići na vratu

grčili su mu se od bijesa.

„Tako se moli? Sretan si što te nisam ubio na mjestu. Ja sam zapo-vjednik ove

vojske", pljunuo je. „A ti nemaš nikakvo pravo obraćati se mojim vojnicima. Evo

ti tvojeg odgovora: ne. Neće biti otkupnine. Ona je moj plijen i neću je predati

nikome, ni sada ni ikada. Niti za ovo smeće, niti za bilo što drugo što ti možeš

donijeti." Prsti su mu se stegnuli u pest, tek nekoliko centimetara od svećenikova

grla. „Sad ćeš otići, i nemoj da te više ikad uhvatim u svojem taboru, svećenice,

jer te čak ni tvoji vijenci neće spasiti."

Hris je stisnuo čeljust kao da će je pregristi, premda se nije moglo odrediti je

li to od straha ili zato što se morao suzdržati da ne odgovo-ri. Oči su mu gorjele

od gorčine. Oštro, bez riječi, okrenuo se i sišao s postolja te zagrabio niza žal. Iza

njega vukla se njegova svita nižih svećenika noseći škrinje u kojima je zveckalo

blago.

Čak i kad je Agamemnon već otišao, a muškarci oko mene razga- lamili se

uglas, gledao sam kako se udaljava sve manja prilika poni-ženog svećenika. Ljudi

koji su se zatekli na drugom kraju žala rekli su da je vikao i tresao štapom prema

nebu.

Te noći, uvukavši se medu nas kao zmija, hitro, nečujno i palu- cavo, izbila je

kuga.

Kad smo se probudili sutra ujutro, vidjeli smo kako se mule ma- laksalo

naslanjaju na ograde i plitko dišu dok im iz usta bubri žuta sluz, a oči kolutaju.

Do podneva je zahvatilo pse: cviljeli su i grizli u

241

prazno, a na jezicima im se hvatala crvenkasta, skorena pjena. Do ka-snog

poslijepodneva sve su živine, do posljednje, uginule ili ugibale drhteći na tlu u

lokvi krvave bljuvotine.

Mahaon i ja, i Ahilej s nama, spaljivali smo ih kako su ugibale da raskužimo

tabor od tijela zatrovanih ži, od kosti što su šuplje kle- petale dok smo ih bacali

na lomaču. Kad smo se te večeri vratili u naš tabor, Ahilej i ja izribali smo se

grubom morskom solju, a zatim se oplahnuli čistom vodom iz šumskog potoka.

Nismo dotaknuli vodu Simoisa ni Skamandra, velikih rijeka koje su zavijale oko

Troje, u ko-jima su se ostali prali i iz njih pili.

Poslije smo u postelji razgovarali prigušenim šapatom i nismo mo-gli a da ne

osluškujemo hoćemo li u vlastitu dahu čuti hroptaj, osje-titi kako nam se sluz

nakuplja u grlu. Ali nismo čuli ništa do vlastitih glasova kako poput tihe molitve

ponavljaju imena ljekovitih pripra-vaka kojima nas je poučio Hiron.

Sljedeće jutro bolest se proširila na ljude. Kosila ih je na desetke, napadala

podmuklo tako da bi se samo srušili na mjestu, izbuljenih i mokrih očiju, do krvi

ispucanih usnica iz kojih su im se niz bradu i vrat cijedile tanke crvene krvave

niti. Mahaon, Ahilej, Podalirije i ja, a s vremenom čak i Briseida, hitali smo

odvući svakog čovjeka čim bi pao, iznenada oboren kao da je pogođen strjelicom

ili kopljem.

Na rubu tabora procvalo je polje bolesnika. Deset, pa dvadeset, pa onda

pedeset njih što drhte, vape za vodom, trgaju odjeću sa sebe da nekako ublaže

vatru za koju jauči tvrde da bjesni u njima i pakle-no žeže. Naposljetku, kako su

sati prolazili, koža im se raspuknula, rastvorila poput rupa u izlizanu pokrivaču,

raspadajući se u gnoju i gnjecavoj krvi. Silovito drhtanje napokon je minulo te su

nepomično ležali u kaljuži posljednje bujice koja im se izlila iz crijeva, tamnog

izmeta zgrušanoga od krvi.

Ahilej i ja podizali smo lomaču za lomačom, spaljujući svaki ko-madić drva

kojeg smo se mogli dokopati. Na koncu nas je nužda

242

natjerala da odustanemo od dostojanstva i obreda pa smo na svaku vatru bacali

ne jedno, nego gomilu tijela. Nismo čak imali vremena stati i ispratiti ih na

posljednjoj straži dok su im se kosti i meso mi-ješali stopljeni u vatri.

S vremenom su nam se pridružili gotovo svi kraljevi - najprije Me- nelaj,

zatim Ajant, koji je cijepao cijela stabla jednim udarcem, dajući drva za

nebrojene vatre. Dok smo mi obavljali što je trebalo, Diomed je zašao medu ljude

i otkrio nekolicinu pritajenu u šatorima, gdje su se tresli u groznici i povraćanju;

sakrili su ih prijatelji koji ih još nisu željeli poslati u zemlju smrti. Agamemnon

nije izlazio iz svojeg šatora.

Još jedan dan, pa još jedan, i svaka četa, svaki kralj, izgubili su de-setke

vojnika. Premda, začudo, primijetili smo Ahilej i ja dok smo zatvarali oči

mrtvacu za mrtvacem, medu njima nije bilo ni jednog kralja. Samo sitni plemići i

pješaci. Nije bilo ni žena, i to smo pri-mijetili. Pogledi su nam se sreli, puni

sumnji koje su se pojačavale dok su ljudi naglo padali uz vapaj, hvatajući se

rukama za grudi, gdje im se kuga ugnijezdila poput hitre strelice.

Bio je to deveti dan - deveti dan leševa, lomača, lica umrljanih gnojem.

Stajali smo u našem šatoru i dahtali od umora, strgnuvši sa sebe tunike koje smo

nosili da ih bacimo u vatru. Više nismo mogli šutjeti o našim sumnjama, koje su

nam se potvrđivale na tisuću na-čina, sumnjama da ovo nije prirodna kuga, niti

sporo, slučajno šire-nje zaraze. Ovo je nešto drugo, iznenadno i razorno kao

bezvjetrica na Aulidi. Nezadovoljstvo boga.

Sjetili smo se Hrisa i njegova pravednoga gnjeva zbog Agame- mnonova

huljenja, jer je pogazio pravila rata i poštene otkupnine. I sjetili smo kojem on

bogu služi. Božanstvo svjetla, medicine i kuge.

Kad se mjesec uspeo visoko na nebo, Ahilej se iskrao iz šatora. Vratio se malo

poslije, donoseći miris mora.

„Što kaže?" upitao sam ga sjedeći u krevetu.„Kaže da smo u pravu."

243

Desetog dana kuge uputili smo se obalom na agoru, Mirmidon- ci u stopu za

nama. Ahilej se popeo na povišeno postolje i namjestio dlanove oko usta da mu

glas dopre što dalje. Viči da ga čuju iznad huke lomača, naricanja žena i

zapomaganja umirućih, pozvao je sve ljude u taboru da se okupe.

Polako, u strahu, ljudi su doteturali do podija žmirkajući pod sun-cem.

Izgledali su blijedo, progonjeno, u strahu od strjelica kuge, koje uranjaju u prsa

kao kamen u vodu i šire trulež kao što se šire krugovi na površini jezera. Ahilej

ih je gledao kako dolaze, utegnut u svojem oklopu, s mačem ovješenim za bok,

dok mu je kosa sjala poput vode razlivene po blistavoj bronci. Nije bilo

zabranjeno da netko osim voj-skovođe sazove skup, ali u naših deset godina pod

Trojom to se još nikad nije dogodilo.

Agamemnon se u pratnji svojih Mikenjana progurao kroz gomilu i skočio na

podij. „Sto je ovo?" htio je znati.

Ahilej ga je uljudno pozdravio. „Okupio sam ljude da im kažem nešto o kugi.

Imam li tvoje dopuštenje da im se obratim?"

Agamemnonu su se ramena pognula naprijed u srdžbi potpaljenoj sramom:

on je već odavno morao sazvati ovaj skup, i znao je to. Teš-ko da može predbaciti

Ahileju što ga sad saziva, a posebno ne pred ljudima koji ih gledaju. Razlika

između dvojice muškaraca nikad nije bila zamjetljivija: Ahilej, opušten, sabran,

vlada svime s lakoćom, kao da pogrebne lomače i upali obrazi ne postoje;

Agamemnon, lica sti-snuta poput šake škrtca, sve nas gleda mrko i prijeteći.

Ahilej je pričekao dok se ljudi nisu okupili, i kraljevi i pučani. Za-tim je

iskoračio pred njih i nasmiješio se. „Kraljevi", rekao je, „knezo-vi, narode grčkih

kraljevstava, kako da se borimo u ratu kad umire-mo od kuge? Kucnuo je čas -

odavno je kucnuo - da doznamo, čime smo to na se navukli božji gnjev."

Učas se začuo šapat i mrmljanje, ljudi su već naslutili da su u to upleteni

bogovi. Nije li svako veliko zlo i dobro poslano iz njihovih ruku? Ali laknulo im

je kad su čuli Ahileja da o tome zbori tako otvo-reno. Majka mu je božica, on

valjda zna.

244

Agamemnon je zategnuo usne tako da su mu se zabijeljeli zubi. Stajao je

preblizu Ahileju, kao da ga želi izgurati s podija. Ahilej se držao kao da to ne

primjećuje. „Imamo ovdje medu nama svećenika, čovjeka bliskoga bogovima. Ne

bismo li ga trebali zatražiti da govori?"

Zamor odobravanja i nade pronio se među ljudima. Čuo sam škripu metala,

Agamemnon je stisnuo vlastiti zglob kao da će ugušiti rukavicu s metalnim

kopčama.

Ahilej se okrenuo kralju. „Nisi li mi upravo ti preporučio da tako postupimo,

Agamemnone?"

Agamemnonu su se oči suzile. Nije vjerovao velikodušnosti, niče-mu nije

vjerovao. Trenutak je zurio u Ahileja čekajući zamku. Napo-kon, nezahvalno je

rekao: „Da. Jesam." Letimično je mahnuo svojim Mikenjanima. „Dovedite mi

Kalhanta."

Dovukli su vrača naprijed, izvukli ga iz gomile. Bio je ružniji nego ikad prije,

rijetke brade koja mu nije do kraja prekrivala lice, neuredne kose, smrdljive od

kiselog znoja. Imao je običaj brzo liznuti jezikom preko raspucanih usnica prije

nego što progovori.

„Vaše kraljevsko veličanstvo i prinče Ahileju, zatekli ste me ne-spremna.

Nisam mislio da će..." One nakazne plave oči skakale su s jednoga na drugoga.

„To jest, nisam očekivao da će se od mene tra-žiti da govorim ovdje pred tolikim

mnoštvom." Glas mu je piskao i poskakivao, kao lasica kad bježi iz gnijezda koje

je opljačkala.

„Govori", zapovjedio mu je Agamemnon.Kalhant je djelovao kao da ne zna što bi, neprestano je jezikom oblizivao

usnice.

Ahilej ga je potaknuo jasnim glasom: „Sigurno si prinosio žrtve? I molio si?"„Da... jesam, naravno da jesam. Ali..." vraču je glas zadrhtao. „Bojim se da će

ono što imam reći naljutiti nekoga ovdje nazočnoga. Nekoga tko je moćan i ne

zaboravlja lako uvrede."

Ahilej je čnuo, posegnuo rukom prema vraču koji se trzao i uz- micao pa ga

srdačno uhvatio za prljavo rame. „Kalhante, mi umire-

mo. Ovo nije vrijeme za takve bojazni. Tko bi ti među nama mogao zamjeriti

ono što nam imaš kazati? Ja ne, čak i da me imenuješ kao razlog. Bi li mu itko od

vas zamjerio?" Pogledao je ljude pred sobom. Svi su niječno vrtjeli glavama.

„Vidiš? Nitko pri zdravoj pameti ne bi naudio svećeniku."Agamemnonu se vrat zategnuo kao brodska užad. Odjednom sam postao

svjestan kako je čudno vidjeti ga da stoji sam. Uvijek je uz njega bio njegov brat,

ili Odisej, ili Diomed. Ali oni su sad stajali sa strane i čekali s ostalim

prinčevima.

Kalhant je pročistio grlo. „Znameni su pokazali da je bog Apo-lon gnjevan."

Apolon. Ime se pronijelo kroz mnoštvo poput vjetra u ljetnom žitu.

Kalhantu su oči skakale do Agamemnona pa natrag do Ahileja. Gutnuo je.

„Čini se da je uvrijeđen, tako kaže znamenje, zbog toga kako se postupalo s

njegovim vjernim slugom. Hrisom."

Agamemnonu su se ramena ukočila.Kalhant je srljao dalje. „Da ga udobrovoljimo, djevojka Hriseida mora se

vratiti bez otkupnine, a visoki kralj Agamemnon mora pri- nijeti molitve i

žrtve." Zašutio je, naglo progutavši posljednju riječ kao da je ostao bez zraka.

Agamemnonu se od zaprepaštenja lice osulo tamnocrvenim mrlja-ma. To da

nije ni pomislio kako bi upravo on mogao biti kriv mož-da izgleda neizmjerno

bahato ili glupo, ali Agamemnon to zaista nije naslutio. Zavladala je potpuna,

gluha tišina, tako da sam čuo kako nam zrnca pijeska stružu pod nogama.

„Hvala ti, Kalhante", rekao je Agamemnon, a zrak se rasprsnuo od njegova

glasa. „Hvala ti što uvijek donosiš dobre vijesti. Posljednji je put posrijedi bila

moja kći. Ubij je, rekao si, jer si razgnjevio božicu. Sad me hoćeš poniziti pred

mojom vojskom."

Naglo se okrenuo prema ljudima, lica iskrivljena u bijesu. „Nisam li ja vaš

vojskovođa? I ne brinem li se da ste siti, odjeveni, čašćeni? 1 nisu li moji

Mikenjani najveći dio ove vojske? Djevojka je moja, dobio sam je kao nagradu, i

neću je se odreći. Jeste li zaboravili tko sam ja?"

246

Zastao je, kao da se nadao da će ljudi povikati: Nismo! Nismo! Ali nitko nije

viknuo.

„Kralju Agamemnone." Ahilej je iskoračio prema njemu. Govo-rio je

neusiljeno, s lakoćom, gotovo kao da se zabavlja. „Mislim da nitko nije zaboravio

da si ti voda ove vojske. Ali ti kao da se ne sje-ćaš da smo svi mi također kraljevi,

ili prinčevi, ili poglavari obitelji. Mi smo saveznici, ne robovi." Nekoliko je ljudi

zakimalo glavama, a mnogi su poželjeli kimnuti, ali ipak nisu.

„Sada, dok umiremo, ti jadikuješ zbog gubitka djevojke koju smo već odavno

trebali predati za otkupninu. Ni jednom riječju ne spo-minješ živote koje si

dosad odnio, niti kugu koju si uzrokovao."

Lica ljubičasta od srdžbe, Agamemnon je ispustio neki nerazgovi-jetni zvuk.

Ahilej je podignuo ruku.

„Ne mislim ti ukaljati čast. Samo želim dokončati kugu. Pošalji djevojku

njezinu ocu i završimo s tim."

Agamemnonu su se obrazi naborali od bijesa. „Razumijem te, Ahileju. Ti

misliš da zato što si sin morske nimfe imaš pravo izigra-vati moćnog vladara

kamo god pošao. Nikad nisi shvatio gdje ti je mjesto među ljudima."

Ahilej je zaustio da mu odgovori.„Sad ćeš šutjeti", rekao je Agamemnon, a riječi su mu šibnule po-put biča.

„Nećeš prozboriti ni jednu riječ jer ćeš inače požaliti."

„Ili ću požaliti?" Ahilejevo je lice bilo posve nepomično. Riječi je izgovorio

tiho, ali razgovijetno i dovoljno čujno. „Visoki kralju, mi-slim da si ne možeš

dopustiti da mi se tako obraćaš."

„Prijetiš mi?" viknuo je Agamemnon. „Jeste li ga čuli kako mi prijeti?"„To nije prijetnja. Sto je tvoja vojska bez mene?"Agamemnonu se lice zgrušalo od zlobe. „Uvijek si imao previsoko mišljenje o

sebi", podrugljivo se nacerio. „Trebali smo te ostaviti tamo gdje smo te našli kako

se skrivaš iza majčine suknje. I sam u suknji."

Ljudi su se zbunjeno namrštili, počeli se došaptavati.

247

Ahilej je stisnuo šake uz tijelo; ostao je sabran, ali jedva. „To govoriš zato da

odvratiš pozornost sa sebe. Da ja nisam sazvao ovo vijeće, koli-ko bi još dugo

pustio da ti ljudi umiru? Možeš li mi na to odgovoriti?"

Agamemnon je već urlao da zagluši njegove riječi. „Kad su svi ovi hrabri ljudi

došli u Aulidu, kleknuli su pred mene da prisegnu na odanost. Svi osim tebe.

Mislim da smo dovoljno popuštali tvojoj bahatosti. Kucnuo je čas - odavno je

kucnuo —" oponašao je Ahile-ja, „da i ti prisegneš."

„Ne moram se tebi dokazivati. Niti bilo kome od vas." Ahilejev glas bio je

leden, brada prkosno uzdignuta. „Ovdje sam po svojoj slo-bodnoj volji i imaš

sreću što je tako. Nisam ja taj koji mora kleknuti."

Otišao je predaleko. Osjetio sam kako su se ljudi oko mene uzne-mirili.

Agamemnon je ugrabio priliku, dohvatio se njegovih riječi kao što ptica grabi

ribu iz vode. „Čujete li njegovu oholost?" Okrenuo se Ahileju. „Nećeš kleknuti?"

Ahilejevo je lice bilo kamen. „Neću."„Onda si izdajica u ovoj vojsci i bit ćeš kažnjen kao izdajica. Tvoj ratni plijen

sad je moj i bit će pod mojom skrbi sve dok ne ponu-diš svoj posluh i poniznost.

Počet ćemo s onom djevojkom. Kako se ono zove, Briseida? Bit će to pokora za

onu djevojku koju si me pri-silio vratiti."

Zrak mi se smrznuo u plućima.„Ona je moja", rekao je Ahilej. Svaka je riječ padala oštro, kao kad mesar

siječe komade mesa. „Dáli su mi je svi Danajci. Ne možeš je uzeti. Pokušaš li,

život ti je na kocki. Razmisli o tome, kralju, prije nego što navučeš nevolju na

sebe."

Agamemnon je smjesta odgovorio. Nikad se nije znao obuzdati pred

gomilom. Nikad.

„Ne bojim te se. Ona će biti moja." Okrenuo se Mikenjanima. „Dovedite

djevojku."

Oko mene su bila zgrožena lica kneževa. Briseida je ratni plijen, živo

utjelovljenje Ahilejeve časti. Uzimajući je, Agamemnon poriče

248

punu mjeru Ahilejeve vrijednosti. Ljudi su počeli mrmljati i ponadao sam se da

će netko prosvjedovati. Ali nitko se nije oglasio.

Kako mu je bio okrenut leđima, Agamemnon nije primijetio da je Ahileju

ruka pošla prema maču. Dah mi je zastao. Znao sam da je sposoban za to, da

jednim udarcem probode kukavičko Agame- mnonovo srce. Vidio sam mu na

licu da se bori u sebi. Još ne znam zašto se zaustavio, možda je kralju poželio

strašniju kaznu od smrti.

„Agamemnone", rekao je. Trgnuo sam se koliko mu je glas bio hrapav. Kralj

se okrenuo i Ahilej mu je upro prst u grudi. Visoki kralj nije mogao suspregnuti

uzdah iznenađenja. „Riječima što si ih danas izrekao izazvao si svoju vlastitu

smrt i smrt svojih ljudi. Više se neću boriti za tebe. Bez mene, tvoja će vojska

podleći. Hektor će vas samljeti u kosti i krvavi prah, a ja ću gledati i smijati se.

Doći ćeš k meni i preklinjati me za milost, ali neću ti je dati. Svi će izginuti,

Agamemnone, zbog ovoga što si sad napravio."

Pljunuo je, a krupan mokri ispljuvak pao je između Agamemnono- vih nogu.

A onda se stvorio pokraj mene i prošao me, a ja sam oma-mljeno pošao za njim,

osjećajući da su Mirmidonci iza mene - stotine muškaraca gurale su se kroz

gomilu hitajući prema svojim šatorima.

Moćnim je koracima grabio hitro uza žal. Iz njega je isijavao gnjev, kao

užarena vatra pod kožom. Mišići su mu se tako napeli da sam ga se bojao

dotaknuti u strahu da će puknuti poput zategnute tetive luka. Kad smo stigli u

tabor, nije stao. Nije se okrenuo niti obratio ljudima. U prolazu je zgrabio

šatorsko krilo koje je prekrivalo ulaz u naš šator i otrgnuo ga.

Usta su mu se iskrivila, ružna i stisnuta, kakva ih nikad nisam vi-dio. Oči su

mu divlje sijevale. „Ubit ću ga", zaklinjao se. „Ubit ću ga." Uhvatio je koplje i, uz

prasak drva, slomio ga na dva dijela. Ko-madi su pali na tlo.

„Gotovo sam uspio", rekao je. „Trebao sam uspjeti. Kako se samo usuđuje?"

Dograbio je vrč i bacio ga tako da se razbio o stolac. „Kuka-

249

vice! Vidio si kako su grizli usnice, kako se nisu odvažili progovoriti. Da im

barem svima uzme plijen. Da ih barem proguta jednoga po jednoga."

Glas, upitno, izvana. „Ahileju?"„Udi", zarežao je Ahilej.Automedon je bio bez daha i mucao je. „Oprosti što te uznemi- ravam.

Feniks mi je rekao da ostanem ondje i slušam što se govori te da ti poslije kažem

što se dogodilo."

„I?" zahtijevao je Ahilej.Automedon se pogrbio i ustuknuo. „Agamemnon je pitao zašto je Hektor još

na životu. Rekao je da te ne trebaju. Da možda nisi... ono što kažeš da jesi." Još

jedno koplje slomilo se pod Ahilejevim pr-stima. Automedon je gutnuo. „Sad

dolaze po Briseidu."

Ahilej mi je bio okrenut leđima, nisam mu vidio lice. „Ostavi nas", rekao je

kočijašu. Automedon se povukao i ostali smo sami.

Dolaze po Briseidu. Ustao sam, stisnutih šaka. Osjećao sam se snažno,

nesavitljivo, kao da su mi noge ukopane u tlo i probijaju kroz cijelu zemlju na

drugu stranu svijeta.

„Moramo nešto poduzeti", rekao sam. „Možemo je sakriti. U šumu ili..."„Sad će platiti", rekao je Ahilej. U glasu mu je zazvonio pobje-donosan ushit.

„Neka dođe po nju. Sam je sebe osudio na propast."

„Kako to misliš?"„Moram razgovarati s majkom." Krenuo je iz šatora.Zgrabio sam ga za ruku. „Nemamo vremena. Dok se ti vratiš, oni će je već

odvesti. Moramo nešto poduzeti sad!"

Okrenuo se prema meni. Oči su mu izgledale čudno: proširenih, tamnih

zjenica koje kao da su mu progutale lice. Djelovao mi je kao da gleda nekamo u

daljinu. „O čemu govoriš?"

Stao sam i zurio u njega. „O Briseidi."Zagledao se u mene. Nisam mogao slijediti treptaj čuvstava u oči-ma. „Ne

mogu joj nikako pomoći", napokon je rekao. „Ako je Aga-memnon odabrao ovaj

put, mora snositi posljedice."

250

Učinilo mi se da tonem u morsku dubinu otežan kamenjem.„Nećeš mu dopustiti da je odvede."Okrenuo se od mene, nije me htio gledati. „To je njegov izbor. Rekao sam

mu što će se dogoditi ako je uzme."

„Znaš što će joj napraviti."„Sam je izabrao", ponovio je. „On će meni oduzeti čast? On će mene kazniti?

Neka." Oči su mu plamtjele unutarnjim ognjem.

„Nećeš joj pomoći?"„Ne mogu joj nikako pomoći", napokon je rekao bez pogovora.Zaljuljala me vrtoglavica, kao da sam bio pijan. Nisam mogao ni govoriti ni

misliti. Nikad se prije nisam naljutio na njega, nisam znao kako se ljutiti.

„Ona je jedna od nas. Kako mu možeš samo tako dopustiti da je odvede? Gdje

ti je čast? Kako možeš pustiti da je oskvrne?"

A onda sam odjednom shvatio. Preplavila me mučnina. Okrenuo sam se

prema vratima.

„Kamo ćeš?" upitao me.Glas mi je zastrugao hrapavo, divlje. „Moram je upozoriti. Ima pravo znati

što si odabrao."

Stojim ispred njezina šatora. Malen je, smeđ od koža kojim je pre-kriven,

postavljen malo straga. „Briseida", čujem sebe kako govorim.

„Uđi!" Glas joj je topao i čuje se kako joj je drago što sam došao. Ni-smo imali

vremena razgovarati dok je harala kuga, osim o najnužnijemu.

Sjedi na stolčiću, s mužarom i tučkom u krilu. U zraku je opojan miris

muškatnih oraščića. Ona mi se smiješi.

Osjećam se kao da me bol iscijedila, izažela. Kako joj reći ono što znam?„Ja..." Pokušavam govoriti, stajem. Ona mi ugleda lice i smiješak joj se gasi. U

tren oka je na nogama i pokraj mene.

„Što je?" Prislanja mi hladnu kožu zapešća na čelo. „Jesi li bole-stan? Je li

Ahilej dobro?" Zlo mi je od srama. Ali nema vremena za moje samosažaljenje.

Oni dolaze.

251

„Nešto se dogodilo", kažem. Jezik mi je odebljao u ustima, rije-či mi ne izlaze

kako treba. „Ahilej se danas obratio ljudima. Kugu je poslao Apolon."

„Tako smo i mislili." Kima glavom dok joj ruka nježno počiva na mojoj, za

utjehu. Jedva uspijevam nastaviti.

,Agamemnon nije... naljutio se. On i Ahilej su se posvađali. Aga-memnon ga

želi kazniti."

„Kazniti? Kako?"Sad je naslutila nešto u mojim očima. Lice joj se smiruje, uvlači se u sebe.

Priprema se za udarac. „Sto je?"

„Šalje ljude. Po tebe."Vidim proplamsaj izbezumljena straha, premda ga pokušava sa-kriti. Prsti joj

se stežu oko mojih. „Što će se dogoditi?"

Sram me izjeda, prži mi svaki živac. Kao u noćnoj mori, očeku-jem da ću se

svaki čas probuditi i da će mi laknuti. Ali nema buđe-nja. Istina je. On joj neće

pomoći.

„On..." i više ništa ne mogu izustiti.Dovoljno je. Ona zna. Desnom rukom, ogrubjelom i pocrvenje- lom od

teškog rada proteklih devet dana, grčevito steže haljinu. Na- silu mucam riječi

koje bi je trebale utješiti: kako ćemo je vratiti, kako će sve biti u redu. Sve redom

laži. Oboje znamo što će joj se dogoditi u Agamemnonovu šatoru. I Ahilej to zna,

i svejedno je šalje onamo.

U mislima mi je rasap, smak svijeta; priželjkujem potrese, pro-vale vulkana,

poplave. Samo jè to dovoljno veliko da obuhvati sav moj bijes i bol. Želim da se

svijet izvrne kao zdjela jaja i razbije mi se pod nogama.

Vani zaječi truba. Ona prinosi ruku obrazu, otire suze. „Idi", ša-pne mi.

„Molim te."

252

D V A D E S E T Š E S T O P O G L A V L J E

U daljini dva čovjeka hodaju prema nama po prostran-stvu žala, odjeveni u žarki grimiz Agamemnonova tabora, s

otisnutim znakovima glasonoša. Poznajem ih: Taltibije i Eu-

ribat, Agamemnonovi glavni poklisari, ugledni ljudi od kraljeva po-

vjerenja. Mržnja mi steže grlo u čvor. Želim da su mrtvi.

Već su blizu, prošli su Mirmidonce na straži, koji ih bijesno gle-

daju i prijeteći tresu oružjem. Zastaju deset koraka od nas - dovolj-

no daleko, možda misle, da mogu pobjeći Ahileju ako se razbjesni.

Dopuštam si da se naslađujem opakim slikama: Ahilej skače na njih

i lomi im vratove, a oni omlitave kao mrtvi zečevi u lovčevoj ruci.

Zamuckujući pozdravljaju, premještaju se s noge na nogu, sve

oborena pogleda. A onda: „Došli smo preuzeti djevojku."

Ahilej im odgovara - ledeno i ogorčeno, ali s trunom gorka pod-

smijeha, gnjev mu je suzdržan, zapretan. Priređuje im predstavu,

znam to, hini da je milostiv, snošljiv, a meni zubi škrguću od smire-

nosti njegova glasa. Voli se prikazivati takvim, kao mladi čovjek ko-

jem je nanesena nepravda i koji postojano prihvaća krađu svoje na-

grade, mučeništvo koje vidi cijeli tabor. Čujem svoje ime i vidim da

me gledaju. Moram po Briseidu.

Ona me čeka. Nema ništa u rukama, ništa ne nosi sa sobom. „Žao

mi je", šapćem joj. Ona ne kaže da je sve u redu, jer nije. Naginje se

233

prema meni, mirišem toplu slatkoću njezina daha. Usne joj lagano dodiruju

moje. A onda prolazi pokraj mene i više je nema.

Taltibije je hvata s jedne strane, Euribat s druge. Zarivaju prste u kožu

njezinih ruku, nimalo nježno. Vuku je naprijed žureći se da se udalje od nas.

Ona je prisiljena kretati se ili pasti. Okreće glavu da nas pogleda i mislim da ću

se slomiti kad vidim očajničku nadu u njezinim očima. Gledam u njega, snagom

volje pokušavam ga natje-rati da podigne pogled, da se predomisli. Ali ništa od

toga.

Izašli su iz našeg tabora, brzo se kreću. Začas ih već jedva raza- birem

između ostalih tamnih prilika koje se motaju po pijesku žala - jedu, hodaju,

ogovaraju svoje zavađene kraljeve. Ljutnja bukne u meni poput požara u suhoj

šikari.

„Kako je možeš pustiti da ode?" pitam ga cijedeći riječi kroza sti-snute zube.Lice mu je bezizražajno i prazno, poput stranog jezika, neproboj-no. Kaže:

„Moram razgovarati s majkom."

„Pa hajde onda", režim.Gledam ga kako odlazi. Želudac kao da mi je sažegao u prah, dla-novi me

peku gdje sam ih zasjekao noktima. Ne poznajem ovog čo-vjeka, mislim. Nikad

ga dosad nisam vidio. Bijes koji osjećam prema njemu kipi poput krvi. Nikad mu

neću oprostiti. Zamišljam da rušim naš šator, razbijam liru u komadiće, zabijam

si nož u trbuh i krvarim na smrt. Želim vidjeti kako mu se lice slama od boli i

žaljenja. Želim razbiti tu hladnu kamenu krinku što skriva momka kojeg sam

pozna-vao. Prepustio ju je Agamemnonu, potpuno svjestan što će se dogoditi.

Sad očekuje da ću čekati ovdje, nemoćan i poslušan. Nemam što ponuditi

Agamemnonu u zamjenu za njezinu sigurnost. Nemam ga čime podmititi, ne

mogu ga preklinjati. Mikenski je kralj predugo čekao ovu pobjedu. Neće je

ispustiti iz šaka. Podsjeća me na vuka koji čuva svoju kost. Bilo je takvih vukova

na Pelionu, koji su lovili ljude ako su dovoljno izgladnjeli. „Ako te neki od njih

prati", rekao je Hiron, „moraš mu dati nešto što želi više nego tebe."

254

Ima samo jedno što Agamemnon želi više nego Briseidu. Trgam bodež iz

pojasa. Nikad nisam volio krv, ali sad nema pomoći.

Stražari me prekasno primjećuju i odviše su iznenađeni da bi se latili oružja.

Jedan od njih sabrao se dovoljno da me zgrabi, ali ja mu zarivam nokte u ruku i

pušta me. Lica su im usporena i tupa od za-prepaštenja. Nisam li ja samo Ahilejev

kućni ljubimac? Da sam rat-nik, borili bi se sa mnom, ali nisam. Dok shvate da

me moraju obuz-dati, ja sam već u šatoru.

Prvo što vidim je Briseida. Ruke su joj svezane, zgurila se u kutu.

Agamemnon stoji leđima okrenut ulazu u šator i nešto joj govori.

Okreće se mršteći se što mu netko smeta. Ali kad vidi mene, lice mu

pobjedonosno zasja. Došao sam prositi, misli. Ovdje sam da za- klinjem moleći

milost kao Ahilejev izaslanik. Ili ću možda nemoćno bjesnjeti pa će ga to

zabaviti.

Podižem bodež, a Agamemnonu se oči šire. Rukom poseže za no-žem što ga

nosi za pojasom, a usta mu se otvaraju da zazove stražare. Nema vremena bilo što

reći. Bodežom zasijecam svoje lijevo zapešće. Reže mi kožu, ali ne ulazi dovoljno

duboko. Ponovno zamahnem i ovaj put pogađam venu. Krv šiklja po tijesnom

prostoru šatora. Č-em kako je Briseida asnuto kriknula. Agamemnonu je lice

popr-skano kapljicama krvi.

„Kunem se da su vijesti koje donosim istina", kažem. „Kunem se svojom

krvlju."

Osupnut, Agamemnon ustukne. Krv i moje zaklinjanje zaustav-ljaju mu

ruku; uvijek je bio praznovjeran.

„Dobro", kaže odsječno, trudeći se zadržati dostojanstvo, „reci ka-kve vijesti

nosiš."

Osjećam kako mi se krv cijedi niza zglob, ali ne činim ni jedan pokret da je

zaustavim.

„U najvećoj si opasnosti", kažem.On se podrugljivo isceri. „Prijetiš li mi ti to? Je li te zato poslao?"

255

„Ne. Uopće me nije poslao."Oči mu se suzuju i vidim kako mu mozak ubrzano radi, slaže djeliće u cijelu

sliku. „Pa sigurno si došao s njegovim blagoslovom."

„Ne", kažem ja.Sad me sluša.„On zna kakve su tvoje namjere s djevojkom", kažem.Krajem oka vidim da Briseida prati naš razgovor, ali ne usuđujem se

pogledati ravno u nju. U zapešću mi muklo otkucava bol, osjećam kako mi se

dlan puni toplom krvlju, a zatim opet prazni. Ispuštam bodež i pritišćem palac

na posjeklinu da usporim krv koja mi posto-jano otječe i prazni mi srce.

„Onda?"„Ne pitaš li se zašto te nije spriječio da je odvedeš?" Glas mi je pun prezira.

„Mogao je pobiti tvoje ljude i cijelu tvoju vojsku. Misliš li da te nije mogao

zadržati?"

Agamemnon je pocrvenio. Ali ne dopuštam mu da govori.„Dopustio ti je da je odvedeš. Zna da nećeš moći odoljeti da je ne obljubiš, a

to će biti tvoj kraj. Ona je njegova, zaslužio ju je časno se boreći. Oskvrneš li je,

protiv tebe će se okrenuti i ljudi i bogovi."

Govorim polako, promišljeno, a riječi lete poput strjelica, svaka pogađa cilj.

Istina je što govorim, premda je on odviše zaslijepljen ponosom i pohotom da bi

to shvatio. Ona je sad u Agamemnonovu vlasništvu, ali i dalje je Ahilejeva

nagrada. Oskvrnuti nju isto je što i oskvrnuti Ahileja, baciti najtežu ljagu na

njegovu čast. Ahilej ga zbog toga može ubiti, a čak bi i Menelaj rekao da je to

pravedno.

„Već samim time što si je uzeo, došao si do ruba svoje moći. Pusti-li su ti da

je uzmeš jer se on pretjerano uzoholio, ali neće ti dopustiti više od toga." Mi se

pokoravamo kraljevima, ali u granicama razbora. Ako plijen Aristosa Achaiona

nije siguran, kako će biti siguran plijen bilo koga od nas? Takvog kralja nećemo

dugo trpjeti na prijestolju.

Agamemnon nije promislio ni o čemu od ovoga što sam mu re-kao. Spoznaje

ga zapljuskuju kao valovi, utapa se u njima. Zdvojan, kaže: „Moji mi savjetnici

nisu spomenuli ništa od toga."

256

„Možda ne znaju što namjeravaš. A možda im to ide na ruku u postizanju

nekih njihovih ciljeva." Zastajem kako bih mu dao vre-mena da to razmotri.

„Tko će vladati ako ti padneš?"

On zna odgovor. Odisej i Diomed zajedno, a Menelaj će biti samo figura.

Napokon počinje shvaćati veličinu dara koji sam mu donio. Nije ovako daleko

dogurao zato što je budala.

„Upozorivši mene, izdao si njega."To je točno. Ahilej je Agamemnonu dao mač na koji će se nabiti, a ja sam mu

zaustavio ruku. Riječ pada teška i gorka. „Jesam."

„Zašto?" pita me.„Jer nije u pravu", kažem. Grlo mi je ranjavo i slomljeno, kao da sam gutao

pijesak i sol.

Agamemnon me odmjerava. Poznat sam po svojem poštenju, po dobroti srca.

Nema razloga da mi ne vjeruje. Smiješi se. „Dobro si učinio", kaže. „Pokazao si

da si odan pravom gospodaru." Zastaje naslađujući se, pohranjuje to u pamćenje.

„Zna li on što si učinio?"

„Još ne", kažem.„Ah." Oči mu se napola sklapaju dok to zamišlja. Promatram kako mu se slast

pobjede ukazuje u svojoj punini. On je stručnjak za bol. A nema toga što bi

Ahileju moglo nanijeti veću patnju nego da ga najgorem neprijatelju izda onaj

koji mu je srcu najmiliji.

„Ako on dođe i klekne tražeći oprost, kunem se da ću je oslobodi-ti. Samo ga

njegov vlastiti ponos dijeli od časti, a ne ja. Reci mu to."

Ne odgovaram. Ustajem i prilazim Briseidi. Presijecam uže ko-jim je vezana.

Oči su joj pune suza, zna koliko me ovo skupo staja-lo. „Tvoje zapešće", šapne

mi. Ne mogu joj odgovoriti. U glavi mi se uskovitlala zbrka pobjede i očaja.

Pijesak na tlu šatora crveni se od moje krvi.

„Postupaj dobro s njom", kažem.Okrećem se i odlazim. Sad će joj biti dobro, govorim sam sebi. On se sad

gosti tustim zalogajem što sam mu ga darovao. Trgam ko-mad platna s tunike da

podvežem zglob. Vrti mi se u glavi, premda

257

ne znam je li to od gubitka krvi ili od onoga što sam učinio. Polako koračam

dugim putem uza žal do našeg tabora.

Stižem u tabor, a on stoji ispred našeg šatora. Tunika mu je vlaž-na na

mjestima gdje je klečao u moru. Lice mu se stisnulo, zatvori-lo, ali na rubovima

nalik na iznošenu tkaninu zrcali mu se umor, baš kao i na mojem licu.

„Gdje si bio?"„U taboru." Nisam mu još pripravan reći, ne još. „Kako ti je majka?"„Dobro je. Ti krvariš."Krv mi je probila zavoj.„Znam", kažem.„Daj da vidim." Poslušno ga slijedim u šator. Uzima me za ruku i odmata

zavoj. Donosi vodu da ispere i očisti ranu, a zatim stavlja oblog od usitnjenog

stolisnika i meda.

„Nož?" pita me.„Da."Znamo da dolazi oluja, čekamo koliko god dugo možemo. On mi previja ranu

čistim zavojima. Donosi mi vino s vodom i hranu. Po njegovu izrazu vidim da

sam blijed i bolesna izgleda.

„Hoćeš li mi reći tko te povrijedio?"Zamišljam se kako govorim: „Ti." Ali to bi bila puka djetinjarija.„Učinio sam to sam."„Zašto?"„Zbog prisege." Gotovo je s čekanjem. Gledam ga ravno u lice. „Otišao sam

Agamemnonu. Rekao sam mu za tvoj naum."

„Moj naum?" Riječi su mu bezizražajne, gotovo kao da io nema veze s njim.„Da ga pustiš da obljubi Briseidu kako bi mu se mogao osvetiti." Kad to

kažem naglas, udarac je još strašniji nego što sam mislio da će biti.

On ustaje, napola se okreće pa mu ne vidim lice. Umjesto toga gledam i

tumačim njegova ramena, kako ih drži, napetost u vratu.

258

„Dakle, upozorio si ga?"„Jesam."„Znaš da bih ga mogao ubiti da je to napravio." Onaj isti bezizra-žajni glas.

„Ili ga protjerati. Silom ga svrgnuti s prijestolja. Ljudi bi me slavili kao kakvoga

boga."

„Znam", kažem.Nastupa tišina, opasna tišina. Čekam da se okrene protiv mene, da me

napadne. Da zaurla ili da me udari. I on se napokon okreće licem prema meni.

„Njezina sigurnost za moju čast. Jesi li zadovoljan svojom trgo-vinom?"„Nema časti u izdaji prijatelja."„Čudno je", kaže on, „da baš ti dižeš glas protiv izdaje."U tim riječima gotovo da ima više boli no što je mogu podnijeti. Prisiljavam

se misliti na Briseidu. „To je bio jedini način."

„Izabrao si nju", kaže on. „Radije nju nego mene."„Radije nju nego tvoj ponos." Riječ koju upotrebljavam je hubris. Naša riječ

za oholost koja seže do zvijezda, za nasilje i bjesomučnu srdžbu, ružnu poput

srdžbe bogova.

Šake mu se stežu. Sad se možda sprema napad.„Moj život je moja čast", kaže. Dah mu je isprekidan. „To je sve što imam.

Neću još dugo živjeti. Jedino čemu se mogu nadati jest spomen." Teško guta. „I ti

to znaš. I bi li dopustio Agamemnonu da to uništi? Bi li mu pomogao da mi to

oduzme?"

„Ne bih", kažem. „Ali želim da uspomena bude dostojna čovjeka. Želim da to

budeš ti, a ne tiranin kojeg pamte po okrutnosti. Ima drugih načina da se

Agamemnona natjera da plati. I naći ćemo ih. Pomoći ću ti, kunem se. Ali ne

ovako. Ni jedna slava nije vrijedna onoga što si danas učinio."

On se ponovno okreće od mene i šuti. Gledam u njegova nijema leda.

Pamtim svaki nabor na njegovoj tunici, svako zrno osušenog pijeska i soli koji su

mu se zalijepili za kožu.

259

Kad napokon progovori, glas mu je umoran i poražen. Ni on ne zna kako se

ljutiti na mene. Nas smo dvojica poput vlažna drva koje se ne može zapaliti.

„Je li to gotovo? Ona je na sigurnome? Mora biti. Inače se ti ne bi vratio."„Da. Izvan opasnosti je."Umoran uzdah. „Ti si bolji čovjek od mene."Početak nade. Zadali smo jedan drugome rane, ali nisu smrtono-sne. Briseida

neće stradati, Ahilej će se sjetiti tko je on, a moje će za-pešće zacijeljeti. Doći će

novi trenutak nakon ovoga, a onda još jedan.

„Nisam", kažem. Ustajem i prilazim mu. Polažem ruku na topli-nu njegove

kože. „Nije istina. Samo si danas otišao od sebe. A sad si se vratio."

Ramena mu se dižu i spuštaju u dugom uzdahu. „Nemoj to go-voriti", kaže,

„dok ne čuješ što sam još učinio."

260

D V A D E S E T S E D M O P O G L A V L J E

N a sagovima u našem Šatoru leže tri kamenčića kojasmo unijeli na nogama ili su se dokotrljala sama od sebe.

Podižem ih s tla. Tako se imam za što držati.

Umor kao da mu se malo raspršio dok govori. „Neću se više bori-

ti za njega. Na svakom me koraku želi okrasti, oduzeti mi zasluženu

slavu. Baciti me u sjenu i dvojbe. Ne može podnijeti da netko drugi

bude slavljen više od njega. Ali naučit će. Pokazat ću mu koliko vri-

jedi njegova vojska kad u njoj nije Aristos Achaion."

Ne govorim ništa. Vidim kako u njemu kipi. Kao kad gledaš olu-

ju kako se bliži, a nema zaklona.

„Grci će pasti bez mene da ih branim. Morat će me ili moliti ili

umrijeti."

Sjećam se kako je izgledao kad je otišao vidjeti majku. Divlje, gro-

zničavo, tvrdo poput granita. Zamišljam ga kako kleči pred njom,

plače od bijesa, udara šakama po nazubljenim škrapama. Uvrijedili su

ga, govori joj. Obeščastili su ga. Uništili su njegovu besmrtnu slavu.

Ona sluša, prsti joj odsutno dodiruju dugo bijelo grlo, gipko poput

tuljana, i počinje kimati glavom. Ima zamisao, božansku zamisao, punu

osvetoljubivosti i gnjeva. Kaže mu što je smislila i on prestaje plakati.

„On će to učiniti?" pita Ahilej u nevjerici. Misli na Zeusa, kralja

bogova, kojem je glava ovjenčana oblacima, čije ruke mogu zausta-

viti i same gromove.

261

„On će to initi", kaže Tetida. „Dužnik mi je."Zeus, koji sve stvari stavlja u ravnotežu, Zeus će odbaciti svoju vagu. Učinit

će da Grci gube, i gube, i gube, sve dok ih ne pritjeraju do sa-moga mora, da im

se sidra i konopi pletu oko nogu, a jarboli i prove lome pod leđima. I onda će

vidjeti koga moraju moliti da im se vrati.

Tetida se naginje i ljubi sina, ostavivši mu jasan crveni zvjezdoli-ki otisak

visoko na obrazu. A onda se okreće i nestaje, uroni u vodu poput kamena što

tone na dno.

Puštam da mi kamenčići padnu iz ruku na tlo, gdje leže razbacani, nasumce

ili namjerno, znamen ili puka slučajnost. Da je Hiron ovdje, umio bi ih

protumačiti, reći nam kakav nas usud čeka. Ali on nije tu.

„Sto ako ne bude htio moliti?" pitam.„Onda će poginuti. Svi će izginuti. Neću se boriti sve dok me ne bude molio

na koljenima." Prkosno izbacuje bradu, spreman da ga ukorim.

Iscrpljen sam. Ruka me boli na mjestu gdje sam se porezao, a kožu mi je

oblijepio nezdrav znoj. Ne odgovaram.

„Jesi li čuo što sam rekao?"„Čuo sam", kažem. „Grci će izginuti."Hiron je jedanput rekao da su narodi najgluplji od svih ljudskih izuma. „Ni

jedan čovjek nije vrjedniji od drugoga, odakle god bio."

„Ali što ako ti je taj prijatelj?" pitao ga je tad Ahilej, nogu podi-gnutih i

oslonjenih na stijenu ružičaste špilje. „Ili brat? Moraš li pre-ma njemu postupati

isto kao prema strancu?"

„Postavljaš mi pitanje oko kojeg raspravljaju filozofi", rekao mu je Hiron.

„Tebi je taj možda vrjedniji. Ali i stranac je nečiji prijatelj i nečiji brat. Čiji je

onda život vrjedniji?"

Zašutjeli smo. Tada nam je bilo tek četrnaest godina i takva su nam pitanja

bila preteška. S dvadeset osam ljeta, i dalje su nam se činila preteškima.

On je polovica moje duše, kako kažu pjesnici. Uskoro će biti mr-tav i od

njega će ostati samo njegova čast. To je njegovo čedo, ono

262

najmilije u njemu. Trebam li mu to predbaciti? Spasio sam Briseidu. Ne mogu

spasiti sve.

Sada znam kako bih odgovorio Hironu. Rekao bih: nema odgo-vora. Koji god

odabereš, bit će pogrešan.

Kasnije te večeri vraćam se u Agamemnonov tabor. Dok hodam, osjećam

poglede na sebi, znatiželjne i sažalne. Gledaju iza mene da vide slijedi li me

Ahilej. Ne slijedi me.

Kad sam mu rekao kamo idem, kao da sam ga ponovno bacio u tamu. „Reci

joj da mi je žao", rekao mi je, oborenih očiju. Nisam mu odgovorio. Je li mu žao

zato što se sad može još strašnije osvetiti? Osvetom koja će uništiti ne samo

Agamemnona nego i cijelu njego-vu nezahvalnu vojsku? Ne dopuštam si dugo

prebirati po toj misli. Žao mu je. To je dovoljno.

„Uđi", kaže ona čudnim glasom. Na sebi ima haljinu protkanu zlatnim nitima

i ogrlicu od lazurita. Na zapešćima su joj narukvice od graviranoga srebra.

Zvecka kad ustaje, kao da na sebi ima oklop.

Očito joj je nelagodno. Ali nemamo vremena za razgovor jer je Agamemnon

progurao glavu kroz tijesan prolaz iza mene.

„Vidiš kako lijepo postupamo s njom?" kaže on. „Cijeli tabor vidjet će koliko

cijenim Ahilejev ugled. Mora mi se samo ispričati i obasut ću ga počastima koje

zaslužuje. Doista je nesreća da tako mlad čo-vjek bude i tako ohol."

Ljuti me samozadovoljan izraz njegova lica. Ali što sam očekivao? Ja sam

zaslužan za ovo. Njezina sigurnost za njegovu čast. „To ti slu-ži na čast, moćni

kralju", kažem ja.

„Reci Ahileju", nastavlja Agamemnon. „Reci mu kako dobro po-stupam s

njom. Možeš je doći vidjeti kad god želiš." Nudi mi neu-godan smiješak, zatim

ustaje, neprestano nas promatrajući. Nema namjeru otići.

Okrećem se Briseidi. Naučio sam pomalo natucati njezin jezik i sad se služim

tim znanjem.

„Zbilja si dobro?"„Jesam", odgovara mi na zvonkom, pjevnom jeziku Anatolije. „Ko-liko će to

dugo trajati?"

„Ne znam", kažem joj. I doista ne znam. Kolika je vrućina potreb-na da se

željezo dovoljno smekša kako bi se moglo saviti? Naginjem se prema njoj i

nježno je ljubim u obraz. „Brzo ću se vratiti", kažem joj na grčkom.

Ona kima.Agamemnon me prati pogledom dok izlazim. Čujem ga kako joj se obraća.

„Sto ti je rekao?"

Čujem kako ona odgovara: „Divio se mojoj haljini."Sljedeće jutro svi kneževi kreću u borbu protiv Trojanaca; vojska Ftije ne ide

nikamo. Ahilej i ja dugo se zadržavamo na doručku. Za-što ne bismo? Nemamo

što drugo raditi. Možemo plivati ako želimo, ili se natjecati u gađanju, ili

provesti cijeli dan utrkujući se. Nismo mogli tako besposleno plandovati još od

Peliona.

A opet, nemamo osjećaj da plandujemo. Više kao da držimo dah, kao što orao

napinje krila prije no što uzleti. Ramena mi se povijaju i ne mogu prestati

zagledati niz prazni žal. Čekamo da vidimo što će bogovi učiniti.

I ne moramo dugo čekati.

264

D V A D E S E T O S M O P O G L A V L J E

T e večeri Feniks došepesa uza žal noseći vijesti o dvo-boju. Dok su se ujutro okupljale vojske, Paris se šepirio uz

trojansku bojišnicu, a zlatni mu je oklop bljeskao. Izazivao

je: borba jedan na jednoga, pobjednik dobiva Helenu. Grci su urlali

s odobravanjem. Koji od njih nije želio otići taj dan? Staviti Heleni-

nu sudbinu na jednu jedinu bitku i razriješiti to jednom zauvijek? A

Paris je izgledao kao laka meta, sav sjajan i sitan, vitkih bokova po-

put neudane djevojke. Ali, rekao je Feniks, Menelaj je izašao ispred

svih i gromko viknuo prihvaćajući priliku da u isti mah povrati čast

i svoju lijepu ženu.

Dvoboj počinju kopljima i brzo prelaze na mačeve. Paris je brži

nego što je Menelaj očekivao, nije osobit borac, ali je lak na nogama.

Napokon, trojanski kraljević griješi u koracima i Menelaj ga hvata za

dugačku kićanku od konjske čekinje te ga vuče na tlo. Paris se bespo-

moćno bacaka nogama, prstima čupa remen koji ga guši oko brade.

A onda odjednom Menelaju u rukama ostaje kaciga, a Parisa nema.

Ondje gdje je trojanski princ ležao nauznak, sad je samo prašnjavo

tlo. Vojnici žmirkaju i šapuću: pa gdje je? Menelaj žmirka s njima i

stoga ne vidi strjelicu odapetu iz luka od divokozina roga negdje iz

trojanskih redova kako leti prema njemu. Strjelica mu probija kož-

nati oklop i zabija mu se u trbuh.

265

Krv mu teče niz bedra i skuplja se u lokvu pokraj nogu. Rana je površinska,

ali Grci to još ne znaju. Urlaju i navaljuju na trojanske redove, bijesni zbog

izdaje. Počinje krvavi metež.

„Ali što se dogodilo s Parisom?" pitam.Feniks trese glavom. „Ne znam."Dvije sukobljene strane borile su se cijelo poslijepodne sve dok se nije

oglasila još jedna truba. Bio je to Hektor, koji je nudio drugo primirje, drugi

dvoboj kojim će se isprati sramota nečasna Parisova nestanka i mučki odapete

strjelice. Javlja se umjesto svojeg brata, na raspolaganju je svakome tko se usudi

odazvati. Menelaj bi ponovno istupio, rekao je Feniks, da ga Agamemnon nije

spriječio. Nije htio gledati kako mu brat pogiba od ruke najsnažnijega medu

Trojancima.

Grci su bacali kocku da odrede tko će se boriti protiv Hektora. Zamišljao sam

napetost, zgusnutu šutnju prije nego što se kaciga za-trese i iskoči kuglica. Odisej

se saginje da je podigne s prašnjava tla: Ajant. Svi zajedno uzdišu s olakšanjem:

on je jedini koji ima izgleda protiv trojanskog princa. Jedini, to jest, koji se danas

bori.

I tako se Ajant i Hektor bore, gađaju se kamenjem i bacaju koplja pod kojima

se mrve štitovi sve dok ne padne noć i glasnici pozovu na svršetak borbe. Sve je

neobično uljuđeno: dvije se vojske razilaze u miru, Hektor i Ajant rukuju se kao

ravnopravni suparnici. Vojnici se došaptavaju - ne bi tako završilo da je Ahilej

ovdje.

Kad je prenio novosti, Feniks umorno ustaje na noge i šepa natrag u svoj

šator, pridržavajući se Automedonu za mišicu. Ahilej se okreće prema meni. Diše

ubrzano, vrhovi ušiju porumenjeli su mu od uzbu-đenja. Hvata me za ruku i

glasno mi se hvali današnjim događajima, time kako je njegovo ime bilo na

svačijim usnicama, kakvu snagu ima njegov izostanak, velik kao kiklop što teško

stupa među vojnicima. Uzbuđenje toga dana rasplamsalo se u njemu kao vatra u

suhoj travi. Prvi put sanja o ubijanju: o udarcu slave, o neizbježnu koplju što će

ga zabiti Hektoru u srce. Koža mi se ježi kad ga čujem da to govori.

266

„Zar ne vidiš?" kaže mi. „To je početak."Ne mogu se oteti osjećaju da nešto ispod površine puca.Sljedeće jutro truba zazveči u zoru. Ustajemo i uspinjemo se na bri-jeg da

vidimo vojsku konjanika kako s istoka jaše prema Troji. Konji su im krupni i

kreću se neprirodno brzo, a za sobom vuku laka bojna kola. Na čelu im je

gorostasan muškarac, veći čak i od Ajanta. Crna duga kosa nauljena mu je i

raspuštena, kako je to običaj kod Sparta- naca, tako da mu pada niz leda. Nosi

stijeg u obliku konjske glave.

Feniks nam se pridružuje. „Licijci", kaže. To su Anatolci, davni sa-veznici

Troje. Svi su se naveliko pitali i čudili kako to da oni već nisu ušli u rat. Ali sad

su tu, kao da ih je pozvao sam Zeus.

„Tko je to?" Ahilej pokazuje na gorostasa, njihova vodu.„Sarpedon. Zeusov sin." Sunce se odbija od muškarčevih ramena, znojnih od

jahanja; koža mu je tamnozlatna.

Gradska se vrata otvaraju i Trojanci kuljaju ususret saveznicima. Hektor i

Sarpedon stišću ruku jedan drugome, a zatim svoje postroj-be vode na bojno

polje. Licijsko je oružje čudno: nazubljena koplja i kuke nalik na goleme udice

što služe zabadanju u meso. Cijeli bogovet- ni dan slušamo njihove neobične

ratne poklike i topot kopita njihove konjice. U Mahaonov šator cijeli se dan

ulijeva rijeka grčkih ranjenika.

Feniks odlazi na večernje vijeće, jedini iz našeg tabora koji nije u nemilosti.

Kad se vratio, prodorno se zagledao u Ahileja. „Idomenej je ranjen, a Licijci su

probili lijevo krilo. Sarpedon i Hektor samljet će nas između sebe."

Ahilej ne primjećuje Feniksovo neodobravanje. Pobjedonosno se okreće

prema meni. „Jesi li čuo?"

„Čuo sam", kažem.Prolazi dan, zatim još jedan. Glasine se roje poput buha što gri-zu: priče o

trojanskoj vojsci koja napreduje, nezaustavljiva i smjela sad kad nema Ahileja. O

mahnitim sastancima vijeća na kojima se naši kraljevi svađaju oko očajničke

strategije: noćnih napada, uho-

267

da, zasjeda. I onda još toga, Hektor u žaru bitke prosijeca kroz grčke redove kao

što vatra proždire guštiš, a svaki dan je više mrtvih nego dan prije. Napokon:

izbezumljeni glasnici koji trkom donose vijesti o povlačenjima i ranjenim

kraljevima.

Ahilej premeće te glasine, okreće ih ovako i onako. „Neće još dugo", kaže.Pogrebne lomače gore cijelu noć, njihov se masni dim razmazuje preko

mjeseca. Trudim se ne misliti kako je svaka od njih čovjek ko-jeg poznajem.

Kojeg sam poznavao.

Ahilej svira liru kad stižu. Trojica su: Feniks naprijed, iza njega Odisej i

Ajant.

Sjedim pokraj Ahileja dok dolaze; malo podalje je Automedon, reže meso za

večeru. Ahilej je podignuo glavu dok pjeva, glas mu ja-san i sladak. Uspravljam

se, a ruka mi se odmiče od njegove noge na kojoj je počivala.

Trojka nam prilazi i zaustavlja se s druge strane vatre, čekajući da Ahilej

završi pjesmu. On odlaže liru i ustaje.

„Dobro došli. Ostat ćete na večeri, nadam se?" Srdačno se rukuje s njima,

smiješi se dok oni ukočeno stoje.

Znam zašto su došli. „Moram pogledati večeru", mumljam. Osje-ćam

Odisejev pogled na leđima dok odlazim.

Komadi janjećeg mesa prže se i cvrče na ploči žeravnice. Proma-tram ih kroz

izmaglicu dima kako sjedaju oko vatre kao da su prija-telji. Ne čujem što govore,

ali Ahilej se i dalje smiješi, ne obraća po-zornost na njihova smrknuta lica,

pretvara se da ih ne vidi. Onda me zove i ja više ne mogu odgađati. Poslušno

donosim pladnjeve i sjedam na svoje mjesto pokraj njega.

On površno čavrlja o bitkama i kacigama. Dok govori, poslužuje večeru:

pažljiv domaćin koji svima dva puta puni tanjur, Ajantu tri-put. Oni jedu i

puštaju ga da pripovijeda. Kad završe s jelom, brišu usta i guraju pladnjeve u

stranu. Svi kao da znaju da je kucnuo čas. Naravno, Odisej počinje.

265

Najprije govori o stvarima, riječima koje nam nehajno baca u kri-lo, jednu po

jednu. Zapravo je to popis stvari. Dvanaest hitrih konja, sedam brončanih

tronožaca, sedam lijepih djevojaka, deset zlatnih poluga, dvadeset kotlova i još

toga - zdjela i pehara i oklopa - i, na-posljetku, onaj konačni dragulj da nas

primami: Briseidin povratak. Odisej se smiješi, širi ruke uz ono naizgled

prostodušno slijeganje ra-menima koje pamtim još sa Skira, iz Aulide i sada iz

Troje.

A onda drugi popis, gotovo jednako dug kao prvi: beskrajna lita-nija imena

grčkih pokojnika. Ahileju se čeljust steže dok Odisej vadi pločicu za pločicom,

svaku do ruba ispisanu znakovima. Ajant spušta pogled na ruke, izranjavane od

tolikih smrskanih kopalja i štitova.

Zatim nam Odisej prenosi novosti koje još ne znamo: da su se Tro- janci

primaknuli na manje od tisuću koraka od našeg bedema, uta-borili se na netom

osvojenoj ravnici koju po svoj prilici ne možemo ponovno zauzeti prije sumraka.

Želimo li dokaz? Vjerojatno može-mo vidjeti njihove stražarske vatre s brežuljka

neposredno iza našeg tabora. Napast će u zoru.

Vlada tajac, dugačka šutnja, prije nego što Ahilej progovori. „Ne", kaže,

odbacujući i blago i krivnju. Nije njegova čast takva trica da se može povratiti

jednim noćnim izaslanstvom, šačicom ljudi koja se šćurila oko vatre. Oduzeta mu

je ispred mnoštva, pred očima sva-kog pojedinog vojnika.

Knez Itake pročeprka vatru koja tinja između njih.„Nije joj naneseno nikakvo zlo, znaš. Briseidi. Bog zna odakle je Agamemnon

smogao snage da se obuzda, ali ona je pažena i neoskvr- nuta. I ona i tvoja čast

samo čekaju da ih ponovno preuzmeš."

„Kad tako govoriš, zvuči kao da sam odbacio svoju čast", kaže Ahi-lej, a glas

mu je opor kao trpko vino. „Takvu mrežu pleteš? Jesi li ti Agamemnonov pauk

pa loviš muhe tom pričom?"

„Vrlo pjesnički", kaže Odisej. „Ali sutrašnji dan neće biti pjesnikov pjev.

Sutra ćeTrojanci probiti bedem i spaliti nam brodove. Hoćeš li stajati postrani i

ništa ne poduzimati?"

269

„To ovisi o Agamemnonu. Ispravi li nepravdu koju mi je nanio, gonit ću

Trojance sve do Perzije ako želiš."

„Reci mi", pita Odisej, „zašto Hektor još nije mrtav?" Podiže ruku. „Ne tražim

odgovor, samo ponavljam ono što svi do posljednjega žele znati. U posljednjih

deset godina mogao si ga ubiti tisuću puta. No ipak nisi. Čovjek se mora pitati."

Njegov nam glas govori da se on ne pita. Da zna za proročanstvo. Drago mi je

što je s njim samo Ajant, koji neće razumjeti o čemu je riječ.

„Iscijedio si deset godina života više i drago mi je zbog tebe. Ali za nas

ostale..." usta mu se krive. „Mi ostali prisiljeni smo čekati da te bude volja. Ti nas

držiš ovdje, Ahileju. Ponuđen ti je izbor i izabrao si. Sad moraš živjeti prema

tome."

Zapiljili smo se u njega. Ali on još nije gotov.„Poprilično si se dobro uspio ispriječiti sudbini na putu. Ali ne možeš tako

vječno. Bogovi to neće dopustiti." Zastaje kako bismo jasno čuli svaku riječ koja

slijedi. „Nit sudbine glatko se odmata, htio ti to ili ne. Kažem ti kao prijatelj,

bolje ti je prihvatiti to pod svojim uvjetima, pratiti je svojim korakom, a ne

njihovim."

„To i radim."„Dobro onda", kaže Odisej. „Rekao sam ono što sam došao reći."Ahilej ustaje. „Onda ti je vrijeme da odeš."„Ne još." To se oglasio Feniks. „Ja također želim nešto reći." Pola-ko, razapet

između svojeg ponosa i poštovanja prema starcu, Ahilej sjeda. Feniks počinje

govoriti.

„Kad si bio dječak, Ahileju, tvoj te otac prepustio meni da te od-gajam. Majka

ti je odavno otišla, a ja sam bio jedina dadilja koju si prihvaćao pa sam ti rezao

meso i sam te podučavao. Sad si odrastao čovjek, a ja se i dalje trudim bdjeti nad

tobom, čuvati te od koplja i mača i gluposti."

Oči mi se dižu prema Ahileju i vidim da je napet, na oprezu. Ra-zumijem

čega se boji: da će ga zavarati blagost ovoga dobrog starca, da će ga njegove riječi

uvjeriti kako se nečega mora odreći. Još gore,

270

boji se iznenadne sumnje - da je, ako se i Feniks slaže s ovim ljudi-ma, on možda

u krivu.

Starac podiže ruku kao da želi zaustaviti vrtlog tih misli. „Kako god postupiš,

stajat ću uz tebe, kao što sam uvijek stajao. Ali prije nego što odlučiš kojim ćeš

putem krenuti, ima jedna priča koju moraš čuti."

Ne daje Ahileju vremena za prigovor. „U vrijeme oca tvojeg oca živio je mlad

junak po imenu Meleagar, čiji je grad Kalidon napalo divlje pleme po imenu

Kireti."

Mislim da poznajem tu priču. Cuo sam Peleja kako je pripovije-da, davno,

dok mi se Ahilej cerekao iz sjene. Kad još nije imao krvi na rukama niti mu je

nad glavom visjela smrtna presuda. U nekom drugom životu.

„Isprva su Kireti gubili, iscrpile su ih Meleagarove ratne vještine", nastavlja

Feniks. „A onda ga je jednog dana netko uvrijedio, netko od njegovih vlastitih

ljudi ocrnio mu je ugled i Meleagar se više nije htio boriti na strani svojega

grada. Stanovnici su mu nudili darove i isprike, ali on ih nije htio ni čuti. Bijesno

se povukao u svoju odaju da legne pokraj svoje žene Kleopatre i tješi se u njezinu

zagrljaju."

Kad izgovori njezino ime, Feniksu pogled nakratko skoči na mene.„Napokon, kad joj je grad bio na rubu propasti, a prijatelji pobi-jeni,

Kleopatra to više nije mogla trpjeti. Počela je zaklinjati muža da se ponovno bori.

On ju je volio više od svega pa je pristao i tako iz-borio slavnu pobjedu svojim

ljudima. Ali premda ih je spasio, došao je malo prekasno. Previše je života

izgubljeno zbog njegova ponosa. I tako mu nisu iskazali nikakvu zahvalnost niti

ga obasuli darovima. Dobio je samo mržnju jer ih nije ranije poštedio."

U tišini koja je nastupila čujem Feniksovo disanje, teško od napora tako duga

govora. Ne usuđujem se ni riječ prozboriti niti se poma-knuti, bojim se da će

netko s mojeg lica jasno pročitati što mislim. Nije čast natjerala Meleagara da se

bori, kao ni njegovi prijatelji, ni pobjeda, ni odmazda, pa čak ni vlastiti život.

Bila je to Kleopatra, na koljenima pred njim, lica umrljana suzama. Tu se krije

Feniksovo lu-

271

kavstvo: Kleopatra, Patroklo. Njezino ime složeno je od istih dijelova kao i moje,

samo obrnutim redom.

Ako je Ahilej to primijetio, ničim to ne pokazuje. Glas mu je blag da ne

povrijedi starca, ali i dalje odbija. Ne dok Agamemnon ne vrati čast koju mi

je oteo. Čak i u mraku vidim da Odisej nije iznenađen. Gotovo da čujem kako

izvještava ostale, ruku raširenih u žaljenju: Pokušao sam. Da je Ahilej pristao,

tim bolje. Ako nije, njegovo odbi-janje unatoč svim nagradama i isprikama samo

će djelovati kao lu-dilo, kao bijes ili nerazumna oholost. Zamrzit će ga, baš kao

što su mrzili Meleagara.

U grudima me stišće izbezumljeni strah, nagli nagon da kleknem pred njega i

molim ga. Ali ne činim to. Jer, kao i Feniks, već sam se izjasnio, donio sam

odluku. Ja više ne određujem tijek, samo se pre-puštam da me nosi u tamu i

dalje, a samo Ahilejeva ruka drži kormilo.

Ajanta ne odlikuje Odisejeva staloženost: bijesno sijeva očima, a u lice mu se

usijeca ljutnja. Skupo ga je stajalo doći ovamo, moliti za vlastito poniženje. Ako

se Ahilej ne bori, on je Ar is tos Achaion.

Kad su otišli, ustajem i pružam ruku Feniksu. Večeras je umoran, vidim, i

korača sporo. Dok sam ga ostavio u njegovu šatoru - stare ko-sti što se s

uzdahom spuštaju na ležaj - i vratio se, Ahilej je već usnuo.

Razočaran sam. Nadao sam se, možda, razgovoru, bliskosti dvaju tijela u

jednoj postelji, potvrdi da Ahilej kojeg sam vidio za večerom nije jedini Ahilej.

Ali ne budim ga; tiho se iskradam iz šatora i pu-štam ga da sniva.

Čim u sipkom pijesku, u sjeni malenog šatora.„Briseida?" tiho zovem.Tišina, a onda čujem: „Patroklo?"„Da."Podiže rub šatorskoga krila i brzo me uvlači unutra. Lice joj se ste- gnulo od

straha. „Preopasno je za tebe da budeš ovdje. Agamemnon se pjeni od bijesa.

Ubit će te." Riječi izgovara užurbanim šapatom.

272

„Jer je Ahilej odbio molbu poklisara?" šapćem ja.Ona kima i jednim hitrim pokretom utrne malenu svjetiljku što je jedina

gorjela u šatoru. „Agamemnon se često naviruje unutra da me prigleda. Ovdje

nisi siguran." U mraku joj ne vidim zabrinutost na licu, ali zato je čujem u glasu.

„Moraš otići."

„Bit ću brz. Moram s tobom razgovarati."„Onda te moramo sakriti. On dolazi bez upozorenja."„Gdje ću se sakriti?" Šator je malen, prazan, u njemu nema ničega do ležaja,

jastuka i pokrivača te nešto odjeće.

„U krevet."Oko mene nabacuje jastuke, zatrpava me pokrivačima. Liježe po-kraj mene i

navlači prekrivač preko oboje. Obavija me njezin miris, poznat i topao.

Pritišćem joj usta na uho, govorim jedva glasnije no što dišem. „Odisej kaže da će

sutra Trojanci probiti bedem i upasti u tabor. Moramo naći mjesto gdje ćemo te

sakriti. Medu Mirmidon- cima ili negdje u šumi."

Osjećam kako joj se obraz miče uz moj dok trese glavom. „Ne mogu. Tamo će

me on najprije i tražiti. Samo bih izazvala još veće neprilike. Ostajem ovdje."

„Ali što ako zauzmu tabor?"„Predat ću se Eneji, Hektorovu rođaku, ako budem mogla. On je na glasu kao

pobožan čovjek, a njegov je otac jedno vrijeme živio kao pastir u blizini mojeg

sela. Ne uspijem li, potražit ću Hektora ili bilo kojega od Prijamovih sinova."

Vrtim glavom. „To je preopasno. Ne smiješ se tako izlagati."„Mislim da mi neće nauditi. Naposljetku, ja sam jedna od njih."Odjednom se osjećam glupo. Trojanci su za nju osloboditelji, ne osvajači.

„Naravno", brzo kažem. „Tad ćeš biti slobodna. Zeljet ćeš biti sa svojim..."

„Briseida!" Tkanina što zakriva ulaz u šator odmiče se, a na ulazu stoji

Agamemnon.

„Da?" Ona sjeda, pazeći da ne povuče pokrivač s mene.

273

„Jesi li govorila?"„Molila sam, gospodaru."„Ležeći?"Kroz debelu vunenu tkaninu vidim sjaj baklje. On govori glasno, kao da stoji

tik uz nas. Svom snagom trudim se da se ne pomaknem. Nadu li me, nju će

kazniti.

„Tako me naučila majka, gospodaru. Zar tako nije dobro?"„Dosad si već morala naučiti kako valja. Nije li te mali bog ispravio?"„Ne, gospodaru."„Večeras sam mu ponudio da te vratim, ali nije te htio." Čujem ružan grč u

njegovu glasu. „Bude li i dalje govorio ne, možda ću te uzeti za sebe!"

Šake mi se stežu. Ali Briseida samo kaže: „Da, gospodaru." Čujem kako se

tkanina spušta i svjetlo nestaje. Ne mičem se i ne dišem sve dok se Briseida ne

vrati pod pokrivače.

„Ne možeš ostati ovdje", kažem joj.„U redu je. On samo prijeti. Voli kad se bojim."Straši me staloženost kojom to iznosi. Kako je mogu ostaviti ov-dje, izloženu

pohotnim pogledima, u samotnom šatoru, s narukvi-cama debelima poput

okova? Ali ako ostanem, izlažem je još većoj opasnosti.

„Moram ići", kažem.„Čekaj." Dodiruje mi ruku. „Ljudi..." oklijeva. „Ljute se na Ahi-leja.

Okrivljuju ga za svoje gubitke. Agamemnon šalje uhode medu njih da potakne

takve priče. Gotovo su već zaboravili kugu. Što se dulje ne bude borio, više će ga

mrziti." Toga se najviše bojim, Fenik- sove priče koja se obistinjuje. „Ne želi se

boriti?"

„Ne dok se Agamemnon ne ispriča."Ona grize usnicu. „I Trojanci. Ne postoji nitko koga se više boje ili ga više

mrze. Sutra će ga ubiti ako mogu, njega i sve koji su mu dragi. Moraš se čuvati."

„On će me štititi."

274

„Znam da hoće«, kaže ona, „dok god bude živ. Ali čak se ni Ahilej možda

neće moći boriti protiv Hektora i Sarpedona." Opet trenutak oklijeva. „Ako

tabor padne, reći ću da si mi ti muž. To možda malo pomogne. Samo ne smiješ

spominjati to što si mu bio. To bi značilo smrtnu kaznu." Rukom mi steže

nadlakticu. „Obećaj mi."

„Briseida", kažem joj. „Ako je on mrtav, ni ja neću dugo."Ona mi uzima ruku i pritišće je uz obraz. „Onda mi obećaj nešto drugo",

kaže. „Obećaj mi da nećeš otići iz Troje bez mene, što god da se dogodilo. Znam

da ne možeš..." prekida se. „Radije bih proživjela život kao tvoja sestra nego

ostala ovdje."

„Na to me ne moraš ničim posebnim obvezivati", kažem joj. „Ne bih te

ostavio ako želiš poći sa mnom. Pomisao da će rat sutra za-vršiti i da te više

nikad neću vidjeti žalosti me više nego što mogu riječima izreći."

Smiješi se i .protiskuje kroza zagušeno grlo: „Drago mi je." Ne ka-žem joj da

mislim kako nikad neću otići iz Troje.

Privlačim je sebi, pun mi je zagrljaj nje. Spušta mi glavu na prsa. Na trenutak

ne razmišljamo o Agamemnonu, opasnosti i Grcima koji padaju. Postoji samo

njezina ručica na mojem trbuhu i mekoća nje-zina obraza dok ga milujem.

Čudno je kako dobro pristaje uz mene. S kakvom joj lakoćom usnama dodirujem

kosu, meku i s mirisom lavande. Ona tiho uzdahne, privija se još tješnje uz

mene. Gotovo mogu zamisliti da je to moj život, opasan slatkim krugom njezinih

ruku. Oženit ću se njome i imat ćemo dijete.

Možda da nikad nisam upoznao Ahileja.„Morao bih ići", kažem.Ona odmiče pokrivač, pušta da me dodirne zrak. Obujmi mi lice dlanovima.

„Budi oprezan sutra", kaže mi. „Najbolji od svih. Najbolji od Mirmidonaca."

Prislanja mi prst na usta da zaustavi moj prigovor. „To je istina", kaže. „Neka se

jednom izgovori." Zatim me vodi do boč-ne strane šatora, pomaže mi puznuti

ispod šatorskog krila. Posljednje što osjećam njezina je ruka koja stišće moju u

oproštajnom pozdravu.

275

Te noći ležim u postelji pokraj Ahileja. Lice mu je nedužno, izgla- deno

snom i slatko dječačko. Milina mi je gledati ga. To je njegovo pravo lice, iskreno

i bezazleno, obješenjačko, ali bez zloće. Izgubljen je u Agamemnonovim i

Odisejevim prijetvornim dosjetkama s dvo-strukim značenjem, njihovim lažima

i igrama moći. Smutili su ga, privezali ga lancima za stup i pustili na njega pse.

Milujem mu meku kožu čela. Odvezao bih ga da mogu. Da mi dopusti.

276

D V A D E S E T D E V E T O P O G L A V L J E

Budi nas vika i grmljavina , oluja koja je provalila iz mo-drine neba. Nema kiše, samo se zrak zasivio, pucketav i suh,

a izlomljene munje praskaju poput pljeska golemih dlanova.

Hitamo na vrata šatora pogledati van. Oštar i crn dim valja se prema

nama s obale i donosi vonj zemlje spaljene gromovima. Napad je po-

čeo, a Zeus se pridržava svojeg dijela pogodbe i prati proboj Trojana-

ca nebeskim ohrabrenjem. Osjećamo kako nam iz dubine tla muklo

tutnji pod nogama: napad bojnim kolima, možda, što ga predvodi

gorostasni Sarpedon.

Njegova ruka steže moju, lice mu se umirilo. Ovo je prvi put u

devet ljeta da su Trojanci zaprijetili pred vratima, da su doprli tako

daleko preko ravnice. Probiju li bedem, spalit će brodove - jedino

čime se možemo vratiti kući, jedino po čemu smo vojska, a ne izbje-

glice. Ovo je trenutak što su ga dozvali Ahilej i njegova majka: Grci,

potučeni i zdvojni, bez njega. Trenutačan, nepobitan dokaz njegove

vrijednosti. Ali kad je dovoljno? Kad će se umiješati?

„Nikad", kaže mi kad ga pitam. „Nikad, sve dok me Agamemnon

ne bude molio da mu oprostim ili dok Hektor glavom ne ude u moj ta-

bor i zaprijeti onime što mi je dragocjeno. Zavjetovao sam se da neću."

„Što ako Agamemnon pogine?"„Donesite mi njegovo tijelo i borit ću se." Lice mu je kao iskle-

sano u kamenu, nepomično, nalik na kip kakva strogog božanstva.

277

„Ne bojiš li se da će te ljudi zamrziti?"„Trebali bi mrziti Agamemnona. Njegova ih oholost ubija."I tvoja. Ali prepoznajem izraz njegova lica, tamnu bezobzirnost nje-govih

očiju. Neće popustiti. Ne zna kako. Osamnaest godina živim s njim i nikad ga

nisam vidio da se povukao, da je izgubio. Sto će se dogoditi bude li na to

prisiljen? Bojim se za njega, za sebe, za sve nas.

Odijevamo se i jedemo, Ahilej odvažno govori o budućnosti. Pri-ča o

sutrašnjem danu, kad ćemo možda plivati, ili se verati po golim, ljepljivim

deblima čempresa, ili promatrati kako se morske kornjače izliježu iz jaja koja se i

sad griju pod pijeskom toplim od sunca. Ali duh mi svako malo odluta daleko od

njegovih riječi, tone pritisnut sivilom neba što se razlijeva po svemu, pijeskom,

studenim i bezboj-nim poput leša, i udaljenim samrtnim hropcima ljudi koje sam

po-znavao. Koliko će ih još pasti do kraja dana?

Gledam ga kako zuri u pučinu. More je neprirodno mirno, kao da Tetida drži

dah. Oči su mu tamne, a zjenice proširene od sumra-ka oblačnog jutra. Plamen

kose liže mu po čelu.

„Tko je to?" odjednom pita. U daljini, dolje na žalu, nekoga nose na nosilima

u bijeli šator. Nekog važnoga, jer oko nosila se okupila gomila ljudi.

Jedva sam dočekao ovu izliku za kretanje, nešto što će mi odvući pozornost.

„Idem vidjeti."

Izvan našeg udaljenog tabora, zvuči bitke sve su glasniji: prodor-no njištanje

konja koji su se naboli na šiljke opkopa, očajnički krici zapovjednika, zveka

kovine o kovinu.

Podalirije se gura pokraj mene i ulazi u bijeli šator. Unutra je po- lumračno,

zrak se zgusnuo od vonja ljekovitih trava i krvi, straha i znoja. Nestor se pomalja

preda mnom, meni zdesna, hvata me rukom za rame, kao kliještima, tako da mi

studen probija kroz tuniku. Viče: „Izgubljeni smo! Bedem puca!"

Iza njega leži Mahaon, dašće na ležaju, oko jedne mu se noge širi sve veća

lokva krvi što curi iz rane razderane tamo gdje ga je pogodila strijela. Podalirije

se naginje nad njim, već se primio posla.

278

Mahaon me primjećuje. „Patroklo", kaže, dašći.Prilazim mu. „Hoće li sve biti u redu?"„Ne znam još..." prekida se i zatvara oči.„Nemoj razgovarati s njim", oštro mi kaže Podalirije. Ruke su mu prekrivene

bratovom krvlju.

Nestorov glas dopire do nas u bujici riječi, nabrajajući muke i jade: bedem se

raspada, brodovi su u opasnosti, a toliki ranjeni kneževi — Diomed,

Agamemnon, Odisej - leže po taboru kao zgužvane krpe.

Mahaon otvara oči. „Ne možeš li razgovarati s Ahilejem?" škripi promuklim

glasom. „Molim te. Za dobrobit svih nas."

„Da! Ftija nam mora priskočiti upomoć, inače smo izgubljeni!" Nestor mi

zariva prste u meso, a lice mi je vlažno od sline koja mu prska iz usplahirenih

usta.

Oči mi se sklapaju. Prisjećam se Feniksove priče, Kalidonjana koji kleče pred

Kleopatrom, oblijevaju joj ruke i noge suzama. U mojoj mašti ona ih ne gleda,

samo im pruža ruke kao da im nudi platno ko-jim će otrti suzne oči. Gleda svojeg

muža Meleagara i čeka od njega odgovor, a njegova stegnuta usta kažu joj što

mora reći: „Ne."

Naglo se otimam iz čvrstog stiska starčevih prstiju. Očajnički že-lim pobjeći

od kiselkasta vonja straha, koji se poput pepela zavukao u svaku poru. Okrećem

se od Mahaonova lica iskrivljena od boli i starčevih ispruženih ruku i bježim iz

šatora.

Vani čujem strahovit prasak, kao da puca brodski trup, kao da golemo stablo

pada s treskom na tlo. Bedem. Zatim odjekuju krici, i pobjede i užasa.

Svuda oko mene ljudi nose pale drugove, šepaju na sklepanim šta- kama ili

pužu po pijesku vukući za sobom slomljene udove. Znam ih, znam njihova prsa

puna ožiljaka od rana što sam ih liječio svojim mastima. Njihovo meso, koje sam

svojim rukama čistio od željeza, bronce i krvi. Njihova usta, koja su se šalila,

zahvaljivala mi, grčila se dok sam ih obrađivao. Sad su ti ljudi ponovno uništeni,

zdrobljeni, u kaši krvi i smrskanih kostiju. Zbog njega. Zbog mene.

279

Ispred mene jedan se momak s mukom pokušava osoviti na nozi

prostrijeljenoj strjelicom. Euripil, knez Tesalije.

Ne zastajem da bih razmislio. Podmećem mu rame pod ruku i no-sim ga u

njegov šator. Napola je ošamućen od boli, ali zna tko sam. „Patroklo", uspijeva

istisnuti.

Klečim pred njim držeći mu nogu. „Euripile", kažem mu. „Mo-žeš li

govoriti?"

„Prokleti Paris", kaže on. „Moja noga." Meso mu je natečeno i razderano.

Uzimam nož u ruku i počinjem raditi.

On steže zube. „Ne znam koga više mrzim, Trojance ili Ahileja. Sarpedon je

razvalio bedem golim rukama. Ajant ih je zadržavao ko-liko god je mogao. Sad

su ovdje", kaže hvatajući dah. „U taboru."

Od tih riječi steže me mahniti strah u grudima i borim se protiv nagona da

bježim koliko me noge nose. Trudim se usredotočiti na ono što je preda mnom:

polako vadim vršak strjelice iz noge, previ- jam ranu.

„Požuri se", kaže on, a jezik mu se petlja tako da su riječi jedva razgovijetne.

„Moram se vratiti. Spalit će brodove."

„Ne možeš natrag", kažem. „Izgubio si previše krvi."„Ne", kaže on. Ali glava mu pada unatrag, na rubu je nesvjestice. Preživjet će,

ili neće, voljom bogova. Ja sam učinio sve što sam mo-gao. Duboko udišem i

izlazim iz šatora.

Dva broda gore, trojanske su baklje potpalile duge prste njihovih jarbola.

Oko trupova se natisnula gomila ljudi koji urlaju i očajnički skaču na palubu da

pokušaju lupanjem ugasiti plamen. Jedini kojega prepoznajem je Ajant, stoji

raširenih nogu na pramcu Agamemnono- va broda, njegova krupna sjena ocrtava

se na nebu. Ne haje za vatru, nego vitla kopljem nadolje, prema rukama

Trojanaca koji navaljuju kao jato gladnih riba na hranu.

Dok stojim ondje, nepomičan kao kip, i zurim, odjednom vidim šaku kako se

diže iznad uzbibane gomile da uhvati oštar vrh pramca. Zatim se ukazuje cijela

ruka, sigurna, snažna i tamna, pa onda glava,

280

a široka ramena iskaču iz zakipjela klupka ljudi, poput dupinovih leda iz vode. A

onda se Hektorovo cijelo preplanulo tijelo proteže i izvi-ja, osamljeno na

pozadini praznog mora i neba, lebdi između zraka i tla. Lice mu je glatko,

spokojno, oči uzdignute: čovjek u molitvi, čo-vjek u potrazi za bogom. Na

trenutak visi u toj praznini, mišići ruku napinju mu se u čvorovima, oklop zadiže

na ramenima tako da se otkrivaju koščati bokovi nalik na isklesan vijenac na

hramu. A onda drugom rukom baca rasplamsalu baklju na drvenu palubu broda.

Dobro ju je bacio, pala je medu stare, trule konope i odbačena jedra. Plamen

se smjesta širi, liže uz konop, a onda nagriza drvo pod njim. Hektor se smiješi. A

zašto se i ne bi smiješio? Pobjeđuje.

Ajant urla od nemoćnog bijesa - zbog još jednog broda koji gori, zbog ljudi

koji bezglavo skaču s paluba u plamenu, zbog Hektora, koji je hitro umaknuo,

nestao uronivši u gomilu. Još samo Ajantova snaga drži ljude da se potpuno ne

slome.

A onda negdje odozdo sijevne vršak koplja, srebrnast poput riblje krljušti na

suncu. Zatreperi načas, gotovo prebrzo da bi ga oko uhva-tilo, i odjednom

Ajantovo bedro procvate jasnim crvenilom. Dovolj-no sam dugo radio u

Mahaonovu šatoru da znam da mu je koplje zasjeklo kroz mišić. Koljena mu

klecnu, a onda se polako svijaju i popuštaju. I on pada.

281

T R I D E S E T O P O G L A V L J E

A hilej me gledao kako se približavam , trčeći takobrzo da mi se okus krvi iz daha prenosi na jezik. Plakao sam,

grudi su mi podrhtavale, u grlu me peklo. Sad će ga svi mr-

ziti. Nitko neće pamtiti njegovu slavu, ni poštenje ni ljepotu; sve nje-

govo zlato pretvorit će se u prah i ruševinu.

„Sto se dogodilo?" upitao me. Celo mu se nabralo od zabrinuto-

sti. Pa zar doista ne zna?

„Svi će izginuti." Gušim se i jedva govorim. „Svi do jednoga. Tro-

janci su provalili u tabor, sad spaljuju brodove. Ajant je ranjen, više

nitko nije preostao da ih spasi osim tebe."

Lice mu se sledilo dok sam govorio. „Ako će izginuti, to je Aga-

memnonova krivnja. Rekao sam mu što će se dogoditi ako mi oduz-

me čast."

„Sinoć je ponudio..."On ispušta grlat glas. „Nije ponudio ništa. Nekakve tronošce, ne-

kakve oklope. Ništa što bi moglo ispraviti uvredu koju mi je nanio

ili pokazati da priznaje da je pogriješio. Bezbroj sam ga puta spaša-

vao, njega, njegovu vojsku, njegov život." Zvučao je kao da se guši od

jedva suspregnuta gnjeva. „Odisej mu može lizati čizme, i Diomed,

i svi ostali, ali ja neću."

„On je sramota." Uhvatio sam se za njega, grčevito poput malog dje-

teta. „Ja to znam, svi to znaju. Zaboravi na njega. Jer kao što si rekao,

282

sam će sebe osuditi na propast. Ali ne krivi njih za njegovu pogrešku. Nemoj

dopustiti da izginu zbog njegova ludila. Oni te vole i poštuju."

„Poštuju me? Ni jedan od njih nije stao uz mene protiv Agame- mnona. Ni

jedan jedini nije se javio u moju obranu." Zaprepastila me gorčina u njegovu

glasu. „Stajali su postrani i pustili da me vrijeđa. Kao da je on u pravu! Mučio

sam se za njih deset godina, a oni su me odbacili, i to mi je hvala." Pogled mu se

smrknuo, sledio. „Odabrali su kako su odabrali. Ne mislim plakati nad njima."

S obale dopire tresak jarbola koji se srušio. Dim je sve gušći. Još brodova gori.

Još je ljudi poginulo. I svi ga proklinju, osuđuju ga kle-tvama na najmračniju

tamnicu našega podzemnog svijeta.

„Bili su glupi, da, ali ipak je to naš narod."„Mirmidonci su naš narod. Ostali neka se spašavaju sami." Zako-račio je da

ode, ali ja sam ga privijao k sebi.

„Uništavaš se. Nitko te neće voljeti zbog ovoga, bit ćeš omražen i proklet.

Molim te, ako..."

„Patroklo." Ime mi je izgovorio oštro, kako ga nikad dosad nije izgovorio.

Prostrijelio me pogledom, a glas mu je bio ozbiljan kao u suca kad izriče

presudu. „Neću popustiti. Nemoj me to više tražiti."

Zurio sam u njega, uspravna poput koplja što se zabija u nebo. Nisam nalazio

riječi kojima bih dopro do njega. Možda ih nije ni bilo. Sivi pijesak, sivo nebo i

moja usta, suha i gola. Kao da je nastu-pio smak svih stvari. On se neće boriti.

Ljudi će izginuti, a s njima će umrijeti i njegova čast. Nema olakšavajućih

okolnosti, nema mi-losti. A opet, i dalje sam očajnički prebirao po mislima u

nadi da ću pronaći nešto čime bih ga smekšao.

Kleknuo sam i pritisnuo njegove ruke o svoje lice. Suze su mi bez prestanka

tekle niz obraze, poput vode što teče po tamnoj stijeni. „Onda to učini za mene",

rekao sam. „Spasi ih za mene. Znam što tražim od tebe. Ali tražim to. Za sebe."

Pogledao me kako klečim pred njim i vidio sam da moje riječi snažno djeluju

na njega, vidio sam mu borbu u očima. Gutnuo je.

283

„Bilo što drugo", rekao je. „Bilo što. Ali ne ovo. Ne mogu."Pogledao sam u kamen njegova lijepog lica i počeo očajavati. „Ako1 • V „me voliš...„Ne!" Lice mu se skamenilo. „Ne mogu! Popustim li, Agamemnon mi može

okaljati ugled kad god to poželi. Neće me cijeniti ni vlada-ri ni vojnici!" Zadihao

se kao da je dotrčao izdaleka. „Misliš li da ja želim da svi izginu? Ali ne mogu.

Ne mogu! Neću mu dopustiti da mi ovo oduzme!"

„Onda učini nešto drugo. Pošalji barem Mirmidonce. Pošalji mene umjesto

sebe. Navuci mi svoj oklop i ja ću povesti Mirmidonce. Mi-slit će da sam ja ti."

Ove su nas riječi obojicu zapanjile. Činilo se da su došle kroz mene, a ne od

mene, kao da su ih izgovorila usta nekog boga. A ipak sam ih se uhvatio, kao

utopljenik posljednje slamke. „Vidiš? Nećeš morati pogaziti prisegu, a Grci će

ipak biti spašeni."

Zagledao se u mene. „AH ti se ne znaš boriti", rekao je.„Neću ni morati! Toliko te se boje da će se razbježati čim se pojavim."„Ne", rekao je. „Preopasno je."„Molim te." Uhvatio sam se za njega. „Nije. Ništa mi se neće do-goditi. Neću

im se približavati. Automedon će biti sa mnom, kao i svi ostali Mirmidonci. Ako

se ti ne možeš boriti, ne možeš. Ali ova-ko ćeš ih spasiti. Daj mi da to učinim.

Rekao si da bi mi udovoljio bilo kojoj drugoj želji." „Ali..."

Nisam mu dopustio da dovrši. „Razmisli! Agamemnon će znati da mu i dalje

prkosiš, ali ljudi će te voljeti. Nema veće slave od ove: svima ćeš dokazati kako

već puki privid da si tu može nadjačati cije-lu Agamemnonovu vojsku."

Slušao me.„Spasit će ih tvoje moćno ime, a ne ruka kojom bacaš koplje. I onda će se svi

smijati Agamemnonovoj slabosti. Shvaćaš li?"

Promatrao sam mu oči, vidio sam kako se otpor u njima polako povlači,

pedalj po pedalj. Zamišljao je kako će to izgledati: Trojanci

284

bježe pred njegovim oklopom, nadmašio je Agamemnona. Ljudi mu se u

zahvalnosti bacaju pred noge.

Podignuo je ruku. „Prisegni mi", rekao je. „Prisegni da se nećeš boriti ako

podeš onamo. Ostat ćeš s Automedonom u kolima i pu-stiti Mirmidonce da idu

ispred tebe."

„Da." Stisnuo sam mu ruku svojom. „Naravno. Nisam lud. Želim ih samo

preplašiti, to je sve." Bio sam obliven znojem, opijen. Našao sam put kroz

beskrajne hodnike njegova ponosa i bijesa. Spasit ću naše ljude, a njega ću spasiti

od njega samoga. „Puštaš me?"

Još je trenutak oklijevao dok je zelenim očima ispitivao moje oči. A onda je

polako kimnuo glavom.

Ahilej je kleknuo da me zakopča u oklop, prsti su mu tako hitro letjeli da ih

nisam stizao pratiti, samo sam osjećao kratke trzaje i stisak remenja koje se

zateže. Sastavio me komad po komad: brončani štitnik za prsa, štitnici za

potkoljenice, tijesno priljubljeni uz kožu, kožnato pokrivalo oko bokova. Dok

me utezao, davao mi je upute tihim gla-som, brzo i bez prestanka. Ne smijem se

boriti, ne smijem se udaljiti od Automedona i ostalih Mirmidonaca. Moram

ostati u kolima i po-bjeći na prvi znak opasnosti, smijem goniti Trojance natrag

do Troje, ali ne smijem se ondje boriti s njima. I najvažnije od svega, najvaž-nije,

moram se držati dalje od gradskih zidina i strijelaca koji na nji-ma čekaju,

pripravni da skinu svakog Grka koji im se previše približi.

„Sad neće biti kao prije", rekao je. „Kao kad sam ja ondje."„Znam." Pomaknuo sam ramena. Oklop je bio krut, težak i ne- savitljiv.

Osjećam se kao Dafne, rekao sam mu, dok psi laju na nju u njezinu novom liku

lovora. Nije se nasmijao, samo mi je dodao dva koplja, ulaštenih, sjajnih vrhova.

Uzeo sam ih, a krv mi je zašumjela u ušima. Ponovno je progovorio, još savjeta,

ali nisam ga čuo. Slušao sam bubanj vlastita nestrpljiva srca. „Požuri se", sjećam

se da sam rekao.

Napokon, kaciga da mi prekrije tamnu kosu. Okrenuo je prema meni zrcalo

od uglačane bronce. Zurio sam u svoj odraz u oklopu koji

285

sam poznavao kao svoj dlan, s perjanicom na kacigi, srebrnim mačem što mi je

visio o pojasu, s remenom ukrašenim kovanim zlatom. Sve to zamjetljivo i

smjesta prepoznatljivo. Samo su mi oči djelovale kao moje vlastite, veće i

tamnije od njegovih. Poljubio me, prigrlivši me u meku, otvorenu toplinu iz

koje mi je u usta potekla slatkoća. Za-tim me primio za ruku i izašli smo pred

Mirmidonce.

Postrojili su se, oklopljeni i odjednom zastrašujući pod slojevima metala koji

su bljeskali poput sjajnih krila zrikavaca. Ahilej me po-veo do bojnih kola u koja

su već bila upregnuta njegova tri konja - ne izlazi iz kola, ne bacaj koplja — i

shvatio sam kako se boji da ću se izdati budem li se borio. „Bit ću dobro", rekao

sam mu. I okrenuo sam mu leda da se popnem u kola, da odložim koplja i

smjestim se.

Iza mene, on se na trenutak obratio Mirmidoncima, zamahnuvši rukom

prema brodskim palubama s kojih se dizao dim, prema crnom pepelu što se

uzvijao prema nebu i uskovitlanoj gomili tijela koja su se sudarala oko brodova.

„Dovedite mi ga natrag", rekao im je. Oni su kimnuli, lupili kopljima o štitove u

znak odobravanja. Autome- don se uspeo na kola i stao ispred mene, prihvativši

uzde. Svi smo znali zašto moram biti u kolima. Da potrčim niza žal, svi bi

smjesta po koracima prepoznali da to nije on.

Konji su hrzali i njištali, osjećajući svojeg kočijaša za leđima. Ko-tači su malo

poskočili i ja sam zateturao, a koplja su mi zazveketa- la. „Drži po jedno koplje u

svakoj ruci", rekao mi je. „Tako će ti biti lakše." Svi su čekali dok sam nespretno

prebacio jedno koplje u lije-vu ruku, odgurnuvši pritom kacigu tako da mi se

naherila na glavi. Posegnuo sam da je namjestim.

„Bit ću dobro", rekao sam mu. Sebi.„Jesi li spreman?" upitao me Automedon.Bacio sam posljednji pogled na Ahileja dok je stajao pokraj boj-nih kola,

gotovo izgubljena izgleda. Uhvatio sam ga za ruku, a on je stegnuo moju. „Čuvaj

se", rekao mi je.

„Hoću."

286

Još smo mnogo toga imali reći, ali ovaj put nismo rekli ništa. Bit će još

vremena za razgovor, večeras i sutra i sve dane poslije toga. Pu-stio mi je ruku.

Opet sam se okrenuo prema Automedonu. „Spreman sam", rekao sam mu.

Kola su se zakotrljala, a Automedon ih je usmjerio prema zbijenijem pijesku uz

samu obalu. Osjetio sam čvrstu podlogu pod kotačima koji su se glatko okretali,

kola su se izravnala. Jurnuli smo prema brodovima, sve većom brzinom. Vjetar

mi je zavitlao perjani-com na kacigi i znao sam da rep konjske dlake vijori za

mnom. Po-dignuo sam koplja.

Automedon je čnuo i sagnuo se tako da mene vide prvoga. Pijesak nam je

prašio pod kotačima koji su se vrtoglavo vrtjeli, a iza nas su uza zveket pristizali

Mirmidonci. Počeo sam dahtati, steži koplja tako da su me prsti zaboljeli.

Proletjeli smo pokraj praznih ša-tora Idomeneja i Diomeda, zaobišli zavoj uvale.

I, napokon, evo prvih skupina ljudi. Lica promiču pokraj mene, nejasna u brzini,

ali čujem kako klikću od iznenadna veselja što vide poznat lik. ,Ahilej! To je

Ahilej!" Preplavljuje me snažno, golemo olakšanje. Djeluje.

Sad su brodovi i vojske na dvjesto koraka od mene i približavaju mi se

munjevitom brzinom, glave se okreću kad čuju naše kotače i topot nogu

Mirmidonaca koji kao jedan grabe po pijesku. Udišem i širim ramena pod

stiskom svojeg - njegova - oklopa. I onda - zaba-čene glave, podignuta koplja,

nogu čvrsto uprtih o bok kola, moleći se u sebi da ne naletimo na kamen i da ne

izgubim ravnotežu - za- vrištao sam divljim, mahnitim vriskom koji mi je

zatresao tijelo od glave do pete. Tisuću lica, Trojanaca i Grka, okrenulo se prema

meni, tisuću lica ukipljenih od zaprepaštenja i radosti. Uz glasan tresak, našli

smo se medu njima.

Ponovno sam zavrištao, njegovo mi je ime iskipjelo iz grla, i čuo krikove

Grka u kovitlacu borbe kako mi odgovaraju životinjskim ur-likom nade. Trojanci

su se razmicali preda mnom, bezglavo se povla-čeći u strahu koji me ispunjavao

zadovoljstvom. Pobjedonosno sam

287

iskesio zube, a krv mi je prokolala žilama u žestokoj navali slasti kad sam ih vidio

kako bježe. Ali Trojanci su hrabri ljudi i nisu baš svi bje-žali. Ruka mi se

podignula, prijeteći naciljala kopljem.

Možda je to bilo zbog oklopa koji me oblikovao. Možda zbog svih onih

godina što sam ga promatrao. Ali rame mi se smjestilo u polo-žaj sasvim drukčiji

od moje uobičajene drhtave nezgrapnosti. Stajalo je više, čvršće, u savršenoj

ravnoteži. A onda, prije nego što sam sti-gao razmisliti o onome što radim, bacio

sam koplje - u dugoj, pra-vilnoj spirali - ravno u prsa jednog Trojanca. Baklja

kojom je zama- hivao prema Idomenejevu brodu iskliznula mu je iz ruke i

ugasila se u pijesku dok mu se tijelo stropoštalo nauznak. Ako je krvario, ako mu

se lubanja raspuknula i izvirio mozak, nisam to vidio. Mrtav je, pomislio sam.

Automedonu su se usta nijemo micala, oči se raširile. Ahilej ne želi da se

boriš, to mi je valjda govorio. Ali već mi se u ruci stvorilo drugo koplje, spremno

za bacanje. Ja to mogu. Konji su ponovno skrenuli, ljudi su nam se razbježali s

puta. I opet taj osjećaj, savršena ravnoteža, cijeli svijet čeka napet u uzletu. Oko

mi je zapelo za jednog Trojanca i bacio sam koplje, osjetivši kako mi je drvo

kliznulo niz palac. Pao je, pogođen u bedro udarcem za koji sam znao da mu je

smrskao kost. Dvojica. Svuda oko mene ljudi su izvikivali Ahilejevo ime.

Zgrabio sam Automedona za rame. „Još jedno koplje." Na trenutak je

oklijevao, zatim povukao uzde i usporio tako da se mogu nagnuti preko boka

klopotavih kola i izvaditi koplje zabijeno u tijelo. Držak koplja kao da mi je sam

skočio u ruku. Oči su mi već tražile novo lice.

Grci su se sabrali i krenuli u napad: Menelaj je ubio čovjeka po-kraj mene,

jedan od Nestorovih sinova udario je nekoliko puta ko-pljem o moja kola, kao za

sreću, prije nego što ga je bacio ravno u glavu jednog trojanskoga princa. U

općem, očajničkom povlačenju, zdvojni Trojanci zatrčali su se prema svojim

kolima. Hektor je jurio među njima, povicima pozivajući na red. Dokopao se

svojih bojnih

288

kola te poveo ljude prema vratima tabora, zatim preko uskog mosta što se pružao

preko opkopa i dalje na ravnicu.

„Naprijed! Za njima!"Automedonovo je lice jasno pokazivalo da se skanjuje, ali ipak me poslušao i

okrenuo konje u trk za njima. Iščupao sam još nekoliko ko- palja iz mrtvih tijela

- neka sam trupla kratko vukao za sobom prije nego što sam uspio istrgnuti

koplje - i dao se u potjeru za trojanskim kolima koja su se sad nagurala

zaglavljena na izlazu iz tabora. Vidio sam kako se kočijaši okreću —

prestravljeni, izbezumljeni — prema Ahileju, koji se ponovno poput feniksa

rodio iz uvrijeđene srdžbe.

Nisu svi konji bili tako lakih nogu kao Hektorovi i mnoge su koči-je sletjele s

mosta i završile u jarku, a kočijašima nije preostalo drugo no da bježe pješice.

Slijedili smo ih, dok su Ahilejevi božanski konji grabili kao da im sam zrak

dlanovima pridržava noge u propinjanju. Mogao sam tada stati, dok su Trojanci

bezglavo bježali prema svojem gradu. Ali iza mene su navirali Grci u naletu i

izvikivali moje ime. Njegovo ime. Nisam stao.

Pokazao sam rukom i Automedon je potjerao konje u širokom luku te ih

bičem usmjerio naprijed. Prestigli smo Trojance u bijegu i zaokrenuli da im

prepriječimo put. Ciljao sam i gađao kopljem za kopljem, parajući trbuhe i grla,

pluća i srca. Nezaustavljiv sam, ne-pogrešiv, zaobilazim kopče i broncu da

razderem meso koje se ras- pucava crveno, poput neravne napukline na vinskoj

mješini. Iz dana što sam ih proveo u bijelom šatoru točno znam svaku njihovu

slabu točku. Tako je lako.

Iz uskovitlana meteža izlijeću bojna kola. Uzde drži golem muš-karac, duga

mu kosa vijori za njim dok bičuje konje tako da se pjene i frkću. Tamne je oči

upro u mene, usta mu se grče od bijesa. Oklop mu pristaje kao što koža pristaje

tuljanu. To je Sarpedon.

Ruka mu se podiže da mi kopljem nacilja ravno u srce. Autome-don krikne,

naglo zateže uzde. Osjećam kao da mi je vjetar zapuhao preko ramena. Oštar

vršak koplja zabija se u tlo iza mene.

289

Sarpedon viče, proklinje me ili izaziva, ne znam. Podižem koplje kao u snu.

To je čovjek koji je pobio tolike Grke. Njegove su ruke razbile i srušile vrata

tabora.

„Ne!" Automedon me hvata za nadlakticu. Drugom rukom biču- je konje pa

jurimo ravnicom. Sarpedon okreće svoja kola pod oštrim kutom, kao da će otići,

i na trenutak mislim da je odustao. Ali onda ponovno skreće i podiže koplje.

Svijet se razlijeće u prasku. Kola odskaču uvis, konji vrište. Padam s kola na

travu i glavom udaram o tlo. Kaciga mi pada na oči, odgu- rujem je s lica. Vidim

naše konje, isprepletenih udova: jedan je pao pogođen kopljem. Ne vidim

Automedona.

Sarpedon se primiče iz daljine, njegova kola neumoljivo jure pre-ma meni.

Nema vremena za bijeg, stojim i čekam ga. Podižem ko-plje steži ga kao da je

zmija koju ću udaviti. Zamišljam kako bi to Ahilej izveo: nogu ukopanih u tlo,

napetih mišića na leđima. On bi u tom neprobojnom oklopu vidio procijep, ili bi

ga napravio. Ali ja nisam Ahilej. Ja vidim nešto drugo, svoju jedinu priliku.

Stigao je gotovo do mene. Bacam koplje.

Pogađa ga u trbuh, gdje je ploča oklopa debela. Ali tlo je neravno, a koplje

sam zavitlao svom silinom. Nije mu probilo oklop, ali baca ga korak unatrag. To

je dovoljno. Kola se naginju od njegove teži-ne i on ispada. Konji jure pokraj

mene, a on ostaje nepomično leža-ti na tlu. Hvatam se za balčak mača, u strahu

da će sad ustati i ubiti me, ali onda vidim neprirodan, slomljen kut pod kojim mu

leži vrat.

Ubio sam Zeusova sina, ali to nije dovoljno. Moraju misliti da ga je ubio

Ahilej. Prašina se već slegnula na Sarpedonovoj dugoj kosi, poput peluda na

trbuhu pčele. Uzimam svoje koplje i ponovno mu ga svom snagom zabadam u

grudi. Krv šiklja, ali slabo. Nema više otkucaja srca koji bi je tjerali da kola. Kad

vadim koplje, izlazi spo-ro, kao gomolj iz raspucale zemlje. Mislit će da je od

toga poginuo.

Čujem krikove, ljudi se jate oko mene, u kolima i pješice. To su Licijci, vide

krv svojeg kralja na mojem koplju. Automedon me gra-

290

bi rukom za rame i odvlači me na kola. Prerezao je remenje mrtvog konja,

izravnao kotače. Dašće, blijed od straha. „Moramo ići."

Automedon popušta uzde konjima, koji jedva čekaju da pojure, i tutnjimo

preko polja u bijegu od Licijaca koji nas slijede. U ustima mi je divlji, metalni

okus. Čak i ne primjećujem koliko sam bio bli-zu smrti. U glavi mi zuji crvena

surovost što se razbuktala poput krvi iz Sarpedonovih grudi.

U bijegu nas je Automedon dovezao blizu Troje. Preda mnom se uzdižu

zidine, goleme kamene gromade za koje kažu da su ih slagale ruke bogova, i

gradska vrata od bronce, divovska i pocrnjela od sta-rosti. Ahilej mè upozorio da

se čuvam strijelaca na kulama, ali napad i povlačenje dogodili su se tako brzo da

se još nitko nije stigao vratiti u grad. Troja uopće nije čuvana. Dijete bi je moglo

osvojiti.

Od pomisli na pad Troje prolaze me srsi zluradog zadovoljstva. I zaslužili su

izgubiti svoj grad. Oni su krivi, krivi za sve. Izgubili smo deset godina i tolike

ljude, i Ahilej će umrijeti, sve zbog njih. Dostaje.

Skačem s kola i trčim do zidina. Prstima napipavam sitna udu- bljenja u

kamenu, poput sljepačkih duplji. Penji se. Nogama tražim neizmjerno sitna

oštećenja u stijeni što su je klesale ruke bogova. Ne penjem se ni spretno ni

gipko, nego s naporom, grebem noktima po kamenu da bih se za nešto uhvatio.

Ali ipak se penjem. Slomit ću njihov neslomljivi grad i zarobiti Helenu, onaj

dragocjeni zlatni žu~ tanjak u njemu. Zamišljam kako ću je izvući iz grada noseći

je pod rukom pa je baciti pred Menelaja. Obavljeno. Više nitko ne mora stradati

zbog njezine taštine.

Patroklo. Glas nalik na glazbu negdje iznad mene. Dižem pogled i vidim

muškarca koji stoji na zidinama, oslonjen kao da se sunča, duga mu kosa pada na

ramena, tobolac i luk nehajno su mu preba-čeni preko prsa. Iznenađen, malo se

okliznem, koljena mi zastružu o kamen. Prodorno je, bolno lijep, glatke kože i

finih crta lica s kojeg zrači nešto više od ljudskoga. Crnih očiju. Apolon.

291

Smiješi mi se kao da je samo to htio, da ga prepoznam. Zatim poseže dolje,

nemoguće dugačka ruka proteže mu se da prevali uda-ljenost od njegovih nogu

do mene, zalijepljenoga za zidine. Sklapam oči i osjećam samo ovo: jedan me prst

kvači za leda oklopa, skida me sa zidina i pušta da se strmoglavim.

Teško padam, uz klopot oklopa. U glavi mi se nakratko zamuti od udarca, od

nemoćnog bijesa što sam se tako iznenada našao na tlu. Mislio sam da se penjem.

Ali preda mnom je zid, tvrdoglavo neosvo-jen. Stišćem zube i krećem iznova,

neću dopustiti da me pobijedi. U bunilu sam, grozničav od sna o Heleni

zarobljenoj mojim rukama. Kamenje je poput tamne vode koja neumorno teče

preko nečega što sam ispustio, nečega što želim natrag. Zaboravljam boga,

zaboravljam zašto sam pao, zašto mi se prsti uvlače u iste procijepe po kojima

sam se već penjao. Možda je to sve što radim, mislim, raspamećen - pe-njem se

po zidinama i padam s njih. A kad ovaj put podignem po-gled, bog se ne smiješi.

Prsti me hvataju za tkaninu tunike i drže me tako da se ljuljam nad prazninom.

Onda me puštaju.

Glava mi ponovno udara o tlo, ošamućen sam i bez daha. Oko mene se

skuplja gomila mutnih lica. Jesu li mi došli pomoći? A onda osjećam ledeno

bockanje zraka na znojem ovlaženu čelu, osjećam kako mi se razlijeva tamna

kosa, napokon slobodna. Moja kaciga. Vidim je pokraj sebe, prevrnutu kao

praznu puževu kućicu. I oklop je po-pustio, bog je olabavio sve one remene i

kopče koje je Ahilej svezao i pritegnuo. Oklop pada s mene i raspada se po tlu,

ostaci moje ras- puknule, raskomadane ljušture.

Mrtvu tišinu prekidaju promukli, ljutiti krici Trojanaca. Naglo se sabirem,

dolazim k sebi: nenaoružan sam i sam, a sad znaju i da sam ja samo Patroklo.

Trči. Skačem na noge. Odnekud bljesne koplje, samo trun pres- poro.

Zagrebe mi kožu lista, označi je crvenom crtom. Izvijam se da izbjegnem ruci

koja me hvata, izbezumljeni me strah preplavljuje i

292

tuče mi kao lud u grudima. Kroz izmaglicu jeze vidim nekog čovjeka kako mi je

naciljao koplje ravno u lice. Nekako se uspijevam dovolj-no brzo maknuti i

koplje fijukne iznad mene, mrseći mi kosu poput ljubavnikova daha. Još jedno

koplje zabija mi se pred koljena, s na-mjerom da se spotaknem o njega.

Preskačem ga, zapanjen što još ni-sam mrtav. Nikad nisam bio tako brz, nikad u

životu.

Koplje koje ne vidim stiže odostraga. Probija mi kožu leda, zabada mi se u

zrak pod rebrima. Posrćem tjeran silinom udarca, groznom boli koja me para i

obamrlom vrućinom u trbuhu. Osjećam kako se nešto čupa, vršak koplja izlazi

mi sprijeda iz tijela. Krv mi šiklja, vre-la na studenoj koži. Mislim da vrištim.

Trojancima se lica lelujaju, ja padam. Krv mi teče kroz prste i na travu.

Gomila se razdvaja i vidim kako prema meni korača jedan čo-vjek. Izgleda kao

da dolazi iz velike daljine, nekako kao da se spušta dok ja ležim u dnu dubokog

klanca. Poznajem ga. Bokovi kao iskle-san vijenac na hramu, čelo namršteno i

strogo. Ne gleda ljude koji me okružuju: korača kao da je sam samcat na bojnom

polju. Dolazi me ubiti. Hektor.

Dišem plitkim udisajima, od kojih svaki boli kao da se otvara nova rana.

Sjećanje bubnja u meni kao što mi krv muklo otkucava u uši-ma. Ne može me

ubiti. Ne smije. Ahilej mu neće dopustiti da živi ako me ubije. A Hektor mora

živjeti, zauvijek, nikad ne smije umrije-ti, čak ni kad bude star, čak ni kad bude

tako suh i smežuran da mu kosti klopoću pod kožom kao kamenje u potoku.

Mora živjeti jer je njegov život, mislim dok se vučem unatrag po travi, posljednja

bra-na koja sprječava da poteče Ahilejeva krv.

Očajnički se okrećem ljudima oko sebe i pužem im pred nogama. Molim vas,

hropcem. Molim vas.

Ali ne gledaju me, promatraju svojeg vladara, Prijamova najsta-rijeg sina, i

neumoljive korake kojima mi prilazi. Naglo zabacujem glavu i vidim da je blizu,

podignuta koplja. Jedino što čujem vlasti-ta su zadahtana pluća, zrak koji mi

ulazi u grudi i istiskuje se iz njih.

293

Hektorovo se koplje diže nada mnom, naginje se poput vrča za vodu. A onda se u

mlazu jasna srebra obrušava prema meni.

Ne. Ruke mi lamataju po zraku kao usplahirene ptice, želim zau-staviti

koplje koje leti prema meni po neizbježnoj putanji. Ali pred Hektorovom sam

snagom slab poput nejačeta, dlanovi mi se šire i popuštaju odmatajući klupko

crvenih vrpci. Vršak koplja uranja u mene u ubodu bola, tako strašnog da mi

staje dah, kao ljuti čir muke koja mi se rasprskava u želucu. Glava mi ponovno

pada na tlo i po-sljednje što vidim je Hektor, koji se ozbiljno nadvija nada mnom

i okreće koplje u meni kao da nešto miješa u loncu. Posljednje što mi-slim je:

Ahilej.

294

T R I D E S E T P R V O P O G L A V L J E

A hilej stoji na hrptu brijega i promatra tamne obrisebitke kako se kreću preko trojanskog polja. Ne razabire lica,

niti pojedine prilike. Napad na Troju nalik je na dolazak pli-

me, koplja i oklopi bljeskaju kao krljušti na suncu. Grci su natjerali

Trojance na povlačenje, kako je Patroklo i rekao. On će se ubrzo vra-

titi i Agamemnon će kleknuti. Ponovno će biti sretni.

Ali ne osjeća se tako. Nešto je u njemu otupjelo. Uzbibano po-

lje podsjeća ga na Gorgonino lice, koje ga polako pretvara u kamen.

Zmije se izvijaju i vijugaju pred njim, skupljajući se u tamnom čvoru

u podnožju Troje. Pao je neki kralj ili princ i sad se bore za njegovo

tijelo. Tko? Zaklanja dlanom oči, ali ne vidi ništa jasnije. Patroklo će

mu reći što se dogodilo.

Vidi to u dijelovima. Ljudi prilaze niza žal prema taboru. Odisej

šepa uz ostale kraljeve. Menelaj nešto nosi u rukama. Postrani visi

noga umrljana travom. Uvojci raščupane kose izviruju iz nečega što

je poslužilo kao mrtvački pokrov. Tupa obamrlost sad je milosrdna.

Tih posljednjih nekoliko trenutaka. A onda pad.

Grabi mač da si prereže grlo. Tek kad mu se ruka vraća prazna,

sjeti se: mač je dao meni. Onda ga Antiloh hvata za zapešća i svi go-

vore u isti mah. On vidi samo tkaninu s krvavim mrljama. Uz urlik

295

baca Antiloha od sebe, ruši Menelaja na tlo. Pada na tijelo. Spoznaja ga

preplavljuje, oduzima mu dah. Iz njega se otkida vrisak, iščupan iz nutrine.

Zatim još jedan, i još jedan. Grabi kosu rukama i čupa je s glave. Zlatni

pramenovi padaju na okrvavljeno tijelo. Patroklo, go-vori on, Patroklo.

Patroklo. Ponavlja i ponavlja sve dok to ne posta-ne puki zvuk. Negdje kleči

Odisej, nagovara ga na jelo i piće. Njemu pada krvavi mrak na oči i gotovo ga

ubija na mjestu. Ali morao bi me pustiti. Ne može. Drži me tako čvrsto da

osjećam slabe otkucaje u njegovim grudima, poput krila noćnog leptira. Samo

jeka, posljed-nji tračak duše još povezan s mojim tijelom. Mučenje.

Briseida trči prema nama, izobličena lica. Naginje se nad tijelo, a iz njezinih

lijepih tamnih očiju prolijevaju se suze tople poput ljetne kiše. Prekriva lice

rukama i nariče. Ahilej je ne gleda. Čak je i ne vidi. Ustaje.

„Tko je to učinio?" Glas mu je strašan, napuknuo i slomljen.„Hektor", kaže Menelaj. Ahilej grabi svoje golemo koplje od jase-na i trga se

da se oslobodi ruku koje ga drže.

Odisej ga hvata za ramena. „Sutra", kaže mu. „Ušao je u grad. Su-tra. Slušaj

me, sine Pelejev. Sutra ga možeš ubiti. Kunem ti se. Sad moraš jesti i odmoriti

se."

Ahilej plače. Drži me u naručju i neće jesti, niti izgovoriti bilo koju riječ

osim mojeg imena. Vidim mu lice kao kroz vodu, kao što riba vidi sunce. Suze

mu teku niz lice, ali ja ih ne mogu otrti. Ovo je sad moj element, ovaj poluživot

duše koja nije pokopana.

Dolazi njegova majka. Čujem je, zvuk valova koji se valjaju na obali. Ako sam

joj se gadio dok sam bio živ, još joj je gore zateći moje truplo u sinovim rukama.

„Mrtav je", kaže ona bezizražajnim glasom.„Hektor je mrtav", kaže on. „Sutra."„Nemaš oklop."„Ne treba mi." Pokazuje zube, govorenje mu je napor.

296

Ona posegne, blijeda i hladna, da ukloni njegove ruke s mene. „Sam si je to

učinio", kaže ona.

„Ne diraj me!"Ona se povlači, promatra ga kako me ljulja u naručju.„Donijet ću ti oklop", kaže ona.I to traje i traje, svako malo otvara se šatorsko krilo, neko lice upitno

proviruje. Feniks, Automedon ili Mahaon. Napokon, Odisej. „Agamemnon te

došao vidjeti i vratiti djevojku." Ahilej ne kaže: Već se vratila. Možda i ne zna.

Dva muškarca gledaju se licem u lice u treperavu svjetlu svije-ća.

Agamemnon se nakašljava. „Vrijeme je da zaboravimo što nas je dijelilo. Došao

sam ti dovesti djevojku, Ahileju, dobro je i nije joj učinjeno ništa nažao." Zastaje,

kao da očekuje bujicu zahvalnih ri-ječi. Ali nema ničega osim tišine. „Doista,

mora da nam je neki bog uzeo pamet da nas tako posvađa. Ali to je sada iza nas i

ponovno smo saveznici." Ovo posljednje izgovara glasno da bi ga dobro čuli ljudi

koji promatraju sa strane. Ahilej ne odgovara. On zamišlja kako ubi-ja Hektora.

Samo ga to drži na nogama.

Agamemnon oklijeva. „Prinče Ahileju, čujem da ćeš se sutra boriti?"„Da." Iznenađuje ih brzina njegova odgovora.„Vrlo dobro, to je vrlo dobro." Agamemnon čeka još trenutak. „Hoćeš li se i

poslije toga boriti?"

,Ako želiš", kaže Ahilej. „Meni je svejedno. Uskoro ću biti mrtav."Svi u blizini pogledavaju se. Agamemnon se sabire.„U redu. Mi smo svoje račune riješili." Već je na odlasku, ali onda zastane.

„Zao mi je što čujem da je Patroklo poginuo. Hrabro se da-nas borio. Znaš li da je

on ubio Sarpedona?"

Ahilej podiže pogled. Oči su mu podlivene krvlju i mrtve. „Da je barem

pustio da svi izginete."

Agamemnon je previše zapanjen da bi mu odgovorio. U tajac se umiješa

Odisej. „Ostavit ćemo te da oplakuješ pokojnika, prinče Ahileju."

297

Briseida kleči pokraj mojeg tijela. Donijela je vodu i platno i pere mi krv i

zemlju s kože. Ruke su joj blage, kao da pere novorođen-če, a ne mrtvu stvar.

Ahilej otvara šator i oči im se susretnu iznad mojeg tijela.

„Makni se od njega", kaže on.„Još malo pa sam završila. Ne zaslužuje ležati u prljavštini."„Ne želim tvoje ruke na njemu."Oči su joj oštre od suza. „Misliš da si jedini koji ga je volio?"„Van. Van!"„Više ti je stalo do njega sad kad je mrtav nego dok je živio", kaže ona glasom

gorkim od boli. „Kako si ga mogao pustiti da ode? Znaš da se nije znao boriti!"

Ahilej urla i razbija zdjelu. „Van!"Briseida se ne miče. „Ubij me. To ga neće vratiti. Vrijedio je deset puta više

od tebe. Deset! A ti si ga poslao u smrt!"

Zvuk koji ispušta jedva da je ljudski. „Htio sam ga zaustaviti! Re-kao sam mu

da ne ide sa žala!"

„Ti si ga natjerao da ide u boj." Briseida korača prema njemu. „Borio se da te

spasi, tebe i taj tvoj prevažni ugled. Jer nije mogao podnijeti da ti patiš!"

Ahilej spušta lice u ruke. Ali ona ne popušta. „Nikad ga nisi za-služivao. Ne

znam zašto te je on uopće volio. Tebi je stalo samo do sebe i ni do koga drugoga!"

Ahilej diže pogled da sretne njezin. Ona se boji, ali se ne povlači. „Nadam se

da će te Hektor ubiti."

Dah mu struže u grlu. „Misliš li da se ja također ne nadam tome?" pita.Plače dok me podiže na našu postelju. Moje mrtvo tijelo je omlita- vjelo; u

šatoru je toplo i ubrzo će se osjetiti vonj. Njemu kao da je sve-jedno. Privija me

uza se cijelu noć, pritišće moje hladne ruke na usne.

298

U zoru, njegova se majka vraća sa štitom, mačem i štitnikom za grudi, tek

iskovanima od još tople bronce. Gleda ga kako se naoru-žava, i ne pokušava

razgovarati s njim.

On ne čeka Mirmidonce ni Automedona. Trči uza žal, pokraj Grka koji su se

okupili da vide što će biti. Oni grabe oružje i slijede ga. Ne žele to propustiti.

„Hektore!" urla on. „Hektore!" Probija put kroz trojanske redove, pred sobom

drobi prsa i lica, satire ih meteorom svoje srdžbe. Prije nego što njihova tijela

padnu na tlo, već je nestao. Trava, istanjena od deset godina vojevanja, pije

bogatu krv kneževa i kraljeva.

A opet mu Hektor izmiče, vijuga između bojnih kola i vojnika, uz božansku

sreću. Nitko ga ne zove kukavicom zato što bježi. Neće po- živjeti bude li

uhvaćen. Nosi Ahilejev oklop, prepoznatljiv štitnik za grudi s likom feniksa, što

ga je našao pokraj mojeg tijela. Ljudi zure dok njih dvojica prolaze; izgleda

gotovo kao da Ahilej lovi samoga sebe.

Uzbibanih grudi, Hektor juri prema širokoj trojanskoj rijeci Ska- mandar.

Voda joj se presijava kao bijelo zlato, od kamenja na dnu korita, žutih stijena po

kojima je Troja poznata.

Riječna voda sad nije zlatna, nego blatnjavo, mutno crvena, zagu-šena

leševima i oklopima. Hektor se baca u valove i pliva, zasijecajući rukama između

kaciga i tijela što se valjaju u vodi. Dokopa se druge obale; Ahilej skače u vodu za

njim.

Iz rijeke se odjednom uspravlja golema prilika da mu prepriječi put. Prljava

vodurina slijeva mu se niz mišićava ramena, cijedi mu se iz crne brade. Viši je od

najvišeg smrtnika, nabujao od snage kao po-toci u proljeće. On voli Troju i

njezine stanovnike. Ljeti mu prinose vino za žrtvu ljevanicu i bacaju vijence da

plutaju po njegovoj vodi. Najviše ga štuje Hektor, princ Troje.

Ahileju je lice uprskano krvlju. „Nećeš me spriječiti da dodem do njega."

299

Riječni bog Skamandar podiže debeli štap, velik poput debla ka-kva drveta.

Ne treba mu oštrica: jedan udarac ovim štapom smrskao bi kosti, slomio vrat.

Ahilej ima samo mač. Koplja više nema, ostala su zabijena u tijelima.

„Vrijedi li to tvojeg života?" kaže bog.Ne. Molim te. Ali nemam glasa kojim bih govorio. Ahilej gazi u rijeku i

podiže mač.

Rukama širokima poput muških grudi, riječni bog zamahne šta-pom. Ahilej

se sagne i zatim se premetne preko glave, preskočivši pre-ko štapa kad se spustio

u drugom zamahu. Osovi se na noge i nasrne, vitlajući mačem prema

nezaštićenim prsima boga. S lakoćom, gotovo nemarno, bog se uklanja s puta.

Vršak mača prolazi bezopasno pokraj njega, kako nije nikad dosad.

Bog napada. Njegovi zamasi tjeraju Ahileja natrag preko naplav- ljena otpada

koji je obrubio rijeku. Stapom mlati kao čekićem: ka-plje vode pršte u širokom

luku kad tresne njime po površini rijeke. Ahilej svaki put mora odskočiti. Voda

kao da ga ne vuče kako bi vu-kla nekog drugoga.

Ahilejev mač bljeska brže od misli, ali ne može dohvatiti boga. Ska-mandar

svaki udarac odbija svojim moćnim štapom, prisiljava ga da bude brži i onda još

brži. Bog je star, star kao prvi led koji se otopio s ledenjaka, i lukav je. Zna svaki

boj koji se vodio na ovim ravnicama i nema toga što on nije vidio. Ahilej

usporava, izmoren od napora obrane od božanske snage dok je naoružan samo

tankom metalnom oštricom. Triješće leti kad im se oružje sudari, ali štap je

debeo kao Skamandarova noga, nema nade da bi se mogao slomiti. Bogu se na

licu ocrtava smiješak kad vidi koliko se često čovjek saginje da .izbje-gne njegove

udarce umjesto da ih uzvrati. Neumoljivo pojačava na-pad. Ahileju se lice grči

od napora i usredotočenosti. Bori se na rubu, na samom rubu snage. Napokon, on

ipak nije bog.

Vidim ga kako se sabire, priprema se za konačni, očajnički napad. Zakoračuje

i munjevitom brzinom zamahuje mačem prema glavi boga.

300

Na djelić sekunde, Skamandar se mora nagnuti unatrag da izbjegne udarac. To je

trenutak koji treba Ahileju. Vidim kako mu se mišići napinju za taj posljednji,

jedan jedini ubod; skače.

Prvi put u cijelom svojem životu nije dovoljno brz. Bog presijeca udarac i

silovito ga odbacuje u stranu. Ahilej se spotiče. Tako nepri-mjetno, samo

najmanji znak da je izgubio ravnotežu, da to gotovo i ne vidim. Ali bog vidi. U

toj stanci, u tom malenom odsječku vreme-na što ga je otvorio posrtaj, baca se na

njega, podlo i pobjedonosno. Drvo se obrušava u ubojitu luku.

Morao je znati, a i ja sam morao znati. Te noge nikad nisu posr-nule,

nijedanput, sve vrijeme otkako ih poznajem. Ako se dogodila pogreška, nije

proizašla iz tih finih kostiju i lijepo oblikovanih taba-na. Ahilej je na udicu

stavio mamac ljudske slabosti i bog se uhvatio.

Kad Skamandar zamahne, otvara se nebranjeno mjesto i Ahilejev mač nasrće

ravno onamo. U božjim se slabinama rascvala duboka rana, a rijeka ponovno teče

zlatna, obojena ihorom koji se izlijeva iz vena njezina gospodara.

Skamandar neće umrijeti. Ali sad mora odšepesati, oslabljen i is-crpljen, u

planine, na izvor svojih voda, da liječi ranu i obnovi snagu. Utone u svoju rijeku

i nestaje.

Ahileju je lice prljavo od znoja, dah hrapav. Ali ne staje. „Hekto- re!" urla. I

opet počinje lov.

Negdje bogovi šapću:Pobijedio je jednoga od nas.Sto će se dogoditi ako napadne grad?Nije predvideno da Troja još padne.A ja mislim: ne bojte se za Troju. On želi samo Hektora. Hektora i nikoga

više. Kad Hektor bude mrtav, prestat će.

U podnožju visokih zidina Troje smjestio se malen gaj, gdje raste sveti,

vitičasti lovor. Ondje Hektor napokon prestaje trčati. Ispod grana lovora dvojica

muškaraca stoje licem u lice. Jedan od njih je

301

tamnoput, noge su mu poput korijenja koje ruje duboko u zemlju. Nosi zlatni

štitnik za grudi i zlatnu kacigu, uglačane štitnike za pot-koljenice. Meni je taj

oklop sasvim dobro pristajao, ali on je veći od mene, širi. Na vratu mu se kovina

odvaja od kože, ostavljajući prazan prostor.

Lice onog drugoga izobličeno je tako da se ne prepoznaje. Odjeća mu je još

mokra od dvoboja u rijeci. Podiže koplje od jasena.

Ne, preklinjem ga. U ruci drži vlastitu smrt, vlastitu krv će pro-liti. Ne čuje

me.

Hektorove su oči razrogačene, ali više neće bježati. Kaže: „Učini mi ovo.

Predaj moje tijelo obitelji kad me ubiješ."

Ahilej ispušta glas kao da se guši. „Nema pogodbi između lavova i ljudi. Ubit

ću te i pojesti sirovoga." Vršak njegova koplja leti u ta-mnom vrtlogu, sjajan

poput večernje zvijezde, da se zabije u udubi-nu na Hektorovu vratu.

Ahilej se vraća u šator, gdje ga čeka moje tijelo. Crven je, crven i

hrđavocrven sve do lakata, do koljena i do vrata, kao da je plivao u golemim,

tamnim komorama srca i upravo izronio, još mokar od krvi. Za sobom vuče

Hektorovo tijelo na kožnatom remenu što mu ga je provukao kroz rupe izbušene

na petama. Uredna brada slije-pljena je od krvi, lice crno od krvave prašine.

Vukao ga je za kolima dok su konji galopirali.

Kraljevi Grčke ga čekaju.„Danas si slavio pobjedu, Ahileju", kaže Agamemnon. „Operi se i odmori, a

onda ćemo se gostiti u tvoju čast."

„Neću nikakvu gozbu." Gura se kroz njih vukući Hektora za sobom.»Okumorof, zove ga majka svojim najnježnijim glasom. Hitre sud-bine.

„Nećeš li jesti?"

„Znaš da neću."Dodiruje mu obraz rukom, kao da će otrti krv.

302

On se odmiče. „Prestani", kaže joj.Lice joj se na trenutak prazni od svakog izraza, tako brzo da on to i ne

primjećuje. Kad progovori, glas joj je opor.

„Vrijeme je da vratimo Hektorovo tijelo njegovoj obitelji kako bi ga mogli

pokopati. Ubio si ga, osvetio si se. To je dovoljno."

„Nikad neće biti dovoljno", kaže on.Prvi put od moje smrti on tone u isprekidan, drhtav san.Ahileju. Ne mogu podnijeti da te vidim tako tužnoga.Udovi mu se trzaju i tresu.Daj nam obojici mir. Spali me i pokopaj me. Čekat ću te medu

sje-nama. Ja...

Ali on se već budi. „Patroklo! Čekaj me! Ovdje sam!"Trese tijelo pokraj sebe. Kad mu ne odgovaram, ponovno bri-zne u plač.Ustaje u zoru i vuče Hektorovo tijelo oko zidina grada da ga vidi cijela Troja.

Ponovno to radi u podne, a onda opet uvečer. Ne pri-mjećuje kako Grci

odvraćaju pogled od njega. Ne primjećuje kako im se usne stanjuju od

neodobravanja kad prolazi pokraj njih. Koli-ko dugo može ovo trajati?

Tetida ga čeka u šatoru, visoka i uspravna poput plamena.„Sto želiš?" Baca Hektorovo tijelo pokraj vrata.Na obrazima joj se rumene mrlje, kao krv prolivena po mramoru. „Moraš

prestati s tim. Apolon se ljuti. Zeli ti se osvetiti."

„Neka se osveti." On kleči, zagladuje mi kosu s čela. Omotan sam

pokrivačima da priguše vonj.

„Ahileju." Prilazi mu velikim koracima, hvata ga za bradu. „Slu-šaj me.

Otišao si predaleko s ovim. Neću te moći zaštititi od njega."

On trza glavom da se oslobodi i kesi zube. „I ne trebaš me štititi."Koža joj je bjelja nego što sam je ikad vidio. „Ne budi glup. Samo te moja

moć..."

303

„Čemu sve to?" Prekida je režeći. „On je mrtav. Može li ga tvoja moć vratiti u

život?"

„Ne", kaže ona. „Ništa ga ne može vratiti."On ustaje. „Misliš da ne vidim kako se raduješ? Znam da si ga mr-zila. Uvijek

si ga mrzila! Da nisi otišla Zeusu, sad bi bio živ!"

„On je smrtnik", kaže ona. „A smrtnici umiru."„Ja sam smrtnik!" vrišti on. „Čemu služi božanska moć ako ne može ovo?

Kakva korist od tebéi"

„Znam da si smrtan", kaže ona. Polaže svaku hladnu riječ kao da je pločica u

kakvu mozaiku. „Znam to bolje od bilo koga. Ostavi-la sam te predugo na

Pelionu. To te uništilo." Kratkim je zamahom pokazala na njegovu razderanu

odjeću, suzama umrljano lice. „Ovo nije moj sin."

Prsa mu se nadimaju i spuštaju. „Pa tko je onda on, majko? Nisam li dovoljno

slavan? Ubio sam Hektora. I koga još? Pošalji ih meni. Sve ću ih pobiti!"

Lice joj se krivi. „Ponašaš se kao dijete. Pir je sa svojih dvanaest godina više

muškarac nego što si ti."

„Pir." Uzdah umjesto riječi.„On će doći i Troja će pasti. Grad se ne može osvojiti bez njega, kažu

sudenice." Lice joj je obasjano.

Ahilej zuri u nju. „Dovela bi ga ovamo?"„On je novi Aristos Achaion"„Još nisam mrtav."„Kao da jesi." Riječi udaraju kao bič. „Znaš li što sam sve pretrpje-la da bih te

učinila velikanom? A sad ćeš to sve uništiti zbog ovoga?" Pokazuje moje tijelo u

raspadanju, lica zgrčena od gađenja. „Završila sam svoje. Više ništa ne mogu

učiniti da te spasim."

Crne oči kao da joj se smanjuju poput umirućih zvijezda. „Drago mi je što je

mrtav", kaže ona.

To je posljednje što će mu izgovoriti u životu.

304

T R I D E S E T D R U G O P O G L A V L J E

U gluho doba noći, kad čak i divlji psi drijemaju, a soveutihnu, u naš šator ulazi starac. Prljav je, odjeća mu je u

dronjcima, kosa slijepljena od pepela i prašine putova. Ha-

lje su mu mokre jer je preplivao rijeku. A opet, kad progovori, oči su

mu bistre. „Došao sam po svojeg sina", kaže.

Trojanski kralj prilazi Ahileju i klekne mu pred noge. Saginje si-

jedu glavu. „Hoćeš li poslušati očevu molitvu, moćni prinče Ftije,

najbolji medu Grcima?"

Ahilej zuri u starčeva ramena kao opčinjen. Ramena se tresu od

starosti, pognuta od bremena boli. Ovaj je čovjek imao pedeset sino-

va i izgubio ih je sve osim šačice.

„Saslušat ću te", kaže.„Neka te bogovi blagoslove zbog tvojeg milosrđa", kaže Prijam.

Ruke su mu prohladne na Ahilejevoj grozničavoj koži. „Noćas sam

prešao dugačak put ovamo, u nadi." Protresa ga nehotičan drhtaj: noć

je studena, njegova odjeća mokra. „Oprosti mi što sam pred tebe iza-

šao tako sirotinjski."

Te riječi kao da su probudile Ahileja. „Nemoj klečati", kaže on.

„Dopusti mi da ti donesem hrane i pića." Pruža mu ruku i pomaže

starom kralju da se osovi na noge. Daje mu suh ogrtač i meke jastu-

ke koje Feniks najviše voli, natače mu vina. Pokraj Prijamove nabo-

rane kože i polagana staračkog koraka, odjednom djeluje vrlo mlado.

305

„Hvala ti na gostoljubivosti", kaže Prijam. Naglasak mu je vrlo jak i govori

sporo, ali dobro zna grčki. „Čuo sam da si plemenit čovjek i toj se plemenitosti

predajem na milost i nemilost. Neprijatelji smo, ali za tebe se nikad nije govorilo

da si okrutan. Preklinjem te da vratiš tijelo mojeg sina kako bismo ga pokopali

da mu duša ne luta izgu-bljena." Dok govori, pazi da mu pogled slučajno ne

odluta do sjene koja leži licem nadolje u kutu šatora.

Ahilej zuri u tamu što se skupila medu dlanovima njegovih ruku. „Pokazuješ

hrabrost time što si ovamo došao sam", kaže. „Kako si ušao u tabor?"

„Vodila me milost bogova."Ahilej podiže pogled prema njemu. „Kako si znao da te neću ubiti?"„Nisam znao", kaže Prijam.Zavlada tajac. Hrana i vino stoje pred njima, ali ni jedan od njih niti jede niti

pije. Vidim Ahilejeva rebra kako se ocrtavaju pod tunikom.

Prijam očima nalazi drugo tijelo, moje, kako leži na krevetu. Tre-nutak

oklijeva. „To je... tvoj prijatelj?"

„Philtatos ', kaže Ahilej oštro. Najvoljeniji. „Najbolji od svih ljudi, a pao je

od ruke tvojeg sina."

„Zao mi je zbog tvojega gubitka", kaže Prijam. „I žao mi je što ti ga je oduzeo

baš moj sin. Ali opet te preklinjem da budeš milostiv. U boli ljudi moraju

pomagati jedni drugima, premda su neprijatelji."

„A što ako neću?" Riječi izgovara ukočeno.„Onda nećeš."Na trenutak nastupi tišina. „Još te mogu ubiti", kaže Ahilej.Ahileju.„Znam." Kraljev je glas tih, bez straha. „Ali vrijedi mi dati svoj ži-vot ako

duša mojeg sina napokon može biti spokojna."

Ahileju se oči pune suzama, pa odvraća pogled da starac to ne vidi.Prijamov je glas blag. „Ispravno je tražiti mir za mrtve. I ti i ja zna-mo da

nema mira za one koji ih nadžive."

„Nema", šapće Ahilej.

306

U šatoru se ništa ne miče, vrijeme kao da ne prolazi. Onda Ahi-lej ustaje.

„Bliži se zora, a ne želim da budeš u opasnosti na povrat-ku kući. Pozvat ću sluge

i narediti im da pripreme tijelo tvojeg sina."

Kad su otišli, ruši se pokraj mene na postelju, priljubljuje lice uz moj trbuh.

Koža mi je skliska od njegovih suza, koje ne prestaju teći.

Sutradan me nosi na lomaču. Briseida i Mirmidonci promatraju kako me

polaže na drvo i kresa kremenom. Plamenovi me okružuju i osjećam kako se

udaljavam od života, stanjujem se do najslabijeg drhtaja u zraku. Čeznem za

tamom i tišinom podzemnog svijeta, gdje ću napokon počivati u miru.

On skuplja moj pepeo vlastitim rukama, iako je to ženski posao. Stavlja ga u

zlatnu urnu, najljepšu u našem taboru, i okreće se prema Grcima koji ga

promatraju.

„Kad budem mrtav, zadužujem vas da pomiješate moj i njegov pepeo i

pokopate nas zajedno."

Hektor i Sarpedon su mrtvi, ali drugi junaci dolaze zauzeti njihova mjesta.

Anatolija obiluje saveznicima i mnogima koji se s njom žele udružiti protiv

osvajača. Prvi je Memnon, sin ružoprste zore, kralj Etiopije. Krupan čovjek,

taman, s krunom na glavi, stupa pred svo-jom postrojbom, vojnicima

tamnoputima kao i on, sjajnocrne kože. Zaustavlja se sa smiješkom punim

očekivanja. Došao je samo zbog jednog čovjeka, samo njega i nikog drugoga.

Taj čovjek izlazi dočekati ga naoružan samo kopljem. Štitnik za prsa nehajno

mu je pričvršćen, nekad svijetla kosa visi mu masna i neoprana. Memnon se

smije. Ovo će biti lako. Kad se složi na tlo, zgužvan oko dugog koplja od jasena,

smiješak mu je već iščeznuo s lica. Ahilej umorno čupa koplje iz njegova tijela.

Zatim stižu konjanice, golih grudi otkrivenih pogledima, kože sjaj-ne poput

nauljena drveta. Kosa im je očešljana s lica i svezana, ruke pune kopalja i

bodljikavih strjelica. Zaobljeni štitovi vise im sa scd-

307

la, u obliku polumjeseca, kao da su iskovani od mjeseca. Predvodi ih usamljena

prilika na doratu, raspuštene kose, tamnih, kosih anatol- skih očiju iz kojih

sijeva žestina — kao krhotine kamena što neumor-no pretražuju vojsku pred

njom. Pentesileja.

Nosi plašt i to je stoji glave: zbog njega ju je lako povući s konja i ona pada,

udova lakih i gipkih kao u mačke. Dočeka se sa spretnom lakoćom, a pritom

jednom rukom brzinom munje dograbi koplje privezano za sedlo. Čne na tlo,

spremna za napad. Iznad nje nad- vija se lice, namršteno, mračno, tupo. On više

ne nosi nikakav oklop, kožu cijelog tijela izlaže šiljcima i ubodima. Lice se sad

okreće prema njoj, u nadi, u čežnji.

Ona ubada kopljem, a Ahilejevo tijelo izmiče smrtonosnom vršku, nemoguće

okretno, nemjerljivo brzo. Mišići ga uvijek iznevjere, žele život umjesto spokoja

što ga donose koplja. Ona ponovno napada, a on preskače vršak njezina koplja,

skupivši se poput žabe, laka i ra-stezljiva tijela. Ispušta bolni jauk. Ponadao se jer

je već tolike poubi-jala. Jer je na svojem konju djelovala tako nalik na njega, tako

hitra i gipka, tako neumoljiva. Ali nije. Jedan jedini udarac kopljem ruši je na

tlo, a prsa su joj razderana kao polje pod plugom. Njezine žene vrište za njim -

od bijesa, od boli - dok on odlazi pognutih ramena.

Posljednji od svih je dječak Troilo. Držali su ga iza zidina kao osi-guranje:

najmlađi sin Prijamov, onaj za kojeg žele da preživi. Smrt njegova brata natjerala

ga je da izađe iz zidina. Hrabar je i budalast i neće slušati. Vidim kako se otima iz

ruku starije braće i skače u svoju dvokolicu. Juri mahnito naprijed, kao hrt

pušten s lanca, u potrazi za osvetom.

Držak koplja udara ga u prsa, koja su se tek počela širiti u prvoj muškosti.

Pada iz kola, jos držeći uzde, a uplašeni konji daju se u trk te ga povlače za

sobom. Vršak njegova koplja vuče se po tlu, zvekeće po kamenju i piše po prašini

svojim brončanim noktom.

Napokon se oslobađa uzda i ustaje, a noge i leđa izguljeni su mu i prekriveni

skorenom prašinom. Nađe se licem u lice sa starijim muš-

308

karcem, sjenom koja kao prikaza luta bojnim poljem, sablasna lica dok umorno

ubija čovjeka za čovjekom. Vidim da momak nema ni-kakvih izgleda, sa svojim

jasnim očima, odvažno uzdignutom bradom. Vršak koplja ulazi mu u meku

izbočinu vrata i tekućina se izlijeva po-put tinte, ugasle boje u sumraku što se

spušta oko nas. Dječak pada.

Iza zidina Troje užurbane ruke hitro napinju luk. Strijela je oda-brana i

prinčevske noge hitaju uza stube do kule što se nadvija nad bojnim poljem

mrtvaca i umirućih. Gdje čeka bog.

Paris s lakoćom pronalazi svoju metu. Čovjek se kreće sporo, kao bolestan i

ranjen lav, ali njegova zlatna kosa smjesta se razabire. Paris stavlja strjelicu u luk.

„Kamo da ciljam? Čuo sam da je neranjiv. Osim na.„On je čovjek", kaže Apolon. „Ne bog. Nastrijeli ga i umrijet će."Paris cilja. Bog prstom dodiruje krilce strjelice. Zatim puhne, laga-nim

dahom kao da će raspuhati maslačak ili pokrenuti barčice igrač-ke na vodi. I

strijela leti, ravno i nečujno, u luku što se svija nadolje prema Ahilej evim

leđima.

Ahilej čuje tiho zujanje njezina leta časak prije nego što ga strjeli- ca pogodi.

Okreće malo glavu, kao da želi vidjeti kako stiže. Sklapa oči i osjeća kako mu

vršak strjelice probija kožu, razgrće gusto tkivo mišića, provlači se pokraj

isprepletenih prstiju rebara. I tu je napo-kon srce. Krv mu se slijeva između

lopatica, tamna i gusta kao ulje. Ahilej se smiješi kad mu lice pada na tlo.

309

T R I D E S E T T R E Ć E P O G L A V L J E

M orske nimfe dolaze po tijelo vukući za sobom ha-Ije od morske pjene. Peru ga ružinim uljem i nektarom,

upleću mu cvijeće u zlatnu kosu. Mirmidonci mu podiž

omaču i polažu ga na nju. Nimfe jecaju dok ga guta plamen. Nje-

govo krasno tijelo zauvijek je izgubljeno u kostima i sivom pepelu.

Ali mnogi ne plaču. Briseida, koja stoji i gleda dok se nije utrnuo i

posljednji sjaj žeravice. Tetida, ravne kralježnice, raspuštene crne kose

što se izvija na vjetru poput zmija. Borci, kneževi i pučani. Skupljaju

se na udaljenosti, u strahu od sablasnog naricanja nimfa i Tetidinih

gromovitih očiju. Najbliži suzama je Ajant, s nogom koja zarasta u

zavojima. Ali on možda samo misli na vlastito promaknuće, koje je

tako dugo čekao.

Lomača sagorijeva i gasi se. Ako se pepeo brzo ne skupi, raznijet

će ga vjetrovi, ali Tetida, čiji je to zadatak, ne miče se. Napokon šalju

Odiseja da razgovara s njom.

On klekne pred nju. „Božice, htjeli bismo znati što želiš. Da mi

skupimo pepeo?"

Okreće se i gleda ga. Možda joj se u očima zrcali bol, možda ne.

Nemoguće je reći.

„Skupite pepeo. Zakopajte ga. Ja sam učinila sve što ću učiniti."

310

On saginje glavu. „Velika Tetido, tvoj je sin želio da mu pepeo bude

pokopan..."

„Znam što je želio. Radite kako vam drago. Mene se to ne tiče."Sluškinje su poslane da sakupe pepeo; donose ga u zlatnu urnu u kojoj ja

počivam. Hoću li osjetiti njegov pepeo dok pada u moj? Mi-slim na snježne

pahulje na Pelionu, hladne na našim vrelim obrazima. Čežnja za njim je poput

gladi, izdubila je u meni šuplju prazninu. Negdje me čeka njegova duša, ali ne

dopirem do nje. Pokopajte nas i napišite naša imena na grobu. Oslobodite

nas. Njegov se pepeo sliježe medu moj, a ja ne osjećam ništa.

Agamemnon saziva vijeće da rasprave o grobnici koju će sagraditi.„Trebali bismo je postaviti na polje gdje je pao", kaže Nestor.Mahaon vrti glavom. „Na žalu, pokraj agore, bit će u središtu svega."„To nipošto ne želimo. Da se svaki dan spotičemo preko nje", kaže Diomed.„Na brežuljku, mislim. Na uzvisini pokraj njihova tabora", kaže Odisej.Gdje god, gdje god, gdje god.„Došao sam zauzeti mjesto svojeg oca." Zvonki glas zasiječe kroz prostoriju.Kneževi naglo okreću glave prema ulazu u šator. Ondje, ocrtan na vratima,

stoji dječak. Kosa mu je jarko crvena, boje plamenih kresta; lijep je, ali na neki

hladan način, kao zimsko jutro. Samo najtuplji ne mogu pogoditi na kojeg oca

misli. Otisnut je na svakoj crti nje-gova lica, tako mu je nalik da mi se srce

slama. Samo mu je brada drukčija, pod oštrim se kutom spušta prema unutra u

zašiljeni vrh.

„Ja sam Ahilejev sin", objavi on.Kraljevi zure. Većina ih nije ni znala da Ahilej ima sina. Samo je Odisej

dovoljno sabran da progovori: „Možemo li znati kako se zove Ahilejev sin?"

311

„Ime mi je Neoptolem. Zovu me Pir." Vatra. Ali nema ničeg va-trenoga u

njemu, osim boje kose. „Gdje je mjesto mojeg oca?"

Idomenej sjedi na njemu. Ustaje. „Ovdje."Pir očima odmjerava kretskoga kralja. „Opraštam ti preuzetnost. Nisi znao da

dolazim." Sjeda. „Vladaru Mikene, vladaru Sparte." Jed-va primjetan naklon

glavom. „Nudim se vašoj vojsci."

Agamemnonu se na licu vidi da se bori između nevj erice i neza-dovoljstva.

Mislio je da je završio s Ahilejem. A i dječakovo držanje je čudno, uznemiruje

ga.

„Ne izgledaš mi dovoljno odraslo."Dvanaest godina. Dvanaest mu je godina.„Živio sam s bogovima ispod mora", kaže. „Pio sam njihov nek-tar i gostio se

ambrozijom. Sad sam došao izvojevati ovaj rat za vas. Suđenice su rekle da Troja

neće pasti bez mene."

„Sto?" Agamemnon je užasnut.„Ako je tako, doista nam je drago što si s nama", kaže Menelaj. „Govorili smo

o grobnici tvojeg oca, gdje da je izgradimo."

„Na brijegu", kaže Odisej.Menelaj kima glavom. „Prikladno mjesto za njih." „Njih?"Nastupi kratki tajac.„Za tvojeg oca i njegova družbenika. Patrokla."zašto bi taj čovjek trebao biti pokopan pokraj Aristosa Achaionái"Zrak se zgusnuo od napetosti. Svi čekaju što će Menelaj odgovoriti.„Tako je tvoj otac želio, prince Neoptoleme, da njihov pepeo po-čiva

zajedno. Ne možemo pokopati jednog bez drugoga."

Pir podiže šiljatu bradicu. „Robu nije mjesto u gospodarevoj grob-nici. Ako

im je pepeo pomiješan, to ne možemo ispraviti, ali neću dopustiti da se umanji

slava mojeg oca. Spomenik će se podignuti za njega i samo za njega."

Nemojte dopustiti da bude tako. Nemojte me ostaviti ovdje bez njega.Kraljevi se pogledavaju.

312

„U redu", kaže Agamemnon. „Bit će kako ti kažeš."Ja sam samo zrak i misao i ne mogu poduzeti ništa.Sto je veći spomenik, to je veći junak. Kamen što su ga Grci iskle- sali za

njegov grob golem je i bijel, uzdiže se u nebesa. AHILEJ, piše na njemu. Stajat će

ovdje njemu na spomen i govoriti svim putnicima namjernicima: živio je i umro

i ponovno živi u sjećanju.

Na Pirovu se stijegu ustobočio znak Skira, zemlje njegove majke, a ne Ftije. I

njegovi su vojnici sa Skira. Automedon je postrojio Mir- midonce i žene u

dobrodošlici, kako dolikuje. Gledaju kako se Pir primiče obalom, njegove

blistave postrojbe oboružane netom skova-nim oružjem, njegovu zlatnocrvenu

kosu, koja plamti poput plame-na na modrini neba.

„Ja sam Ahilejev sin", kaže im on. „Po pravu nasljedstva i rođenja, vi ste sad

moje vlasništvo. Vaša odanost pripada meni." Upire pogled u ženu koja stoji

oborena pogleda, sklopljenih ruku. Prilazi joj i ru-kom joj podiže bradu.

„Kako se zoveš?" pita je.„Briseida."„Cuo sam za tebe", kaže on. „Ti si razlog zašto se moj otac više nije htio

boriti."

Te noći šalje svoje stražare po nju. Drže joj ruke dok je vode u nje-gov šator.

Ona je pokorno prignula glavu i ne opire se.

Satorsko se krilo otvara i guraju je unutra. Pir se izvalio na stolcu, jedna mu

se noga nehajno ljulja viseći preko rukohvata. Ahilej je tako nekoć znao sjediti.

Ali oči mu nikad nisu bile takve, prazne poput bez-dana crnog oceana u kojem

nema ničega osim beskrvnih tijela riba.

Ona klekne. „Gospodaru."„Moj je otac raskinuo s vojskom zbog tebe. Mora da si bila dobra ropkinja

priležnica."

Briseidi su oči najtamnije što mogu biti i zasjenjene tako da joj skrivaju misli.

„Velika mi je čast, gospodaru, što to kažete. Ali mislim da nisam ja bila razlog što

se više nije htio boriti."

„Nego zašto onda? Po tvojem ropskom mišljenju?" Jedna se pre-cizna obrva

podiže. Zastrašujuće je promatrati ga kako s njom razgo-vara. Nalik je na zmiju,

nikad ne znaš gdje će udariti.

„Ja sam mu bila ratni plijen, a Agamemnon ga je uvrijedio kad me je uzeo. To

je sve."

„Nisi li mu ti bila ropkinja priležnica?"„Ne, gospodaru."„Prestani." Glas mu je oštar. „Nemoj mi više lagati. Ti si najbolja žena u

taboru. Bila si njegova."

Ramena joj se malo podižu. „Ne bih htjela da mislite o meni bolje nego što

zaslužujem. Nikad nisam imala takvu sreću."

„Zašto? Nešto nije u redu s tobom?"Ona oklijeva. „Gospodaru, jeste li čuli za muškarca koji je poko-pan s vašim

ocem?"

Lice mu postaje bezizražajno. „Naravno da nisam čuo za njega. On je nitko i

ništa."

„Ali vaš ga je otac duboko volio i poštovao. Bilo bi mu drago da zna da su

pokopani zajedno. Ja mu uopće nisam bila potrebna."

Pir zuri u nju.„Gospodaru..."„Tišina." Riječ puca nad njom poput biča. „Pokazat ću ti što znači lagati

Aristosu Achaionu? Ustaje. „Dođi ovamo." Tek mu je dvanaest godina, ali ne

izgleda tako. Ima tijelo odrasla muškarca.

Njoj se oči šire. „Gospodaru, oprostite ako sam rekla nešto što vam nije po

volji. Pitajte koga želite, Feniksa ili Automedona. Reći će vam da nisam lagala."

„Nešto sam ti zapovjedio."Ona stoji, ruke joj prtljaju u naborima haljine. Bježi, šapćem joj. Ne prilazi

mu. Ali ona mu prilazi.

314

„Gospodaru, što želite od mene?"On zakorači prema njoj, oči mu blistaju. „Sto god mi padne na pamet."Ne vidim odakle se stvorio bodež. Odjednom joj je u ruci i zama- huje prema

njemu. Ali ona još nikad nije ubila čovjeka. Ne zna kako jako treba zabiti nož,

niti s koliko mnogo uvjerenja. A on je brz, već se uklanja izvijajući tijelo. Bodež

mu siječe kožu, para je u ispreki-danoj crti, ali ne ulazi u meso. On je okrutno

pljusne, tako da ona umalo pada na tlo. Zavitla mu nož u lice i bježi.

Izlijeće iz šatora, prolazi pokraj presporih ruku stražara, niza žal i u more. Pir

je iza nje, tunika mu je razderana, po trbuhu mu se cije-di krv. Stane pokraj

zapanjenih stražara i od jednoga smireno uzima koplje iz ruku.

„Sad", potiče ga stražar. Jer već je prošla pjenu valova što se razbi-jaju na

obali, zagazila u dublje more.

„Još malo", mrmlja Pir.Udovi joj se dižu i spuštaju u sive valove poput ravnomjerna lepe- ta krila.

Uvijek je najbolje plivala od nas troje. Znala nam se hvaliti kako je jedanput

plivala do Tenedosa, dokud treba dva sata barkom. U meni divlja pobjedonosan

ushit dok se ona sve više udaljava od obale. Jedini čovjek čije bi je koplje moglo

stići je mrtav. Slobodna je.

Jedini čovjek osim sina tog čovjeka.Koplje leti s kraja žala, bešumno i nepogrešivo. Vršak joj udara u leda, kao

kamen bačen na list koji pluta na površini. Crna je voda guta cijelu, odjednom, u

jednom gutljaju.

Feniks šalje čovjeka, ronioca, da potraži njezino tijelo, ali ne nalazi ga. Možda

su njezini bogovi ljubazniji od naših pa će naći mir. Dao bih ponovno svoj život

samo da to bude tako.

Proročanstvo je točno proreklo. Sad kad je došao Pir, Troja pada. Naravno,

nije sve obavio sam. Tu je onaj konj, pa Odisejev naum, kao i cijela vojska. Ali on

je taj koji ubija Prijama. On je taj koji hvata

315

Hektorovu ženu Andromahu, koja se sakrila u podrumu sa sinčićem. Čupa joj

dijete iz ruku i udara mu glavom o kameni zid, tako snažno da mu lubanja puca

poput komada trula voća. Čak se i Agamemnon zgrožen trgnuo kad je to čuo.

Kosti grada polomljene su i isisane do srži. Grčki kraljevi pune potpalublja

njegovim zlatnim stupovima i princezama. Brže nego što sam mogao zamisliti da

je moguće, rastavljaju tabor, svi su šatori smotani i odloženi, stoka zaklana i

spremljena. Zal je pust i ogoljen, kao kostur s kojeg je oglodano sve meso.

Progonim ih u snovima. Ne odlazite, molim ih. Ne dok mi niste darovali

mir. Ali ako me tko i čuje, nitko mi ne odgovara.

Pir traži da se prinese posljednja žrtva za njegova oca večer prije nego što svi

otplove. Kneževi se okupljaju oko grobnice, a Pir pred-vodi obred, uvijek u

pratnji svojih zarobljenica kraljevske krvi, An- dromahe, kraljice Hekabe i

mlade princeze Poliksene, koje ga prate u stopu. Vuče ih sa sobom kamo god ide,

kao trajni znak pobjede.

Kalhant vodi bijelu junicu do podnožja grobnice. Ali kad posegne za nožem,

Pir ga zaustavlja. „Jedna jedina junica. Je li to sve? Ista žrtva koju bi prinio za

bilo kojeg čovjeka? Moj je otac bio Aristos Achaion. Bio je najbolji medu vama,

a njegov ga je sin i nadmašio. I opet škrtarite?"

Pirova ruka hvata princezu Poliksenu za bezobličnu haljinu koja joj leprša

na vjetru i vuče je prema oltaru. „Ovo zaslužuje duša mojeg oca."

Neće to učiniti. Neće se usuditi.Kao da mi odgovara, Pir se smiješi. „Ahilej je zadovoljan", kaže i prereže joj

grlo.

I sad to osjećam, mlaz soli i željeza. Potekao je po travi ispod koje smo

pokopani te me zagušio. Kažu da mrtvi traže krv, ali ne ovako. Ne ovako.

Grci sutra odlaze, a ja sam izvan sebe.Odiseju.On spava laganim snom, kapci mu titraju.

316

Odiseju. Slušaj me.Trza se. Nema spokoja čak ni u snu.Kad si ga došao tražiti pomoć, odgovorio sam ti. Nećeš li ti meni sad

odgovoriti? Znaš što mije on bio. Vidio si prije nego što si nas doveo

ova-mo. Naš mir sad ovisi o tebi.

„Ispričavam se što ti smetam ovako kasno, prinče Pire." Nudi mu svoj

najsrdačniji smiješak.

„Ja ne spavam", kaže Pir.„Kako prikladno. Nije ni čudo da stigneš obaviti toliko više toga od nas

ostalih."

Pir ga promatra stisnutih čiju, ne može odrediti podruguje li mu se Odisej.„Vina?" Odisej podiže mješinu.„Pa valjda." Pir bradom pokaže dva pehara. „Ostavi nas", kaže An- dromahi.

Dok ona skuplja svoju odjeću, Odisej natače vino.

„No. Sigurno si zadovoljan sa svime što si ovdje postigao. Junak u trinaestoj

godini? Malo se muškaraca može time pohvaliti."

„Ni jedan." Glas mu je hladan. „Sto želiš?"„Bojim se da me na ovo naveo rijetki napadaj grizodušja." „O?"„Sutra isplovljujemo i ostavljamo mnoge poginule Grke za nama. Svi su

propisno pokopani, s imenom koje obilježava spomen na njih. Svi osim jednoga.

Nisam osobito pobožan čovjek, ali ne sviđa mi se pomisao na duše koje tumaraju

među živima. Volim se opustiti a da me ne proganjaju nespokojni duhovi."

Pir ga sluša, usnica zategnutih u blagom gađenju, koje kao da ga nikad nije

napuštalo.

„Ne mogu reći da sam bio prijatelj tvojeg oca, niti je on bio moj prijatelj. Ali

divio sam se njegovoj vještini i cijenio ga kao vojnika. A u deset godina upoznaš

čovjeka, htio-ne htio. I zato ti sad mogu reći kako ne vjerujem da bi on htio da

Patroklo bude zaboravljen."

■I T

Pir se ukoči. „Je li to rekao?"„Tražio je da se njihov pepeo pomiješa, tražio je da ih se pokopa zajedno, kao

jednoga. U tom smislu, mislim da možemo reći kako je to htio." Prvi put sam

zahvalan na njegovoj pameti.

„Ja sam mu sin. Ja sam onaj koji će odrediti što njegov duh želi."„Upravo sam zato i došao tebi. Mene se ovo osobno ne tiče. Ja sam samo

čestit čovjek koji voli vidjeti da je sve po pravdi."

„Je li u redu da slava mojeg oca bude umanjena? Okaljana nazoč-nošću

jednog pučanina?"

„Patroklo nije bio pučanin. Bio je rođen kao kraljević i prognan. Hrabro je

služio u našoj vojsci i mnogi su ga cijenili. Ubio je Sarpe- dona, prvoga do

Hektora."

„U oklopu mojeg oca. Sa slavom mojeg oca. On svoje slave nema."Odisej naginje glavu u stranu. „Istina. Ali slava je čudna stvar. Neki se ljudi

proslave nakon smrti, neki polako izblijede i padnu u zabo-rav. Ono čemu se

jedan naraštaj divi, drugome je gnjusno." Raširi široke ruke. „Ne možemo znati

tko će preživjeti holokaust sjećanja. Tko zna?" Smiješi se. „Možda ću jednog dana

čak i ja biti poznat. Možda poznatiji od tebe."

„Sumnjam."Odisej sliježe ramenima. „To ne možemo znati. Mi smo samo lju-di, kratki

plamsaj baklje. Oni koji dolaze iza nas mogu nas uzvisiti ili poniziti kako ih

volja. Patroklo je možda od onih koji će u buduć-nosti dobiti više mjesto."

„Nije."„Onda će to biti dobro djelo. Djelo milosrđa i pobožnosti. Odat ćeš ocu

počast, a pokojniku dati počinak."

„On je mrlja na časti mojeg oca i mrlja na mojoj časti. Neću to dopustiti.

Uzmi svoje kiselo vino i idi." Pirove su riječi oštre poput loma suhih grana.

Odisej ustaje, ali ne odlazi. „Imaš li ženu?" pita.„Naravno da nemam."

318

„Ja imam ženu. Nisam je vidio deset godina. Ne znam je li mrtva, ne znam

hoću li ja umrijeti prije nego što joj se vratim."

Uvijek sam mislio da je ta žena neka šala, izmišljotina. Ali glas mu više nije

blag. Svaka riječ stiže polako, kao da je izvlači iz velike dubine.

„Utjeha mi je da ćemo biti zajedno u podzemnom svijetu. Da ćemo se sresti

ondje, ako već ne u ovome životu. Ne bih htio biti ondje bez nje."

„Moj otac nije imao takvu ženu", kaže Pir.Odisej gleda u neumoljivo lice mladog čovjeka. „Dao sam sve od sebe", kaže.

„Neka se pamti da sam se trudio."

Ja pamtim.Grci otplovljuju, a s njima odlazi i moja nada. Ne mogu ih slijedi-ti. Vezan

sam za ovo tlo gdje leži moj pepeo. Omatam se oko kame-nog spomenika na

njegovu grobu. Možda je hladan na dodir, možda je topao. Ne znam. AHILEJ,

piše na njemu, i ništa više. Otišao je u podzemni svijet, a ja sam ovdje.

Ljudi obilaze njegov grob. Neki se drže podalje, kao da se boje da bi se njegov

duh mogao ukazati i izazvati ih na boj. Drugi stoje blizu podnožja da vide

prizore iz njegova života uklesane u kamen. Malo su na brzinu izrađeni, ali

dovoljno se dobro vide. Ahilej ubija Memnona, ubija Hektora, ubija Pentesileju.

Ništa do smrti. Tako bi mogao izgledati Pirov grob. Hoće li ga ovako pamtiti?

Dolazi Tetida. Promatram je dok joj trava vene pod nogama. Već dugo nisam

osjetio takvu mržnju prema njoj. Ona je stvorila Pira i voljela ga više od Ahileja.

Razgledava prizore na grobnici, smrt za smrću. Posegne rukom kao da će ih

dodirnuti. Ne mogu to podnijeti.

Tetido, kažem.Ruka joj se u/, trzaj odmiče od kamena. I ona nestaje.

319

Poslije se vraća. Tetido. Ne pokazuje da me je čula. Samo stoji i gleda sinov

grob.

Ja sam pokopan ovdje. U grobu tvojeg sina.Ne kaže ništa. Ne radi ništa. Ne čuje me.Dolazi svaki dan. Sjedi u podnožju groba i čini mi se kao da kroza zemlju

osjećam njezinu hladnoću, lagan, peckav miris soli. Ne mogu je otjerati, ali

mogu je mrziti.

Rekla si da gaje Hiron upropastio. Ti si božica, i ledena si, i ništa ne

znaš. Ti si ta koja gaje uništila. Vidi kako će ga sada pamtiti. Ubio je

Hektora, ubio je Troila. Pamtit će ga po okrutnostima koje je počinio u

boli.

Lice joj je kao goli kamen. Ne miče se. Dani svanjuju i gase se.Možda se takvo što smatra vrlinom medu bogovima. Ali kakve slave

ima u oduzimanju života? Mi tako lako umiremo. Hoćeš li ga pretvoriti u

drugog Pira? Daj da priče o njemu budu više od ovoga.

„Kako više?" kaže ona.Napokon se ne bojim. Sto mi još može učiniti nažao?Kako je vratio Hektorovo tijelo Prijamu, kažem. To se mora pamtiti.Ona dugo šuti. „I?"Njegova vještina u sviranju lire. Njegov lijep glas.Ona kao da nešto čeka.Djevojke. Uzimao ih je da ne bi patile u rukama drugih kraljeva.„To je bila tvoja rabota."Zašto nisi s Pirom?Nešto joj zatitra u očima. „On je mrtav."Obuzima me žestoko zadovoljstvo. Kako?To je gotovo zapovijed.„Ubio ga je Agamemnonov sin."Zbog čega?Neko mi vrijeme ne odgovara. „Ukrao mu je mladenku i oskvr- nuo je."„Sto god poželim", rekao je Briseidi. Je li to taj sin koji ti je bio draži od

Ahileja?

Usta joj se stežu. „Nemaš li još kakvih uspomena?"

320

Načinjen sam od uspomena.„Govori onda."Gotovo je odbijam. Ali bol za njim jača je od mojeg gnjeva. Že-lim govoriti o

nečem što nije ni mrtvo ni božansko. Želim da on živi.

Isprva mi je čudno. Navikao sam držati ga podalje od nje, čuvati ga za sebe.

Ali uspomene naviru poput vode s izvora, brže nego što ih stižem potisnuti. Ne

javljaju se kao riječi, nego kao snovi, dižu se poput mirisa iz daždom natopljena

tla. Ovo, kažem. Ovo i ovo. Kako mu je kosa izgledala pod ljetnim suncem.

Njegovo lice dok je trčao. Oči, ozbiljne kao u sove dok je učio. Ovo i ovo i ovo.

Toliko trenu-taka sreće koji se guraju naprijed.

Ona sklapa oči. Koža na vjedama iste joj je boje kao pijesak zimi. Sluša, ali se

i sjeća.

Sjeća se kako stoji na žalu, kose crne i duge poput konjskog repa. Olovno sivi

valovi razbijaju se o stijenje. A onda ruke smrtnika, okrut-ne i grube na njezinoj

ulaštenoj koži. Pijesak koji je grebe do krvi i bolno paranje iznutra. I bogovi koji

je poslije vežu za njega.

Sjeća se djeteta u sebi, svijetloga u tami njezine utrobe. U sebi po-navlja

proročanstvo koje su joj izrekle tri starice: tvoj će sin biti veći od svojeg oca.

Ostali su bogovi ustuknuli kad su to čuli. Znaju što moćni sinovi rade

očevima: Zeusovi gromovi i sad vonjaju na spaljeno meso i oco- ubojstvo. Dali su

je smrtniku ne bi li obuzdali djetetovu moć. Raz- rijedili ga s čovječanskim,

umanjili ga.

Polaže ruke na trbuh, osjeća kako on pliva u njoj. Njezina će mu krv dati

snagu.

Ali ne dovoljno snage. Ja sam smrtnik! urla na nju, zajapurena, umanjena,

otupljena lica.

Zašto ne ideš k njemu?„Ne mogu." Bol u njezinu glasu strašna je kao da se nešto kida. „Ne mogu zaći

ispod zemlje." U podzemni svijet, sa svojim sumrač-

321

nim špiljama i dušama koje lutaju, kamo mogu ući samo mrtvi. „Ovo je sve što je

ostalo", kaže ona, pogleda još prikovana za spomenik. Vječnost u kamenu.

Prizivam u sjećanje dječaka kojeg sam poznavao. Ahilej se smiješi dok mu se

smokve u rukama zamagljuju od brzine kojom ih baca. Njegove zelene oči smiju

se mojima. Hvataj, kaže mi. Ahilej se ocrta-va na nebu dok visi s grane nad

rijekom. Gusta toplina njegova sne-nog daha na mojem uhu. Ako moraš ići,

idem i ja s tobom. Svi moji strahovi zaboravljeni u zlatnoj luci njegova naručja.

Uspomene naviru i naviru. Ona sluša, zagledana u tkivo kamena. Svi smo

ovdje, božica i smrtnik i onaj koji je bio oboje.

Sunce se spušta nad morem, razlijeva boje po njegovoj površini. Ona je

pokraj mene, šutljiva u izmaglici sutona što pada. Lice joj je jednako čisto kao

prvoga dana kad sam je vidio. Ruke je prekrižila na grudima, kao da želi zadržati

neku misao za sebe.

Rekao sam joj sve. Nisam je poštedio ničega, ni o sebi ni o njemu.Gledamo kako svjetlo tone u grobnicu neba na zapadu.„Nisam ga mogla pretvoriti u boga", kaže ona. Glas joj je ispreki-dan, prožet

tugom.

Ali ti si ga stvorila.Dugo ništa ne odgovara, samo sjedi, a u očima joj se presijavaju posljednje

zrake umirućeg svjetla.

„Obavila sam to", kaže ona. Isprva ne razumijem. Ali onda vidim grob i slova

koja je urezala u kamen. AHILEJ, piše na natpisu. A po-kraj toga, PATROKLO.

„Idi", kaže mi. „On te čeka."U tami, dvije sjene posežu jedna za drugom u beznadnu, tešku

su-mraku. Ruke im se sreću i svjetlo se razlijeva u poplavi, kao da se iz

sto-tinu zlatnih urni prosulo sunce.

322

G L O S A R L I K O V A

B O G O V I I B E S M R T N I C I

AFRODITA. Božica ljubavi i ljepote, Enejina majka i zagovornica Trojanaca.

Posebno joj je srcu prirastao Paris pa u 3. pjevanju Ilijade intervenira kako bi ga

spasila od Menelaja.

APOLON. Bog svjetla i glazbe, zagovornik Trojanaca. On je odgo-voran za kugu

koja je napala grčku vojsku u 1. pjevanju Ilijade, a odi-grao je važnu ulogu u

pogibiji i Ahileja i Patrokla.

ARTEMIDA. Apolonova sestra blizanka, božica lova, mjeseca i dje- vičanstva.

Ljutita zbog krvoprolića do kojeg će dovesti trojanski rat, zaustavila je vjetar pa

je grčka flota ostala nasukana u Aulidi. Odo-brovoljilo ju je žrtvovanje Ifigenije

pa se podignuo povoljan vjetar.

ATENA. Moćna božica mudrosti, tkanja i ratnih vještina. Žestoko je podupirala

svoje voljene Grke u borbi protiv Trojanaca, a osobito je pazila na lukavog

Odiseja. Cesto se pojavljuje i u Ilijadi i u Odiseji.

HERA. Kraljica bogova te Zeusova sestra i žena. Poput Atene, i ona podupire

Grke i mrzi Trojance. U Vergilijevoj Eneidi ona je glavni an-tagonist i

neprestano muči trojanskog junaka Eneju nakon pada Troje.

323

HIRON. Jedini „dobar" kentaur, poznat kao učitelj junaka Jazona, Asklepija i

Ahileja, te kao izumitelj medicine i kirurgije.

SKAMANDAR. Bog rijeke Skamandar pokraj Troje i još jedan za-govornik

Trojanaca. Njegova slavna bitka s Ahilejem opjevana je u 22. pjevanju Ilijade.

TETIDA. Morska nimfa koja mijenja oblik, Ahilejeva majka. Sudenice su

prorokovale da ćeTetidin sin nadmašiti svojeg oca, što je preplaši-lo boga Zeusa

(koji je dotad žudio za njom). Pobrinuo se da se Tetida uda za smrtnika kako bi

ograničio moć njezina sina. U posthomer- skim inačicama priče Tetida na razne

načine pokušava učiniti Ahileja besmrtnim, između ostaloga i tako da ga uranja

u rijeku Stiks držeći ga za nožni zglob i zatim ga prži u vatri da mu sagori

smrtnost iz tijela.

ZEUS. Kralj bogova i otac mnogih slavnih junaka, uključujući He-rakla i Perzeja.

S M R T N I C IAGAMEMNON. Menelajev brat Agamemnon vladao je Mikenom, najvećim

kraljevstvom Grčke, i predvodio grčki napad na Troju. Ti-jekom rata često se

sukobljivao s Ahilejem, koji mu nije htio priznati pravo da zapovijeda cijelom

vojskom. Agamemnona je ubila njego-va žena Klitemnestra kad se vratio kući iz

rata. Taj događaj i njegove posljedice opisuje Eshil u trilogiji Orestija.

AHILEJ. Sin kralja Peleja i morske nimfe Tetide, najveći i najnaoči- tiji ratnik

svojeg naraštaja. U Ilijadi se naziva „lakonogim" i hvali se

324

njegovo pjevačko umijeće. Odgajao ga je dobrodušni kentaur Hiron, a prognani

kraljević Patroklo postao mu je stalnim družbenikom. Poznato je da mu je još

kao tinejdžeru ponuđen izbor: dug život u anonimnosti ili kratak život i slava.

Odabrao je slavu pa s ostalim Gr-cima otplovio pod Troju. Ondje se, međutim, u

devetoj godini rata posvađao s Agamemnonom te se više nije htio boriti, a u boj

se vratio tek kad je Hektor ubio njegova voljenog Patrokla. Obuzet srdžbom,

osvetio se tako što je ubio velikoga trojanskog ratnika Hektora i vu-kao mu tijelo

oko zidina Troje. Napokon ga je ubio trojanski princ Paris uz pomoć boga

Apolona.

Najpoznatija legenda o Ahileju - o njegovoj kobnoj, smrtonosnoj peti - zapravo

je priča koja je nastala vrlo kasno. U Ilijadi i Odiseji Ahilej nije nepobjediv,

samo iznimno nadaren za borbu. Ali u godinama po-slije Homera pojavio se niz

mitova koji su objašnjavali ili razrađivali Ahilejevu nepobjedivost. U jednoj

popularnoj inačici božica Tetida uronila je Ahileja u rijeku Stiks kako bi ga

učinila besmrtnim, što joj je uspjelo svuda osim na onom mjestu na peti za koje

ga je držala. Budući da su mi glavni izvor nadahnuća bile Ilijada i Odiseja i

kako mi se Homerova verzija događaja činila realističnijom, odlučila sam

pridržavati se starije tradicije.

AJANT. Kralj Salamine i potomak Zeusov, poznat po divovskom stasu i snazi.

Bio je najveći grčki ratnik nakon Ahileja i legenda pam-ti kako se suprotstavio

napadu na grčki tabor kad se Ahilej nije htio boriti. Ali nakon Ahilejeve smrti,

kad je Agamemnon odabrao oda-ti počast Odiseju kao najzaslužnijem pripadniku

grčke vojske, Ajant je poludio od boli i bijesa i oduzeo si život. Njegovu priču

potresno donosi Sofoklova tragedija Ajant.

ANDROMAHA. Rođena kao princeza Cilicije, nedaleko od Troje, postala je

odana i ljubljena Hektorova žena. Mrzila je Ahileja, koji joj je u jednom

pljačkaškom pohodu pobio obitelj. U napadu na Tro-

325

ju, Pir ju je zarobio i odveo sa sobom u Grčku. Nakon Pirove smrti, Andromaha i

Hektorov brat Helen utemeljili su grad Butrint, koji su izgradili tako da bude

nalik na izgubljenu Troju. Vergilije pripovijeda njihovu priču u 3. pjevanju

Eneide.

AUTOMEDON. Ahilejev kočijaš, vješt u upravljanju njegovim bo-žanskim,

svojeglavim konjima. Poslije Ahilejeve smrti služio je nje-govu sinu Piru.

BRISEIDA. Djevojka koju su Grci zarobili tijekom pljačkaških po-hoda na sela

oko Troje; dana Ahileju kao ratni plijen. Agamemnon ju je uzeo iz odmazde kad

mu se Ahilej usprotivio. Vraćena je tek nakon Patroklove smrti pa u 19. pjevanju

Ilijade ona i ostale žene iz tabora nariču nad njegovim mrtvim tijelom.

DEIDAMIJA. Kći kralja Likomeda i princeza otočne kraljevine Ski- ra. Da spasi

Ahileja od ratovanja, Tetida je sina preodjenula u djevoj-ku i sakrila ga medu

Deidamijinim dvorskim damama. Deidamija je otkrila prevaru i tajno se udala za

Ahileja te s njim začela sina Pira.

DIOMED. Kralj Arga. Poznat po domišljatosti i snazi, Diomed je bio jedan od

najcjenjenijih ratnika grčke vojske. Poput Odiseja, bio je miljenik božice Atene,

koja mu u 5. pjevanju Ilijade daje natpri-rodnu snagu u boju.

ENEJA. Sin božice Afrodite i smrtnika Anhiza, trojanski plemić Ene-ja bio je

poznat po svojoj pobožnosti. Hrabro se borio u trojanskom ratu, ali najpoznatiji

je po kasnijim doživljajima. Kao što Vergilije opisuje u Eneidi, Eneja je nakon

pada Troje uspio pobjeći i povesti skupinu preživjelih u Italiju, gdje se oženio

mjesnom princezom te postao praocem rimskog naroda.

326

FENIKS. Dugogodišnji Pelejev prijatelj i savjetnik koji je dopratio Ahileja pod

Troju kao njegov savjetnik. U 9. pjevanju Ilijade Feniks pripovijeda o tome kako

se brinuo o Ahileju dok je bio dijete te ga uzaludno pokušava nagovoriti da

popusti i pomogne Grcima.

HEKTOR. Najstariji Prijamov sin i princ prijestolonasljednik Tro-je, Hektor je

bio na glasu po svojoj snazi, plemenitosti i ljubavi pre-ma obitelji. U 6. pjevanju

Ilijade Homer donosi dirljiv prizor izme-đu Hektora, njegove žene Andromahe i

njihova sinčića Astijanaksa. Hektora je ubio Ahilej posljednje godine rata.

HELENA. Legendarno najljepša žena svijeta, Helena je bila prince-za Sparte, kći

kraljice Lede i boga Zeusa, koji se pretvorio u labuda. Mnogi su je prosili, a svi su

prosci prisegnuli da će braniti njezin brak s onime koji napokon dobije njezinu

ruku. Udali su je za Menelaja, ali poslije je pobjegla s trojanskim princom

Parisom i tako započela trojanski rat. Poslije rata vratila se s Menelajem kući u

Spartu.

HERAKLO. Zeusov sin i najslavniji od grčkih junaka. Poznat po strahovitoj

snazi, Heraklo je morao obaviti dvanaest teških zadataka za pokoru božici Heri,

koja ga je mrzila jer je rođen iz jedne Zeusove ljubavne veze. Umro je davno

prije početka trojanskog rata.

HRIS I HRISEIDA. Hris je bio Apolonov svećenik iz Anatolije. Nje-govu kćer

Hriseidu zarobio je Agamemnon. Kad je Hris došao po nju i ponudio obilnu

otkupninu, Agamemnon mu nije htio vratiti kćer, a k tome ga je i izvrijeđao.

Bijesan, Hris je pozvao svojeg boga Apo-lona da za kaznu pošalje kugu na grčku

vojsku. Kad je Ahilej javno pozvao Agamemnona da vrati Hriseidu ocu,

Agamemnon je planuo i tad je između njih nastao sukob.

IDOMENEJ. Kralj Krete i unuk kralja Miñosa, poznatoga po Mi- notauru.

327

IFIGENIJA. Kći Agamemnona i Klitemnestre, obećana za ženu Ahi-leju; doveli

su je u Aulidu da ugode božici Artemidi. Kad su je žr-tvovali, ponovno se

podignuo vjetar i Grci su mogli otploviti za Tro-ju. O njezinoj sudbini govori

Euripidova tragedija Ifigenija uAulidi.

KALHANT. Vrač koji je savjetovao Grke, potaknuo Agamemnona da žrtvuje

kćer Ifigeniju i vrati robinju Hriseidu njezinu ocu.

LIKOMED. Kralj Skira i Deidamijin otac. I ne znajući, na svojem je dvoru

skrivao Ahileja, preodjevenoga u djevojku.

MENELAJ. Agamemnonov brat i, nakon ženidbe s Helenom, kralj Sparte. Kad je

Paris oteo Helenu, Menelaj se pozvao na prisegu što su je položili svi njezini

prosci i zatim s bratom poveo vojsku da je izbave. U 3. pjevanju Ilijade vodi s

Parisom dvoboj za Helenu i bio bi pobijedio da božica Afrodita nije intervenirala

u Parisovu korist. Poslije rata on i Helena vratili su se u Spartu.

NESTOR. Ostarjeli kralj Pila i bivši družbenik Heraklov. Bio je pre-star da bi se

borio u trojanskom ratu, ali služio je kao važan savjetnik Agamemnonu.

ODISEJ. Domišljat i prepreden knez Itake, miljenik božice Atene. Upravo je on

predložio poznatu prisegu kojom su se svi Helenini prosci obvezali poduprijeti

njezin brak. Za nagradu je dobio ruku He- lenine pametne rođakinje Penelope.

U trojanskom ratu bio je jedan od glavnih Agamemnonovih savjetnika, a poslije

je smislio i varku s trojanskim konjem. Njegovo putovanje kući, koje je trajalo

deset go-dina, tema je Homerove Odiseje, a uključuje i slavne priče o njegovim

susretima s Kiklopima, vješticom Kirkom, Scilom i Haribdom te si-renama.

Odisej se napokon vratio na Itaku, gdje ga je dočekala žena Penelopa i već

odrastao sin Telemah.

328

PARIS. Prijamov sin koji je presudio u slavnom natjecanju u ljepo-ti između

Here, Atene i Afrodite, sa zlatnom jabukom za nagradu. Sve su ga božice

pokušale podmititi: Hera moći, Atena mudrošću, a Afrodita najljepšom ženom na

svijetu. Paris je nagradu dao Afrodi-ti, a ona mu je zauzvrat pomogla oteti

Helenu od muža Menelaja - i tako je počeo trojanski rat. Paris je bio poznat po

vještom rukovanju lukom te je uz Apolonovu pomoć ubio moćnog Ahileja.

PATROKLO. Sin kralja Menetija. Protjeran iz domovine zato što je slučajno ubio

jednog dječaka, Patroklo je zaštitu našao na Peleje- vu dvoru, gdje je odgajan

zajedno s Ahilejem. U Ilijadi je sporedan lik, ali njegova sudbonosna odluka da

pokuša spasiti Grke tako da na sebe navuče Ahilejev oklop pokreće posljednji čin

epa. Kad Hek-tor ubije Patrokla, Ahilej je izbezumljen od tuge i brutalno se

osve-ćuje Trojancima.

PELEJ. Kralj Ftije i otac Ahileja, kojeg mu je rodila morska nimfa Tetida. Priča o

tome kako je Pelej silom uspio svladati Tetidu, koja je mijenjala oblike, bila je

vrlo popularna u antičko doba.

PIR. Službeno mu je ime bilo Neoptolem, ali zvali su ga Pir zbog vatreno crvene

kose. Sin Ahileja i princeze Deidamije. Krenuo je u rat nakon očeve smrti te je

sudjelovao u varci s trojanskim konjem i okrutno je ubio staroga trojanskog

kralja Prijama. U 2. pjevanju Erle-ide Vergilije priča o Pirovoj ulozi u pljačkiTroje.

POLIKSENA. Trojanska princeza koju je Pir žrtvovao na očevu gro-bu prije nego

što je iz Troje krenuo na put kući.

PRIJAM. Ostarjeli kralj Troje, poznat po pobožnosti i mnogobroj-noj djeci. U 24.

pjevanju Ilijade hrabro se zaputio u Ahilejev šator da moli za tijelo svojeg sina

Hektora. Tijekom opsade Troje ubio ga je Ahilejev sin Pir.

>29

Z A H V A L E

P isanje ove knjige može se usporediti s putovanjem dugimdeset godina, a ja sam imala sreću što sam putem sretala više

dobroćudnih bogova nego ljuti tih kiklopa. Bilo bi nemoguće

zahvaliti svima koji su me hrabrili tijekom godina - trebala bi mi još

cijela jedna knjiga za to - ali nekim se bogovima mora odati počast.

Posebno želim zahvaliti svojim prvim čitateljima, koji su knjigu pri-

hvatili dobronamjerno i entuzijastički, premda nije bilo razloga za

entuzijazam: Carolyn Bell, Sarah Furlow i Michaelu Bourretu. Tako-

der želim zahvaliti svojoj predivnoj krsnoj kumi, dobroj vili Barbari

Thornbrough, koja je navijala za mene cijelim putem, kao i obitelji

Drake, za njihovu ljubaznu potporu i stručne konzultacije iz razno-

vrsnih područja. Srdačnu zahvalu želim uputiti i svojim profesorima,

posebno Diane Dubois, Susan Melvoin, Kristin Jaffe i Judith Willi-

ams; i svojim vrijednim, fantastičnim studentima, i šekspirijancima

i latinistima, jer sam ja od njih naučila mnogo više nego što su oni

od mene.

Imam veliku sreću što sam imala ne jednoga, nego čak tri izvrsna

mentora koji su me podučavali klasičnoj filologiji, pedagogiji i živo-

tu. To su David Rich, Joseph Pucci i Michael J. Putnam. Zahvalna

sam im preko svake mjere na njihovoj dobroti i erudiciji. Hvala i ci-

jelom Odjelu klasične filologije Sveučilišta Brown. I ne treba napo-

330

minjati da su sve pogreške i netočnosti u ovom djelu u cijelosti moje vlastite, a

nikako njihove.

Posebna hvala mojim prijateljima na nevjerojatnoj ljubavi i podrš-ci, a još

posebnija hvala lijepoj i talentiranoj Nori Pines koja je uvijek vjerovala da ću

postati spisateljica, unatoč tomu što je pročitala ne-koliko mojih ranih priča.

Hvala, hvala i zauvijek hvala neponovljivom, nezaustavljivom i iznimnom

Jonahu Ramu Cohenu, snažnom i vatrenom borcu koji se neumorno borio za ovu

knjigu cijelim putem. Beskrajno sam za-hvalna na tvojem prijateljstvu.

Cijeli Olimp zahvalnosti pripada čudesnoj Julie Barer, najboljoj od svih

agentica, koja me oborila s nogu i bacila u čudo, zajedno s Caspianom Dennisom

i ostatkom svoje nevjerojatne ekipe. I narav-no, mojim dinamičnim, genijalnim

urednicama Alexandri Pringle i Lee Boudreaux, koje se nikad nisu pokolebale u

velikodušnosti, ra-zumijevanju i strasti za knjigu. Posebna hvala Erici James,

Antoniji Till, Alexi von Hirschberg, Audrey Cotterell i svima u Bloomsburyju,

koji su se tako nježno brinuli za mene i ovu knjigu.

Napokon, želim zahvaliti svojoj obitelji, uključivši i mojega bra-ta Buda, koji

je trpio moje priče o Ahileju cijeli život, kao i svojem divnom očuhu Gordonu.

Najviše od svih: mojoj čudesnoj majci koja me voljela i podupirala u svemu što

sam radila i koja me nadahnula da zavolim čitanje koliko i ona. Blagoslovljena

sam što sam tvoja kći.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je Nathaniel, moja Atena u sjajnom

oklopu, čija su me ljubav, redigiranje i strpljivost doveli do kraja puta.

331