Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

273

Osvrti, prikazi, recenzijeOsvrt Zdravko Bazdan Demokracija i ljudska prava srce meunarodne ekonomije i politikeSveuilite u Dubrovniku, Dubrovnik, 2008., 694 str.Knjiga Zdravka Bazdana, nastavnika na Sveuilitu u Dubrovniku i dugogodinjega lana Hrvatskoga helsinkog odbora, Demokracija i ljudska prava Srce meunarodne ekonomije i politike, kako se iz njezina osebujna naslova djelomino moe naslutiti, bavi se temama od interesa razliitih disciplina i poddisciplina drutvenih i humanistikih znanosti, kao to su politologija, politika filozofija i politika teorija, meunarodni odnosi, povijest i politika povijest, ekonomija, psihologija, etika, pravo, ustavno pravo i meunarodno javno pravo. Teme seu od demokracije, prava openito i povijesti ideja, preko suvremene globalne ekonomije i epizoda iz nacionalnih povijesti pa do, primjerice, psihoanalize, erijatskoga prava i djelovanja teroristikih skupina. Iako je sve teme, probleme, autore i teorije, kojih se Bazdan u svojoj knjizi periferno dotie, gotovo nemogue pobrojiti, njezinu se sredinju tematiku ipak moe nedvojbeno odrediti. To su, naslovom knjige zahvaena ljudska prava. Bazdan u najveem dijelu knjige pie o temama vezanim za ljudska prava: o povijesti ideje ljudskih prava; o politikim teoretiarima koji su o njima pisali; o ekonomskim, socijalnim i politikim okolnostima koje ugroavaju zatitu i potivanje ljudskih prava; o Amerikoj i Francuskoj revoluciji, kao kljunim dogaajima u njegovoj naraciji o povijesti uspostave globalnoga reima ljudskih prava (dvije prve i najvee demokratske/politike revolucije, VI/244); o (ne)uspjenoj zatiti ljudskih prava kroz politike i pravne reime Lige naroda i Ujedinjenih naroda, o pravnim i politikim dokumentima koji tite ljudska prava itd. Ljudska prava Bazdan uvodno odreuje kao prava koja ima svako ljudsko bie (23), a u posljednjem dijelu knjige raspravlja o pojedinim ljudskim pravima, koja dijeli u tri skupine ili generacije. Prvu generaciju ine individualna graanska i politika prava, u koja, primjerice, ubraja pravo na ivot, pravo na osobnu sigurnost, slobodu govora i birako pravo. Drugu generaciju ine individualna gospodarska, socijalna, znanstvena, kulturna i umjetnika prava u koja, izmeu ostalih, ulaze pravo na rad i pravo na zdravstvenu zatitu. Treu generaciju prava Bazdan naziva kolektivnim pravima, uvrtavajui u njih prava kao to su pravo na mir i demokraciju, pravo na otpor ugnjetavanju i pravo na vodu i hranu. Izuzev kratkih ekskursa u anru enciklopedijske natuknice o pojedinim teoretiarima, povijesnim linostima i dogaajima, koje Bazdan povezuje s ljudskim pravima, u njegovoj knjizi gotovo da i nema vrijednosno neutralnih dijelova. U njoj se nedvosmisleno zagovara zatita ljudskih prava i glasno upozorava na sluajeve njihova krenja, osobito u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas, pa je Bazdan i knjigu u cijelosti posvetio najprije openito holokaustu civilnih rtava u Domovinskom ratu, a zatim napose trojici Dubrovana: jednom pjesniku srpske na-

274

Osvrti, prikazi, recenzije

cionalnosti koji je poginuo pri granatiranju Dubrovnika, te Hrvatu i Bonjaku, koje su za vrijeme Domovinskog rata ubili poinitelji hrvatske nacionalnosti (I). Svoja razmatranja o ljudskim pravima Bazdan je iznio u vrlo opsenoj knjizi, koja ukupno obuhvaa 694 stranice: 18 stranica uvodnoga dijela, u koje ulaze osnovni podatci o publikaciji, motto knjige (poznati citat iz Augustinove Drave Boje o dravama i razbojnikim bandama), posveta, sadraj i predgovor; 566 stranica glavnoga teksta podijeljenog u tri velike cjeline, od 260, 180 i 126 str. (Od prvog pravnog spomenika do slavne Francuske revolucije, Prema poretku demokracije, ljudskih prava i civilnog drutva i Katalog ljudskih prava kao paradigma primjeri i komentari); 70 stranica dodatka, u kojem se nalaze razliiti pozitivni pravni akti koji tite neka od ljudskih prava iz Bazdanova opsenoga kataloga (npr. dijelovi ustava i kaznenoga zakona Republike Hrvatske), ali i politike deklaracije koje pozivaju na njihovu zatitu (npr. prvi dio Zavrne deklaracije drugog sastanka na vrhu Vijea Europe iz 1997., o demokraciji i ljudskim pravima), te jedan govor i jedna pjesma (Solenjicinov govor prilikom primanja Nobelove nagrade i pjesma Haima Hefera Pravednik meu narodima); 40 stranica zavrnoga dijela knjige, koji sadrava alternativnu naslovnicu, popis koritenih izvora, indeks imena te kratke izvatke iz recenzija trojice recenzenata. Popis koritenih izvora ukljuuje stotinjak knjiga i pedesetak dokumenata. U njemu je takoer posebno navedeno nekoliko enciklopedija, tri zbornika radova i dokumenata, dva slubena glasila drava, a sadrava i popis od dvadesetak domaih i inozemnih novina, te popis od jedanaest asopisa. Popis asopisa u kojem se zajedno nalaze raznolike publikacije, kao to su znanstveni i strukovni asopis Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, prirodoslovni asopis National Geographic i vjersko glasilo Kula straara ne sadrava referencije na pojedina izdanja. Na alternativnoj naslovnici, koju je osmislio autor (dizajn Z. B.), nalazi se slika globusa na kojem se ruka u rukavu odijela, naikana bodljama poput kaktusa, prua za rukovanje ruci u rukavu sa zakrpom, to po svoj prilici treba tumaiti kao alegoriju licemjernoga odnosa bogatih (zemalja Zapada) prema siromanima (zemljama Treega svijeta) u svijetu danas. Potencijalnoga itatelja ove knjige mogli bi zaintrigirati njezin opseg, vanost njezine glavne teme i njezino luksuzno izdanje (knjiga je publicirana u tvrdo ukorienom izdanju u nakladi od 300 primjeraka). Oni su, na alost, u izrazitom nesrazmjeru s njezinom kvalitetom. Naime, knjiga Demokracija i ljudska prava toliko je povrna i kaotina, da ju je racionalnom itatelju teko itati. Jo je tee o njoj napisati kritiki osvrt. Uz puko uvodno navoenje mahom tehnikih podataka o knjizi i preliminarnih klasifikacija materije koju autor pokuava obraditi, mogue je ipak izdvojiti nekoliko fundamentalnih problema koji je obiljeavaju, iako treba napomenuti da ve i takav zahvat predstavlja odreenu racionalizaciju Bazdanova glomaznoga i nesuvisloga teksta. Problemi koje u istaknuti kategoriki iskljuuju mogunost da se knjigu tretira kao ozbiljno drutveno-znanstveno djelo, a kamoli da joj se dodijeli prestian status sveuilinoga udbenika koji je dobila, o emu u neto napomenuti na samom kraju osvrta u kojemu obrazlaem i motivaciju za njegovo pisanje. Ukratko, knjiga Demokracija i ljudska prava metodologijski je nejasno postavljena i diskurzivno kontradiktorna (1), povrna i nestrukturirana (2), te ne obrauje ozbiljno svoj glavni predmet (3). 1. Knjigu karakterizira nerazrijeeni diskurzivni sukob izmeu deklariranoga znanstvenog naina tretiranja teme, koji podrazumijeva da se odreenim metodama studiozno obradi jedan ili nekoliko povezanih problema, i aktivistikoga bavljenja temom, koje agitira za pojedine vrijednosti i politika rjeenja. Knjiga se na poetku deklarira kao znanstvena studija koja odreuje svoj predmet bavljenja i raspravlja o metodama pristupa predmetu. Bazdan pie da je Demokracija i ljudska prava

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

275

znanstveno-nastavna disciplina. Predmet te discipline po njemu je zapravo, sve ono najvanije to se u povijesti dogodilo na planu demokratskih procesa, pri emu su promicanje i zatita ljudskih prava bili njihov sastavni dio. Ta je disciplina ujedno i pria o ... herojima koji su oblikovali vrijeme u kojemu su ivjeli, ujedno oblikujui i usavravajui i demokraciju i ljudska prava. Oni su krili trnovit put k demokraciji. Jedni svojim teorijama, drugi hrabrim primjerima. I jedni i drugi trebaju imati nae potovanje i mi se zbog toga klanjamo (2). Nakon takvoga odreenja predmeta, Bazdan pie i o znanstvenom postupku koji bi njegova disciplina, odnosno istoimena knjiga, trebala uvaavati. Spominje se tako multidisciplinarnost i interdisciplinarnost pristupa, upozorava na vanost naela sine ira et studio te se navodi i ukratko opisuje niz metoda koje se primjenjuje u istraivanju, da se to lake i tonije otkriju i obrade znanstvene injenice i podaci; to su redom: analitika, apstraktna, induktivna, deduktivna, komparativna, deskriptivna, genetika, sintetika i metoda verifikacije (4-5). Bazdan potom istie pravnu znanost, koja je za njega sredinjica drutvenih znanosti. Ona se, po njemu, slui spoznajnom i tehnikom metodom (5). U metodologijskom uvodu Bazdan takoer nudi raspravu o odnosu teorije i empirije, o tome kako znanost treba utvrditi bitno i zakonito, te pie o deskriptivnoj, prediktivnoj i normativnoj ulozi znanosti. to se tie normativne uloge njegove discipline, Bazdan smatra da ona treba spoznati, promicati i braniti ljudska prava, s ime su maksimalni rezultati od kojih ovisi demokracija u korelaciji (6). to se tie deskriptivnoga i prediktivnoga stajalita, on saima svoje stavove u sljedeem zakljuku: Dakako, drimo kako znanost o Demokraciji i ljudskim pravima tono tumai predmetne pojave. Uostalom, u to ete se uvjeriti uskoro. to se tie prediktivnoga stajalita ove znanosti, takoer je odgovor afirmativan. Znanost o Demokraciji i ljudskim pravima je u stanju predvidjeti tijek dogaaja (6). itatelj se nakon itanja knjige u to nikako ne moe uvjeriti. Manje je pritom vano to su Bazdanova uvodna razmatranja ili banalna ili nesuvisla, to njegova znanstveno-nastavna disciplina kako ju je zamislio ne postoji, to ne citira relevantnu literaturu, to se normativni zahtjev za demokracijom i ljudskim pravima ionako ne moe tono tumaiti i to se njime logiki je tako ne predvia, nego se neto zahtjeva i zagovara itd. Glavni je problem u tome to se u cijelome tekstu, ukljuujui (kako prethodni citati zorno pokazuju) i uvodni metodologijski dio, ne nalazi nita slino znanstvenoj i pristojnoj udbenikoj obradi materije koja je uvodno licitirana, nego uglavnom agitacija za zatitu ljudskih prava i iznoenje autorovih politikih nazora. Nije, na alost, rije o dobro obrazloenom zastupanju odreenih vrijednosnih stajalita, nego o pukom recikliranju parola koje variraju istu temu (treba se hrabro boriti za to vee potivanje ljudskih prava). U tim se parolama izmjenjuju razliite zaotrene formulacije i zvune fraze, a Bazdan u njihovu isticanju iscrpljuje i brojna stilska sredstva obrade teksta, navodei pojedine dijelove svojih parola u boldu, italiku, boldu i italiku, boldu s dodanim razmacima, boldu i italiku s dodanim razmacima, potom i podvlaei tekst, stavljajui ga u okvire itd. Unato takvoj (iako to nije toliko vano, ali recimo i to doista pretjeranoj, pa stoga estetski odbojnoj) obradbi teksta i varijacijama u otrom fraziranju, koji izraavaju snagu autorova uvjerenja, Bazdanovim stavovima nedostaje ono znatno vanije za ozbiljan sveuilini udbenik o demokraciji i ljudskim pravima: teorijska razradba, elaborirano utemeljenje i objanjenje stavova, disciplinirana obradba materije i sl. Od prve borbene definicije ljudskih prava Ljudska prava su ono to Vam nitko ne moe oduzeti, za koju napominje da je malo ... apstraktna, ali za sada dovoljna (3) Bazdan u knjizi samo gomila pretjerane parole u kojima najee zapada u manihejska suprotstavljanja dobra i zla. Stoga se stjee dojam da je njegova knjiga ponajprije gorljivi i nemuti politiki pamflet, to ga je neuspjeno pokuao znanstveno uokvi-

276

Osvrti, prikazi, recenzije

riti, a ne sveuilini udbenik o ljudskim pravima. Ukupno petnaest kratkih citata bit e vie nego dovoljno za ilustraciju te ocjene: Jer, suprotno od toga je nemoral i stanje opeg rata. I samo da znate: ljudska prava nikad nee izai iz mode (23). Politiari neprestano moraju voditi rauna da je legitimna samo ona vlast koja jami i titi opa ljudska prava (36). Dakle, kamo sree da su se ti silni novci utroili za razvoj. Naprotiv, utroili su se za rat. Jer, ovjek je spreman na sve. I tu ne treba imati iluzija. A to da je ovjek spreman na sve, bez komentara ilustriramo sljedeim primjerom (54).1 Potrebno je navesti da zdrave snage u svijetu tj. Vi i svi mi skupa m o r a m o odnijeti pobjedu nad jahaima apokalipse (104).2 No, moramo znati da je legitimna samo ona vlast koja jami i titi antifaizam i opa ljudska prava (136). To bi trebala biti, dakako, uporina toka svih branitelja ljudskih prava, ije bi, u ovom kontekstu, prvo i jedino zlatno pravilo trebalo glasiti: braniti ljudska prava ak i po cijenu vlastita ivota (153). Poznato je da je neznanje razlogom svih nedaa. Pored toga, neznanje je uvijek prvi uvjet zla (154). Ali, to je bila iznimka koja je potvrivala pravilo, a to pravilo je glasilo: komunizam nije u stanju konkurirati kapitalizmu, jer ovjek nije batinio osnovno ljudsko pravo, a to je da ivi u demokraciji (274). ...ljudska prava nisu stanje, nego proces. Zapravo, tonije bi bilo kazati: zatita i promicanje ljudskih prava su svjetski proces (442). Zapamtite, nema gospodarskog razvoja bez demokracije i ljudskih prava (520). U svijetu, a, dakako, i u naoj dravi, odavno su sazrele materijalne pretpostavke za podizanje kulture ljudskih prava na viu, civilizacijsku razinu. Jer ljudska prava su civilizacijska steevina (531). Imamo zadau boriti se za javnu pristojnost! Moramo ponuditi viziju, pa taman ona za neke bila i utopija (564).

1 Bazdan potom u posebnom okviru navodi poznati sluaj urugvajske ragbi momadi iji se avion sruio u Andama 1972. Preivjeli su, da bi se u ekstremnim okolnostima odrali na ivotu, nakon to su donijeli teku zajedniku odluku o tome odluili jesti meso poginulih. Bazdanov tekst moe pogreno implicirati da su unesreeni jeli ive ljude: ekali su pomo 71 dan i za to vrijeme je bilo pojedeno 29 ljudi. Preivjelo je njih enaestoro, nakon ega su meu ostalim izjavili kako im je na kraju, kada je ponestalo mesa, bilo najtee jesti crijeva... (54). 2 etiri Bazdanova jahaa apokalipse su rasizam, ksenofobija, antisemitizam i netolerantnost (105).

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

277

Uz parole opega vaenja, Bazdan esto istie i parole ograniene na lokalni kontekst, koje su uglavnom usmjerene protiv velianja ustatva i NDH u suvremenoj Hrvatskoj. Njima i zakljuuje knjigu, prozelitistiki poruujui itateljima na koje e naine najbolje pripomoi irenju i jaanju potivanja ljudskih prava: Tako to ete pouavati o ljudskim pravima ljude oko sebe koji ne znaju dovoljno o tome. Pouavat ete ih o temeljnim ljudskim pravima, a promicat ete i naelo dostojanstva i vrijednosti svake ljudske osobe. Polemizirat ete se ljudima koji misle da je hrvatstvo npr. progon Srba iz nae zajednike domovine, koji generaliziraju mrnju na itav narod (563). Konano, ustanite snano i protiv velianja nacizma NDH-a tog velikog zloina koji je pored njemakog nacizma, talijanskog faizma i japanskog militarizma sustava, koji je sistematski zatirao elementarna ljudska prava, prije svega Srba i idova (563). Ustaka kuga uinila je pusto (564).3 Vrlo znanstveno, nema to! No, kod Bazdana je slino kao u TV-prodaji: To jo nije sve! Uz uvodni pozitivistiki diskurs koji zahtijeva sine ira et studio neutralno seciranje materije i utvrivanje uzrono-posljedinih veza4, a koji se nalazi u sukobu sa zagovaranjem vizije, pa i utopije, ljudskih prava koje pretee u knjizi, Bazdan mjestimice pribjegava i marksistikom diskursu, piui o drutvenoj bazi i nadgradnji, te o materijalnim uvjetima proizvodnje koji moraju biti ostvareni da bi neka politika i pravna koncepcija zaivjela. Primjerice, on pie: Taj motor slobodnog poduzetnitva pokree i cjelokupnu drutvenu nadgradnju (46) i Jo je K. Marx kazao da ovjek uvijek postavlja samo one zahtjeve za koje su sazrele materijalne pretpostavke (531).5 Kao da sukob pozitivizma i utopizma ljudskih prava nije za knjigu dovoljno intelektualno neugodan, njemu se u knjizi pridodaje i sukob aktivistikog diskursa, koji polae nade u promjenu svijeta kroz beskompromisni angaman pojedinca, i diskursa koji politike koncepcije i vizije tumai kao izraz materijalnih uv-

3 Bazdan ovdje afirmativno citira reenicu izvjesnoga Mirka Mirkovia, koji pie o zloinima nad idovima pod reimom NDH.

No, kada je rije o metodi demokracije i ljudskih prava, moramo rei da je znanstvena metoda differentia specifica znanstvene spoznaje i da predstavlja sredstvo kojim otkrivamo meusobnu povezanost, kauzalnost, uzrono-posljedini odnos, zakonomjernost kretanja i perspektivu promatranih drutvenih fenomena (3-4).5 Usp. takoer: ...ovjek je stupao u organizirane meusobne odnose, koji su se odvijali u specifinim povijesno-gospodarskim uvjetima, koji su doveli do stvaranja i reproduciranja materijalnih uvjeta za opstanak ljudske vrste i meusobnih ljudskih odnosa kroz drutveno-ekonomske formacije (455). Ipak, Bazdanov diskurs samo je uvjetno reeno marksistiki utoliko to sadrava osnovni trop razlikovanja ekonomske baze i politike nadgradnje. Strogo govorei, Bazdanov diskurs je prije nesuvisao, nego marksistiki; recimo, kod njega je superstruktura ujedno ovisna o bazi i slobodna (a da pritom nije rije o nekoj dijalektikoj smicalici koja se potom podrobnije obrazlae): Dakle, konkurencija je kljuna potencija, jer omoguava samo najboljima da se potvrde u salto mortale fazi robne proizvodnje, a to je faza kada dolazi do realizacije robe ili usluga. ... Drugi podsustav, podsustav drutvene superstrukture je karakteristian po tome to u njemu djeluju slobodni politiki zakoni kroz zakon politikog trita. Dakako, ono pretpostavlja viestranaje. I ovom podruju djeluju zakoni konkurencije (47).

4

278

Osvrti, prikazi, recenzije

jeta. itatelj se s pravom moe pitati kako je u toj perspektivi mogua Bazdanova povijest heroja koji mijenjaju svijet svojom borbom za ljudska prava? Na posljetku, u anru sukoba diskursa treba pridodati i uestalo Bazdanovo koritenje sintagme case study. ini se da Bazdan ne zna to je studija sluaja ili pak olako odluuje sintagmu koristiti labavo metaforiki, jer studijom sluaja naziva svako svoje davanje primjera uz neku temu, koje je samo neto opirnije od njegova uobiajena tretiranja teme. Primjerice, u poglavlju 1.1.1.19 Teoretiari koji su zasluni za demokraciju i ljudska prava klasiari, prosvjetitelji i enciklopedisti. Case study Thomas Paine on o Thomasu Paineu ne pie posve kratku enciklopedijsku natuknicu kao, recimo, o Voltaireu i Rousseauu, nego o njemu pie malo dulji biografski ekskurs, od est i pol stranica (238-244), a u poglavlju 3.1.1.4.2.1 Muenje. Case Study Osam metoda muenja u Villi Grimaldi, u Santiagu de Chile... nabraja i ukratko opisuje metode muenja, koje imaju groteskne nazive poput golubica, mokra podmornica ili elektrini bazen i sadraje koji se mogu lako pretpostaviti (508-509). Ekstremni primjer zloupotrebe studija sluaja je poglavlje 3.1.3.6 Pravo slobodnog raspolaganja nacionalnim prirodnim resursima. Case Study Odrivi razvoj, koje ukupno ima stranicu i pol, a case study o odrivom razvoju odnosi se na pola stranice najosnovnijih informacija o dvjema konferencijama UN-a o zatiti okolia (549-550). 2. Takoer, u knjizi Demokracija i ljudska prava teme se tretiraju vrlo povrno, najee u formi kratke enciklopedijske natuknice, koja daje elementarnu faktografiju o osobi ili dogaaju koji je Bazdan odluio povezati s ljudskim pravima. S obzirom na to da je u izvorima literature navedeno vie enciklopedija, moe se pretpostaviti da je dobar dio sadraja knjige nastao tako to Bazdan jednostavno iz njih preuzeo podatke, bez ozbiljnijeg konzultiranja izvorne literature. Bez obzira na toan karakter njegove metodologije, iz injenice da je u knjigu nagurano obilje faktografskih informacija o mnotvu osoba, dogaaja i tema iz povijesti i suvremenosti, lokalnoga i globalnoga konteksta gotovo nuno proizlazi povrnost. U knjizi se, naime, doista moe nai svega: od Ankice Lepej, kriarskih ratova do Freuda, ustakih pjesama, Stevana Dedijera i pijunskih sustava6; od erijatskoga prava i kasti do prava na seks i spomenutih naturalistikih opisa metoda muenja u Pinochetovu ileu (Case Study). Istodobno nijedna od tema koju Bazdan stavlja na dnevni red nije lege artis obraena. Uz obilje tema, problem je i u njihovoj nepovezanosti i nestrukturiranosti knjige. Samo u doista benevolentnoj interpretaciji moglo bi se rei da Bazdan nudi odreenu povijesnu naraciju koja povezuje knjigu u smislenu cjelinu. Ona bi ukljuivala uvodnu priu o demokraciji, koja krunu dobiva u Amerikoj i Francuskoj revoluciji, priu o razvoju konstitucionalizma i zatite prava, potom povijesni opis Lige naroda, nastanka i funkcioniranja reima UN-a, te raspravu o pojedinim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima. No, obraivanje svih tema kod Bazdana svedeno je na krae leksikonske reference i premreeno nizom povrnih pria i digresija koje se, ni kronoloki ni prostorno, ne uklapaju u tu, uvodnim sadrajem sugeriranu, opu naraciju, pa se ni pomou nje ne moe uspostaviti dovoljno stabilna struktura koja bi drala knjigu na okupu. Povrnost tretiranja tema u knjizi moe se najbolje ilustrirati dvama primjerima: raspravom o islamskom svijetu i ljudskim pravima te autorovim shvaanjem odnosa6

Najsnaniji od svih je pijunski sustav Echelon, kolokvijalno nazvan i nebeski pijun

(50).

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

279

takozvanih primitivnih kultura prema ljudskim pravima. Bazdanovo upozoravanje na nepotovanje ljudskih prava, pogotovo na zlostavljanje ena u islamskim zemljama svojevrstan je lajtmotiv knjige. Ono se u knjizi, popraeno parolama moralnoga zgraanja, stalno iznova ponavlja.7 Bazdanovo je miljenje, naime, da su ljudska prava i slobode ... Ahilova peta islamskih drava (76). Njegov je konani stav o temi, izraen u kontekstu komentiranja Arapske deklaracije o ljudskim pravima koja istie da su ljudska prava u islamskim zemljama zatiena: to bismo rekli: Kadija te tui, kadija ti sudi (398). Iako afirmativno citira evka Omerbaia koji izjavljuje da Ljudska prava i slobode u dananjem islamskom svijetu nisu na zavidnoj razini i to pripisuje ratovima, ponajprije kriarskim ratovima i kolonijalnim osvajanjima, dominaciji europskih drava i uspostavi diktatura (76) Bazdanov stav je suprotan Omerbaievu. Bazdan smatra da je za negaciju ljudskih prava u islamskim zemljama odgovorno ponajprije rigidno i zaostalo erijatsko pravo, a ne vanjska intervencija kolonijalizma ili uzurpacije (sekularnih) diktatora. Poglavlje u kojem se najvie bavi tom temom naslovljeno je Negacija na djelu u islamskim dravama erijatsko pravo8, a u njemu Bazdan eksplicitno pie: Dakako, po naem miljenju je razlog tome [negaciji ljudskih prava u islamskim dravama, K.P.] rigidno erijatsko pravo konzervativno i prevazieno (77). Po Bazdanu je problem u tome to je u islamskim zemljama glavni izvor politikoga autoriteta Bog (10), tj. u praksi tumai boje rijei, a ne demokratska narodna volja i to je ovjek u njima jo uvijek objekt, a ne subjekt (77). Bazdan, meutim, u svom diskursu o islamskom svijetu i ljudskim pravima ne nudi raspravu na zadovoljavajuoj razini. Njegovi se argumenti uglavnom svode na opisivanje anakronih grozota vezanih za islamski svijet i izraavanje moralnoga zgraanja i poruge. Bazdan tako opisuje kazneni zakon Saudijske Arabije koji ukljuuje bievanje, kamenovanje, odsijecanje ruke, odrubljivanje glave, pa i davljenje ena i legaliziranu krvnu osvetu. Osobito istie loe tretiranje ena u islamskom svijetu, istiui prakse genitalnoga sakaenja9 i zgraa se nad neravnopravnou ena, pogotovo enske djece koja su diskriminirana. Za Bazdanov diskurs o poloaju ena u islamskom svijetu ilustrativna su sljedea tri citata: U vezi seksualnih odnosa u braku, opet mu moe sve. I kada ena ne eli. Znate ve onaj stav iz Kurana: ene vae su njive vae, i vi njivama svojim prilazite kako i kad hoete (...). Mu moe potjerati enu i uzeti drugu. Sve do broja etiri (490). Upravo ovo posljednje, taj uas, tj. prisiljavanje djevojica na brak gdje se izopaenost gotovo moe izmjeriti predoit emo nevjerojatnim podatkom. Prisilni brakovi koji esto dovode do ropstva, obiaj su u dijelovima Nigerije, Sudana, Pakistana i drugim podrujima, gdje se ne trai enin pristanak7 8

Usp. 10, 74-91, 394-399, 489-490, 496-497, 510-515.

Usp. 74-91. (pog. 1.1.1.6.3). To poglavlje dolazi u paru s jo tri poglavlja: Negacija na djelu u nerazvijenim zemljama kaste, Negacija na djelu u kranskim dravama inkvizicija i Kriarski ratovi i Negacija na djelu pothranjenost i glad kao rezultat loeg vodstva. Iznimke koje potvruju pravilo. Sva etiri poglavlja su dio cjeline 1.1.1.6, naslovljene (sic!): Devijacije modernog doba socijalne bolesti i socijalna patologija.9

Trea i najsvirepija vrsta naziva se infibulacija (81).

280

Osvrti, prikazi, recenzije

na brak. Ponekad ene nisu starije od 9 (slovima devet Z. B.) godina (496). U veini islamskih drava, svaku enu koja nije muslimanka, a takve su strankinje ili one u sastavu vojnih snaga raspodijeljenih na teritoriji neke od tih drava mukarci smatraju prostitutkom (512). Ti citati dobro pokazuju Bazdanov pristup temi: on ne argumentira, nego se uglavnom zgraa i osuuje. To je posve prihvatljiva ljudska reakcija, ali ne i zadovoljavajua razina rasprave u znanstvenoj literaturi. Udbenik bi trebao ponuditi trezveniju obradu teme i ozbiljnije sueljivanje suprotstavljenih pozicija. Dakako, postoje vrlo dobri argumenti za tvrdnju da islam nije spojiv s ljudskim pravima, no postoje i protuargumenti, brojne teorijske rasprave i sueljivanja o ovoj temi, kao i posve razliite interpretacije pojedinanih sluajeva o kojima Bazdan pie. Bazdanovi tvrdnje bile bi legitimnije nakon sueljivanja s drugim pozicijama, a Bazdan takvo sueljivanje nigdje nije ozbiljno poduzeo, pa se nakon svega stjee dojam da Bazdan dovoljno ne poznaje suvremene politiko-teorijske rasprave da bi izveo taj manevar, primjerice one izmeu univerzalistikoga liberalizma (stajalita koje nereflektirano zastupa) i multikulturalizma. Slian se problem pojavljuje u njegovu tretiranju tzv. primitivnih plemena. U kontekstu rasprave o globalnom siromatvu Bazdan pie: Zato i danas imamo geografske zone u kojima ljudi ive primitivno kao i njihovi preci prije 50.000 godina. Dakako, ta ljudska bia i dalje vjeruju u one prve religijske forme kakve su animizam i totemizam. ... Potom spominje razliita plemena, kao to su Tupi-Guarani, Bororo, Jivaro, Pigmeji, te Kiri Kiri, Kuku Kuku i Fore koji jedu ljude, a spominje i pleme Asmati s Papue Nove Gvineje, iji su pripadnici, kako Bazdan navodi, pojeli mladoga kolekcionara Michaela Rockefellera (52).10 Kasnije u knjizi Bazdan spominje ta ista plemena i pita se: Imaju li Tupi-Guarani i Jivaro plemena iz Latinske Amerike, Pigmeji iz Afrike i Kiri Kiri, For, Asmati iz Azije ansu spoznati svoja ljudska prava? Dakako da nemaju, jer ne samo da ne znaju kakva imaju prava, nego ne znaju ni u kojoj dravi ive (151). Ne bi li bilo bolje da je umjesto pukoga prosvjetiteljskog zgraanja nad njihovom zaostalou Bazdan pokuao dokazati svoju poziciju u sueljivanju sa suprotstavljenom teorijskom pozicijom, naime onom multikulturalistikom, koja tvrdi da je moda prije problem u tome to zapadni bijeli ovjek misli da druge kulture trebaju uvaiti njegov nain ivota, a ne u tome to domorodci u egzotinim krajevima ne znaju za ljudska prava? I u ovom sluaju vrijedi da je autor moda u pravu i da za njegovu poziciju postoje brojni dobri argumenti, ali ih se on, na alost, nije potrudio navesti, niti suoiti s protuargumentima. ini se da je Bazdan toliko uvjeren u ispravnost svoje pozicije, da smatra da je ne treba posebno obrazlagati, nego samo propagirati, sve dok nju istinu o ljudskim pravima svi drugi ne spoznaju. Njegov diskurs tako katkad ima iskljuivi prizvuk propagiranja totalitarne ideologije, u kojem neprijatelje treba poraziti, a one jo neodlune samo pouiti istini. Kad govori o odgoju i obrazovanju za ljudska prava, on pie kako on treba poluiti deetnizaciju, kako njime treba suzbiti nacionalistiku javnu kulturu i kako globalna ljudska prava kroz edukaciju trebaju postati nainom ivota za svakoga pojedinca: Jer, putem obrazovanja o ljudskim pravima mogli bi se promijeniti i um iS obzirom na to da nisam antropolog, ne mogu ulaziti u tonost navoenja imena pojedinih plemena, njihovo eventualno preklapanje, autentinost njihove antropofagijske tradicije, pa ni samu njihovu egzistenciju. Bazdan i u raspravi o toj temi, po obiaju, citira samo dnevne novine. Za argument je ipak vano samo to da je rije o egzotinim plemenima koja ne dijele zapadnjaku kulturu, a to nije u pitanju.10

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

281

srce ljudi. Kultura ljudskih prava trebala bi postati vlastita ideologija u ovom 21. stoljeu (138).11 Iako se Bazdan nominalno ograuje od zaotrene interpretacije, govorei da treba ouvati kulturne razlike, stjee se dojam da bi one mogle opstati samo kao folklor za zabavu turista, a ne kao uistinu alternativni nain ivota. Bazdan takoer pie kako je [s]uzbijanje patolokih manifestacija, uvjerenja i miljenja ... condicio sine qua non tree generacije ljudskih prava kao i da je obveza ... drave da kazni patoloke manifestacije koje su vezane za tzv. duhovnu sferu, tj. za uvjerenje i miljenja (556). Iako Bazdan vjerojatno na umu ima govor mrnje i velianje NDH u suvremenoj Hrvatskoj o kojemu toliko pie, njegovi opi stavovi imaju opasne konzekvencije, koje bi mogle ukljuivati cenzuru slobode govora totalitarnoga tipa. Na kraju druge toke, u vezi s prigovorom povrnosti i prenatrpanosti razliitim temama, ipak elim rei neto, uvjetno reeno, pozitivno o Demokraciji i ljudskim pravima. Ako se izoliraju Bazdanove zaotrene parole, ona bi moda mogla funkcionirati kao svojevrsna itanka iz ope kulture u kojoj se mogu nai elementarne informacije o, primjerice, Sokratu, antikoj Grkoj, o Williamu od Ockhama, o Marxu, Voltaireu, Freudu ili Janu Husu. Ona, takoer, sadrava mnotvo zanimljivih trivijalnih informacija koje mogu zainteresirati itatelja: primjerice, to znai pogrom i tko je uveo termin u literaturu (106); tko je tvorac termina etnocentrizam (114); poznatu priu o luteranskom pastoru i komandantu podmornice u Prvome svjetskom ratu Martinu Niemlleru, koji je utio dok su odvodili druge (119); priu o nogometnom ratu Hondurasa i Salvadora (121); o tome to je Hus izjavio na lomai jedna od onih apokrifnih izjava velikana na samrti, poput one kralja Aleksandra uvajte mi Jugoslaviju! ili Morusove Nemojte rezati bradu! (157); o Memorijalnom muzeju Yad Vashem (159); tko je prvi crnac koji je dobio Nobelovu nagradu (332), o suvremenoj prodaji klada za robove (352), o Fridtjofu Nansenu (475-476), o Putovanju prokletih (477) itd. No, sve se te, kao i bezbrojne druge trivijalne informacije pouzdanije, kvalitetnije prezentirane i bolje kontekstualizirane danas mogu lake nai na brojnim drugim mjestima, primjerice, u Wikipediji. Kompilacija enciklopedijskih sadraja u doba hiperprodukcije informacija i njihove lake dostupnosti nema prevelikoga smisla, pogotovo ne u znanstvenom djelu i sveuilinom udbeniku.12 3. ak i kad se ignoriraju fiktivni pozitivistiki okviri, baraa agitatorskih parola i natrpavanje knjige nepovezanim i povrno obraenim temama, ostaje jedan temeljni problem vezan za materiju kojom se Bazdan bavi, koji se nikako ne moe zaobii. Unato velikoj koliini teksta koji je napisao o ljudskim pravima, na kraju itatelju nije jasno zato su ljudska prava prava, a ne, recimo, moralni ili politiki zahtjev. ini se, naime, da Bazdan u knjizi zastupa odreenu varijantu prirodno-pravne doktrine ili jusnaturalizma. Za njega nisu toliko bitni pozitivno-pravni propisi, koji mogu biti i suprotni prirodnom pravu. On tako pie:11 Rije je o poglavlju 1.1.1.12 Obrazovanje za ljudska prava kljuni imbenik spreavanja krenja ljudskih prava (135-141). 12 Dodue, moemo se naaliti i primijetiti da zanimljive trivijalnosti koje se mogu nai u knjizi nisu nuno enciklopedijski zahvaene. Primjerice, u knjizi Bazdan navodi pismo Ante Bakovia HHO-u iz 1996. u kojem Bakovi osebujno odgovara HHO-u na poziv na okrugli stol o govoru mrnje. Pismo, potpisano s Va mrzitelj, don Anto Bakovi poinje: Dragi komunisti, boljevici, etnici, jugovii i Hrvatomrsci iz Hrvatskoga helsinkog odbora. Vraam poziv uz prosvjed kako ste se usudili moje ime staviti na listu sudionika. I tu se vidi va boljevikoetniki lopovluk. Da ste Hrvati, tj. potenjaci... (170). Taj tip zabave Wikipedia jo uvijek ne nudi.

282

Osvrti, prikazi, recenzije

Zapravo, prirodno pravo bismo mogli definirati kao prirodno, vjeno i nepromjenjivo pravo koje postoji objektivno u svijetu, neovisno od volje ljudi. Ono proizlazi iz same prirode ljudi i drutva. Zapravo, u pitanju su opa, neotuiva i nezastariva ljudska prava. Prirodno pravo nije nigdje formulirano, ve predstavlja neposredan sastavni dio prirode ovjeka i ljudi (195). Bazdan dodaje da prirodna prava treba prenijeti u pozitivno pravne propise, ali da u sluaju sukoba izmeu prirodnoga i pozitivnoga prava prednost ima prirodno pravo (196). Za Bazdana ljudska prava svatko ima roenjem, bez obzira na spol, rasu, vjeru itd. (24). Drave su samo sredstvo za njihovo ostvarenje. Ljudska prava ne smiju se nikad, pa ni za vrijeme ratnoga sukoba, suspendirati. tovie, kao nositelj neotuivih prirodnih prava, po Bazdanu je ak i ovjek pojedinac subjekt meunarodnoga prava.13 Kad daje elementarne informacije o pravnim izvorima ljudskih prava, Bazdan pie da se oni dijele na formalne i materijalne, pri emu formalni ionako mogu biti tzv. gola forma, a materijalni podrazumijevaju politiku volju da se neto prihvati i sprovede u djelo (27). U interpretaciji toga njegova stava i zaokruivanju njegova shvaanja ljudskih prava uope, treba pridodati i motto knjige prema kojem su drave bez pravednosti samo razbojnike bande. U Bazdanovu kontekstu, on vjerojatno znai da je pozitivno pravo drave bez pravednosti, dakle bez potovanja ljudskih prava, najobinije razbojnitvo. Takoer, Bazdan smatra da njegovu poziciju dobro opisuje i sintagma univerzalni jurahominizam ili ovjekopravlje, koju preuzima od dubrovakoga franjevca Martina Sentia (29). Zato se Bazdanovo stajalite teko moe prihvatiti? Problem je u tome to je Bazdan naveo jedan izrazito opiran katalog ljudskih prava, koji ne ukljuuje samo klasina osobna i politika prava, nego i opsean katalog socijalnih i gospodarskih prava, pa i treu generaciju prava, poput prava na mir i demokraciju ili prava na slobodu od nestaice. Iako Bazdan one koji na diskurs bezuvjetnoga jamenja prava reagiraju pitanjem o dunostima proziva za miniranje ljudskih prava14, upravo je pitanje o dunostima pravo pitanje za Bazdanovo shvaanje ljudskih prava. Naime, poprilino je jasno da neije pravo ako je pravo, a ne puki politiki zahtjev podrazumijeva pravni izvor na kojem poiva, tuu recipronu dunost, makar dunost uzdravanja od inidbe koja bi ometala ostvarenje toga prava, te da ono ukljuuje pravnu zatitu, aparat prinude koji ga osigurava i u krajnjoj liniji, mogunost ostvarivanja prava na sudu. Neije pravo ne treba u tom smislu previe mistificirati: ono je zahtjev koji se moe ostvariti (enforceable claim). U suprotnom je njegov pravni karakter dvojben. Stoga se postavlja pitanje tko e i zato osigurati ostvarivanje opsena Bazdanova kataloga prava i na osnovi kojih pravnih izvora?15 Umjesto da se u13 tovie, Bazdan smatra da je Opom deklaracijom UN-a o ljudskim pravima iz 1948. ovjek pojedinac postao glavnim subjektom meunarodnoga prava: Ali, vano je da je tim sjajnim dokumentom konano ovjek postao glavni subjekt meunarodnog prava i meunarodnih odnosa (376). Sporno je tvrditi da su pojedinci uope subjekt meunarodnoga prava, a kamoli da su njegov glavni subjekt. Da je dodatak meunarodnih odnosa izrazito kontrafaktiki, ne treba pak posebno obrazlagati. 14 U tom kontekstu, potrebno je kazati da su neuki neprijatelji teorije o ljudskim pravima, teorije koju kao ljudi moramo spoznati, skloni stalno postavljati jedno notorno pitanje, kako bi, zapravo minirali koncept ljudskih prava. To njihovo pitanje je glasilo: A to je s dunostima? (153). 15 Nakon kratke prie o hipijima, Woodstocku i seksualnoj revoluciji, Bazdan pie i o pravu na seks: Pravo na seks kao prirodnu potrebu, nakon toga javno istiu mnogi, te to ubrzo postaje temom dana. To je najbolje preneseno u kultnoj amerikoj seriji Seks i grad,

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

283

knjizi usmjerio na preciznije definiranje i utemeljenje kataloga ljudskih prava, a potom pojedinim primjerima iz pravne prakse objasnio kako se ona ostvaruju, kako ih se moe ostvariti i zato bi ona prava, koja se ipak jo ne mogu ostvariti, ipak bila prava, Bazdan je ponudio samo neosvijeteni prosvjetiteljski zanos u kojem su ljudska prava proces koji e svi spoznati, jer je za to dolo vrijeme. U tom procesu nisu jasno razlueni pravo, politika i moral, pa sve pomalo zvui kao nova kulturna revolucija, kojom se u glavi svakoga pojedinca uspostavlja globalni reim ljudskih prava, to odgovara onomu to je Charles Lindblom u Politici i tritima nazvao uiteljskim sistemom (preceptoral system) koji poiva na uvjeravanju odnosno indoktrinaciji kao glavnoj metodi socijalne kontrole. Nakon Bazdanove obrade teme jednostavno nije jasno zato su ljudska prava prava, a ne samo politika ili moralna doktrina, koja se, kako bi bila retoriki efektnija, ideoloki maskira kao pravo. Zbog navedenih razloga, Demokracija i ljudska prava nije korektan sveuilini, ni srednjokolski udbenik, nego jedan glomazni i nesuvisli politiki pamflet, u kojemu autor umjesto ozbiljnoga tretiranja teme, iznosi vlastiti svjetonazor, ponavljajui jedne te iste parole koje se izmjenjuju s baraom trivijalnih informacija. Rije je, ukratko, o vie od 650 stranica nedomiljene svjetonazorske proze, koja je pogreno recenzirana i pogreno deklarirana kao sveuilini udbenik. Ako se elite zabaviti na heterodoksan nain, uvjetno preporuujem ovaj naslov; ako elite neto ozbiljno i sustavno nauiti o ljudskim pravima, potraite neku drugu literaturu. *** Nakon svega napisanog, postavlja se logino pitanje zato sam odluio utroiti vrijeme na itanje i pisanje osvrta o jednoj dugoj i nekvalitetnoj knjizi? Znanstvenu sublimaciju sadistikoga poriva, koja dobiva svoj izraz u teorijski nezahtjevnom, otrom kritiziranju loega teksta, moda ne treba posve iskljuiti, ali ona nipoto nije dovoljan razlog za ovaj pothvat. Dva su ipak glavna razloga, od kojih je samo prvi donekle osoban, ili tonije, osobno-autorski. Osvrt na knjigu Demokracija i ljudska prava, trei je u nizu mojih kritika drutveno-znanstvenih knjiga reducirane kvalitete koje sam napisao za politoloki asopis Politika misao. On zaokruuje izvorno neplaniranu trilogiju mojega recenzentskog hobija bavljenja knjigama koje drutvenoznanstvena akademska zajednica odluuje ignorirati ili pak, najee zbog osobnih i socijalnih razloga, tretirati isprazno-svearskim zabiljekama i frazerskim, turo-deskriptivnim prikazima, iz kojih se nita jasno ne moe iitati. U trima knjigama o kojima sam pisao zastupaju se posve razliita ideoloka stajalita. U prvoj knjizi, Pod globalnim eirom, izraavaju se desna politika uvjerenja. U njoj se proziva komunistika nomenklatura koja je ostala na vladajuim poloajima i napada se bezuvjetno prihvaanje euroideologije i europolitike reli-

koja je bila prikazana u cijelome svijetu, osim pogaate u islamskim dravama (454). Na stranu brojna pitanja koja ovaj citat otvara, bizarno pravo na seks samo je krajnji primjer neutemeljenoga proirenja kataloga ljudskih prava do nesluenih razmjera. Ako pravo podrazumijeva recipronu dunost uzdravanja ili injenja, tko je odgovoran za ispunjenje ovoga prava? Treba li drava trenirati i plaati posebno obuene pojedince koji e osigurati ostvarenje toga prava seksualno depriviranima? Trebaju li se klijenti koji su plaali prostitutkama reinterpretirati kao manjina kojoj su ugroena ljudska prava i za (ilegalno) plaene seksualne odnose zatraiti novac natrag, jer su platili ono to im se ionako jami kao ljudsko pravo?

284

Osvrti, prikazi, recenzije

gije.16 U drugoj se knjizi, Dugo putovanje Hrvatske u EU, zastupa ideologija neoliberalizma. Njezin autor podupire ekonomsku globalizaciju uz sigurnosno-politiki Pax Americana, kojima se manihejski suprotstavlja zatvaranje Hrvatske u neki totalitaran antidemokratski bantustan.17 Demokraciju i ljudska prava moglo bi se pak okarakterizirati kao djelo snane lijeve politike orijentacije. U njoj se izraavaju kritiki stavovi prema nacionalizmu i globalizacijskim nepravdama, a zagovara se opa globalna zatita ljudskih prava i polae nada u sustav UN-a u obavljanju te zadae. Tim ideoloki razliitim knjigama zajednika je osobina samo to da ne udovoljavaju ak ni labavim znanstvenim standardima, iako sve tri na njih eksplicitno pretendiraju, govorei o metodologijama i metodama istraivanja kojima se slue, studijama sluaja i sl. Ako sam, kako se retrospektivno pokazuje, u svojoj recenzentskoj trilogiji uspio pokriti zadovoljavajuu irinu ideolokoga spektra, time sam barem donekle ponudio opravdanje pretpostavci da moje recenzije nisu voene neslaganjem s ideolokim i politikim orijentacijama autor i njihovih knjiga, nego ponajprije sumnjom u njihovu znanstvenu kvalitetu. U tome je, ukratko, osobno-autorski razlog pisanja ovoga osvrta: ako sam ve napisao dva osvrta slinoga karaktera, napisat u i trei, kojim u uredno zakljuiti cijelu stvar i mirno rei da je to posljednji takav osvrt koji sam napisao. Zastupanje neke vrijednosne ili politike pozicije ne moe se izbjei u drutveno-znanstvenim djelima, a moja je ideja sada mogu to retrospektivno rei bila pokazati da ih se, unato tomu, ne moe proizvoditi bez uvaavanja elementarnih pravila struke. Ne bi li bilo bolje da su moji privatni gospodari prstenova Milardovi, Stanii i Bazdan, umjesto bijesnih pamfleta napisali vrijedne, temeljite i ozbiljne studije, u koje su na suptilniji nain mogli utkati vlastita politika uvjerenja, protiv ega ne bih imao nita protiv? Nije li bolje da drutveni znanstvenici odre standarde svoje produkcije, nego da teorijski neosvijeteno i traljavo propovijedaju svoje politike pozicije ex cathedra? Drugi je razlog za pisanje osvrta u potrebi da se upozori na zabrinjavajue nepotovanje nekih standarda kojih bi se akademska zajednica trebala drati. Ne vjerujem, dakako, da e ikakve praktine konzekvencije proizii iz ove recenzije, kao to nisu ni iz prvih dviju. U njoj, uostalom, ne traim bilo koju svrhu izvan osobne larpurlartistike satisfakcije. Ipak smatram da je na neke probleme potrebno upozoriti i tako barem pokuati spasiti duu svoju. Iako ne sumnjam da su Bazdanova uvjerenja koja u knjizi izraava plemenita i iskrena, a njegov dugotrajni angaman u udruzi iz koje je nedavno javno istupio, vrijedan potovanja, niti sporim da pojedine informacije koje se mogu nai u knjizi moda mogu biti zanimljive, u smislu zadovoljstva koje prua nevezano prelistavanje neke enciklopedije ili rjenika stranih rijei, ono to ovaj osvrt, nadam se, uspijeva pokazati, jest to da Bazdanova knjiga nipoto nema karakter znanstvenoga djela. A upravo taj karakter, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, pripisan joj je od strane akademske zajednice. Stoga je, za razliku od prvih dviju knjiga o kojima sam pisao jednoga, u osnovi, samizdata i semipublicistike knjige Bazdanova knjiga ozbiljniji problem, koji treba smjestiti u iri kontekst. Naime, kako u njoj pie, knjiga Demokracija i ljudska prava odlukom je Senata od 29. sijenja 2008. prihvaena kao sveuilini udbenik Sveuilita u Dubrovniku. To znai da je ona udbenik na kolegiju koji Bazdan predaje i da studenti iz nje, kao ispitne literature, moraju uiti i pripre16 17

V. Politika misao, god. 42, br. 2, 2005., str. 113-124. V. Politika misao, god. 43, br. 2, 2006., str. 195-205.

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

285

mati ispit. Pozitivne recenzije knjige napisali su prof. dr. sc. Stjepan Malovi, dr. sc. Milan Kipera i prof. dr. sc. arko Puhovski. Postavlja se pitanje kako je mogue da jedna ovako znanstveno insuficijentna knjiga dobije status sveuilinoga udbenika, i to odlukom najviega tijela jednoga hrvatskog sveuilita, nakon recenzije trojice doktora znanosti? Odgovor na to pitanje moe se nalaziti samo tamo gdje se ne smije nalaziti izvan teksta. Ono to bi se u potrazi za njim moglo pokazati problematinim jest to su recenzenti Malovi i Kipera Bazdanovi kolege s Odjela za komunikologiju Sveuilita u Dubrovniku, a Puhovski dugogodinji Bazdanov suradnik iz HHO-a. U svjetlu prethodnih argumenata, Malovieve i Kiperaeve pozitivne ocjene zapravo su skandalozne. Malovi, naime, tvrdi da je Bazdanova knjiga znaajni doprinos znanstvenom ralanjivanju podruja demokracije i ljudskih prava, a Kipera da e njome studenti Odjela za komunikologiju Sveuilita u Dubrovniku dobiti kvalitetan izvor informacija za uspjeno savladavanje programskih sadraja istoimenog kolegija.18 Nedavno je na Zagrebakom sveuilitu provedena velika antikorupcijska akcija, koja se usmjerila na gotovo banalan oblik korupcije, koji podrazumijeva da studenti daju novac profesorima za formalnu potvrdu o ispitu ili zvanju. Nepotovanje akademskih standarda, na koje sluaj knjige Demokracija i ljudska prava upuuje, barem je jednako zabrinjavajue, ali ono se ubraja u skup onih akademskih praksi koje, zbog nedostatka kompetencije, ne mogu kontrolirati dravna tijela, nego samo akademska zajednica sama. Njoj bi trebalo biti jasno da knjiga u kojoj je jedna od zavrnih parola Zato ne dozvolite da neuki primitivci u Vaoj nazonosti dre govore mrnje (564) ne treba nositi grb sveuilita i oznaku Manualia Universitas Studiorum Ragusinae, nego prije upozorenje u amerikom stilu Ne pokuavajte ovo kod kue ili uope! Ako nekom naivnom studentu padne na pamet doslovno posluati Bazdanov savjet i krene uutkavati nekoga neukog primitivca u krmi, koji je poeo s uobiajenim politikim nekorektnostima, hoe li taj student moi Bazdana tuiti za naknadu tete kad mu ih neuki primitivac razbije naoale, nemajui razumijevanja za kvalifikaciju svojega diskursa kao govora mrnje? Kreimir Petkovi18 Izvadak iz recenzije Puhovskoga koji se nalazi u knjizi isprva se ini pomalo pitijskim. On u cijelosti glasi: (...) Na naem jeziku ne postoji ni priblino slian rad ni kvantitativno ni kvalitativno te je rije nedvojbeno o pionirskom djelu u Hrvatskoj. I na stranim jezicima koje pratim ne nalazi se radova koji, na ovakav nain (filozofijski, sociologijski, politologijski, ekonomijski itd.), kritiki povezuju demokraciju i ljudska prava. (...) (676). Djelo poput Bazdanova svakako nigdje ne postoji, pa je nedvojbeno rije o pionirskom djelu, bilo to pozitivno ili negativno. Takoer je nedvojbeno da je autor, unato gotovo pozitivistikim deklaracijama u metodologijskom uvodu knjige, u irem smislu kritiki nastrojen i da materija kojom se bavi ulazi u podruje disciplina koje recenzent nabraja. No, to to se recenzent koristi posvojnim pridjevima izvedenima iz naziva disciplina za karakterizaciju kvalitete autorova pristupa (kojima se inae koristi kad ozbiljno govori u javnosti) i to rabi sintagmu kritiki ralanjuje, koja ima jake pozitivne konotacije, snano sugerira da pozitivna recenzija nije ironina, nego ozbiljno miljena. Na posljetku, teko se moe zaobii to to Bazdan u knjizi glorificira Puhovskoga, piui o njemu kao o osobi velike graanske hrabrosti i izuzetne erudicije poznate diljem Europe (163) te ga spominje ili citira na ak sedam stranica knjige. To Puhovskoga ini jednom od zastupljenijih osoba u knjizi. Usporedbe radi, u knjizi se na jednakom broju stranica spominju Lenjin i Luj XVI; na jednoj stranici manje od Puhovskoga pojavljuje se Hitler, a na dvjema stranicama vie Muhamed.

286

Osvrti, prikazi, recenzije

Prikaz predsjednikom, a koja ne bi, koja naRobert Elgie, Sophia Moestrup (ur.) Semipresidentialism in Central and Eastern EuropeManchester i New York: Manchester University Press, 2008., 282 str.U suvremenoj literaturi o semiprezidencijalizmu pojavljuje se nekoliko osnovnih pravaca koji nastoje ponuditi vlastite koncepte i definicije ovoga sustava vlasti. Dva najutjecajnija pravca meu njima daju meusobno bitno drukija vienja semiprezidencijalizma. Jedan potjee od Mauricea Duvergera i njegove definicije koja ukljuuje izravne predsjednike izbore, predsjednikove znatne ustavne ovlasti te odgovornost premijera i vlade prema parlamentu. Na tu se definiciju oslanjaju radovi brojnih autora od kojih su je neki u potpunosti prihvatili, dok su drugi izveli odreene modifikacije. Druga skupina koncepata na prvi je pogled slina prvoj, jer preuzima dva od triju Duvergerovih kriterija: izravan izbor predsjednika drave te odgovornost premijera i vlade parlamentu. No, iako je izostavljen samo jedan kriterij znatne ustavne ovlasti predsjednika drave njezina primjena na konkretne sustave vlasti dovodi do posve drukije klasifikacije zemalja pod polupredsjedniki sustav od prethodne definicije. Taj minimalistiki koncept svodi, prema ustavnoj strukturi i politikoj praksi, bitno razliite zemlje pod isti sustav vlasti. Najistaknutiji je predstavnik toga koncepta Robert Elgie, irski profesor politologije, koji je u posljednjih petnaestak godina objavio niz radova i urednikih knjiga o semiprezidencijalizmu koji su se temeljili na toj definiciji. Stvaranjem vlastitoga minimalistikog koncepta, njegova je namjera bila ukloniti nejasnou oko toga koja bi se zemlja mogla smatrati polustaje zbog nesuglasica meu razliitim autorima oko toga to su to znatne predsjednike ovlasti. Njegov je koncept postao privlaan brojnim autorima koji su bilo kao sporednu bilo kao glavnu temu u svojim radovima spominjali ili analizirali polupredsjednike zemlje ili semiprezidencijalzam kao sustav vlasti. Knjiga urednika Roberta Elgieja i Sophie Moestrup Semipresidentialism in Central and Eastern Europe trea je u nizu urednikih knjiga o semiprezidencijalizmu to ih je objavio Robert Elgie. Prije te, objavljene su 1999. Semi-Presidentialism in Europe, u izdanju Oxford University Pressa i 2007. Semi-presidentialism outside Europe: A comparative study, u izdanju Routledgea. Ova, trea u nizu, zbornik je radova o sustavima vlasti u Srednjoj i Istonoj Europi koji se, sukladno Elgiejevu konceptu, klasificiraju kao polupredsjedniki. Knjiga se sastoji od etrnaest poglavlja, od kojih su prvo i posljednje uvodni i zakljuni radovi urednika ovoga izdanja, a ostalih dvanaest obrauje dvanaest zemalja dvije spomenute europske regije. Uvodni tekst to su ga zajedno napisali Robert Elgie i Sophia Moestrup iznosi Elgiejev minimalistiki koncept polupredsjednikoga sustava te predstavlja strukturu po kojoj je svaki autor u knjizi napisao svoj tekst. Tri su bitna problema koja su u njima obraeni: razlozi i nain uvoenja polupredsjednikog sustava u svaku od tih zemalja, mehanizam po kojemu djeluje taj sustav vlasti te njegovi uinci. Prvi je tekst napisao Andrei Arkadyev o polupredsjednikom sustavu u Bjelorusiji. Napominjui na poetku svoga rada da je znanstvenicima u toj zemlji teko prikupiti podatke i plasirati ih zbog kontrole koju provodi reim i zbog straha koji postoji od njega, ovaj autor daje efektan uvod iz kojega se vidi o kakvome je politikom sustavu rije. Izlazak iz Sovjetskoga Saveza 1991. za tu je zemlju bio poetak demokratizacije koji je bio zaustavljen dolaskom Aleksandra Luka-

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

287stav vlasti od tada mogao klasificirati kao parlamentarni. No, prema minimalistikom Elgiejevu konceptu, sustav je jo uvijek polupredsjedniki jer slabljenje predsjednikovih ustavnih ovlasti nije popraeno i ukidanjem izravnih predsjednikih izbora. Slino kao i u Bjelorusiji, jo jedna postsovjetska drava polupredsjedniki sustav vlasti nije dobila na samom poetku tranzicije. Autor teksta o Litvi, Algis Krupaviius, navodi da je Litva uvela semiprezidencijalizam u ustavotvornom procesu koji je bio snano obiljeen utjecajem prolosti. Razloge i nain za uvoenje toga sustava vlasti (i, openito, nain na koji je oblikovan cijeli politiki sustav) ovaj autor prikazuje s osvrtom na razdoblje izmeu dvaju svjetskih ratova. Dvije glavne struje u litvanskoj politici poetkom devedesetih godina 20. stoljea zastupale su uvoenje razliitih tipova sustava vlasti. Dok su reformirani komunisti eljeli uspostavu parlamentarnoga sustava i prihvaanje litvanskoga ustava iz 1922., druga glavna politika snaga u zemlji, Sjdis, zahtijevao je uvoenje posljednjega predratnog ustava iz 1938. koji je uspostavio instituciju snanoga predsjednika. Kao rezultat kompromisa izmeu dvaju razliitih zahtjeva, Litva je Ustavom iz 1992. dobila polupredsjedniki sustav. U pojedinim postkomunistikim zemljama odreene osobe su snano obiljeile tranzicijsko razdoblje i stvaranje nove drave. U Makedoniji je to bio njezin prvi predsjednik Kiro Gligorov. Na predsjedniku dunost Gligorov je stupio poetkom 1991., nakon prvih slobodnih izbora odranih krajem prethodne godine, no tada je za predsjednika bio izabran u parlamentu. Prvi predsjedniki izbori odrani su tek 1994., na kojima je on ponovno postao predsjednikom. Autor teksta o Makedoniji, Franois Frison-Roche, podijelio je makedonski politiki sustav na dva razdoblja: prvo, koje predstavlja eru Gligorova i drugo, koje predstavlja postgligorovsku eru, odnosno razdoblje vladavine Borisa Trajkovskog i Branka

enka na vlast 1994. godine. Novi ustav, koji je prihvaen te godine, zamijenjen je na referendumu dvije godine kasnije sadanjim ustavom koji Lukaenku omoguuje diktatorsku vlast. Graani su, tako, glasujui na referendumu za Lukaenkov prijedlog ustava, sami sebe podvrgnuli diktaturi pod kojom ive i danas. Sljedei tekst u ovom zborniku napisan je o bugarskom semiprezidencijalizmu koji je u tu zemlju uveden ve poetkom tranzicije. Autor toga teksta Svetlozar A. Andreev navodi da su bugarski predsjednici tijekom proteklih godina nastojali odrati svoj utjecaj u odnosu na premijera i vladu te su djelomino u tome i uspjeli. Novi bugarski ustav donesen je 1991., a poetkom sljedee godine odrani su i prvi izravni predsjedniki izbori. Od 1992. do danas na vlasti su se izmijenila tri predsjednika. Meu svim zemljama prikazanima u ovoj knjizi Bugarska je jedina zemlja u kojoj osim predsjednika drave postoji i potpredsjednik. lanak o Hrvatskoj napisala je profesorica Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapovi. Piui tekst u skladu sa strukturom koju su urednici naveli u uvodniku ovoga zbornika, autorica napominje da je semiprezidencijalizam u Hrvatskoj uveden 1990. u ustavotvornom procesu u kojemu nije postignut konsenzus izmeu dviju najjaih stranaka o novom sustavu vlasti. U Ustavotvornoj komisiji jedan od najutjecajnijih lanova bio je profesor ustavnoga prava Smiljko Sokol, koji je sustav vlasti u novom Ustavu uobliio prema francuskom predloku, ali s mogunou predsjednika drave ne samo da imenuje premijera i lanove vlade, nego i da ih otpusti s dunosti. To je hrvatskom predsjedniku omoguilo dominantan poloaj u izvrnoj vlasti, a izborni sustav i izvanustavni imbenici omoguili su mu takav poloaj i unutar cijeloga politikog sustava. Ustavne promjene iz 2000. oslabile su poloaj predsjednika Republike u korist Vlade i Sabora pa bi se, prema Duvergerovim i srodnim konceptima, hrvatski su-

288Crvenkovskog. Autor navodi da su sva trojica predsjednika u makedonskoj politici odigrala pozitivnu ulogu zbog ega se Makedoniju moe smatrati uspjenim primjerom polupredsjednikog sustava meu postkomunistikim dravama. Jedina od svih zemalja opisanih u knjizi koja je i prema minimalistikom konceptu napustila polupredsjedniki sustav jest Moldavija. Ustavnim promjenama iz 2000. ukinuti su izravni izbori za predsjednika drave te je time nestao jedan od definirajuih kriterija toga sustava vlasti u Moldaviji. Semiprezidencijalizam je u toj zemlji uveden 1991., kad su odrani prvi predsjedniki izbori na kojima je pobijedio Mircea Snegur. Moldavija je, osim Rusije, jedina zemlja opisana u ovoj knjizi koja je u tom razdoblju imala vie tehnokratskih nego stranakih premijera. Analizirajui mehanizam djelovanja sustava, autor ovoga lanka Steven D. Roper donekle odstupa od Elgiejeva koncepta, jer navodi i trei kriterij semiprezidencijalizma, a to je da predsjednik posjeduje ustavne ovlasti. S tom se definicijom Roper nalazi izmeu Duvergerove i Elgiejeve definicije toga sustava vlasti. S obzirom na svoja ustavna obiljeja i politiku praksu, Moldavija do 2000. odgovara svakoj od njih. Prva zemlja u Srednjoj i Istonoj Europi koja je dobila nekomunistikoga premijera bila je Poljska 1989. godine. Iako je ta zemlja ve nakon pregovora Okrugloga stola dobila ustavno jakoga predsjednika, on nije bio izabran na opim izborima, nego u parlamentu. Tek sljedee godine odravaju se prvi predsjedniki izbori na kojima pobjeuje Lech Wasa. Njegovih pet godina vladavine bilo je obiljeeno sukobima s ostalim institucijama dravne vlasti pa je tek dolaskom Aleksandra Kwaniewskoga na elo drave 1995. prestala kriza u odnosima tih institucija. Prema tzv. Malom ustavu iz 1992. Poljska je zadrala izravno izabranoga predsjednika sa znatnim ustavnim ovlastima, ali Ustavom iz 1997. poloaj predsjednika slabi u korist premijera. Autor teksta o Poljskoj, Iain

Osvrti, prikazi, recenzije

McMenamin, naglaava kako je semiprezidencijalizam u toj zemlji povezan s ustavnim i stranakim sustavom, ali i s osobnou predsjednika. Oni su svojim ponaanjem snano utjecali na mogunost stabilizacije politikoga sustava i konsolidacije demokracije. Osim teksta o Bjelorusiji, najpesimistiniju sliku jedne zemlje dali su u ovoj knjizi Tom Gallagher i Viorel Andrievici. Opisujui sustav vlasti u Rumunjskoj, posljednjih dvadesetak godina novoga politikog sustava ini se kao teki izlazak iz totalitarnoga reima Nicolaea Ceausescua. Rumunjski Ustav, donesen 1991., stvorio je novi sustav vlasti u kojem je uspostavljen dvodomni parlament nesposoban za uinkovito donoenje odluka. Sudstvo je bilo pod utjecajem izvrne vlasti sve do ustavnih promjena 2003., kad je pod pritiskom Europske Unije sudstvu dana vea neovisnost. Dominantna je figura u rumunjskoj politici, sve do 2005., bio predsjednik Ion Iliescu, reformirani komunist, koji je nastojao autoritarnim nainom voditi zemlju. Rusija je zemlja s jednim od najmonijih predsjednika od svih politikih sustava opisanih u knjizi, ali kako naglaavaju Petra Schleiter i Edward MorganJones, autori teksta o ovoj zemlji, i s jednim o najmonijih predsjednika meu svim europskim polupredsjednikim dravama. Od uspostave institucije predsjednika drave 1991. pa sve do 2008. na vlasti su se izmijenila trojica predsjednika, od kojih su prva dvojica dominirali politikim ivotom zemlje. Ustavom iz 1993. uspostavljena je dvojna izvrna vlast u kojoj je predsjednik dominantan pol te grane vlasti, dok su premijer i lanovi vlade pod njegovom kontrolom. Prvi dom parlamenta, Dravna duma, ima pravo kontrole rada vlade, ali je to pravo parlamenta vrlo ogranieno. Ustav Ruske Federacije nije jedini imbenik koji utjee na takvu raspodjelu vlasti u toj zemlji, nego su to i stranaki i izborni sustav koji su se posljednjih godina formirali pod utjecajem predsjednika Putina. Stabilizacija politikoga sustava pod Pu-

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

2892002. Janez Drnovek proirio je svoje djelovanje i na meunarodnom planu. Iako posjeduje slabe ustavne ovlasti, autori teksta o Sloveniji, Alenka Kraovec i Damjan Lajh, naglauju da su predsjednici Kuan i Drnovek u praksi imali jau ulogu od one koju im dodjeljuje Ustav. Posljednji u nizu tekstova o sustavima vlasti u zemljama Srednje i Istone Europe je tekst o semiprezidencijalizmu u Ukrajini. Napisala ga je Sarah Birch, autorica niza radova o toj zemlji. Temeljno je obiljeje ukrajinske politike podjela zemlje na regije u kojima je dominantan ruski kao govorni jezik i na regije u kojima je dominantan ukrajinski. Ta se podjela reflektira i na ukrajinsku politiku. Od uvoenja institucije predsjednika drave do danas u toj su zemlji vladala trojica predsjednika. Ukrajinski je Ustav donesen 1996., ali je ve 1995. donesen Ustavni dogovor kojim su regulirani odnosi izmeu institucija vlasti i po kojemu je predsjedniku ojaan poloaj s obzirom na onaj koji mu je dodjeljivao tadanji Ustav. Ustavni dogovor je sporan dokument jer ga je parlament prihvatio s obinom veinom, a ne dvotreinskom, no unato tomu je stupio na snagu i imao poloaj ustavnoga akta. Ustavnim su promjenama iz 2006. predsjedniku smanjene ovlasti, no on je jo uvijek jedan od dominantnih aktera ukrajinske politike. Zbornik radova o etrnaest zemalja Srednje i Istone Europe knjiga je koju obiljeava minimalistiko shvaanje semiprezidencijalizma njihovih urednika. Pojedine od opisanih zemalja smatraju se polupredsjednikima samo na osnovi toga koncepta te se u njih ubraja i Hrvatska nakon 2000. godine. Bez obzira na ispravnost minimalistike definicije toga sustava vlasti, opis politikih sustava zemalja ovih regija zanimljiv je prikaz politike i okvira u kojima se ona odvija u bivim komunistikim zemljama te koristan doprinos daljnjim raspravama o polupredsjednikom sustavu. Ova knjiga, stoga, moe posluiti svim studentima komparativne politike koji prouavaju

tinovom je vlau bila praena smanjivanjem razine demokracije zbog koje ruske vlasti trpe kritike iz inozemstva. Ve za vrijeme Jeljcinove vladavine Rusija je esto bila nazivana superpredsjednikim ili hiperpredsjednikim sustavom, a taj je uinak jake predsjednike vlasti jo i pojaan nakon 2000. godine. Nakon Putinova odlaska s predsjednike dunosti 2008. elementi daljnjega oblikovanja politikoga sustava i njegova podsustava, sustava vlasti, postaju sve jasnijima te pokazuju nastavak Putinove dominacije zemljom. Jedna od zemalja koje se smatraju polupredsjednikima samo prema minimalistikom, ali ne i konceptima koji proizlaze iz Duvergerova, jest Slovaka. Autori teksta o sustavu vlasti u toj zemlji su Darina Malov i Marek Ryb. Na samom poetku demokratske tranzicije u Slovakoj nije uveden polupredsjedniki sustav, nego parlamentarni. Predsjednik drave, koji je posjedovao slabe ustavne ovlasti, birao se u parlamentu tropetinskom veinom glasova. Nakon isteka petogodinjega mandata predsjednika Michala Kova, parlament u nekoliko navrata nije uspio prikupiti veinu potrebnu za izbor novoga predsjednika. Usto, odreene stranke su otprije traile uvoenje izravnih izbora za instituciju predsjednika drave te su ustavnim promjenama iz 1999. takvi izbori i uvedeni. Tim su promjenama predsjedniku drave neznatno poveane i ustavne ovlasti. Prvi predsjedniki izbori odrani su 1999. te je za predsjednika izabran Rudolf Schuster, a na sljedeim izborima, odranima 2004., sadanji predsjednik Ivan Gaparovi. Osim Slovake i Slovenija ulazi u rang zemalja koje se smatraju semiprezidencijalistikima samo prema minimalistikom konceptu. No, za razliku od Slovake, Slovenija je izravne predsjednike izbore uvela ve s donoenjem novoga Ustava 1992. godine. Iako je slovenski predsjednik ustavno slab, prvi predsjednik Milan Kuan uspio je ostvariti razmjerno jak utjecaj i to poglavito u unutarnjoj politici. Njegov nasljednik od

290

Osvrti, prikazi, recenzije

ovaj dio Europe i utjecaj koji institucio- 2005. u Hrvatskoj; 7. Mario Jelui: nalni aranmani imaju na demokratiza- Nunost zakonskog ureenja financiracijske procese. nja politikih stranaka i izborne promidbe i 8. Zdravko Petak: Aporije o zakonskom okviru financiranja politikih Davor Boban stranaka u Hrvatskoj. Iz prikazane sadrajne strukture zbornika vidljivi su i sredinji problemski i sadrajni aspekti raPrikaz dova okupljenih oko tematike politikih stranaka, uzroka krize i nunosti transformacije politikih stranaka, odnosa politikih stranaka i religije, politike Anelko Milardovi kulture, financiranja politikih stranaka Draen Lali itd., a u nastavku emo pokuati izdvojiti i prikazati samo neke od radova i teza Zoran Malenica (priredili) koje drimo zanimljivima za prikazivanje i preporueno itanje zbornika u cjelini.

Kriza i transformacija politikih stranakaCentar za politoloka istraivanja, Zagreb, 2007., 155 str.

Zbornik radova o kojemu je ovdje rije rezultat je znanstvenoga skupa Kriza i transformacija politikih stranaka odranoga u Zagrebu, 28. lipnja 2006., u organizaciji Foruma Centra za politoloka istraivanja, a u zbornik radova, koji je objavljen 2007. godine uvrteni su radovi sudionika skupa razvrstani u dvije tematske cjeline. Zbornik zapoinje kratkim uvodom to ga potpisuje jedan od prireivaa zbornika, Zoran Malenica, a prvu tematsku cjelinu pod naslovom Kriza politikih stranaka u sadrajnom smislu tvore etiri rada: 1. Anelko Milardovi: Kriza i transformacija politikih stranaka; 2. Zoran Malenica. Neki problemi funkcioniranja politikih stranaka u Republici Hrvatskoj; 3. Ivan Markei: Politike stranke i religija hrvatski sluaj i 4. Vladimir Vuji: Politika kultura i politike stranke u Hrvatskoj. U drugoj tematskoj cjelini pod naslovom Transformacija (financiranja) politikih stranaka nalaze se sljedei radovi: 5. Josip Kregar: Protiv plutokracije: meunarodni standardi i mjere ureenja financiranja politikih stranaka; 6. Draen Lali: Kontroverze financiranja politikih aktera u izbornim kampanjama 2003. i

Polazei od analize uzroka krize politikih stranaka Anelko Milardovi upuuje na tipologiju, ili dvije skupine uzroka, prvu koju naziva internim starim uzrocima, pri emu je rije o oligarhijskom sindromu, korupciji i klijentelizmu i drugu skupinu internih novih uzroka koje vezuje uz modernizaciju i novu medijalizaciju svijeta politike. Elaborirajui tipove novih internih uzroka u obliku gubitka smisla ili krize stranakih programa te pristanka samih politikih stranaka na konstrukciju politikoga spektakla, to je osobito vidljivo u politikim kampanjama, Milardovi istie i drugi tip novoga internog uzroka. On se tie pitanja moi medija koji su se od kontrolora demokracije ili etvrte vlasti, moda prometnuli i preuzeli ulogu prve vlasti, ili virtualne politike stranke, pa se autor s pravom pita tko e kontrolirati kontrolore ili nove vladare i silu iznad moi politikih stranaka, silu koja politike stranke baca u medijsku ovisnost (16.). Nadalje, eksterne uzroke krize politikih stranaka Milardovi vidi u valovima modernizacije koji politike stranke stavljaju pred nerjeive probleme i nemogunost uinkovitoga upravljanja drutvima na nacionalnoj i supranacionalnoj razini zbog promjene konfiguracije politike u doba globalizacije te jaanja novih aktera, ili globalnih igraa zbog kojih se mo kreiranja i autonomije politike bitno ograniila. U kontekstu

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

291nakog sustava do znaenja odreenih drutvenih problema. Kao ilustraciju Malenica navodi tvrdnju o prevladanosti tradicionalne podjele na politiku desnicu i ljevicu, to je prihvaeno kao neto to naelno vrijedi i za hrvatsko drutvo, a u nekritikom prihvaanju te tvrdnje autor prepoznaje funkciju opravdavanja negativnih posljedica zastupanja i prakticiranja desnih ideolokih stajalita poput radikalnih nacionalistikih i ovinistikih stavova, ksenofobije itd. Nadalje, u vezi s nezadovoljstvom djelovanja politikih stranaka autor postavlja pitanje moe li se ovakvo stanje s politikim strankama podvesti pod paradigmu propasti stranaka ili zasienja strankama o emu govori Klaus von Beyme u djelu Transformacija politikih stranaka, izdvajajui kao indikatore propasti stranaka smanjenje broja lanova, poveanje volatilnosti biraa, ili promjenjivost glasakoga opredjeljivanja biraa, te slabljenje identifikacije biraa sa strankama (27.). Iz druge tematske cjeline pod naslovom Transformacija (financiranja) politikih stranaka izdvojit emo rad Josipa Kregara, u kojem se prikazuju meunarodni standardi i mjere ureenja financiranja politikih stranaka, te rad Draena Lalia u kojem e problematika financiranja politikih stranaka i kandidata biti smjetena u kontekst parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2003., te predsjednikih izbora 2005. Prema Kregaru, financiranje politikih stranaka, odnosno novac kojim politike stranke raspolau u izbornim utakmicama, postali su prvorazredno praktino politiko pitanje zbog nekoliko razloga. Prvo, promijenjena je logika trokova kampanje i stranka koja nije u stanju pokazati svoju mo, pa i time da istie plakate, plaa oglase i medije, ne doima se sposobnom pobijediti (89.). Drugo, vlast znai i odluivanje o interesima, a budui da politike stranke primaju novac donatora, donatori pak davanje novca smatraju ak legitimnom investicijom u budue poslove, mogue privilegije i mnoge mogunosti da kapitaliziraju dobre odnose s politikom vladajuom elitom (90.). Tree, s rastom

globalizacije politike, politike stranke, kao ni drave jednostavno nisu vie jedini akteri politikoga procesa, tovie, politike stranke ne mogu raunati na efikasnu mo upravljanja, a to ih dovodi u podreeni poloaj u odnosu na umnogome monije aktere politike u procesu globalizacije. Posljedice krize politikih stranaka kao sinteze navedenih uzroka Milardovi prepoznaje u percepciji graana kao politike javnosti u odnosu na politike stranke, njihovu udaljivanju od politikih stranaka, stvaranju takozvanoga antistranakog efekta, osjeaju bespomonosti da se bilo to moe promijeniti, apstinenciji ili odustajanju birakoga tijela od politike participacije itd. Ipak, mogue alternative autor ne vidi u novim drutvenim pokretima ili organizacijama koje bi zamijenile politike stranke, nego samo u transformaciji politikih stranaka koja e se temeljiti na spoznaji novih premisa politike, a ija je bit transformacije u pokuaju konstrukcije snano kapacitiranoga aktera u globaliziranoj areni (20.). Zoran Malenica e problematiku funkcioniranja politikih stranaka smjestiti u okvir Republike Hrvatske upozoravajui na nizak ugled politikih stranaka u hrvatskoj javnosti, percepciju javnosti o politikim strankama kao skupinama graana koje ponajprije ostvaruju vlastite interese, o politiarima kao struno i politiki nekompetentnima, nezadovoljstvu djelovanjem politikih stranaka kako s obzirom na uspjenost u rjeavanju goruih drutvenih problema, tako i s obzirom na njihovo unutarnje funkcioniranje kao organizacija, a s druge strane o ogranienim i parcijalnim znanstvenim doprinosima istraivanjima politikih stranaka kod nas. Prema autoru, rasprave o politikim strankama, procesima unutar njih, kao i izbornom sustavu u Hrvatskoj nerijetko se u teorijskom smislu oslanjaju na strune ili znanstvene analize razvijenih zapadnih drutava, pri emu se gubi iz vida upravo razliitost hrvatskoga u odnosu na ta drutva, od tranzicijskoga konteksta, gospodarske razvijenosti, funkcioniranja tek obnovljenoga viestra-

292trokova kampanja i funkcioniranja stranaka, raste i potreba da se sve to regulira. etvrto, to je vea financijska zavisnost kandidata o sponzorima to je vea vjerojatnost da e oni zastupati posebne interese financijera a ne ope interese drutva (90.). Konano, Kregar izdvaja faktor koji utjee na sve prethodno spomenuto, a odnosi se na drutvene vrijednosti, odnosno politiku kulturu. Prema autoru vrijednosti poput predanost javnom interesu, objektivnost, odgovornost, davanje moralnoga primjera, nesebinost, potenje itd. u mnogim zemljama nisu kvalitete i vrijednosti politiara, pa tako ni u Hrvatskoj, ali nije izostala ni kritika biraima koji oprataju grube moralne pogreke, toleriraju sebinost, arogantnost i ignoranciju (90.). Utoliko nas Kregar podsjea na Weberovo predavanje Politika kao poziv i dva naina na koji se politika moe uiniti pozivom: ili se ivi za ili pak od politike (91.). Nadalje, autor navodi relevantne pravne dokumente, preporuke o financiranju politikih stranaka te regulative o djelovanju europskih politikih stranaka, odnosno stranaka koje se takmie u izborima za Europski parlament, te naglaava njihovo znaenje u nastojanju formuliranja opih naela na europskoj razini. To su sljedea naela: razumna ravnotea javnoga i privatnoga financiranja, poteni kriteriji (fair criteria) raspodjele dravnih davanja strankama, stroga pravila o privatnim donacijama, gornja granica izdataka za izborne kampanje, potpuna transparentnost rauna stranaka, stvaranje nezavisnoga revizijskog tijela te sankcije za one koji se ne dre pravila (97.). Opa naela treba razlikovati od posebnih mjera koje poduzimaju pojedine zemlje a odnose se na ispitivanje podrijetla imovine dunosnika, ogranienje istodobnoga dranja veega broja funkcija, istodobno obnaanje javne dunosti i odgovornosti u privatnom sektoru, sukob interesa ili meunarodnu suradnju koje, prema Kregaru, treba sagledati kao dio sustava spreavanja i kriminalizacije zloporaba stranakih dunosti, odnosno slubenih dunosti nakon izbora (97.). Hrvatsku tek oekuju zakonske

Osvrti, prikazi, recenzije

promjene i usklaivanje njezinih zakona koji reguliraju financiranje politikih stranaka i izbornih pravila sa standardima demokratskih zemalja, a na tom je tragu i zakljuak Draena Lalia koji regulaciju financiranja politikih stranaka u Hrvatskoj smatra gotovo posve nerazvijenom. Iznosei kontroverzije financiranja politikih stranaka i kandidata u izborima u Hrvatskoj u vremenskom razdoblju od 2003. do 2005., odnosno u vezi s parlamentarnim izborima u studenome 2003., potom u vezi s predsjednikim izborima 2005., te lokalnim izborima 2005., Lali zakljuuje o postojanju triju skupina politikih aktera kampanja i izbora. Prvu skupinu tvore akteri kampanja i izbora 2003. i 2005. koji uope nisu bili voljni javno obznaniti iznos sredstava koji su koristili u kampanji, specifikaciju tih trokova, davatelje pripadajuih donacija i druge nedvojbeno vane podatke. Drugi su uglavnom dali ograniene podatke, koje su esto mijenjali u razdoblju od poetka kampanje sve do dugo nakon odravanja izbora. Najmanje je aktera bilo u treoj skupini, sastavljenoj od onih koji su prezentirali javnosti precizne i kredibilne podatke vezane uz financiranje svojih kampanja i izbornih aktivnosti (119.). Jedna od kontroverzija vezanih uz financiranje izbornih kampanja stranaka i kandidata u tom razdoblju svakako je i injenica da su najvei uspjeh na izborima 2003. i 2005. uglavnom postigli oni politiki akteri koji su utroili znatna sredstva u svojim kampanjama, a pritom nisu bili (dostatno) spremni dati javnosti na uvid informacije vezane za nain dobivanja i koritenja tih sredstava te tako pokazati svoju politiku i graansku odgovornost (120.). irokim rasponom tema kojima je zajedniko pitanje krize politikih stranaka te nunost transformacije financiranja politikih stranaka i izbornih kampanja s naglaskom na hrvatsko drutvo, zbornik okuplja ugledne sveuiline profesore i znanstvenike iz podruja politologije, znanosti o pravu i sociologije. O znaenju i vrijednosti zbornika o kojem je ovdje rije moemo govoriti na nekoliko

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

293zbirka radova koje je autor objavljivao tijekom vie godina u eminentnim hrvatskim (nepolitolokim) asopisima. Taj se zbirni karakter Ravlieve knjige pokazuje problematinom, budui da se uoava kako je autor imao problema u logikom povezivanju odreenih poglavlja u knjizi, koja su prethodno objavljena kao zasebni lanci, u jedinstvenu cjelinu. Namjera bi svakoga znanstvenog rada trebala biti logiki precizno strukturiranje ideja tako da itatelj moe sustavno pratiti slijed iznesenih teza i argumenata. Ali struktura Dilema politikog predstavnitva u nekim je dijelovima nedovoljno jasna upravo zbog autorove namjere da na jednom mjestu prikae sve prethodno objavljene rezultate svojih istraivanja, a oni se katkad teko uklapaju u cjelovito razmatranje pojma predstavnitva. Knjiga je podijeljena na tri dijela. U prvom se dijelu obrauje povijest pojma politikoga predstavnitva te promjena njegova znaenja u engleskoj i hrvatskoj parlamentarnoj tradiciji. U drugom dijelu Ravli iznosi tipologiju modela politikoga predstavnitva, a u treem se bavi predstavnikim institucijama. Pojam politike reprezentacije poprilino je varljiv jer svi misle da znaju o emu je rije, ali zapravo nema suglasnosti o definiciji pojma. Ravli nastoji istraiti je li politiko predstavnitvo naslijeeni srednjovjekovni koncept predstavljanja ili je rije o bitno novoj i modernoj ideji. Referirajui se na knjigu Hanne Pitkin koja je provela podrobnu lingvistiku i filozofsko-politiku analizu izraza represent, representative i representation u engleskoj politici od 14. do 17. stoljea, Ravli pokazuje kako se pojam reprezentacije u engleskom jeziku pojavio potkraj 14. stoljea, ali moderno znaenje, u smislu djelovanja za nekoga kao njegov ovlatenik, dobiva tek potkraj 16. stoljea. Proces promjene pojma politike reprezentacije tekao je istodobno s procesom razvoja institucije politike reprezentacije, odnosno engleskoga parlamenta. Potaknut primjerom Hanne Pitkin, autor poduzima lingvistiku i eti-

naina. Prva je ve spomenuta interdisciplinarnost radova koji analiziraju pitanje krize politikih stranaka i transformacije (financiranja) politikih stranaka, tretirajui ta sloena suvremena pitanja s razliitih politolokih, sociolokih i pravnih aspekata. Druga je vrijednost u injenici to okupljeni radovi analiziraju navedenu temu i problematiku vezanu uz zapadne demokracije, ali s druge strane, ne zanemaruju, nego upravo istiu teme i probleme zajednike tranzicijskim drutvima, odnosno tranzicije u Hrvatskoj s kojom se suoavaju i politike stranke. Trea se vrijednost odnosi na aktualnost obraivanih tema i procesa koji se sustavno prikazuju i kritiki komentiraju. Sadrajno i problemski, ovaj zbornik je vrijedan doprinos znanstvenom bavljenju navedenim temama i nedvojbeno se moe preporuiti za itanje irem spektru itatelja, odnosno svima koje zanima analizirano pitanje krize politikih stranaka, transformacije (financiranja) politikih stranaka te problematika funkcioniranja hrvatskoga politikog sustava kao i djelovanja politikih stranaka. Na kraju, ne treba osobito isticati da posebnost zbornika proizlazi i iz injenice njegova izlaenja u tisak upravo u godini parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (studeni 2007.) Ranka Jekni

Recenzija Slaven Ravli Dileme politikog predstavnitvaPolitika kultura, Zagreb, 2008., 276 str.Knjiga Dileme politikog predstavnitva Slavena Ravlia, politologa i leksikografa, veim je dijelom nastala kao

294moloku analizu pojma predstavnitva u hrvatskom jeziku. Pokazuje kako se do kraja 19. stoljea tri termina gotovo ravnopravno rabe za oznaavanje engleskog izraza representation: zastupnitvo, predstavnitvo i reprezentacija. Do sredine 19. stoljea ni jedan od tih termina nije bio u uporabi, a izrazi od kojih su nastali nemaju veze s modernim politikim znaenjem. Kljuna promjena znaenja pojma povezana je s prijelazom iz stalekoga u moderno predstavnitvo u europskim graanskim revolucijama u 17., 18. i 19. stoljeu. Dakle, pojam reprezentacije u englesku je politiku terminologiju slubeno uveden u 17. stoljeu, kad dobiva svoje moderno znaenje, a u hrvatsku je terminologiju uveden tek u drugoj polovini 19. stoljea. Nekoliko je razloga tomu dvostoljetnomu zakanjelom procesu pretvaranja stalekoga sabora u predstavniko tijelo u Hrvatskoj. Ravli navodi kako je Hrvatski sabor u 17. i 18. stoljeu sve vie gubio svoje politiko znaenje, smanjujui nadlenosti i uloge. Osim toga, Sabor se nikad nije podijelio na dva doma, kao engleski parlament, zbog ega nikad nije bio tijelo iz kojeg su dolazili poticaji prema predstavnikoj funkciji. Posljednji je razlog usporeni razvoj graanske klase koja je ak i u 19. stoljeu bila toliko ekonomski slaba i politiki beznaajna da nije mogla biti nositeljem graanske revolucije u Hrvatskoj. U drugome dijelu knjige analiziraju se i rekonstruiraju modeli politikoga predstavnitva. Prvi je model povjereniko predstavnitvo, model koji je liberalan, ali ne i demokratski. Hobbes je prvi poeo razvijati liberalnu ideju predstavnitva kroz teoriju predstavnitva kao suverene i apsolutne vlasti. Hobbesova je ideja predstavnitva nastala kao rezultat metea engleskoga graanskog rata, koji je dokaz da je narod nesposoban za upravljanje, stoga mu je potreban suveren koji je od naroda dobio ovlatenje za upravljanje i zatitu ivota i imovine. Drugi autor koji je bitno pridonio liberalnoj ideji predstavnitva jest Edmund Burke. Ravli tvrdi kako je Burke-

Osvrti, prikazi, recenzije

ov liberalizam protudemokratski. Burkeova je temeljna zamisao osigurati kompetentno politiko vodstvo prirodne aristokracije pa je njegovo politiko predstavnitvo elitistiki oblik vlasti. Dakle, kao posebna elitna skupina lanovi parlamenta otkrivaju i ozakonjuju ono to je najbolje za naciju, tj. nacionalni interes. Ta djelatnost za Burkea znai predstavljanje. Autor tvrdi kako je Burkeovo poimanje predstavnitva povezano s njegovom idejom virtualnoga predstavnitva po kojoj predstavnici u parlamentu predstavljaju, ako ne stvarno onda virtualno, interes onih koji nisu birali svoga predstavnika. Izaslaniko (delegatsko) predstavnitvo suprotan je protuliberalni demokratski model predstavnitva. Ravli istie Rousseaua i Marxa kao kljune autore koji su bitno pridonijeli razvoju delegatskoga predstavnitva kao naina izraavanja volje naroda. I dok se isticanje Rousseaove radikalno-demokratske kritike predstavnitva unutar koje pokazuje mogunosti izravne demokracije i proirenja participacije ne dovodi u pitanje, problematinim mi se ini inzistiranje na marksistiki zasnovanim socijalistikim koncepcijama predstavnitva, za koje i sam Ravli tvrdi da imaju drukija polazita i pretpostavke, a time i smjer promiljanja. Ravli istie kako nae prihvaanje demokratskoga predstavnitva ukljuuje specifino poimanje demokracije, liberalnu demokraciju. Kad netko danas upotrijebi izraz politiko predstavnitvo i predstavnika vlada, on u taj pojam bez prethodnoga objanjenja ukljuuje posve moderne ideje liberalnu ideju slobode pojedinca i demokratsku ideju narodne suverenosti. Stoga mi se neprimjerenim ini Ravlievo ukljuivanje marksistikih i socijalistikih koncepcija predstavnitva u ovo razmatranje, budui da je iskljuivo rije o nedemokratskim (totalitarnim i autoritarnim) oblicima predstavnitva i istim takvim politikim sustavima. Isticanje Lenjinovih ideja i sovjetske prakse te analiza Kardeljeva modela jugoslavenskoga delegatskog sustava ine se kao strano tijelo u

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

295Melissa Williams, Iris Marion Young i Anne Phillips preispituju dominantnu koncepciju politikoga predstavnitva sa stajalita potpredstavljenosti i marginaliziranosti mnogih skupina, ponajprije ena te rasnih i etnikih manjina. Trei dio o predstavnikim institucijama Ravli poinje kljunim tekstom to ga je, poneto sadrajno izmijenjenoga, prije desetljea objavio u Drutvenim istraivanjima. U njemu izraava temeljnu dvojbu politikoga predstavnitva: treba li predstavnik initi ono to njegovi birai ele ili ono to on misli da je najbolje? Rije je, dakle, o raspravi o slobodnome ili obvezujuem (imperativnom) mandatu zastupnika, odnosno o povjerenikoj ili izaslanikoj (delegatskoj) koncepciji predstavnitva.* Je li predstavnik izaslanik (delegat) svojih biraa, obvezan da se u obavljanju zastupnike dunosti s njima stalno savjetuje i postupa prema njihovim uputama, ili je njihov povjerenik, osoba kojoj je, zbog njezinih posebnih sposobnosti, povjereno obavljanje dravne slube? Ravli navodi kako je sa stajalita ustava modernih liberalno-demokratskih drava dvojba izaslanik povjerenik promaena, budui da se svi ustavi jednoznano izjanjavaju protiv izaslanike koncepcije predstavnitva, dakle protiv obvezivanja zastupnika, a za slobodni mandat. Pitanje je zato se uope vodi rasprava o tom pitanju, ako ga je politika praksa rijeila 1791. i ignorira ga 217 godina? Autor istie da u teorijskim raspravama stvar nije tako jednoznana. Koncepcija predstavnika kao povjerenika, slobodnoga agenta koji djeluje na osnovi vlastite prosudbe opega interesa, zastarjela je i neprimjerena modernoj pluralistikoj demokraciji, u kojoj politike stranke preuzimaju sredi* Knjiga Dileme politikog predstavnitva, po mom sudu, ima pogrean naziv, budui da je jedina dilema u knjizi upravo ta o predstavniku kao povjereniku ili izaslaniku. Stoga smatram kako bi bilo preciznije i sadrajno ispravnije da je knjiga nazvana (u jednini) Dilema politikog predstavnitva.

ovoj knjizi. Ako je pak autor smatrao da je nuno razmotriti socijalistike koncepcije predstavnitva, onda ih je morao jasno oznaiti kao nedemokratske oblike te ih izuzeti iz analize demokratskoga modela izaslanikoga (delegatskog) predstavnitva. Ravli ovako stvara pojmovnu, sadrajnu i, u krajnjoj konzekvenciji, ideoloku zbrku. U treemu i etvrtom poglavlju drugoga dijela autor analizira dva liberalnodemokratska modela predstavnitva: protektivno i participacijsko. Moderni je pojam politikoga predstavnitva nastao u 19. stoljeu ujedinjivanjem suprotstavljenih tradicija politikoga predstavnitva liberalne i demokratske. Ideja politikoga predstavnitva razvijala se do 19. stoljea u dva jasno odijeljena i suprotstavljena smjera: liberalnoga shvaanja predstavnitva kao vlasti kompetentne politike elite i demokratskoga tek uvjetnoga prihvaanja predstavnikoga sustava u obliku delegatskoga predstavnitva... Dakle, unutar liberalizma dolazi do spajanja demokratske ideje narodne suverenosti i nedemokratske ideje liberalne reprezentacije. Protektivni model predstavnitva razvili su Jeremy Bentham i James Mill, stvarajui model trino-zatitne demokracije prema kojemu demokratski predstavniki sustav.... najbolje titi prirodni proces zadovoljavanja potreba radom i razmjenom preko trita. Participacijski model predstavnitva Johna Stuarta Milla takoer razvija zatitnu funkciju demokracije, ali je nadopunjuje odgojno-razvojnom funkcijom. Ravli tvrdi da Millova teorija predstavnike vladavine ujedinjuje demokratsku ideju politike participacije graana i liberalnu ideju vodstava politike elite. Predstavnika vladavina omoguuje vladanje najboljih i vrhovnu kontrolu naroda te time ispunjava zatitnu i odgojnu funkciju vladavine. Posljednje poglavlje drugoga dijela Ravli posveuje novijim teorijama politikoga predstavnitva unutar kojih se propituje veza predstavnitva i deliberativne demokracije. Jane Mansbridge,

296nju reprezentativnu ulogu. Ravli pie da predstavnitvo postaje stranakim: politika stranka, a ne pojedinani predstavnik faktino, ali u mnogim dravama i formalno dobiva mandat biraa; pojedinani predstavnik tek je izaslanik stranke kao kolektivnoga predstavnika, obvezan u parlamentu i javnosti slijediti njezinu politiku. Budui da stranke preuzimaju ulogu politikih predstavnika, dihotomija izaslanik povjerenik jo uvijek je smislena, jer se stranke, slino individualnom predstavniku, mogu u odnosu prema svojim biraima pojaviti u ulozi povjerenika ili izaslanika. Dakle, vie od stoljea traje teorijska rasprava o tome je li individualni predstavnik povjerenik ili izaslanik; koncepcija predstavnika kao povjerenika neprimjerena je modernoj pluralistikoj dravi; moderna je pluralistika demokracija marginalizirala ulogu individualnoga predstavnika i potpuno je podredila funkciji politike stranke koja se takoer moe pojaviti u ulozi povjerenika ili izaslanika. Namee se zakljuak da je dvojba izaslanik ili povjerenik razrijeena u korist izaslanike koncepcije. No, Ravli kae da nije tako jer je u uvjetima stranakoga sustava individualni predstavnik izgubio svoje znaenje, a na njegovo mjesto dolazi stranka kao kolektivni predstavnik. Kako onda uope rijeiti dvojbu izaslanik povjerenik? Ravli je i ne rjeava, jer se eksplicitno ne izjanjava ni za jednu ni za drugu opciju, nego zauzima oportunistiku poziciju i izjanjava se za obje. Povodei se za tvrdnjom Hanne Pitkin kako svaka od tih pozicija sadrava dio istine o tome to je reprezentacija, Ravli kontroverziju izaslanik povjerenik rjeava samo razumijevanjem reprezentacije kao djelovanja za druge u kontekstu demokratskoga poretka. Predstavnik mora djelovati, iako je neovisan, a njegovi birai sposobni za djelovanje, tako da ne postoji sukob njega i njih. Ravlievo se rjeenje ne ini uvjerljivim jer ako se dilema izaslanik povjerenik razrijei na takav nain, onda se moe postaviti pitanje je li tu uope rije o dilemi. Dilema bi, prema definiciji, trebala biti neka (ne)povoljna pozicija u kojoj se nalazi

Osvrti, prikazi, recenzije

osoba kad mora birati izmeu dviju podjednako (ne)povoljnih stvari. U samom je naslovu Ravlieve knjige naznaena dilema politikoga predstavnitva i oekivalo bi se da e je autor pokuati rijeiti. No on, potaknut savjetom Pitkinove da teoretiari ne bi trebali pokuati rjeavati paradoksalnu narav koncepta reprezentacije, nudi oportunistiko rjeenje i tako zapravo ne rjeava dvojbu. U drugom poglavlju posljednjega dijela knjige autor analizira tri sredinje predstavnike institucije: izbore, stranke i parlament. Ravli oznauje politike stranke kao specifine predstavnike institucije koje su zadobile kljunu ulogu u suvremenoj predstavnikoj demokraciji. Kao to sam spomenuo, na nekoliko mjesta istie kako je suvremeno politiko predstavnitvo zapravo stranako, budui da politike stranke u pluralnim demokracijama preuzimaju ulogu kolektivnih politikih predstavnika. Stoga zauuje kako je tim kljunim akterima suvremenoga predstavnitva posveeno tek neto malo manje od jedne desetine teksta u knjizi, dok, primjerice, analiza pojma i povijesti predstavnitva obuhvaa oko petine teksta. U posljednjem poglavlju knjige analizira se, na temelju nekih empirijskih istraivanja, razvoj i uloga politikoga predstavnitva u razdoblju demokratske tranzicije u Hrvatskoj. Ravlieva knjiga Dileme politikog predstavnitva koristan je i (zasad) jedini teorijski doprinos analizi politikoga predstavnitva u hrvatskoj politologiji. No, knjiga ima nekoliko strukturnih i sadrajnih nedostataka. Na poetku sam spomenuo problematinu uklopljenost pojedinih poglavlja u iru cjelinu. Nadalje, zamjeuje se razliita kvaliteta pojedinih dijelova i poglavlja. Tako su, primjerice, poglavlja o pojmu i povijesti predstavnitva, modelima politikoga predstavnitva te raspravi o dvama licima politikoga predstavnitva sadrajno i stilski kvalitetnija od poglavlja o novijim teorijama politikoga predstavnitva, odnosno od priloga o predstavnikim institucijama i demokratskoj tranziciji u Hr-

Politika