1. UVOD

U ovom seminarskom radu ću objašnjavati pojam hrvatskog standardnog jezika,

njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika te njegove povijesne mijene

kao jezika hrvatske književnosti. Definirat ću i sam pojam standardnog jezika.

Seminarski rad obrađuje prvo razdoblje predstandardnog jezičnog razvoja. To

razdoblje traje od 9. stoljeća pa sve do konca 15. stoljeća. Za njega je karakteristična prevlast

čakavštine u pismenosti te jak utjecaj hrvatskocrkvenoslavenskog jezika. Bitno je spomenuti i

javljanje ćirilice sredinom 12. i latinice u 14. stoljeću.

Dijelimo ga na tri faze s obzirom na uporabu pisama, u prvoj fazi imali smo jedno

pismo, u drugoj dva, a u trećem tri različita pisma. Svaka je od tih faza postavljala na dnevni

red nova pitanja, te rješavala jedna pitanja, a druga ostavljala idućoj fazi.

1

2. DEFINICIJA STANDARDNOG JEZIKA

Za definiciju standardnog jezika bitno je reći da je on autonoman vid jezika, uvijek normiran i

funkcionalno polivalentan, koji nastaje kada se jedna etnička ili nacionalna formacija,

uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom koji je dosad

funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije. Standardni jezik ne može nastati nego na

nekakvoj organskoj jezičnoj podlozi. Mora od nekog dijalekta pozajmiti glasove, naglaske,

oblike, osnovna sintaktička i tvorbena pravila, osnovni leksički fond. Svi ti elementi zajedno

čine dijalekatsku osnovicu standardnog jezika. Standardnom jeziku potrebna je i civilizacijsko

jezična nadgradnja, tj. norma, pismo, grafija, pravopis, intelektualni rječnik, stručna

terminologija, funkcionalni stilovi, struktura rečeničnog perioda te nove jezične navike.

Idiomom bez tih komponenata, dakle i samom dijalekatskom osnovicom nekoga standardnog

jezika, mogli bismo zadovoljiti samo potrebe jedne primitivne predfeudalne agrikulturne

ekonomike i jedne folklorne duhovne civilizacije, mogli bismo se izražavati samo o glavnim

meteorološkim pojavama, o osnovnim fiziološkim funkcijama. S druge strane, samo

civilizacijsko - jezična nadgradnja, bez dijalekatske osnovice, ne bi uopće mogla funkcionirati

kao ljudski idiom ni na kojoj razini, onda bi se naime radilo samo o nepovezanim

fragmentima jezika, ne o jeziku.. Poznavanje standardnog jezika omogućuje komunikaciju

među govornicima hrvatskog jezika bez obzira na prostornu udaljenost ili dijalektalnu

pripadnost. Pokriva potrebe javne komunikacije kao jezik državne uprave, školstva te sredstva

masovnih komunikacija. Kodificiran je u gramatikama, rječnicima i pravopisima.

Osnovne značajke standardnog jezika: autonomnost, normiranost, polifunkcionalnost (mora

moći sve izreći), stabilnost u prostoru i vremenu.

1.Autonomnost

Hrvatski standardni jezik ima štokavsku dijalektalnu osnovicu i trojezičnu dimenziju jezične

nadgradnje. Nije podudaran ni s jednim mjesnim govorom, dijalektom ili narječjem hrvatskog

jezika. Nije nikomu materinji jezik, ne dobiva se rođenjem već se stječe učenjem.

2. Normiranost

Svaki se stabilan standardni jezik temelji na čvrstoj i općeobaveznoj normi. Standardni jezik

ima svoje norme (pravila). Norma je skup pravila koji određuje što u standardni jezik ulazi, a

2

što ne ulazi. Normom se određuje koji se jezični elementi koji postoje u sustavu određenoga

jezika smatraju pravilima i potrebnima jeziku kao standardu, a koji se elementi ne smatraju.

3. Polifunkcionalnost

Standardnim se jezikom može izreći ljudsko znanje, konkretno i apstraktno, njime se mora

moći suvereno govoriti o cjelokupnome univerzumu. U skladu s potrebama koje podmiruju

standardni se jezik raslojava na funkcionalne stilove. Pet je osnovnih funkcionalnih stilova

hrvatskoga standardnog jezika. To su znanstveni, administrativni, publicistički,

književnoumjetnički te razgovorni stil.

4. Stabilnost u prostoru

Standardni je jezik naddijalektalni, nadregionalni i općenacionalni. Njime svoje

komunikacijske potrebe zadovoljavaju govornici hrvatskog jezika bez obzira na svoje

zemljopisno podrijetlo.

5. Elastična stabilnost u vremenu

Razlozi jezičnih mijena mogu biti unutarnji i vanjski. Jezik nije zatvoren, jednom zauvijek

oblikovan sustav. Podložan je vremenskim, prostornim i funkcionalnim promjenama, ali te

promjene ne smiju biti takvog opsega da dovedu u pitanje njegovu stabilnost, odnosno zbog

njih ne smije biti narušeno sporazumijevanje njegovih govornika.

Norme standardnog jezika su sadržane u normativnim priručnicima. Normiranje se provodi

svjesno i sustavno uz pomoć normativnih priručnika. Osnovni su normativni priručnici

pravopis, gramatika, rječnik te jezični savjetnik.

3. PERIODIZACIJA RAZVOJA HRVATSKOG JEZIKA

Možemo je podijeliti na šest razdoblja. Pod predstandardna razdoblja svrstavamo prvo,

drugo i treće razdoblje. Prvo razdoblje traje od devetog stoljeća pa sve do kraja petnaestog

stoljeća. U pismenosti prevladava čakavština, a karakterističan je i jak utjecaj

hrvatskocrkvenoslavenskog jezika. Ćirilica se javlja sredinom dvanaestog stoljeća, a latinica

u četrnaestom stoljeću. U drugom razdoblju dolazi do razvoja hrvatskih pokrajinskih

književnosti. Za treće razdoblje je karakteristična evolucija i umnažanje broja hrvatskih

3

pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika u sedamnaestom i u prvoj polovici

osamnaestog stoljeća. Četvrto, peto i šesto razdoblje svrstavamo pod razdoblja razvoja

jezičnog standarda. Za četvrto razdoblje bitna je ikavska i ijekavska novoštokavština kao

jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u drugoj polovici osamnaestog stoljeća i

prvim desetljećima devetnaestog stoljeća. Za peto razdoblje koje traje do kraja devetnaestog

stoljeća bitno je reći da je to vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Polovicom petog

razdoblja dolazi do uklanjanja ijekavsko – ikavskog dvojstva. Šesto razdoblje se razvija u

dvadesetom stoljeću. Prevladava shvaćanje o potrebi stabilne hrvatske novoštokavske norme

sredinom šezdesetih godina. Dolazi do rađanja novočakavske i novokajakvske dijalektalne

beletristike na početku stoljeća.

4. PRVO RAZDOBLJE

U prvom razdoblju koje je najduže (od 9. do 15.stoljeća) imamo tri faze, koje možemo

podijeliti prema uporabi pisma. U prvoj fazi je jedno, u drugoj dva, a u trećoj tri različita

pisma. U 9. stoljeću ćirilometodski crkvenoslavenski jezik mogli su Hrvati prihvatiti kao svoj

čak i u njegovu gotovo kanonskom obliku kakav im je bio stigao. Neshvatljivo bi bilo da ga

netko odbaci i počne pisati ''narodnim jezikom'' i latinicom. Takva odluka naprosto ne bi bila

u duhu onoga doba, jer bi odbacivanje crkvenoslavenskog jezika i glagoljice moglo značiti

samo primanje latinice i latinskoga jezika. Češki razvoj nije bio vjerojatan kod Hrvata. U

Češkoj se crkvenoslavenski jezik i glagoljica nisu bili čvrsto ukorijenili. Češka nije bila na

granici svijeta gdje je crkvenoslavenski u kompaktnoj uporabi. Drugo glagoljsko područje

nalazilo se u Bugarskoj i Makedoniji, no za Hrvate nije bio vjerojatan ni makedonski razvoj.

Tamo se glagoljica manje ukorijenila nego kod Hrvata, grčko je pismo bilo pod rukom, a u

bizantskom svijetu nije bilo neobično da se stvori nacionalno pismo dodajući grčkom pokoje

slovo iz drugoga, starijeg nacionalnog pisma. Drugdje u slavenskom svijetu glagoljica nije

bila problem. Slovencima i Zapadnim Slavenima (osim Čeha) gotovo i nije bila stigla, Srbima

i Istočnim Slavenima došla je već pobjednička ćirilica, vrlo rano, još gotovo u ćirilometodsko

doba i lako istisnula neukorijenjenu glagoljicu.

Drugo pitanje postavlja u kolikom je rasponu u devetom stoljeću slobodan izbor jezika. Tu

imamo tri sloja. Na razini etničke civilizacije tadašnji europski narod govori dijalektima

4

svojega idioma i tu se, u carstvu potpune nepismenosti, i ne postavlja pitanje ni pisma ni

pismenog jezika. Na višoj razini potpun je monopol latinskog jezika, on će čak i u sferi

bizantske civilizacije imati stanovit položaj. Kod rimske civilizacije postavlja se jedno pitanje,

a to je koliko je funkcionalnih katova na višoj razini. Srednji sloj ima dva rješenja. Jezik tuđi

ili svoj (zaista svoj ili ''svoj'' u onodobrom već opisanome relativnom značenju koje je

vrijedilo ne samo za Slavene). Izbor svojega (''ili svojega'') jezika uglavnom je osiguravao

jezično - etničko održanje u kasnijim epohama. Prihvaćanje tuđega jezika na srednjoj razini

moglo je značiti njegovo rasprostiranje i na nižu razinu, dakle jezičnu asimilaciju, ili bi se

stvorila ravnoteža koja je mogla trajati do reformacije ili do epoha nacionalnih preporoda.

Prva faza prvog razdoblja traje negdje do polovice 12. stoljeća. Kod nje se javlja

pitanje hoće li se crkvenoslavenski jezik amalgamizirati s narodnim govorom ili će se

kanonizirat i to ne samo u liturgijskoj uporabi. Kod Rusa je do završne amalgamizacije došlo

veoma kasno, ali još uvijek dovoljno rano da kristalizacija takva amalgama na ruskoj osnovi

daje u epohi ulaska u kapitalističko društvo moderan standardni jezik. Kod Srba je proces

amalgamizacije tekao vrlo sporo, zatim dolazi stagnacija pod Turcima, pa prekid izazvan

uvozom ruskocrkvenoslavenskoga jezika, nakon čega je počeo proces nove amalgamizacije,

no za nju više nije bilo vremena pa je radikalno odbačena. Kod nas nije došlo do kanonizacije

koja bi mogla uspostaviti izgrađivanje amalgama, jer nije bilo nacionalne ortodoksne crkve i

njezine autokefalne hijerarhije, koje bi bile u stanju provesti kanoniziranje i osigurati

disciplinu. Uporabni sloj srednje razine kod Hrvata bio je tanji, a na višoj razini suvereno je

vladao latinski, u sferi bizantske civilizacije i na višoj uporabnoj razini, uz tanak grčki i

latinski sloj, funkcionirao je i crkvenoslavenski jezik, što je samo pomagalo kanonizaciji.

Hrvatska glagoljica nije se kanonizirala, poput ćirilice na istoku, relativno se brzo razvijala,

postajala praktičnija, elastičnija pa čak i vizualno sve manje egzotična u mozaiku europskih

pisama. U prvoj fazi prilično brzo se razvija amalgam hrvatskocrkvenoslavenskog jezika i

čakavštvine. Amalgamizacija je započela ranije i napredovala brže i intenzivnije nego u

drugih Slavena što su upotrebljavali crkvenoslavenski jezik. Da su se u cijelom prvom

razdoblju nastavili procesi iz njegove prve faze, mi bismo negdje pri kraju 15. stoljeća imali

iskristaliziran amalgam na čakavskoj osnovici (uz blage štokavske, a možda i kajkavske

primjese) kakav su Rusi imali tek potkraj 18. stoljeća na srednjeruskoj (moskovskoj) osnovici.

On je u 16. stoljeću mogao postati općehrvatskim standardnim jezikom. Po svojoj genezi, to

bi bio standardni jezik kasnijega ruskog tipa, a funkcionirao bi, poput onodobrog francuskog i

nekih mediteranskih standardnih jezika. Čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam je

5

jedini hrvatski pismeni jezik u prvoj fazi i glagoljica jedino pismo, latinicom se piše samo

latinski. U prvome razdoblju i osobito u njegovoj prvoj fazi, područje glagoljskoga pismenoga

jezika nije bilo ograničeno na šiti ili uži kvarnerski krug kako je to bilo u kasnijim stoljećima.

Tomu što imamo relativno malo materijalnih potvrda za uporabu glagoljice izvan širega

kvarnerskoga područja, uzroci su to što tip civilizacije na tom terenu omogućuje uporabu

pismenoga jezika više nego u drugim krajevima i društveno - političke prilike bile su

povoljnije, uži kvarnerski krug nije stradao od Turaka i manje je materijala uništeno te budući

da u nekim krajevima stanovita pismenost iziđe iz uporabe, pismeni spomenici teže tome da

se presele tamo gdje ta pismenost još živi.

Pri izgrađivanju (hrvatsko-bosanske) zapadne ćirilice, posve su vidljivi tragovi glagoljskog

modela (brojna vrijednost slova, modus uporabe, izbor slova koja će nestati iz inventara, čak i

pojedina glagoljska slova zabunom unesena u ćirilske tekstove ).

Druga faza prvoga razdoblja započinje sredinom 12.stoljeća. Tada Hrvatima stiže

ćirilica i zauzima prostore na kojima je prisutna uporaba glagoljice. Ćirilica se proširila u

današnjoj srednjoj i južnoj Dalmaciji s dubrovačkim područjem, u današnjoj zapadnoj

Hercegovini, u Bosni i u Slavoniji. Dolazi do prve hrvatske dihotomije u pismenom jeziku s

relativnim jedinstvom jezičnog izraza, ali s dva pisma i bar djelomično s dvjema čitalačkim

publikama. Jednom koja se služi pretežno ili isključivo glagoljicom, druga ćirilicom.

Granična linija je išla otprilike od Šibenika ravno na sjever, na najsjeverniju hrvatsku točku, s

time da je s obiju strana te granice bio prijelazni pojas s koegzistencijom pisma. Ćirilica je

Hrvatima stigla iz Srbije, Zahumlja i Duklje. Ćirilsko se pismo u trenutku kad stiže Hrvatima

nije osjetnije razlikovalo od onoga u drugim slavenskim zemljama, ali se poslije razvilo u

posebnu vrstu ćirilice, isprva pod glagoljskim, zatim pod latiničkim utjecajem, a znatan je bio

i originalni vlastiti razvitak. U jezičnom pogledu u drugoj fazi vlada na uporabnom području

glagoljice čakavština sa smanjenim udjelom hrvatskocrkvenoslavenskih elemenata, izuzev

funkcionalne stilove vezanije uz crkvenu djelatnost, a na ćirilskom uporabnom području

koegzistiraju štokavština i južna štokavština, ali s jakim utjecajem sjevernočakavskog-

crkvenoslavenskog amalgama, koji je svoje tekovine nadgradnje uspio prenijeti na ćirilsko

područje, kako se to jasno vidi i u latinskoj i u ćirilskoj pismenosti treće faze, te u pismenosti i

književnosti drugog razdoblja u Dalmaciji i Dubrovniku, kasnije u Bosni. Druga faza je

postavila dvojstvo pisama i narječja. Glagoljica i zapadna ćirilica, čakavština i štokavština, ali

zbog uznapredovala organskog razvitka naziru se već i opreke između južne čakavštine na

ćirilskom području i sjeverne na glagoljskom. Ćirilica Hrvatima stiže u nezgodan trenutak.

6

Prekasno da bi mogla prijeći granicu na liniji sjever - jug i tako postati općehrvatsko pismo,

ali ujedno i dovoljno rano kako bi onemogućila glagoljici da to postane ona.

U 14. stoljeću pojavljuje se latinica i time nastupa treća i ujedno posljednja faza

prvoga razdoblja. U jezičnom pogledu treća faza ne donosi bitno nove promjene. U

pismenosti se nastavljaju procesi iz druge faze i ujedno se održavaju pojave daljnjeg

organskog jezičnog razvitka. Na kajkavskom području s javljanjem latinice pismena

djelatnost se znatno pojačala. Zato je u toj pismenosti treće faze prvog razdoblja bilo na

kajkavskom terenu i domaćeg dijalekatskog utjecaja. Nova promjena u trećoj fazi bila je dakle

latinica. Do kraja treće faze, tj. do pred kraj 15. stoljeća ona je uspjela osvojiti određene

pozicije na ćirilskom području i ostvariti s ćirilicom koegzistenciju na njezinom području.

Steći prevlast tamo gdje su oba stara pisma bila slaba i potisnuti glagoljicu u širem

kvarnerskom krugu. Glagoljica je u trećoj fazi prvoga razdoblja postupno dobivala

pokrajinsko značenje i na kraju izgubila šanse da se natječe na općehrvatskom planu. Otpada

mogućnost da ikad u budućnosti jezični amalgam na hrvatskoj osnovici postane hrvatskim

standardnim jezikom. Crkvenoslavenski jezični problem riješen je kod Hrvata krajem 15.

stoljeća. Da je ćirilica stigla Hrvatima u 10. stoljeću mogla bi posve istisnuti glagoljicu i

danas bismo vjerojatno pisali ćirilicom. U 12. stoljeću bilo je već prekasno za takav razvoj.

Da nam je ćirilica stigla koje stoljeće kasnije, onda bi zatekla glagoljicu već dovoljno

konsolidiranu i proširenu u svim hrvatskim krajevima da ne bi mogla prodrijeti na njezino

područje. Hrvatsko - crkvenoslavenski jezični amalgam na pretežno čakavskoj osnovi bio bi

već u tolikoj mjeri iskristaliziran da bi mogao postati temeljem za izgradnju standardnog

jezika.

Latinica je pobijedila zato što se u hrvatskim zemljama već upotrebljavala za latinski i

poslije talijanski jezik, za koje glagoljica i ćirilica nisu dolazile u obzir. Dobivena situacija je

bila takva da su koegzistirala tri pisma, no jedno se moralo učiti kako bi se pisalo latinskim

dok se hrvatski može pisati na sva tri pisma. Jasan je bio razvoj događaja. Prvo se povukla

glagoljica, poslije ćirilica, nijedna više nije imala izgleda da postane jedinim hrvatskim

pismom.

7

5. ZAKLJUČAK

Proučavajući Brozovićev članak mnogo toga saznajemo o samoj povijesti hrvatskog

jezika te njegovu razvoju kroz pojedina razdoblja. Standardni jezik je neorganski idiom. Može

nastati samo na nekakvoj organskoj jezičnoj podlozi. Mora od nekog dijalekta pozajmiti

glasove, naglaske, oblike, osnovna sintaktička i tvorbena pravila te osnovni leksički fond.

Potrebna mu je i civilizacijsko jezična nadgradnja, tj. norma, pismo, grafija te pravopis.

Obrađena je i sama definicija standardnog jezika. Prikazane su pojave triju pisama te razvoj

jezika.

8

4. KORIŠTENA LITERATURA

Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih

jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, u knjizi: Neka bitna Pitanja

hrvatskoga jezičnog standarda, Školska knjiga; Zagreb, 2006.godina, str. 155.-279.

Dalibor Brozović, Slavenski standardni jezici i usporedna slavistika, u knjizi: Standardni

jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. godina, str. 9. – 62.

9