3

1

14. svibnja 1911.

Najdraža Amelia,

Ovdje je krajnje veličanstveno jutro ponešto uzbudljivog dana. Danas stiže nova sluškinja — Cat Morley. Moram priznati da osjećam laganu nervozu zbog glasina o ugledu koji uživa, ali ipak sam uvjerena da ne može biti dokraja loša. Albert uopće nije bio siguran oko toga hoće li je pri-miti, ali uspjela sam ga nagovoriti dvostrukim argumentom: da bi to što ćemo je uzeti kad nitko drugi neće, mogao biti čin hvalevrijedna kršćanskog milosrđa te da ćemo joj zbog njezina ugleda morati plaćati tako malo da to neće značajnije utjecati na rashode kućanstva. Na taj način praktički udvostručujemo svoju poslugu, bez ikakva dodatnog troška! Primila sam preporuku od gospođe Heddingly, kućevlasnice u Ulici Broughton, u kojoj navodi dužnosti koje su djevojci poznate i usput me upozorava da joj »ni pod koju cijenu« ne dopustim čitati. Nisam sigurna što pod time misli, ali općenito smatram mudrim poslušati savjete onih koji su dobro upoznati. Ona — gospođa Heddingly — prenosi mi i neke čudne glasine o djevojci. Ne mogu shvatiti zašto je izabrala to spomenuti i jedino mogu pretposta-viti da voli ogovaranja — kako je identitet Catina oca predmet mnogih spekulacija i da se, s obzirom na njezinu tamnu put i kosu, šapće da je možda crnkinja. Očito ju je zato, nakon širenja te priče, ostala služinčad u Ulici Broughton prozvala Crnom Cat*. Sigurna sam da se djevojčina majka, koliko god niskoga roda bila, ne bi spuštala tako nisko, osim ako je postala žrtvom nekog krajnje odvratnog zločina. Uopće mi se ne čini

* Zapravo, prozvali su je Crnom Mačkom, s obzirom na to da Cat na engleskom značimačka;prim.prev.

Nevidljivi_TVRDI.indd 3 20/01/2016 13:44

KatherineWebb

4

poštenim da jadnoj djevojci nadijevaju tako zlosretno ime i čvrsto sam odlučila zabraniti da je ubuduće tako zovu.

Unatoč nervozi, priznajem da jedva čekam njezin dolazak. Prije svega zato jer su se po krevetima nakupile hrpe prašine veličine jabuka! Mnogo je mjeseci prošlo otkad se gospođa Bell, Bog je blagoslovio, mogla dovoljno prignuti da bi to vidjela, pa je cijeloj kući potreban detaljan pregled. A to će mi pružiti i zadovoljstvo uzimanja pod svoje jednog Božjeg bića koje je zastranilo i opasno se približilo propasti. Ovdje će je dočekati Božja kuća, oprost i prilika da se Bogu umili teškim radom i krjeposnim životom. U tom joj pothvatu namjeravam pružiti punu pomoć i uzeti je pod svoje okrilje. Ona će biti moj projekt — zamisli to — i prilika da neku osobu potpuno preobratim i vratim na pravi put. Sigurna sam da će djevojka shvatiti koliko je sretna jer joj se pružila takva prilika za iskupljenje. Dolazi nam ocrnjena, ali uskoro će biti ulaštena do punog sjaja.

Takav je rad zasigurno savršena priprema za majčinstvo. Jer što bi drugo bio majčin posao doli odgajati svoju djecu u Božje, vrijedne i čestite ljude? Vidim kako ti to činiš s mojom nećakinjom i nećakom, dragima Ellie i Johnom, i jako se divim tvome nježnom načinu izvođenja na pravi put. Nemoj toliko strahovati zbog Johna i njegova katapulta. Sigurna sam da će veoma brzo prerasti tu agresivnu fazu: dječačka je priroda — Božjom voljom — da budu nasilniji od djevojčica i za očekivati je da osjeća porive koje ti i ja ne možemo razumjeti. Jedva čekam da i sama dobijem takva mala stvorenja koja ću moći odgajati.

Amelia — molim te, oprosti mi što opet pitam, ali bojim se da me je tvoje posljednje pismo ostavilo u priličnom mraku po pitanju one teme. Najdraža, zar baš moraš biti toliko neodređena? Znam da nije lako raspravljati o takvim stvarima te ih, ako je ikako moguće, ne treba ni spominjati. No ja sam u velikoj potrebi i kome ću se obratiti za pomoć i savjet ako ne svojoj sestri? Albert je primjeran suprug, prema meni uvijek ljubazan i privržen. Svake noći prije odlaska na počinak poljubi me u kosu i veliča kao dobru ženu i ljupko stvorenje, ali brzo usne, a ja mogu samo ležati i pitati se što činim ili ne činim krivo, ili možda i ne pokušavam činiti. Kad bi mi samo htjela reći — najopćenitijim riječima — kako trebam postupati da bi se naša tijela mogla »vezati«, kako ti to nazivaš? Albert je tako čudesan suprug da mogu jedino pretpostaviti da sam ja ta koja ne obavlja svoju noćnu ulogu žene, i da je to razlog što… no, što još uvijek iščekujem taj sretni trenutak. Draga Amelia, molim te, budi određena.

Nevidljivi_TVRDI.indd 4 20/01/2016 13:44

5

NEVIDLJIVI

Inače, ovdje je sve dobro. A sad bih trebala završiti ovo pismo jer se sunce već visoko podiglo, a ptice pjevaju kao da će se rasprsnuti. Poslat ću ti ga usput, kad pođem u posjet jadnoj gospođi Duff, koja nema mojih problema već je u krevetu zbog užasne infekcije nakon poroda svojeg šestog djeteta — još jednog dječaka. A zatim bi, ubrzo nakon užine, Cat Morley napokon trebala stići ovamo, vlakom koji dolazi u tri i četvrt. Cat — kako grubo zvuči to ime. Pitam se hoće li se složiti da je zovemo Kitty*? Piši mi uskoro, najdraža i najbolja sestro.

S ljubavlju, tvoja Hester

* Kitty—engl.mačkica.

Nevidljivi_TVRDI.indd 5 20/01/2016 13:44

6

2011.

Kad je Leah prvi put susrela čovjeka koji će joj promijeniti život, on je ležao potrbuške na metalnom stolu, posve nesvjestan njezine prisutnosti. Na sebi je imao tek neke čudne ostatke odjeće, boje blata i posve mokre. Nosio je donju polovicu nogavice, a od jakne su ostala samo ramena. Gledajući ga, osjetila je hladnoću i laganu nelagodu zbog njegove nagosti. Glava mu je bila okrenuta od nje, a lice napola pritisnuto uza stol, tako da mu je jedino mogla vidjeti guste pramenove tamne kose i jedno savršeno, voštano uho. Leah je osjetila kako joj se ježi koža; osjećala se poput voajera. Izgledao je kao da spava i da bi se svakog časa mogao prenuti, okrenuti i pogledati je; probuđen njezinim koracima i šumom njezina disanja nad svojim besprijekornim uhom.

»Nećeš valjda povratiti?« iz zanesenosti ju je prenuo Ryanov glas. Progutala je slinu i odmahnula glavom. Ryan se vragolasto nasmiješio.

»Tko je on? Tko je bio?« upitala je pročistivši grlo i nonšalan­tno prekriživši ruke na grudima.

»Da smo to znali, ne bih te pozvao da dođeš čak do Belgije.« Ryan je nemarno slegnuo ramenima. Na sebi je imao bijeli ogrtač, poput liječnika, samo što je njegov bio izgužvan, prepun mrlja i nezakopčan, izlažući pogledu njegove iznošene traperice i naborani kožni remen.

»Prvi put vidiš mrtvo tijelo?« svojom pribranom galskom intonacijom upitao ju je Peter. Peter je šef arheološkog odjela.

»Da.« Leah je potvrdno kimnula glavom.

Nevidljivi_TVRDI.indd 6 20/01/2016 13:44

7

NEVIDLJIVI

»To je uvijek čudan osjećaj. Ali kod ovako staroga nema smrada, barem ne onog najgoreg«, rekao je Peter. Leah je shvatila da diše na usta i guta udahe, očekujući najgore. Oprezno je udahnula kroz nos. Osjetila je nekakav vlažan vonj, gotovo gorkast, poput mokrog siječanjskog lišća i blata na ušću rijeke.

Prekopala je po svojoj torbici i izvukla blok i olovku.»Što ste rekli, gdje je pronađen?« upitala je.»U stražnjem vrtu kuće u blizini Zonnebekea, sjeveroistočno

od Ypresa. Gospođa Bichet je kopala grob za svojeg psa…« Ryan je zastao, hineći da provjerava zabilješke, »svojeg psa Andrea, ako sam dobro zapisao.« Nasmiješio se onim izvijenim, iskrivljenim osmijehom od kojeg se Lei činilo kao da su joj se ukočile kosti. Podigla je obrvu promatrajući ga, suzdržavajući se. Još uvijek je lijep, bespomoćno je pomislila. Još uvijek je lijep. »Kopajući jedan grob, naletjela je na drugi. Zamalo mu je lopatom otkinula ruku — pogledaj, ovdje.« Pažljivo je pokazao na čovjekovu podlakticu. Koža bež boje bila je rascijepljena, a kroz nju je provirivalo smeđe meso, vlaknasto poput zemlje i gusto poput gnoja. Leah je opet progutala slinu, osjećajući laganu vrtoglavicu.

»Zar ga ne može identificirati Komisija za ratne grobove? Zašto ste zvali mene?«

»Svake se godine pojavljuje puno mrtvih vojnika — petnaest, dvadeset, dvadeset pet. Činimo sve što možemo, ali ako nema značke postrojbe, nekih drugih oznaka, ili prepoznatljivih dijelova vojne opreme, onda jednostavno nema mogućnosti za daljnju istragu«, pojasnio je Peter.

»Imat će fini pogreb, s lijepim bijelim križem, iako neće znati koje ime na njega staviti«, rekao je Ryan.

»Fini pogreb?« ponovila je Leah. »Ryane, previše si neumje­stan i neozbiljan. Oduvijek si bio takav.«

»Znam. Nemoguć sam, zar ne?« Opet se vedro nasmiješio, osmijehom koji je pokazivao da ništa ne shvaća ozbiljno.

»Onda… ako ne znate otkud započeti, kako ste mislili da vam ja mogu pomoći?« Leah je pitanje uputila Peteru.

Nevidljivi_TVRDI.indd 7 20/01/2016 13:44

KatherineWebb

8

»Pa…« započeo je Peter, ali ga je Ryan prekinuo.»Ne želiš li ga vidjeti — licem u lice? Nevjerojatno je dobro

očuvan. Taj kut vrta očito je tijekom cijele godine dobro natopljen vodom — njegovim dnom protječe potok — i u svakom je pogledu veoma lijep. Hajde — valjda te nije strah jednog arheološkog nalaza?«

»Ryane, zašto moraš biti tako…« Leah je odustala i ostavila rečenicu nedovršenom. Zabacila je kosu iza ušiju, zaštitnički pre­križila ruke na grudima i pošla do druge strane stola.

Lice mrtvog čovjeka bilo je lagano smežurano, kao da je samo prilegao i usnuo, pritisnuvši ga o rasutu zemlju. Nabor na obrazu protezao se od očne duplje do usta. Gornja mu je usna opisivala dugu, elegantnu krivulju; nad njom se vidio trag čekinja. Donja usna i vilica pretvorile su se u neprepoznatljivu masu koju Leah nije bila u stanju pobliže proučiti. I nos mu je bio slomljen — zgnječen, mekan i želatinozan. Činilo se kao da može posegnuti prstima i potpuno ga ukloniti s lica. Ali čelo i oči bili su savršeni. Na čelu mu je bio neuredan pramen mokre kose; obrva nije imala čvrstu crtu, možda zbog mladosti, a možda stoga što mu je koža bila natečena i natopljena vodom. Sigurno je bio zgodan. Mogla je to gotovo vidjeti — ako zaboravi na detalje, zamagli užasne ozljede, pogreš­nu boju kože i neljudski vonj. Njegove zatvorene oči obrubljivale su tanke crne trepavice — svaka odvojena, prepoznatljiva i uredno poredana, baš kao što treba. Onakve kakve su bile onoga dana kad je umro, prije gotovo stotinu godina. Kapci su imali blag, srebrnast sjaj, poput predugo ostavljenog mesa. Jesu li bili potpuno zatvoreni? Leah se nagnula prema tijelu i lagano se namrštila. Sad joj se činilo da su neznatno otvoreni. Tek neznatno. Kao u nekih usnulih ljudi, za vrijeme sna. Nagnula se još bliže, osjećajući kako otkucaji vlastitog srca nadglasavaju zujanje svjetiljki. Može li vidjeti kako mu se oči pod kapcima pomiču? Nalazi li se u njima još uvijek onaj prizor koji je posljednji vidio? Tetoviran optužujući u njegove šarenice. Zadržala je dah.

»Buu!« viknuo joj je Ryan u uho. Leah je poskočila i glasno uzdahnula.

Nevidljivi_TVRDI.indd 8 20/01/2016 13:44

9

NEVIDLJIVI

»Podlače«, prasnula je na njega pa odlučnim korakom izišla kroz teška okretna vrata, bijesna na sebe jer ju je tako lako uplašio.

Brzo se uspela uz dva niza stuba te, slijedeći miris čipsa i kave, došla do fakultetskog kafića. Nalijevajući dokraja papirnatu čašu, primijetila je da joj ruke drhte. Sručila se na plastičnu sjedalicu do prozora i zagledala van u krajolik — ravan, siv i smeđ, baš kao što je na njezinu odlasku izgledala Engleska. Uredan niz živopisnih šafrana što su obrubljivali stazu još je više naglašavao sivilo svega ostalog. I njezin vlastiti odraz na staklu bio je blijed — blijeda koža, blijede usne, blijedoplava kosa. Čak je i mrtvac u podrumu imao zdraviji ten, skrušeno je pomislila. Belgija. Odjednom je poželjela biti negdje drugdje, bilo gdje, samo ne ovdje. Negdje gdje sunce svojim jarkim sjajem naglašava svaku pojedinost krajolika i svojom toplinom grije kosti. Zaboga, zašto je pristala doći ovamo? Naravno, znala je zašto. Jer ju je Ryan zamolio. Išetao je ravno iz njezinih misli i sjeo nasuprot njoj, mršteći se.

»Čuj, žao mi je, dobro?« skrušeno ju je pogledao. »Znaš, ni meni nije lako podnijeti što si ovdje. Činiš me nervoznim.«

»Zašto sam ovdje, Ryane?« upitala je Leah.»Mislim da ćeš u ovome naći izvrsnu priču — uistinu tako

mislim. Izgubljeni vojnik, anoniman i nežaljen sve te godine…«»Ne znaš je li bio nežaljen.«»Istina je. A dosad i nepronađen. Znam da misliš kako se

ponašam neozbiljno, ali nije tako. To je prokleto jadan način da netko umre. Stoga smatram da momak zaslužuje nekakvo priznanje. Slažeš se?«

Leah ga je sumnjičavo odmjerila, ali činio se iskrenim. Kosa mu je narasla otkad ga je posljednji put vidjela. Visjela mu je u razbarušenim žutosmeđim uvojcima s obje strane lica, u skladu s njegovom tri ili četiri dana starom bradom. Oči su mu bile boje tamnog meda. Leah se trudila ne zagledati se previše duboko u njih.

»Zašto ja?« upitala je.»A zašto ne ti?« kontrirao joj je. »Ne poznajem puno neo­

visnih novinara.« Načas je spustio pogled na svoje ruke i počeo

Nevidljivi_TVRDI.indd 9 20/01/2016 13:44

KatherineWebb

10

čupkati jedan iskrzani nokat već okružen izranjenom kožom. I Leini su se prsti zgrčili, iz duge navike pokušaja da ga u tome spriječi.

»I to je sve?« bila je uporna.Ryan se namrštio i nervozno uzdahnuo. »Ne, to nije sve. Što

želiš da ti kažem, Leah? Da sam te želio vidjeti? Dobro — rekao sam ti«, odsječno je promrsio.

Leah mu je podarila slabašan, hladan osmijeh. »Nikad nisi bio dobar u iskazivanju osjećaja. To je uvijek više sličilo crpljenju krvi iz kamena.«

»Nisam dobio previše šanse za popravak prije no što si otišla.«»Imala sam prokleto dobar razlog za odlazak, i ti to znaš«,

rekla je.»Pa zašto si onda došla ovamo, ako sam takva noćna mora i

ako me ne želiš vidjeti?«»Nikad nisam rekla…« Leah je uzdahnula. »Nisam sigurna

zašto sam došla«, zaključila je. »Već deset mjeseci nisam dobila ideju za dobru priču. Ni sama ne znam koliko dugo nisam napisala ništa vrijedno čitanja. Pomislila sam da bi mogao imati nešto na čemu bih uistinu mogla poraditi… Ali neznani vojnik? Što bih točno trebala istražiti? Kakav posao obavljaš za Komisiju za ratne grobove? Što se događa s truplima kad ih jednom iskopate? Priča je hvalevrijedna, naravno, ali i pomalo oskudna…«

»Pa, nije baš točno da nema ničega od čega bi mogla krenuti«, rekao je Ryan, nagnuvši se još bliže. Opet se nasmiješio onim svojim veselim, dječačkim osmijehom.

»Kako to misliš? Peter je rekao…«»Mislio sam ti to reći dolje u podrumu, ali si izjurila van.«»No… dakle, o čemu se radi?«»Večeraj sa mnom, pa ću ti pokazati.«»Zašto mi odmah ne kažeš?« oprezno je predložila.»Večera će biti daleko zabavnija.«»Ne. Čuj, Ryane, mislim da ne bismo trebali… provoditi

zajedno previše vremena. Ne na taj način.«

Nevidljivi_TVRDI.indd 10 20/01/2016 13:44

11

NEVIDLJIVI

»Ma daj, Leah. Kakvo je zlo u tome? Dovoljno se dugo poznajemo…«

»Očito se nismo poznavali onoliko dobro koliko smo mislili«, Leah je podigla glavu. Njezin je pogled bio oštar od gnjeva i primi­jetila je kako se Ryan trgnuo.

»Samo… pođi večeras sa mnom na večeru«, dodao je tišim glasom.

Leah je progutala ostatak kave i namrštila se zbog njezina bljutavog, gorkog okusa.

»Zbogom, Ryane. Voljela bih da mogu reći kako je bilo dobro opet te vidjeti.« Ustala je u namjeri da ode.

»Leah, čekaj. Zar ne želiš znati što smo pronašli kod njega? Reći ću ti — a onda odluči hoćeš li ili nećeš ostati. Leah! Imao je uza se pisma— ostala su očuvana nakon devedeset pet godina u zemlji! Možeš li to zamisliti?! A to nisu obična pisma«, doviknuo je Ryan za njom. Leah je zastala. Osjetila ju je… onu sićušnu iskru… drhtaj znatiželje koji bi osjetila svaki put kad bi krenula u potragu za pričom. Polako se okrenula prema njemu.

Nevidljivi_TVRDI.indd 11 20/01/2016 13:44