BANKARSKE GARANCIJE

1. UVODNO

Bankarska garancija (engl. bank guarantee, njem. Bankgarantie) je pojam koji se rabi za oznaku specifičnog pravnog instituta osiguranja potraživanja koje na traženje jedne banka daje drugoj osobi. Pod tim pojmom može se podrazumijevati i isprava o garanciji koju ispostavlja banka u okviru garantnog posla. Dakle, bankarska garancija je pisana obveza plaćanja kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.

Pod bankarskom garancijom se podrazumijeva isprava koju banka daje korisniku garancije s pravilima, okolnostima i opisom obveze koju banka preuzima. Od nesigurnih početaka i nepotpunog razumijevanja pravog značenja bankarskih garancija, danas je kroz sudsku i arbitražnu praksu, pravnu znanost, te rad međunarodnih organizacija, u bankarskim garancijama oblikovan dobar bankarski instrument, bez kojeg bi se međunarodna trgovina teško mogla zamisliti. Iako se često primjenjuju u unutarnjem poslovnom prometu, bankarske garancije nastale su u međunarodnoj poslovnoj praksi i institut su autonomnog trgovačkog prava te u pravilu nisu uređene kodificiranim nacionalnim propisima.

Primjena bankarskih garancija započinje 1960-ih godina i to najčešće kod investicijskih radova u zemljama u razvoju, a početak šire upotrebe se vezuje uz recesiju i naftnu krizu 1970-ih. Izvoznici su tražili od inozemnih partnera bankarske garancije jer su zbog zaštite domaćeg gospodarstva mnoge države zabranile ili ograničile i uvoz i izvoz, pa se nisu ispunjavale već ugovorene obveze.

Osnovna svrha bankarske garancije je osiguranje izvršenja ugovornih obveza. Banka koja je izdala garanciju, obvezala se da u slučaju ispunjenja uvjeta sadržanih u garanciji, isplati korisniku ga-rancije određeni novčani iznos. Bankarska garancija nema niti prvenstvenu funkciju financiranja, a niti funkciju kreditiranja ili plaćanja. Jedina funkcija bankarske garancije je da garantira izvršenje neke obveze. Ipak, u određenim situacijama, bankarska garancija može biti i u funkciji financiranja, kao na primjer kada se njome garantira povrat zajmova i drugih financijskih obveza.

Bankarska garancija je instrument osiguranja izvršenja obveze najvećeg stupnja sigurnosti za korisnika, jer sadrži bezuvjetnu obvezu banke na isplatu po zahtjevu korisnika ako se ispune uvjeti navedeni u garanciji. Obveza sadržana u bankarskog garanciji je samostalna i neovisna u odnosu na osnovni ugovor koji je zaključen između dužnika i korisnika bankarske garancije, te je ona po svojoj pravnoj prirodi apstraktna jer je osnovni ugovor pravno odvojen od ugovora o garanciji. Sukladno tome, banka ne može prema korisniku isticati prigovore iz osnovnog ugovora nego samo prigovore iz ugovora o garanciji. Za ovu isplatu nije potrebna prethodna suglasnost nalogodavca. Banka je potpuno neovisna od osnovnog ugovora i odnosa ugovornih strana iz njega i njezina je jedina obveza utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti iz garancije. Položaj nalogodavca (npr. izvoditelja radova) je nepovoljniji nego u ostalim instrumentima pojačanja ugovora, jer se naplata može ostvariti mimo, pa i protiv njegove suglasnosti.

Posebna osobina bankarskih garancija sastoji se u tome da banka, kao nezavisna i likvidna institucija, preuzima samostalnu i nezavisnu obvezu plaćanja (na prvi poziv), nevezanu za temeljni posao, kad je na to pozove korisnik. Garancije na prvi poziv postale su sastavni dio poslovnih transakcija, upravo zato što se njima osigurava potrebna ravnoteža interesa između ugovornih strana, tj. između nalogodavca i korisnika. Bankarskim garancijama pokrivaju se rizici u mnogim vrstama poslovnih transakcija, za koje inače nema drugog učinkovitog instrumenta osiguranja. Te poslovne transakcije mogu biti financijske prirode (zajmovi, izdavanje obveznica, preuzimanje raznih financijskih obveza) ili nefinancijske prirode (ugovori o građenju, o kupoprodaji, o najmu i si.). Naplata

bankarskih garancija je jednostavna i, načelno govoreći, za naplatu je dovoljno samo uputiti dogovoreni zahtjev banci da plati.

2. UJEDNAČAVANJE PRAVILA ZA GARANCIJE

Samostalne bankarske garancije nastale su u bankovnoj praksi i institut su autonomnog trgovačkog prava, stoga su posve rijetko uređene propisima. Osim Ujednačenih pravila za garancije (dalje: URDG) koje je objavila Međunarodna trgovačka komora, Hrvatska je jedna od malobrojnih zemalja koja je i odredbama zakona uredila bankarsku garanciju. Kao posljedica činjenice da bankarske garancije najčešće nisu regulirane u domaćim zakonodavstvima, postojala je nesigurnost u primjeni.

Međunarodna trgovačka komora (International Chamber of Comerce) u Parizu (u daljnjem tekstu: MTK), je u cilju uklanjanja te nesigurnosti usvojila nekoliko Ujednačenih pravila, te na taj neobvezni način, “kodificirala” načela koja su se izgradila u trgovačkoj praksi. Ta je neobvezna kodifikacija ostvarena kroz nekoliko ujednačenih pravila za bankarske garancije, izrađenih pod okriljem MTK. Uloga MTK u uobličavanju i kodificiranju međunarodne trgovačke prakse, pokazala se uspješnom u mnogim područjima, kao npr. u području akreditiva, inkasa, plaćanja između banaka, INCOTERMS-a te u mnogim drugim područjima. MTK je izdala tri vrste ujednačenih pravila za bankarske garancije. Ta su pravila doprinijela boljem razumijevanju pravne prirode bankarskih garancija i njihovom međusobnom razlikovanju. Postojanje tih pravila je pomoglo razlikovanju raznih vrsta bankarskih garancija, te razjasnilo razliku između bankarskih garancija na poziv i onih bankarskih garancija koja su sličnija jamstvu nego garancijama na poziv, te garancija poznatih pod nazivom bondovi. Izdano je nekoliko zbirki Ujednačenih pravila: pravila za ugovorne garancije (Uniform Rules for Contract Guarantees), MTK br. 325 (1978.); pravila za garancije na poziv (Uniform Rules for Demand Guarantees), MTK br. 458 (1992.); pravila za ugovorne bondove (Uniform Rules for Contract Bonds), MTK br. 524 (1996.); Međunarodna praksa za standby (International Standby Practices - ISP98), MTK br. 590(1998.); pravila za garancije na zahtjev (Uniform Rules for Demand Guarantees), MKT br. 758 (2009.).

MTK je 2009. u Publikaciji br. 758 objavila Ujednačena pravila za garancije na zahtjev (Uniform Rules for Demand Guarantees, u daljnjem tekstu: URDG), kojom je uredila značajan broj pitanja samostalnih bankarskih garancija. Usvojena su od Izvršnog odbora MTK stupila su na snagu 1. srpnja 2010. godine. Ta pravila sadrže trgovačke običaje te da ih treba uzeti i primjenjivati kao trgovački običaj.

U Republici Hrvatskoj bankarska garancija propisana je Zakonom o obveznim odnosima1 i to odredbama članaka 1039-1043. Bankarska garancija se definira prema čl. 1039. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (dalje ZOO): “Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije”, te čl.1039. st.2.“ Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje. Povod garantnom poslu uvijek je postojeća ili buduća novčana obveza iz trgovačkog ugovora ili s njim u vezi, čiji vjerovnik traži osiguranje

1 Narodne novine broj 35/05, 41/08. 125/11

ispunjenja te obveze a dužnik se s tim traženjem suglasi. Dužnik u svojstvu nalogodavca, traži od banke izdavanje bankarske garancije u korist svog vjerovnika, u svojstvu korisnika garancije. Ako banka prihvati traženje nalogodavca, onda izdaje i dostavi korisniku pisani tekst svoje garancije koji sadrži obvezu plaćanja određene svote novca korisniku koji je ujedno temelj te obveze prema odredbi čl. 1083. st. 2. ZOO.

Bankarska garancija je formalno pravni posao, tj. da bi nastala pravovaljana bančina obveza potrebno bankarska garancija mora biti sačinjena u pisanom obliku, odnosno formi. U suprotnom bankarska garancija nema pravnu snagu. Pisani oblik bankarske garancije propisuju odredbe URDG i odredbe ZOO-a. Ponekad se pod izrazom “bankarska garancija” ne podrazumijeva pravni odnos između banke garanta i korisnika garancije, nego isprava najčešće i imenovana kao bankarska garancija, koju banka dostavlja korisniku. Sudska praksa uvažava i druge medije u kojima se mogu trajno sačuvati podaci iz bankarske garancije. Time se štite interesi svih sudionika garantnog posla jer je u svakom trenutku moguće provjeriti obveze, uvjete i rokove iz bankarske garancije.

URDG uređuju obvezni sadržaj (bitne sastojke, elemente) bankarske garancije. Prema njima u bankarskoj garanciji nužno je navesti tko i komu treba platiti (subjekti), što i pod kojim uvjetima banka treba učiniti (predmet i opseg garancije), koliko i u kojoj valuti treba platiti (iznos i valuta garancije) te do kada banka ima obvezu plaćanja (rok važnosti garancije). Drugi uobičajeni elementi npr. o mjerodavnom pravu, snošenju troškova izdavanja i sl. preciziraju prava i obveze iz garancije čime se dodatno povećava pravna sigurnost za sve sudionike garantnog posla. Iako odredbe ZOO-a o bankarskoj garanciji takve potankosti ne sadrže, izrazi “pisanje” i “pisani” prema URDG uključit će vjerodostojnu razmjenu podataka na daljinu ili provjerenu elektronsku razmjenu podataka (“EDI”), poruku koja joj je ekvivalent. Hrvatski pravni poredak ipak ovakav oblik. Da zakonom nije propisana pisana forma, bankarska garancija bi trebala biti u pisanom obliku jer jedino takva omogućuje da obveza banke bude što preciznije definirana. Osim toga pisana forma štiti interese sudionika u garantnom poslu.

3. PRAVNI ODNOSI MEĐU SUBJEKTIMA

Kod bankarskih garancija uvijek postoje najmanje tri subjekta:a) nalogodavac (engl. principal), tj. onaj na čiji zahtjev će banka otvoriti bankarsku garanciju,b) banka garant ili samo ,,garant“ (engl. issuing bank ili guarantor), koja izdaje bankarsku

garanciju na zahtjev nalogodavca (“prva banka”),c) korisnik (engl. beneficiary), osoba u čiju korist će banka otvoriti bankarsku garanciju.

U cjelokupnom garantnom poslu među subjektima nastaju najmanje tri ugovorna odnosa: 1) odnos između nalogodavca i korisnika iz osnovnog ugovora (temeljni odnos), 2) odnos nalogodavca i banke garanta,3) odnos između banke garanta i korisnika.

3.1. ODNOS IZMEĐU NALOGODAVCA I KORISNIKA GARANCIJE

Temeljni odnos (izvedeno iz ,,underlying contract“) je pravni odnos između korisnika garancije i treće osobe koja je zbog tog odnosa od banke zatražila izdavanje garancija. Temeljni je osnovni odnos između nalogodavca i korisnika iz osnovnog ugovora na kojem se grade svi ostali odnosi u garantnom poslu, a u njemu se dužnik iz tog posla obvezuje osigurati bankarsku garanciju, tj. naložiti banci njeno izdavanje. Nakon što naloži banci garanciju, i ova prihvati taj nalog nastaje pravni odnos između njega i banke - odnos nalogodavca i banke garanta. U tom odnosu bančina obveza je izdati garanciju, a

nalogodavca platiti naknadu. Banka, izdavanjem bankarske garancije preuzima obvezu plaćanja iznosa iz garancije korisniku (vjerovniku iz osnovnog odnosa) ako se ispune uvjeti za to (uvjeti moraju biti navedeni u garanciji) te se zasniva i pravni odnos između banke garanta i korisnika garancije.

Svrha bankarske garancije je osiguranje vjerovnika (korisnika garancije) od neispunjenja obveze dužnika (nalogodavca garancije) iz pravnog posla (ugovora) koji prethodi izdavanju garancije. Zato ju dužnik i vjerovnik ugovaraju u pravnom poslu, tj. osnovnom ugovoru. Svrha bankarske garancije uvijek je osigurati ispunjenje obveze iz drugog pravnog posla (ugovora) koji prethodi bankarskog garanciji i u kojem je ona uz uvjete dogovorena kao sredstvo osiguranja ispunjenja obveze.

Predmet tog prvog pravnog posla može biti svaka dopuštena nenovčana (npr. sklapanje ugovora po natječaju, izvršenje nekog posla, građenje) i novčana obveza (npr. kredit, kupoprodaja s obročnim otplatama), a obično je velike vrijednosti. Tek nakon što je između korisnika i treće osobe nastao pravni odnos koji je povod izdavanju garancije i nakon što je treći od banke zatražio (a banka prihvatila) izdavanje garancije u korist korisnika, slijedi nastanak isprave tj, njeno izdavanje i nastanak pravnog odnosa između banke garanta i korisnika garancije.

Osnovnim ugovorom kojim se zasniva osnovni odnos ugovorne strane, između ostalog, ugovaraju tko, kada i kako će ishoditi bankarsku garanciju i kakvog sadržaja. Dužnik se posebnom klauzulom obavezuje pribaviti garanciju određene banke, radi osiguranja vjerovnikova potraživanja. Neispunjenje ove obveze daje vjerovniku pravo raskida ugovora i da od dužnika traži naknadu štete zbog neizvršenja ugovora. Odredba o bankarskoj garanciji sadržana u osnovnom ugovoru mora biti jasna i precizna, tako da se u potpunosti isključuju sva moguća potrebna tumačenja ugovora.

Neovisno o tome što zakon u pogledu temeljnog ugovora ne predviđa pisanu formu, kao što je propisano kod izdavanja bankarske garancije, odredba osnovnog ugovora koja sadrži klauzulu za pribavljanje bankarske garancije također mora biti u tom obliku. Iako temeljni odnos pravno gledano nije dio garantnog posla, to je temeljni odnos na kojem se grade svi ostali pravni odnosi u garantnom poslu.

3.2. ODNOS IZMEĐU NALOGODAVCA GARANCIJE I BANKE

Odnos nalogodavca i banke garanta je pravni odnos između trećega i banke, nastao jer je treća osoba od banke zatražila, a banka prihvatila, izdavanje bankarske garancije. Povodom njenog pravnog položaja iz osnovnog odnosa, strana koja u tom odnosu ima obvezu pribaviti bankarsku garanciju u korist druge strane u tom odnosu, od banke traži izdavanje bankarske garancije. Obveza pribavljanja bankarske garancije podrazumijeva ishođenje bankarske garancije koja odgovara elementima koji su zadani u osnovnom odnosu (ugovoru ili uvjetima natječaja koji je raspisao budući korisnik garancija).

Ugovor između nalogodavca i banke mora u potpunosti odgovarati klauzuli iz osnovnog ugovora u pogledu svih bitnih elemenata bankarske garancije: sadržaj garancije, vrsta, rok važenja garancije i dr. U suprotnom, korisnik garancije može nakon saznanja za izdanu bankarsku garanciju raskinuti osnovni ugovor ili se zadovoljiti s takvom garancijom, a može tražiti od druge ugovorne strane izdavanje nove garancije u skladu s osnovnim ugovorom.

Prihvaćanjem zahtjeva za izdavanje garancije uspostavlja se pravni odnos između banke garanta i nalogodavca. Pravni odnos između nalogodavca garancije (dužnika iz osnovnog pravnog posla) i garanta (banke koja izdaje garanciju) nastaje zaključenjem ugovora o izdavanju bankarske garancije. Njime se banka obavezuje da će trećem (korisniku) izdati garanciju dok se nalogodavac obavezuje da će za izvršenu uslugu platiti banci proviziju i nadoknaditi ostale troškove.

Odnos nalogodavca i banke odgovara odnosu nalogodavca i nalogoprimca iz ugovora o nalogu, pri čemu banka ima položaj nalogoprimca, jer se prihvaćanjem traženja nalogodavca obvezuje za njegov račun obaviti određeni pravni posao. Znači ovo je dvostrano obvezni ugovor. Bančina obveza je izdati garanciju, a nalogodavca je platiti naknadu. Svaka strana ima pravo odbiti ispunjenje svoje

obaveze, dok druga strana ne ispuni svoju obvezu.

3.3.ODNOS IZMEĐU BANKE I KORISNIKA GARANCIJE

Odnos između banke i korisnika je pravni odnos između banke garanta i korisnika garancije, nastao dostavom bankarske garancije korisniku. Realizacijom zahtjeva za izdavanje garancije, uspostavlja se novi pravni odnos u poslu bankarske garancije, a to je odnos banke garanta (banke koja izdaje garanciju) i korisnika garancije (trećeg u čiju korist se izdaje bankarska garancija). Kada je jednom ugovoreno izdavanje bankarske garancije, izvoditelji nekih radova će se sada u svojstvu nalogodavca, u odnosu prema banci od koje traži izdavanje bankarske garancije, obratiti toj banci sa zahtjevom da ona za njega izda bankarsku garanciju korisniku (najčešće naručitelj radova) kojeg on imenuje. Banka, u odnosu prema naručitelju radova, postaje ,,garant“, a naručitelj radova u odnosu prema banci garantu, postaje ,,korisnik“. Ti su ugovori međusobno odvojeni i svaki od tih ugovornih odnosa, smatra se nezavisnim jedan od drugog. Banka izdavanjem bankarske garancije zasniva novu obavezu čiji temelj je u ugovoru o bankarskoj garanciji. Posao bankarske garancije je jednostrano obavezan, a ugovor o izdavanju bankarske garancije dvostrano obavezan. Između ova dva ugovora ne postoji nikakva pravna veza. Predmet ugovora im je također različit. Bez obzira na njihovu samostalnost i nezavisnost, tek zajedno dovode do stvaranja garancijskog posla. Predmet osnovnog pravnog posla može biti bilo koja dopuštena novčana ili nenovčana obveza, no bančina obveza iz bankarske garancije uvijek je novčana.

3.3.1. Obveze banke prema korisniku

Poslom izdavanja garancije banka preuzima obvezu da će korisniku garancije isplatiti određenu svotu novca ukoliko dužnik iz osnovnog ugovora (u predviđenom roku) ne izvrši ili neuredno izvrši svoje ugovorne obaveze. Bančina obveza iz bankarske garancije uvijek je novčana obveza i to neovisno o vrsti obveze čije se ispunjenje osigurava izdavanjem bankarske garancije. Ovo je potrebno naznačiti s obzirom na okolnost što se bankarske garancije prema svrsi izdavanja, odnosno riziku od čijeg se nastupa osigurava, dijele na garancije za ozbiljnost ponude, garancije za dobro izvršenje posla i garancije plaćanja, pa bi se moglo povezati vrstu obveze čije se ispunjenje osigurava garancijom s bančinom obvezom iz garancije. Neovisno o vrsti obveze čije ispunjenje se osigurava, bančina obveza nikad nije nenovčana. Samostalnost i neovisnost bančine obveze iz garancije u odnosu na osnovni pravni posao te nepostojanje pravne veze između temeljnog posla i odnosa banke s korisnikom, ukazuje da su za ocjenu odnosa banke i korisnika relevantni jedino uvjeti isplate navedeni u tekstu bankarske garancije. Obveza banke prema korisniku nastaje u trenutku kad korisnik primi garanciju (ispravu), od-nosno u trenutku kad korisnik prihvati garanciju kao ponudu za sklapanje ugovora koji nastaje između njih. Rok koji istječe na dan naznačen u garanciji ima karakter raskidnog roka, a događaj karakter raskidnog uvjeta, jer istekom tog roka odnosno nastupom događaja prestaje postojati bančina garantna obveza. Prema izloženom zaključujemo daje bančina obveza prema korisniku (samostalne) bankarske garancije uvijek novčana. Ostale karakteristike bančine obveze su da je samostalna, apstraktna vremenski ograničena raskidnim rokom.

3.3.2. Pretpostavke isplate

Prema sadržaju ZOO čl. 1039. “Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije’', a pisani zahtjev korisnika bit će pretpostavka bančine obveze isplate. Podnošenje drugih dokumenata banci

garantu, kao pretpostavka njene obveze isplate garancije, u stvarnosti nije često. Korisnik ne mora dokazivati da ima pravo na plaćanje, već mora samo podnijeti banci zahtjev u kojem navodi da je stekao pravo na plaćanje, a zahtjev treba biti u skladu s uvjetima iz garancije. Naš ZOO ne zahtijeva takvu izjavu, međutim zahtjev za isplatu (bez izjave o nalogodavca o neispunjenju) ne bi bio dovoljan u slučajevima u kojima se primjenjuju URDG. Prema čl. 20. MTK pisani zahtjev za isplatu garancije mora (u tekstu ili odvojenom dokumentu) sadržavati izjavu korisnika o tome da nalogodavac nije ispunio odnosno da je povrijedio obvezu osiguranu garancijom i opis načina na koji on svoju obvezu povrijedio. Takva izjava predstavlja dokaz o savjesnosti odnosno nesavjesnosti korisnika garancije u trenutku podnošenja zahtjeva za isplatu. Iako je garancija potpuno neovisna od temeljnog ugovora, veže ih uzročno posljedična veza. Ukoliko nastupi neispunjenje obveze nalogodavca iz glavnog ugovora, nastupa ispunjenje obveze banke iz garancije. Neispunjenje obveza iz glavnog ugovora znači ispunjenje uvjeta iz garancije i isplatu garantnog iznosa.

3.3.3. Ostali pravni odnosi

Pod ostalim pravnim odnosima podrazumijevaju se odnosi koji nastaju uključivanjem još jedne banke u garancijski posao, što u međunarodnoj razmjeni predstavlja redovnu pojavu. Najčešće do toga dolazi kad vjerovnik iz temeljnog ugovora (korisnik garancije) zahtijeva izdavanje garancije preko banke koja se nalazi u njegovom sjedištu ili kad zahtijeva da ta banka izda garanciju ili kontra-garanciju. Tada imamo četiri sudionika u garancijskom poslu: nalogodavca (dužnika iz osnovnog ugovora), banku garanta koja je istovremeno i nalogodavca, zatim drugu banku (onu u sjedištu vjerovnika) i korisnika. Uloga druge banke, koja izdaje korisniku bankarsku garanciju na zahtjev i po nalogu prve banke, može biti ili ,,avizirajuća“ ili ,,garantirajuća“. Ako se radi samo o aviziranju, to znači da druga banka samo obavještava korisnika o garanciji koju je izdala prva banka pri čemu druga banka ne preuzima samostalnu obvezu plaćanja. Obveza plaćanja ostaje na prvoj banci. Ako je uloga druge banke ,,garantirajuća“, to znači da ta banka preuzima samostalnu ulogu garanta u odnosu prema korisniku. Ako druga banka potvrdi izdanu garanciju, tada se korisnik može obratiti i prvoj i drugoj banci za naplatu. Ako je pak garancija izdana na temelju kontra-garancije tada se korisnik može obratiti samo drugoj banci za plaćanje, a druga banka će tražiti povrat plaćenih iznosa od prve banke temeljem kontra-garancije. U slučaju kada se potvrđuje bankarska garancija nastaje „odnos između prve i druge banke“ te „odnos između druge banke i korisnika garancije“, a kada se izdaje kontra garancija odnos između prve garantne banke i druge kontra-garantne banke“ te „odnos između druge kontra-garantne banke i korisnika garancije.

4. SADRŽAJ BANKARSKE GARANCIJE

Izdavanjem garancije banka treba sadržaj obveze koju preuzima prema korisniku točno odrediti. ZOO ne određuje bitne elemente bankarske garancije, već taj dio prepušta ugovornim stranama da ih predvide. Ipak, u bankarskoj praksi ustalili su se osnovni, zajednički elementi za sve vrste bankarskih garancija, ali i oni dodatni elementi - razne klauzule koje pojačavaju sadržaj garancija.

U poslovnoj praksi banke imaju unaprijed pripremljene obrasce za pojedinu vrstu garancija koje dopunjavaju ostalim bitnim i nebitnim sastojcima u skladu s osnovnim ugovorom temeljem kojeg se izdaje garancija. URDG propisuju da svaka garancija najmanje treba sadržavati:

1. podatke o nalogodavcu i korisniku garancije2. odredbu o predmetu i opsegu garancije3. odredbu o svoti i valuti garancije4. odredbu o roku važnosti garancije

Pored tih sastojaka, bankarska garancija može sadržavati i druge (nebitne) elemente, od kojih su u praksi uobičajeni sljedeći elementi:

1. mjesto i datum izdavanja2. broj garancije3. odredbu o povratu garancije nakon njezina isteka4. mjerodavno pravo5. odredbu o višoj sili6. razne klauzule: valutna, znatna klauzula, klauzulu o kliznoj skali, klauzula o kamati7. odredbu o troškovima izdavanja garancije8. ostalo prema zahtjevu nalogodavca/korisnika, pod uvjetom da se takvom odredbom banka ne

stavlja u nepovoljan položaj.

Primjer obrasca garancije za ozbiljnost ponude<naziv korisnika garancije>

<adresa korisnika garancije>

<mjesto i datum izdavanja garancije>

<naziv banke garanta> (u daljnjem tekstu: Banka) izdaje po nalogu i za račun < naziv, adresa i OIB nalogodavca> (u daljnjem tekstu: Nalogodavac), a u korist <naziv, adresa i OIB korisnika garancije> (u daljnjem tekstu: Korisnik garancije) sljedeću

GARANCIJU

(za ozbiljnost ponude)

1. Banka je upoznata da (npr.) Nalogodavac podnosi ponudu za <kratki opis ponude> prema (npr. javnom) natječaju, objavljenom u <naziv novina> od <datum novina> i dokumentaciji <naziv ostale dokumentacije>. Ukupna vrijednost radova iznosi <vrijednost radova>.2. Ovom Garancijom Banka se obvezuje Korisniku garancije <na prvi poziv> isplatiti bilo koji iznos, ali najviše do <broj>% od ukupne vrijednosti radova što iznosi <valuta, iznos za koji Banka garantira>, (slovima:…), na temelju pisanog zahtjeva Korisnika garancije za plaćanje, ako Nalogodavac opozove ili izmijeni ponudu poslije roka za dostavu ponuda, i/ili ne potpiše Ugovor (npr. o nabavi) nakon što je obaviješten o prihvaćanju svoje ponude od strane Korisnika garancije (i/ili drugi uvjeti prema natječajnoj dokumentaciji/pozivu na ponudu - izrijekom navesti ako postoje).3. Pravo pozivanja na plaćanje iz garancije može se ustupiti <navesti određenu osobu>. Pravo primiti iznos iz garancije ima <navesti određenu osobu>.4. Ova Garancija stupa na snagu <datum stupanja na snagu> i vrijedi do <datum isteka> i svaki zahtjev za plaćanje prema ovoj Garanciji, zajedno s dokazima iz točke 2. ove Garancije, mora biti zaprimljen u Banci unutar tog roka. Zahtjev za plaćanje podnosi se u naprijed navedenom roku na adresu Banke <na vesti adresu poslovnice koja je izdala garanciju>.5. Korisnik garancije dužan je poziv na plaćanje uputiti preko svoje poslovne banke, koja će potvrditi daje zahtjev za plaćanje potpisala ovlaštena osoba koja zastupa Korisnika garancije.6. Po isteku roka važnosti prestaje obveza Banke po ovoj Garanciji i bez povrata iste.7. U slučaju spora nadležan je <navesti naziv suda i grad>.8. Ova Garancija izdaje se u 1 (jednom) originalnom primjerku i još 2 (dva) koji se smatraju kopijama.

<funkcija> <funkcija>

<ime i prezime> <ime i prezime>

Sadržaj (bitne elemente, sastojke) bankarskih garancija je jako važno jasno definirati te ih se pridržavati. Nužno je precizirati koja banka i komu treba platiti (subjekte), što i pod kojim uvjetima banka mora učiniti (predmet i opseg garancije), koliko i u kojoj valuti mora platiti (iznos i valuta

garancije) te do kada banka ima obvezu plaćanja (rok važnosti garancije). Drugi uobičajeni elementi dodatno preciziraju prava i obveze iz garancije čime se dodatno povećava pravna sigurnost za sve sudionike garantnog posla.

4.1. PODACI O NALOGODAVCU I KORISNIKU GARANCIJE

Bankarska garancija mora sadržavati jasne i točne podatke o nalogodavcu koji se sastoje od punog naziva (tvrtke) i sjedišta. Bez ovog elementa, ne bi mogla nastati punopravna garantna obveza, jer ne bi bilo poznato tko se garancijom obvezao. Isto tako, bankarska garancija mora sadržavati jasnu odredbu o korisniku garancije. Navedeni podaci, moraju biti točni podaci korisnika koji se sastoje od punog naziva (tvrtke) i sjedišta. Bez ovog podatka, korisnik garancije nema legitiman dokument kojim može zahtijevati isplatu garantnog iznosa.

4.2. ODREDBA O PREDMETU I OPSEGU GARANCIJE

Bankarska garancija mora sadržavati jasnu odredbu o predmetu i opsegu garancije, odnosno poslovnoj i pravnoj osnovi garantne obveze, te o uvjetima ispunjenja obveze iz garancije. Uz navedeno, također mora sadržavati jasnu odredbu izdaje li se garancija s nekom bitnom klauzulom kao što su klauzule "na prvi poziv", "bez prigovora" ili drugom klauzulom sličnog značenja, te svakako klauzulu kojom se utvrđuje nastup garantnog događaja. Opis osnovnog posla čije se izvršenje osigurava garancijom u pravilu sadržava podatke o ugovornim stranama, predmetu ugovora ili drugog pravnog posla, rok njegova izvršenja, cijena ili naknada za izvršeni posao ili isporučenu robu/usluge te sve druge podatke koji mogu biti značajni za preuzetu garancijsku obavezu. Poželjno je da se u okviru predmeta, bankarska garancija pozove ne ugovor ili sličan dokument kojim je zaključen osnovni posao zbog kojeg se izdaje bankarska garancija. U našoj sudskoj praksi stajalište je da banka nije dužna ispuniti obvezu ako navod o nastupu osiguranog slučaja ne potječe u pisanom obliku od korisnika garancije, što je obrazloženo kako se tražbine mogu ustupati, ali ovlast očitovanja o nastupu slučaja koji je osiguran garancijom nije tražbina, pa ustupanje te ovlasti ne dolazi u obzir jer bi vodilo do nedopuštene promjene sadržaja garantne obveze.

4.3. ODREDBA O SVOTI I VALUTI GARANCIJE

Svakako je za korisnika najvažniji dio bankarske garancije onaj o garantnom iznosu i vrsti valute. Taj novčani iznos predstavlja iznos kojeg je banka dužna isplatiti korisniku ako dužnik iz osnovnog ugovora ne izvrši svoju ugovornu obvezu. Banka svoju obvezu iz garancije može izvršiti jedino u novcu, bez obzira da li se garancijom osigurava izvršenje neke novčane ili ne novčane obveze. Iznos kojeg se banka obvezala isplatiti korisniku garancije može biti određen u apsolutnom iznosu ili u određenom postotku ukupne vrijednosti obveze iz osnovnog ugovora. Visina novčanog iznosa iskazuje se u fiksnom iznosu ili u određenom postotku od vrijednosti obveze čije se ispunjenje osigurava tom garancijom. Slično kao i garantni iznos, i valuta u kojoj je izražen garantni iznos, mora biti ona u kojoj je izražena obveza nalogodavca iz osnovnog ugovora. Tako npr. ako je nalogodavac u obvezi isplatiti korisniku određen iznos novca izražen u hrvatskim kunama, tada i bankarska garancija mora biti izražena u hrvatskim kunama. Ukoliko nastupi obveza banke za isplatom garantnog iznosa, banka je dužna isplatiti točno onaj iznos naveden u garanciji. Bančina obveza iz bankarske garancije uvijek je novčana obveza, i to neovisno o vrsti obveze čije se ispunjenje osigurava izdavanjem bankarske garancije. Ovo je potrebno naznačiti s obzirom na okolnost što se bankarske garancije prema svrsi izdavanja redovito dijele na garancije za ozbiljnost ponude, garancije za dobro izvršenje posla i garancije plaćanja, pa bi manje upućeni mogli povezati vrstu obveze čije se ispunjenje osigurava

garancijom s bančinom obvezom iz garancije.

4.4. ODREDBA O ROKU VAŽENJA GARANCIJE

Rok važenja bankarske garancije podrazumijeva protok vremena do kojega je korisnik garancije ovlašten zahtijevati isplatu novčanog iznosa na koji garancija glasi, a banka garant obavezna izvršiti tu isplatu. Od datuma naznačenog na garanciji banaka je u obvezi po toj garanciji, točnije, od tog datuma počinje teći rok u okviru kojega korisnik garancije može ispostaviti zahtjev za isplatu garantnog iznosa. Važno je i odrediti od kada garancija stupa na snagu jer prije tog datuma korisnik je ne može pozvati na plaćanje. Najjednostavnije je da se izričito odredi datum stupanja na snagu, jer ako to nije učinjeno, smatra se da je garancija stupila na snagu na datum kada je izdana. Međutim, čest slučaj je da se stupanje na snagu neke garancije veže uz nastup nekog događaja. Odredbe ZOO-a o bankarskoj garanciji ne sadrže naznaku o trajanju bančine garantne obveze prema korisniku, ali u poslovnoj praksi bankarske garancije redovito sadrže odredbu o nadnevku čijim istekom ili o događaju čijim nastupom garancija ističe. Unošenje ove odredbe nalaže URDG. Rok čijim istekom prestaju pravni učinci odnosno bančina obveza, u poslovnoj praksi i URDG naziva se „nadnevak isteka“, a događaj koji stvara isti učinak naziva se „događaj isteka“. URDG i poslovna praksa koriste izraz „istek garancije“ za označavanje isteka raskidnog roka i prestanak pravnih učinaka odnosno bančine obveze prema kori -sniku. Učinak prestanka bančine obveze imat će i vraćanje garancije banci, a i korisnikovo pisano očitovanje o odricanju prava iz garancije tj. oslobođenju banke od garantne obveze. Trenutak prestanka valjanosti garancije može se odrediti ili kalendarski tj. na određeni dan ili nastupom nekog događaja (npr. predajom izgrađenog objekta, potpisom zapisnika o primopredaji i si.). Rok koji istječe na dan naznačen u garanciji ima karakter raskidnog roka, a predočenje isprave o nastupu relevantnog događaja karakter raskidnog uvjeta, jer istekom roka, odnosno predočenjem te isprave prestaju pravni učinci izdane garancije, odnosno bančina garantna obveza.

4.5. OSTALI ELEMENTI

Uz navedene bitne elemente tu su i oni ostali elementi. Koji će elementi činiti sadržaj garancije ovisit će o prirodi obveze iz osnovnog ugovora i o konkretnom sporazumu između stranaka garantnog posla. Može stajati obračun troškova koji obično vrši se po zvaničnoj tarifi banke kao naknada za obradu garancije od 0,6% do 1,5% od iznosa garancije jednokratno, te provizija za korištenje garancije: od 0,2% do 1,0%, kvartalno. Vrlo su česte odredbe o mjerodavnom pravu, arbitražna odredba, odredba o nadležnosti redovnih sudova. Ako nije navedeno, na garanciju se primjenjuje pravo koje vrijedi u sjedištu garanta. Neke garancije sadrže određene odredbe o tome d a j e korisnik nakon prestanka va-ljanosti dužan vratiti ispravu o garanciji. Takva odredba ima smisla u onim zakonodavstvima u kojima se smatra da valjanost garancije traje dok je u posjedu korisnika. Banke u garanciji nastoje ubaciti klauzule više sile koje dozvoljavaju banci da ne plati. Takve su klauzule vrlo rijetke i nepovoljne za korisnike jer stvaraju mogućnost da banka u određenim okolnostima odbije platiti garantni iznos. Neke garancije predviđaju mogućnost povremenog smanjivanja vrijednosti garantnog iznosa. Moguće su i neke druge odredbe prema zahtjevu nalogodavca / korisnika, pod uvjetom da se takvom odredbom banka ne stavlja u nepovoljan položaj.

5. VRSTE BANKARSKIH GARANCIJA

Terminološke razlike dovode do nerazumijevanja garancija zbog niza naziva kao: garancija

(guarantee), bankarska garancija (bank guarantee), garancija na poziv (demand guarantee), garancija na prvi poziv (first demand guarantee), neovisna garancija (independent guarantee), garancija za dobro izvršenje posla (performance guarantee), a u engleskom jeziku ponekad i “jamstvo” (suretyship). Ponekad se uz ili umjesto izraza bankarska garancija upotrebljavaju i izrazi “čista” garancija, “garancija na zahtjev”, “garancija na prvi zahtjev” ali i “jamstvo na prvi poziv“. Kod jamstva jedna osoba “garantira” ili “jamči” izvršenje obveze neke druge osobe. Međutim, kod “garancije” radi se o drugačijoj vrsti jamstva. Dok je kod jamstva jamac dužan izvršiti obvezu glavnog dužnika ako to ovaj ne učini sam, kod bankarske garancije je garant dužan platiti određeni (posebno ugovoreni) novčani iznos ako se ispune uvjeti navedeni u garanciji, tj. ako dužnik ne bi uredno izvršio svoju obvezu. Onaj koji jamči za nekoga, kad bude pozvan na izvršenje svog jamstva, može prema vjerovniku istaknuti sve one argumente koje je dužnik jamčio. Kod garancije, garant nema nikakvu obranu protiv vjerovnika, već je dužan platiti obećani novčani iznos. Prema tome, kod jamstva i kod garancije radi se o dva različita pravna instituta.

Postoji više vrsta garancija i mogućih sadržaja obveze koja će proizlaziti iz garancije. Poželjno je što točnije odrediti vrstu i sadržaj garancije koju ugovaratelj treba pribaviti. Garancije nisu vezane za određene vrste poslova i mogu se izdavati za izvršenje različitih obveza financijske i nefinancijske prirode. Profilirane vrste garancija razvile su se zbog potreba određenih poslovnih djelatnosti. Međunarodna poslovna praksa razvila je nekoliko vrsta bankarskih garancija obzirom na svrhu za koju se garancije izdaju. Najpoznatije vrste garancija su one koje se izdaju u vezi s izvođenjem radova građenja i isporuke opreme. Svrha tipiziranih garancija je određivanje vrste rizika koje pokrivaju kako se neki rizik ne bi pokrivao s nekoliko bankarskih garancija koje se međusobno preklapaju ili se nedovoljno nadopunjuju. Međutim, garancije su moguće i za ispunjenje financijskih obveza, kao što je obveza otplate zajma ili obveza isporuke roba ili obveze otvaranja akreditiva ili ispunjenja bilo koje druge ugovorne obveze. Bankarske garancije razvrstavaju se prema raznim kriterijima, a najčešći kriteriji podjele su:

1. svrha izdavanja tj. vrsta ugovora čije se ispunjenje osigurava garancijom,2. uvjeti aktiviranja,3. broj banaka koje sudjeluju u garantnom poslu, te4. ostale podjele.

Iz navedenog se zaključuje da se određivanjem vrste i sadržaja buduće garancije povećava pravna sigurnost strana u garantnom poslu.

5.1. BANKARSKE GARANCIJE OBZIROM NA SVRHU IZDAVANJA

Prema vrsti ugovora čije se ispunjenje osigurava garancijom, bankarske garancije dijele se na: a) Ponudbene (licitacijske) garancijeb) Garancije za povrat avansac) Garancije za dobro izvršenje poslad) Garancije posebnih namjena

a) Ponudbena garancija ili licitacijska garancija (tender guaeantee, bid bond) predstavlja osiguranje da će nalogodavac s korisnikom garancije sklopiti ugovor ako ga korisnik izabere kao najpovoljnijeg ponuditelja na natječaju. Kod investicijskih poslova je uobičajeno da se prije početka radova raspisuje licitacija za dobivanje posla. Na licitacijama sudjeluje određeni broj ponuditelja koji se međusobno natječu za dobivanje posla. Da bi ponuditelji dokazali svoju ozbiljnost i zainteresiranost, investitori od njih traže da zajedno s ponudom u njihovu korist, podnesu i bankarsku garanciju u određenom iznosu. Tom garancijom se banka obvezuje isplatiti određeni iznos na prvi zahtjev investitora i u njegovu korist, ukoliko ponuditelj propusti izvršiti obveze koje je preuzeo svojom

ponudom. Najčešći propust koji ponuditelj može učiniti je da odbije sklopiti ugovor nakon što je investitor njegovu ponudu ocijenio kao najpovoljniju. Da bi se to spriječilo, naručitelji traže da ponuditelji uz svoju ponudu daju i bankarsku garanciju kojom banka garantira plaćanje ako ponuditelj odbije sklopiti ugovor. Osnovni odnos kod licitacijske garancije je natječaj za sklapanje ugovora (npr. o izvođenju investicijskih radova) koji je raspisao korisnik garancije i koji je razmatranje ponuda uvjeto-vao prilaganjem bankarske garancije ponudbenoj dokumentaciji. b) Garancija za povrat avansa (repayment ili advance payment guarantee) predstavlja osiguranje da će nalogodavac korisniku vratiti avans odnosno ispuniti obvezu ako je primio avans. Banka garantira korisniku garancije isplatu iznosa avansa kojeg je korisnik uplatio nalogodavcu/korisnikovom dužniku ako nalogodavac/korisnikov dužnik ne izvrši ugovorom preuzete obveze. Kod velikih građevinskih radova je uobičajeno da naručitelj daje izvoditelju predujam za potrebe mobilizaciju i pokrivanje troškova potrebnih za pripremu radova (nabava i transport opreme, postavljanje i opremanje radilišta, slanje radnika i sl.). Takvi predujmovi (avansi) ponekad predstavljaju značajne iznose i oni se plaćaju u postotku od ukupne cijene nekog ugovora (između 10% do 20%). Da bi se smanjili rizici investitora za plaćanje predujma, uobičajeno je izdavanje avansnih garancija na prvi poziv. Bankarska garancija za avans na prvi poziv daje korisniku pravo da od banke traži plaćanje cijelog iznosa pokrivenog bankarskom garancijom. Korisnik je na taj način pokriven za rizik plaćanja unaprijed, a ako se garancija smanjuje razmjerno izvršenim radovima, tada je i izvoditelj zaštićen da njegova banka neće morati vraćati one iznose primljenog avansa koji su već obračunati u izvršenim radovima. Kod garancija za povrat avansa osnovni odnos je ugovor između nalogodavac i korisnika garancije, kojim se korisnik obavezao svoju obvezu plaćanja nalogodavac u ispuniti, u cijelosti ili djelomično, prije nego što nalogodavac ispuni svoju obvezu (avansom). Ugovor između nalogodavca i korisnika garancije, kojim se nalogodavac obvezao korisniku isporučiti ili izraditi i isporučiti stvar ili stvari, pri čemu nalogodavac jamči za ispravno funkcioniranje stvari, odgovara za njene nedostatke i obvezuje se održavati je tijekom ugovorenog vremena predstavlja osnovni odnos kod garancija za dobro izvršenje posla. c) Garancija za dobro izvršenje posla (performance guarantee, mintenence, warranty guarantees) predstavlja osiguranje da će nalogodavac korisniku uredno ispuniti ugovornu obvezu, a osobito da će ispuniti svoju obvezu za uredno funkcioniranje isporučene robe ili obveze koje proizlaze iz odgovornosti za nedostatke isporučene robe. Banka garantira korisniku garancije isplatu ako nalogodavac ili korisnikov dužnik ne izvrši posao na način naznačen u ugovoru između nalogodavca i korisnika, odnosno korisnika i njegovog dužnika. Garancije za dobro izvršenje posla najčešće su upotrebljavane garancije. Njihova je funkcija u pogledu izvršenja usluga i radova identična funkciji koju ima akreditiv kod isporuke robe, s razlikom da se akreditiv naplaćuje kad je obveza izvršena (roba isporučena), dok se bankarska garancija naplaćuje u slučaju kad usluga ili radovi nisu izvršeni u skladu s ugovorom. Dok je plaćanje iz akreditiva naknada za izvršenje obveze, plaćanje iz garancije je naknada za neizvršenje obveze. Koje su sve obveze obuhvaćene nekom garancijom za dobro izvršenje posla, ovisi isključivo o tekstu garancije. Ako je u nekom poslu izdana garancija bez preciznije oznake na koje se obveze ona odnosi, smatrat će se da se odnosi na izvršenje svih obveza iz ugovora. Ovakve neodređene garancije mogu biti dosta opasne za nalogodavce, jer omogućuju korisnicima da se njima koriste i za neizvršenje i najmanjih i beznačajnih obveza iz nekog ugovora. Upravo iz tih razloga, u praksi su stvorene i zasebne ograničenije garancije. Garancije za razdoblje održavanja (maintenance guarantee) ili za razdoblje garancije za otklanjanje nedostataka (warranty period guarantee). Takve “uže” garancije imaju dvostruku funkciju. Omogućuju oslobađanje glavne garancije za dobro izvršenje posla po preuzimanju nekog objekta. U tom se trenutku garancija za dobro izvršenje posla zamjenjuje s garancijom održavanja, koja je po vrijednosti manja i koja je ograničena samo na obveze održavanja. Iako je i garancija održavanja garancija za dobro izvršenje posla održavanja, ona ima posebno ime i posebnu funkciju. Na taj se način može izdavati i nekoliko odvojenih i zasebnih garancija, od kojih svaka pokriva samo jedan dio striktno definiranih obveza.

Primjer zasebnih ograničenih garancija za dobro izvršenje poslaDana…….objavljen je javni natječaj za izgradnju zgrade. Krajnji rok za podnošenje ponude je….. Vrijednost građevinskih radova iznosi 3.000.000,00 kn. Jedan od uvjeta je pribavljanje bezuvjetne i neopozive bankarske garancije u iznosu od 2% vrijednosti investicije. Rok važenja garancije mora biti minimalno 60 dana od isteka roka valjanosti javnog natječaja. Rok za izgradnju je 12 mjeseci.1. korak: Ukoliko zadovoljavate uvjete iz javnog natječaja, prikupljate svu potrebnu dokumentaciju zajedno sa bankarskom garancijom u vrijednosti od 60.000,00 kn s rokom važenja 60 dana od isteka roka valjanosti javnog natječaja.2. korak: Izabrani ste kao najbolji ponuđač, te potpisujete Ugovor s Naručiteljem. Temeljem Ugovora Naručitelj traži bankarsku garanciju za dobro izvršenje posla u visini 5% vrijednost ugovora tj. na iznos od 150.000,00 kn. Krajnji rok za izvođenje radova je 12 mjeseci, sukladno ugovoru s naručiteljem. Krajnji rok važenja garancije 30 dana od krajnjeg roka za izvođenje radova, u kom se roku mora napraviti tehnički pregled građevine.3. korak: Izgradili ste zgradu u roku. Primopredaja zgrade izvršena je netom prije isteka 12 mjeseci. Temeljem Ugovora Naručitelj traži bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka u garantnom roku u visini 5% vrijednost ugovora tj. na iznos od 150.000,00 kn.Rok važenja garancije je dvije godine od uspješno obavljenog tehničkog pregleda građevine.

U ovom poslovnom odnosu su potrebne tri činidbene garancije. Rokovi nekih garancija u poslovnoj praksi će se i preklapati na kraći rok.d) Garancije posebnih namjena. Bankarske su garancije pogodne za razne svrhe, te su se u praksi razvile i određene vrste garancija za posebne namjene. Tako, npr. postoje tzv. “carinske garancije”, koje služe za pokriće obveza prema carinama, zatim razne garancije na povrat određenih novčanih iznosa, bankarske garancije prijevoznicima i prije stizanja dokumenata kao sigurnost za predaju robe, pa čak i bankarske garancije za plaćanje troškova arbitražnog postupka, kako se ne bi unaprijed plaćali svi troškovi arbitražnog postupka i sl. U uporabi su i garancije za izvršenje financijskih obveza, kao što su to obveze povrata zajmova, otvaranja akreditiva, plaćanja najma, zakupa i drugih sličnih obveza. Kod tzv. garancija plaćanja, osnovni odnos može biti ugovor o kupoprodaji, ugovor o leasingu, ugovor o kreditu i dr.

5.2. BANKARSKE GARANCIJE OBZIROM NA UVJETE AKTIVIRANJA

Prema tome kako može doći do uvjeta aktiviranja, bankarske garancije se dijele na uvjetne i bezuvjetne. Pod ,,uvjetom“ se smatra zahtjev koji je korisnik dužan ispuniti da bi banka bila dužna platiti. Ovaj uvjet nema karakter uvjeta u pravno-tehničkom smislu, tj. budućeg neizvjesnog događaja od čijeg nastupa ovisi nastanak promjena ili prestanak nekog pravnog odnosa, nego uvjeta u smislu pretpostavke koja mora biti ostvarena da bi došlo do isplate garantnog iznosa. Postojanje uvjeta za isplatu garantnog iznosa dokazuje korisnik garancije na način da je ispunio svoju obvezu iz osnovnog ugovora ili da je izostalo ispunjenje obveze dužnika iz ugovora.

Bezuvjetna garancija ne zahtjeva da korisnik garancije podnosi dokaze kojima potvrđuje ispunjenje uvjeta za isplatu garantnog iznosa. Uz zahtjev za isplatu dovoljna je samo izjava korisnika kojom izjavljuje da dužnik iz osnovnog ugovora nije ispunio svoju ugovornu obvezu u dogovorenom roku. Osnovni nedostatak ove vrste garancije leži u činjenici da korisnik garancije može naplatiti garantni iznos, a da prethodno nije ispunio svoje obveze iz osnovnog ugovora. Međutim, banka može odbiti isplatu garantnog iznosa ako utvrdi neosnovanost zahtjeva.

Podjela garancija na uvjetne i bezuvjetne nema jasno značenje i povećava konfuziju u njihovu razlikovanju, te zbog toga tu klasifikaciju treba izbjegavati. Zabunu izazivaju garancije na prvi poziv koje u sebi sadržavaju neki uvjet koji ih ne čini pravim uvjetnim garancijama. Ako je garancija zaista uvjetna, tada to nije garancija na prvi poziv. Razlikovanje garancija na uvjetne i bezuvjetne pomaže ipak utoliko, što se time ističe da nije svaki uvjet takve prirode da neku garanciju na prvi poziv učini uvjetnom. To je slučaj kad je uvjet iz garancije pod potpunim nadzorom i kontrolom korisnika. Ako su

traženi dokumenti pod potpunom kontrolom korisnika, najvjerojatnije će se raditi o dokumentarnoj garanciji na prvi poziv.

5.3. PODJELA OBZIROM NA BROJ BANAKA KOJE SUDJELUJU U GARANTNOM POSLU

Razmatrajući pitanja da li će garanciju izdati upravo banka s kojom se jedna strana o tome suglasi, ili će ta banka ovlastiti drugu banku na izdavanje garancije, te hoće li samo banka koja je izdala garanciju biti obvezna prema korisniku, ili će uz nju biti i neka druga banka, garancije mogu biti direktne (izravne) i indirektne (neizravne) garancije.

Direktne (izravne) su one garancije koje prva banka (issuing bank) izdaje izravno korisniku, dok su indirektne (neizravne) garancije one kod kojih se u odnos između prve banke i korisnika nalazi još jedna druga banka. Osnovna razlika između ova dva tipa garancija sastoji se u tome što direktna garancija postoji kada ju izdaje upravo banka koju je nalogodavac zatražio izdavanje, dok indirektna postaje kada se nalogodavac i zatražena banka suglase o tome da tražena banka od neke druge banke zatraži izdavanje garancije, pa ta druga banka izda bankarsku garanciju. Ova podjela bankarskih garancija važnija je sa stajališta nalogodavca nego korisnika, jer o tome da li je garancija direktna ili indirektna u značajno većoj mjeri ovisi pravni poredak nalogodavca nego korisnika. Izravne garancije su potvrđene garancije jer se obvezi prve banke pridružuje izravno još jedna banka, dok su kontra-garancije neizravne garancije, koje jedna banka daje drugoj banci. Izravna potvrđena (konfirmirana) je ona garancija kod koje se jedna banka obvezuje korisniku garancije da će izvršiti obvezu plaćanja svote naznačene u garanciji, ako to ne učini banka koja je izdala glavnu garanciju. Druga banka tom garancijom stupa u obvezu isplate svote navedene u garanciju koju je izdala prva banka. Mogućnost uključivanja još jedne banke u obvezu plaćanja predviđaju i odredbe ZOO-a. Odredba o potvrđivanju garancije iz ranijih zakona zadržana je bez većih izmjena i u posljednjim izmjenama i dopunama ZOO-a. Prema toj odredbi "ako druga banka potvrdi obvezu iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve iz nje podnijeti bilo garantu bilo banci koja ju je potvrdila” (čl. 1040). Iz navedenog se može zaključiti da potvrđivanje garancije pretpostavlja sustav po kojem se obveza banke koja je izdala garanciju pojačava dodavanjem obveze druge banke, pri čemu prema korisniku postoje dva odnosa: odnos prve banke koja je izdala garanciju i odnos druge banke koja je prvoj garanciji dodala svoju potvrdu, a korisnik se za plaćanje može obratiti bilo prvoj, bilo drugoj banci. Potvrđivanje je više teorijske nego praktična mogućnost zbog činjenica da je to zapravo tehnika učvršćivanja obveze banke koja se uobičajeno koristi kod akreditiva. Akreditiv je pismo ili instrument plaćanja kojim nalogodavac akreditiva, preko banke stavlja na raspolaganje korisniku akreditiva određeni iznos, koji korisnik može naplatiti kada ispuni određene uvjete prema nalogodavcu akreditiva. Kod akreditiva korisnici se za naplatu češće obraćaju potvrđujućoj, nego akreditivnoj banci kojoj isto mogu podnijeti zahtjev za plaćanje. Ispitivanje prezentiranih dokumenata tada obavlja potvrđujuća banka, a ako su dokumenti u skladu s uvjetima akreditiva, ista banka udovoljava zahtjevu korisnika i vrši plaćanje. Postupak naplate kod bankarske garancije je jednostavan, pa je tu korist od potvrđivanja relativno mala.

Kod bankarskih neizravne garancija uobičajena je tehnika uključivanja više banaka u odnose iz garancije. To je kontra-garancija koja je učinila nepotrebnom tehniku potvrđivanja garancija. U praksi se javlja kada korisnik garancije želi da mu garant bude neka banka u njegovoj zemlji, a ne inozemna banka nalogodavca. Tada banka ne izdaje izravno garanciju korisniku već za to izdaje uputu domaćoj banci, zajedno s uvjetima pod kojima se garancija izdaje. Uputa podrazumijeva obvezu prve banke (kontra-garanta) drugoj banci (garantu) da će platiti iznose koje ova bude dužna po izdanoj garanciji. No, iako se kod kontra-garancije pojavljuju dvije banke, odnosi koji se uspostavljaju se razlikuju od onih kod potvrđivanja. Kod potvrđivanja korisnik je u izravnom odnosu s obje banke pa se za plaćanje može obratiti i banci koja je garanciju izdala i banci koja je garanciju potvrdila. Kod kontra-garancije korisnik je u izravnom odnosu samo s drugom bankom i samo od nje može tražiti plaćanje, jer s prvom

bankom nije u pravnom odnosu pa prema njoj i ne može postavljati nikakve zahtjeve. Korisnik garancije zahtjev za plaćanje garancije temeljem kontra-garancije podnosi banci garantu, a banka garant se naplaćuje od banke kontra-garanta. U praksi kada više banaka garantira za izvršenje obveze, osobito kod osiguranja visoko vrijednih ugovora, svaka od tih banaka garantira izvršenje obveze u onom dijelu koji se na nju odnosi.

5.4. OSTALE PODJELE I VRSTE BANKARSKIH GARANCIJA

U ekonomskoj teoriji i praksi postoji još nekoliko podjela bankarskih garancija koje se nazivaju „posebne vrste garancija“, a koje po svojoj pravnoj prirodi nisu garancije.

Jedna od takvih podjela je ona na konzorcijske i individualne. Postoje konzorcijske garancije kojim se pokrivaju veći rizici kod visoko vrijednih ugovora. Kod konzorcijskih garancija više banaka (konzorcij banaka) daju garanciju, dok nasuprot njima tu su i individualne garancije koje izdaje samo jedna banka.

Sa stajališta vrste pravnih odnosa koji se uspostavljaju izdavanjem garancije, garancije je moguće podijeliti na akcesorne bankarske garancije, odnosno bankarske garancije izdane s naslova jamstva i na samostalne bankarske garancije odnosno bankarske garancije “na prvi poziv”. Međunarodna trgovačka komora kodificirala je običaje koji postoje u poslovanju s bankarskim garancijama, i to u dvije zbirke pravila. Jedna se odnosi na akcesorne bankarske garancije koje se izdaju u sve tri navedene svrhe, a druge na samostalne bankarske garancije nezavisno od točne svrhe njihova izdavanja. Iako se bankarskih garancijama osigurava ispunjenje obveza u raznolikim slučajevima, te slučajeve i bankarske garancije prema preciznijoj svrsi njihova izdavanja moguće je podijeliti na tzv. ponudbene garancije, garancije za povrat avansa i garancije za dobro izvršenje posla.

Sukladno mjerama osiguranja postoji i podjela na ,,pokrivene“ i „nepokrivene“. Kod pokrivenih garancija nalogodavac koji traži da mu se izda garancija polaže ili već ima kod banke pokriće u obliku depozita, hipoteke ili nekog drugog oblika osiguranja iz kojeg će banka isplatiti garantni iznos ako dođe do ispunjenja uvjeta iz garancije. Nasuprot njima, kod nepokrivenih garancija banka isplaćuje garantni iznos iz svojih izvora sredstava, a za račun nalogodavca.

“Bondovi” ili “surety bonds” kako ih se ponekad naziva, kao vrsta garancija su suprotnost bankarskim garancijama, jer je obveza koju se preuzima bondom, potpuno vezana za temeljni posao. Smatra se da je temeljni ugovor sastavni dio bonda. Prema tome, bondovi predstavljaju akcesornu obvezu. Najčešće ih izdaju osiguravajuća društva. Bondom se, kao alternativa plaćanju ili nekoj drugoj vrsti zadovoljenja, predviđa mogućnost da izdavatelj bonda (jamac) sam preuzme izvršenje obveze osobe za koju je jamčio, ako ova to iz nekog razloga nije u stanju izvršiti. Načelno govoreći, odgovornost izdavatelja bonda je ograničena iznosom bonda, osim ako ne bi sam preuzeo izvršenje posla. Bondovi mogu biti, kao i bankarske garancije, izdani ponudbeni, bondovi za dobro izvršenje posla, bondovi za održavanje, te bondovi za zadržane iznose. Bondovi se u pravilu ne izdaju kao da su plativi “na prvi poziv”, jer osiguravajuća društva koja najčešće izdaju bondove, ne raspolažu uvijek gotovinom koja bi u kratkom roku mogla pokriti postavljene zahtjeve. Međutim, osiguravajuća društva mnogo pozornije prate one za koje izdaju bondove i njihov način i pouzdanost u izvršavanju ugovora. Stoga su subjekti koji izdaju bondove spremni jamcima pomoći u nadvladavanju poteškoća s kojima se ovi susreću u izvršavanju ugovora ili će i sami preuzeti njihovo izvršavanje putem pronalaženja drugih izvođača. Tek ako to ne bi bilo moguće, spremne su platiti odštetu korisniku bonda, do visine iznosa bonda. S pravnog stajališta, bondovi nisu klasične bankarske garancije, a niti klasična jamstva. Radi se o hibridnom instrumentu osiguranja izvršenja obveza, koji je u međunarodnu praksu došao iz američke prakse.

Primjer premije osiguranja bondova HBOR-a

Premija osiguranja sastoji se po premije osiguranja za pokriće rizika neosnovanog poziva i premije osiguranja za pokriće rizika osnovanog poziva ukoliko je i njegovo pokriće ugovoreno Ugovorom o osiguranju. Osnovna premijska stopa za osiguranje rizika neosnovanog poziva se utvrđuje prema važećem premijskom cjeniku HBOR-a, a ovisi o vremenskom trajanju rizika (garancije), stupnju političkog rizika države izvoza te zatraženoj visini pokrića osiguranjem. HBOR određuje dodatak do 40% iznosa osnovne premije kod ocjene prihvaćanja rizika osiguranja zbog karakteristika garancije čije se osiguranje zahtijeva (vrsta garancije, uvjeti plaćanja po garanciji, postojanje redukcijske klauzule i sl. ) i rizičnosti izvoznog posla (bonitet izvoznika, kupca, prijašnje iskustvo i sl.). Osnovna premija osiguranja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Osnovne premijske stope uz pokriće od 90% prikazane su u sljedećoj tablici:

Kategorija državeTrajanje garancije u godinama 1 2 3 4 5 6 7

0,25 0,12 0,12 0,15 0,20 0,32 0,45 0,650,5 0,13 0,14 0,18 0,25 0,38 0,53 0,750,75 0,13 0,16 0,22 0,29 0,45 0,60 0,83

1 0,14 0,18 0,25 0,34 0,50 0,67 0,921,25 0,15 0,20 0,27 0,39 0,57 0,75 1,011,5 0,16 0,22 0,31 0,43 0,63 0,82 1,101,75 0,17 0,24 0,34 0,47 0,69 0,90 1,18

2 0,18 0,26 0,37 0,52 0,75 0,98 1,282,25 0,18 0,27 0,41 0,57 0,81 1,05 1,362,5 0,19 0,28 0,44 0,62 0,87 1,13 1,462,75 0,20 0,30 0,46 0,66 0,94 1,20 1,54

3 0,21 0,32 0,49 0,71 0,99 1,28 1,63 Dodatna premija osiguranja se obračunava kod pokrića i rizika osnovanog poziva na plaćanje i naplaćuje se kvartalno unaprijed od banke izdavatelja garancije sukladno visini pokrića rizika osnovanog poziva na plaćanje po garanciji. Navedeni iznos premije za pokriće rizika osnovanog poziva na plaćanje se izračunava kao umnožak visine pokrića i naknade banke za izdavanje garancije (min 0,1% kvartalno), umanjeno za 10% na ime operativnih troškova banke.Naknada za obradu zahtjeva za osiguranje iznosi 0,125% od iznosa garancije, najmanje 500,00 kuna, najviše 10.000,00 kuna te se naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom zaključenja ugovora o osiguranju.

U američkom poslovanju nastali su “Standby” ili “standby akreditiv” (Standby Letter of Credit) i zamijenili bankarske garancije, kad je američkim bankama nakon velike depresije (1929-1932.) bilo zabranjeno izdavanje bankarskih garancija jer što su mnoge banke bankrotirale zbog izdanih bankarskih garancija. Funkcija standby akreditiva bila je ista kao i funkcija apstraktnih bankarskih garancija. Prema američkom (isto i kao prema engleskom) shvaćanju, termin ,,guarantee“ označavao je ono što mi poznajemo kao jamstvo, akcesornu obvezu. Te su “garancije” slične engleskim suretyship-u, koji su ustvari u europskim sustavima bankovna jamstva. Po svojoj funkciji, standby akreditiv se nalazi između garancija i akreditiva, iako mu je funkcija ista kao i bankarskim garancijama, a pravni odnosi najčešće drukčiji nego kod bankarskih garancija.

Back-to-back bankarska garancija se izdaje na istom načelu kao i back-to-back akreditiv. Kod takvih garancija druga banka izdaje neovisnu garanciju trećoj strani na temelju garancije koju je primila od prve banke. U stvari ovdje se radi o lancu kontra-garancija. Kao i kod back-to-back akreditiva, banke nerado gledaju na takve garancije, jer ih one dovode u položaj da moraju izdati neovisnu garanciju na temelju jedne garancije, a bez sigurnosti da će u svemu moći slijediti odredbe prve garancije i uz daljnju opasnost da negdje, u toku administracije tih garancijskih isprava, dođe do nekih razlika koja ih može ostaviti nepokrivene. Ipak, kod bankarskih garancija ta je opasnost nešto manja nego kod akreditiva, uglavnom zbog jednostavnije formulacije i zbog odsustva brojnih osjetljivih dokumenata u poslovanju s bankarskim garancijama, za razliku od njihove prisutnosti u poslovanju s akreditivna.

Pismo umirenja (Letter of Comfort), tipični je noviji instrument međunarodne trgovine, za koji se obično pretpostavlja da se izdaje bez namjere preuzimanja neke ugovorne obveze. Takva pisma ostavljaju dojam kao da su garancije, iako ona to u stvari nisu. U međunarodnoj poslovnoj praksi, tim pismom društvo “majka” najčešće daje određene izjave o bonitetu društva “kćeri ” ili o nekom njenom partneru ili potvrđuje svoje međusobne veze, ali uvijek bez namjere preuzimanja neke čvrste obveze plaćanja ili ispunjenja neke druge obveza društva “kćeri”. Kad npr. društvo “kćer” uzima zajam,

“majka”, koja ne želi direktno garantirati za obveze iz tog zajma, izdat će zajmodavcu letter of comfort kojim će opisati svoj odnos sa društvom “kćeri”. To je, kao što i sam naziv dokumenta kaže, pismo kojim se želi umiriti partnera društva kćeri koje se nalazi u punoj kontroli “matice”. Budući daje “kćer” posebna i odvojena pravna osoba, njen partner bi se mogao bolje osjećati, već i zbog potvrde da je društvo s kojim sklapa posao, “kćer” velike korporacije “majke”.

6. PREDNOSTI I NEDOSTACI BANKARSKIH GARANCIJA

Gornje podjele bankarskih garancija s različitih aspekata u primjeni mogu biti korisne, ali i štetne. Korisne su u onim slučajevima kada pridonose boljem i jednoznačnom razumijevanju njihove svrhe i rizika koje one. Takva podjela je npr. podjela garancija u odnosu na njihovu svrhu (garancije za povrat avansa, ponudbene garancije i dr.) koja se najčešće koristi u međunarodnoj poslovnoj praksi, a koja je utjecala i na standardizaciju sadržaja tih garancija u međunarodnom poslovanju, što je pridonijelo povećanju pravne sigurnosti u garantnom poslovanju. Nasuprot tome su one podjele bankarskih garancija koje ne pridonose jednoznačnom razumijevanju, te povećavaju rizik strana učesnica u garancijskom poslu kao što je npr. podjela obzirom na uvjete aktiviranja tj. na uvjetne i bezuvjetne garancije. Ta podjela nema definirano značenje i unosi konfuziju, te zbog toga može imati štetne posljedice.

Osnovna prednost bankarske garancije pred drugim instrumentima osiguranja izvršenja obveza je da bankarska garancija korisniku omogućava brzu i efikasnu realizaciju obeštećenja u slučaju da ugovorna strana iz temeljnog posla ne izvrši obvezu, bez dugotrajnih i skupih sudskih ili arbitražnih sporova. Međutim jednostavnost ostvarivanja prava iz garancije, tj. naplate iznosa iz bankarske garancije omogućava i neopravdane i/ili prijevarne naplate. Takve su zlouporabe u praksi rijetke, no dogodi li se da korisnik zlouporabom naplati iznos iz garancije, nalogodavac može protiv njega podnijeti tužbu zbog stjecanja bez osnova i za naknadu time prouzročene štete. Prednost bankarskih garancija na poziv je u njihovoj brzoj naplativosti, jer se time izbjegava dugotrajni postupak ostvarivanja prava vjerovnika preko sudova ili drugih institucija. Upravo ta brza, neopoziva i cjelovita naplativost cijelog iznosa odjednom je i najveći rizik za nalogodavce, ali i najveća prednost za korisnike.

Široka primjena bankarske garancije, može se objasniti i prednostima koje ima u odnosu na dru-ga sredstva osiguranja. Neki instrumenti osiguranja, npr. založno pravo ili hipoteka, mogu biti nedovoljni da bi se iz njihove vrijednosti mogao namiriti vjerovnik za potraživanje koje ima prema dužniku. Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjenja, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu. Hipoteka je pak izraz iz založnog prava. Ako je stvar koja se zalaže nepokretna, zove se hipoteka. Uknjižbom prava zaloga u gruntovnim knjigama za vjerovnikovu tražbinu i za njegovu korist na nekretnine koje su date u zalog, stječe se pravo zaloga. Uknjižbom prava zaloga postiže se način kupnje prava zaloga na nekretninu, bez obzira na to je riječ o izvan-sudbenom ili sudbenom zalogu.

Niti jamstvo nije potpuno sigurno i efikasno sredstvo osiguranja zbog svoje akcesornosti i različite zakonske regulative u pojedinim zakonodavstvima. U Hrvatskoj se razlikuju bankovne garancije s naslova jamstva i bankarske garancije izdane s naslova samostalnih garancijskih ugovora. Postojanje odnosno nepostojanje pravne veze između obveze koja se osigurava i obveze iz jamstva, odnosno garancije, predstavlja temelj razlikovanja. U oba slučaja postoji (osnovna) obveza treće osobe prema korisniku bankovnog jamstva, odnosno garancije, čije se ispunjenje osigurava. Bez obzira što se

u praksi ova dva pojma često izjednačuju, razlika nije samo terminološka. To su dva potpuno različita instrumenta osiguranja ispunjenja obveze trećega. Dok bankarska garancija osigurava da će ukoliko dođe do neispunjenje glavne obveze, garant platiti određeni novčani iznos, jamstvo osigurava da će ispunjenje obveze (upravo onakve kakva je) preuzeti jamac. Dok je bankarska garancija na poziv apstraktna obveza nezavisna od temeljnog odnosa između dužnika i vjerovnika, jamstvo je u odnosu na osnovni posao akcesorna obveza kod koje jamac ima položaj u svemu izjednačen s položajem dužnika. Dakle, banka se korisnikovu zahtjevu može suprotstaviti i prigovorima koje korisniku može istaći glavni dužnik iz osnovnog posla koji je bio povod bankovnom jamstvu.

Čak ni osigurani depozit nema one prednosti koje ima bankarska garancija. Depozit je polog, predmeti dani na čuvanje, koje na zahtjev deponenta čuvar (depozitar) vraća. Ako depozit i deponiranje predstavlja privredni posao, deponenta čuvara plaća određenu naknadu. Glavni razlog je u tome što je dužnik prisiljen izdvajati značajna financijska sredstva samo zbog toga da bi se njegov vjerovnik osigurao za potraživanja koja prema njemu ima po osnovu nekog posla, npr, isporuke investicijske opreme, izvođenja investicijskih radova i si. Izdvajanjem financijskih sredstava dužnik si određeno vrijeme uskraćuje novčana sredstava koje bi mogao koristiti za obavljanje redovne djelatnosti.

7. PRIJENOS I ZLOUPOTREBA PRAVA IZ BANKARSKIH GARANCIJA

Kod prijenosa prava iz garancije razlikujemo prijenos same garancije tj. prava pozivanja na plaćanje iz garancije od prijenosa prava na primanje iznosa iz garancije. Pravo primanja iznosa iz garancije, prema URDG, je slobodno i to pravo ne treba biti sadržano u garanciji. Međutim, pravo pozivanja na plaćanje iz garancije načelno nije prenosivo, te ono mora u garanciji izrijekom biti naznačeno i uvijek je pod kontrolom banke garanta. URDG propisuje da se garancija koja je označena kao prenosiva može prenijeti više puta, ali samo u pogledu cjelokupnog iznosa koji u trenutku prijenosa stoji na raspolaganju iz garancije. Uz navedeno, pravila sadrže još jedan veoma bitan uvjet za prijenos garancije. Riječ je o uvjetu prema kojem je prenositelj dužan garantu osigurati potpisanu izjavu da je primatelj stekao i sva prava i obveze prenositelja iz temeljnog posla.

Prema ZOO-u prijenos garancije podrazumijeva prijenos “prava pozivanja na plaćanje", što je najbitnije i suštinsko pravo koje korisnik dobiva prijenosom garancije i u kojem je svrha prijenosa garancije. Za razliku od prijenosa prava pozivanja na plaćanje iz garancije koje je dozvoljeno samo ako je to izričito predviđeno u garanciji, pravo na primanje iznosa iz garancije korisnik može slobodno prenijeti. Temeljno pravilo je da je garancija prenosiva samo ako je u garanciji izričito utvrđeno da je “prenosiva”, a kontra-garancija je neprenosiva. Prenosiva garancija podrazumijeva onu garanciju koju garant može staviti na raspolaganje novom korisniku, na zahtjev postojećeg korisnika. Slobodni prijenos garancije je isključen jer se svakog korisnika upućuje da se za prijenos garancije na novog korisnika obrati garantu sa zahtjevom za odobrenje tog postupka.

Budući bankarska garancija na prvi poziv omogućuje korisniku da dobije novac od banke bez suvišnih formalnosti, moglo bi se očekivati da će takav instrument često biti zloupotrijebljen. Međutim, u poslovnom svijetu, naplata bankarskih garancija i nije tako česta. Ipak, treba znati da mehanizam daje mogućnost neopravdanog pozivanja na plaćanje bankarskih garancija, i u tome se skriva njihov potencijalno najveći nedostatak. Prijevara je temelj na kojem se može tražiti da sud zabrani neku isplatu temeljem bankarske garancije. Pitanje je samo kakva mora biti prijevara da bi se mogao ostvariti učinak zabrane isplate. Prijevara ili zloupotreba mora biti “očigledna”. Ako bi banka bila svjesna da postoji takva “očigledna prijevara”, tada bi mogla odbiti plaćanje po izdanoj garanciji. Međutim, dokazati prijevaru nije jednostavno i nalogodavci i koji bi željeli zaustaviti plaćanje neke bankarske garancije često neće imati takve dokaze koji bi bili dovoljni da pokažu postojanje prijevare.

Suprotnost interesa stranaka u garantnom poslu temelj je raznih pristupa u području zloupotrebe prava. Oblici u kojima se može javiti zloupotreba su zahtjev korisnika da se izvrši plaćanje ili produži rok garancije i pokušaj iznude na promjenu ili dopunu osnovnog ugovora. Iz poslovne prakse, korisnici bankarskih garancija ističu da se zahtjevi za izmjenama i dopunama osnovnih ugovora podnose vrlo rijetko, točnije samo kada se radi o velikim nedostacima ili kada nema mogućnosti za uredno izvršenje takvog ugovora.

Kod bankarske garancije „na poziv“ banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatom, pa su omogućene i zloupotrebe korisnika garancije. Izdavanjem naloga za bankarsku garanciju s obvezom plaćanja „na prvi poziv“, nalogodavac se odrekao utjecaja u postupku ostvarivanja prava iz garancije. Banka garant se odrekla prava na stavljanje bilo kakvog prigovora iz osnovnog ugovora i nema prava ispitivanja pravne osnovanosti zahtjeva. Banka je oslobođena dužnosti poznavanja odnosa iz osnovnog ugovora i nema se pravo miješati u moguće sporove iz njega. Način ostvarivanja prava iz garancije korisniku daje mogućnost da naplate garancije i onda kada su obveze (od strane nalogodavca) iz osnovnog ugovora uredno i u cijelosti ispunjene. Zloupotreba postoji i u slučaju kada se pravo iz garancije ostvaruje, a nalogodavac je uredno ispunio svoju obvezu iz osnovnog ugovora.

Stoga i u hrvatskom pravnom poretku postoji odgovarajući pravni temelj na kojemu se može temeljiti bančino stavljanje prigovora zloupotrebe prava i odbijanje isplate zbog toga. U vezi s garantnim poslom nema drugih prigovora kojima bi se banka mogla suprotstaviti korisnikovu zahtjevu za isplatu garancije, ali ipak treba spomenuti kako se ona tom zahtjevu može suprotstaviti i prigovorima koje ona osobno ima prema korisniku iz drugih pravnih odnosa koje može imati s korisnikom. Karakterističan je i prigovor prijeboja, koji mogu staviti i dužnici iz drugih apstraktnih pravnih poslova, kao što su vrijednosni papiri. Banka garant može, dakle, odbiti zahtjev korisnika za isplatom garantnog iznosa ako bi takav zahtjev bio očito prijevaran ili predstavljao zloupotrebu prava korisnika.

Ako nalogodavac ocjeni da je korisnik ostvario pravo iz garancije neosnovanim i bespravnim putem, može protiv korisnika podnijeti tužbu. Na raspolaganju ima dvije vrste tužbi i to za stjecanje bez osnove tj. neosnovano naplaćen iznos iz garancije i naknadu štete prouzročenu tom naplatom.