W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Suparnica Marije Terezije prvi dio

4.

W

BIJELI ORAO.

Noćnim nebom plaze crni oblaci. Pokatkad se munjeviti bljesak oklizne zidinama kraljevskog dvorca u Schonbrunnu. U prvim katovima je tamno. Široka galerija i hodnici su pusti. U kraljičinim odajama još su budni. Svijeće u srebrnim svijećnjacima rasvjetljuju budoar. Kraljica je odjevena u zeleni staromodni ogrtač obične plemićke gospode. Kapa podvezana pod bradom svojim širokim naboranim rubom sakriva joj pola lica.

– Veličanstvo! – šapće grofica Fuchs prestrašeno gledajući kraljicu. – Nemojte! Odustanite! Sve bi se moglo izvrgnuti u veliku sablazan.

– Ne prigovarajte! Idemo! Grofica pokorno spusti glavu, uzme svijećnjak i tiho otvori vrata.

Obje žene prolaze predsobljem, šuljaju se hodnikom i silaze uskim stepenicama na serpentine.

U malom koridoru prizemlja s dvorišne strane stoji muškarac zaogrnut plaštem. U ruci drži klobuk.

– Grofe, stavite klobuk na glavu – šapne mu kraljica. – Ni kočijaš ne treba da vas prepozna.

On posluša. Grofica ostane u koridoru, a kraljica izađe s muškarcem. U gustoj aleji perivoja ispod krošnja spuštenih do zemlje izađe pred

njih malen čovjek u ogrtaču dvoranina. Kraljica stane. Pratilac pode k njemu.

– Tko je? – Ja, Taruka. Kraljica se približi. – Koga ovdje čekate, Taruka? – Vaše veličanstvo. – Netko vam je rekao da ću ja... – Slutio sam po današnjim riječima vašeg veličanstva i molim vas –

ostanite.

W

– Smjesta se vratite u dvor! – zapovjedi vladarica kratko, odlučno se okrene i pode alejom. Tu je čekala obična plemićka kočija sa četiri konja. Kraljica ude. Pratitac sjedne njoj nasuprot. Kola krenuše.

– Stoje to, Koch? Kako je Taruka saznao za moju nakanu? Zar ni šef mojeg tajnog kabineta nema snage da sačuva tajnu svoje

kraljice? – Veličanstvo najbolje zna da mi smije povjeriti i svoj život, a ne

samo svoje tajne. Taruka je stvar razabrao po riječima vašeg veličanstva, kombinirao i – pogodio.

– Sve mi se čini da ste se vi s njim sporazumjeli kako biste spriječili ovaj moj korak?

– Vaše mi veličanstvo čini krivo. – Drago mije ako sam se prevarila. Ali, kočija vozi prepolagano. Sef kraljičina tajnog kabineta naredi kočijašu da brže potjera konje. – Konji su dobri – reče kočijaš – ali sam uzeo samo četiri. Ljudima je poznato da se dvorske dame voze šestoropregom, pa sam

htio ukloniti svaku sumnju da u ovoj kočiji sjedi tkogod s dvora. Kraljica se zavuče u kut kočije i kimne daje sporazumna. Čitavim putem nije progovorila ni riječi. Stigli su u Beč zajedno s olujom. Pustim snenim gradom juri kočija,

zaokreće ulicama i zaustavi se pred jednokatnom kućom koju okružuje gusto drveće. Na pročelju visi mala svjetiljka. Pod njom je natpis "Hotel k bijelom orlu".

Koch izađe. Iz tmine skoči iza stabla čovjek u pandurskoj odori. Grof ga tiho upita:

– Jesu li oboje tu? – Jesu, vaša milosti. – Pazite, barune, da vam s ceste ne bi tkogod smetao. Kočija neka

čeka na uglu vrta – tamo, malo podalje od hotela. – Slušam, vaša milosti! Njegova pojava nestane u tmini. Grof pozvoni na veži. Izađe vratar. – Je li pripremljena soba za madame Keller? – upita grof vratara. – Jest – odgovori ovaj. Grof se vrati, pomogne kraljici da side i prilično glasno da je vratar

mogao čuti:

W

– Madame Keller, vaša je soba spremna, izvolite! Ne odgovorivši, kraljica ude u hotel i uspne se stubama u prvi kat.

Pred njom je svijetlio vratar i otvorio jedna mala vrata. Mala, dobro uređena hotelska prostorija. Za običnog plemića značila bi udobnost, za kraljicu – pustoš. Ali ona nije gledala oko sebe. Kad se vratar udaljio, Koch zatvori vrata. Vladarica skine ogrtač i kapu i ostane u haljini obične plemićke dame. Na stolu su gorjele dvije svijeće. Kraljica sjedne u kožni naslonjač. Koch se diskretno povuče iza stola i ostane stojeći.

– Dakle, oni su tu? – upita ona tiho. – Da, veličanstvo, u sobama preko hodnika. Vratar mi reče da su

naručili večeru i otada više nikoga nisu zvali. Šuteći, gledala je kraljica u vrata, a onda ustane. Njezino lice posulo

je tamno rumenilo. – Molim vaše veličanstvo da još jednom promisli u kakvu će situaciju

baciti sebe i njegovo veličanstvo cara kad ga zateče s njom... – Situaciju ću ionako vidjeti. Čemu da je dozivam svojim maštanjem. – Fatalni susret moglo bi čuti osoblje. – Bit će uvjereno daje madame Keller zatekla svog muža s

ljubavnicom, a to neće nimalo škoditi ugledu madame Keller. Otvorite, ja ću stajati u hodniku u tami. Neću progovoriti ni riječi. – Zašto onda sve to? – Da imam svjedoka. – Nije li dostatno, vaše veličanstvo, ako vam kažem da je njegovo

veličanstvo doista tu? – Ne. On će priseći da nije istina. Hoću da se sama uvjerim. Grof Koch pode k vratima i otvori ih. Kraljica prijeđe preko praga.

Pred njom je stajao muškarac zamotan u ogrtač. Ona se povuče u sobu, a on hitro ude za njom i u tren oka zatvori vrata.

– Taruka! – bijesno će kraljica. – Usuđujete se gaziti moje zapovjedi! Dovezli ste se za mnom...

– Polažem pred noge vašeg veličanstva svoje tijelo da ga učini lešinom, ali dok sam živ, neću dopustiti da vaše veličanstvo počini čin koji će zavidnici iskoristiti da najvećoj ženi, najmudrijoj kraljici pomrače sjaj njezina ugleda. Dvadeset osam godina bdio sam nad vašim veličanstvom, ali nikad ni sam bio potrebniji nego ovog časa.

W

Lice malog gospodina, išarano naborima, blijedilo je, a njegove sitne oči mirno su čekale na osudu.

Šuteći, kraljica je pogledala kroz prozor. Bljeskale su munje i pljuštala kiša.

– Što hoćete, Taruka, od mene? – upita. – Da se svladate i vratite u dvor. Bljesak osvijetli sobu. Onda udari grom i strese čitavu kuću. – I ja imam svojih oluja – reče kraljica – kao i priroda. Ona se raspojasa i ne svladava se. – Priroda može raditi što ju je volja, ali natprirodno biće – kralj –

mora se svladavati. Muškom kraljevskom snagom nosili ste krunu poput heroja, kroz bure i oluje svog kraljevstva. Molim njegovo veličanstvo kralja da zapovjedi ženi neka umukne i vrati se u dvor.

S njezina obraza iščezlo je rumenilo. Pogled joj se smirio, pod visokim čelom pojavila se bora koja znači energiju. Kraljica će odlučno:

– Ludi ste, Taruka, zar mislite da ću provocirati sablazan? Hoću samo da čujem njegov glas. To sam rekla i grofu Kochu. – Znam, vaše veličanstvo, ali čovjek najčešće prevari sam sebe. Kad

začujete njegov glas, mogao bi vas svladati bijes, a ja sam došao da to spriječim.

– Možda imate pravo. Dala sam vam slobodu da ispravljate moje greške. Idite, Koch, i učinite što vam rekoh, a ja ću ostati ovdje u sobi. Ugasite svijeću. Vi, Taruka, ostajete sa mnom da vidite kako vaša kraljica umije vladati i – sobom.

Šef dvorske kancelarije izađe, krene prema suprotnim vratima i zakuca.

– Tko je? – čuo se iznutra glas. – Vratar – odgovori promijenjenim glasom grof Koch. – Trebaju li

možda gospodin i gospoda još štogod da vas poslužim? – Ništa ne trebamo. Idite do đavola! Duga šutnja. – Da, to je bio njegov glas – šapne kraljica Taruki. – Dakle, ipak!

Takva prostota! Poput kakvog kočijaša sastaje se muž Marije Terezije s tom djevojčurom. Fuj! Idemo! Moja je svrha postignuta!

Kraljičino je lice gorjelo od uzbuđenja. Hitro se spuštala niz stepenice i izašla iz kuće.

W

Pred hotelom je bilo pusto. Sjedne i s druge strane zgrade drveće i grmlje. Na protivnoj se nižu kuće. Pred njima stoji kočija i nekoga čeka.

Grof Taruka i šef dvorske kancelarije povedoše kraljicu iz grmlja podalje od hotela do njihove kočije. Kraljica se uspela i sjela. Za njom je dolazio Taruka.

Dok je Koch čekao, iz šikarja izleti muškarac, naperi na kočiju pištolj i vikne:

– Stoj! Ni koraka dalje! Kočijaš zadršće. Koch se obazre i ugleda pred sobom u daljini od

nekoliko stopa čovjeka kojemu u tmini nije mogao raspoznati lice. Iako iznenađen napadom, grof je odmah shvatio težinu situacije. Da iz džepa trgne pištolj, napadač bi opalio i tane bi moglo pasti u kočiju gdje je kraljica. Odluči da se upusti s neznancem u razgovor i tako pruži Taruki u kočiji priliku da nešto učini u obranu kraljice.

– Koliko dukata tražiš? – upita Koch čovjeka s pištoljem. – Nisam razbojnik. – Što, dakle, želiš? – Vidjeti ženu u kočiji. – To je madame Keller. – Lažete, poznam grb na kočiji. To je Bathyanyjeva kočija. Dobro sam ga pogledao dok ste bili u hotelu. – Zašto se madame Keller ne bi vozila u njegovoj kočiji? – Lažete! To je druga žena. Maknite se s puta daje vidim. Grof Koch baci pogled prema hotelu odakle je dolazio muškarac

vodeći pod ruku neku ženu. Po hodu je prepoznao cara Franju Stjepana. Sve se zbilo u nekoliko trenutaka. S one strane car, s ove napadač s

oružjem, a iza njegovih leda kraljica koju mora čuvati bilo od smrti ili sablazni i susreta s carem. U tom trenutku iz kočije padne hitac. Ispalio ga je grof Taruka. Napadač se sruši, car i dama stadoše. Koch skoči u kola i naredi kočijašu: "Tjeraj!"

Kočija jurne. Prasak probudi stanovnike "Bijelog orla" i zaustavi prolaznike oko čovjeka koji je ležao na cesti. Iz gostionice dotrčaše muškarci.

– Zaboga, to je moj sluga Filip! – klikne muški glas. – Siniša – slabim će glasom ranjeni. – Ona je bila u...

W

– Gdje? Gdje? Govori, Filipe! – molio je Siniša i uzalud se trudio da od njega sazna što se dogodilo. Filipa obuze nesvjestica. Okolo se komešali ljudi i vikali:

– Razbojnici! Ubojice! Nekoliko prolaznika s nekim pandurom bacili se u kola što su čekala

nekog čovjeka pokraj gostionice i potjerali konje vičući svakome koga bi susreli: – Držite ubojice! Zaustavite razbojnike!

U kiši nastane jurnjava i pucnjava za kočijom u kojoj je sjedila Marija Terezija i šef njezine dvorske kancelarije.

Kraljicu je zaklonio svojim tijelom. Prasne nekoliko hitaca. Kočijaš krikne i popusti uzde. U istom času

već je Koch stajao na podnožju kočije i potjerao konje. Oni povukoše takvom snagom da se u kočiji trgoše.

– Veličanstvo – govorio je Taruka kraljici zauzevši mjesto grofa Kocha da štiti kraljicu – spasit ćemo se! Vele ljudi: ako Koch uzme u ruke uzde, konji se pretvaraju u vilenjake.

Iza njih se čula vika i dozivanje. – Držite lopove, ubojice! Tarukina glava, velika prema njegovu malom tijelu, svaki bi se čas

obazirala, iako je kočija bila posve prekrita i nije vidio one koji su ih progonili. Ljutio se:

– Divlja rulja, kako psuje! – Pustite psovke, kugle su pogibeljnije! – reče carica. Progonitelji su zaostajali, prorijedili se dok konačno nisu napustili

potjeru. Stigli su u Schonbrunn nezapaženi, izašli iz kočije i uputili se u dvor. U malom budoaru dočekala je Mariju Tereziju grofica Fuchs. Odmah

nakon vladarice ušao je Koch. – Grofe, želim znati tko nas je napao i zašto je htio vidjeti ženu u

kočiji. – Vratit ću se na mjesto događaja i podnijeti izvještaj vašem

veličanstvu. – Učinite to odmah! Koch se odmah vratio u Beč i krenuo u hotel "K bijelom orlu". Bio je

uvjeren da će tamo najprije saznati o čovjeku koji je napao kočiju i pred kojim je morao bježati on, šef dvorske kancelarije s kraljicom.

W

Kiša je jenjala, nebo se vedrilo. Probuđeni i znatiželjni građani skupljali su se oko hotela. Koch se upusti u razgovor s ljudima i sazna da su čovjeka odnijeli gore u sobu.

Uspinjući se stubama, sretne se ponovno sa čovjekom u pandurskoj odori, zaviri mu u lice i pograbi za ovratnik:

– Barune, vi ste još ovdje? – Vaša preuzvišenosti, morao sam ostati da vidim što će biti. – A gdje je Fuchs? I njega sam postavio na stražu. – Ne znam kamo je nestao. – Vi znate da smo u noći nekoga ustrijelili? – Samo napola, leži u onoj sobi. – Pratite me kao da ste član policije. Ne kucajući, Koch otvori vrata hotelske sobe. Na postelji je ležao

stariji čovjek, do njega mlad, plećat oficir. – Ja sam izaslanik vrhovnog direktora redarstva – reče Koch. Oficir ustane i odgovori: – Grof Siniša Vojkffy. To ime iznenadi grofa, ali mirno nastavi pokazujući na postelju: – Tko je onaj tamo? – Moj sluga Filip. – Izađite – okrene se Koch svom dvorskom činovniku u pandurskoj

uniformi – i čekajte me pred vratima. Kad su ostali nasamo, oštro će Koch: – Vaš je sluga ove noći napao mirne građane kad su htjeli da sjednu u

kočiju. – Znam... – Ne branite se? – Za njegov čin odgovaram svakome. – Razjasnite zastoje izvršio napadaj? – Vezan sam diskrecijom koje me može osloboditi samo jedan čovjek

u kraljevstvu... – Grof Koch, a taj sam ja! Krv poleti u Sinišino lice. Pred njim, dakle, stoji čovjek iz čijih je ruku

primio ono zlokobno pismo! – Vi ste onaj koji me živa zakopao? Sretan sam što vas taj slučaj

dovodi k meni. Dugujete mi razjašnjenje.

W

– Naprotiv, vi treba da meni objašnjavate. Zašto vaš sluga napada plemićku kočiju?

– Zato što sam se dan nakon toga kako sam primio vaše pismo sjetio jednog noćnog prizora pred ovom gostionicom kad je moja sadašnja žena bila pozvana radi istrage. Ovdje je stanovala. Moj sluga Filip odmarao se pod stablom kad su se došuljale dvije dvorske ličnosti. Stariji je htio da upozna kontesu, a mladi gaje od toga jedva odgovorio. Od časa kad mije sluga to priopćio, sumnjam da kraljica nije tražila moju ženu.

Obojica smo pazili. – Oprostite što vas prekidam. Koraci onih dvorskih ličnosti nisu mi

ostali tajna... Međutim, uvjeravam vas časnom riječi da moje pismo odgovara istini. Sama kraljica pozvala je kontesu ne znajući daje vjenčana. Ali ja još nisam dobio odgovor na pitanje zastoje vaš sluga napao onu kočiju...

– Probudili su ga neki novi gosti. Dolje je spazio sumnjivu kočiju, otišao na cestu i prepoznao grb Bathyanyjeve kočije.

Sakrio se i čekao što će biti. Kad je vidio da ulazi neka žena i dva muškarca, htio je ustanoviti tko je ta žena i je li tko od te gospode Bathyany. Da je mene o tom izvijestio, budite uvjereni da mi ne bi izmakla ni kočija ni oni u njoj.

– Nije li vam kraljica naredila da šutite i čekate? – Ne mogu vjerovati da je to kraljičina zapovijed. Ako joj treba moja

žena, zašto bije otimala na taj način. – Na to vam danas još ne mogu odgovoriti. – Odgovorit će mi njegovo veličanstvo car Stjepan kojem ću za dva

dana u audijenciju. To nemilo kosne Kocha. – Tko vam je pribavio audijenciju? – Glavom ja. Sreo sam ga negdje medu svjetinom, prepoznao i

iskazao mu uslugu. – Noćas? – Sporedno je kada. – Slušajte, izvijestit ću kraljicu o vašem teškom položaju, a dotle

budite mirni i čekajte. Vašoj se ženi neće desiti ništa zla. Pod zaštitom je kraljice. Sutra ću vam donijeti obavijesti. A sad pođite dolje i recite

W

ljudima da su gospoda u kočiji branila sebe od napada vašeg sluge, a on ih je zaustavio zabunom misleći daje s njima pobjegla njegova žena. Ako izvedete moj prijedlog, i ne slutite kome činite uslugu.

– Prihvaćam! Do viđenja sutra! Grof Koch je izašao iz hotela pred kojim je još uvijek stajao svijet. Po

uputi šefa dvorske kancelarije, Siniša je umirio ljude. Mirno su se razišli uvjereni da se nije radilo o razbojstvu.

NAKON OLUJE.

Drugo jutro svanulo je vedro i nasmijano. Kroz visoke prozore prve zrake osvjetljavaju Mariju Tereziju što sjedi uz pisaći stol. Glavu je sagnula nad spise. Lice ispunjeno strogom ozbiljnošću ne pokazuje nikakvih tragova. Puna, lijepa ruka neobično bijele puti hitro upravlja perom. Čvrstim potezima precrtava, mijenja i nadopunjuje prijedloge svojih savjetnika i ministara.

Iza njezina naslonjača sa spisima u ruci stoji osobni kraljičin tajnik vitez Pichler. Stasit muškarac, odjeven je u tamnozelenu odoru dvorskog činovnika. Kad kraljica dovrši jedan akt, on ga uzima sagnute glave i stavlja pred nju drugi. To se ponavlja po desetak puta.

Vladarka je završila posao. Tajnik se saginje na duboki poklon, jedanput pred pisaćim stolom, a drugi put na vratima. Ali ne zatvara vrata predsoblja. Iza njega odmah ulazi grofica Fuchs i najavljuje:

– Johann Kristoph od Bartensteina. Kraljičin pouzdanik u unutrašnjim državnim poslovima, čovjek

srednjih godina, široka lica i ukočenih sivih očiju, zaustavi se mirno na vratima i pokloni se.

– Brže, brže! – opominje ga kraljica. – Vremena je malo, a posla mnogo!

Prišao je bliže. Iz tamne zlatom uvezene knjige izvadio je snop pisama. Kraljica je redom preletjela sadržaj svakog pojedinog. Nekoliko je časaka šutjela, a onda reče:

– Dragi Bartensteine, odbijam ovaj projekt! Jezuiti dobro vrše svoje dužnosti na univerzitetu, korektno i hvale vrijed no. Ne dam da se

W

odanle odstrane. To sam ministrima već jednom naglasila. Ili možda gospoda pate od lošeg sluha?

Imam lijeka za takve bolesti. Vitez je šutio i samo saginjao glavu. – Projekt za sudbene reforme nije loš. To je, naravno, zato što gaje

izradio kancelar Kaunitz. Stvar u pogledu vještica još nije zrela. Zlikovce i vještice treba stavljati na mučila.

– Prije godinu dana obustavljeni su procesi protiv zagrebačkih vještica.

– Nikako za sva vremena. Znate da je rulja spalila groficu Terku Erdody. Narod je revoltiran zbog abolicije onih procesa.

Nakon spaljivanja one grofice pitanje je posve u drugom stadiju. O tome će mi podnijeti izvještaj otac Alojzije koji je za vrijeme tog događaja bio u Hrvatskoj. A sad, dragi Bartensteine, do viđenja na ministarskoj konferenciji. Tamo ćete čuti izvještaj što gaje donio otac Alojzije o zločinu puka u Hrvatskoj.

Čim je izašao, čuo je glas grofice Fuchs: – Sef dvorske kancelarije Koch. – Dakle, što je s našim noćnim napadačem? – upita kraljica grofa. – S dubokim počitanjem javljam vašem veličanstvu da nas je napao

sluga kapetana Siniše. – C”est un miracle!1 Zar atentat na mene zbog moje zapovijedi? – Sluga je mislio da je u kočiji mlada grofica. Siniša je uvjeren da vaše

veličanstvo nije pozvalo groficu k sebi, već da se tu kriju neke dvorske ličnosti.

Koch ispriča kraljici sve stoje čuo od Siniše, a onda nastavi: – Kapetan je zaključio daje prevaren, mladi se suprug tek oženio. – Basta, basta! – mahne kraljica nestrpljivo rukom. – Budući da taj novovjenčani suprug smeta mom planu, opozivam

pomilovanje. Strpajte ga u tamnicu. Tamo će se jamačno smiriti. Šef dvorske kancelarije pokloni se spreman da čeka nove zapovijedi. – Vaša šutnja pokazuje mi da se ne slažete s mojom odredbom? – Moja je dužnost da izvršim nalog vašeg veličanstva.

1 C”est un miracle! (franc.) – To je čudo!

W

– Možda je odredba preteška. Svejedno, vi jedini znate što očekujemo od plana. Ako taj kapetan svojim ispadima otkrije moje pripreme za taj plan, onda je sve propalo i ja sam izgubila tako divno postavljenu igru.

Ponovno se javi grofica Fuchs i navijesti da je stigao njezin nećak. – Neka uđe – da vidimo što nam donosi. Nećak kraljičine pouzdanice, mladić neznatne vanjštine, suhonjav,

ukočena dvorska figura, priđe kraljici i propisno se tri puta nakloni. – Dakle, što ste noćas izvidjeli? – upita ga kraljica. – Njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan dovezao se si noć na

soareju svojoj sestri njezinoj visosti princezi Šarloti. Oko 11 sati u noći opazio sam kako iz dvora izlaze dva kava lira.

Odmah sam vidio daje njegovo veličanstvo preodjeveno u običnog plemića. S njim je bio njegov dvorski meštar grof Julien. Pošli su pješke u hotel "K bijelom orlu". Pola sata kas nije došla je neka dama, bila je sva umotana. Grof Julien je otišao, a dama je pošla u sobu njegova veličanstva. Pola sata kasnije stigla je u hotel još jedna dama, visoka i strojna, u staromodnom ogrtaču.

– I ona je u vama pobudila sumnju? – Nipošto. Bila je sigurno neka građanka ili provincijska plemkinja. Koch nervozno mahne rukom, ali kraljica upadne: – Bravo mladiću! – dobacila je značajan pogled šefu dvorske

kancelarije. Taj pogled odavao je da se pritajeno ruga mladom dvorjaninu stoje nije prepoznao i tako podcijenio u svom sudu. Kraljica nastavi: – Pogodili ste, mladi moj gospo dine, jer znam tko je bila ta "provincijalka". Ali sad da čujem dalje.

Fuchs koji s pronicavošću nije imao nikakve veze nastavi u službenom tonu pomoćnika kraljičine špijunaže:

– S njom su bila dva plemića. Malo zatim izašla je ta dama s gospodinom iz hotela, a odmah iza njih pojavilo se njegovo veličanstvo sa svojom damom. Pošli su pješke prema onoj strani gdje ih je čekala kočija. Međutim, čuo sam prasak, neki je čovjek pao na zemlju. Njegovo veličanstvo cara našao sam s damom pokraj ranjenoga. Skupljali su se ljudi i najednom čujem njegovo veličanstvo – kojega, dakako, nitko nije prepoznao – kako je nadošlom panduru naredio da progoni lopove jer su to sigurno preodjeveni razbojnici pa su siromaha htjeli orobiti.

W

– Trebalo bi da cara postavimo za ministra policije – najozbiljnije će kraljica. – Ispričajte mi što je car dalje radio i kamo je otišla ona dama stoje bila s njim.

– Veličanstvo se brinulo oko ranjenog, a dama je stajala uz njega. Tad je došao iz hotela neki visoki stasiti oficir i rekao da je ranjenik njegov sluga. Dok su ljudi ranjenoga nosili u hotel, taj oficir priskoči njegovom veličanstvu caru i duboko mu se pokloni. Veličanstvo ga uhvati za lakat i povuče u stranu. Slijedio sam ih. Veličanstvo je reklo oficiru: "Vi ste me prepoznali, tražim od vas diskreciju. Učinite mi uslugu. Ljudi su uzeli moju kočiju da progone lopove, pribavite mi drugu, bit ću vam zahvalan." A oficir će: "Glavu ću dati za vaše veličanstvo, samo molim malu audijenciju." Veličanstvo gaje pozvalo za preksutra.

– Famozno – obrati se kraljica Kochu i nestrpljivo dobaci Fuchsu: – Što je? Zašto ne pričate dalje? Kamo je car pošao s da mom? – Veličanstvo je tada iza svojih leđa spazilo mene pa mi reče: "Što se

povlačite ovuda?" To me je prestrašilo da me još ne preda policiji pa sam se pokorio.

– Kamo je car krenuo s damom? – Ne znam jer sam pošao u potjeru za lopovima. – Vi? Prekrasno! A jeste li uhvatili lopove? – Ranili smo kočijaša, ali je njihov vođa skočio sam na sjedalo i

spasio čitavu svoju bandu. – Vi ste predestinirani da budete pomoćnik šefa moje dvorske policije

– mirno će kraljica. Oštro lice grofa Kocha ostalo je mirno, ali su njegove široke nozdrve

podrhtavale njušeći opasnost od kraljičine satire. – Niste li možda pogledali kakva je bila kočija u kojoj je bježala

banda? – Nisam. Barun Nemy postavio me je na ugao hotela i sta jao sam

tamo dok nije prasnuo hitac. – Vaša je banda doista stavila sreći soli na rep. A sada idite, s vama

sam izvanredno zadovoljna. – Još nešto imam da kažem vašem veličanstvu. – O bandi? – O njegovu veličanstvu caru. Kad smo se vraćali s potjere, odvezao

sam se do palače njezine visosti princeze Šarlote Lotarinške. Vidio sam

W

da se njegovo veličanstvo dovezlo s damom – , da su zajedno ušli u palaču, a pola sata kasnije odvezlo se njegovo veličanstvo u dvorskoj kočiji u Schonbrunn.

– Možete otići! Sve je u redu! Kad je mladi grof izašao, obrati se Marija Terezija šefu dvorske

kancelarije: – Za ovu pustolovinu austrijske carice dao bi car Friedrich Pruski

polovicu Šleske koju mije oteo. – Nitko živ neće o tom ništa saznati, pa ni vaš neprijatelj Friedrich.

Zalažem na to svoju glavu. – Ne zalazite svoju glavu jer je još trebam. U Beču je po znat moj

običaj da se vozim u kočiji grofa Bathvanyja. A vi znate kako me Bečani rado ogovaraju.

– Veličanstvo, o toj se stvari neće govoriti po Beču. Već sam se pobrinuo za to, to jest – kapetan Siniša. Tražio sam od njega da ljudima prikaže događaj kao zabludu svog sluge, a zauzvrat sam mu dao riječ da ću mu još danas donijeti vijest o njegovoj ženi. Usuđujem se primijetiti da bi to bilo shodno.

U protivnom slučaju, sutra će za njega pitati car. Mladi Fuchs je dokazao da kapetanova audijencija nije samo prijetnja. On će caru sve ispričati.

Kraljica udari rukom po stolu. – Neću da slušam o tom kapetanu. Otkad kraljevi kapi tuliraju pred

kapetanima?! Ali – vi morate spriječiti da ide caru u audijenciju. Onda je moj plan razoren. Ako ga zatvorite...

– Ne – obećajte mu u "najkraćem vremenu" audijenciju kod mene, samo ništa točno – dok ne prasne naš pakleni lagum.

Recite mu da će uskoro vidjeti svoju ženu, ali mu poručujem da ne ide u audijenciju caru. Kad dobije poziv, neka kaže daje bolestan.

– Prema tome, vaše veličanstvo opozivlje zapovijed da ga zatvorim? – Zasad. Mislim da je to pametnije. Recite mu da je počinio atentat na

neku odličnu ličnost koja je sjedila u kočiji i neka zahvali Bogu što je još uvijek na slobodi. Kraljica mu poručuje: neka sjedi u hotelu i šuti dok ga ne zovnem u audijenciju. Ako ne posluša, smjesta ću ga uhititi i zatvoriti. A sada nastavimo posao.

W

Kao da se ništa nije dogodilo, vladarica stade čitati izvještaj šefa tajnog kabineta.

– Kako vidim, današnjoj svečanoj ispovijedi nije prisustvovao čitav dvor?

– Njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan zakasnio je pola sata. Boljeli su ga bubrezi...

– Vjerujem. S njegovim bubrezima sinoć je imalo posla pola Beča. – A njegovo veličanstvo car Josip ispričao se bolešću, isto tako i

ministar Kaunitz. – Ministra Kaunitza sam dispenzirala. Zbog svoje bolesti on ima

posebnu dozvolu da se ispovijeda kod kuće. A car na stoji biti bolestan upravo kad su svečane ispovijedi. Podijelit ću ocu i sinu ukor osobno. Izdajte okružnicu dvorskim meštrima, princezama i prinčevima neka se točno drže kućnog reda.

Kraljica je otpustila grofa Kocha, a zatim su redom slijedili odgojitelji princa Karla, Leopolda i princeza i podnosili izvještaje o napretku svojih učenika.

Iznenada grofica Fuchs najavi kraljici daje car Franjo moli neka bi ga načas primila. Ona pogleda svoju pouzdanicu i tiho joj odgovori:

– Odgovorite njegovom veličanstvu da upravo čekam ministre na konferenciju.

Grofica izađe u predsoblje, ali se odmah vrati: – Otac Grande čeka zapovijedi veličanstva za jutarnju molitvu. – Daj, kraljice, Bogu što je Božje – odgovori Marija Terezija i ustane. Poniknuvši glavom, grofica Fuchs pusti u dvoranu visokog muškarca.

Crna mantija skrila mu je tijelo od poda do vrata. Iz mračne crnine viri mlado blijedo lice. Kao daje isklesano iz mramora. Ukočeno se klanja kraljici, pa se opet ispravi. Ispod visokog bijelog čela ledenim mirom gledaju dva crna oka. Orlovski nos spušta se do usne čije sočno rumenilo poriče da se suzdržava od svjetovnih užitaka. U potpunom kontrastu s usnama, lice napadne muške ljepote pokazuje neki čudni uvjerljivi svetački izražaj. Kraljica uzvrati njegovu dubokom poklonu kretnjom glave i smiješkom na usnama.

Ne prozborivši ni riječi, u pratnji dvorske gospode Fuchs pošli su u sobu za molitvu.

W

Bijele, jednostavne, zlatom ukrašene stijene, nekoliko naslonjača i oltar s velikim raspelom pred kojim gori kandilo pružaju sliku mirne pobožnosti.

Pred oltarom otac Grande klekne i zvonkim plemenitim glasom stane čitati evanđelje. Zatim počne predmoliti litanije. Kraljica i grofica su odgovarale.

Monotono su se provlačili njihovi glasovi kroz malu pustu sobu. U odajama muža Marije Terezije vlada potpuni mir. Car Franjo

Stjepan leži na divanu od modrog brokata. Laki svileni haljetak s bijelim prslukom indiskretno ispoljava odebljale forme njegova visoka tijela. Velika glava počiva na jastuku. Široko četvorouglasto lice debelo je, crveno, svježe, ispunjeno bezbrižnim mirom. Velike tamne oči sakrivaju lakoumni smiješak. Ispupčana usta otkrivaju bijele jake zube. Vlasulja puna gustih pramenova zaokružuje lice. Bjelina vlasulje ističe crvenilo puti.

Uz njega u naslonjaču sjedi njegov pouzdanik i dvorski meštar grof Josip Julien. Visok gospodin, gibak u sivoj odori.

Pletena bijela vlasulja indiskretno ističe lice puno znakova burna života. Svijetlosmeđe oči obješenjački promatraju cara koji se proteže na divanu.

– Kakva je to bila noć, dragi Julien. Ljepše žene nije ni Bog vidio u raju. Vjerujte mi. Ova je ljubav jedina svijetla zraka u mojem carskom zatočenju.

– Ako njezino veličanstvo jednom sazna za vaše gnijezdo u "Bijelom orlu"?

– Onda ću ga preseliti k "Crnom orlu". – Ako vam podreže krila pa nećete moći izletjeti? – O tom sam razmišljao već više puta. Kad god je kraljica ušla u trag

mojim ljubavima, uvijek sam se kukavno povukao i ljubavnicu zamijenio drugom. Ovaj put ne bih mogao.

Ta žena ušla mije u kosti – poput kostobolje koja se ne može izliječiti. – Dok se ne pojavi kakva lijepa vračarica pa izliječi vašu kostobolju

novim čarolijama. – Onda bi morala naići zaista kakva čarobnica sa svim božanskim

vrlinama. Ali ovaj smo put mogli nastradati. Onaj prokleti događaj skupio je na ulici sav svijet. Doduše, ja sam se odmah snašao, pitao ljude

W

što se događa, izdavao naloge pandurima i sam se spremao da idem u potjeru za lupežima.

Kad sam ljude uzbunio, svi su se vrtjeli i motali, a ja sam uhvatio moment da svoju ljepoticu stisnem na grudi i s njom pobjegnem.

– Bilo je opasno izdavati pandurima naloge. Da su vas prepoznali? – Bilo bi opasnije da sam pokušao pobjeći. U takvim zgodama

pomaže drskost, makar sam je platio. Neki me oficir prepoznao i zatražio audijenciju, ali to nije važno. Plaši me nešto drugo: mjesec dana opažam na dvoru čudnu promjenu.

Kraljica kao da se za mene ne brine, ne pita me zašto tako dugo izostajem u palači svoje sestre, ne ljuti se kad joj poručujem da me bole bubrezi... Ne prima me nasamu, ali me kod ručka obasiplje nježnošću, a ti znaš kako je opasna takva njezina ljubaznost. Ne znam što kani. Prije sam morao svaku večer provoditi kod "dvorskog nosoroga". Mjesec dana grofica Fuchs više me ne poziva. Što to znači?

– Ne znam. Možda njezino veličanstvo ima mnogo posla pa vas zanemaruje.

– Strašno je to. Ona uvijek radi, a meni spočitava da sam lijen! – Smatra da car mora raditi. – Da, imate pravo, car mora raditi. Ali na našem dvoru ne ma cara. – Ali, veličanstvo, zar vi niste car? – Ja? Ne, dragi! Ja nisam car, ja samo nosim carsku titulu. – Ali, veličanstvo! – Ja sam samo tvorničar habsburgovaca. Moja je dužnost brinuti se

da se habsburška rasa množi. Zapamtite: ako vas tko izabere da budete mužem kraljice koja nosi vlast, onda recite: hvala, radije ću biti sluga. U običnim brakovima muž je bračna polovica i gospodar. Ja sam samo bračni poslužitelj – manje od sluge. Njega zovu i trebaju čitav dan – mene pri maju samo kojih četvrt sata nakon večere, a onda me opet šalju k "dvorskom nosorogu".

– Pardon, veličanstvo. "Nosorog" ima novi nadimak. – Pričajte mi da me smijeh malo razbudi. – To je najnovija dvorska šala. Jučer je mladi Liechtenstein htio do

kraljice, ali su ga odbili. Na stubama sretne baruna Rosenberga. Kad mu se Liechtenstein potužio, Rosenberg mu je odgovorio: "Ne možete do

W

kraljice zato što pred njezinim vratima stražari Fuchs – lisica kojoj je Bog smjestio rep po sred lica."

Car prasne u smijeh. Oči mu zasjaju, a ispod rumenih usana iskoče bijeli zubi.

– Sada "dvorskog nosoroga" zovu "dvorskom lisicom". – Tiše, tiše. Tko zna nisu li ovi anđeli na mom stropu špiju ni i uhode

cara koji nije car? – Zašto se uvijek rugate sami sebi? – To mi manje škodi nego kad mi se rugaju drugi. – Ipak, car treba ponosno nositi svoje dostojanstvo. – Upamtite: ja nisam car. Nosim carsku titulu kao i svoj carski plašt

za – osobite svečanosti... Franjo Stjepan se nasmije i podigne glavu: – Sad bi trebalo da ustanem i otiđem na pokoru. Poslije slatke i burne

noći to je prilično neugodan posao. Naglo se otvore vrata. Ušao je suh čovječarac naborana lica i sitnih

nasmijanih očiju. Car i grof Julien se trgnuše: – Gdje si, Lory? – mrko ga oslovi car. – Čitav tjedan nema te ni blizu. – Veličanstvo. Veli... – Što zamuckuješ? – Da je veličanstvo vidjelo ono što sam ja – izgubilo bi govor. Osam

dana gledao sam u trautmansdorfskom zatvoru štakore. Da, poštenja mi, u službi vaše špijunaže nije tako udobno kao u kraljičinoj službi. Ali – on se približi i stane šaptati – kraljica se svaki dan kriomice vozi u dvorac gro fa Bathyanyja, a vani stražare dvorski gardisti. Ipak sam se uvukao preko zidina u dvorac i slušao pod otvorenim pro zorom. Kad je kraljica ušla u dvorac, čuo sam kako ženski glas viče: "Lijepa zmijo, htjela si mi odmamiti cara!" Na to se čuo plač, a onda drugi ženski glas kako moli: "Kraljice, ta ona je samo crv pod tvojim nogama." Ne znam je li kraljica tog lijepog crvića zgazila. Sluge su me pograbile i zatvorile.

Nisam se odao niti me je tko prepoznao, ali stražari u trautmansdorfskom zatvoru pričali su mi da već oko mjesec dana iz dvorca grofa Bathyanyja čuju iste riječi: "Lijepa zmijo."

Vele da u dvorcu muče neku žensku. – Vidite, Julien – reče car – ljubaznost njezinog veličanstva prijeti

nekom strahotom. Možda je utvara ono što ljudi pričaju, ali ono što je

W

Lory čuo svojim ušima – to je sigurno opasnost. Do vraga, što to kraljica skriva preda mnom?

DVORSKI ANĐEO.

Nad šenbrunskim dvorom spustilo se tiho ljetno veče. Sakrivena iza zastora, kraj prozora stoji Marija Terezija i pomnjivo gleda u raskošno rasvijetljeni perivoj. Pred njezinim je očima šarolika slika: s obiju strana aleja nanizale se plamteće zelene svjetiljke, pa se čine kao vijenci od zelenih plamičaka. Na vazama što spajaju vijence blistaju okrugli, žuti fenjeri slični suncu. Iz busenja ruža vire crvena, modra i zelenkasta svjetla.

U sredini nasada šumi golemi vodoskok, s kraja obasjan duginim bojama. Iza vodoskoka aleja fenjera u obliku crvenih tulipana vodi do visoke uzdignute pozornice sa crvenim grimiznim zastorima. Pred pozornicom tri naslonjača. Srednji nadvisuje ostala dva. Iza njih se redaju niske stolice, pa onda, s kraja, male i okrugle.

Tisuće malih šarolikih staklenki posutih perivojem pričinjaju se s dvorskog prozora kao da su po nasadima pale krijesnice.

Marija Terezija jedva to opaža. Istražujući, promatra živahnu vrevu pozvanih gostiju pod galerijom dvora gdje se cakle dragulji na bijelo oprašenim glavama ljepotica i komešaju krinoline od laganih koprenastih tkanina, urešene čipkama i umjetnim cvijećem. Bijele se vlasuljama pokrivene glave muškaraca. U daljini ne razlikuju se mladi od starih. Kraljica razabire pojedince pod njihovim svijetlim haljecima od brokata i baršuna, po podvezicama na kratkim hlačama, po hodu i kretnjama kojima se vrzu oko dama.

Knezovi, grofovi i baruni, vitezovi, svi čije su povelje prošle strogu cenzuru dvorskog nadmeštra Khevenhillera pozvani su na veliku vrtnu svečanost u Schonbrunnu.

Kraljica je običavala da u dvoru provede ljeto u užem krugu. Zato je velik broj uzvanika pobuđivao osobitu pozornost. Tiho, prikriveno letjela su pitanja od usta do usta:

"Zašto ta velika svečanost? Niti je čiji imendan niti se slavi kakva posebna slava – a ipak, tako velik sjaj i toliko gostiju!"

W

Pokrenuše se grupe plemkinja i plemića. Pod galerijom se pojavila mlada ljepotica. Vodi je kavalir u bijeloj,

zlatom izvezenoj odori. Sa smiješkom prepušta mu ona malu bijelu ruku. Oko vitke mlađahne pojave trepte koketne ljubičaste vrpce, prišivene na krinolini od žute svile. Struk od čipaka ukrašen je biserom. Bijelo oprašene crne pramenove kose resi smaragdna spona. Žarki pogled mlade ljepotice preleti preko glava žena i upilji se u oči muškaraca i mami im znoj na čelo. Njezina rumena donja usna izazovno poziva na cjelove. Tihi se šapat pronosi čitavim društvom:

– Kneginja Vilma Auersperg! – La belle princesse! – Kraljičina suparnica! – Bečka Pompadurka uvijek stiže posljednja – šapne is pod lepeze

ostarija kneginja Trautson svojoj prijateljici si jedoj kneginji Liechtenstein.

– Da, uvijek četvrt sata prije kraljice. Samo zato da što više naglasi kako je ona bliska carskom prijestolju i njezinom mužu...

– Smatra se potkraljicom. – Zna li Marija Terezija daje veliko prijateljstvo cara s knezom

Auerspergom samo paravan iza kojeg se skrivaju ljubavnici? – Mislim da ne zna. Inače bije potjerala s dvora. Kneginja Vilma Auersperg, u pratnji svog muža, pobrzala je pokraj

knezova i grofova i njihovih dama uzdignute glave, potpuno svjesna da nosi naslov najljepše dame na dvoru, naslov "la belle princesse", a sve to zbog svog odnosa prema caru Franji Stjepanu. Znala je da taj odnos oko nje stvara obruč poklonika svake vrsti plemstva i dvoranina. Znala je i to daje gospode, koje nikad nisu sklone lijepoj ili znamenitoj ženi, baš zbog toga susreću sa servilnim poklonom. Govorkanja o tom svom odnosu ona je pratila ne samo s tajanstvenim smiješkom nego i s ponosom.

Primajući neprijateljske poglede kraljici sklonih gospođa s osmijehom u kojem je pomiješala ironiju i oholost, odvraćala je pokloničke poglede muškaraca pritajenim zamamljivajem svojih vrelih očiju, uvjerena da blistavilom svojih zjenica zarobljuje njihovu naklonost. Kretala se gestama kraljice, okrunjena krunom ljepote koja je sve muško na dvoru učinila svojim podanicima.

W

– Ova careva ljubav traje neobično dugo – primijetila je ponovno kneginja Trautson.

– Da joj nije Pompadurka u svojoj oporuci ostavila tajnu kako je toliko vremena držala zarobljenog Luja Francuskog? – reče kneginja Liechtenstein.

Kneginji Vilmi prišao je grof Julien: – Vaše veličanstvo kraljice ljepote, moje najiskrenije obožavanje.

Vaša žuta toaleta potamnjet će uspomenu na čuvenu žutu haljinu madame Pompadour kojom je u srcu Luja upalila vječnu vatru.

Kneginja se osmjehne i blago udari grofa lepezom po ramenu. Zatim se okrene mladom knezu Fritzu Schwarzenbergu i sakrivši svoje usne lepezom, upita ga:

– Što znači ovaj dvorski alarm? – Ne znam. Neki kažu da kraljica namjerava udati dvije starije

princeze. Vidite, ovdje su poslanici stranih država. – Da, kraljica želi pokazati princeze pod iluminacijom – reče ona s

ironijom – ne bi li poslanici izvijestili svoje dinastije da Elizabeta nije kozičava, da Marija nema grbe, a Josipa da nije suha kao trska.

Oboje se nasmijalo, a Vilma nastavi: – Gle, vidim pozornicu! Tko će glumiti? – Ne znam. Imena dama i gospode koja će sudjelovati za tajili su kao

kakvu diplomatsku tajnu. Promatrajući s prozora, Marija Terezija napeto je pratila svaki pokret

svoje suparnice. Pomnjivo je razmotrila njezinu toaletu i vitki stas, uočila kako se oko nje vrti čitavo društvo, a ona mu je središte – kao daje ona kraljica i kućedomaćica na ovom dvoru.

U sivoj propisanoj dvorskoj galatoaleti priđe carici grofica Fuchs i najavi dvorskog nadmeštra.

Marija Terezija baci još jedan pogled na perivoj i šapne svojoj pouzdanici:

– To je njezin posljednji trzaj! Gledajte, ona sjaji i ne sluti stoje čeka... Kraljičino lice poprimi izraz uzbuđenog zadovoljstva i ona se uputi u

salon. Tu je u zlatom vezenoj tamnocrvenoj odori stajao car Franjo Stjepan svjež, rumen i nasmijana lica. Gestom podanika primi kraljičinu ruku. Dvorski meštar dade znak i najavi:

– Vaše veličanstvo, devet je sati!

W

Kraljica se s mužem uputi u veliku dvoranu gdje je već čekala povorka princeza i prinčeva s mladim carem Josipom. Na okupu je bila čitava kraljevska obitelj. Dolje, pod galerijom, gosti su već bili nestrpljivi:

– Kad će već jednom prispjeti dvor? – ljutile se dame u preuskim svilenim cipelicama.

– Evo ga. "Dvorska ura" je tu. Sad će i dvor. Na galeriji se pojavio mali Portugalac sa svojom uglastom

počešljanom vlasuljom Luja XIV U pramenove je upleo vrpce poput djevojke, što nije bilo u vezi s modom njegove frizure. Ukočeno se pružilo tijelo na kratkim nogama. Njegova je toaleta pobudila sumnju da su ga glačale sve bečke pralje. Čitava pojava davala je sliku ukočene točnosti.

– Kad se pojavi Taruka, onda znaj da je odbio čas! On nikad ne zakašnjava – tumačio je knez Liechtenstein svom mladom sinu koji je na dvoru bio novajlija. – Taj je mali čovjek diktator reda na dvoru. On navija sat kojemu se i kraljica pokorava – ako, naravno, nije zle volje!

Na stubište izađe dvorski nadmeštar. Zeleno odijelo sapela mu preko prsiju srebrom i zlatom iskićena vrpca s kraljevskim grbom, znak njegove najviše dvorske počasti. Gosti upriješe oči u njegovu tanku, usku pojavu, hladno i važno lice, preliveno strogom zbiljom. U ruci mu štap s velikom zlatnom kuglom.

– Tiho – prekine knjeginja Vilma šaputanje mladog Fritza. – Izletio je dvorski moljac. Nadmeštar dostojanstveno udari o pod tri puta. Zavlada duboka

šutnja. Onda nadmeštar side niz stepenice prvi, a za njim kraljevska povorka. Svi se duboko klanjaju.

Kraljicu vodi car Franjo Stjepan. Njezina visoka pojava, makar znatno odebljala, još uvijek nije izgubila linije nekad tako slavljenog stasa. Zelena haljina posuta je bijelim utkanim cvijećem. Niz razgaljena snažna ramena visi lagana pelerina od crnog brokata ukrašena hermelinom. Oko golog vrata svezala je ogrlicu od dijamanata. U bujnoj, glatko učešljanoj i bjelilom oprašenoj kosi svjetluca zvijezda od briljanata. Kraljičino je lice rumeno, a velike mudre oči neobično blistaju. Kad ljudi gledaju u te oči, zaboravljaju nabore na vladaričinu licu i njezin podbradak.

W

Sa smiješkom odvraća kraljica poklonima svojih uzvanika. Stigla je u blizinu kneginje Vilme. Sve oči piljile su radoznalo čas u kraljicu, čas u kneginju. Marija Terezija okrene prema njoj glavu, kimne i nasmiješi se napadno ljubazno. Začuđeni gosti ostali su sagnuti i kad je vladarka već prošla pokraj njih.

– Svečanost je počela senzacijom – prošaptale su dame. – Kraljica je Vilmu obasula napadnom ljubaznošću. A Kneginja Vilma šapne Fritzu: – Jao neprijatelju kad je ona s njim ljubazna! Dvorska povorka, a za njom svi gosti pođoše između šarolikih

plamtećih tulipana do pozornice, čar doprati caricu do najvišeg naslonjača, povuče njezinu povlaku i stane iza njezina naslonjača. Marija Terezija sjedne. Do nje zdesna sad se smještava car Franjo Stjepan, a slijeva je s izražajem potpune apatije nehajno sjeo mladi car Josip.

Iza njih su se poredali dvorani, strogo po rangu i časti. Sve to budnim okom prati dvorski nadmeštar knez Khevenhiller.

Kad je nadmeštar dao znak, pred caricu izađe gospodin u svijetlomodroj odori sa srebrnastom trakom oko ruke. To je intendant dvorskog kazališta grof Keglević. Duboko se pokloni i izvijesti.

– Vaše veličanstvo, predstava počinje. Rastvore se grimizni zastori. Na velikom prostoru pozornice

kraljevska odaja u stilu XIV vijeka. U naslonjaču sjedi kraljica u crvenoj haljini historijskog kroja, okružena dvorankama, i pjeva uz gitaru.

– Kći grofa Bathyanyja – šapuću dvorani gledajući kraljicu na pozornici.

– Dražestan glasić, ali malo je smetena. Pjesma na pozornici svrši. Dvorske dame ustaju i hvale gospodaricu.

Najviše je obasipa hvalospjevima dvoranka Jolanda. Dolazi kralj, vladaričin muž, nježno je poljubi i upućuje pregršt lijepih riječi. Ona se nasmiješi i zahvaljuje Bogu i ljudima za svoju sreću u svom braku. Kraljica odlazi u svoju ložnicu na počinak.

S njom ide i Jolanda. Na pozornici gase svjetlo. Onda blijedo svjetlo obasjava praznu kraljevsku sobu. Samo se kralj skriva iza zastora i čeka. Ponovno se pojavi Jolanda i koketno umiljuje kralju:

"Ti me moraš učiniti kraljicom!"

W

"Ti si jedina moja kraljica, jedina ljubav", šapće kralj Jolandi. Iz svoje ložnice izađe kraljica i zapanji se.

"Kralj i Jolanda!" šapće za sebe, a onda vikne: "Lijepa zmijo! Ne dršci! Čuj, lijepa zmijo, ja sam kraljica, a ti si

milosnica, časoviti hir moga muža! I dalje živi od milostinje kojom te darivam, kao što darivam prosjaka na uglu svog dvorca..."

"Te je riječi čuo Lory kroz prozor Bathyanyjeva dvorca", pomisli u sebi car Franjo Stjepan.

Jolanda odlazi, a kraljica skida svoj medaljon i vraća ga kralju. "Vraćam ti znak tvoje lažne ljubavi!" Svršio je prvi čin. Baršunasti se zastori zaklope. Marija Terezija

plješće, a za njom se povodi čitav dvor. Pljesak je nešto smućen, pogledi dvorana plahi i prikradaju se k Vilmi koja sjedi uz kneza Fritza s izražajem potpune nehajnosti.

Nakon malog odmora, zastor se opet otvara. Gosti napeto čekaju nastavak čudne drame.

Na pozornici sjajna odaja. Na divanu sjedi kraljica i žali se na svoju sudbinu:

"Sreća je hirovita poput zle žene. Ljubav moga muža je leptir što se zaustavlja kod svakog cvijeta..."

Iza kraljice rastvaraju se tamne zavjese. Zasjaji se oblak svjetla. Na uzvišici zelenog brdašca stoji blistava slika anđela. Visoka pojava u bijeloj svili posutoj zlatnim zvijezdama i dragim kamenjem. Uska anđeoska haljina plastično odaje linije mlađahne krasote. U golim rukama drži palmu. Ovalno lice klasičnih crta i prozirne bijele puti osuto je lakim ružičastim sjajem. Velike, crne, umne oči upiru se sugestivnom snagom u nebo. Nad visokim bijelim čelom sjaji zlatni dijadem sa zvijezdom od briljanata. Raspletene duge, neobično bujne pepeljaste kose padaju do koljena poput vilinskog plašta...

"Tko je ta čarobna krasotica?" Visoko uzdignute glave sjedi Marija Terezija i prisluškuje što se šapće

u gledalištu. Osjeća magičnu moć koja je pritisla na stolice čitav dvor i sve goste. Osjeća da je car Franjo maknuo glavom i čudno gledao Josipa, ali on kao da nije uzvratio taj pogled. Njegove su oči piljile u sliku anđela.

– Prepoznaješ li tko je to? – šapne Marija Terezija Josipu.

W

– To je kontesa koju je vaše veličanstvo spasilo od lomače. Kraljica potvrdi glavom upirući pogled u pozornicu, dok je u svojim

mislima i sluhom istraživala dojam u gledalištu. Na pozornici anđeo polagano silazi do kraljičina uzglavlja i prozbori

glasom koji je romonio perivojem poput melodije sa srebrne žice: "Ne tuguj, kraljice nad kraljicama. Tvojeg vojna zaplela je u svoju

mrežu žena što svoju crnu dušu pokriva ljepotom. Kad izgubi krinku svoje ljepote, ostat će jadna, nesretna, od svih ostavljena – ostat će još samo rugoba njezine opačine. Ljepota tijela vene kao list u jesen. Kraljice, ti si najljepša i najdivnija – jer tvoja je ljepota prava – ona je vječna. Ljepota je snaga uma – ljepota je dobrota srca – ljepota je čista savjest. I sve stoje oko tebe živi od te ljepote tvoga duha! Sve ono što se dotiče tvog imena, nosiš u vječnu slavu historije svog imena! A ona sitna mušica pod tvojim nogama – nestat će. Nestat će poput leptira oprženih krila. Kraljice nad kraljicama! Historija plete tvoj lijepi vječni vijenac – vječni spomen."

U gledalištu se nitko nije usudio dahnuti. Iz ložnice izlazi kralj, pada pred noge kraljici i kliče: "Prisnio mi se strašan san da sam zapao u mrežu lijepe zmije. Ti si

najljepša i najljubljenija!" Tad zagrli kraljicu. Nad njima anđeo sipa bijele ruže gledajući u nebo

i govori povišenim glasom: "Slava tebi, vladarke, jer nijedna žena na svijetu nije do tebe, do tvog

poštenog srca i netaknute časti." Zastori se sklope. Igra je svršila. Rasvijetljenim perivojem odjekne

pljesak. Kraljica odredi da se zastor otvori. Kraljica plješće, car Josip plješće i car Franjo ih slijedi sakrivajući se da ne opazi Vilma. Gospoda u gledalištu ispružila glave, lupali u dlanove i gutala očima neviđenu ljepotu anđela.

Kad su se zastori posljednji put zatvorili, kraljica ustane: – Kako ti se sviđa moja nova dvoranka? – upita cara Franju. – Da, neobična je! Vrlo neobična! – Neobična krasotica! – dodaje kraljica. – Što veliš ti, Josipe? – Ljepota nije tijelo, ljepota je um! – odvrati Josip opetujući Nerine

riječi s pozornice. – Ja dijelim oduševljenje svoje majke!

W

Car Franjo značajno pogleda sina kao da ga podsjeća na onaj dan kad su obojica pošli u predsoblje dvora da vide "čudo od vještice". Car se malo primakne sinu i šapne mu:

– Molim te, šuti. Ne spominji kraljici da sam je upoznao kad je bila optužena.

Dvoredom odličnika prolazila je kraljica, zaustavljala se i oslovljavala pojedine ličnosti. Pronicavim okom razabirala je uzbuđenje čitavog dvora.

Sve je govorilo samo o čudnom sadržaju igre koja je neprikriveno ciljala na odnos Vilme prema caru Franji Stjepanu i istakla ljepotu anđela što je tako nenadano osvanuo na dvorskoj pozornici i govorio riječi koje su Vilmu rušile u prah.

Mimo običaja, kraljica se zaustavila u skupini mlade gospode iz visokog plemstva i upitala ih:

– Dakle, gospodo, kako vam se sviđa moja nova dvorska dama? Želim čuti iskreni sud jer je ona moja štićenica.

– Vrlo je lijepa! – plaho će mladi grof Liechtenstein. – To je premalo, mladiću, njoj su anđeli prepustili mnogo od svoje

ljepote. Kad biste tek znali kako je umna! Samo nije navikla dvorskim intrigama. Želim, moja gospodo, da je dobro zabavljate. Ona je unuka odlične stare velikašice kojoj iz vremena rata dugujem mnogo zahvalnosti. Danas je mlada grofica izvan službe pa je smatram uzvanicom na svojoj svečanosti.

Time je kraljica podijelila i dozvolu i zapovijed da s Nerom postupaju kao sa svakom damom iz odličnog plemstva. Jedva se vladarka udaljila, njihova su usta bila puna obožavanja, a oči se prikovale u zatvorene zastore pozornice.

Dotle se kraljica približi kneginji Liechtenstein koja je stajala u blizini kneginje Vilme.

Marija Terezija porazgovori sa starom damom i dovrši glasno da uzmogne čuti i njezina suparnica:

– Sva su gospoda izrazila mnijenje da na mom dvoru ni kad nije bilo žene koja bi se mogla mjeriti s ljepotom moje nove dvorske gospođe!

Rekavši to, priđe Vilmi, pruži joj ruku na poljubac stoje bio znak osobite milosti, pa će ljubazno:

– Neizmjerno sam radosna, kneginjo, što vas opet vidim.

W

Već sam davno željela da odigramo partiju karata. Tu biste mi želju danas mogli ispuniti:

Vilma se pokloni: – Duboko zahvaljujem vašem veličanstvu na tolikom odli kovanju! Kneginja nije mogla u svom glasu prikriti ledeni prizvuk, a kraljica

nastavi put krugom što su ga stvarali uzvanici. Čitav je sat razgovarala s gostima kad se rasvijetljenom alejom pojavi

dvorski intendant vodeći Neru. Preodjenula se u modrikastu raskošnu haljinu. Oko umjerene krinoline prse nabrane trake od tila s bijelim

pupoljcima. Struk od modrikaste svile također je ukrašen bijelim pupoljcima i naboranim tilom i sapinje njezinu vitku mladenačku formu. Klasičan izmodelirani vrat resi niz bisera. Čuvene pepeljaste kose nisu oprašene, već savijene u frizuru s uvojcima koji se spuštaju po bijelim skladno građenim ramenima. Kosa je ukrašena nježnim nakitom od bisera.

Svi zadivljeno promatraju neviđenu ljepotu što djeluje poput proljeća u neobično odabranoj toaleti koja se znatno ističe od tradicije suvremene mode.

Intendant Keglević privede Neru Mariji Tereziji. Ona joj pruži ruku i predstavi je plemstvu:

– Moja nova dvorska gospoda potomak je starih velikaša i rođakinja je intendanta Keglevića. Veoma sam zadovoljna vašom igrom, drago dijete. Nadam se da ćete se dobro zabaviti. Gospoda vas željno očekuju!

Nerin moleći pogled zaustavi se na kraljici, ali ga ona nije htjela razumjeti. To je Neru tako smelo da joj iz ruku padne lepeza.

Stojeći pokraj svoje majke, car Josip hitro podigne lepezu i pruži je Neri. Ona porumeni i duboko se nakloni.

Uska, tanka pojava nadmeštra Khevenhillera primakne se k Josipu pa će mu prestravljeno:

– Zaboga, vaše veličanstvo! To je contra decorum!2 Još nikad car nije dignuo lepezu dvorskoj dami!

– Kako nije?! Ta vidite da sam to ja učinio – odgovori mir no car.

2 Contra decorum – protiv pravila pristojnosti.

W

Dvorski nadmeštar da znak za dine.3 Povorka se vratila u dvor. Sada je s njom išla i Nera, odmah iza grofice Fuchs, u pratnji grofa Fuchsa.

U velikoj svečanoj dvorani smjestili se gosti. Uz kraljicu njezina obitelj, poslanici, ministri, članovi najvišeg plemstva, dok su niže po rangu rasporedili u dvije pokrajnje dvorane.

Neri je određeno mjesto uz kraljičin stol između dva mlada kneza. Ali sve te dvorske časti kao daje ne raduju. Između nje i kraljice odigravalo se nešto stoje zamijetila samo grofica Fuchs. Kad god bi kraljica pogledala Neru, ona se smiješila, a kad je s nje skinula pogled, Nerino je lice bilo sjetno i tužno.

Nakon dinea povede je grofica Fuchs u pokrajnju sobu, upre u nju svoj dugi nos i ozbiljno joj reče:

– Njezino vam veličanstvo poručuje da nije zadovoljno s vašim izrazom. Očekuje od vas veselo lice i želi da se zabavljate s gospodom kao da ste u svom vlastitom dvorcu.

– Neizmjerno sam zahvalna prevelikoj dobroti njezinog veličanstva. Ali srce neće da slijedi moju volju. Čeznem za mužem. Mjesec dana o njemu ne znam ništa, osjećam se kao zarobljena. Oprostite, ali ne znam lagati!

– Njezino me veličanstvo ovlastilo da vam obećam: ako ispunite njezinu želju i veselo se predate zabavi, tada poslije svečanosti možete u pratnji grofa Keglevića i grofa Kocha otići k vašem mužu na dopust od tri dana.

U trenutku promijenilo se lice mlade žene. Poljubi ruku staroj grofici i reče:

– Izvršit ću želju njezinog veličanstva! Kliktat ću srećom i veseljem! U perivoju je svirala glazba. Na velikom parketnom prostoru

razdijelili se parovi. Ples je otvorio car Josip s malom krupnom damom. Nera je stajala iza plesnog kruga sa svojim rođakom intendantom grofom Keglevićem.

– Tko je ona dama što pleše s mladim carem? – tiho upita Nera grofa Keglevića.

– Njegova žena, bavarska princeza.

3 Dine (franc.) – objed koji se blaguje u podne ili oko 1718 sati.

W

Promatrala je omalenu, nezgrapnu princezu s masnim zatiljkom koji joj se ispupčio poput grbe i unakazio joj leda. Okrugla glava s rijetkom plavom kosom, lice puno crvenih pjega, a kad bi progovorila, vidjeli su se pokvareni zubi. Tamne oči gledale su mutnim i žalosnim pogledom – kao da sama nad sobom tuguje.

– Čudiš se, zar ne? – upita grof Neru. – Nije je Josip uzeo za ženu. S njom ga je vjenčala kraljica. Državni je interes zahtijevao da Josip uzme bavarsku princezu. A pošto je mlada i ljepša pošla za španjolskog prestolonasljednika, morao je austrijski prestolonasljednik uzeti za ženu onu koja je ostala.

Nera sućutno uzdahne: – Zašto je priroda nametnula siroti sve svoje rugobe u tako velikoj mjeri?

– To je najnesretniji brak pod suncem. – Možda su zato careve oči tako melankolične? – Uvijek je takav, tih, sjetan i šutljiv. Ovdje ga zovu Hamletom, a nju

Ofelijom koju su nagrizle ribe kad se u ludi lu bacila u rijeku pa su je spasili i objesili o vrat austrijskom Hamletu.

– Kakve li zlobe! – Draga moja, zlobi se na dvoru moraš priviknuti. Gle, dolazi mladi

grofić Khevenhiller. Taj naduti, blesavi sin dvorskog nadmeštra jedini na dvoru nije zloban. Naprotiv, njegova preuzvišena majka zaslužuje svoj nadimak "dvorskefeantipe".

Onizak i tanak grofić priđe Neri, pa će kao da govori svom podređenom sluzi:

– Moram plesati s vama po želji njezinog veličanstva. Nera odvrati: – Želji njezinog veličanstva moram i ja pridonijeti tu žrtvu! Intendant se nasmije. Ne shvaćajući Nerinu ironiju, grofić je povede

ravno do kraljice koja je sjedila na povišenom prostoru, okružena gospodom i gospođama iz visokog plemstva. Grof i Nera se poklone i pođu na ples. Marija Terezija mahne sinu kneza Liechtensteina i tiho mu šapne:

– Ako ne požurite zamoliti lijepog anđela da vas vodi u menuet, stavljate na kocku svoju sreću.

Mladi se knez izgubi u vrevi plesača da dočeka Neru.

W

Izvan grupe u kojoj su plesali parovi stoji barun Rosenberg, tajnik cara Josipa. Bistre smeđe oči tragaju amo-tamo po perivoju. Nitko ne može izmaknuti njegovu pogledu. Pod jednostavno učešljanom vlasuljom otvara se visoko čelo s tanko urezanim obrvama. Uski nos spušta se do tananih usnica što bi vazda htjele prikriti ironični smiješak. Uz njega se prislonio grof Nikola Esterhazy, dvorski poet Marije Terezije. Krupno plećato tijelo u kontrastu je s poetskim zvanjem.

– Gle – šapne Rosenberg – knez Liechtenstein vodi na ples "dvorskog anđela". Ona brzo avanzira. Pazite kako se siromašni nadmeštar Khevenhiller nadimlje.

– Svakako je contra decorum da knezovi plešu s jednostavnom dvorskom damom! – odvrati knez Esterhazy.

– Ali mlada gospoda prvog ranga nisu toga mnijenja. Evo, gledajte kako opsjedaju njezino mjesto, kako nestrpljivo čekaju

da se plesačica vrati. Čini se, naš "dvorski anđeo" ima đavolsku moć... – Prekrasna je, to se ne može nikako poreći, a vele da vrlo duhovito

čavrlja. Sirota kneginja Vilma! Ova ju je predstava sigurno uzbudila. Vidite, vrlo rijetko pleše. Što to znači?

Barun Rosenberg zlobno se nasmiješi. – Prorijedila se njezina vojska kavalira. I generalštab i momčad

uskočiše na – anđeosku frontu! – Gledajte, dragi Rosenberg. Mladi car Josip stao je ispred gospode

koja čekaju našu ljepoticu. Što kani? – Vaša će znatiželja biti ovoga časa namirena. Divno! Mladi se car ne obazire na ostale kandidate, klanja se mladoj grofici i

vodi je na ples! – Što se sve danas događa na dvoru?! – usklikne Nikola Esterhazy. –

Kraljica nije meni povjerila da napišem dramu koju su glumili. Nitko ne zna tko ju je sastavio. Sve su tajili...

A konačno se dramolet pretvorio u pamflet protiv Vilme. – Vaše mnijenje dijele i drugi – odgovori Rosenberg. – Svi su bili

osupnuti. Senzacija! Sve gleda cara Josipa i njegovu plesačicu. Grof Rosenberg

nadigne svoje karakteristične obrve: – Koliko je lijepih đavolica svoje jezičce zabolo u anđela!

W

Nadmeštar Khevenhiller rumeni su kao kuhani rak, a njegova Ksantipa namjestila je lornjon na svoje janjeće oči. Eto Vilme, pogledajte je. Sjedi između grofa Juliena i kneza Fritza – to su jedini ostaci njezine nevjerne čete. Sakrila se lepezom. Bog zna kakve uštipke izbacuju njezine požudne usne? Šteta što nisam lepeza!

– Tiše, tiše, skreće ovamo; vi ste je domamili svojom kritikom. Kneginja Vilma dolazila je sa dva kavalira. Prolazeći pokraj baruna

Rosenberga, dobaci mu: – Opet se zabavljate na tuđi račun! – Naprotiv, nehajno promatram kako anđeli razbijaju vašu zemaljsku

momčad... – Po zapovijedi vrhovnog vojskovođe... – I ona pogleda prema

kraljici. – I po tihoj želji njihovih srdaca. Kolike li nezahvalnosti, kneginjo!

"Dvorski anđeo" zasjenio je slavu dvorskih ljepota, a taj nadimak "dvorski anđeo"...

– Pristaje seoskoj pastirici. – Sasvim se slažem. Vladari su često posjedali pastirice uza se na

prijestolje. – To bi bilo posve po ćudi cara Josipa... – Na dvoru ima još jedan car – odvrati Rosenberg. – Ali taj ne posjeduje prijestolje niti će ga posjedovati. – Ipak ima razvijen ukus za žensku ljepotu, a danas i on upravlja svoj

lornjon anđeoskoj fronti pastirice! – nehajno reče Rosenberg. Vilma pogleda prema caru Franji koji je promatrao Neru kako pleše s

mladim Josipom. – Nenatkriljivi ste u svojoj zlobi – ljutito će Vilma. – Samo u ovom času. Da vas ne izjeda ljubomora, vi biste me

svakako nadmašili. Ona mu ne odgovori, već uzme pod ruku grofa Juliena i prigušenom

ljutinom reče: – Idite k caru i recite mu da sam duboko povrijeđena. Jasno je da su

ovdje atakirali na mene. Ona glupa drama uperena je izravno protiv mene. Riječi što ih je ova provincijalka izrekla na pozornici riječi su kraljičine. Tražim zadovoljštinu.

Ljutiti pogled okrenula je prema carici i nastavila:

W

– Gledajte kako bestidno tjera kavalire da zabavljaju ovu pastiricu. Od cara Franje tražim zadovoljštinu. Saznala sam da je kraljica držala sve današnje glumce internirane u dvoru grofa Bathyanyja, samo da nitko unaprijed ne zna kakvim će me obasuti pogrdama. A mene je ovamo pozvala ljubaznim pismom da može počiniti taj grdni atentat. Nije li to nečuveno? Car je to morao spriječiti. Tražim od njega zadovoljštinu, u protivnom slučaju...

– Kneginjo – šaptao je Julien – pokušat ću se približiti caru i priopćiti vašu poruku. Molim vas da se dotle smirite.

Ples je svršio prije nego što su mladi car Josip i Nera obišli krug. Car prihvati njezinu ruku kao svaki drugi plesač i povede svoju plesačicu na odmor.

– Nadam se – reče on – da vam nije neprilično što sam vas oteo gospodi. Oni su vrlo uslužni praznim frazama, neka usreće dame sebi ravne.

– Hvala, vaše veličanstvo – odgovori Nera nešto smeteno. – Ne zaslužujem toliko uvažavanje. – Moje uvažavanje pripada vašem umu koji sam upoznao onog dana

– sjećate li se – kad ste sa mnom razgovarali u predsoblju dvora, a niste znali da sam prestolonasljenik.

Molim vas, grofice, nastavite onaj način konverzacije kad ste sa mnom razgovarali kao sa čovjekom. Kad sam vas da nas opazio na pozornici, bio sam neizmjerno iznenađen.

Moja majka kraljica pomno je čuvala tajnu današnje večeri. Nisam slutio da mi je nesvjesno pripravila preugodno iznenađenje. – Hvala vam, vaše veličanstvo, radujem se što me se još sjećate. – Mnogo vas se puta spominjem. Mnogo! Vi ste bili povod da sam

počeo čitati Malleus maleficarum, taj nesretni zakon protiv vještica, i da sam dublje proučio strahovite zablude o vješticama.

Nera zaboravi da razgovara sa carem i usklikne: – Nije li strašna đavolska zloba i pokvarenost koju su razbijači morala

nametnuli ljudskom mozgu? – Žalim siromašni narod koji je žrtva takvih prijevara. Vi ste rekli

"razbijači morala". Na koga to mislite? Nera se zbuni.

W

– Molim vas govorite i zaboravite prestolonasljednika. Kao i ono prije godinu dana i sada s vama govori samo čovjek koji bi htio saznati koga smatrate razbijačem morala.

– One koji su širiti praznovjerje i tako u očima puka Boga lišili njegove božanske moći.

– Sasvim se slažem s vama – vedro će car – samo vas odmah upozoravam da nikad ne kažete svoje osobno mišljenje pred kraljicom. Ona jezuite vrlo cijeni i uzvisuje ih za svoje savjetnike. Nera se prestraši.

– Ne bojte se, govorim vam kao čovjek čovjeku. Ni ja se u svojoj duši ne slažem s kraljicom. Čak se bunim protiv prevelike nabožnosti koju su jezuiti uveli na dvoru. Dakle, u meni nalazite istomišljenika...

Car se iznenada zaustavi. Pogleda Neru. Trenutak je šutio, a onda će tiho:

– Previše sam rekao. Nije moj običaj povjeravati ljudima svoje misli... I Neru je iznenadila careva povjerljivost. Razabravši da se zbog toga

kaje, odvrati iskreno: – Što je meni vaše veličanstvo izvoljelo reći, ostat će u meni

pokopano. Ne samo zato što znam da svoj život dugu jem baš vama nego i zato što sam presretna da budući vladar gaji tako spasonosne, prosvjetne i mudre misli.

Car je dalje promatrao Neru melankoličnim modrim očima, a onda će tiho:

– Od prvog dana kad sam s vama razgovarao nešto me je nukalo da se u vas pouzdam. Tom unutrašnjem pozivu odazivam se i sada. Čini se, to je nagon moje osamljene duše koja, eto, vidite, na čitavom dvoru nema istomišljenika.

Prišavši caru, barun Rosenberg spriječio je Neru da odgovori. – Vaše veličanstvo, car Franjo Stjepan moli da se potrudite do njega. Josip se nasmiješi Neri i pokazavši Rosenberga, reče: – Prepuštam vas barunu Rosenbergu, mojem dvorskom meštru i

pouzdaniku. Ovaj je očito shvatio carevu želju da se za nju brine i opet je povede

plesačima. Zaokrenuvši uskim puteljkom preko nasada, mladi se car obazre

onamo gdje je ostavio Neru. Promatrao ju je kako pleše s njegovim dvorskim meštrom, a mladi i stariji velikaši dižu glave i prate je s

W

udivljenjem kako je Rosenberg opet dovodi na mjesto gdje su se okupila mlada gospoda, a ona im se smiješi, razgovara s njima i opet polazi na ples. Mladi car spusti glavu i nastavi put onamo gdje je sjedila kraljica, a uz nju car Franjo Stjepan.

Dvorski nadmeštar Khevenhiller stajao je uz svoju ženu. Suhonjava, malena dama gotovo se izgubila u crnoj krinolini s bijelim čipkama. Male su joj oči prekrite lornjonom, a velikom lepezom skriva lice i šapuće svome mužu:

– To što se danas radi na dvoru s tom dvorskom gospođom zaista je inkompatibilno protiv svih propisa. Čak je i mladi car izgubio glavu. Njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan i ne gleda nikoga, nego nju. Stoje kraljici? Brine se za tu ženu i zaboravlja čak na svoje vlastite kćeri.

– Hvata me groznica – tiho odvraća nadmeštar. – Kraljica je htjela da se izvede ova gluma i sve koji su sudjelovali internirala je kod grofa Bathvanvja da iznenadi dvor. Dobro, to još mogu nekako razumjeti, ali ne razumijem zašto tako od likuje ovu groficu? Otkako sam na svom uzvišenom mjestu, nije se dvor ovako ponašao. To je kao na građanskoj reduti, a ne na dvoru s uzvišenom španjolskom etiketom.

Mala gospođa upiljila je oči kroz staklo i šapnula: – Sablazan. Eno gledaj! Grofici udvara mladi Liechtenstein. Grof

Klary, pa i mladi Kinsky. Evo, sad je oslovljava čak i kancelar Kaunitz. Mi smo na sajmištu!

Nadmeštar pode ravno prema kraljici i stane iza njezina naslonjača. Marija Terezija obazre se k njemu:

– Rekla bih da ste našminkani, dragi moj Khevenhiller! Tako ste rumeni! Nešto nije u redu? – Vaše veličanstvo, ja sam danas suvišan. Dvor je pošao pravcem:

contra decorum. Nosioci dostojanstva dvora cara Josipa ne služe svome caru, nego mladoj dami koju je vaše veličanstvo izvoljelo podići nad sve ostale. I princeze su zlovoljne zbog toga.

– Dragi prijatelju – reče kraljica uz ironičnu molbu – priuštite mi danas tu malu radost. Ionako ih malo imam – dovrši i okrene od njega glavu.

Car Franjo sjedio je okružen gospodom svoga dvoranstva. Grof Julien mu šapne:

– Vilma je uvrijeđena predstavom.

W

– Znate, da nisam kriv. Sad mi je jasno zašto se kraljica skrivala i zastoje polazila u dvor Bathyanyju: da može sve to iznijeti pred dvor kao grom. Svakako, to je mali skandal. Ali što ja mogu protiv dvora? Ta ja nisam car. Ja sam plašt!

– A što mislite o "anđelu"? – upita Julien. – Želio bih što prije doći u nebo. – Čudim se da vam kraljica omogućuje takve želje. Ovaj "dvorski

anđeo" zbunio bi i svece na nebu. – Kraljica mije pripovijedala da se mora odužiti baki mlade grofice i

zato ju je imenovala dvorskom gospođom. Kad bi njezino veličanstvo slutilo da sam prije godinu dana zbog te ljepotice šetao pod prozorom "Bijelog orla"?

– Danas očito ne bi uživala nadimak "dvorskog anđela". Nadmeštar tri puta udari velikim štapom. – Vaše veličanstvo, počinje vatromet. Kraljica ustane i naloži nadmeštru: – Nakon vatrometa priredite partiju karata. Igrat ću ja, car Franjo

Stjepan, kneginja Vilma i stari knez Liechtenstein. Kibici će biti grofica Fuchs i grofica Nera. U dubini perivoja prikazivao je grof Julien svoja najnovija iznašašća u

pirotehnici. Bio je čuveni aranžer dvorskih vrtnih svečanosti, a osobito se isticao u vatrometu. Dvor i gosti bučno su povlađivali njegovu umijeću. U tmini perivoja dizale su se uvis ognjene zmije, tvoreći u zraku zvijezde u svim bojama iz kojih su se opet rađale zmijolike trake i bijesno siktale pod horizontom.

S najvećim ponosom prikazivao je Julien vatrometne slike raznolikih oblika: goruće vodoskoke u svim bojama, stupove od iskrica i crvene lepeze. Vodopad crvenog svjetla osvijetlio je dvor i uzvanike. Svi su bili ushićeni. Samo je kneginja Vilma ogorčeno gledala produkciju svog prijatelja. Osjećala se poput kraljice kojoj skidaju krunu.

Nadmeštar Khevenhiller nadzirao je spremanje kartaškog stola u najmilijem kraljičinom salonu. Veliki svijećnjaci prosiplju jako svjetlo po raskošnoj dvorani. Stijene od stropa do laštenog poda oslikane su živim bojama i prikazuju sjenicu sa zelenim rešetkama obraštenu bujnim raslinjem. Između lišća otvara se vidik u neki perivoj, a s druge strane u modro nebo.

W

U uglovima sjenice stoje velike vaze, pune ruža, a kanarinci i papige oživljuju neobične slikanje izrađene po kraljičinu ukusu.

Ružičasti divani i naslonjači u skladu su sa šarenim, bučnim zidnim uresom. Između dva stupa nadmeštar je dao postaviti crni, sedefom izrezbareni sto na kojemu gore mnogokrilni svijećnjaci. Na stolu su karte i četiri srebrna tanjurića za novac.

U dvoranu ulazi grofica Fuchs i vodi Neru. Malo zatim stiže stari knez Liechtenstein vodeći kneginju Vilmu Auersperg. Za nekoliko trenutaka pojavi se car Franjo Stjepan s kraljicom.

Nadmeštar je začuđeno gledao kraljicu. Lice joj je cvalo od zadovoljstva, a takvu je rijetko vidio. Dok se car povukao s Leichtensteinom k prozoru da promatra rasvijetljeni perivoj gdje su gosti i dvorani nastavili ples, kraljica priđe kneginji Vilmi.

– Ovoj se partiji od srca veselim. Ali stoje to, kneginjo? Vi ste, očito, nešto indisponirani. Da vam nije zlo?

– Nipošto, vaše veličanstvo – posve sam zdrava. – Ne vjerujem, vama nije dobro, opazila sam da ste danas za vrijeme

plesa sjedili posve u pozadini. Vi, vazda okruženi kavalirima! Od tih žaoka Vilma je blijedjela. Marija Terezija će hinjenom

zabrinutošću: – Zaboga, kneginjo, vi ste vrlo blijedi! Zaista, vama nije dobro. Kraljica dade znak lakaju koji je držao u ruci poslužavnik sa

šampanjcem. Kraljica sama uzme napunjenu čašu i ponudi je Vilmi. – Okrijepite se, kneginjo, bit će vam bolje. Vidite, unatoč šminki, vi

ste upravo smrtno problijedili. Vilma je morala prihvatiti čašu. Okusi gutljaj, a onda čašu vrati lakaju

i propisno se pokloni kraljici: – Zahvaljujem vašem veličanstvu na tolikoj brizi! – Neću da kod karata izgledate loše – reče kraljica. Dotle je nadmeštar Khevenhiller dokazivao grofici Fuchs da je Neri

propisno mjesto iza kraljičine stolice, a grofica je opet tvrdila kako kraljica želi da Nera stoji iza kneginje Vilme.

– I opet contra decorum! – šaptao je očajni nadmeštar. Igra je imala početi. Kraljica sjede u naslonjač, njoj zdesna kneginja Vilma, ovoj nasuprot

car Franjo Stjepan, a kraljici licem u lice knez Liechtenstein.

W

U srebrnim tanjurićima ležao je srebrni i zlatni novac. Po običaju, kraljica počne svoju omiljelu hazardnu igru na veliko. Marija Terezija pazila je na karte, ali pritom kriomice primjećivala poglede svoga muža koji su od časa do časa od Vilme zalutali k Neri.

– Dođite bliže – ponuka kraljica Neru – želim da naučite igru. Bit će potrebno da katkad zamijenite kojeg odsutnog partnera.

Shvativši kraljičinu želju, grofica Fuchs pomakne Neru sasvim blizu, tako da je Nerina glava sada bila iznad glave kneginje Vilme koja je sjedila. Tako vješto namještene, obje glave upravo su se nametale uspoređivanju. Kraljica je s nasladom promatrala sliku u kojoj je Nerina ljepota posve zasjenila Vilminu.

Careve oči, pune pustopašnog života, zalijetale su se k Neri. Vilma je te poglede uhodila s pritajenom pažnjom. Najednom će kraljica:

– Kneginjo, što je to? Vi danas dobivate. Dobitak na kar tama ugrožava sreću u ljubavi!...

– Tu ću poslovicu prevariti i boriti se. – Znači da je opasnost u... – Ne čini ništa. Osjećam se sasvim sigurna u pobjedu. – Odviše ste rekli, kneginjo! U kartama i ljubavi nikad nema

sigurnosti. Ijedno i drugo su djeca jedne majke: prevrtljivosti. C”est un miracle! Opet ste dobili! Fortuna se grdno šali s vašom

srećom u ljubavi. Car Franjo je šutio osjećajući da bi svaka njegova primjedba povećala

opasnost u dvoboju njegove žene i ljubavnice. Pričinio se kao da ne razumije na što nišane.

Međutim je kraljica prekinula započeti razgovor i pažnju opet obratila kartama. Ali tek naoko.

Nakon jednosatne igre, kraljica ustane: – Neću da se obogatite mojim gubicima, kneginjo! Nudim vam

prigodu da sljedećeg tjedna promijenite smisao poslovice o sreći – na kartama...

Pozove cara i Liechtensteina da kneginju otprate u perivoj, a onda pozove Neru.

– S vama sam veoma zadovoljna, dijete moje. Unijeli ste u moj dvor zraku svjetla. Znam da će vaša ljepota izazvati i napadaje na vašu krijepost. Ali, ja ću vas štititi. Upamtite: ako bi vam tkogod od gospode

W

dodijao ili vam nasrtljivo udvarao, uvijek mi iskreno priopćite. Svejedno, bilo tko mu drago – makar i car. A sad se vratite u perivoj i zabavljajte gopodu. Sve je oduševljeno s vama, sve cijeni vašu ljepotu i vašu duhovitost. Nakon svečanosti slijedit će nagrada...

Nije dospjela odgovoriti. Uz kraljicu je već stajao grof Bathyany. Ona ga povuče u dno dvorane:

– Je li vam sada jasno zašto sam htjela imati na dvoru ljepoticu Neru? – Da se osvetite Vilmi. – Dragi prijatelju, dosad mi je bila poznata samo vaša kratkovidnost –

ali, eto, okužila vas je kratkoumnost nekih dvorskih umova... – Vaša tajnovita diplomacija i najvećim umovima ostaje nerazrješiva

zagonetka. – Sve ću vam potpuno razjasniti. Vi najbolje znate da je moj ljubazni

suprug, kojega sam teškom mukom učinila njemačkim carem (makar je to samo titula, ipak je car), taj svoj naslov iskorištavao samo za svoje ženskarske pustolovine. Ali te su pustolovine bile prolazne. S kneginjom Vilmom je nešto drugo. Ona je kneginja, ona je član društva koje ima pravo da se kreće na dvoru. Osim toga, Vilma ima ambicije da se sa mnom natječe. Sigurno ne za dvjesta carevih funti, nego za prvenstvo koje joj daje društvo baš zbog tog odnosa sa carem. A on? Zaljubio se u nju zato što je Vilma doista lijepa i stoje svi smatraju najljepšom damom na dvoru. Znam što mi slite: mogla sam je jednostavno odstraniti s dvora.

– Da, veličanstvo. – Što bi se onda dogodilo? – Mislim – ništa... – Kako ste naivni?! Čitavo bi se društvo izrugivalo – meni. Time bih

samo potvrdila da je kneginja u odnosu sa carem, time bih je još počastila svojom ljubomorom. Ali Marija Terezija to neće učiniti. Ona će, eto, svoju suparnicu izigrati najprije pred čitavim dvorom i društvom, a onda pred mužem.

– Vaša je diplomacija doista nedokučiva. – Ne, dragi grofe, stvar je za mene posve jednostavna. Vilma se ponosi što je nazivaju austrijskom Pompadurkom, što je

nazivaju "la belle princesse" i čak "potkraljicom", sve zbog ljepote koja ju je podigla do careve ljubavnice. Ako je njezina ljepota uzrok njezinu

W

uspjehu, što je naravnije nego da na dvor dovedem mnogo ljepšu, mnogo mladu, a uz to vrlo umnu i duhovitu damu, daje preko noći izbaci s prijestolja? Vidjeli ste to na svoje oči. Jedva što su ugledali groficu, muškarci su se za njom pomamili.

– Kako se veličanstvo sjetilo mlade grofice? – Sasvim slučajno. Kad sam zasnovala taj plan i tražila u mislima

ljepoticu koja bi natkrilila Vilmu, donijeli su mi na potpis suspenziju vještice u Molersdorfu. Tada mi padne na um mlada kontesa koja je prije godinu dana svojom klasičnom ljepotom iznenadila i mene, a znam da je car Franjo obilazio "Bijelog orla" gdje je stanovala.

– Ništa niste popravili ako na Vilmino mjesto dođe grofica Nera. – To ne bi bila jednaka situacija. Najprije, grofica je samo moja

dvorska dama – a to je isto što i služavka. Ako se car u nju zaljubi, o tom historija neće pisati, jer ču tom stvari upravljati ja sama.

– Grofica je čarobna i velika je opasnost da se car u nju zaljubi. – Dragi grofe – smiješila se kraljica – to i hoću. Car se mora zaljubiti

u Neru. Samo u tom slučaju ostavit će Vilmu. – Ako ga grofica usliša? – Posve isključeno! Ona je zaljubljena u svog muža. – Ali car je ipak car... – Napokon, kad bi ga ona i uslišila, opet to ne znači ništa. Zaboravljate da nije ljubomorna žena kraljica, nego je ljubomoran

kralj – Marija Terezija koja ne podnosi u historiji uza se nikakvo žensko ime. Eto, to je sve. Želim da se car zaljubi u groficu. Tog trenutka Vilma je izgubila carevu ljubav. Čim se njihov odnos prekine, nestaje Vilmina nimbusa što ga je pojedovala u društvu kao careva ljubavnica. Vilma je toga časa potisnuta u pozadinu! Nitko neće o njoj govoriti, nitko neće praviti karikature o ljubomornoj carici, a historija neće uza me nikad zabilježiti Vilmino ime. Eto, sad vam je sve jasno.

– Divim se diplomaciji vašeg veličanstva. – Prijetila su mi dva neprijatelja: Friedrich Pruski koji bi me htio

učiniti smiješnom kao vladara i – Vilma koja isto tako prijeti da moje ime okalja smijesnošću. Kako vidite, neće joj uspjeti. Moja je obrana grofica Nera.

– Grofica je s tim sporazumna?

W

– Vojnik je sporazuman kad od njega tražim život. Od gro fice tražim samo ljepotu.

– Je li posve upućena u svoju ulogu? – Zar general upućuje vojnike radi svojih zapovijedi? Znam da nije oduševljena što sam razorila medene mjesece njezina

braka, ali kad kralj hoće, vojnik mora ostaviti kuću i obitelj. – Neće li tom planu smetati muž grofice Nere? Spremanje počiniti

svakojake ludosti – kao one noći... – Najprije sam ga htjela odstraniti i zatvoriti. Sada, naprotiv,

razabirem da je mnogo lukavije i njega povući u moju frontu. – Kako to misli vaše veličanstvo? – Ništa ne sluteći, mladi će grof služiti mom planu. Nije li moja

postava eminentna? – Da je vaše veličanstvo vodilo bitku s pruskim carem samo, ne bi

trajala ni godinu dana. F– Ne sjećajte me toga. Danas slavim slavlje i hoću da se naužijem. A

propos – doskora priredite svoju vrtnu svečanost i opet pozovite čitavo plemstvo i sve poslanike. To je u vezi s mojom političkom alijansom protiv Friedricha Pruskog.

Znate da unatoč sklopljenom miru, još uvijek drži na okupu svoje čete. Želim da tom razbojniku bacim uže oko vrata. U to ću uže splesti ženidbu mojih kćeri. Dakle, želim hitno vrt nu svečanost.

– Želju vašeg veličanstva ispunit ću s velikim veseljem. – Ujedno namjeravam tom zgodom proslaviti vaše pro maknuće na

kneza. Bathyany izreče nekoliko riječi duboke zahvalnosti, a onda ga kraljica

otpusti i dade znak nadmeštru grofu Khevenhilleru koji je čekao na kraju dvorane:

– Vi ste danas, dragi nadmeštre, najnesretniji čovjek na svijetu. – Dvor se odrekao svojeg dvorskog reda, a vaše me je veličanstvo

skinulo s mog dostojanstva. – I nametnulo se da samo sebi bude dvorskim nadmeštrom, zar ne? – Pogledajte, veličanstvo, dolje u perivoj. Nitko više ne pazi na

određeni krug. Parovi izlaze preko granica. Plemići se jagme oko obične grofice, nazivaju je "dvorskim anđelom", a sutra će strani poslanici izvijestiti svoje države da smo uzeli građanske manire.

W

– Jadni moj nadmeštre! Vi ste doista žrtva moje kućne politike. Ali oprostite – govorila je ona s malo ironije, a s mnogo veselosti – samo mi još danas dopustite ovu raspojasanost.

Drugi put ćemo sve to popraviti, dragi kneže! Grof Khevenhiller zablenu se u kraljicu. – Vidim, i to je contra decorum da vam ovako intimno podjeljujem

kneževski naslov, ali oprostite mi tu ponovnu povredu dvorskog reda. Poput vrbe svine se tanka nadmeštrova pojava pred kraljicom. Kad se

opet uspravio, mirne su mu oči blistale, a pergameni slična put zarumenila se.

– Znam, to je vaša davna želja. Neka se, dakle, ispuni u času kad sam izvojštila pobjedu nad svojim domaćim neprijateljima. Pođimo u perivoj.

Nadmeštar prihvati vladaričinu ruku i povede je u perivoj. Pritom se držao još ukočenije i dostojanstvenije nego inače, pa su dvoranici u tom naslućivali neki nov događaj.

Silazeći, kraljica je promatrala nadmeštra. U sebi je razmišljala: "Taj Khevenhiller već toliko godina strpljivo vuče moja kola sa čitavom prtljagom mojih želja i zapovijedi. Ipak, ne smijem ga nazivati magaretom. Magarac barem jedanput u deset godina pokaže svoju volju, a ovaj čovjek u dvadeset godina nije se nijednom pokušao ozbiljno oprijeti. Neka, dakle, bude knez. Zaslužio je!"

Kraljica povede nadmeštra prema velikašima i reče: – Čestitajte knezu Khevenhilleru! Sve se uzvrpoljilo. Car mu je čestitao, a za njim svi drugi. Nadmeštar

se smiješio poput djevojčice na prvom plesu. Rosenberg šapne svom prijatelju Harachu:

– Dakle, novopečeni knez. Zato se toliko ukočio, jadni sta ri dvorski moljac!

– Kako je ispala partija šaha? – tiho upita grof Julien cara Franju Stjepana.

– Njezino veličanstvo namjestilo je prema Vilmi najteže topove, a povrh njih postavilo svog "anđela". Bajoslavna ljepota! Vilmine su oči vrele, ali ove druge su natopljene posebnom milotom: njezin je pogled čist, upravo anđeoski.

A taj vrat, te pepeljaste kose... Poštenja mi, kao princeza u priči.

W

– Nisam li vam prorekao, veličanstvo? Došla je prava vračarica da liječi vašu kostobolju...

– Ne mislim baš tako. Vilma mije ljubavnica, a ova je dru ga poput prekrasne slike koju bih gledao čitav dan.

– A noću cjelivao? – Ne bih je odbio kad bi me zamolila... – Vidim, vidim, kostobolja je ipak izlječiva. – Gledajte, Josip opet pleše s "anđelom". – Očito se i on pokušava obratiti Bogu ne bi li došao u raj. – Njemu se to ne može zamjeriti. Jadan mladić od dvade set četiri

godine, pa s takvom ženom! – Princeze se bune – šapne barun Rosenberg drugom tajniku cara

Josipa. – Nije im po volji naša nova dvoranka. Intervenirale su kod kraljice, ali ih je ona kratko odbila... Siniša leži u sobi kod "Bijelog orla". Već je duboka noć, a on još ne

može usnuti. Muči ga nemir. Drugi dan poslije noćnog događaja pred "Bijelim orlom" donio mu je

šef kraljičine kancelarije zapovijed neka mirno čeka i odustane od audijencije kod cara Franje pa će tada vidjeti svoju ženu. Nikako nije mogao dokučiti zašto je kriju pred njim i gdje se nalazi, ali se pokorio kraljici. Vjerovao je poštenoj riječi grofa Kocha da joj je dobro, samo mora još koji dan služiti kraljicu.

Nije se mogao smiriti. Ustane, pode k prozoru i zagleda se u vedru ljetnu noć. Obuzimao ga je osjećaj osamljenosti. Načas bi opet u srcu provalio bijes i miješale se različite odluke. Ali bi one uvijek padale pred kraljičinom porukom da mirno čeka.

Pred kućom je stala kočija. Iz nje su izašla dva gospodina, iza njih dama. Njezin ogrtač, pojava i kretnje ispune Sinišu slutnjom od kojih mu je drhtalo srce.

Instinktivno potrči u drugu sobu i upali svijeću. Jedva to učini, kad na vratima netko zakuca.

– Traže vas jedna dama i dva gospodina – čuo se vratarev glas. Siniša otključa vrata. Na pragu spazi Kocha koji je vodio Neru. Ne smogavši riječi, povuče ženu u sobu i upre u nju pogled. Stotinu

pitanja piljilo je iz njegovih očiju.

W

– Sad možete saznati kako su vaše sumnje bile neopravdane – reče Koch. – Mislim da je najbolje ako vam grofica sama sve razjasni. Moja je misija izvršena.

Poklonivši se, zatvori za sobom vrata. Siniša se zagleda u Nerino lice i sa strahom upita: – Što su to učinili? Zašto sam mjesec dana morao biti bez tebe? – Tako je htjela kraljica. – Ali zašto, zašto? – To ne shvaćam ni ja. Čini mi se – i Nera stane šaptati kao da se boji

da je tko mogao čuti – kraljica više puta ima mušice koje ljudima prouzrokuju velikih boli. Carica prelazi preko naših srdaca kao ulaštenim podom svojih palača.

– Kako sam se namučio. Brzo mi reci kako je bilo i što se sve dogodilo.

Posjedne je kraj sebe, onako u ogrtaču i šeširu. – Razjasni mi – umiri me. – Nije bilo strašno, ali vrlo čudno. Bathyany te poslao u Beč da tražiš

stan, samo zato da me može odvesti. Nisam ni slutila da ti je prešutio moje pismo. Kasnije mije sve priznao.

Kad sam stigla u njegov dvorac, za mnom su se zatvorila vrata. Uzalud sam te čekala. Iste večeri stigla je u dvor kraljica s grofom Kochom i groficom Fuchs. Govorila je sa mnom posve nasamu, mnogo me je promatrala. S najvećim zadovoljstvom i veseljem govorila mije: "Kako ste lijepi, mnogo ljepši nego prošle godine. Znam da vas je moj poziv iznenadio. Ali trebam uza se dobru i plemenitu dušu. Sita sam dvoranka koje mi oduzimaju mir intrigama i spletkama. Zato sam se sjetila vas i pozvala vas da budete uza me. Uvjerena sam da ćete vi, dijete moje, unijeti istinu u moju okolinu. Zato vas želim imenovati dvorskom gospodom!"

– Da! Tako mije rekla, a ja sam zahvalila na tolikoj milosti i smjerno razložila kraljici da sam se tek udala i da ljubim svog muža, pa se ne bih htjela od njega rastati. Kraljica mije na to odgovorila vrlo ljubazno: "Čula sam da ste se udali, ali to ne mijenja moju odluku. Od vašeg muža vas neću dugo rastaviti. Drago dijete, došao je čas da mi se odužite..." – Te kraljičine riječi vrlo su me kosnule. Osjećala sam da me ta dužnost rastavlja od tebe – a ipak nisam klonula.

W

– Pristala si? – Slušaj što mije govorila kraljica: "Na svom dvoru želim nekome

prirediti veliko iznenađenje. U tu svrhu visoka dvor ska ličnost napisala je jednu dramu i ja hoću da vi u njoj glumite – anđela. Sve dame i gospoda koji sudjeluju nalaze se u ovom dvorcu i do predstave moram vas internirati. Nitko od vas ne smije osobno ili pismeno dolaziti u bilo kakvu vezu s nekim izvan ovog dvorca. Iznenađenje bi propalo kad bi tko od dvorskih ljudi saznao što spremam. U tom iznenađenju leži za mene velika radost. Uvjerena sam, drago dijete, da ćete i vi pridonijeti ovu žrtvu radosti svoje kraljice. Vašeg ću muža izvijestiti neka bude miran jer ste pod mojom zaštitom.

Nadam se, ni kapetan Siniša nije zaboravio da sam mu skratila četiri godine tamnice."

– Četiri godine – opetovao je on. Osjećajući u svojem naručju Neru, opraštao je kraljici bol koju mu je zadala u ovih mjesec dana.

Nera je nastavila pričati: – Na te kraljičine riječi sagnula sam glavu i obećala da ću joj ispuniti

želju, to više što mije rekla da će tebe o svemu iz vijestiti. – Čitaj kako je izgledala ta njezina obavijest. Siniša izvadi iz džepa pismo: – Ovo sam primio one večeri kad sam u

ovim sobama ostao sam i u svojoj boli sumnjao da ću te ikad još zagrliti. – Kraljica je ispunila svoje obećanje da će te obavijestiti, samo je to

učinila vrlo okrutno. Po tom pismu izgledalo je kao da će nas rastaviti na vrlo dugo vrijeme.

– I to je bilo dugo. Strahovito dugo! Dani i noći redali su se u beskraj.

Zagrlivši je, Siniša reče nekako snuždeno: – Nije li to čudno? Radi obične zabave, radi iznenađenja, kraljica mi

zadaje toliko boli i straha. Ne krije li se tu nekakva spletka? – Najprije sam i ja u to sumnjala. Kasnije me umirila kći grofa

Bathyanyja. Opažala sam da mi je vrlo sklona. Jednog mi dana reče: "Kraljičina odredba o našem kućnom zatvoru vama mora da je vrlo neprijatna. Čeka vas muž." Odvratila sam: "Rado se pokoravam zapovijedi njezinog veličanstva."

Nato se mlada grofica nasmijala: "Ja sam mnogo iskrenija, grofice. Ne pokoravam se baš nimalo rado toj odredbi. Imam vjerenika koji mi je

W

vrlo drag. Kraljica ga pozna, pa znate li što mije odredila? Da pišem svojem draganu: "Moram smjesta otputovati jer mije oboljela baka. Strpljivo čekaj!" – Bit će da kraljica ne pozna muke zaljubljenih kad ih tako nemilosrdno rastavlja – radi jedne predstave." To me malo utješilo.

Siniša je sve više razmišljao. – U to je k nama došao grof Bathyany – nastavi Nera – i on je svoju

kćer molio da se pokori carici jer, kad bi netko saznao o toj predstavi, vladarica bi planula, a to bi imalo teških posljedica. Zato se sve mora prikriti jer ona po svaku cijenu želi zadržati tajnom i predstavu i glumce. Primijetila sam da su i druge dame, pa čak i gospoda, bili zlovoljni i nisu rado podnosili naš kućni zatvor. To me još više umirilo jer sam vidjela da i kći kraljičina prijatelja dijeli istu sudbinu.

– Ipak, Nero, nisi li mi mogla prokrijumčariti bar nekoliko riječi? – Pokušala sam – nasmiješi se Nera. – U dvorcu je s nama bio

interniran i intendant dvorskog kazališta – moj rođak po ocu grof Keglević. Upućivao nas je u glumu, ali nije smio izaći iz dvora – jer se kraljica nije pouzdavala u njegovu šutnju.

Zamolila sam neka mi pomogne da tebi pošaljem nekoliko redaka, ali mije rekao: "Ni za čitav svijet, drago dijete. Kad netko prekrši i najmanju kraljičinu odredbu, pada u nemilost – a od toga te očuvao Bog!"

– Jesi li mnogo mislila na mene? – Kad su mi dopustili da odahnem, osim tebe ničemu nije bilo mjesta

u mojim mislima. Čitave dane i noći mučili su nas pokusima. Podvečer bi dolazila kraljica i osobito se mnogo brinula oko moje uloge. Često mi je i sama ispravljala na glasak – iako francuski dobro govorim. Na dvoru svi govore samo francuski. Vele da kraljica ne voli njemački jer govori samo bečkim narječjem. Obasula me velikim povjerenjem.

Upravo se napadno brinula za mene. Sama je odabirala svi lu za kostim anđela, donosila najljepše nakite iz obiteljske kraljevske riznice i izabrala mi haljinu za vrtnu svečanost.

Posvetila mi je toliko pažnje da mi je kći grofa Bathyanyja jednom prišapnula: "Osvojili ste kraljicu. Vama i vašem mužu otvorenje put do velike karijere." – I moj rođak grof Keglević jednom mi reče: "Nero, kraljica nije nikad pokazivala toliko brižljivosti prema svojim kćerima koliko prema tebi." Pa kako da onda ne budem mirna, kako da posumnjam da si mi ti u neizvjesnosti?

W

– Pravo veliš. Samo kad si opet tu i kad je tebi bilo dobro. Ponovo ju je zagrlio i cjelivao, a onda je najednom upita: A.. – Na predstavi si sigurno bila lijepa – i svi su te gledali zar ne? – Mnogi su mi povlađivali. Nakon predstave održana je u perivoju

velika svečana zabava. Bila sam gotovo smetena odlikovanjem kojim su me obasuli kraljica i mladi prestolo nasljednik car Josip. Ipak nisam mogla zatajiti svoju žalost – zbog tebe. Kraljica mije naredila da budem vesela i za na gradu obećala da ću dobiti tri dana dopusta.

– Dopusta! – iznenađeno će Siniša. – Ti nisi više sasvim moja? – Imenovala me je dvorskom gospođom. – Ona nas, dakle, otimlje jedno drugome? – Jesam li smjela odbiti podijeljenu službu poslije onoga što mije

rekla? Samo bi ti mogao da me oslobodiš te dužnosti. Siniša je razmišljao. – Svakome bih te smio oteti, ali njoj ne mogu. Spasila ti je život – to

uistinu ne smijemo zaboraviti. Pa ipak... – Zašto ne traži dvorsku damu među drugim plemkinjama? – Dobro sluti da u tebi uzima vjernu čistu dušu kojoj nema ravne. Da,

to mi je jasno, pa ipak... Zašto smo morali ostaviti tihu sreću u svom lijepom domu na Griču?

Njegova sjeta prođe i njezinom dušom. Siniša se brzo trgne i zagrlivši je, reče tiho:

– Neskroman sam. Nikad se nisam usudio ni pomisliti da ćeš biti moja, a sad, eto, nisam zadovoljan ovom srećom!

Zagrljeni, dugo su šutjeli. Onda je Siniša tiho upita: – Da zamolim kraljicu neka produži tvoj dopust? Nera se trgne i posegne u njedra. – U sreći sam gotovo zaboravila da su mi na dvoru uručili pismo za

tebe. – Tko ti je dao ovo pismo? – Grofica Fuchs. Oklijevao je da razdere pečat. – Plaši me pečat dvorske kancelarije. Nera sama otvori pismo, pročita ga i klikne: – Neće nas rastaviti, Siniša! Sretni smo! Čitaj!

W

Stadoše se smijati, grliti i cjelivati poput djece kad im poklanjaju davno željene darove.

Pismo je sadržavalo Sinišino imenovanje kapetanom dvorske garde. – Sad mi je sve posve jasno – reče on mirno. – Kraljica nas je oboje

spasila, dala nam sreću i život i traži od nas zahvalnost. Zna da ćemo joj biti odani i zato nas oboje zove u svoju službu. Tu žrtvu mi ćemo joj pridonijeti, zar ne, Nero?

– Da, ali ipak bih voljela da nismo na dvoru. Ali Siniša usklikne: – Svejedno mi je gdje sam – samo neka sam uza te. Sad smo opet

svoji – samo svoji. Daj mi tvoje usne, Nero, da za boravim na ljude, dužnosti i kraljeve!

UKLETA KULA.

Polagano se uspinje kočija bijelom cestom. Bradati kočijaš u dugom kaputu drijema. Iza njegovih leda sjede Nera i Siniša, jedno uz drugo, i promatraju šumovita brda bečke okolice u rumenilu sunca što zalazi.

Na brdu, ispod vrškova šumskih stabala, viri krov neke kule. Odsjaj sa zapada upro se u prozor i plamti poput ognja.

– Kako je lijepo! – šapne Nera pokazujući kulu. – Tako se negdje sada žare prozori naših gričkih tornjeva! Sjedili su stisnuti jedno uz drugo sjećajući se Griča. Bradati kočijaš probudi ih iz snatrenja: – Vaše visokorode, ovo je ukleta kula. – Ukleta? Zastoje tako zoveš? – Tako je svi zovu. – Zastoje ukleta? – Velika je to tajna, vaše visokorode. Istinska je to priča o kraljevima

i prinčevima. Nikad što takva još niste čuli! Nikad! – Pa onda nam pripovijedaj! – ponuka ga Nera. Kočija je upravo pošla uzbrdice. – Pripovijedaj – ponuka ga i Siniša da ispuni Nerinu želju.

W

Kočijaš poravna bradu, uhvati desnom rukom uzde, malo se okrene prema njima i stade pripovijedati.

– Znate, vaše blagorođe, ja sam bečki građanin, imam svoju kočiju, mogu voziti ne samo blagoroda nego i visokoblagoroda kao što ste vi i znam koješta što ne znaju sa svim obični ljudi. Tako znam što se prije mnogo godina do godilo pod ovom kulom. Bio vam je kralj – naš kralj – zvao se Maks. Imao je, neka mi vaša milost oprosti, ljubavnicu i nezakonitog sina. Njemu je sagradio ovaj dvorac. E, ali kralj je kralj i morao je oženiti španjolsku kraljevnu Johannu.

Tada mu se rodio pravi zakoniti sin. Sad kralj više nije mislio dobro svojem prvom sinu. Nezakoniti sin mogao bi oteti krunu zakonitom. Treba ga otpremiti na drugi svijet. I došao je jednog dana nezakonitom sinu u goste. Pošli su u lov. I kad su gađali vukove, naperi kralj pušku u svojeg nezakoni tog sina umjesto u vuka. Ovaj se srušio ranjen. Odnijeli su ga u ovu kulu da ga ne vidi nitko od gostiju. I došao je kraljev pop. Nezakoniti sin neće da se ispovjedi, već veli popu: "Idi Maksu i reci mu neka je proklet čitav njegov kraljevski rod.

Grizli se svi kao divlji vuci. Neka im je krv otrovana, gnjila. Nikad ne imali mira. Tko god dobio ovaj dvorac, neka ne umre

prirodno, nego od ruke ubojice." Onda je umro. Ali kralj ne haje za to prokletstvo, nego dvorac dariva svom zakonitom sinu. Što se zbilo? Ubili su ga u lovu. To je kraljicu Johannu tako rastužilo daje poludjela. Nabavila je crni lijes koji su sluge morali nositi pred njom. Koga god bi sreli, ona bi mu pokazivala lijes, pripovijedala da u njemu leži njezin sin i plakala. Čitav je svijet kraljicu zvao "luda Johanna". Kad je umrla, njezin je duh obilazio čitavim brdom i oko dvorca noseći lijes... I dan danas još luta šumom duh kraljice Johanne i nosi lijes. Otad svaki vlasnik dvorca mora na drugi svijet bez popa!

– Čudne li pripovijesti – primijeti Nera. – Što sve puk ne izmisli! – Nije to izmišljeno, vaša milosti – uvrijeđeno će kočijaš. – Istina je to. Car kojega zovu Maksimilijan živio je kao što ja danas

živim, a njegova žena Johanna bila je Španjolka i nosila je okolo lijes i vodila sprovod do svoje smrti, a vodi ga i danas. To je živa istina...

– Tko je danas vlasnik dvorca? – upita Siniša.

W

– Bio je knez Liechtenstein. Htio ga je nekom natovariti, ali ga nitko nije htio kupiti dok nije ovamo došla "bavarska svetica". Kupila je dvorac gotovo badava.

– "Bavarska svetica"? – začudi se Nera. – Da, to je grofica što stanuje u dvorcu. Kažu daje pobjegla iz

Bavarske – znate, to je ona zemlja s kojom smo ratova li. Grofica živi poput svetice, pa je narod tako zove. Nju nije strah zaklete kule ni lude Johanne, ona je prava svetica – i zato Johanna njoj ne može naškoditi.

– Kako se zove dvorac s tom ukletom kulom? – Waldburg. – Waldburg? – začude se Siniša i Nera. – U taj dvorac mi upravo polazimo u posjet. Preneraženi kočijaš zaustavi kola. – Vaše visokorode ide gore? – Da – odgovori Siniša. – Malo smo se provezli okolicom, a uz put

želimo posjetiti našeg prijatelja, upravitelja Waldburga. Potjerajte da što prije stignemo.

Kočijaš je šuteći potjerao konje. – Kako je Malakoczy dospio k toj bavarskoj grofici? – upi ta Nera

muža. – Kad je otputovao iz Griča u Beč da potraži službu kako bi se

mogao oženiti Sandom, upozorili su ga da u Waldburgu traže upravitelja. Naravno, odmah je prihvatio. Sreo sam ga u Beču upravo ovih dana kad sam primio strašno pismo grofa Kocha. Zamolio me da ih posjetimo u dvorcu Waldburg. Neće nas prestrašiti priča o ludoj Johanni – nasmije se on.

– Ako sretnemo Johannu, privinut ću se k tebi – odvrati ozbiljno Nera.

Povjetarac je donosio miris šume, a oni su čavrljali o svojim uspomenama i o budućnosti.

Prispjevši do brda pod dvorcem Waldburg, kočijaš zaustavi konja. – Što je? – upita Siniša. – Molim vaše visokorode da se dalje potrude pješke. – Nije nam ni na kraj pameti. Vozite nas gore. – Ni za kakav novac. Dok stignemo u dvorac, bit će mrak. A meni je još dobro na svijetu, neće mi se u lijes kraljice Johanne.

W

– Čovječe, to su gluposti. – Vaše visokorode, ja ne idem gore. U čitavom Beču nećete naći

kočijaša koji bi vas po mraku vozio u taj dvorac. – Zašto mi to niste rekli kad sam vas unajmio? – Rekli ste da vas vozim do Waldburga. Ja sam mislio na šetnju.

Mnoge sam vozio do brda da pogledaju kulu, ali gore nikoga. Ni kraljicu ne bih vozio.

– Onda mi iznajmite kola da sam odvezem groficu u dvorac. – Ne mogu, vaše visokorođe. Konji bi se poplašili da sretnu Johannu

– urekla bi ih. – Što sad? – upita Siniša Neru. – Da se vratimo? – Nikako! Idemo pješke! – Umorit ćeš se. – Naprotiv, želim se prošetati! Sišla je s kočije, a Siniša isplati praznovjernog kočijaša. – Vaša milost – čudio se kočijaš – vi uistinu idete gore. – Nismo takve lude kao ti. – Čuvajte groficu, gore još nikoga nije dočekala sreća! Te su riječi nagnale Neru da se nasmije. Kimne ustrašenom kočijašu: – Ako sretnemo Johannu, da joj izručimo vaš pozdrav? – Neka se vaše visokoblagorode ne šali. Ne dao vam Bog da sretnete

Johannu. U veselom raspoloženju uspinjali se Nera i Siniša gustom šumom na

brdo. Kad se spustio mrak, šalila bi se Nera: – Jao! Gle, Johanna! – i oboje bi prasnuli u smijeh. Po gustom mraku stigli su u Waldburg. Upraviteljeva zgrada bila je podalje od dvorca. Ni jedan prozor nije

bio rasvijetljen. Momci u dvorištu priopće im da se gospodin upravitelj sa ženom još jutros odvezao u Beč i očekuju ih svakog časa.

– Dotle ćemo malo sjesti u perivoju – reče Siniša i povede Neru gustom alejom.

Između visokih stabala virile su zidine starog dvorca o kojem je pričao kočijaš. Bio je rasvijetljen samo jedan prozor. Sjeli su na klupu.

– Da smo sada na Griču! – šaptala je Nera svome mužu i naslonila glavu na njegovo rame.

– Naš dragi stari Grič! A ipak, koliko si tamo prepatila?

W

– I naužila se sreće! Kad je pala noć, stari su grički tornjevi drijemali u tami, a moje je srce dozivalo neznanog kavalira koji mije slao svoje uzdisaje u onim tajanstvenim pismima... Sjećaš li se Siniša?

Odgovorio je dugim cjelovom. – Netko dolazi! – upozori Nera izvinuvši se iz zagrljaja. – Johanna! – reče on. Oboje se tiho nasmiju. – Siniša, na bijelom puteljku ipak se razabire nešto crno. – Čekaj! Sad je uistinu Johanna! Unatoč toj šali, opaze da im u susret stiže visoka, crna pojava. Čvrsti

koraci odavali su da to nije duh. Pred njima se zaustavila visoka žena. Tanka, crna pojava probudi i

protiv njihove volje neugodnost. U tmini joj nisu razabirali lice. – Sto tražite ovdje? – upita ledeni glas. – Upravitelja Malakoczyja kojemu dolazimo u posjetu. Kako se još nije vratio, pričekali smo ovdje. – Tko ste vi? – upita žena ledenim glasom kao i prije. – Grof Siniša Vojkffy, kapetan u dvorskoj gardi, i moja žena, dvorska

gospođa njezinog veličanstva. Dama je trenutak šutjela, a onda promijeni glas i ljubazno se pokloni. – Dvorska dama njezinog veličanstva! Ja sam grofica Oktavija Thurn,

gospodarica ovog dvorca. Vrlo sam sretna što mogu pozdraviti dvorane moje visoke zaštitnice. Iskažite mi čast i pričekajte upravitelja u mojem dvorcu.

Rado su prihvatili njezin poziv. Tamnom alejom pođoše u dvorac i polutamnim stubama uspeše se u

hodnik. Crna silueta pošla je pred njima. Otvorila je vrata sobe. Nera je vidjela

kako pali svijeće. – Molim vaše milosti, izvolite se potruditi. U svjetlu svijeća razabrali su damu, visoku, tananu, u crnoj haljini bez

krinoline. Odijelo zakopčano do vrata, a kosa glatko začešljana unatrag. Kroj odijela i frizura podsjećaju na neko prastaro stoljeće. Iz crnine njezine haljine uzdiglo se blijedo lice sa čudnim širokim očima koje su gledale hladno i ukočeno.

W

Nerin pogled preleti stijenama sobe od stropa do poda. Neobične, mračne tapete resile su slike mrtvačkih glava. Kud god bi pogledala, odasvud zure lubanje sa strašnim očnjacima, cereći se. U pozadini spazi mali oltar, na njemu crveno kandilo.

Neru obuzme jeza. Plaho je pogledavala sad stijene, sad opet crnu zmijoliku pojavu gospodarice dvorca.

– Vaša milosti – oglasi se sada grofica Thurn – moj budoar je nešto neugodan. Vjerujem, ali, oprostite, ne mogu do pustiti da čekate u perivoju, a opet ne mogu vas poslužiti kojom drugom prostorijom. Sve su sobe mog dvorca zatvorene.

Živim u ovoj jedinoj sobi. Izvolite sjesti. Neće vam biti tako neugodno kad se malo priviknete na neobičnu dekoraciju mojih tapeta.

Šuteći, Nera se poklonila i sjela u naslonjač, a do nje Siniša. Grofica je prijazno razgovarala i ispitivala ih o prijateljstvu s

upraviteljem Malakoczyjem. Oni joj priopćiše o svom posjetu i o neprilikama s kočijašem koji ih je iskrcao pod brdom. Spomenuše i priču o kraljici Johanni.

Domaćica svede razgovor na sebe i svoj život. Nera upita: – Zar tako mladi, pa zakopani u ovoj grobnici, grofice? – Kad biste doživjeli što sam ja proživjela, možda biste i vi odabrali

sličan život. Nekad sam i ja bila sretna kao što ste vi sada. Ali moj je život crn i mračan i ne očekujem ništa više – nego tek korak preko praga onamo – i ona pokaže na mrtvačke glave. – Zato sam dala u svoj budoar postaviti takve tapete – da se potpuno uživim u svoju budućnost.

– Doista, morali ste biti vrlo nesretni? – tiho će Nera bacivši pogled na stijene posute lubanjama.

– Znam da ćete u ovom kraju o meni čuti koješta što je možda posve izmišljeno i ne bih htjela da budete krivo obaviješteni – to više što ste u blizini njezinog veličanstva koje mi je pružilo pomoć protiv mojih neprijatelja. U malo riječi ispripovjedit ću vam svoju tragediju. – Moja je domovina Bavarska. Rođena sam u odličnoj obitelji i odgojena u pro testantskoj vjeri. Ali sam zavoljela katolika, a s njim i njegovu vjeru. Tajno smo se vjenčali i pobjegli. Moj brat je gorljivi protestant. Kad je čuo da sam prigrlila katoličku vjeru, nije mirovao dok nije saznao moje boravište. Muža je izazvao na dvoboj i ubio ga. Tog dana moj je život završio. Obitelj me internirala i tražila od mene da napustim katoličku

W

vjeru. Zatvorili su me u kulu. Pobjegla sam skočivši iz kule u rijeku. Bježala sam od nemila do nedraga. Negdje na granici sretoh grofa Balzana, nekadašnjeg prijatelja mog muža. On me zaštitio. Moja je obitelj nastojala da me po različitim preodjevenim špijunima dovede natrag u Bavarsku, ali nije uspjela. Grof Balzano, koji je bio u Austriji, preporučio me kraljici i carici Mariji Tereziji i ona me zaštitila. Sad živim ovdje u tom dvorcu, molim za muža i čekam da odem k njemu...

– Razumijem vas, potpuno vas razumijem – reče Nera. Sjedeći ukočeno i sa složenim rukama u krilu, grofica Thurn

promatrala je Neru i očito se divila njezinoj ljepoti. Zatim pogleda u Sinišu i ozbiljno primijeti:

– Grofe, jeste li ikad pomislili u kakvu kušnju stavljate svoju lijepu ženu? Koliko će zamki pasti, koliko će se mreža za plesti oko njezine kreposti? U očima grofičinim čitam čistu i postojanu dušu; ipak, nije dobro izlagati je zamkama bučnog života na dvoru.

Nera se smiješila, a Siniša upre pogled u groficu: – Moja je žena iskušala svoju ljubav, za nju se ne bojim! – To sam i ja uvjerena, ali ipak – ne zaboravite moje opomene.

Nastojte svoju ženu što prije skloniti u četiri zida svoga doma. Ona je odviše lijepa, a da muškarci ne bi padali do njezinih nogu i otimali je vama. Na našem dvoru strogo se pazi na moral, to sam već često čula. Ali čistoća morala naše carice ne može držati na uzdi sve zle instinkte dvorana. Pazite da i vi ne doživite tragediju, gospodine kapetane!

Siniša osjeti neko neugodno čuvstvo. Premda se borio protiv nenadanog dojma zbog opomena ove žene, njezin ledeni glas i ukočene oči djelovale su čudnom sugestivnom moći.

Koliko god se nastojao tome oprijeti, probudila je u njegovoj duši nemir. To ga ponuka da podsjeti Neru na odlazak.

– Vidim svjetlo u upraviteljevoj zgradi – upozori on pokazujući na prozore. – Zahvaljujemo vam, grofice, na vašem gostoljublju.

– Radujem se što sam dvorskoj dami svoje zaštitnice mogla pružiti mali znak gostoprimstva – reče ona.

Oproste se, ostave dvorac i hitno krenu prema upraviteljevoj zgradi. Siniša šapne svojoj ženi:

– Strašna žena! Njezine ukočene oči čine mi se kao oči zmije. – Vrlo je neugodna...

W

– Taj njezin crni budoar s mrtvačkim glavama djeluje kao daje njegova gospodarica suluda.

Dotle su stigli u Malakoczyjev stan. Tu su dočekani s velikom radošću. Sat kasnije svi su zajedno sjeli k večeri i pričali o Griču gdje su

ostavili uspomene svojih boli i sreće. Sutradan su se Nera i Sanda našle nasamu. Sanda nije mogla naći dovoljno riječi kojima bi opjevala svoju sreću, a

Nera se tužila na dvorsku službu koju joj je dodijelila kraljica. – Eto, gledaj! Moja služba neće biti ugodna – reče ona, i pokaže

Sandi papir ispisan lijepim i urednim slovima. – To su mi dali kad sam odlazila na dopust da se pripremim za službovanje.

Sanda je počela čitati: "U 7 sati u jutro sveta misa. U 8 sati služba kod kraljice. U 1 sat dine, u 2 sata služba kod kraljice do večere. U 8 sati supe,4 do 10 sati služba kod kraljice. Svaki četvrtak u 6 sati u jutro ispovijed i pričest. U 7 sati propovijed. U petak velike molitve i propovijedi. Svaki prvi petak u mjesecu egzercicije, svake srijede u 6 sati otac Grande čita evanđelje. Stan u prizemlju dvora uz sobe grofice Fuchs."

– Nera! – usklikne Sanda. – Čitav dan i noć nećeš vidjeti svoga muža?! Što na to kaže Siniša?

– Nisam htjela da pokvarim radost mojeg dnevnog dopu sta. Moja je sudbina da nikad ne budem posve sretna!

Nera pode k Siniši. Bio je sam. Kraj otvorenog prozora privinuli su se jedno k drugome i udisali svježi šumski zrak. Medu gustim drvećem spaze sakriveni dvorac.

– Kako je ta kula neprijazna – primijeti Siniša. – Uistinu, viri iz drveća kao neka crna kletva. – Noćas sam sanjala o grofici Oktaviji Thurn – reče Nera. – Vidjela sam je kako se pretvara u veliku zmiju i tada se počela

omatati oko mene. Ludog li sna! – Taj sam san ja skrivio. Rekao sam ti uveče da ima zmijske oči. – I doista su ukočene, kao u zmije.

4 Supe (franc.) – večera.

W

– Pustimo te ludorije. Samo još nekoliko sati, a onda počinje tvoja služba.

Pružila mu je papir koji je malo prije čitala Sanda. – Zar me je sreća uistinu prognala? Što mi koristi ako sam na dvoru?

Ne, to neću dopustiti. Poći ću k caru Franji Stjepanu i zamoliti ga neka kod kraljice ishodi tvoj i moj do pust. One kobne noći iskazao sam mu uslugu.

– Neće koristiti. Na dvoru grofa Bathyanyja rekli su mi da car nema nikakva utjecaja.

– Daje ovdje Van Swieten! Ali tko zna kad će se on vratiti iz Italije. Osjećam kao da me ponovno zatvaraju u tamnicu.

Sto sam im skrivio da mi te otimlju? Zagleda se u njenu pojavu stoje sjala ljepotom i mladošću. I protiv njegove volje, najednom iskrsne pred njim jučerašnji razgovor

s groficom Thurn. "Pazite da i vi ne doživite tragediju... Otimat će je..." Nemir se

iznenada probudi. Siniša usklikne: – Da barem nisi... Ali ušuti. – Što si htio reći? – Da barem nisi tako lijepa! Da te nitko ne gleda, nitko ne udvara... – Što to znači, Siniša? – Ti ćeš na dvoru biti izložena pogledima. Sa svih strana obasipat će

te obožavanjem. Reci: hoćeš li uvijek misliti da te nitko na svijetu ne ljubi kao ja.

Zapanjeno je gledala u njegove crne, vrele oči: – Siniša! – Tvoj me glas kori, a ipak ponavljam: nitko te tako ne može ljubiti

kao ja! Nitko, Nero, nitko... Na njezinu dušu pala je magla sjete. – Tebe obilaze neke sumnje? – Nisu to sumnje. To su muke. Ne mogu te imati uza se, svi će te

gledati, svi obožavati. A ovaj put ne smijem se boriti za tebe, ne mogu te otimati – moram se kukavno pokoriti. Ovaj put otimlje mi te kraljica. Shvaćaš li to, Nero?

W

– Shvaćam – odgovori ona zamišljeno, ali odmah klikne kao da se nečemu dosjetila: – Siniša, pala mije na pamet div na misao. Mladi car Josip iskazao mije na svečanosti veoma mnogo pozornosti. Čak prijateljske pažnje. Zamolit ću ga da nas oboje zagovara neka nas kraljica otpusti.

– Car Josip iskazuje ti mnogo pažnje? – upita Siniša. U njegovu glasu zapažala se pritajena ljubomora.

– Da, on je sasvim drukčiji nego ostali. Car Josip je iznimka u šumnoj rijeci dvora gdje nitko ne misli na drugog. Govorio mi je ne kao car, već kao čovjek i otvoreno priznao da gaji prema meni povjerenje. Nije li to za nas sreća? Njemu ću se uteći. Prestolonasljednik je – naći će puta do kraljice.

Šuteći, Siniša je gledao Nerinu ljepotu, a riječi grofice iz uklete kule sve su jače odzvanjale njegovom dušom.

– Siniša, da te nisu smele riječi bavarske svetice? To ne bi bilo dobro. Prvi je uvjet našoj sreći da vjeruješ u mene...

– Vjerujem u tebe, ali moja je sudbina prevrtljiva, strahovito nevjerna...

– Tvoja sudbina sam ja! Dakle, budi miran! Rekla mu je to tako iskreno i toplo, tako čista pogleda da se smirio. Vratila mu se sigurnost, smirila dušu. Zagledao se u njezine tamne oči

sa zamamnim, a opet milim i toplim izražajem. – Oh, Nero, sad kad te imam – tek sada sav dršćem da bih te mogao

izgubiti... Ona se nasmiješi. U tom je smiješku skrivala radost što je Siniša

toliko voli – a opet je htjela da u njemu podrži vjeru i pouzdanje. – Ja sam tvoja, osjećaš li? Osjećao je, a ipak... Sanda dotrči s pismom veselo klikćući: – Doći će! Doći će! – Tko? – zapita Nera. – Pozvali smo u goste grofa Meška i groficu Stanku. Dolaze u Beč, a

mi smo im ponudili da provedu kod nas koju sedmicu. S njima će doći i barun Kukmica!

– Onda dobro napunite svoju smočnicu – reče Siniša.

W

– Imamo svega. Kad dođu Meškovi, sastat ćemo se svi. O, kako će to biti divno!

– Povećava se naša gricka kolonija – nasmiješi se Nera Siniši. – Nećemo se osjećati tako osamljeni...

– Meni nije samotno – reče Sanda – kad je uza me moj muž... Ali Grič je ipak daleko!

Siniša odvrati: – Svuda je Grič gdje je Nera! Pola sata nakon toga odvezao se Siniša sa ženom u Malakoczyjevoj

kočiji put Beča.

OTAC GRANDE.

Sunčano je jutro. Kraljevskim perivojem jure dvorski jahači, sin nadmeštra kneza Khevenhillera i šef dvorske kancelarije grof Koch.

U propisanoj udaljenosti prate kraljicu. Tamnomodri jahaći kostim smanjuje oblinu njezina tijela. Ispod nojevih pera na šeširu spustila se bujna kosa na zatiljak. Sjedi na sedlu čvrsto, prokušanim iskustvom savršene jahačice i ravna uzdama svojeg sivog ljubimca Imperatora. Sama gaje tako okrstila poklonivši mu svoju milost i povjerenje daje svaki dan nosi na daleke i bliže šetnje.

A on je pozorno poput podanika pazio na svaki kret uzda kojima mu je dojavljivala svoje želje i zapovijedi.

Pitomom odanošću jurio je putovima šumovitog dijela perivoja, a onda bi unaprijed usporio svoju trku poznavajući instinktivno mjesta na kojima se zaustavljala kraljica.

Još je svuda pusto, samo se vrtlari spremaju na posao. Kraljica okrene Imperatora natrag u najbržem kasu, a ostali je jahači

slijede. Ispod gustih aleja izađu na čistinu. Imperator se zaustavi. Sjedeći na njegovim leđima, kraljica je promatrala dvor, a pred njim zelene nasade s vodoskocima. U sunčanom jutru pred dvorom stoji čovjek. Dvorani gledaju crnu pojavu što se odrazuje na bjelini dvora kao crni kip, kao simbol neke crne tajne moći.

W

Kraljičine oči istražuju zastrte prozore lijevoga krila na prvom katu dvora. Onda trgne uzde. Imperator pojuri niz nasade i vodoskoke k dvoru.

Crni kip se pomakne. – Vi ste to, oče Grande? Uvijek ste točni. Zamolila sam vas da se

potrudite k meni. Pođite ravno u moj kabinet. On se duboko pokloni. Kraljicu skinuše s konja. Hitro se uspela u

dvor. Za nekoliko časaka primala je referate o državnim poslovima, a onda

pozvala šefa dvorske kancelarije grofa Kocha. – Carevi prozori još su uvijek zastrti – reče ona značajno i doda: –

Cara su opet jučer boljeli bubrezi!... – Car je ove noći preodjeven otišao princezi Šarloti u Beč... – I tamo našao kneginju Vilmu, a ujutro se vratio... Kad god mi javlja

da ga bole bubrezi, znam što to znači! Prošla dva dana tri puta je pitao kneza nadmeštra gdje je grofica Nera, a treći dan vratio se k Vilmi. Nisam smjela grofici dati dopust...

– Čudio sam se stoje Veličanstvo nakon tolikih uspjeha... – Jer se grofica čitavo vrijeme mrštila. Odsad ćemo drukčije. Grofica

Fuchs, Bathyany i vi moje ste osobno ministarstvo, dakle tražim od vas da me upozoravate na stanovite stvari. Da ste mi spomenuli riječ, ne bih grofici dopustila da ode. Danas nastupa. Molim vas da iz moje privatne blagajne uzmete novaca koliko je god potrebno i da grofici Neri opre mite najbiraniju garderobu. Odsad će pratiti mene i cara na svakom koraku. Vi znate u koju mije svrhu grofica potrebna na dvoru, pa vas molim da se brinete o njoj i da je štitite, to više što se protiv nje bune moje kćeri.

– Da, princeze su veoma neprijateljski raspoložene prema njoj, a i čitav je ženski dvor uzbuđen.

– Pa i nemaju drugog zanimanja nego da se uzbuđuju. Želim, grofe, da jednim okom slijedite groficu, a drugim sve što se

oko nje kreće. Svake večeri prisustvujte našoj partiji karata. Tu se pruža prilika da studirate napredak careva inte resa za groficu.

Otvore se vrata kraljičina kabineta, a na pragu se pojavi mlađahno djevojče. Do poda duga suknja nije u skladu s njezinim djetinjim izražajem lica.

W

– Veličanstvo! Majko! – uzbuđeno će ona. – Više ne mogu izdržati. – Stoje, Marija Antonija? – upita kraljica francuski. – Što ne možeš

izdržati? – Taj strahoviti život: da me već u šest sati izvuku iz kreveta, u

sedam sati moram na misu, u osam treba učiti, u devet učiti, u deset učiti, u jedanaest svirati, u dvanaest plesati, popodne propovijedi, čisla i opet učiti. Poludjet ću.

– Basta! Tko ti je dopustio da uđeš? – Ne mogu više. Čitav dan gnjave me i otac Grande i otac Lechner –

ja ću leći u postelju, ja sam bolesna... – Basta! – srdito će kraljica. – Idi! – Ja – ja ne mogu!... Hoću da jašem i da se vozim. Hoću da trčim

perivojem. Djeci čistača kanala ljepše je nego meni. – Osam dana ne smiješ iz sobe! Odlazi! Princeza ljutito udari nožicama, zaplače i povuče se. Kraljica pogleda

grofa Kocha. – Kako to odgajaju Mariju Antoniju? Tek joj je 13 godina, a već hoće

da zapovijeda. Treba izmijeniti njezinu dvorsku meštricu. Ova ne može s njom na kraj.

Ali odmah prekine tu temu i uzme sa stola neki papir. – Grofe, ruska carica opet mi piše o svojoj zakletoj urotnici Nataliji

Jagušinskoj! – Zar je carica nije osudila na Sibir? – Da, ali osuda nije provedena jer je Jagušinska umakla preko

granice. Carica tvrdi daje u tom pomogao naš poslanik u Petrogradu. Valja ga opozvati u Beč i zatvoriti.

– Veličanstvo, on je sigurno nevin i vašem je veličanstvu najvjerniji sluga.

– Ipak ga moramo zatvoriti. Želim ruskoj carici iskazati svaku susretljivost. Vi znate koliko mi je stalo da pridobijem Rusiju za savez protiv mog zakletog neprijatelja Friedricha Pruskog. Moram, dakle, caricu osobno obvezati. Javlja mi da je Jagušinska pobjegla u Austriju i krije se u mojim zemljama.

Evo, gledajte, što mi carica izričito piše:

W

"Kad bi vaše veličanstvo dalo nalog da se Jagušinska potraži i preda mojim oblastima, učinilo bi mi uslugu koju ne bih nikada mogla zaboraviti i dostatno uzvratiti."

Kraljica odloži pismo i pogleda grofa Kocha: – To je jasni izazov na obavezu. Ako joj predamo Jagušinsku, neću

postići savez s Rusijom, ali ću barem steći osobno prijateljstvo njezine vladarice. Upamtite, ovo neću da predam u ruke državne policije. Ona nikad nije dovoljno diskretna, a predaju Jagušinske ruskoj carici ne želim objesiti na veliko zvono.

Iza vratnica kabineta proviri dugi nos grofice Fuchs. – Stoje? – upita kraljica. – Vaše veličanstvo izvoljelo je narediti da otac Grande dođe ravno u

kabinet... – Da, da, samo neka uđe. Nos opet nestane, a na njegovu mjestu pojavi se jezuit. Kraljica je,

međutim, nastavila da grofu Kochu daje naloge. – Želim da Jagušinsku tražite sa svojim pouzdanicima. – Zapovijed vašeg veličanstva bit će izvršena. Samo, mo rao bih o toj

ženi saznati nešto pobliže. Ne znam ni kako iz gleda. – Carica mi javlja da je na bečko poslanstvo poslala čovjeka koji je

osobno pozna. Kad on stigne, pozovite ga k sebi. Time smo za danas svršili.

Grof se povuče, a kraljica pogleda prema vratima. – Oče Grande, priđite bliže. Bit će udovoljeno vrućoj želji

isusovačkog reda. Dobit ćete novi samostan i novu crkvu. Mladi duhovnik sagne glavu na poklon, a onda je opet digne. Iz

blijedog lica rijetke ljepote, ali svetačkog izražaja, gledale su crne oči. Njihova tama potpuno zasjenjuje njegove misli.

– Evo, tu je novac. Predajte ga ocu Pelegriniju neka kupi dvorac Maierhof u blizini Waldburga. Bit ćete, dakle susjedi moje štićenice grofice Thurn. Šumska tišina i pustoš onoga kraja godit će vašoj molitvi i studijama vaše braće. Pedeset tisuća forinti neka je za kupnju dvorca, a za gradnju crkve i preuređenje još toliko. Još danas isplatit će vam novac moj blagajnik.

W

– Vaše veličanstvo želi ponovno dokazati da je premilostivo izvoljelo sagraditi novi hram u slavu Boga, a novu tvrđavu u obranu svog prejasnog prijestolja.

– Svaki dan donosi novi dokaz o vjernosti isusovačkog reda mojoj dinastiji. Drago mi je što ste zadovoljni s mojim novim darom.

– Neka mi vaše veličanstvo dopusti da se u duhu vjernosti previšnjem dvoru brinem i za osobnu sreću vaše previšnje obitelji pa da vaše kraljevsko veličanstvo upozorim na jednu pogibelj.

– Pogibelj! Molim vas, govorite. – Tri su dana kako je čitavo dvoranstvo uzbunila neka ljepotica, a

koja je vašem veličanstvu dodijeljena kao dvorska gospoda. Možda vašem veličanstvu nije poznato da je u svojoj domovini slovila kao pogibeljna vještica i čarobnica?

– Poznato mi je da je krivo optužena i zato sam poništila njezin proces.

– Veličanstvo, to nisam znao, a opet po vjerskoj dužnosti slobodan sam upozoriti vaše veličanstvo da bi ta osoba mora la proći mnoga preslušavanja da se potpuno ustanovi njezina nevinost.

– To je več učinjeno. Istragu je vodio Van Swieten, a brani li su je i njezini duhovnici. Vi tada još niste bili na dvoru, oče Grande. Tome je već gotovo godinu dana.

– U tom slučaju nisam potpuno obaviješten. Ipak, otac Alojzije donio je iz Zagreba vrlo tešku objedu. Kažu da je ta grofica kriva zbog smrti pobožne i kreposne dvorske dame Terke Erdody.

– Otac Alojzije govorio je o tom i meni. Najprije sam po sumnjala, ali ovih dana stekla sam uvjerenje da su i to samo zlobne objede onih koji grofici zavide na ljepoti. Svi su nas krivo izvijestili. Po vašem savjetu, promijenila sam odredbe zakona o vješticama i naredila da u pravosuđu provedu radikalnu reformu i ukinu torturu. No, što se tiče grofice, potpuno se umirite. Učinila sam je svojom službenicom baš zato stoje nevina.

– Duboko se klanjam uvjerenju vašeg veličanstva. Sve sam to spomenuo tek zato što me zabrinjuje bračni mir mnogih dvorana pa i vrlo odličnih ličnosti na dvoru.

W

Marija Terezija prikrivala je pred njim svoj nemir opazivši da je protivnik Nere koju ona tako nužno treba. Naglo prekine svog savjetnika:

– Opet velim – vaše su bojazni neopravdane. Mlada grofica odana je svom mužu, a za članove svoje obitelji ne moram se bojati..

– Znam da je vaša previšnja obitelj prožeta najodabranijim krepostima, a da je njegovo veličanstvo rimski car Josip uzoran suprug, ali njegovo zauzimanje za groficu Neru...

– Josip? Dragi oče, njega zanima samo grofičina duhovi tost. Ta znate da prestolonasljednik bježi od žena i onda kada su lijepe. Privlači ga jedino duh...

– Veličanstvo, znam, ali neka mi vaše veličanstvo ne za mjeri: – moja savjest ne može biti mirna ako vam potpuno ne povjerim svoje misli.

– Dakle, umirite svoju osjetljivu savjest. Ne brinući se za njezin otpor, otac Grande nastavi: – Njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan ispunjen je do dna duše

ljubavlju, udivljenjem i najodanijom vjernošću vašem veličanstvu. Upravo je zato grofičina nametljivost na vrt noj svečanosti izazvala zgražanje, što sigurno vašem veličanstvu nije poznato.

– Nametljivost caru? – upita začuđeno kraljica. – Da, veličanstvo. Pri partiji karata ona je stala nasuprot caru i

izazivala ga svojim pogledom. – Dragi Grande – zaboravi se kraljica – nije li vas na to upozorio koji

znanac kneginje Vilme Auersperg? – Bog mije svjedok da se s kneginjom i njezinim prijatelji ma ne bih

nikad htio susresti, a kamoli da s njima razgovaram. Poznato mi je da je kneginja Vilma pokušavala, dakako uzaludno, pridobiti srce njegovog veličanstva cara Franje Stjepana...

Kraljica nije odgovorila. Činilo joj se da duhovnik prikriva kraljevu nevjeru kako bi sačuvao njezin mir, a ona nikad jezuitu nije povjeravala svoje bračne razmirice.

– Oče Grande, sama sam odredila grofici mjesto nasuprot caru. Sama sam promatrala groficu i vjerujte mi, o njezinu očijukanju izvijestili su vas sasvim krivo. Grofica je bezuvjetno kreposna.

– Lijepo tijelo nikad nije tvrđava kreposti.

W

– Pogledajte portret iz moje mladosti – reče kraljica i po kaže sliku što ju je prikazivala u punoj mladenačkoj ljepoti. – Nije li moja ljepota izdržala sve kušnje?!

Grande se pokloni i prekriži ruke na prsima: – Vaše je veličanstvo uzvišeno nad sve ljudske slabosti...

– Pouzdajte se, dakle, u moje uvjerenje i poznavanje ljudskih duša. Nisam li se s potpunim pravom povjerila članovima vašeg reda, ocu Pelegriniju, Lechneru i vama? Nikad se neću prevariti o svom sudu o vašoj nepokolebljivoj vjernosti, isto kao što se nisam prevarila ni u sudu o grofici. Groficu nikako neću otpustiti jer nemam razloga...

Jezuit je smjerno nastavio: – Vaše je veličanstvo ne mora otpustiti, samo bih se usu dio

savjetovati da dušu mlade grofice povjerite strogoj pažnji dušobrižnika koji će joj pojačati snagu da svoju krepost očuva netaknutom.

– To je drugo – reče kraljica odahnuvši što je time našla kompromis. – Određujem vas da s njom provedete sve pobožnosti. Bdijte nad razvitkom njezinih misli i načela, pazite kakve knjige čita, riječju: ja vam ovu čistu dušu predajem na čuvanje. Čudite se mojoj brizi za nju?

– Neka mi to vaše veličanstvo oprosti. – Oče Grande, sita sam spletkarica i prevejanki. Želim oko sebe

čistoću, pobožnost i krepost. – Razumijem vas, veličanstvo. Želim daje takva i nastojat ću da vam

takvu očuvam. Kraljica je smirila nervozu koja ju je uvijek obuzimala kad je tko

svojim prigovorima htio promijeniti njezine odluke. Otac Grande nije shvatio da je carica završila razgovor.

– Veličanstvo, neka mi se dopusti da vam priopćim nešto vrlo važno o jednoj osobi o kojoj iz državnih interesa vodite mnogo računa.

– Tko je to? – upita ona pažljivije. – Kad je vaše veličanstvo dopustilo da uđem, bio je još prisutan grof

Koch. Protiv svoje volje čuo sam o nekoj Jagušinskoj. Tema je kraljicu očito više zanimala od prijašnje, i ona će živo: – Vi nešto znate o toj ženi? – Pukim slučajem. Jednom sam, nema tome dugo, na ulici susreo

neku djevojčicu koja je ispitivala prolaznike gdje bi mogla naći ispovjednika za jednu bolesnicu. Po svojoj dužnosti pošao sam s

W

djevojčicom. U maloj ulici, na trošnoj postelji ležala je sitna suhonjava žena. Čini se da je u zdravlju bila lijepa. Ispovjedio sam je i ona mi je iskazala tajnu svog života.

– S tom je tajnom povezana Jagušinska? A ne obavezuje li vas ispovjedna tajna na šutnju?

– Veličanstvo, ako tajnost ispovijedi prekršim, u ovom slučaju ostat će moja savjest mirna. Vaše veličanstvo gradi svoju državu na svetoj vjeri i na slavu Božju. Stoga osjećam da me Bog razrješuje zakletve tajnosti. Tajna ove žene ima poslužiti izgradnji vašeg, Bogu ugodnog prijestolja.

– Oče Grande, ako vam savjest ostaje netaknuta – recite mi sve. – Da, savjest je moja potpuno mirna. Dakle, ona mi je žena priznala

da je bila dvorska gospoda ruske carice. Rodom je Poljakinja i katoličke je vjere. Tvrdila je da ruska carica

sjedi na prijestolju ne po zakonu, nego snagom sile i da je bacila u tamnicu zakonitog nasljednika muškog roda.

Zato se ona – dvorska gospoda Jagušinska – združila s tajnim pristašama utamničenog prestolonasljednika. Htjeli su da zbace caricu. Ona je saznala o uroti i nju – dvorsku gospodu – osudila da joj krvnik odreže jezik, a onda je pošalje u Sibir...

– Uistinu! Baš je takva bila osuda protiv Jagušinske – reče kraljica. – Međutim, ona je umakla u Austriju, ravno u Beč.

Oče, je li ta bolesnica bila Natalija Jagušinska? Zar je umrla? – Došao sam za nekoliko dana da vidim je li neobična žena još živa.

Razabrao sam da se oporavila. Kad sam nakon nekoliko tjedana ponovno došao da je vidim –

netragom je nestala. – Glavno daje živa. Očito se krije u mojoj zemlji. Sigurno u Beču. – Lik te žene čvrsto mi se utisnuo u pamćenje i daje gdje primijetim,

odmah bih je prepoznao. – Izvrsno! Recite kako izgleda. To će nam poslužiti u istrazi. – Njezina pojava nikoga ne bi mogla uvjeriti da se u njoj krije

urotnica: mala je, nježna stasa, svijetloplave kose, oči su joj plave, čovjek bi mislio – čista nevinost.

W

– Dakle, malena, plavuša sa svijetlomodrim očima. Ni malo markantna vanjština. Bit će je teško opaziti. Javite to grofu Kochu. Molim vas pomozite mu u potrazi. Zadužit ćete me.

– S najvećom požrtvovnošću pomoći ću grofu da potraži Jagušinsku. Ne zaslužuje daje vaše veličanstvo zaštićuje. Izdajica je svoje vladarice. Makar bila i krivovjerka, ipak je vladarica.

– Da, da! Tražim veze s Rusijom – sa zemljom krive vjere. Potrebna mi je veza da uzdržim bedem katoličke crkve i svoju

dinastiju. Zato želim pronaći Jagušinsku i predati je ruskoj carici. – Bog će vam pomoći, vaše veličanstvo. – Sasvim je suvišno da ponavljam svoje priznanje vašem redu. Znam

koliko dugujem isusovcima. Oni su očuvali vjernost mojih podanika za čitavog mog vladanja. Po vašem na učavanju narodi su upoznali sreću koju im donosi slijepa i pokorna poslušnost mojoj dinastiji. Vaša su naučavanja moja druga državna vojska.

– A ipak je žele razjuriti! – Mislite na pokušaj da jezuite odstrane s učenjačkih sto lica? To su

buntovne misli nekih mladih luđaka kojima je Voltaire zapalio mozak. Tim bolesnicima potrebna je liječnička pomoć. Pas je vjeran dok je zdrav. Kad pobijesni, grize. I zato ga valja ustrijeliti čim isplazi jezik. U svojoj državi ne trpim bijesnih pasa. Zabranila sam Voltaireova djela.

– A ipak se njegova djela kriomice čitaju čak i na dvoru. – Na mom dvoru? – zapanji se kraljica i porumeni. – Recite mi radilo

se o bilo kom. – Molim vaše veličanstvo toga me odriješite. – Recite ime onoga koji čita Voltairea. Zapovijedam vam! – Kad veličanstvo zapovijeda, dužan sam izvijestiti. Ispovjednik

njegova veličanstva mladog cara i prestolonasljednika Josipa veli da je na carevu stolu vidio Voltairea.

– Moj sin Josip? To bi bila strašna ironija, oče. Ne, ne mogu vjerovati. Moj sin, prestolonasljednik, da je uskočio u društvo modernih fantasta? To bi značilo slom čitavog mog života, svih žrtava što sam ih pridonijela dinastiji.

– Vaše veličanstvo, to bi značilo da će se jednog dana srušiti sve što ste sagradili.

W

– To su katastrofalna proročanstva, oče Grande. Već me dugo zabrinjuje Josipova povučena ćud. Krije se od mene, od svoje žene, od svojih sestara i braće – od čitavog dvora.

Prolazi kraj nas poput tuđinca. Mnogo me zabrinjava i muči, oče Grande, vrlo mnogo. Ipak, da je sljedbenik tih vratolomnih novotarija – to bi bila krajnja bjesomučnost sudbine!

Gdje bi on pokupio takva učila? Gdje? – Možda na njega loše djeluje barun Rosenberg čiji su pređi bili

Zidovi. Dao Bog da se njegov ispovjednik prevario. Kad bi budući vladar padao u ruke onih koji ruše sve što je vaše

veličanstvo Božjom pomoći sagradilo, to bi značilo propast u koju upada i Portugal. Tamo se sve drma baš zbog toga što su narušili vjeru u Boga. Odanle se spremaju protiv nas. Čak u najkršćanskijoj Španjolskoj dižu se protiv našeg svetog reda, tako i u Parmi, pa i samoj Francuskoj.

– Sve mije to poznato, i ja to ne razumijem. – Sam đavo pogoduje bjesomučnim luđacima kad dinasti je tih

zemalja ne vide da progonstvo našeg reda prouzrokuje lomljavu njihovih prijestolja.

– Muški vladari skloniji su zavodnicima i filozofima Voltaireova kova nego Marija Terezija, i zato sam odlučila tim jadnim vladarima priteći u pomoć. Oženit ću njihove prestolonasljednike svojim kćerima. Na taj način sve ću ih povući u frontu protiv protestanta Friedricha Pruskog. U njihovim vlastitim zemljama spasit ću s pomoću svojih kćeri unutrašnji mir i postaviti sve države na čvrste temelje svete vjere.

Otac Grande podigne ruke k nebu i usklikne s patosom: – O, Veliki, Svemogući, samo si ti mogao stvoriti ovu veli činu

vladalačkih mudrosti... Tada spusti ruke i prekriži ih na prsima: – Molit ću Boga da pomogne vašem veličanstvu među kreposnim

princezama izabrati one koje će ostvariti velike ideje vašeg veličanstva. – Mislim da su sve moje kćeri odgojene u tom duhu. – Veličanstvo, jedino se princeza Elizabeta otuđila pobožnosti u kojoj

je nekad bila uzor. – To je samo u prvim danima njezine nesreće. Bila je tako lijepa, a

sirotoj su crne kozice razorile svaku nadu u budućnost. Samo je očajna i

W

zato oponira. Kad se smiri, vratit će nam se. A sada, do viđenja na molitvi!

Kraljica pozvoni i naredi grofici Fuchs da odmah pozove prestolonasljednika.

Grande je izašao u predsoblje gdje je stajao duhovnik prosijede kose, obučen u crnu mantiju. Dugi crni ogrtač vukao se po sagu. U sobi su bili samo njih dvojica. Grande priđe prosijedom jezuitu i šapne mu:

– Pelegrini, ne možemo pomoći kneginji Vilmi. Kraljica neće otpustiti groficu.

– Vilma bjesni. – Kraljica se grčevito drži te grofice – svakako ima s njom neku

posebnu namjeru. Što – to nisam nikako mogao iz mamiti iz kraljičinih riječi. Uporno taji.

– Velika je opasnost da se car Franjo Stjepan zaljubi u groficu i otkine od Vilme. Time bismo mi vrlo mnogo izgubili.

– Pelegrini, uzalud je svaki juriš na kraljicu. Vi znate – ima stvari u kojima ona ne popušta. Ipak sam lukavo izvojštio nadzor nad groficom. Carica mi je naredila da budem dušobrižnik grofice Nere.

– O, vrlo dobro, vrlo spretno. Valja držati barem jedne uzde. A stoje carica rekla o Voltaireu kod cara Josipa?

– Zbog toga je izvan sebe. Josipu je lako iskopati vučju jamu. Tiho. Dolazi.

Mladi car Josip ude u predsoblje. Jezuiti se sagnuše na duboki poklon.

Josipov pogled preleti po njima i smrkne se. Jezuiti izađu iz predsoblja. Car Josip uđe k majci i poljubi joj ruku. Ona ga bez uvoda oslovi ne

skinuvši oči sa svojeg posla: – Nisam zadovoljna s tobom. U četvrtak opet nisi bio na ispovijedi. – Neka mi vaše veličanstvo oprosti, boljela me glava. – Uvijek te boli glava kad treba da prednjačiš dvoru dobrim

primjerom. Već o tome govorkaju i dvorani. – Nečim moraju zabaviti svoje mudre glave. – Opet cinizam. Ili šutiš, ili sipaš ugrize. Tako nećeš steći prijatelja! – Vladar nema prijatelja, već samo udvarača i puzavaca koji

njegovom milošću lihvare državu.

W

– Takvi se grupiraju oko tebe – ljutito će kraljica. – Još nisam vladar. – A, čini se, teško čekaš da se maknem... – Vaše mi veličanstvo čini krivo. Ništa me u životu ne ispunjava

takvim strahom kao jedina pomisao da bih morao životom vući težinu od mnogo funti – što važu kruna i žezlo.

Volio bih dati svoj život – da produžim vaš. – Zašto se toliko otuđuješ meni i dvoru? – Nisam kriv što mi Bog nije poklonio temperament vašeg

veličanstva. – Ne, Josipe, nije to temperament. Okružuješ se ljudima koji tvoju

dušu truju fantastičnim novotarijama. Ruše u tebi dobra načela. Tvoja povučenost samo je protest protiv duha moje vladavine. Uvlačiš se u sebe, filozofiraš, buniš se – da! Buniš se jer su te inficirale knjige krivih nauka. Ti čitaš Voltairea!

– Učinio sam krivo našim dvoranima kad sam mislio da samo govorkaju. Oni ipak i nešto rade: špijuniraju i pri sluškuju...

– Odgovor nedostojan mog nasljednika. – Već sam rekao: bio bih sretan kad bi me vaše veličanstvo

oslobodilo te zagonetne budućnosti. – Josipe, tvoja je duša otrovana. Moraš se obratiti. Odstrani iz tvoje

blizine one koji te inficiraju. Prvi je Voltaire, drugi Rosenberg. Ovaj se uvukao k tebi u vučjoj koži. On je Židov.

– Njegov je otac austrijski barun. – Pradjedovi su mu bili Židovi. O tom šapću i na univerzi. – Ne znam tko je prije mene bio u audijenciji kod vašeg veličanstva.

Svakako je imao sreću. Moja majka priklonila je uho njegovim klevetama i denuncijacijama.

– Znaš tko je bio kod mene. Vidio si tko je izašao. – Da ga i nisam vidio, po nepovjerenju vašeg veličanstva prepoznao

bih đavole koji pod svetom mantijom kopaju jaz između mene i vas. – Josipe! – vikne kraljica. – Zabranjujem ti da ovako govoriš. Ti si

bolestan, opsjednut razornom magijom. Čitav život žrtvovala sam dinastiji, a ti kaniš svoj život posvetiti nje zinu pokapanju.

– Čime? – Buntovnik si. Osvijesti se. Isusovci su stupovi našeg prije stolja.

W

– Truli, crni... – To vele tvoji krivovjerni filozofi. – A Portugal? Najpobožnija država buni se protiv crnih mantija.

Jezuiti gone prosvjetu koja se buni u mraku njihove laži. – Dakle, dotle si dospio? Jao meni! Zar ne vidiš da su Voltaire i sve

njegove pristaše crvi koji su počeli podgrizavati prijestolja? Ako ih ne zgaziš, istočit će ti prijestolje. A onda?

Što onda? – Postat ću poljodjelac. To je manje odgovoran zanat od kraljevanja... – Josipe, ti si izdajnik – moj i moje dinastije! – Pala je velika riječ, veličanstvo. Netko je ovdje uistinu izdajica: ja –

ili crnomantijaši. Riječi koje je sada izrekla kraljica naređuju prestolonasljedniku da istupi iz defenzive.

Veličanstvo! Dokazat ću vam da su crnomantijaši štakori koji proždiru vašu uzvišenu vladalačku mudrost, oni lihvare i vas i narod svojom lažnom privrženošću. Od ovog časa više neću sjediti skrštenih ruku.

– Sto time hoćeš reći? – Da ću tražiti dokaze i osloboditi vaše veličanstvo ove crne izdaje. – Ako dirneš u isusovce, uzdrmat ćeš moje prijestolje. To je

veleizdaja! – Majko! – Nisi zavrijedio da me nazoveš tim imenom. – Veličanstvo, ja ću sa sebe zbrisati ljagu veleizdaje – za to dajem

svoju riječ i glavu! Josip se lako pokloni i naglo izađe iz kraljičina kabineta. Smućenim pogledom gledala je Marija Terezija za njim, podbočila

glavu, zamislila se načas, a onda pozvoni i naredi grofici Fuchs da odmah pozove oca Grandea.

Opet je ušao isusovac i čekao da ga kraljica oslovi. – Ja sam najnesretnija majka na svijetu, oče Grande. Car je priznao da

čita Voltairea i da se s njim slaže. – Teška pogibelj lebdi nad vašim veličanstvom. – Ali prestolonasljednika bismo mogli spasiti. Valja naći nekoga tko

bi ga nadzirao. Takva bi osoba morala posjedovati njegovo i moje

W

povjerenje. Ali takvoga nećemo naći u čitavoj državi. Nijedan od mojih prijatelja ne uživa njegovo povjerenje.

– Ipak, veličanstvo, ima takva osoba. – Onda ste otkrili kontinent na oceanu. Tko je ta osoba? – Veličanstvo, čitavom je dvoru još danas na ustima čuđenje da mladi

car pokazuje neobičan interes i sklonost prema grofici Neri... – Grande! Ovo je zaista otkriće. Grandiozna misao! Grofica je naša nada. Jest... Ona će biti naš tajni eksponent. Svakog dana slat ću je Josipovoj ženi da tobože zabavlja nju. Izvrsno! Nera, žena, još će lakše nadzirati njegove ideje, korake i

čine. – Veličanstvo, zar bi se prestolonasljednik smio odvažiti na takve

čine? To bi bilo tako strahovito da gotovo isključujem svaku mogućnost takve pretpostavke – govorio je Grande dobro hinjenim uvjerenjem.

– Ipak je tako! – Veličanstvo, to je nemoguće! Samo vladar ima pravo poduzimati

neke čine. Kad bi prestolonasljednik štogod poduzeo protiv volje vašeg veličanstva, značilo bi to da prisvaja vladarska prava još za života vladara. Ne, ne vjerujem da bi mladi car pošao putem koji bi značio neku vrst urote. Ne, ne – nikako!

Riječ urota još više porazi kraljicu. Raširila je oči i uprla ih u isusovca. Vidljivo je se hvatala sumnja. Grande reče pojačanim glasom:

– I opet velim – ne mogu vjerovati. Ako je mladi car i zagrezao u kaljužu novih ideja, očito ga još nisu toliko pokvarile da bi vodio akciju protiv duha vašeg veličanstva, protiv svoje Bogom nadahnute majke. Ne, krv španjolske dinastije nije mogla unijeti toliko svoje podmuklosti u prestolonasljednikove žile.

– Krv španjolske dinastije? – zapita kraljica. – Govorite jasnije. Jasnije.

– Veličanstvo – smete se on – oprostite, u svojoj velikoj brizi govorio sam odviše – tek sam nabacio...

– Zapovijedam vam da mi kažete što ste to nabacili. Ili sam se prevarila u svom uvjerenju da ste mi iskreni?

– Kad vaše veličanstvo traži, reći ću vam sve. Vašem veličanstvu sigurno je poznato da je Maksimilijan Habsburški oženio vojvotkinju

W

španjolske dinastije Johannu. U toj španjolskoj dinastiji bilo je vrlo mnogo zločinačkih pokušaja.

Tako je sin htio s prijestolja zbaciti oca, a zna se da su Karlo II. i Filip II. htjeli otrovati svoju rođenu braću.

– Svemogući! To mi nikad nisu rekli. Kako su me učili po vijest? – Ovakve teške tajne ne predaju učitelji kraljevskim učenicima. Spustila je glavu: – Da se u Josipu ne javlja krv njegovih predaka? – Usrdno molim vaše veličanstvo – ne mislite o tom. To nije moguće. Nadam se da krv vašeg sina nije zaražena. Njegova duša još ipak nije propala. – Moj Bog me ostavlja... – Bog ne ostavlja vaše veličanstvo. On koji je prokušao snagu vaše

mudre slavne vladavine na bojnom polju hoće tek da je iskuša i u unutrašnjoj vladavini.

"Bilo bi mi draže kad bih bila pošteđena tih kušnji", pomisli u sebi kraljica, a pritom pogleda isusovca. Bojeći se da ne pročita njezinu opaku misao, reče:

– Neka, dakle, bude volja Božja! Pokoravam se toj kušnji. – Eto, Svevišnji vam šalje na prvom koraku borbe sa zalutalim

nasljednikom prijestolja sigurnu pomoć. Nije li upravo čudo što je zalutali car Josip pokazao toliku sklonost prema grofici Neri koju ste odabrali svojom pouzdanicom? On koji prezire žene! A nije li opet ruka Svevišnjeg upravljala voljom vašeg veličanstva kad se čas prije oduprla mom savjetu da groficu odstrani iz dvora? Nije li sam Bog vašem veličanstvu poslao zamisao da svojom dvorskom gospodom učini ženu koja je na prvi mah tako osvojila mladog cara? Veličanstvo zna da car Josip ne pokazuje nikakav interes ni prema kome na dvoru, pa ni prema članovima previšnje obitelji – a kažu mi daje s groficom živo raspravljao i s njom šetao, prekršivši sve dvorske propise.

– Da, to je istina. – Sve to pokazuje da Svevišnji čini čuda. U času kad se

prestolonasljednik sprema na neke čine koji su mi, doduše, nepoznati, ali ih vaše veličanstvo spominje, grofica će biti anđeo čuvar prestolonasljednikove duše. Ona će pronaći ključ tajni cara Josipa i otvoriti ih vašem veličanstvu.

W

"Bože, ti si uistinu sve tako učinio!" uzdahne ona. "Možda se Vilma samo zato pojavila u mojem životu da groficu Neru uzmem na dvor?"

Ona glasno reče: – Oče Grande, opet sam hrabra. Sad mi pada na um: Josip je već tada

kad su optužili groficu bio njome opčaran. Saznala sam koliko je Josip nastojao da groficu spasi s lomače. Božji

su putovi nedokučivi. Uistinu, Bog mije poslao tu ženu. Primam Božji dar i koristit ću se njime. A sad na posao.

Vi ćete s groficom svaki dan održavati pobožnosti, a pritom je oprezno odgajati i upućivati kako će nam odavati svaki korak, svaki čin i načela Josipova. Ali nikako ne treba nasluti ti pravu istinu. To bi mi bilo najdraže. Barem zasad ne smije znati – daje naš špijun.

– Veličanstvo, savjesno ću izvršiti vašu zapovijed. Carica mu pruži ruku na cjelov i reče: – Mi smo, dakle, sklopili savez. – Božjom voljom i po mudrosti vašeg veličanstva – za očuvanje

najveće dinastije svijeta.

LJUBAV PRINCA LEOPOLDA.

Drugog dana Nera je nastupila u svoju službu. Odmah poslijepodne kraljica je pozove u svoj kabinet.

– Dijete moje, pouzdajem se u vašu čistu i poštenu dušu. Smatram vas svojom najvjernijom pouzdanicom. Što čujete i vidite u mojim odajama, što god se događa oko mene, smatrajte svetom tajnom. Ne trpim špijune i doušnike. Ako bi se u mojoj okolini događalo nešto protiv mene, a ne biste me obavijestili, smatrala bih takav postupak nezahvalnim neprijateljstvom. Istina je, carica Marija Terezija ima na dvoru samo prijatelje i vjerne pouzdanike. Ipak moglo bi se dogoditi da se nade i koji izdajica, ali on ne bi mogao naći sudionika u vašoj šutnji. Dijete moje, nadam se da ću u vama i u vašem mužu naći najvjernije podanike. Zar ne, lijepo moje dijete?

– Moj muž i ja spremni smo za vaše veličanstvo dati i život – reče Nera ganuta toplinom kojom je kraljica govorila i pri tom gladila po bujnoj lijepoj kosi.

W

– Vaš je muž nastupio svoju službu u gardi? – Jutros. – Sad je, dakle, sve u redu. Budite veseli, vedri, zabavljaj te mi

princeze, cara Franju Stjepana, cara Josipa i njegovu sirotu ženu. Svi su oni željni topline iskrene i vjerne duše.

Po vama će moja obitelj opet odahnuti od spletkarskih namiguša, a ja ću vas smatrati više svojom kćeri nego dvorskom damom. I – ne bojte se. Pobrinut ću se i za to da vam uza svu službu ne uzmanjka užitak vaše bračne sreće. O tom ću i te kako voditi računa.

Nera usrdno poljubi kraljici ruku. Osjećala je da se neće lako osloboditi dvorske službe. Ipak, posve je smiri sklonost što su je u ovom trenu odavale kraljičine riječi i njeno obećanje.

– Sad ćemo izjahati daleko, inkognito, u plemićkim odi jelima. Osim Kocha i njegovih ljudi pratit ćete me samo vi.

Ekspedicija je tajna. Ne želim da mi smetaju dosadni prolaznici. – Smatram svetom tajnom sve što mi vaše veličanstvo naredi. Cestom od Schonbrunna prema Beču jahala je povorka plemića sa

dvije dame. Marija Terezija gusto se zastrla koprenom. Uz nju jaše Nera, a s

druge strane grof Koch. S obje strane okružili su ih ostali konjanici. Za pola sata stigli su k maloj krčmi "Divlja patka". Na cesti je stajao mladić u građanskom odijelu i kao daje očekivao

povorku. – Evo ga, to je barun Nemy! – reče Koch i da mladiću znak da se približi.

– Leopold je u krčmi? – upita kraljica. – Da, veličanstvo. – Što ste saznali o toj pustolovini? – Vaše veličanstvo, njegovo visočanstvo stiglo je prije pola sata. Ona

je došla nešto poslije. Princ je odjeven u šumarsko odijelo, predstavlja se krčmaru i djevojci kao nadšumar Leo pold Scholler. Tu se sastaju jedanput tjedno.

– Odakle je ta djevojka? – Bečanka je. – Dobrog staleža? – Građanka. – Recite krčmaru neka svog mladog gosta zovne iz krčme.

W

Dotle je kraljica sišla s konja, prešla mostić i zaustavila se iza stabla. Nera je po vladaričinoj želji pošla s njom, samo joj je vladarica

naredila da bude podalje. Iz krčme izađe mladić. Njegovo lice pokazuje da je zaprepašten.

Debele habzburške usne otvorile se, a sive oči gledaju kraljicu s neugodnim iznenađenjem.

– Bon jour, gospodine nadšumaru! Ne biste li došli malo bliže? – ironično će carica.

Prišao je posve blizu. – Nisam se nadala da ću biti prisiljena tražiti svog sina po krčmama

gdje se sastaje s djevojčurama. – Veličanstvo, oprostite – šapne on ponizno – ona nije djevojčura... – Stidi se! Takve nedostojne pustolovine! – Veličanstvo, majko – nemam žene, slobodan sam, ipak sam prestar

da živim kao dječak u seminaru. – I zato treba da se kriješ po krčmama? Tko ti je dopustio da imaš

ljubavnicu? – Ona mi nije ljubavnica. – Nije? A što ti je? Leopolde, što to znači? – Razumijem čega se boji moja uzvišena majka. Ne, nisam zaboravio

što dugujem svom visokom položaju. Nikad mi nije pala na um misao da se možda vežem građankom. Oženit ću princezu koju će mi dodijeliti mudrost moje majke. Ali Mimi – ona će biti moja ljubavnica jer mi je draga. Moram je tek posve osvojiti.

Marija Terezija trgne obrvama: – Mimi? Tko je to? – Kći kovača lijesova Tome Wolfa. Nera je čula kraljičine preglasne riječi i opazila da se njezino visoko

čelo naboralo. Carica žvigne jahaćim bičem i odluči: – Hoću daje vidim. – Majko, pozvat ću je, ali molim vas, ne činite ništa zla. Ne recite joj

ništa, ona i ne zna tko sam. – Gle, moj je sin lukav kavalir! Dakle, ne zna? To bolje... Neću daje zovem ovamo, idem sama, tako čuje bar zateći

nepripravljenu. Grofice, slijedite me. Kraljica pođe prema krčmi. Nera joj otvori vrata.

W

Na klupi pod policom punom tanjura i vrčića sjedila je mlada djevojka u građanskoj haljini od modre tkanine. Smeđa bujna kosa pokrivena je modrom kapom. Bjeloputo lice odaje plemenitost. Usne, nešto ispupčane, rumene su poput trešnje. Neobično crne oči sjaje južnjačkom vatrom.

Djevojka plaho pogleda otmjenu stranu gospodu stoje unišla i promatrala je čudnim prodornim pogledom.

Nera je ušla za vladaricom i ostala na pragu krčme. – Ti si Mimi Wolf? – zapita kraljica. Mlada se djevojka prepala. – Ako ti je savjest čista, odgovori: ti si Mirni Wolf? – Jesam. – Ne stidiš li se sastajati ovdje s tim mladićem? Stidljivo je oborila oči i odvratila: – On će mi biti muž. Marija Terezija porumeni do čela, nervozno trgne bičem, a mlada se

djevojka stisnu u kut. Nera je promatrala djevojku. Njezine crne oči i plemenito lice na

nekog su je podsjećale, ali nije bila načisto na koga. – Zna li za ove sastanke tvoja majka? – upita carica. – Nikad je nisam poznavala. Nastala je šutnja. Marija Terezija promatrala je djevojku oštrim

pogledom. – Znaš li tko je mladić s kojim se sastaješ? – Sinje plemenita roda, ali on me neće ostaviti ni ako mu roditelji ne

dopuste da me uzme. – Možda sve to laže? – Ne laže. – Poznam ga bolje od tebe. – Vaša milost pozna? – Da, on mije nećak... Djevojka protrne i ponovno sva problijedi: – Vaša milosti, molim vas, ne ljutite se – ja nesretna djevojka ljubim

ga u poštenju... – Nikad te neće uzeti.

W

– Vjerujem mu jer mije prisegao i od mene zatražio da ne uzmem drugoga.

Kraljica se okrene k prozorčiću. Nera razabere da je njezinim licem preletjela sjenka zlovolje i nekog zaprepaštenja. Dugo je ostala ovako. Napokon se ponovno okrenula djevojci:

– Ostavi ga ako ti je draga tvoja čast. Učinit će te ljubavnicom, nikad ženom. Upamti što sam ti rekla: Čuvaj svoju djevojačku čast! Ostavi ga, on te prevario. Grdno prevario. To neka ti je opomena. Ona se okrene, izađe iz krčme i približi se svom sinu:

– Napustit ćeš ovu djevojku! – Zašto majko? – Ja to zapovijedam. – Zašto mi kradete ljubavnicu? Poznam kraljeviće, kraljeve – i careve

koji imaju svoje ljubavnice... Osjećala je da nišani na vlastitog oca i odgovori ljutito:

– Stidi se zbog te isprike. Lagao si djevojci da ćeš je uzeti. – Drukčije je ne bih mogao pridobiti da bude moja. – Ona ne smije biti tvoja! – Ali, majko, ta neznatna djevojka ne može nikome smetati! – Meni smeta. – Ne razumijem to, majko. Uzet ću koga mi odredite. Čemu, dakle sve to? – Drski derane! Zar da ti ja još dajem razjašnjenja? – Ali, majko... – Basta! Rekoh. Uzmi konja. Čekamo te na cesti. Dalje nije protuslovio. Otišao je iza krčme da uzme konja. Kraljica se

obrati Neri. – Vidite, grofice, kakve me brige taru. Mladi princ hoće da zavede

sirotu djevojku. Možda će ona poslušati moj savjet i sama se od njega odvratiti. Lijepa je, sirotica mala. Nešto je neobično u nje, zar ne?

– Opazila sam. – Što ste opazili? – Kao daje neki južnjački tip, nimalo njemački. – Jest, to sam i ja primijetila. Oči su joj sasvim južnjačke i put lica,

čitav izražaj uopće. Sve mi se čini kao da nalikuje na nekoga koga poznajem, ali se ne mogu dosjetiti.

W

– Ni ja se ne bih mogla dosjetiti na koga nalikuje – odgovori Nera. – I vi ste pronašli daje nekom slična? – Jest, veličanstvo. Kao da sam u svom kraju vidjela slično lice. – Možda – reče kraljica, okrene joj leda i prijeđe preko mosta. Koch primijeti da je carica neobično uzbuđena, ali da to nastoji

prikriti. Grof pode za njom. Pošto je dugo šutjela gledajući preda se, okrene se Kochu:

– Grofe, vi ćete iz Beča odmah pozvati oca Pelegrinija. Popeli su se na konje. Dotle je Leopold krčmaru izdao nalog da mu odriješi konja i straga se

ponovno ušuljao u gostionicu. Našao je djevojku u suzama. – Što ti je rekla dama? – Da me nikad nećeš oženiti, da me varaš. Ona je tvoja tetka. Sve je

svršeno. Neću više doći! – Mimi, ona to veli samo da te odvrati od mene. Iduće nedjelje opet

te čekam. – Ja sam poštena djevojka. Reci mi što je s nama? – Čuj, mala Mimi, ti ćeš biti moja. Ja to hoću. – Samo pred oltarom! – Ne boj se. Naći ću put do oltara – reče mladić smeten i prilično

otegnutim glasom pazeći na prozor. Vani se na cesti razabirala pratnja Marije Terezije.

– Kad ćeš naći taj put? – Možda za koji dan, možda za mjesec ili – godinu. Hoćeš li me

čekati? – Rekla sam ti: otac želi da se udam za njegovog nećaka Marka.

Došao je iz Hrvatske. Otac me kani poslati s njim tamo, u nepoznatu zemlju.

– Budi pametna i odgađaj udaju kao i dosad. – Ako ocu dodija, udat će me i poslati u Hrvatsku. – Sad moram poći, tako želi tetka. Znaj, draga Mimi, mislit ću samo o

tom kako da se što prije vjenčamo. A onda ću ti sve reći. Opet ćemo se sastati – samo ne ovdje. Još ne znam gdje, mislit ću i poslati ti poruku. Učinit ću sve što god želiš.

Mimi, ne udaj se, bit ćeš moja. – Pred oltarom?

W

– Nikako drukčije – usklikne on kao da se nečemu dosjetio. – Čekaj poruku! Reci hoćeš li?

– U poštenju hoću. I on je zagrli, makar se ona otimala, poljubi je u lice i otrči iz krčme.

Sjedne na konja i u kraljičinoj se pratnji vrati u Schonbrunn. Mirnije s prozorčića gledala otmjenu gospodu koja su pratila damu.

Ni u snu nije slutila da su to dvorski ljudi. Nikad nije vidjela kraljicu iz blizine i ne bi je nikad prepoznala u običnom plemićkom odijelu s gustom koprenom na licu.

"Kakvu strašnu tetku ima Leopold!" šaptala je u sebi. "Govori kao pandur. A on je tako blag... Rekao mi je da će nešto smisliti i poslati mi poruku. Možda ipak snuje da se kriomice vjenčamo!"

U toj nadi pošla je cestom prema gradu. Poslijepodne dovezao se u kraljevski dvor ravnatelj odgajališta djece

u Terazijanumu. Lakaji su se štrcali oko njegove snažne pojave. Iz crne mantije

uzdigla se prosijeda glava produženog suhog lica i snažnog nosa. Ispod širokog šešira vire svijetle male zlobne oči.

S izražajem dubokog počitanja ude u kraljičin kabinet. Ona ga dočeka s intimnom prijaznošću – pruži mu ruku na cjelov i ponudi mu da sjedne u modri naslonjač posve blizu stola.

– Oče Pelegrini – počne ona nakon formalnog pitanja o njegovu zdravlju i o plemićkom odgajalištu – moj sin Leopold zagledao se u kćer dvorskog kovača lijesova Wolfa.

Prijeti opasnost da se ludi mladić kriomice oženi s djevojkom. – Svemogući ga očuvao od takve zablude. – Svemogući nas opominje da ne čekamo skrštenih ruku samo na

njegovu pomoć već da i sami pomognemo. Pelegrini, u interesu je dinastije da se djevojka odstrani iz njegove blizine. Ovu zadaću želim povjeriti vama.

– Vaše veličanstvo svojom željom pruža mi mogućnost da mu se odužim za tolika iskazana dobročinstva. Čekam zapovijedi.

– Treba je pod nekom izlikom otpremiti u samostan. Vi poznate mnoge nadstojnice. Povjerite im djevojku neka je za rede i nikad ne puste iz samostana. Ali stvar je hitna. Djevojka se više ne smije sastati s

W

Leopoldom. Njihov je odnos sada još nevin, ali za koji dan ona će postati njegova ljubavnica.

– Vaše veličanstvo, ako mu i postane ljubavnica, neće se s njom vjenčati...

– Neću da mu bude ljubavnica. Ona je čista, dobra duša – moja je dužnost da od nje otklonim propast. Leopold joj se predstavio kao nadšumar Scholler i obećao joj ženidbu. Mimi mora u samostan. Njezin otac ne smije saznati gdje mu je kći jer bi mi zanovijetao. Sve to valja izvesti spretno i diskretno.

– Izvršit ću kako želi vaše veličanstvo. – Recite mi kako da vam zahvalim na usluzi. – Za sebe ne tražim ništa. Moja je nagrada u tome što smijem služiti

vašem veličanstvu. Molim samo zaštitu za moje progonjene drugove koje tjeraju iz Portugala.

– Evo vam doznačnice. Neka vam isplate 20.000 forinti za pripomoć vašoj braći. Kad izvedete ono što od vas tražim, is platit ću vam još dvostruku svotu.

– Velikoj milosti vašeg veličanstva dugujemo zahvalnost do smrti. Sestra mi je nadstojnica u samostanu Wurzendorf.

Sve ću s njom urediti. Djevojka neće nikad više izaći u svijet. – I nitko ne smije za nju saznati bar dotle dok je Leopold posve ne

zaboravi. Imate li već plan? – Još ga nemam. – Onda poslušajte moj... Pojavi se grofica Fuchs. Kraljica primi njezin izvještaj, a onda povede

oca Pelegrinija u svoj privatni kabinet da ondje s njim razgovara nesmetano od dvorskih dužnosti.

Iza bečkog dvorskog perivoja, na samotnoj cesti što ga je odvajala od šumice, stoji zatvorena kočija. U njoj sjedi Pelegrini. Velike tanke usne, nabrane su. Male oči gledaju mrko. Uza nj sjedi mladić u šumarskom odijelu.

– Prevarila te. Valjda si glupo govorio pa je posumnjala – srdi se on. – Točno sam odigrao svoju ulogu. Počekao sam je kad je izašla iz

kuće u dvorište. Čim je opazila moju šumarsku odoru, odmah je pozorno gledala u mene. Sama je prišla k ogradi i zapitala me što hoću. Rekao sam bez okolišanja: "Šalje me Leopold Scholler." Krv joj je poletjela u

W

lice. Oprezno se obazrela na kuću i poslala me iza ograde prema šumici da je tamo čekam. Za kratko je vrijeme dobrzala i uzbuđeno me pitala: "Leopold mi šalje poruku?" "Da", odgovorio sam, "odlučio je da se kriomice vjenčate." "Gdje i kada", pitala je tako hitro da sam jedva dospio odgovoriti: "Još danas – noću!" Malo se zamislila i upitala: "Kako da se izvučem iz kuće?" Savjetovao sam da kaže ocu kako je njezina prijateljica smrtno oboljela i poručila da dođe k njoj. "Kamo?" upitala je, a ja hitro nadovežem: "Leopold vas čeka u svom dvorcu na Dunavu. Tamo je već sve spremno za vjenčanje. Ako imate odvažnosti, još ove noći bit ćete mu žena." Usplahirila se po put glupe guske. Kako su sve zaljubljene djevojke glupe!

– Ni ti nisi ništa pametniji. Morao sije čekati. – Htio sam, ali me ona od toga odvraćala jer bi me mogli primijetiti

njezin otac i bratić. Stari je već jednom čuo da su je vidjeli s nekakvim mladićem u šumarskoj odori pa je za branio da govori bilo s kakvim muškarcem.

Pelegrini pogleda na prozor kočije. – Ipak je nema. Moraš opet k njoj. – Čemu? Upozorila me da će možda nešto zakasniti. Obećala je da će

sigurno doći. Ne znate vi stoje zaljubljena djevojka. Pričekajmo. Čekali su još pola sata, a onda se mladić digne: – Eto, gledajte tamo prečacem kroz šumu. Vidite li? Dolazi žensko

biće. Ona je. Jest, ona! Pelegrini pogleda. Uvjerivši se da puteljkom kroz šumu dolazi žena,

povuče se u dubinu kočije. Mimi se približavala hitrim koracima. Obukla je svečanu haljinicu,

najsvečaniju što je imala u svojoj garderobi. U ruci je nosila svežnjić. Kad se približila kočiji, mladi šumar skoči iz kola: – Izvolite, gospođice. U kočiji čeka velečasni, Leopoldov prijatelj,

koji će vas vjenčati. Još je jače porumenjela, ušla i smjerno poljubila Pelegrinijevu ruku. – Sjednite – pokaže joj mjesto nasuprot sebe. – Ne bih vas smio

vjenčati bez dozvole vaših i njegovih roditelja, ali Leopold Scholler je moje kumče. Volim ga poput sina. Ljubi vas i misli pošteno, pa neka mu bude.

– Hvala vam, prečasni? – šapne ona i obori oči.

W

Mladi nadšumar sjedne pokraj Pelegrinija. Kočija krene. Mimi se stisla u svom sjedalu u kutu kočije i šuteći upirala oči u

prozor. Zaljubljena mašta dočaravala je pred njezinim očima sliku nekog

dvorca visoko na pećinama. Dolje šumi Dunav jureći u nepoznate krajeve. Gore u dvorcu stoji on – njezin idol. U mislima je gledala sebe pokraj njega. On je vodi držeći svoju ruku oko njezinog struka. Ona je gospodarica dvorca i živi sretno poput male kraljice. I trne od sreće...

Oslikala je tu predodžbu naivnim fantazijama što su u njoj budile priče raznih žena koje su pripovijedale mladim djevojkama za nedjeljnih poslijepodneva.

Proživljavajući u svojoj mašti veliku sreću u dvorcu Leopolda Schollera, nije gledala ni Pelegrinija ni mladog šumara. Sasvim se zanijela i zaboravila na sve oko sebe.

A Pelegrini je promatrao njene ljepušne crte lica, gledao je rumenilo kojim su joj gorjele jabučice, zagledavao joj se u crne, zamamne, vruće oči. Indiskretnim je pogledom otkrivao jedre, zdrave oblike mlade djevojke, bijeli vrat i netaknute izazovne grudi. U žilama mu počne strujiti krv. Sve je uzbuđeniji njegov pogled prodirao u djevojačke nježne i plamene oči.

"Takav plamen pa da ugasne pod opatičkom haljinom?" mislio je on. "Nije li to smrtni grijeh? Tako toplu lijepu ptičicu baciti u ledeni željezni kavez – samu?!..."

Pod krovom kočije bivalo je mračno. Svi su troje šutjeli. Najednom Pelegrini pokuca o staklo. Kočija stane. On side, malo

pritvori vrata kočije i vrlo tiho naredi kočijašu. – Vozi lijevo uz Dunav, u Neuhof. Ako bi te mladić pitao zašto

skrećemo onamo, ti reci da znaš put. Vrativši se u koči ju, Pelegrini ponovno sjedne.

Za malo vremena šapne mladiću: – Konjske mrcine, idu polagano kao da su krepane. U mraku brisao je znoj sa čela i prislonio lice na hladno staklo

prozora. Za sat kočija stane. – Stigli smo – najavi Pelegrini i naredi mladom šumaru:

W

– Idi s kočijom neka dobro nahrani konje. Gospođicu ću po vesti u kuću k Leopoldu. Nakon vjenčanja odmah se vraćamo u Beč.

Mimi su klecala koljena. U gustoj noći čula je šum Dunava, a iznad njega na uzvisini svijetlila su dva prozora.

– Tamo on čeka – reče Pelegrini. Ništa nije vidjela do dva prozora u mraku... Kočija krenu, a Pelegrini uhvati djevojčinu ruku i povede je uz

brdašce. Koračala je uza nj kao začarana. Pred sobom je vidjela neku visoku

zgradu. Na veži Pelegrini pozvoni. Neka tamna pojava otvori vrata i povuče se u pozadinu. – Hvaljen Isus i Marija! – čuo se ponizni glas. Mimi je jedva uzvratila i brzo ušla za svojim pratiocem. Nitko nije

rekao ništa. Uspeli se stubama u prvi kat. – Pričekaj časak – reče Pelegrini – da obavijestim Leopolda. Ostala je, a on u dnu hodnika otvori vrata kroz koja u hodnik prodre

svjetlo. Djevojci je srce burno kucalo. U udobnoj sobi, uređenoj na svjetski način, sjedio je mlad, visok,

snažan jezuit rumena lica. Zdravlje i svježina odražavala se u čitavoj pojavi. Skoči spazivši Pelegrinija. Ovaj mu zapovjedi:

– Siđi i ne vraćaj se dok te ne zovnem. Ne ovuda na hodnik – izađi kroz druga vrata.

Mladić je izašao kroz vrata koja mu je pokazao njegov gospodar. Pelegrini se vrati u hodnik i uvede u sobu Mimi. Radoznalo je gledala

oko sebe. – Nije ovdje, u drugom je krilu dvorca. Poslao sam k nje mu glas da

si stigla. Sjedni. Pelegrini priđe k vratima. Čitavim tijelom zaklonio je polovicu vrata,

pa Mimi nije primijetila kako je rinuo zasun. Ona je samo grozničavo očekivala svog vjerenika.

– Nećete dugo čekati, gospođice – reče Pelegrini i iz or mara iza njezinih leđa izvadi bijeli ubrus. Dok se Mimi izgubila u čekanju svoje sreće, Pelegrini nije ni trena čekao. Priđe joj iza leđa i velikim ubrusom pritisne joj usta.

Prestravljena djevojka skoči, digne ruke da se oslobodi, ali joj u istom času čvrsto sveže usta. Mimi pokuša bježati no zahvate je njegove ruke.

W

Iz djevojčinih očiju vapio je užas. Pelegrini joj svine ruke i stade ih vezati konopom svoje halje. Mirnije ostala bez daha, smutila joj se svijest, klone.

Probudila se iz nesvijesti i pogledala oko sebe. Pelegrini je sjedio u naslonjaču. Ona pokuša sabrati svoje misli. Promotri sve oko sebe i onda vikne:

– Što je to bilo? Svezali ste me, a ja sam izgubila svijest. – Možda. – Gdje je Leopold? – vikne ona dršćući. – Tu – pokaže on na sebe i zadovoljno se nasmije. Ustremila se, zanijemila. Dršću joj svezane ruke. – On te neće. Prepustio te meni. Sto me tako gledaš, tako glupavo,

građanska kćeri. Bit će ti dobro – nećeš raditi. Svega ćeš imati, čekat ćeš samo dok ja dođem koji put... U plahoj djevojci kao da se probudila lavica. Potrčala je k njemu i

zabola mu u lice nokte. On je odgurne. – Ako se makneš, šibat ću te poput pseta i zatvoriti u pod rum. Nikad

nećeš vidjeti sunca. Nekoliko trenutaka zurila je preda se, a onda stane udarati glavom o

pod kao da je obezumila. – Jao! Što sam učinila?! Zašto sam povjerovala? Što su uradili sa

mnom? On je bešćutno stajao kraj nje. Prigušeno se okosi: – Biraj: šutnju i ovu sobu, ili viku i podrum? No? Zajecala je. Oči pune suza i očaja pokrila je još svezanim rukama. – Govori: hoćeš li? Podrum ili ovu sobu? – Šutjet ću – šapne ona i stisne blijede usne. Pelegrini joj odveže ruke: – Samo malo pameti, curo. Bit će ti dobro. U nedjelju podvečer evo

me opet. Budeš li se lijepo vladala dobit ćeš svilenih haljina, dobro ćeš jesti i gospodski stanovati. Mojoj curi bit će kao u raju!

Smiješeći se, Pelegrini je izašao iz sobe. – Euzebije, tamo je djevojka. Pazi: ako uteče, dobit ćeš u ruke

prosjački štap. Ako je pak dirneš, smjestit ću te u pod rum da se polako pripremaš za pakao. Nagradit ću te budeš li je pošteno čuvao. Pazi, ona je sada moja i zaboraviš li to, jao tebi.

W

– Razumijem – reče Euzebije. – Prisegni. – Tako mi Bog pomogao! – Tako. Vraćam se u Beč, a ti joj donesi večeru. Sigurno je

ogladnjela. Ne puštaj je iz gornjeg kata ni koraka. Sve je tiho. Ne čuje ni glasa. Euzebije se sagne i pogleda kroz

ključanicu. Krikne, gurne vrata i uleti u sobu. Obješena o rešetke, Mirnije visjela na prozoru. Jednom ju je rukom

podigao i podupro, a drugom odvezivao uzicu. – Još je živa – reče. Položi je na divan i poče je trljati vodom. Brzo se osvijestila. Prepadne se spazivši nepoznatog mladića. – Ne boj se – reče on samilosno. – Tko ste vi? – Čovjek koji ti želi pomoći. – Meni da pomognete? Lažete. Pustite me da umrem. – Zbog onog lupeža? Nije vrijedan. – Gdje je Leopold? – zapita ona. – Kakav Leopold? – Leopold Scholler, moj vjerenik koji me ovdje čeka da se vjenčamo. – Dobro te Pelegrini prevario. – Nije li to dvorac Leopolda Schollera? – To je stari dvorac što gaje kraljica poklonila Pelegriniju i našem

redu. Tu smo samo nas petorica: četiri stara bjegunca iz Portugala i ja. Upravljam ovom starom gradinom i čuvam je.

– Jao meni! – krikne ona. Dakle, nema Leopolda? – To je Pelegrini izmislio, uistinu nema Leopolda. – Leopolda Schollera nije mogao izmisliti, on ga je poslao po mene. Mladi jezuit stao je ispitivati djevojku, a ona mu je u očajanju

ispričala sve kako je bilo i kako je dospjela u Neuhof. Slušao je pozorno, s nekim ushićenjem u kojem se skrivala osveta.

– Djevojko, ova je zvijer znala za tvoju ljubav. – Leopold ga je poslao po mene da se vjenčamo, dakle je znao. – Ako ga je poslala njegova tetka za koju veliš da je protiv braka? – Zašto bi me smjestili ovamo? – Ni vrag ne može na kraj ovoj licemjernoj gospodi plemićima. Ipak,

čini se, nagađam spletku – tek ne znam je li sve bilo dogovoreno, ili...

W

Mirni ništa nije shvaćala, a Euzebije je govorio o skrivenoj spletki. Zdvojna je djevojka trčala po sobi gore-dolje, čupala kosu i udarala se rukama po glavi vičući:

– Ubit ću se! Ubit ću se! – Da sam na tvome mjestu, ja bih živio. – Ima li meni još života kad sam za sve vjekove osramoćena? Zašto

da još živim? – Da se osvetiš. – Da se osvetim? Kako da se osvetim, jadna sirota? – Ima ih koji ne trpe lupeža Pelegrinija. Znam ja to. Sve hoće da sam

poždere. Postoji čovjek koji će danas-sutra biti veliki gospodin. On već dugo čeka da se osveti Pelegriniju – a ti ćeš mu pomoći.

– Tko je taj čovjek? – Ja. Jest, ja! I još ima netko u Beču tko bi ga utopio u žlici vode. To

je bečki nadbiskup. Nije to nikakva tajna. Ako mu donesem dokaze protiv Pelegrinija, pomoći će mi i ovaj će ljuto ispaštati. Začuđeno je gledala mladića a onda viknula:

– Lažete! Varate me kao i ona zvijer. – Ne lažem, djevojko. Pala si mi kao s neba. Mrzim Pelegrinija. I ti

imaš zašto da ga mrziš. Ako se nas dvoje udružimo, osvetit ćemo se oboje. Pelegrini se boji da bih mogao doći do velike časti i zatvorio me u ovu kuću. Ne pusti me blizu Terezijanuma da ne bih pobudio caričinu pozornost. Pogledaj me. Ona voli oko sebe tako mlade lijepe ljude kakav sam ja.

Da me vidi, sigurno bih postao tajnik Terezijanuma. Pelegrini zaviđa svakome – i meni i ocu Grandeu – svakome, velim ti, zavidan je i Bogu na nebesima. Slušaj, dokazat ću ti da mislim pošteno. Ako te prevarim, čini što hoćeš. Odaj me Pelegriniju. Nudim ti pomoć – brzu i sigurnu.

Ovo je ohrabri i ona upita: – Ako me ne varate, recite mi što hoćete od mene. – Da budeš povjerljiva prema meni. Saznat ću gdje je tvoj Leopold.

Tražit ću ga i priopćiti mu sve, a onda će on biti treći u našem kolu osvete.

– Leopold me odbacio. Malo prije reče mi ona zvijer da me predao njemu. Mislim da je to istina. Kako bi inače Pelegrini znao za našu ljubav? Kako bi me doveo ovamo? Oh, ja ne sretnica!

W

– Onda je tvoj Leopold hulja. Ali neka. Kad postanem tajnik Terezijanuma, govorit ću s caricom i otkriti joj tvoju nesreću. Upamti: pribavit ću ti mjesto na dvoru ili u kakvoj bogatoj kući. Živjet ćeš kao fina gospoda.

– Što će mi sve na svijetu kad sam izgubila ljubav i svoju čast? – zaplače Mimi očajno.

– Ne boj se. Naći će se muškarac koji bi te i takvu mogao zavoljeti. – Ne zbijajte šale. Neću da čujem o ičem drugom, već o smrti i osveti. – Umiri se i pouzdaj se u mene. Mi ćemo svrgnuti lupeža Pelegrinija. – Svrgnuti? – Ravnatelj je Terezijanuma, gospodar našeg reda u Beču i caričin

pouzdanik. – Caričin pouzdanik? Tada ne možete ništa protiv njega – zajeca opet

Mimi. – Imam ga u šakama. – Ako ga uistinu carica odlikuje? – Ne vjeruješ mi? Dobro. Pokazat ću ti stvari zbog kojih ćeš zinuti od

čuda. Znam velike tajne, ali hoću da mi vjeruješ zato što trebam tvoju pomoć da svrgnem Pelegrinija. I zato ću ti sve otkriti.

Lijepi mladić priđe joj. Trgnula se. – Ne boj se. Nisam ja kao ona životinja. Ni vlas ti neću dirnuti. Samo

sam te htio povesti u drugu sobu. Dođi da vidiš. Evo ti noža. Probodi me ako te dirnem, reče on teatralno. Mirnije primila oružje i slijedila ga. Ušli su u sobu punu ormara. U sredini je stajao stol. – Ovdje održavamo tajne konferencije. Ovaj crni ormarić sa zlatnom

bravom skriva nešto veliko. Ima tajni pretinac koji osim Pelegrinija nitko ne zna otvoriti. U tom pretincu on čuva neke spise. Čuo sam kako je rekao svojim pouzdanicima: "Za ove spise carica bi mi dala lisnicu kancelara države! Znaš li da je kancelar prvi čovjek iza carice?"

– Da, znam, ali sve mije to novo i nečuveno. – Čekaj, uputit ću te. Nisi glupa, a nas dvoje učinit ćemo čuda.

Prisluškivao sam kad su ovdje razgovarali. Pronađem li kako se taj pretinac otvara i ukradem li te spise, preko noći ću postati tajnik Terezijanuma i možda još veći gospo din. Ucijenio bih kraljicu – kao što će to jednog dana učiniti i Pelegrini.

W

Mirni se pričinjalo kao da je ušla u neku spilju čudnih tajni. Mladićevo pričanje poče je sve više zanimati jer je to otkrivalo mogućnost da stvori neki savez koji bi je oslobodio Pelegrinija.

– Najviše bi mi mogla pomoći ti. – Kako da vam pomognem? – Najprije moraš vjerovati daje istina sve što ti ja govorim. Čuj dalje. Ima još jedna tajna: dolje u podrumu čuva Pelegrini mnogo

oružja. On priprema neku urotu, a sve to mogu iskoristiti protiv njega. Trebam tvoju pomoć. Onda ću zapovijedati kao što sada zapovijeda Pelegrini. I nitko se neće za tebe brinuti kao ja.

Osjećala je da je mladić umišljen i da nije mnogo više nadaren od nje. U njoj se probudila prirodna lukavost pa je počela razmišljati. "Učinit ću se kao da mu sve vjerujem. Slušat ću ga naoko – neka mi govori – a kad budem sve znala, prevarit ću ga!"

Najednom se sjeti Pelegrinijevih riječi da će ponovno doći u nedjelju. S užasom priopći to Euzebiju.

– Ne boj se. Prevarit ćemo ga. Treba da legneš u postelju, a ja ću mu kazati da imaš crne kozice. Stara kukavica neće ti ni blizu.

– Pa kad ste mi tako dobri i želite me zaštititi, zašto me ne biste pustili da odem?

– To nikako. Rekao sam ti: valja otkriti njegove tajne, a onda ćemo zajedno pobjeći.

– Obećajte mi da mi neće na oči. – Za to mi jamče crne kozice. Boji ih se više od vraga. Vratila se s njim u sobu koju joj je odredio Pelegrini. Euzebije joj pokaže u ormaru jela i pića – a onda joj poželi laku noć. Zaključala je vrata, bacila se odjevena na divan i počela grčevito

plakati. Sjećala se svojeg doma. "Oče moj, što sam učinila? Zašto te nisam slušala? Da bar nikad

nisam vjerovala Leopoldu. Ili me možda ipak nije prevario?!" U svojoj sobi mladi Euzebije dugo je razmišljao: "Ovu je djevojku

poslao Bog! Lupežu Pelegrini, već mi dolaziš u šake. Bolesna od crnih kozica, Mirni će ležati u sobi s crnim ormarićem zlatne brave. On se neće usuditi da ulazi. Aja ću ormar rastaviti, otvoriti pretince, naći spise, provaliti u njegov pisaći stol. Razbojnik ima tamo sigurno dosta pisanih dokaza. A onda idem bečkom nadbiskupu. Cviljet ćeš lupežu! Samo da

W

stečem povjerenje ove ljepotice. Lopov i ne sluti kakvo mi je oružje dao u ruke kad mije povjerio lijepu Mirni."

U KRALJIČINOJ SLUŽBI.

Nera je prolazila dvorskim perivojem. Mjesec obasjava raskošne nasade oko okruglog paviljona urešenog freskama. Tu svake večeri čeka kraljicu koja se ovdje odmara uz partiju hazardne igre.

Još nije bilo nikoga. Nera se spusti u naslonjač pred paviljonom iza ograde zelenila.

Prvih osam dana proživjela je na dvoru u neprestanom obavljanju dvorske službe, bez odmora i predaha. Sinišu je vidjela samo izdaleka – kad je bio u službi. Zlovoljno je mislila na caricu i njezino obećanje da će voditi računa o njenoj bračnoj sreći.

"Kako će to dugo potrajati?" upitala se ona gledajući preda se u guste aleje. Najednom opazi kako je uskim puteljkom palminih nasada bljesnula svijetla ženska haljina.

Tim putem ne bi se usudila poći dvoranka. Bit će da je tko od kraljevske obitelji. U mjesečini je razabirala damu pod ruku s nekim kavalirom. Dolazili su u sjeni visoke, ravno podrezane živice koja je s obje strane puta stvarala aleju.

Nera je mislila da će proći iza njenih leda i neće je opaziti. Međutim, s one su strane sjeli na klupu.

Dijelio ih je samo zid od lišća. Dama je nastavila da govori tiho i uzbuđeno. Nera prepozna glas

princeze Amalije, mlade kćeri Marije Terezije. – To je sablazan! Zgraža se čitav dvor. Majka za nju odabire toalete,

određuje mjesto pokraj sebe, brine se za nju kako se nikad nije brinula za nas, svoje kćeri...

– Zašto tako postupa? – pitao je muškarac. Nera prepozna glas mladog princa Ernesta od Zweibiirgena koji je bio

gost na dvoru. – Ne znam zašto to radi. Ne shvaćaju to ni drugi. Majka nije nikad

podnosila kraj sebe lijepe žene. Ali kneginja Vilma kaže da ova grofica umije čarati. Bila je već suđena na lomaču.

W

Carica je njezin proces poništila, a sad je, eto, uzela i na dvor. Princezine riječi zadirale su Neri u dušu. Ipak ostane ne maknuvši se. – Što na to kaže otac Grande? – upita princ Ernest. – Obećao je meni i sestrama da će upotrijebiti sav svoj utjecaj na

caricu i odstraniti groficu. – A ipak to nije učinio? – Ispričao se danas da majka nikome ne dopušta dirati u groficu.

Vidim, Grande je lukavac, laže i previja se, sad se i on ulaguje toj pastirici. Tako ju je nazvala Vilma.

– Amalijo, mnogo sam te puta uvjeravao daje Grande ulizica, nekarakterna ništica, a ti si ga branila.

– Da, zato što ga se bojim. – Ti, princeza, pa da se bojiš dvorskog namještenika? – Da je on samo namještenik! Zar ne znaš koliko one crne mantije

gospodare majkom? Zato se tim mantijama klanjaju i ulaguju svi i natječu se u pobožnosti – samo da ih mantijaši protežiraju.

– I tebi je potrebna protekcija u carice? – Već si sedmicu dana naš gost, a još uvijek ništa ne vidiš. Zar nisi opazio da je moja sestra Elizabeta u nemilosti kod kraljice,

moje majke? I to su krivi mantijaši. Kad je oboljela od crnih kozica, hvatao ju je očaj, pa je stala vikati daje Bog nepravedan. Grande joj je govorio: "Bog vam je oduzeo ljepotu da zaštiti vašu krepost, zahvaljujte mu za to!" Elizabeta je planula i dobacila mu: "Bog je bezdušan zajedno s vama!"

Grande je to naravno priopćio majci i otad je Liza izgubljena kći. Nitko se za nju ne brine, vjeruj mi – svršit će sirota u samostanu. Eto, moram se pretvarati i ulagivati mantijašima i danomice gutati svece i svetice Božje. Baš se zato čudim što majka i sam Grande protežiraju novu dvorsku gospodu koja je bila već na lomači, dakle, bila je vještica.

– Možda su je krivo optužili. Ne izgleda nimalo kao da bi se bavila čarolijama.

– Dobro si je promotrio? Vidjela sam kod dinea – često je gledaš. – Sjedi mi nasuprot. – Izaziva te svojim misterioznim očima. Ako još jednom opazim daje

toliko gledaš, povući ću zadanu riječ. – Amalijo! Nije lijepo što si rekla.

W

– A tvoje očijukanje, dakako, posve je na mjestu. – Dakle, to je uzrok mrzovolji koju već nekoliko dana po kazuješ

prema meni? – Jest, ljutita sam. Svi buljite u tu vješticu kao u čudo. – Možda se ipak radi o nečem drugom, a grofica ti služi kao izlika. – O čemu drugom? – Govori se da kraljica kani ženidbom svojih kćeri učvrstiti neke

političke alijanse. Nije li te pozvala da pođeš za kakvog saveznika? – S mojom srećom nitko neće pečatiti nikakve političke ugovore. – Amalijo, ako su tvoje riječi istinite, dopusti da te is prosim u carice. – Još nisi posve stekao njezine simpatije. U kapeli ne pokazuješ

osobito mnogo pobožnosti. Kad bi trčao u crkvu izvan reda, kad bi neprestano nosio u ruci Sveto pismo i obilazio oca Grandea i Pelegrinija – da ti drže propovijedi – onda bi stekao njihovu milost i moju ruku.

– Amalijo, da si mi to prije rekla, dosađivao bih gospodinu Bogu od jutra do mraka.

– Tebe više privlači da promatraš novu dvorsku gospodu negoli razmatranje o evanđelju...

– Kunem ti se, Amalijo, ne mislim ni na koju drugu osim na tebe. Nijedna me ne zanima.

– Bit će onda da se grofica zanima za tebe. Dvorskim dama ma mirišu prinčevi kao psima lovina. Njihov je jedini ideal postati ljubavnica kakvog kraljevića.

– Ne vjerujem daje ova grofica ćudi grofice Vilme. – Gle, ti je braniš? – Nemoj, dušo, da razgovaramo o grofici. Ionako nam se tako rijetko

pruža prilika da budemo sami. Kad bi ti znala koliko čeznem da te odvedem u svoju domovinu? Amalijo, budi dobra. Ne vidiš li kako te ljubim? Ne čezneš li za tim da što prije budeš moja?

– Da, čeznem, ali ljutita sam, bijesna i nezadovoljna. Najradije bih porazbijala sve oko sebe. Kakav je to strašan život,

Erneste, što ga provodimo mi caričine kćeri. Moraš ustati kad bi htio spavati, moraš jesti kad nisi gladan, treba da moliš kad želiš kleti, moraš slušati propovijedi kad bi htio slušati ljubavne riječi... Živimo poput satova koje neprestano navijaju. Nemaš ni slobode ni prijatelja, ni ljubav!

W

– Sve to imaš u mene, Amalijo. Sve! Samo daj – učini nešto da te mogu odvesti s toga dvora.

Ušutjeli su. Nera je naslutila daje s one strane pao cjelov. – Idemo – šapne princeza. – Kad bi nas majka našla ovako same,

otjerala bi te s dvora. Požurimo k drugima. – Još jedan cjelov, Amalijo, divna moja! Iz drvoreda je dopirao kraljičin glas. – Bože! – klikne ona zaprepašteno. – Majka! Sami smo. Otjerat će te! S druge strane ude u aleju kraljica u pratnji cara Franje Stjepana,

dvorskog nadmeštra kneza Khevenhillera, dvorske dame grofice Fuchs, a s njima su bili i gosti knez Auersperg i njegova žena Vilma.

Slijedilo ih je nekoliko dvorana. Nera ustane. Za nekoliko trenutaka čula je kraljičin povišeni prijekor: – Moja kći s princom koji ne pripada obitelji, i to bez prat nje dvorske

dame? Još nisu dospjeli da odgovore, kad Nera obiđe grmlje i stupi iza njih

dvoje: – Vaše veličanstvo, ja sam pratila princezu. – Tako? To je nešto drugo. Nisam vas opazila – odgovori kraljica i

krene prema paviljonu. Amalija i princ jedva su se snašli od čuda. Dok je dvor odlazio u

paviljon, mladi princ šapne princezi: – Idi, zahvali grofici! Pošla je prema Neri, pogledala je izazovno i rekla: – Vi ste zacijelo bili blizu nas? – Jesam visočanstvo. – I čuli ste naš razgovor? – Ako sam čula, nitko me ne bi mogao podsjetiti na sadržaj vašeg

razgovora. – Za koga ste se izložili: za mene ili za princa? – tiho će Amalija.

Čarobna ljepota Nere podjarivala je njezinu ljubo moru. – Izložila sam se za kraljicu daje poštedim uzbuđivanja. "Laže", pomisli Amalija "čula je naš razgovor i htjela je spasiti princa

da ga ne otjeraju."

W

Vratila se k Ernestu prikrivajući ljubomoru što ju je u njoj svakog dana izazivala Nerina prisutnost.

Međutim je kraljica išla u paviljon i prišapnula svom prijatelju knezu Bathyanyju:

– Ova je grofica moj amulet. Posljednjih dana cara nisu ni jednom zaboljeli bubrezi.

– To znači da nijednog dana nije izašao iz dvora. – Nijednom nije posjetio svoju sestru Šarlotu, naime kneginju Vilmu.

Svaki dan botanizira u svom vrtu, odgaja zvijeri u zvjerinjaku. Grofica Nera besprijekorna je pasta koja će s mog imena sjajno očistiti mrlju Vilme Auersperg.

– Zašto ste danas kneginju ipak pozvali na karte? – To je moja politika. Vidjet ćete... U paviljonu je kraljica s carem, kneginjom Vilmom i Bathyanyjem

sjela uz karte, a dvorski nadmeštar i grofica Fuchs stajali su s princezom i princem Ernestom u pozadini.

Nera stane iza kraljice. Princeza Amalija sjela je postrance i bacila pogled u zrcalo. Promatrala je svoje velike lijepe modre oči, otmjeni profil, rumene ispupčene usne i sjajnu smeđu kosu. Zatim je istraživala svoj struk u bijeloj ljetnoj haljini.

Uvjeravala se da je Ernest morao smatrati najljepšom medu svima – da nema ove dvorske dame.

Kad se stala uspoređivati s njom, razabere daje Nerina ljepota u jednostavnoj ružičastoj haljini i odviše napadna. Sto se manje kiti, to se njezina ljepota više ističe. Pritom je u zrcalu promatrala Nerine poglede. Makar je ona, stojeći iza grofice Fuchs, gledala baš u oči princezi, ova je bila uvjerena da gleda princa Ernesta koji je stajao iza nadmeštrovih leda.

Kraljica zapovjedi Neri da pode u vrt s princezama. Princ Ernest, Amalija i Nera izađu u perivoj.

U okrugu sjedile su ostale kraljičine kćeri. Nera je promatrala svaku pojedinu. Visoku i tananu Josipu priroda je tako pognula kao da se time htjela ispraviti što je dopustila da izraste previsoko. Njezine smeđe oči odavale su nešto grubo. Okruglo lice niti je lijepo niti ružno. Da nije princeza, nitko ne bi osjetio potrebu da se zaustavi kraj nje.

Zatim je promatrala Elizabetu. Kao uvijek, osjeti prema njoj sućut. Sjedila je na svom mjestu pod vodoskokom kao pustinjak u dalekoj gori.

W

Činilo se kao da za nju nitko ne postoji, nikoga ne čuje, ništa ne osjeća. Kozice su uništile lijepe crte lica. Iz modrih očiju virio je očaj. Stisnula bi usne, ruke složila u krilo i buljila preda se. Čitavo je njezino biće davalo dojam da neprestano u sebi psuje.

I princeza Marijana pobuđivala je Nerinu samilost. Njezino tijelo iznakazila je grba što je dosta indiskretno stršila ispod steznika. Bolest, bljedoća i mrtav pogled činili su je rugobom, gotovo bogaljem.

Amalijina svježina i ljepota daleko je natkrilila sve princeze oko vodoskoka.

U krugu su nedostajale dvije princeze. Marija Karolina bila je već udana za princa Alberta i živjela je u Požunu, a Marija Kristina nosila je krunu napuljske kraljice.

Nekoliko puta bacila je Nera pogled na Amaliju. Opažala je neku čudnu razliku između one koju je slušala u aleji u razgovoru s princom Ernestom i one koju je vidjela na dineima – i sada ovdje medu sestrama.

Tu je ona sjedila plaho i ponizno, pokazivala janjeću ćud i ničim nije odavala da joj se glavom vrte buntovne misli.

Pojavi se najmlađa princeza. Četrnaestogodišnja Marija Antonija kao da nije računala ni sa čim i ni s kim. Smiješila se vragolasto, trgala cvijeće s nasada, žmirkala okolo u dvoranke svih rangova, čak i očijukala sa slugama ne brineći se da li je tko vidi. Dok je okolo trčkarala, pojavi se dvorska gospoda grofica Colorado. Dostojanstveno se pokloni i reče Mariji Antoniji:

– Vaše visočanstvo, vrijeme je za počinak. – Vrijeme? Meni još nije vrijeme. Ne idem. – Oprostite, visočanstvo, ali takav je propis. – Vi čitate samo propise. Zar nema druge literature na svijetu? – reče

ona ljupko, zgrabi pregršt cvijeća, istrgne ga s korijenjem i odbaci. Tada se okrene i ljubaznim čarobnim pogledom zirne u dvorane, pa ode mrmljajući svojoj dvorskoj dami:

– Da ste vi, madame, dobri, najprije biste obavili svoju večernju pobožnost i prije mene poslužili dragog Boga. Oh, kad ću se jednom naužiti svježeg zraka i mjesečine!

Oko vodoskoka dvorani su zabavljali princeze. Mladi knez Liechtenstein, otmjen visok mladić, predloži da se igraju "slijepog miša".

Princeze su to veselo prihvatile i prvog odabrale Khevenhillera.

W

Nera je promatrala kako sinu dvorskog nadmeštra vežu oči, kako ga okružuju u kolo, a on nezgrapno pruža ruke da koga ulovi.

Iz paviljona kraljica je katkad pogledavala razigranu mladež. Onda dade znak princu Ernestu da dođe k njoj u paviljon. Mladić smjesta pohita kraljici. Ona mu nešto reče. Mladi princ se pokloni, pođe iz paviljona ravno k Neri i reče uz laki naklon:

– Njezino veličanstvo naredilo mi je da vas povedem u igru. Prihvativši njezinu ruku, izvrši kraljičin nalog i povede je princezama. Amalija ih je pratila izazovnim pogledom. "Slijepi miševi" mijenjali se dok nije ušla u krug kći grofa Bathyanyja

kontesa Elvira, česti gost princeza, i uhvatila princa Ernesta. Sad je on bio na redu da igra "slijepog miša". Htio je da povez rukom

malo pomakne s očiju. – On gleda! On gleda! – viknuše princeze. – To ne ide! – I one jače

svezaše crni rubac. Želeći uhvatiti Amaliju, Emest je pokušao prijevaru. Ponovno su mu

poravnali rubac na očima. Lov ponovno počne. Uvjeren daje dostigao Amaliju, uhvati za ruku – Neru.

Amalija porumeni do vrha čela. "Zato je namještao povez da može dotaći nju!" Dok su Neri povezivali oči da zamijeni princa, društvo se opet

skupilo u krug. Nera je neodlučno kročila naprijed. Bila je nesigurna. Osjećala se kao u osinjaku. Sasvim je smutilo ono što je slušala

sjedeći na klupi iza Amalije i Ernesta. Odluči da uhvati bilo koju damu, samo da joj kojim slučajem ne bi došao pod ruke princ Ernest. Već je gotovo držala čipke kontese Elvire, ali ova se izmakla. Nerina se ruka oklizne o princa Ernesta koji je stajao uz kontesu Elviru.

– Bravo! – viknuše gospoda u smijehu i skinu joj povez. Njezin se pogled sukobi s bijesnim princezinim očima. – Dosta! – vikne Amalija. – Vruće je, sjedimo na travu. Sluge donesu sag iz paviljona, a dame i gospoda posjedaše. – Grofe Julien – obrati se Amalija dvorskom meštru svog oca koji je

uvijek sudjelovao u takvim igrama – vi ste u izmišljanju zabava nenatkrivljivi. Zabavite nas, izmislite nešto originalno.

Predlagao je svakovrsne igre, ali je Amalija sve odbijala.

W

– Dakle, ne znate ništa novo – reče ona. – Hoćete li da vam dam jednu novu ideju za igru?

– Molim vaše visočanstvo da me počasti. – Igrajmo se – vještica!... – Oho! – kliknuše svi. – To je zaista originalno. U takvoj igri trebalo bi mnogo metli – reče

Julien. – Tako? – upadne Amalija. Zašto bi trebalo mnogo metli? – Vještice jašu na metlama. – Famozno! – smijala se kontesa Elvira. – To još nikad nisam čula. – Već sam izmislio – udari grof Julien ruku o ruku. – Vrlo dobro. Mi

ćemo se igrati vještica. One imaju i svoju kraljicu i dvorane i sluge. – Dakako, i dvorske gospode – reče Amalija dobacivši pogled Neri

koja je nastojala prikriti svoje uzbuđenje. – Zato se one tako spretno i lukavo kreću na zemaljskim dvorovima.

Nije čudo kad su se izvježbale u paklenom dvoru – završi Amalija. – Ne bih volio da nam takva dođe iznenada. Očarala bi nas sve –

naivno će knez Liechtenstein ništa ne sluteći. – Kažu – nastavi Amalija uživajući u Nerinoj muci – da takve vještice

mogu svojom magičnom moći obuzeti srca muških i ženskih, a sve to čine uz pomoć đavola kome su pro dale dušu.

– To je odviše strašno – uskliknu princeze. – Prema tome, nitko od vas, gospodo, nije siguran u svoju volju –

reče Amalija. Mladi sin nadmeštra upita blesavo: – Kako to vještice čaraju? – Možda biste vi znali, grofe Julien? – okreni se Amalija grofu. – Na žalost, još me ni jedna nije počastila svojim povjere njem –

odvrati on. – Dakle, nitko od nas ne zna ništa o vješticama – reče Amalija, a onda

hitro doda. – Ah, da! Grofice, ne biste li nam vi što objasnili? – okrene se Amalija k Neri drzovitom naivnošću.

Sve se glave okrenu prema mladoj ženi. – Što da razjasnim vašem visočanstvu? – upita Nera. – Kako vještice izvode svoje zlobne čarolije. – Poznato mije samo kako ih izvode zlobni ljudi.

W

Odgovor razljuti Amaliju. – Čudim se da vi o tom ne znate ništa. Ta bili ste u to vrlo dobro

upućeni u svom procesu. Recite nam, dakle, kako đavo uči svoje vještice?

– Tako da im ulije u dušu svu svoju zlobu i nuka vrijeđati nevinu i poštenu ženu koja zlobnoj suparnici smeta u ljepoti...

Čitavo se društvo obazrelo. Iza njihovih leda stajao je mladi car Josip. Dvorani se digoše na poklon. Princeze su skočile neugodno dirnute.

Nerine oči su sjale suzama. Ona se udalji alejom. – Pardon – nakloni se Josip. – Oprostite što sam ovako banuo i

nepozvan dao odgovor na ovo pitanje. Ali, sudeći po konverzaciji, čini se da sam zalutao na tržište povrća.

Ne pogledavši više nikoga, pođe ravno prema paviljonu. Princeze se okupile u krug i uzbuđeno raspravljale:

– To je nedostojno. Idemo k carici. Neka nas zaštiti protiv Josipovih vrijeđanja.

– Vrijeđa nas pred čitavim dvoranstvom. – Zbog te grofice – primijeti Amalija. – Neka majka od luči: mi ili

ona. Princ Ernest povuče Amaliju i šapne joj: – Sto je to s tobom? Baštinila si ljubomoru svoje majke. Kad bi znala kako te volim, nikad ne bi pripremila grofici taj neugodni

prizor. – Ne bi li možda slijedio primjer mog brata pa me ovdje vrijeđao zbog

nje? – Neka tome bude kraj! – odlučno će princ. – Još danas ću te

zaprositi. – Prosidba nije dokaz ljubavi. Kći Marije Terezije prosili su i

kraljevi... – Amalijo! Josip ude u paviljon. Carica je upravo završila partiju i pogledala u

perivoj. – Gdje je grofica Nera? Neka pokuša s nama jednu partiju. Grofica Fuchs izađe potražiti Neru, a car Josip odgovori: – Grofica plače u aleji. – Plače? – osupne se kraljica. – Zašto?

W

– Nemam pravo da se miješam u dvoranstvo vašeg veličanstva, ali kao pošten i pravedan čovjek moram ipak primijetiti da se služba ove nesretne grofice pretvara u mučilište.

Već osam dana promatram kako je princeze vrijeđaju svojim ponašanjem. Ovog trena bio sam svjedokom netaktičnog pri zora u vrtu. Moja sestra Amalija pred čitavim je dvoranstvom grofici spočitala veze s vješticama.

– Amalija? – začudi se kraljica. – Ne varaš li se? Ona je tako dobra, krotka i pobožna.

– Ipak je učinila ono što sam rekao. Možda bi vaše veličanstvo učinilo dobro djelo kad bi groficu oslobodilo službe i po slalo je s mužem kući.

Kraljica izađe iz paviljona ne odgovorivši ni riječi. Bio je to znak daje vrlo ljutita.

Car Franjo Stjepan priđe sinu i zapita ga tiho: – Zašto grofica smeta princezama? – Što je pametnija od njih to princeze ne smeta, ali što je od njih

mnogo ljepša – to joj nikako ne mogu oprostiti. – Josipe, ti se nešto odviše brineš za tu groficu? Što to znači? – Nikako ne ono što znače pogledi mog oca kad promatra groficu. – Sine, ti si ljubomoran na mene. – Kažu da od ljubomore pate samo zaljubljeni i tašti ljudi. U mene nema nijednog ni drugog čuvstva. – Hm, dosad navečer nisi dolazio u naše društvo. Štoviše, izbjegavaš

sve žene na dvoru. – Može li pametan čovjek izdržati pola sata u društvu žena? Od

njihovih razgovora prevrće mi se želudac. – As groficom razgovaraš sate i sate. – Grofica je čovjek čije me duševne sposobnosti osvježuju. Mog oca, naprotiv, ne privlači k njoj ono što se krije u njezinom

mozgu. – A moga sina taj lijepi mozak odviše privlači. – Želim podsjetiti svog oca da će izazvati kraljičinu mržnju prema

grofici ne pripazi li na svoje oči... – Pravo veliš. Zaludjet će me ta ljepotica, a onda teško njoj. Josip izađe da prošeta perivojem. Kraljica je našla Neru kako sjedi na klupi i briše oči.

W

– Stoje s vama? – upita Marija Terezija. – Veličanstvo – odgovori Nera u suzama – dat ću svoj život za vas,

umrijet ću, učinit ću što god želite, samo me otpustite s dvora. Kraljica se ljutito trgne. Sjedne na klupu pokraj Nere i odlučno reče: – Što mislite o vojniku koji pobjegne kad kralj zahtijeva da mu služi?

Je li izdajica? Što mogu misliti o vama kad želite pobjeći u trenutku kad vas trebam? Poklonila sam vam život, vratila vam muža, a vi želite pobjeći jer su vas nešto uvrijedili.

– Rekli su mi da nisam dostojna ove službe. – Tko vam je to rekao? Princeze? Što one znače? Nitko u ovoj državi

nema pravo da govori niti da što znači – osim mene. Ni moje kćeri. Sve što vam tko kaže, osim mene – sve je to prašina.

– Veličanstvo, na koljenima vas molim otpust za sebe i svoga muža. Carica plane kao da je zaprijetila opasnost da će izgubiti bitku: – Vašu ću želju smatrati nezahvalnim izdajstvom i primjer no je

kazniti. Upamtite: uzet ću natrag sve što sam vam dala. Nera problijedi. Osjetila je opasnost koja se shrvala na nju. Pred

strahotama koje su joj se prikazale u kraljičinoj prijetnji stisnula se, zgurila i suspregavši suze, reče:

– Oprostite, veličanstvo, svoj otpust zamolila sam u trenutku uzbudenosti. Nitko na svijetu nije osjetio toliku zahvalnost prema vašem veličanstvu kao moj muž i ja. Ako vaše veličanstvo želi moju službu...

– Jest, želim je. – Onda ću vam služiti kao što vam nitko nikad nije služio – čitavim

svojim srcem. – To sam htjela čuti. A ja ću se pobrinuti da vam svatko iskaže dužno

štovanje. Upamtite što sam vam rekla. Dogodilo se što mu drago, treba da za mene pridonesete žrtvu. Ja sam se borila i žrtvovala da preko svojih savjetnika poništim vaš proces.

Kraljica joj pruži ruku na cjelov, a onda pode prema društvu gdje su na travi okupljene razgovarale uzbuđene princeze. Opazivši kraljicu, naslutile su da ih čeka kraljičin prijekor.

– Amalijo, vrlo sam iznenađena – reče carica – ti uvi jek najskromnija, najkorektnija, danas si uvrijedila dvorsku gospodu koja uživa moje povjerenje i moju milost.

W

– Veličanstvo, najmilija moja majko – reče Amalija na mještenim glasom – ja se grofice bojim. Odgojili ste me u čistoj pobožnosti, a ja sam čula daje grofica vještica...

– Tko ti je to rekao? Odmah da kažeš istinu. – Rekla mije kneginja Vilma Auersperg. – Dakle, nju si odabrala svojom savjetnicom?! Idi u dvor. Osam dana ostat ćeš u svojim odajama. Marija Terezija pogleda svoje

kćeri odlučno i neumoljivo: – Zapovijedam svojim kćerima da štuju dvorsku damu koja je bila

lažno i zlobno optužena i da se prema njoj ubuduće vladaju dostojno kako dolikuje princezama. Za večeras je dosta.

Pođimo u odaje. Kraljicu nije nimalo smetalo što su okolo stajali dvorani. Bili su vični

da vladarica kori svoje kćeri u njihovoj nazočnosti. Ipak su se začudili što je ovaj put to učinila – zbog dvorske dame.

– Gospoda neka zabavljaju kontesu Elviru i ostale dame – reče kraljica dvoranima.

Princ Ernest tužnim je pogledom pratio Amaliju. Osjećao je da ovaj događaj onemogućuje da sutra zaprosi Amaliju, što je želio svom dušom.

Međutim, Elizabeta se okrenula i zamolila kraljicu da smije kazati nekoliko riječi.

– Uzvišena moja majko – reče Elizabeta sagnuvši glavu. – Sto sam skrivila da me tako kažnjavate? Zar nije dovoljno što se

lomim pod udarom nesreće, što mije bolest uništila ljepotu, a vi još dovodite i ljepotice da se moja rugoba još više istakne.

– Nisam kriva ako ti je Bog poslao tu nesreću – reče bešćutno kraljica.

– Ako je to poslao Bog, onda nije Bog, onda je zlobnik? – Elizabeto! – prigušeno će kraljica – huliš na Svevišnjega i na mene. – Da, ja hulim, ja kunem sve oko sebe. Nikad nijedna princeza nije

imala strasniju sudbinu od moje. Sjaj, bogatstvo, kraljevske haljine, kraljevski dijadem, a pod njom rugoba!

Djevojka očajnički zaplače. – Elizabeto, ti si mahnita, radije se moli. – Mogu samo psovati. – Tiše, tiše! Ako te čuju?

W

– Neka me čuju. Nizašto više ne marim. Sve ih mrzim. Mrzim dvorsku gospodu i vrijeđat ću je dokle god bude ovdje. Ona je

lijepa, a vi ste je doveli da uz njezinu ljepotu moja rugoba bude još strasnija.

– Nervozna si, prenapetih živaca. Pogledaj prestolonasljednicu, princezu bavarsku. Njezino lice nije kozičavo, pa ipak, nisi li ti sto puta ljepša? Tvoje je tijelo skladno i lijepo, a njezino je nakaza. Ipak će ona jednom biti austrijska kraljica.

– Zato stoje našla muža. – I ti ćeš ga naći. – Tko će uzeti ovo lice? Umrijet ću kao usidjelica. A kad već moram

da umrem, neću da kraj sebe gledam ljepoticu. Dok je ona na dvoru, neću se maknuti iz svojih odaja. Ili ona, ili ja! – Drske li alternative! Idi! Princeza hitrim korakom pođe prema dvoru. Smrknuta čela kraljica je

gledala za njom. "Njezina sudbina doista nije ugodna. Ipak – učinit ću je kraljicom,

makar bila i kozičava..." Knez Bathyany i knez Auersperg zabavljali su u paviljonu groficu

Fuchs. A ona se trudila da prisluškuje razgovor kneginje Vilme i cara Franje koji su se povukli podalje od njih.

Kad se Marija Terezija u Nerinoj pratnji vratila u paviljon, već je površnim pogledom s Vilminog lica pročitala da se između cara i kneginje odigrala ljubomorna scena.

Pričini se kao da ništa nije zamijetila i povede Neru ravno k caru Franji.

– Vidiš, Franci, princeze su groficu vrijeđale pred dvoranima. Tvoja je dužnost da grofici pružiš zadovoljštinu zbog neugodnosti koje su počinile tvoje kćeri. Prošetaj s njom po perivoju naočigled svih. Neka to bude opomena da nitko ne dira u osobe koje su meni vjerne i drage.

Sve je iznenadila strpljivost kojom se kraljica brinula o tom incidentu, a još su se više začudili što caru povjerava ljepoticu koja je uz to i dvorska dama.

Vilma je bijesno odvratila lice i prišla k vratima u nadi da će car na zajedničku šetnju pozvati i nju. Shvativši to, kraljica zahvati Vilmu kliještima svoje ljubaznosti:

W

– Mila kneginjo, dođite da nastavimo. Želim da u ovoj igri nadoknadite svoj posljednji gubitak.

– Gubitak? Veličanstvo, ta ja sam na vrtnoj svečanosti samo dobivala. – Na kartama. A ja bih vam od srca željela dobitak na ljubavnoj

vjernosti. Zar ne, kneže? – i pritom pogleda Vilmina muža kao da i ne misli ni na kakvu drugu ljubav do njegove.

– Dosad sam uživao neokrnjen glas, veličanstvo – reče Vilmin muž. Zamalo opet će kraljica: – Vaša žena opet dobiva. Kneže, da ne sjedite pokraj me ne, bila bih

uvjerena da u tom trenu negdje šetate po perivo ju s drugom ljepoticom i da se našoj lijepoj kneginji ovaj tren sprema grdna prijevara.

Da kneginji onemogući odgovor, kraljica se obrati grofici Fuchs: Gdje je supruga prestolonasljednika? Zašto ne dolazi? Njezino

visočanstvo ispričalo se glavoboljom. Glavobolja je naša dvorska bolest.

LJUBAV NA STRAŽI.

Između zidova zelena grmlja koračala je Nera uz cara Franju Stjepana. Gusta stabla probija pun mjesec. U njegovim zrakama blistaju kapljice vodoskoka poput prašine smrvljenih dijamanata.

Car je poveo groficu mimo dvorana i dvoranki. Svi su ih pratili začuđenim pogledom.

Car skrene u gustu i neprozirnu aleju. Za čitave šetnje pričao je svojoj pratilici vesele anegdote. Kad su se udaljili tuđim pogledima, car stane i pogleda u Nerine oči:

– Zagonetnih li zvijezda! Nije htjela da to shvati pa obori oči. – Ne privlače me nebeske zvijezde. Ali one u vašim očima –

zagonetne su i zovu me da ih odgonetnem. – Vaše se veličanstvo izvolijeva varati. – Nikad se ne varam. Zvjezdoznanac sam. Otkrivam zvijezde. Vaše

mi zvijezde otkrivaju da ste pozvani ukrasiti život kraljevskom zatočeniku koji samuje...

– Ne bi li vaše veličanstvo izvoljelo uzeti nešto bolji dalekozor? – Nije potrebno. Vaša mije sudbina potpuno jasna.

W

– Moja je sudbina da uljepšam život mužu kojega ljubim. – Ah, kapetan garde! Odakle njemu pravo na toliku ljepotu? Bog ju je

stvorio da se njome okite kraljevske glave. – Neka mi vaše veličanstvo oprosti, ali ipak je to odviše reći dvorskoj

dami. – Još uvijek premalo da objasnim ono što me privlači k vama. – Veličanstvo izvolijeva praviti novu pošalicu na moj račun. – Dajem vam riječ da je smisao onoga što sam rekao najdublja istina. – Ni u snu ne bih mogla pomisliti da bi muž najveće i najdivnije

kraljice i carice mogao makar samo načas ovako govoriti drugoj ženi. – Drugo je kraljica, a drugo žena... Nera se zaustavi. – Veličanstvo, svejedno mi je šalite li se ili ne. U svakom slučaju

spremna sam da neprijateljstvu njihovih visočanstava princeza pribrojim i vaše. Molim da me ne izvolijevate tako kruto podcjenjivati.

– Podcjenjivati? – iznenadi se car. – Ja vas uzvisujem, pretpostavljam vas svim ženama u državi.

– Onda veličanstvo izvolijeva brkati pojmove. Po mom shvaćanju, vaše me veličanstvo ponizuje do posljednje kurtizane.

Car je stao i zapanjeno gledao groficu. – Ovako mi nije odgovorila još nijedna ljepotica. Svaka me objeručke

prihvatila... – Onda od srca žalim vaše veličanstvo... – Žalite? Zašto? – Zato stoje svaka od tih žena uzimala cara, a ne vas! Zagledao se u nju i načas zašutio. Malo zatim odgovorio je nekako

neobično zamišljeno: – Vidite, tome se ne bih nikad dosjetio. Možda ste pogodi li. – Sasvim je sigurno da sam pogodila. Opet se zagledao u njezin klasični profil, prožet čistoćom i

plemenitošću. – Poštenja mi, vi ste neobična žena. Sasvim neobična! – Zato što ne osjećam potrebu da lažem – ni caru. – I opet velim: poštenja mi, vi ste divni, predivni – opasni. U gustom nasadu nešto se ljeskalo. Zraka mjesečine zaustavila se na

nekoj svijetloj točki i otkrila carevu oku da u grmu netko stoji. On

W

skrene s puteljka pod stablo. Za njim je šuštalo grmlje. Nera je čula carevo pitanje:

– Što radite ovdje? Iziđite! Iz grmlja izađe visoki muškarac u odori gardista. Mjesečina se upiljila

u svijetla puceta njegove odore i odala ga. – Siniša – šapne Nera prestrašeno. – Ah, nasmiješi se car. – To je vaš muž? Nemate loš ukus, nipošto!

Ali vaš je ukus, gospodine kapetane, veoma loš kad se poput lopova uvlačite u perivoj da uhodite svoju ženu.

– Neka mi veličanstvo oprosti. Nemam razloga da svoju ženu uhodim, ali imam mnogo razloga daje zaželim vidjeti...

– Vjerujem, samo niste izabrali najshodniji put... – Neka mi vaše veličanstvo izvoli vjerovati da bih najradije odabrao

put koji bi me zajedno s njom odveo iz ovog dvora. – I to vjerujem – nasmiješi se veselo car Franjo. – Veličanstvo, smjerno molim da me u tom nastojanju poduprete –

reče Siniša. – Mnogo tražite, dragi kapetane, makar imate pravo. Iskazana usluga

traži revanš, no vi znate da na dvoru zapovijeda carica, a mi ostali dvorani nemamo riječi.

– Vaše veličanstvo! – upadne Siniša zapanjen. – Da, ja tek nosim taj naslov. Sve ču vam učiniti što želite, jedino ne

mogu ni o čemu odlučiti ni bilo koga protežirati. Vi ste u službi, pazite da carica ne opazi kako lutate perivojem.

To je sve što mogu učiniti za vas. – Veličanstvo – obrati se Nera caru – smijem li zamoliti samo mali

otpust da s mužem progovorim koju riječ? – Dobro, ja ču biti vaš gardist, madame. Gardist koji stražari i šuti... Okrenuo se i pošao alejom natrag ostavljajući bračni par nasamo. Oni

se povuku u sjenu i uhvate za ruke. – Siniša, dragi moj, pogibeljno je što radiš. – Danas sam u službi, mogu prolaziti zgradom i perivo jem. Čekao

sam na tebe u blizini paviljona a onda, vidjevši kako ideš sa carem, slijedio sam vas guštarom. Htio sam ti nešto predložiti.

– Što? – Osam dana nisam mogao nijednom poljubiti tvoje usne.

W

Kad čitav dvor legne, ja sam gospodar – bdim i obilazim dvor. Tvoji prozori otvaraju se u vrt. – Da, u vrt – šapne ona. – Doći ću, čekaj me. Kad uđeš u svoje sobe, stavi na prozor svjetlo, a

onda ga opet ukloni. Čeznem za tobom, draga... – Dobro, čekat ću te, ali budi oprezan. – Do viđenja. Stisnuo joj je ruku i povukao se opet u nasade, a Nera se udaljila. Car ju je čekao sjedeći na klupi. – Kapetan je neoprezan. Sad vas je prisilio da me smatrate barem

svojim saveznikom, a ja sam mu toliko zahvalan da ga neću prijaviti. Car uhvati Nerinu ruku, ali je ona ustegne. – Ne bojte se. Htio sam je poljubiti u znak odanosti u tom našem

novom savezu... – Veličanstvo, naša je šetnja trajala predugo. – Njezino veličanstvo ne bi nikako u vas posumnjalo, čak ni kad bi

imalo povoda... Uostalom, oprez je uvijek odlika. Sa suprotne strane na uskom puteljku pojavio se car Josip. – Idemo – reče car Franjo da izbjegne susret sa sinom. – Hoću da vam još nešto razjasnim. Ono što sam vam prije rekao nije

bilo ni po čemu nepristojno. Tek sam priznao da me nešto vuče k vama. Možda moje riječi nisu bile sasvim u skladu s mojim istinskim osjećajima...

– Ne bi li mi vaše veličanstvo prepustilo groficu? – čuo se Josipov glas.

"Opet on!" naljuti se u sebi car Franjo. – Mislim, oče, da vas je njezino veličanstvo dalo tražiti jer igra novu

partiju – primijeti Josip. – Moram se pokoriti želji njezinog veličanstva – odvrati car Franjo

ironično i uputi se alejom prema paviljonu. Nera je osjećala da je car Josip izlikom poslao oca u paviljon. – Grofice – reče mladi car – moja sestra Amalija nije lijepo postupila s

vama i moli vas za oproštenje. – Predobri ste, veličanstvo!

W

– Opet vidite pred sobom samo cara. Želim da govorite sa mnom onako kako ste govorili kad smo se prvi put sreli. Nismo li sklopili prijateljstvo?

– Istina je i osjećam da mi je vaša sklonost velika utjeha. – Grofice, oteo sam vas caru da vas uputim u tajnu koja vam još nije

poznata. Car Franjo Stjepan još ni jednoj ljepotici nije propustio da ne priseže iskrenu ljubav. A to baš ne oduševljava njezino veličanstvo i ne bih želio da se sklonost moje majke prema vama pretvori u neprijateljstvo. Razumijete li me?

– Na šetnju sa carem poslalo me njezino veličanstvo – odvrati ona. Nikad ne bih pošla sama.

– U tom slučaju klanjam se pronicavosti moje majke. Doista je potpuno progledala čistoću vaše duše. Jedino vi odoljet ćete udvaranju kojim vas obasipa moj otac.

– Odakle znate da mi udvara? – Poznam oca. Nastojte ga izbjegavati. Kad bi kraljica to opazila... – Sama ću joj to priopćiti. – To ne bi odgovaralo principima mudrosti koje u vas nazrijevam. – Veže me zadana riječ. – Zadana riječ? Kome? – Kraljici. Obećala sam da ću joj priopćiti sve što mi budu govorili

muški članovi dvora, pa bio to i sam car. – I vi ste dosad održali riječ? – Jesam. – Priopćili ste joj moju izjavu o jezuitima. – Ona je željela daje izvijestim samo – ako mi tko udvara. Josip je malo razmišljao. Opazila je da ga nešto zaokuplja. – Nije vas ništa pitala o meni? – Danas me njezino veličanstvo pitalo o čemu razgovaram s

prestolonasljednikom. – A vi ste odgovorili? – upita on malo uzbuđeno. – Da raspravljamo o znanosti, literaturi i uopće o ljudskom životu.

Nije li to istina? Ponovno se nekoliko trenutaka zamisli a onda zamoli: – Grofice, hoćete li danas doći k bavarskoj princezi?

W

– Kraljica me šalje svake večeri da upitam za njezino zdravlje. Po svoj prilici bit će to i danas.

– Molim vas, grofice, učinite mi uslugu. Kad dođete k princezi, svratite u modri salon. Želim vam reći nešto što nitko ne smije čuti.

– A njezino visočanstvo princeza bavarska? – Ni moja žena. Nitko. Hoćete li doći? – Hoću – odvrati ona s nekim pritajenim strahom. – A sad treba da se

vratim u paviljon. Josip je isprati. Kad su stigli u paviljon, car Franjo je već igrao drugu

partiju. – Niste se vratili sa carem – ukori je kraljica. Bila je, očito

nezadovoljna što Vilmu nije mogla i dalje ljutiti šetnjom svog muža s Nerom.

– To sam ja skrivio, veličanstvo, i molim da mi oprostite – reče Josip. Otkako je prestolonasljednik onako u ljutnji ostavio kabinet svoje

majke, ona s njim nije razgovarala nasamo. I on je pomno izbjegavao majku. Dolazio bi jedino uvečer k paviljonu gdje je kraljica boravila u krugu dvoranika i dvorskih dama, kneza Bathyanyja i drugih svojih prijatelja. Tu se, međutim, u saobraćaju između njih dvoje nije ništa promijenilo. Nitko od prisutnih nije slutio da je pukao jaz između vladarice i njezina nasljednika. Susretala ga je ljubazno kao uvijek, pitala za zdravlje i brinula se za njegovu ženu koja se potpuno povlačila u samoću.

– Prestolonasljednici opet nije dobro – obratila se kraljica Josipu. – Trebalo bi joj zabave i razonode. Da odeš k njoj?

– Veličanstvo, prestolonasljednica smatra daje najbolje zabavljam kad nisam kod nje.

Mrkim pogledom carica osine sina i naredi Neri: – Grofice, pođite k supruzi prestolonasljednika. Jedino vi umijete

razvedriti njezinu melankoliju. Nera je izašla. Josip se nasloni na prozor paviljona. Promatrao je groficu kako odlazi

perivojem. Konačno se izgubi u aleji. Nenadano pred nju stupi 16godišnji mladić. Vitak, nasmijan, u

svijetlocrvenom odijelu, sa sivim klobukom u ruci. Od glave do pete

W

drsko su je mjerile vesele lakoumne oči, a njegova debela, svježa rumena usta lupeški se smiješila. Ona pobrza.

– Pred mojim bratom Josipom ne bježite – reče mladić zakrčivši joj put.

– Oprostite, visočanstvo, žurim se da izvršim želju njezinog veličanstva.

– Princ Karlo također ima svojih želja, madame, i to da nas posebno prema vama. Znate li gdje su moje odaje? Dođite danas k meni da mi prikratite noć.

– Visočanstvo – plane Nera. – Takve riječi ne dolikuju kraljevskom sinu.

– Oh, madame, odviše se oslanjate na Josipovo prijateljstvo. Drski ste. Upozoravam vas da se milost moje majke stječe po meni, a nipošto po Josipu...

– Ne tražim ničije posredovanje. Maknite mi se s puta. – Madame, vi vjerojatno ne znate da sam ja ljubimac svoje majke

carice, ja – ne Josip. – To nikako nije u vezi s mojom službom! Ona ga obiđe i pođe prema dvoru. Mladi Karlo promrmlja: – Čekaj gizdava gospođo. Već ćeš biti poniznija! Mladi princ Karlo bio je navikao da mu se sve pokorava i da se nitko

ne usudi protiviti njegovoj volji. Svi su podnosili njegove grube mušice i nepristojne riječi.

Nerino ponašanje razbjesni ga, ali se ipak predomisli i ne pode za njom. Mladić nikad nije osjetio nezadovoljstvo osim kad ga ne bi poslušali.

Princ Karlo bio je potpuno prožet samosviješću o tom što znači roditi se kao sin vladara i taj je položaj iskoristio prema svakome. Od majke je baštinio tvrdoglavost, samovolju i svijest, a vlast – koju nije imao – dočaravao je zapovijedajući slugama i dvorankama. Od očaje opet naslijedio lakoumnost i prevelik interes za žene.

Nera je bila prvi dvoranin koji se usudio da mu prkosi. Ljutito krene prema paviljonu i nađe na klupi brata Leopolda. Sjedio je sam. Njegovo izbočeno čelo, debela habzburška usta i nepravilne crte lica mnogo su podsjećale na grbavu sestru Marijanu. Samo što je njegovo tijelo bilo

W

vitko i stasito. Kraljica je iz paviljona vidjela svojeg ljubimca Karla i mahnula mu. A Josipu, koji je još uvijek nepomično stajao uz prozor paviljona, dobacila je mrki pogled:

– Josipe, tvoja braća su vani. Ne bi li ih bar jedanput tjedno podsjetio da imaju starijeg brata?

Te je riječi izrekla napola u šali i s dobro namještenim smiješkom. Josip je razumio i poklonio se majci onako kako je to propisano samo za lakaje. Takav poklon bio je nijemi znak protesta.

Nadmeštar Khevenhiller zaprepasti se nad takvim kršenjem etikete, a kraljica stisne zube i pomisli:

"I šuteći protestira. U tom je mladiću rođeni buntovnik. Grande je imao pravo! On je velika opasnost za prijestolje!"

Josip izađe iz paviljona i ironično reče svojoj braći: – Danas je lijepa noć. – Stvorena za sanjarenje s kakvom dvorskom ljepoticom – odbrusi

Karlo i upre u Josipa drski pogled. – Je li ta primjedba u duhu načela duhovnog pastira oca Grandea? –

upita. – Grande je svetac! – klikne Karlo uzbuđeno. – Ako mu je i učenik – pokaže rukom na Karla – vjerni sljedbenik,

onda su sveci nastrojeni odviše svjetovno. – Nikada toliko da bi šetali s dvorskim služavkama. – Još nisam bio u tvojim odajama da se s njima upoznam. Karlo skoči: – Ovu ću uvredu priopćiti majci. – Bilo bi vrlo korisno za tvoje moralno zdravlje kad bi pri općio majci

i ono što se događa u tvojim odajama. Rekavši to, Josip ostavi brata. Karlo sjedne pa će Leopoldu koji se nije upletao u razgovor s

Josipom: – Zaljubljen je u onu dvorsku kreaturu. – Oho! Lijepa je. – I ti je hvališ? Zar je već bila u tvojim odajama? – Ne trebam je. Meni se druga vrze po glavi. – Uistinu? Dobro da si mi to rekao, ne bih ti htio preoteti groficu.

Danas sam je naručio k sebi. A koja je tvoja ljepotica?

W

– Mirni, kćerka kovača lijesova. – Kakva ideja: ljubiti kćerku kovača lijesova! – Oh, to je gotovo! Majka me zatekla s njom. Taj prokleti Koch sve

zna i vidi. Mirnije nestala, očito su je sakrili. Žao mi je. Šteta! Volio sam Mirni. Sad moram potražiti drugu.

– Tu hrvatsku groficu ne diraj! Potraži drugu! Kraljica je pogledala kroz otvorena vrata u perivoj i opazila Josipa

kako odlazi alejom. "I opet se tuđi. Nosi li uistinu u sebi urotničke misli? Nešto u njemu

kipi i vri. Zar zaista hlapi za vlašću? Da mi uzme žezlo iz ruku?..." Ta je misao nadvladala i njezinu strast za hazardnom igrom. Naglo

ustane i oštro reče: – Za danas dosta! Svi su ostavili karte i ustali. U tom trenutku zaboravila je Vilmu i

njezina muža i naglo izašla u perivoj. Istražujućim pogledom slijedila je Josipovu vitku pojavu.

– Smijem li se oprostiti s vama, najmilija majko? – upita Karlo. Dužnost me zove na večernju pobožnost.

– Da, da – odgovori rastreseno carica – moj najmiliji sine. Ti si moje jedino, moje najbolje dijete... Poljubila gaje u čelo i pogladila. Leopolda kao da i nije opazila. Pošla

je alejom zadubivši se u misli. Društvo je šuteći krenulo za njom. Nitko nije slutio stoje tjera u dvor. – Zovnite mi sutra Kaunitza – naredi nadmeštru koji ju je slijedio na

tri propisana koraka. Kraljičinu zamišljenost iskoristila je Vilma i šapnula caru Franji:

– Sutra polazim na ladanje. – Ostani. Sutra ću leći, tužiti se na bolove u bubrezima i doći ću k

tebi. – Ako ti grofica Nera podijeli dopust... – Nije mi ni na kraj pameti da joj za to pružim prigodu. U predvorju kojim je prolazila kraljica uspinjući se u svoje odaje u

prvom katu stajale su četiri princeze: Marijana, Elizabeta, Josipa i Amalija. O nečemu su živo i uzbuđeno razgovarale.

Tada kraj njih prođe Siniša u potpunoj opremi službujučeg gardijskog kapetana sa zlatnim pojasom.

W

Službeni klobuk pokrivao mu je rusu glavu. Propisnim pozdravom pozdravi princeze i pođe dalje da dočeka kraljicu kad se bude vraćala iz perivoja.

U osam dana već je treći put imao službu i uvijek je u predvorju našao princeze kako kriomice razgovaraju.

– Ah, nisam slutila – šaptala je Josipa – da je novi lijepi kapetan njezin muž.

– To sam danas doznala od grofa Juliena – reče Amalija. – Taj krasnik njezin muž? – čudila se Elizabeta. – Zar to nije najbolji dokaz daje vještica? Tako lijep čovjek mogao bi

dobiti namještenje ljubavnika kakve princeze, a on uzima neku glupu provincijsku groficu.

– Nije ni tako lijepa, samo je naduvena – šapne opet Josipa. – Siromah, očarala ga. Princeza Marijana šutjela je i gubila oči za lijepim kapetanom. Princeze su uzele na nišan Sinišin snažni muževni stas i njegovo

garavo lice iz kojeg su gledale crne oči, pune vatre i nekog vrelog otpora.

– Još nismo imale tako lijepog gardijskog časnika – upozori Josipa. – Sve mi se čini da je majka uzela groficu na dvor samo radi njega –

primijeti Elizabeta zlobno. – Zašto radi njega – upita Marijana. – Zato, mislim, što ona traži da su gardisti muževni – lijepi –

reprezentativni. – Kako je drzak – šapne Amalija. – Ni da bi nas pogledao. – Takav je propis – pouči Elizabeta. "Da ne volim Ernesta, poštenja mi, iz puke osvete otela bih grofici

kapetana", pomisli Amalija. Na stubištu prvog kata začuo se sušanj ženskih sukanja. U bijelom

ogrtaču od čipaka stubištem se uspinjala Marija Antonija. Spazivši sestre, promatrala je iz skrovišta Sinišu. Amalija je opazi i priskoči joj:

– Što je to? Vučeš se po stubama poput kakve sobarice. Zašto si došla? – Zašto? Iz čipkastog ogrtača uspravi se bijeli dječji vrat. Gledajući drsko

svoju sestru, Marija Antonija odgovori:

W

– Došla sam zbog onog zbog čega ste došle i vi! – Ovdje čekamo majku daje zamolimo za oproštenje. – Oh, strašno! Mora da ste veoma zločeste kad već treći put ovog

tjedna molite majku za oproštenje. I baš onda kad je u službi lijepi kapetan!

– Drsko derište! Smjesta da si pošla gore – razljuti se Amalija. Izvana kroz veliki portal dolazili su dvorani. Bio je to znak da stiže i

kraljica. Ne misleći više da mole za oproštenje, princeze su hitro pobjegle.

Samo se Marija Antonija sakrila pod stepenice. Pred caricom Siniša se isprsi na počasni pozdrav. Kad je dvor prošao pokraj njega, kraljica odmjeri Sinišinu pojavu i

prišapne grofici Fuchs: – Da nam je takvih čitava kompanija! – Cvilio bi Friedrich Pruski – doda grofica Fuchs. "Gle, gle", pomisli skrivena Marija Antonija "moja uzvišena majka

ima jednaki ukus!" Kad su se udaljili, Siniša je nastojao da seta koridorom. Marija Antonija oprezno se obazre na sve strane, izvuče se ispod

stuba i dotrči do Siniše. On se prene. – Što ste se usplahirili? – Nisam valjda nosorog – ljutito će djevojčica. – Ali, visočanstvo, opet ste ovdje u ovo doba? – Što onda? Ja sam princeza. Valjda smijem ići svojim dvorom kad je

mene volja. Uostalom, hoću nešto da vam kažem: sve su one – i pokaže prstom na stepenice kojima su otišle princeze, kraljica i dame – sve su one zatelebane u vas! Sve, samo ja ne! Nemojte sebi umišljati. Dolazim samo zato da se nasmijem kad vas one gledaju. Laku noć, gospodine kapetane!

I odleti poput leptiriće.

PRESTOLONASLJEDNIK.

Uz zatvoreni prozor sjedila je žena mladog cara Josipa II. Njezino maleno tijelo izgubilo se u velikom naslonjaču. Iz pognutih leda viri okrugla glava pa se čini kao daje nasađena u ramena i nema vrata.

W

Naprašeni uvojci ne mogu prikriti rijetku kosu. Iz velikih modrih očiju rune se suze...

"Suze u kraljevskoj palači" pomisli Nera kad je tiho ušla u sobu. "Zašto plače žena cara Josipa?"

– Vi ste grofice? – reče turobno prestolonasljednica. – Njezino veličanstvo pita za vaše zdravlje. – Čitavu večer čekam taj upit. Mislila sam daje i ona zaboravila da još

živim. – Kraljevsko veličanstvo, svi misle na vas, ali vaše oči svu da vide

samo pustoš... – Kad je uvijek sve pusto. Ona odmjeri Nerinu pojavu žalosnim pogledom. – Vi ste sretni? – Po čemu to vaše visočanstvo sudi? – Zato što ste vi lijepi. – Ljepota je često teret, a uvijek je prolazna. Može je odnijeti svaki

vjetrić. Srce i duh – to je jedino što nas može traj no usrećiti. – Ako je dekorirano ljepotom! Ružnu ženu nitko i ne pita kakvo joj je

srce i ima li duha. Svi posežu za knjigom koja ima lijep uvez. Ako je uvez ružan, ostavljaju netaknutu, makar bila lijepa sadržaja.

– Samo površni ljudi. Ali oni koji traže sadržaj, otvaraju i najskromnije korice.

– Onda ne valja moja prispodoba. – Valja. Samo treba da knjigu podmetnete onomu tko bi je mogao

uzeti, otvoriti i možda se naslađivati njenim sadržajem. Ali kad mu ne otkrivate dušu, kad se krijete...

– Da ste princeza, gurnuli bi vas pred oltar i vjenčali s ne kim koga nikad prije niste ni vidjeli ni željeli, jedino ste znali da ni on nije želio vas. A kad ste se našli s njim nasamo, on vam veli: "Madame, mi smo samo dvije kopče koje moraju jednim pojasom opasati dvije države!" Kopče doista spajaju pojasove i uniforme – ali nikada same sebe! Recite mi, gro fice, što biste učinili da ste bavarska princeza?

– Pokušala bih da život svog muža ukopčam uza svoj. – Da sam grofica Nera Vojkffy, i ja bih tako govorila, ali ovako

nemam sredstava ni da to započnem.

W

Tužno su zvučile njene riječi. Nera je pokušala da princezu razvedri iskrenom sućuti, ali danas nije uspijevala.

Komorkinja donese princezi čokoladu koju je uzimala umjesto večere, pa se Nera udalji.

Prošavši sobama, uđe u modri salon. Mladi car naslonio se na svilene modre tapete i zurio kroz prozor.

Opazivši Neru, pozdravi je i zamoli da sjedne. – Grofice – reče on – hvala vam za tu žrtvu. Priopćili ste mi da vas je

kraljica pitala o čemu razgovaramo. To me je ozbiljno zabrinulo. Moja majka nikad ne kaže i ne čini nešto što ne bi imalo važnog temelja. Odlučio sam, dakle, da vas zapitam zanima li se još tko za naše razgovore.

– Da, otac Grande. Otkako sam nastupila službu, svaki dan od dva do tri sata poslije podne obavlja sa mnom pobožna razmatranja.

– S vama? Ne osjećate li kakav je to nesmisao? Ona se zbuni. – Gledate me začuđeno? Odmah će vam biti jasno. Dakle, Grande se

na tim pobožnim razmatranjima živo brine za mene? – Možda ne sasvim izravno. Spomenuo mi je da uživam vašu

sklonost, a tko – veli on – uživa milost okrunjenih glava, tome Bog naređuje da tu milost iskoristi da proučava i probuđuje u svom visokom prijatelju vjeru u Boga i one koji je naučavaju...

Prestolonasljednik hitro uleti u riječ: – Nisam se prevario. Grofice, vas su izabrali da budete moj špijun. – Mene? Veličanstvo, pa to je apsurdno. – Ne poznate dvor i njegove spletke. Eto, prisiljen sam govoriti nešto

jasnije. Sigurno ste čuli da me čitav dvor smatra čudakom, nepovjerljivim pustinjakom koji samuje i nikom ne odaje svoje misli. Možda nemaju krivo. Jer kad bih kome povjerio što mislim, proglasili bi me luđakom ili zločincem. Vi ste prvi čovjek na dvoru moje majke kojega se – ne bojim...

Štoviše, vjerujem u vas. Zato čujte dalje. Od carice me dijele načela i nazori. Ona je na čvrstom kopnu, a ja na strmom samotnom otoku. Spajala nas je krhka brv šutnje. Prije osam dana i tu su brv srušili crnomantijaši, njezini savjetnici jezuiti. Rekao sam i kraljici da ću raskrinkati njezine prijatelje.

W

Otvoreno smo se razišli u dva tabora. U prvom, jakom, jesu carica – okružena jezuitima – šef dvorske kancelarije Koch, nadmeštar knez Khevenhiller, knez Bathyany, Breitenstein: riječju, svi dvorani i ministri – sve plemstvo. S druge strane stojim ja – ja sam, sa svoja dva istomišljenika – tajnikom i mojim meštrom Rosenbergom. Kancelar Kaunitz stoji po sredini. Nije uza me, a protiv mene je samo utoliko ukoliko to traži njegova bezuvjetna odanost carici. Van Swieten je potpuno neutralan u tom sporu. Makar se približuje mom mišljenju, šuti i štuje caričine nazore. Mudri Nizozemac posreduje samo u pojedinim stvarima, kao što je bila vaša parnica. Dakle, smijem računati da me u caričinoj stranci ne bi maknula sa svijeta dva umom najjača muškarca: Van Swieten, mozak dvora, i Kaunitz, umna snaga države. Ako uspijem ubaciti u kraljičinu stranku dokaze da su jezuiti razbijači države i prijestolja, onda će ova dva čovjeka dobiti snagu i mi ćemo kraljicu i državu istrgnuti iz njihovih ruku. Sve je to dobro poznato jezuitima i zato me mrze kao što i ja mrzim njih. Carica ih je sigurno izvijestila o našem sukobu.. Do mene ne mogu jer nemaju nikoga svoga tko bi uživao moje povjerenje. Ali vaš dolazak na dvor nenadano im je olakšao situaciju. Tako bar misle. Moje štovanje prema vama, koje ne sakrivam, podjaruje u njima đavolsku misao da vas iskoriste u svoje svrhe protiv mene. Pobožne seanse s ocem Grandeom imaju jedino svrhu da vas odgoje kao špijuna.

– Razumijem. Strašno je to što mi otkrivate! – Zalutali ste u zmijsku špilju. Htio bih vas povući natrag. Bježite iz dvora, grofice... – Prekasno! Obvezala sam se kraljici. Nera obori oči. Osjećala je da mu ne može i ne smije priopćiti

kraljičinu prijetnju koju je izrekla danas u perivoju ako ostavi dvor. – Ne možete mi priopćiti kakve su vaše obveze – dakle neću ni pitati. – Recite, jesam li dužna kraljici zahvalnost što mije spasila život? – Jeste, ali ta se zahvalnost ne smije izvrgnuti u opasnosti za vaš

život. – Moj položaj doista nije zavidan. Ipak, ne smijem uzmaknuti. – Prema tome, vi ste, grofice, dužni biti njihovim špijunom... To je vaša sudbina. – Jedino je vašim trudom ugašena lomača na kojoj su me kanili spaliti.

W

– Pustimo to. Vi ste dužni – velim – da radite. – Protiv kraljice ne smijem – reče ona – protiv vas – ne mogu. – Onda ste propali! Ali to neću dopustiti. Nikada! Mladi car uhvati njezinu bijelu ruku i poljubi je neobično dugim i

toplim cjelovom. To je smete i ona povuče ruku. – Nije vam ruku poljubio car, nego prijatelj. Vjerujte, od prvog

susreta s vama kad ste sjedili u predsoblju bečkog dvora čekajući svoju sudbinu, kad sam slušao vaše razborite umne riječi, osjetio sam: ovo je duša koju uzalud tražim na svom pustom sumornom životnom putu. Nikad nisam slutio da ću jednom ovako sjediti s vama i otkrivati vam svoje skrovite misli.

Pouzdajem se u vas i molim da se pouzdate u pustinjaka što luta dvorom poput sablasti.

– Vjerujem svakoj vašoj riječi i molim vas savjetujte me. – Slušajte me: izlazim iz svoje pustinjačke špilje na otvoreno more –

sam u svojem krhkom čamcu. Nasuprot mene stoji jako caričino brodovlje. Moj je pokušaj vratoloman. Rekao sam vam sve to vas radi – zato što vidim da su u tu strašnu borbu povukli i vas, a vi ne možete ostaviti dvor. Primite moj savjet: ne učinite ništa čime biste mogli ozlovoljiti caricu. Dužnost poštena čovjeka nuka me da vam kažem sve. Grofice, i ne slutite strahovitu sudbinu onoga koji izgubi caričinu milost. Jao vama ako se njezina sklonost pretvori u mržnju! Činite sve što od vas traže – i čuvajte se...

Nera uzdahne sjetivši se današnje kraljičine prijetnje. – Dok carica u vas vjeruje, nema povoda za strah. A vi morate

podržavati njezino povjerenje budete li mudro postupali. Ne zaboravite: na dvoru vlada pravilo – ne reci nikada što misliš: ne

čini nikada što osjećaš. Ja sam, dakako, griješio protiv tog pravila, ali takva mije priroda. Odsad ću biti u tom trokutu. Hoću da istrgnem caricu jezuitima i daje zaštitim od nje same. To je vratoloman pokušaj. Ipak ne uzmičem makar me smatraju veleizdajnikom. Vi, naprotiv, morate sačuvati kraljičinu milost.

Sve je to Neru zaplašilo. Otkrila je da mladi car ima neku veliku i opasnu namjeru. Sada je još ozbiljnije shvaćala caričinu prijetnju i počela vjerovati da ju je ona postavila da uhodi njezina sina. Razabrala je da se nešto događa između majke i sina – carice i prestolonasljednika – a u

W

tom sukobu ona bi morala žrtvovati svoj život, svoju ljubav prema Siniši i svoju bračnu sreću.

"Što mi se to sprema?" pitala se zabrinuto. "Jesam li dorasla toj strašnoj bojnoj situaciji u kojoj sam, ni kriva ni dužna, posred unakrsne vatre?"

"Kraljica me danas svojom prijetnjom uvukla u kreševo. Uzmaknem li, Siniša i ja smo u pogibelji. Ta ja sam opet dospjela u toranj s mučilima oko kojega miriše na lomaču. Zar je naša kraljica – Krajačić na prijestolju?"

Strelovito proletješe te misli Nerinom glavom. Mladi car promatrao ju je šuteći. Očito je s njezina lica pročitao kakvim se mislima bavi, pa je rekao neobično tiho i toplo:

– Grofice, vi morate biti moj špijun. – To je nemoguće! Vi ste me spasili... – Ne! Ja sam samo vaš prijatelj koji ima prema vama velikih obveza. Njegov inače tako hladan i miran pogled izražavao je toplotu i

odanost. Ona ustane i reče odvažno: – Ne, ne smije stradati ideja za koju se borite! Nikako! – Neću žrtvovati ideju – ali ni prijateljsku dužnost. – Ni ja! Znam što dugujem vama i sebi. Trudit ću se da ne povrijedim

ni carici zadanu riječ ni svoju prijateljsku dužnost prema vama. Sve je drugo sporedno.

– Grofice, nema u vas diplomacije! – Vidjet ćemo. A sad idem k njezinom visočanstvu princezi

bavarskoj. Danas je veoma tužna. Kad biste se više bavili njome, ne bi bila tako mračna. Smijem li vas zamoliti da joj poklonite više pažnje.

Podigao je glavu. Pogledao je Neru tako potištenim pogledom da je požalila svoje riječi. Njegov je glas zvučio tiho, melankolično:

– Dobri ste, grofice. Predobri. Oboje – i moja žena i ja – sužnji smo zatvoreni u istu tamnicu i najbolje nam je kad se svojom prisutnošću ne prisjećamo jadne sudbine.

Oborio je pogled. Nera je ustala. Ude komorkinja i najavi da prestolonasljednica moli groficu da se

vrati. Nera se oprosti i ostavi Josipa.

W

Dok je izlazila, gledao je za njom. A kad je ostao sam, spusti glavu i u duši usklikne. "O, prirodo, preglupa prirodo! Zašto ovu ženu nisi učinila bavarskom princezom?!..."

Kao da ga je nekoliko trenutaka potopio val potištenosti. Ali se digne, naglo i oštro, pa se izgubi u koridoru.

Nera je ponovno bila u princezinom budoaru. – Niste se dosađivali? – upita je ona. – Nisam. Njegovo veličanstvo car i prestolonasljednik bio je u

modrom salonu. – Prestolonasljednik, vele, iskazuje vam mnogo pažnje. Nije li to nešto više od prijateljstva? – Vaše visočanstvo, kad bih to opazila, ne bih s njim nikad

progovorila. – Vjerujem vam, grofice. Nisam ljubomorna. Ljubav pobuđuje

ljubomoru. A ja ne ljubim ni sebe... Možda sam ga ljubila, da, no sada neću da o tom mislim.

Nera je uzela knjigu i čitala evanđelje. Za pola sata pruži joj bavarska princeza debelu nezgrapnu ruku i reče:

– Neću vas dalje mučiti. Laku noć! Nera je izašla u koridor i stepenicama silazila u prizemlje. U

polumraku hodnika bude joj tjeskobno. Obuze je čudni osjećaj neke slutnje – kao da je to glas instinkta. Kao da se nešto skriva u mračnom hodniku.

Nikoga nije vidjela, ali je čula sušanj. Morala je proći onuda pa prikupi odvažnost.

Kad je otvorila vrata svog prizemnog stana, bila je uvjerena daje sve to samo izmišljotina njezinih prenapetih i izmorenih živaca.

Ponoć je minula kad se našla u svom stanu. Sastojao se od dvije sobe: lijepe, ukusne spavaonice i dražesnog salona. Dočekala ju je sobarica.

– Legni! – reče Nera – ne trebam te. – Vaša milosti, strah me izaći u hodnik. – Čega se plašiš? – Kad sam malo prije izašla, pred vašim vratima netko se šuljao u

polumraku. Čini mi se bio je muškarac. Pitala sam tko je, ali je nestao u koridoru.

– Tko bi se usudio da obilazi koridorom? Uzmi svijeću i idi.

W

Sobarica izađe. Nera zatvori vrata i zaboravi i sobaričin strah i sve što je čula od cara Josipa.

Napokon je bila sama u svojoj sobi. Sve brige poništi jedna misao: hoće li doći Siniša?

Prozor njezine spavaće sobe bio je širom otvoren. Uzme svijeću i stavi je na prozor, a onda je opet utrne.

U tmini je čekala i prislonila uho na prozor. U vrtu se začu šum lišća. Za nekoliko trenutaka na prozor se uspne

gardist. Skoči u sobu i pohlepno zagrli svoju ženu. Žednim cjelovima ispijao je njezine rumene usne. – Nero, neću moći podnijeti taj život. Ne mogu ovako. Mi smo sužnji

– opet su mi te oteli. Ona pažljivo zatvori prozor, povuče svog muža na divan, pomiluje

mu crne kose i odvrati smiješkom: – Jedina je naša nada strpljivost. – Zašto moram da te kradem kao da si tuda, a ne moja žena? Od onog časa kad te kraljica na tako čudan način otela, nigdje nemam

mira. Osjećam da te gubim, Nero – gubim te... – Siniša, to su utvare. – Nisu, Nero. Ta ja, eto, zavidim svakom lakaju ovog dvora. On te

može gledati svakoga dana. Mrzim svakog tko s to bom govori i sve koji su oko tebe. Kad sam te danas vidio s carem, osjetio sam da bih mogao zaboraviti da je on car, a ja podanik. Okrali su me carica i carevi, dvor i dvoranici – svi...

– Siniša, vjeruješ li u moju ljubav? – Kad bih našao povoda da prestanem vjerovati u tvoju ljubav,

počinio bih stvari zbog kojih bi me kraljica dala strijeljati bez ikakva suda.

– Siniša, što to govoriš? – uplašeno će Nera. – Ne poričem što sam rekao. Svake noći kad sam u službi, u mojoj

ruci leže životi svih onih koji mi oduzimaju tebe... Prenerazila se. Da, to je Vojkffy. To je njihova vrela krv, njihova

neustrašivost, njihova bezgranična strast. To nisu riječi časovita uzbuđenja. Jasno je vidjela da ga obuzima ljubomora. Ono stoje rekao samo je izljev osjećaja pojačanog vrelom ćudi grofa Vojkffyja.

W

"On se nije ustručavao da prkosi masi, ni sudu, ni zakonu. Ustat će i protiv kraljice!"

Zadršće od tih misli. Osjećala je da je između dvije vatre. S jedne je strane kraljičina

moćna, strašna prijetnja, a s druge Sinišin otpor i vratolomna neustrašivost. Odluči da Siniši zataji sve stoje danas čula od kraljice i mladog cara. Ona ne smije podjarivati Sinišinu strast, ne smije u njegovu srcu posijati mržnju prema vladarici. To bi ga survalo u propast. Osjećala je potrebu da ga umiri.

– Siniša, danas sam od kraljice tražila da me otpusti. – Pa stoje rekla? – Spočitnula mije nezahvalnost i zatražila od mene daje ne ostavim

još neko vrijeme... Pokušala je da laže ne bi li ga umirila. – Vidiš, kraljica me smatra vojnikom koji ne smije ostaviti kralja kad

tako traži služba. Ona osjeća daje opkoljena neiskrenim, nevjernim ljudima koji joj zagorčavaju život spletkama i zato hoće da ostanem. Najbolje je da mirno pričekamo dok se iz Napulja vrati Van Swieten. On će nam pomoći.

– Rekla si da ćeš pokušati zamoliti cara Josipa... – Nisam slutila daje nastao razdor između njega i kraljice. On nam ne može pomoći. Mi smo kraljičini sužnji i treba da strpljivo

čekamo dok nas ona oslobodi. – To sužanjstvo spominješ odviše pomirljivo! Čini mi se da ti na

dvoru i nije tako neugodno... U grlu ga stislo. Mračno pitanje preleti njegovim mislima: "Sviđa li se

njoj dvorski sjaj, obožavanje ili..." Prekinuo je svoju misao i trgnuo glavom:

– Ne, ne. Ti nisi sretna na dvoru, zar ne, draga Nero? – Stoje postalo od tebe Siniša? – Zašto se ne boriš protiv kraljičine želje? Povjeri joj se. Reci joj – ta žena je – da mi ne možemo živjeti ovako razdvojeno.

Nije li kraljica žena? – Ne. Ona je samo carica i kraljica i ništa drugo. Strašna je u svojoj

okrutnosti. Dakle, sačuvajmo njezinu milost – reče ona osjećajući da će

W

odsad čitav teret svoje službe na dvoru snositi sama. Siniši ne smije ništa povjeriti, bio bi kadar počiniti ono čime je tren prije zaprijetio.

– Dragi, zašto tratimo vrijeme crnim slutnjama i strahotama kojih možda i nema i neće, ne smije biti? Zašto ne uživamo ovo malo sreće koju smo ukrali?

Kad mu je oko vrata ovila ruke i svoje usne približila njegovim, raspršile su se njegove mračne misli. Zaboravio je dvor, kraljicu, svoju dužnost – sve.

Mjesec se spuštao na zapad. Tama je ispunila sobu. On je povuče u krilo šapćući:

– Ni svjetlo ne smijem upaliti da vidim kako me ljupko gledaju tvoje drage oči. Nero, kao da sam ponovno u tamnici.

– I jesi, ali sa mnom... – Kad barem ne bi nikad svanuo dan – šapne i strasno je privuče na

grudi. Sat kasnije Siniša se opraštao s Nerom. – Opet ću doći kad budem u noćnoj službi, Nero, ženo moja – oteta –

ukradena. – Čekat ću te, dragi... Mladi suprug nečujno se spusti kroz prozor. Pod gustim grmljem u perivoju nešto je zašuštalo. Neko stvorenje

provlačilo se nasadima prema stražnjem dvorištu i neviđeno nestalo iza malih vrata dvora.

ZAKRINKANA DAMA.

Siniša se šuljao uz zidine dvora obraštene grmljem, dospio do malih vrata, otključao i tiho ušao. Tu su bile sobe za gardijsku noćnu stražu. Iz malog hodnika vrata su vodila na uzane stepenice – u prvi kat dvora. To je bilo za slučaj da službujući časnik ima javiti u kraljevske odaje kakvu važnu vijest.

U čitavom je dvoru tiho. Siniša je ušao u svoju službenu sobu. Dočeka ga podređeni poručnik.

– Ležite – reče mu Siniša – ja ću bdjeti. Mladi poručnik ode u drugu sobu.

W

Sjedeći u kožnom naslonjaču, Siniša sklopi oči. Još je uvijek osjećao toplinu zagrljaja mirisnih Nerinih ruku, još ju je

svu nosio u žilama i mislima. Prepustio se opojnom snatrenju. Vrata se naglo otvore. Preda nj stane crnac u livreji. Približi mu se i

iskrivljenom njemštinom posve tiho reče: – Gospodin brzo doći u prvog kat. – Što se dogodilo. – Svjetla opala na zastor i sve izgorjeti. Gospodin brzo doći – ali tiho

– ne prestrašiti dvor... Siniša skoči i pođe za crncem. Ovaj poleti kroz vrata što su služila

kao veza s odajama kraljevske obitelji u prvom katu. Crnac je nosio ključ što je odavalo da uživa potpuno povjerenje svojih gospodara. Mladi kapetan uputio se za njim uza stepenice i našao se u širokom hodniku.

Hiteći, skrene crnac u polutamni hodnik i otvori Siniši jedna vrata. Ušli su u crveni budoar. Crnac pokaže druga vrata:

– Samo brzo unutra. Iznenada se našao u tami. Nije vidio ništa – tek je osjećao miris

parfema. Što je to? Crnac je ostao vani. Ogledavao se iza nekih zastora i spazio

crveno svjetlo. Poleti onamo i razdvoji zastor. Pred očima mu se ukazala neočekivana slika. Pred baldahinom

postelja, na njoj žena s krinkom na licu. Stade zapanjen i nijemo pogleda u krinku. Ispod nje je osjetio pogled

koji je blistao. Žena je bila pokrivena velikim pokrivačem presvučenim svilom. Vidio je samo krinku.

– Madame, oprostite što sam ušao. Netko me je zvao i crnac me doveo ovamo. Oprostite.

Siniša htjede otići. – Čekajte – šapne posve tiho. – Oprostite, rekli su mi da se zapalio zastor. – Još nije. Dođite bliže... – Oprostite, kapetan dvorske garde nije budala s kojim se mogu

zbijati šale. Časak je šutjela, a onda tiho reče: – Tko ste vi da se usuđujete koriti damu?

W

– Čuvar sam carice i dvora i ni za čiju volju neću se iznevjeriti toj dužnosti.

Okrene se i tapkajući potraži vrata. Nije čuo da bi se ona micala ili još što rekla. Tišinom sobe štropotali su samo njegovi koraci. Kad je naišao na vrata, otvori ih pa opet izađe u isti crveni budoar u

koji ga je uveo crnac. Tu uhvati svijeću da bolje razgleda sobu, ali se na vratima pojavi crnac.

– Gospodin morati odmah otići. – Tko stanuje u ovim odajama? – Jedno žensko – madame. – Koga poslužuješ? – Kraljevsku obitelj i njihove prijatelje i prijateljice. – Čiji si sluga? – Svačiji. Molim – gospodin morala odmah otići. Siniša je uvidio da crnac ima pravo pa ostavi budoar, siđe niz

stepenice i uđe u svoju službenu sobu. "Tko je ta žena?" Nije mogao vidjeti njezino lice jer je stavila krinku. Nije mogao

promotriti ni njezinu pojavu jer ju je pokrivač potpuno sakrio. Vidio je samo krinku.

Uzbuđeno stane koračati po sobi. Bjesnio je zbog te šale, a nikako da nasluti tko bi mogla biti žena što ga je pozvala na tako neobičan sastanak.

"Što mije to govorila Marija Antonija? Zar koja od princeza ili koja njihova gošća? Ova dama nema baš odviše otmjene manire – pomisli on – ali mora daje vrlo hrabra kad se u to doba noći usuđuje pozivati službujućeg gardijskog časnika."

Opet je prošao sobom i zamislio se. "Zašto ti je sve to trebalo? Stojiš na straži kao običan vojnik i brineš

se za kraljicu i princeze, a tamo s druge strane dvora, tvoja kraljica, carica, tvoja princeza – sve tvoje – sama – posve sama!..."

"ŽUTI GRAD".

W

Malom uskom bečkom ulicom vrve građani. Žure za poslom. Kadgod se obazru i radoznalo pogledavaju za crnom mantijom oca Grandea. Hoda polagano, oborenih očiju, s izražajem šušte pobožnosti. Uza nj korača plećati gospodin u plemićkoj odori bečke mode.

– Ne vjerujem da ćemo je pronaći šetajući ulicama. Jagušinska nije tako luda da prolazi gradskim ulicama. Budite uvjereni: državna policija prije bi pronašla njezino skrovište nego nas dvojica u ovakvoj šetnji.

– Varate se, gospodine Rastučev. Ona stanuje u ovom dijelu grada. Tu sam je ispovjedio i tu se krije.

– Dobro, poslušat ću vas. Ipak, moj boravak u Beču veoma je ograničen. Desna sam ruka ruske carice i ona me poslala samo na kratko vrijeme. Ruska carica uvijek je u opasnosti, vazda joj prijete urotnici.

– Zašto nije mjesto vas poslala nekoga tko joj je manje potreban? – Možda zato što Jagušinsku ne može nitko prepoznati kao ja. Preda

mnom se ne može sakriti ni u kakvu odijelu. Dok se nije odmetnula od carice, bio sam njezin ljubavnik. – Zacijelo vam je njezin lik ostao živo u pameti? – Sve će prevariti i zaslijepiti svojom lukavošću – osim mene. – Ako vas prepozna prije nego što je opazite? – Tako preodjevenog u vašu modu, u vlasulji i našminkanog?

Pogledajte me: zar je to onaj koji vam se jučer predstavio? – Zaista nije. – Kad ste je ono ispovijedali, nije li oko ruke imala narukvicu u obliku

zlatne zmije? – Ne sjećam se. Zar je to važno? – Da. U toj zmiji krije otrov. Daje uhvate, otrovala bi se da ne dođe

živa u ruke carici. – Dobro je što ste me na to upozorili. Čudim se da je ne pozna nitko

u ruskom poslanstvu. – Nitko je nikad nije vidio. Bila je uvijek uz caricu, bila je njezina

pouzdanica. – Gadna nezahvalnica. – Vaša milosti, vaša milosti! – čuo se za njima glas. Obojica se obazru. Na uglu ulice pod malim šatorom sjedila je na

niskoj stolici žena, umotana u staru istrošenu pelerinu. Njezinu glavu pokrivala je kapa sa širokim volanom. Ispod njega je virilo nešto plave

W

kose. Oko nje na stolici bilo je oko dvadesetak okrpanih čarapa. Neki kavalir držao je na njezinim koljenima nogu, a ona mu je krpala čarapu.

– Vaša milosti – dovikuje plemiću koji je stajao uz jezuita. – Ulična čaraparica – reče Grande svom pratitelju. – Te žene krpaju

čarape kavalirima čitavog Beča. – To je kod vas dobro uređeno. Čovjeku se lako dogodi da mu na

ulici pukne čarapa. – Takav kavalir ne bi smio hodati poderane čarape – govorila je

čaraparica Rusu završavajući popravak na čarapama drugog kavalira. – Što veli – upita Rastučev Grandea. Ovaj mu na francuskom protumači njezine riječi. Rastučev ogleda

svoje čarape: – Gdje su poderane? Ja ne vidim. Opazivši njegovu zbunjenost,

čaraparica primijeti živo: – Straga gospodine, straga. Vire vam kroz rupice rutave noge, a to ne

dolikuje gospodinu. Dajte, zakrpat ću vam vrlo jeftino i dobro radim. Grande rastumači njezine riječi. – Uistinu mi je čarapa straga poderana, ili ona tek hoće da zaradi? – Doista, pukla vam je čarapa – potvrdi Grande. – Ove žene imaju

izoštrene oči. Rus se nasmiješi: – Vičan sam gardijskim čizmama. Nije čudo ako ne umi jem hodati u

čarapama. Neka mi okrpi. I priđe čaraparici. Kad je dovršila posao predašnjem kavaliru, Rus

digne nogu i položi je čaraparici na krilo. Ona uvede nit u iglu i nastavi brbljati riječi kojima je zabavljala i svoju prijašnju mušteriju.

– Eto, vidite, svilom ću vam zakrpati. Nije lijepo prolazi ti ulicama s tako poderanom čarapom. U Beču ima ljepotica koje mnogo paze na kavalirske čarape.

Dok je govorila i zabadala u čarapu, Grande je s Rusom raspravljao o neznatnim stvarima što su ih vidjeli na trgu.

– Recite ovoj ženi neka sa čarapama ne krpa i moje meso – upozori Rastučev oca Grandea.

Dotle je ona poluzatvorenim očima radila i smješkala se pričajući besmislene stvari. Onda otkine nit:

W

– Svršeno je, gospodine. Posao sam obavila čestito. Nitko ne bi primijetio da su pokrpane.

Rastučev plati i krene s Grandeom dalje. Okrenuli su u malu ulicu s niskim drvenjarama. Tu su kružile mrke pojave u tamnim dugim masnim kutama. Na prsima su im bile žute kokarde.

– Nisu li to Židovi? – upita Rus. – Jest, Zidovi su. – Zašto nose žute kokarde? – Kao znak da su izvan naše vjere i države, naime izvan zakonskih i

građanskih prava. Zato se ovo naselje zove "Žuti grad". – Ovdje mije vrlo neugodno. Tu nećemo pronaći otmjenu ljepoticu

Jagušinsku. – Naprotiv. Smatram da se krije baš kod Židova. Oni pri maju sve

one koji imaju razloga da se kriju. Dođite, ovdje neki Židov prodaje slatko piće. Zna sve što se događa u "Žutom gradu". Uzet ćemo nešto, tek onako da možemo s njime razgovarati.

– Nisam slutio da bi takva krasotica mogla zatražiti zaštitu u ovom ružnom kraju grada.

– Pokušat ćemo. A vi dobro pogledajte svaku ženu koju sretnemo. Ušli su u mali, prljavi dućan, zbijen od dasaka. – Dva vrča osvježujućeg – naruči Grande. Hladno bradato lice, sa dva uvojka kraj uha, začuđeno pogleda

obojicu i ništa ne reče. Njegove suhe ruke latile su se boca, natočile dva vrča. Stavio ih je pred strance.

Najprije su obojica počeli ispitivati o smjeru ulica kojima žele proći. Starac ih je suhoparno upućivao. Onda su se raspitivali o nekom kovaču. Tada otac Grande digne k ustima vrč. To učini i Rastučev, a onda obojica opet spuste vrčeve i nastave razgovor.

Najednom Rastučev problijedi: – Stoje to? Smučilo mi se. Vrti mi se u glavi. Idemo odavle. Platili su i izašli na ulicu. Rastučev stane i prisloni se na drveni zid kuće. – Vrti mi se – reče on uhvativši se rukom za čelo. – Zaudara li tu, ili

što je to? – Pozlilo vam je? – uplašeno će Grande. – Nikad me još nije snašla takva muka...

W

Rastučev zapne. Lice mu problijedi. Grande ga pridrži i stade dozivati u pomoć. Rus zatetura i sruši se.

Oko njih se štrcala djeca, a zatim je pridošlo nekoliko muškaraca. Grande potrči ulicom u pravcu kojim su došli. Nađe se na uglu gdje je

sjedila čaraparica i počne vikati: – U pomoć! Židovi su otrovali kršćanina! Poklik zaori trgom poput bojne trube. U tren oka štrcali se kupci i prodavači, kavaliri i čaraparice i nagrnuli

za jezuitom u prvu ulicu "Žutoga grada". Tu je ležao čovjek u plemićkom odijelu – mrtav. Bijesno vičući, prijetili su građani crnim haljinama sa žutim

kokardama. Preplašeni Židovi potrčali su u svoje kuće i pozatvarali vrata.

Svjetinu to razdraži i udari na drvenjare. Ulicom su prolazila neka teretna kola vozeći bačve. Muškarci ih

zaustave, iskopčaju vagire, pa onda rudo i njime stanu razbijati vrata drvenih kuća. Orila se vika:

– Udrite Židove! Otrovali su kršćanina! – Udrite žutake! Van s njima! – Žuti vragovi! Zatucite ih! Odnekle su dotrčala dva redara. Ne znajući zašto se ljudi tuku i koga

tuku, viknu: – Natrag! Natrag! Pucat ćemo! – Panduri brane Židove – zaviče Grande. – Jeste li čuli? Panduri brane nekrštene duše – ponovi on, a ljudi

udarili po pandurima. Ovi se prepadnu, upere pištolje i opale u mnoštvo. Divlje navali svjetina na redare, baci ih na zemlju i stade po njima udarati i mrcvariti ih. Žene su se gu rale k njima, pljuvale i vikale:

– Židovski plaćenici! – Proklete židovske psine! – Prodane mrcine! Neka crknu bez popa i sakramenta! – Neka im Bog oprosti! – čuo se svetački glas oca Grandea. – Neće im oprostiti. Sad su se ponovo bacili na male drvenjare "Žutoga grada", tukli i

razbijali. – Gdje su žuti vragovi?

W

– Pobjegli su, kukavice! I nasta razaranje. Ulica je nalikovala na kanal kojim se valja bijesna

bujica i nosi sa sobom sve čega se dotakne. Kraj mrtvog Rastučeva stisla se čaraparica. Sagnula se, raskopčala

njegov svileni haljetak, posegnula u džep. Izvukla je lisnicu i neopaženo se izgubila medu svjetinom poput kapi u valu nabujale rijeke.

Grande je pošao. Putem je susretao uzbuđene ljude koji su prenosili vijest o umorstvu kršćanina u "Žutom gradu".

Nije ih slušao, nego se hitro sklanjao s puta hiteći prema unutrašnjem dijelu grada. Tu se još nije znalo što se događa. Sve je bilo mirno i on je mogao prolaziti nesmetano.

Najednom se zaustavi. Povuče se u vežu neke jednokatnice. Pomljivo je gledao u palaču okruženu visokom ogradom. Pred vratima stoji vratar, duboko se klanja gospodinu srednjeg stasa, malih pronicavih očiju u smeđem plemićkom odijelu.

Grande prepozna baruna Rosenberga, dvorskog meštra cara Josipa. Razabere da prati građanina preodjevenog u plemićko odijelo. Kad je Rosenberg okrenuo iza ugla, jezuit izađe i okrene drugim smjerom. Sjedne u neku kočiju koja je upravo prolazila.

Kola su jurila bečkim ulicama. Kočija se zaustavi pred jezuitskim samostanom. Grande pozvoni na vratima samostana. Vratar mu se duboko pokloni. – Je li me tko tražio? – upita Grande. – Nije. – Očekujem oca Johanna. Čim dođe uputite ga gore. Mladi se jezuit uspne i uđe u malu sobu. Po zidovima svete slike. Pred raspelom tinja kandilo. Sjeo je u naslonjač od tamne kože i duboko se zamislio. Tako

proboravi gotovo pol sata. Tada netko zakuca. Prene se iz sna i oštro reče:

– Slobodno. U sobu uđe čovjek u lakajskoj odori. – Otac Johann? Što je to? Zašto ulazite u samostan u ovom odijelu?

To je neoprezno. – Ušao sam najprije u crkvu, a odanle u zgradu.

W

– Svejedno, u toj odori ne smijete dolaziti. Čitav Beč pozna tu uniformu.

– Ali bečki nadbiskup nikad neće doznati tko se krije u odori njegova lakaja. Lukav sam, oče Grande.

– Brzo, što je novo? – Mnogo više nego što biste se smjeli nadati. – Već slutim. Malo prije vidio sam kako iz biskupove palače izlazi

Rosenberg. – Dobro ste vidjeli. Zbog toga i nisam dospio ući u svoj stan da se

preodjenem u građansko ruho, već sam dojurio ovako – ali vrlo oprezno – doda on.

– Dobro, dobro. Kad je Rosenberg došao k nadbiskupu? – Izjutra, veoma rano. Čim sam ga vidio preodjevena u plemićko

ruho, naslutio sam: taj nije došao u poštenju. Nešto kuha, mislio sam u sebi i najavio ga. Zavukao sam se u svoje skrovište, nadbiskupovu garderobu. Dakako, zaboravio sam zatvoriti vrata...

– O čemu su razgovarali? – Mnogo je toga. Ne znam gdje da počnem. Nadbiskup je dao

donijeti Rosenbergu doručak, a onda su raspleli razgovor. – O čemu? – Radije pitajte: o kome. A tada ne treba ni da vam odgovorim. O

kome bi naš zakleti nadbiskupski neprijatelj govorio nego o jezuitima? – Ponovite sve onako kako su oni razgovarali. Menije važna svaka

riječ. – Pokušat ću ponoviti riječ po riječ. Glava mije bistra. Rosenberg je

počeo jesti. Dok je mljackao jezikom, reče nadbi skupu: "Eminencijo, država je u velikoj opasnosti. U samoj državi vreba neprijatelj s kojim ne možemo nikad sklapati mira. Tu ima samo jedan put: – ili će on proždrijeti nas, ili mi njega." "Znam na koga nišanite – reče nadbiskup – to su naša braća jezuiti koji me počašćuju svojom prevelikom ljubavi. Već sam prije godinu dana rekao, dragi moj Rosenberg, da su oni veća pogibelj od Friedricha Pruskog. Portugal ih je otjerao, a naša predobra carica u svojoj nježnosti i ženskoj sućuti prima ih pod svoje okrilje!" "Da – rekao je na to Rosenberg – dok jednog dana državom ne zavlada crna mantija kao što danas vlada carica. Treba to spriječiti, eminencijo. Jezuiti su razapeli svoje mantije da u njih pohvataju dinastiju i vladajuće

W

plemstvo, ali..." "Recite to carici, dragi moj Rosenberg", prekinuo ga je ciničkim smiješkom nadbiskup i lomio kolač tankim gospodskim prstima.

"Još sam premlad da dajem glavu u nemilost carici. Ipak, kazat će joj jedna druga ličnost", važno će na to Rosenberg, prisloni glavu bliže k nadbiskupu, "ličnost koja je za to pozvana. Samo trebamo da skupimo dokaze protiv jezuita i njihovih zlodjela. Dokaza trebamo – da ih ta ličnost prikaže carici", tako je po prilici govorio Rosenberg.

– Taje ličnost sam car Josip – upadne Grande. – Ne troši te toliko riječi, oče Johanne, i recite što su dalje razgovarali.

"Ličnost o kojoj govorim doznala je od mene – nastavio je Rosenberg žmigati malim očima – daje vaša eminencija naš istomišljenik. Ta ličnost zna i to da ste mi prije godinu dana nekom zgodom izvoljeli reći nekoliko veoma važnih podataka protiv jezuita. Sjećate li se?" Biskup je na to živo odvratio: "Vrlo se dobro sjećam da sam vam rekao kako su jezuiti pronevjerili velike svote koje im je carica dala za gradnju nekih crkava i samostana..."

– Lupež – promrmlja Grande. Uzbuđeno gledajući oca Johanna u lakajskoj odori, ponuka ga da govori brže.

– Rosenberg je tada nastavio: "Da, to mije rekla vaša preuzvišenost, a ja sam bio tako smion i vašu izjavu priopćio toj ličnosti. Ta ličnost želi da danas obnovite ovu izjavu."

Grande skoči. – Dakle, car Josip sprema urotu. Otac Johann udahne zraka i nastavi: – Biskup je farizejski odgovorio: "Dragi moj barune, ja bih to vrlo

rado učinio kad takve izjave ne bi bile veoma opasne i za mene. Ja sam u velikoj nemilosti kod jezuita – oni su poput pasa i njuše svoje neprijatelje nadaleko – i kad bi saznali što sam rekao, ne bi se ustručavali da svoje ruke operu u mojoj krvi." Na to reče Rosenberg: "Zaboravljate, eminencijo, da vam ova izjava pribavlja milost osobe u čije sam ime došao k vama. U znak garancije nosim vam od te ličnosti nekoliko redaka. Izvolite pročitati i uvjeriti se da vaša izjava ima poslužiti državnom interesu..."

– A nadbiskup? – upita Grande. – Čitao je neko pismo što mu gaje dao Rosenberg. – Od cara Josipa? – upita Grande uzbuđeno.

W

– Ne znam, ali nadbiskup je pročitao, dakako za sebe, i onda rekao: "Ovo me umiruje. Vidim da se jezuitska pošast kani ozbiljno ugušiti. Reći ću vam sve što znam, a to nije malo. Znam posve sigurno da su jezuiti novac, koji im je dala carica u crkvene svrhe, položili u englesku banku. Zatim su darovanim novcem za siročad i prosjake kupili od Friedricha Pruskog oružja i sakrili ga negdje u ovoj državi. To najbolje dokazuje njihov pokušaj što su u Južnu Ameriku poslali to božnje misionare da ondje stvaraju jezuitske državne koloni je. U tu svrhu kane upotrijebiti pohranjeni novac u engleskoj banci. U Evropi se uvlače na kraljevske dvorove da uhvate dinastije u svoje mreže. Carica vlastitim novcem plaća i uzdržava svoje urotnike." Tako je rekao nadbiskup.

– Hulja, lopov! – vikne Grande. – Platit će to, ali dalje... Jezuit u lakajskoj uniformi obriše znoj sa čela i nastavi: – Tada Rosenberg raširi svoje male zmijske oči i upita: "Zaboga, odakle znate za taj novac u engleskoj banci?" Nad biskup je

zagrizao jarebičin batak kao da jede kakvog jezuita i počeo pričati neke vrlo čudne stvari.

– Kakve? Zašto sustajete? – nestrpljivo će Grande. – Zato što je gadno optužio našeg poglavara Pelegrinija. – Pelegrinija? – upadne pohlepno Grande, ali se brzo sustegne i

nastavi mirno prekriživši ruke na prsima: – Svevišnji zna daje Pelegrini nedužan i zato trebam doznati sve i obraniti preuzvišenog poglavara. Govorite, oče Johanne, ništa ne za tajite.

– Evo što je pripovijedao nadbiskup: "Kad sam jednog dana izlazio iz sakristije, bane preda me neka mlada i lijepa djevojka, odjevena građanski i stane me moliti da je saslušam. Odveo sam je u sakristiju. Kad smo bili nasamo, rekla je da se zove Mirni. Imala je vjerenika Leopolda Schollera. Obećao joj ženidbu i poslao k njoj nekog prijatelja s porukom da odmah pođe s njim jer će je iste noći vjenčati. Pobjegla je od kuće. Na cesti ju je čekala kočija, a u njoj pop. Odveo ju je u neku osamljenu kuću, gdje navodno čeka Leopold. Vjerovala je i pošla. Kad su bili u sobi, on ju je obeščastio i rekao da Leopolda nema, da ga neće ni biti jer da ju je poklonio njemu, jezuitu. Onda je otišao. Poslije je u sobu došao neki mladi jezuit i taj je djevojci ispričao da se zavodnik zove – Pelegrini."

W

– Oh! – usklikne Grande. Lice mu porumeni, a oči zasjaju, ali odmah obori glavu i nastavi: – Taje djevojka lagala.

Ali moram sve saznati, oče Johanne, da spasim Pelegrinija od klevete. – Dakle, čujte. Tada je nadbiskup nastavio pričati da se taj mladi

jezuit zove Euzebije, da je djevojci govorio kako i on mrzi Pelegrinija, jer mu ne da da stekne mjesto tajnika u Terezijanumu, pa je pozvao Mirni da se s njim udruži protiv Pelegrinija. Kad je Pelegrini opet došao k djevojci, rekao mu je Euzebije da ona leži bolesna od crnih kozica u sobi za vijećanje. To je bila varka, izmislio ju je Euzebije da preplaši Pelegrinija. Pelegrini se nije usudio ući u sobu. Dotle je tamo Euzebije nastojao pronaći neki tajni pretinac u crnom ormaru sa zlatnom bravom gdje Pelegrini pohranjuje spise. Euzebije je rekao Mimi da bi carica otkupila te spise od jezuita imenovanjem Pelegrinija za kancelara.

– I – našao je pretinac? – krikne Grande. – Nadbiskup je nastavio daje odmah upitao Mirnije li taj ni pretinac

pronađen, ali mu ona nije znala odgovoriti jer je jednog dana iskoristila povjerenje mladog Euzebija i pobjegla u Beč. Ponijela je i neki važan spis.

– Spis? – usklikne Grande i upilji oči u jezuita. – Nadbiskup je dalje pričao Rosenbergu da je Euzebije djevojku

uputio u sve i pokazao joj spremljeno oružje u po drumu, a onda joj povjerio kako je ušao u trag tajni oca Pelegrinija koji novac poklonjen od carice za gradnju crkava šalje u englesku banku u London. Euzebije ima i dvostruki ključ od pisaćeg stola u koji Pelegrini sprema svoje listove i spise.

Tako je Mimi pokazao i pisma engleske banke kojima ova potvrđuje primitak novog uloga. Ovo je pismo Mimi ukrala i ponijela sa sobom.

Grande zalomi rukama i krikne poput pobješnjele zvijeri: – Lupež! Prokleti lupež Euzebije. Brzo! Ima li još što? Govorite,

brzo, brzo! Gdje je to pismo? – Nadbiskup je rekao da mu je Mimi dala to pismo. Slušajući sve to,

Rosenberg je isplazio jezik poput žedna psa kad mu ponude hladne vode, a nadbiskup je, žvačući finu jarebicu, odgovorio: "Dragi moj barune, tog dana kad je Mimi bila kod mene, bio sam još osamljen sa svojim mišljenjem o jezuitima.

W

Nisam imao čovjeka kome bih sve to mogao povjeriti. Tada sam se toga klonio kao vrag tamjana i djevojku uputio neka ide carici, ali je ona odgovorila da bije carica dala zatvoriti jer su jezuiti bogovi! Naravno, pred tim se nije moglo ništa..." "Znate li tko je Mimi?" upitao je Rosenberg. Nadbiskup je odgovorio da je ona kći dvorskog kovača lijesova. Ne zna gdje boravi.

Priopćila mu je da se mora skrivati, jer kad bi jezuiti saznali za nju, sigurno bije uhvatili i odvukli. Od toga dana Mimi se nije više pojavljivala. Rosenberg je tada uskliknuo: "Ta bi djevojka bila za nas neprocjenjivo blago. Ipak, čudno je tko ju je uputio na nas? Tko to tako pozna vaše mišljenje?" "I ja sam je pitao – rekao je nadbiskup – a ona je odgovorila da sve to zna Euzebije. Njemu je poznato da me jezuiti mrze i zna moju lošu navadu da im se često rugam."

– A pismo? – upita nestrpljivo Grande preodjevenog jezuita. – Pismo je u nadbiskupovim rukama. – U nadbiskupovim rukama? – krikne Grande. – Da, u njegovim rukama. I nije Rosenberg badava uskliknuo –

udarivši se po svojim suhim koljenima: "Eminencijo, sam je Bog protiv crnih mantija. Ovo će pismo biti važan dokaz!" Nadbiskup je dalje rekao: "Kad sam vam ono natuknuo da su jezuiti pronevjerili caričin novac, to mi je rekao jedan Englez. Ali danas imam dokaza koje mi je donijela djevojka što ju je zaveo Pelegrini. Pelegrinijev zločin strahovito je osvećen. Oskvrnuo je nevinu djevojku, a ona je, eto, stala na vrat zmiji zavodnici." "Ličnost čije ste pismo primili ne kani dalje stajati skrštenih ruku i gledati jezuitsko gospodarstvo nad caricom, pa vas molim da mi izručite taj dragocjeni spis", rekao je Rosenberg. Nadbiskup je odvratio da je spis pohranio izvan kuće. "U rukama sumnjiva čovjeka kakav sam ja – rekao je – mogao bi doći u nepozvane ruke. Imat ću ga u ne djelju podvečer. U ponedjeljak u jutro potrudite se do mene, tada ću vam predati to pismo", tako je rekao nadbiskup.

Grande se lecne: – Predat će pismo. Već nam sjeda za vrat! Otac Johann otkopča svoj prsluk i nastavi: – Rosenberg se veoma radovao. Svoje je veselje izrazio udarivši

rukom u ruku: "To je golema usluga, eminencijo! Ovo je pismo baza za naš rad. Ugurat ćemo naše uhode u stari dvorac na Dunavu i naći put do

W

mladog Euzebija. Naivna povjerljivost mladog jezuita ravan je put do čitavog spremišta jezuitskih namjera. Možda pronađemo i taj crni ormarić sa zlatnom bravom i spisima o kojima je on govorio djevojci, ako taj ormar nije puka fantazija mladog hvalisavca da bi imponirao mladoj ljepotici." – Nadbiskup je također ustao. Veselo je trljao ruke i još veselije prišao barunu: "Mirnije rekla daje vidjela takav ormar sa zlatnom bravom. Nije, dakle, nevjerojatno da su se jezuiti dočepali nekakvih državnih pisama koja su tako važna da ih čuvaju kao poseban adut jer je, navodno, Pelegrini rekao da bi za taj spis kraljica dala jezuitima ministarsku lisnicu. To bi zaista morala biti veoma važna stvar. Kad jezuiti misle da bi kraljica nesavladivog kancelara Kaunitza žrtvovala Pelegriniju – onda ta pisma sadrže golemu tajnu..." Rosenberg se približi nadbiskupu i reče: "Kako vidite, čeka nas velik posao. Treba da nam pomognete, vaša eminencijo. Nagrada neće biti neznatna!" Nadbiskup je uskliknuo: "Bio bih i odviše nagrađen da doživim konac jezuitskog gospodarstva..."

– Tako dugo nećeš živjeti, gospodine nadbiskupe! – vikne Grande prekinuvši pripovjedača. – Ne, ne. Tako dugo nećeš živjeti. U to se kunem! Dalje? Je li još što rekao?

– Nadbiskup je stao šetati po sobi i rekao svom gostu: "Ako vam pomažem, radim samo u korist svećenstva. Vjerujte, u

našem krugu naći ćete najbolje saveznike. Izvolite to priopćiti kao moju službenu izjavu previšnjoj ličnosti u čije ime ste došli. Svjetovno svećenstvo većim je dijelom protiv jezuita i osuđuje njihovo licemjerstvo i zločine. Osjećam da se obnavlja Biblija: čekamo Mesiju da bičem rastjera trgovce, licemjere i farizeje koji trguju Kristovom naukom."

Ovo raspali oca Grandea: – Tako je govorio taj lupež na nadbiskupskoj stolici? – Jest, tako! – reče otac Johann. – Međutim, jedva stoje to dorekao,

vani je zazvečalo zvonce. Hitro sam se izvukao iz svoga skloništa i otišao u hodnik. Tamo je čekao španjolski poslanik. Ušao sam u sobu potpuno mirna lica i najavio poslanika pa opet izašao. Ponovno sam se uvukao u svoje skrovište. Čuo sam samo svršetak razgovora sa španjolskim poslanikom. Ne mogu citirati riječi, ali sam razabrao da je i španjolski poslanik s njima razgovarao o jezuitima. Obećao je Rosenbergu i nadbiskupu da će od španjolske vlade pribaviti dokumente

W

o nedjelima zbog kojih odanle tjeraju naš sveti red. Španjolski je poslanik čak rekao da će poći caru Josipu i s njim o tom razgovarati.

– Dakle, urota! Očito, urota protiv nas – reče otac Grande i udari po stolu. – Vidjet ćemo tko je jači – Josip, ili mi. Urotnik protiv carice – ili mi, njezini vjerni podanici koji uživamo njezino povjerenje.

Ipak, lice oca Grandea bilo je mračno poput jesenskog oblaka. Ušutio je, buljio preda se, a onda će svom uhodi:

– Oče Johanne, vratite se opet u svoju službu k nadbiskupu. Do večeri potražite točne upute što vam je dalje raditi. A sada, do viđenja!

Jezuit u lakajskoj odori siđe stubama u crkvu. Na vratima se oprezno ogleda, prekriži i izađe.

CRNI KABINET.

U refektoriju5 Terezijanuma sjedio je otac Pelegrini pri doručku. Mladi crvenoputi novak servirao mu je butinu, pečenu jarebicu s različitim prilogom i bocu vina.

Široke usne oca Pelegrinija žvakale su – ali njegove misli kao da nisu bile uz jelo. Koščato lice, pokriveno blijedo žutom kožom, izražava smisao za užitak. U sivim očima razabire se snažan, odlučan pogled. Dvije kose crte u kutu usana urezale su u njegovo lice silovitu, gotovo ciničku energiju. Vrata blagovaonice snažno se otvore. U sobu uđe Grande.

Pelegrini ga pogleda i poravna prosijedu kosu. Uputi mladog novaka da izađe.

Kad je ostao nasamo s Pelegrinijem, Grande mu priđe s izražajem duboke poniznosti:

– Oče Pelegrini, sjećate li se onog događaja prije tri godine. – Ne znam na što nišanite? – Naš red poslao me u jedan hrvatski samostan da uđem među fratre i

da ih zajedno s vjernicima privedem u naše krilo.

5 Refektorij (lat.) – blagovaonica u (katoličkim) samostanima.

W

– Ali vi, brate, niste djelo izveli, već ste podivljali strašću za jednom ženom, počinili zločin i morali ste bježati iz onog kraja.

– Sto puta sam vam prisegao da su mi to podmetnuli ne prijatelji našeg reda da onemoguće moj rad.

– Vjerovao sam vam i poslao vas na dvor da tamo svojim vrlim sposobnostima služite našim svetim ciljevima.

– Oče Pelegrini – nastavi Grande povišenim glasom prekriživši ruke na prsima. – Čistoća našeg reda svima je uzor – pa ipak, eto, digla se ruka klevete da poprska blatom naš obožavani visoki uzor.

– Klevete? Protiv mene? – Isto tako kao što se nekoć nabacila na mene. Znam da mije duša

čista, a uvjeren sam da ni vi niste krivi. Naš neprijatelj opet je na poslu. Sad pljačka vašu čast, vašu čistu dušu i vaše čisto tijelo.

– Što vele? Što? – Da ste obeščastili nevinu djevojku. Male nemirne Pelegrinijeve oči načas se ukočiše: – Tko to veli? – Namještenik pakla na bečkoj nabdiskupskoj stolici. – Laže, sluga nečastivog! – Znam, njegova laž obeščašćuje, eto, naš uzor, ali ipak vam to

moram priopćiti. Nadbiskup je to pripovijedao Rosenbergu da ovaj tu priču prenese Josipu.

– A dokazi? – Pelegrini se nasmije. – Nadbiskup je pričao da ste vi na prijevaru doveli u naš dvorac na

Dunavu neku djevojku i tamo je obeščastili, a onda prepustili na čuvanje Euzebiju. On se njome poslužio da vas sruši s vašeg visokog položaja.

Grande je govorio polagano prekriženih ruku na grudima. Lice i glas odavali su daje ogorčen zbog klevete na svog glavara. Samo su se oči upiljile u Pelegrinija kao da u svojoj duši spremaju neku zamku.

Pelegrini je nastojao da se smiješi, ali je u taj smiješak pala kap trpkosti. Grande je nastavio:

– Euzebije vam je prikazao da djevojka boluje od crnih kozica. Tu izliku ona je upotrijebila da umakne i jednog je dana pobjegla ravno k nadbiskupu u Beč da svjedoči protiv vas!

– Mirni... živa... živa?... – krikne Pelegrini blijed, prene ražen. Zaboravi tko stoji pred njim i nastavi dršćućim glasom:

W

– Euzebije mi se zakleo daje u vrućici skočila u Dunav! – Dakle, ta je priča živa istina? – prošapće Grande s na mještenim

zaprepaštenjem i spusti glavu na prsa. Pelegrini tek sada uvidi da se razotkrio pred Grandeom, ali su

njegove misli bile zabavljene mnogo većom opasnošću: sazna li carica što je s Mirni, upita li za nju, zatraži li je – što će se dogoditi? Pribravši se, obrati se svom pouzdaniku:

– Nismo li svi ljudi? – Razumijem vas. Put k čistoći vodi kliskim stazama. I anđeli su

posrnuli. – Strašno! Djevojka je kod nadbiskupa, a Euzebije se kleo daje

skočila na dno Dunava! – Lupež! Htio je djevojku iskoristiti da pokopa vas. Pokazao joj je

pismo engleske banke... – Ono što se izgubilo? – Da, ono. Ukrao ga je iz naše ladice. A Mirni ga je opet ukrala

njemu i ponijela sobom, a s tim pismom i tajnu našeg ormara. – Zar se davao urotio protiv nas? Ili nas iskušava Bog? – Mirnije spis dala nadbiskupu... Pelegrini uspravi svoje snažno tijelo i izmrmlja nekoliko kletvi. Grčio

je prste i škripao zubima. Onda najednom upita: – Odakle sve to znate? – Otac Johann slušao je razgovor nadbiskupa i Rosenberga kojega je

Josip poslao k njemu da sakupi dokaze protiv nas. Josip sprema urotu. I Grande ispriča Pelegriniju sve što mu je kazivao Johann. Pelegrini je

blijedio, režao poput pseta. Napokon stisne pesti: – To bi značilo da se gospodin Bog zasitio naše službe na zemlji. Pa

dobro. Borit ćemo se i protiv njegove providnosti. Crni ormar treba da premjestimo u neki drugi samostan, daleko od Beča.

– Ako im je poznato da se u ormaru čuvaju neki spisi, onda je zgodnije da spise spremite negdje drugdje.

– Nipošto. Oni ih mogu izvući i ispod zemlje, ali ih se ni kad ne mogu domoći ako su u ormaru. Ne mogu ga razbiti, već samo istopiti, a spisi su pohranjeni u kutiji koja se pri sva koj vrućini topi i uništava ih.

– Pronađu li tajnu kako se otvara ormar? – Nitko je ne zna do mene jedinoga niti je može otkriti.

W

– U mirnim danima potrebno je da takve važne dokumente ima na brizi tek jedan jedini naš čovjek, ali u ovoj opasnosti morali biste tajnu povjeriti još nekome... Naime, jednom glavaru samostana. Svi smo ljudi – smrt više puta stiže, a da ne šalje glasnike.

Pelegrinijev pogled upilji se u oca Grandea. Kao daje nešto tražio u njegovoj duši. Međutim crte lica oca Grandea bile su pune topline i odanosti.

– Ako ova tajna propadne s vama, čitav red izgubit će možda svoj život. Jeste li ikad mislili o tome?

– Još ne, ali sad moram sve povjeriti – vama. – Oče Pelegrini, nisam vrijedan tolike milosti makar... – Kad dođe vrijeme, sve ćete saznati. Kad našem redu iskažete veliku

uslugu, predložit ću vas za svog nasljednika. – Ne želim za sebe ništa više nego služiti i opet služiti i braniti od

kleveta – vas. Ova riječ podsjeti Pelegrinija da Grande zna za njegov čin koji je htio

sakriti pred caricom. Potapša Grandea po ramenu i tiho mu reče: – Vi ste moj najvjerniji pouzdanik. Vama ću otkriti i ovu tajnu. A

sada je najvažnija – Mirni. Moramo je pronaći makar premetnuli čitav Beč.

– Wolf mora znati gdje je. – Kod sebe je ne sakriva, ali od stare lude lako ćemo iz mamiti

njezino boravište. – Treba da dobijemo pismo što gaje Rosenberg danas predao

nadbiskupu. Dobije li ga u ruke Marija Terezija, mogla bi Josipu zajamčiti nasljedstvo prijestolja.

– Josipa valja što prije maknuti – reče Pelegrini. – Kad bi princ Karlo možda ipak htio s nama...

– On je naš. Mrzi Josipa i uvjerenje da bi on morao naslijediti prijestolje. Ostalo je moja briga.

– Čini se da je naš čas sve bliže – reče Pelegrini. – Samo, treba nam novaca. Vi ne jurišate dovoljno, a Vilma nam više ne daje. Zar je i Franci zaboravio svoju kesu?

– Zar ne znate? Car Franjo Stjepan prekinuo je s Vilmom i zaljubio se u novu dvorsku gospodu groficu Neru.

W

– Vilmine usne bile su naš kapital. Ali kakva je nova grofica Nera? Ne bi li ona bila dovoljno pouzdana da nam zamijeni Vilmu?

– Ako njezine anđeoske oči govore istinu onda je uzor pobožnosti. Uvjerava me da je sretna što je na dvoru upoznala veličinu i uzvišenost našeg reda. Uostalom, ne brinite za to. Groficu ću voditi kako hoću. Sasvim je u mojim rukama.

Njezina sudbina ovisi o mojoj volji – ali ona je odviše čista, a da bi nam u ovoj stvari mogla poslužiti kod cara. Pričekat ću da vidim. Zasad je odgajam za špijuna Josipu.

– Prepuštam to vama. A Euzebija ću uhvatiti ja, staviti ga na muke i strpati u zatvor. Što je s Rusom koji je došao da traži Jagušinsku?

– S njim je svršeno prije dva sata, on nam više ne može smetati. – Hvala Bogu! Toga smo se riješili. Otac Pelegrini priđe k vratima i povuče zvonce. Za nekoliko

trenutaka četiri muškarca u dugim crnim mantijama polagano i tiho uđu u refektorij.

– Braćo – reče Pelegrini – u opasnosti su Božja svemoć i Božja slava. Pakao se diže. Ako odmah ne potrčite na obranu, izdajice smo Boga. Nadbiskup ima u svojoj ruci potvrdu na ulog našeg reda u engleskoj banci. Nadbiskup zna da je Bog našem redu izručio spis za koji vam već rekoh da bi ga kraljica i carica iskupila podjeljivanjem kancelarske časti jednom članu našeg reda. Tajna nije otkrivena – i neće je otkriti. Ipak, mogu je tražiti, i njihova potraga već znači početak urote koju snuje protiv nas budući car ove države, sada rimski car Josip. On je živa pošast, kugu nosi u svom mozgu i duši. Od rasadnika kuge moramo spasiti Boga, njegove vjernike, nebo i zemlju. Otac će vam Grande sve pripovijedati a onda treba da stvorimo odluku i – pođemo na djelo.

Crne sjene okupile su svoje glave. Tiho su šaptali...

AUSTRIJSKA POMPADURKA.

Kneginja Vilma nemirno šeće svojim salonom. Trakovi crvenkaste tunike lepršaju za njom poput krila. Mladi knez Fritz uhvatio se objema rukama o naslonjač i s izrazom nezadovoljstva prati Vilmine korake.

– Što ti je? Kakvo ti je lice? Kao da grizeš dunje.

W

– Da se smiješim? Ne hraniš me bombonima. Što ti nije pravo? – okosi se ona.

– Uzrujavaš se što te car Franjo zapušta? Nije li dovoljno da ga ti ljubiš?

– Tele! Potpuno tele! Vilma da ljubi salo cara Franje? Vilma kojoj pred noge polažu svoja srca najljepši kavaliri društva? – Zašto se onda uzbuđuješ? Što on više ne dolazi? – I opet ti velim: tele! Dođi amo. Klekni i slušaj. Ona sjedne, a mladi se knez spusti do njenih nogu. – Slijep nisi, gluh nisi, a valjda nisi ni sasvim glup. Ako me ta nada

nije prevarila, onda si morao opaziti da sam od onoga dana kad je Marija Terezija dovela na dvor groficu Neru – detronizirana. Od dana kad se počelo govorkati da je car Franjo zaljubljen u mene, društvo me postavilo uz caricu.

– Nećeš me zavarati. Imati muža carice Marije Terezije nije u Austriji nikakva važna stvar. On nije u državi drugo do obični lakaj.

– U državi da, ali u društvu – ne. Žena koja je careva ljubavnica uživa u društvu čast i odlikovanje, makar taj car bio i naš Franci. Carica me već pokušala odstraniti, ali su joj savjetovali da to ne čini zato što će se svi rugati. Osim toga, plemstvo se bunilo protiv tog pokušaja. Carica je tašta, ne trpi uza se nikoga tko bi je mogao zasjeniti, a ja sam dokazala da mi ne treba krune, a da mogu sjesti kraj nje. Sada je ta rafinirana žena dovela na dvor groficu Neru, ženu grofa Vojkffyja, da mene raskralji! Snebivaš se? Vidiš li kako carica odijeva groficu, kako je podmeće caru. Ona pritom igra ulogu svodilje. A car? Iz puke lijenosti da svoju slaninu odviše ne umori, pruža ruke za ženom koju mu je podmetnula njegova zakonita supruga. Kao pravi purgar, Franci sada ima kod kuće sve: hranu i ljubav. A ja? Ja gubim svoj nimbus. Velikašice mi se ljubazno podruguju, gospoda me zlobno bockaju jer sam njima pretpostavila carevo udvaranje. Čim je Franci okrenuo oči prema grofici, nestalo je bengalske vatre koja me dotad osvjetljavala.

– Pa što sada? Što hoćeš? – upita Fritz ponizno. – Sto hoću? Hoću svoje prijašnje mjesto. Ne oponiraj! Zar da dopustim da me gurne u kut provincijska ljepotica? Mene, s mojom ljepotom? Hoću da opet budem austrijska

Pompadurka! Hoću naslov "La belle princesse"! Potkraljice!

W

Je li ti sada jasno zašto se uzbuđujem. – Da, jasno mije – reče Fritz žalosno. – Drago mi je da si smogao toliko svjetla u svojoj glavi. Ako ti je, dakle, stalo do moje ljubavi, onda ne prigovaraj i čekaj dok

me spopadne volja da ti skinem vlasulju i raščupam tvoje uvojke. Sad ustani. Imam goste.

– Vrlo dosadne goste. Tvoja rođakinja grofica Auersperg sigurno je došla da nešto izmami od tebe.

– Htjela bi da joj pomognem do caričine milosti. Ne znam je li me time samo bocka ili još ne zna da me Franci napustio.

– Tko je ona druga? – Neka grofica Čikulini. Mislim da ovdje traži baruna Skerleca. Ali taj

se zahvalio na dvorskoj časti tobože zbog bolesti, a pravi je razlog što je nekad bio zaručen s groficom Nerom. Kako je ona sada na dvoru, Skerlec se povlači. A sad mi dozovi kućnog patrona oca Alojzija.

– I ovog bih najradije izbacio iz svoje palače. Uvijek njuška za mnom. Zatekne li me s tobom, lopov će nas iznuđivati.

Trebalo je da se okaniš jezuita. – Protiv njega ne mogu ništa. Ljubimac je moga muža. Znaš da svi velikaši primaju jezuite i svaki je odabrao po jednog

odgojitelja djeci i sebi. S njima se savjetuju i raspravljaju ne samo o duhovnim pobožnostima nego i o obiteljskim namjerama, odgoju i osobnim planovima. Osobito to čine oni koji žele imati zagovornika kod carice. Ja opet trebam svoje uhode i pomagače u svom odnosu sa carem.

– Podupiru li ga jezuiti? – Tako je! Dovedi ga. Mladić posluša poput pseta. Vilma je uredila kosu. Alojzije uđe i

pokloni se. Okruglo lice bilo je spokojno, a pogled miran i bešćutan. – Ima li kakvih vijesti s dvora? – upita kneginja. – Carica se ljuti što plemstvo posjećuje francuskog nad biskupa koji

je sada gost bečke nadbiskupije. Carica je izjavila da je taj francuski nadbiskup kicoš, a ne svećenik. I vi ste se jučer odazvali pozivu francuskog biskupa. To nije društvo za vas. I caru Franji bit će žao što ste pošli na Francuzovu slavu.

– Što me se tiče car? Njegovu protekciju uživa vaša zagrebačka vještica. Ni otac Grande ne može je odstraniti s dvora.

W

– Kneginjo, zasad je u interesu našeg pothvata da je pustimo u miru. – Kome je to u interesu? Jezuitima? Sad vam ide u račun i ona! A

prije vam je išlo u račun daje car udvarao kneginji Vilmi! – Kako možete ovako obijediti naš red? – Ne kreveljite se ovdje kao da ne znate kako sam posta la careva

ljubavnica. Tko mi je utuvio u glavu da će moje ime povijest zabilježiti uz Mariju Tereziju? Vaša braća. Jest, Grande i Pelegrini. Učinili su to da preko mene za svoj red osvoje carev džep. Da nije bilo mene, car bi još čitao knjige kojima se davi Josip. Danas bi on stajao uz svoga sina. Priznajete li to ili ne?

– Priznajem, ali... – Nema tu nikakvo "ali". Vi ste u meni raspirili taštinu da se dignem

nad sve žene u državi. I zbog vas sam postala careva ljubavnica. Svojim sam poljupcima otvarala vašim džepovima njegovu nagruvanu carsku kesu, zabravljenu lihvarstvom i škrtošću. Prodavala sam svoju ljepotu za vaše ol tare. Onda ste moj odnos nazivali hodočašćem u slavu Božju – a sad vam to hodočašće više nije potrebno. Sad ste našli vješticu pa mislite da će preko noći oplijeniti carstvo i bogatstvo za vas.

– Kneginjo! Za ime Božje – šaputao je otac Alojzije ogledavajući se – samo ne tako glasno...

– Naprotiv! Vikat ću iz svega grla. Vikat ću da me čuju do Beča! – Prelijepa kneginjo! Dopustite mi riječ. Nismo vas zapustili, ali

carica je nevjerojatnom odlučnošću odbila ocu Grandeu da otpusti groficu. Još nikad mu ništa nije odbila. A sad, eto...

– Vi, svemoćni, koji vladate nad kraljicom, stojite skrštenih ruku! – Nismo se pokorili, samo smo se pritajili! Čekamo zgodan čas. I

molim vas, strpite se... – Skinuta sa svog prijestolja? Omalovažavana, izvrgnuta ruglu? A car

da sjedi kod vaše ljepotice? Prije ste tražili moje sastanke s njim – a sad asistirate njegovim sastancima s vješticom. Vi, crne svodilje!

– Kneginjo! Molim tiše, tiše! Grofica neće dugo biti u kraljičinoj milosti. Čekajte...

– Ne čekam ni jednog jedinog dana. Razumijete li? Nijednog dana. Ne trebam vas. Pomoći ću sebi sama. Imam u ruci oružje.

Stala je u prozoru i pogledala perivoj. – Kakvo oružje?

W

– Kakvo? – okrene se opet k njemu. – Ne bih li vam to valjda objesila na nos? Dovoljno je da znate: jezuiti su izgubili Vilmu Auersperg!

– Nemojte, kneginjo! Opet ćemo vas uzdići kao pobjednicu na vaše staro prijestolje.

– Ne trebam vas. Učinit ću to sama. Kneginja Vilma pode u svoj spavaći budoar. – "Hulje – mrmljala je – ja ću vašu vješticu poslati na lomaču s koje je

nitko živ više neće moći spasiti!" Zapovjedi sobarici neka se upregne kočija. Kad se odjenula, pošla je k

svome mužu i poljubila ga rekavši: – Idem u posjet grofici Thurnna Waldburg. Hoću da s njom malko

razgovaram, osjećam potrebu za njezinom pobožnošću. Otac Alojzije uputio se pješke u Schonbrunn. Ljetnikovac kneza Auersperga bio je u Trautmansdorfu, pola sata

udaljen od čuvenog dvorca kneza Bathyanyja. Trokrilna ljetna zgrada služila je obitelji samo u vrijeme dok je dvor boravio u Schonbrunnu, jer je knez svakog tjedna nekoliko puta posjećivao cara Franju i s njim izjahao ili kartao.

Drugi dan nakon sukoba kneginje Vilme s ocem Alojzijem sjedio je kneževski par na terasi. Knez je kartao s nekoliko svojih gostiju, a u kutu terase kneginja Vilma živo je razgovarala s gospođama groficom Auersperg i groficom Čikulini.

– Ne boj se, draga – tješila je Vilma svoju rođakinju. – Ti ćeš opet doći na dvor. Samo budi strpljiva. Nije tako lako odstraniti Neru.

– To veliš ti? Valjda Nera nije pogasila žar kojim te obožava car Franjo? – primijeti grofica.

Vilma digne glavu i nasmije se: – Car je u mene tako zaljubljen da mi ni sto grofica Nera ne bi moglo

ukrasti samo jedan pogled. On je moj slijepi rob. Oko Nere se vrze netko mnogo moćniji nego stoje Franci... – reče

ona naglašavajući intimni naziv cara Franje. – A tko je taj moćniji? – Prestolonasljednik Josip. Svojim coprnjačkim sredstvi ma mlada

gaje grofica sasvim začarala. Kažu da svake večeri zalazi u prestolonasljednikove odaje.

Grofica Auersperg radosno klikne:

W

– Siniša je prevaren! – Pa naravno – doda bivša careva ljubavnica. – Uzela gaje zbog taštine, da ga otme nama, a nešto i zbog

zahvalnosti što ju je spasio. – Vrlo dobro – smješka se Vilma. – Netko dolazi – upozori grofica Čikulini. Dame pogledaju u perivoj. Alejom se približavao jahač, visok časnik

garava lica u odori gardijskog kapetana. – Zaboga! To je Siniša! – klikne grofica Auersperg. Radoznalim su pogledom pratile Sinišu kako je sjahao, predao konja

sluzi i uputio se prema terasi. – Bilo bi zgodno da se udaljite – reče Vilma. – Htjela bih s kapetanom

govoriti nasamo. Imam važnu osnovu. I protiv svoje volje, grofica Auersperg i Čikulini uputile su se u

dvorac. Gardijski kapetan popeo se na terasu i ne opazivši Vilmu, pođe ravno

knezu Auerspergu. – Njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan moli vašu kneževsku milost

da biste izvoljeli večeras doći u njegove odaje na partiju karata. Moli pismeni odgovor.

– Ne biste li sjeli k nama dok napišem pismo? – reče knez. – Dopustite, kneže, da se poklonim njezinoj kneževskoj milosti – reče

Siniša. Knez ustane i prikaže Sinišu svojoj ženi, a onda mu ponudi da sjedne. Kad se knez udaljio da napiše caru odgovor, kneginja upre u Sinišu

svoje crne oči. Međutim, on izvadi iz džepa pismo pa će tiho: – Vaša kneževska milosti, car Franjo naredio mi je da vam ovo

predam. To je bio povod da zamolim kneza pismeni od govor – da bih stekao prigodu predati vam ovo pismo.

Vilma se nasmiješi. Preleti sadržaj pisma napisan u hitrini. "Još uvijek uzalud čekam da uzmognem posjetiti moju sestru Šarlotu

i tamo naći najljepšu vilu svoga života. Možda u ponedjeljak. Franci."

W

"To je samo isprika – pomisli Vilma – sigurno je Alojzije intervenirao pa me ovako povlače za nos. Čekajte! Sve ću vas preteći."

Pogleda Sinišu i upita: – Vi ste carev pouzdanik pa vam je sigurno poznato što mi car javlja

tako tajanstveno? – Vaša kneževska milost, njegovo veličanstvo povjerilo mi je da

odnesem pismo. Ne povjerava mi svoje tajne. – Nije nikakva tajna. O tom govori čitav dvor. Vi, očito, niste

iznimka. – Čini se da jesam jer mi ništa nije poznato. – Oh, kako ste naivni, grofe! Čitav dvor zna ono o čemu mi piše car.

Moli me da pokušam mladog cara odvratiti od pogibelji koja prijeti njegovom bračnom miru. Ali to je prevelika zadaća. Njegova je žena odviše ružna, a nova dvorska gospođa odviše lijepa, a da bih mogla odvratiti Josipovo zanimanje za lijepu groficu. Siniši zakuca srce.

– O kome to govori vaša kneževska milost? – Gdje vi živite? Još niste vidjeli novu dvorsku damu kojoj car Josip

posvećuje napadno mnogo pažnje? To je grofica... Ime joj nisam upamtila... Krv poleti Siniši u lice. Ustane: – Vaša milost, to su sigurno brbljarije nevrijednih dvora na. – Možda, ali ipak je sve to vjerojatno. Car je mlad, željan ljubavi...

Nešto ste se uzrujali? – Grofica o kojoj ste izvoljeli govoriti – moja je žena! – Oh, pardon, grofe! Oprostite, nisam ni slutila. Ako je vaša žena,

onda nema pogibelji da bi mladog cara mogla zamijeniti s vama! Njegova je glava okrunjena krunom, vaša ljepotom. Ne bojte se!

– Hvala vašoj kneževskoj milosti na utjesi. Moja je žena visoko nad svim sumnjama.

– Uvjerena sam u to. Ipak, primite savjet iskusne žene koja pozna dvor. Ne izlazite svoju ženu opasnostima. Nigdje nije napast bliža nego na dvoru.

– Moja je žena prošla teška iskušenja. – Uistinu? Onda ću mladom caru priopćiti daje njegov trud uzaludan. – Njegov trud? Ne vjerujem da bi mladi car svoj karakter zablatio

takvim nakanama. Sve su to samo zlonamjerne fantazije spletkarica.

W

– Dopuštam. Ima ih na dvoru. Ali sad sam gotovo uvjerena da lažu. Takvog muža grofica nije uzimala radi bogatstva, časti ili imena – a sigurno vas nije uzimala ni zbog zahvalnosti što ste je spasili s lomače. Sigurno vas je ljubila od prvog susreta. Ljubavi koje nastaju na prvi pogled jedino su prave, jedino trajne – jer takva ljubav proizlazi iz čitavog našeg bića. Takva ljubav nije samo odraz vanjskih okolnosti, ne može izvirati iz zahvalnosti ili čega drugog. Tome se radujem, pa ću mladog cara upozoriti da se okani grofice – već s obzirom na govorkanje u dvoru.

Siniša ne odgovori jer se vratio knez i donio mu pismo za cara. Kapetan poljubi kneginji ruku, oprosti se i pojuri niz terasu. Kneginja Vilma slavodobitno objavi svojim gošćama carevo pismo i

priopći daje car žarko zaklinje da mu bude vjerna i uvjerava je o svojoj nježnoj ljubavi.

– Nisi li Sinišu malo bocnula sa carem Josipom? – upita grofica Auersperg svoju kneževsku rođakinju.

– Smatraš li me zaboravljivom? – nasmije se Vilma. – Sav je gorio i odjurio poput furije.

Gospode su se zlurado smijale. Pritom je bivša dvorska dama neprestano pogledavala na drugu stranu terase.

– Promatraš grofa Balzana? – upita Vilma. – Nije li on rođak grofice Thurn s Waldburga? – upita grofica

Čikulini. – Njezin zaštitnik, makar nešto premlad, ali ljubavnik joj nije. Grofica

živi svetim životom. Čini se da boluje od vjerskog ludila. Grof Balzano upoznao me s njom pa je katkad posjećujem. Balzano redovito zalazi k nama i ostane u dvorcu nekoliko dana. Bavi se kemijskim i medicinskim znanostima.

Evo, već je opazio da govorimo o njemu. Vilma rukom da znak grofu. Ustao je i približio se damama. Njegov

stas i lice nisu odavali ništa kavalirsko, ništa plemićko. Okruglo lice s krupnim nosom i još krupnijim usnicama pokazivalo je lagodnu nehajnost.

– Kako napreduju vaša istraživanja? – upita ga Vilma postoje s grofom upoznala obje svoje gošće.

W

– Napredovala bi hitrije kad me mojoj znanosti ne bi oduzimala vaša ljepota – reče grof običnim glasom udvornosti.

– Naprotiv, vi biste morali požuriti sa studijama da što pri je pronađete glavnu svrhu svog istraživanja. Crne kozice mogle bi vas preteči.

Kneginja se obrati svojim gošćama i objasni im: – U najnovije doba grof istražuje neki lijek, siguran lijek protiv zaraze

crnih kozica koje ove godine uništavaju toliko ljepotica. U tu svrhu grof ima na Waldburgu laboratorij.

– Tako? Dakle, vi se bavite tako ogavnim stvarima? – reče grofica Auersperg i nehotice joj pogled padne na njegove ruke.

– Da, da, moje dame, čuvajte se! Njegove se ruke dotiču zaraznih bacila crnih kozica.

Vilmina primjedba nasmiješi grofa. Činilo se daje u neprilici kad je odgovorio:

– Bio sam izvan sebe kad sam vam to pripovijedao. Uništit ćete mi u žena i ono malo ugleda što ga sam nisam upropastio.

Ali Vilma ga nije htjela braniti, još ga dublje zakopa: – Da, da, sad će žene i vaš zagrljaj smatrati cjelovom zaraze. On se požuri opravdati: – Ne, ne nosim zarazu u svojim rukama ni na svojim usna ma, nego u

bočicama. – Slaba obrana. A da vam kapljica padne na odijelo? Mislim, to bi

imalo posljedica. Ili ne? – O, i te kakvih. Moje lice nikad nije bilo poželjno dama ma, ali u tom

slučaju postao bih rugoba. – Uhvatile bi vas se crne kozice? – Više nego sigurno. – Eto, vidite. Nije li sasvim neprilično kad se kavalir bavi znanostima? Vilma se nasmije, Balzano se pokloni: – Ljubomoran sam na crne kozice. Oduzimaju mi mogućnost da

čavrljam o vašoj ljepoti. I grof skrene razgovor na drugu temu. Nakon pola sata on se stepenicama uspeo u svoje dvije sobe koje je

nastavao svaki put kad je boravio u kneževskom dvorcu.

W

Ušavši u salon, pozvoni. Zamalo ude lakaj. Grof zapovjedi da mu dozove oca Alojzija. Smireno lice jezuita brzo se pojavilo u grofovu salonu.

Zatvori pomno vrata i tiho zapita: – Zar se što dogodilo, grofe? Balzano pogleda na vrata i šapne: – Kneginja je jučer bila na Waldburgu. – Odmah poslije onog sukoba sa mnom? – I neprestano je molila groficu Thum da joj pokaže moj laboratorij.

Grofica ju je uvela onamo, a Vilma je ostala neko liko trenutaka sama. – Zar je to kakva neprilika? – Jest, velika! Opazio sam da mi nedostaje jedna bočica sa zarazom

crnih kozica. – Sumnjate li na nju? – U prvi sam mah pomislio da se bočica negdje zametnula. Sad poslije razgovora s Vilmom i njenih čudnih upita o zarazi nešto

mije sumnjivo. Ona se, doduše, šalila, a ipak kao daje u tim riječima bilo nešto skrovito.

– Ne vjerujem da bi imala odvažnosti uzeti u ruke takvu bočicu... – Na Waldburgu se točno interesirala kako s tim valja postupati. U

laboratoriju je čak ispitivala mog laboranta. Bočica je bila u limenoj kutiji, kapljice su posve izolirane. Ipak...

– Možda se varate kad mislite da je Vilma odnijela bočicu? – Onoj na Waldburgu treba zapovjediti da se ne pača u moje stvari.

Kako je uopće smjela povesti kneginju u laboratorij? S njom ću govoriti malo odlučnije.

SIVA DVORSKA HALJINA.

Kasno uvečer razodijevala je komorkinja Tilda svoju gospodaricu kneginju Auersperg. Vilma je promatrala smeđokosu oblu djevojku. Da joj kosti na licu nisu odviše izbočene, bila bi ljepušna. Ovako je priroda s nekoliko poteza lišila djevojku poželjnosti, te važne putnice u brak. Vilma je oslovi intimno:

– Štoje s tobom? Zar te Filip još nije zaprosio? Djevojka uzdahne:

W

– Vaša milost, nisam dosta lijepa da bi me uzeo bez novaca. Ne govori o ženidbi, ali uzdiše o dućanu koji bi htio otvori ti u Beču,

blizu sajmišta. Ne mogu mu odgovoriti: kupit ću ti dućan. Zato šuti. Kad djevojka nije lijepa, mora imati novaca.

Zadovoljno promotri Vilma suzama orošeno lice svoje sobarice. – Voliš li ga? – Uzme li drugu, umrijet ću – i gorko zaplače. – Bi li htjela zaslužiti toliko novaca da možeš kupiti lijepu opremu,

pokućstvo i čitav mali dućan? Kao ukopana zagleda se sobarica u svoju gospodaricu. – Da, ti bi to mogla zaslužiti. Treba samo da izvršiš jednu vrlo malu

stvar, recimo spletku, i da o tome ne rečeš nikome ni riječi. – Vaša milost – klikne ona i spusti se na koljena. – Učinila bih sto

puta gore stvari. Oh, učinila bih strahote... – O strahoti ni govora, posrijedi je tek mala šala. Prijateljuješ li još

uvijek sa sobaricom grofice Auersperg, moje rođakinje, one što je prije bila dvorska dama?

– S Pepicom Lacher? Jest, kako ne! Svake se nedjelje u Schonbrunnu sastajemo u maloj gostionici kod "Divlje patke".

– Vrlo dobro. Nego, nije li Pepi sada sobarica nove dvorske gospode. – Da, pričala mije o njoj. – Pepi je voli? – Kaže daje vrlo prijazna prema njoj, daje mlada grofica žena

kapetana dvorske garde i da je prekrasna i veoma ljupka. – Kako vidim, gotovo je zaljubljena u nju. – To baš ne znam... – Svejedno. Zakuni se da nećeš nikome povjeriti ono što ću ti reći.

Zakuni se na ono što ti je najmilije. Prekršiš li zakletvu, ona će se izvršiti. To da znaš.

– Progovorim li neka budem kažnjena – neka me Filip ni kada ne oženi. Ostala gola i bosa i usidjelica.

– Pazi, prekršiš li zakletvu, kazna te neće minuti. Sad pođi sa mnom u garderobu.

Drugi dan popodne uputila se Tilda u šenbrunski dvor i u sobi u prizemlju potražila svoju prijateljicu Pepicu Lacher.

W

Pošto su čavrljale o dvorskim damama i zgodicama što su dopirale do služinčadi Tilda reče:

– Slušaj me, Pepi, ti si rođena i odgojena na dvoru pa te ovdje uvažavaju. Ne bi li me preporučila vrhovnoj komorkinji da me uzme na dvor?

– Zar ostavljaš kneginju Vilmu? – Htjela bih biti promaknuta s kneževske na dvorsku sobaricu. Mogu te preporučiti – no zbog prijateljstva opominjem te: kod

kneginje ti je ljepše. Vjeruj mi, nije na dvoru služba laka. – Dvorske su gospode vrlo neugodne, zar ne? – Kako koja. Moja gospodarica nema vremena da zanovijeta. – Je li to mlada grofica kojoj je muž kapetan dvorske garde? – Da. – Ljudi govore da je veoma lijepa i bogata. – Da, lijepa je, je li bogata, ne znam. – Zar nema lijepih haljina i dragocjenih nakita? – I previše. Zbog toga je grofice Colorado i Palfy ne mogu vidjeti.

Neprestano prigovaraju da je odviše kite. – Dakle, ona se lijepo odijeva? – Kažu da tako želi kraljica. Danas su joj opet donijeli ne koliko

novih haljina. – Pepi, pokaži mi ih! Znaš kako si mi pokazivala haljine grofice

Auersperg. Mene to veoma zanima. – I mene. Cijelo prijepodne razgledavala sam nove haljine svoje

grofice. Sad je nema u sobi. Popodne boravi kod kraljice. – Hajdemo u njezinu garderobu. – Pa – idemo. Djevojke su ušle u Nerinu sobu. Iz spavaće sobe vodila su vrata u mali kabinet koji je sačinjavao

Nerinu garderobu. Tu su stajali ormari, a u svakom visjele haljine složene kao na lutkama.

– Isuse! – klikne Tilda – sklapajući ruke. – Krasnih li haljina! A ponosna dvorska sobarica tumačila je prijateljici koja je za koju

priliku. Ogledavale su jednu po jednu. Priđu k stalku na kojem je visjela siva haljina od svilenog brokata s

dugom povlakom.

W

– Ova je haljina za dvorske svečanosti – objasni Pepica Tildi. – Još je posve nova? – Da, grofica Nera odjenut će je prvi put tek u srijedu kad je na dvoru

veliko primanje. Danas su je donijeli. – Takvu je haljinu imala i grofica Auersperg – uzdahne sobarica

kneginje Vilme. – Sve kraljičine dame moraju imati takvu haljinu. Tako je propisao

dvorski nadmeštar. – A dragocjenosti? – upita Tilda. – Ima li što lijepo? – Ovdje su u kaseti. Pokazat ću ti. Carica joj je dala neko liko

prekrasnih dragulja. Dvorska sobarica priđe toaletnom stoliću. Tilda je ostala kod stalka

sa sivom haljinom. Dok je Pepi otvarala kasetu i vadila dragocjenosti, Tilda hitro izvuče iz džepa malu limenu kutiju. Prateći pogledom svoju drugaricu, spretno podigne rukav sive haljine i nagne u rukav kutiju iz koje je virila glavica bočice. Brzo ga spusti, povuče kutiju natrag, zatvori poklopac i gurne kutiju u džep.

Sve je potrajalo nekoliko trenutaka. – Pogledaj – zovne je Pepi – ove dragocjenosti. – Kako te dame ne bi bile lijepe u svemu ovome – uzdah ne Tilda. Kad su se nagledale, vrati se Tilda sivoj haljini. Pepi je nastavila. – Ovaj nakit pripada grofici. Pogledaj ovu kopču od briljanata i

zelenog dragog kamenja. Kopča je prišivena u naprsnicu daje ne bi izgubila. Sama sam je prisila. Grofica mije rekla da je to obiteljski nakit koji je dobila od bake. Za nj bi mogla kupi ti kuću.

Tilda je uzbuđeno promatrala dragocjenosti, kimala i uzdisala: – U takvoj opremi i rugoba mora zasjati. Pola sata nakon toga Tilda se oprosti s prijateljicom. Kad se vratila

kući, kneginja Vilma dočeka je u sobi za odijevanje. – Jesi li izvršila? – Jesam. Točno kako ste rekli. Našla sam tamo mnogo krasnih

haljina. I modru, i žutu, i ružičastu – ijednu bijelu. Vilma je prekine uzbuđenim glasom: – Rekla sam sivu, onu koja je propisana za dvorske dame. – Znam, vaša milosti. Sve sam ih pregledala, a kapi sam usula u onu

sivu.

W

– Sigurno u sivu? – Jest, vaša milosti. Tu haljinu pokazala mije Pepi i rekla daje to

propisana haljina dvorskih dama za svečanosti, pa će je grofica prvi put obući u srijedu.

– Dobro. Menije bilo do toga da onaj miris saspeš u rukav upravo te oprave. One druge neće tako skoro oblačiti, a sivu mora odjenuti za svečanost u srijedu. Bit će to vesela šala – baš stoga ne smije nitko saznati za nju. One su kapi sasvim neobičan miris – i ništa drugo.

– Da su i otrov, sasula bih ga za dućan mojem dragom. – Nisi li se dotakla bočice ili onih mirisnih kapi? – Ni malim prstom. Učinila sam tako kako mi je naredila vaša milost. – Tvoj dućan je, evo, ovdje. Kneginja joj preda kesu. Djevojka zaplače od radosti. Vilma je otišla u sobu i našla oca Alojzija gdje joj poučava sina. "Tako je, vi carske svodilje", pomisli gledajući jezuita. "Vaša će

vještica gorjeti na lomači s koje je ne može spasiti nitko, pa ni vaš prevareni Bog. Sad sam ja vaš gospodar!..."

U kraljičinim odajama užurbala se sva posluga. Dvor se vratio s procesije i spremao se za veliko primanje.

Svake godine taj se dan slavio velikim svečanostima, procesijom i primanjem u spomen oslobođenja Beča od Turaka.

Marija Terezija odredila je Neru da toga dana na dvoru obavlja službu njenog osobnog tajnika kurira.

Dvorska dama u toj službi imala je bdjeti nad svim što se događa u caričinim odajama, prenositi kraljičine odredbe, kontrolirati jesu li izvršene i poput adutanta održavati vezu između kraljice i ostalih članova kraljevske obitelji i dvorane.

U dane kad je taj posao bio osobito važan voljela je kraljica takvu službu podijeliti Neri jer je sve odredbe izvršavala najotmjenije i najhitrije. A carica je uvijek bila nestrpljiva. Njezine zapovijedi nitko nije mogao izvršavati tako kao što je to radila Nera.

Mlada grofica u plavoj haljini za službu s kraljevskim grbom na ramenima, jednostavno počešljana, bila je već u šest sati u jutro pripremljena za službu. Prije nego što je otišla carici, naredi sobarici:

– Pepi, pripremi mi novu sivu gala-haljinu za primanje.

W

Neka me sve čeka spremno u deset sati da se mogu vrlo hitro odjenuti za primanje.

– Bit će sve u redu, vaša milosti. Nera pode u odaje Marije Terezije. Začas je sjedila uz pisaći stol. Carica joj dade pero. Čitavo jutro Nera je žurila dvoranama prenoseći kraljičine zapovijedi.

Kad je u devet sati ušla u kraljičino predsoblje, komorkinja je upravo zapovjedila slugama da zatvore prozore.

Nera se zaustavi: – Zašto ste dali zatvoriti prozore, madame Gutenberg? Sparina je, a njezino veličanstvo uvijek želi svježeg zraka. – Da, vaša milosti – ali danas dolazi kancelar Kaunitz. Kad on dolazi sve se zatvara. Dosta ste dugo kod nas ali još ne znate

naše tajne grofovska milosti. Gospodin kancelar prava je dvorska gospođica koja svagdje osjeti propuh. Kad on dolazi u dvor, mora biti sve onako kako on hoće.

Komorkinja zažmiri jednim okom: – Vaša milost sigurno zna što mislim... – Madame, ne znam ništa – strogo će Nera. – Ne znate ono što zna čitav Beč? Kraljica nikome ne po pušta, sve

mora biti onako kako ona hoće. Kancelar je jedini čovjek za čiju se volju odriče svih svojih navika.

– Carica mu daje prednost jer je najumnija glava države. – Bogme jest. Kad je mogao tako dugo ostati u caričinoj milosti, to

bogme nije tek šuplja glava. – Njezino veličanstvo uvijek odlikuje umne sposobnosti. – Hm, možda kancelar ima i kakvih drugih prednosti? – ponovno

žmirne komorkinja. – Kancelar je najjači oslon prijestolja – pridometne Nera ne hoteći

opaziti njezino žmirkanje. Pogledavši uzduž sobe, naglasi: – Eno, dolazi grofica Fuchs.

– S njom ide i čitava menažerija. – Kakva menažerija? – Vaša se milost malo brine za dvor – kad ni to ne zna. Groficu Fuchs obdario je Bog dugim nosom i zato je zovu

nosorogom. Sad je zovu i – lisicom. Vidite onu drugu, to je grofica

W

Palfy. Ima sprijeda dva šiljasta zuba pa je zovu dvorski ris. Treća je grofica Colorado. Pogledajte onu čeljust pa široko izbočeno čelo, a pod njim male skakutave oči. Ne izgleda li poput orangutana? Zato su je tako i nazvali dvorani – a sve tri dame zajedno nazivaju "kraljičina menažerija". Tako im se svi izrugujemo. – To nije lijep običaj – ukori je Nera.

– Oh, draga grofice, kod nas na dvoru zloba je desert. I vi biste već imali nadimak kakve životinje – da niste tako lijepi.

Gospoda su vama nadjenula ime "dvorski anđeo". Kako vas zovu naše dvorske dame, to još ne znam – valjda još nisu mogle naći kakav prikladan nadimak, iako to jako žele.

Nera se nije dalje obazirala na pripovijedanje komorkinje, već se ponovno uputi u kraljičin kabinet. Nekoje vrijeme čekala dok je carica ne oslovi s novim nalogom:

– Obavijestite princeze da želim s njima razgovarati pri je primanja. Javite nadmeštru neka što više skrati čestitke za primanje da mi nitko ne dosađuje govorancijama. Parada se još dade podnijeti, ali dugi govori nikako. Za vrijeme pri manja valja u velikoj dvorani zatvoriti sve prozore. Kancelaru Kaunitzu škodi zrak. Doduše, vruće je, ali on je takav. Ne mogu ga prekrojiti. Neka pripreme svježeg pića, kancelar često dobiva vrtoglavicu. Ali menije milija njegova glava nego stotine drugih koje nemaju od čega da se zavrte. U deset sati treba da ste u potpunoj gala-opremi i da stojite iza mene, i to uz kneza nadmeštra.

– Slušam, vaše veličanstvo. – A propos, ništa novo? Što radi car Josip? Ne vidim ga. Čime se bavi? – Koliko mije poznato – čita. – Da, da. Uvijek čita. Zato ga i boli glava. Ja nisam imala vremena za

literaturu, ali sam državu izvukla iz svih ratova i financijskih neprilika. A car Franjo Stjepan? Udvara li vam?

– Nakon one šetnje u perivoju, o čemu sam ispričala vašem veličanstvu, nije mi se više približio.

– Nije? Carica učini zlovoljnu grimasu i okrene lice k Neri: – Bili ste s njim nešto preoštri. Trebate to ispraviti.

W

Nalog začudi Neru što se odrazilo i na njezinom glatkom i bijelom licu.

– Čudite se grofice? Slušajte, dijete moje – reče carica povjerljivo. – Vi biste jedini cara mogli izliječiti od njegove bolesti da udvara svakoj ženi. Vi biste ga mogli uvjeriti da se s lijepom ženom može i prijateljevati, a da mu ona ne daje ništa drugo nego dobre savjete. Razumijete li me?

U prvi čas Neru je smela caričina primjedba, ali ovako tumačenje rasprši u njoj svaku zabunu pa je prihvatila te riječi onako kako ih je izrekla carica. Vjerujući njenom razjašnjenju, odgovori:

– Razumijem, vaše veličanstvo. Ipak, nikako ne shvaćam da bi muškarac kojega je zapala sreća da bude vaš drug mogao udvarati drugima...

– Ah, pustite to. Muškarac uvijek traži ljepotu i mladost. – Onda je nemoguće da skine oči s vašeg veličanstva. – Ja sam bila lijepa i mlada... – Vaše veličanstvo još je uvijek lijepo i svježe – i kad bi vaše

veličanstvo znalo cijeniti, naglasiti svoju ljepotu i svježinu... – Naglasiti? Kako to mislite? – Ako mi vaše veličanstvo neće zamjeriti – reći ću: vaše veličanstvo

svoju ljepotu i svježinu zasjenjuje svojom toaletom i nemarom za sebe. Carica se nasloni na naslonjač i sa zanimanjem pogleda Neru: – To mi je jednom rekao Taruka. Bit će, dakle, da to nije isprazno.

Dakle, recite kako biste, na primjer, odjenuli svoju caricu? – Neka mi vaše veličanstvo dopusti da izaberem toaletu za današnje

primanje. Ova nije najprikladnija. Tamna je, mrtva. – Da se preodjenem kraj tolikih poslova? – Veličanstvo, i carevi i kraljevi muškog roda kitili su svoje tijelo da

pobude pozornost podanika. Državni poslovi nisu ih sprečavali da se urese. Zašto bi se vaše veličanstvo zapuštalo?

Samo pola sata, i vaša će ljepota dobiti dostojan okvir. Carica pogleda u zrcalo smeđu toaletu u kojoj je htjela da pode na

primanje. Sama je morala priznati daje čini starijom i nekako mrkom. Brzo je odlučila: – Dobro! Neka bude! Ustala je i pošla s Nerom u svoju dvoranu za odijevanje.

W

Madame Gutenberg sva se zarumenjela od uzbuđenja vidjevši da carica prelazi preko njenog ukusa i podvrgava se odredbama ove dvorske dame. Osjetila se uvrijeđenom.

Nera je odabrala modru haljinu od svilenog brokata s utkanim zlatnim vjenčićima. Duboki dekolte otkrivao je kraljičina izvanredno bijela ramena. Oko vrata stavila je Nera ogrlicu od dragocjenih bijelih čipaka, spletenu od svijetlomodre baršunaste vrpce opšivenu biserom. Taj nakit namjestila je preko prsiju do struka.

Čipkasta ogrlica okružila je kraljičino lice i prikrila njezin podbradak, stoje toliko prijetio njezinoj ljepoti i činio je znatno starijom.

Na ogrlicu objesila je Nera zlatni nakit s modrim kamenjem, obrubljen dijamantima. Odredila je i takve naušnice.

Madame Gutenberg morala je kraljičine kose učešljati tako da im istakne neobičnu bujnost. Na frizuru je Nera pričvrstila zlatni dijadem s briljantima i smaragdima. Onda je caričino lice temeljito oprašila bijelim praškom, čime je bilo znatno ublaženo prejako rumenilo caričinih obraza.

Kraljica je zadovoljno promatrala svoju visoku snažnu pojavu u modrilu haljine koju je odabrala Nera. Oči su joj blistale i živo se isticale.

– Sto ste učinili od mene? – smješkala se carica. – Ta vi ste sa mnom nešto čarali. To nije ona ista Marija Terezija od prije pola sata.

– Nisam učinila ništa više, veličanstvo, nego ono što čini svaka ljepotica – traži samo ono što joj pristaje. A veličanstvo često čini obratno.

– Da vidimo učinak te promjene kod drugih – nasmije se Marija Terezija. – Da budem načas i ja – žena. Dođite.

Dvije žene vratile su se u kabinet. Kroz otvorene prozore sjalo je sunce i obasjalo caričinu pojavu. U

ovoj toaleti Neri se pričinjala veoma lijepom i svježom, unatoč njezinim godinama koje su bile iznad pedesete.

"Bože, i ova je žena izrekla tako strašnu prijetnju", pomisli Nera. "Daje ostavim, ona bi povukla pomilovanje, što gaje dala Siniši. Zar se s tog visokog glatkog čela ne može doći do srca?"

– Čini se da ste zadovoljni mojim izgledom – primijeti carica. – Veoma sam sretna što izgledate tako divno.

W

Koliko god je Nera koji put bila ozlojeđena na caricu jer ju je rastavila od muža, toliko ju je privlačila svojim dostojanstvom, energijom i nekom čudnom snagom koja je ljude vezala uz nju.

– Vaše me ganuće dira i ja ću ga nagraditi, grofice. Od sutra podijelit ću vam svaki tjedan dopust – da vidite svog muža.

Ta vijest razvedri Nerino lice kao da gaje obasjala iznenadna svjetlost. "Zacijelo veoma ljubi svoga muža", pomisli carica. "Čekaj, moja

draga, lijepa grofice! Tvoja ljubav moj je adut. Za volju te ljubavi učinit ćeš sve što zatražim!"

Dok je ovako razmišljala, padne joj pogled kroz prozor u perivoj gdje je pred dvorom stala osmoroprežna kočija.

Iz nje je izlazila Vilma. Oko njene vitke pojave raširila se krinolina s raskošnom haljinom od zelene svile. U bijeloj svečanoj Vilminoj vlasulji zelenio se smaragdni dijadem u obliku krune. Ponosno je digla glavu. Oči su joj drhtale neobičnim sjajem. Licem je provijavala neka tajnovita radost.

Carica se začudi. "Zaista izgleda prekrasno. I kako je slavodobitno, pobjednički

zadovoljna? Da – tu se nešto krije! Smaragdi u obliku krune. Zastoje toliko sretna?..."

– Smijem li otići vaše veličanstvo? Vrijeme je da se odjenem za svečanost – oglasi se Nera.

Carica je pogleda. – Da, da. Žurite se, čekam vas. Mlada se grofica pokloni i izađe iz kabineta. Pohiti u svoju garderobu

da odjene sivu gala-haljinu. Dotle je carica promatrala Vilmu kako silazi s kočije. Dva kneževska

paža nose impozantnu povlaku. "Danas je prekrasna. Htjela je da bude najljepša. Hoće da bude ljepša

od svoje suparnice Nere koju sam joj nametnula. Tako je: Vilma je računala na propise. Danas njezina suparnica mora

odjenuti sivu haljinu. Siva boja potamnjuje sjaj i najveće ljepotice. Danas će Vilma biti najljepša. Zato je ona tako vesela, tako trijumfira!..."

S takvim mislima carica prati bajoslovnu toaletu kneginje Vilme. Silovito strese srebrno zvonce. Ude grofica Fuchs i nešto plaho pogleda caricu.

W

– Odmah zovnite groficu Neru. Hitno! – Ona se upravo odijeva za primanje. – Svejedno. Odmah daje ovdje! Stara grofica pošalje slugu da potrči u prizemlje. Zatekao je Neru kad

je sobarica već počela otkopčavati modru haljinu. Siva propisana haljina visjela je na stalku.

– Carica želi da se grofica odmah vrati. Odmah! Nera pobrza do carice. – Grofice, vi ćete odjenuti novu bijelu haljinu s pupoljci ma. Na glavu

stavite bijeli vijenčić od pupoljaka evo, taj smaragdni nakit... – Veličanstvo, njegova preuzvišenost knez nadmeštar po slao mije

sivu gala-haljinu i odredio... – Ne marim ja za to. Propis je siva galahaljina, meni je siva boja

dojadila i neću daje odjenete. – Veličanstvo, knez nadmeštar naročito mije poručio da se ne usudim

odjenuti što drugo. – Vi ćete se ipak to usuditi jer ima netko tko je moćniji od nadmeštra.

Stare dvorske dame neka obuku sivo. Vama zapovijedam bijelo – i basta! Štaviše, ne uzimajte vlasulju. Hoću da uđete sa svojom kosom. To će biti senzacija. Carica ima pravo da sebi priušti senzaciju.

Nera se pokloni i izađe. "Čekaj, austrijska Pompadurko! Uzalud si danas sjedila pred zrcalom

pet sati. Bijela haljina frapantno ističe Nerinu ljepotu, bjeloću puti i baršunastu crninu njezinih očiju. U ovome sam uspjela!" nasmiješi se carica zadovoljno, prihvati pero i nastavi da rješava službene spise.

Pola sata prije deset vratila se Nera u predsoblje. Bila je odjevena u bijelu krinolinu od lagane pahuljaste tkanine, posutu sitnim ružičastim vjenčićima. Njezina osebujno pepeljasta kosa spuštala se u punim uvojcima po ramenima. Glavu je okruživao vjenčić od pupoljaka sa smaragdnim dijademom nalik na krunu.

Svilena pahuljasta tkanina, ukras i put njezinog vrata stapali su se u svježu bjelinu. Samo su joj jabučice nadahnute ružičasto. Velike crne baršunaste oči produhovljene su, a probuđene srećom što će opet vidjeti Sinišu, blistaju zagonetno.

Kad je ušla u predsoblje, dvorske dame se zaprepastiše. Pritrči grofica Fuchs:

W

– Zaboga, ogriješili ste se o propise. Odmah se preodjenite! Siva haljina je propis. Sivo!

– Njezino veličanstvo naredilo mije – bijelo! Dvorske dame pogledaju se zapanjeno. Grofica Fuchs ušuti. Ona

jedina shvaća kraljičine namjere i primijeti: – Njezino veličanstvo ima pravo da korigira dvorske propise. Kad je ona otišla, grofica Colorado prišapne grofici Palfy: – Dosad je samo kancelar Kaunitz uživao toliko ugleda da su zbog

njega kršeni stari propisi. Čak zatvaraju prozore kod primanja što je gotovo uvreda za plemstvo – a sad dolazi ta provincijalka. Stoje caricu moglo skloniti da krši propise?

U predsoblje stupi drugi dvorski ceremonijar. Spazivši Neru, toliko se prenerazi da se činilo kako će pasti u nesvijest.

– Što je to? Kakva je to strahota? – reče oštro Neri. Ona se ispričala caricom, ali će ceremonijar uzrujano: – To je nemoguće! Njezino veličanstvo nikad nije kršilo propise.

Smjesta se preodjenite u propisnu sivu gala-haljinu. Ovakvu vas neću pustiti u dvoranu za primanje. Nikako! – Carica očekuje da budem uz nju. – Nećete moći k njoj dok sam ja živ! Načas smetena, promišljala je, a onda odluči da side i da se preodjene.

Međutim su gospođe Colorado i Palfy vijećale sa ceremonijarom. – U rangu je iza nas, a odijeva se poput princeze. To je sramotna

povreda etikete. Pođimo k dvorskom nadmeštru. Sve troje ušlo je u ured dvorskog nadmeštra kneza Khevenhillera koji

je stajao pred zrcalom u potpunoj svečanoj paradi, u zlatom izvezenoj odori sa širokom vezanom vrpcom preko grudi. U ruci mu štap sa zlatnom jabukom.

Ispripovijedali su mu događaj s Nerinom toaletom. – Užasno! – klikne nadmeštar. – Utrošio sam tri tjedna da izradim

plan za inscenaciju proslave tog velikog historijskog dana i da mi sada pokvare ovu moju sliku? Ne, idem njezinom veličanstvu!

Odmah se najavio carici i ušao u kabinet sav crven u licu. – Što je tako strašno važno, dragi kneže, da ste se čak za rumenili? –

upita carica.

W

– Vaše veličanstvo, dvadeset i pet godina imam sreću upravljati slavom, ljepotom i ugledom najodličnijeg dvora u Evropi.

Uvijek je slika dvora bila precizna, odlična carska i kraljevska. Na tu sliku nikad nije pala nijedna mrlja da joj pokvari makar najsitniji

red, tradiciju, umjetničku ljepotu. – Zaboga, kneže, ne pravim toliki uvod ni u parlamentu kad molim

velikaše da opet daju novaca. Kratko brzo i bez uvoda. – Vaše veličanstvo, nova dvorska gospođa odjenula je bijelu haljinu. –

Nadmeštar sklopi ruke pred caricom. Gotovo da nije zaplakao: – Veličanstvo! Tri tjedna slagao sam predivnu sliku velikog historijskog dana. I sad da mi tu sliku slavnih tradicionalnih boja pokvari – bijela mrlja? To bi bilo strašno. Čak i princeze moraju odjenuti zagasitu boju, a grofica da ulazi u tu dostojanstvenu sliku – bijela, strahovito bijela! Veličanstvo, naš dvor ne smije se ovako blamirati. Bijela mrlja... – ne – ne! – Zaboga, kneže, ne plačite.

– Veličanstvo, promislite, bijela mrlja... – Nadmeštre, pomislite da ja nemani nijednog veselog dana. Zažmirite

na tu bijelu mrlju – kad mi ona donosi toliko veselja. Obojit ćemo je drugi put kako god hoćete. Recimo, preksutra, kod svečanog dinea. Neka tamo grofica bude siva – posve siva poput jesenske magle, ali danas mi dopustite tu mrlju – tu koncesiju.

Govorila mu je tonom za koji nije mogao otkriti je li ironija ili molba. – Kako sam dugo slagao sliku za svečano primanje... – Svršimo brzo taj strahovito važan državni posao. Grofica neka

smjesta dođe u bijeloj haljini – reče carica nervozno. Knez se pokloni i izađe izvršiti nalog. Međutim su dame u predsoblju

čekale na uspjeh nadmeštrove intervencije i zabavljale se: – Što je to bilo ove noći? – upita grofica Colorado pokazujuši svoje

šiljaste zube koji su joj pribavili naziv "dvorskog risa". – Pripovijedala mi je Pepi. Kad se grofica Fuchs vraćala od carice na

počinak, opazi blizu vrata mlade grofice nekog muškarca... Grofica Fuchs upita: "Tko je?" Ali muškarac po bjegne...

– I nije se saznalo tko je bio? – Nije. Grofica Fuchs nije ga mogla prepoznati jer se prekrio plaštem.

Nestao je u tmini hodnika.

W

– Dakle, mlada grofica prima noćne posjete. Treba da saz namo tko je i, vjerujte, njezino gospodstvo na dvoru neće dugo trajati.

Međutim je nadmeštrov dvoranin potrčao niza stepenice u Nerin stan i bez daha donio kraljičinu zapovijed:

– Grofica neka ostane u bijeloj haljini i odmah dođe gore. – Vaša milosti – reče Pepi. – Carica nikako ne da da uz mete sivu

haljinu. Evo, hoće da dođete u bijeloj – govorila je sobarica držeći u ruci Nerin struk što ga je upravo svukla s grofice.

Nera je hitro ponovno uzela struk da ga odjene, zatim stavi nakit i potrča u caričine odaje. Carica je dočekala s primjedbom:

– Ljudi na mom dvoru nisu bili toliko uzbuđeni za čitavu Šlesku koliko zbog ove jedne protupropisne haljine!

Dvorske gospođe Colorado i Palfy nastavile su svoje pričanje o noćnom posjetniku pred Nerinim vratima i stale nagađati:

– Da nije car Josip? Zamislite, sad svake večeri dolazi u paviljon, a prije ga nikad nije bilo ni blizu. Mrzio je čak i kartanje, a sada s užitkom gleda igru – jer karta grofica...

– Da nije car Franjo? – Otkako je na dvoru grofica, neprestano botanizira u svom vrtu i ne

tuži se na bol u bubrezima, a kiti se poput kan celara Kaunitza. Zašutjele su, jer je Nera izašla u predsoblje i dala naloge dvojici

dvorana koji su čekali na zapovijedi. Iz pokrajnje sobe začuli se koraci. Trka lakaja i posluge. – Kancelar Kaunitz – reče glasno grofica Palfy i obje se dame spreme

na pozdrav. U sobu uđe visok i okretan gospodin. Dugoljastu glavu s visokim

čelom pokrivala je pedantno začešljana vlasulja. Nad ušima, od sljepoočica do tjemena, savili se dugoljasti uvojci. Usko, šiljasto lice i jake čeljusti pomno su našminkane. Dugi šiljasti nos spušta se do širokih tankih usnica. Tamne oči pokrivaju krupne vjeđe, izgledaju kao da su otekle pa čine dojam da kancelar Kaunitz gleda ljude s visoka.

Vitko tijelo odjeveno je u tamnomodri haljetak sa zlatnim pucetima i obrubima od bijele svile. Čitavo poprsje unutrašnjeg i vanjskog haljetka bogato je izvezeno zlatom. Kratke modre hlače podvezao je bijelim vezenim svilenim vrpcama. Tanke noge u bijelim svilenim čarapama obuvene su u crne, šiljaste izrezane cipele s briljantnim kopčama.

W

Finom rukom neprestano dotjeruje čipkastu ogrlicu prikopčanu dijamantima. Rukavi su opšiveni svilenim čipkama i pokrivaju prozirne bijele, nevjerojatno njegovane ruke.

"Bože moj", pomisli Nera "kako je dugo taj čovjek bio pred zrcalom dok se ovako spremio!"

Kancelar poravna svoju ogrlicu na kojoj nema što da popravlja. U zrcalu opazi Neru i hitro se okrene. Tamne oči izvirile su ispod vjeda kao ispod debelog bijelog zastora. Priđe joj i tiho primijeti:

– Nisam vas ni opazio, grofice. Uvijek se povlačite u po zadinu, a najljepši ste cvijetak šenbrunskog perivoja.

– Moje je mjesto u pozadini, ekscelencijo. U službi sam. – Sinoć sam vas promatrao. Bili ste snuždeni. Priroda je razasula pred

vaše noge sve svoje čarobnosti. Prava je grehota kad svojoj ljepoti uskraćujete vedrinu.

Kancelar prinese očima lornjon pa je čitavu omjeri nasmijanim pogledom. Onda afektirano podboči desnom rukom bok i htjede nastaviti, ali ga prekine grofica Fuchs izašavši iz caričinog kabineta:

– Njezino veličanstvo očekuje vašu ekscelenciju. Kancelar se Neri lako pokloni, onda se još jednom pogleda u zrcalo,

još jednom poravna ogrlicu, pa se izgubi iza vrata kabineta. Dvorska dama Colorado priđe grofici Palfy, pa će joj njemački,

misleći da Nera neće razumjeti: – Ako Kaunitz baci oko na groficu, past će na nju ljubomora carice

poput sjekire. Nera se obazre: – Oprostite, moje dame. Nije dostojno stavljati takve primjedbe o

svojoj carici. Dame je promjeriše neprijateljski. – Prisluškivati – to je vaše zanimanje? – Očito je vaše ogovarati. A da se možete orijentirati, primi te do

znanja da ne govorim samo jezikom dvorske konverzacije francuskim nego i njemačkim.

Povuku se u kutu, a grofica Palfy primijeti: – Kaunitz je ove noći spavao u dvoru. Da nije možda zamijenio vrata

koja vode u kraljičine odaje s vratima njezine dvorske dame?

W

Međutim je Kaunitz ušao u caričin kabinet i širokom se gestom poklonio po propisima tri puta učinivši u zraku kavalirski krug svojom bijelom tankom rukom. Onda je neobično toplo poljubio pruženu caričinu ruku.

– Samo ne tako ceremonijalno! Nema ovdje nadmeštrovog štapa. Sjednite, dragi Wenzel.

On ne primi ponudu, nego se zagleda u caricu istinski začuđen. – Što me tako gledate? – Što se to dogodilo s mojom divnom caricom? – reče on s patosom.

– Kao da je preko noći vila pomilovala vaše lice i skinula s vašeg obličja ono što gaje zastiralo da bismo ga vid jeli u svoj njegovoj sunčanoj ljepoti. Veličanstvo, vi ste prekrasni! Vaše je oko tamnije od noći, vaše čelo bjelje od snijega, a vaše lice ružičastije...

– Basta! Basta! – zaustavi ga ona i zamahne glavom, a iza rumenih usana pojave se bijeli zubi koji su njezinu licu poda vali svježinu. – Dakle, izgledam drukčije nego inače?

– Jučer sve to nije bilo vidljivo našim očima... "Mlada grofica prava je čarobnica", pomisli carica i prekine temu: – Pustimo to, dragi Wenzel! Jučer vam nisam htjela govoriti o

državnim poslovima, ali danas – sada – treba da se latimo posla. Ja sam najnesretnija vladarka na svijetu!

– Da sam ja carica Marija Terezija, rekao bih: Carujem nad carevima svih kraljevstava. I još bih rekao: Sva sreća, sva ljepota, sva slava svih vladara samo je kaplja u moru što ponizno oplakuje pećinu moje slave i moga prijestolja...

Govorio je mirno, poluglasno, uživajući u svojim riječima. – Kad ćete jednom prestati da laskate? – Laskanje je pokrivalo neiskrenosti, iznuđivač nezasitnos ti, lihvar

pohlepe. A moje srce kuca u sretnom uvjerenju da će i posljednjim kucajem poslužiti najvećoj kraljici koja je milostivo primila moj život i svu moju dušu da joj služe.

– To je jedina moja utjeha – odgovori ona. – Zato se i utječem k vama. Čujte, Wenzel, car Josip nije zadovoljan s naslovom rimskog cara. Želi mi iz ruku istrgnuti žezlo i za vladati mojom državom.

Kancelar je malo zabacio unatrag svoje šiljasto lice i pogledao caricu ispod krupnih vjeda.

W

– Takva misao u vašoj umnoj glavi? – Josip mi je otvoreno predbacio prijateljstvo s jezuitima. Obećao mije neke postupke protiv njih. Nije govorio previše, ali je to

više mislio. Oduvijek osjećam da Josip oponira meni, svima nama. Osjećam da je jezuite uzeo samo kao povod da mi dokaže svoje nezadovoljstvo. Zamislite, on hoće da mi protiv jezuita donese neke svoje dokaze. To pokazuje da nešto snuje iza mojih leda.

– Prestolonasljednik možda ne dijeli mišljenje vašeg veličanstva o jezuitima. A i kakvih bi dokaza bilo da on oponira vašem veličanstvu?

– Nisam li rekla da mije obećao da će nešto poduzeti? To znači da stupa u ofenzivu protiv smjera moje politike...

L – To je prevelika riječ – zamišljeno će Kaunitz, spusti vjede i zagleda se u šiljak caričine cipelice koji je virio ispod suknje. – Za ofenzivu treba i vojska. A gdje bi prestolonasljednik našao sljedbenike?

– U njegove odaje od neko doba dolaze različiti časnici. Plemstvo Josip sve više izbjegava, a druži se s vojskom. To je

sumnjivo... – Vojska je vašem veličanstvu vjerna do posljednjeg čovjeka. – Ne smijete zaboraviti daje on nasljednik prijestolja. – Kad bi Josip samo pokušao izvesti kakav državni prevrat, zamislite

kako bi to okrnjilo moj ugled? Gospodin Bog poslao je mojoj carici đavolski san, kao što ga je poslao Kristu. Car Josip neće učiniti što takvo. Molim veličanstvo da vjeruje.

– Tu molbu ne bih vam mogla ispuniti danas. Vidjet ćemo. Svakako, Josip mi zadaje brige. Razmahuje se gdje nije potrebno, a

gdje bi trebalo akcija – tu miruje. Godinu dana oženjen je s bavarskom princezom, a još nikakva izgleda na sina. I tu bi bila potrebna vaša intervencija...

– Veličanstvo, kancelar još nikad nije dobio teže zadaće. U slučaju da car namjerava kakav prevrat, moja bi intervencija uspjela – ali u slučaju nasljedstva, uza svoju najbolju volju, ja sam nemoćan...

– Da, princeza bavarska doista je ružna, priznajem. Što da radim? Da molim svetog oca da razriješi brak, pa da ga oženimo kojom drugom princezom?

– To bi možda bio najbolji lijek za njega. Dakako, nova princeza morala bi biti vrlo lijepa. U tom bi slučaju prestolonasljednika minuli

W

osjećaji nezadovoljstva koje vaše veličanstvo tumači sasvim krivo... Uz takvu ženu i ja bih se revolti rao.

– I protiv mene? – I protiv najdivnije carice... – Vi ste muškarci svuda potpuno subjektivni. Svakako govorite s

Josipom pa mi priopćite dojam. Hoću da znam što misli pod tim "činima". Diplomatski ga ispitajte.

– Još danas poslije dinea. – Još nešto. Primili smo vijest da Friedrich Pruski, unatoč

sklopljenom miru, još uvijek drži vojsku na okupu. Čvrsto sam odlučila da sve svoje namjeravane veze s drugim državama zapečatim ženidbama svojih kćeri i sinova.

– A Francuska, veličanstvo? – Mrzim je. Ali protiv Friedricha mobilizirat ću i svoj samo prijegor i

sreću svoje djece. Uvjerena sam da mi je Bog dao kćeri samo zato da učvrstim alijanse protiv Friedricha za snagu moga prijestolja. Čujte me: odlučila sam Elizabetu dati udovcu Luju Petnaestom.

– Nije li prestar? – Star je za ljepoticu, za Elizabetu će biti upravo zgodan. Stari ženskar i pustolov može biti sretan dobije li moju kćer pa bila

ona i kozičava. – Ne znam, veličanstvo, hoće li na tu ženidbu pristati kraljeva

ljubavnica madame Dubarrv. Ne biste li joj iskazali počast pa joj pisali, kao što ste nekad pisali madame Pompadour?

Carica se namršti i odvrati pogled od kancelara. – Marija Terezija nikad neće moliti kraljevske milosnice! Nikad nisam pisala madame Pompadour. To valja da nagla site pred

čitavim svijetom. A ovo je – pismo za madame Dubarry. Pročitajte ne bi li se što dometnulo ili ispustilo.

Pročitavši, kancelar odgovori: – Veličanstvo, ni slovca više ni manje. – Ni ovo pismo nisam ja pisala. – Ne, vi niste pisali! – A sad slušajte moj ženidbeni plan. Evo, piše mi Van Swieten da je

sretno riješio pitanje udaje moje kćeri Josipe s princom od Parme. Prosci su već na putu u Beč. Time bi ovo bilo u redu. Leopolda bih vezala sa

W

španjolskom infantkinjom, a moju Amaliju za španjolskog infanta. Šteta što je Marijana bijednica pa joj ne mogu dati muža. Još mije u rezervi Marija Antonija. Princu Karlu potražila bih princezu na engleskom dvoru. Ali Engleska se priklanja Friedrichu i zato neću da znam za nju. Karlo može još čekati. Tako sam odlučila da povedete pregovore o udaji mojih kćeri Elizabete i Amalije. Dakako, odobravate li ovaj plan.

– Potpuno. – Tada požurite s pregovorima. – Kad bi se koja princeza protivila, moje bi nastojanje bilo blamirano. – Marija Terezija u svom rječniku ne pozna riječ "protiviti". – Znam, veličanstvo. Smatrao sam da bi majčino srce moglo

popustiti. – U mojoj državi ne vlada majčino srce, već carica koja hoće da

obnovi habsburšku dinastiju. Što sam rekla, to je perfektuirano i nema protivljenja ni od koga. Dakle, poduzmite pregovore posve mirno.

– Nastojat ću učiniti djelom veliku mudrost svoje uzvišene carice. – Još jednom vas podsjećam na Josipa. Kažem vam potpuno iskreno:

snalaze me sumnje, zato sam ga stavila pod pasku... – Smijem li upitati tko pazi? – Moja nova dvorska gospoda grofica Nera jedina na dvoru uživa

njegovu sklonost. Pritom je vrlo važno što ona ni izdale ka ne shvaća svoju misiju.

– Vaša je mudrost beskrajna. Ova je ljepotica doista geni jalna akvizicija.

– To ste izrekli veoma oduševljeno. – Čitav zanos mog srca, uma i duše pripada najvećoj nad svim

ženama svijeta – reče on mirno gledajući u caricu. Grofica Nera mirno najavi grofa Kocha u hitan posjet. Kraljica ga

primi u kancelarovoj nazočnosti. – Što se dogodilo? – upita. Šef dvorske kancelarije obavijesti: – Židovi su htjeli otrovati oca Grandea. Rumenilo obaspe Mariju Tereziju. Plane i da dozvati jezuita. Već je čekao u predsoblju. Grof Koch pozove ga u kabinet. Zamalo

se Grande duboko pokloni vladarki. – Dođite bliže – ponuka ga ona. – Htjeli su vas otrovati?

W

– Znaju me i mrze, veličanstvo, ali Previšnji, koji bdi nad vašim veličanstvom, odlučio je da sluga svoje vladarice živi za nju i njezinu dinastiju. Na žalost, mjesto mene pao je žrtvom poslanik ruske carice.

Ova vijest razljuti Mariju Tereziju i stane ispitivati pojedinosti. – Kad smo htjeli da od njega nešto saznamo o Jagušinskoj, Židov

nam je dao napitak. Ruski poslanik je gucnuo, a ja sam se tek pričinjao kao da pijem. Odmah je pao mrtav.

Tada ispriča strku na ulicama "Žutoga grada". – Sretna sam što je ispalo tako. Smjesta bacite u tamnicu ona dva

redara koji su branili Židove. Ali Grande prihvati riječ i priopći: – U svom velikom gnjevu pobožni kršćanski puk kaznio je odmetnike

i linčovao ih. Carica usklikne: – Još ima dobrih kršćana! Kaunitz je šutio i promatrao caričinu svilenu cipelicu. – Treba objesiti onoga koji je htio otrovati oca Grandea – zapovjedi

kraljica. Kaunitz učini efektnu gestu: – Da veličanstvo, zaslužio je vješala. Ali kazna bi mu bila strasnija da

ga pustimo još na životu i povedemo proces. To će više djelovati na Židove, a i krivcu će dati priliku da razmišlja o užetu. To djeluje jače nego da ga smjesta smaknemo.

– Dobro – potvrdi kraljica. – Jeste li zadovoljni, oče Grande? – Krivcu opraštam, samo se bojim da se pobožni puk ne pobuni zbog

odgode kazne i pomisli da njegova preuzvišenost kancelar Kaunitz kani poštedjeti krivce.

– Naprotiv – mirno će Kaunitz. – Mi ćemo narodu dati prilike da prisustvuje procesu i da sam na svoje uši sluša i gle da kako se oko vrata krivca savija konop... Ne bojte se, oče Grande. Razumijem se i ja nešto u inkviziciju. Moja odmazda bit će u duhu Božje volje i u duhu njezinog veličanstva.

– Povjeravam to vama, kancelaru – odluči carica. – A pri tom vas upozoravam daje ovaj događaj najbolji dokaz kako je prešna i opravdana moja želja da se izagnaju Židovi.

W

– Neizmjerno prešna – potvrdi Kaunitz. – Čim nađem u državnoj blagajni deset milijuna forinti, upotrijebit ću ih da protjeramo Židove.

– Deset milijuna za to? – vikne carica ljutito. – Da, veličanstvo. Otjeramo li siromašne Židove, valja otjerati i

bogate, a onda će stradati naši katolički trgovci koji su s njima vezani trgovinom. Protjeramo li Židove, propast će katolički zanatlije i trgovci.

Počela je kuckati prstima po stolu. Kaunitz je znao daje to znak njezine neodlučnosti pa odmah nastavi:

– Vaše veličanstvo neka ne misli o tom. Zato je tu kancelar Kaunitz da se brine kako će što prije i što bolje izvršiti volju vašeg veličanstva.

Kao daje čekala na to, carica vedro zaključi: – Hvala vam. Pruži ruku kancelaru. On je poljubi i zajedno s Kochom ostavi

kraljičin kabinet. Po njezinoj želji, Grande je ostao. Carica primijeti: – Sretna sam što ste ostali živi. – Otac Pelegrini odlučio je sagraditi sirotište Marije Terezije u koje bi

sakupio svu katoličku bečku siromašnu mladež da ih učini najvjernijim podanicima prijestolja vašeg veličanstva.

– Vrlo dobra ideja! Pridonijet ću toj svrsi sto tisuća forinti. – To bi bilo odviše, veličanstvo. Otac Pelegrini odlučio je troškove

podmiriti iz svote koju je vaše veličanstvo odredilo za samostan. – Nikako, to ne dopuštam. Izvršit ću što sam rekla. I ona ga otpusti ljubaznim riječima. U kabinet je ušla caričina kći Elizabeta. Mlada princeza odjenula je

zagasito crvenu svilenu haljinu koja je samo još više istaknula kontrast između lijepih crta i brazgotina od crnih kozica.

Stajala je spuštene glave. Poslije svoje tragične bolesti, uvijek je dvorom hodala spuštene glave da ne vidi ničiji pogled.

– Elizabeta, spočitnula si mi da se ne brinem za tebe. Da si nesretna. Evo, dokazat ću da sam u prvom redu majka, a onda carica. Udat ćeš se.

Princeza pogleda majku kao da ne vjeruje. – Tvoj budući muž nije mlad, ali ćeš uz njega biti kraljica. Nosit ćeš francusku krunu. – Veličanstvo! – klikne Elizabeta. Presretna padne na koljena i poljubi

caričinu ruku.

W

– Vidiš, koliko te volim. Ali mi moraš iskazati zahvalnost i promijeniti svoje držanje prema jezuitima koji su oslon naše dinastije. Tvoja je dužnost da u Francuskoj naš dvor učiniš popularnim... Treba da si prema svima dobra. Makar ti okolina bila i te kako odvratna. Pokazuj ljubav – ako ih i mrziš. Stječi njihovo povjerenje, iako bi opazila da ga nisu dostojni. Mužu iskazuj najnježniju ljubav, iako ga ne bi mogla ljubiti. Prikazuj se kao da se ne uplećeš u državne poslove, ali uvijek budno pazi da kralj slijedi intencije moje politike. Neka izgleda kao da ništa nećeš – a sve neka je po tvom, naime na moje. Izvještavat ćeš me o svemu. Pravi se kao da ništa ne razumiješ, a budno pazi na sve. Razmišljaj o tom i spremaj se za veliku zadaću – da budeš dostojna kći svoje majke. Princezino liceje zasjalo. Veselje ga poljepša.

– Veličanstvo, ni na što neću više misliti nego samo na svoju zadaću. Dugujem vam vječnu zahvalnost.

Princeza Elizabeta izašla je iz kraljičinog kabineta promijenjena. Glava koja je godinu dana bila spuštena na grudi uspravila se. U njoj

se probudi život kćeri Marije Terezije. Bit će vladarica. A tu je želju Elizabeta nosila u duši od djetinjstva.

Ponosna držanja i gizdava hoda, prešla je preko praga kabineta u predsoblje. Caričina ženska dvorska garda što je čekala u predsoblju iznenađeno se ogledala za princezom stoje prolazila kraj njih u pozi kakve kraljice.

Sa suprotne strane dolazila joj je u susret Nera. Princeza još više podigne glavu i prezirno prošapta za sebe. "Služavka! Zbog tebe carica me ukorila one večeri. Kad me vjenčaju s

kraljem, morat ćeš pokleknuti preda mnom i poljubiti mi ruku. Što je, napokon, ljepota?" nastavi Elizabeta filozofski. "Da sam lijepa, ne bih htjela poći za starog kralja i ne bih bila kraljicom!"

Kad je ušla u kineski budoar gdje su čekale ostale princeze odjevene za primanje, ona ih ponosno pogleda i navijesti:

– Smatrajte me budućom kraljicom Francuske! Sestre su se radoznalo okupile oko nje i obasule je pitanjima. Bile su

na okupu sve osim Marijane koju su skrivali da na javnim svečanostima svojim bolesnim grbavim tijelom ne kvari dobar glas dinastije Habsburg.

O svojoj sreći Elizabeta je pričala sestrama nekim neprirodnim razvučenim riječima, punim patosa i čudnim gestama. Josipa i Amalija

W

čudno su se pogledavale. Mlađahna Marija Antonija buljila je u sestru kao u čudo.

Za četvrt sata ude u budoar Nera. Princeze su joj okrenule leda. Ne obazirući se na to, ona im javi da carica želi primiti princezu Josipu.

Pokraj Nere prođe visoka tanana kraljevska kći. Kad je Nera krenula prema carskom predsoblju, sretne u koridoru

cara Josipa. Bio je u svečanoj odori rimskog cara. Crveni haljetak od brokata vezen zlatom i dragim kamenjem osvježio je njegovo melankolično lice. Na grudima su blistala odlikovanja, a oko čitavog gornjeg dijela tijela obavijala se široka carska vrpca. Mlađahno lice i visoko čelo obrubila je na tjemenu glatko unatrag očešljana vlasulja, savijena nad ušima u dva uvojka.

"Kako je lijep u ovoj odori", pomisli Nera. Svakodnevna mrka, smeđa njegova odijela brisala su njegove spoljašnje prednosti.

Iako je na sebi imala kokardu službe, car je zaustavi, pokloni joj se kao dvorskoj gošći i reče tiho:

– Grofice, kad uvečer izađete od bavarske princeze, čekam vas u modrom salonu. Iskažite mi tu uslugu. Dogodilo se nešto važno.

– Doći ću, veličanstvo – reče tiho. Pritom joj oči zalutaju na stepenice gdje je stajao gardist u svečanoj odori sa zlatnim pojasom oko struka.

Spazila je Sinišu. Bijela svečana gardijska uniforma strogo se priljubila uz njegov snažan i skladan stas. Klobuk ispod kojeg je virila bijela vlasulja isticao je garavu ljepotu lica. Sinišine vrele oči otimale su se za Nerom.

"Kako je lijep u toj vlasulji", Nera će u sebi. U službi se nisu smjeli ni pozdraviti. Mladi se car obazre kao da ga zanima koga to Nera gleda. Spazivši gardista, upita:

– Je li to vaš muž? – Da, veličanstvo... – Vrlo lijep čovjek. Ali, u službi ste, neću vas zadržavati. Car se lako pokloni. Nera pode prema Siniši. Stajao je na čelu špalira

gardijske momčadi. Nera i Siniša nisu ni maknuli glavama, samo su njihove oči izmijenile pozdrav.

Instinktivno Siniša okrene glavu. Oči mu se zaustave na mladom caru koji je stajao na galeriji i još uvijek gledao za Nerom. Onda car upravi

W

pogled u Sinišu. Mladom se kapetanu učini da se u carevim melankoličnim očima odražava neki skriven ljubomor.

Stojeći uspravno, isprsen po vojnički na počasni pozdrav caru, dušom su mu kružile nemirne slutnje i budile ljubomoru.

"Car ju je zaustavio. To je protiv propisa", mislio je Siniša. "Kneginja Vilma ima pravo. Car joj iskazuje neobičnu sklonost, a to znači..."

Sad se Josip pomakne i polaganim korakom krene prema Siniši. Po njegovoj komandi gardisti se isprse na pozdrav. Josip odzdravi i upre upitni pogled u Sinišu. Onda se opet vrati koračajući galerijom. Glavom mu sine misao:

"Zašto nisam tako lijep?" Odmah se ispravi: "Kako je to glupo! I u mislima lažemo sami sebi. Da sam iskren, pitao

bih se: >Zašto ona ne ljubi mene?<" Zaustavi se. Rekne opet sam sebi: "Dragi moj Josipe, zar ćeš gubiti

zdravu pamet? Grofica je samo tvoj saveznik i ne smiješ osjetiti ništa i Protiv svoje volje opet se zaustavi i ponovno obazre na Sinišu. U to se pojavi Nera i prođe kraj gardista. Josip ju je pratio pogledom. Sinišine oči uhodile su careve poglede i Nerine kretnje. Oko nje leprša bjelina njezine haljine posute pupoljcima. Obojici – mužu i caru – učinila se poput proljetne svjetlosti.

"Sto se to događa oko nje?" obnovilo se u Sinišinoj duši kobno pitanje i budilo u njemu nemir.

Unatoč svojoj energičnoj zapovijedi samom sebi, Josip s nje nije mogao skinuti pogleda. Povukavši se iza jednog stupa, ostao je u koridoru.

Za kratko vrijeme Nera se vratila prateći princezu Josipu. Opet dobaci Siniši pogled koji je u njemu budio mračne sumnje.

"Zastoje tako sretna? Zašto se smiješi?" pitao se. Oči su mu zalutale prema mjestu gdje je stajao mladi car. Obuzelo ga takvo uzbuđenje daje osjetio želju odbaciti sa sebe zlatni pojas i pojuriti k Josipu. A ostao je poput stupa u vojničkoj službenoj pozi. Garavo lice u bijeloj vlasulji bilo je ukočeno.

Nera s princezom Josipom ude u kraljičino predsoblje, a mladi se car izgubi u koridoru.

W

Kad se princeza vratila sestrama, navijestila im je da će se udati za vojvodu od Parme.

– A što će biti s Amalijom? – upita Elizabeta. – I za nju majka ima stranog kraljevića – reče Josipa. – A ja? – oglasi se Marija Antonija i gurne svoju ljepušnu glavicu

među svoje radoznale sestre. – Za kojeg ću seja kralja udati? – Nisi baš pristojna – okosi se Elizabeta. Tako mlada djevojka ne

smije govoriti o udaji. – A smije li o tom misliti? Hoću da budem kraljica. Zapovijedat ću

poput svoje majke. Princeze su je korile zbog njezina ponašanja. Odjednom se Amalija

trgne i upita Josipu: – Kakvog je kraljevića odredila majka za mene? – Svejedno je za koga se udaješ. Glavno je da nosi krunu. Te riječi pobudiše u Amaliji bijes prema sestri. A kako ga nije smjela

iskaliti nad njom, dobaci izazovni pogled Neri: – Istina je, muža ne treba ljubiti, on će na dvoru lako naći kakvu

dvorsku damu i uzeti je za milosnicu. Ne sluteći da nišani na nju, Nera se poklonila i ostavila princeze.

Pratili su je njihovi prezirni pogledi. "Da me one večeri nije tužila kraljici, Ernest bi me već bio

zaprosio!..." pomisli Amalija i ljutito zatrese glavom. U njoj je raslo neprijateljstvo prema caričinoj dvorskoj gospođi i miljenici.

UROTA PRINCA KARLA PROTIV CARA JOSIPA.

Princ Karlo stajao je u salonu svojih odaja opremljen u svečanu svijetlomodru odoru. Šesnaestogodišnji mladić sa zadovoljstvom je u velikom zrcalu promatrao svoje rumeno lice, oči što su plamtjele, jaka ispupčena, nasmijana usta. Ponavljao je čestitku majci koju gaje naučio njegov duhovni odgojitelj otac Grande. Poput kakvog glumca uvježbavao je stanovite geste i proučavao izražaj svoga lica.

W

U sobu tiho uđe otac Grande i slušajući svojeg učenika, pljesne rukama:

– Vrlo dobro. Bilo bi prekrasno kad biste smjeli govoriti na svečanosti. Svratili biste na sebe svačiju pozornost.

– Zašto velite: "Kad biste smjeli"? – Dvorski nadmeštar kaže da vam je prigodom čestitanja dopušteno

samo poljubiti ruku kraljici, a nipošto govoriti. – Ipak ću govoriti! – Visočanstvo, tiše – mirnije. – Ne mogu mirovati. Zašto mi nije dopušteno govoriti? – Po dvorskom redu na dvorskim svečanostima dolazite posljednji. –

Mislim – posljednji od kraljevskih sinova – reče Grande naglašujuči riječ "posljednji". – Treba da se poko rite.

Karlove oči gnjevno usplamte. Otac Grande požuri se nastaviti: – Iako ste posljednji, po duhu i po čitavoj vašoj pojavi vi ste prvi

medu kraljevskim sinovima, premda vam po etiketi pri pada baš nimalo časno mjesto. Šteta, visočanstvo, gotovo ne pravedno.

Karlo podigne glavu. Pogled mu plamti, glas mu je oštar: – Posljednji – zašto posljednji? – Zato što se niste rodili prvi od kraljevskih sinova. – Prvi? Ja sam prvi – jest ja. – Poleti k vratima, zaključa ih i vrati se

ocu Grandeu: – Ovih godinu dana što ste vi moj duhovni voda stekao sam prema vama povjerenje. Vi jedini sa mnom postupate kao s pravim kraljevićem. Osjećam da vi jedini znate kako su me nepravedno bacili na posljednje mjesto. To mi se uvijek motalo po glavi, a vi ste mi sada nehotice priznali da je tako. Varam li se?

– Vaše kraljevsko visočanstvo, možda nisam smio prizna ti... – Ne, vi ste to morali priznati. To ste mi priznavali svaki dan, samo

mi nikad niste izrekli tako jasno kao danas. Više puta htio sam o tome s vama razgovarati, ali se nisam usudio.

Vaša riječ da sam posljednji, a ipak prvi – otvara mi usta. Vi ste na mojoj strani, zar ne?

– Visočanstvo, možda nije dobro da tako govorite. Pogriješio sam, iako sam svjestan da zagovaram pravednu stvar.

– Moramo se izjasniti. Slušajte me. Bio sam još mali dječak, a već sam osjetio da me svagdje zapostavljaju, a Josipa svagdje ističu. Kad su

W

Josipa krunili za rimskog cara, promatrao sam svečanost, povorku i krunidbu sasvim sakriven u pratnji ljudi, poput običnog plemića. Dok su Josipa slavili, morao sam stajati u kutu – ja, kraljičin sin, morao sam stajati medu dvoranima. Josip je stajao na visokom podiju, sjedio je na prijestolju, njemu su stavljali na glavu krunu, gruvali su mu u čast topovi, zvonila su zvona, čitava je crkva bila puna raznih knezova i plemstva, sve mu se klanjalo. Mene nisu ni vidjeli. Osjetio sam u sebi bijes. Zašto krune njega, a ne mene? Kad majka umre, opet će ga ovako slavno kruniti. A ja ću opet gledati poput kakvog običnog dvoranina. To nije pravedno. Ja sam prvorodeni carev sin. Ja i nitko drugi.

– Kako to mislite, Visočanstvo? – Kad se rodio Josip, moj je otac bio samo vojvoda od Toskane i muž

moje majke. A što je vojvoda? Ništa. Oca tada nisu htjeli priznati carem Mađari ni Austrijanci. Majka mu je kasnije teškom mukom ishodila naslov cara. Rodio sam se godinu dana nakon toga. Tek kad sam se ja rodio, bio je moj otac car. Nisam li samo ja pravi kraljevski i carski sin? Nisam lija prvorođeni pravi kraljević, a ne Josip koji je rođen kad je otac bio samo vojvoda od Toskane?

– Visočanstvo, odat ću vam veliku tajnu – odgovori Gran de i obori glavu. – Dobro ste mislili. Tako misli i veliki dio naroda, a i plemstvo je uvjereno u to.

Karlo je bio uzbuđen. – Dakle i oni? Zašto sam onda posljednji, a morao bih biti prvi?

Zastoje prestolonasljednik Josip, a ne ja? Zašto velikaši o tom ne govore majci?

– Takav je, na žalost, poredak nasljedstva. Ipak, ne mislite odviše o toj nepravdi.

– Mislim o tome dan i noć. Kad god Josip sjedne uz majku, spopadne me srdžba.

– Utješite se. Tko zna neće li se to jednom promijeniti? Karlo skoči i uhvati jezuita za ruku: – Promijeniti? Kako? – Možda će pravedni Bog svojom mudrošću ispraviti zemaljsku

nepravdu... – Kad bi Josip umro! Ali on je mlad i zdrav poput ribe. Kad bi on

umro, onda...

W

– Oh, Bože sačuvaj da mislite o tom, visočanstvo. Istina, sve se može dogoditi, svi smo u Božjim rukama, pa ipak ima i drugih putova kojima se može ispraviti greška.

– Drugih putova? – Prestolonasljednik Josip je filozof, on je sljedbenik Voltairea i

njegovih pristaša. Jednog bi dana mogao otkloniti nasljedstvo prijestolja. – Tko bi mogao otkloniti tolike časti i slave? Tko bi se htio odreći da

bude gospodar u državi i na dvoru? Pa kad bi to i učinio, dvorski red postavio bi na njegovo mjesto Leopolda, zato stoje on drugi sin, stariji je od mene. Ali i on nije sin cara, i on je sin vojvode od Toskane. Ni on nije pravi princ.

– Da, na žalost, tako je – uzdahne otac Grande. – Čujte, oče Grande. Već sam htio o tome razgovarati s maj kom. Vi

znate kako me ona voli – samo mene. Josipa ne trpi, a Leopolda smatra glupim.

– Visočanstvo, ne smijete kraljici govoriti o tom. To bi bilo nespretno. Duboko osjećam daje pravda na vašoj strani. Vi ste jedini pravi kraljevski princ. Vaša uzvišena majka drži se zakona koji za prijestolje određuje Josipa. Josip sam osjeća da vam nepravedno otima prijestolje, zato je tako šutljiv i po vučen.

Karlo je pošao po sobi hitrim koracima, a njegovo se lice još više rumenilo. Otac Grande zadovoljno gaje promatrao ispod oka.

– Kad biste vi htjeli... opet će Karlo zaustavivši se pred jezuitom. – Kad biste vi htjeli...

– Sve je u Božjim rukama – reče on. – Valja pomoći gospodinu Bogu. Sami ste me naučili Božju želju:

pomozi sebi sam, pa ću ti i ja pomoći. Bog vas je poslao da mi pomognete povratiti oteto prijestolje.

– Visočanstvo – pokloni se Grande. – Uvijek ste mi dali naslutiti da shvaćate moja poniženja. Sad vas ne puštam. Morate mi pomoći. – Nisam zvan da se miješam u državne poslove. – Vi ste moja jedina nada. – Teško je to, visočanstvo, i opasno... Sazna li za to carica? – Evo vam moje kraljevske riječi: nitko neće saznati.

W

Nastojte da se car Josip zahvali na prijestolju i da Leopolda ne postave za prestolonasljednika. Oče Grande, učinite li to, kad ja budem prestolonasljednik, vi ćete postati kancelar.

– Visočanstvo, na to nikad ne bi pristali drugi. – O, svima ću dokazati da mora biti onako kako ja hoću. Tako postupa i moja majka. Provest ću svoju volju kako je provodi i

ona. – Kad bi to sve bilo tako kao što vi sada kažete, visočanstvo, premlad

sam za kancelara. To bi mjesto moralo pripadati poglavici našeg reda. – Pa dobro, neka on bude kancelar, a vi ćete biti šef mog dvorskog

tajnog kabineta – ono isto što je sada Koch. Ne trpim ga. I on se prema meni ponaša kao da nisam kraljević.

– Visočanstvo, osjećam opasnost. Mladi ste, mogli biste u uzbuđenju sve to odati prije reda i zato se ne bih usudio po kušati učiniti što za vas.

– Oče Grande, šutjet ću! – Golema je stvar što ste mi sada rekli, a da bih smio ući u borbu za

vas samo ovako. – Kako bih vas uvjerio da ću šutjeti? Dajem sve garancije. Sto hoćete? Posve ću se pokoravati vama i raditi s vama. Što treba da

radim? – Da se činite nevješt, a sve prepustite samo meni. – Sve vam prepuštam. Vodite me i zapovijedajte mi. – Recimo, kad bi uspjelo postaviti vaše visočanstvo na mjesto

prestolonasljednika, ne biste li onda zaboravili naš red – svoje prijatelje koji su vam vratili vaše pravo?

Karlo uhvati jezuitine ruke: – Hoćete li da vam se zakunem na raspelo? – Pristajem ako je vaša odluka čvrsta. – Dajte mi raspelo. Grande pode s Karlom u drugu sobu gdje je pred malim oltarom za

večernju molitvu visio križ. Karlo klekne, digne dva prsta i stane za Grandeom izgovarati zakletvu:

– Kunem se Bogom, svojom dušom i životom da ću šutjeti O svemu što sam ugovorio s ocem Grandeom, da ću slijepo slušati njegove odredbe, da ću učiniti sve što od mene traži otac Grande. Kunem se da ću kad stupim na prijestolje, imenovati kancelarom čovjeka kojega mi

W

predloži jezuitski red, da ću oca Grandea postaviti za šefa tajnog dvorskog kabineta i da ću služiti Bogu kako mi budu savjetovali njegovi sljedbenici isusovci. Učinit ću svoju državu svetom, katoličkom u duhu jezuitskog reda. Tako mi Bog pomogao! Amen!

– A ja vam se kunem – nastavi Grande stavivši na križ tri prsta – da se neću ustručavati ni od čega da vas, Bogom oda branog kraljevića, učinim prestolonasljednikom. Tako mi Bog pomogao! Amen!

Karlo mu oduševljeno poljubi ruku. – Danas je veliki dan. Prvi korak k našoj zamisli. Danas treba da

osvojite prvu stepenicu do stolice prestolonasljednika. Iziđite iznenada, odlučno, snažna izražaja pred dvor i kraljicu, milo se nasmiješite – da bude što veća razlika iz među vas i mrkog Josipova lica. Usprkos zabrani izrecite svo ju čestitku kraljici, i to povišenim tonom, sa zanosom kao što ste često čuli glumce u kazalištu.

– Mislite li daje čestitka dovoljna da postignem dojam? – Baš zato stoje puna patosa. – Bojim se. – Sjetite se kancelara Kaunitza. Postigao je to da gospoda uvažavaju

njegovu državničku mudrost samo zato što im zna govoriti afektiranim, biranim frazama i potrebnim patosom.

Plemstvu je glavno fraza i forma. Iznesete li kakvu umnu misao jednostavnim riječima, kao što čini Josip, propali ste.

Gospodi treba fraze i deklamacije, izrečene simpatično i nasmijano. Nadalje, budite ljubazni s plemstvom – a prema damama – osobito prema njima – pažljivi... Kaunitza svi obožavaju zato što se umije ulagivati ženama. Car Josip ne uživa simpatije plemstva jer je povučen, mrk i ne zna udvara ti damama.

– Učinit ću sve kako ste mi zapovjedili – reče Karlo. – Danas sam presretan!

Grande još nešto poravna na odori mladog princa i obojica se upute u hodnik.

SVEČANO PRIMANJE.

W

Dvorana pokraj visokih stepenica, visoka stropa i zlatom urešenih zidova, krcata je. Plemići su odjenuli svečane svilene i baršunaste odore zagasitih boja, opasali dragim kamenjem okovane plemićke sablje i pažljivo začešljali bijele vlasulje.

Dame su preko krinolina obukle seriozne tunike i ogrnule ramena kratkim dvorskim povlakama. Glave su počešljale u guste pramenove i uresile ih blistavim nakitom.

Dva sata čekalo je plemstvo da počne primanje. U 11 sati pojavio se među dvorane mali Portugalac. Šutljiv i miran, nikad ni s kim nije razgovarao. Njegovo je lice bilo vazda ozbiljno i važno. Medu dvoranima ostavljao je dojam nijemog statista.

– Dvorska je ura tu – dolazi i dvor. Malo zatim ude dvorski nadmeštar knez Khevenhiller. – Napokon! – šaptala je Vilma svojem prijatelju Fritzu. – Bezobzirno

je od kraljice što nas pušta da tako dugo čekamo. Nekoliko lakaja počelo je zatvarati prozore. – Dakle, i Kaunitz je u kraljičinoj pratnji – ironično šapće Vilma

knezu Fritzu sakrivši usta lepezom. – Oduvijek se pri manje obavlja kod otvorenih prozora. To je u neku ruku simbol svečanosti. Nepristojno je zatvarati ih, i to – zbog jednog čovjeka.

– Zaboravljate daje taj čovjek kancelar Kaunitz – odgovori knez. – Sam je vrag združio toliko luckastih manira s tako velikom državničkom mudrosti.

– Nije li tu mudrost stekao samo kao nadimak? – Varate se, Vilma. Veliki je um. To priznaju i u svijetu. Čitavo ga inozemstvo naziva kočijašem Evrope kojom on upravlja

uzdama. – U životu on je prava afektirana lutka... – Ali on je zapravo – car... – A stoje onda car Franjo? – Lakaj na prijestolju. Pardon, to nije moja primjedba, taj epitet

podijelila mu je Evropa. – A izmislio ga je Friedrich Pruski. Na vratima su se pojavili gardisti – na čelu je kapetan Siniša – i stali u

počasni dvored pred prijestoljem.

W

Najzad, evo i dvora. Prvi uđoše paževi u španjolskoj nošnji. Iza njih dvorske dame grofica Fuchs, Palfy i Colorado u sivim gala-haljinama.

Tada zablista bjelina Nerine odjeće s pupoljastim vjenčićem na pepeljastoj kosi samo neznatno obijeljenoj praškom.

Vilma se trgne: – Kakva je to nakarada? Zar smo na sajmištu? Ova kravarica odjenula

je bijelu haljinu – carica gubi svijest. – Ne razumijem što je postalo od ovog dvora – odvrati Fritz. – Ni princeze nisu u bjelini. Carica je nanijela strahovitu uvredu

dvorskoj časti. Vilma je pod šminkom blijedila od ljutine. Oko prijestolja smještali su se dostojanstvenici. Iza njih povukli su se

u pozadinu otac Grande, Pelegrini i drugi. Svita se redala propisno. Najposlije izađu poslanici, za njima prinčevi i princeze, a onda

kraljica. Njoj zdesna sjeo je car Stjepan, a slijeva car Josip. Do njih kancelar Kaunitz. Zadovoljno i samodopadno promatrao je

ispod spuštenih vjeda svečano dotjerane poklonike. Očito je bio zadovoljan simpatijama za caricu što ih je osjećao na licu plemstva.

U modroj haljini s krunom na glavi danas je vladarica odlučnije isticala svoje dostojanstvo.

Ramena je ogrnula crnim španjolskim ogrtačem podstavljenim hermelinom. Plemstvo je zadivljeno usmjeravalo k njoj svoje poglede.

"U toj dobi, pa kakva je! Danas je zapravo lijepa", šaptala su gospoda.

Marija Terezija razabrala je zadivljene poglede podanika i osjetila je svoju snagu.

Redom su prilazili svi oni koji su imali zadaću da i riječima naglase sreću što Marija Terezija opet može slaviti jednu novu godišnjicu oslobođenja Beča od Turaka.

Prestolonasljednik rimski car Josip izrekao je svojoj majci kratak pozdrav:

– Veličanstvo, pred vaše noge polažem izraz iskrene sreće nad oslobođenjem od neprijatelja.

W

Izrekao je to tiho i obično, bez ikakva osobita naglaska. Nitko nije ništa razumio – i svi su šutjeli.

Carica je znala da Josip ne uživa sklonost plemstva i razabirala daje nije povećao današnjim nastupom.

Onda su slijedile čestitke poslanika, članova vlade. Kancelar Kaunitz je stao pred kraljicu i izrekao govor pun njegovih čuvenih poznatih fraza. Afektiranim kretnjama dodao je plameni patos uresivši ga pravom teatralnom modulacijom glasa.

U dvorani se primjećivalo suzdržljivo gibanje. – Divno govori – šaputali su velikaši i njihove gospode. Knez nadmeštar Khevenhiller promatrao je i slušao kancelara s

pritajenom zavišću. Nikome nije ni na čemu zavidio, jedino kancelaru Kaunitzu na njegovom govorničkom daru. Zato je nakon svake dvorske svečanosti zapisao u svoj dnevnik: "Kancelar Kaunitz govorio je divno, tako divno da se jasno zapažalo kako se sam divi svom govoru i kako je sam u sebe zaljubljen."

Kad su se svi obredali u čestitkama, nenadano izađe princ Karlo i napadno uspravi svoju mlađahnu pojavu. Na licu dvorskog nadmeštra nastala je velika zabuna. Karlo nije bio u programu. Očajnički je gledao princa. No on se nije obazirao. Rumenilom osvježena lica okrene se carici i počne govoriti tako zvučnim glasom daje zanijemila čitava dvorana.

– Veličanstvo! Dopustite da ja, preneznatni crv, položim pred vaše noge svoje srce, da zamolim Svevišnjega neka slavu i sreću vašeg žezla uvijek očuva od svakog neprijatelja, i stranog, i domaćeg. Da zamolim Boga – neka i meni da preveliku sreću i čast da za vaše prijestolje i za vašu državu, spašenu i uzveličanu vašom mudrošću, dam svoj mali neznatni, nevrijedni život i svoju krv.

Sve se zapanjilo. Sve su glave ispružene i okrenute k princu Karlu. Na svačijem licu smiješak ushita, iznenađenja i zanosa.

U tom trenutku sve je prožela jedna jedina misao: "Zašto ovaj nije prestolonasljednik?"

Carica je smeteno promatrala sina i još više svečano poklonstvo. Iz svijetlih u Karla uperenih očiju pročitala je misao koja je u tom trenutku sugestivno prešla i u njezinu dušu i ispunila je uzdahom: "Zašto on nije Josip?"

W

Pogledom je preletjela dvoranu. Još se uvijek osjeća komešanje velikaškog društva. Još uvijek na svačijim usnama titra smiješak – a u očima stoji pitanje...

U dnu duše carica je osjetila da se sada nešto dogodilo. Kao da su svi ovi ljudi koji su sačinjavali njezin parlament u svojim osjećajima i mislima detronizirali cara Josipa i Karla uzdignuli na prestolonasljedstvo.

To je zaplaši. Njezino srce našlo se medu Josipovim izdajicama i bilo sasvim ispunjeno ljubavlju prema Karlu.

Upitno je pogledala Kaunitza. Ali on je ostao potpuno ravnodušan ni najmanje ne odajući da ga zanima taj događaj.

Samo su četiri crne pojave u pozadini prijestolja znale što se dogodilo i zašto. Računajući s neraspoloženjem plemstva prema Josipu, oni su u tom času htjeli iskušati Karlovu snagu. Sad su se uvjerili da su svojim nastupom proveli duhovnu detronizaciju prestolonasljednika Josipa.

Mirno i nepomično gledali su preda se pritajivši radost što se Karlo gurnuo pred Josipa i osvojio srce plemstva. Na toj sklonosti prema mladom princu odlučili su da grade svoju osnovu, a da to nitko i ne nasluti.

Primanje je završilo. U pokrajnjoj sobi nadmeštar je odlučno govorio Mariji Tereziji: – Vaše veličanstvo, princ Karlo prekršio je dvorski red i u program

svečanosti upleo svoju točku. Kršenje programa pred čitavom svitom znači krajnji contra decorum, ruši slavu i čast

uzornog dvorskog ceremonijala koji je najjači dio ugleda države. Carica je odmah pozvala oca Grandea, duhovnog pastira mladog

princa. Kaunitz je sve to smatrao djetinjarijom, nadmeštar Khevenhiller

ljagom na dvorski red pred Evropom, a Grande je naglašavao da je to princ učinio u svom mladenačkom zanosu.

– Vaše veličanstvo – primijeti car Franjo – mislim da Karlov nastup nije u redu. Pravo govora pripada samo prestolonasljedniku. Karlo je morao samo poljubiti vam ruku. Mislim daje zaslužio ukor – vrlo strogi ukor.

Ali carica nije mogla podnijeti da joj muž napada ljubimca sina. Razljuti se i odgovori:

– Ne miješaj se u stvari koje te se ne tiču.

W

Car se nakloni: – Neka mi vaše veličanstvo oprosti, ali kad ste me izvoljeli pozvati na

vijećanje, mislio sam da želite čuti moje mišljenje. Kaunitz je posredovao: – Veličanstvo, čitav taj incident samo je sitnarija, tek mladenačka

želja princa da i on jednom izađe na pozornicu. Ta malenkost nije vrijedna da pomrači vedrinu i veselje vašim veličanstvima.

Nadmeštar Khevenhiller očajavao je nad padom ugleda dvorskog reda i poretka i pošao da se izjada u svom dnevniku.

Kancelar je prešao preko čitave stvari gestom čovjeka koji je vičan intrigama samo u širokim političkim koncepcijama. Na tako sitnom događaju nije se zaustavljao. Nije, naravno, mogao ni naslutiti što se krije iza toga.

Naprotiv, carica je uvijek imala dva oka – jedno za velike, a drugo za male dimenzije. Pozvala je Karla i upitala ga:

– Zašto si to učinio? Da ti to nije tko savjetovao? – Nije. Bog mije svjedokom, uzvišena majko. Kad sam ugledao svoju

predivnu majku tako lijepu, obasutu slavom, nešto me gurnulo naprijed. Sam ne znam što ni kako.

Te su je riječi obradovale i ona ga poljubi u čelo: – Neka ti bude oprošteno jer je poteklo iz toplog i pobožnog srca. Ali

drugi put ne narušavaj dvorski red. Bez ikakva ukora, otpustila ga je iz svog kabineta. U šest sati dvor se spremao na svečani dine kojem je imala

prisustvovati samo svita velikaša najstarijih loza. Svi su uzvanici već bili na svojim mjestima i čekali caricu. Dvorski nadmeštar ponovno se prenerazio. Na mjestu što ga je

odredio za Neru stajala je kneginja Vilma. Nije je zvao na dine zato što je Auersperg postao knezom tek po milosti Marije Terezije, dakle nije pripadala staroj lozi. Nadmeštar je bio zbunjen. Uzbuđen pode k carici i zamoli je za savjet.

– Velika je njezina drskost, ali kad bismo je uputili da ode, izbio bi skandal. Ta žena vodi protiv mene kontraborbu. To će platiti. Neka ostane, ali zovite ovamo groficu Neru.

Za nekoliko časaka carica povjerljivo reče Neri:

W

– Rekla sam vam prijepodne da za dine odjenete propisanu sivu haljinu. Tu odredbu opozivam. Uzmite modru i stupite u moju pratnju u posljednjem trenutku, tako da knez nadmeštar neće moći prosvjedovati.

– Vaše veličanstvo, prekršim li opet propise, knez će me smrtno zamrziti.

– Velike li nesreće ako vas stari gospodin zamrzi! Dvorski propisi su moja volja.

Carica zatim pozove princezu Amaliju. Mlada princeza, pristala, svježa, bjeloputa, smeđih oprašenih kosa pogleda majci u oči.

– Odabrala sam te da nosiš španjolsku krunu – reče joj Marija Terezija bez uvoda. – Danas će poslanik sve utanačiti sa mnom.

– Uzvišena majko, nisam sposobna da izdržim toliki teret – odgovori ona ne odavajući svoje osjećaje.

– Teret će nositi kralj, a ti samo slavu i čast. Tvoja će biti dužnost da budeš kraljeva savjetnica, a sve ćeš upute primati od mene.

– Veličanstvo, najmilija moja majko, Španjolska nije ideal mojih katoličkih nazora. Tamo se bune čak i protiv svetih redovnika – pokuša Amalija licemjerno prevrtati oči.

– A tvoja će dužnost biti da ljude umiriš i širiš medu svojim podanicima moje nazore. Tako sam odlučila. Nastoj da se kod dinea što više svidiš španjolskom poslaniku. Što on poslije ovog dinea referira Madridu, odlučno je da li će infant zamoli ti tvoju ruku ili ne. Danas si osobito lijepa. Nastoj da se i tvoj duh svidi španjolskom poslaniku. Glavno je da ga oduševiš.

Budi oprezna. – Najuzvišenijoj majci i kraljici dajem riječ da ću prikupiti svu snagu

da steknem njegove simpatije. Kod dinea se još jače zapazilo kako je nekoliko Karlovih fraza

izrečenih s jadnim patosom pobudilo u plemstvu nezaboravan dojam. Čitave večeri govorilo se o njegovom nastupu kao najvažnijem događaju svečanosti. I na koncertu, koji je slijedio nakon toga, sve oči i misli bile su uprte u mladog kraljevića.

On je vjerno slijedio pouke oca Grandea. Živo se miješao medu velikaše, ljubazno s njima razgovarao i prostodušno očijukao s njihovim gospođama ili bi im prišapnuo po koji kompliment. Time ih je potpuno pridobio.

W

Čitavo vrijeme carica je iskoristila da u razgovoru s francuskim poslanikom pripremi ženidbu Elizabete za udovca Luja XV. Ipak joj nije izbjeglo neobično zanimanje velikaša za mladog Karla i potpuni nehaj prema caru Josipu.

Te večeri kao da Josipa nije bilo u dvorani. Nitko ga nije primijetio. Nitko se nije brinuo za njega. Povučen u pozadinu, Josip je šutljivo promatrao ljude i kao obično zadubljivao se u misli koje su svima bile nepristupačne.

Promatrajući ga takvog, caricu je još više uzbuđivala njegova povučenost. Još joj je više upadalo u oči da se oko njega vrzu samo generali i njegov dvorski meštar barun Rosenberg. To u njoj pobudi sumnju.

Ipak nije propustila da promatra kneginju Vilmu koja je ovaj put svom snagom nastojala da pobudi pozornost gospode i svojom toaletom i svojim vrelim pogledima.

S veseljem je carica razabrala daje sav trud njezine suparnice uzaludan. Svojom plemenitom ljepotom Nera ju je potpuno natkrilila i zarobila poglede gospode. Osjećala je zlobnu radost spazivši da njezin muž car Franjo neprestano obraća poglede k Neri.

U svojim državničkim razgovorima dospjela je Marija Terezija da kontrolira sve što se zbiva oko nje, Vilme i Nere. I kad bi opazila Vilmine poglede ispunjene ljubomornim bijesom, klicala je u duši od radosti i ushićenja.

Samo kad je kancelar Kaunitz prošao pokraj Nere i rekao joj nekoliko uvodnih riječi, caričino se lice uozbilji. Ali kancelar je brzo ostavio groficu Neru i upravio svoje korake k Josipu pa se s njim povukao u kut dvorane.

– Vaše veličanstvo – kancelar će Josipu – htio bih vam nešto reći. – Opet? – upadne u riječ Josip. – Carica se opet potužila na mene? I

vi biste nas htjeli izmiriti? To je sada nemoguće. Dva svijeta – dva nazora. Ja ne mogu natrag, a majka ne može

naprijed. Među nama su crne mantije. Danas na svečanosti gledao sam te ljude i pričinili su mi se poput štakora koji se skupljaju oko prijestolja kao oko slanine i griskaju ga...

Caričini stupovi prijestolja su truli.

W

– Veličanstvo, ako je jabuka trula, sama će pasti. Zašto da je tresete? Uzalud gubite vrijeme i uzbuđujete caricu.

– Pardon, ja sam samo u defenzivi. – Njezino veličanstvo misli da se vi spremate na ozbiljni ofenzivni

korak. – Prevratni?! Nije mi ni na kraj pameti. Hoću joj samo dokazati kako

su moje tvrdnje o jezuitskom utjecaju na moju majku pogubne za državu.

Kaunitz je odviše dobro progledao Josipa i njegovu majku. Znao je za Josipovo mišljenje. Odobravao ga u svojoj duši i nije se bojao prevrata s njegove strane. Posve je mirno primio i novi sukob između majke i sina. Zamoli ga da nastoji tolerirati njezine nazore i onda ga vedrim smiješkom pozvao da pode s njim.

Prošli su pokraj carice. Pri tom je Kaunitz dobacio Mariji Tereziji značajan pogled i uskoro ostavio Josipa.

Nakon razgovora s Josipom, pode on carici i upotrijebi sav svoj dar govora i sve argumente da iz njene duše istisne sumnje o prevratnim planovima njezina sina.

Kancelara su ove dvorske situacije zamarale pa je bio sretan da mu dadu mira. Donekle je uspio da kraljicu konačno smiri.

Car Franjo Stjepan našao je Neru okruženu kavalirima i prišao joj. Gospoda su se povukla u pozadinu. Car šapne Neri:

– Priroda vam je dala sve ljepote i sva svoja blaga i poziva nekoga da njezino savršeno djelo okruni zemaljskom krunom.

Da sam car, tu bi prekrasnu glavicu resila kruna – u duhu... – Ne biste ni zamolili dopuštenje da je okrunite? – Gle, umijete vragolančiti. Ako vas predvečer nađem pred

paviljonom, odgrist ću vam ustašca. – Sutra je post, veličanstvo – odgovori ona nasmiješeno. – Oprostite, vidim da njezino veličanstvo želi govoriti sa mnom. Otišla je k carici. Ona je tiho upita: – Što vam je rekao car? Doslovce je priopćila dijalog. – Vidite – nasmiješila se carica sva sretna – tako je pravo.

W

Želim da nastavite. Nagradit ću vas dopustima. Nastavite tako govoriti sa carem. Time iskazujete velike usluge mojoj kućnoj diplomaciji. Dopusti će zaredati...

Ali Neru u tom trenutku dopusti nisu mogli razveseliti. Iako joj je kraljica razjasnila kako je njena zadaća da cara liječi od pustolovina, nikako nije shvaćala zašto bi njezina koketerija imala biti lijek carevoj bolesti.

"Osjećam se poput ptice u kavezu", pomisli ona "kojoj su zapovjedili da pjeva glasom što joj ga priroda nije dala."

Dotle je carica promatrala drsko Vilmino lice i šaptala Neri: – Vaša korektura moje toalete polučila je neočekivani re zultat. Vi

ste, grofice, zaista čarobnica. Što mi Kaunitz vrijedi u državi, to mi vi vrijedite na dvoru. A propos,6 moram vam saopćiti senzacionalni događaj: moj dragi knez nadmeštar strašno se uzrujao što smo ga opet prevarili. Zbog toga mi je predao ostavku. Ali ga ja nikako nisam htjela otpustiti, već sam mu dala kraljevsku riječ da ću to popraviti. U subotu je dine u čast rođendana princeze Josipe. Odjenite tada tu nesretnu propisanu sivu gala-haljinu. Vi ćete i u sivoj toaleti biti lijepi. Kod vas se mijenja ustaljeno pravilo: toaleta ne poljepšava vas, nego vi nju.

– Ah, odviše je to veličanstvo! Ali zaista sam sretna da jednom mogu udovoljiti knezu nadmeštru.

– Sutra je petak, dan vašeg dopusta. Očekujem vas u subotu ujutro. – Bit ću točna. Princeza Amalija zavidno je promatrala kako carica ljubazno

razgovara sa svojom dvorskom damom i šaptala princu Ernestu: – Carica se nikad tako milo nije smiješila svojim kćerima. – Tiho, carica nas promatra – upozori je Ernest. – Moram govoriti sa španjolskim poslanikom. Taj me čovjek

promatra cijelu večer. Očito skuplja o meni dojmove... – Zašto? – upita Ernest s nekim strahom. – O tom kasnije. Španjolca moram odvesti u pokrajnji salon. Ostani

blizu vrata, a ako čuješ neobične glasove, naglo uđi... – Zašto to, Amalijo?

6 A propos (fr.) – Što se tiče, u vezi s tim.

W

– Ne pitaj – i slušaj. Tada se obazre otmjenom, suhonjavom Španjolcu što se znatno

isticao u svojoj španjolskoj odori, okružen gospodom u odijelima austrijskih plemića. Princezin pogled ga ohrabri. On priđe bliže i oslovi je.

– Vašu ruku – reče ona. Amalija ga povede u salon. – Presretan sam što me počašćuje najljepša princeza ovog dvora –

govorio je poslanik klanjajući se. – Odviše ste dobrostivi – reče Amalija – ali zaista nisam tako lijepa. – Kad bi španjolski infant mogao sa mnom zamijeniti sreću i gledati

vas okom u oko, vašu bi lijepu glavu odmah okitio krunom. – Ah – uzdahne ona – ne znam bi li moja glava mogla podnijeti

kraljevsku krunu. – Neka se ovdje odmori sjaj ljepote vašeg veličanstva – reče poslanik

nastojeći da bar nekako oponaša način govora na bečkom dvoru. – Ah, nije to, nisam umorna. Ušla sam u salon zato što se bojim... – Čega? – Da mi opet ne pozli. – Kako? Zar vam je već pozlilo? Princeza podigne glavu i reče turobno: L – Gospodine poslanice, malo prije govorili ste o španjolskom

infantu. Držim vas kavalirom. – U to vas uvjeravam. – Dakle, tražim vašu riječ da ćete šutjeti o onom što ću sada kazati. – Tako mi časnog imena koje nosim u ime sebe i svoje dinastije. – Znam o čemu snujete s austrijskim državnicima, ali moja savjest

protivi se osnovi koja bi unesrećila vašeg infanta i vašu dinastiju. – Ne shvaćam – iznenadi se poslanik. – Moja sestra Marijana nosi grbu na tijelu, a ja je nosim na duši.

Bolujem od padavice... To vam, očito, na dvoru nitko nije htio priznati, ali na žalost – tako je...

Španjolski poslanik osjeti kao da su ga kvrcnuli po glavi. Nije znao što da kaže. Neprestano je rukom cupkao široke španjolske rukave.

– Shvaćam vašu nepriliku, gospodine poslanice. To sam vam priopćila pod pečatom šutnje. Vi ste diplomat i znat ćete naći izliku da

W

nekako onemogućite ovu ženidbu. Priopćit ćete mojoj majci da se španjolski infant već zaručio s nekom drugom ili što slično – sigurno vas u takvim stvarima ne moram podučavati. Promislite kako bih bila nesretna kad bi me španjolski infant kao svoju ženu – zatekao u takvim grčevi ma. Danas mije od uzbuđenja već jednom pozlilo... Bojim se da će ponovno...

Spustivši glavu na oslon naslonjača, ona stade trzati rukama. Zatim se baci na stolac, pusti iz usta nešto pjene i lako krikne... Španjolac skoči. Zaprepašćen, gledao je u Amaliju. U sobu uleti princ Ernest. A poslanik je razmišljao: "Da ta princeza nije tako poštena pa mije to sama priznala, španjolski

prestolonasljednik imao bi padavičavo pokoljenje!" Žurno pode u susret mladom princu. – Trebalo bi hitno dozvati pomoć. Idem po liječnika. Odahne kao da je utekao kakvoj nesreći i vrati se u veliku dvoranu.

Princ Ernest priskoči Amaliji. Ona otvori oči. – Što ti je zaboga? – upita je. – Dobila sam padavicu pred španjolskim poslanikom. – Kakvu padavicu? Što to govoriš? – Tako, dobila sam padavicu, zato što me majka htjela zaručiti s

infantom. Vidiš, nadmudrujem diplomaciju Marije Terezije u vanjskoj politici. Tko bi mi to povjerovao?!

Princ klikne i oči mu se orose. Kad god bi čuo da bi mu Amaliju mogli oteti, uvijek bi mu se zasuzile oči. Ova je u njemu razabirala neku žensku osjetljivost koju je smatrala prevelikom ljubavi. Ali upravo ta njegova ženska osjećajnost pribavila je princu Ernestu tolike simpatije i sklonosti njezine majke koja gaje već mnogo mjeseci držala na dvoru kao svoga gosta.

Amalija mu pruži ruku. – Hvala na priznanju. – Kada da te zaprosim? – Pričekaj dok se majka oporavi od košarice – koju će do biti od

španjolskog poslanika. Kako vidiš, nisam baš posljednja među diplomatima. Znat ću udesiti najbolji čas...

W

Pogledao ju je zaljubljenim pogledom u kojem se odražavala prevelika nježnost.

– A sad moram u svoje odaje. Kad bih se vratila, mogao bi Španjolac posumnjati – reče Amalija. – Za padavičare nisam dovoljno blijeda.

Kneginja Vilma sjedila je sa svojim obožavateljem knezom Fritzom i kutu dvorane i oštro kritizirala groficu Neru. Bila je uvjerena da carica krši dvorske propise samo radi toga ne bi li zasjenila Vilminu ljepotu.

– Znam – reče kneginja – stara carska svodilja hoće da istakne svoju groficu – ali to neće uvijek trajati. Jednom će ipak odjenuti propisanu sivu gala-haljinu, a onda...

– Što onda? – Onda Vilmi ne može nitko nauditi! Dok je ovako sjedila u zakutku i promatrala Neru u svoj njezinoj

ljepoti, reče: – Kako bi izgledalo to lice izgrizeno brazgotinama crnih kozica? Što

misliš o tome? – Od nekog doba neprestano su ti na ustima crne kozice. To me ispunjava užasom. Prestani, Vilma! – Uskoro ćemo vidjeti tko će biti najljepši u ovoj dvorani. – Ne razumijem te... – Uspet ću se opet na svoje prijestolje, a ona neće sjediti ni u ovom

kutu u koji je mene ugurala. Evo – to govorim čitavu večer.

NOĆNA DVORSKA SABLAST.

U dvoru je sve utihnulo. U 11 sati noću pošla je Nera s prestolonasljednicom bavarskom

princezom u njezine odaje. Princeza je bila izmučena svečanostima i zamolila je caricu da je oslobodi bar kasno uveče.

Htjela je leći i povela je Neru da je prije razvedri svojim čavrljanjem. Dok je komorkinja razodijevala princezu, Nera je čekala u knjižnici. Brzo i živo ušao je car Josip.

– Vidio sam da odlazite – reče on – i odmah sam se uputio za vama. Oprostite mi što sam vas zamolio za taj sastanak.

W

Možda nije u stilu dvorske etikete, ali je u stilu našeg prijateljstva. Dogodilo se nešto vrlo važno i htio bih vas zamoliti za pomoć.

– Izvolite, veličanstvo. – U blizini dvora živi dvorski kovač lijesova. Imao je kćer Mirni. Vrlo

mije važno da saznam gdje je sada. – Mirni tražite? – začudi se Nera i sa zanimanjem pogleda Josipa. – Vije poznajete? – Jest, poznam je. Josipovo iznenađenje bilo je golemo. – Molim vas, recite mi gdje ste se s njom sastali? – Dala sam carici riječ da ću šutjeti o tom. – Ali radi se o vrlo važnoj stvari. Priopćit ću vam sve što je nadbiskup

o njoj pričao barunu Rosenbergu pa ćete razabrati koliko mije potrebno da znam gdje je.

Josip ukratko ispriča što je Rosenberg doznao od bečkog nadbiskupa. S velikim interesom pratila je svaku riječ i uspoređivala događaje s

kraljičinim postupcima u gostionici "Divlja patka". Ona, doduše, nije mogla slutiti da je carica predala Mirni Pelegriniju, ali je osjećala da je nesreća te djevojke u blizini dvorske obitelji.

– Veličanstvo, vi ste jednom šakom udarili u dva vuka – i Pelegrinija i Grandea – reče Nera.

– Tek sam im u tragu. Ako bih našao Mirni, mogao bih vukove uhvatiti...

– A možda bi onaj crni ormar sa zlatnom bravom znao više od nje. – Već smo poslali čovjeka odjevenog u crnu mantiju da traži

Euzebija. Otvorit ću mu usta, makar u njih stavio svu baštinu svog oca. Ali Mirni bi svakako trebalo naći. Otac sigurno zna gdje mu je kći...

– Kod njega se ne krije jer bije tamo odmah pronašli. – Ali on zna gdje se krije. – To je vjerojatno. – Čujte me, grofice. Svaki muškarac koji bi došao k starcu i pitao za

njegovu kćer pobudio bi sumnju. Naprotiv, vi biste mogli spretno povesti riječ o djevojci i polako naći put do starčeva povjerenja. Kad bi on bio naš saveznik, izgurao bih jezuite iz majčina srca.

– Razumijem. Prepustite to meni. Nastojat ću nešto smisliti. Ustala je.

W

– Žuri vam se? – žalosno će on. Oprostite, u svom egoizmu zaboravljam da vam dosađujem...

Sažalio joj se stoje tako tužno oborio glavu. – Još nekoliko časaka, a onda moram princezi. Čitave večeri htjela

sam vas upitati kakav je dojam ostavio na vas nas tup princa Karla. – Da, to je bilo dražesne Vidite grofice, on bi bio zgodan

prestolonasljednik. Za ove ljude, naime, za one glave što smo ih gledali u dvorani... Oh, to su bundeve pokrivene vlasuljama.

– Imate pravo – za ove glave, ali za narod, za puk? Njima je potreban čitav čovjek koji će ih osloboditi nepravednog robovanja.

– Nepravednog robovanja? Kako to mislite? – Tako: u svemu taj narod robuje. Uvjerila sam se u to za čitavo

vrijeme mojeg progonstva kad su me okrivljavali kao vješticu, a vidjela sam to na svoje vlastite oči i na imanjima naših plemića. Vjerujte, između kmeta i stoke nema nikakve razlike. Ovi ljudi vuku jaram za gospodara, a njihova duša vuče jaram onih koji žive od njezine neukosti. Zar to nije robovanje? Dvostruko robovanje.

Zadivljen car priđe bliže Neri. Glas mu je bio tih, obavijen melankolijom:

– Koliko ste blizu mojim mislima, grofice! Priroda je u vama posijala iste misli. Mnogo me puta progone kao nekog krivca, spočitavam sebi da svi mi živimo poput trutova na račun onih koji izvlače iz zemlje sve od čega ljudi žive. A mi to uzimamo od njih podlo, bez računa i odštete. Više me puta hvata želja da provalim iz svojih odaja, da pograbim žezlo i da rušim sve što je sagrađeno, da dozovem sav narod na okup i viknem: "Koliko tko zaradi, toliko će imati! A tko ne radi, nema ništa!..."

Njegovo se lice zarumenjelo, oči oživjele, razbudilo se nešto u njemu i tjeralo mu krv u žilama. Nera se obazrela po salonu. Taje kretnja bila nijema opomena na oprez.

– Da, grofice, mislim odviše glasno. Zaboravio sam se. Ja moram šutjeti i sve gušiti, moram slušati bezglave dvorske razgovore i tratiti dane u borbi sa spletkama dvorskih deva i našminkanih glupana. A život kraj mene teče naprijed, rađaju se proroci koji svojim idejama pročišćuju ljudske umove, koji vjetre gnjili zrak i pridižu gažene – a ja moram nijem, goloruk gledati kako moja mlada duša leži poput mrtvog jezera u koritu moje snage i gine. Evo, sjedim u kaljuži sa žabama i slušam kako

W

regeću. To je od mene učinilo da se osjećam pustinjakom na ovom dvoru, mrtvacem u svojem mladom ti jelu. Letio bih kričući, vitlajući zastavama novih misli što u meni bude novog čovjeka... čovjeka...

– Slutila sam! Potpuno sam progledala. Vi ne samo da čitate nova djela i pratite nove ideje – vi o tom razmišljate i stvarate u sebi novog čovjeka.

– Svi to slute. Kad bih im to rekao – zar me ne bi proglasili zločincem? Žigosali bi me kao veleizdajnika koji krši ustav i razara državu. U njihovim očima bio bih prosti urotnik i razbijač njihovih privilegija. A što su to privilegije? Ništa drugo nego razbojnički oteta sloboda čovjeku.

– Potpuno vas razumijem. – Vidite, grofice, zato se moja duša otvorila vama. Tako iznenada,

bez uvoda, bez uvertire u riječima i vremenu. Kad ste mi ono u predsoblju Burgajoš kao kontesa, optužena daje vještica, govorili o nepravdi koja vam je počinjena – vaša optužba disala je istim tim mislima. I tada sam pomislio u sebi:

"Eto Josipe, ova je duša izgrađena na istom temelju, ona je iste boje. Kolika šteta da vi, grofice..."

Najednom zašuti i obori glavu. U svom zanosu gotovo da nije pred njom obnovio usklik: "Kolika šteta što priroda nije od nje učinila bavarsku princezu!"

Ne znajući stoje htio reći, Nera dovrši prekinutu rečenicu: – Kolika šteta što nisam šef vašeg dvorskog kabineta. To ste htjeli

reći? – Nešto slično – prihvati on. – Brzo bih vas promaknuo za svoga

kancelara. – Malo prevelika čast za moje premale sposobnosti. Ostanimo radije

kod dvorskog kabineta. Tu bih barem imala pri godu da se uhvatim u borbu sa crnomantijašima. Već se vježbam u tom. Grande je uvjeren da sam njegovo slijepo oružje. Dolazi mi svako poslijepodne na pobožnost i uvijek je miran i hladan, a njegove čudne neprozirne oči gledaju me s potpunim uvjerenjem – da je istina sve što mu govorim.

Doskora ću se potpuno usavršiti u dvorskoj diplomaciji... Ali, sad treba da idem.

Poklonio se.

W

Kao uvijek kad su bili nasamu, s počitanjem poljubi njezinu ruku i oprosti se.

Nera sjedne u naslonjač. Zamisli se. Čudna je sudbina prestolonasljednika. Razmišljajući o njemu, sama u sebi stvori zaključak: "Duša ga goni svjetlu, a dvor ga zarobljuje u mrak. Ovo je odviše velika patnja. Kako će se to svršiti?"

Pojavi se komorkinja i pozove je k prestolonasljednici. Oko pola sata čitala joj je vesele priče iz neke francuske knjige.

Princeza se brzo umorila i zahvalila joj. Nera izađe u rasvijetljeni koridor. Tišinu je ispunio šum njezine

haljine. Spustila se u prizemlje. Tu je zateče tama. "Što je to? Zar je svjetlo dogorjelo?" Poznavajući hodnik, požuri

prema svojim sobama. Nešto je zaustavi. Kao da netko pred njom, stisnut o zid, naglo diše... Povukla se natrag prema stepenicama odakle je dopiralo svjetlo

odozgo. Srce joj je nemirno kucalo. Što to znači? Već četvrtu večer tihi noćni susret u hodniku s nekim

koga ne vidi – samo naslućuje u tami da je živi stvor. Jučer joj je sobarica priopćila daje grofica Fuchs čak vidjela nekog

muškarca zamotanog u tamni plašt, ali mu nije mogla vidjeti lice. Sad se u ovoj tišini i mračnom hodniku i njoj pričinilo da uza zid stoji

muškarac i da u toj tami nekog prisluškuje. Tamo doista netko diše. Čuje kratki, nagli, pritajen dah – osjeća tijelo koje se stislo zajedno sa zidom. Koga čeka? Zar nju?

Da se vrati gore komorkinji i daje zamoli daje prati do vrata? Bilo je dovoljno govorkanja zbog onog stoje vidjela grofica Fuchs.

"Radije ću poći sama, pa bilo što mu drago, nego da dvorskoj menažeriji dadem priliku da se opet oglasi svojim životinjskim glasovima."

Odlučivši to, Nera hrabro pode tik protivne stijene i hitro prođe kraj neprijatnog, nevidljivog; ništa se nije maknulo za njom. Tako nezaustavljena uđe u svoje sobe gdje je dočeka sobarica.

Nera se svuče, a sobarica udalji.

W

Čim je zatvorila vrata, Nera rine zasun, ali ostane kod vratiju prisluškujući.

Koraci sobarice doskora su se izgubili u hodniku. Nastala je tišina. Stala se uvjeravati da je to bila samo njezina utvara. Već je htjela da pođe u spavaću sobu, kad začuje oprezne korake po sagu.

Prisluhnula je i ostala nepomična. Netko se zaustavio pred njezinim vratima. Osjetila je da vani netko

stoji. Pritaji dah i napne sluh. Oko brave nešto šuška... "Kao da netko proviruje kroz ključanicu", pomisli ona i prikrije

ključanicu rukavom svoje noćne haljine. Prošlo je nekoliko časaka i ona opet osjeti kratko i naglo disanje... Naslonjena na vrata, zaustavi dah. "Tko je? Što kani? Dokle će tu stajati?" Vani tišina i mir. Uvjerena da osoba još uvijek stoji pred vratima, ona

se ne usudi maknuti. Najednom razabere da se mjedena kvaka lagano i nečujno svija prema dolje.

Zavor što gaje ona rinula sprečava neznancu da otvori vrata. Napeto je uperila pogled u svijetlu mjedenu kvaku. Ova se opet polagano i tiho digne. Znači, vani se ruka s kvake spustila. Potpuni mir. Kao da se nepoznati

rasplinuo. Što će sad? Ipak, osjeća daje on vani i da stoji pred vratima. Ostala je mirna,

potpuno pritajena. Nije potrajalo dugo. Za nekoliko časaka šuljali su se kratki i oprezni

koraci duž hodnika da se konačno posve izgube. Mladu ženu obuze želja da otvori vrata i iznese svijeću. Ali već u

istom trenutku odustane. Sjeti se da bi svaki i najmanji događaj na dvoru mogao uzbuniti sobarice i sutradan bi se razlila bujica govorkanja.

Polako je ušla u sobu i sjela na postelju pitajući se nemirno: "Tko se to šulja oko mojih vrata? I zašto?"

Bojala se nagađati. Bila je uvjerena da joj ne može doći blizu, a da ga ne bi u svakom času dočekala pištoljem. Ali lutanje neznanca oko njenih vrata nosilo je u sebi opasnost da bude kompromitirana.

W

KOVAČ LIJE SOVA.

Bio je dan nakon svečanosti u Schonbrunnu. U svom bečkom stanu Siniša je čekao ženu. Primivši pismo da će doći rano ujutro, mladi je suprug trčao iznajmljenim sobama, kitio vaze cvijećem, uređivao zastore ispravljajući Filipa koji se već davno oporavio od zadobivene rane, prigovarao kako je prostrt stol. Gotovo je izgubio glavu pripremajući se kako da što ljepše dočeka svoju ženu.

Samo katkad bi sustao u svom oduševljenju i zamislio se. Otkako je bio u dvoru kneginje Vilme, ušuljao mu se u dušu novi nemir i pomucivao mu radost sastanka. A pomutio mu je i sreću jučerašnjeg dana. Nije bio veseo gledajući je kako seta dvorom, kako je svi gledaju i dive joj se. Osjećao je da se nešto događalo u času kad je car Josip prolazio kraj njega. Još nije zaboravio pogled što gaje car Josip bacio na nj.

Jučerašnji je dan još više rasplamsao sumnju koju mu je Vilma ubacila u srce.

"Zar je moguće? Mladi car nastoji da mije preotme? Zar bi njoj moglo laskati da joj on udvara?"

Pred kućom stane četveroprežna dvorska kočija. Spazivši Neru, zaboravi na sve i potrči joj u susret. Ušla je svježa, vedra i zagrlila ga.

– Svakog petka dobit ću dopust! – rekla mu je još na vratima. – A možda još i više. Vidim da je jedini put do naše sreće ako

ugađam kraljici. Konačno će me uslišati i pustiti sasvim k tebi. Sjeli su k stolu, čavrljali o dvoru, kraljici i o svečanostima, a zatim

otišli u salon. Sjela je na divan. Siniša se prignuo k njoj i zagledao joj se u oči. – Zašto si jučer bila tako vesela? – Vesela? Baš nisam imala vremena za preveliku radost. – Znaš li, onda, nakon razgovora sa carem Josipom? – Ah, da, istina je, to je bilo čas nakon toga što mije kraljica priopćila

da ću te danas moći posjetiti. – I čitavo vrijeme primanja bila si vedra... – Zar nisi vidio? Čitavo sam vrijeme u dvorani gledala tebe. Bio si

tako lijep, Siniša! Ponosila sam se tobom, mislila: eto, tu stoji on i ne sluti što ga sutra čeka.

W

– Uistinu me ljubiš, Nero? – Nevaljalče! Kako su prokšena ova tvoja pitanja! Obasula ga nježnim draškanjem, kad on odjednom upita: – Reci, Nero, može li zahvalnost roditi ljubav? – Zahvalnost? Kako to? – Recimo: čovjek, muškarac, spasi djevojci život. Kad ona to sazna,

iz zahvalnosti ga zavoli... – Zahvalnost nije ljubav. Ljubav je ono što nikne samo od sebe. – Tako? Samo od sebe? U njegovoj se duši opet smrkavalo... – Da – reče ona. – Ljubav je ono što ja osjećam. – Pričaj mi nešto o dvoru, Nero – zamoli on i prisloni glavu k njenom

licu. – Dragi, život na dvoru nije lijep. Svi se tamo sumnjiče, ogovaraju,

nitko nikoga ne voli – nitko nikome nije iskren. Jedini čovjek koji ima dušu i osjećaj je car Josip. – Jesi li u to uvjerena? – Potpuno, imam dokaze. – Kakve dokaze? – Njegova načela. – Otkud ih poznaješ? – O, dragi moj, mi smo dobri prijatelji – čak saveznici. Njegovo je srce burno zakucalo. – Ti i mladi car? – Zašto ne? On je izvanredno prosvijećen i više cijeni pa metnu glavu

od svih okrunjenih – a ja nisam baš sasvim prazna glava, je li Siniša? – Odviše pametna, ali i odviše lijepa, a da na dvoru ne bi govorili o

tom prijateljstvu. – Što bi mogli govorkati? – začudi se ona. – Sama veliš da su ljudi na dvoru zlobni. – Istina je. Ali gdje bi mogli smoći tako glupavih intriga? Svi znaju da car Josip prezire žene i bježi od njih. – Od tebe ne bježi! – On u meni i ne vidi ženu, nego samo sebi srodnu dušu. Naprosto me smatra čovjekom.

W

– Vi ste dvoje, dakle, srodne duše? – reče Siniša. U dnu duše nešto mu je zadrhtalo, nešto mu je šapnulo? "Pazi, to je pogibeljno!"

– Da, mi smo tri srodne duše. – Tko? Tko je treći – začuđeno će on. – Tko? Ti. – Nisam s vama dvoma raspravljao... – Danas slijediš moja pričanja nekako polagano, Siniša. – Možda nisi dovoljno jasna, mila moja... – Onda slušaj: car mrzi sve one koje mrzimo i mi. One koji su mene

doveli na lomaču, mračne pokvarene duše koje zaluđuju narod i žive od njegove neukosti. Sve te mrzimo i ti i ja. Vidiš li, dakle, kako smo mi troje srodne duše? Car Josip smatra uzrokom mnogih zala u caričinom vladanju samo jezuite. I sada se vodi borba između njega i carice i protiv crnih mantija. Ne znam tko će pobijediti, ali car je izvanredno pametan. On umije sve progledati. U njemu se sakriva izvan redan čovjek. Kad dođe na prijestolje, iznenadit će svijet.

– Ti se oduševljavaš njime? – Kad bi ga ti poznavao i čuo, ti bi prvi podigao njegovu zastavu,

premda bi to danas značilo izdajstvo. Siniša, njegovoj umnoj glavi dugujemo svoj život i sreću. Da on nije sklonuo Van Swietena da djeluje na kraljicu – mi bismo bili propali.

Zato mu treba da mu i pomognemo. – Kako vidim, moja se Nera odšetala na političko polje – u opasnu

borbu... – Kad sam bila na Griču, vodila sam borbu mladeži protiv

praznovjerja. – I gotovo platila glavom. – Da, ali ovdje vode borbe nisu studenti, nego glavom –

prestolonasljednik. A onda, na dvoru sada nema grofice Auersperg koja me progonila spletkama – zbog tebe!...

"Opet Auerspergova", pomisli Siniša sjetivši se kako je Vilma bacila u njegovu dušu sumnju o Nerinom odnosu prema caru Josipu. A Nera je nastavila:

– Sad smo tu mi i naša ljubav koju nitko ne može da razruši. Ni sama kraljica. Mi ćemo, dakle, zajedno pomoći Josipu.

W

Iako nije mogao podnijeti Nerine hvalospjeve o caru Josipu, nastojao je da sakrije svoju nevoljkost i upre svoje crne oči u Neru.

– Kako da mu služimo? I čime? – Treba da saznamo za neku djevojku, kćerku dvorskog kovača

lijesova. To je čitav roman. Ako te zanima, pričat ću ti – ali ne sada. Danas moraš sa mnom k tom kovaču lijesova!

– Ni taj jedini dan nisi sasvim moja?! U njegovu je glasu bilo spočitavanja. – Baš naprotiv. Što god činim za Josipove planove, činim za našu

sreću. Uspije li car otkriti i dokazati kraljici jezuitska nedjela, tada će car stupiti na njihovo mjesto i postati prvim kraljičinim savjetnikom. A onda će Nera od cara zatražiti na gradu.

– Nagradu? – Da me otpusti s dvora. Razumiješ li sada? Dakle, brzo. Naša je sreća na pragu. Kad su se spremali da iziđu na ulicu, bio je on mirniji i odbijao od

sebe zlokobne sumnje koje su mu nastojale prodrijeti u dušu. Na polasku uhvati Nerinu ruku pa je izljubi:

– Nigdje nije lijepo – samo s tobom, ništa nije lijepo – samo ti! Najednom se ona zaustavi. Smiješak nestane s njezinih usana. Pogleda

ga dugim zamišljenim pogledom. – A da nisam lijepa? Da nestane ljepote s mojeg lica? – Uvijek bih te ljubio jednako. To sam ti već jednom doka zao. Nisam

znao da si svoju ljepotu samo umjetno nagrdila. Znaš li, ondje, u Mokricama? Ipak sam te i dalje ljubio. Ali odakle

tebi ta misao? Tvoja ljepota ne može nestati. – Kad si mi govorio o ljepoti, iznenada sam ugledala sliku princeze

Elizabete. Na dvoru sam je više puta promatrala. Bila je nekad vrlo lijepa. To se vidi još i danas. A jednog je dana oboljela i ustala iz kreveta s brazgotinama crnih kozica. Kad god je gledam, uvijek me spopada neki strah. Nisam tašta na svoju ljepotu, a ipak me hvata neka groza od pomisli da bi se to moglo dogoditi i meni.

– Kakve su to luđačke misli? – Te me misli neprestano salijeću. Zastoje sudbini smetala njezina

ljepota? Zašto ju je nagrdila? I kad sebi postavljam ta pitanja, uvijek osjećam neki čudan strah...

W

– Što god bi se dogodilo, uvijek bih te ljubio. No zašto se ti toliko žalostiš zbog nesreće princeze Elizabete?

– Sama ne znam. Mnogo mislim o njoj. A sad kad si mi rekao – ništa nije lijepo samo ti – trglo me nešto i strah mije najednom poplavio dušu. Što bi bilo kad bih izgubila svoju ljepotu?

– Onda bi barem bila sasvim moja. Tek sad je razabrala da se u njegovoj duši sve više razvija probuđen

ljubomor. Uhvati ga za ruku i povuče za sobom. – Siniša, ja sam samo i potpuno tvoja. Sve su drugo gluposti. Neću

da mislimo na što drugo. Budimo danas veseli i sretni. To je naš dan! Danje sparan. Bijeli oblaci zaklonili su sunce. U maglovitom svjetlu

dana na visokim muškim pojavama crne se pustom cestom dvije mantije. Glave su im sprijeda pokrite širokim a straga šiljastim klobucima.

Idu cestom skrštenih ruku. Katkad nešto prošapću. Sjedne strane ceste redaju se same male kuće, a s druge drveće.

Pred njima u daljini pružio se stari kraljevski dvorac, nekoć omiljelo boravište Karla VI., oca Marije Terezije.

– Sad idi. Pazi, budi mudar! Ako mi doneseš pametnu vijest, Pelegrini će bogato nagraditi tvoju spremnost.

– Dopodne ću se vratiti u samostan. – Čekam te, žuri se. Stariji okrene u grad, a mlađi jezuit proslijedi ravnom cestom. Kuće su bivale sve rjeđe i manje priproste. Približio se zidanici. S obiju strana kuće diže se visoki zid i ograđuje

prolaznicima uvid u široko dvorište. Iza dvorišta zeleni se šuma. Prozori kuće zatvoreni su i zaklonjeni zastorima.

U pročelju velika željezna vrata. Sirom su otvorena. Nad njima na crnoj ploči veliki bijeli natpis daje tu kovač lijesova Johann Wolf.

Nitko ne prolazi cestom. U daljini od više stotina metara tek po koja kućica bečkih građana. Jezuit skrene prema željeznim vratima i ude u dućan.

U dugoljastoj prostoriji naslagano je mnogo lijesova. U kutu pokraj stola sjedi visok čovjek, jakih i širokih pleća. Sa crnom

kosom pomiješani su bijeli uvojci. Jake i pune obrve crne su poput nabreklih pijavica. Duboko u očnicama leže neobično crne oči. Lice mu

W

je široko, kosti izbočene, snažne, nos dug i ravan. Ispod njega gusti brk. Još se razabire daje nekad bio crn poput ugljena – a sada su ga protkale bijele niti. Usne ni sada nisu izgubile svoje rumenilo. Čvrsto su stisnute – kao da čuvaju neku tešku tajnu.

Jake velike ruke drže pero i polagano crtaju brojke u neku knjigu. Čovjek ostavlja dojam da mu je blizu pedeseta, ali kao da u njegovim mišicama još uvijek živi nekadašnja mlada snaga.

– Hvaljen Isus! – pozdravi jezuit. Stari čovjek podigne oči. Nekoliko trenutaka gleda u došljaka. Onda

polagano, bez ikakva izražaja na licu, pusti pero iz ruke i obori pogled. Tada polagano ustane.

Tako uspravljen izgledao je kao čovjek goleme snage. Gotovo da je glavom dosegao strop.

Na pozdrav nije odgovorio, samo je nijemo gledao jezuita. – Vi ste to, gospodine Wolf? – zapita ovaj. Snažan, lijep čovjek potvrdi kretnjom glave. – Trebam lijes – reče jezuit. – Za sebe? – zapita ga monotonim glasom. Čudno pitanje bačeno je u jezuitske sljepoočice poput praćke. – Zasad još ne – odvrati redovnik naoko nešto osupnut – ali za nekog

odličnika koji leži u posljednjim časovima. – Dobro, možete ga kupiti. – Samo neka je lijes dobar i jak. – Iz mojeg lijesa još nikad nije nitko utekao u život... – Mislim, naime, da lijes mora biti otporan i prostran. – Tko je legao u moj lijes nikad se nije potužio da mu je neudobno.

Onaj kome ja iskujem posljednji stan ostaje u nje mu do sudnjega dana. To vam mogu priseći.

Govorio je monotono, ali plemenitim muškim glasom, a oči mu se usjekle u jezuita poput dvaju čeličnih svrdla.

Ni da bi trepnuo. Njegovo lice s odrazom neobične južnjačke ljepote hladno je poput lijesova.

– Biste li mi pokazali lijesove? – zamoli jezuit. – Nije li vas strah? – Mene? Zašto?

W

Ispod gustih brkova maknule se Wolfove usne u jedva primjetnu grimasu:

– Ima ljudi koji cvokoću zubima kad ture nos u ove ćelije i pokaže na lijesove. – Nije ni čudo. Tu treba odležati pokoru do sudnjeg dana, a kad je nečija savjest debela, utovljena, teško je s njom u ovom prostoru.

Jezuita su se te riječi očito neugodno dojmile kao što mu je i sam kovač bio neprijatan.

Uza sve to, morao je izvršiti zapovijed. Gledajući lijesove, upita: – Priznajem, vrlo su lijepi, a jesu li skupi? – Stoje mnogo novaca. – Mnogo? Svejedno. Odličnik ih može kupiti. Čini se da vi prodajete

samo bogatim ljudima. Siromah ne može nabaviti kovni lijes. – Siromah ne. – Očito imate mnogo novaca. Kamo ćete s tim blagom, gospodine

Wolfe? – Naći će se netko tko će potrošiti. – Nemate djece? Starac je ostao miran, samo su mu vjeđe nenadano pale na oči. Ali ih

opet podigne i mirno pogleda jezuita: – Nemam. – Ako nemate djece, posvetite svoj imetak dobrim djelima da

zahvalite Bogu što vam je pružio udoban život. To bi bilo bolje za vašu dušu nego da vaš novac raznesu možda kakvi rođaci – ako ih imate.

– Nemam. – Nemate nikog svoga? – Imao sam kćerku. – Ah, umrla je? – Možda... – Kako? Vi to ne znate. – Nestala je kao da su je živu zakopali. – Zar je niste tražili? – Tražite kaplju u moru ili crva na zemlji. – Gospodin Bog je rekao: tražite i naći ćete. – Imate pravo, tražio bih, samo da znam gdje je. No vi ste došli kupiti

lijes?

W

– Da. – Odmah ću vas poslužiti. Prosijedi snažni čovjek okrene se od kupca i pode u dubinu dućana pa

nestane iza vratašca. Jezuit osta sam. Sjeo je za stol i poput lopova zaokružio pogledom

malim dućanom. Onda ga zaustavi na knjizi u koju je tren prije gospodar bilježio brojke.

Mladi jezuit oprezno skrene pogled na mala vrata. Hitro izvuče iz stola ladicu i ruka mu posegne medu papire.

Napeto pazi na ulaz u dućan, a ujedno istražuje papire. Spazi pismo napisano nepismenom ženskom rukom. Zgrabi ga kao tat

zlatni plijen. Pogleda na vrata i naćuli uši. U kući je tiho kao u grobnici. Pred očima su mu zaplesala slova. "Mili moj nesretni oče, Ponajprije te lijepo pozdravljam i ljubim tvoje

ruke. Javljam da sam zdrava, ali nesretna. Uvijek plačem jer se ne smijem pokazati svijetu – ali ovdje u toj samoći..."

U dubini sobe začuo se Wolfov glas. Razabravši da neće moći dočitati pismo jezuit ga spusti u džep, hitro

gurne ladicu u stol i složi ruke na krilu. U dućan ude mladić. Kao da i ne vidi, jezuita, pode ravno prema željeznim vratima, nasloni

se na vratnicu i zagleda na ulicu. Iz džepa izvadi jabuku i stane bezbrižno griskati neprestano radoznalo promatrajući prolaznike.

– Vi ste, sigurno, pomoćnik gospodina Wolfa? – upita ga jezuit. Kao da je tek sada ugledao kupca, mladić okrene glavu, stavi jabuku

u džep i odgovori: – Da, pomoćnik. – Veoma ste mu slični. – Ne znam. – Čini se da niste odavle? – Nisam. – Izgovor vam je loš. – Glavno da su ruke dobre. – Veoma ste slični gospodaru. Da mu niste rod? – Tako vele. – Dugo ste kod njega?

W

– Tako, dvije godine. – Siromašni čovjek, rekao mije da mu je nestala kćerka. – Da, nestala je. – Jadni otac – reče jezuit sućutno. – Bog nam često šalje iskušenje, ali

onda se ipak njegovom milošću sve dobro svrši. – Ne znam to – reče mladić dok su mu oči lutale cestom. – Onda je njegova kćerka i vaša rođakinja? Pomoćnik samo slegne ramenima poput kakvog slabo nadarenog

momka. – Majstora Wolfa dugo nema, doći ću kasnije. – Majstor Wolf samo hoće da vam pokaže jedan posve novi lijes –

odvrati mladić. – Samo pričekajte. Širokim leđima mladić zastre ulaz i jezuit se vrati na svoje mjesto. Straga se otvore mala vrata, a gorostasni čovjek prosijede kose opet

se pojavi u dućanu. U ruci mu svijeća. – Pokazat ću vam najprije ove ovdje – reče on – a onda onaj lijes koji

imam u radionici. Posvijetlit ću vam jer je tamno. Pokaže rukom na uski prostor. Kraj zida su ležali lijes na lijesu i

sačinjavali čitav zid do stropa. – Izvolite – reče kovač, ude prvi i digne svijeću. Jezuit uđe u uski

dugi prostor poput grobne izbe. Svojom golemom snažnom rukom Wolf mu je pokazivao svaki

pojedini lijes. S druge strane Wolfov je pomoćnik nečujno zatvorio željezna vrata i

oprezno ih zaključao. – Moram znati dužinu tijela mrtvaca, zar ne? – reče jezuit. To ne znam. Trebalo bi da odem i upitam. – Nije potrebno – reče Wolf i postavi svijeću na rub jednog lijesa. Zatim pogleda jezuita i reče: – Sam ću izmjeriti. – Poći ćete k umirućem? – Nije potrebno da idem k njemu... Izvadi iz džepa konop; razvije ga, jedan ugao postavi jezuiti na vrh

glave i spusti ga do njegovih nogu. – Ali, gospodine, onaj za koga trebam lijes mnogo je niži od mene.

W

– Ni manji ni viši – odgovori Wolf čudnim glasom. – Tko vam je rekao koliko je visok? – Dragi gospodin Bog koji ne plaća svake subote. Ali kad plati, onda

je vrlo darežljiv... Dok je to govorio mjereći konopom jezuitovo tijelo, iza Wolfovih

leđa pojavila se glava njegova pomoćnika. Mladog jezuita zahvati neprijatan ledeni osjećaj. Htio je pobjeći, ali ga

uhvate dvije snažne ruke i pritisnu uz lijesove. – Što hoćete – što? – zadršće. – Plaću – vikne starac – za moju bol. – Isuse, Bože moj! Pomozi mi! – zahropće jezuit. Wolf odgovori sablasnim smijehom. Prestravljeni čovjek pogleda oko sebe kamo da uteče. Ali njegova

nada klonu. Razabrao je da se nalazi u uskom prostoru između dviju visokih hrpa lijesova.

Gusta tama pala je po dućanu. Kao da su se spustili u kakvo podzemlje. Samo jedna lojanica na rubu lijesa zlurado otkriva jezuitu sablasnu sliku njegova položaja.

Nad njim reži čudnom osvetom iscereno lice gorostasnog Wolfa. Iza njega stoji mladić koji mu je ruke povukao straga pa ih sapinje.

– U pomoć! – viče jezuit. Wolf odgovori smijehom koji je nalikovao na luđački. – Viči, crni vraže, samo viči. I ona je vikala kad joj je tvoj gospodar

uzimao čast. Jesi lije, vraže, slušao kako je vikala? – Ne znam, nisam kriv – ja... – A zašto si došao? Reci – i popusti jezuitin vrat da čuje odgovor. – Poslali su me da saznam gdje je. – Gdje je Mirni? – Da – ona... – Da njušiš gdje je i da je onda zadave, da zakopaju svoj crni grijeh? – Da – zato su me poslali. Smilujte se, služit ću vam... – Meni služiti? Zar sam ja davao da primam tvoju službu? – Pomoći ću vam da krivce namamite u svoje ruke. – Ti, lupežu, sine đavolskog izroda, ti ćeš mi pomoći? Nitko mi ne

može pomoći, ni meni ni njoj – jadnoj mojoj kćeri. Ni kraljica! Ni Bog! – Ja ću vam pomoći.

W

– A znaš li kako sam ja, njezin otac, obijao pragove da nađem bar osvetničku pravicu? Da kaznim tu zvijer koja gospodari nad vama živinama? Ni nadbiskup se nije usudio da mi pomogne. Ni on, svećenik, najviši svećenik, i on se boji vas, crnih vragova na kori zemaljskoj. I kraljicu ste zaslijepili da ne vidi. I put do pravde zasmradili – da nitko ne može do nje.

– Milost, milost, nisam ništa kriv. – Nisi kriv što služiš svoga gospodara? Nisi kriv što si došao u

njegovo ime? Nikad nisi čuo da sam ja, otac djeteta, pošao pred sud da tražim tvoga gospodara – Lucifera na Luciferima – Pelegrinija? Zatvorili su me kao klevetnika. Nitko mi nije mogao pomoći. Čamio sam u tamnici... Jesti li to znao?

– Nisam vas ja zatvorio. – Ali si znao da me zatvorio tvoj gospodar. Zašto mi nisi pomogao?

Zašto me onda nisu ubili, nego su mi rekli: "Ili ćeš šutjeti, ili sudnji dan dočekati u tamnici! Biraj!" A ja sam odabrao život i šutnju da mogu sam sebi krojiti pravdu!

– Nisam kriv... – Svi ste krivi. Sve je prokleto, đavolu je prodano sve što nosi vašu

mantiju. Crkni, prokleta životinjo, što služiš namješteniku đavola na zemlji! Sad plati jedan djelić moje nesreće!

– Dajte ga meni, oče! – klikne mladić. – Dajte ga meni! Starac pusti jezuita. Ovaj skoči i udahne zraka, ali ga već istog trena

zgrabiše dvije željezne ruke i saviše mu oko vrata uže. Jezuit padne na koljena i sklopi ruke. – Ne ubij me. Ako se još danas ne vratim, oni će posumnjati da si me

ubio i obojica ćete platiti glavom. Snažni čovjek pljesne rukom o ruku. – Ne plaši se za naše glave! Nema pravde, nema kraljice – ali ima

suda! Ima ga! Gledaj, to je sud – i udari se po svojim prsima. – To je sud zemaljski, tu u srcu po kojem se prolila žuč. Tu je sud!

– Nevin sam – mene su poslali, morao sam slušati... – A ti slušaj dalje! – Milost! Milost! – I pozdravi gore svete oce s moje strane – vikne sad po moćnik – i

reci im: Nijedno ljudsko stvorenje koje dođe i upi ta za Mirni neće više

W

izaći iz ovih prostorija. Ostat će u ovoj ćeliji, tri stope širokoj i deset stopa dugoj. Ostat će na vječnu slavu...

– Smilujte se... – Uprljat ću ruke tvojom krvlju – reče mladić – kao stoje on

obeščastio djevojku koju sam ljubio. Jezuit hoće da vikne, ali mu krik prekine uže. Prislonio se na lijes i

srušio udarivši glavom o zemlju. – Što je Marko? – upita gospodar. – Pseto je krepalo. Oba muškarca uhvate veliki jednostavni lijes, bez nakita, iznesu ga s

onu stranu dućana i ubace u nj ugušena čovjeka. Onda na nj polože pokrov.

Marko ode u radionicu i doskora donese vrelog olova. Za pol sata lijes je bio potpuno zaliven olovom. Tada su lijes podigli i smjestili uza zid, a na nj naslagali druge lijesove

do stropa. Izašli su iz uskog prostora i obrisali znoj. U mračnom dućanu zavlada potpuna tišina, isprekidana samo teškim

disanjem gospodara i njegova pomoćnika. Tada će starac: – Operimo se. Držali smo ga svojim poštenim rukama – da nam na

prstima ne ostane njegov gnusni trag. Pošli su u dvorište, oprali ruke i vratili se u dućan. Pod niskim

stropom je tamno. Samo lojanica sablasno rasvjetljava lijesove. – Tako je, sveti oče, počivaj i čekaj dok i drugi dođu u tvoje društvo.

Marko, tko god dođe i zapita za Mimi, taj je došao u njihovo ime. Slat će oni sada jednog za drugim. Boje se, nad biskup ima pisma. Čim tko dođe i pita za nju, ti zatvaraj željezna vrata.

– Ne bojte se, ujače. – Sad ugasi svijeću i otvori dućan. Mladić učini kako mu je starac zapovjedio. U tmurnu prostoriju opet ude danje svjetlo. Wolf sjedne za stol miran kao da nema drugih briga do računa. Mladić spusti glavu i zarine prste u kuštravu kosu. Šutjeli su. Onda će

mladić gledajući ga ispod oka: – Oh, ujače, zlo je bilo samo u tom što se nismo vjerili odmah kad

sam zaprosio njezinu ruku.

W

– Znam, ali ti si sin moga brata, trebalo bi dispenzije iz Rima. I Mirnije kriva. Kad sam joj rekao daje ti voliš, nećkala se, rekla je da si dobar – a opet da ne zna da li bi ti mogla biti ženom. Sve je odgađala. Pomamila se za nekim drugim, ali nije htjela da mi kaže tko je taj. Sakrivala je preda mnom.

Eh, pusti to – ne želim više govoriti o staroj rani. Jadnica, dosta joj je pokore. Izgubila je život, a još je živa i mlada...

Prošao je čitav sat, a da se u dućanu nitko nije pojavio. Onda je negdje iz daljine zaštropotala kočija pa ponovno nastane mir. – Ujače, cestom dolazi plemkinja – baš je fina. Bit će dobra mušterija. – Nije mi do novaca. Ni do čega. U dućan uđe Nera. Wolf ustane i dubokim poklonom pozdravi otmjenu gospodu. – Molim vas, majstore, ovdje sam strana. Rekli su mi daje negdje u

blizini na ovoj cesti neki tokar imenom Hans. – Onaj što izrađuje zipke? – osmjehne se vlasnik dućana. – Zipke? Zašto zipke? – Mladi ste i lijepi, valjda će vam trebati zipka kad tražite Hansa. – Zasad još ne. Nego, vi ga sigurno poznajete? – Poznam ga. Nismo neprijatelji, a nismo ni konkurenti. On izrađuje zipke, a ja lijesove. On se brine za čovjeka kad dolazi, a

ja kad seli odavle. Svatko mora jednom k njemu ijednom k meni. Za mene vaša milost ima još vremena.

– To nije u našim rukama – odgovori Nera ljubaznim smiješkom promatrajući snažnog starca. Otkako je stigla u Beč, nije srela tako neobično lijepa čovjeka.

– Svakako, dok sam u Beču, ne kanim k vama, majstore – doda Nera da ostane u stilu njegovih šaljivih primjedbi. – Nisam Bečanka.

– To se odmah vidi po govoru. – Ali i vi ne govorite sasvim bečki – naglasi ona. – Da, možda ne. Molim, vašu milost, ako želite povest ću vas Hansu. – Bilo bi mi vrlo drago kad biste bili tako ljubazni. Odlazim već ovih

dana u Prusiju pa bih htjela naći sobaricu. Rekli su mi da tokar Hans ima četiri kćerke.

– Dobro su vam rekli.

W

– I još su mi naglasili da Hansu ne bi bilo krivo kad bi koju od njih mogao dobro opskrbiti. Četiri kćerke – to nije mala briga.

– Da, to je istina. A gdje bi mogao opskrbiti tu jednu kćerku? – Kod mene. – Kod vas? – Da, moja se sobarica nedavno udala i kad bih našla dobru djevojku

koja bi htjela sa mnom u Prusiju, uzela bih je sobom. Samo, dakako, morala bi se odlučiti da zauvijek ostavi ove krajeve i da ostane kod mene u tuđini.

– U tuđini? U Prusiji? – zamišljeno će starac. – Zar je to tako strašno, gospodine? Kod mene bi bila kao kod kuće.

Brinula bih se za nju i ako se uda – opremila bih je– Da, to ne bi bilo loše, svakako. Ako je kod vas, to je kao da se i dobro udala.

– No vidite, gospodine. Uvjeravam vas da bi djevojka našla kod mene svoj novi dom. Samo bi trebalo nagovoriti toga Hansa da mi povjeri koju od svojih kćeri. Ili možda vi znate koju dobru djevojku koja bi vam bila zahvalna da je usrećite.

Wolf upitno pogleda svog nećaka, ali mladić naglo odgovori: – Mi ne poznamo takve djevojke. Ujak je osjetio što znači taj odgovor pa reče: – Da, ne poznamo nikoga osim Hansovih kćeri. – A ne biste li me htjeli tamo preporučiti? Bit ću vam zahvalna. – Vaša milosti, meni ljudi čine zlo, pa zašto da ja drugima činim

dobro? – Ne izgledate tako kao da ne biste bili dobri svojim bližnjima koje

cijenite. – Vaša milosti, ljude cijenim samo po stopama. Za mene je glavno

koliko je stopa visok i širok. Koliki mu je potreban lijes. To je ono što za mene vrijedi kod svih ljudi. Sve drugo nema

vrijednosti. – Uistinu? – Da vaša milosti. Što me drugo briga. Što je čovjek više izrastao, to

je za mene bolje. Trebat će veći lijes i platit će više novaca. Oni maleni – oni nisu ništa. Takav mali lijes ne možeš skupo prodati, a izgubiš s njim čudo vremena. Nije li jasno da za mene nešto vrijedi samo čovjek koji je izrastao ovako širok i jak poput mene?

W

Nera je začuđeno promatrala neobičnog čovjeka. Imaju li njegove misli kakav skriveni smisao ili govori samo onako, bez ikakve osobite namjene?

Ipak joj se pričini da neće tako lako s njim nakraj. A nadala se: prihvatit će zgodu i ponuditi joj svoju vlastitu kćerku daje povede sobom i sakrije tamo, u tuđini.

Njegovi ustezljivi odgovori pomrsili su joj račune. Što da učini? Ona odluči udariti drugim putem. – Gospodine, doista bih vas nagradila kad biste mi pomogli naći

djevojku koju tražim. – Djevojku koju tražite? On je ušutio i čudno upiljio oči u Neru. S druge strane buljio je mladi

Marko u svog ujaka. Njihovim glavama salijetale su sumnje. Vidjevši da joj ne odgovaraju, Nera ih stade pažljivo promatrati.

Starac upita: – A koju vi djevojku tražite? – Pa rekla sam vam da tražim... Zastala je. U očima gorostasnog čovjeka stalo je tako opasno sijevati

da nije mogla izreći ime njegove kćeri. Ali već je on prišao korak bliže i rekao hladno:

– Znam, vi tražite onu istu djevojku koju je tražio netko drugi. Onaj stoje bio ovdje prije vas.

– Kako? Prije mene je netko tražio sobaricu? – Kako ste lijepi, tako ste i lukavi. U mene ima još više lu kavosti.

Gospodin nije pitao za sobaricu, već za nekog drugog, lijepa gospodo, ali on je već otišao... Otišao je ništa ne opravivši. I vi ćete isto tako otići...

– Tko je taj gospodin? – napeto će ona. – Tko je od vas tražio Mirni? – Dakle, ipak ste nju tražili, a ne Hansove kćerke! Misleći da će odmah pridobiti čovjeka bude li mu iskrena, Nera mu

reče prijazno: – Da, gospodine. Uvjeravam vas – ako mi priopćite ono što od vas

tražim, uvjerit ćete se da je to u vašu korist. – Vaša milosti – upadne on u riječ i sav porumeni od bije sa –

gospodina koji je tražio Mimi poslao je onaj isti koji će poslati još mnoge druge...

W

– Varate se, gospodine, on neće poslati nikoga više, osim mene... – Onda molim, pričekajte tren... Nera primijeti daje starac pogledom dao znak Marku. Ovaj je pošao k

vratima i uhvatio željezno krilo da ih zatvori. Neru obuze neka tajnovita jeza. Preplašeno se okrene i razabere da

mladić zatvara dućan. U tom trenu netko izvana povuče vrata, tako da je mladić ispao na

ulicu. Pred njim je stajao visok, jak časnik. – Stoje to? Hoćete da zatvarate vrata dok je dama u dućanu? – rekao

je Siniša ljutito Wolfovu pomoćniku. Wolf priđe bliže i opazi gardijskog časnika. – Vaša milosti, zatvaram vrata u svojoj kući kad je mene volja. Siniša plane i prijeteći stupi na prag, ali Nera hitro preteče Sinišin

odgovor: – Da, to imate pravo, gospodine, vi možete zatvarati vrata kad vas je

volja, samo dopustite da prije izađem. Kao da se Wolf nešto predomislio. Nakloni se Neri i reče: – Oprostite, vaša milosti. Mi zatvaramo mnogo prije podneva, zato

što odlazimo u radionicu, a kako vi niste kupac, mislio sam da ćete ionako izaći.

– Gospodine – tiho će Nera Wolfu – činite krivo što mi uskraćujete povjerenje. Ne znate koliko biste se radovali kad bih mogla da govorim o Mimi...

– Govorit ćete s njom onda kad legnete onamo u lijes. S njom se može govoriti samo na drugom svijetu.

– Zar je mrtva? – Da, i ne tražite je. Nije dobro buditi mrtvace. – Vi ste njezin otac? – Bio sam, sada nisam ništa drugo nego kladivo koje kuje lijesove.

Dolaze mi oni kojima je u kući smrt... Možete doći kad vam ona pokuca na vrata ili kad je zaželite.

I on se okrene i iziđe kroz mala vrata u dubini prostorije. Nera izađe, a za njom i Siniša.

– Nema u mene povjerenja – reče ona. – Trebalo je da se potpuno preodjenem i prikažem kao prijateljica njegove kćerke. Nisam slutila daje

W

taj kovač tako nepristupačan. Ali čini mi se daje povjerenje razrovao netko tko je došao prije mene...

– Mene samo zanima zastoje htio zatvoriti vrata? – reče Siniša. – I ja ne znam što je to bilo. Ako se ne varam, stari je dao mladiću

očima neki znak. Siniša se zaustavi, promotri prizemnu kućicu, pogleda Neru i

neizvjesna neprijatna slutnja preleti mu dušom. – Nero, ti više nećeš ovamo. – Mirnije ionako mrtva, dakle je izlišno. Ali mogla sam od njega ipak

nešto saznati daje bio povjerljiviji. – Neka car Josip pošalje drugoga. U tom dućanu tako je nešto

neprijatno, nešto neugodno... – To sam osjetila tek kad je počeo razgovarati sa mnom. U njegovim

riječima kao da ima neka zagonetka... – Učinila si po volji mladom caru, a sad čini po volji i meni: – obećaj da nećeš nikada ovamo. – Obećajem – reče ona. – Tebe kao da obuzima neka sumnja? – Ne bih rekao sumnja, ali neka jeza. Obećala si mi da više nećeš poći

k Wolfu. Hoćeš li održati obećanje? – Hoću, Siniša. Sjedoše u kočiju koja je čekala na cesti podalje Wolfove kuće. Iz dućana je kroz pritvorena vrata gledao za njima mladi Marko, a

onda potrčao u kuću. Našao je ujaka u radionici kako sjedi zadubljen u misli.

– Vani je kočija – šapne on. – Na boku sjedi dvorski lakaj. Ona dolazi iz dvora! Wolf skoči i pogleda svojeg nećaka široko rastvorenim očima. – Iz dvora! Iz carskog dvora? – Zašto vas to toliko plaši? – Plaši? Ne. – I stari opet sjedne pa nasloni glavu na obje ruke. – Da

nije došao onaj gardist – reče starac – ne bi ni ona više izašla na sunce. Ona je iz dvora, nema sumnje, i nju je po slao Pelegrini koji je na dvoru veći od kancelara.

– Mislim – primijeti Marko – da bismo ipak morali biti oprezniji. Možda ta dama i nije mislila tako zlo?

Wolfovim se licem prelije bijes.

W

– Ti bi joj oprostio zato stoje lijepa? – Ali, ujače, zar sam ja takav? Samo mislim daje potreban oprez.

Ništa drugo ne želim i ne čekam u svom životu već sa moto da dobijemo u ruke pravoga krivca.

– A nije li ona došla iz dvora? Što to znači? Tko gospodari na dvoru? Jezuiti! Poslali su ženu. Lupeži misle da će se zmija lakše provući u tajne. Eh, i njoj ćemo zdrobiti glavu, neka se samo pojavi.

– Vi se u to bolje razumijete. Dugo ste bili na dvoru gardist – sve ih poznajete.

– Kad bi ti znao što ja znam, od očaja i bijede kotrljao bi se s jednog kraja svijeta na drugi. Bolje je da ne znaš.

– A što znate, ujače? Recite mi jednom. Kad bih znao, osvetio bih se dvostruko – trostruko...

Gledao ga je mračnim crnim očima, a onda mahnuo rukom: – Znaš li stoje grob? Kad se zakopa, gotovo je. Tako je i to. Zakopana je i ne smije da se iskapa – jer bih mogao pomahnitati i sve

ljude na svijetu žive zavući u lijesove. A nije čitav svijet kriv što su zgazili mene. Bolje je da me ne pitaš. Kad bih počeo pripovijedati, pretvorilo bi se u zvijer i ono malo čovječje spodobe što imam. Pusti me i ne pitaj.

Nera i Siniša provezli su se ulicama Beča. Pred jednim dućanom nagomilalo se toliko svijeta da nisu mogli dalje. Kočijaš je zaustavio kola. Oboje su sišli i progurali se medu svjetinu da vide stoje to zakrčilo promet.

Pred dućanom je stajala dvorska osmeroprežna kočija, a oko nje se skupili ljudi i čekali.

– U dućanu je netko iz dvora – šaptali su ljudi Siniši kad ih je upitao koga čekaju.

Ne mogavši dalje, odluče pričekati. Za pola sata izađu iz dućana dvije dame: krupna u smeđem odijelu, a druga visoka i vitka, odjevena u sivu haljinu.

– Bit će dvorska dama – reče Nera, ali odmah začuđeno prišapne: – Da sve dvorske dame nemaju jednake haljine, prisegla bih da je ova moja...

W

Dame su sjele u kočiju. S druge strane Siniša opazi druge dvije gospode s visokim šeširima kako šapuću i gledaju Neru. Siniša prihvati ruku svoje žene i privuče je k sebi.

– Ne gledaj preko kočije – šapne joj. – Grofica Čikulini i Auersperg sikću na tebe. Svojim pogledom mogle bi te otro vati.

– One su u Beču? – zabrine se Nera. – To sluti na zlo. – Ne boj se. Sad si moja i znat ću te zaštititi od njihova otrova. Ali

pustimo ih. Idemo. Pošli su ravno k svojoj kočiji. Kad je osmeroprežna dvorska kočija odjurila, njih su dvoje ponovno

sjeli u kola i uputili se laici. Grofica Čikulini i njezina prijateljica, bivša dvorska dama grofica

Auersperg, vratile su se u dvorac svoje kućedomaćice kneginje Vilme. Dočekala ih je na terasi u društvu kneza Fritza i oca Alojzija.

Uspele su se stepenicama. Iza njih je dolazila Vilmina sobarica s punim rukama različitih omota i stavila ih na stol.

– Imam mali dar za tebe, Vilma, čak i za oca Alojzija – reče bivša dvorska dama s nešto malo čudne zlobe.

On se nasmiješio i poklonio, a grofica uz pomoć sobarice otvarala omot.

– Dakle, što je novo u Beču? – zapita Vilma. – Vidjele smo Neru s njezinim mladim suprugom – odgovori grofica

Čikulini. – Izgleda vrlo dobro, očito joj prija život na dvoru. Vilma se zagonetno nasmiješi: – Samo, tko zna kako će joj dugo prijati. Drugo ništa niste saznale? – O, da – ponovno će grofica Auersperg svojoj rođakinji – upravo

smo susreli princezu Josipu. U jednom dućanu kupo vala je po svoj prilici opremu – ali inkognito.

– Misliš li – reče grofica Čikulini – da je to uistinu bila princeza? – Valjda poznam princezu! Bila je sigurno Josipa. – A zašto u odijelu dvorske dame? – Da je ne prepoznaju. To je caričin trik kojim uvijek izigrava

trgovce. Carica više puta i štedi. Naravno, kad se ne radi o njezinim prijateljima. Kad princeze žele da kupuju, odjene ih u haljine odlične dvorske dame. Princezama trgovac računa dvostruko, a dvorskoj dami ipak računa umjerenije.

W

– Samo što je princezina haljina bila odviše duga pa su je prikopčali, a to je uistinu bilo vrlo neukusno – primijeti grofica Čikulini.

– Carica premalo pazi na toalete svojih kćeri – doda Vil ma, a njezina rođakinja nastavi:

– Carica zaboravlja da su njezine kćeri mlade i da ih mora drukčije odijevati nego što odijeva sebe. Da su Josipi barem dali haljinu koja pristaje njenom struku, a ne onako. Obukli su joj odijelo dvorske dame koje je za nju preširoko i predugo. Vilma se zgrozi:

– Strašno. Kako može princeza obući haljinu koju je na se bi imala dvorska dama?

– Tvoja sobarica tvrdi da je haljina koju je imala Josipa sašivena za groficu Neru.

Te su riječi tako trgnule kneginju Vilmu da ju je otac Alojzije začuđeno pogledao.

– Sivu dvorsku haljinu grofice Nere? – ponovila je Vilma uprijevši pogled u svoju sobaricu. – Odakle to znaš? Dvorske gospođe koje su u službi u novije doba imaju jednake sive haljine sasvim jednako sašivene i urešene. Ne bi mogla raspoznati jednu od druge. Prevarila si se.

– Nisam, vaša kneževska milosti. Ogrlica na haljini pri čvršćena je starinskom iglom od velikog dragog kamena, a Pepi, sobarica grofice Nere, reče daje to grofičina uspomena na njezinu baku.

– Princeza je ogrlicu zakopčala istom iglom? – napeto će Vilma. – Jeste, onom istom – odgovori sobarica. – Odakle sve to znaš? – umiješa se otac Alojzije. Sobarica porumeni i smete se. – Pa tako, znate, mi sobarice običavamo pokazivati odijela svojih

gospodarica. I kad sam bila kod Pepice, ona mije pokazala haljinu nove dvorske dame.

Alojzije je pomno pratio svaku Vilminu kretnju i razabrao daje od njega odvratila lice. Ustane i tobože pode prema perivoju. Opazio je daje Vilma veoma blijeda.

Njena je glava klonula. Vilmi je pozlilo. Priskoči knez Fritz i obje gospode.

– Sparina je, sparina – poluglasno će Vilma sakupivši svu snagu da svlada omaglicu.

Polako je ustala. Fritz je uhvati pod ruku.

W

– Dobro je, nije potrebno da me vodite. Već mi je bolje. Tilda neka dođe sa mnom... Sobarica je prihvatila svoju gospodaricu da se o nju osloni i pošla s

njom u dvorac. Povučen u zelenilo terase, sve je to promatrao otac Alojzije. Nije više čuo razgovor pa izađe iz svog zakloništa i uputi se u dvorac. Uspinjao se stepenicama do svoje sobe. Tu je stao i čekao. Znao je da

Tilda mora proći ovuda da se preodjene. Otprilike za četvrt sata pojavi se sobarica. Pričinio se kao daje tek sada izašao i upita:

– Kako je kneginji? – Hvala, već je dobro. – Čini se da mi tvoj vjerenik ne sprema sobu kako treba – spočitne

Alojzije. – Dođi da vidiš. Tilda odmah ude u njegovu sobu i upita se čime nije zadovoljan. Otac Alojzije upre u nju sugestivan pogled: – Što si radila na dvoru? – Nisam bila tamo – šapne ona prestrašeno. – Kako si onda vidjela haljinu nove dvorske dame? Znam sve...

Govori. Smeteno pogleda duhovnika i isprekidano reče: – Ne mogu – zaklela sam se. – Nikad neću prekršiti zakletvu, nikad

me ne bi vjenčao. Te riječi ponukaše oca Alojzija da se uhvati pravog sredstva. Uzme sa

stola raspelo i stavi ga pred nju. – U ime Boga raspetoga rješavam te zakletve. Skidam s tebe sve ono

na što si se zaklela i pozivam te da mi kažeš što si radila na dvoru. Zatajiš li što, bit ćeš prokleta.

Njegov sugestivni pogled i s patosom izrečene riječi prolazile su joj kostima. Drhtala je i noge joj klecnuše. Klonula je. Debele suze klizile su po izbočenim kostima ružnog lica.

– Tko te poslao? Zašto? – pitao je Alojzije. Drhtavim usnama stala je isprekidano pričati što joj je gospodarica

naložila i što je sve učinila. – I tako sam usula mirisne kapljice u podstavu haljine. Zar je to takvo

zlo? – Gdje je kutija u kojoj su bile mirisne kapljice?

W

– Vratila sam je kneginji. – Dobro – sad znam... – Oh, izgubit ću milost gospodarice i službu. – Nećeš. Nitko ne smije saznati što si mi rekla. Bog mije u snu poslao

objavu o svemu što si radila. – Ali što sam uradila? Samo sam usula mirisne kapljice! – Da, da, znam. Ali i ti moraš šutjeti i priseći mi da kneginji nećeš

priznati što si meni rekla. Drhtavu hladnu ruku prisloni na raspelo i upre u njega ukočen pogled

ponavljajući riječi zakletve. Svaka joj se riječ ledila na usnama. Djevojka je nalikovala na mrtvaca. – Kad te budem trebao, ti ćeš mi služiti. Tako hoće Bog. Teturajući, izađe Tilda i potrči u svoju sobu. Sva slomljena padne na

postelju. Dvije prisege, dva gospodara. Dvije opasnosti za nju, jadnu, ružnu,

sudbinom progonjenu. Alojzije sjedne za stol, uzme pero i napiše brzim potezima: "Grof Balzano – Waldburg, Vaše sumnje obistinile su se. V. je uzela

bočicu. Prijeti velika nesreća – a s njom i otkriće. Uništite sve. Obavijestite oca Gr.

Na večer čekam na starom mjestu. A." S pismom pohita u kneževe staje. Mladi konjušar pođe mu u susret i tiho primijeti: – Vi ste blijedi, oče Alojzije. – Treba smjesta da odneseš pismo. U opasnosti smo. – Što da kažem zašto opet odlazim? – Reci da moraš u Beč po orme. – Dobro, na popravku su. Ako me konjušnik ipak ne pusti? – Idi, makar te otpustio. Mladić potrči u staju, a otac Alojzije uputi se u dvorac. Drugog dana bila je subota. Nera je osvanula u kraljičinu predsoblju

svježa i zarumenjenih obraza i prijavila se grofici Fuchs.

W

– Danas je svečani obiteljski dine u čast rođendana princeze Amalije. Kraljica želi da budete u službi.

– Ima li vaša milost još kakav nalog njezinog veličanstva. – Da odjenete propisnu sivu gala-haljinu. – Znam, njezino veličanstvo mi je to naredilo već prekjučer. – Jeste li, grofice, već pripremili kostim za vrtnu maskiranu zabavu

kod grofa Bathyanyja? – Sve je u redu. Njezino veličanstvo samo je odabralo kako da se

odjenem. – Veličanstvo vam poklanja svu svoju carsku milost. A sad pođite

prestolonasljednici. Već je pitala za vas. Ostavivši kraljičine odaje, uputila se Nera u drugo krilo dvora. U malom salonu našla je bavarsku princezu kako moli iz velikog

molitvenika. – Jučer niste bili kod mene – primijeti turobno prestolonasljednica. – Njezino veličanstvo podijelilo mi dopust. – I proveli ste ga s mužem? – Da, visočanstvo. – Izgledate vrlo sretni, veseli. Bit će da ljubav poljepšava... – To ne znam, ali osjećam daje izvor svake sreće. – Sreće? Što je, zapravo sreća? – Ne znam to izreći – ali možda je sreća onaj čas kad nam je tako

lijepo da bismo željeli da se taj trenutak produži u vječnost. – Vi ste već nešto tako jednom osjetili? – Jesam. – Naziva li se i to srećom ako u svakom času svoga života želimo

smrt? – Visočanstvo, vani je sunce, miriše cvijeće, sve je nasmijano, a vi

izgovarate tako mračne riječi. Pođite u šetnju. Sigurno ćete osjetiti nešto ugodno i voljko.

– Idem, ali me morate pratiti. Bavarska princeza se digne. Malo zdepasto tijelo okruglih leda njihalo

se po ulaštenom podu. Okruglo lice, osuto crvenim pjegama, okrenulo se k Neri i nasmiješilo. Između crvenih usana pokazali se rijetki, pocrnjeli zubi.

W

"Zašto je priroda bila prema njoj tako okrutna", pomisli Nera kad je princeza izašla da se odjene za šetnju.

Malo zatim pojavi se car Josip. – Rekli su mi da ste kod princeze – reče on. – Njezino visočanstvo pošlo je da se spremi za šetnju. – Sigurno ste je ponukali na to. Vi ste doista duševna samaritanka. – Uvjerena sam da činim dobro. Međutim, imam vijesti. Jučer sam bila kod Wolfa. Mirnije mrtva. – Mrtva? Je li to istina? – Tako mije rekao njezin otac. Mladi car se zabrine. – I Bog je na strani crnih mantija. Ova je vjerojatna vijest, ali može

biti i neistinita. Vidjet ću. Kako ste, grofice? – Dobro, ali čula sam da ste vi bolesni. – Moja obična bolest kad treba da s ostalim dvorom igram teatar na

paradnoj ispovijedi. – Vi se ne ispovijedate? – Kako bi se Josip usudio protiviti dvorskim propisima? Nisam takav gospodin! Ipak sam ishodio veliku prednost da kapelan

dolazi u moju sobu. Slijedio sam primjer kancelara Kaunitza. On šalje carici samo ceduljicu s potvrdom o svojoj pobožnosti. Oprostite što me opet zanima Mimi. Otac kaže da je mrtva, to je zanimljivo. Ne opažate li to?

– Možda. Ima još nešto čudnije. Prije mene bio je kod Wolfa neki gospodin i pitao za Mimi. Ne biste li se mogli dosjetiti tko je to?

– Tko? Možda je nadbiskupov izaslanik? – Na to nisam ni pomislila. Ta moguće je. Ali Wolf je, čini se,

nepovjerljiv prema svakome tko pita za Mimi. Čudan je i zagonetan. Ali to me nimalo ne zabrinjava. Vaše veličanstvo dobit će u ponedjeljak od nadbiskupa pisma Engleske banke koje njezinom veličanstvu mora dokazati kamo jezuiti ulažu novac što ga ona daruje za crkvu.

– Pravo velite. Pismo banke moralo bi postići pun dojam, ako ne kod kraljice, a ono kod kancelara Kaunitza. Takav dokaz neće nikako zabaciti. Možda čak uspije da tim pismom uzdrma kraljičino povjerenje prema jezuitima.

W

– Tko zna neće li kancelar pokušati da dalje traga. Pri čekajte, dakle, ponedjeljak.

– Strpit ću se, iako me ozlovoljila navodna smrt Mimi. Od nje sam mnogo očekivao. Hoćete li u nedjelju na maskiranu vrtnu zabavu kod grofa Bathyanyja?

– Carica mije naredila da pođem i uzmem masku. A vaše veličanstvo? – Navikao sam da se pokoravam nalozima, a takvo komedijaštvo

pruža mi priliku da opravdam svoje rugalice na račun dvora. No, hoćete li me prepoznati?

– Sasvim sigurno – odvrati ona. – Nije baš tako sigurno, grofice. Razgovor je prekinula bavarska princeza. Ušla je u salon odjevena u

svijetlu haljinu sa šeširom punim cvijeća. Car Josip pokloni se s počitanjem. Princeza nije pokazivala ni izražaj

veselja ni zanimanja. Apatično upita: – Nešto ste pobolijevali? – Ništa važno. Glavobolja. Želim vam prijatnu šetnju. Sagne se i poljubi joj ruku pa izađe iz salona. Kad se Nera vratila sa šetnje s prestolonasljednicom, sišla je u

prizemlje u svoje sobe. Sobarica najavi da je čeka otac Grande. Sjedio je u naslonjaču, miran

i hladan. – Kako je danas popodne dine, održat ćemo predavanje sada – reče

on i doda: – Naravno, ako nemate kakve druge zapovijedi. – Ne, oče Grande, spremna sam da čitamo. Sama je otvorila Bibliju. – Čuo sam da vas je zvalo njezino visočanstvo prestolonasljednica. – Upravo se vraćam od nje. – Zar je bolesna? – Ona nije, ali prestolonasljednik trpi od glavobolje. – Odviše čita Voltairea. – Tako? – Zar vam još nije govorio o Voltaireu? – Očito me ne smatra vrijednom jer ja ne čitam literaturu takvih

načela. Nisam moderna. – Loše činite ako te svoje misli priopćavate mladom caru.

W

– Zašto? – upita ona vedro gledajući u njegove tamne oči. – To nije lukavo. Car ne smije opaziti da se ne slažete s njegovim

obožavanim uzorom. – To dokazuje da nemam diplomatskih sposobnosti. Šteta. Kad bih to posjedovala, ni časa ne bih oklijevala da ih iskoristim. Bio

bi mi potreban učitelj za tu vrst znanosti. Gledao je nekoliko trenutaka u njezine oči. U njegovu pogledu nije

mogla razabrati što misli i osjeća. – Čudno podcjenjivanje, a svi vas hvale da ste duhoviti. – Kad bih tu hvalu i zaslužila, ni tada to ne bi značilo da sam

diplomat. Duhovitost je samo okretnost misli, a diplomacija je okretnost zamki. Tome nisam dorasla. Kad bi me tko upućivao, možda bih shvatila tu znanost.

– Pokušat ću vam objasniti diplomatski način kojim se možete poslužiti kod prestolonasljednika. On boluje od ideja reformacije svoje države, a to vodi u propast habsburšku dinastiju i caričino prijestolje.

– To je strašno. Ipak, prestolonasljednik je još mlad. Ozdravit će dok zasjedne na prijestolje.

– Za to nema nade. Okružuju ga zli prijatelji koji povlađuju njegovim zabludama. Vidite, grofice, vi biste mogli koješta čuti od prestolonasljednika, ali samo onda ako se pričinite da ste njegov istomišljenik. I on i svi njegovi govorit će pred vama, a najviše njegov prisni prijatelj Rosenberg koji ionako ra do govori. A kad biste vi to priopćili meni i njezinom veličanstvu, ona bi vas i vašeg muža promaknula do velike časti.

– Shvaćam, oče Grande, i hvala vam na uputi. Opet ju je gledao očima koje nisu odavale ništa o njegovim mislima. – Učinila bih sve što biste mi naredili, samo me u sve uputite. – Vidite, sestro moja u Isusu – reče on – mi smo dužni da uzvišenoj

vladarici budemo vjerni. Ako ste joj vjerni, vaša je dužnost da pomno pripazite s kim prestolonasljednik saobraća izvan dvora. Sigurno ima korespondencije iz koje bi se dalo razabrati kako se ta bolest duboko ukorijenila u njegovu dušu.

– Korespondenciju sigurno dobro zaključava. – Pripazite u kojoj ladici pisaćeg stola čuva svoja pisma. – Dobro, istina je, to se nisam dosjetila.

W

– Tako bismo ga mogli vratiti k načelima njegove uzvišene majke, a vi biste stekli najveću nagradu.

– Oče Grande, vi ste moj dobrotvor. Podigao je oči s izrazom anđeoske svetosti: – Bog upravlja vašom srećom! U istom je trenutku ona šapnula u svojim mislima: "Oprosti mi Bože,

što lažju pomažem Josipu koji hoće da raskrinka laž!" Nakon toga počne Grande Neri tumačiti Bibliju. Za pola sata se

digne. – Čeka me princ Karlo za popodnevnu pobožnost – reče on i lako se

nakloni. Polaganim koracima izađe iz njezinog salona. Kad je došlo vrijeme

svečanom dineu, Nera pozove sobaricu daje odjene. – Brzo moju sivu galahaljinu. – Vašu sivu haljinu? – klikne ona. – Što si se zagledala u mene? Donesi mi haljinu. – Vaša milosti, odnijeli su je. – Tko, kamo? – Zar vaša milost ne zna? Princeza Josipa pošla je u Beč i zatražila da

joj donesu jednu haljinu dvorske dame. Komorkinja je odredila da joj donesu vašu haljinu zato stoje nova, a bolje će joj pristajati od svih drugih.

– Zar se princeza još nije vratila u Schonbrunn? Danas je dine. – Ne, ona ostaje u Burgu do sutra u podne. Mora mnogo kupovati za

svoju opremu. – Što da sada radim? – zabrine se Nera i ode u stan grofice Fuchs

koja je raspolagala sa četiri sobe u prizemlju. Kad joj je priopćila što se dogodilo, grofica poprimi važno lice i razjasni:

– Nisam znala daje princeza Josipa posudila vašu haljinu. Običaj je da princeze kad hoće da jeftinije kupuju, odjenu haljine

dvorske dame. – Ah, da – sjećam se – jučer sam vidjela u gradu dvije dvorske dame,

ali kroz gustu koprenu nisam prepoznala princezu. Nisam ni slutila da bi ona izlazila u takvoj haljini.

– Čim se princeza vrati, dobit ćete svoju gala-toaletu. – A što ću sada obući, vaša preuzvišenosti?

W

– Moram javiti dvorskom nadmeštru, on će odrediti. U uredu dvorskog nadmeštra održala se opet važna konferencija o

Nerinoj garderobi. Nisu se mogli složiti i na posljetku su odluku prepustili kraljici.

– Iz te strašne situacije – reče kraljica s podsmijehom – ima samo jedan izlaz: da grofica ne prisustvuje dineu. A ja to nipošto neću! Dakle, neka obuče bijelu haljinu.

– Zaboga, veličanstvo – sklopi ruke nadmeštar – u bjelini bi mogla doći samo princeza Amalija kao svečarica. Veličanstvo, pode li dvorska etiketa revolucionarnim putem, ja neću moći vršiti svoju dužnost.

Carica se namršti. – Ni oprema jedne čitave ratne regimente nije mi zadala tolike brige

koliko jedna haljina dvorske dame. – Zašto veličanstvo to ne prepustite svom vjernom nad meštru? – Točno! Prepuštam vam sve. Neka grofica obuče crnu haljinu s

bijelim nizom bisera oko vrata i u pepeljastoj kosi. Kad se Nera pojavila tako odjevena, kraljica je iznenađeno pogledala i

prišapne grofici Fuchs: – Mislila sam da ću je u crnoj haljini, po nadmeštrovoj želji potpuno

gurnuti u pozadinu, a crna haljina zapravo dvostruko ističe njezinu ljepotu – bjelinu njezine puti i tu čudnu pepeljastu kosu. Nikad još nisam vidjela takvu boju kose. A vi, grofice?

– Ni ja, veličanstvo. Već su mnogi primijetili kako je njezi na kosa neobična.

– Kad god pogledam tu ženu, osjećam u njoj nešto neobično. Ali ne mogu to razjasniti. Moj me instinkt dobro vodio – ona je jedina žena u državi koja iz careva srca i historije Marije Terezije zauvijek može izbrisati ime kneginje Vilme.

Mislite li i vi tako? – Jest, veličanstvo. – Opažam da u srcu cara Franje Stjepana sve više raste želja za

groficom. Ali ona nije dovoljno koketna. – Tko zna nije li upravo njezina suzdržljivost ono što podjaruje

carevu strast. – Bilo što, vi, draga moja Ajo, imate prilike promatrati kako Marija

Terezija uništava i kako će uništiti svoju suparnicu.

W

MASKIRANA DVORSKA ZABAVA.

Na ljetnom nebu dršću zvijezde i radoznalo zaviruju u golemi visokim zidom opasani perivoj grofa Bathyanyja.

Kroz prozore dvorca blistaju se zlatni lusteri. Na velikoj terasi plamte baklje. U alejama krošnjatih nasada nanizala se modra svjetla boje tirkiza. U modrikastim refleksima ljeska se rosno lišće.

Veliko jezero usred perivoja zaokruženo je đerdanima zelenih svjetiljaka u obliku zvijezda. Odrazi zelenila dršću u valovima u zmijolikim trakovima.

Posred jezera diže se otočić. Na njemu, sav od cvijeća, paviljon s tornjićem.

Vanjski su zidovi paviljona prekriveni žutim cvijećem sve do vrha tornjića. Na vršcima plamte okrugle zelene svjetiljke.

Na otvorenim širokim gotskim prozorima paviljona vise žute staklene svjetiljke u obliku tulipana.

Unutrašnjost se žari u crvenilu. Zidovi paviljona iznutra su presvučeni žutim ružama, a po njima se ljeskaju veliki stakleni kukci šarolikih boja.

Sa stropa visi luster u obliku kraljevske krune. U dubini jezera odrazuje se čitav paviljon kao bajoslovna čarobna

prikaza starih priča. Oko otočića se roje čamci, ovjenčani vijencima, s krovovima od cvijeća i sjedalima od crvena baršuna.

Bogatstvo i fantazija išarali su perivojem čarobnjačke slike. Maske grnu u potpunom neredu, bez ikakve etikete, nesmetano i

bučno. Vitezovi iz najstarijih stoljeća vode dražesne Holanđanke. Mrki holandski ribari vrte se oko dama s dugim povlakama i strahovito širokim krinolinama XVI. vijeka.

Lijepe Rimljanke, Grkinje, Španjolke izmiješale se sa svojim partnerima. Mlađahni parovi tirolskih i bečkih seljaka čudno strše medu gospodskim i kraljevskim maskama. Okolo se šepire paunice, a s njima se izmiješali leptiri.

Najednom uz veliku buku dojuri u perivoj skupina maski u odijelima cirkuskih komedijaša. Njihova je buka zaglušna, jača i raspojasanija od vike pravih komedijaša.

W

Iz njihove sredine pojavi se čudan duet. Visoka komedijaška, odjevena u sicilijansku haljinu, nosi u ruci činele. Na lancu vodi medvjeda.

Komedijašica zanosno udara u činele, a debeli visoki medvjed zaplesao po njezinoj bučnoj muzici, klanja se, reži na maske, skače preko batine i preskače male krijesove što ih sluge pale kraj jezera. Od časa do časa napadno i nedelikatno hvata šapama lijepe maske.

Otmjeni se svijet okuplja i smije. Mlade ga dame draškaju, a on im za odgovor zaglušno tuli i

nezgrapnom šapom miluje njihova ramena. One vrište – on se ceri. Sicilijanka ga neprestano vitla na lancu i vuče k sebi, a on hoće da se

sakrije pod tuniku drugoj lijepoj dami. Hihot se ori perivojem. – Tko je taj medonja? – pitaju se dvorani i gosti. Medvjed se privine k svojoj Sicilijanki i šapne: – Kakve su to dvorske budale kad se ne mogu dosjetiti tko je na

dvoru medvjed! Ne znaju, glupani, koga vode na lancu i tko mora da pleše po komandi?

– Tiše, tiše – odgovori Sicilijanka i opet lancem povuče medvjeda da zapleše.

U modroj aleji, rasvijetljenoj modrikastim svjetlom, pojavila se slika koja svačiji interes odvrati od medvjeda i njegove krotiteljice.

Dolazila je visoka dama, snažna, u sjajnoj srebrnoj odori s povlakom koju su za njom nosili paževi u zlatnim oklopima. Na glavi joj je kruna od briljanata, a niz leda se spušta plašt od zlatno-crnih čipaka. Haljina je zapremila širinu čitave aleje. Sve je zadivljeno promatralo šarene boje i sjaj srebra.

– Carica Marija Terezija – šapne Sicilijanka medvjedu. – Šuti. Ona uživa kad misli da je ne prepoznajemo. Povorka je prošla drvoredom. U aleji se pojavi nova maska. Visoka, u zlatnoj odori što se spušta prema zemlji u obliku sunčanih

zraka. Glavu joj prikriva zlatna kapa, a oko nje uokrug strše traci sunca. Na njihovim šiljcima blistaju briljanti. U ruci joj lepeza opet načinjena poput sunčanih zraka.

– Sunce – klikne netko od maska. – Kakva ideja!

W

– Pogađaš li tko je? – šapne medvjed svojoj krotiteljici. – Samo jedna žena na dvoru ima tako gipku vitku pojavu i tako bijela ramena.

– Znam, anđeo dvora prosiplje sunčane zrake... "Sunce" se zaustavi tik uz medvjeda, a ovaj počne plesati i skakati

kao da je pomahnitao. Kroz gužvu se gura dama, vrlo visoka i jaka. Haljinu je pokrila crnim

dominom. Čini se da nekoga traži ili da prisluškuje. Konačno se progurala do malog humka perivoja na kojem je gorio

kriješ, a veseli su Tirolci preskakivali preko vatre. Nasuprot crnom dominu uspinjala se vitka pojava u bjelini. Haljina joj

je posuta pahuljicama i opšivena resama od kristalnih iglica. – O, jadna zimo – reče joj dama u crnom dominu. – Tvoja se ljepota

otaplja na zrakama sunca poput lanjskog snijega... Sunce te sasvim rastopilo. I domino side s humka. Dama u kostimu zime potrči za njim i šapne: – Sjećaš li se što je jednom rekao Portugalac: kad po gorama pada

snijeg, krave silaze... Dama u crnom dominu odgovori: – Da, krave, ali s punim vimenom od kojeg žive kravarice po umu i

djevojčure po moralu... – I ljubomorne babe – odgovori "zima". – I ostavljene koze koje brste suho granje po gori i uzalud traže

pastira koji ih je ostavio. Obje žene gledale su se kroz krinke. Čini se da jedna drugu probadaju

pogledom. U to se pojavi medvjed i svojom šapom zahvati domino: – O, crna gospodo, uzmi medvjeda u svoje okrilje. – Ne podnosim medvjede koji nisu pravi. – Alija sam pravi pravcati medvjed. – A ipak dopuštaš da te vode na lancu? – Zato što me moja krotiteljica ukrotila – pa plešem kako ona svira. – A ti vuci svoju sudbinu! Drugo i nisi zavrijedio. I ona pode, a medvjed šapne svojoj krotiteljici: – Zaboga, Julien – ovaj domino je carica. Ali tko je onda u odori

španjolske kraljice? Moja nas je carica, dakle, zavarala?

W

– I uspjela je. – A tko je "zima"? – Vilmin stas, poznam ga. – Vruće ljeto uzima kostim zime! To je simbol njenog ohlađenja

prema vama. – Gore na humku nešto su razgovarale. Sve mi se čini da su

međusobno očitale simpatije. U to se približi maska sunca. Medvjed pode k njoj: – Sunce žarko, ljubim te. Budiš me iz zimskog sna. Pretvori me u lava

– bit ću car tvoga srca. – Već imam cara koji nije medvjed na lancu. – Kad bi ti bila moja krotiteljica?!... Masku sunca začas opkole muške krinke. Medvjed će žalosno: – Oblaci su zastrli moje sunce. Stao se udarati šapom po glavi. Gledatelji su se smijali. Jedan vikne: – Tko si ti, medvjede? – Da nisam lav, to znam. Lav je kralj šume, a ja sam samo medvjed.

Meni je lijepo. Hip, hop, alaj je lijepo biti medvjed i plesati na lancu. Svi su se glasno nasmijali i nešto šaputali. Najednom medvjeda uhvati

za šapu maska "zime". – Zima je tvoje carstvo, medvjede. Uvuci se u zimsku spilju. To je

tvoja sudbina. Ali on se okrene prema "suncu" i zavapi: – Sunca! Za suncem žudim. Njegove riječi poprati buran smijeh. Sve više i više gurali su se oko medvjeda. – Bravo! Bravo! Izvrsna ideja. – Tko si ti? – Da znate tko sam, ne biste rekli: izvrsna ideja, nego klasična istina... Njegove riječi ponovno poprati buran smijeh. Dvorani su šaputali.

Znali su daje "medvjed" car Franjo. Uz crni domino stvorila se "španjolska kraljica". Izgubila se prema

dvorcu. Obje maske ušle su u sobu. Crni domino skine svoju odoru. Bila je to

Marija Terezija. "Španjolska kraljica" skine krinku ispod koje proviri krupno lice grofice Colorado.

W

– Ovo je zamjena. Kraljica je izmijenila masku sa svojom dvorskom gospodom. Obukla

je staru historijsku haljinu španjolske kraljice, a grofica Colorado domino.

Onda su se vratile u perivoj. Tu se sve skupilo oko medvjeda. Zabavljao je čitavo društvo. K njima se zalete cirkuski komedijaši vodeći sa sobom tri maske.

Predstavljale su: risa, nosoroga i lisicu. – Menažerija! – klikne netko, a svi prasnu u smijeh. Svi su znali da ta

skupina izruguje kraljičinu menažeriju – tri prve dvorske dame. "Lisici" je rep bio odrezan i obješen usred gubice.

To sve grohotom nasmija. S izrazom zluradog veselja promatrali su "lisicu" što je predstavljala

groficu Fuchs, prvu caričinu dvorsku gospodu. Marija Terezija približi se kroz gužvu i zaboravivši svoj inkognito,

reče "lisici": – Vi ćete se poslije prijaviti carici i odgovarati zbog te drskosti! – Činim to odmah – reče "lisica". – Ja sam Rosenberg. – Tako neukusnom šalom izrugivati se... – Smatram da tom maskom nisam uvrijedio nijednu lisicu na svijetu.

Naprotiv, vrlo poštujem lisičje krzno i od čitava svijeta priznatu joj lukavost.

Nestane u gužvi. Sve je bilo raspojasano. Oslobođeni dvorske etikete, osjećali su se poput pasa puštenih s lanca.

Knez nadmeštar bio je ovaj put nepoznata ličnost. Kao da se sasvim izgubio. Nije imao ni posla ni dužnosti. Nitko i nije pitao gdje je i pod kakvom se maskom krije.

Samo je jedan čovjek u toj vrevi raskalašenih i jogunastih ljudi bio miran i tih. Nije sudjelovao u zabavi.

U samotnoj aleji stajao je zavijen u crno. Od glave do nogu crni baršunasti plašt. Na glavi kapuca koja se prema tjemenu širila u neku vrstu lepeze. S oba kraja spuštala se po njemu crna koprena i otvorila neka tajanstvena krila. Posut modrikastim svjetlom, pričinjao se kao sablast na mjesečini. Pokraj njega zalepršaše zlatne zrake "sunca".

Zakrčio je put maski.

W

– Kamo si krenulo, proljetno sunce? – upita potpuno iz mijenjenim glasom.

– Gotovo sam se preplašila. Što stojiš tu kao crna avet? Što predstavljaš?

– Ja sam noć. – Baš mračna i mrka. – Ali kroz moj vječni mrak prodrla je jedna zraka sunca. – Uhvati je i posvijetli njome svojoj duši. – Da mogu, uhvatio bih je gvozdenom snagom i zadržao do vječnog

suda – ali... – Ali! – Zvijezde su daleko gore... Tko da ih dosegne? – Misao stoje hitrija od misli! – Da, um veli: misao. I to je istina. Sto i sto puta obuhvatio sam te

njome. – Mene? – Da, tebe, jedino tebe. I doći će čas proljetne noći kad se budi život i

doziva ljubav. Raspast će se pećina na dvoje i bujica će razvaliti ograde, a moja drhtava ruka obujmit će moju ljubav – tebe...

– To je odviše smjelo, crna noći. – Crna noć smije sve jer je zaštićuje tama. Noć je velika snaga i

beskrajna smjelost. – Tako dugo dok je ne raspline sunce. – I sunce će je rasplinuti. Ti ćeš me ljubiti jer te moja ljubav slijedi na

svakom koraku, u svakom drhtaju srca. Govorio je tiho, drhtavo, teško dišući. To je zaplaši pa korakne

natrag. – Bježiš preda mnom? Nećeš pobjeći. Pogledaj one baklje nad

jezerom. Plamen se odražava u dnu vode, tako seja vidim u dnu tvoje duše... Ti i ne slutiš, ne znaš što ti je u dnu duše.

– Odabrali ste krivu adresu – reče ona zaboravljajući da govori s maskom. – Nisam ona kojoj ste namijenili te riječi.

Prevarili ste se. – Nisam se prevario. Poznam te i kroz krinku, prepoznat ću tvoje oči

među tisućama žena, prepoznat ću tebe i tvoj hod, tvoje vitko tijelo – grofice Nero...

W

– Tko ste vi? – Noć i ljubav. – Čovječe, vi ludujete. – Ludujem, ludujem. Danju šutim i nosim mrak u duši. Ali noć je

moja! Onda obijam pragove tvojih odaja, skrivam se u gustim hodnicima dvora da čujem šum tvoje haljine. Danju te gledam, razgovaram s tobom, a noću me zove odjek tvojih koraka. – Vi? Vi ste taj koji ste me slijedili?

– Ja. – Tko ste? – Danas još nitko. Uhvatio je njenu ruku. Nera osjeti kako dršće, pa mu se istrgne: – Pustite me. – Bojiš me se? Bojiš se jer ti ulazim u kosti, ulazim u tebe, hvatam te

poput sipe. – Nikoga se ne bojim. – Bojiš se mene, a strah je znak opasnosti. – Vi da ste mi opasni? To je smiješno. – Rekla si to samo zato da prikriješ svoju tjeskobu. Osjećaš da sam na

pragu tvog života. – Ljubim svoga muža. – Zašto to tako naglašavaš? – Zato što je istina. – Ne! Naglašavaš to zato da se obraniš sama pred sobom, da silom

zadržiš ono što izmiče iz tvog srca – a na mjesto njegovo dolazim ja... – Pustite me da idem svojim putem, vi – budalo! – Tvoj put nije više tvoj put. Ne ideš kamo hoćeš. Putuješ k meni –

sve polako, ne znajući. A ja stojim postrance i čekam. Strepim i dršćem. Srsi mi prolaze kroz tijelo kad gledam u tvoje oči i

u meni se budi slatka jeza kad onkraj tvojih vrata osjećam sušanj tvoje haljine. U meni se budi davao... Ti dolaziš, moraš doći, jer ja to hoću.

Drhtavi šapat struji noćnim zrakom i ledi joj živce. Kao ukopana stoji pred njim.

Htjela bi otići, otrčati, ali ne može. Čudni zagonetni pogled ispod krinke i sugestivni šapat prikovao je na mjestu.

W

– Gledaj me i upamti me. – Što da upamtim? Crni baršun, crno odijelo i krinku? – To je samo zaklon iza kojega se krijem. Ali sutra – kad se opet

nađem s tobom, nećeš prepoznati ove oči što plamte pod krinkom. Nećeš prepoznati moj dah – zapaljen tvojom blizinom. Ni moj glas. Sav sam pod krinkom, sav sam skriven – ali ti ćeš me osjetiti.

– Kakve to zbijate lude šale? – Izgubila si snagu da se braniš, ljepotice. Čekaj, pod okriljem

dvorske etikete opet ćemo se sastati i razgovarati. Do čekat ću tada dan svoje slave u tvom zagrljaju.

– Zabranjujem vam da mi tako govorite. – Zabrani mi da te ljubim, zabrani ako možeš. Zabrani sebi da misliš o

meni kad moraš misliti. – Varate se. Samo sam ozlojeđena što me slijedite. Ako se još jednom

usudite da me čekate u hodniku, znajte da ću vikati. – Nećeš, ljepotice moja, time bi na sebe svratila sablazan. Znaš da na dvoru sa svih strana sikću jezici žedni tvoje časti i zavidni

tvojoj milosti u carice. Približio joj se posve i stao joj šaputati: – Slijedit ću i cjelivati put koji posvećuješ dodirom svoje haljine i opet

ću napustiti svoje odaje – jer lutam za tobom poput mjesečara. – Ponovno vam velim: zabranjujem vam da me slijedite. – I opet ti velim: doći ću. Iz njegovih riječi sukljala je vatra. Odluka puna snage i volje. Nera se preplašeno ogleda po aleji. Sve maske skupljaše se oko

jezera, a ona je tu sama s tom čudnom tajanstvenom crnom krinkom što se u modrikastoj polutami sablasno naslonila na drvo. Bespomoćno okrene glavu prema jezeru kao da traži nečiju pomoć.

Korakne, ali joj crna maska ponovno zakrči put. – Danas je noć. Dugo sam je čekao. Nera primijeti da se od jezera približava maska viteza. Kao daje

ugledala svoj spas. – Moć tvojih očiju vuče ovamo. Evo jednog viteza. Odlazim – ali se

opet vraćam k njima. Zaronit ću ponovno u valove ovog ludog svijeta što tamo hihoće i ne zna stoje strah srca. Idem da se združim sa svim

W

živima što brste uz ogradu kraljevske vlas ti. Ali doći ću da te iskrcam i uzmem tebe, kraljice.

– Ja kraljica? Što to znači? Prevarili ste se. – Da, ti si kraljica jer samo je ljubav kraljevstvo. I kad dođem po

tebe, okrunit ću te krunom. – Idite mi s puta. Takve ludorije ne pristaju pod masku. – Idem i ostavljam ti plamen svojih čežnja, ostavljam ti sjene svoje

razgaljene duše. I pazi, čuj: do viđenja do onog tre nutka kad sve u dvoru zaspi i zanijemi.

Maska ode protivnim smjerom duž aleje i izgubi se među stablima. Po crnini njezina plašta padale su mračne modrikaste sjene.

Poklonio joj se vitez koji je došao od jezera: – Sunce, ti samuješ, a tamo te zovu na jezero da ih osvijetliš svojim

zrakama. – Nema u njima svjetla. To je samo jednostavna tkanina, pozlaćena

tkanina i ništa drugo. Sve je to samo maska, krin ka, laž... – Zar je noć s kojom si se srela pomračila tvoje sjajno lice? – Misliš onu masku? Smiješno. Naprotiv, ona je izmakla pred suncem,

čestiti viteže. On je uhvati oko pojasa i povuče k sebi, ali ga ona odgurne: – Pardon, suspenzija dvorske etikete još ne znači da je uvedeno

prostaštvo. – A znaš li s kim govoriš? – Govorim s okrinkanim vitezom, s maskom, a drugo me se ne tiče.

Zovu me k jezeru, nepristojni viteže. Hitro se okrene i pode k jezeru. Tu su plovili čamci ovjenčani i rasvijetljeni svjetiljkama. U prvim čamcima sjede djevojke odjevene u bijelo. Njihova bjelina

dočarava labudove. Iza njih su u čamcima paževi, predstavljaju tulipane i drugo cvijeće.

U posljednjem čamcu na baršunastom prijestolju sjedi mlađahna princeza. Prikazuje kraljicu, ogrnula se plaštem od crvena grimiza i ima na glavi krunu.

Nera je promatrala povorku što je kružila po jezeru, ali je katkad među maskama potražila "crnu noć". Nigdje je nije mogla opaziti.

W

Gledajući okolo, omakne joj se noga i gotovo padne u vodu. Podigne je nekoliko ruku. Pohrlio je k njoj i neki vitez iz nepoznatog stoljeća, ali je opasnost već minula.

– Hvala – reče ona – trebalo je da dođete prije, gospodine viteže. – Svagdje dolazim prekasno. – Možda ipak nije sasvim prekasno; molim vas povedite me gore na

nasip. On je povede. – Da bar nije sasvim prekasno – reče tiho. – Što bi bilo onda? – Mnogo, vrlo mnogo i vrlo lijepo. Ali... – I vi imate u svom rječniku "ali". Sto znači taj "ali"? – Znači da su zvijezde visoko. Tko bi mogao da ih doseg ne? "Čudnovato", pomisli ona "i ovaj govori o zvijezdama. Zar je to

uobičajena rečenica na dvoru, citat kakvog pisca – ili?..." Bolje je omjerila viteza. "Da nije to onaj isti što se ondje sakrivao pod crnim plaštem noći, a

sad je obukao crnu odoru? Tu je običaj da se i maske maskiraju." Dok gaje promatrala, on je šuteći gledao u njezinu krinku. – Ne tražite zvijezde po nebu – reče ona glasno da povede razgovor.

– U ovom vrtu nema mjesta zvjezdoznancima. Danas je noć ludovanja. – Noć koja je zamijenila dane ludovanja. – Zašto dane? – Ljudi uvijek luduju, samo što svoje ludovanje uvijek ne prikrivaju

krinkom. Ja nisam došao da ludujem... – Zašto onda nosite krinku? – Da se ogrijem na suncu, ali ono, eto, ne prodire kroz moju krinku. – Vidite, budući da ne vidim kroz vašu krinku, nisam sunce – bar ne

vaše. – Da ste moje, ne bismo mi oboje tratili svoj život medu tim luđacima.

Bio bih kralj svih kraljeva. – Pod krinkom možete lagati koliko hoćete – reče ona. – Vi ste taj

položaj dobrano iskoristili, gospodine. – Naprotiv, samo pod krinkom smijem kazati istinu – i vama, svom

suncu.

W

– To ste mi već jednom rekli, gospodine viteže. U vašem je mozgu mrak.

– U mozgu ne, ali ovdje – reče on i pokaže na grudi. – Samo sam to ponovio – da ne zaboravite moje riječi, kraljice moja.

"Čudnovato. I taj mi kaže >kraljice<. Zar se tko dogovorio da će zbijati šale – ili je to onaj isti? Naizgled, doista bi mogao biti."

Nera se glasno nasmijala: – Da, imate pravo, ja sam kraljica jer vladam srcem onoga koga

ljubim – a to niste vi. Vama, dakle, ne pristoji da me nazivate tim imenom.

– Naprotiv, imam pravo da vas nazivam tako jer ste zavladali čitavim mojim unutrašnjim dvoranstvom – i ponovno stavi ruku na svoje grudi.

– Ne znam kakvo je to vaše unutrašnje dvoranstvo, ali poznam ovo ovdje dvoranstvo – i ona pokaže na maske – i znam da me očito isto tako ljube kao i vi...

– Naprotiv, obratno. Oni vas mrze. – Lijepo je što ste mi rekli istinu koju i sama osjećam. – Da, mrze vas, ali samo onaj može izazvati našu mržnju koji je veći

od nas. A ti si, lijepa masko, nad svima i zato te mrze oni kojima si na putu, a ljube te oni kojima si potrebna.

– Vi doista ne znate s kim govorite, moj viteže. – Osjećam to, ja to i znam. Sav uznojem, usplahiren, dotrči k njoj dvorski intendant grof

Keglević i ne brinući se za njezinu konverzaciju, uzbuđeno reče: – Zaboga, zašto ne dolaziš u čamac? – I on je uhvati za ruku, povuče

je k jezeru i ukrca u čamac. Netko od gospode vikne: – Sunce više ne plovi nebom, nego jezerom. Svi se obazriješe k jezeru. Međutim se čamac približavao otočiću. Tu je intendant iskrca. Povorka čamaca s "kraljicom" približavala se

otočiću na kojem je stajalo "sunce" da dočeka mladu kraljicu u grimiznom plastu.

– Nero, krinku dolje! – zapovjedi Keglević "suncu". I skinuše joj krinku. Poklik udivljenja, oduševljenja.

W

Podražavajući životinjske glasove, "menažerija" je dala oduška svom oduševljenju što je ogranulo sunce. "Lisica" je mahala repom, "orangutan" je skakao, "ris" je isplazio svoja dva zuba, a "medvjed" je tulio.

– Strašno, ovaj medvjed riče poput vola – ljutio se dvorski intendant. – To je izvan programa.

Povorka "labudova", "paževa" i "cvijeća" približavala se s "kraljicom" paviljonu. Pred njima su svirali glazbenici u maskaradnim odorama. Neri je povjereno da vodi "kraljicu" i daje obavije svojom koprenastom povlakom. Šareno gledalište maski svaki bi se čas uzbuđivalo, vikalo i dobacivalo primjedbe.

Intendant dvorskog kazališta digne u zrak ruku i najavi: – Počinje predstava! Pred publiku izađu princeze bez krinke. Amalija je predstavljala

labuda, princeza Josipa vodeni cvijet, mlađahna Marija Antonija paža, a princeza Elizabeta kraljicu.

Izvodila se neka fantastična priča. Princeze su dobro glumile. Predstavljajući kraljicu, Elizabeta je zapovijedala patetično i govorila s namještenim dostojanstvom podražavajući majku pa su se u gledalištu pritajeno podsmjehivali.

Mali paž – Marija Antonija vrtjela se poput zvrka, govorila koketno i dražesno da što više istakne svoje vitko tijelo i svoja prelijepa prpošna ustašca. Vragolaste oči neprestano bi upirala u gledaoce da proučava kakav dojam ostavlja njezina igra, a još više pojava.

Na kraju igre paž izda svoju kraljicu i ona ga osudi na smrt. Dovukli su ga na stratište da mu odsijeku glavu. Krvnik je u ruci već držao papirnatu sjekiru. Kad je Marija Antonija ugledala sjekiru, zaboravi se i vikne:

– Ne, ja dalje ne igram. Intendant se zaprepastio. Iza zastora stane šaptati: – Zaboga, visočanstvo, pokvarit ćete predstavu. – Neću da vidim krvnika. – Ovo je samo igra. – Alija neću dalje igrati. – I ona se istrgne krvniku i skoči s postolja

gdje je trebala biti pogubljena. Da spase situaciju, nekoliko obližnjih kavalira stane pljeskati:

W

– Bravo, bravo! – Ne damo malog paža! Tražimo milost! Na svom prijestolju Elizabeta se silno razbjesni što se ne izvršava

njezina zapovijed. Dok su kavaliri bučili, ona dovikne Mariji Antoniji: – Antonija, ti moraš... – Što moram? – Moraš pustiti da ti odsijeku glavu. – Ludost! Nisi još kraljica Francuske – odgovori ona drsko – a tko

zna, hoćeš li i biti... – Da me ne bi htjela zamijeniti? – bijesno će Elizabeta Antoniji. –

Derište. Buka se u gledalištu stišavala. Oni koji su stajali bliže čuli su prepirku

princeza koja je bivala sve glasnija. Princeze su posve zaboravile na svoje uloge.

Marija Antonija razljućeno se okrene k svojoj sestri: – Pa zašto ne bih mogla biti kraljica? Kakva je to mudrost – nataknuti

na glavu krunu i zapovijedati? Ovo se čulo dalje od pozornice. Gledalištem preleti tiho

zaprepaštenje. Intendant je izišao na pozornicu i dao znak Mariji Antoniji da dođe bliže.

– Zar sam ja vaša glumica? – okosi se ona. – Ne dam sebi odsjeći glavu.

– Ali, visočanstvo, to je samo šala. – Dajte vi sebi odsjeći glavu od šale. – Bravo! – čuo se povik popraćen smijehom. Nastala je čitava uzbuna

i predstava se završila bez posljednjeg pri zora. Elizabeta ljutito ode iza zastora. – Čekaj, francuska će kraljica upamtiti kad si joj pokvarila tako sjajni

efekt – reče ona Mariji Antoniji. – Što se toliko nadmećeš? Neću i neću, pa sada neka majka učini sa

mnom što god je volja. Gledalište se uskomešalo, pljeskalo i klicalo. Marija Antonija stade se

smijati i konačno dobaci gledalištu nekoliko cjelova. Iza pozornice izvuče se duguljasto strogo lice kneza Khevenhillera.

W

– Visočanstvo! – reče on Mariji Antoniji. – Nisam danas u službi, ali oprostite, cjelov s usta princeze i na takvoj zabavi zaista je contra decorum.

– Recite mije li contra decorum odsjeći moju glavu! – Ako je to samo igra, onda nije. – I cjelovi su samo u igri – reče ona i ponovno izađe na po zornicu pa

stane bacati cjelove u publiku bez kraja i konca. Čitav skup maska burno je pljeskao i povlađivao. Njihovo klicanje

orilo se čitavim perivojem. Najednom se u gledalište uvukla skupina "menažerije" i stala skakati i

smijati se. Nešto je pljusnulo u vodu. Voda je poprskala maske, dame su

vrisnule, a svi se pogledi uprli u "medvjeda" koji je plivao u jezeru, tonuo i opet se digao na površinu.

– "Medvjed"! "Medvjed" se kupa! – viču maske. Nitko više nije gledao princezu. Gledali su prizor u jezeru. Krotiteljica

povuče lanac, a "medvjed" ispliva na obalu praćen burnim smijehom. S njega je curila voda.

– Dolje kožu! – viknu neki odvažniji znatiželjnici. – Tko se s nama tako šali?

Dvojica priskoče k njemu i htjedoše mu skinuti medvjedu glavu, ali se on otkine i spretno uspne na stablo pa stade tako mumljati da su dame začepile uši.

Onda se spusti, otrči perivojem, a njegova krotiteljica za njim. Trčali su bez daha prema dvoru, ušli sa dvorišne strane u prizemlje, zaključali se i stali se svlačiti.

Iz medvjede kože izađe car Franjo Stjepan i nasmije se: – Kupelj me dobro osvježila. – Ne toliko da biste mogli mirno primiti ukor koji vas čeka – reče

grof Julien skidajući svoje krotiteljske suknje. – Ako vas je carica prepoznala, bit će zla...

– Očito sam uspio prevariti njezino veličanstvo, pa i čitav štovani dvor.

– Ipak vas je Vilma prepoznala. To su vam svjedočile nje zine riječi. – Na žalost, neće biti tako lako osloboditi se njezinih šapa.

W

– Otac Alojzije pismom me zamolio neka vaše veličanstvo privolim na sastanak s Vilmom.

– Zašto? – začudi se car. – Veličanstvo, Vilma će izazvati skandal. To mi je rekao i grof

Balzano. – Tko je taj Balzano? – Prisni prijatelj kneza Auersperga. Vidio sam ga samo jedanput na

večeri kod Liechtensteina. Kažu da stanuje na Waldburgu. – Ah, bavarska svetica ima i svog sveca. – Varate se. Balzano se ne bavi bavarskom sveticom, nego znanošću.

Vele da želi pronaći sigurni lijek protiv crnih kozica. – Bilo bi bolje da pronađe lijek protiv ljubavi. – Što da mu javim? – Ništa. Posve ništa. Dopisivanje je opasno. Radije prišapni Vilmi da

ću svakako održati riječ, i sutra, u ponedjeljak, doći k Šarloti. Obećanje će je umiriti. Oh, Julien, kad bi ti znao kako sam izvan sebe od žudnje otkako sam svojom medvjeđom šapom dotaknuo njezina bijela ramena.

– Vilmina? – Vilmina? Govorim o ramenima grofice Nere. Skočio sam u jezero

samo da se malo ohladim. Poštenja mi, ova mije žena prodrla u kosti. – Prava je sreća što se ljubavi vašeg veličanstva uvijek nađe lijeka. – Nikad nisam bio tako bolestan kao sada. Što je Vilma? Rub Nerine cipelice. Sjena njezine sjene. Samo jedno ne mogu nikako

shvatiti: zašto njezino veličanstvo nije ljubomorno na groficu? – Carica zna da grofica ljubi svoga muža. – Znaš, Juliene, zašto sam tog njezinog gardista poslao s pismom

kneginji Vilmi? Zato da ga uplete u svoje mreže. Prokleto je lijep. A Vilma je žeravica koja usplamti kad ugleda

kakvog krasnika. – Htjeli biste se riješiti kneginje? – Ona baš nije bila jeftina. Mojim novcem sagradila je tri jezuitske

crkve. Prokleti đavoli, posve su je obmanuli, i ja sam u svojoj strasti plaćao jezuitima porez na njezinu ljubav.

– Bilo bi bolje da štedite novac za miraz svojih kćeri.

W

– Ne sjećaj me na to. Njezino mije veličanstvo jučer govorilo o udajama princeza. Kad je potreban miraz, onda sam car, inače sam medvjed na lancu...

– Otac ste princezama... – Bar sam nastojao da budem. Zato su me i angažirali, ali ne znam

jesam li baš uvijek bio pravi otac. Tako ti je to, moj dragi Julien. U brak nisam donio krunu, već svoja velika imanja. I sad treba da ih dijelim kćerima. Karlo šesti dobro je računao kad me namijenio za muža svojoj kćeri Mariji Tereziji.

– Danas je uistinu prekasno tužiti se. – To znam i sam. Plakao bih nad tom činjenicom kad me ne bi

spašavala moja vesela ćud. Ali zbog miraza princezama mogao bih se ipak tužiti.

– Vjerujem, no princeze su ipak dražesne, i vi... – Dražesne i nešto bizarne. Pogledaj samo Elizabetu. Potpuno je šenula umom otkako su joj rekli da će biti francuska

kraljica. Neprestano glumi kraljicu. Čudna priroda. Dok je bila lijepa, čitav je dvor terorizirala svojom ljepotom. Kad su je nagrdile kozice, terorizirala nas je svojom rugobom. U toj krvi nešto nije čisto.

– Marija Antonija je prirodna. – Da, ona je prirodna. Koketira sa svakim lakajem. Čini se da je

najbliže ocu. – Ali ona nikad neće biti medvjed na lancu svog muža – po svoj prilici

bit će obratno. – A Josip? Tko bi ga progledao? Čas je vedar, čas opet luta dvorom

poput Hamleta. Među maskama nigdje nisam zamijetio Josipa – reče car. – Ni ja. Očito se krije da bi neopaženo pod maskom mogao otkriti

svoju tajnu ljubav grofici Neri. – I ti to opažaš? – Nisam slijep... – Meni se čini da to nije duševni flert kako ga naziva carica. Josip ne

vidi nikoga i ništa osim nje. Počinjem sumnjati da je i Josipova žena poziva k sebi samo zato kako bi tako dova bila u svoje odaje prestolonasljednika. Pazi, Juliene, ova grofica unijela je u naš dvor nešto od čega ćemo svi stradati.

– I ja počinjem vjerovati da je nisu uzalud optužili kao vješticu.

W

Razgovarajući, odijevali su se u odore srednjovjekovnih vitezova s velikim plaštevima i gustim vlasuljama. Prijašnje kostime zaključali su u kovčege.

Izašli su u perivoj i pošli alejom. Najednom se car zaustavi i povuče Juliena k sebi.

– Gle, tamo iza onog grma "bijelog labuda" i uza nj mladog "Španjolca".

– "Bijeli labud"? Ta to je princeza Amalija. – Da to vidi carica! Čekaj, Juliene, pritajit ćemo se da malo

prisluhnemo. Nije odviše otmjeno, ali je shvatljivo. Tiho i oprezno pođoše nekoliko koraka iz aleje po travi. Sakrili su se

iza visokoga gustog stabla koje je grane spuštalo do zemlje. Izdaleka je dopirao odjek bučnih maska, a ovdje iza grmlja čuo se

razgovor dvoje mladih uvjerenih da ih nitko ne sluša. – Dvije godine čekam na tebe, Amalijo. Odakle tebi toliko

strpljivosti? Zašto me tako dugo mučiš? – Pod zaptom carice, moje majke, svatko se mora brzo naučiti

mučeničkoj strpljivosti. – Alija nisam rođen na tvom dvoru. Ne mogu više to pod nositi.

Amalijo, ako me ljubiš... Dalje se ništa nije čulo. Car je vidio kako je mladić zagrlio princezu, a

malo zatim opet se čuo razgovor. – Bojiš li se da se u mom skromnom dvorcu ne bi mogla priviknuti? Ona je nešto odgovorila, a on je ponovno zagrli. Car Stjepan primijeti iza leđa mladog para pojavu u odori španjolske

kraljice. Neko ih je vrijeme promatrala i slušala, a onda je izašla iz zakloništa i uhvatila mladog princa za ramena.

Mladi se par prenerazio. Julien i car vidjeli su da "španjolska kraljica" skida masku. Ispod nje

se pojavilo strogo lice Marije Terezije. – To će biti dramolet! – šapne car grofu Julienu. Mladi princ Ernest se sagne na poklon i progovori glasno i mirno: – Vaše veličanstvo, dobro mi došli. Dopustite da nakon dvije godine i

vama otkrijem svoju vjernu ljubav prema princezi Amaliji. – Je li to poanta današnje maskerade? – pitala je carica.

W

– Veličanstvo, ljubav ne pozna etikete. Ja ne vidim maskerade, ja vidim plavo nebo, zvijezde, cvijeće i zelenilo i nas dvoje koji se ljubimo...

– Amalijo, je li to istina? – upita carica. – Istina je, najmilija moja majko. Bila bih se ipak žrtvovala i pošla za

španjolskog infanta – reče Amalija smjerno sagnuvši glavu – ali kao što sami znate infant se već zaručio s drugom.

To me ponukalo da slušam ljubavno očitovanje princa Ernesta. Car Franjo Stjepan uhvati za ruku svoga dvorskog meštra i šapne mu: – Gle, meni nisu rekli da se izjalovila caričina odluka. Htjela je Amaliju udati u Španjolsku. Napokon, zašto da mi to i kažu.

Ionako ne spadam na dvor... – Danas sam odviše dobre volje – čuo se caričin odgovor – neću se

baviti sklapanjem ženidbenih ugovora. – Veličanstvo – upadne u riječ princ Ernest. – Svaki je ugovor izlišan.

Otklanjam svaki račun, svaki miraz. Princeza je za dovoljna s onim što joj može pružiti princ od Zweibiirgena.

Car Franjo radosno trgne rukom, uhvati mač pa reče Julienu: – Taj ne traži miraz. Ovaj mije momak simpatičan. Čekaj, sad ću ja

ući u igru ovog dramoleta. On se uspravi i polako pođe prema carici. Kad ga opazi, obrati mu se: – Gle, Franci, sasvim neobičan upros pod vedrim nebom, u grmlju, za

vrijeme maskerade... – Vaše veličanstvo danas je suspendiralo etiketu – primijeti princeza

Amalija, pa se okrene k caru i ponizno reče: – Oče i care, zagovarajte moju sudbinu.

Ali car Franjo je znao što treba da radi. Izreče li samo jednu riječ u prilog ljubavnicima, carica će bezuvjetno odlučiti protivno. Tako je radila i onda kad je Josip nešto želio od nje. Stjepan se galantno pokloni Mariji Tereziji i odgovori svojoj kćeri:

– O tome ima da odlučuje samo njezino veličanstvo u čijoj je ruci sreća države i tvoja sreća. Ja ne znam da li bi te princ od Zweibiirgena mogao usrećiti. Povjeri to dobroti i umnosti svoje majke. Odluči li ona da pođeš za princa, bit će to doista tvoja sreća.

– Najmilija moja majko, pokoravam se svakoj vašoj želji. Ako je moguće, dopustite mi da pružim ruku princu koga ljubim.

W

– Čini se da nemam ništa protiv princa Ernesta i njegova uprosa – odgovori Marija Terezija. – Jedino želim da dvora ni ne saznaju kako je mladi "Španjolac" u "španjolske kraljice"

isprosio njezinog "labuda"... Ushićen, mladi princ klekne na travu i poljubi carici rub njezine

haljine, a princeza je smjerno poljubila njezinu bijelu ruku. – A sad, djeco, idite u društvo, neka nitko ništa ne primi jeti. Prosci

vojvode od Parme već su blizu Beča. Josipa će se za koji dan vjenčati s vojvodom, a dotle neka sve ovo ostane naša tajna. Princ od Zweiburgena vrlo mi je simpatičan, ali ipak ne bih htjela da vojvoda od Parme sazna kako svoju kćer udajem za princa koji nema izgleda za kakav vladarski položaj.

– Šutjet ćemo, vaše veličanstvo – reče princ – i nitko ništa neće opaziti.

– A kad stvar mine, onda dođi, mladiću, opet k meni da urečemo vjenčanje.

Carica i car ostave mladi par i izađu u aleju. – Zar ne, Franci, bit će daje silno ljubi kad ne traži miraza? – primijeti ona pogledavši muža. – Pa neka im bude sretno – odgovori on naoko tronuto. – A gdje si ti čitave večeri? – upita ona cara. – Nisi gledao predstavu? – Jesam. – Jesi li vidio ono čudo od medvjeda? – Vidio sam. – Neće me nitko prevariti – reče ona – taj medvjed na lancu bila je

neka prostačka aluzija, kao i ona menažerija. – Aluzija? Na koga? – upita on tobože iznenađen. – Ne možeš se dosjetiti? – Poštenja mi, nikako se ne bih mogao dosjetiti kome bi pristajala. – Netko mije rekao da si ti bio taj "medvjed"... – Nadam se – nakloni se on galantno – da carica, moja uzvišena

supruga, nikad ne bi mogla povjerovati da sam do rastao takvoj grdnoj neukusnosti.

– Moj carski suprug počinio je već mnoge neukusnosti, čak i skandale... Ali basta. Maskerada je, neka bude sve u stilu.

W

Alejom su grnule maske od jezera. Vodio ih je grof Bathyany u odori dvorskog meštra iz XV. stoljeća.

Odora mu je baršunasta. Široki tvrdo uglačeni ovratnik stršio mu sve do ušiju, a glava pokrivena plavom uskom vlasuljom izgledala je okrugla poput bundeve. Širokom gestom poklonio se carici koja gaje dočekala bez krinke.

To je bio znak da svi moraju skinuti krinku. Tada su gosti pošli u dvor i okupili se u blagovaonici. Duga dvorana, čiji su zidovi od poda do stropa bili obloženi

ogledalima i slikama, uskoro se ispunila maskama. Na prostrtim stolovima blistalo se srebrno posude i bogati zlatni

pribor. Tisuće svjetiljaka gorjelo je u kristalnim lusterima. Zrak je bio topao, ispunjen zadahom voštanica.

– Tu nešto miriše na odar – šapne carica grofici Fuchs. Grof Bathyany poveo je kraljicu na pročelje stola. Njezina srebrna

haljina bajoslovno se ljeskala. Briljantni dijadem davao je njezinu licu vedrinu i sjaj. Bila je zadovoljna i vesela.

– Neka me vrag nosi ako carica danas nije lijepa, pristala dama – šapne car Franjo svome meštru. – Čuo sam da joj haljine odabire mlada grofica. Pa da nije vještica? I kraljicu je učinila lijepom.

Julien se smiješio promatrajući carevu podrugljivu grimasu. U smještavanju oko stolova nastala je mala zabuna. Princeza

Elizabeta u svom kraljevskom kostimu nije htjela sjesti iza princeze Josipe.

– Ona će biti vojvotkinja od Parme – reče ogorčeno Eliza beta Khevenhilleru. – Stoje to? Ja ću biti francuska kraljica.

Pripada mi prvo mjesto medu sestrama. – Slažem se s vašim veličanstvom – šapne on – ali danas je

maskerada, sajmište, moja je vlast suspendirana i moram šutjeti. Elizabeta se progura u blizinu carice ispred Josipe. Ova

demonstrativno ustane. Međutim je carica izgladila spor tako da je jednu princezu smjestila sjedne, a drugu s druge strane.

Marija Antonija sjedila je nasuprot princu Ernestu i neprestano mu dobacivala koketne poglede. Ali princ je nije ni pogledao. Razgovarao je s Amalijom. To je Mariju Antoniju tako razljutilo da se okrenula k Neri, koja je sjedila pokraj nje, pa joj glasno reče:

W

– Vi ste grofice, danas najljepši. Svi vele da se ni jedna dama na dvoru ne može usporediti s vama...

Mlađahna princeza pritom slavodobitno pogleda Amaliju uvjerena daje ljute njezini komplimenti grofici Neri.

– Visočanstvo se izvolijeva šaliti – odgovori Nera. – Ne šalim se, već samo ponavljam ono što su danas svi ustanovili: da

ste vi najljepša dama na dvoru. Amalija osine Antoniju ljutitim pogledom. Princ Ernest nije ništa

primijetio. Njega je opajala sreća što Amaliju može smatrati svojom vjerenicom.

Marija Terezija bila je neobično vesela, upravo razdragana, a to ju je pomladilo i poljepšalo.

Caričina veselost potekla je od zadovoljstva stoje kneginja Vilma sa svim svojim blistavim kamenjem u crnim uvojcima i uobičajenom zamamnošću posve iščezavala pred sunčanom ljepotom stoje obavijala Neru u kostimu koji je isticao svu ljepotu njezina stasa. Zlatna kapa s okruglim kolutom i zlatnim zrakama obrubila je njezino klasično lice iz kojeg su mudro gledala dva tamna oka.

Carica pokaže Neru engleskom poslaniku: – Ona je pravo sunce našeg dvora. Sve nas razvedruje i oživljava

svojom sunčanom dušom. Neobičnu glasnu kraljičinu pohvalu popratila je Vilma prezirnim

smiješkom. Nera je međutim medu maskiranima tražila pogledom svoja dva

udvarača: "noć" i "viteza iz XVI. stoljeća", ali ih nije mogla nigdje opaziti. Bila je uvjerena da su se oni preodjenuli prema običaju dvorske maskerade koju je uvela Marija Terezija. To je razabrala i kod mnogih drugih maska.

Promatrajući muškarce, vidjela je i kancelara Kaunitza i cara Josipa i Franju Stjepana i princa Karla i sve redom dvorane, uzvanike i velikaše. Medu njima je bilo mnogo njezinih poklonika. Ali ni u jednom nije mogla naslutiti sličnost s onom dvojicom koji su u perivoju s njom tako čudno razgovarali.

Obojica su bili visoki i vitki i činili joj se posve jednaki.

W

Dok je posluživala caricu, mogla je pogledom obuhvatiti sve stolove i sve goste. Ali nigdje nije našla čovjeka kojega bi postavila na mjesto one dvojice u perivoju.

Kad je dine već bio gotovo završen, carica se zabrinuto zagleda u princezu Josipu.

– Što ti je? – upita je. – Veoma si blijeda. – Osjećam se loše kao da me hvata vrtoglavica. – Zrak je odviše ispunjen mirisom cvijeća i lojanica – reče carica. –

Odmah mi je zavonjalo na odar. Izdrži do kraja, uskoro će biti završeno. Za četvrt sata carica je ustala, a za njom svi ostali. Glazba se povukla

u vrt, a zakrabuljeni gosti odlazili su na ples. Car Josip je ostao na terasi. Oslonio se na stup, odjeven u svoju

običnu odoru. Nera iziđe na terasu da bi se vratila u vrt. Car joj pode u susret. – Ah, veličanstvo – začudi se ona. – Nemate kostima? – Kako vidite – nemam. – Odložili ste ga zajedno s krinkom? – Za mene je maskerada dovršena. – Bili ste maskirani? – Ali sunce nije otkrilo pustinjaka u njegovoj samoći. Neri se pričini da je Josipovo lice danas turobnije nego inače. – Nitko vas nije prepoznao? – upita ona. – Tko bi me prepoznao? Tko se i brine da me prepozna? Tim riječima kao daje provijavao neki ukor, ali ga Nera ni je shvatila.

U prvom času preleti joj glavom misao: "Da nije bio jedan od one dvojice? "Noć"? Ili onaj "vitez"? Kakva

glupost! To ne bi mogao biti on – nijedan ni drugi!" – Zašto me tako čudno promatrate? – upita on. – Smijem li vas upitati jesmo li razgovarali pod maska ma. – Jesmo. – Čudno. Nisam vas prepoznala. Molim još jedno pitanje: razgovarala sam s mnogima, ali s dvojicom nešto duže. Je li naš

razgovor bio duži ili kraći? – To prepuštam vama, pogodite. – Priznajem, ne mogu pogoditi. – To je znak da sam vam tuđ i pod maskom...

W

– Bit će da tome nisam ja kriva. – Možda. Njegov kratak odgovor još je više zbuni. – Ne biste li sa mnom u šetnju, "sunce dvora"? – pozove je on

ponavljajući caričine riječi. – Vrlo rado ako me njezino veličanstvo ne treba. Alije pri je moram

upitati. Nera pođe u dvoranu gdje je kraljica u krugu princeza razgovarala s

grofom Bathyanyjem i njegovom porodicom. Kroz visoke prozore vidjela je čitavu grupu kako veselo razgovara.

Jedva je pošla, kad se na terasu uspne Siniša sa znakom da je u službi. Stao je ukočeno i propisno pozdravio cara. Neri dobaci samo

letimičan pogled. – Predstavite mi svog muža – reče car Neri. – U službi je, ali danas je

etiketa suspendirana. Zbunjena, Nera priđe Siniši i povede ga prema caru. – Veličanstvo, moj muž grof Siniša Vojkffy, milošću njezinog

veličanstva kapetan garde. Siniša se ponovno propisno pokloni, a car mu pruži ruku. – Veselim se, gospodine grofe, što smo pod zaštitom tako hrabrog

muškarca kao što su mi vas opisali. – Moj je život posvećen pravednosti i plemenitosti njihovih

veličanstava. Nera je primijetila da je Siniša neobično naglasio riječi "pravednost" i

"plemenitost" i pažljivo čekala što će na to mladi car. Čitavim njezinim bićem prolazila je neka zabuna i neka bojazan koju sama nije shvaćala.

Car je promatrao gardijskog kapetana. Prije nego stoje dospio odgovoriti, dopre do njega krik iz dvorane, a zatim komešanje i strka.

Car Josip, Nera i Siniša požure u dvoranu. Na sagu je bez svijesti ležala princeza Josipa. Dok su se svi uzbuđeno

komešali oko nje, carica će mirno grofu Bathyanyju: – Rekla mije već kod dinea da se ne osjeća dobro. – Hitro po liječnika – obrati se grof Bathyany Neri. Dok je Nera pošla u perivoj pronaći dvorskog liječnika, u dvorani su

nastojali da princezu osvijeste polijevajući je hladnom vodom. Uskoro se ona probudi i zaokruži oko sebe mutnim pogledom.

W

– Bilo bi najbolje da legne – savjetovao je grof Bathyany. Ipak su pričekali liječnika. Ubrzo je stigao, opipao princezino bilo i

obavijestio caricu: – Princeza ima visoku temperaturu. Marija Terezija se smrkne: – Kakve li neprilike! Sutra ili preksutra stižu iz Parme nje zini prosci.

Dotle će se jamačno oporaviti. – Veličanstvo, još se ne zna stoje uzrok toj temperaturi – reče

liječnik. – Bit će pokvaren želudac, ništa drugo. – Bilo bi najbolje da se iz Beča pozove profesor Bartoš. – Čemu takva uzbuna? Princeza neka legne, a vi je pre gledajte i

javite mi što ste ustanovili – odredi carica. Odnijeli su je iz dvorane u odaje kćerke grofa Bathyanyja. Liječnik je

princezu pomno pregledao, a onda pošao u salon gdje gaje čekala Marija Terezija.

– Veličanstvo, smatram da bi bilo najbolje princezu otpremiti u bečki Burg.

– Zašto u Burg? – strogo upita carica kao da je liječnik nešto skrivio. – Beč nam je mnogo bliže nego Schonbrunn. Još uvijek ne znam stoje

princezi. Uzroci vrućice ne mogu se ustanoviti tako brzo. Odvezemo li je u Burg, profesor Bartoš je spremniji od mene i pronaći će uzrok vrućice.

– Menije do toga da princezu prosci nađu zdravu. – To je moguće samo ako princezu odmah otpremimo u Burg. Poslat

ću profesoru Bartošu teklića da nas dočeka na dvoru. Carica se obrati princezama, Neri i caru Josipu koji su stajali šuteći. – O princezinoj bolesti nitko ne smije ništa kazati gostima, neću da se

o tome pripovijeda. Kad stigne vojvoda iz Parme, nevjesta će ionako biti posve zdrava. Zar ne, gospodine dok tore?

– I ja sam tog mnijenja, veličanstvo. – Neka se zabava nastavi. Ako tko upita za princezu, kažite daje

umorna pa se povukla u odaje grofice Bathyany. Poklonili su se caričinoj zapovijedi i razišli. Liječnik je odmah poduzeo sve da princezu brzo spremi za put u Beč. Odjenuli su je, umotali i smjestili u najudobniju kočiju. Sve je

obavljeno brzo i spretno. Nitko u perivoju ništa nije slutio.

W

Carica je s prozora gledala kako princezu vode u kočiju. Prije odlaska grof Bathyany je povukao liječnika pod balkon i tiho

upitao: – Čini mi se da je nešto opasno. Inače ne biste princezu vodili u Burg. Liječnik pogleda oko sebe i tiho reče: – Carici nisam rekao istinu. Simptomi pokazuju daje princeza, u

najboljem slučaju, oboljela od ospica – a moglo bi biti i gore... – Što, zaboga? – Svakako uklonite princezine haljine iz sobe. Skinite s kreveta sve na

čemu je ležala. – Vi me plašite. – Na princezinu tijelu primijetio sam sumnjive crvene PJege. – To je katastrofa. – Još ne znam... Iz perivoja su dopirali zvuči glazbe i bučni veseli smijeh dvorana. Kočija je krenula. Carica side s balkona i potraži cara Franju. Priopći mu što se

dogodilo. Pritom je promatrala plesače i smiješila se kao da je ne muče baš nikakve brige.

Car Franjo nije pridavao važnosti iznenadnoj bolesti svoje kćerke, dok ga grof Bathyany nije kriomice izvijestio o liječnikovim riječima. Odmah zovne grofa Juliena i priopći mu:

– Želim da se danas u perivoju sastanem s kneginjom Vilmom. – Veličanstvu je "sunce" zastrlo svoje lice? – Nisam govorio s groficom Nerom, ali želim govoriti s Vilmom.

Pruža mi se dobra prilika da se s njom rastanem na duže vrijeme. Josipa je bolesna, neću dugo moći k Šarloti. To Vilma mora prihvatiti i ne može mi spočitavati ili prirediti skandal kojim se prijeti.

– Dobro je to – reče Julien. – Sastanite se s njom, Vilma će se smiriti. Malo zatim potražio je grof Julien kneginju Vilmu u vrevi plesača i

poveo je alejom u tamni dio perivoja. Na klupi je sjedio car Franjo. Grof se povuče da stražari.

– Što želi vaše veličanstvo? – upita Vilma poklonivši se ceremonijalno poput kakve strane osobe.

– Vilma – reče car – ne znaš kakav je moj život otkako te nisam zagrlio.

W

– Veličanstvu je pod suncem nove ljubavi očito vrlo ružičasto. – Ne podnosim takav ton. – Dopustite li, govorit ću prijateljski. – Zašto, Vilma? – Potpuno vas rješavam obveza... – Ali, Vilma... – Ostajem tvoja vjerna i dobra prijateljica. Te su riječi cara zapanjile, podrazile njegovu taštinu. Osjeti ljubomor,

a da sam nije znao kako: – Našla si zamjenu? – Našla ili ne našla, svakako se radujem što si sretan u sunčanom sjaju

svoje nove ljubavi. – Varaš se, ljubim samo tebe. – Franci, kako si smiješan! Zašto me uvjeravaš u to? Plačem li?

Ljutim li se? Nisam li posve zadovoljna? – Kako? Zadovoljna si? – Ne vidiš li? – Ne, ti se pretvaraš. Snuješ osvetu, ali sve ću ti ispričati. Htio sam sutra, u ponedjeljak, kako sam ti obećao... – Ali – smiješeći se upadne kneginja u riječ – oprosti, ja sam za sutra

obećala... – Ne šali se. Doći ću sutra ako Josipa ozdravi... Ona se nasmije: – Zar je možda kod dinea odviše pojela? Ili je oboljela po tvojoj želji? – Šuti i poslušaj me. Molim te, ne reci nikome: ovoga časa odvezli su

Josipu u Burg daje pregleda profesor Bartoš. Vilma načas ušuti, a onda uznemireno upita: – Zašto? Što se dogodilo? – Nakon dinea Josipa se onesvijestila. Kraljici su zatajili, ali menije

grof Bathyany povjerio ono stoje rekao liječnik. – Zar je opasno? – Liječnik je na princezinu tijelu ustanovio sumnjive crve ne pjege. Kneginja Vilma zatetura. Car je prihvati za ruku. – Što ti je, zaboga? – Ništa. Kosnulo me se. Znaš da crvene pjege ne znače do bro. ..

Sirota Josipa. Nevjesta uoči vjenčanja...

W

– Da, bilo bi strašno snađe lije ta nesmiljena bolest. Kao da se bori s vrtoglavicom, Vilma se uhvati za glavu. – Želiš mi dokazati kako si ravnodušna prema meni, a eto, koliko te

kosnula vijest o bolesti moje kćeri. – Voljela sam Josipu. – Ne, Vilma, ti voliš mene. Zato te molim: pričekaj još tri dana.

Možda nije opasno. Doći ću, ne obistine li se liječniko ve sumnje. Kneginja Vilma nije odgovorila, već ga je ostavila začuđenog i

potrčala alejom prema jezeru. Grof Julien ostavio je svoje mjesto na straži i prišao caru. Upitno ga

pogleda. – Ona me ljubi, ne samo mene nego i moje kćeri – reče car. Gotovo je pala u nesvijest kad je čula za Josipinu bolest. – Možda vas uistinu ljubi? – Zašto sam tako nezahvalan prema takvoj Vilminoj ljubavi? –

uzdahne car. – Zastoje morala doći na dvor đavolska grofica Nera u obliku anđela? Smijeh, povici, glazba – sve se to miješalo u pokladnu buku.

Šarolikim perivojem ta se buka pronosila poput razuzdane krike. Marija Terezija pozove pouzdanika grofa Kocha. Reče mu: – Društvo je odviše raskalašeno. – Veličanstvo, tako je to svake godine na Bathyanyjevoj vrtnoj

maskeradi. – Danas mi je ta buka neugodna. Ima li što novo o španjolskoj

infantkinji? – Crvenokosa je i ružna. – Onda ću za Leopolda zatražiti mlađu. – Nju čuvaju za nekog drugog princa. – Karla bih oženila s talijanskom princezom Jolandom. – I ona je vrlo ružna. – Naš je dvor azil za ružne strane princeze. Da imam još deset sinova,

našlo bi se još deset princeza grdoba koje bi ev ropske dinastije poslale na moj dvor.

– Poslanici dolaze, veličanstvo – upozori je Koch. Španjolski poslanik i poslanik Parme stizali su prema Mariji Tereziji.

W

– Pođite im u susret. Ne bih htjela večeras razgovarati s njima da me ne pitaju o Josipi.

Uskoro se Koch vrati: – Veličanstvo, nose vijesti o princu od Parme. Poslanici priđu kraljici. Ona im se ljubazno smiješila. – Princ od Parme šalje kurira i izručuje vašem veličanstvu izraz svoje

prevelike sreće što će se u srijedu ujutro moći po kloniti najslavnijoj vladarki i svoje srce staviti pred noge uzvišenoj zaručnici princezi Josipi.

Na licu Marije Terezije nije se opazila ni sjena zabrinutosti. Uz smiješak odgovori:

– Moje je srce vrlo radosno što princ od Parme u njemu traži mjesto moga zeta. Ova srijeda bit će jedna od najradosnijih dana u mom životu. Dolazi li s princom i Van Swieten?

– Da, veličanstvo – odgovori poslanik. – Dopušta li veličanstvo da vijest o dolasku vjerenika objavim uzvišenoj princezi?

– Danas je to nemoguće. Princeza Josipa povukla se i odvezla u Schonbrunn. Vjerenica sam princa od Parme – reče moja draga Josipa – i ne želim čitavu noć provesti u tako pustopašnoj zabavi. Ona je, eto, već nastupila svoje buduće dužnosti...

– Princ od Parme bit će najsretniji suprug – reče parmski poslanik i pokloni se.

Kad se poslanici udaljiše, kraljica će nestrpljivo: – Javite, Koch, u Burg dvorskom liječniku: moja je zapovijed da

Josipa u srijedu bude zdrava i da pred podne bude nazočna primanju prosaca. Recite daje to moja neopoziva zapovijed.

Kraljici se približi Bathyany i čuvši njezine riječi, umiješa se: – Liječnici će bezuvjetno nastojati, veličanstvo. Ako ipak ne bi bilo

moguće... – Onda nisu liječnici. Hoću daje u srijedu postave na noge. – Kneže – doda ona naglasivši tu titulu – sutra ćete u svečanoj

audijenciji primiti ovaj naslov, a danas, prijatelju i kneže, hoću da vam se zahvalim. Vaše su vrtne maskerade historijski događaj moje dvorske biografije. Današnja je, međutim, natkrilila sve dosadašnje. Utrošili ste mnogo novaca i truda – to je kneževski – a i ja sam uložila da Vilmu pod krinkom kraljevski isprašim. Uvjerena sam da su se svi sudionici dobro zabavljali kao i ja, pa će vaša slavna svečanost sigurno i ove godine

W

svršiti jednakim veseljem za sve – osim za Vilmu. A to mi znači – dvostruku radost.

Carica nije podnosila vrućinu pa izađe na terasu. Tu je stajao kapetan Siniša koji se upravo vratio s ponovne inspekcije carske tjelesne straže.

Vladarica se zaustavi i pogleda mladog časnika: – Vi ste jedini čovjek na ovoj zabavi koji nije zadovoljan. Vas vuče onamo dolje – gdje je "sunce"... – Veličanstvo, uvijek sam zadovoljan kad obavljam svoju dužnost. – Dobro. Posve dobro rečeno – doda carica. Osmjehnula se odgovoru mladog časnika i u pratnji novog kneza

Bathyanyja spustila se niz stepenice. Dolje spazi Mariju Antoniju koja je još uvijek bila u odori paža.

Skakutala je u društvu dvojice kavalira i pogledavala mladog lakaja što joj je pružio pelerinu da se ogrne.

– Pogledajte je, kneže – primijeti kraljica. – Kakva se u njoj krije koketa! Njoj je glavno da se nekome svidi – bio to princ ili lakaj. Takva je bila Elizabeta dok je nisu nagrdile kozice. Htjela se dopasti svakome, bio to i vratar.

Prekine razgovor, jer je opazila cara Josipa i Neru. Nera je sa carem šetala perivojem i promatrala maske. Načas bi okom

potražila mističnu pojavu "noći", a onda bi opet u svojim mislima slijedila princezu Josipu u Burg. Tajanstveno šaputanje dvorskog liječnika s Bathyanyjem pričinilo joj se sumnjivim. Iako ništa nije slutila, obuzimalo ju je nešto ledeno kad se sjetila Josipe.

– Niste dobre volje, grofice – primijeti car Josip. – Nije li oko vas sve veselo?

– Ta mi se veselost načas pričinja kao da tko zapomaže. – Plašite se – nečega ili nekoga? U tom trenutku htjela mu je govoriti o neprijatnom čovjeku što joj je

pod maskom otkrio da je u noćno doba slijedi hodnicima kraljevskog dvora. Htjela mu je reći kako predosjeća neku pogibelj što li, ali se, ne znajući zašto, suspregne i reče namješteno vedro:

– Niti ima "netko" niti "nešto" što bi me moglo zaplašiti. Ionako sudbina gazi po nama, ljepše je daje dočekamo odvažno, nego

kukavno. Ali to nisu problemi za dvorsku maskeradu.

W

– Današnja maskerada mnogo je manje maskerada negoli ona stoje dvor glumi u svojim serioznim časovima. Međutim, dolazi nam u susret moja uzvišena majka. Prije nego što je sretnemo, molim vas ne zaboravite da ću sutra prijepodne primiti od nadbiskupa pisma što ih je Mirni ukrala Euzebiju.

Bude li potrebno, sakrit će ih Rosenberg kod vas. Kod mene bi mogli provesti premetačinu. Naravno, ako dopuštate.

– Radujem se što mi iskazujete svoje povjerenje.

ČARAPARICA.

Te nedjelje popodne u pratnji svog tajnika bečki nadbiskup stigao je kočijom iz ljetnikovca u svoju palaču.

Ušao je ravno u knjižnicu i otvorio tajni pretinac u pisaćem stolu. Zatim je iz džepa izvadio pomno složeno pismo.

Lakaj je pošao za njim. Ovisok, mirna i hladna izražaja, ostavljao je dojam da ga ništa na svijetu ne zanima osim da služi svom gospodaru. Njegovi su koraci bili jedva čujni, a glas tih i pokoran.

Lakaj rastvori zastore da u sobu ude svjetlo. Kriomice je iza nadbiskupovih leda bacio pogled na to pismo i držao na oku nadbiskupove ruke, a dotle je mirno i ravnodušno išao od prozora do prozora i onda se izgubio u drugoj sobi ostavivši vrata otvorena.

U drugoj je sobi stao spremati razbacane knjige, ali su njegove oči kroz otvorena vrata bile uprte u nadbiskupa. Nadbiskupove tanke, bijele ruke spremale su neka pisma.

Lakaj spusti glavu duboko nad knjigu i podmuklim pogledom obuhvati svoga gospodara. Vidio je kako pismo sprema u pretinac, zaključava pisaći stol i ključeve sprema u džep.

U tren oka okrene lakaj nadbiskupu leda, a lice upravi prema protivnoj strani. Čuli su se koraci. Nadbiskup ude u sobu i reče lakaju:

– Je li tko bio ovdje za moje odsutnosti? – Prijepodne pitala je za vas njegova eminencija francuski nadbiskup. – Neka mu tajnik javi da ću sutra doći k njemu. Još tko? Lakaj priopći nadbiskupu čitav niz posjetnika.

W

– Dobro. Sad naredi kuharu da spremi večeru za osam sa ti. Želim danas rano leći. Sutra u jutro doći će k meni jedan gospodin. Probudi me ako još budem spavao.

– Slušam, vaša preuzvišenosti. Lakaj krene prema vratima, ali se naglo vrati. – Neka mi eminencija oprosti što smetam, ali bio je još jedan posjet. – Zašto se ispričavaš? – Bojim se vašeg ukora jer se očito radi o nekoj ludoj oso bi. – Tko je bio? – Neka žena. – Žena? Kakva? – Mlada, ljepušna, smeđe kose i crnih očiju. – Plemkinja ili građanka? – Odijelo je pokazivalo građanku. – Štoje htjela? – Ne znam. – Nisi je pitao? – Kako bih smio to učiniti? – Stoje onda bilo s njom? – Odlučno je tražila daje primite. Jedva sam je uvjerio da niste u Beču

i da se vraćate tek predveče. – Očito je tražila kakvu intervenciju. – Možda jer nije htjela dugo otići, dugo je promišljala i konačno mi

reče neka isporučim vašoj eminenciji daje ovdje bila Mimi. – Mimi? – iznenađeno će nadbiskup. – Mislim daje malo luda. – Je li ostavila kakvu poruku? Hoće li opet doći? – Rekla mi je da se više ne usuđuje dolaziti u vašu palaču. – Zašto? – Veli da je slijede. Onda je počela buncati kojekakve gluposti. Opet

velim: luckasta je. – Sto ti je govorila? – Pa tako, ludorije. – Neka su ludorije, sve mi kazuj. – Kad želite, vaša milosti, ona je tražila da se s vama potajno sastane. – Ispričaj mi sve.

W

– Tražila je da vam poručim da će u sedam sati podveče čekati kod zdenca u Gresnerovoj ulici i moli vas da dođete preodjeveni u civilno odijelo jer vam ima predati nešto vrlo važno. Odgovorio sam joj daje to nemoguće i neka dođe ovamo. Ali nije htjela jer da se ne smije približiti palači. Budala umišlja sebi da će ju tu uhvatiti. Pitao sam tko, ali nije htjela kazati. Sirota, luda je.

– Dakle, ne usuđuje se doći ovamo? – O tom sam je ispitivao, ali mije ona neprestano govorila da netko

vreba na nju. Ne, nije sasvim pri zdravoj pameti. – Ili je, ipak, nesretnica u kakvoj opasnosti. Pripremi mi moju

plemićku odoru. – Vaša će eminencija ipak poći? – Idem vidjeti. – Ako je luđakinja? – Svejedno, spremi mi odoru. – Modru ili smeđu? – Smeđu. A gdje je taj zdenac i Gresnerova ulica? – U predgrađu. – Nisam čuo za tu ulicu. – To zapravo nije pravo ime ulice, već je samo tako naziva ju – poput

nadimka. – Poznaš li tu ulicu? – Poznam, eminencijo. Morate proći kroz staro predgrađe, okrenuti

Bečkom ulicom, pa Trgom Karla VI. i onda na tržnicu povrća. Taj je zdenac odmah iza ugla. Ako mi vaša eminenci ja zapovjedi, odvest ću vas do predgrađa i pokazati vam put.

– Svakako. Sam ne bih našao. U sedam sati izašao je nadbiskup – kao stoje često običavao – u

plemićkom odijelu s bijelom vlasuljom, našminkan i dotjeran. Njegovoj vitkoj otmjenoj pojavi izvanredno je pristajalo plemićko odijelo s kratkim hlačama i svilenim čarapama. Izašao je na ulicu s dvorišne strane svoje palače.

Sunce se već nagnulo na zapad kad je prošao bečkim ulicama kao svjetovni kavalir, a da nitko nije slutio tko se skriva pod tom odorom. To su znali samo njegovi lakaji i najbliži prijatelji.

W

Lakaj je išao u dovoljnoj udaljenosti s njegove lijeve strane, tako da ga je nadbiskup vidio i mogao slijediti. Praznim ulicama prolazili su prema predgrađu.

Oko osam i po stigli su na neki trg. Pod šatorima su sjedili prodavači i nudili robu.

Prošavši kraj njih, krenuli su za ugao. Pod tipičnim šatorom bečke čaraparice tu je na malom stočiću sjedila

žena. Njezino je lice obrubila modra kapa. Krpala je veliku crvenu čarapu. Pri svakom ubodu igle ogledavala bi se trgom i promatrala prolaznike.

– Vaša milosti – vikne ona gospodinu u plemićkoj odori za kojim je mirno išao lakaj.

Kako nadbiskup nije čuo, ona će jače: – Gdje ste našli ovog slugu, vaša milosti? Ilije kraljević, ili lakaj? Nadbiskup nije običavao šutjeti kad bi ga oslovila neka žena. Zaustavi

se i pokuša joj zaviriti u lice. – Zašto ti se ne sviđa moj sluga? – Jer je slijep poput noći a lijen poput puha. – Slušajte vi – okosi se na nju sluga – da vam ne bih zakrpao rupu na

vašoj jezičini... – Radije zakrpaj svom gospodaru čarapu. Pogledaj: smije li tako

otmjeni kavalir prolaziti ulicom poderane čarape. Lakaj pogleda nogu svog gospodara. Nadbiskup podigne nogu i

pogleda čarapu pa se naljuti: – Da, pukla je straga, baš pod podvezicom, kao da ju je netko

prerezao. – Prerezao ili ne, nije li sramota ovako izaći na ulicu? – Imaš pravo – reče nadbiskup čaraparici smiješeći se. Lakaj se ispričavao: – Oprostite, kad sam vam oblačio čarape nisam opazio... A čaraparica je brbljala: – Vaša milost neće požaliti mali trošak za tako veliku uslugu. Zato

sam tu da pazim na ljepotu kavalirskih nogu. Što mislite kakva bi to bila sramota da vam se narugaju dražesna ustašca kakve ljepotice.

– Istina je. Krpaj – reče nadbiskup. – Samo požuri, čekaju me.

W

Priđe joj i položi svoju nogu na njezino krilo, kako su to radili kavaliri po bečkim ulicama.

– Shvatila sam da vas čekaju – smijala se ona. – Mala rupa na čarapi kavaliru može donijeti nesreću. Mnoga je ljepotica odgovorila na ljubavno očitovanje grohotnim smijehom kad je opazila rupu na čarapi svog obožavatelja.

Dok je čaraparica govorila, bijelom je niti šila svilenu čarapu. Lakaj je stao iza svoga gospodara. Upiljio je oči u iglu kojom je čaraparica vješto baratala.

Nadbiskup je šalu uzvraćao šalom. – Vaša milosti, ne budete li nogu držali mirno, neće vam biti potreban

brijač da vam pušta krv. – Miran sam poput kipa. – Ali od vrbe. Evo, opet... No, odmah ću biti gotova. Kad je dovršila posao, pruži ruku. Nadbiskup plati i krene dalje. Lakaj gaje slijedio. Ušli su u neku ulicu

s drvenim kućama. U sredini, na malom trgu, bio je zdenac s ogradom. – To je taj zdenac – uputi lakaj svoga gospodara. – Dobro, sada idi i čekaj me na uglu. Lakaj je poslušao. Povuče se i stade šetati iza ugla gore-dolje. – Ne mogu je dočekati – najednom će nadbiskup. – Rekao sam vam daje Mirni neka luda... – Ne, nije to, ali hvata me neka vrtoglavica, ne mogu čekati. – Zaboga, eminencijo, što vam je? – Ne mogu hodati. Očito mije naškodila današnja vrućina. Podupri me. – Što da radim? – upita lakaj držeći ga ispod pazuha. – Samo me čvrsto prihvati, možda ćemo sresti kakvu kočiju. Vodio gaje niz ulicu. Prema njima skrene prazna kočija. Lakaj je

zaustavi. – Možeš li povesti moga gospodara? – Mogu – odgovori kočijaš. Lakaj pomogne nadbiskupu da ude u

kočiju, žmirne jednim okom na kočijaša i oni krenuše. Za pola sata ležao je nadbiskup u svojoj sobi. Lakaj naredi sluzi da

pozove liječnika i od bolesnikove postelje odstrani svu služinčad. – Neka se nitko ne pokaže. Gospodar želi mir.

W

Tada se vrati u nadbiskupovu sobu i sjedne kraj njega. Nekoliko puta nadbiskup je otvorio oči, podigao glavu i htio nešto reći. Ali bi opet klonuo.

Lakaj je budno pratio svaki njegov pokret. Nadbiskup se opet pokuša dići, ali klone na uzglavlje i ostane

nepomičan. Lakaj skoči k njemu, prisloni glavu na srce i opipa bilo. Pažljivo gaje

promatrao. Nadbiskupovo je lice obasulo smrtno bljedilo. Lakaj skoči k vratima i zaključa ih. Brzo dohvati nadbiskupov smeđi plemićki haljetak i potraži ključeve.

Uzme svijeću i ude u knjižnicu. Tu otvori pretinac pisaćeg stola i počne oprezno tražiti.

Izvadi jedno pismo, pa drugo i složi ga opet natrag – u najvećem redu. Otvori drugi pretinac. Tu su bila naslagana različita privatna pisma. Pregleda ih sva redom.

Našavši pismo sa zlatnom krunom, stavi ga na stranu, a ostala složi u potpunom redu, zatvori pretinac i zaključa pisaći stol. Spis što gaje stavio na stranu spusti u svoja njedra.

Hitro se vrati u spavaću sobu. Otključa vrata i izađe na hodnik. Tu je stao vikati:

– U pomoć? U pomoć? Služinčad se ustrčala. – Umire naš mili gospodar – plakao je lakaj. Kad je stigao liječnik, lakaj pode s njim u spavaću sobu i nešto mu

šapne. Liječnik kimne glavom. Lakaj istrči iz palače i izgubi se u uličnoj vrevi.

Liječnik je objavio okupljenoj služinčadi: – Njegovu eminenciju udarila je kap.

NADA DINASTIJE.

Unatoč probdjevenoj noći, drugog se jutra svi prozori dvora zarana otvoriše. Dvorski red Marije Terezije sve je potjerao na jutarnju misu protiv njihove volje.

W

Već u sedam sati izašla je Nera iz svojih soba. Umorna zbog probdjevene noći, još pod tolikim dojmovima jučerašnje zabave, prolazila je koridorom pokraj stupa iza kojeg je uvijek noću osjećala neprijatnog posjetnika koji ju je progonio. A jučer na plesu objavio joj je svoju ljubav tako sablasnim riječima da se još danas ne može pribrati.

Uspomena na to probudi u njoj strah, iako je bilo jutro. Ubrza korake i uspne se na prvi kat do vladaričinih odaja.

Putem sretne baruna Rosenberga, dvorskog meštra cara Josipa. Bilo je očito da dolazi s neke zadaće.

Pozdravio ju je i prošao u drugo krilo dvora – prema prestolonasljednikovim odajama.

"Nosi mu znamenito pismo", pomisli Nera. "Moram biti spremna da sakrijem taj dokument. Što će carica ako sazna?"

Mariju Tereziju našla je uz pisaći stol. Rješavala je prijedloge kancelara Kaunitza.

Svršivši posao, carica zovne dvorsku švelju što je stajala kraj vrata sa čitavim omotima svile. Zapovjedi joj:

– Prinesite svaku pojedinu svilu grofičinom licu da vidimo koja joj najbolje pristaje.

Pritom švelji pokaže Neru. Mlada se žena malo zbunila. Švelja izvrši nalog, a carica je odabirala boje.

– Odsad ćete dvorske gala-haljine siti od ove zelene svile, nipošto od sive – zapovjedi carica.

"Od boja koje odgovaraju dekorumu dvorskih dama grofici najbolje pristaje ova zelena", mislila je Marija Terezija određujući novu modu.

Tada na predloženi arak napiše dnevnu zapovijed: "Odsad za dvorsku službenu galatoaletu dvorskim damama

propisujem zelenu boju." Onda se obrati Neri: – Grofice, želim odmah govoriti s prestolonasljednikom Josipom. Neru iznenadi ova zapovijed jer je carica nije izdala grofici Fuchs, već

njoj. Poklonivši se, izašla je izvršiti neobičan caričin nalog. Toga jutra Josip nije spavao. Ležeći nauznak, razmišljao je dok mu

nisu najavili dvorskog meštra Rosenberga.

W

Gotovo je skočio s divana i ušao u svoju knjižnicu gdje je čekao Rosenberg.

– Je li vam nadbiskup izručio obećani spis? – Nije veličanstvo. – Zašto? – začudi se car. – Gospodin Bog je stupio na stranu crnih mantija. – Zar je pismo netko ukrao? – Ne samo pismo nego i samog nadbiskupa. – Kako to? Govorite jasnije. – Kad sam danas u urečeni sat došao u palaču, našao sam biskupa

mrtva. Josip se zaprepastio: – Mrtav? Nije bio bolestan... – Protiv svake etikete smrt je stigla nenadano. – I upravo u času kad nam je imao izručiti tako važne stvari koje bi

mi poslužile kao svjedočanstvo? – Kao daje tu đavo rinuo svoje rogove. Josip je razočarano gledao svoga meštra: – Pakleni ili zemaljski đavo? – Zemaljski su brži i podliji. – Sto znate o toj smrti? – Razgovarao sam s lakajem koji je u nadbiskupovoj službi. Reče da

se nadbiskup imao podvečer sastati s jednom ženom... – To su jezuiti oklevetali nadbiskupa. – Bit će daje lakaj u jezuitskoj službi. – Daje nadbiskup bio u stanu te žene, ali ne zna gdje, i da se vratio

malo pripit i legao. Pola sata kasnije bio je mrtav. Liječnik mije rekao daje nastupila kap, a on je bio prekasno pozvan

da mu pusti krv. – Fatalan slučaj – mrko će Josip. – Nadbiskup je navodno bio u plemićkoj odori. – To je istina, ali to nije nikakvo čudo. Francuski nad biskup što se

nalazi u Beču prima u sjajnoj plemićkoj odori. – Zašto gaje gospoda smrt posjetila baš te večeri? Mladi se car zagleda u Rosenberga: – Dragi Rosenberg, naša fronta jača na drugom svijetu:

W

Mimi i nadbiskup. Oboje umiru. Zašto? Naša je fronta oslabljena. – Što sad? – Sto? Idemo dalje sami. – Bez i jednog jedinog vojnika? – Svejedno. Obilazni su nam putovi zakrčeni. Valja da idemo k

neprijatelju potpuno ravnim putem. – Ravni putovi, veličanstvo? Kao da niste strateg. – Idem u glavu; nije lukavo, ali hrabro. Dakle, ravan put! – Koji je taj ravan put, veličanstvo? – Kovač lijesova Wolf. – Grofica Nera priopćila vam je daje vrlo nepovjerljiv. – Sasvim razumljivo! Ja ću prijeći sve zapreke do njega i zatražiti da

nam kaže što zna. Ako je Mimi mrtva, otac je od nje mogao doznati možda više nego što i slutimo.

– Dobro, poslušat ću vaše veličanstvo. Poći ću k njemu. – Ne vi. Sam ću poći kovaču lijesova. – Veličanstvo, ako vas je već vidio? Onda vas pozna i šutjet će. – Neću ovakav na tako opasnu izvidnicu. Preobrazit ću svoju

vanjštinu i pokušati steći njegovo povjerenje milom – ili silom. – Dobro, veličanstvo. Pokoravam se – to je jedino što nam još

preostaje. – Danas podvečer idemo u Beč, a dotle ću smisliti kako da se

prikazem kovaču lijesova. Na vratima se pojavi dvoranin: – Njezino veličanstvo želi govoriti s vašim veličanstvom. – Kada? – Odmah. Mladi car naredi barunu da ga pričeka i pode se odjenuti za polazak k

carici. Za pol sata ušao je car Josip u kabinet svoje majke. Kao uvijek, sjedila je uz pisaći stol i nešto pisala. Josip se nakloni i ostane stajati. Lice mu je hladno i mirno, ničim ne odaje što osjeća. Oči su mu

melankolične kao uvijek. Čini se da čitavo Josipovo biće odiše mirnim neuvažavanjem.

Carica digne k njemu svoje bistre oči.

W

Od onog dana kad je ostavio ovaj kabinet zavadivši se s majkom, nije Josip bio pozvan k carici niti su razgovarali nasamo. Ipak, carica se primirila kad je kancelar Kaunitz pokušao raspršiti njezine sumnje da Josip prema njoj gaji buntovne osjećaje.

"Možda mu ipak činim krivo. On je pristao mladić. Ali ne – on mora slušati", razmišljala je carica gledajući mlađahnu Josipovu pojavu.

Gledala gaje tako nekoliko časaka, a onda započne kao da medu njima nikad nije bilo razdora.

– Josipe, Mađari mi opet zanovijetaju. Traže da uspostavim krunu sv. Stjepana, da nekim gradovima potvrdim nove povlastice, a prosvjeduju i protiv novih poreza. Trebam vojni ka i novaca. Situacija u Evropi veoma je sumnjiva. Moj zet princ Albert piše mi iz Požuna mnogo toga. Htjela bih da pouzdano saznam što misle Mađari. Što traže u zamjenu.

Nikad nisu siti. Kad im nešto pružiš, to im samo otvara nove apetite. U ovom slučaju njihov će želudac ostati prazan jer me ni zasad treba jaka zaštita granica. Poljaci i pruski razbojnik pripremaju sebi put kojim bi provalili. Ja to osjećam i svi to vide. Prije sastanka parlamenta u Požunu hoću znati sve potankosti čime me kani iznenaditi taj "strašno važan forum požunskog parlamenta". – Te su riječi zvučile ironično, a on da je carica nastavila mirnim glasom: – Odlučila sam da te još danas pošaljem u Požun da se o svemu informiraš.

– Slušam, vaše veličanstvo – reče Josip poklonivši se ceremonijalno. – Reci mojoj kćeri u Požunu neka priredi veliku svečanost. Neka pozove glavne velikaše i glavne vikače. Kad im šampanjac utiša

žeđ, moći ćeš od njih izmamiti njihove intencije. Budi s njima ljubazan. Mađarima to vrlo laska. Tašti su. Pokušaj smoći toliko snage da im se bar malo nasmiješiš. Pohvali njihovu glazbu – na nju su veoma ponosni, hvali njihovu

hranu – jer su u nju uvjereni, reci im sve čega nemaju – pa će se rastopiti. Ako te ne progutaju od radosti, onda se vrati iduće nedjelje.

– Želim da vaše veličanstvo bude zadovoljno s mojim poslanstvom – reče on ne pokazujući je li mu taj nalog ugodan ili nije i odmah krene k vratima.

– Još ti nešto imam reći, Josipe. – Slušam, veličanstvo.

W

– Jednom treba da uredimo stvar koja mi zadaje mnogo briga. Što kaniš učiniti u pogledu dinastije, u pogledu nasljednika prijestolja?

– Ispunio sam – iako s odvratnošću – želju vašeg veličanstva da se vjenčam s princezom koju mije odredila vaša politička mudrost – reče Josip oštro pogledavši majku.

– Ne ide li ta želja dalje od oltara? – To nije bilo fiksirano u ugovoru. – Razumije se samo po sebi da te nisam oženila s princezom da bi s

njom na dvoru osnovao samostan. – Mislim da bi to bilo u intencijama pobožnog duha što vlada na

dvoru. – Ali ne u intencijama vezanim uz nade dinastije. Ovoga časa sve su

nade naše dinastije u tebi. – Nesretan sam što ih ne mogu ispuniti s oduševljenjem. – Moraš... – Jeste li ikad dobro pogledali nesretnicu koju ste svezali sa svojim

sinom? – Razumijem. Ona nije lijepa – ona je ružna, mnogo više nego ružna... – Nada dinastije ništa nije tražila od one koju mije dala u to ime.

Nisam u stanju ispuniti nade... – Voljela bih da mi spočitavaš ogorčeno, nego ujedljivo, ali, budi

uvjeren, nisam ni slutila da je bavarska princeza takva. Rekli su mi da nije baš odviše poželjna, ali nisam mogla ni u snu

pomisliti da je takva. Kad su ti je doveli kao nevjestu, gotovo sam prekoračila dvije stepenice kojima sam joj išla u susret. Moje zaprepaštenje bilo je i odviše vidljivo.

– Ako se ono ima tražiti u tadašnjem vašem ljubaznom smiješku... – Smiješak je mjesto lepeze – da prikriješ istinu. Ali, pustimo tu

gorku uspomenu. Bilo bi prekasno ispravljati je. Ona je došla u Beč kao tvoja vjerenica i nije bilo pomoći. Nasilje pruskog kralja tražilo je da se s njom vjenčaš, da se utvrdim prema svim stranama Prusije.

– To je veličanstvo i postiglo. – Da, ali sad dolazi dužnost. Ne zaboravi da si našoj dinastiji dužan

žrtvovati sam sebe. – Čini mi se da dinastija na mene mnogo ne reflektira. "Zajedljivac", pomisli ona "umjesto srca ima mošnju žuči!"

W

Misleći ovako, nastavi neobično povjerljivo i blago: – Od osnivača naše dinastije Rudolfa I. do mene poživjelo je petnaest

habsburških generacija. U posljednjoj generaciji nije bilo nasljednika muškog roda. Tada je Bog odredio da ja obnovim umiruću dinastiju. Primila sam žezlo da svojoj dinastiji uzdržim državu i obnovim pleme... Ispunila sam i jedno i drugo. Pradjed Rudolf bio je prvi osnivač habsburške obitelji. Drugi sam ja. Dala sam habsburgovcima muško potomstvo. Nije li tako?

– Vašem veličanstvu pripada potpuno priznanje za sva vremena. – Znaj, žrtvovala sam sebe, svoju mladost, ljepotu i sve životne

užitke. Tebe sam dobila u času kad su mi htjeli raznijeti kraljevstvo, kad su navalili da mi otmu krunu. Neprijatelj mi je bio pred vratima. Nisam znala hoću li naći kakvu sobicu u kojoj bih te rodila. Ipak, nisam klonula. U najvećoj brizi, u ratovima, u vječnoj borbi i obavljanju kraljevskih dužnosti neprestano sam ispunjavala i tu dužnost da rađam djecu. Šesnaest puta postala sam majka.

– Uz tako pristalog muža ta žrtva nije bila tako neprijatna... Obrazi joj se zarumene poput grimiza. Takva rumen uvijek je bila

nagovještaj bure. Ipak se uzdržavala nastavljajući: – Rađala sam te s najvećim nadama, a sada ih razaraš ledenim srcem. – Žalim stoje tako. Promislite i sudite. Pronicavim očima gledala je u njega i poslije nekoliko trenutaka upita

promijenjenim glasom: – Nije li tvojoj odvratnosti prema bavarskoj princezi uzrok ljubav

prema drugoj ženi? – Ne. – Odviše te vidim u društvu moje dvorske gospode grofice Nere. – Veličanstvo najbolje zna da je moje vladanje prema bavarskoj

princezi bilo takvo od početka braka – kad još nisam poznavao groficu. "Prije bih vidjela morsko dno nego prodrla u njegovu dušu", pomisli

ona gledajući u mirne i turobne oči svog sina. Onda podigne glas: – Govorim kao carica i kraljica prestolonasljedniku: interesi dinastije

zapovijedaju ti da joj dadeš prestolonasljednika. – Priroda ne respektira carske zapovijedi. Planula je i ustala: – Tako veli tvoj Voltaire.

W

– Mislim svojom glavom. – Ne – taje misao njegova, samo njegova. Ne možeš biti u duši

drukčiji nego što sam te dala odgojiti. Ne možeš misliti drukčije nego što mislim ja. Truje te Voltaire, on je tvoj savjetnik. Ali upamti: s Voltaireom se ne može vladati – s njim se može samo revoltirati.

Tamna rumen oblije joj čelo. Josip će blagim glasom: – Dajem vam riječ, Voltaire je posve nevin u pogledu moje nemoći da

nastavim vaše veliko djelo obnove dinastije. Ne želim vašem veličanstvu prouzročiti suvišan jad pa neću dalje tajiti: vaše veličanstvo moralo bi zahvaljivati Bogu što prestolonasljednik nema potomka.

– To je apsurdna doskočica. – Živa je zbilja, veličanstvo. Gledala gaje začuđeno i zapovjedila: – Razjasni to. – Pogledajte siromašnu princezu: čudna uska uvijena glava,

nezgrapno tijelo, pjegavo lice, sve to odaje nečistu krv. Njezina melankolija, skrivanje od svijeta, vječna šutnja – ne pokazuje

li to bolesnu dušu. – Nije isključeno, ali što time hoćeš reći? – Molim veličanstvo da pogleda mene. Tjelesno sam zdrav. Ali moja duša boluje, to i prejako osjećam. Da se nisam udubio u

knjige, život bi mi bio težak teret. – Ali zašto? – Bit će daje to baština naših španjolskih djedova. – Španjolskih djedova? – Da, veličanstvo. – Tko ti je to rekao? – Naša prošlost... – Prošlost? – Da. Vije sigurno znate. – O tome su mi već govorili. Carica se sjeti onoga dana kad joj je otac Grande spomenuo

španjolsku krv i naglasio da je ona zarazila Josipovu dušu. Htjela je da o tome ne govori.

– Pusti te priče. – Vi znate da to nisu priče...

W

– Što hoćeš u ovom času? – Veličanstvo, da budemo nacistu. Znate da je djed Maksimilijan

habsburški uzeo za ženu kćerku Karla od Burgundije. – Pa onda? – On je bio umobolan. – To još nije dokaz daje naša krv zaražena. – Još nisam svršio. Sin ove Karlove kćeri uzeo je za ženu princezu

španjolske krvi Johannu koja je poludjela i lutala svijetom poput obične luđakinje i tako umrla.

– Alije ostavila sina Filipa koji je bio napola genij. – A napola luđak. Drugi sin lude Johanne Karlo bolovao je od manije

bratoumorstva. Pravom strašću progonio je svoga brata otrovom. I treći sin Johanne bolovao je od iste bolesti i pokušao otrovati svoju vlastitu sestru. To su znaci teške boles ti koja se nastavlja.

Preneraženo je buljila u sina koji je nemilosrdno nastavljao: – Filip V. bio je slabouman, izričiti idiot. Ferdinand VI. bolovao je od

vjerskog ludila. Njegova sestra pokušala je da otru je majku. Ali vidim – vas to uzbuđuje. Neću da dalje nabrajam duševne bolesnike koji su ženidbama i rađanjem djece iz miješali krv Rudolfa habsburškog s bolesnom španjolskom krvlju. Tko zna gdje je i kada ova bolest izbila i u nama i u kakvom obliku? Recite: zar da toj nesreći pridružim bolesnu krv nesretne princeze bavarske? Kunem vam se, majko, duboko žalim što joj je priroda dala tako nepravednu baštinu.

Ali žaleći je, ne mogu postati otac. Bit ću još iskreniji: kad bih i mogao biti otac njezinog sina, ja to ne bih smio.

– Što to veliš? Ne bi smio? – To bi bio zločin prema dinastiji. – Zločin? – U njezinim žilama teče bolesna krv i pritišće je teški duševni mrak, a

mene melankolija. Naša bi djeca bili idioti. Vladarka je smućena gledala preda se. Kao da je vidjela čitav roj

bolesne i slaboumne djece. Nastala je šutnja – kao poslije izrečene smrtne presude. Carica je tiho ponovila:

– Idioti!... Slomljena, spustila je glavu na ruke i pokrila lice.

W

Josip nije vidio svoju majku tako očajnu ni onda kad je morala odstupiti Šlesku Friedrichu Pruskom.

Šuteći je slušao kako teško diše. Nekoliko časaka prošlo je u potpunoj šutnji. Tada ona podigne glavu. Uvijek rumeno lice bilo je blijedo. Tiho

upita Josipa: – To bi, dakle, značilo slom dinastije? – Potpuni slom. – Tu nema pomoći? – Ne, nikakve. – Da te rastavim od nje? – Rekao sam vam sve, a sada, carice majko, razmislite. Bit će dobro

sve što vi odredite – ako ne zaboravite da svoju dinastiju želite učvrstiti, a ne dovesti je u kuću umobolnih.

Zaprepašteni caričin pogled zaustavio se na blijedom melankoličnom Josipovu licu.

– A ako razrješenje braka ne da nikakvih rezultata? – Ne razumijem vas, veličanstvo. – Josipe, je li istina da si izgubio smisao za žene? – Nema muškarca u vašoj državi koji bi pokraj bavarske princeze

mario za žene. – Ali ni druge žene ne primaš u svoju spavaću sobu. – Dvorska policija funkcionira izvrsno. – Dakle, istina je. Ti si postao asket, trapiš se samostanskim načinom

života. – Na takav način života osudilo me je vaše veličanstvo. – Ipak, priznaj – od nekog si doba neobično tužan. Tvoji pogledi

turobno se zaustavljaju na grofici Neri Vojkffy. Veliš da su ti žene odvratne, a nastojiš da budeš u njezinu društvu.

Svi jasno razabiremo: otkako je ona tu, dolaziš k nama, a pri je si od nas bježao.

– Istina je. – Pogledaj mi u oči: grofica ti nije ravnodušna? – Stoje čaša svježe vode u sparini – to je ona mojoj duši. – Ljubiš je? – Štovanje i prijateljstvo nije ljubav.

W

– Alije dio ljubavi. – Ne znam, veličanstvo. Grofica je uzvišena nad sve kombinacije. Ona

ljubi svog muža. – A da nije tako? Josip ustane. – Vaše veličanstvo, o tome nisam razmišljao. A da jesam, ne bih vam

to povjerio. – Znam, ti mi ništa ne bi povjerio... – Ne govorimo o tome, vaše veličanstvo, sve to nije u vezi s vašim

brigama o nasljedstvu. Grofičina je osoba odviše sve ta, a da bismo je smjeli upletati u ovu prozaičnu stvar.

"Opasao se nerazrušivim zidom", pomisli carica. "Prije bih natrag osvojila Šlesku nego njegovo povjerenje. Ipak se nehotice odaje – on ljubi groficu."

Vladarka ustane. Bio je to znak da prekida razgovor. – Odmah putuj u Požun, a kad se vratiš, govorit ćemo dalje.

Očekujem te u nedjelju na svadbi tvoje sestre Josipe s vojvodom od Par me.

Pružila mu je ruku. On je ceremonijalno poljubi i ode. Kad je Marija Terezija ostala sama, naredi da je nitko ne smeta.

Spustila je glavu na ruku i zavezla se u misli. Najednom spusti ruku i lako udari po zlatnoj baroknoj stolici.

"Ne, on ne smije imati sina s bavarskom princezom. Istodobno se u velebnoj dvorani u krajnjoj uzbuđenosti komešalo

čitavo kraljičino dvoranstvo. Princeze, dvorske dame, dostojanstvenici, paževi, stjegonoše – sve

stoje pripadalo u pratnju svečanog primanja – okupljalo se u pojedinim skupinama.

Kineskim drvom obložene stijene oslikane su zlatom i bojama. Slike prikazuju prizore iz historije. Po ulaštenim podovima rasprostrti su teški sagovi. Na pročelju se uspinju stepenice s pozlaćenom rezbarijom i brokatom. S jedne i s druge strane prijestolja redaju se stolice.

U kutovima šapću dvorani. Oko prijestolja stoje princeze i prinčevi.

W

Odličnici se okupili njima nasuprot. Dvorske dame smjestile se po stepenicama, a dolje do visokih prozora stoje stjegonoše, dvorani i paževi.

Duž dvorane stoje časnici garde. Na čelu im je Siniša. Dvorski nadmeštar knez Khevenhiller elegantno korača sagovima i

upravlja ceremonijalom. Na njegovu hladnom mrkom licu javile se dvije crvene mrlje – pokazuju uzbuđenje.

U ovoj dvorani carica ima sutra svečano primiti prosca – vojvodu od Parme sa čitavom njegovom pratnjom. Nadmeštar je uložio sve svoje snage da gostima iz Parme pokaže sjaj etikete austrijskog dvora Marije Terezije.

Već po treći put obnavljao je pokus tog primanja, redao kraljevsku povorku, smještao njezine sudionike, uvježbavao ih u paradnom hodanju.

Svaki bi čas zvao iz pojedine grupe ovoga ili onoga, vodio ga da stupa, pokazivao mu kretnje i brojio korake.

– Dva naprijed, dva u stranu, onda zaokružena gesta rukom i duboki poklon.

– Jedan, dva, tri koraka – prvi poklon, šest koraka – drugi poklon. Molim gospodu da paze: treći poklon desna ruka o pojasu lijeva niz bok. Molim da upamtite.

– Upamtili smo – odgovaraju gospoda. – Molim još jedanput, pokušajte sami. – Zaboga – klikne nadmeštar uzrujano – dva koraka koračali ste

poput Davida, a treći poput Golijata. Molim jednake korake. Molim dame da broje. Nije lako brojiti: jedan, dva, tri – i on se okrene prema jednoj dvorskoj dami.

– Zar ne znate brojiti? Tri, tri koraka, pa šest, pa četiri. Brojenje nije mala stvar. Molim pazite! Svima je sa čela curio znoj. I onima koji su sudjelovali u pokusu i

onima koji su gledali. Svi su bili izmučeni. Na princezama se vidjelo da su umorne.

Nadmeštar uredi povorku i ponovi nalog: – Molim generalni pokus. Sada kao da je uistinu prima nje. Ispod vlasulje curio mu je niz naprašeno lice mlaz znoja.

W

– Strahovito, grozno – očajavao je. – To je zbrka. Dvorani vojvode od Parme mislit će da su zalutali. Nadmeštar se okrene prema dvoranima:

– Eto, njihova visočanstva princeze i prinčevi umiju tako talentirano brojiti.

U pozadini je stajao otac Grande i šuteći gledao pokus. U dubini dvorane otvore se vrata. U pratnji Nere i grofice Fuchs ude carica. Cara Franju pratio je grof Julien.

– Dakle, je li u redu? – upita carica dvorskog nadmeštra koji hitro obriše znoj.

– Zlo je, veličanstvo. Za dvorsku etiketu potreban je talent. Kao da su svi zaboravili stoje na svakom dvoru najsjajniji dekorum. – Da pokušamo zajedno – reče carica. Pokus je počeo ponovno. Mjesto bolesne princeze Josipe na mjestu određenom za vjerenicu

sjedila je bavarska princeza. Njezina nezgrapna pojava melankolična lica punog pjega djelovala je neprijatno kao daje slikar na platno nabacao mrlje.

"Da", pomisli carica gledajući je "Josip ima pravo. Ova žena može roditi samo kljastog bogalja ili idiota. Ona je poput blatne mrlje na bijeloj haljini. Ne, ona ne smije biti majka nasljednika prijestolja. Samo, što da uradim? Rastava braka uvrijedila bi Bavarsku. To bi značilo novo neprijateljstvo."

"Ne, rastavu ne. Ali što? To treba riješiti mudra carica", naredi ona sama sebi kao da govori nekoj drugoj osobi.

Pokus se nastavio. Carica je bila zabavljena mislima, a nadmeštar je drhtao od bojazni neće li opet tko pokvariti. Vjerovao je da vladarica pazi na poklone pa mu se činilo da svi dvorani koračaju po njegovim sljepoočicama. Srce mu je kucalo, svi su mu živci igrali. Promatrajući ceremoniju, svaki bi čas zadrhtao od straha da tko ne učini što krivo. Ali sve je teklo u redu.

Najednom se nadmeštar zaprepasti. Mali debeli kratkovidni Petraš, omiljeni dvorski kraljičin pjesnik, tako se smeo da se umjesto nevjesti naklonio slici na zidu.

Nadmeštru padoše ruke. Obamrle su. Povorka se smete. Dvorani su prigušivali smijeh koji je prijetio da će provaliti u grohot.

W

Carica se prva glasno nasmije, a poslije nje ostali. – Grof Petraš je sigurno gladan – reče carica – pa je dobio

vrtoglavicu. Zašto mu niste dopustili da prije pokusa doručkuje? I Franjo Stjepan shvatio je nezgodu veselo i jedva je svladao grohotan

smijeh. Jedini je nadmeštar smatrao epizodu strahovitom tragedijom.

Priskočio je grofu i šapnuo mu: – Katastrofa! Vi ste polip dvorske etikete. S vama se ne može.

Nećete biti u sviti. Nemate ni trunka talenta, gospodine. Carica je samilosno gledala kako je strogi nadmeštar izlučio Petraša iz

redova dvorana. Pozove nadmeštra k sebi: – Dragi kneže, molim vas pardon za Petraša. Pogledajte očajničko

lice mladog debelog poeta. Ako ne prisustvuje svečanosti, nastat će pogibelj za njegovo historijsko salo. A sad moram ostaviti pokuse, veoma sam zaposlena. Sto je s programom svečanog koncerta?

– Već sam ga sastavio, samo molim odobrenje vašeg veličanstva. Iz dubokog džepa crnog baršunastog kaputa nadmeštar izvuče

program koncerta. Razmotrivši ga, preda ga carici. Ona preleti točku po točku.

– Stoje to? Pozdravit će Metastasio? – Sastavio je prekrasnu epopeju u dvjesta stihova – u slavu najveće

vladarke koja je Parmu uresila ružom sa svoga stabla mudrosti i ljepote. – Menije to posve jasno pa o tome ne treba nazdravljati – meni. Neka

pjesmu štampaju i dijele po ulicama. Dvjesta sti hova! Strašno! Vidite, zato mije sto puta miliji debeli Petraš.

On ne pjeva, već jede i brblja gluposti koje nikome ne škode. Naša dvorska literatura ne bi mi mnogo smetala da nema

Metastasijevih proloma oblaka u stihovima. Čujte kneže, kad dođe na red da deklamira, mene će od vrućine zaboljeti glava.

Njegova točka mora otpasti i tako smo se riješili torture. – Slušam, veličanstvo – odgovori nadmeštar, a lice mu razvedri

osjećaj zadovoljstva. Nije trpio nijednog od trojice dvorskih poeta, uvjeren da im ne pripada naslov "nobles" kojim su nazivali gospodu s pravom "pristupa" na dvor. Misleći daje to zgodna prigoda, reče carici:

– Ako vaše veličanstvo želi Metastasio neće više sudjelovati.

W

– To opet ne. Taj je čovjek prije četrdeset godina ostavio Italiju da svojim perom slavi mene. Volim i cijenim njegovu vjernost, mnogo manje njegove stihove. Ne cijenim ničije pjeme. Uopće, dragi kneže, upamtite: suvišni su svi ljudi koji pišu...

Khevenhiller je, doduše, tu izjavu Marije Terezije istoga dana zabilježio u svoj dnevnik i tako je ovjekovječio, ali u tom trenutku nije shvatio da carica raspravlja o tako neznatnim ljudima kakvim je smatrala literate samo zato da na podiju prijestolja može promatrati Josipovu ženu.

Još nikad nije s toliko pozornosti promatrala njezin neugledni, debeli stas, ružnu glavu i čitavu pojavu. Mislila je pritom: "Ove kretnje pokazuju nespretno, idiotsko stvorenje. Kakvi su joj zubi! Kako neugledno govori. Izgleda poput drvene lutke na stalku seoskog sajmara. Što da s njom uradim? Ona ne može biti majka mog nasljednika. Rastava? Da se zbog nje iznova posvadim s Bavarskom? Kakav problem! Sto bilo da bilo – s bavarskom sam princezom – svršila. Basta!"

Okrene se i pode k vratima. Knez Khevenhiller s užitkom je postavio u posljednje redove tri

dvorska pjesnika: malog debelog Petraša, suhog Metastasija i plećatog Esterhazyja.

"Dozreli su za štafažu", mislio je gospodin nadmeštar. Elegantno je udario štapom o pod i izrekao dvoranstvu svoje mišljenje:

– Molim da bi sva pratnja izvoljevala pred gostima čuvati ugled i renome dvora njihovih veličanstava. Svatko mora da u tom času osjeti veliku dužnost, da osvjetla lice ovom dvoru.

Sutrašnja svečanost otvara vrata očima čitave Evrope koja će zagledati u previšnji dom. Dvor Parme hvali svaki stranac, vele daje tamo uzoran red. Želim da sutra natkrilimo sve dvorove ovoga svijeta. Molim sve dvoranstvo neka tu zadaću smatra svetom dužnošću za čast i slavu previšnjeg habsburškog dvora i najveće i najslavnije vladarice.

Oznojio se pritom govoru tako kao kad je učio dame kako treba da se klanjaju.

Carica je stigla u predsoblje i opazila oca Grandea. – Imate li mi što priopćiti? – upita ga. – Nešto veoma važno.

W

Ona mahne rukom da drugi odstupe. Grande je razabrao da se kraljica žuri i da svoju želju mora izraziti hitro i kratko.

– Vaše veličanstvo – tiho će on – danas su nadbiskupa našli mrtva u njegovoj spavaćoj sobi. Bio je u svjetovnom odi jelu.

– U svjetovnom odijelu? – upita ona kao daje to najvažnije. – Da, on je često ovako izlazio na pustolovine. Sinoć je došao s

ljubavnog sastanka s nekom ženom. Mnogo je pio i udarila ga kap. – Kako je živio, tako je i umro. – Možda vaše veličanstvo zanima tko će mu biti nasljednik? – Nasljednik? Može li se nasljednik odrediti bez mene? Grande je znao daje sada najzgodniji čas da progura svoga kandidata.

Nabaci ime biskupa Bratuša kojega je carica podnosila još manje nego bivšeg nadbiskupa.

– Kako? On da bude nasljednik? Taj cinični kicoš? Gospo da su loše kombinirala. Molim vas, oče Grande, priopćite ocu Lechneru da na to mjesto želim postaviti njegova brata. Time je stvar svršena.

Grande pokorno sagne glavu. Unaprijed je znao da je pobjeda na njegovoj strani.

– Volju vašeg veličanstva smatrat će on svetom zapovijedi. Ali neka mi veličanstvo dopusti još jednu važnu stvar. U

nadibskupovu pisaćem stolu pronađeno je neko pismo s krunom. Navodno gaje pisao neki član dvora.

Carici poleti u lice krv. – Tko bi se usudio korespondirati s mojim neprijateljem? – Ne znam veličanstvo, ali pismo postoji. – Dobavite mi ga. – Već sam pokušao, ali je čovjek koji ga ima hulja pa ucjenjuje. – Dajte mu što god traži. Pismo moram dobiti. Neka vam Taruka

isplati potrebnu svotu. Od razbojnika možeš život i čast kupiti samo novcem.

– Pokušat ću sve da udovoljim želji vašeg veličanstva. Dvorski kurir iz Burga donio je vijest da princeza Josipa leži u

groznici. To caricu razljuti: – Recite liječnicima da ne želim čuti vijesti o groznicama, nego o tom

kad će bolesti minuti. Sutra princeza mora biti na primanju.

W

Pode u svoj kabinet. Tu joj najave Van Swietena koji je stigao iz Italije zajedno sa svitom vojvode od Parme. On je bio glavni mešetar pri Josipinoj udaji s vojvodom, pa ga carica odmah primi.

Kako je ušao, vladarica je radosno kliknula i pošla mu u susret pružajući mu obje ruke. Mnogo gaje voljela jer gaje mnogo trebala.

– Dragi moj prijatelju, hvala Bogu da ste tu! Vi mi donosite veselje, a ja vam uzvraćam žalost.

– Veličanstvo me plaši. – S potpunim pravom. Josipa je iznenada oboljela. Tješim se da ste vi

ovdje. Samo vaša znanost brzo će je pridići – do sutra mora ozdraviti. – Princeza je bolesna? – iznenadi se stari liječnik. – Bečki liječnici ništa ne znaju. Svi pate od manije da budu veliki

liječnici, a ne osjećaju odgovornost pred Bogom i ljudi ma da bdiju nad životom dinastije. Liječnik treba da najprije bude dobar kršćanin da bi uzmogao shvatiti svoj poziv a, čini se, bečki su profesori zaplovili modernim smjerom. Njihov je rad šarlatanstvo. Samo u vas imam povjerenja. Izvijestite me stoje bilo u Parmi, a onda odmah krenite u Burg. Daje barem u Schonbrunnu, mogla bih je vidjeti. Ovdje sam silno zaokupljena pripremama i ne mogu u Beč.

– Umirite se, veličanstvo, točno ću vas izvijestiti. – Samo mi recite još nekoliko glavnih osobina mog budu ćeg zeta da

se mogu orijentirati kad mi dođe u privatnu audijenciju. Kakav je to čovjek?

Stari liječnik spusti glavu: – U Parmi su službeno najavili daje vojvoda pristao čovjek,

inteligentan, pobožan, miran i ozbiljan. – Zanimalo bi me vaše privatno mišljenje. – Posve iskreno? – Znate da ne volim okolišanja. – Dakle, vojvoda Albert veoma je mlad, veoma siromašan duhom,

nemirne ćudi, neozbiljan, lakomislen, bahat, egzaltiran i nemoralan. Carica je mirno gledala svog pouzdanika i odvratila: – Dakle, moja je Josipa dobila groznicu u lošoj slutnji. To je sudbina.

Moramo osigurati svoje zalede u državi. Svoju ću kćerku uputiti – mogla bi mladog vojvodu obratiti i učiniti od njega najboljeg čovjeka.

– Mnogo očekujete od nje...

W

– Možda. A sad, molim vas, dragi prijatelju, pohitajte u Burg. O bolesti ne recite nikome ništa. Još se uvijek nadam da će Josipa ozdraviti i sutra prisustvovati primanju. Rezultat vašeg pregleda javite izravno samo meni i nikome drugome.

Glavno je da Josipa dođe na primanje. Van Swieten se odvezao u Beč. Sat zatim carica je primila u privatnu audijenciju mladog vojvodu od

Parme. S velikim interesom očekivala je svog novog zeta. Prvi njezin zet bio

je saksonski princ koji se oženio njezinom najstarijom kćerkom Marijom Karolinom, caričinom mezimicom. Postavila ga je za palatina u Požunu. Druga kćerka, Marija Kristina, nosila je krunu napuljske kraljice.

Radoznalo je čekala trećeg zeta koji će se oženiti Josipom. Taj brak imao je srediti stratešku situaciju u vanjskoj politici Marije Terezije.

U salon za primanje princa je uveo nadmeštar knez Khevenhiller. On je u audijenciju uvodio samo najodličnije posjetioce.

Princ Albert od Parme poklonio se. Marija Terezija uprla je u njega oči kao što bi na pozornici gledala glumca.

Pred njom je stajao mladić, gotovo dječak, srednjeg stasa, odjeven po šarolikoj talijanskoj modi: dva prsluka i jedan haljetak, svaki druge boje. Hlače su mu usko stisle tanke noge. Dugu, usku glavu pokriva gusta vlasulja. Ispod nje blesasto lice. Crne oči bacaju djetinjasto radoznale poglede po salonu amo-tamo. Samo bi se načas zaustavile na carici. Slaba nadarenost virila mu je iz očiju i usta, a nije je prikrivalo ni njegovo ponašanje.

Njegova pojava nije očarala caricu. Ipak ga oslovi veoma srdačno: – Moje majčinsko srce veoma je ganuto, mladi prinče... – Ja sam – ja sam veoma sretan što ću vaše veličanstvo nazivati

svojom majkom – izreče on naučenu rečenicu. – Rese vas sve odlike potrebne princu kojega čeka vladavina ako i

malom, a ono važnom kneževinom Parmom. Rekli su mi da vas odlikuju i sve kreposti čovjeka i muža pa ću vam mirne duše predati svoju lijepu kćerku.

– I ja sam čuo o princezi da je kćerka svoje veličanstvene majke – da posjeduje sve što treba – što treba mužu princu da bude sretan.

"Slaba memorija. Ni te riječi nije znao naučiti", pomisli carica.

W

Promatrajući njegovo ponašanje, doda u sebi: "Taj nije dorastao ni mom lakaju."

– Ja ću njoj... ja ću vašem veličanstvu biti zahvalan – poslušan zet. "To jedino ispričava tvoju glupost", pomisli carica, a glasno reče: – Nastojat ću da vas u vladanju poslužim svojim savjetom. Žalim što vam ne mogu odmah predstaviti vašu vjerenicu. U velikom

uzbuđenju oboljela je od groznice, no to nije ni čudo... Princ je gledao caricu posve hladno. – Takav korak mora da joj potrese živce za čitav život. Sutra, do primanja, bit će sasvim zdrava – reče ona. – Vaše veličanstvo, meni je vrlo žao, ali ja ću – ja ću se strpjeti. Ponudila mu je da sjedne u naslonjač i stala ga ispitivati o putu. – Lijep put – reče on. – Gradovi su lijepi. Mnogo je bilo ljudi na

ulicama i mnogo djevojaka, a osobito lijepih mladića. Bilo je vrlo dobro i veselo. "I to je sve što zna o svom putu!" Na svako pitanje princ je odgovarao ponavljajući riječi dva tri puta i

zapinjuci. Konačno je carici dosadilo, pa ga ljubazno otpusti: – Veoma sam zadovoljna i veoma sretna. Oprostit ćete mi, ali

očekuju me ministri na konferenciju. Nadam se da ste za dovoljni rezidencijom koju sam vam dodijelila u Beču.

– Hvala, veličanstvo, palača je vrlo lijepa i dobro uređena. Princ se pokloni, a carica mu pruži ruku na poljubac. Kad je izašao, gledala je carica za vojvodom od Parme. "Kakvo pravo ima ovaj blesan da bude lakomislen, bahat i nemoralan?

Josipa će mu već podrezati krila." Zatim je uzela pero i napisala španjolskom kralju, pokrovitelju

kneževine Parme: "Ushićena sam umnim sposobnostima i moralnim krepostima

štićenika vašeg veličanstva i mirne duše polažem sudbinu svoje kćeri u njegove ruke."

Naglo, nenajavljeno u kabinet ude Van Swieten. Carica ga promotri: – Vaše lice nije utješan glasnik, dragi doktore. – Veličanstvo je u svom životu podnijelo mnogo toga. Ona podupre glavu o naslonjač i ispitujući pogleda Van Swietena.

W

– Princeza je teško bolesna. – Neka se pribere samo toliko da jedan sat odsjedi na pri manju. – Veličanstvo, to nije moguće. – Mora biti. – Ovaj put je riječ "mora" prekrižio gospodin Bog. – Što? – Princeza je oboljela od – crnih kozica! Marija Terezija naglo ustane. Šutnja je zavladala u kabinetu. Carica se zagleda u neodređenu točku... Polako zašušti njezina haljina. Pošla je k prozoru i nekoliko sekundi

gledala u perivoj. Onda se okrene k svom ljubimcu liječniku. – Princ od Parme neće je uzeti kozičavu. – Ne bi ni mogao. Zaraza je strahovito tvrdokorna. – Što to znači? – Smrtonosna. – Jadna Josipa. Ne sluti kakvom je mužu utekla. Njezin glas zvučio je sumorno, ali muški sabrano. – Vidite, Van Swieten, kad god sam izgubila koje dijete, uvijek sam

se tješila: tko zna kakvoj se nesreći ugnulo s puta. Njima se ne može dogoditi ništa zla. I Josipa je odabrala taj put... – Hrabrost je jedina potpora vašem veličanstvu u velikom nizu

udaraca. – A ipak znam da me mnogi objeduju zbog bešćutnosti. Ne znam

kako je sa čuvstvima. Imam li vremena o njima voditi brigu? Sada me čitavu zaokuplja izgrađivanje zaštitnih zidova prijestolja i države prema Evropi. Preuzela sam zadaću da iz gradim novu dinastiju i ostavim joj jaku državu. Graditelj nema vremena da misli o sebi. On mora paziti samo na to da kuća bude čvrsta. Ako njegovi radnici i popadaju sa skele i skrhaju život na pločniku, graditelj korača preko njihovih ži vota i uzima druge. Zgrada se mora dovršiti. Opet je, eto, jedan zidar pao sa skela. Moram ga nadomjestiti drugim.

Polagano je pošla po debelom sagu. Bila je zamišljena. Doskora reče: – Dakle, Josipu mora zamijeniti druga. A vi, dragi doktore, učinite

sve da siromašnoj Josipi olakšate patnje...

W

– To sam već poduzeo. Ujedno je potrebno odrediti stroge mjere opreza. Za moje odsutnosti nisu mnogo pazili na higijenske odredbe koje sam uvijek smatrao uvjetom zdravlja.

– Kako to mislite? – Rekli su mi daje princeza Josipa bila inkognito u Beču i odjenula na

sebe iz dvorske garderobe haljinu neke dvorske gospođe. Možda haljina nije bila čista...

– Haljina je pripadala mojoj dvorskoj gospođi grofici Neri koja je zdrava poput breskve, a još je nikad nije ni odjenula.

– Možda je ipak haljina ležala negdje u garderobi. Poznato mi je da dvorske komorkinje često uzimaju haljine iz garderobe dvorskih dama i posuđuju ih ženama za novac za noćne zabave po kojekakvim lokalima gdje se haljina lako dočepa zaraze...

– Ovaj put je to nemoguće. Haljina je posve nova. Ni gro fica je još nijedanput nije odjenula, a komorkinje nisu imale vremena da se posluže njome.

– Savjetovao bih vašem veličanstvu da ubuduće dade princezama posebno sašiti haljine za njihove inkognito izlaske u grad. Neka mi još veličanstvo dopusti da opravdam liječnika koji je princezu odveo u Burg. Još iste večeri opazio je na nje zinu tijelu sumnjive pjege i zato ju je pod izlikom daje Burg bliži od Schonbrunna prevezao onamo, uvjeren da će time poslužiti cijeloj obitelji vašeg veličanstva.

– A zašto mi je to zatajio? – Nije imao odvažnosti da vam kaže. Molim vaše veličanstvo da

obustavi svaki saobraćaj Burga sa Schonbrunnom jer bi se zaraza mogla prenijeti. Svaki saobraćaj s odajama princeze Josipe mogao bi imati za posljedicu novu infekciju.

– Ni ja je ne smijem vidjeti? – Nikako. Tko joj dođe u blizinu, više je nego sigurno da će postati

žrtva strašne bolesti. – Možda, ipak, daje pogledam izdaleka? – Veličanstvo, tome ću se protiviti, makar i silom. To je beznadan

slučaj. Nitko ne smije blizu – osim onoga koji bi htio da se ubije. I bolničarke su u velikoj opasnosti. Hoće li se vaše veličanstvo pokoriti mojoj zapovijedi?

W

– Hoću, Van Swietenu. Samo vas molim ne kazujte nikome od čega boluje Josipa. Uplašili bi se svi koji su one večeri bili s njom na zabavi pa bi nastala panika. Htjela bih da za to ne sazna ni princ od Parme. Znate – mogao bi osjetiti neku averziju prema ženidbi s mojom drugom kćerkom.

– Dobro – svima ću reći da boluje od upale pluća. L – To je svakako ukusnije i dekorativnije nego crne kozice. Josipine čuvarice odmah poslije njezine smrti otpremite iz Beča da

nitko ništa ne sazna. Liječnik se zadivljeno pitao: "Kakvi su živci u te žene? U takvoj

tragediji ona može misliti na sve sitnice, i to potpuno suhih očiju..." Marija Terezija nije viša razmišljala. Čim je liječnik ostavio njezin

kabinet, ona uhvati srebrno zvonce sa zlatnim vrškom i čvrsto ga potrese.

Na vratima kabineta pojavi se tragičan, dugi nos grofice Fuchs. – Neka ude grofica Nera, ali odmah. Kraljica je sjela, uzela neka pisma i stala pisati. Doskora ude Nera. – Dijete moje, trebam od vas veliku posve povjerljivu us lugu. Od

svih dvoranka vi ste prestolonasljednici najsimpatičniji. Treba, dakle, izvesti diplomatsku misiju. Znate kako je nepokretna, mrtva za svaki posao i – nesposobna. Meni ovih dana treba pomoć snahe. Trebam nekoga tko će primiti u ruke dio domaćinskih dužnosti u dvoru. Pokušajte podsjetiti bavarsku princezu daje njezina dužnost da mi ponudi svoju pomoć i zauzme mjesto kućedomaćice. Toliki gosti iz Parme, toliki poslovi u državi – ne mogu sve sama.

– Razumijem, veličanstvo – spremno će Nera. – Mudro i oprezno. Neka o tom nitko ne čuje i ne sazna. – Slušam veličanstvo. Grofica se odmah uputi u odaje prestolonasljednice. Kao obično, sjedila je pokraj prozora, pognutih leda i mutna pogleda.

Nera je princezu oslovila tri puta dok je ova primijetila njezinu prisutnost.

Bavarska princeza polagano okrene glavu i upita: – Došli ste da idemo u šetnju?

W

– Naprotiv, htjela sam zamoliti za oproštenje što danas ne mogu pratiti vaše visočanstvo. Njezino veličanstvo je u ve likom poslu i ne mogu je napustiti ni trenutak.

– U velikom poslu? – Princ od Parme prispio je sa čitavom svojom svečanom svitom

prosaca. Svi su gosti našeg dvora. Sutra je svečano pri manje, a njezino veličanstvo tuži se da nema nikog tko bi s njom podijelio dvorske kućne brige.

– Očito se tuži na mene? – Nikako. Ona veoma voli vaše veličanstvo. Dakle, bilo bi joj drago

kad biste je rasteretili. – Ja ništa ne umijem. – Možda ipak... – Da joj ponudim svoju pomoć? Zar bi ona to željela? – U to sam uvjerena. – Zar vam je to rekla? – Da, rekla mije. – Ja sam prestolonasljednica, a čitav svoj život provodim u ovom

naslonjaču. To je sramota. Svi su na tom dvoru u poslu. Prestolonasljednik i rimski car otputovao je malo prije u Požun.

– Znam – odgovori Nera. – Zastoje bio tako zlovoljan? Je li vam rekao? – Barun Rosenberg donio mu je vijest o nagloj smrti nad biskupa.

Očito žali za njim. – Tako? Osam dana ostat će prestolonasljednik u Požunu. Tome sam se veselila – bar ne moram izlaziti na svečanosti. A sad velite da kraljica i carica nije zadovoljna što nema po moći.

Idem da joj se bar ispričam što nisam sposobna da joj budem na pomoći. Prijavite me carici.

Mlada žena pokupi skute svilene haljine i uputi se u pratnji Nere Mariji Tereziji.

Carica je dočeka najljubaznije. – Koliko se radujem što ste me posjetili, mila moja – reče ona. –

Oprostite, najmilija moja kćerko, što sam vam za čitavih osam dana otela muža, ali na to su me prisilili državni poslovi. On također mora raditi – to su državni poslovi.

W

– Da, to mije rekao. – Nisam kadra da obavljam sve sama. U Mađarskoj me trebaju, u

mojoj državi me trebaju, ministri me traže, kancelar konferira sa mnom, a sada još, eto, i gosti iz Parme. Ne utješna sam.

– Ako veličanstvo može naći posla za mene, izvolite zapovijedati. – Oh, draga, mila moja kćerko! Ona je pomiluje i poljubi u čelo. – Time biste me veoma zadužili. To, vama, uostalom i pristaje. Vi

ćete biti carica. Trebate da se već sada privikavate na svoje dužnosti. Vidite, sutra se održava veliki galadine u čast gostiju iz Parme. Primit ćete ih kao moja osobna zastupnica i održati serkl umjesto mene.

– A vaše veličanstvo? – Poslije ministarske konferencije moram otići u Burg. Tamo od upale pluća leži sirota Josipa, a ne mogu tražiti od mladih

princeza da je njeguju. Moram, dakle, sama preuzeti njegu, a to će mi biti vrlo lako kad vi budete zastupali caricu i kraljicu.

Žalosnim i plahim pogledom zurila je bavarska princeza u neku sliku na stijeni, bespomoćno spustila ruke niz svilenu haljinu i jedva čujno odgovorila.

– Primati goste, održati serkl? Veličanstvo, ne ljutite se, to ja ne mogu, nisam kadra.

– Ali, drago dijete, ako danas umrem, sutra vi nastupate na dvoru kao careva žena. Bit ćete dužni da to radite.

– Živim u presretnoj nadi da nikad neću morati stupiti na vaše mjesto. – Kakve su to bolesne misli? Morate se vježbati već danas – sutra.

Vidite, u kuću dolaze svatovi, budite veseli, vedri, za stupajte me. To će biti senzacija.

Bavarska princeza sklopi ruke i prošapće gotovo očajnički: – Vaše veličanstvo, molim vas: ne šaljite me na dine. Za stupajte sami

sebe. – Ne, ja moram k Josipi. Van Swieten mi ne dopušta, ja ću ipak otići

kriomice. Preodjenut ću se, jedino vi to znate. Za to vrijeme zastupat ćete me na dvoru.

Princeza skupi obrve, oči joj se malo zasvijetle i radosno priđe korak bliže.

W

– Veličanstvo, dopustite mi da vas zamijenim kod bolesne Josipe. To mogu, to ću učiniti – to je posao za mene.

– Ne, ne, nikako! Vi ste mladi, treba da pokušate re prezentirati, osobito pred stranim gostima – neka vas vide i čuju.

– Veličanstvo je tako umno i pronicavo. Veličanstvo vidi da je to mojoj prirodi posve strano. Molim vas, zaklinjem vas: do pustite mi da vas zamijenim kod princeze. Poći ću umjesto vas, bit ću dobra samaritanka, ali nikad zastupnica vladarice.

– Vjerujem da biste je dobro njegovali, ali želim da baš vi ovaj put izađete pred dvor.

– Veličanstvo, skinite s mene dužnosti reprezentacije. Želim vam pomoći, ali dopustite da pođem k bolesnici. Volim leći u postelju nego poći na dine. Ne mogu. Nikako.

– Ako ja to želim? – Zaželite od mene sve, samo ne to jer ne mogu. Radije bih pošla k

princezi makar bolovala i od najstrašnije bolesti nego da vas moram zastupati na dvoru.

– Opominjem vas – princezino je stanje sumnjivo. – Bilo što, idem k njoj umjesto vašeg veličanstva! Carica je gledala u princezine oči što su melankolično bile uprte u nju.

Ružno lice izgledalo je još ružnije. – Još imate vremena da se predomislite, princezo. – Ne mogu se predomisliti – nikada! – Onda – primam vašu ponudu. Bavarska princeza priđe kraljici i poljubi joj ruku. – Hvala vašem veličanstvu što mi je dalo prilike da vam služim. – Imenujem vas svojim tajnim konfidentom. Ne recite ni kome kamo

polazite i odjenite se iz dvorske garderobe. Najbolje u haljinu opatice da vas nitko ne prepozna. Tako se odvezite u Burg pa me točno izvijestite o stanju njezine bolesti. Opatici će reći istinu i bolničari, i bolničarke, i bečki profesor. Ništa mi ne zatajite.

– Neka se vaše veličanstvo pouzda u mene. Do večeri ćete znati istinu.

– Mila moja kćerko, vi ste sigurno osjećali koliko vas ljubim.

W

– Moj bi život bio pust da nisam svaki dan po grofici Neri primala vaše tople poruke. Sada mije lakše jer osjećam da se odužujem vašoj plemenitoj dobroti.

Carica je poljubi u čelo. Princeza je ustala. – Odnesite Josipi ovaj poljubac i recite joj kako nestrpljivo očekujem

da ozdravi. Ako Bog da, slavit ćemo njezin pir i moju zahvalnost prema vama.

Princeza uzvrati poljubac rukoljubom i polako izađe iz kabineta. Kad je ušla u svoje odaje, naredi sobarici da joj donese haljinu duvne

iz dvorske kazališne garderobe. Takav nalog sobaricu je začudio, ali ga ona odmah izvrši. Ujedno je princeza odredila da joj u kočiju upregnu samo četiri konja.

Tada se odjene u opatičko ruho i lice pokrije crnim opatičkim velom. Onda pogleda dolje u perivoj. Sunce je obasjavalo zelene nasade Schonbrunna. U pratnji oca

Grandea alejama su šetale princeze. Princeza bavarska gledala je mlađahne kraljevne i osjetila u duši tešku bol. Kao da joj je žao ostaviti ovaj dvor što ga je dnevno promatrala turobnim pogledom.

I ovaj salon u kojem se uvijek osjećala stranom sad joj je nekako žao ostaviti. Tu je prosjedila godinu dana svoga braka. Tu je mislila na svoju daleku domovinu za kojom je toliko plakala.

Sve stoje u Beču gledala oko sebe činilo joj se uvijek strano i neprijatno, tuđe, a sada kao da najednom žali za svim tim.

Nikad se tu nije osjećala kao kod kuće pa se čudila sama sebi zašto joj je tako teško ostaviti ove puste sobe.

Nešto je vuče da ostane, da ne odlazi. Ipak se otkine od prozora. Navikla na njezino snatrenje, komorkinja je probudi iz tih misli. – Kraljevsko visočanstvo, kola su spremna. – Da, idem. Nikome ne reci da sam otišla u haljini opatice. Idem u samostan na pobožnost. Povedi me na dvorišna vrata. – Neće li s vašim kraljevskim visočanstvom dvorska gospoda? – Neće. Tvoja je dužnost da o tome nikome ne govoriš. Prošla je svojim kraljevskim sobama i sišla niz stepenice prema

dvorištu. Tu sjedne u kočiju i krene put Beča. Stigavši u Burg, najavi se dvorskom činovniku.

– Ja sam nova bolničarka, poslali su me da njegujem princezu.

W

Spuštena koprena sasvim ju je pokrivala. Odmah su je pustili gore i pokazali joj odaje u kojima je ležala

bolesna princeza. U predsoblju je sjedio mladi liječnik koji je svaki sat imao da

izvještava dvorskog liječnika o stanju princeze. – Poslana sam da popunim broj njegovateljica – reče ona liječniku. – Izvolite u bolničku sobu. Umjesto da se prijavi tamo, ude k bolesnici. Spušteni zastori zaklonili

su bolesnicu tamom. Jedva je razabrala konture kreveta. Prestolonasljednica priđe krevetu i upita bolničarku koja je tamo

sjedila. – Kako je? Ova je povede od postelje i šapne: – Jedva će dočekati sutrašnji dan. "Sirota carica", pomisli prestolonasljednica i pošalje dvorkinju da

otpočine, a ona će preuzeti službu do pola noći. "Tako je naredio liječnik", doda princeza.

Bolničarka je uputi što ima raditi i ode. Bavarska princeza sjedne uz postelju. Bolesnica kao da je spavala.

Najednom se stane bacati po postelji i buncati. Princeza uhvati ruke princeze Josipe kojima je udarala po postelji i

šapne joj: – Mir, strpljivosti, draga moja! Ali Josipa ništa nije čula. Tako je prošao čitav sat. Kad se bolesnica nešto primirila, izađe bavarska princeza u mali

pokrajnji salon za odmor njegovateljica. Odluči da kriomice napiše kraljici pismo i pripremi je na najgore. Carica je zatražila istinu. Ona je neće zatajiti.

Na vratima se pojavi dvorski liječnik i priđe bliže. – Što pišete? – Pismo predstojnici samostana. – Ne možete ga poslati odavle. – Zašto? – Mogli biste prenijeti zarazu. – Kakvu zarazu?

W

– Kakvo je to pitanje, časna sestro? – začudi se liječnik. – Kakvu zarazu? – upitala je princeza tjeskobno. – Od crnih kozica... – Što? Ona boluje od... – Ne znate da princeza boluje od crnih kozica, a njegujete je? Zastrepila je, potrčala u drugu sobu k postelji, ali joj je mrak zastirao

oči. – Svjetla – dahne ona. – Nije moguće – reče liječnik – princeza ne podnosi svjetlo, zato

treba daje u sobi mrak. Bavarska princeza otrči u dru gu sobu i klone na divan. Koprena kojom je zastrla lice pala je na pod. Iznenađen njezinim ponašanjem, liječnik ju je sli jedio.

Spazivši njeno lice bez koprene, zaprepasti se: – Visočanstvo, kako ste smjeli doći? – Zašto ste carici zatajili istinu? – To je lako razumljivo. Van Swieten će joj priopćiti kad za to bude

čas. A vi niste smjeli doći. – O Bože, Bože! – prošapće ona očajno i spusti glavu. Onda se digne: – Idem: – Sad se više ne smijete udaljiti iz Burga. Prestrašeno je gledala liječnika. – Da, sada ne možete izaći jer biste raznijeli zarazu, ali vi možete

ostati posve netaknuti. – Sad je sve svršeno. – Visočanstvo se samo zasad ne može vratiti u Schonbrunn. – Nikad se više neću vratiti – odgovori ona tiho. – Sve ćemo učiniti, vaše visočanstvo, da vas se bolest ne dotakne. Ali

morate ostati ovdje, i to daleko od princezinih odaja. Prvi je strah napusti. Slučajno joj pogled padne u veliko zrcalo.

Princeza se umiri. S gorkim naglaskom reče liječniku: – Konačno, čega se bojim? – Sasvim je nepotrebno – pokušaje liječnik uvjeravati, ali ona odvrati: – Da me kozice nagrde? Pa to je nemoguće. Umrijeti? To bi ionako

bilo najbolje. – Visočanstvo, ne klonite duhom, nema uvijek zaraze.

W

– Recite mi, doktore, je li teška smrt od kozica? – Visočanstvo, to je odviše pesimizma. Čovjek se može zaraziti, ali ne

mora... – Uhvatila sam je za ruke... – Nadam se, visočanstvo, da ćete ostati zdravi, samo molim da se

pokoravate svim mojim nalozima. – Gledat ću neprestano u zrcalo i – mirno ću podnijeti sve... Otpremio ju je u posebne odaje. Bavarska princeza skinula je svoju opatičku haljinu i zurila u pusto

dvorište. Službujući gardisti koračali su gore-dolje monotonim, jednoličnim

koracima.

SAMRTNE SJENE.

Istog poslijepodneva pozvala je Marija Terezija u radnu sobu svog pouzdanika i šefa dvorskog tajnog kabineta grofa Kocha.

– Ono što ću vas sada pitati ne govori carica, nego žena muškarcu. Recite mi, grofe, može li i normalnog muškarca obuzeti potpuna fizička nezainteresiranost prema ženama?

– Vele da se to događa kod melankolika. – Vi znate da nišanim na prestolonasljednika? – Priznajem. – Kako biste od takvog mrtvila liječili svog sina ili brata? – Podmetnuo bih mu drsku ljepoticu u ljubavi. – Nipošto takvu koja ga osvaja duševno? – Od duševnog flerta do poljupca samo je mali korak. – Ne treba preskakivati preduboke zapreke? – Nipošto, osobito ako zapreke smanjuju drugi. – Razumijem. Otkako je Josip otputovao, samo sam o tome

razmišljala. Znate da ima stvari o kojima govorim samo s vama. Vi niste samo moj pouzdanik nego i svevidnost ovog dvora. Nešto smišljam.

Grof se nakloni, a njegove raširene nosnice podrhtavale su od zadovoljstva zbog caričina priznanja.

W

– Znate li posve pouzdano da Josip nema nikakva odnosa – baš nikakva?

– Meni ne bi mogao izbjeći. Otkako mije veličanstvo izdalo nalog da pazim na svaki njegov korak, mogu reći da se mladi car apsolutno odao asketskom životu. Čak gladuje – samo da u sebi ubije strast.

– Kad je to počelo? – Bilo je ovako. Pošto je određeno vjenčanje s bavarskom princezom,

on se počeo zabavljati s različitim ženama. Onda je najednom postao pravi asket. Nije više pogledao žensko biće, bacio se u trapljenje poput svetog Alojzija, samo što se još ne bičuje. Hoće da se imunizira od žena – kako sam cinički veli.

– Da, čula sam. I uspio je? – Znam da se prestolonasljednik nije sastao ni s jednom ženom osim –

grofice Nere. – Kako se s njom sastao? – Ne mislim ništa zla. Kad grofica polazi k prestolonasljednici, on

sjedi u modrom salonu. Čeka nju i s njom razgovara. – Vi vidite i kroz zidove? – Ne mogu čuti što razgovaraju, samo znam daje tako. – Voljela bih da nije. Zato želim točan izvještaj. – To mi je priopćila komorkinja prestolonasljednice. Ona je moj

dobro plaćeni konfident. – Pričekajte časak u salonu dok vas pozovem. Vladarica je pozvonila i dala pozvati groficu Neru. Kad je Nera ušla, kraljica joj se ljubazno nasmiješi. – Vidjeli ste princa od Parme? – Jesam, vaše veličanstvo. – Žena ste, a imate rijetku mušku krepost: iskreni ste. Recite mi, biste li pošli za njega? – Veličanstvo – nikad. – Nije dovoljno lijep? – Više mu nedostaje uma nego ljepote. – Pogodili ste. Kao neutralna osoba recite mi da li ga car Josip

natkriljuje? Nera začuđeno pogleda caricu. Odgovori: – Prestolonasljednik se s njim ne može ni usporediti.

W

– Zar ne? I ja tako mislim. Promatrajući ispod oka Nerino lice, nastavi: – Drago dijete, vladarica nikad ne može saznati što ljudi misle o njoj

ili o članovima njezine obitelji. Uvijek nam laska ju i lažu. Vi mi jedini kažete istinu. Odgovorite mi još ovo: kako to da bavarska princeza ne ljubi Josipa? Da sam ja princeza, sigurno bih ga ljubila.

Carica ušuti, ali Nera ne odgovori. Zato Marija Terezija nastavi: – Možda je to tašti osjećaj majke koja misli daje njezin sin najvredniji.

Recite mi sasvim nepristrano: da ste se, na primjer, vi rodili kao bavarska princeza, ali s vašim mislima i nazorima, biste li ga mogli ljubiti?

– Da, veličanstvo – odgovori Nera iskreno. – Ali kad me vaše veličanstvo počašćuje tolikim povjerenjem, neka mi do pusti da kažem još nešto: možda nije krivnja samo na princezi nego obratno...

– Da, to je točno. Njegova ljubaznost prema njoj ne pobuđuje ljubav. Ipak, princeza nije lijepa.

– Ima u nje plemenitih osjećaja i sakrivenih umnih sposobnosti. Mladom caru najviše imponira duh. Samo, on ne nastoji upoznati njezin duh...

– Baš je odlično zagovarate. – Upoznala sam je i mnogo je cijenim. – Ipak, meni se čini da Josip ima drugi ideal žene. Nije li tako? – Ne znam, veličanstvo. O tom nikad nisam razgovarala s njim. Carica je očito bila nacistu s onim stoje namjeravala. Zato je okrenula

temu: – Htjela sam dati naloge za sutrašnje primanje. Vi ćete preuzeti

službu. Nije li vam po volji? – Upravo sam htjela zamoliti vaše veličanstvo da me razriješi toga.

Dogodila se nezgoda: iz moje sobe nestala je siva gala-haljina. – Nestala? – začudi se kraljica. – Kako je to moguće? – Nitko se ne može dosjetiti kako se to dogodilo. Iz Burga je haljina

poslana natrag i spremljena u garderobu, ali je sobarica do danas nije pronašla. Sve je pretraženo. Uzalud.

– To je ona ista haljina koju je imala Josipa kad je u Beču kupovala svoju opremu?

– Da, veličanstvo. – Čudno. Vrlo čudno. Zastoje sad nestala? I kamo?

W

"Van Swieten je govorio o toj haljini", prisjeti se carica "kao da je infekcija nastala zbog nečiste haljine koju je netko već prije odjenuo." Zato upita Neru:

– Vi nijedanput niste obukli haljinu? – Samo pri šivanju. – A poslije? – Nije bilo prilike jer je vaše veličanstvo odredilo da za svečano

primanje odjenem bijelu haljinu. – Čudo od haljine! Koliko je već zadala neprilika. Prepuštam je

historiji. Odredila sam ubuduće gala-haljinu zelene boje, dakle lako ćete preuzeti službu kod primanja.

– Zelene nisu još dovršene, a dvorski meštar reče da ih ne mogu dovršiti do sutra.

– Moraju. Do sutra imaju još čitav dan i noć. Mlada se dvorska gospoda poklonila čekajući daljnje odredbe. – Sad možete izaći, dijete moje, i odnesite moju zapovijed

predstojnici garderobe. Tek što je Nera izašla, pozove carica grofa Kocha. – Iščeznula je neka dvorska haljina. – Znam, veličanstvo. – Ne sjećam se krađa dvorskih haljina. – Ni ja i upravo sam zato poduzeo sve da uđem u trag tom slučaju. – Nije vrijedno na to tratiti vrijeme, a ipak me sve to nuka da o tome

mislim. Mora da se nešto krije oko te sive gala-haljine, njezino iščeznuće obavija je nekom mistikom. Znate li sigurno daje Josipa obukla grofičinu haljinu?

– U to nema sumnje. – U kakve sitnice zapadamo. Eto, opet konferencija o toj haljini. Ako

se pronađe, neka se smjesta preda vama. Nipošto ne smije zalutati u grofičinu garderobu. Razlog zašto to želim je važan. Znate li?

– Ne znam, veličanstvo. – Josipa je oboljela od crnih kozica, a ne želim da se to do godi s

groficom. Ona je ne smije obući. – Razumijem, veličanstvo. – Pazite, dakle, da se pronađe.

W

– Ne vjerujem, veličanstvo, da ćemo je naći. Ako se ipak pronađe, izvršit ću želju vašeg veličanstva!

– Kakvo je vladanje princa od Parme? – Ogledava se za svakom sobaricom na dvoru. – Držite ga na oku da ne počini skandal prije zaruka. – Veličanstvo, princ od Parme gleda sobarice samo naoko. – Zašto samo naoko? – Više ga zanimaju paževi! – Ušutite, neću da išta znam o tom. Dosta. Pazite na nj da ne bude

skandala prije vjenčanja. – Hoće li princeza brzo ozdraviti? – Ako ne ozdravi, objavit ćemo zaruke s drugom princezom. Dakle,

neka je sve spremno da se zaruke obave na vrijeme. – Do najmanje sitnice. – Osam dana nakon zaruka obavit ćemo vjenčanje, a onda mladi par

odmah polazi na put u Parmu. Valja sastaviti od ličnu sjajnu pratnju. – Želi li veličanstvo odabrati ličnosti za pratnju? – Da. U prvom redu moje pouzdanike. Za kontrolu ćemo poslati

samo vašu desnu ruku baruna Nemyja s nekoliko naših konfidenata. Sastavite listu članova pratnje. Onda ću odabrati one koji su mi po volji.

– Slušam, veličanstvo. – U pratnju svakako dodijelite muža moje dvorske gospode grofa

Vojkffyja. – Kapetana Sinišu? – Jest, njega. – Ako grofica za njega izmoli u vašeg veličanstva pardon? – Nema pardona. Ići će u Parmu i – basta! i – Razumijem, veličanstvo. Carica pogleda grofa: – Ako zaista razumijete, ne moram vam dalje objašnjavati. Mlada grofica i ne sluti kako joj sudbina povjerava veliku za daću. Do

viđenja, grofe. U šenbrunskoj dvorskoj kapelici služi se žalobna misa. Zidovi su

pokriveni crnim suknom, a dvorska klecala crnim baršunom.

W

Na uzvisini crni naslonjač, nad njim blista zlatom urešena kruna. Na podnošku kleči Marija Terezija. Sagnula je glavu s koje niz ramena pada crni veo.

Pred oltarom ističe se u crnom ornatu polusijeda glava oca Pelegrinija. Na propovjedaonici govori otac Grande.

Iz blijeda lica svetačkog izražaja gledaju dolje po dvoranima njegove tamne oči u kojima se danas zrcali nijemo zaprepaštenje.

Sonorni glas razliježe se kapelom. Samo, danas kao da je obavijen maglom...

"Mladi plemeniti život ugasila je ruka svemogućnoga Boga, ugasila ga je u času kad je imao da ovjenčan mirtovim vijencem procvate novim životom..."

U dubokoj crnini stoji Nera iza carice i promatra sablasnu sliku dvora. Nasuprot kraljici kleče princeze. Potpuno su se ukopale u crna vela.

Zamišljeno zure u propovjednika. Princeza Amalija katkad bi ispod oka pogledala princa Ernesta.

Pogledom mu govori: eto, smrt je odgodila naše vjenčanje. On bi joj uzvraćao pogledom punim boli... Oči Marije Terezije bile su bez suza. Lice joj je pokazivalo nijemu

tugu koja se Neri u tom času pričinjala vrlo dubokom. Oči cara Franje Stjepana bile su vlažne i crvene.

Mladi car Josip boravio je u Požunu. Prinčevi Leopold, Karlo i princ Ernest od Zweibiirgena klečali su iza princeza.

Dok je otac Grande propovijedao, Nera je nastavila promatrati tamnu, čudnu sliku.

Marija Antonija kao daje nestrpljiva, čini se da joj ceremonija silno dosađuje.

Princ Leopold gledao je preda se u potpuno propisnoj etiketi – ozbiljno i turobno.

Karlo je slušao oca Grandea pomno, sklopljenih ruku kao da čitavom dušom slijedi njegove riječi.

Nera se sjeti Karlova nastupa prema njoj u perivoju pa joj se ta svetost učini drskom komedijom. Što gaje više promatrala, to se više uvjeravala u to.

W

Žalobna je propovijed svršila. Grande podigne oči prema stropu kapele. Raširi ruke i njegov lijepi, maglom obavijeni glas, koji je odzvanjao teatralnom tugom gubio se u dvorskoj kapelici.

Misa je svršila. Kraljica ustane. Za vladarkom ustaju svi ostali. Poput zmije provlači se crna povorka kroz vrata kapelice i ulazi u

bijeli koridor dvora. Marija Terezija pošla je ravno u kineski salon. Bila je u pratnji

nadmeštra, Van Swietena, cara Franje, princeza i prinčeva. Tu je sjela u naslonjač. Oko nje se poredala povorka članova obitelji, dvorskih dama i dvorana.

– Opet jedan član manje – uzdahne ona prema caru. – Nije li to strašno, Franci?

– Smiri se, Božja je volja – reče on svečano, iako se opažalo da mu oči bivaju vlažne.

– Da, to me jedino tješi. Tko zna od kakve ju je nesreće zaštitila smrt? A kako je prestolonasljednici? – upita kraljica Van Swietena.

– Veličanstvo, nije propušteno ništa što zemaljska znanost umije. A što nju nadilazi – to je u Božjim rukama.

Carica nasloni glavu malo unatrag: – Sirota bavarska princeza. Zašto je tako lakoumno izložila svoj mladi

život tolikoj opasnosti? Zašto ste je pustili k bolesnici? To je teški propust. Odvraćala sam je od tog nauma, Bog mije svjedok.

– Liječnik koji je bio u službi vjerovao je daje opatica došla da njeguje princezu. Princeza je došla u Burg odjevena u opatičko ruho. Liječnik nije mogao ni slutiti daje to prestolonasljednica. Možda je ni ja ne bih prepoznao, a kamoli on koji je još nikad nije vidio.

– Samo da ozdravi! Da bar ona ostane. Siromašni Josip! Nera se divila promjeni caričina načina govora. Njena odrešita,

kratka, odsječna riječ i hladni oštri glas prometnuše se u uzdisaje obične žene. Na mahove Neri se učini kao da sluša dobru glumicu na pozornici.

Ubrzo bi raspršila takve misli i nastavila da promatra ostale članove dvora.

Uvečer je po alejama šenbrunskog perivoja pala mjesečina. Bijelim puteljkom prolaze crne siluete članova dvora u koroti.

Princeze u crnini sjele su oko vodoskoka pred paviljonom.

W

– Kakva nesreća! – šapne Elizabeta svojoj sestri Amaliji. – To će na dulje vrijeme odgoditi i moje vjenčanje. – I moje – odgovori Amalija. – Tko zna kako će dugo tra jati korota?

Ernest je već nestrpljiv. – To je, dakle, uistinu ljubav? – upita Elizabeta. – Što drugo? Previše bogat nije, a moj miraz ne traži. – Požalit ćeš jednom što nisi čekala kakvog princa koji će vladati.

Možda i tebe negdje čeka kruna. – Bilo bi mi veoma drago da je Ernestu dosuđena kruna, ali kad nije,

ta bi se kraljevska kruna uz drugoga brzo skotrljala s moje glave. Bila bih strahovita u zapovijedanju.

Marija Antonija trčkarala je i nožicama gazila cvijeće. Očito joj je bilo veoma dosadno. Čitava nesreća nje se baš nije kosnula. Sjedeći, zamotala je svoje lice velom i svoju dosadu nastojala raspršiti očijukajući s prisutnim duboko rastuženim dvoranima.

Iz aleje se čuo glas. Grofica Nera navijesti princezi Amaliji: – Njezino veličanstvo želi razgovarati s vašim visočanstvom. – To nešto znači – šapne Elizabeta. – Valjda radi mojeg vjenčanja s Ernestom. Amalija polagano ude u paviljon. Kad je primijetila da su svi izašli,

bila je uvjerena da će se ispuniti njezino očekivanje – da carica želi s njom nasamu razgovarati o udaji za princa Ernesta.

– Sjedni, drago dijete – ponudi carica svoju kćerku, od gurne sa čela šal od crnog vela i okrene svoje svježe i rumeno lice k Amaliji:

– Bog nam je uzeo Josipu. S tim je svršeno. Mi koji smo os tali treba da dalje snosimo svoju tešku dužnost...

Amalija pogleda majku s napetom pozornošću i uzdahne: – Ah, da, uzvišena majko. – Kad tako dobro shvaćaš, lako ću ti razjasniti dužnosti moje i svih

nas. – Slušam, veličanstvo. – Brak moje kćerke s princom od Parme osigurava mi potpuno

prijateljstvo Španjolske i zaštićuje me prema neprijatelji ma u Italiji. Zato se taj brak mora sklopiti!

Zapanjena, upre Amalija svoje oči u majku: "Sto joj je? Kako će sklopiti brak kad je Josipa umrla?"

W

– Elizabeta ne može računati na princa od Parme. On je lijep i mlad, a ona je kozičava i mora biti sretna što će postati francuska kraljica. Marija Antonija još je dijete. Dvije starije kćeri već su se udale. Dakle?

– Ne znam što misli moja najmilija majka. – Mislim da na mjesto Josipe treba da stupiš ti, Amalijo. Gotovo da nije viknula, ali se svlada i prošapće: – Veličanstvo, vi ste me obećali princu Ernestu od Zweiburgena. – Obećanje nije ugovor. – Dali ste mu riječ... – Sada tu riječ povlačim. – Majko, najmilija majko, to ne može biti... – Zašto ne bi moglo biti? Tvoj mali princ nema države, dakle ni

vojske – ne može mi navijestiti rat. Dakle, nema razloga da mu održim riječ.

– Majko, kraljice, ali-ja-ja... – Ti slušaš svoju majku i izvršavaš dužnost koju ti ona povjerava. – Dužnost! – Da, dužnost prema državi. – Volim Ernesta... – To je u čitavoj stvari najmanje. Dijete moje, ljubav je časovita iluzija

ili časovita ugodnost. To se vrlo lako zaboravlja. Osobito na prijestolju. Uz princa od Parme ti ćeš biti vladarica. On je, doduše, vazal španjolskog kralja, ali je kćeri Marije Terezije ipak dostojnije u Parmi nego živjeti u dvorcu nekakvog princa od Zweibiirgena.

– Majko – upadne Amalija boreći se sa suzama – ne pitam stoje dostojnije kćeri Marije Terezije, ali je moje srce priraslo uz Ernesta.

– Kad je kraljevna mala, igra se s lutkom. Kad odraste, igra se s ljubavlju. Ali kad dozre za udaju, valja odbaciti i jednu i drugu igru. Onda dolazi samo dužnost prema dinastiji. I ja sam prošla sve tri faze života: sad je vrijeme da ti udes u treću fazu: – dužnost...

– Ali, zaboga, majko, ja ne mogu zaboraviti ljubav. – Ljubav se odlaže onkraj praga prijestolja – kao što si od ložila lutku

kad si stupila u svoje djevojačko doba. O ljubavi u ozbiljnoj dobi govore samo kojekakvi besposličari kao što su pisci i pjesnici koji svijetu dosađuju bujicom luckastih riječi i fantazijama nad kojima djevojke

W

plaču, a pjesnici hodaju okolo s pokrpanim čarapama. Došao je čas da uđeš u život.

– Ne mogu – ne mogu – šaptala je Amalija gušeći se u suzama. Carica se na to nije obazirala, već nastavi:

– Tvoja je sreća u mojoj ruci i u ruci svemoćnoga Boga. Pobrinut ćemo se da ti odredimo cilj koji odgovara slavi i interesima

dinastije. Bog je odabrao naš rod da bude vječno moćan i zato nas je gusto posijao i umnožio za svoje ciljeve.

Tome se ni ti ne možeš oteti. Amalija je briznula u grčevit plač. Carica je gledala mirno, bešćutno. – Plači, plači, to je dobro, to olakšava. Suze donose smire nje. Isplači

se i onda pruži ruku vojvodi od Parme. Za šest tjedana suspendirat ću korotu i obaviti vjenčanje.

Amalija podigne glavu i pogleda majku. – Vi biste bili zadovoljni ako ja uz vojvodu budem nesretna? – Da, bit ću zadovoljna. Moje će srce tada osjetiti daje mo ja kćerka

izvršila dužnost za sreću i veličinu našeg prijestolja. Rodili smo se da izvršimo dužnosti prema dinastiji i ništa drugo. To

neka ti bude lozinka i putokaz u novom cilju. Ernestu ću poručiti neka za osam dana ostavi dvor.

Amalija spusti glavu. Smrknuto je zurila u pod. Žile su joj na čelu nabrekle. Čini se da njezinim mozgom struje neke

čudne, snažne misli. Dugo su šutjele. Carica je čekala da Amalija odgovori. Najednom Amalija digne glavu, ispruži svoj bijeli vrat i reče: – Ako hoćete da me vidite vedra lica, dopustite mi da Ernestu sama

priopćim svoju udaju s vojvodom od Parme. – Svejedno je tko mu to kaže. Možeš mu kazati i ti. Za pamti: nikad

jedna kćerka nije imala bolje majke nego što sam ja tebi. Bila si uvijek dobra i poslušna, pa sam to očekivala od tebe i u ovom času.

Poljubi je u čelo, a onda izađe iz paviljona... Marija Terezija bila je zadovoljna. Princeza se ogledala za njom, a oči su joj plamtjele. Činilo joj se kao

da je iz paviljona izašla neka posve strana žena kojoj je uvijek lagala, a sad je i mrzi...

W

Priđe k prozoru. Dugo je gledala u perivoj obasjan mjesečinom. Tada izađe i naredi sluzi da među dvoranstvom potraži princa

Ernesta. Kad je princ ušao u paviljon, Amalija ga pogleda suznim očima. Princ je šutio i blijedeći slušao njene jecaje, praćene riječima. – Ti se ne usuđuješ protusloviti, Erneste? Princ je šutio. – Vidim. Nemaš mi što predložiti? – Amalijo, kad bi ti imala snage... – Ni ti ni svi vi ovdje – ne poznajete me. – Kad bi mogla učiniti ono što ja osjećam, Amalijo? – Na sve sam spremna. Ovu državu neću spašavati ja. Meni nije

potrebna. Da sam carica, već bih znala što moram učiniti, ali ja sam samo princeza.

– Ljubim te, i ako se usprotiviš i dođeš sa mnom... – Ti me, kako vidim, doista ljubiš? – Ne znam kićeno govoriti kao stoje običaj na vašem dvoru. Samo

znam da bih bez tebe umro. – Onda ću bježati, makar se na mene srušio sav gnjev moje majke. – Daješ mi riječ? – Kunem se. Iz paviljona iziđoše smirena srca. Mutni, turobni dan vjesnik je jeseni. Siva magla pala je nad bečki

kraljevski Burg. Mokrim dvorištem stupa straža sa znakom korote. Svi su prozori zastrti. Kraljevski dvor je pust. Nigdje ni lakaja. Magla je sve gušća. Gardisti stoje u dvoredu i čekaju. Lica su im sumorna. Časnik seta pred frontom i katkad pogledava u drugo dvorište Burga. Najednom digne sablju i vikne:

– Pozor! Gardisti odaju počast. Iz unutrašnjeg dvora izlazi povorka. Čudna, tiha, malena. Dva

mladića u dugoj suknji i bijeloj crkvenoj košulji nose križ. S njega visi dugi crni veo.

Iza križa šest mladića odjevenih u crnu mantiju. U rukama im goruće voštanice. Turobno treperi plamičak kroz gustu maglu. Tri svećenika u

W

crnim ornatima pojave se iza malih vrata dvora i hitaju naprijed za onima koji nose svijeće.

Pjevaju tugaljivo opijelo. Tiho, mutno, monotono. Nesigurno, gotovo plašljivo. Za njima sluge u crnom suknu nose lijes.

Nitko ne ide za lijesom. Kao da onaj koji je u njemu nema nikoga svog u čitavom dvoru, na čitavom svijetu...

Kao da je umro pustinjak kojega na posljednji počinak ne prate ni dvorske sluge.

Lijes je pokriven crnim baršunom. Na uzglavlju mala kruna. Oko nje vijenci od svježeg cvijeća. Ispod uzglavlja spušta se niz lijes bijela vrpca.

Na bijelom polju sja zlatom izvezeni bavarski grb. Na širokoj vrpci što pada s uzglavlja lijesa do zemlje natpis:

"Preminuloj princezi bavarskoj, udanoj za Josipa Habsburga –

Marija Terezija." S obiju strana lijesa stupaju po dva mladića u crnim suknjama i bijelim

košuljama. Nose debele duplire na kojima drhti plamičak. Povorka krene prema grobnici. Ne susreću ni žive duše. Carica je sve

odstranila s puta da nitko ne vidi kako je pust princezin pogreb. Tiho i muklo zvuči pogrebno opijelo kroz maglovitu polutamu.

Vjetrić se poigrava blijedim žiškom svijeća u rukama onih koji po zapovijedi moraju ići kraj lijesa.

Princezin put u vječni mir isto je tako pust kao i njezin život. Iz svih lica i očiju zuri potajni strah. Svatko se ugiblje lijesu i nastoji

da bude što dalje od njega. Na vratima grobnice stoji jezuit. Samotni sprovod ulazi. Jezuit se makne podalje. Svi udu u grobnicu. Položili su lijes. Opijelo zamukne. Miris tamjana rasprši se pod

zidinama grobnice. Čas-dva i svi su nestali. Vrata grobnice su se zatvorila. Bavarska princeza ostala je sama – kao stoje bila sama i u životu.

W

KOMEDIJA U KOROTI.

U odajama prestolonasljednice Nera je predavala komorkinjama caričine odredbe. Iznenada se otvore vrata modrog salona.

U putnoj odori ude mladi car. Začuđeno stane. – Što je to, grofice? – upita. – Zašto zidove pokrivate sivim suknom? Nera je smeteno gledala cara ne znajući što da mu odgovori. – Na povratku iz Požuna susreo sam kurira koji mije nosio vijest daje

moja sestra Josipa umrla od kozica. Zar je bavarska princeza odredila korotu u svojim odajama?

– Veličanstvo, zar još niste saznali i ostalo? Car se obazre salonom, da rukom znak komorkinjama da izađu, pa

onda priđe Neri. – Grofice, molim vas, recite mi sve. Radije to čujem iz vaših usta koja

govore jednostavno, prirodno i pošteno. – Teško mi je, veličanstvo. Nerine se oči orosile iskrenim suzama. Car se uznemiri: – Vidim, nešto se dogodilo u mojoj odsutnosti. Molim vas govorite... – Prestolonasljednica je otišla u Burg da njeguje princezu i – nije se

više vratila... – Dakle, leži u Burgu? – U grobnici... Mladi car spusti ruke niz tijelo. Melankolični pogled padne mu na

prozor uz koji je princeza sjedila svakog dana zureći u perivoj. Dugo nije ništa rekao. Nera ga je promatrala pogledom u kojem se

zrcalila sućut. Nakon duge šutnje, Josip reče muklim glasom: – Kako je sve to glupo i besmisleno. Ne znam je li gluplji život ili mi

koji mu se slijepo podajemo i dopuštamo da se s nama tako poigrava. Ušutio je. Uskoro je gotovo uskliknuo: – Zašto je ova jadna princeza morala proći križni put u braku sa

mnom? Zastoje morala postati moja žena? I zastoju je priroda tako besramno i nepravedno lišila svega onoga što daje i posljednjoj čuvarici stada? Imate li na to odgovor?

W

– Nemam... – Ljudi koji ne misle i lagodno idu kroz život licemjerno bi upravili

svoje oči k nebu i rekli bi: volja Božja. Razumijem vas – vi ne znate odgovor, ali ni ja. Od prvog dana kad sam vidio bavarsku princezu, duboko sam je žalio. Neću da vam lažem, grofice, nisam je mogao voljeti, a ipak – vjerujte mi – osjećam u svojoj duši prijekor. Nisam bio s njom ni toliko ljubazan koliko smo ljubazni prema običnom znancu. To me boli, ovaj put dvostruko. Korio sam sebe i za njezina života, ali ima u nama nešto jače od nas.

– I nije uvijek lijepo... Pogleda je i potvrdi glavom. – Jest, nije lijepo, bilo je čak ružno. Ona, jadnica, nije bila kriva što su

nas natovarili jedno drugome. Nekoliko je časaka šutio pa je opet nastavio: – Volio bih daje ostala ovdje u tom naslonjaču nego tamo – u onoj

grobnici. Vjerujte mi... Te su riječi bile pretopljene iskrenom žalošću. Nera nije odgovorila.

Skrivajući pred njim otirala je suze. Najednom je car upita: – A kako je pala u tu bolest? – Ne pitajući nikoga, pošla je nenadano u Burg da njeguje princezu. Car se približio Neri. – Pošla je da je njeguje? Nevjerojatno. Bavarska princeza nikada nije

osjećala simpatije prema mojim sestrama. To je i razumljivo, bila je tako apatična. Čudim se kako se mogla do sjetiti da njeguje Josipu.

– Ipak je bilo tako. Josip se zadubio u misli. Opet polagano digne glavu: U – Nije lije u Burg tko poslao? Zar joj je carica dopustila da posjeti

princezu? – Znam samo to daje carica zaželjela kako bije princeza zamijenila

kod primanja gostiju iz Parme, ali je ona odabrala da njeguje princezu. Po svoj prilici nije znala od čega boluje.

– Pošla je u Burg poslije razgovora sa caricom? Tako je čudno naglasio to pitanje da se Nera lecnula: – Vi se nešto skanjivate. Pitam samo zato što se čudim kako se

prestolonasljednica najednom dosjetila nečem takvom. Zastoje uopće pošla carici? To nije bio njezin običaj.

W

"Što sve to znači? Zašto me tako ispituje?" pitala se Nera preplašeno. – Grofice – reče car ozbiljno – vjerujete li da sam pošten čovjek? – Vjerujem – odgovori ona začuđena njegovim pitanjem. – Ako, dakle, vjerujete, recite mi sve točno kako se do godilo. Dajem

vam riječ: osim nas dvoje nitko ništa neće zna ti ni slutiti što ste mi rekli. – Kao da vam je nešto sumnjivo? – Nipošto. Hoću samo da znam što je to bilo. – Ništa osobito. Carica je imala pune ruke posla pa me zamolila da

posjetim prestolonasljednicu i podsjetim je na to kako bi morala da joj pomogne i preuzme dio dužnosti. Njezino visočanstvo se odmah uputilo carici. Pratila sam je do kabineta i otišla. Ne znam što su razgovarale.

Lice mladog cara poprimilo je ledeni izražaj. Mrko je gledao kroz prozor. Nera nije mogla dokučiti kakve misli

kruže njegovom glavom. Gledajući po pustom salonu, uzbuđena još više njegovim čudnim

pitanjima, osjetila je žalost i suze su joj navrle na oči. Car je htio otići, ali pogleda Neru, priđe k njoj i uhvati je za ruku. – Vi dobra, predobra dušo! Sigurno ste jedini stvor na ovom dvoru

koji za tom jadnicom istinski plače... – Veličanstvo, i carica je veoma tužna. Na te riječi on ne odgovori. Neri se učini da mu se na licu nešto

trznulo. – Ona je tužna? – Neutješiva – više zbog smrti princeze bavarske nego svo je kćerke. Josip je otišao bez riječi. Za pola sata vratio se u istu sobu. Nera je sređivala knjige. – Sad će ovdje nastupiti potpun mrak. Nećete više dolaziti k njoj –

reče on. – Izgubio sam i tu jedinu svijetlu zraku u mojem životu koji je isto tako pust kao stoje bio pust život nesretne bavarske princeze.

Pogledala gaje s izrazom nezadovoljstva i prijekora. – Da, nije lijepo što tako govorim. – To me boli – reče ona. – Što mogu? Iskren sam, govorim onako kao što mislim, a to na

dvoru nije običaj. Moje riječi odaju egoizam. Nisam do bar. Ali ja se i ne prikazujem boljim. Nisam licemjeran, pa makar me vi i osudili. Jedini ste mi vi ove sobe učinili prijatnijim. Sad je tome kraj. To teško osjećam i,

W

eto, iskreno prizna jem. Opet odlazim. Vidim da sam opet pobudio vaše negodovanje.

Josip izađe. Težina se slegla na Nerinu dušu. Učinilo joj se da ne može disati.

Osjetila je kao da se čitav dvor pretvorio u olovnu kuglu koja se skotrljala i zaustavila na njezinim grudima.

Prestolonasljednikova ispitivanja budila su u njoj sumnje i strah. Odjeven u crninu, Josip je ušao u knjižnicu. Njegov dvorski meštar barun Rosenberg naglo ustane, pokloni se i

upre u careve melankolične oči prodoran pogled. – Veličanstvo, dvorski mi propisi naređuju da izrečem sućut... – Alija vam to zabranjujem. Nije mi do komedije... Naglo se zaustavi. Složi ruke u krilo i zagleda se u perzijski sag. Tiho

promrmlja: – Život je pokladna ludorija. Zašto se zaraza nije uhvatila mene, nego

upravo odabrala moju sestru i sirotu bavarsku princezu? Barem ne bih morao da se ovdje kinjim.

– Dobro je što vas nije poslušala. – Šutite. Radije mi razjasnite kako se to zbilo. – Na dvoru vele da je princeza Josipa bila neoprezna i odjenula neku

haljinu iz garderobe dvorskih dama i zbog toga oboljela. – Ludost – mahne car rukom. – Haljina je pripadala grofici Neri... Car pozorno digne glavu: – Grofici Neri? Što to znači? – Veličanstvo, na dvoru se šapće da je Van Swieten za branio da se iz

garderobe dvorskih dama izdaju haljine princezama ili bilo kome od kraljevske obitelji za njihove inkognito izlete. Taje odredba zagrijala mozgove i porodila famu da Van Swieten smatra tu haljinu uzročnicom zaraze...

– To je apsurd – reče Josip oštro. – Zaista preglupo. Grofica upravo odiše zdravljem. – To bi mogla biti intriga namještena grofici. – Tu famu obavija i čudna nerazjašnjena krađa te haljine. – Krađa haljine? To zvuči kao izmišljotina – razljuti se Josip. – Ovaj put je događaj slučajno istinit. Haljina je misteriozno iščeznula.

W

– Iščeznula? Pa što to znači? Ni Van Swieten ne može po sumnjati daje zaraza potekla od haljine. Zašto od haljine? Baš od one koja pripada grofici? Ne čini li vam se, Rosenbergu, da se tu plete otrovna spletka protiv grofice?

– Ta me sumnja i ponukala da veličanstvu pričam o toj haljini. – Prisluhnite pomno. A sada, Rosenbergu, da nastavimo gdje smo

stali prije osam dana. Čim minu dani korote, mi ćemo kovaču lijesova. Našao sam zgodnu ideju...

Sluga najavi groficu Neru. Iznenađen, Josip se digne. Rosenberg se nije čudio toj povredi dvorske etikete: što car prima

dvorsku damu stojeći. Josipovi osjećaji prema Neri nisu izmakli oštrom pogledu Rosenberga koji nije uzalud uživao glas dvorske svevidjelice.

Kad je Nera ušla, Josip joj pođe u susret. Ona se pokloni po svim propisima. – Njezino me veličanstvo šalje s porukom da vas želi vidjeti u

kineskom salonu. – Doći ću. Hvala, grofice. Ne biste li ostali samo časak? – Zahvaljujem. Njezino veličanstvo dalo mi je još naloga. Poklonivši se ponovno, Nera izađe. – Kako je lijepa u crnini – reče Josip gledajući za njom. – Ona je

jedina nosi iskreno, svi mi drugi igramo komediju! Rosenberg je šutio nad carevom iskrenošću. – Rosenbergu, čekajte me – reče Josip i ode. Kineska dvorana obložena je od poda do stropa sivim satenom.

Pokućstvo presvučeno sivom tkaninom. Članovi dvora odjeveni su u crno. Žene su pokrile glave žalobnim

koprenama. Marija Terezija sjedi u sivom naslonjaču. Do nje stoji car Franjo

Stjepan. Iza carice viri dugo blijedo lice kneza nadmeštra. S modrih baršunastih mondura vise vrpce od crnog vela. Iza leda cara Stjepana povukao se grof Julien. Ozbiljan je kao stoje propisano.

U okrug se poredale princeze po starosti, a zatim prinčevi Leopold i Karlo.

U dubini dvorane stoje otac Grande i Pelegrini. Sagnuli su glave.

W

Nera je ušla u dvoranu posve nečujno i smjestila se propisno iza grofica Fuchs, Colorado i Palfy.

Ceremonijar najavi prestolonasljednika i rimskog cara Josipa. Svi gledaju prema vratima.

Ušao je odjeven u crninu. U njegovu mlađahnom, melankoličnom licu leži nešto tvrdo i

ukočeno. Naklonio se carici, caru i ostao šuteći na lijevoj strani svoje majke.

– Josipe – oslovi ga carica. – Mjesto pira u pogrebe. Budi jak! Snašla nas je teška nesreća...

Nije odgovorio, već upre pogled k zemlji osjećajući neprijatnost što ga svi gledaju.

U dvoranu ude mladi grof Fuchs i navijesti: – Točno u pet sati i deset časaka lijes njezinog visočanstva bavarske

princeze položen je u kraljevsku dvorsku grobnicu. Kao na dani znak, Pelegrini i otac Grande sklope ruke: – Pokoj vječni daruj joj Gospodine! Princeze, prinčevi i čitav dvor ponoviše te riječi. Josip je šutio. – O, Bože moj – uzdahne kraljica – zašto me toliko iskušavaš? Zašto

moram gledati smrt ove plemenite duše? Ni ova me gorka čaša nije mogla mimoići...

I sklopi ruke kao na molitvu. – Da sam je barem mogla sprovesti na vječni počinak! Zar je, Van

Swietenu, uistinu moralo biti tako da nitko ne pode za njom do groba? – Veličanstvo, moja je odredba dužnost. Carica nasloni glavu na grudi... U dvorani nastane tišina. Kraljica se obrati knezu nadmeštru: – Određujem šest tjedana strogu korotu, dva tjedna polukorotu,

Veliku korotu moram suspendirati zbog vjenčanja. Sirota Amalija, neće imati veseli pir, ali mi smo svi oruđe u Božjim

rukama za njegove svete ciljeve. Oče Grande, na vaša usta govori Božja riječ. Možda nam Svemogući neće uskratiti utjehu u našoj boli. Održite nam propovijed.

Svi sjednu. Otac Grande ostane stojeći i počne govor utjehe.

W

Govorio je o tajnim božanskim odredbama prema kojim je Josipa morala poći u nebo a onda je nastavio o bavarskoj princezi.

– Velika dobrota, neizmjerna plemenitost zauvijek je sklopila oči. Mladi cvijet otkinut je sa stabla na kojem gaje grijalo sunce sreće: prevelika ljubav njezinoga bračnog druga...

Grijalo ju je sunce najplemenitijeg i najdivnijeg srca – carice i kraljice...

"Nisam li ja beskrajna kukavica kad sve to slušam mirno i pokorno?" mislio je car Josip dok je Grande i dalje govorio.

"Magarac, govori o Josipovoj prevelikoj ljubavi", mislio je car Franjo. "Kad budem kraljica u Francuskoj", razmišljala je Elizabeta gledajući

svoju majku "bit ću i ja središte, a svi oko mene morat će me slušati i klanjati mi se."

"Imam grbu", mislila je Marijana "za mnom ne bi pravili tolike parade."

"Bog zna je li moja Mirni umrla, ili je možda samo pobjegla", mislio je Leopold.

Karlo je promatrao Josipa i zadovoljno šaptao sam sebi: "On nema sina. Nema bavarske princeze. Pravo veli otac Grande daje

to ovako uredio Bog – da mene postave na mjesto prestolonasljednika." "Da taj Grande nema tako divan glas, ne bih podnijela duljinu

njegovih epskih izreka", mislila je carica Marija Terezija. Bacivši pogled prema Josipu, nastavi razmišljati: "Tko bi ga shvatio? Zar žali za princezom? Kako izgleda čudno i neobično – kao da mu se lice skamenilo."

"Pripovijedajte vi koliko vas volja, ja ću nestati sa svojim Ernestom", mislila je Amalija prateći u duhu Ernestove osnove za bijeg.

"Kamo je samo mogla nestati ta siva haljina grofice Nere?" mučilo je pitanje Van Swietena. – "Zastoje nestala?"

"Ipak, kraljica mnogo žali za bavarskom princezom", razmišljala je Nera. "No zašto me Josip toliko ispitivao?..."

"Zašto princ Karlo neprestano spušta vjede?" ljutio se dvorski nadmeštar. "Što će biti počne li zijevati?..."

"Oh, kad bi taj pop bar dobio na jeziku crne kozice", uzdisala je Marija Antonija i gledala u vrata kao da bi htjela uteći.

Propovijed nije nitko slušao. Svatko se bavio svojim mislima.

W

Otac Grande govorio je dugo i rječito i konačno dovršio oslovivši caricu patetično:

– Bog traži od vašeg veličanstva da prednjačite svima hrabrošću svojeg duha i snagom svoje vjere da sve što se događa nije drugo nego mudra zamisao premudrog Boga.

Marija Terezija da znak nadmeštru da mogu ući najavljeni članovi plemstva i dostojanstvenika da iskažu sućut kraljevskoj obitelji.

Slijedili su žalobni nakloni kancelara Kaunitza sa čitavom vladom, dostojanstvenika, svećenstva i plemstva.

Povorke su ulazile i izlazile. Za svakog je carica našla novi izraz zahvalnosti. Govorila je glasom

obavljenim tugom. Josip je tvrdokorno šutio. Osjećao je da svačiji pogled istražuje

koliko žalosti pokazuje za ženom prema kojoj nije u javnosti pokazivao ništa više od kavalirske udvornosti.

U jednoj grupi ude kneginja Vilma. Prišla je k carici i jedva izrekla nekoliko riječi sažaljenja. Premda je bila jako našminkana, nije mogla izbjeći bljedoću.

Poklonivši se carici i caru, gledala je u pod i povukla se na određeno mjesto.

Kad je prišao španjolski poslanik da izreče svoju sućut zbog smrti nevjeste princa od Parme, carica uzdahne:

– Zašto se to moralo dogoditi? Zašto? Vilma zadršće i osloni se na ruku kneza Fritza da ne padne. Ona je znala zašto... Vilmin pogled padne na lice grofice Nere. Ona to nije opazila, ali je

primijetio Josip... "Zašto gleda Neru?" U tom času sjeti se dvorske fame o Nerinoj

haljini. "Moja je dužnost da groficu oslobodim dvora..." Te su misli kružile

njegovom glavom dok je primao izraze sućuti. Žalobna audijencija je završila. Carica se primakne sinu: – Čudno si se vladao, Josipe. Pokazuješ vrlo malo žalosti za

preminulom ženom. Svi su to primijetili.

W

Upro je svoje oči u nju tako neobično da se malo lecnula, ali – tek u svojoj duši.

Izvana je pogled izdržala potpuno mirno. Carica započne posve sabrano:

– Žalost je velika, ali mi se moramo žrtvovati za državu. Zato skupi svu snagu i podnesi izvještaj o svom boravku u Požunu.

Što traže Mađari? – Da brišete nove poreze što su raspisani na glavu svake osobe. – Isključeno! Drugo nisi ništa opazio? – Kad su Mađari sjedili kraj mene na dineu, opazio sam da su im usta

bila vodoskok lojalnosti. Drugog dana poručili su da traže ukidanje poreza, dakako samo za plemstvo. Seljačke i građanske poreze smatraju pravednima.

– Tako? Dobro. Porez po glavi plemićima ću smanjiti a građanima i kmetovima povisiti. I ti bi učinio isto, zar ne?

– Ne, ja bih učinio obratno. Zapanjila se, uskliknula: – I slomio bi državu i prijestolje? – Nisam, dakle, nikako dorastao za vladara. Njegove su je riječi neugodno zatekle. Car je naglo prekinuo temu: – Veličanstvo, imam jednu molbu. – Mogu lije ispuniti? – Veoma lako. – Reci. – Otpustite s dvora groficu Neru. Promjeri ga prodornim pogledom. – Što te ponukalo da me to zamoliš? – Ozbiljni razlozi koji prijete grofici. – Ah, ona ti je opasna? On pogleda caričinu crnu haljinu pa se ironično pokloni: – Ovakav razgovor ne bi bio u stilu vaše velike žalosti, veličanstvo.

Opazio sam da su oko grofice mnogo zaposleni dvorski jezici. – Ona je pod mojom osobnom zaštitom i zato je ne može nitko

doseći. Drago mije što se brineš za nju. Htjela bih samo znati je li ona zamolila za intervenciju?

W

– Nipošto. Njezina poštena duša i ne sluti što ja opažam na dvoru i što joj može donijeti nesreću.

– Ne želim daje na to upozoriš i pomutiš njezin mir. Meni je na dvoru neophodno potrebna.

– Zar je ipak ne biste mogli otpustiti? – Ne. Trebam bar jednog čovjeka na dvoru koji mije iskren. Car se nijemo pokloni i udalji. Josip je još prolazio caričinim predsobljem kad je grofica Fuchs izašla

iz njezinog kabineta i naredila mladoj barunici Knebl – "dvorskoj dami za sve" – da pohita grofu Kochu.

Ovaj požuri u kabinet. Spremno je stao pred Manjom Terezijom. Ona je u različitim

poslovima imala različite pouzdanike. Koch je vršio službu pouzdanika u onim njezinim tajnim odredbama i

namjerama za koje nije smio nitko znati. Pred njim jedinim nije se skanjivala da izvrne plašt svojih postupaka. Znala je da grofu ni kliještima ne bi mogli otvoriti usta.

– Dakle, Josip je intervenirao da groficu Vojkffy otpustim s dvora. Vi tvrdite daje ozbiljno ljubi? – počne ona.

– To potvrđuje njegova intervencija. Prestolonasljednik je sada slobodan pa bi mogao, kad biste vi groficu otpustili, da je povuče u mir samo za sebe.

– Na to nisam ni pomislila. – Kako je njegovo veličanstvo opravdalo intervenciju? – Time što grofici prijete dvorski jezici. – Dakle, zabrinut je za njezin mir. Možda je htio isprovocirati

mnijenje vašeg veličanstva o grofici. – Uvjerila sam ga da groficu osobno zaštićujem i otišao je posve miran.

– Prema tome, htio se informirati mogu li joj dvorani splet kama naškoditi ili ne. Nesumnjivo, car ljubi groficu. Moje iskusne oči uhode njegove poglede i njegovo ponašanje prema njoj.

– Imam za groficu novu dužnost. – A što će na to dvorani? – Jezik za zube i sagnuti šiju. Pazite: ako koji otvori usta... – Veličanstvo to misli ozbiljno? – Imam li vremena i raspoloženja za šalu?

W

– Vjerujem, samo ne znam što će biti nova grofičina služba. – Da nakon prestolonasljednikove žene preuzme sve nje zine stvari,

da ih uredi i pošalje na bavarski dvor itd. – To je njezin službeni posao? – Tako je. Službeni za dvor, a zapravo službeni posao po mojem

nalogu je drugo... A vi ćete budno paziti da grofica tu dužnost i vrši. – Smijem li zamoliti informacije? – Odmah. Grofica ima indirektnih dužnosti, obavljat će ih nesvjesno.

Ona se mora kretati prestolonasljednikovim oda jama, da bude što više u njegovoj blizini – i doskora će Josip prestati da se trapi, da gladuje kako bi u sebi ugušio strasnu mladost...

– Mislim da će ubrzo jesti fazane. A ljubav? Dokle će ga dovesti? – Smije da pode samo dotle dok zaboravi odvratnost koju je u njemu

pobudila pokojna žena. A onda ću mu – za tri mjeseca – dovesti na dvor novu ženu. To je, dakako, samo moja i vaša tajna.

Koch se duboko nakloni i upre u caricu svoje velike oči. – Nevjesta je ovaj put – ljepša. – Već je odabrana? – Nemam vremena dugo razmišljati. Odabrala sam talijansku princezu

Jolandu. Vaš smiješak pokazuje mi da sam dobro pogodila. Ona uživa glas energične svojeglave djevojke s nadimkom "Ksantipa". Upravo zato što ću lijepoj, tridesetogodišnjoj ženi dati mladog muža, ona će mi iz zahvalnos ti utjecati na Josipa po mojem receptu. Što velite?

– Predobra osnova, veličanstvo. – Vaša je zadaća da groficu – nipošto silom, već lukavo – udomite u

Josipovim odajama u vrijeme sutona... Podvečer, makar i kasnije... Ljubav će u njemu probuditi želju za njom. Onda neće biti teško za nasljedstvo – kad ga oženim. U tu svrhu valja groficu učiniti udovicom.

– Udovicom? – Da. Što buljite u mene? – Nema rata da grofa nekamo pošaljemo. – Ne mislim vječnom udovicom, ali svakako neko vrijeme. – To je vrlo lako. Zdrava žena zaboravi muža ako ga i ljubi. To je iskušano. Carica naglo porumeni, ustane i priđe k prozoru da sakrije lice.

W

– Dakle, naš je plan dovršen. Nakon Amalijina vjenčanja s njom polazi kapetan Siniša. Njegova je dužnost da ostane u Parmi četiri mjeseca i da tamošnju dvorsku gardu uputi u naše vojničke propise.

– Da, veličanstvo. – A što radi princ od Parme? – Uznemiruje sav bečki ženski svijet, a čitave se noći zabavlja s

mladićima. – Pišite knezu Bathyanyju da ga uzme u svoj dvorac kao gosta i neka

pazi na njega. Troškove ću ja platiti. Nakon svršenih ceremonija, kad se svi povukoše u svoje odaje, ušao

je u caričin kabinet otac Grande. – Konačno sam našla vremena za obiteljske poslove – reče ona

jezuitu. – Prije deset dana govorili ste mi o nekom pismu člana moje obitelji koje je nađeno kod pokojnog nadbiskupa.

– Neka hulja, biskupov lakaj, uzeo ga je u nadbiskupovoj sobi. Videći daje važno, ucijenio gaje. Po želji vašeg veličanstva grof Koch mi je isplatio tisuću forinti, i ja sam ga uz tu cijenu kupio. Odmah nakon toga hulja je nestala.

– Je li se posao isplatio? – Neka vaše veličanstvo samo izvoli prosuditi. On pruži pismo koje je glasilo: "Eminencijo, Izvolite mojem odaslaniku barunu Rosenbergu pokloniti

potpuno povjerenje i dati mu sve informacije. Moja je najjača odluka da srušim kamarilu. Milom ili silom trebam učiniti kraj stanju u kojem se nalazimo.

Josip." Bijelu put Marije Terezije probije tamno rumenilo. Prsti su joj

nervozno tapkali po stolu. To je bio predznak oluje. Velike bistre oči po deseti su put hvatale na papiru s kraljevskom

krunom napisane riječi: "Moja je najjača odluka... da učinim kraj stanju u kojem se nalazimo."

Svaka riječ pretvarala se u baklju i potpirivala njezine sumnje da joj Josip kani oteti vlast.

– Urota! Urota! – govorila je carica. – Španjolska krv. Krv ubojica i otimača... Filip je otrovom otimao prijestolje bratu.

Josip otimlje prijestolje svojoj majci – urotom...

W

Ona žestoko udari po stolu, ustane i pode po sobi. Oko nje se njihala krinolina i šuštila svilena povlaka. Zaustavi se pred ocem Grandeom.

– Ovo pismo utisnuo vam je u ruke sam Bog. – Hvala mu i slava! – odgovori jezuit prekriživši ruke. – Oh, mon dieu, mon dieu! Moj prvorođeni sin okužen je ubilačkom

španjolskom krvlju. Grande upadne u riječ: – Smiluj se, Bože! Iskušenje je preveliko. Zašto Božja pro vidnost

nije prestolonasljedniku dala dušu kao drugoj djeci vašeg veličanstva? – Kao drugoj – ponovila je carica. – Svi su oni dobri i poslušni. – Kolika bi sreća bila da je Bog dao prestolonasljedniku dušu princa

Karla... – Karla! – šapne kraljica i zamisli se. – Da, zašto nije po put mog

Karla, mog dobrog poslušnog Karla? – Daje Karlo Josip, prijestolje vašeg veličanstva bilo bi jače od

Friedrichove Prusije. Izgubljena Šleska brzo bi postala vlasništvo vašeg veličanstva.

Riječ Šleska uzdrma joj dušu. "Šleska! Zbog nje sam prolila toliko krvi, zbog nje nisam marila

žrtvovati ni novac ni ljude. Bila bih dala poubijati sve do zadnjeg čovjeka da zadržim Šlesku. Uzalud... Silili su me na mir."

– Karlo ne bi održao mir – reče nakon dulje stanke sjećajući se onoga dana kad je na svečanom primanju mlađahni Karlo, zdrav, crven, vedra lica i blistavih očiju glasno i patetično izgovorio svoju čestitku i uskliknuo: – "Posljednju kap svoje krvi dao bih za povećanje i sreću prijestolja i države."

U sjećanju je gledala kako lica plemstva blistaju, a u očima jedna jedina misao: "Zašto Karlo nije prestolonasljednik?"

"Da učinim prevrat u tradicionalnom ustavnom poretku nasljedstva? Valja razgovarati s Kaunitzom. Bože, kako je Kaunitz površan. Komotan je i samo zato sve rješava na brzu ruku."

"Sad imam u ruci dokaze da su moje sumnje opravdane..." Ta misao kao da ju je ispunila veseljem. Okrene se k jezuitu. – Hvala vam. Valja raditi. Korota ne može spriječiti državne poslove.

U pogibelji su prijestolje i država. Oče Grande, učini li ste mi uslugu

W

koja zaslužuje kraljevsku nagradu. Reći ću vam "hvala" tek onda kad razmislim čime da vam zahvalim...

– Bog mi je svjedok da sam samo slijedio glas svoga srca da najuzvišenijem posvećenom veličanstvu iskažem najponizniju službu.

– Pozvat ću vas kad ustrebam vaš savjet i utjehu. Imam mnogo, veoma mnogo razmišljati i Bog neka mi bude u po moći.

Grande se povuče. Marija Terezija prišla je k prozoru kao uvijek kad je bila zabrinuta i

zagleda se u vrške šenbrunskih stabala.

NOĆNA SABLAST.

Oko bijelog prostrtog stola poredalo se crno čislo članova kraljevske obitelji. K stolu su pozvani knez Khevenhiller, grof Koch, grofice Fuchs i Nera.

Nitko ne govori. Svi su glave sagnuli nad bijele tanjure. Lakaji sa crnim kokardama nečujno hodaju oko stola i poslužuju. Carica pogleda kraj sebe cara Franju Stjepana koji uzima na tanjur

obilniji obrok pa mu šapće: – Bar bi se danas morao suzdržati da toliko ne jedeš. U prvom smo

danu korote... Ipak se car nije suzdržao. Carica je okusila samo juhe i malo ribe i onda promatrala Josipa koji

je mrko gledao preda se. Kad je car Franjo Stjepan pojeo, stane kriomice promatrati Neru. Njezina plemenita ljepota u crnoj haljini dvostruko se isticala i budila

careve želje. Oči su mu zasjale, a lice se zarumenjelo. Zamijetio je Josipove

poglede kojima je obuhvatio Neru. Uozbilji se. Činilo se: između oca i sina odigrava se nijema igra suparništva.

Marija Terezija je razabere. Poslije večere ona ustane i htjede otići, ali joj priđe Josip. – Veličanstvo, smijem li vas nešto upitati? – Pitaj – odgovori ona hladno.

W

– Je li bavarska princeza od svoje volje pošla da njeguje Josipu? Pitanje je palo iznenadno i neočekivano, ali je djelovalo kao jaki

udarac. Carica je ipak ostala posve mirna i odgovorila: – Nametnula sam ti je, a Bog te je oslobodio tog tereta. Zašto, dakle, pitaš? – Smrt je svakako manje zlo nego brak sa mnom. Ipak, volio bih da

se princeza te veze oslobodila na drugi način... Molim još jednom: je li sama pošla k mojoj sestri? – Da, otišla je k Josipi, a da nikoga nije pitala. – Nije znala da Josipa boluje od kozica? – Dvorski liječnik zatajio nam je pravu bolest. Ipak je Van Swieten

upozorio na krajnji oprez. Naglasila sam joj dva puta daje bolest sumnjiva, ali ona jednostavno nije slušala.

– Nitko je nije poslao k Josipi? – Čini se da nekoga okrivljuješ... – Ne vjerujem da bi bavarska princeza učinila taj korak zbog svog

dobrog srca. Znate da nije voljela moje sestre. – Nikad nisi poznavao njezino plemenito srce. Razgovor se vodio tiho, postrance, nitko nije znao o čemu govore. Da prekine razgovor, carica se okrene knezu Khevenhilleru koji je

stajao iza nje: – Siromašni prestolonasljednik ostao je samac. Želim da se od sad

sama brinem za kućanstvo njegova dvora. Moja dvor ska gospoda Nera vodit će tamo nadzor po mojim uputama.

Kneže, dvorsku meštricu pokojne princeze dodijelite mojoj pratnji. Nenadana odredba začudi kneza i svu obitelj što je stajala u pozadini.

Josip nije pokazao kakav je dojam na njega ostavila ta zapovijed jer je odmah ostavio dvoranu.

Prije odlaska na počinak, kraljica je šapnula grofu Kochu: – Kad grofica preuzme vlast u Josipovu dvoranstvu, poduzet ćete u

sobama premetačinu. Ušla sam u trag urotničkoj korespondenciji. Grofica Nera dat će vam prilike da nesmetano uđete u careve odaje.

– Ako je dovoljno pouzdana? – To je moja stvar. Sloboda njezinog muža i njezin život ovise samo o

jednom potezu mog pera.

W

Malo zatim kraljica u pratnji Nere i grofice Fuchs ostavi blagovaonicu.

Kraljevska obitelj povukla se u svoje odaje. Uli sati noću Marija Terezija otpustila je Neru. Zamišljena, spuštala se niz stepenice u prizemlje. Bila je umorna od

žalobnih ceremonija i uzbuđena neprestanim novim dojmovima što ih je tog dana primila na dvoru.

Prolazila je polumračnim hodnikom i ušla u svoj stan. U budoaru gorjele su u svijećnjaku dvije voštanice. Sjela je na divan i poduprla glavu rukama.

Za nekoliko časaka polagano se i nečujno otvoriše vrata. Na pragu, rasvijetljen svijećama, stajao je visok čovjek od vrha do

poda zaogrnut crnim plaštem. Ne vide mu se oči, usta ni vrat. Izgleda kao stup zavijen u crno. Samo teško disanje i kretnje odaju muškarca.

Nera skoči s divana. Nijemim preneraženjem upre oči u crnu sablast. U duši joj iskrsne

sjećanje na masku s Bathyanyjeve vrtne svečanosti. – Tko ste? – upita ona poluglasno i preplašeno. – Noć sam – šapne čovjek jedva čujno stojeći od nje udaljen samo tri

koračaja. – Noć koju poznate... – Iziđite, vikat ću u pomoć. – Ne, grofice, nećete vikati. Probudili biste otrovne jezike na dvoru... – Ne marim. – Marite. Treba da marite. Neznanac priđe korak bliže. – Ne prilazite mi! – Ne bojte me se. Nije govorio, nego šaptao. Taj šapat zadršće nekom toplom prošnjom

i pritajenim osjećajem. – Molim vas, saslušajte me, grofice. U vašu je korist... – Što sam vam učinila da me ovako progonite? – oslobodi se ona

stekavši odvažnost. – Ne progonim vas, nego vas čuvam... – Od koga? Od čega? – Da ne kliznete u mrežu dvorskih spletaka. – Ako je vaš cilj tako plemenit, zašto se onda krijete?

W

– Moram. – Zašto? – Ima više razloga. Još nije došao čas da vam se otkrijem. Učinit ću to kad u vašim očima ne budem vidio tjeskobu nego želju,

otkrit ću se kad me ne budete tjerali, nego zvali... – Nikad to nećete dočekati. – Nikad? Odviše ste rekli. Dozivat ćete me, tražiti... – Rekoh vam: nikada! – Velim: doskora! – Iziđite. – Samo još čas. Nisam došao da vas uznemirujem, već upozorim na

pogibelj. – Kakvu pogibelj? – U svim uglovima dvora čekaju na vas otrovnice. Čuvajte se i

slijedite moj savjet: vjerno služite carici. Ona vas ne pušta iz dvora i treba joj iskazivati najveće štovanje. Dok vas ona štiti, nijedan vam otrov ne može naškoditi.

– Sve je to himba. Ne poznajem pogibelji. Kome sam učinila kakvo zlo?

– Svima. – Čime? – Čitavim svojim bićem. Neznanac joj se opet približi a njegov šapat ispod crnog sukna

neprijatno je uzbuđivao njezinu dušu: – Vaša tjelesna ljepota samo je zlatna posuda mirisavoj čaroliji kojom

omamljujete muška srca, ucviljujete ljubomorne žene i razbuđujete njihovu mržnju. Niste vi krivi.

– Ne gledam nikoga i neću da se za mene brinu muškarci. – Ne, vi niste krivi, nećete da ih gledate. Ali zato što nećete vi –

dvostruko vas traže oni. Zato pazite, pogodujte carici, izvršavajte njezine želje, iako su vam neprijatne. Divite se njezinoj mudrosti, iako je nije izrekla, pokazujte joj pokornost, makar biste htjeli da bježite, povlađujte joj, iako ima krivo. Laskajte joj, laskajte i opet laskajte... Vladarima se las ka – upamtite!

– Ne treba da se pretvaram. Svojoj kraljici služim iz dna duše.

W

– Zadržite njezinu sklonost, ona vam je veoma potrebna – reče, pohita k vratima i iščezne u hodniku.

Nera brzo zaključa budoar, ponovno sjedne na divan zagledavši se u vrata kroz koja je izašao.

"Što hoće taj čovjek? Da mi iskaže neko plemenito prijateljstvo? Onda u vrtu naglašavao je strast, danas je sadržaj njegova šaptanja zvučio drukčije nego u Bathyanyjevom vrtu. Mijenja li taktiku? Čudno. Od one večeri nije mu bilo traga punih osam dana. Da, punih osam dana – sve do danas kad najednom sam ulazi u moju sobu. Kome da se na dvoru potužim? Što da uradim? Ništa, sama ću spriječiti njegovo proganjanje. Odsad me noću mora pratiti komorkinja."

Ipak, njezine su se misli i dalje navraćale razgovoru s tim čovjekom. "Ima li na dvoru od muškaraca koji mi pogledima iskazuje kakve

ljubavne čežnje? Car Franjo Stjepan? Jedini on – ali on mi je to rekao. Zašto bi se, dakle, krio?

Ili možda uistinu mijenja taktiku pa me kani ovako osvojiti? Je li medvjed na Bathyanyjevoj zabavi bio u perivoju kad sam razgovarala s maskom "noć"?

Ili je to tko drugi od dvorana? Po šaptanju ne mogu prepoznati glas. Taj čovjek ne gaji odviše poštovanja prema vladarici.

Čudno, govori o njoj, a nije odviše uljudan; ne, on nije njezin prijatelj, ali tko je? Čudne li sablasti što se zalijetaju u moj život poput crnih noćnih leptira u goruću baklju. Tko bio, opržit će se. Da bar mogu sve to reći Siniši. Ali to bi samo podjarilo njegov bijes prema carici što me silom drži na dvoru. Da, on bi planuo."

Sjetila se Sinišinih riječi kojima je zaprijetio: "Mogao bih zbog osvete počiniti stvari zbog kojih bi me carica smjesta dala strijeljati..."

"Kako su mu oči plamtjele kad je to rekao! Ne, njemu to moram zatajiti. Da se povjerim prestolonasljedniku? To bi bilo vrlo nedelikatno. On je muškarac. Premda mije sklon, ne bih mu smjela o tom govoriti.

Možda bi to shvatio kao neku koketeriju. Nipošto. Moja je sudbina da šutim." Umorna od takvih misli, usnula je kasno.

TEŠKA UCJENA.

W

Od dana kad je bila na dvorskom žalobnom primanju, kneginja Vilma nije nigdje nalazila mira. Mužu se žalila na groznicu i često bi se zadržavala u svojim odajama čitave dane.

Peti dan poslije ceremonije na dvoru najavi joj sobarica Tilda oca Alojzija, odgajatelja njezinog sina. Jezuit ude u budoar. Kneginja ga nevoljko upita:

– Da moj sin opet nije počinio kakvu drskost? – Vidim – nije bilo pametno što sam svojim posjetom uznemirio vašu

kneževsku milost. Blijedi ste. Otkako je dvor u koroti, vaša milost veoma pati.

– Mogu li ostati hladna? Najednom dvije smrti. Silno me to potreslo, žalim kraljevsku obitelj.

– U to sam duboko uvjeren. Iskušenje je veliko. – Gospodin Bog bio je nešto preokrutan. No sad... Htjela je prekinuti temu, ali jezuit upadne u riječ: – Nije Bog bio okrutan, nego ljudi. – Ljudi? – ponovi ona. Naglasak njegovih riječi bio je neobično

značajan. – Vi propovijedate da se sve događa po Božjoj odluci. – O ovoj smrti nije odlučio Bog... – Ne shvaćam što govorite. – Često Boga pretekne čin đavola ili njegove desne ruke: žene. Kneginji je življe zakucalo srce. U nju se počeo uvlačiti strah. – Ne razumijem vas. – Razjasnit ću vam. Ove dvije smrti nije htio Bog, nego vrag udružen

s taštinom žene. – Sad razumijem još manje. – Ali razabirete na što nišanim... – Ni izdaleka, nikako. – Vaše blijedo lice pokazuje da ne govorite istinu. Vi znate tko je

skrivio tragediju. – Ja? Odakle da znam? – upita kneginja drhtavim glasom. – Onda ću vam to priopćiti ja. Nastojala je da prikrije uzbuđenje i reče poluglasno: – Uistinu me zanima, ali, molim vas, sutra – sad sam još slomljena. – Sutra više ne bi imalo smisla. Danas je važno.

W

Stupio je bliže i počeo: – Iz laboratorija grofa Balzana nestala je bočica sa zarazom crnih

kozica s kojom je on pravio znanstvene pokuse. Bočicu je uzela neka dama. – Dama krade? Sramota! – Još ćete se više zgražati kad završim. Dama je, dakle, ukrala bočicu.

Vidio ju je laborant grofa Balzana, a namjera joj je bila da razori ljepotu svoje suparnice.

– Kakva zamisao! – klikne Vilma. Njezin glas bio je leden. – Ali kakve to ima veze sa smrću princeze? – Veza je upravo strahovito prirodna. Mjesto suparnice naletjela je na

zarazu princeza Josipa, onda i princeza bavarska. Želite li saznati ime dame koja je to skrivila?

Blijedeći i dršćući, Vilma slegne ramenima: – Što joj ja mogu? – Ali mogu ja! Bila je kneginja Vilma Auersperg. Jezuitove riječi pobudiše u njoj svu snagu samoodržanja i

samoobrane. Krikne glasom punim ogorčenja: – Lažljivac! Van iz moje sobe! Van iz moje kuće. Huljo! Jeste li čuli? Smjesta, ili će vas moji sluge baciti van! Mlado, okruglo, rumenkasto lice oca Alojzija tek se blago smiješilo: – Dobro. Reći ću ocu Grandeu. Neka on dođe da vam do kaže. – Otac Grande? – naglo će Vilma jedva skrivajući svoje

zaprepaštenje. – Da. Sobarica Pepi koja poslužuje groficu Neru razabrala je kako

vaša Tilda ulijeva nešto u sivu gala-haljinu grofice Nere. Nakon nesreće sve je priznala ocu Grandeu.

Otac Alojzije hotimice zataji daje to saznao od njezine sobarice Tilde. Vilma se ukočila tek načas, a onda vikne: – Nije istina. To je đavolska spletka kojom me kanite uništiti i

maknuti s dvora. Ali se jezuit okrutno smješkao nastavljajući svoje pričanje: – Svoju suparnicu groficu Neru niste htjeli ubiti, nego joj samo

razoriti ljepotu i tako opet zakraljevati srcem cara Fra nje. Ali niste znali kakvim će posljedicama uroditi vaš čin.

– Lažete! Podlo lažete! Hoćete me ucijeniti!

W

– Ne. Govorim istinu. – Smrvit ću vas i sve vaše... – U svojoj taštini izvrgli ste pogibelji od zaraze svoju oko licu. Vi i ne

slutite da bi već za koji dan zaraza mogla izbiti i u – vama. Te su riječi razorile njezinu tvrdokornu odluku da se brani. Blijeda, u

polunesvijesti, sruši se na divan. – Čuvate kutiju u kojoj je bila bočica zaraze, a ne znate strahovite

posljedice koje vas čekaju – naglasi otac Alojzije. Potpuno je pobijedio. Vilmin užas bio je nijemo priznanje. To oslobodi Alojzija pa joj prišapne: – Vratite kutiju u kojoj se nalazila bočica. Njezina je unutrašnjost

kužna i zaraza može prodrijeti i uništiti vašu ljepotu i vašu obitelj. Neupućenost i strah pred zarazom potpuno su predali Vilmu jezuitu

Alojziju. Prestravljena, povuče ga u svoju spavaću sobu. Potrči k jednom

ormariću, otvori tajni pretinac i prošapće odskočivši daleko: – Uzmite, uzmite! Toliko se uplašila da se nije usudila dotaknuti kutiju. A on uzme

kutiju iz pretinca, spremi je u džep i izađe u budoar. Napola u nesvjestici, kneginja se vukla za njim. Strah pred zarazom nadvladao je svaku drugu pomisao. U tom je

času smatrala mladog jezuita svojim spasiteljem. – Za ime Božje – šapne ona – zar nema nikakve obrane od zaraze?

Zar bih doista mogla oboljeti? – Ne bojte se, dat ću vam lijek. Slomljena, ona klone na stolac. – Eto, vidite kamo vas je natjerala taština i neposlušnost prema nama.

Morali ste pričekati dok groficu Neru makne sama carica. Mogli smo to postići ravnim putem. Ovako ste nepromišljeno počinili ubojstvo.

Lecnula se i uskliknula: – Strahovito trpim zbog toga. Strahovito! Pomozite mi! – Mrtve ne možemo uskrsnuti. Preostaje vam jedino da svoje

nepromišljeno djelo održite tajnom i steknete svoj mir. – Kako? Savjetujte me.

W

– Najprije – za vaš čin znamo samo nas trojica: grof Balzano, otac Grande i ja, dakle ljudi koji vas neće odati carici.

Od tih riječi ona je zadrhtala. A on nastavi polagano: – Ali mir svojoj duši valja da sebi pribavite sami. – Kako? Malo je pričekao i tek za koju sekundu odgovorio: – Milijun forinti za novi samostan i crkvu gdje će tisuće ljudi moliti da

vam Bog oprosti strašan grijeh. Upiljivši u njega preneraženi pogled, usklikne: – Gdje da uzmem milijun, a da to ne sazna moj muž? – To je vaša briga. – Ako me prije uništi bolest od zaraze? Prije svega, dajte mi lijek da

se obranim. – On je u riječima: nema zaraze u kutiji! Bočica je bila dvostruka.

Htio sam samo da vas oslabim i navedem na priznanje. Sad je, eto, dokaz u našim rukama – as njim i vi.

To je pogodi kao udarac čekićem. Magla u njezinim mislima prorijedila se i ona je razabrala što se dogodilo. Uspravila se i rasplamćenim bijesom vikne:

– Priznanje ste htjeli? Huljo! Da me možete ucjenjivati? Huljo! Huljo! To ga nije smelo. Reče posve mirno: – Ništa nije nepošteno što se učini za plemeniti cilj. Gradit ćemo

crkvu da se tisuće mole za oprost vašoj duši! Onda joj se primakne poput zmije i reče smijući se: – Milijun je mala cijena za golemu dragocjenost kao stoje otkup vaših

grijeha. Osjetila je želju da ga udari. Ali umjesto toga vikne: – Taj ćete milijun proždrijeti vi, nezasitni i pohlepni lihvari. – Preoštar izraz za ljude koji vas mogu upropastiti s neko liko riječi

carici. Hoćete li to? Zbogom! Jezuit mirno pode prema vratima. Vilma razabere da taj put vodi ravno k carici. Od te pomisli sva se

naježi. Začas nestadoše bijes i ogorčenje. Zastrepila je, pohitala za njim, zadržala ga:

– Čekajte, ne znam što govorim.

W

Stao je u blizini vrata. Šuteći je čekao. Navlas nije htio da govori. Ona je to shvatila i nagne se k njemu: – U kojem roku tražite novac? – upita jedva dišući. – Mjesec dana. – Barem dva mjeseca – molim. – Neka bude: dva mjeseca. – Održat ću rok. A vi – molim vas – zahvalite se knezu na službi

odgajatelja našeg sina. – Zašto? Nemam nikakva razloga. U vašoj kući veoma sam

zadovoljan. Ako sam možda vama, kneginjo, neprijatan – iz volite me sami otpustiti.

U očaju stisnula je šake. Zaželjela je tući, udarati, razbijati. – Ne bih znala opravdati pred mužem zašto vas više ne želim vidjeti u

kući. – Onda mi ne preostaje drugo nego da i nadalje odgajam vašeg

jedinca. Pošto smo uredili glavne račune, molim još odgovor na jedno pitanje.

Kneginjin pogled odavao je da strepi od nove pogibelji. Alojzije priđe bliže. – Vi ste se očito pobojali daljnjih posljedica i odredili da sobarica ukloni okuženu haljinu.

– Nisam. Zar haljina nije u sobi grofice Nere? – Grofica Nera imala je odjenuti haljinu za svečani dine u čast

princeze Amalije, ali je haljina netragom nestala. Bit će da ju je ukrao grofičin anđeo čuvar. Danas više ne bi slovila za ljepoticu...

– To je najbolji dokaz da nisam ja dala odstraniti haljinu. – Mogli ste je ukloniti da spriječite daljnje širenje zaraze po dvoru.

Kad se uzbuđenje slegne, mogla bi se haljina naći ponovno, i to u grofičinoj garderobi.

– Uvjeravam vas da o haljini ne znam ništa. – Dakle, niste je dali ukrasti? – Nakon svega što znate, zašto ne bih i to priznala? – Vama se baš ne može vjerovati. Međutim, groficu je Bog čuvao.

Carica je umjesto sive odredila drugu boju za dvorske dame. Upamtite: siva gala-haljina nosi u sebi vječnu rugobu ili smrt za onoga kome se podmetne, ali i za onoga tko je pod meće.

W

– Ne bih je ni časa držala u svojoj kući. Izgubila sam glavu i nisam se brinula za haljinu.

– Sad je siva haljina izgubila pristup na dvor – naglasi on još jednom. "Ili još tko četvrti zna za ovu tajnu, ili se kneginja vješto pretvara?"

mislio je Alojzije opraštajući se poklonom. Vilma gaje u duši tri puta proklela. Ovila je ledene ruke oko vruće

glave jadikujući u svojoj duši: "Lebdim nad jazom o jednoj niti i ne znam kad će se prekinuti da se strovalim."

Razmišljala je o žalobnoj audijenciji. ">Zašto se to moralo dogoditi?< tako se pitala carica. A odgovor je

stajao uz nju, utjelovljen u toj prokletoj provincijskoj grofici. Da nije bilo nje, ne bi, eto, sada bila vezana jezuitskim okovima i nemirnom savješću. Bože, zašto sam bila tako nepromišljena? Kad bi carica saznala sve to, morala bih počiniti samoubojstvo. Drugo mi ne bi preostalo. Jednim milijunom moram začepiti gubicu crnom zmaju. Gdje da ga uzmem? Fritz je prosjak. Daje karneval, našla bih bogatog ljubavnika. Ne mogu prodati obiteljske dragocjenosti – to ne bih mogla sakriti pred mužem. Tko će mi pomoći? Tko..."

Lutala je iz jednog kuta sobe u drugi i ponovno legla. Za pola sata smislila je:

"Jest, ako s dvora nestane grofica Nera, car Franjo ostat će usamljen. Zatvoreni su svi putovi da nađe novu ljubavnicu. Jedini put otvoren je k njegovoj sestri princezi Šarloti. A kod nje sam ja. Čim nestane grofica Nera, Franci će se vratiti. I milijun će biti isplaćen!"

Opet je šetala budoarom, a onda pogledala na sat, pozvonila sobarici i naredila joj da upregnu kočiju.

Obukla je crnu haljinu sa crnim velom.

ŠURJAKINJA MARIJE TEREZIJE.

U svom bečkom stanu Siniša je opet uređivao vaze sa cvijećem, poravnavao naslonjače i zastore, svaki čas dozivao Filipa i davao mu naloge.

– Misliš li, Filipe, da me ona zaista ljubi? Starac se okrene k njemu.

W

– Podjetinjio si. Kako da te ne ljubi? – Ljubomoran sam stoje na dvoru. – Pa to je najlakše. Uzmi je s dvora. Čemu to njoj? – Carica je ne pušta. – Onda šuti i budi sretan što se rastapa u tvom naručju. Mogla se rastopiti na lomači! Na to si već zaboravio. – Treba da me na to češće podsjetiš. Vani su zadrndala kola. Začas uleti u sobu Nera sva ružičasta,

nasmijana i baci se u raskriljene ruke svog muža. – Izmolila sam dopust, a ti se zbog toga ljutiš, zar ne? – smijala se

ona ljubeći ga u crnomanjasto lice. – Gle, i Filip se ljuti što sam došla. Daj, stari, svoju ruku da je stisnem i za molim za oproštenje što sam tu.

Siniša se opijao dahom sreće što ju je donijela i sav se predao tom užitku.

Filip se smješkao i pričao joj s užitkom: – Kad vas nema, trči po ovim sobama kao zaljubljeni ma čak po

pustom krovu. Tako, tako, iščupajte mu kosu – bit će možda pametniji. Pregusta kosa ždere mu pamet.

Zajutrak prođe u smijehu i šali. Poslije jela Siniša počne ispitivati svoju ženu o njezinom životu u

danima dvorske korote. – Živimo povučeno. Kraljica se zatvorila u svoj kabinet presvučen

sivim satenom. Čudno to izgleda – nekako kao u teatru. I princeze ne izlaze. Čitav dan dvoranama odjekuju litanije. Otac Grande propovijeda, moli i govori o smrti kao jedinom spasenju od bijede života. Osjećam se poput čuvarice mrtvaca u dvorskoj grobnici. Ima i vrlo neugodnih prizora.

Prilikom dinea kraljica uzdiše za bavarskom princezom, a dvoranke u njezinu predsoblju rugaju se i šapću. Jedna je primijetila: "Kraljica plače da ne bi prasnula u smijeh od radosti što se riješila bavarske princeze." Na dvoru nitko ne boluje od prevelikih osjećaja.

– A kako živi car Josip? – upita Siniša. – Čudnovato. Nijem je. Car Josip koji je pokazivao naj manje ljubavi

prema prestolonasljednici najiskrenije žali za njom. Ne dolazi više na dine. Po kraljičinoj odredbi moram se brinuti za njegovo dvoranstvo, ali ga nisam vidjela punih pet dana.

W

– Čudiš se tome? – Mislim da ga boli savjest što je bio tako hladan prema svojoj dobroj

ženi. I drugi su čudni. Princeza Amalija ne prestano ljubi carici ruku, prati je na svakom koraku kao da je zaboravila svoju ljubav prema princu Ernestu. Elizabeta pobuđuje strah. Svaki dan odijeva se u kraljevske haljine, sto ji pred zrcalom i razgovara sama sa sobom – dijeli zapovijedi nevidljivim paževima. Van Swieten je zabrinut. Čini se da mu nije sasvim jasno njezino duševno stanje. Samo Marija Antonija je vesela, naravno, kad je nitko ne vidi. Ta me mala ne obično voli. Dolazi kradomice u moju sobu pa me onda grli, cjeliva i šapće mi: "Vi ste lijepi, ljepši od madone – najdraži ste mi od svih na dvoru." Nestašna je. Kraljica ju je već triput kaznila zato što neće da moli krunicu.

– Pa što radiš u tom strahovitom krugu? – Posla ima napretek. Osobito u odajama preminule

prestolonasljednice. Moram pregledati inventar svih njezinih stvari. Sve se to slaže u sanduke. Sirota bavarska princeza, iskreno sam je voljela.

Dugo je pričala. Filip je tri puta spomenuo da je kočija spremna da ih odveze na šetnju.

Na ručak su se vratili puni sreće i vedrine. U čavrljanju, cjelovima, radosti i smijehu proveli su vrijeme do

sutradan. Prijepodne odvezli su se na Waldburg da posjete Sandu i njenog

muža. Malakoczy ih zamoli da svakako podu u posjet njegovoj gospodarici grofici Oktaviji Thurn – jer to iziskuju društveni običaji. Tome su se pokorili i otišli.

Visoka, uvijek u crno odjevena grofica gotovo je bila nalik na mrtvu sliku. Crne čudne oči gledale su Neru ukočeno, stakleno i ledeno.

Naprotiv, glas joj je zvučao mekano i toplo. Duge bijele ruke složila je u krilo. Uzdahnula je gledajući Neru: – Vi ste sretni. To mi pokazuju vaše oči. U vama vri život. Samo ne zaboravite, ljepotice moja – nastavi grofica i pokaže joj

mrtvačke glave na zidu – poslije smrti ovo čeka i mene i vas jednako. – Znam, tako je odredila priroda. – Ne, ne – volja Božja – ispravi je grofica – i blago onom tko živi u

spoznaji da moramo umrijeti. Siniši je očito dosađivalo njezino čavrljanje pa je, protiv društvene etikete, ustao prije dama.

W

Nera je razumjela i slijedila ga. Grofica im pruži ruku oko koje se ljeskala narukvica u obliku zlatne

zmije – jedino što je u toj grobnici podsjećalo na život. Vratili su se Malakoczyju na ručak. Dok su sjedili za stolom, provezla

se iz dvorca cestom niz brdo čvrsto zatvorena kočija. – Grofica se izvezla? – upita Nera. – Ona nikad ne izlazi. To je po svoj prilici onaj njezin rođak što ima

laboratorij. Grof Balzano bio je od jutros ovdje. Poslijepodne vratili su se mladi supruzi u Beč. Kočijaš je krenuo ulicom pokraj "Žutog grada". Nera primijeti ljude

odjevene u crne halje sa žutom kokardom na grudima. – To su Židovi – razjasnio je Siniša. – Ne bismo li malo prošli tom ulicom? Htjela bih vidjeti te” ljude. Nikad to još nisam vidjela. – Pođi, pokazat ću ti. Siđoše iz kočije i pođoše u "Žuti grad". Nera je razgledala kućice i

ljude pa su se opet polagano vratili na trg. Nerinu pozornost zaokupi čaraparica stoje sjedila pod svojim šatorom

krpajući čarape. Dozivala je nekog kavalira u španjolskoj odori s naboranim crvenomodrim rukavima.

Iza Španjolca stupao je lakaj s bijelom vlasuljom i tako bezbrižnim izražajem lica kao da prezire čitav svijet.

– Gle – upozori Nera Sinišu – taj Španjolac je ovdje po slanik. On je veliki protivnik jezuita i nastojao je spriječiti da kraljica protjeranim jezuitima pruži zaklon u svojoj zemlji.

Njegov protest kraljica nije uvažila pa je poslanik obećao da će od svoje vlade pribaviti tajne dokumente o zločinima što su ih počinili jezuiti u Španjolskoj.

– Dobro si u to upućena. – Rekao mije car Josip. Dok su ovako pričali, dobacivala je čaraparica španjolskom poslaniku

vesele nasmijane riječi. Oči su joj žmirkale i samo su joj malo virile ispod spuštenih vjeda.

Nabori njezine kape padali su joj na lice i samo gdjegdje otkrivali po koji plavi pramen kose. Nera se začudi:

– Gle, našminkana čaraparica!

W

– Očito ne krpa gospodi čarape samo po danu – primijeti Siniša. Kako je Nera stala daje gleda, stao je i Siniša. Čuli su Španjolca kako

pita: – Što ti moj sluga nije po volji? Španjolski poslanik govorio je lošim njemačkim jezikom. Ona mu

odvrati: – Vi ste s njim zadovoljni? – Potpuno. – A zašto vas pušta ulicom poderanih čarapa? – Čini se da tvoja mošnja ima rupu, moje su čarape cijele. Zar ne, Johanne? – okrene se on svom lakaju. Ovaj spusti glavu i postiđeno odvrati: – Oprostite, gospodaru, uistinu su poderane, ali straga u pregibu. To

uistinu nisam ja kriv, pukla je putem. – Gle, bečki momak pa čavrlja španjolski – smiješila se čaraparica. –

Bit će odlični gospodski lakaj. Ne da se njemu krpati čarape. Dođite da vam zakrpam. Amo vašu lijepu vitešku nogu!

Španjolac se nasmijao i podigao nogu u njezino krilo. Čaraparica uzme iglu i čavrljajući nastavi siti. Nera se prisloni k Siniši.

– Još nikad nisam vidjela ulične čaraparice. Toga nema na našem Griču.

Nera je sa zanimanjem promatrala taj prizor. Siniša je dotle pošao k obližnjoj prodavačici cvijeća da okiti Neru.

Ona osjeti da joj se netko straga približio i kao da se prignuo k njoj. Još se nije dospjela obazrijeti, kad je čula šapat:

– Ako vam je drag život vašeg kavalira, ne dajte da mu ova žena zakrpa čarape.

Hitro se trgnula i okrenula. Iza nje je stajalo blijedo stvorenje u crnoj kuti s uvojcima kraj uha i

žutim znakom na grudima. – Što ste rekli? – Nisam sve što mislim, ali i to je dovoljno. Vaša je ljepota ogledalo

dobrote, za nju sam stavio na kocku svoj život – ako me odate. Nera mu htjede dati novaca. On to odbije. Lice mu je bilo tužno: – Moje riječi nisu izlika da izmamim milostinju.

W

– Vi ste očito slijepi i ne vidite tko je to: sirota čaraparica. – Vidim bolje od jastreba. Upamtite: ako ta žena zakrpa čarape onom

kavaliru što za vas kupuje cvijeće, tim ćete mu cvijećem kititi grob... Jedva stoje izgovorio, nestane u maloj tamnoj ulici "Žutoga grada". Siniša se vratio s ružama. Nera ga povuče za sobom i povjeri mu

stoje čula. – Ilije luđak, ili njegove riječi kriju neku tajnu. Potražio bih čovjeka... – Ne. Idemo odavle. Obilazi me neki ledeni osjećaj...

Uputili su se prema kočiji i odmah odvezli u svoj stan. Sunce je zapadalo. Svijet je prolazio bečkim ulicama i trgovima.

Bračni parovi, drugovi, znanci i prijatelji skupljali se u male i veće grupe da pričaju ili da čuju nešto čime bi razvedrili svoju znatiželjnu dušu.

Siniša je jahao prema velikoj palači u blizini Burga na kojoj se vijao crni veo. Bio je u plemićkoj odori. S druge strane palače stajala je grupa ljudi i raspravljala promatrajući znak žalosti. Kad je Siniša prošao kraj njih, čuo je razgovor:

– Talijanski vjerenik u Beču, a ona u grobu. – To je znak Božji. Nešto tu nije pravo. – A zašto kraljici toliki doktori? Zašto im nije zapovjedila da princezu

izliječe? – pitao je čovjek u staroj vojničkoj bluzi. – Upalila su joj se pluća. Kad pluća gore, ni doktori ih ne mogu

ugasiti. – Mjesto mirtovim vijencem okitila se mrtvačkim. Mladi grof zaustavi konja da bolje čuje što svijet govori. – A ona druga nosila bi krunu, našu carsku krunu, pa ju je ostavila. – Prestolonasljednica? Što bije ostavila? – Kako nije? – Velim vam: nije. – Ta umrla je. – Nije istina! Nije umrla! Nekoliko se ljudi tajanstveno smješkalo, a oni drugi radoznalo napeli

uši. Riječima i pogledima pitali su čovjeka koji je nastavio: – Gdje je umrla? Jeste li vidjeli njezin sprovod? Gdje su parade? Kad

je pokopana princeza Josipa, bio je to sveča ni sprovod. Istina, carica i kćeri nisu bile zato što su ležale bolesne od žalosti, ali bilo je velike gospode i gospoda – bila je parada kakva se pristoji princezi. Nije li

W

nasljednica prijestolja više od princeze? Jest. A ipak nije bilo parade. Na njezin sprovod morali bi doći prestolonasljednik i carica i svi – zbog nje nitko ne bi ležao bolestan od žalosti...

– Bogme ne bih ni ja – potvrdi glasno jedan mladić. – Tako je – dokazuje purgar – a i zbog prijateljstva s Bavarskom bilo

bi više parade nego da umre car Franci. – Istina, istina – potvrđuju ljudi sve napetije čekajući daljnji tok

razgovora. – Sirota, nitko je nije volio. Bila je uistinu ružna. – Istina je – šapću drugi. – Josip nije bio u nju zaljubljen. – Bogme ne bih ni ja – potvrdi glasno jedan mladić. Najednom jedna žena zapita: – Čujte, prijatelju, što to buncate? Zar su prestolonasljednicu

proglasili mrtvom i pokopanom, a ona živi? – Tako je. – Bože nas očuvaj, a zašto? – Tko bi znao? – Čujte, recimo da, ona nije mrtva... – I nije. Kad je bio sprovod? Tko je vidio sprovod? – Dobro – recimo da nije mrtva, nego je živa – a gdje je? – Možda su je nekamo poslali daje se riješe. Sve se više okupljao svijet i pridruživao razgovoru. – Bila je strašna nakaza. – Možda je baš bila prekrasna. – Onda joj lice ne bi pokrivali koprenom kad se vozila s carskom

obitelji po gradu. – Nikad je nitko u gradu nije vidio. – Sve je moguće. Ako je rugoba, onda su joj pokrivali lice da je ne

vidimo. Ako je lijepa, onda joj je Rezika pokrila lice da ona kraj nje ne bi izgledala ružna i stara...

– To može biti. Jest, to je moguće – carica bi to mogla učiniti. – Ljubomorna je na svaku ženu – priča neki plećati majstor. – Kad na

dvor uzima kuharice i kravarice, najprije sve moraju doći k njoj. Onda ide od jedne do druge i izabire najružnije. Kad lijepe velikaške dođu na ples, moraju lice pokri ti poput Turkinja...

– Jest, jest, to smo već čuli – potvrđivali su ljudi.

W

– Što na to veli Franci? – Sto on može reći? Ni ja nemam riječi, a žena mi nije kraljica –

naglasi stariji čovjek. – Nema Franci ni prava da govori. Stranac je i mora biti sretan što uz

našu caricu dobro živi. Kome je ljepše nego njemu?! Pridolazili su novi znatiželjnici i pitali o čemu se govori. Odvratili su

im: – Čudo! Prestolonasljednica nije umrla! – Razumije se da nije. Daje umrla, morali bije pokopati. Sa zanimanjem slušao je Siniša razgovor građana koji su sve bujnije

razvijali svoju fantaziju. U palači preko puta, u salonu goblena iz doba Ljudevita XI. sjedila je

kneginja Vilma. Uz nju je bio njezin ljubavnik mladi knez Fritz. Od časa do časa ona bi pogledavala na visoka dvokrilna vrata zastrta

brokatom. – Bojim se – šapne Fritz. – Možda si se prenaglila. Ona neće da se

plete u to, mogla bi te odati carici. – Tele si bio, jesi i ostat ćeš. – Volio bih da imaš pravo. Radije sam tele nego da te izda carici. To

bi za nju bio povod da te progna iz zemlje. Ne bih te nikad više vidio. Zato radije ostajem – tele.

Malo je čekao, a onda opet primijeti: – Makar sam tele, princeze ipak još nema. Ta činjenica Vilmu nešto zabrine. – Slušaj, Fritz, nemoguće je da sam se prevarila – reče Vilma

nesigurnim glasom u želji da uvjeri sama sebe. – Nitko ne mrzi caricu tako kao princeza Šarlota. Tome ima više ra zloga. Očekivala je da će joj Marija Terezija naći nekog princa, a nije se za to pobrinula. Šarlota je sada smatra jedinim krivcem što sa četrdeset dvije godine sjedi u palači s nadimkom stare djevice. Drugo: carica je zapostavlja. Princeza Šarlota član je lotarinške dinastije, sestra cara Franje Stjepana, dakle na dvoru ima mjesto iza najmlađe kćeri svoje carske šurjakinje. To, dragi moj, izjeda Šarlotin život.

– Zato ona demonstrativno ne dolazi na carski dvor i uvi jek se ispričava bolešću, a zdrava je poput svoga brata. Sva radost Šarlotina života sastoji se u tom da pronalazi sve što Mariju Tereziju ljuti i

W

uzrujava. I to je Šarlotu ponukalo da sa mnom sklopi prijateljstvo, da me prima i aranžira sastanke s carem Franjom. Otkako je Franci prestao dolaziti, uskraćen je Šarloti užitak da se igra ljubomorom Marije Terezije. Dakle, vidiš: sve to opravdava moje uvjerenje da će prijedlog što sam joj ga jučer podnijela prihvatiti jedino zato da uzmogne svoj pusti život osvježiti izazivajući caričin bijes. Reci, nije li to najprirodnija stvar na svijetu? Objesio si glavu poput visibabe.

Zašto ne odgovaraš. – Zato što me boli. Opet ćeš uspostaviti vezu sa carem. A ja? Spuštene glave sjedio je Fritz i šutio. Ona ga ljutito gurne. – Nisam li ti zabranila da govoriš o tome? Pazi, razjariš li me, odbacit

ću te kao pretijesnu haljinu. Mučiš me više od steznika. Na vratima se pojavi mali nasmijani Francuz, dvorski meštar princeze

Šarlote, i zapjeva afektiranim nazalnim glasom: – Njezino kraljevsko visočanstvo princeza Šarlota lotarinška. Vilma i mladi knez dignu se na poklon. U salon ude visoka i veoma mršava dama u crnoj svilenoj krinolini. Dugo suho gornje tijelo sapinje crni svileni struk. Široki izrez

obrubljuje bijela suha ramena i ispoljava dugi vrat na kojem se ukočila duguljasta glava. Produljeno hladno lice i šiljasti nos nisu nimalo ljupki, ali su joj lijepe velike tamne oči koje odaju razočaranu želju za životom.

Prišla je Vilmi očito prijateljski, ali je njezino lice ostalo hladno i ukočeno.

Mrke crte tog lica nikako se nisu mogle prilagoditi onom stoje htjela izraziti: Ni žalost, ni ljutnju, ni veselje, ni mržnju, ni prijateljstvo.

– Oprostite, draga prijateljice. Predugo ste čekali. Međutim... – tu pogleda mladog kneza, prekine riječ i pruži mu mršavu bijelu ruku na poljubac.

– Knez me dopratio u želji da se pokloni vašem kraljevskom visočanstvu. Pričekat če me dolje u perivoju.

Nakon ove kratke audijencije, Fritz izađe, a Šarlota sjedne i ponudi kneginji naslonjač:

– Dobra moja prijateljice, razmislila sam o stvari i konačno odlučila da vam budem na pomoći.

W

Vilma oduševljeno priskoči i poljubi joj ruku. Šarlota nastavi potpuno apatično:

– Ponukala me na to sklonost prema bratu. U vama je imao jedinu prijateljicu svoje duše. Bili ste mu sunčana zraka u njegovu carskom sužanjstvu. Zato sam i ja potpuno uvjerena da će se vratiti k vama čim nestane s dvora ona kravarica koja je na njega ostavila časoviti dojam.

– Visočanstvo, vaše prijateljstvo božanska je utjeha mojim patnjama što mi ih zadaje razočaranje u njegovu ljubav.

– Pouzdajte se u sebe i njegovo srce. Vratit će se. – Vaše će visočanstvo pozvati muža dvorske gospode? – Već sam ga pozvala. Danas popodne slala sam svog tajni ka u

njegov bečki stan, ali se bojim da neće doći. Tko prekorači moj prag, izgubio je caričinu sklonost, a on to neće stavljati na kocku.

– Ne vjerujem da su mu poznati odnosi između carice i vas. – Poručila sam mu neka ne dođe u uniformi carske garde. Možda gaje zbunio moj oprez. Već je davno prošao sat kad je trebalo

da se prijavi u mojoj palači. Vilma je nestrpljivo brojila časove razgovora s princezom, kad je

ponovno ušao mali nasmijani Francuz i najavio: – Grof Siniša Vojkffy. Vilma odahne, a Šarlotine se usne lako osmjehnu. Dame izmijeniše poglede. Vilma hitrim koracima iščezne u pokrajnju

sobu. Šarlota da Francuzu znak da došljaka pusti u salon. Siniša je ušao u velikaškoj odori i duboko se poklonio: – Vaše kraljevsko visočanstvo izvoljelo me pozvati. Neka mi oprosti,

poruka je stigla u mojoj odsutnosti pa sam za kasnio. – Priđite bliže – reče Šarlota gledajući mladoga grofa lornjonom.

Postoje časak istraživala njegovu vanjštinu, upita ga: – Vi ste kapetan u carskoj gardi? – Na službu, visočanstvo. – Svakako, velikaš vrijedan pouzdanja. Inače vas njezino veličanstvo

ne bi obdarilo tolikim odlikovanjem da čuvate carsku i kraljevsku obitelj. – Za to povjerenje dajem svoju glavu. Šarlota je šutjela gledajući pomno u Sinišine oči. – Vaše je lice zrcalo iskrenosti i poštenja. To je važno. Od redila sam

da ne dođete u palaču službeno, nego samo privatno, kao velikaš. Ta je

W

odredba imala osobitu svrhu. Želim s vama govoriti samo o privatnoj stvari.

Siniša se pokloni i uzvrati: – Uvijek sam spreman poslužiti vašem visočanstvu. – Nisam vas zvala da služite meni, nego da ja učinim uslugu vama. U Sinišinim očima odrazilo se iznenađenje. Ruka mu se nervozno

trgnula. Obiđe ga nemir. – Vaša radoznalost bit će odmah zadovoljena. Ono o čemu želim

razgovarati s vama odnosi se osobno na vas i na još ne koga tko mije u rodbinstvu vrlo bliz. Tako ste vi zapali u sretnu okolnost da se ja brinem za vašu osobnu sreću, makar bez vaše sreće ne može biti sretan ni onaj radi koga to činim.

Sve više osjećao je Siniša neprijatan nemir. Jedva je čekao da princeza nastavi.

– Ima jedan uvjet, gospodine grofe, koji trebate ispuniti. Možete li kao velikaš, muškarac i vojnik dati časnu riječ princezi

lotarinškoj da nikad nikome, ni privatno ni službeno, nećete odati moje ime?

– Dajem svoju plemićku, vitešku i vojničku riječ. Nitko nikad neće moći od mene izmamiti vaše ime ni ognjenim željezom.

– Dorasli ste mojem pouzdanju. A sad na stvar: vama je poznato da sam ovdje u Austriji strana. Moj život je pust, nemam ovdje nikoga osim brata. On mi je jedina utjeha i svi moji osjećaji pripadaju samo njemu. Zato sam teško uznemirena.

Ona je namjerno zastala da uoči njegovo uzbuđenje. – Bratu prijeti velika nesreća u ljubavnoj boli. Vije možete spriječiti... Trgnuo se i zamolio: – Molim jasnije, vaše visočanstvo. Iznenađene i uznemirene duše čekao je odgovor koji nije naslućivao. – Vama nije poznato na što mislim? – Nikako, kraljevsko visočanstvo. Potpuno sam neupućen u privatne

stvari carske obitelji. – Vaša je žena dvorska gospoda. – Ni ona ne pozna privatne odnose na dvoru. – Dopustite, dakle, da vas ja uputim. – Molim vas.

W

– Mojem bratu caru Franji prijeti nesretna ljubav. Sam mi je priznao kako silno pati zato što ga dama njegove ljubavi neće da usliša. Brat mi reče da će je silom oteti ili će se ubiti.

– Car traži uslugu? – upita Siniša. – On ne, već ja. – Da ja otmem tu damu? – Da – vi! – Ne znam u kakvoj je to vezi s pravom jer... – Samo je vi smijete oteti. Ta je dama caričina dvorska gospođa –

vaša žena. – Visočanstvo – usklikne Siniša. – Moja je žena čista i nedužna. Porumenio je do čela, a srce mu je udaralo. – Upravo je njezina čistoća uzrok velikim patnjama mog brata. Da ga

spasim od kakvog nepromišljenog čina, odlučila sam da vam to priopćim. Vaša žena doista odbija carevo ud varanje, dakle ljubi vas, a ja, njegova sestra, molim vas: uz mite svoju ženu s dvora prije nego što se desi nesreća ili sablazan...

– Ništa na svijetu ne želim više nego da njezino veličanstvo moju ženu riješi službe na dvoru.

– Onda zamolite caricu da vam podijeli tu milost. – Zasad je odbila molbu moje žene. – To sam slutila. Carica vašu ženu ne pušta s dvora. A to je,

gospodine grofe, velika nesreća za mog brata i za vas. – Koliko je to u vezi sa mnom? – zapita Siniša s pritajenim nemirom. – Slušajte: njezino veličanstvo izvolijeva pokazivati ljubomor i ne

dopušta mojem bratu nikakav razgovor s ljepotica ma. Poznato je da carica ne trpi uza se ni jednu lijepu ženu.

Što se, međutim, dogodilo? Vladarica je ustrojila prekobrojno mjesto dvorske dame, nenadano je imenovala dvorskom gospodom vašu čuvenu ljepoticu. Zbog nje krši i propise, odijeva je protupropisno napadno, određuje joj mjesto okom u oko mojem bratu, šalje je s njim u šetnju i pušta ih posve same.

Neprekidno ga upozorava na njezinu ljepotu. Zašto pravi tolike iznimke s vašom ženom?

Ne čekajući da on odgovori, princeza Šarlota nastavi:

W

– Odmah ćete doznati i ovu tajnu. Moj brat pokazivao je sklonost prema kneginji Vilmi Auersperg. Kao otmjenu kneginju carica je nije mogla odstraniti s dvora. Jednom je to pokušala, ali se plemstvo usprotivilo poniženju jedne kneginje. Kako nije mogla spriječiti da se kneginja sastaje sa carem, dovela je na dvor vašu ženu.

Šarlota se čas odmarala, dok je on dršćući čekao da nastavi: – Sada čitavo plemstvo i sav dvor podrugljivo pričaju daje carica

dovela vašu ženu da bude suparnica kneginji Vilmi ne bi li cara otkinula od nje.

Sinišu oblije znoj. Teško je disao. – Međutim, iz te spletke rodila se tragedija – nastavi Šarlota. – Da,

gospodine, prava tragedija. Moj brat zaljubio se u vašu ženu do ludila. Molim, gospodine, ne uzbuđujte se – to je istina. Car mi je sam izjavio kako su ga zanijele čari vaše žene. Štoviše, sam mije pripovijedao još nešto gore... Radi se O prestolonasljedniku.

– Zašto o njemu, visočanstvo? – Zašto? I Josip se zaljubio u vašu ženu i sad se između cara i Josipa

vodi borba za njezinu sklonost. Ova tajna poznata je čitavom dvoru. Vaša je žena nevino oruđe u ruci carice.

Princeza nije Siniši dala prilike da to porekne. Navikla je na to da govori, a da drugi odobravaju. Osim toga, htjela je postići dojam i čitavu je priču ispripovijedala u odlučnom, uvjerljivom tonu.

– Vaša je žena nevina. To najbolje dokazuje priznanje moga brata da ga ona odbija. Odviše sam rekla, ali ljubim brata i strepim za njega. Lakomislen je i strastven u ljubavi, a znam da je spreman počiniti ludosti koje bi ga mogle uništiti, a mene onemogućiti u Austriji. No, kakav bi bio u takvom slučaju vaš položaj? Vaše časno ime i čast vaše žene? Oblatili bi je zato što je ostala poštena. Konačno, carica će napustiti vas i nju kao što je odbacila svakog prijatelja kad joj više nije bio potreban. Kad sve to razmislite, preostaje vam jedini zaključak da svoju ženu što prije odvedete s dvora i u svojoj domovini s njom uživate njezinu ljubav – daleko od dvorskih trzavica.

Spustivši glavu, Siniša je čekao da princeza završi. Pomislila je da on sumnja u istinitost onog što mu je rekla pa će mu ponovno intimno i uvjerljivo:

W

Ne dopuštajući Siniši da išta kaže ili pita, ulila je brzo i oštro u njegovu dušu sve što je smatrala potrebnim da ga slomi.

Ustala je, pružila mu ruku na poljubac i polaganim koracima ostavila salon.

Ušla je u pokrajnji budoar gdje ju je dočekala Vilma. – Jeste li sve dobro čuli? – upita princeza kneginju. – Izvrsno, visočanstvo. Vaša je diplomacija natkrilila ču venu

diplomaciju Marije Terezije. – Ne kitite me svojim perjem, kneginjo. Govorila sam precizno

naučenu lekciju. Vi ste pravi genij! Pravo ste slutili. Kapetan je bio slomljen. Trebalo je da mu zavirite u lice. Svakako, o tom nije ništa znao ni slutio. Učinila sam vrlo opasan

korak. Međutim, kapetan izgleda pošten i sad sam posve smirena. Zanima me hoće li tražiti oslobođenje svoje žene od dvorske službe.

– Nakon onoga što ste mu rekli – potpuno sam uvjerena u to. Neće dopustiti da mu žena dalje boravi na dvoru. Upravo je otrovan ljubavlju prema svojoj ženi. Jedan je od onih vite zova našeg doba koji nemaju drugog zanimanja nego da ljube, misle o ljubavi i dopuštaju da im ljubav ulazi u kosti. On plam ti poput vlažnog drva. Kad ga jednom potpališ, izgara pod muklo, polagano, pritajeno i pisti, pisti kao da ga plamen boli.

Tako su mi ljubav toga kapetana prikazale dvije dame iz Hrvatske koje poznaju njegov roman s groficom Nerom.

– Onda će naš pokušaj uroditi uspjehom. Odvest će groficu s dvora, a moj će brat ostati u pustoši koja će ga okruživati.

Poželjet će vas, kneginjo; bit će opet sretan. U sebi je još dodala: "A moja draga šurjakinja Marija Terezija bjesnit

će od ljubomore. To će joj ispiti život. A to i jest ono što želim iz dna duše."

Omamljen, izašao je Siniša iz palače princeze Šarlote. Sve što je čuo u sali goblena povezivao je s događajima što ih je

zamjećivao oko Nere i sa svojim sumnjama, ljubomorom, strahom i strepnjom za njihovu sreću i ljubav.

Sve se podudaralo s neobičnim načinom na koji je kraljica otela Neru na dvor prvih dana njihova braka.

Sad je dozivao u pamćenje sve stoje onda slušao iz Nerinih usta. To je uzbuđivalo sve njegove misli i gonilo ga da što prije sazna istinu.

W

Stigavši u stan, našao je u spavaćoj sobi Neru. Bila je vedra i vesela. Sjeo je k njoj i milujući je počeo govoriti:

– Koliko sam sretan! I carevi mi zavide što mogu grliti tvoj struk. – Ah, carevi! Njima nije dana sreća da upoznaju ljubav. – Ali to više imaju želju za ljepotom kao na primjer, car Franjo

Stjepan. – Da, on ima dva zanimanja: voditi carici financijske knjige i udvarati

ženama. – Udvara li i tebi? – Čini mi se. Nasmijala se podrugljivo, a on odvrati isto takvim smijehom: – Pazi, kraljica će te zamrziti! – To se ne bojim. Priopćujem joj svaku riječ kojom me počašćuje

njegovo veličanstvo. Gotovo je uskliknuo: – Priopćuješ joj? – Naređeno mije daje obavješćujem o svemu. – Onda će još prije planuti ljubomorom na tebe. – Varaš se. Jednom me čak ukorila što sam sa carem suviše hladna i

zapovjedila mi da budem prema njemu ljubazna. Pričala mu je to prostodušno, ali su riječi uskrsnule sumnju što ih je u

njegovu dušu bacila princeza Šarlota navodeći da carica Neru podmeće kako bi ponizila i porazila Vilmu.

– Kraljica te ukorila i naredila da budeš ljubazna? Nije li to odviše mistična dvorska služba? Što misliš o tom?

– Začudila sam se, ali mi je carica razjasnila kako je potrebno da car vidi da ima žena koje su ljubazne i poštene. Još je naglasila da će to cara izliječiti od toga da u svakoj ženi nazire objekt svoje zabave. Sve je to ponešto neobično, ali su po svoj prilici vladarke drukčije žene nego mi ostale...

– Nikad mi nisi pripovijedala o tom. – Zato što sam primijetila da se uzrujavaš zbog svega što se događa

na dvoru. A zašto da se uznemiruješ zbog dvorskih budalaština? – Ne. To su vrlo važni događaji. Morala si mi to povjeriti.

W

– Kako da ti povjerim kad ne slušaš s razborom nego s mačem u ruci? Prijetiš – samo se prisjeti kako si se grozio! Ne moram li se bojati da ćeš zbog sitnica počiniti velike nesmotrenosti?

– Možda me s pravom koriš. Eto, obećavam ti da ću biti potpuno miran, ali, molim te, kaži mi sve što se događa oko tebe. Sve. Reci mi što se to zbiva na dvoru.

– Zapravo ništa, osim što mi je kraljičino ponašanje više puta posve zagonetno.

– I drugi to opažaju. Priča se kako te kraljica dovela na dvor da iz careve blizine istisneš kneginju Vilmu Auersperg.

Zapanjila se i zamislila. – Da se riješi jedne suparnice, ona mužu dovodi drugu? Ne uviđaš li

daje to prevelika budalaština? Nije vrijedno da na to trošimo naše dragocjeno vrijeme.

– Ne, hoću da ti ovo objasnim. Prema tvojem razlaganju stvar je čudna. Ali sama veliš da ti je kraljica naredila da budeš ljubazna prema caru. Šalje te s njim na šetnju, određuje ti mjesto njemu nasuprot. Nije li tako?

– Jest. Začudila se njegovoj upućenosti. Njezine tanke obrve skupile se u

nabore. Zahvatila je mislima prošle događaje i nije se mogla oteti nekoj sumnji.

Ako se kraljica na tako čudan način bori protiv Vilme? Ako ju je zaista odabrala za kneginjinu suparnicu?

Sve to ispunilo ju je ogavnošću. Sjećala se svih pojedinosti. Čitav postupak vladarice prema njoj potvrđivao je te sumnje.

Onda se trgne i pomiluje Sinišu: – Zašto da trošimo divne časove za razjašnjavanje dvorskih

naklapanja? Ne govorimo o tome. To nastojanje da promijeni razgovor još je više zabrinulo Sinišu.

Čvrsto uhvati njezinu glavu i zagleda joj se u oči: – Reci – ljubiš li me? – Već drugi put griješiš tim pitanjem. – Dobro. Ti me ljubiš, ali zato sutra bezuvjetno zatraži od kraljice da

te otpusti iz službe. – Ali, dragi moj, to ne ide tako lako.

W

– Ako odlučno zatražim da to učiniš? Prestrašeno je gledala u njegove oči. Razabravši u njima čudan sjaj,

polagano ustane i priđe k prozoru. Ta gaje kretnja zaprepastila. "Oklijeva? Nije li njoj boravak na dvoru ugodan?" I protiv volje pojavila se pred njegovim očima slika mladog cara na

koridoru za vrijeme svečanosti kad je tako uporno gledao za Nerom. Ljubomor stoje od onog dana u njemu zadrijemao probudio se

ponovno, pa mu je glas sada zvučao oštro i uzbuđeno. – Ili dvor, ili – ja! Nera se preplašeno okrene: – Siniša! Taj ga usklik zaustavi. – Otkako sam na dvoru, izgubio si vjeru u mene, zar ne? – Već sam ti rekao: izgubim li vjeru, pružio bih prilike carici da me

dade strijeljati. Bila bi samo njezina krivnja da izgubim vjeru u tebe. Ne zamjeri: boli me što oklijevaš ostaviti dvor. Znam, lijepa si, najljepša od svih, godi ti što te carevi obasiplju laskanjem i prijateljstvom...

Na riječi "carevi" namršti se. – Ovo nije dostojno ni tebe ni mene! – odgovori Nera uvrijeđeno. U sobi je nastala šutnja. Siniši se pričinilo da se njegova sreća kotrlja po ulaštenom podu. Htio je potrčati k Neri, pasti na koljena i zamoliti je da mu oprosti. Njezin pogled nije dopustio da se makne. Bio je tako hladan i leden kao pogled kojim ga je prvi put ošinula u

salonu grofice Čikulini na Griču kad se htio ispričati zbog svoje nasrtljivosti u šumi.

Nera je krenula u salon... Sinišin mozak sjekle su misli: "Princeza Šarlota govorila je o caru

Josipu. Koliko Nera hvali Josipa! Šarlota veli daje Josip stekao njezinu sklonost i zato je car Franjo nesretan. Zašto bi princeza tako govorila? Kakav bi razlog imala da ga preda mnom ocrni? Ona je rekla – istinu!..."

Zakopao je ruke u bujnu crnu kosu lutajući mislima po prošlosti. Sjećajući se Nerinih pohvala o caru Josipu, još je više raspirio svoje sumnje.

W

U sobu u kojoj je uživao samo svoju sreću pao je sumrak. Osjetio je daje osamljen, nesretan. Naglo ode u salon.

Tu nade Neru kako sjedi kraj prozora i gleda na ulicu. Neko ju je vrijeme promatrao, a kad se ona nije obazrela, upita: – Što si odlučila? – Da ostanem na dvoru! Od tih je riječi protrnuo. Pale su mu na dušu poput utega. Upita

prkosno: – Dakle odričeš se mene? – I ti me to pitaš tako – mirno?... Način na koji je naglasila svoje pitanje slomio je svu njegovu snagu.

Zarobljen ljubavlju i nadama u njezinu ljubav, pokorio se već u početku prvog bračnog okršaja.

– Samo znam da ne mogu živjeti bez tebe – šapne on i klek ne joj do nogu.

Nije ni pokušao da se dalje bori. Nekoć toliko prkosan i ponosan u prezrenoj ljubavi, danas kad ima tu ženu za kojom je ginuo, izgubio je svu snagu nekadašnje gordosti.

– Eto, sudbina je moja kraj tvojih nogu, a sudbini se nitko ne može oteti.

– Samo sumnja mogla je da ti utisne u usta pitanje: "Ja, ili dvor." – Ne sumnja, nego želja da živim samo s tobom i za tebe, Nero. Šutjela je gledajući u mrak. – Hoćeš, dakle, da ostaneš na dvoru? – Ne pitaš me zašto? – Oprosti, vrele sam ćudi. Evo, Nero, sada te pitam i to zašto hoćeš

da budeš na dvoru. – Da ne izgubim tebe. – Čudne su tvoje riječi. Obećao sam da ću te mirno slušati. Sve mi reci. – Dosad sam šutjela. Dalje više ne smijem. Eto, čuj me, Siniša.

Kraljica mije zaprijetila: ako je ostavim, smatrat će to izdajstvom. Traži od mene da joj služim – kao što traži od sva kog vojnika. Rekla mi je: "Kad vojnik ostavi svoju dužnost, smatram ga izdajicom i kažnjavam. To vrijedi i za vas." I onda mi je posve otvoreno priopćila: odem li i počinim

W

izdajstvo, opozvat će tvoje pomilovanje i aboliciju mog procesa. Evo – sad znaš.

– To je rekla? – usklikne Siniša. – Jest! – Kada? Kojeg dana? – U početku moje službe na dvoru. Jedne večeri u perivoju. Princeze su me napale i spočitavale mi moj proces, podmetale mi

vješticu. Zatražila sam od carice da me otpusti s dvora. Odgovorila mije ovom strahovitom prijetnjom, i ja sam obećala da ću

ostati. – Nero, zašto si mi to zatajila? – Da ti priopćim te njene riječi kad si, i ne znajući za to, bijesnio i

prijetio? Vidiš da to nisam mogla učiniti. A nadala sam se da će mi Josip svojim zagovorom pribaviti otpust s dvora. Međutim, iznenada je izgubio kraljičinu milost.

– A Van Swieten? Naš prijatelj? Zar nije i on na dvoru? – Van Swieten? Priopćila sam mu želju. Razgovarao je s kraljicom, a

onda mije povjerljivo šapnuo: "Strpite se, kraljica ne popušta. Veli da vas – treba. Nezadovoljno me pitala jeste li me vi, grofice, zamolili za intervenciju. Ja sam to porekao."

Eto, sad znaš sve. – Dakle tako, govorio je Siniša, a u sebi nadovezao: "Prijetnja kojom

je kraljica zatvorila Neri sve putove s dvora i uzaludna intervencija Van Swietena opravdavaju tvrdnje princeze Šarlote."

Nera nije znala o čemu razmišlja i napeto je očekivala njegov odgovor.

– Dakle, iza velike milosti kojom je kraljica obasula mene i tebe skriva se zapravo njezina zasjeda. A tko zna nije li pod krovom te zasjede i ona tajanstvena dama s krinkom?

– O kakvoj to dami govoriš? – upita ona. – O dami koja me poziva u svoje odaje na prvi kat. Široko raskolačenim očima slušala je Nera njegovo pričanje o pozivu

okrinkane dame. – Prvi put me zavarala i ja sam se našao u njezinoj odaji.

W

Ležala je na postelji pod baldahinom. Liceje potpuno sakrila krinkom. Drugi put je poslala crnca, ali sam joj ja poručio ka ko mi propisi ne dopuštaju da se udaljim iz službenog ureda.

Treći put sam joj odgovorio istom porukom. Ako se iza te krinke krije neka utjecajna žena, onda smo stekli novo progonstvo. Tko zna nije li sve to namješteno da me otme tebi?

"Hoće li to taknuti njezino srce ljubomorom?" pitao se Siniša, "i omraziti joj potpuno život na dvoru?"

Uzalud se nadao. Nera je odviše čvrsto vjerovala u veličinu njegove ljubavi.

– To su grdne spletke – reče ona. – Veliš da su odaje ove dame na prvom katu? Tamo stanuje samo carska obitelj sa princezama. Zar ta žena pripada njima?

– Ne znaš gdje su spavaće sobe? – U službi zalazim samo u dvorane i salone, spavaće sobe nisu mi

poznate. Sve jasnije razabirem, Siniša, da postavljaju stupicu našoj sreći. I meni se dogodilo nešto slično.

Tek sad se usudila da mu prizna doživljaj s nepoznatim muškarcem koji je progoni hodnicima dvora kad se uvečer vraća u svoje sobe.

– Kamo smo to zalutali? – usplamti on. – Sad shvaćam zašto Bečani pričaju o dvoru toliko nepristojnih stvari. Ne lažu. Ali, reci ne možeš li slutiti tko bi mogao biti taj noćni za vodnik?

– Ne, nikako. – Nije li car Franjo? – On je ugojen, a pojava u plastu bila je visoka i vitka. – Možda – naglasi on gledajući čvrsto u Neru – car Josip? – Posve isključeno! Prestolonasljednik mi ukazuje svaku počast i

iskreno prijateljstvo. Mrzi žene, a i kad ne bi bilo tako, mladi se car nikako ne bi odvažio na tako nedoličan čin.

– Razabireš li, Nero, da smo zašli u zmijsku spilju? Iz nje treba izaći, a da nas ne ugrize nijedna zmija.

– To sam već davno razabrala. Samo sam svoj jad nosila sama. Sad mi je lakše. Reci što da učinim. Da zatražim od kraljice da me uza sve to otpusti?

– Ne, nije potrebno. Prislonio je glavu na njezino krilo i pogledao joj u oči:

W

– Sjećaš li se kako sam zatjerao konja u poludivlju masu i oteo te sucima i zakonu? Ti si moja. Oslobodit ću te i kraljevske milosti.

– Sjeti se što mi je rekla: "Svaki pokušaj da me ostavite smatrat ću veleizdajom."

– Imat će ona – veleizdaju! – Opet prijetiš! – Prijetnju ću izvršiti. – Siniša, što te opet snašlo? – Postat ću veleizdajnikom da oslobodim svoju ženu kraljevskog

svodstva. – Sto namjeravaš? – Da bježim s tobom. – Bježati? Ne bismo se mogli sakriti njenom gnjevu. Uhvatit će nas... – Tu joj radost neću priuštiti. Razmislio sam u nekoliko trenutaka.

Odvest ću te u inozemstvo, u Prusiju ili Rusiju, tamo gdje je bolje ili sigurnije.

– Zar je to moguće? – Ako ti hoćeš, draga – nemogućnosti ne postoje. – Slijedit ću te kamo god želiš. Njezin odgovor usplamti u njemu čitavu dušu. Zagrli je tako čvrsto da

je gotovo kriknula. – Nesreća hoće da progoni mene, ali ću ja progoniti nju. Ustrajno, do posljednjeg daha. Borio sam se s njom da te steknem,

utuci ću je da te mogu zadržati. – Ako odemo, što će biti s mojom starom bakom? – Javit ću joj da smo otišli u svijet, a dotle će valjda prestati kraljevski

hirovi, i mi ćemo se vratiti. Filip je unio svjetlo i našao ih kako zagrljeni sjede na divanu.

– Filipe – oslovi ga Siniša – ti si oduvijek živio za mene. Hoćeš li mi iskazati neprocjenjivu ljubav? – Već i u mene sumnja – odgovori Filip i nasmije se. – Što ti treba? – Mnogo novaca. – Da kujem cekine? – Ni to nam ne bi bilo na štetu, ali kako to ne znaš, eto, putuj u

Zagreb. Pokupi svu gotovinu i založi moju palaču što sam je dobio od strica sa svim dragocjenostima koje tamo nađeš"

W

– Bog budi s tobom, zar si poludio? – Ja ne – ali netko drugi kojega ipak drže najpametnijim. – Doista treba da putujem? – Siniša govori istinu – potvrdi Nera. – Ako je potrebno, idem. – I baku ćeš zamoliti da i meni pošalje što više novaca – reče Nera. – Što vas je to snašlo? – Kad bude vrijeme, saznat ćeš – odgovori Siniša. – U Zagrebu pričaj

da nam predstoji sjajna budućnost na dvoru i zato ću ovdje kupiti prekrasnu palaču pa mi treba novaca. Za dva dana spremi se na put.

– Dobro, požurit ću – reče Filip i izađe da prostre večeru. Siniša stane Neri razglabati svoju osnovu. – Kad Filip donese novac, pribavit ću putnice na ime svoga strica

grofa Vojkovića. To mi ime pripada po njegovoj vlastitoj želji. Filip će potrošiti prilično vremena, ali se može vratiti za mjesec dana. Kad novac bude u našim rukama, zatražit ćeš od kraljice dopust od tri dana. To je dovoljno da stignemo do prve granice. Zato budi kraljici dvostruko ljubazna i poslušna, pro budi u njoj nepokolebljivo povjerenje i pričinjaj se kao da si veoma sretna na dvoru. U određeni čas mi ćemo otputovati.

Nitko neće slutiti kamo smo nestali. Nitko neće ni posumnjati da smo pobjegli i tako će nam ostati vremena da se u inozemstvu dobro sklonimo.

– Predivna zamisao – usklikne Nera i ushićeno zagrli Sinišu. – Divna ideja, sam Bog ti je poslao!

"Taj Bog je lotarinška princeza, šurjakinja premilostive kraljice koja se tako bezdušno igra s mojom srećom", reče Siniša u svojim mislima.

Preostala su im dva dana užitka u sreći i ljubavi. Onda su se rastali s vrelim cjelovima, određenom osnovom bijega i nadama u oslobođenje.

LIJEK ZA BUNTOVNIKA.

Senbrunski dvor pružao je sliku stroge korote prema propisima španjolske etikete. Lakaje su odjenuli u sive odore sa crnim pucetima, ovratnicima i narukvicama. Gardisti su stajali u bijeloj uniformi. Svijetla puceta virila su ispod crnog vela, a ogrlice i zlatne spone bile su

W

povezane žalobnom trakom. Dvorani viših stupnjeva nosili su svoje zelene i modre uniforme opšivene velom, a s ramena visjele su im crne vrpce.

Jedini knez nadmeštar, kao najviša dvorska ličnost, smio je na sivi prsluk obuci crni kaput, a prve dvorske dame obukle su sive haljine sa crnom koprenom.

U potpunoj crnini bila je samo kraljevska obitelj – da se time jače istakne razlika između nje i dvoranstva.

U koridoru s bijelih galerija spuštale se crne draperije. U dvoranama su pokrili sivim satenom sve što god je bilo sjajno i

blistavo. Bljesak kristalnih lustera zatomljivao je crni veo, a konture kipova i

slika jedva se probijale kroz guste crne tkanine. Dugim koridorom i izvanjskom žalošću obilježenim dvoranama

vladao je mir. Dvorani su hodali na prstima, govorili u pola glasa, a njihova lica

poprimila su izraz propisne tuge. Ipak su našli prigodu da zamijete kako je kraljica ne samo tužna nego

i nešto mrzovoljasta i kako se prestolonasljednik udovac napadno povukao u svoje odaje.

Neki su utvrdili daje nestao s dvora. Za ljude na dvoru nije bila tajna da se između kraljice i

prestolonasljednika vodila tiha borba kojoj nisu znali prava uzroka. Ipak su te dvije pojave pružale neobično mnogo građe za dvorska

govorkanja. Svi su prolazili dvorom progonjeni znatiželjom što se događa iza

zatvorenih vrata. U stvar su bili upućeni samo najbliži caru Josipu, pa grofica Fuchs i

knez Bathyany, a Khevenhiller je sve doznao. Bio je četvrtak. Kroz otvorene prozore puhao je vjetar, prvi glasnik

skore jeseni. U dubokoj crnini kraljica je sjedila uz pisaći stol. S podlaktice pada trak crnog vela po njezinoj lijepoj bijeloj ruci.

Ponovno je držala u ruci bijeli papir sa zlatnom krunom. Grof Koch je stajao pognut, u pozi vjernog sluge.

W

– Sjedim ovdje s Josipovim pismom poput generala koji je izgubio vojsku i topove pa samo čuva barut u koji neprijatelj može svaki čas baciti iskru. Strašno stanje! Kaunitz me uvjerava da Josip nema nikakvih prevratničkih namjera. Evo doka za, crno na bijelom. A sada kad bi trebalo da o tome raspravim s njim, on ne dolazi.

Koch je nastojao ublažiti caričin bijes. – Možda će doći. – Možda je prevrtljiv pojam. Josip se buni! To i sami vidite. Otkako je umrla bavarska princeza, nije izašao iz svojih odaja. Njegova zatvorena vrata prijete... – Veličanstvo, oštro pozovite prestolonasljednika, pa s njim

porazgovarajte... – Pozvala sam ga. A on? Odgovara mi da ne može doći jer ga bole

jetra. Nečuveno. Car Franjo oponirao mije s bubrezi ma, sin s jetrima, Kaunitz sa želucem. Zamalo pa će oni protiv mene povesti opoziciju – čitavu svoju utrobu. Nemam pomoći. Borit ću se sama. Slušajte Koch: prestolonasljednikova jetra izliječit ću istim lijekom koji je oporavio careve bubrege... Uzrok njegove bolesti bila je kneginja Vilma. Kod Josipa je posrijedi Voltaire. Ono prvo je prirodno, ali nije prirodno kad mladog čovjeka zarobljuje budala koja piše knjige. On otima Josipu da uživa mušku mladost i zato revoltira idejno. Grofica Nera pobijedila je Vilmu pa će pobijediti i Voltairea. Zato sam odredila da njezina muža pošaljete u nevjestinoj pratnji u Parmu.

– Veličanstvo, još su tri tjedna do vjenčanja princeze Amalije. – To je predugo. Zato sam groficu Neru zaposlila u odaja ma

prestolonasljednika i još – uvečer! Vi ćete nadzirati temperaturu Josipova ponašanja prema grofici.

– Veličanstvo, to mi sprečava zakon korote. – Pokušat ću nešto izmisliti. – Čekam zapovijed. – Treba da učinimo nešto dok se Kaunitzovu želucu prohtije da s

njegovim gospodarom govorim nešto odlučnije. Požurite. Izgubljeno je vrijeme realno zlo jer se nikad više ne da

nadoknaditi. Koch se poklonio. Oštro i koštunjavo lice odražavalo je da je

iznenađen. Carici to nije izmaklo.

W

– Vaše su misli veoma drske. Usloboduju se kritizirati moje naredbe. – Veličanstvo, nikad nisam osjetio potrebu da kritiziram. Sve što odredi vaše veličanstvo bolje je od najboljega. – Ipak ste se začudili što ja sa svojim načelima pružam Josipu ovaj

lijek. Moj cilj je velik i plemenit: hoću da spasim sina, da spasim dinastiju. Upamtite, Koch: imam svakovrsnih sredstava – dobrih i zlih. Treba da upotrijebim dobro i zlo – njime se služimo po Božjoj volji. To je, naime, smisao božanskih riječi: pomozi sebi sam, pa ću ti i ja pomoći.

Osmjehnula se mahnuvši rukom što je bio znak da ga otpušta u milosti.

Tiho je i pusto u odajama cara Josipa. U modrom salonu bavarske princeze Nera sastavlja inventar njezinih dragocjenosti.

Nakon jednog sata rada potraži dvorskog meštra Rosenberga i zamoli ga daje najavi svom gospodaru.

Za nekoliko časaka već se Rosenberg vratio i uputio groficu u carevu knjižnicu.

Našla gaje okruženog knjigama i bilježnicama. Znatiželjno je istraživala njegovo lice, ali nije opazila nikakve

promjene. Bio je blijed i melankoličan – kao i uvijek. – Veličanstvo, oprostite što sam se usudila zamoliti za audijenciju. – Nikome ne dijelim audijenciju, a vas primam kao prijatelja. – To sam se i nadala, veličanstvo. – Opet: veličanstvo. Zovite me gospodinom. Uistinu, ja sam

gospodin. Ne radim ništa, a imam više nego što mi treba za život. Država pošteno plaća nevjerojatni kapric prirode koja me izbacila u kraljevsku kolijevku. Država plaća, a ja primam i, eto, živim na tuđi račun. To je komotno, ali nezdravo.

– Smijem li upozoriti veličanstvo da bi vam trebalo zraka? – Da, da zraka! Zraka mi nedostaje da me razriješi mojih okova što ih

država tako skupo plaća pa da me pusti van, u život, gdje ima zraka, posla, a valjda i sreće. A kako vi živite, grofice?

– Obavljam dužnosti. – Odviše vjerno – naglasi on i pogleda je značajno. – Smijem li moliti jasniji izrazi Malo je oklijevao, ali se ipak odluči.

Priđe korak bliže i reče promijenjenim glasom:

W

– Niste došli k meni prijateljskom pobudom – da vidite postojim li ili ne. Poslali su vas.

– Da. Njezino veličanstvo ozbiljno je zabrinuto za vas. Zatvorili ste se i nikog ne primate. Naredila mi je da pokušavam

prodrijeti do vas. Njezino veličanstvo želi se uvjeriti da vam nije zlo. To je sve.

– Nije sve. Sto bi ona dala da može imati – sve! – Žao mi je što sa mnom ne govorite jasnije. – Kad se vratite k njoj, pitat će vas što čitam, s kim kore spondiram,

kakve ste knjige vidjeli na mom stolu... – Možda se ovaj tren varate. Njezino veličanstvo govorilo je tako

iskreno. – Vaše lijepe oči ne vide ili neće da vide prikrivenost onoga... – Molim razjašnjenje – naglo će ona. – Grofice, još nikad žena nije upravljala dvoranstvom princa koji

nema žene. Ovaj put kraljica je prekršila propise i oda brala prestolonasljedniku ženskog dvorskog meštra – i baš vas. Shvaćate li? Jednom sam vam već rekao: želi vas postavi ti za špijuna meni. Je li vam sada dovoljno razjašnjeno?

– A ja sam vam već jednom odgovorila da uhodarenje ne ubrajam u svoje dužnosti.

Izrekla je te riječi nešto oštrije, a u njezinu je glasu zatitrao ponos. On priđe k ormaru, izvadi dvije knjige i stavi ih na stol. – Priopćite njezinom veličanstvu da ste na mom stolu vid jeli Psalme i

Bibliju. Evo, gledajte. Ne morate lagati! Oboje se nasmiju. Nera se oprosti. – Molim vas, grofice, ostanite još čas. Ili ste tako mnogo zaposleni u

odajama pokojne princeze? – Njezino veličanstvo zapovijeda mi da između 8 i 10 uvečer

sastavljam inventar dragocjenosti. Oprostite ako time smetam vašem dvoranstvu.

– Prekrasno organizirana policija. Daje na vašem mjestu koja druga, oni bi znali ne samo što čitam nego i što kanim sutra misliti. Ipak, doći će vrijeme kad će od vas tražiti veće špijunske izvještaje.

Shvatila je svu rugobu svog položaja, ali se nije htjela tužiti na caricu. Pokušala je daje on razumije:

W

– Ove odredbe njezinog veličanstva svakako mirišu na špijunažu. Nadala sam se da će Van Swieten isposlovati moj otpust s dvora, ali bilo je uzalud.

– Ima časova kad vas i ja želim osloboditi ovog mučilišta. To su časovi kad sam pošten. Ima opet časova kad mije drago što

nisam uspio, a to su časovi egoizma. – Zar je to moguće? I vi me napuštate? – Napuštam? – Niste li mi obećali prijateljstvo? Nije mi prijatelj tko me ne želi

osloboditi odavle. On sagne glavu. – Kad biste vi znali kako je u ovom kotlu – on pokaže na svoje grudi

– i što tu sve kipi i vri! Popovi vele: svatko ima svog anđela čuvara, a ja velim: svatko ima svog đavola. I kad ga on zahvati, vodi ga putem koji u trenu smirenosti zovemo nepoštenim. I ja imam svog đavola. Ali na rubu zla zadržava me ono malo dobra što je u meni i vraćam se pun pokajanja i samoprijekora. Ali đavo ipak dolazi ponovno. Htio sam ga se osloboditi tako da vam priznam...

Tu naglo ušuti. – Što ste mi htjeli priznati? – upita Nera. – Svoj grijeh prema vama. – Prema meni? – Nera će začuđeno i sjeti se Sinišinog upozorenja da

bi Josip mogao biti njezin noćni progonitelj. – Ako ste štogod zgriješili prema meni, smanjit ćete, a možda i

izbrisati krivnju ako mi iskreno priznate. Josip ponovno spusti glavu i obori pogled. – Ako mi to priznanje otme ono jedino što imam na ovom dvoru? – A što je to? – Vaše prijateljstvo. – Priznanje je znak pokajanja. Tko se kaje, već se po pravio... Razmišljao je nekoliko sekunda i počeo poluglasno: – Nisam dobar kakvim ste me smatrali, ali ni onako zao kakvim biste

me smatrali da vam priznam svoj grijeh. Čovjek sam i plemenit i egoističan, rekoh vam: imam svog đavola i često se borim s njim za – vas. Dopustite da tu borbu dokrajčim pa da vam onda priđem kao pobjednik – a ne kao krivac.

W

Dugo je promatrao njezine oči. Nastavio je ne prekidajući: – Vaše mi oči govore da sam smanjio vaše povjerenje prema sebi.

Molim vas, zaboravite što sam rekao, zaboravite i izbrišite. Učinite to, grofice.

Začuđeno je promatrala njegovo blijedo lice. Nije ga nikad vidjela takvoga i učini joj se da se u njegovoj duši događa mnogo toga stoje svima nepoznato.

– Veličanstvo, svojim ste me riječima uistinu zbunili, ali ja ću, prema vašoj želji, zaboraviti da ste nešto rekli.

– Hvala vam. Promijenio je svoje držanje i glas, pa onda pošao k pisaćem stolu i

mirno počeo: – Kad završi korota, mi ćemo se preseliti u Burg. Tada ću izaći iz

svoje rupe tražiti Mirni. Sad mi je to nemoguće. Kad na dvoru svuku svoju žalost, neće toliko paziti na mene. Nosim u sebi veliku odluku da se uhvatim u borbu s kamarilom njezinog veličanstva. Makar se opasali jakim zidom, jurišat ću i, ako bude trebalo, udariti glavom. Vidite, u neradu se raspadam, postajem spužva – zla... U poslu ću biti jak i otet ću se sam sebi.

– Ipak ste bolji nego što se prikazujete – primijeti Nera. – Ili gori. – Uzalud se optužujete. Moje je uvjerenje čvrsto. – Rado bih da se niste prevarili... Poljubi joj ruku i isprati je do izlaza. Odlazeći, Nera je razmišljala: "Ako je on taj noćni posjetnik i crna krinka na maskiranoj zabavi,

onda je sigurno to taj >đavo< koji ga navodi da griješi prema meni i sad se kaje.

Da, kajanje nije znak zlobe. Ipak, snalazi me osjećaj da nije on taj noćni posjetnik. A, opet, što bi tada bilo ono čime griješi prema meni?"

Prispjela je u predsoblje i ušla k carici. Začudila se točnosti kojom je Josip predviđao vladaričina pitanja. Marija Terezija doista je ispitivala Neru sve stoje Josip pretpostavio. Mirno i uvjerljivo odgovarala je Nera kako na stolu nije vidjela ništa

drugo osim Biblije i Psalme. Vladarica mahne rukom i mrko je pogleda: – To je komedija da zavara vas. Zar to niste opazili?

W

– Veličanstvo, ja sam se začudila, ali opet, prestolonasljednik se tako duboko kaje zbog svog držanja prema pokojnoj prestolonasljednici da možda čita Bibliju kako bi se utješio i smirio svoju savjest.

– A što vam je govorio o prestolonasljednici?... – Da žali što s njom nije bio ljubazan i što se nije na drugi način

oslobodio bračne veze. – Nemoguće je da bi se on kajao. – To je moje opažanje: vjerno i nepobitno – usudi se protiviti Nera. – Prepuštam vas vašem uvjerenju i pitam: ako je vaše opažanje

ispravno, možda ćete moći odgovoriti i na ovo: ne opažate li da prestolonasljednik mrzi žene, da za njih nema nikakva osjećaja, čak ni prirodnih? Vi biste to morali lakše opaziti nego ja, majka...

– Veličanstvo – odgovori Nera oborivši oči – nemam iskustva i ne mogu to prosuditi.

– Zaboravila sam da ste udani tek nekoliko mjeseci. Vidite, on je moj prvorođeni sin i prestolonasljednik, a ja, majka i vladarica, dršćem pri pomisli da će ostati vječni pustinjak. Kad bih mogla saznati zašto se on tuđi od nas i kako da mu po mognem – sve bih mu učinila. Do vas je da mi pomognete...

– Smatrala bih se presretnom da mogu vaše veličanstvo obavijestiti o svemu tome. Jedina je moja želja shvatiti i služi ti vaše veličanstvo.

Čini se da su te riječi u carice probudile neku sumnju jer je pozorno gledala Neru.

– Dosad ste nastojali da se nekim intervencijama oslobodite dvorske službe.

– Oprostite, veličanstvo. Moja mladost, prvi dani braka, osjetljivost – sve to učinilo me nestrpljivom. Svega sam se bojala, nisam se znala snaći, a sad, veličanstvo, razabirem kakva me zadesila sreća što me veličanstvo počastilo mojom službom. Smirila sam se i osjećam se sretnom, sve mi je lijepo i ugodno. Ništa mi nije teško, čak ni to kad me dvoranke zlobno peckaju što me veličanstvo imenovalo nadzornicom prestolonasljednikova dvoranstva. Smiješim se na to zato što znam da je to samo zavist i rado obavljam svoju dužnost.

"To bi značilo da joj se Josip već sviđa", mislila je kraljica gledajući u Nerine oči, a glasno reče:

W

– Dugo je trebalo da se uvjerite kakvu mi zahvalnost dugujete. – Da jače naglasi svrhu razgovora, carica reče:

– Za vjernost dajem neograničenu milost – za nevjeru ne milosrdnu kaznu. Moje su vam obje ruke rastvorene, drago moje dijete. Naša je veza savršena.

– A moja sreća potpuna. Iako je govorila mirno, Nera je osjećala strah da carica ne primijeti

uzbuđenje koje joj uznemiruje dušu pri svakoj neistinitoj riječi. – A sad, kćeri moja – zadovoljno će kraljica – pomozite mi da

oslobodim sina iz pustinjaštva. Znam, nije vam neprijatan, dakle sve je u redu. On pokazuje prema vašem duhu prijateljsku sklonost, poštuje vas kao čovjeka, što mije i sam rekao.

Pokušajte s njim razgovarati i nastojte pronaći što ga muči. Ili je nezadovoljan sa životom, ili sa čim drugim?

Nakon tih riječi carica uzdahne i promijeni glas: – Često razmišljam: kad bi Josip našao ljubavi u žene, bio bi spašen,

vjerujte. Ovako je prepušten sam sebi, muči i sebe i mene. Kad bi zavolio i najjednostavniju barunicu, ja bih njegovoj ljubavi pružila najjači oslon, samo da ga spasim od njegove melankolije.

Govoreći, carica je pažljivo promatrala Neru i mislila u sebi: "Ako joj ovo nije jasno, onda je pastirica..." Međutim, Nera je slušala poput podanika u službi i šutjela. – Pokušajte prodrijeti u dušu dvorskog pustinjaka. Ako bi vas tko

uznemiravao i najmanjom ironijom, odgovarat će preda mnom. Molim vas, pazite tko dolazi k njemu i čime se bavi, to je vrlo važno jer ćemo saznati što ga od nas otuđuje.

Dakle? Pitanje podsjeti mladu ženu da mora odgovoriti carici. Nasmjehnula

se i odvratila: – Veličanstvo, uvijek sam spremna da izvršim vaše odredbe. Pazit ću

na sve što ste mi naredili. Carica je otpustila svoju dvorsku gospodu s najvećom ljubaznošću i

gledajući za njom mislila: "Lijepa grofice, tvoja se ljubav prema mužu već rasplinjuje! To je, uostalom, prirodno. Josip je mlad, bit će car. Sve ide prema programu. Događaji me predusreću svojom blagonaklonošću."

W

Kasno na večer, u društvu grofice Fuchs, kraljica je izmolila svoju večernju molitvu.

Kad su je dovršile, ona je tiho prošaptala: – Bože, znam da si groficu stvorio tako lijepom samo zato da služi

meni. Primam je kao tvoj veliki dar... Nera ude u svoju sobu i upali svjetlo. Na dvoru je sve spavalo. Pod Nerinim prozorom opet se našao Siniša. Popne se i skoči u sobu. Oni se zagrle. – Dugo je tvoja soba bila tamna. – Dolazim od carice – reče ona tiho se smijući. – Zamisli: rastapale smo se u međusobnom očitovanju ljubavi. O svojoj sreći na

dvoru govorila sam "velikim slovima". Fraze izrečene pred caricom Siniša je slušao sa zadovoljstvom. Najednom se malo iznenadi: – Nero, ti umiješ divno lagati. Kao da govoriš najuvjerljiviju istinu.

Dvorska bolest, čini se, prelazi na tebe? – Gle, a tko me je uputio da joj lažem? Ti! Sad, evo, prigovaraš

svojoj učenici. – Ah ne, tek onako. Nisam dosad primjećivao u tebe taj talent... – Laž nije izraz talenta, nego rezultat dobrog učitelja, a moj učitelj

zapravo je kraljica. Nije me odabrala da budem ustuk samo Vilmi nego i mladom caru. A mi smo se u tom potpuno sporazumjele. Tako spremamo naš bijeg...

– Nije li te opet dočekao tvoj noćni progonitelj? – upita Siniša. – Sad ne silazim sama, uvijek me prati komorkinja i tako se više ne

usuđuje pokazati. – Oh, kad bi mi poslužila sreća da ga uhvatim! – usklikne on. – Nećeš imati prilike, dragi moj. Ali čemu da govorim o onom stoje

prolazno? Treba da mislimo na ono što će doći, na naše oslobođenje. – To je ono što želim i radi čega živim. – To je ono radi čega sam tako podatna carici, radi čega sam naučila

lagati. – Laži koliko ti snage dopuštaju, samo da ja u miru spremam bijeg. – Što si novo smislio?

W

Dok je kraljica spokojno snivala, njih je dvoje raspravljalo o potankostima bijega iz dvora preko granice. A onda bi zagrljeni uzdisali za danom koji su čekali.