Upload
bogotrazitelj
View
322
Download
4
Embed Size (px)
Citation preview
Sveti Ignjatije Brjančaninov SLOVO O SMRTI
PREDGOVOR
SMRT JE NEPOJMLjIVA ČOVEKU
BOGOM NAM SE OTKRIVA PRIRODA SMRTI
UDEO TELA POSLE SMRTI
UDEO DUŠE POSLE SMRTI
RAJ I NEBESA
PAKAO
RAZDVAJANjE DUŠE OD TELA
SMRT PRAVEDNIKA I GREŠNIKA
SMRT DUŠE
VEČNA SMRT
ADSKE MUKE
VAZDUŠNA MITARSTVA
DUHOVNI PROLAZAK KROZ MITARSTVA ZA ŽIVOTA NA ZEMLjI
SMRTNI GREH
STRAST
PRIPREMANjE ZA SMRT
PAMĆENjE SMRTI ILI SEĆANjE NA SMRT
POZIV NA SEĆANjE I RAZMIŠLjANjE O SMRTI
TROPAR I KONDAK
1
PREDGOVOR
Sveti Ignjatije Brjančaninov, veliki pisac pravoslavne duhovnosti, živeo je u 19. veku. Rodio se 5. februara 1807. godine u selu Pokrovskom Vologodske gubernije i na krštenju dobio ime Dimitrije. Njegov otac, Aleksandar Semjonovič Brjančaninov, ugledni plemić, maštao je o svetovnom uspehu svoga sina. Majka njegova, Sofija Atanasjevna, predano se bila posvetila porodici, naročito vaspitanju starijeg sina Dimitrija, čiji je um zablistao u najranijem detinjstvu. Već kada je počeo da čita prve knjige, pokazalo se njegovo buduće duhovno opredeljenje: od svih knjiga najomiljenija mu je bila ʺUčilište pobožnostiʺ, gde se opisuje život drevnih podvižnika. Rano je otkrio lepotu molitve i u njoj našao duboki smisao i radost. U roditeljskom domu od odabranih učitelja primio je vrhunsko obrazovanje.
Kada je Dimitrije napunio 15 godina uputio se u Petrograd da bi se, po želji svoga oca, upisao u Glavno inženjerijsko učilište. U školi je ubrzo privukao pažnju svojim umnim sposobnostima, neobičnom skromnošću i istinskom pobožnošću. Bio je omiljen gost na literarnim večerima u čuvenim petrogradskim domovima. Ljudi iz otmenog sveta pokušavali su na sve načine da za sebe pridobiju ovu izuzetnu ličnost. No njegova duša, od rođenja zagledana u neprolazne vrednosti, nije mogla da u tome nađe zadovoljstvo. Više od dve godine mladi Dimitrije je temeljno proučavao prirodne i društvene nauke i sebi postavljao pitanje: ʺŠta, zapravo, pružaju nauke čoveku? Čovek je večan i njegov posed treba da bude večan! Pokažite mi to večno vlasništvo koje bih mogao da imam sa sobom i van granica ovoga sveta. Ali, ʺnauke su ćutaleʺ. Samo jedna, božanstvena nauka, odazvala se na pitanje onome ko je tražio istinu. Više ništa nije moglo da ga spreči u ostvarenju namere da svoj život posveti Bogu. Strpljivo je podneo sva teška iskušenja koja su nakon toga usledila. Teže od svega bilo je protivljenje roditelja koji su uporno nastojali da sina odvoje od monaškog puta. Bez roditeljskog blagoslova i saglasnosti da dobije ostavku, Dimitrije Brjančaninov, u to vreme oficir, nije mogao da započne monaški život. Kada su se njegove ljudske snage istrošile, teško se razboleo, što je bila opomena svima da treba da popuste pred ovim očiglednim znakom Božije volje. 1827. godine Dimitrije Aleksandrovič stupio je kao iskušenik u Aleksandro‐Svirski manastir, predajući se na duhovno rukovođenje ocu Leonidu, budućem Optinskom starcu. Nekoliko narednih godina proveo je u potpunoj poslušnosti. Prilike su od njega zahtevale da promeni više manastira, gde se susretao sa iskusnim duhovnicima. To ga je ukrepilo u predanosti volji Božijoj i obogatilo njegovo duhovno iskustvo. Zamonašen je 1831. godine i dobio ime Ignjatije.
Uskoro je postao iguman Trojice‐Sergejeve pustinje blizu Petrograda. Kao nastojatelj predano je rukovodio duše monaha, poučavajući ih božanstvenoj nauci, što mu je predstavljalo izvor najveće radosti. U Sergijevoj pustinji napisao je većinu svojih dela.
2
Duhovni put je zahtevao od oca Ignjatija velika odricanja i požrtvovanja. Ne osvrćući se na svoje slabe telesne snage, obnavljao je i podizao manastire, primao mnogobrojne posetioce, a noći provodio u dugim molitvenim bdenjima. Često je morao da menja boravište, da prihvata i one dužnosti koje njegovoj prirodi nisu odgovarale. Oduvek je težio usamljeništvu, ali mu se ta želja nije ostvarivala. Godine 1857. izabran je za episkopa Kavkaskoga i Crnomorskoga. Na dan svoga narečenija rekao je: ʺOd mladosti svoje stremio sam dubokoj pustinji i nipošto nisam mislio o služenju Crkvi u bilo kakvom činu sveštenstva. Da budem episkop svoga srca i da prinosim na žrtvu Hristu pomisli i osećanja, osvećena Duhom, ‐ to je visina kojoj je bio upravljen moj pogled.ʺ
Episkop Ignjatije nije dugo upravljao Kavkaskom eparhijom. Teška bolest vratila ga je, ovog puta zauvek, u Nikolo‐Babajevski manastir. Tu ga je 30. aprila 1867. godine na tihoj molitvi zatekla smrt za koju se svesrdno pripremao tokom svog zemnog života.
Vladika Ignjatije Brjančaninov ostavio nam je dragocena duhovna dela od šest tomova. To su: ʺOgledi iz asketikeʺ u tri toma, 4. ʺAsketska propoved i ʺPisma mirjanimaʺ, 5. ʺDoprinos savremenom monaštvuʺ i ʺOtačnikʺ. Njegova dela, zasnovana na Pravoslavnom svetootačkom predanju, izviru iz proživljenog asketskog iskustva. To se oseća po blagodatnoj sili koja se upija u dušu onoga koji ih čita. Sam Svetitelj svoja dela smatrao je ʺvlasništvom svih savremenih podvižnika Pravoslavne Crkveʺ. Razlog za to on navodi u pismu S. D. Nečajevu: ʺPostojali su u mom životu trenuci, ili u vreme teških žalosti, ili posle dugotrajnog bezmolvija, trenuci, u kojima se javljala u srcu mome ʺrečʺ. Ta reč nije bila moja. Ona me je tešila, poučavala, ispunjavala netruležnim životom i radošću, ‐ i zatim odlazila. Dešavalo se da zapisujem misli koje su tako jarko sijale u tim blaženim trenucima. Čitam posle, čitam ne svoje, čitam reči koje su se spustila iz nekakve više sfere i ostale kao poukaʺ.
Iz udaljenih sfera večnosti došla nam je reč svetog Ignjatija o putu duše posle smrti. Ova nedokučiva tajna privlačila je filosofe i naučnike svih vremena, u nastojanjima da objasne suštinu ljudskog postojanja. Svi prethodnici hrišćanstva, postepenim hodom u otkrivanje zagonetnih dubina ljudske duše, samo su bledo nagoveštavali istinu koja je u punoj svetlosti zasijala ovaploćenjem Božije Reči. U ogledalu Novog Zaveta verno su oslikana sva proročka najavljivanja Starog Zaveta. Dolaskom Gospoda Isusa Hrista u ovaj svet, ljudski rod dobija putokaz za sva vremena. Hrišćani znaju da je Bogočovek put, istina i život. To najbolje znaju oni hrišćani koji pravo slave Boga, koji od postojanja Božijeg predanja nisu ukinuli ʺnijednu jotuʺ u zakonu Božijem, niti su šta dodali. Najveće tajne i najveća znanja otkrivaju se najdostojnijima, onima koji su se odrekli kratkotrajnih ovozemnih uživanja, da bi stekli neprolazno blago. Sveti Ignjatije Brjančaninov, čije je ime po svetom Ignjatiju Bogonoscu takvo da ukazuje na bogonosnu nauku koju je proneo svojom rečju i svojim razmišljanjima, ne dopušta nikakva podozrenja u ono što je izneo. Njegov spis ʺSlovo o smrtiʺ predstavlja učenje Pravoslavne Crkve, zasnovano na Jevanđelju, o udelu besmrtne duše posle razlučenja od tela, o prirodi raja i večnom blaženstvu, o anđelima i demonima,
3
vazdušnim mitarstvima, paklu i večnim mukama. Sve što je izneo, Svetitelj svedoči rečju Svetog pisma i svetih Otaca, služeći se i empirijskim naukama gde god je to moguće i potrebno. On to čini u želji da palom čoveku pomogne da uvidi koliko je dubok njegov pad. U takvom stanju čovek nije ni sposoban da sagleda kako je, udaljavanjem od spasonosne božanstvene nauke, upao u pogubnu, demonsku nauku. Tako je prihvatio lažni razum, nazvao ga ʺzdravimʺ, i po toj logici ‐ odbacio upravo onu nauku koju nikada, kao sazdano biće, nije imao pravo da menja. Odvojen od razuma istine, čovek pogrešno zaključuje i o ovozemnim i o večnim stvarima: ne veruje u besmrtnost duše, a ako i poveruje, lakše se priklanja lažnim religijama koje zavode svakog Adamovog potomka istom prevarom kojom je zaveden praotac ovih ljudi.
Polazeći od mesta gde se začeo greh koji je čoveku doneo smrt, Svetitelj nas vodi kroz prostranstva nebeskog beskraja, nezamislive rajske lepote što oko ne vide i uho ne ču, ne skrivajući od nas ni strašne paklene predele u dubini zemlje gde crv ne umire i oganj se ne gasi. Besmrtna duša, kada se odvoji od tela, odlazi ili u Carstvo neprolazne slave Hrista Gospoda, gde je beskrajna radost, ili u zemlju plača, gde su beskrajne muke. To zavisi od opredeljenja koje je sama duša ispoljila na zemlji. Svetitelj nam navodi primere Božijih ugodnika, onih ljudi koji su umeli da čuju reč Bogoglasnog Hristovog Preteče: Pokajte se, približilo se carstvo nebesko, koja je na taj način pozvala ljude svih vremena da se vrate u dom svoga Oca, u večitu svoju postojbinu. Bez pokajanja nemoguć je povratak Bogu. Navedeni su i mnogi primeri nepokajanih grešnika koji su do svog poslednjeg izdisaja odbijali da prihvate ovaj jedini uslov koji svakom zabludelom sinu omogućava izmirenje sa svojim Ocem. Kao da je cela ova knjiga vapaj vladike Ignjatija da se čovek pokaje pre smrti, dok još ima vremena, kako bi izbegao strašna mitarstva čiji poglavari zlobno dočekuju dušu koja im se potčinila za života na zemlji, spremni da je zarobe kao svoje večno vlasništvo.
Saglasno sa svim Ocima Crkve koji uče da je sećanje na smrt i Strašni sud neophodno svima koji teže spasenju, sveti Ignjatije nas upućuje na svagdašnje razmišljanje o smrti. ʺShvativši kratkoću našeg zemnog života i sujetnost svih zemnih dobitaka i preimućstavaʺ, kaže Svetitelj, ʺshvativši užasnu budućnost koja očekuje one koji prenebregavši Iskupitelja i iskupljenje, prineše sebe svecelo na žrtvu grehu i truleži, ‐ odvratimo mislene oči naše od netremičnog gledanja na varljivu i opčinjujuću lepotu sveta, koja lako zarobljava slabo srce čovečije u ljubav prema sebi i u služenje sebi. (...) Upotrebimo naš zemaljski život, taj veliki dar Božiji, shodno određenju naznačenom od Boga, na poznanje samih sebe, na nazidanje svoga večnog udela.ʺ Jer, ʺako bismo i sav svet zadobili za sebe, kada se nađemo u grobu, ništa nećemo imati od ovoga sveta: ni lepote, ni slave, ni vlasti, ni ugleda, niti bilo kakvog ovdašnjeg blaga.ʺ
Blago čovečije nije propadljiva, gruba materija, nego tanana, nevidljiva duhovna lepota. Ona se pokazuje i postaje vidljiva dušama molitvenika u tišini, prijateljima Božijim, kojima Sam Bog otkriva ono što je skriveno od onih koji ne žive čisto. Takav je bio vladika Ignjatije
4
Brjančaninov, Božiji izabranik, koji je iz svoje svete duše izblagovestio nama reči ove knjige koje mu je Bog otkrio da bi nam pokazao put ka spasenju.
Pomeni Gospode u Carstvu Svome moje roditelje
+ Mihaila i + Mariju Prevodilac
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
SMRT JE NEPOJMLjIVA ČOVEKU
Da se opominješ dana kad si izašao iz Misira dok si god živ.[1]
Smrt je velika tajna. Ona je ‐ rađanje čoveka iz zemnog vremenog života za večnost. U trenutku odvijanja tajne smrti, mi svlačimo sa sebe svoj grubi omotač ‐ telo, i, duševnim bićem, tananim, eternim, prelazimo u drugi svet, u obitelj bića istorodnih s dušom. Svet je taj nedostupan grubim organima tela, kroz koje, za vreme našeg prebivanja na zemlji, dejstvuju osećanja, koja, inače, i pripadaju duši. Duša, kad izađe iz tela, nevidljiva nam je i nedostupna, kao i drugi predmeti nevidljivog sveta. Mi u času odvijanja tajanstvenog čina smrti samo opažamo ne‐disanje, naglu beživotnost tela. Zatim ono počinje da se raspada, i mi žurimo da ga sakrijemo u zemlju. Tamo ono postaje žrtva truleži, crva, zaborava. Tako su umrla i zaboravljena bezbrojna ljudska pokolenja. Šta se zbivalo i zbiva s dušom kad napusti telo? To nam ostaje, pri našim mogućnostima poznanja, neizvesno.
Skrivena je tajna ‐ smrt. Dok svetlost hrišćanstva nije ozarila ljudski rod, on je o besmrtnosti duše imao uglavnom grube i lažne predstave. Najveći paganski mudraci jedino su mogli da samoumno zaključuju i nagađaju o tome. No, ipak je srce palog čoveka, kao da ne beše pomračeno i ograničeno, istrajno opipavalo, da tako kažemo, svoju večnost. Sva idolopoklonička verovanja služe kao dokaz za to; sva ona obećavaju čoveku život posle smrti, ‐ život ili srećan ili nesrećan, zavisno od zemaljskih zasluga. Nama, kratkovekim tuđincima na zemlji, neophodno je da poznamo svoj udeo u večnosti. Ako već za vreme kratkog ovdašnjeg stranstvovanja svoje brige usredsređujemo na to da udaljimo od sebe svaku tugu i okružimo se svakom prijatnošću, tim pre smo dužni da se pobrinemo o svom
5
udelu u večnosti. Šta smrt čini sa nama? Šta duši predstoji iza predela veštastvenog? Zar tamo nema plate za dobro i zlo koje je čovek činio na zemlji voljno i nevoljno? Zar tamo nema nagrade, kad zlo na zemlji većinom caruje i vlada, a dobro je progonjeno i strada? Neophodno, neophodno nam je da otkrijemo tajnu smrti, i da ugledamo nevidljivu telesnim očima budućnost čoveka posle smrti.
NAPOMENE:
1. Zak. pon. 16,3.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
BOGOM NAM SE OTKRIVA PRIRODA SMRTI
Tajna smrti objašnjava nam se rečju Božijom, a posredstvom dejstva Svetoga Duha čini se čak dostupnom i otkrivenom osećanjima, očišćenim i oplemenjenim blagodaću: Sveti Duh, rekao je apostol Pavle, ispituje dubine Božije, ne samo čovečije.[1]
Smrt je ‐ razlučenje duše od tela, sa kojim se sastavlja voljom Božijom, i voljom Božijom opet rastavlja. Smrt je ‐ razlučenje duše od tela, što je posledica našega pada, čime je telo prestalo da bude netruležno, kako je prvobitno bilo sazdano Tvorcem. Smrt je ‐ kazna besmrtnom čoveku kojom je on unesrećen za neposlušnost Bogu. Smrću se bolno raseca i razdire čovek na dva dela koja ga sačinjavaju, i po smrti već nema čoveka: posebno postoji duša njegova, a posebno telo njegovo.
6
NAPOMENE:
1. 1. Kor. 2, 10.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
UDEO TELA POSLE SMRTI
I telo produžava da živi, mada znamo da se ono raspada i vraća u zemlju iz koje je uzeto: ono produžava da živi u samom truljenju svome; ono nastavlja da živi u raspadu, kao seme u zemlji, očekujući ponovno sjedinjenje s dušom, posle čega će postati više nedostupno ovoj vidljivoj smrti. Tela posebnih izabranika Božijih ne podležu truljenju, jer su obilno ispunjena blagodaću Božijom, i u samoj seni smrtnoj projavljuju početak svoga slavnog vaskrsenja. Umesto zadaha, ona odišu miomirom; umesto da okolinom šire smrtonosnu zarazu, ona donose isceljenje od svih bolesti, ulivaju život. Takva tela su istovremeno mrtva i živa ‐ mrtva po prirodi čovečijoj, živa prisustvom u njima Svetoga Duha. Ona svedoče u kakvom je dostojanstvu i svetosti sazdan Bogom čovek, a to dostojanstvo, ta svetost vraćeni su iskupljenjem.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
UDEO DUŠE POSLE SMRTI
U to vreme, kada telo usni smrtnim snom, šta se dešava s dušom? Reč Božija nam otkriva da se naše duše, po razlučenju svom od tela, zavisno od ispoljenog opredeljenja u zemaljskom životu, prisajedinjuju ili silama dobra, ili silama zla, Angelima svetlosti, ili palim anđelima. S angelima one čine, po svojoj prirodi, jednu vrstu bića, deleći se po kakvoći, slično njima, što je posledica slobodne volje bića, prvobitno neporočnih i svetih. Neposredne dokaze za to nalazimo u Svetom Pismu i u spisima Svetih Otaca. Gospod je obećao pokajanom razbojniku skoro preseljenje dušom s krsta u raj. Zaista ti kažem, rekao je On njemu, danas ćeš biti sa mnom u raju.[1] Stradalnik, ubogi Lazar, odnesen beše po končini svojoj Angelima do mesta u raju, nazvanog naručjem Avramovim, a kada je umro
7
nemilosrdni bogataš koji se veseljaše u vreme zemnoga života svaki dan sjajno, bačen beše u ad.[2] Duše pravednika, razlučivši se od tela, ozaruju se blaženstvom na nebu, u očekivanju vaskrsenja tela, kako kazuje tajnovidac Jovan Bogoslov;[3] u adu, u strašnim mukama, čekaju ga grešnici.[4] Kada zatrubi vaskrsna truba, tada će raj pokazati nebožitelje radi slavnog sjedinjenja sa svojim telima, koja će oživeti od glasa Sina Božijega,[5] kao što je čuo taj glas Lazar koji, posle četiri dana već beše počeo da truli u grobu, i oživeo je: ad će pokazati mrtvace svoje za Strašni sud i konačnu presudu. Po izricanju presude i po njenom izvršenju, udvostručiće se blaženstvo pravednika, ‐ grešnici će se vratiti u ad, gde će dvostruko biti mučeni.[6] O stanju pravednika po vaskrsenju Gospod je blagovestio da su oni kao Angeli Božiji na nebu, ravni su Angelima.[7] Navešćujući o svom drugom dolasku i Strašnom sudu, Gospod je kazao da će On tada reći pravednicima što Mu stoje s desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta; a grešnicima koji Mu stoje s leve strane reći će: Idite od mene prokleti u oganj vječni koji je pripravljen đavolu i anđelima njegovim.[8] I to je neosporno, da će plata kako pravednika, tako i grešnika, biti sasvim različita. Pravednost Božija uzvratiće svakom čoveku po delima njegovim.[9] Nije samo bezbrojno mnoštvo nebeskih obitelji, po svedočenju Spasitelja, no i ad ima mnoštvo raznih tamnica i raznovrsnog mučenja: ko je sagrešio u znanju biće mnogo bijen, a ko je sagrešio u neznanju biće malo bijen.[10]
Hrišćani, samo pravoslavni hrišćani, koji su uz to vodili blagočestiv život na zemlji, ili su sebe očistili od grehova iskrenim pokajanjem, ispovešću pred duhovnim ocem i ispravljanjem sebe, naslediće zajedno sa svetlim Angelima večno blaženstvo. Suprotno njima, bezbožni, to jest u Hrista neverujući, zločestivi, to jest jeretici i oni od pravoslavnih hrišćana koji su provodili život u gresima, ili pali u bilo koji smrtni greh i nisu iscelili sebe pokajanjem, naslediće večno mučenje zajedno sa palim anđelima. Patrijarsi Istočno Vaseljenske Crkve u poslanici svojoj kažu: ʺDuše ljudi palih u smrtne grehe, koji na samrti ne pokazaše očajanje, nego se pre razlučenja od ovog života pokajaše, samo ne stigoše da prinesu nikakve plodove pokajanja, kao što su: molitve, suze, kolenopreklonjenja na molitvenim bdenjima, srdačna skrušenost, tešenje nevoljnih i ispoljavanje vere delima ljubavi prema Bogu i bližnjima, što sve Saborna Crkva od samog osnivanja smatra bogougodnim i blagopotrebnim ‐ duše takvih ljudi nizlaze u pakao i podnose kazne za grehe koje su učinile, ne lišavajući se, međutim, nade na olakšanje od njih. A olakšanje će dobiti oni po beskonačnoj blagosti, molitvama sveštenika i dobrotvorenjima koja se čine za umrle, a posebno silom Beskrvne Žrtve koju pojedinačno prinosi sveštenik za rodbinu svakog hrišćanina, i uopšte za sve što svakodnevno prinosi Saborna i Apostolska Crkva.ʺ[11] Strašna je smrt grešnika,[12] kaže Pismo, a za blagočestive ona je prelazak iz meteži i vreve ovoga sveta u nenarušivo spokojstvo, iz neprekidnog mučenja u neprestano i beskrajno blaženstvo, prelazak sa zemlje na nebo i sjedinjenje sa bezbrojnim mnoštvom svih ljudi. U nenasitom sozercanju Boga i neugasivom ognju ljubavi ka Njemu odvija se viši stepen blaženog života nebožitelja.. Prepodobni Makarije Veliki ovako rasuđuje o tome: ʺKada ishodi iz tela duša čovečija, tada se odvija neka velika tajna. Ako je ona bila
8
potčinjena grehu, onda joj prilaze čopori demona i anđeli protivljenja i sile tame i odvode dušu u svoju oblast. Ovome se i ne treba čuditi, kao nečem neobičnom. Ako se čovek, još u ovom životu, njima pokorio i potčinio, i načinio se njihovim robom: tim pre, kada odlazi iz sveta, biva njima zaplenjen i porobljen. Tako je i u suprotnom slučaju, pri dobrom ustrojstvu duše: svete Božije sluge već sada okružuju Angeli i čuvaju ih i prate duhovi svetlosti. A kada iz tela izađu, horovi Angela odmah prihvataju njihove duše, odnose ih na svoju stranu, u carstvo svetinje, i privode ih Gospodu.ʺ[13]
Već samo to: što je dušama čovečijim predodređeno jedno mesto obitališta, isto blaženstvo i ista kazna kao i angelima, dovoljan je pokazatelj da su duše ‐ bića u svemu podobna angelima. To je očigledno i iz reči koje je Gospod više puta navodio, govoreći da su pravedni ljudi, po vaskrsenju, slični i ravni Angelima. Drevnim pravednicima Avraamu, Lotu, Jakovu i drugama, Angeli su se javljali u ljudskom obličju, tako da oni nisu odmah znali da su im došli bestelesni, a ne ljudi. Po vaskrsenju Hristovom, Angeli su se javili Ženama Mironosicama u ljudskom liku odeveni u sjajno bele rize.[14] U vreme vaznesenja Hristovog oni su se javili Apostolima takođe u ljudskom obliku, odeveni u belu odeždu.[15] Sveti Oci su često viđali Angele u blistavosjajnim haljinama, a demone ‐ kao crne nakazne utvare. Gospod je, po svom vaskrsenju, iznenada stao meću Apostole, koji behu na okupu u sobi. Apostoli su se uplašili, misleći da vide duha; no Gospod ih je umirio, objasnivši razliku između pojave duha i Svoga javljanja u proslavljenom telu. Što ste zbunjeni, rekao im je On, i zašto takve pomisli ulaze u srca vaša? Vidite ruke moje i noge moje, da sam ja glavom; opipajte me i vidite; jer duh nema tijela i kostiju kao što vidite da ja imam.[16] Ovde nije rečeno da duh nema nikakvog oblika. To je nedovoljno: ostavljeno je da se zaključi da duhovi, to jest Angeli i duše, imaju oblik; rečeno je samo da oni nemaju tela i kostiju koje je sačuvalo telo Hristovo i u svom proslavljenom obliku. Svoje razumevanje da duhovi imaju oblik pokazali su jerusalimski hrišćani priznavši duhom priliku apostola Petra, čudesno izbavljenog iz tamnice, pokazanu Rodi. To je anđeo njegov,[17] rekli su oni. Sveti Makarije Veliki kaže da Angeli imaju oblik i izgled, isto kao što i duša ima svoj oblik i izgled i da je taj oblik, spoljašnji izgled, kako Angela, tako i duša, oblik i izgled spoljašnjeg čoveka u njegovom telu.[18] Ovaj ugodnik Božiji uči da Angeli i duše, iako veoma lagani po svojoj suštini, opet su, pri svoj svojoj tananosti, tela. Oni su ‐ tela lagana, eterna, kao što su, sasvim suprotno, naša zemna tela veoma gruba i veštastvena. Grubo čovečije telo služi kao odežda tananom telu ‐ duši. Na oči, uši, ruke, noge koji pripadaju duši nadeveni su odgovarajući članovi tela.[19] Kada se posredstvom smrti duša razdvaja od tela, ona ga svlači, kao haljinu. Sveti Makarije kaže da najsavršeniji među hrišćanima, očišćeni i prosvećeni Svetim Duhom, vide oblik duše, samo što takvo savršenstvo i viđenje dostižu veoma retki među Svetima.[20] Ovaj veliki Otac potvrđuje da duša onih koji se mole molitvom Duha ponekad ishodi iz tela, naročitim, neshvatljivim dejstvom Svetoga Duha.[21] I u ono doba, kada je procvao u pustinji egipatskog skita Makarije Veliki, u veku visokog monaškog podvižništva, veoma retki među svetim inocima udostojavahu se da vide izgled duše; tim ređe ovi sada. No i danas se takvi mogu naći, po velikoj milosti Božijoj i po istinitom
9
obećanju Gospoda Isusa Hrista da će prebivati sa vernim učenicima Svojim do svršetka veka. Po ličnom svedočenju takvog izabranika Božijeg koji je, pri izobilnom blagodatnom dejstvu molitve, iznenada spazio da mu je duša van tela i da lebdi u vazduhu, ona je ‐ eterno, veoma tanano lebdeće telo, koje ima isti oblik našeg grubog tela, sve njegove udove, čak i kosu, njegov oblik lica, rečju ‐ potpunu sličnost sa njim. Nisu samo sile uma i srca bile uz dušu, nego su sa njom bili i svi čulni organi: vid, sluh, dodir, u njoj je bio sav život, a telo je ostalo na stolici, kao mrtvo, kao skinuta odeća, dok se, po zapovesti Božijoj nije vratila u njega duša, isto tako neshvatljivo, kao što je neshvatljivo izašla iz njega.[22] Angeli liče na duše: imaju udove, glavu, oči, usta, trup, ruke, noge, kosu, rečju ‐ isto obličje koje čovek ima u vidljivom telu. Lepota vrline i Božija blagodat sijaju na licima svetih Angela; to je obeležje utisnuto i na licima najčestitijih hrišćana. Očajnička zloba je osobina palih anđela; njihova lica podsećaju na izopačena lica zločinaca i prestupnika među ljudima. To nam otkrivaju oni koji su videli Angele svetlosti i anđele tame. Angel i duša nazivaju se bestelesnima, jer nemaju tela kao mi; nazivaju se duhom, kao bića tanana, potpuno se razlikujući od predmeta koji čine materijalni svet. Tako se nazivaju oni i običnim ljudskim jezikom, i u Svetom Pismu, i u delima svetih Otaca:[23] njihova materijalnost neuporedivo je tananija od bilo kakve zemaljske stvari, nama vidljive. Kako se nalazimo u stanju pada, mi ne vidimo duhove, ali osećamo njihov uticaj na nas, ako brižljivo i blagočestivo živimo. Blagodatno, živo, misleno osećanje duhova je duhovno viđenje njih.[24] Vetar, vazduh, razni gasovi i isparenja obično se nazivaju, čak i u Svetom Pismu i u delima Otaca duhom. Tako je Gospod uporedio dejstvo Svetoga Duha sa dejstvom vetra; vetar je na tom mestu u Jevanđelju nazvan Duhom.[25] Ali u pravom, istinskom smislu, samo je Bog ‐ Duh. On, kao Biće svesavršeno, potpuno se razlikuje prirodom Svojom od prirode tvari, tako da, u poređenju sa Njim, druga bića i ne izgledaju tanana i savršena. Nema bića istobitnih sa Bogom! I zato, osim Boga, nema drugog bića duhovnog po suštini.[26] Bog je duh,[27] koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim[28] ‐ Bog je postao Čovek Da bi bacio oganj[29] u srca naša umrtvljena grehom i zaleđena od greha, da bi nas kroz sjedinjenje sa Sobom plamenom i duhom, načinio nepristupnim truleži i đavolu. Daleko su od istinskog života i istinske duhovnosti i pali anđeli i duše odbačenih grešnika.[30]
Buduća obitališta duša odgovaraju njihovoj prirodi, to jest njihovoj bestelesnoj prirodi. Toj prirodi odgovara edem ili raj, odgovara joj i pakao. Osim duhovne blagodati i Nebeskog carstva unutar svete duše, koje je u njoj prisutno već ovde, po meri njenog očišćenja, njoj je pripremljen predeo i obitelj, koji odgovara njenom stepenu čistote, pošto je, milošću Božijom, udostojena večnoga blaženstva. Duša grešna i od Boga odbačena, ne muči se samo svojom savešću i svojim stanjem odbačenosti, nego se zatvara u strašnu podzemnu tamnicu, nazvanu adom, tartarom, geenom, gde se podvrgava ljutim mukama koje imaju razorno dejstvo na njenu eternu prirodu. Sve je ovo rečeno u Svetom Pismu, i otkriva se Svetim Duhom, po Njegovom odbiru i rasudi, ljudima dostojnim takvog otkrovenja, otkrovenja duši najkorisnijeg.
10
Često, kada hoćemo pažljivo da osmotrimo bilo kakav predmet vidljivoga sveta, mi biramo sebi najpogodnije mesto, odakle taj predmet možemo što bolje da vidimo i razgledamo: to činimo ne zato što to iziskuje sam predmet, već zato što nam je potrebno da se pomognemo u našoj ograničenosti. Nikako neće biti suvišno da samima sebi nađemo odgovarajuće misleno mesto pri sadašnjem našem razmatranju. Mi ćemo nepogrešivo naći to mesto, i staćemo na njega, kada uvidimo i poznamo našu ništavnost usred ogromnog svemira, ništavost naših sredstava za sticanje poznanja, ništavnost samih poznanja, potrebu, nasušnu potrebu, upravo za samoznanjem u Božanstvenom Otkrovenju. Mi ne vidimo ni raj ni pakao našim čulnim očima; ali šta mi vidimo njima? Šta vidimo njima ‐ ne govorim o svetu duhova ‐ nego o ovom opažajnom svetu, koga sa takvom uverenošću nazivamo vidljivim svetom? U njemu vidimo samo jedan mali deo predmeta, ništa u poređenju s celinom. To nam dokazuje i teleskop i mikroskop, kao i naša čula mirisa i dodira, koja osećaju duhove, očima nevidljive, i tako otkrivaju njihovo prisustvo, skriveno od pogleda. To nam dokazuje prostranstvo koje ograničava i otežava naš pogled, neprestano sužavajući horizont; to nam dokazuje neprobojnost zemlje i mnogih drugih predmeta na njenoj površini; dokazuje nam ograničenost, krajnja ograničenost našeg pogleda, koji nije u stanju da vidi nijedan predmet u njegovom pravom obliku,[31] i koji ne vidi duhove zbog njihove tananosti, i ne može da pronikne grube predmete zbog njihove čvrstine, čak ne može da vidi jednu stranu predmeta, a da druga strana ili mnoge strane ne ostanu skrivene. Šta vidimo mi u vidljivoj prirodi? ‐ Najništavniji njen delić! ... I našu priviknutost na skučenost našeg pogleda smatramo potpunim i dovoljnim vidnim poljem. Poznanjem naše ograničenosti, smirenim i istinskim poznanjem, mi ćemo bogobojažljivo ustremiti umni vid ka tim predmetima, koji su skriveni od naših grubih čula, ali nam se otkrivaju milosrđem i blagodaću Božijom.
NAPOMENE:
1. Lk. 23, 43.
2. Lk. 16, 19‐31.
3. Otk. 6; 10, 11.
4. Otk. 20, 13.
5. Jn. 5, 25.
11
6. Ps. 9, 18.
7. Mt. 20, 30; Lk. 20, 36.
8. Mt. 25, 34‐41.
9. Otk. 22, 12.
10. Lk. 12, 47‐48.
11. Čl. 18.
12. Ps. 18, 22.
13. Bes. 22.
14. Lk. 24, 4; Jn. 20, 12.
15. D. Ap. 1, 10.
16. Lk. 24, 38‐39.
17. D. Ap. 12, 13‐15.
18. Bes. 7.
19. Bes. 4, gl. 9; Slovo 5, gl. 6.
20. Bes. 7, gl. 6 i 7.
21. Slovo 6, gl. 8. Opisujući natprirodna dejstva božanstvene blagodati u vreme molitve, Makarije Veliki kaže: ʺU tom času se čoveku čini da zajedno sa molitvom kroz njegova usta izlazi i njegova duša.ʺ Očigledno je da se to desilo samom Svetom Makariju.
22. U našem veku, koliko je poznato piscu ovog Slova, dva inoka su se udostojila ovog viđenja za vreme molitve: Sibirski pustinjak, monah Vasilisk, koji je skončao 1825. godine, i Nikiforovski pustinjak, shimonah Ignjatije, koji je skončao 1852. godine. Poslednji je lično otkrio o sebi spisatelju Slova, a sa najbližim učenicima prvog sastavljač Slava se udostojio sažiteljstva i družbe u Gospodu.
23. Poznato je da duhovni ljudi i duhovna dela sa potpunom tačnošću izlažu misao Duha, veoma često upoprebljavajući reč savremenog ljudskog govora, kao svima razumljivu, nimalo ne strahujući kako će se ta misao prihvatiti učenošću čovečijom. Tako je izgovorio Isus Navin: Stani Sunce (Is. 10, 12), i dan će trajati duže nego obično: sila Božija se pokazala duhovnom rečju Vere, osporavajući snagu tela i sujetnu glasnost ljudske učenosti što kritikuje materijalnu tačnost reči koja je izazvala
12
natprirodni događaj. Proniknuvši u dela Otaca, naći ćemo da rečju Duh, po tadašnjem njihovom tumačenju, koje se ne tako davno izgubilo, oduvek su se označavali gasovi i pare, najpre vazduh, vetar i čovečije disanje. (Prepodobni Grigorije Sinait, gl. 1, iz 15. glave o bezmolviju i o dva načina molitve. Dobrot. č. 1.).
24. Duhovno viđenje duhova blagodatnom čistotom uma i srca neuporedivo je iznad viđenja duhova telesnim očima, ili duševnim, kada te oči vide samo spoljni izgled duhova. Kod ovog drugog viđenja neopitni posmatrač skoro uvek se izlaže ili obmani, ili duševnoj opasnosti. Viđenje duhovno, nasuprot ovome, plod je blagočestivog života podvižnika, osenjenog Božijom blagodaću i Božijim blagoslovom. Ono je prepuno duševne koristi, stoga što ono vidi svojstvo duhova, način njihovog dejstva, pa se zato čuva lukavih duhova, kao što je i sveti Apostol Jovan rekao: Rođen od Boga čuva sebe, i nečastivi ga se ne dotiče (1. Jn. 5, 18).
25. Vidi tumačenje blaženog Teofilakta, episkopa bugarskog, Evanđelja od Jovana, glavu 3, stih 8. Tako i prepodobni Grigorije Sinait govori: ʺDuh diše gde hoće (kaže Gospod), uzimajući za primer duvanje prirodnog vetraʺ. Glava 3, iz 15. glave gore navedenog dela.
26. ʺBestelesnim i neveštastvenim ‐ kaže sveti Jovan Damaskin, naziva se anđeo u poređenju sa nama. Jer sve, u poređenju sa Bogom, Jedinim nesravnjivim, pokazuje se grubo i veštastveno. Samo Jedno Božanstvo u strogom smislu nije veštastveno i bestelesno je.ʺ (Tačno izlaganje Pravoslavne vere, knjiga 2, glava 3, ʺO Angelimaʺ). ʺPo prirodiʺ, kaže ovaj isti Svetitelj, ʺbestelesan je samo Bog: Angeli pak, demoni i duše bestelesni su po blagodati i u poređenju sa grubom tvariʺ. (Isto, gl. 12, ʺO čovekuʺ). ʺNiti su premudri premudrošću svojomʺ, kaže sveti Makarije Veliki, ʺniti razumni razumom svojim uspeli da razumeju tananost duše, ili da kažu na koji način ona postoji, osim oni kojima je Duhom Svetim otkriveno razumevanje i tačno poznanje duše. Ali ti ovde razmisli, rasudi i pojmi, i poslušaj, šta je ona? On je Bog, a ona nije Bog; On je Gospod, a ona je sluškinja; On je Tvorac, a ona je tvar; On je Sazdatelj, a ona je sazdanje; nema nikakve sličnosti između prirode Njegove i njene.ʺ (Beseda 49, glava 4.). ʺIako mi nazivamoʺ, kaže prepodobni Kasijan Rimljanin, ʺmnoga bića duhovnima, kao. što su Angeli, Arhangeli i ostale Sile, kao i sama naša duša, ili kakav je ovaj prozirni vazduh, ipak ih nikako ne bi trebalo smatrati bestelesnima. Oni imaju odgovarajuće telo u kome postoje, mada je neuporedivo lakše od našeg tela. Oni su tela, po mišljenju Alostola koji je rekao: Postoje tjelesa nebeska i tjelesa zemaljska, i opet: Sije se tijelo duševno, ustaje tijelo duhovno (1. Kor. 15; 40, 44), čime se jasno pokazuje da je bestelesan samo Jedan Bog.ʺ (Razgovori, 7, gl. 13). Prepodobnog Kasijana uvrstila je sveta Pravoslavna Crkva među likove svetih ugodnika Božijih (spomen njegov je 29. februara); dok papski sledbenici hule i ubrajaju ga u jeretike i polu‐pelagajance zato što je on još početkom 5. veka izobličavao Rimljane zbog odstupanja, što je kasnije potvrđeno na Šestom
13
14
prihvaćeno u Ruskoj Crkvi i u celom istočnom Pravoslavlju, izloženo je, mada kratko, ali veoma jasno i tačno, u dogmatskom bogoslovlju Pravoslavne vaseljenske istočne Crkve, koje, po određenju Svetog Sinoda, služi kao udžbenik po kome će se upravljati u ruskim bogoslovijama. ʺOni (duhovi) ‐ rečeno je u ʺBogoslovljuʺ ‐ su bestelesni. Uostalom sveti Oci shvataju bestelesnost Angela u ograničenom smislu, odnosno da su oni bestelesni samo u poređenju sa nama, oveštalim u grubi telesni omotač. Sveti Jovan Damaskin kaže: bestelesnim i neveštastvenim naziva se Angel u poređenju sa nama. Jer svi, u poređenju sa Bogom, jedinim nemerljivim, izgledaju grubi i veštastveni. Jedno, samo Božanstvo u strogom smislu je neveštastveno. A duhovi su ‐ nevidljivi. Ali i kod ovog svojstva Oci se ograničavaju: Angel, duša, demon, kaže sveti Damaskin, mada nemaju telesnu grubost, ipak poseduju oblik i ograničenost, svojstvenu svojoj prirodi. Samo je božansko biće neopisivo, potpuno nevidljivo, neizobrazivo i neograničeno.ʺ Gl. 97, str. 95 i 96, izd. sedmo, 1857. god.
27. Jn. 4, 24.
28. Jev. 1, 7.
29. Lk. 12, 49.
30. ʺUmovi nekada postojećih i demoni izgubiše bestelesnost i svaku lakoću. Svako od njih ima svoju težinu, po određenju, ili dejstvu u zemaljskom telu, sledstveno stepenu posrnulosti: budući da i oni, slično čoveku, izgubiše angelsku blagodat, lišivši se božanstvenog blaženstva, u zemlji, kao i mi nasleđe imaju, postavši veštastveni primanjem strasti, poput nekada živućih grešnika. I ne treba se čuditi, i naša duša, budući sazdana po obrazu Božijem, slovesna i umna, a ne primivši Boga, načini se skotna i bezosećajna, i veoma bezumna opredelivši se da se naslađuje veštastvom, što joj postade navika.ʺ (u rukopisu imstvo, to jest, primanje bilo čega izvan svoje prirode, menjati prirodu samovoljno). Dobrot. gl. 123, čl. 1. prepodobnog Grigorija Sinaita. Na koji se način biće, primanjem bilo čega izvan sebe potčinjava dejstvu onoga što je tuđe biću, sa očiglednošću se može primetiti kod uzimanja jela i pića. Praroditelji, prestupivši zapovest Božiju, istog časa se potčiniše dejstvu zla, primivši ga svojevoljno, iako im ono ne beše svojstveno.
31. Poznato je da bliži predmeti očima izgledaju veći, a udaljeniji manji. Na ovoj osobini našega oka zasniva se nauka: deskriptivna ili nacrtna geometrija.
15
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
RAJ I NEBESA
Bogovidac Mojsije, opisujući u Knjizi postanja sveta, kaže da je u ono vreme Gospod postavio na Istoku Vrt u Edemu,[1] gde je i smestio prvo dvoje ljudi, rodonačelnika čovečijeg plemena. I uze Gospod Bog čoveka koga sazda, i uvede u vrt edemski, da ga radi i da ga čuva.[2] Saglasno ovoj povesti, Gospod je posvedočio, (kao što je gore rečeno, da je Carstvo nebesko ljudima pripremljeno od početka sveta. Praroditelji su prestupili u raju zapovest Božiju: nakon prestupa oni su se odjednom promenili dušom i telom, postavši nesposobni da prebivaju u svetom raju. Tada Bog ‐ kaže nadahnuti Pisac Postanja ‐ izagna čoveka iz raja, i odgurnu na zemlju, i nastani ga na njoj prema raju sladosti.[3] Reči prema raju sladosti upućuju na zaključak da je zemaljska priroda po svojoj lepoti slična raju, i time palog čoveka podseća na raj. Kada ugledamo lepotu našeg izgnanstva ‐ zemlje, nehotično kličemo: Evo raja! Takav je izraz upotrebljen i u Svetom Pismu o plodonosnoj zemlji Sodomskoj do njenog preokreta: ona beše slična raju Božijem.[4]. Bogovidac Mojsije opisuje raj kao prekrasni i prostrani vrt.[5] Upravo su takvim videli raj mnogi Božiji ugodnici Novozavetne Crkve. Takav je on i u samoj stvari: ali njegova tvarnost i priroda su tanani, odgovaraju prirodi njegovih žitelja ‐ duhova, i zato su nedostupni našim čulima, ogrubelim i otupelim od pada. Kada je izgnan bio iz raja čovek, koji je prvobitno bio njegov čuvar, tada je dužnost rajskog stražara prenesena na Heruvima;[6] duša razbojnika, koji je ispovedio na krstu Gospoda, smeštena je u raj;[7] tu su smeštene duše mnogih hrišćana koji su se udostojili spasenja: time se objašnjava svojstvo rajske prirode. Sveti Makarije Veliki govori o ljudima koji su zadobili nebesko bogatstvo: ʺZnaju njihovi sažitelji, tj. duhovi Svetih i Angela, i s divljenjem govore: Veliko su bogatstvo pridobila naša braća na zemlji. Oni (ta zemaljska braća nebožitelja), pri odlasku iz ovoga sveta, imajući uz sebe Gospoda, idu sa velikom radošću k nebeskim žiteljima: a oni što obitavaju s Gospodom primaju ih i odvode u obitelji koje su im blagovremeno pripremljene (stanovi i vrtovi, na grčkom παρʹαδεισος, vrtovi ‐ raj u množini) i polažu na njih dragocene i dostojanstvene odežde.ʺ[8] Prepodobni Grigorije Sinait, pozivajući se na one koji su videli raj i o njemu pripovedali, govori da je to najniže nebo i da obiluje miomirisnim vrtovima, zasađenim Bogom; da je drveće u tim vrtovima neprestano prekriveno cvetovima i plodovima, da usred raja teče reka koja ga napaja i deli na četiri rukavca.[9] Ta reka pominje se i u Svetom Pismu; A voda, kaže ono, tecijaše iz Edema napajajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke.[10] Sveti prorok David takođe spominje reku koja se nalazi nad nebesima.[11] Odredište raja, prema Svetom Pismu, je na istoku. U tom pravcu nalazi se raj u odnosu na zemlju. Prepodobna Teodora je govorila kako se ona, po napuštanju tela, zajedno sa Angelima koji su je pratili, uputila da
16
dospe do nebeskih obitelji ka istoku.[12] Veliki ugodnik Božiji Simeon Divnogorac video je raj na istoku;[13] na istoku ga je videla prepodobna Efrosinija Suzdaljska u divnom viđenju svome.[14] Na istoku se grade pravoslavni hramovi; pravoslavni hrišćani se na molitvama svojim okreću ka istoku; tela umrlih se sahranjuju u pravcu istoka ‐ prema raju edemskom. Onima koji nisu sasvim zadovoljni odredištem raja na istoku, izrečenim u Pismu, odgovorićemo rečima prepodobnog Grigorija Sinaita: ʺObičaj je do sada da se o stvarima u Pismu koje stvaraju nedoumice govori prosto i ne ljubopitljivo.ʺ[15]
Apostol Pavle bio je uznesen u raj, a zatim do trećega neba ‐ da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, kaže on, i čuo je tamo neiskazane reči, koje čovjeku nije dopušteno govoriti.[16] Priroda raja, nebesko savršenstvo, izobilje blagodatnog blaženstva, toliko prevazilaze svaku lepotu i krasotu zemaljsku, da je sveti Apostol, opisujući viđenje koje je imao u svetom zanosu, upotrebio ove izraze: Što oko ne viđe, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji Ga ljube. A nama Bog otkri duhom svojim.ʺ[17] U ovim rečima Apostola skrivena je tužna istina: čovekov pad je toliko dubok, da on u stanju pada već ne može sam po sebi da dobije nekakvu predstavu o svom izgubljenom blaženstvu; greholjubivo njegovo srce izgubilo je svaki osećaj za duhovno umilenje. Ali ove reči, iako pokazuju bedno stanje palog čoveka, koji i dalje prebiva u svom padu, zajedno s tim navešćuje radosnu istinu: obnovljenje Svetim Duhom onih ljudi koji su verom i pokajanjem stupili u duhovno srodstvo Novoga Adama, Gospoda našega Isusa Hrista. Sveti Duh, nastanivši se u čoveka, razara u njemu carstvo greha, uništava nevidljivu unutarnju borbu i pometnju, useljava mir Hristov koji rađa takvo duhovno blaženstvo, da srce, ushićeno njim, umire za greh i počinje postojano da prebiva uz Boga i u Bogu. Nastanivši carstvo Božije u čoveka, Duh Sveti često uzvodi dostojne sluge svoje u naselja prepuna mira, u obitelji pripremljene pravednicima za njihovo večno blaženstvo. Mnogi od ugodnika Božijih bili su uzneseni u raj, iz njega su dospeli u nebo, u nebesa nad nebesima, do samog prestola Gospoda, okruženog plamenim Serafimima i Heruvimima. Svedočenja očevidaca o raju su istovetna. Tako je prepodobni Simeon Divnogorac video u raju čudesne vrtove, video je tamo dušu praoca Adama i dušu razbojnika, prvoga od ljudi koga je Bogočovek po iskupljenju uveo u raj.[18]
Od nama poznatih viđenja svetih Otaca koji behu zritelji raja, veoma je jasno i podrobno izloženo viđenje svetoga Andreja, jurodivog Hrista radi, koji je natprirodno prebivao, tokom cele dve nedelje, u sozercanju nevidljivog sveta. On je ispričao svome satajniku, jereju Nikiforu, o tom viđenju ovo: ʺUgledao sam sebe u raju, prekrasnom i prečudesnom, i ushićujući se duhom, razmišljao: Šta je ovo? Znam, živim u Konstantinopolju, no kako sam ovde dospeo ‐ ne mogu da shvatim. Video sam sebe obučenog u najsvetlije ruho, kao da je satkano od munje; na glavi mi beše venac, spleten od velikih cvetova, i ja bejah opasan carskim pojasom. Radujući se tom savršenstvu, diveći se umom i srcem neiskazanom blagolepiju Božijeg raja, išao sam po njemu pun veselja. Tamo behu mnogi vrtovi sa visokim drvećem, čiji su se vrhovi njihali i uveseljavali pogled, dok su njihove grane širile obilan miomir. Jedno drveće je neprekidno cvalo, drugo je bilo ukrašeno zlatastim lišćem,
17
treće je imalo na sebi razne plodove neiskazane lepote i prijatnosti. To drveće se ne može uporediti ni sa kakvim drvećem zemaljskim: jer ga je zasadila Božija ruka, a ne čovečija. Ptica je u tim vrtovima bilo bezbrojno mnoštvo: neke od njih imale su zlatna krila, druge ‐ bela kao sneg, a neke ‐ raznobojno išarana; one su sedele na granama rajskog drveća i pevale umilno; od njihovog slatkog poja ja zaboravih na sebe ‐ toliko je srce moje uživalo, i činilo mi se da je glas njihovog pevanja dostizao čak do visine nebeske. Ti prekrasni vrtovi behu u redovima, kao puk naspram puka. U to vreme, dok sam tuda išao u radosti srca, ugledah veliku reku koja teče posred njih i napaja ih. Na drugoj obali reke beše vinograd, čije su se loze, ukrašene lišćem i zlatastim grozdovima, široko razgranale. Sa četiri strane tihi vetrovi su donosili miomir; od njihovog lahora pokretale su se grane i stvarale divan šum svojim lišćem.ʺ[19]
Slično ovom pripovedala je prepodobna Teodora o rajskoj obitelji velikog ugodnika Božijeg Vasilija Novog, kako ona beše prepuna slave, a u njoj behu razni zlatolisti i mnogobrojni vrtovi. Svetoj Teodori su Angeli koji su je pratili svestrano pokazali raj. ʺVidela samʺ, govorila je ona, ʺprekrasna naselja i mnogobrojne obitelji, prepune slave i blagodati, koje je Bog ugotovio onima koji Ga ljube. Moji vodiči pokazivali su mi posebno obitelji apostolske, posebno proročke, posebno mučeničke, posebno obitelji svakog čina Svetih. Svaka obitelj beše neizrecive lepote, širinom i dužinom, rekla bih, slična Carigradu, no neuporedivo lepša, sa mnogim presvetlim, nerukotvorenim palatama. I po svim obiteljima širio se glas radosti i veselja duhovnog, i mogla su se videti ozarena lica. Kad me ugledaše, svi se radovahu mome spasenju i krenuše mi u susret i grljahu me, slaveći Gospoda Koji me izbavi od zamki vražijih.ʺ[20]
Ponavljamo: priroda zemaljska služi samo kao slaba slika raja, čije su lepote nepropadljive, neizrecivo blistave, pune svetog mira i blagodati. Zemlja je, posle sagrešenja naših praotaca, prokleta Sazdateljem, i neprestano odražava to prokletstvo svojim nemirima i svojim poremećajima. Čas se trese i guta čitave gradove i sela, čas je preplavljuju njene surove vode i odnose mnoge predele; čas se obrušavaju na nju bure i vihori, munje, gromovi, ostavljajući za sobom pustoš. Čovečanstvo koje živi na njoj, nalazi se u neprestanoj borbi, i pojedinačnoj i opštoj, čineći tako nepreglednu pozornicu raznoraznog stradanja, neprekidnog mučenja, bezbrojnih grehova, strašnih prestupa, građenje kule vavilonske. Dobrodetelj jedva da nalazi na njoj tesni i žalosni zaklon. Neumoljiva i nenasita ‐ smrt hara njome i uporno istrebljuje ljudska pokolenja, koja zakon razmnožavanja, ustanovljen od Tvorca ljudskom rodu, zamenjuje novim pokolenjima. I tako će pustošiti ona i ubirati ljudske žrtve, dok sama ne pogine zajedno sa svetom koji se ruši. Zveri, što nastanjuju zemlju, ustaše jedne protiv drugih i nepoštedno istrebljuju jedne druge. I same su stihije u nepomirljivoj mržnji i neprestanoj borbi među sobom. Na zemlji se sve bori, sve strada, sve teži uzajamnom uništenju. Kakvo surovo i neprestano rasulo! Kakvi sveopšti žestoki sukobi! To je neprimetno ili jedva primetno onima koji stalno učestvuju u tome; ali iz osame i manastirske tišine to je očevidno tuđinu, koga je Bog nastanio prema raju sladosti, da bi
18
neprestano uzdisao i čeznuo za Njim.[21] Iako Bogom prokleta zemlja ‐ naše izgnanstvo, predeo patnje, iskušenja, zlodela, smrti, osuđena Bogom na spaljivanje,[22] ima svoje lepote kojima se divimo: kako onda treba da izgleda raj, Bogom ugotovljen za večno stanište i blaženovanje onima koji Ga ljube? Što oko plotsko ne vide, uho plotsko ne ču, i na srce, zaneseno uživanjem, ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji ga ljube. A nama je Bog otkrio duhom svojim.
Sveti Andrej beše uznesen ne samo u raj, nego, slično svetom Apostolu Pavlu, i do trećeg neba. Nastavljajući započetu povest o raju, on dalje kaže: ʺPosle toga spopade me neki zanos, i ja osetih kako stojim iznad nebeskog svoda. Preda mnom je išao mladić lica sjajnog kao sunce. Idući za njim, ja ugledah veliki i predivan krst koji je ličio na dugu. Oko njega su stajali pevači, svetli i plamenoliki, i pevali umilnu pesmu, slaveći Gospoda Koji na krstu raspet beše. Mladić što me je predvodio, priđe Krstu, celiva ga, i dade mi znak da i ja učinim isto: ja pripadoh k svetom Krstu, sa strahom i velikom radošću, i svesrdno ga celivah. U tom času ispunih se neizrecive duhovne blagodati i takvog miomira, kakvog ni u raju nisam osetio. Prošavši pored Krsta, ja pogledah naniže i pod sobom ugledah bezdan ‐ jer mi se činilo da idem po vazduhu ‐ tada se uplaših i povikah mome putovođi: Bojim se da se ne stropoštam u ponor! On, okrenuvši se ka meni, reče: ʺNe boj se, predstoji nam još veće uspinjanjeʺ, ‐ i pruži mi ruku. Kada se dohvatih za njegovu ruku ‐ nađosmo se iznad drugog nebeskog svoda; tamo ugledah divne muževe, i mir njihov, i radost njihovog slavlja, neizrazivu čovečijim jezikom. Posle toga uđosmo u čudesan plamen koji nas nije žegao, nego samo obasjavao. Mene spopade strah, a moj putovođa mi se opet obrati i dade mi ruku, govoreći: ʺTreba da se uspnemo još višeʺ. Nakon ovih reči, mi se nađosmo iznad trećeg nebeskog svoda, gde sam ugledao i čuo mnoštvo Nebeskih sila koje pevaju i proslavljaju Boga. Stadosmo tada pred zavesu blistavu kao munja pred kojom stajahu strašni mladići visoka rasta, slični ognjenom plamenu; lica su sijala jače od sunca, a u rukama im beše ognjeno oružje; svuda unaokolo sa strahom stajalo je bezbrojno mnoštvo nebeske vojske. Mladić koji me je predvodio reče mi: ʺKada se ukloni zavesa i kada ugledaš Gospoda Hrista, tada se pokloni prestolu slave Njegove.ʺ Čuvši to, sav ustreptah i razveselih se; obuze me tada užas i neizreciva radost; stajao sam i gledao kada će se ukloniti zavesa. Nju podiže neka plamena ruka, i ja ugledah Gospoda moga, kao nekada Isaija Prorok, kako sedi na prestolu visokom i preuzvišenom, okružen Serafimima. Na Njemu beše porfirna odežda, a lice Mu sijaše neiskazanom svetlošću, i On s ljubavlju okrenu ka meni Svoje oči. Videvši Gospoda, ja padoh ničice pred Njim, poklanjajući se presvetom i strašnom prestolu slave Njegove. A kakvo me tada od gledanja Lica Gospodnjeg obuze blaženstvo, nemoguće je opisati, jer se i sada, pri sećanju na to viđenje, ispunjavam neizrecivom radošću. Ležeći ničice pred Gospodom, sav potresen divio sam se tolikom Njegovom milosrđu, što je dopustio meni, grešnom i nečistom čoveku, da dođem pred Njega i vidim Božanstvenu lepotu Njegovu. Ispunih se umilenjem, razmišljajući o svojoj nedostojnosti, i, posmatrajući veličajnost moga Vladike, ponavljah u sebi reči Isaije Proroka: Jao meni! jer sam čovek nečistih usana, a udostojih se da vidim Gospoda moga očima
19
svojim?[23] I čuh ja kako mi svemilostivi Tvorac moj reče prečistim i sladčajšim ustima Svojim tri Božanstvene reči, koje toliko umiliše moje srce i rasplamsaše u meni takvu ljubav ka Njemu, da sam se sav topio, kao vosak, od dejstva duhovne topline, i nada mnom se ispuni reč Proroka Davida: srce moje posta kao vosak, rastopilo se u meni.[24] Zatim sve vojske angelske zapevaše pesmu predivnu i neiskazanu, i ja se, ne znam kako, nađoh opet u raju. Dođe mi misao kako ne videh Vladičicu Presvetu Bogorodicu: i gle, ugledah nekakvog muža svetlog, kao oblak, nosi krst, prilazi mi i govori: ʺHteo si da vidiš Presvetu Caricu Nebeskih Sila? Nije ona ovde. Otišla je u mnogonapaćeni svet da pomaže ljudima i uteši nevoljne. Pokazao bih ti Njeno svetlo obitalište, no sada nije vreme: treba da se vratiš otkuda si došao, pošto tako zapoveda Gospod.ʺ Dok je on to govorio, meni se učini kako sam slatko sanjao. Probudivši se, videh da se nalazim na istom mestu na kome sam i ranije bio.ʺ
Iz ovog viđenja svetoga Andreja očigledno je da je raj zemlji najbliža nebeska obitelj, ili prvo nebo, iznad koga se nalaze druga nebesa, opevana pesmom duhonosnog Davida, koji ih naziva: nebesa nad nebesima.[25] U ovim gornjim obiteljima prebivaju sada duše pravednika, prema svome dostojanstvu; tamo će biti nastanjeni pravednici, nakon sjedinjenja duša njihovih sa telima vaskrsenjem na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu i tako će svagda sa Gospodom biti.[26] Nad njima će se obnoviti Spasiteljem iskupljeno i vraćeno ljudskom rodu dostojanstvo ‐ uznošenje sa zemlje i primanje u raj Adama. Sveta tela njihova, a ne samo duše, obnovljene i preporođene Bogočovekom, biće pripremljene za takvo uspinjanje i uznošenje na nebo, kao što je bilo i telo prvosazdanog čoveka.[27] Viđenje Svetoga Andreja, kao i sva slična viđenja drugih ugodnika Božijih, služi kao dokaz i objašnjenje gorenavedenog mišljenja svetog Makarija Velikog, da Angeli i duše imaju svoj oblik i izgled, i da je taj izgled ‐ izgled spoljašnjeg čoveka. Toliko su slični oblik tela i oblik duše, da sveti Andrej nije jasno shvatio da li uznesen u telu ili van tela. Navešćemo njegove sopstvene reči, koje nam prenosi sveštenik Nikifor u opširnom životopisu: ʺJa videh sebe, ‐ govori sveti Andrej, kao da sam bez tela, jer ne osećah tela.ʺ Dalje Sveti govori o odeći koja beše na njemu, pri čemu navodi delove tela. Vraćajući se na jasniji opis svoga stanja, Sveti je rekao: ʺPo svoj prilici bio sam u telu, no ne osećah težine telesne; nisam imao nikakvih telesnih potreba čitave dve nedelje, koliko trajaše umilenje. To me navodi na zaključak da sam bio van tela. Ne znam kako da kažem verodostojno: to zna srcevidac Bog.ʺ Sveti je video Angele u liku svetlih muževa i mladića. On je razgovarao sa njima. Angel kaji ga je predvodio nekoliko puta mu je pružio ruku; Angeli što stajahu pred zavesom ličili su na mladiće visokog rasta, strašnog izgleda, s plamenim oružjem u rukama. Govoreći o Angelima, navodeći njihov sastav: lice, oči, ruke, noge, kao da se trudi da objasni samu njihovu prirodu, Sveti je rekao da su ‐ oni tela bestelesna, ili, prema našem shvatanju, fluidna. Sveti Andrej je video ustrojstvo i prirodu gornjih obitelji, što odgovara njihovim bestelesnim žiteljima, koja neuporedivo prevazilaze sve ono što zna i što može da zamisli telesni čovek, prikovan za zemlju, neobnovljen i neodnegovan Duhom Svetim, a stoga i nesposoban da pronikne u tajanstvo budućeg veka.
20
NAPOMENE:
1. Post. 2, 8.
2. Post. 2, 1.
3. Post. 3, 23‐24.
4. Post, 13, 24.
5. Post. 2, 9.
6. Post. 3, 24.
7. Lk. 23, 43.
8. Bes. 16, 8.
9. Rukopis Moldavskog Njameckog manastira kojeg je sastavljač Slova imao kod sebe, u kome se nalazi žitije i delo prepodobnog Grigorija Sinaita, gl. 10; isto i Dobrot. č. 1.
10. Post. 2, 10.
11. Ps. 148, 4.
12. Žitije prepodobnog Vasilija Novog. Čti‐Minej,26. marta.
13. Čti‐Minej, 24. maja.
14. Rukopisno žitije Prepodobne.
15. Dobrot. č. 1. Glave koje su u grčkom izdanju označene akrostihom, od velike su koristi, gl. II.
16. 1 Kor. 12; 3, 4.
17. 1 Kor. 2; 9, 10.
18. Žitije prepodobnog Simeona Divnogorca, 24. maja. Čti‐Minej.
19. Žitije Svetoga Andreja, Čti‐Minej, 2. oktobra.
21
20. Žitije prepodobnog Vasilija Novog, Čti‐Minej, 26. marta.
21. Sveti Petar Damaskin; O prvom razumu i o tome, kako treba misliti. Knjiga I. Dobrot., č. 3.
22. 2. Pt. 3; 7, 10.
23. Is. 6, 5.
24. Ps. 22, 14.
25. Ps. 148, 4.
26. 1. Sol. 4, 17.
27. Po vaskrsenju telo će biti duh. Prep. Makarije Veliki, Slovo 6, gl. 13.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
PAKAO
Ad[1] je smešten u unutrašnjosti zemlje. Bog je, izričući presudu nad Adamom, pri izgnanstvu njegovom iz raja, najpre pobrojao zemaljske kazne za prestupnike rajske zapovesti, a zatim je objavio da će tim kaznama Adam biti podvrgnut dok se ne vrati u zemlju iz koje je uzet. Prah si, rekao mu je Gospod, i u prah ćeš se vratiti.[2] Ovde nije rečeno kako će on da ode u zemlju samo telom: izrečena presuda onome koji se drznuo da ustane protiv Boga kudikamo je strašnija nego što izgleda na prvi pogled[3]. Pravednici Staroga Zaveta, kao što je očigledno iz Svetog Pisma, oduvek su zemljinu utrobu smatrali mestom ada. S tugom ću u grob leći za sinom svojim,[4] govorio je sveti patrijarh Jakov, kada su mu doneli lažnu vest o smrti njegovog sina Josifa. Ostavi me, da se malo odmorim, moli Boga pravedni, mnogostradalni Jov, nalazeći se okružen iskušenjima sa svih strana, prije nego otidem odakle se neću vratiti, u zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.[5]
Bogonadahnuti zakonodavac Izrailja, Mojsije, objavljujući narodu gnev Božiji na Koreja i njegove saučesnike, rekao je: Ako ovi umru kao što mru svi ljudi, i ako budu pokarani kao što bivaju pokarani svi ljudi, nije me poslao Gospod. Ako li što novo učini Gospod, i zemlja otvori usta svoja i proždere ih sa svijem što je njihovo, i siću živi u grob... a kad izgovori riječi ovde, stoji dalje u Pismu, rasjede se zemlja pod njima... i siđoše živi u grob.[6]
22
Prorok David pevao je Gospodu: Milost je tvoja velika nada mnom, i izvadio si dušu moju iz pakla najdubljega.[7]
Kada je dušu svetog Proroka Samuila dozvala žena čarobnica, na molbu cara izrailjskog Saula, kako bi se savetovao o predstojećoj borbi sa neprijateljima, tada je čarobnica, videvši dušu, rekla: Vidjeh čovjeka stara gdje izlazi iz zemlje ogrnut plaštom. Tada razumije Saul da je to Samuilo.[8]
Prorok Isaija govori satani: A ti se u pakao svrže, u dubinu grobnu.[9]
Slično ovome govori o palom anđelu, uklonjenom od lica Božijeg, Prorok Jezekilj: Svalih ga u grob sa onima koji silaze u jamu; i utješiše se na najdonjoj strani zemlje sva drveta edenska... ali ćeš biti oboren s drvetima edenskim u najdonji kraj zemlje.[10] Prorok je nazvao palog anđela Faraonom, i izjednačio ga sa rajskim drvećem; drugi anđeli koje je glavni pali anđeo uvukao u pogibelj, takođe su nazvani edenskim drvećem, prema njihovom stanju do pada. A to mesto ada određuje i Sveto Pismo Novoga Zaveta. Objavljujući o silasku u ad Svojom dušom i neodvojivim od nje Božanstvom, Bogočovek je rekao: Biće sin čovječiji u srcu zemlje tri dana i tri noći.[11] Objašnjavajući Spasiteljeve reči, blaženi Teofilakt Bugarski kaže da je Gospod ispunio Svoje predskazanje ʺsišavši u preispodnju zemlju do ada.ʺ Gospod, po rečima svetoga apostola Pavla Siđe u najdonja mjesta zemlje, ‐ što znači: u adske predele zemlje;[12] a po rečima apostola Petra: Siđe i propovijeda duhovima u tamnici.[13] ʺObožena duša Hristovaʺ, kaže sveti Jovan Damaskin; ʺsilazi u ad da obasja svetlošću one koji su pod zemljom u tami i smrtnoj seni, kao što je onima koji žive na zemlji zasijalo sunce pravde.ʺ[14] U 14. oglašenoj pouci svetoga Kirila Jerusalimskog čitamo: ʺGospod naš Isus Hristos u Jevanđelju je rekao: Kao što je Jona bio u utrobi kitovoj tri dana i tri noći; tako će biti i sin čovječiji u srcu zemlje tri dana i tri noći.[15] Razmatrajući priču o Joni, naći ćemo u njoj dejstvo veoma slično dejstvu Isusa. Isus bi poslan da propoveda pokajanje: i Jona bi poslan.[16] No, on je bežao, ne znajući šta će se zbiti, a Isus je dobrovoljno došao radi spasonosnog pokajanja... Jona je bio ubačen u utrobu kita: a Isus je dobrovoljno sišao tamo gde je bio misleni kit, da bi smrt izbacila one koje je progutala, kako je rečeno u Pismu: Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati.[17] Jona se u utrobi kita molio govoreći: Zavapih u nevolji svojoj, iz utrobe grobne povikah.[18] On je to govorio dok se još nalazio u kitu. No, nalazeći se u kitu, govorio je za sebe da se nalazi u grobu: jer je bio praslika Hrista Kome je predstojalo da siđe u ad. Nešto dalje, sasvim očevidno, proričući, rekao je o licu Hristovom: Bezdan me opkoli, siđoh do krajeva gorskih.[19] Ako je on bio u utrobi kita: kakve su onda tamo gore? Znam to ‐ odgovara on, ali ja sam služim kao slika Onoga koji će biti položen u isklesani kameni grob. Nalazeći se u moru, Jona kaže: Prevojnice zemaljske nada mnom su do vijeka,[20] jer je on predstavljao lik Hrista koji je sišao u zemlju?[21] Na sličan način Sveti Epifanije Kiparski nedvosmisleno postavlja ad u unutrašnjost zemlje, opisujući u besedi svojoj na Veliku Subotu spasenje ljudi Bogočovekom. Mi ćemo navesti ovde tu besedu u nešto skraćenom obliku. ʺOtkuda takva tišina na zemlji? Velika je tišina: Car je utonuo u san. Zemlja se prestravila i zanemela: jer je Bog u telu usnuo. Bog je usnuo i ad se užasnuo. Bog je usnuo
23
na kratko vreme, da bi one što od davnine spavaju, od Adama, vaskrsao. Sada je spasenje onima na zemlji i onima što su od pamtiveka pod zemljom; sada je spasenje celom svetu, i vidljivom i nevidljivom. Sada je dvostruki dolazak Hristov, dvostruko promišljanje, dvostruko pohođenje ljudi: Bog silazi s neba na zemlju, a sa zemlje pod zemlju, Vrata pakla se otvaraju, a vi, koji spavate od veka, radujte se sada! Vi koji sedite u tami i smrtnoj seni, primite veliku svetlost: sa robovima je Gospod, sa mrtvima je Bog, s umrlima je Život, sa stanovnicima tame je svetlost, sa zarobljenima Osloboditelj, sa žiteljima preispodnje je Onaj Koji nad nebesima obitava. Hristos je među mrtvima: siđimo tamo s Njim, da poznamo tajne tih predela, da poznamo tajnu Božiju pod zemljom, i razumemo čudesa Gospodnja; da naučimo kakvu blagovest donosi Gospod onima u adu, a šta sa vlašću zapoveda svezanima. Izađite, ‐ objavljuje ‐ vi koji u tami boravite, i prosvetite se; izađite i ustanite vi koji ležite! I tebi naređujem, Adame: ustani iz sna! Nisam te ja stvorio zato da bi ti ostao vezan u adu: vaskrsni iz mrtvih! Ja sam ‐ život čovečiji i vaskrsenje! Radi tebe je Bog tvoj postao sin tvoj ‐ Radi tebe, ja, Gospod tvoj, uzeh obraz sluge. Radi tebe, ja, Koji nad nebesima obitavam, siđoh na zemlju i pod zemlju. Ustani i izađi odatle!! Ustanite, izađite odatle: iz tame u večnu svetlost, iz muka u radost! Ustanite, izađite odatle, iz ropstva na slobodu, iz tamnice u gornji Jerusalim, iz pod zemlje na nebo.ʺ[22]
Na svečane službe Velike Subote i Svetog Vaskrsenja, Crkva, slaveći i opevajući spasenije ljudi Bogočovekom, Koji, postradavši za nas, smrću smrt razori, smrska vrata i okove paklene, vaskrse čovečanstvo u Sebi i Sobom, sasvim jasno izražava svoje mišljenje o mestu gde se nalazi kako pakao, tako i raj. Crkva ne pokazuje posebno interesovanje da istražuje gde je pakao i gde raj, već, slaveći Gospoda, i govoreći o paklu i raju, iz neophodnosti, iako uzgred, pokazuje svoje mišljenje o mestu gde su smešteni, govori o tome kao i opštepoznatoj stvari. Veličanstveno pesmopojanje na jutrenje Velike Subote posle čitanja šestopsalamija i velike jektenije, započinje sa dva milozvučna i istovremeno blistavo poetična tropara, gde se u prvom opeva pogreb Gospoda, a u drugom silazak Njegov u ad. ʺBlagočestivi Josif, skinuvši sa drveta prečisto telo Tvoje, uvi ga u čisto platno, mirom ga pomaza, i položi u grob nov.ʺ ‐ ʺKada si sišao do smrti, Živote besmrtni, tada si ad usmrtio blistanjem Božanstva, i kada si umrle vaskrsao iz pakla, sve sile nebeske dozivahu: ʺŽivotodavče Hriste, Bože naš, slava Tebiʺ. ‐ Posle toga svi sveštenoslužitelji, a u manastirima i sva bratija, izlaze sa upaljenim svećama na sredinu hrama, zaustavljaju se pred plaštanicom, i počinju da kliču pohvale Gospodu, određene Crkvenim ustavom, sjedinjujući ih sa stihovima 118. psalma. Od tih pohvala izdvojićemo one u kojima se sa najvećom jasnoćom napominje da se ad nalazi u unutrašnjosti zemlje. ʺSišao si pod zemlju, Svetlonošče pravde, i mrtve podigao kao iz sna, odagnav svaku tamu što beše u aduʺ.[23] Ti što zemlju u desnici držiš, umrevši telom, pod zemljom si sada, gde mrtve izbavljaše od paklenih stega.[24] ʺNa zemlju si sišao, da spaseš Adama, i na zemlji ga ne nađe, Vladiko, nego čak do ada siđe, tražeći ga.ʺ[25] O radosti njihova! O sladosti mnogih! O radosti onih kojih ad beše pun, čije dane mračne svetlošću prosveti![26] ʺVoljno si sišao, Spase, pod zemlju, umrtvljene ljude oživeo si, i uveo ih u slavu Očevu.ʺ[27] ‐ ʺPoslušav, Slove, Oca Tvoga, čak
24
do ada ljutog sišao si, i vaskrsao rod čovečiji.ʺ[28] ʺZašto si pod zemlju, Ti Koji si rukom Svojom sazdao čoveka, da podigneš iz pada sabore ljudi svesilnom moći.ʺ[29] ‐ ʺUplaši se Adam, kada je Bog hodio u raju, a raduje se Onome Koji je sišao u ad, pre pali, a sada podignuti.ʺ[30] ‐ U naručju Očevom neishodno prebivaš, Milostivi, i blagovoleo si čovekom da postaneš i u ad da siđeš, Hriste.ʺ[31] ʺUstani, Milostivi, iz dubina adskih izbavi nas.ʺ[32] Pod zemlju voljom siđe kao mrtav da izvedeš iz zemlje na nebesima one što su pali, Isuse.ʺ[33] U poslednje dve pohvale Crkva objavljuje da sav narod čuje ne samo o mestu gde se nalazi pakao, nego i o mestu gde se nalazi raj. Ljudi su, preko svojih praotaca, svrgnuti na zemlju iz raja: Crkva određuje mesto raja govoreći da su ljudi svrgnuti sa neba. ‐ U kanonu na jutrenje Velike subote peva se: ʺDa svojom slavom sve ispuniš, sišao si u najniže predele zemlje.ʺ[34] Dalje se govori da je Gospod javio Sebe onima u adu, da: ʺAd Slove, srete Te, ogorči se, što duša Tvoja u adu ne osta,ʺ da ad dole stenje, da ad u srce bi ranjen primivši Probodenog kopljem u rebra, da Gospod siđe do najdubljih adskih sakrovišta. U Sinaksaru Velike subote čita se da na taj dan mi praznujemo pogrebenje Gospoda i Njegov silazak u ad, da je On sišao u ad netruležnom i Božanstvenom Svojom dušom, razdelivši se od tela smrću. Upotrebljeni su izrazi o adu, kao o dubokoj provaliji, koja je, što je očigledno iz cele službe, smeštena pod zemljom i nalazi se unutar zemlje.[35]
Isto mišljenje o mestu gde se nalazi raj i pakao vidimo i u službi na sveto Vaskrsenje: Sasvim određeno izraženo je mišljenje o mestu ada u irmosu 6. pesme kanona: ʺSišao si u adske predele zemlje, Hriste, i pokidao večne lance u kojima behu okovani.ʺ U Sinaksaru, posle 6. pesme kaže se: ʺGospode, sada iz adskih dubina prirodu čovečiju izbavi, na nebesa uzvisi, i na drevno dostojanstvo vrati netruležno. No, sišavši u ad, nije sve vaskrsao, nego samo one koji behu spremni da Mu veruju. I duše svetih od postanja, koje po nuždi behu u adu, od ada oslobodi, i svima dade na nebesa da se vinu.ʺ Ovde se opet drevno dostojanstvo, to jest, raj, odnosi na nebo: ʺVaskrsenjem Tvojim, Gospode, raj si nam otvorio,[36] i put ka nebu nam obnovio.ʺ[37]
Mišljenje da se ad nalazi unutar zemlje prisutno je na svim prostorima bogosluženja Pravoslavne crkve. Ona svuda govori o tome kao i ošpteprihvaćenoj i opštepoznatoj stvari: zato se ponekad i navodi to odredište. No ono se može sresti i stoga što kao opšteprihvaćeno i opštepoznato služi kao jasniji dokaz i svedočanstvo. ʺZavesa se pocepaʺ, peva Crkva, ʺkada su Te raspeli, Spase naš, i odvezaše se mrtvi, jer pokosi smrt, i ad se otvori, ugledavši Te u preispodnji zemlje.ʺ[38] ʺTebi Koji si dušom došao u utrobu zemlje, duše koje spase, ad puštaše žurno, kličući Tvojoj sili pesmu blagodarnu.ʺ[39] ʺTebe Koji si sišao do najdubljih krajeva zemlje, i spasao čoveka, pohođenjem Tvojim njega uzvisio, mi veličamo.ʺ[40] ʺNe bojim se više, Vladiko, povratka u zemlju, kada me Ti iz zemlje izvede, zaboravljena.ʺ[41] ʺAdam nizveden bi, obmanom gurnuvši sebe u adski ponor: no Ti, Bog po prirodi i milostiv, sišao si na iskanje i na plećima iznevši ga, savaskrsao si ga.ʺ[42] ʺIz najdubljeg ada izvede me palog, blagoslovite sva dela Gospoda i proslavljajte Ga u vekove.ʺ[43] ʺKad Ti dođe do vrata adskih, Gospode, i širom ih otvori, zarobljenik ovako
25
vapijaše: Ko je ovaj što nije osuđen na preispodnju zemlju, nego kao senku razori tamnicu smrti.ʺ[44] ʺZadrhta ponor pakleni danas, ad i smrt, zbog Jednog od Trojice, zemlja se potrese, a vratnice adske, videvši Te, užasnuše se.ʺ[45] ‐ ʺU dubine morske dospev i tri dana u utrobi kita, nemani morske, boravivši, slično drevnom Joni, zovem Te: Spase moj, izvedi me iz ada preispodnjeg.ʺ[46] ʺNe daj mi da uđem u zemlju plača, ne daj da vidim mesto tame, Hriste moj, Slove.ʺ[47] ʺNema u adu pokajanja, nema tamo nikakve utehe: tamo je crv neuspavljivi, tamo je zemlja tamna, i sva pomračena.ʺ[48]
Isto tako, uzgred, kao o opštepoznatoj stvari, napominje o smestištu ada u unutrašnjnosti zemlje, sveti Jovan Lestvičnik. On savetuje podvižniku blagočešća da se neprestano seća beskonačnih muka u paklenom ognju, strašnih i pogubnih podzemnih mesta, strmoglavih nizina, da bi takvim razmišljanjem i podsećanjem odvojio dušu od sladostrašća na koje se navikla.[49] Učenje da se ad nalazi u unutrašnjosti zemlje je učenje Pravoslavne crkve; u mnogim delima svetih Otaca susreće se ovo učenje;[50] nijedan od njih ga ne odbacuje;[51] Božanstvena Otkrovenja objavljena ugodnicima Božijim ga potvrđuju.
U prvim vremenima hrišćanstva, kada je razjarena i slepa revnost idolopoklonika da sačuvaju na zemlji idolopoklonstvo, prolivala reke nevine hrišćanske krvi, u Brusi, glavnom gradu Vitanije, pretrpeo je mučenje i pogubljenje episkop grada, Patrikije. Mučitelj ‐ igemon imao je običaj da se kupa na toplim celebnim izvorima u blizini grada,[52] gde je dotukao i usmrtio episkopa. O tim vrelim vodama čiju je temperaturu i lekovitost igemon pripisivao dejstvu idola koje je obožavao, sveti Patrikije je ovako govorio: ʺPresvetli igemone! Ako želiš da saznaš istinu o nastavku, tečenju i toploti ovih voda, ja ti je mogu otkriti, ako me pažljivo budeš saslušao. Svako ko ispoveda sveto hrišćanstvo i klanja se Jedinome istinitom Bogu stiče um ispunjen razumevanjem Božanstvenih tajni: tako i ja, budući sluga, makar i grešan, mogu da objasnim istinu o ovim vodama. Bog, predvidevši da će ljudi koje je stvorio progneviti Njega ‐ Boga, Sazdatelja svega, i, odbacivši istinsko Bogoštovanje, sačiniti sebi bezdušne kumire i njima se klanjati, ugotovio je dva mesta za preseljenje ljudi posle njihovog zemaljskog života. Prvo mesto On je obasjao večnom svetlošću i ispunio ga izobilnim i neiskazanim dobrima; a drugo je mesto ispunio neprobojnom tamom, neugasivim ognjem i večnom mukom. On je prvo mesto namenio onima koji se budu postarali da Mu blagougode ispunjavanjem Njegovih zapovesti, a drugo, mračno, onima koji progneve Tvorca zlim životom svojim i zasluže kaznu. Oni koji se budu udostojili mesta svetlog živeće besmrtnim životom u neprestanoj i beskonačnoj radosti, a bačeni u tamno mesto biće mučeni neprestano, beskonačno. Sazdatelj, deleći oganj od vode i svetlost od tame, da budu odvojeni, kao što ih je i stvorio posebno, postavio ih je na odvojenim mestima. I nad nebeskim svodom, kao i pod zemljom, su oganj i voda. Voda koja je na površini zemlje, sabrana u određene celine, za potrebe ljudi i životinja koji nastanjuju zemlju, vode se podižu kroz nedra zemlje, stvaraju izvore, bunare i reke. Neke od njih koje se približavaju podzemnom ognju, zagrevaju se njime i teku vrele; a one koje teku dalje od ognja zadržavaju prirodnu hladnoću. Na pojedinim mestima bezdna ima toliko hladnih
26
voda da se pretvaraju u led, s obzirom da su na velikoj udaljenosti od ognja. Podzemni oganj ustrojen je za mučenje nečastivih duša. Paklena voda, pretvorena u led, naziva se tartarom.[53] U tartaru se podvrgavaju mučenju vaši bogovi i njihovi služitelji, kako je ispevao jedan od vaših stihotvoraca: ʺKrajevi zemlje i mora nisu ništa drugo, do predeli daljni, gde se Japet i Saturn ‐ tako se zovu vaši bogovi ‐ ne teše ni blistanjem sunca, niti daškom vetra.ʺ To znači: vaše bogove, zaključane u tartaru, ne osvetljava i ne greje Sunce, a bačene u oganj ne rashlađuje vetar. Tartar je dublji od svih bezdni što se nalaze pod zemljom. U to, da se pod zemljom nalazi oganj, pripremljen grešnicima, neka te, u krajnjem slučaju uveri onaj oganj koji se izbacuje iz utrobe zemlje na Siciliji.ʺ ‐ Tako je rasuđivao o podzemnom paklu sveti episkop Hristove Crkve prvih vekova.[54]
Gorepomenuta prepodobna Teodora, posetivši rajske obitelji, spuštena beše do paklenih dubina, gde je videla strašne, nepodnošljive muke, pripremljene grešnicima u paklu.[55]
Vaskrsli vojnik Taksiot pričao je kako su ga zgrabili demoni bludnog mitarstva: oni su ga spustili iz vazdušnog prostranstva naniže, na zemlju. Zemlja se rastvorila i on je bio spušten po uskim i smradnim stepenicama do najdaljih paklenih tamnica, gde su duše grešnika osuđene na večnu tamu i večnu muku.[56]
NAPOMENE:
1. Ad, tartar (αδος, ταρταρος) ‐ grčke reči koje označavaju nisko, veoma duboko mesto. Njima odgovara slovenska reč: preispodnja; Geena ‐ jevrejska reč, naziv duboke jaruge u blizini Jerusalima.
2. Post. 3, 19.
3. Zemlja si i u zemlju ćeš se vratiti. Sveta Crkva pripisuje ovu presudu prvenstveno duši čoveka koji je zbog prestupa zapovesti Božije osuđen na pogreb u zemlju i telom i dušom; presuda pada svom težinom na dušu, koja, i po razlučenju od tela, čuva u sebi sposobnost da misli i oseća, koja, sama, oseća na sebi dejstvo presude; a telo, po razlučenju svom od duše, umire u potpunoj neosetljivosti. Tropar 2. pesme 5. kanona na jutrenje u sedmu nedelju posle Vaskrsa. Sveti Atanasije Veliki u Slovu na Vaskrs kaže: ʺČovečija priroda sjedinjena sa Božanskom (u liku Spasitelja) dovela je u trepet preispodnju. Uskliknuo je ad u sretanje Izbavitelja umrlih: Zašto Ti izvrćeš određenje koje si Sam izrekao u raju? Zašto poništavaš zapis napisan i potvrđen
27
protiv ljudskog roda? Znam ja odredište pravedno dosuđeno ljudima: Zemlja si i u zemlju ćeš se vratiti.ʺ Opera omnia sancti Athanasii, Tom. IV, pag. 1, 079 i I, 680.
4. Post. 37, 35.
5. Jov, 10, 20‐22.
6. Broj. 16, 29‐35.
7. Ps. 86, 13.
8. Prva knj. Sam. 28, 14.
9. Is. 14, 15.
10. Jezek. 31, 16 i 18.
11. Mt. 12, 40.
12. Ef. 4, 9.
13. 1. Pt. 3, 19.
14. Tačno izlaganje Pravoslavne vere. Knj. 3, gl. 29.
15. Mt. 12, 40.
16. Jona, 1, 2‐5.
17. Osija, 13, 14.
18. Jona, 2, 3.
19. Jona, 2, 6.
20. Jona, 2, 7.
21. Pouka 14, gl. 17 i 20.
22. Sabrane pouke; sastavila Redakcija Vaskrsnog čtenja pri Kijevskoj Duhovnoj Akademiji. Tom I.
23. Pohvala 56. stihu 119. psalma.
24. Poh. st. 17.
25. Poh. st. 25.
26. Poh. st. 48.
28
27. Poh. st. 53.
28. Poh. st. 59.
29. Poh. st. 80.
30. Poh. st. 58.
31. Poh. st. 117.
32. Poh. st. 160.
33. Poh. st. 46.
34. Pesma I, trop. 3.
35. Triodion.
36. 2. stihira u ponedeljak na večernje Svetle Sedmice.
37. 1. stihira u utorak na večernje Svetle Sedmice.
38. Tropar 1. pesme 8. kanona na jutrenje u 4. nedelju posle Vaskrsa.
39. Tropar 2. pesme 3. kanona na jutrenje u 4. nedelju posle Vaskrsa.
40. Tropar 2. pesme 3. kanona na jutrenje u 5. nedelju posle Vaskrsa.
41. Tropar 2. pesme 5. kanona na jutrenje u 5. nedelju posle Vaskrsa.
42. Tropar 2. pesme 6. kanona na jutrenje u 7. nedelju posle Vaskrsa.
43. Tropar 2. pesme 8. kanona na jutrenje u nedelju Svih Svetih.
44. Vaskrsna pohvalna stihira 8. glasa.
45. Vaskrsni ikos 7. glasa.
46. Irmos 6. pesme 2. glasa.
47. Iz svakodnevne kanonske službe.
48. Čin sahranjivanja sveštenika.
49. Lestvica, 7. stepen: O plaču koji donosi radost.
50. Sveti Atanasije Veliki nedvosmisleno tvrdi da se ad nalazi u središtu zemlje (gore navedeni citat, kao i poslanica Antiohu, odgovor na pitanje 19.). Istog je mišljenja i sveti Vasilije Veliki (tumačenje proroka Isaije, gl. 5, 14.). Sveti Kiril Aleksandrijski, kako će se posle videti, priznavao je da je ad u središtu zemlje; i drugi Oci ukazuju
29
da je on tamo. Naš sunarodnik, sveti Dimitrije Rostovski, kaže: ʺNa Strašnom sudu Hristos Bog naš kada bude rekao grešnicima: ‐ Idite od mene, prokleti, u oganj večni! ‐ istog će se časa zemlja pod njima otvoriti, kao što se otvorila pod Korejem, Datanom i Avironom u Mojsijevo doba, i tada će sve grešnike progutati ad, ‐ potom će se zemlja opet zatvoriti. A grešnici će ostati u paklu pod zemljom, čvrsto zatvoreni, kao u gvozdene sudove iz kojih se u vekove ne može izaći.ʺ Deo 2, pouka druga na ulazak u Jerusalim Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista.
51. Sveti Jovan Zlatoust kaže: ʺPitaš se na kakvom će se mestu nalaziti pakao? Verujem, izvan celog ovog sveta. Kao što su carske tamnice i rudokopi sasvim daleko: tako će i pakao biti van ovog sveta. No mi treba da tražimo ne mesto gde će se on nalaziti, već načine da ga izbegnemo.ʺ (Tumačenje poslanice Rimljanima, beseda 31. Opera omnia Chrysostomi). Mišljenju da je ad smešten u dubini zemlje nimalo se ne suprotstavlja, već ga, naprotiv, potvrđuje ovo: Zar se može naći bolji način da se ad sakrije od pogleda svega sveta, nego što je skrovište u nedrima zemlje? Iz 16. glave Jevanđelja od Luke, stih 22. u nekim grčkim izdanjima ovako glasi: Umre i bogataš i zakopaše ga u ad. I u Grčkoruskoj crkvi reči Gospodnje o bogatašu: zakopaše ga imaju značenje da je bogataš bio dušom nizveden u ad, ‐ tako tumači ove reči blaženi Teofilakt. Zlatoust ne samo da odobrava ljubopitljivost kod određivanja mesta ada, ne samo da ne zabranjuje razmišljanje i ispitivanja o adu, kada ona privode strahu Božijem i uklanjanju od zla, nego i zaveštava neprekidno udubljavanje u njih i da neprestano treba imati pred očima pakao ognjeni koji čeka bezakonike. Slovo 1. Dimitriju o pokajanju. Kasnije, u vreme posle Zlatoustog, Crkva je sasvim jasno pokazala svoje mišljenje o mestu ada, objavila ga i objavljuje Božanstvenim pojanjem i čitanjem na opštu pouku i znanje.
52. Zemljotres koji je razorio Brusu 1854. god. uništio je vrele izvore; tako je bar bilo objavljeno u savremenim novinama.
53. ʺBojim se tartara, jer je udaljen od toploteʺ, ‐ Sveti Kiril o ishodu duše.
54. Čti‐Minej, 19. maja. Sveti Patrikije je živeo početkom 4. veka i postradao je za vreme imperatora Julijana 343. godine po Hristu.
55. Vidi gore.
56. Vojnik Taksiot, iz afričkog grada Kartagine, provodio je život u gresima. Dogodi se da Kartaginom zavlada smrtonosna kuga. Videći kako mnogi umiru, Taksiot dođe k sebi, pokaje se za grehove svoje i preseli se van grada. Tamo upadne u preljubočinstvo sa ženom zemljodelca kod koga je živeo; uskoro ga ujede zmija, i, ne stigavši da se pokaje, umre. Sahranili su ga u obližnjem manastiru. Šest sati nakon pogreba, on vaskrsne i jedva dođe k sebi četvrtog dana. Tada sve što mu se dogodilo
30
po smrti on ispriča, sav u suzama, Kartagenskom arhiepiskopu, blaženom Tarasiju. (Čti‐Minej, 28. marta).
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
RAZDVAJANjE DUŠE OD TELA
Sam način izlaska duše iz tela i sve okolnosti koje prate taj čin izložili su sveti Oci nama na pouku i spasenje. Prepodobni Teodor Studit u Trećoj objavi kaže: ʺBraćo! Hoćemo li zauvek ostati ovde? Ne! Ne! Jao nama, braćo! Kako je strašna tajna smrti! Kako je potrebno da uvek budemo brižljivi, ispunjeni pokajanjem, rasuđivanjem, razmišljajući o predstojećoj smrti, razmišljajući kako će se desiti razlučenje duše od tela, kako će doći Angeli, da ne govorim o tome kako će doći demoni. A doći će i oni onima koje privlače strasti. Zamislite, kakva će biti muka i nevolja pri tom strašnom prizoru kada se začuje zapovest: ʺDušo, izlazi!ʺ Tada će ljudima koji se razdvajaju od tela veliku pomoć, utehu, radost pružiti dobra dela i čistota savesti. Tada će poslušnost imati veliku slobodu; tada će smirenoumlje doneti veliku utehu, suze pomoć, dobra dela će izgoniti demone, trpljenje će pomoći i protivnici će se vraćati bez ikakvog uspeha, ‐ i duše će tada u velikoj radosti otiđi zajedno s Angelima k Spasitelju. Ali će dušu koja se navikla ia strasti i koja je pobeđena grehom obuzeti veliki strah: tada će pobediti demoni, i povesti tu grešnu dušu sa sobom u preispodnji ad, u tamu i tartar, na mučenje.ʺ
Jednom su se dva Angela javila prepodobnom Makariju Aleksandrijskom, savremeniku i sapodvižniku Makarija Velikog, koji je obilovao darovima Duha, i besedili s njim. U toj besedi jedan od Angela je rekao: ʺOsmatraj, Makarije, na koji način duše, kako vernih, tako i nevernih, izlaze iz tela i odlaze, i tako ćeš znati da rasuđuješ o nebeskom. Kao kada zemaljski car pošalje vojnike po nekoga, a oni ga zgrabe i uhapse, bez obzira na njegovo protivljenje, a zarobljenik poražen strahom drhti i užasava se prisustva onih koji ga nemilosrdno odvlače sa sobom; tako, kada se pošalju Angeli da izvedu iz tela nečiju dušu, svejedno da li blagočestivog čoveka ili grešnika, ona se prenerazi od straha kada ugleda strašne i preteće Angele. Tada, napokon, ona uviđa da joj nema nikakve koristi ni pomoći od silnog bogatstva, poznanika i prijatelja; ona čuje i vidi suze i ridanja ljudi oko nje, no ne može da izgovori ni jedne reči, ni glasa da ispusti, jer nikada nije ispoljila potrebu za saznanjem o odlasku. Nju zastrašuje neizmerno prostranstvo puta i promena načina života; užasava se i izgleda onih u čijoj se vlasti već nalazi i koji za nju nemaju nikakvog osećaja ni samilosti. A pritom nju muči žalost jer je vezana za telo; ona boluje i tuguje zbog razdvajanja i razlučenja s njim, kao svojim prirodnim sažiteljem. Njoj ne pritiče u pomoć
31
nikakva uteha od savesti, osim saznanja koje duša ima o svojim dobrim delima. Na taj način duša, i pre izricanja Vrhovnog Sudije, sudi sebi savešću.[1]
O okolnostima koje prate smrt opširno govori sveti Kiril, patrijarh Aleksandrijski, u spisu o ishodu duše. Iz tog spisa izdvajamo ovde kratak odlomak: ʺKakav te strah i trepet, dušo, očekuje u dan smrti! Ugledaćeš strašne, divlje, žestoke, nemilosrdne i bestidne demone kao tamne nakaze, kako stoje pred tobom. Jedan pogled na njih teži je od bilo kakve muke. Duša, kada ih ugleda, postaje smućena, uznemirena, uzdrhtala, traži da se sakrije, hrli Božijim Angelima. Sveti Angeli drže dušu; prolazeći s njima vazduhom i uzvisujući se, ona susreće mitarstva koja čuvaju put od zemlje na nebu, zadržavaju duše i sprečavaju ih da idu dalje. Svako mitarstvo ispituje određene grehe; svaki greh, svaka strast ima svoje mitare i mučitelje. Kakav strah, trepet i nemir ima da oseti duša, videvši sve to, dok se ne izrekne konačna presuda koja je oslobađa! Bolan je, mučan, prepun jauka neutešni čas iščekivanja. Božanstvene Sile stoje nasuprot lica nečistih duhova, i pokazuju dobre pomisli, reči i dela koja pripadaju duši, a ona, u strahu i trepetu, između Angela i demona koji se o njoj prepiru, očekuje ili svoje opravdanje i oslobođenje, ili osudu i pogibelj. Ako je ona provodila život blagočestivo i bogougodno i načinila se dostojnom spasenja, nju će prihvatiti Angeli, i ona će već tada spokojno poći ka Bogu, imajući za svoje saputnike Svete Sile. Tada će se ispuniti ono što je rečeno: Nestadoše tuga, bolest i uzdisanje. Tada, oslobodivši se od zlih, pogubnih i strašnih duhova, ona odlazi u neiskazanu radost. Ako se, pak, pokaže da je duša proživela u nemaru i bludu, tada će se čuti najljući glas: ʺNeka se ukloni grešnik, neka ne ugleda slave Gospodnje!ʺ Tada će je sustići dani gneva, tuge, nevolje i teskobe, dani tame i mraka! .. Angeli je ostavljaju, a odvode nakaze ‐ demoni. Oni počinju da je tuku bez milosti i odvlače je na zemlju; ubacuju dušu, vezanu nerazrešivim uzama, u tamnu i mračnu zemlju, u preispodnje zatvore i adske tamnice, gde su zatvorene duše svih grešnika od postanja sveta, kako govori Jov, u zemlju tamnu i mračnu, u zemlju večne tame, gde nema ni svetlosti, ni života ljudima, no bolest večita i tuga beskrajna i plač neprestani i škrgut zuba neućutni i uzdasi neprekidni. Tamo se čuje neprestano: ʺAvaj! Avaj!ʺ Tamo dozivaju ‐ i nema ko da pomogne; tamo vapiju ‐ i niko ih ne izbavlja. Nema načina da se iskaže tamošnja nevolja; nemoguće je opisati tamošnji bol kojim su obuzete tamo bačene i zaključane duše. Svaka usta čovečija iznemognu pri pokušaju da opišu strah i trepet kojima su izloženi adski zatočenici: nema usta ljudskih koja su u stanju da izraze nevolju i plač njihov: neprestano i večno stenju, ali niko da ih pomiluje; ispuštaju duboke uzdisaje, ali ih niko ne čuje; ridaju, ali ih niko ne izbavlja; dozivaju i biju se, no niotkuda milosti. Gde su tada pohvale ovoga sveta? Gde je slavoljublje? Gde naslada? Gde presitost? Gde je visoko poreklo? Gde telesna snaga? Gde lepota ženska, varljiva i pogubna? Gde je bestidna drskost? Gde ukrašavanje raskošnom odećom? Gde je sladost greha nečista i gnusna? Gde su oni što se mazahu mirisima i pomadama? Gde oni što pirovahu uz timpan i gusle? Gde je strasna vezanost za novac i imanje i nemilosrdnost koja proističe iz toga? Gde je nečovečna gordost što se svakog gnuša i uči se da uvažava samo sebe? Gde je pusta i sujetna ljudska slava? Gde su priredbe i ostale zabave? Gde su hulitelji što prazno i
32
nemarno žive? Gde je fina odeća i meka postelja? Gde su visoka zdanja i široka vrata? Gde je mudrost mudrih, glasnorečivost govornika i sujetna učenost? Avaj! Svi će se smutiti, uzdrmati, kao izbezumljeni; izgubiće se sva njihova mudrost. O, braćo! Zamislite kakvi treba da budemo mi koji ćemo dati odgovor o svakom postupku svome, i velikom i malom! Čak ćemo za svaku praznu reč dati odgovor Pravednom Sudiji.[2]
Saglasno ovome pričao je o svojoj končini vojnik Taksiot: ʺKada bejah na samrti, ja ugledah nakaze kako stoje preda mnom. Izgled im beše neopisivo strašan; duša moja, gledajući ih, sva se potrese. Potom ja ugledah dva prekrasna mladića, i duša moja polete na njihovim rukama. Odmah krenusmo da se uspinjemo vazduhom na visinu, kao da letimo, i dostigosmo mitarstva, odakle se nadgleda penjanje i gde se zadržava duša svakog čoveka. Svako mitarstvo je ispitivalo posebnu vrstu greha: jedno ‐ laž, drugo ‐ zavist, treće ‐ gordost; svaki greh ima u vazduhu svoje ispitivače. I ja videh kako Angeli drže u kovčežiću sva moja dobra dela, izvlačeći ih, sravnjuju ih sa mojim zlim delima. Tako prođosmo mi mitarstva. A kada se približismo nebeskim vratima, stigosmo na mitarstvo bluda. Tamo me zaustaviše i pokazaše sva moja bludna dela, učinjena od detinjstva do kraja života. Angeli koji su me predvodili, rekoše: ʺSve telesne grehe koje si počinio u gradu, oprostio ti je Bog, jer si se pokajao za njih.ʺ Na to mi se obratiše moji protivnici: ʺNo, otišavši iz grada, na selu si zgrešio sa ženom zemljodelca tvoga.ʺ Angeli, čuvši to, i ne našavši dobrog dela kojim bi mogli da izmere moj greh, ostaviše me i udaljiše se. Tada me zgrabiše zli duhovi, i, mučeći me udarcima, odvukoše na zemlju. Zemlja se rastvori; a mene spustiše po uskim i smradnim nizinama u najdonju tamnicu ada.[3]
Veoma podrobno pričala je o končini svojoj prepodobna Teodora, učenica velikog ugodnika Božijeg, Vasilija Novog. Ovde ćemo navesti njeno kazivanje u skraćenom obliku. Učeniku prepodobnog Vasilija, Grigoriju, koji ju je u viđenju upitao o okolnostima koje su pratile njenu smrt i onome što je usledilo nakon smrti, Teodora je rekla ovo: ʺČedo Grigorije! O strašnoj me stvari pitaš; užasno je i setiti se nje. Kada je nastupio čas moje smrti, ja ugledah lica koja nikada nisam videla i čuh reči koje nikada nisam čula. I šta da kažem? Ljute i teške nevolje o kojima ništa nisam znala, snađoše me zbog dela mojih: no molitvama i pomoću našeg zajedničkog oca Vasilija, ja se izbavih od njih. Kako da ti opišem telesne patnje, strahotu i muku koje snalaze onoga koji umire? Kao kad bi neko, nag, upao u veliki oganj, pa goreo, topio se, pretvarajući se u pepeo; tako se smrtnom ranom u gorki čas razlučenja duše i tela razara čovek. Kada se moj život približi kraju i nastupi čas razlučenja od tela, ja ugledah mnoštvo đavola kako stoje oko moga odra. Lica im behu crna kao ugalj i katran, oči kao žeravice, a pogled tako strašan, kao i sam pakao ognjeni. Oni stadoše da stvaraju vrisku i pometnju. Jedni su vikali kao zveri i stoka, drugi lajali kao psi, treći zavijali kao vuci. Gledajući besno u mene pretili su mi, škrgućući zubima, spremni da me istog časa progutaju. Počeše da spremaju hartije i da otvaraju knjige u kojima behu zapisana sva moja zla dela, i kao da očekivahu nekog sudiju koji treba da stigne. Moja uboga duša beše obuzeta velikim strahom i trepetom. Ne samo što me snađoše smrtne muke, već i taj grozni
33
prizor besnih i strašnih demona beše mi kao neka druga, još žešća smrt. Ja odvraćah oči svoje na sve strane, da ne gledam njihova strašna lica i da im ne čujem glas, ali ih ne mogoh izbeći, jer su me bili potpuno opkolili, i nikog ne beše da mi pomogne. Kada sasvim iznemogoh, tada ugledah dva svetlosna Angela Božija u liku divnih mladića neobične lepote kako idu ka meni. Lica im sijahu, pogled njihov beše prepun ljubavi, a kose bele kao sneg sa zlatastim odsjajem; odežda im beše poput munje, a preko grudi behu krstoliko opasani zlatnim pojasima. Približivši se mome odru, oni stadoše s moje desne strane, tiho razgovarajući nešto među sobom. Kada ih videh, ja se ozarih i radosno gledah u njih; a crni đavoli ustuknuše i odstupiše podalje. Jedan od svetlonosnih mladića s gnevom im se obrati rekavši: ʺO bestidni, prokleti, mračni i zlobni neprijatelji roda ljudskog! Zašto uvek vi prvi dojurite do onih koji umiru i vriskom svojom plašite i smućujete svaku dušu koja se razdvaja od tela? No, nemojte se mnogo radovati, jer ovde nećete naći ništa. Na ovoj je duši Božije milosrđe i nema vam u njoj nikakvog udela.ʺ Kada Angel to reče, đavoli se uskomešaše, nadadoše silnu dreku i galamu, počeše da iznose moja zla dela, učinjena od mladosti, i vikahu: ʺNišta u njoj nemamo, je li? A ovi gresi, čiji su? Nije li ona učinila to i to? Tako vičući, oni stajahu i očekivahu smrt. I gle, dođe smrt, ričući kao lav, veoma strašna po izgledu, nekako slična čoveku, ali bez mesa na telu, sastavljena samo od golih kostiju ljudskih.[4] Donela je raznovrsna oruđa za mučenje: mačeve, strele, koplja, srpove, testere, sekire, udice i mnoge druge naprave. Ugledavši to, moja jadna duša uzdrhta od straha. Sveti Angeli rekoše tada smrti: ʺŠta oklevaš? Razreši ovu dušu od tela, razreši je brzo i tiho: ʺona nema mnogo tereta grehovnog.ʺ Smrt mi priđe, uze malu sekiru i odseče mi najpre noge, potom ruke; zatim mi drugim oruđem oduze sve članove, odvojivši ih jedan od drugoga. I ja ostadoh bez ruku, nogu, čitavo moje telo se umrtvi, tako da više ne mogah da se pokrenem. Zatim mi odseče glavu, i ja je više ne mogoh pomaći, tako da mi je izgledala kao tuđa. Posle svega toga, ona napravi u čaši nekakav napitak i prinevši ga mojim ustima, primora me da ga popijem. Ta tečnost beše toliko gorka, da moja duša ne beše u stanju da je podnese; ona sva uzdrhta i iskoči iz tela, otrgnuvši se od njega nasilno. I odmah je svetlosni Angeli uzeše za svoje ruke. Tada se okrenuh i videh kako moje telo leži mrtvo, neosetljivo i nepomično. Kao kad bi neko, skinuvši svoje odelo i bacivši ga, stajao i gledao na njega, tako sam i ja gledala na svoje telo, čudeći se. Dok su me sveti Angeli držali, opkoliše nas mnogi demoni, vičući: ʺTa duša ima mnoštvo grehova, ona mora da nam odgovara!ʺ ‐ I pokazivahu moje grehe. A sveti Anđeli počeše da traže moja dobra dela. Nalazili su ih, blagodaću Gospodnjom. Oni sabraše sva dobra koja sam s pomoću Božijom bila učinila i spremahu se da ih stave nasuprot mojim zlim delima. A đavoli, videvši to, škrgutahu na mene zubima, jer su želeli da me odmah dograbe iz ruku angelskih i odvuku na dno pakla. U tom času neočekivano se tu pojavi prepodobni otac naš Vasilije i reče svetim Angelima: ʺAngeli Božiji! Ova mi je duša mnogo poslužila u starosti mojoj; za nju sam se zato Bogu molio i Bog mi je podari.ʺ Rekavši to, on izvadi iz svojih nedara napunjenu crvenu kesu, ‐ činilo mi se da je u toj kesi bilo čisto zlato ‐ i, pruživši je Angelima, reče: ʺKada budete prolazili vazdušna mitarstva i zli dusi stanu da muče ovu dušu, vi je ovim otkupljujte od njenih dugova. Blagodaću Božijom, ja sam bogat. Sabrao sam veliko blago svojim znojem i
34
trudom i ovu kesu poklanjam duši koja mi je poslužila.ʺ Rekavši to, on ode. A zli dusi dođoše u nedoumicu, zatim počeše da jadikuju i napokon se udaljiše. Utom opet dođe prepodobni Vasilije, noseći sa sobom mnoge sasude pune čistog jeleja i skupocenog mira. I otvarajući jedan za drugim, on ih izlivaše na mene: ja se ispunih duhovnog miomira i osetih kako se promenih i postadoh veoma svetla. Tada prepodobni reče svetim Angelima: ʺKada s ovom dušom ispunite sve što je potrebno, onda je odvedite u obitavalište koje mi je od Gospoda pripremljeno, da u njemu živi. Rekavši to, on postade nevidljiv. A sveti Angeli me uzeše, i mi se uputismo ka Istoku.ʺ
I u samom svetom Jevanđelju ukazano nam je da su okolnosti koje prate čovečiju smrt upravo takve kako su opisane u gorenavedenim kazivanjima svetih Otaca. Gospod je posvedočio da su Angeli odneli dušu ubogoga Lazara u naručje Avramovo.[5] A škrtom bogatašu, koji je maštao, pošto mu je njiva obilno rodila, o dugotrajnom životu na zemlji, o podizanju još većih žitnica, o plotskim nasladama, Bog je rekao: Bezumniče, ove noći tražiće dušu tvoju od tebe, a ovo što si pripremio, čije će biti?[6] ʺTražićeʺ, veli Gospod, kako ove reči tumači blaženi Teofilakt, zato što nemilosrdni mitari ‐ anđeli strašno i nasilno čupaju dušu grešnika. Duša pravednika ne čupa se iz njega; nego on, radujući se i veseleći se, predaje duh svoj Bogu i Ocu.ʺ
Iako se smrt pravednika i potpuno pokajanih grešnika sasvim, ili bar u velikoj meri razlikuje od smrti odbačenih grešnika, ipak su strah i muka svojstveni svakom čoveku na samrti. A tako i mora da bude: jer je smrt kazna. Bez obzira što se kazna umanjuje pravednicima, kazna opet ostaje kazna. Sam Bogočovek, pripremajući se da prihvati dobrovoljnu smrt, radi spasenja ljudskog roda, bio je u podvigu, mučio se i tugovao; kaplje znoja Njegovog padale su na zemlju kao kaplje krvi: Tužna je duša moja do smrti,[7] rekao je on Apostolima zaspalima od žalosti, no neosetljivim za nesreću koja se približava. Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša; ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti[8] ‐ tako se molio On Ocu. Predsmrtni strah osećala je i Presveta Djeva Bogomajka pred svojim blaženim uspenjem, iako joj je Arhangel Gavrilo navestio Njeno preseljenje u gornje obitelji i slavu koja je tamo čeka, iako je Duh Sveti koji je izobilno u Njoj obitavao upravljao sve želje i sve pomisli Njene ka nebu.[9]
Strahom i plačem pripremali su sebe za smrtni čas svi Sveti: oni su shvatali značaj toga časa za čoveka. Kada se približilo veče končine prepodobnog Agatona, on je proveo tri dana u dubokom posmatranju sebe, ne progovarajući ni sa kim. Tada mu se braća obratiše: ʺAva Agatone, gde si sada?ʺ ʺJa predstojim na sudu Hristovomʺ, odgovorio je on. Braća ga upitaše: ʺZar se i ti, oče, bojiš?ʺ A on im odgovori: ʺTrudio sam se, prema svojoj moći, da ispunjavam zapovesti Božije, no ‐ ja sam čovek i otkuda znam da li su moja dela bila ugodna Bogu?ʺ Braća ga tada upitaše: ʺZar se ti ne nadaš na svoj život koji je bio saobrazan volji Božijoj?ʺ ʺNe mogu da se nadamʺ, odgovorio je on, ʺjer jedno je sud čovečiji, a drugo sud Božiji.ʺ Oni htedoše još da ga pitaju, no on im reče: ʺUčinite mi ljubav, ne govorite sada sa mnom, jer sam zauzet.ʺ I on umre s radošću. ʺVideli smo ga kako se veseli ‐ pričali su
35
njegovi učenici ‐ kao da se susreće i pozdravlja s dragim prijateljima.ʺ Ovaj ugodnik Božiji u svemu je strogo i postojano pazio na sebe i govorio kako je bez brižljivog bdenja nad sobom čoveku nemoguće da dostigne uspon.[10] Takav je put ka spasenju. Svetitelji Božiji, neprestano posmatrajući sebe, uvek bi nalazili u sebi nove nedostatke i, nalazeći ih, sve više su se pogružavali u pokajanje koje ih je čistilo i usavršavalo za nebo. Nasuprot tome, teška rasejanost i mnogobrižnost neraskidivo su vezani s dubokim nepoznavanjem sebe; a takvo nepoznavanje uvek je veoma gordo, zadovoljno sobom. ʺMnogi zavode sebeʺ, kaže blaženi Teofilakt, ʺuzaludnom nadom, misleći da će dobiti Carstvo nebesko, i prisajedinjuju sebe liku onih koji stoje na visini vrline, visoko maštajući o sebi u srcu svome ... Mnogo je zvanih, jer Bog priziva mnoge, čak i sve, no malo je izabranih, malo onih koji se spasavaju, malo dostojnih izabranja Božijeg. Prizvanje ‐ delo je Božije, a izabranje i neizabranje zavisi od nas: Judejci su bili zvani, ali se nisu pokazali izabranima, ispoljivši neposlušnost Prizivatelju.[11]
Veliki među svetim inocima, Arsenije, u sve dane života svoga, dok se bavio rukodeljem, stavljao bi na kolena maramicu zbog suza koje su tekle iz njegovih očiju. I on umre. Ava Pimen, Otac koji je obilovao darom duhovnog rasuđivanja, čuvši o njegovoj končini, reče: ʺBlaženi Arsenije, ti si oplakivao sebe tokom zemaljskog života! A ko sebe ovde ne oplakuje, plakaće u večnosti. Nemoguće je izbeći plača ‐ ili ovde voljnog, ili tamo, u mukama ‐ nevoljnog.ʺ O ovoj smrti čuo je Teofil, patrijarh Aleksandrijski, i rekao: ʺBlaženi ava Arsenije! Ti si neprestano pamtio čas smrtni.ʺ[12]
NAPOMENE:
1. Bibliotheca veterum patrum Gallandii, T. VII, Macarii Alexandrini sermo de excessu iustorum et peccatorum.
2. Sveti Kiril je živeo u 5. veku i predsedavao je na Trećem Vaseljenskom saboru. Ovde navedeno Slovo njegovo o ishodu duše. Uvršteno je u Psaltir sa posledovanjem. Učenje slično svetom Kirilu propovedao je i patrijarh Teofil, čiji je Kiril bio srodnik i naslednik. Vidi Znamenite priče.
3. Čti‐Minej, 28. marta.
4. Mnogi su pred kraj života videli smrt. Ako nam je veći deo pojava u ovom vidljivom svetu nepoznat, tim pre su nam nepoznate pojave u nevidljivom svetu, naročito
36
onima koji nisu svu svoju pažnju obratili na njihovo izučavanje, nego se za njih interesuju samo površno. Nije sve što izgleda neobično plotskom umu čovečijem i samo po sebi neobično. Mi ne treba da ograničavamo svemogućstvo Božije svojim predrasudama. Svaki čovek koji se ne trudi da stekne istinski duhovni razum, prepun je predrasuda, jer je ispunjen površnim znanjem ovoga sveta ‐ tim nasiljem u odnosu na Boga.
5. Lk. 16, 22.
6. Lk. 12, 20.
7. Mt. 26, 38.
8. Mt. 26, 39.
9. Čti‐Minej, 15. avgusta.
10. Skitski Paterik.
11. Blagoves. Mt. 22, 14.
12. Skitski Paterik.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
SMRT PRAVEDNIKA I GREŠNIKA
Utešna je povest o smrti pravednika, poučno je i dušespasonosna pričanje o tome sa kakvom su se skrušenošću i smirenošću srca oni pripremali za nju, sa kakvim su joj svetim strahom išli u susret. Nekom Ocu, zbog čistote njegovog življenja, Bog nije odbijao nijednu molbu. Starac je jednom poželeo da vidi razlučenje od tela duše grešnika i duše pravednika. Doveden rukom Božijom u neki grad, on se zaustavi kod njegovih vrata, u manastiru, gde je živeo isposnik na glasu. U to vreme isposnik beše bolestan i očekivaše smrt. Starac vide kako se priprema veliki broj voštanica i kandila za isposnika, kao da je Gospod radi njega davao hleb i vodu gradu i čuvao ga. Narod je govorio među sobom: ʺAko umre isposnik, i mi ćemo smesta izginuti.ʺ Uskoro nastupi čas njegove smrti. Starac vide adskog pristava s ognjenim trozupcem u rukama kako nasrće na isposnika i ču glas: ʺKako mi ova duša ni jednog časa ne pruži pokoja: tako i ti nju istrgni bez milosti.ʺ Adski pristav tada zabode ognjeni trozubac u srce isposnika i, pošto ga je neko vreme mučio, istrgnu mu dušu. Posle toga starac ode u grad, gde naiđe na nekog bolesnog siromaška kako leži na ulici. Njemu beše potrebno da ga neko posluži, te starac provede s njim dan. Kada nastade čas njegove
37
smrti, starac vide kako Arhangeli Mihailo i Gavrilo siđoše za njegovu dušu. Jedan sede s desne, a drugi s leve strane ubogoga i stadoše da mole dušu njegovu da izađe. Ona ne htede da ostavi telo, i ne izlažaše. Tada Gavrilo reče Mihailu: ʺUzmimo dušu i pođimo.ʺ A Mihailo odgovori: ʺNama je Gospod zapovedio da je uzmemo bez bola, ne smemo da upotrebimo nasilje.ʺ Odmah iza ovih reči Mihailo uzviknu gromkim glasom: ʺGospode! Šta zapovedaš za ovu dušu? Ona neće da nam se povinuje i neće da izađe.ʺ I dođe mu glas: ʺEvo! Ja šaljem Davida sa Psaltirom i pevače Božije Nebeskog Jerusalima, kako bi duša, kada čuje psalmopojanje i glasove njihove, izašla.ʺ Oni se spustiše i okružiše dušu, pevajući himne: tada se ona podiže na ruke Mihailu, i primljena bijaše s radošću.[1] Ko da se ne zadivi Božijoj ljubavi i milosrđu prema rodu ljudskom? Na nesreću, na najveću nesreću, mi grubo odbacujemo sve milosti Božije i s bezumnom zaslepljenošću stajemo u red slugu i poklonika neprijatelja Božijeg i neprijatelja našeg.
Končina izabranika Božijih prepuna je slave. Kada je velikom Sisoju došlo vreme da umre, njegovo lice je zasijalo i on je rekao ocima koji su bili kod njega: ʺEvo, došao je ava Antonije.ʺ Malo je zatim poćutao, pa je dodao: ʺEvo, lik proročki je došao.ʺ Zatim je još više zasijao i rekao: ʺEvo, došao je lik apostolski.ʺ I opet je dvostruko zasijalo njegovo lice; tada je počeo s nekim da razgovara. Starci ga zamoliše da im kaže s kim razgovara. A on im reče: ʺAngeli su došli da me uzmu; no ja ih molim da mi ostave još malo vremena radi pokajanja.ʺ Starci mu tada kazaše: ʺAli ti, oče, nemaš potrebe za pokajanjem.ʺ Na to im on odgovori: ʺUistinu ne znam o sebi, ni da li sam postavio početak pokajanju.ʺA svi su znali da je on savršen. Tako je govorio istinski hrišćanin, ne obazirući se na to što je za vreme svoga života vaskrsavao mrtve jednom rečju i bio ispunjen darom Svetog Duha. I još je više zasijalo njegovo lice, zasijalo kao sunce. Svi se tada uplašiše. A on im reče: ʺVidite ‐ Gospod je došao i rekao: ‐ Prinesite mi izabrani sasud iz pustinje.ʺ S ovim rečima ava ispusti duh. Tada videše svetlost kao munju i hram se ispuni miomirom.[2] Tako je okončao zemaljske dane jedan od najvećih ugodnika Božijih.
No i grešnici koji prineše iskreno pokajanje za grehe, udostojiše se milosti Božije. Za vreme grčkog cara Mavrikija beše u Trakiji razbojnik. svirep i žestok. Nikako nisu mogli da ga uhvate. Blaženi car, čuvši o tome, posla razbojniku svoj naprsni krst i naredi da mu se kaže da se ne boji: a to je značilo oproštaj svih njegovih zlodela, pod uslovom da se popravi. Razbojnika to ganu, on dođe caru i pripade k njegovim nogama, pokajavši se za prestupe svoje. Uskoro zatim on se razbole i smestiše ga u stranoprijemnicu, gde vide u snu Strašni sud. Probudivši se i videvši pogoršanje bolesti i približavanje kraja, on s plačem pristupi molitvi i ove reči govoraše: ʺVladiko, čovekoljubivi Care, koji si pre mene spasao sličnog meni razbojnika, okreni i k meni milost Svoju: primi plač moj na samrtnom odru. Kao što si primio one koji Ti dođoše u jedanaesti čas ništa dostojno ne učinivši: tako primi i moje gorke suze, očisti me i krsti me njima. Više od ovog ne traži od mene, jer ja već nemam vremena, a zajmodavci se približavaju. Ne traži i ne ispituj: nikakvog dobra u meni nećeš naći; preduhitriše me bezakonja moja, sustiže me noć; bezbrojna su zlodela moja. Kao što si
38
primio plač Apostola Petra, tako primi ovaj mali plač moj i izbriši zapise mojih pregrešenja. Silom milosti Svoje očisti grehove moje.ʺ Tako se ispovedajući nekoliko časova i otirući suze maramicom, razbojnik predade dušu. U času njegove smrti glavni lekar stranoprijemnice video je u snu kako su odru razbojnika prišli demoni s hartijama na kojima su bili ispisani mnogobrojni njegovi gresi; a zatim su dva prekrasna mladića u carskom ruhu donela vagu. Demoni su stavili u jednu čašu sve što je bilo zapisano protiv razbojnika: ta strana je pretegnula, a suprotna njoj se podigla uvis. Sveti Angeli se upitaše: ʺImamo li mi ovde štogod?ʺ ‐ A šta možemo da imamo, ‐ reče jedan od njih ‐ kada tek što je deseti dan kako se on uzdržava od ubistva?! ʺUostalomʺ, dodadoše oni, potražimo makar kakvo dobro.ʺ Jedan od njih nađe razbojnikovu maramicu natopljenu suzama i reče drugome: ʺZaista, ova je maramica sva mokra od njegovih suza. Da je stavimo na drugu stranu, a sa njim je čovekoljublje Božije, i videćemo šta će biti?ʺ Tek što staviše maramicu u čašu, a ona naglo pretegnu i uništi sve zapise koji behu u drugoj čaši. Angeli uskliknuše u jedan glas: ʺUistinu, pobedilo je čovekoljublje Božije!ʺ Uzevši dušu razbojnika, oni je povedoše sa sobom; a demoni zaridaše i pobegoše posramljeni. Pošto usni ovaj san, lekar pođe u stranoprijemnicu, i kada priđe odru razbojnika, nađe njegovo telo još toplo, dok ga duša već beše napustila. A maramica, natopljena suzama, beše na njegovim očima. Saznavši od onih koji behu s njim o njegovom pokajanju prinesenom Bogu, lekar uze maramicu, ponese je caru i reče: ʺGospodaru! Proslavimo Boga: i pri tvojoj se vlasti spasao razbojnik.ʺ
Ipak ‐ sasvim blagorazuman zaključak izvodi onaj koji nam je predao ovu povest ‐ kudikamo je bolje blagovremeno pripremati sebe za smrt i predusretati njen strašni čas pokajanjem.[3] Ispravno zaključuje sveti Jovan Lestvičnik kako zlo, kada se putem dugotrajne navike pretvori u osobinu, postaje već nepopravljivo.[4] ʺZla navika caruje kao vlastoljubivi tiranin, često i nad onima koji plačuʺ, tužno uzvikuje ovaj isti učitelj monaha.[5] Ovome treba dodati da je pokajanje moguće samo pri takvom, makar i prostom znanju pravoslavne hrišćanske vere, izdvojeno od svake jeresi i zloumlja. Oni koji usvajaju način mišljenja o vrlinama i prihvataju pravila života iz romana i drugih dušegubnih jeretičkih knjiga, ne mogu da imaju istinskog pokajanja: mnoge smrtne grehe koji vode u pakao, oni smatraju ništavnim, oprostivim omaškama, a teške grehovne strasti ‐ lakim i prijatnim slabostima; oni se ne plaše da im se predaju ni na samim vratima smrti. Nepoznavanje hrišćanstva ‐ najveća je nesreća!
Gospod priziva čoveka na pokajanje i spasenje do poslednjeg minuta njegovog života. U tom poslednjem minutu još su otvorene dveri milosrđa Božijeg svakome ko kuca na njih. Neka niko ne očajava! Sve dok poprište ne bude zatvoreno, podvig je delotvoran. Poslednji čovekovi minuti mogu da iskupe sav njegov život. U Egiptu, neka devica, po imenu Taisa, ostavši siroče posle roditelja, odluči da pretvori svoj dom u gostoprijemnicu za skitske inoke. Dugo vremena je ona tako primala i dočekivala oce. Napokon se i njen imetak potroši, i ona stade da trpi oskudicu. Sa njom se upoznaše nedobronamerni ljudi i odvratiše je od vrline; ona poče da vodi rđav život, čak i razvratan. Oci, čuvši to, veoma se rastužiše.
39
Tada pozvaše avu Jovana Kolova i rekoše mu: ʺČuli smo za sestru Taisu, da je posrnula. Dok imađaše imetak, pokazivaše nam svoju ljubav: pokažimo i mi sada našu ljubav k njoj i pomozimo joj. Potrudi se da je posetiš i, po premudrosti danoj ti od Boga, ispravi je!ʺ Ava Jovan ode k njoj i kada je stigao, reče vratarki da javi svojoj gospođi o njegovom dolasku. A ona mu odgovori: ʺVi, monasi, pojeli ste sve njeno imanje.ʺ Ava Jovan joj reče: ʺSamo je ti obavesti, a ja ću joj ostaviti veliko blago.ʺ Starica joj to saopšti, a mlada gospođa reče: ʺTi monasi neprestano prolazeći pokraj Crvenog mora nalaze ćilibar i drago kamenje; idi, dovedi ga k meni.ʺ Ava Jovan dođe i sede kraj nje. Pogledavši je u lice, on saže glavu i poče gorko da plače. Ona ga upita: ʺAvo, zašto plačeš?ʺ A on joj odgovori: ʺVidim kako satana igra na tvom licu, i kako onda da ne plačem? Zašto ti se Isus nije svideo, nego si se okrenula Njemu protivnim delima?ʺ Ona, čuvši to, uzdrhta i zapita ga: ʺOče, ima li za mene pokajanja?ʺ ʺImaʺ, odgovori joj on. ʺOdvedi me kud god želišʺ, reče mu ona i, ustavši, odmah pođe za njim. Jovan, opazivši da se ona ne dvoumi, čak ni reči nije rekla o domu svome, udivi se. Kada stigoše do pustinje, već se smrkavalo. On načini za nju uzglavlje od peska, a tako i drugo, malo podalje, za sebe. Osenivši njen ležaj krsnim znakom, reče joj: ʺOvde spavaj!ʺ I on, pošto završi svoje molitve, ode na počinak. U ponoć Jovan se probudi ‐ i vidi: obrazovao se nekakav put od onog mesta gde je počivala Taisa, do neba; a Angeli Božiji uznose njenu dušu. On ustade i poče da je budi, no ona već beše skončala. Jovan ničice pade na molitvu i ču glas: ʺJedan čas njenog pokajanja bolje je prihvaćen, nego dugotrajno pokajanje mnogih koji ne pokazuju u kajanju takvo samoodricanje.ʺ[6] ʺGospode! Za Tvoje sluge, ‐ kaže sveti Vasilije Veliki ‐ koji se sa telom razdvajaju i dolaze Tebi, Bogu našem, nema smrti, nego prelazak iz žalosti u večno blaženstvo, spokoj i radost.ʺ[7] Zaista, u pravom smislu razlučenje duše od tela nije smrt; ono je ‐ samo posledica smrti. Postoji smrt neuporedivo strašnija! Postoji smrt ‐ početak i izvor svih ljudskih patnji, i duševnih i telesnih i opake bolesti, koju mi isključivo zovemo smrću. ʺIstinska smrtʺ, kaže prepodobni Makarije Veliki, ʺskrivena je unutra u srcu i kroz nju je spoljašnji čovek živ umro. Jer ko je u tajni srca prešao iz smrti u život, taj uistinu živi u večnosti i za njega nema umiranja. Iako se i tela takvih na neko vreme razdvajaju sa dušom, ali, opet, ona su osvećena i ustaće sa slavom. Zato mi i nazivamo snom smrt svetih.ʺ[8]
NAPOMENE:
1. Patrologia, Vitae Patrum. Lib. VI, cap. 13.
40
2. Skitski Paterik.
3. Prolog, 17. oktobra.
4. Lestvica, 6. stepen.
5. Lestvica, 5. stepen.
6. Skitski Paterik.
7. Molitva na večernje Pedesetice. Trebnik.
8. Slovo I, gl. 2, prema izdanju iz 1833. god.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
SMRT DUŠE
Reč i pojam smrt porazili su prvi put sluh i misao čovekovu, pri njegovom stupanju u raj. Među rajskim drvećem bili su posebno upečatljivi drvo života i drvo poznanja dobra i zla. Gospod, uvodeći čoveka u raj, zapovedio mu je jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, smrću ćeš umrijeti.[1] Ne osvrćući se na strašnu pretnju smrću, čovek je prestupio zapovest, i po prestupu, istog je časa umro; smrt se istovremeno pojavila u svakom pokretu duše i svakom deliću tela. Sveti Duh Koji obitava u čoveku i pokazuje besmrtnost duše i tela, beše tada u njihovom životu, no odstupi od njih, pošto narušiše opštenje sa Bogom svojevoljnim odbacivanjem Božijih zapovesti i samim tim svojevoljnim stupanjem u jednomislije i savez sa satanom. Sveti Grigorije, arhiepiskop Solunski, kaže: ʺKao što je odvajanje duše od tela smrt tela, tako je i odvajanje Boga od duše smrt duše. Na ovu smrt je ukazivao i Bog zapovešću datom u raju, kada je rekao: u koji dan okusiš sa zabranjenog drveta, smrću ćeš umrijeti. Tada je umrla i duša Adamova, odvojivši se neposlušnošću od Boga; a telom je on od toga doba poživeo do devetsto trideset godina. Ova smrt koja je postigla dušu zbog neposlušnosti, ne samo da dušu čini nedoličnom, nego rasprostire prokletstvo na celog čoveka; a samo telo izlaže mnogim mukama, teškom stradanju i truleži. Tada, nakon usmrćivanja unutarnjeg čoveka neposlušnošću, čuo je trošni Adam: Zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka. Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko. Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti.[2]
Označavajući smrt duše, sveti Jovan Bogoslov je rekao: Ima grijeh na smrt; a ima grijeh ne na smrt.[3] On je smrtnim grehom nazvao onaj greh koji usmrćujući dušu potpuno odvaja
41
čoveka od Božanstvene blagodati i čini ga žrtvom ada, ukoliko se ne isceli delotvornim i snažnim pokajanjem, koje je u stanju da uspostavi narušeno jedinstvo čoveka sa Bogom. Takvim pokajanjem je sveti Apostol Petar iscelio svoj smrtni greh ‐ odricanje od Hrista, a sveti prorok David svoja dva smrtna greha: preljubočinstvo i ubistvo. Pokajanje za smrtni greh smatra se delotvornim kada čovek, pokajavši se za greh i ispovedivši ga, odstupi od njega.[4] Takvim su pokajanjem bludnici, preljubočinci, carinici, razbojnici dostigli Nebesko carstvo; na takvo pokajanje ‐ na vaskrsenje iz duševne smrti priziva Apostol Pavle: Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih, i obasjaće te Hristos.[5] A ko sluša taj glas, tu duhovnu trubu koja zove na vaskrsenje duše, na vaskrsenje važnije za spasenje, negoli ono koje oživljava telo, a ne oživljava dušu umrtvljenu grehom? Svi mi živimo u mrtvilu, udovoljavajući našim grehovnim željama, koje ne samo što vojuju na dušu, no, budući zadovoljene, i usmrćuju je. Ukazujući na smrt duše, na suštinsku smrt, Spasitelj sveta je nazvao mrtvacima sve ljude koji su živeli u vreme Njegovog boravka na zemlji, a nisu obratili pažnju na Njegovo svesveto učenje, neophodno za spasenje, jedino potrebno za istinski čovečiji život: neka mrtvi sahranjuju svoje mrtvace[6], rekao je On svome pratiocu koji je tražio odobrenje da se na vreme odvoji od Gospoda i od Njegovog svetog učenja, kako bi sahranio svoga roditelja. Mrtvima je nazvao Gospod one koji, iako živi telom, behu u stvari mrtvi, budući umrli dušom.[7] Od svih mrtvaca oni koji ostaju udaljeni od Hrista tokom sveg zemaljskog života i u takvom stanju odlaze u večnost ‐ neće poznati vaskrsenja, uključujući čitavo vremensko razdoblje koje je dano radi tog vaskrsenja i koje je sadržano između dva dolaska Hristova, prvog ‐ koje se ispunilo, i drugog ‐ koje treba da se ispuni. A ostali mrtvaci ne oživješe, kaže o njima tajnovidac, sveti Jovan Bogoslov, dok se ne svrši hiljada godina.[8]
Blažen je i svet, navešćuje sin duhovnog groma,[9] onaj koji ima udjela u prvom vaskrsenju; nad njim druga smrt nema vlasti, nego će biti sveštenici Bogu i Hristu, i carovaće s njim hiljadu godina.[10] Hiljadu godina, prema opšteprihvaćenom tumačenju svete Crkve, ne označava ovde određeni broj godina, već predstavlja znatan vremenski raspon, dat milosrđem i dugotrpeljivošću Božijom, kako bi sav plod zemaljski, dostojan neba, sazreo, i kako ne bi nijedno zrno, pogodno za gornju žitnicu, propalo. Čak kada su i sami svetitelji Božiji mislili da su se gresi sveta prepunili, i da je zato konačni sud Božiji neophodan, tada su čuli od Boga: da počinu još malo vremena, dokle se napuni i broj satrudnika njihovih i braće njihove.[11] Tako je dugotrpeljivo veliko milosrđe Božije! ʺHiljadu godinaʺ, kaže sveti Andrej, arhiepiskop Kesarijski, ʺje vreme od ovaploćenja Hristovog do drugog slavnog Njegovog dolaska... Hiljadu godina ‐ je vreme tokom kojeg će se blagovestiti Jevanđelje. Nema potrebe da se doslovno razume hiljada godina. Tako broj nema doslovno značenje ni u rečima Pesme nad pesmama: Čuvar donese za rod tisuću srebrnika. Moj vinograd koji ja imam preda mnom je. Neka tebi, Solomone, tisuća, i dvije stotine onima koji čuvaju rod njegov,[12] ni u rečima Gospoda Isusa Hrista: donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset,[13] Punim brojem označava se obilje i savršenstvo u prinosu ploda. Tako se i ovde hiljadom godina označava puno ispunjenje plodoprinosa vere,[14] za koje je dano svo potrebno vreme; punoća vremena označena je rečima ʺhiljadu godinaʺ. Na početku tog
42
hiljadugodišnjeg perioda ostvarilo se, i sada produžava da se ostvaruje prvo, tajanstveno, suštinsko vaskrsenje mrtvih; ono će nastaviti da traje do kraja vremena. Zaista, zaista vam kažem: ko Moju riječ sluša i vjeruje Onome Koji Me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.[15] Objašnjavajući ove Spasiteljeve reči, blaženi Teofilakt kaže: ʺKo veruje u Hrista neće ići na sud, to jest u muku, nego će živeti večnim životom, ne izlažući se duševnoj i večnoj smrti, bez obzira što podleže ovoj prirodnoj vremenskoj smrti.ʺ A to značenje imaju i reči Gospoda koje je izgovorio Marti pred vaskrsenje njenog brata Lazara: Ja sam vaskrsenje i život; i svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek.[16] Sinovi i kćeri staroga Adama, rođeni po njegovom obrazu i na isti način pali, rođeni za večnu smrt, verom prelaze u novog Adama i večni život. Ovaj prelazak, ovo vaskrsenje neprimetni su telesnim očima, nedostižni telesnom umu, ali su jasni i vidljivi duši u kojoj se to ostvaruje. ʺKada čuješʺ, kaže sveti Makarije Veliki, ʺda je Hristos, sišavši u ad, oslobodio tamošnje duše, ne misli kako bi to bilo daleko od ovoga što se ovde zbiva. Znaj: grob je ‐ srce: tamo su zakopani i skriveni u neprobojnoj tami tvoj um i tvoje pomisli. Gospod dolazi dušama koje Ga iz ada, to jest iz dubine srca dozivaju i tamo naređuje smrti da otpusti zaključane duše koje mole za oslobođenje Njega koji stiže da ih oslobodi. Zatim, odvalivši teški kamen koji leži na duši, otvara grob, vaskrsava uistinu umrtvljenu dušu i izvodi je, zaključanu u tamnici, na svetlost.[17] Prvo vaskrsenje ispunjava se posredstvom dveju tajni: krštenja i pokajanja. Putem svetog krštenja vaskrsava duša iz groba neverja i bezbožja, ili iz prvorodnog greha i sopstvenih grehova učinjenih u bezbožju; a putem pokajanja već verujuća duša vaskrsava iz smrti nanesene joj smrtnim gresima, ili nemarnim, slastoljubivim životom, posle krštenja. Savršitelj vaskrsenja je ‐ Duh Sveti.
Vaskrsle iz duševne smrti video je sveti Jovan Bogoslov i rekao o njima: Vidjeh prijestole i sjedjahu na njima, i dade im se sud, i duše isječenih za svjedočanstvo Isusovo i za riječ božiju, koji se ne pokloniše zvijeri ni ikoni njezinoj, i ne primiše žiga na čelima svojima i na ruci svojoj; i oživlješe i carovaše s Hristom hiljadu godina... ovo je prvo vaskrsenje,[18] koje se sastoji u oživljenju duše iz smrti verom u Gospoda Isusa Hrista, u umivanju grehova svetim krštenjem, u životu prema zaveštanju Hristovom i u očišćenju pokajanjem grehova učinjenih posle krštenja. Prestoli svetih ‐ njihova vlast nad strastima, nad samim demonima, nad bolestima čovečijim, nad stihijama, nad zverima, obilje su njihovih duhovnih darova. Njima je dat sud, to jest rasuđivanje duhovno, kojim oni razobličavaju greh, kao da nije prikriven spoljašnjom lepotom, i odbacuju ga; njima je dat sud kojim oni prosuđuju anđele tame koji uzimaju lik Angela i ne dopuštaju im da ih prevare. Oni se nisu poklonili zveri, ni ikoni njenoj: ni Antihristu, ni njegovim izobraziteljima ‐ goničima hrišćanstva što su tražili od hrišćana odrečenje od Hrista i odbacivanje Njegovih svesvetih zapovesti. Oni nisu primili ni na čelu ni na rukama znak neprijatelja Božijeg, no sami usvojivši um Hristov, postojano su ga ispoljavali i mišlju i delom, ne štedeći ni krvi svoje radi potvrđivanja vernosti Hristu, i zato su se zacarili sa Hristom. Za njih nema smrti! Za njih razlučenje duše od tela ‐ da ponovimo gorenavedenu misao Vasilija Velikog ‐ nije smrt, nego prelazak iz tužnog zemnog stranstvovanja u večnu radost i spokojstvo. Smrt druga, to jest, konačna osuda na
43
večne adske muke i predavanje njima, nema vlasti nad vaskrslima prvim vaskrsenjem; vaskrsli njime biće sveštenici Bogu i Hristu, i carovaće s njim hiljadu godina.[19] Ovo carovanje sveštenika Božijih u Duhu Svetom ne može biti prekinuto razlučenjem duše od tela: ono se razvija i utvrđuje. I kad se svrši hiljada godina,[20] ispune se vremena i sazri sav slovesni plod zemlje, ‐ nastupiće drugo vaskrsenje, vaskrsenje tela. Posle njega udvostručiće se blaženstvo pravednika koji su blagovremeno vaskrsli prvim vaskrsenjem; udvostručiće se posle njega i smrt odbačenih grešnika koji su lišeni prvog vaskrsenja.
NAPOMENE:
1. Post. 2, 16, 17.
2. Poslanica monahinji Kseniji svetoga Grigorija Palame, arhiepiskopa Solunskog.
3. Jn. 5; 16, 17.
4. Mišljenje prepodobnog Pimena Velikog (Skitski Paterik). Tako misle i mnogi drugi sveti Oci, kao i sveti Tihon Voronješki. To je i opšte mišljenje Crkve, a zasnovano je na rečima Spasitelja, kada je iscelio bolesnika na ovčjoj banji Virezdi, Gospod mu je rekao: Eto postao si zdrav, više ne griješi da ti se što gore ne dogodi (Jn, 5, 14). A ženi uhvaćenoj u preljubi Gospod je rekao: Ni ja te ne osuđujem; idi, i odsada više ne griješi (Jn. 8, 14).
5. Efes. 5, 14.
6. Lk. 9, 10.
7. Prema objašnjenju svetoga Grigorija Palame (Poslanica monahinji Kseniji), blaženog Teofilakta Bugarskog i drugih Svetih Otaca.
8. Apok. 20, 5.
9. Sinovima groma Gospod je nazvao dvojicu apostola: Jakova i Jovana Zavedejeve (Mk. 3, 17).
10. Apok. 20, 6.
11. Apok. 6, II.
44
12. Pesm. 8; 11, 12.
13. Mt. 13, 8.
14. Tumačenje Apokalipse Svetoga Andreja.
15. Jn. 5, 24.
16. Jn. 11, 25, 26.
17. Slovo, 7, gl. 1.
18. Apok. 20; 4, 5.
19. Apok. 20, 6.
20. Apok. 20, 7.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
VEČNA SMRT
ʺIako će u budućem vekuʺ, kaže sveti Grigorije Palama, ʺkada vaskrsnu tela pravednika, vaskrsnuti zajedno sa njima tela bezakonika i grešnika, njihovo vaskrsenje biće samo radi toga da bi se podvrgnuli drugoj smrti: večnoj muci, neuspavljivom crvu, škrgutu zuba, krajnjoj i neprobojnoj tami, mračnoj i neugasivoj geeni ognjenoj. Ovako govori Prorok: A odmetnici i grješnici svi će se satrti, i koji ostavljaju Gospoda, izginuće.[1] U tome se sastoji druga smrt, kako nam saopštava Jovan u svom Otkrovenju. Da čujemo i velikog Pavla: Jer ako živite po tijelu, veli on, pomrijećete; ako li duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete.[2] On ovde govori o životu i smrti koji se odnose na budući vek. Taj život je ‐ blaženstvo u večnom carstvu; a smrt ‐ osuda na večne muke. Prestup zapovesti Božije ‐ uzrok je svake smrti, duševne i telesne, i one kojoj ćemo biti podvrgnuti u budućem veku, večnoj muci. Smrt se u stvari sastoji u razlučenju duše od Božanstvene blagodati i u jedinstvu sa grehom. To je za razumne ‐ smrt od koje treba bežati; to je smrt istinska i strašna. Ona je za one koji ispravno misle užasnija od geene ognjene. Potrudimo se da je izbegnemo na svaki mogući način! Sve odbacimo, sve ostavimo, odrecimo se od usvajanja, delanja, želja, od svega onoga što nas otuđuje i razdvaja od Boga i rađa u nama takvu smrt. Ko od ove smrti strahuje i čuva se nje neće se uplašiti približavanja telesne smrti, imajući u sebi ostvaren istinski život, kome telesna smrt ne može više nauditi.ʺ
45
ʺKao što je smrt duše istinska smrt, tako je i život duše istinski život. Život duše je ‐ sjedinjenje njeno sa Bogom, kao što je život tela ‐ sjedinjenje njegovo sa dušom. Duša je, odvojivši se od Boga prestupanjem zapovesti, umrla; no ispunjavanjem zapovesti, ona se opet sjedinjuje sa Bogom i oživotvorava tim sjedinjenjem. Otuda i govori Gospod u Jevanđelju: Riječi koje vam ja rekoh duh su i život su.[3] A to je i Petar, poznavši opitom, izrekao Spasitelju ovim rečima: Ti imaš riječi vječnoga života.[4] No reči života večnoga su reči života za poslušne, a za prestupnike zapovest života postaje uzrokom smrti. Tako su i Apostoli bili Hristov miomir, jednima miris života za život, a drugima miris smrti za smrt.[5] Opet, taj život pripada ne samo duši, nego i telu, omogućavajući mu besmrtnost vaskrsenjem. Jer on ne samo što ga izbavlja od smrti, već istovremeno i od neprestanog umiranja ‐ buduće muke. On daruje telu večni život u Hristu, bez patnje, bez bola, bez tuge, uistinu besmrtni. Kao što je nakon duševne smrti, to jest posle prestupa i greha, u svoje vreme usledila telesna smrt ‐ sjedinjenje tela sa zemljom i pretvaranje njegovo u prah, a nakon telesne smrti usledilo je smeštanje odbačene duše u ad, tako i po vaskrsenju duše, koje se sastoji u povratku duše Bogu, posredstvom ispunjavanja Božijih zapovesti, ‐ u svoje vreme treba da se ostvari vaskrsenje tela sjedinjenjem njegovim sa dušom, a posle vaskrsenja treba da usledi netruležnost i večno prebivanje sa Bogom onih koji se udostoje tog prebivanja, učinivši se od plotskih duhovnima, sposobnima, slično Angelima Božijim, da žive na nebu. I mi zajedno sa njima bićemo uzneseni na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.[6]
ʺSin Božiji, postavši čovek, umro je telom: duša Njegova razdvojila se s telom, ali se nije razdvojila s Božanstvom; zatim On, vaskrsnuvši svoje telo uzneo ga je na nebo u slavi. Tako biva i sa onima koji ovde žive po Bogu. Razdvajajući se sa telom, oni se ne razdvajaju sa Bogom; a po vaskrsenju oni će se i telom vazneti ka Bogu, odlazeći s neizrecivom radošću tamo gde je pre njih ušao Isus, da se sa Njim ozaruje Njegovom slavom koja će se tada javiti.[7] Oni će se načiniti učesnicima ne samo vaskrsenja Gospodnjeg, no i vaznesenja Njegovog i svekolikog Božanskog života. A toga se neće udostojiti oni koji ovde žive po telu i koji nisu u času ishoda svoga stupili ni u kakvu vezu sa Bogom. Iako će svi vaskrsnuti, opet će svako, kaže Pismo, u svome činu.[8] Ko ovde duhom umrtvi prohteve telesne tamo će živeti Božanstvenim i uistinu večnim životom sa Hristom: a ko ovde umrtvi duh pohotama i strastima ‐ avaj! Biće osuđen s počiniocem i vinovnikom zlobe, i predan nepodnošljivom i neprestanom mučenju ‐ drugoj i beskonačnoj smrtiʺ[9]
ʺGde se začela prava smrt ‐ uzrok i razlog vremenske i večne smrti duše i tela? Nije li u mestu života? I zato je čovek ‐ avaj! ‐ smesta bio osuđen i izgnan iz raja Božijeg, pošto je svoj život učinio smrtnim, nedoličnim za Božanstveni raj. Tako i suprotno, pravi život, uzrok besmrtnog, istinskog života duše i tela, mora da ima svoj početak ovde, u mestu smrti. Ko se ne stara ovde da u svojoj duši ostvari takav život, neka ne zavarava sebe lažnom nadom kako će ga dobiti tamo; neka se tamo ne uzda na čovekoljublje Božije. Tamo je ‐ vreme nagrade i kazne, a ne milosrđa i čovekoljublja, vreme pokazivanja jarosti, gneva i
46
pravosuđa Božijeg, vreme podizanja silne i pravedne ruke pokrenute za mučenje nepokornih. Jao onome koji padne u ruke Boga živoga! Jao onome ko tamo upozna jarost Gospodnju, ko se ovde ne nauči strahom Božijim poznanju sile gneva Njegovog i ne obruči delima čovekoljublja Njegovog, na šta je podareno sadašnje vreme. Dajući mesto pokajanju, Bog nam je dopustio zemaljski život.ʺ[10]
NAPOMENE:
1. Is. 1, 28.
2. Rim. 8, 13.
3. Jn. 6, 63.
4. Jn. 6, 68.
5. 2. Kor. 2, 16.
6. 1. Sol. 4, 17.
7. Jev. 6, 20. i Rim. 8, 18.
8. 1. Kor. 15; 22, 23.
9. Jev. 10, 31.
10. Sveti Grigorije Palama: Poslanica monahinji Kseniji.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
ADSKE MUKE
Večne muke koje očekuju grešnike u paklu, tako su strašne, da čovek živeći na zemlji, ne može da ima o njima jasnu sliku bez naročitog otkrivanja Božijeg. Sve naše teške bolesti i
47
nesreće, sva najstrašnija zemna stradanja i patnje ništavne su u poređenju sa adskim mukama. Uzalud uzvikuju sladostrasni epikurejci[1]: ʺNe može biti da adska muka, ukoliko ona uopšte postoji, bude tako strašna i večna! To je nespojivo i sa milosrđem Božijim i sa zdravim razumom. Čovek postoji na zemlji radi naslađivanja; on je okružen predmetima za uživanje: zašto onda da se ne koristi njima? Šta je tu loše i grešno?ʺ Ostavljajući ovaj poklič samovolji njegovih izumitelja i protivnika Božanstvenog Otkrovenja i Učenja, sin svete Crkve, prebivajući na zemlji radi pokajanja, rukovodi se u svojim shvatanjima o večnosti i strahoti adskih muka Slovom Božijim. Šta nije odbacilo mnogostrasno čovečije srce, kako bi se slobodnije predavalo razvratu! Ono je upotrebilo razum za slepo oruđe svojih grehovnih želja, iako ga naziva zdravim. Radi svoje grehovne slobode ono je odbacilo učenje o Bogu i Njegovim zapovestima, objavljeno na zemlji Samim Sinom Božijim, odbacilo je najumilnije duhovno radovanje koje izvire iz ljubavi Božije: Zar je mudro što je ono odgurnulo upravu i strah koji zaustavljaju grešnika na putevima njegovim, odbacilo ad i večne muke? No oni postoje. Greh svake ograničene tvari pred njenim Tvorcem, beskonačno savršenim, je greh beskonačni; a takav greh zahteva beskrajnu kaznu. Kazna stvorenju za greh pred njegovim Tvorcem treba potpuno da razgradi njegovu bivstvenost: ad sa svojim ljutim i večnim mukama odgovara toj potrebi neumoljive pravednosti.[2]
Sveto Pismo svuda naziva adske muke večnima: to je učenje postojano propovedala i propoveda sveta Crkva. Gospod naš Isus Hristos nekoliko je puta u svetom Jevanđelju potvrdio strašnu istinu. Predskazujući odbačenim grešnicima zajednički udeo sa palim anđelima, On je objavio da će im reći na strašnom sudu Svome: Idite od mene prokleti u oganj vječni koji je pripravljen đavolu i Anđelima njegovim.[3] Po izricanju konačnog odredišta rodu čovečijem, izginuli će otići u muku vječnu.[4] U priči o nemilosrdnom bogatašu i ubogom Lazaru Gospod je posvedočio da je među obiteljima večnog blaženstva i adskim tamnicama postavljena velika provalija i nema prelaska iz blaženstva u muke, niti iz muka u blaženstvo.[5] Crv njihov ne umire i oganj se adski ne gasi.[6] Preispodnje tamnice predstavljaju čudovišno i strašno uništavanje života, pri čemu ostaje neuništiv. Tamo je potpuni prekid svake delatnosti; tamo je ‐ samo stradanje; tamo gospodari najužasnija od svih duševnih bolesti ‐ očajanje; tamo su plač i jecaji; tamo su lanci i okovi neraskidivi; tamo je tama neprozirna; tamo je carstvo večite smrti. Toliko su užasne adske muke, da je u odnosu na njih ništavna najteža od zemnih muka ‐ nasilna smrt. Spasitelj sveta, ukazujući učenicima Svojim na poprište mučeništva, rekao je: A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i potom ne mogu ništa više učiniti. Nego ću vam ukazati koga da se bojite: bojte se onoga koji, pošto ubije, ima vlast baciti u pakao; da, kažem vam, onoga se bojte.[7] Gledajući okom vere na pripremljeno neiskazano blaženstvo vernim slugama Božijim i isto tako neizrecive muke koje očekuju neverne sluge, sveti mučenici su podneli najteže kazne koje je podigla na njih pobesnela zloba mučitelja, i bezbrojnim patnjama i umiranjima,[8] srušili su pod svoje noge večnu smrt. Na paklene muke neprestano su gledali sećanjem na njih sveti inoci ‐ tajni mučenici, i tim pamćenjem odbijali pomisli i predstave iskušivača koje je on
48
slikovito i zavodljivo stvarao pred njihovom maštom izoštrenom pustinjačkim životom ‐ pogibeljno sladostrašće. Oruđe, zaveštano Gospodom, sećanje na smrt i večne muke, koristio je prepodobni Antonije Veliki, osobito na početku svoga podviga. Noću je đavo uzimao na sebe izgled prekrasnih žena i pokazujući se Antoniju u tom obličju, nastojao da pobudi u njemu grehovnu pohotu; no Antonije se suprotstavljao đavolskim maštarijama živim predstavljanjem geenskog plamena, neuspavljivog crva i ostalih paklenih strahota, ‐ ovim je oružjem gasio oganj sladostrašća i rušio sablažnjive prizore.[9] Samo nas zato pobeđuju naše strasti što zaboravljamo na kazne koje slede za njima; samo zato smatramo teškim zemaljske nevolje što nismo izučili adske muke. Neki monah, podvižničkog života, reče svetome starcu: ʺMoja duša želi smrt.ʺ A starac mu odgovori: ʺTi tako govoriš jer bi hteo da izbegneš muke, a ne znaš da je buduća muka neuporedivo teža od ovdašnje.ʺ Drugi brat upita Starca: ʺZašto ja, živeći u svojoj keliji, provodim vreme u nemaru?ʺ Starac mu je odgovorio: ʺ3ato što nisi upoznao ni očekivanog spokojstva, ni buduće muke. Kada bi ti znao o tome kako treba, trpeo bi i ne bi klonuo ni onda kada bi kelija tvoja bila prepuna crva i ti stajao okružen njima do vrata.ʺ[10]
Gospod je, po velikoj milosti Svojoj, donekle otkrio o večnim mukama nekim Svojim izabranicima, radi njihovog spasenja i uzrastanja. Njihovim prenošenjem i naše razumevanje o adskim mukama postalo je jasnije i detaljnije. ʺBejahu dva drugaʺ, kaže se u jednoj svetoj povesti, ʺi jedan od njih, tronut Slovom Božijim, ode u manastir, gde je provodio život u suzama pokajanja; a drugi ostade u svetu provodeći život razuzdano, i naposletku, dođe u takvu ozlojeđenost, da je počeo drsko da se podsmehuje nad Jevanđeljem. Usred takvog života mirjanina postiže končina. Saznavši za njegovu smrt, monah pobuđen uspomenom na druženje, stade da moli Boga da mu otkrije zagrobni udeo umrloga. Nakon izvesnog vremena, u lakom snu, javi se inoku njegov drug. ʺNo, kako ti je? Je li dobro?ʺ ‐ upita monah došavšega. ʺTi bi hteo da saznaš o tomeʺ, stenjući progovori umrli, ʺjao meni nesrećniku! Neumorni crv me nagriza, ne da mi i neće mi dati mira kroz svu večnost.ʺ ʺKakve je vrste to mučenje? ‐ produži da ispituje monah. ʺTo je mučenje nesnosno!ʺ ‐ povika umrli, ʺali nema mogućnosti da se izbegne gnev Božiji. Radi tvojih molitava sada mi je dana sloboda, i ako želiš, pokazaću ti moje mučenje. Ti ne bi podneo, ako bih ti ja otkrio kakvo je ono u potpunosti; no, makar delimično, evo da vidiš.ʺ Govoreći to, umrli podiže odeću svoju do kolena. O, užasa! Cela noga beše pokrivena strašnim crvima koji je izjedahu, a od rane je izlazio nepodnošljivi zadah, da se monah sav potresen u tom času probudi. No pakleni smrad napuni svu keliju, i toliko silno, da monah u begu iskoči iz nje i zaboravi da zatvori vrata za sobom. Smrad se širio dalje i razli se po manastiru; sve se kelije ispuniše njime. Kako ga ni vreme nije uništilo, monasi behu prinuđeni da napuste manastir i presele se na drugo mesto, a monah koji je video adskog zatočenika i njegovu užasnu muku, tokom celog svog života nije mogao da se izbavi od zadaha koji se za njega beše prilepio, niti da ga ublaži bilo kakvim mirisima.[11] Saglasno ovoj povesti svedoče i drugi podvižnici blagočešća, kojima su bile pokazane adske muke: oni nisu mogli bez užasa da se sećaju svojih viđenja, i u neprestanim suzama pokajanja i
49
smirenja tražili su da dobiju utehu ‐ izvesnost spasenja. Tako se dogodilo sa Isihijem Horivskim. Kad je teško bio bolestan duša je njegova ostavila telo ceo jedan sat. Došavši k sebi, zamolio je one koji su ga okruživali da se udalje od njega. Zagradivši vrata kelije, on je proveo dvanaest godina u neishodnom zatvoru, ne progovarajući ni sa kim ni reči, ne kušajući ništa, sem hleba i vode; u samoći on se udubljivao u viđenje koje je imao u vreme ishoda, i neprestano je prolivao tihe suze. Kada se približilo vreme njegove smrti, rekao je braći koja su mu došla, posle mnogih njihovih molbi, samo ovo: ʺOprostite mi! Ko je stekao sećanje na smrt, taj ne može da sagreši.ʺ[12]
Slično Horivskom zatvorniku, umirao je i vaskrsao zatvornik naših otačkih Kijevskih peštera, Atanasije, koji vođaše sveti bogougodni život. Nakon dugotrajne bolesti, on umre. Bratija tada pripremiše njegovo telo, po monaškom običaju, ali pokojnik ostade nesahranjen cela dva dana, jer se pojaviše nekakve prepreke. Treće noći dogodi se božanstveno javljanje igumanu i on ču glas: ʺČovek Božiji, Atanasije, leži dva dana nesahranjen, a ti se ne brineš o njemu.ʺ Rano izjutra iguman sa bratijom dođe do počivšeg s namerom da predaju njegovo telo zemlji, no nađoše ga kako sedi i plače. Oni se užasnuše kada videše da je oživeo, potom stadoše da ga ispituju: kako je on oživeo? Šta je gledao i slušao u vreme kada se odvojio od tela? Na ovakva pitanja on je odgovarao samo ovim rečima: ʺSpasavajte se!ʺ A kada su braća neodstupno tražila da im kaže radi koristi, tada im je on zaveštao poslušnost i neprestano pokajanje. Odmah zatim Atanasije se zatvorio u pećinu iz koje nije izašao punih dvanaest godina, dan i noć provodeći u neprestanim suzama, svaki drugi dan uzimajući po malo hleba i vode, i ne razgovarajući ni sa kim za sve to vreme. Kada je nastupio čas njegove končine, on je ponovio sabranoj braći pouku o poslušnosti i pokajanju, i s mirom se upokojio u Gospodu.[13]
Predstoji strašno očekivanje suda, govori sveti apostol Pavle, i jarost ognja koji će progutati protivnike. Kad neko prestupi zakon Mojsijev, po iskazu dva ili tri svjedoka, ima da umre bez milosti; zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv zavjeta kojom je osvećen za nesvetu drži, i duha blagodati vrijeđa? Jer znamo onoga koji reče: Moja je osveta, Ja ću uzvratiti, govori Gospod. I opet: Gospod će suditi narodu svojemu. Strašno je pasti u ruke Boga živoga.ʺ[14]
Prostranstvo između neba i zemlje, prostranstvo kojim se odvaja Crkva nebeska od Crkve zemaljske, obično se naziva i u Svetom Pismu i u spisima svetih Otaca, i uobičajenim ljudskim jezikom ‐ vazduhom. Ostavimo istraživačima zemlje hemijsko ispitivanje tog vazduha, to jest gasova i drugih tankih slojeva što okružuju zemlju i prostiru se od njene površine na prostranstvo nepoznato i samim naučnicima: okrenimo se ispitivanju onoga što je od suštinske važnosti i koristi za naše spasenje.
Šta je to ‐ taj plavi svod koji gledamo nad sobom i nazivamo nebom? Je li to odista ‐ nebo? Ili je to ‐ samo beskrajna dubina vazduha, nedogledna, obojena plavom bojom, koja zaklanja od nas nebo? Ovo drugo je verovatnije: svojstveno je vazduhu na velikom
50
prostranstvu da prima za naše oči plavičastu boju i da njome osenjuje druge predmete koji se nalaze daleko od nas. U to svako može da se uveri ličnim opitom. Treba samo da se svetlog sunčanog dana popne na znatnu visinu i pogleda na daljinu: zeleni šumarci, uzorana polja, zdanja, rečju ‐ sve se pokazuje ne u svojoj boji, no sa plavičastim prelivom koji se stvara od boje vazduha što se nalazi između naših očiju i onih predmeta koje gledamo. Što su ti predmeti udaljeniji to se čine još plavlji, napokon zajedničko plavetnilo prekriva najudaljenije predmete, i spaja ih u jedan plavi pojas. Žalosno je ovo očigledno ispoljavanje naše ograničenosti, stvorene i održavane u nama grehom! No bolje je znati o tome, negoli u neznanju zavaravati sebe lažnim mišljenjem o neograničenosti znanju i vidu.
Savršeni hrišćani, očistivši svoja čula jasno su videli nebo, i ugledali na nebu i u vazduhu ono što mi ne vidimo našim grubim očima. Tako je sveti prvomučenik ugledao, po dejstvu Svetoga Duha, otvoreno nebo, pre svoje mučeničke končine, nalazeći se usred mnogobrojnih Judejaca, neprijatelja Hrista i hrišćanstva. A Stefan, kaže Sveto Pismo, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu. I reče: evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovečijega gdje stoji s desne strane Bogu.[15] Nebo su videli i ulazak svoga učitelja na vrata nebeska sveti učenici Makarija Velikog, isto kao i Stefan, posredstvom Svetoga Duha[16]. Video je i prepodobni Isidor Skitski koji je prisustvovao končini mladog podvižnika Zaharija, lako su se otvorila vrata nebeska umirućem, i uskliknuo: ʺRaduj se, sine moj Zaharije: Tebi se otvoriše nebeska vrata!ʺ Video je, kao što je i ranije rečeno, prepodobni Jovan Kolov lučezarni put od zemlje do neba, kojim su Angeli iznosili dušu počivše Taise[17]. Ugledala je, duševnim očima, kako se nebo otvara i kako otuda silazi svetlonosni Angel, mati starca Pajsija Njameckog, koja je neutešno tugovala zbog odlaska njenog sina u monaštvo[18]. Kada počnu da dejstvuju čuvstva nesputana više padom, njihovo dejstvo se neobično izoštrava, sam krug dejstva prima široke razmere ‐ prostor se za njih skraćuje. Gore navedena viđenja Svetih su savršen dokaz za to; no radi još veće jasnoće treba da navedemo i druga duhovna iskustva. Sveti Antonije Veliki, obitavajući u jednoj od egipatskih pustinja, nedaleko od Crvenog mora, ugledao je kako Angeli uznose na nebo dušu prepodobnog Amona koji se podvizivao na drugom kraju Egipta, u Nitrijskoj pustinji. Učenici Velikog upamtili su dan i čas viđenja, potom su doznali od bratije koja su došla iz Nitrije da se prepodobni Amon upokojio upravo onoga dana i časa kada je vaznesenje njegove duše video prepodobni Antonije Veliki. Rastojanje između pustinja bilo je na trideset dana hoda[19]. Očigledno je da se vid hrišćanina, obnovljen Svetim Duhom, dostigavši tako visok stepen savršenstva, prostire daleko od domašaja čovečijeg vida u njegovom uobičajenom stanju; slično obnovljenom vidu dejstvuje i obnovljeni sluh. Nije bilo teško duhonosnim učenicima Makarija Velikog da vide kako njegova duša putuje po vazduhu i da čuju reči koje je ona izgovarala u vazduhu i pri ulasku na nebeska vrata. Kada su ovome velikom Makariju doveli ženu čiji se izgled promenio pod uticajem nečistog duha, i neki od njegovih učenika nisu mogli da primete dejstvo đavola, koje beše očigledno za Velikoga, on im je tada rekao da je uzrok tome ‐
51
plotsko stanje njihovih čula, nesposobnih za gledanje duhova i njihovih dejstava[20]. Takvo stanje za nas isto je kao tamnica i okovi.
No znatan deo ljudi ne oseća svoje ropstvo i svoje utamničenje: oni im se čine sasvim pogodnom slobodom. Poznanje i osećanje takvog našeg stanja ‐ dar je Božiji. Ovo je otkrio Sveti Duh proroku Davidu, i David je prineo od sveg čovečanstva i od svakog čoveka najumilniju molitvu Bogu za izbavljenje iz najbednijeg položaja. Izvedi, molitvenom pesmom preklinje on, iz tamnice dušu moju, da slavim ime tvoje.[21] Apostol Petar naziva plotsko i duševno stanje ljudi, makar i blagočestivih, tamnim mestom. Mesto može biti ne samo stvarno, no, u prenesenom značenju, i misleno i prirodno, kako govori Pismo: U miru (srca) mesto je njegovo (Božije)[22]. Oni koji su zatvoreni u tamnom mestu i žele da se izbave, treba da se rukovode, kao svetilnikom, sveštenim i svetim Pismom, dok se ne spusti na njih Sveti Duh i ne načini se za njih živom knjigom božanstvenog učenja, uvek otvorenom i neućutnom. Imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na svjetilnik koji svijetli u tamnom mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašim[23].
Zaključani u tamnicu zemnog mudrovanja! Čujmo one koji su stekli u Gospodu duhovnu slobodu, i ozarili se duhovnim razumom! Slepi od rođenja! Čujmo one koji su progledali kada se prst Božiji dotakao njihovih očiju, koji ugledavši svetlost istine, ugledaše i poznaše pri sijanju tog svetla, ono što je nevidljivo i neznano plotskim i duševnim umovima. Reč Božija i Duh koji je u sadejstvu sa njom otkrivaju nam, posredstvom izabranih sasuda svojih, da prostor između neba i zemlje, sav vidljiv azurni beskraj vazduha, podnebesje, služi kao stanište palim anđelima, svrgnutim s neba. I posta rat na nebu, pripoveda veliki zritelj tajni, sveti Jovan Bogoslov. Mihailo i Anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu.[24] To svrgavanje đavola i njime zavedenih duhova s neba, prema tumačenju svetog Andreja Kesarijskog, usledilo je nakon prvog njihovog sagrešenja, kada su oni bili odstranjeni svetim silama iz Angelskog društva i izbačeni iz njega, kako govori o tome sveti prorok Jezekilj.[25] U Knjizi o Jovu pali anđeo već se predstavlja kao lutalica po neizmernom prostranstvu podnebesja; on je tumarao njime, brzo ga je obišao, mučen nenasitom zlobom prema ljudskom rodu.[26] Sveti Apostol Pavle naziva pale anđele duhovima zlobe u podnebesju,[27] a glavu njihovu ‐ knezom koji vlada u vazduhu.[28] Pali Anđeli rasejani su u mnoštvu po čitavom prozračnom beskraju što ga mi vidimo nad sobom. Oni ne prestaju da smućuju sve ljudske zajednice i svakog čoveka posebno; nema zlodela niti prestupa gde oni nisu začetnici ili sudeonici; oni navode i uče čoveka grehu svemogućim sredstvima.[29] Suparnik vaš, đavo, kaže sveti apostol Petar, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere,[30] i za vreme našeg zemaljskog života, i po razlučenju duše od tela. Kada se duša hrišćanina, ostavivši svoje zemno zdanje, uputi vazdušnim prostranstvom prema gornjem otačestvu, demoni je zaustavljaju, staraju se da u njoj nađu srodstvo sa sobom, svoju grehovnost, svoj pad, i da je svedu u ad, pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Tako oni dejstvuju po pravu koje su zadobili.
52
Bog, stvorivši Adama i Evu, predao im je vlast na zemlji. On ih je blagoslovio, kaže Pismo, govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zverinja što se miče po zemlji.[31] Ne samo što je zemlja bila poverena prvim ljudima, njima je bio poveren i sam raj, koji su oni morali da neguju i da čuvaju.[32] Oni su imali nad sobom samo jednog Gospodara ‐ Boga. A šta su oni počinili u raju? Avaj! Zlosrećno slepilo! Avaj! Slepilo i bezumlje neshvatljivo! Poslušavši lukavi i ubistveni savet palog anđela, oni su zbacili sa sebe blagi jaram poslušnosti Bogu, i stavili na sebe gvozdeni jaram poslušnosti đavolu. Avaj! Praroditelji naši prestupili su zapovest Božiju, i poslušali savet svezlobnog neprijatelja svoga, duha mračnog, duha bogohulnog, varljivog i lažnog. Tim postupkom, po sasvim prirodnom poretku, oni su narušili svoj odnos sa Bogom, i ne samo što su stupili u vezu sa đavolom, nego su i svojevoljno potčinili sebe njemu, a sa sobom i onaj deo stvorenja koja behu sazdana za njih i nad kojima je Bogom bila ustanovljena njihova vladavina. ʺĐavo, prevarivši Adamaʺ, kaže Makarije Veliki, ʺi na taj način zadobivši vlast nad njim, lišio ga je svake vlasti i postao knez ovoga sveta. U početku je Bog postavio čoveka da vlada svim svetom i bude gospodar svega vidljivog.ʺ[33] Naši praroditelji izbačeni su iz raja na zemlju, zemlja je prokleta zbog njih, i Heruvim sa plamenim mačem koji se okreće postavljen je da čuva put ka drvetu života.[34] Novi drugi heruvim[35] stao je na put čoveku u raju, onaj heruvim koji nije poštedeo svoje čudesno dostojanstvo, načelnik i roditelj zla i smrti, koji je, upavši u propast pogibelji, odvukao tamo mnoštvo anđela i sav ljudski rod. Taj heruvim, po pravednoj kazni i određenju Božijem, sa mnoštvom palih anđela, knez vazdušni, knez sveta i ovoga veka, knez i glava anđela i ljudi koja mu se dobrovoljno pokoriše, stao je na put od zemlje ka raju, i od toga vremena do spasonosnog stradanja i životvorne Hristove smrti nije propustio na tom putu nijednu ljudsku dušu razlučenu od tela. Vrata nebeska zatvoriše se ljudima zauvek. I pravednici i grešnici silazili su u ad.
Večna vrata i putevi neprohodni otvorili su se pred Gospodom našim Isusom Hristom, Koji je, primivši voljnu smrt, sišao Presvetom Svojom Dušom i neodvojivim od nje Božanstvom u ad, pokidao njegove lance i vrata, oslobodio njegove zarobljenike,[36] potom Svojim vaskrslim telom prošao podnebesko prostranstvo, nebo, nebesa nad nebesima, i stupio na presto Božanstva. Užasnule su se sile tame, u pomami i slepilu svome, videći Bogočoveka kako dolaskom Svojim uništava svu silu njihovu: u duhovnoj radosti, u najvećem slavlju činonačalnici svetih Angela otvorili su pred Njim dveri.[37] Zatim je opet obuzeo užas demone kada su ugledali razbojnika koji se za ispovedanje Hrista uznosio za Hristom u raj: tada su oni sa zaprepašćenjem poznali silu iskupljenja.
Nedokučivom premudrošću Božijom, nakon iskupljenja roda čovečijeg Gospodom našim Isusom Hristom, ostavljena je čoveku sloboda pri izboru života i smrti, i hoće li prihvatiti Iskupitelja i iskupljenje, ili odbaciti. I mnogi, na žalost, zaista mnogi, poželeše da ostanu u savezu sa satanom, u plenu i ropstvu njegovom, i tako sebe otvoreno proglasiše neprijateljima Spasitelja i Njegovog Božanstvenog učenja. A tako i mnogi, upisavši sebe u
53
Njegovu vojsku i oglasivši sebe Njegovim slugama, narušavaju zavet vernosti Njemu ‐ svojim delima, javnim i tajnim, stupaju u savez sa duhovima zlobe. Svi koji otvoreno odbaciše Iskupitelja, otada predstavljaju posed satane: njihove duše, po razlučenju s telima, silaze pravo u ad. No i hrišćani, naklonjeni grehu, nedostojni su neodložnog preseljenja iz zemnog života u blaženu večnost. Sama pravednost zahteva da se te sklonosti ka grehu, da to izdajstvo Iskupitelja bude izmereno i ocenjeno. Neophodni su sud i rasprava, da bi se odredio stepen skretanja ka grehu hrišćanske duše, da bi se odredilo preovladava li u njoj večni život, ili večna smrt. Stoga svaku hrišćansku dušu, po ishodu iz tela, očekuje nepristrasni Sud Božiji, kako je rekao sveti apostol Pavle: Ljudima je određeno jednom umrijeti, a potom Sud.[38]
Pravosuđe Božije vrši sud nad hrišćanskim dušama, koje izlaze iz svojih tela posredstvom Anđela, kako svetih, tako i zlih. Prvi, tokom zemnog života čovečijeg zapisuju sva njegova dobra dela, a drugi zapisuju sve njegove prestupe. Kada duša hrišćanina krene da uzlazi ka nebu, rukovođena svetim Angelima, duhovi tame je optužuju za grehe neizbrisane pokajanjem, kao žrtvu satane, kao zalog opštenja i jednakog večnog udela sa njim.
NAPOMENE:
1. Epikur, grčki filosof, tvrdio je da čovek boravi na zemlji radi uživanja i svoje je sledbenike upućivao da mu se potpuno predaju. Da bi ostavio razvratu ovu slobodu, on je odbacio Biće Božije i besmrtnost čovečije duše. Za sve koji žele da razruše zakon, jer sputava njihovu zlu volju, čak i da unište sećanje na Boga, na vrlinu, na kaznu za greh, učenje Epikura se pokazalo veoma pogodnim, jer je našlo mnoštvo sledbenika u drevna i osobito u novija vremena.
2. Ove odredbe o beskonačnosti adskih muka prenesene su iz poznate matematičke teorije o beskonačnom. Ovoj teoriji mi se obraćamo često, kako bismo, po mogućnosti, pravilno i tačno objasnili odnos tvari prema Tvorcu, koji je u pravom smislu neshvatljiv i nedokučiv. Za takvo objašnjenje nijedna nauka nije sposobna, osim matematika. Samo ona, dokazujući nemogućnost da se beskonačno dosegne, stavlja u pravilan odnos prema njemu sve brojeve, to jest sve oblike tvari. Vaseljena je broj i svi njeni sastavni delovi su brojevi. Neposvećen u tajne matematike nikako ne može da primi misao da su sve brojevi, samo različiti među sobom, istovremeno potpuno ravnopravni s drugim brojevima u odnosu prema beskonačnome. Uzrok
54
takve ravnopravnosti veoma je prost i jasan: on se nalazi u beskonačnoj, prema tome neprekidnoj ravni, drugačijoj od beskonačnog ili bilo kog drugog broja. Pomoću nepobitnih matematičkih zaključaka sasvim je očevidno da je pojam o broju poimanje relativno, a ne potpuno. Ovaj pojam, određujući prirodnu pripadnost ograničenih razumnih tvari, postavljajući nepobitni sled uticaja pod čije dejstvo tvari dospevaju zajedno sa stupanjem u život, nikako ne može da bude svojstvo beskonačnog bića. Beskonačno, obuhvatajući u sebi sve brojeve, istovremeno prebiva iznad svakog broja po svojstvu savršenstva, nemajući ni u čemu nikakvog nedostatka, nepodložno nedostatku. Prema ovome svojstvu, beskonačno, obuhvatajući sobom sve impresume, prebiva iznad svakog impresuma; da nije tako, ono bi se podvrglo promenama, što je svojstveno brojevima, i nesvojstveno beskonačnome. Ako, pak, broj nema stvarno značenje: onda je sasvim prirodno da svet bude stvoren iz ničega dejstvom beskonačnoga, koje jedino ima stvarno značenje. Prirodno je dejstvu beskonačnoga da bude iznad shvatanja čovečijeg. Takve neoborive istine dobio je um čovečiji matematikom: njena nula, izobražena idejom o nebivajućem, pretvara se u broj, kada na nju dejstvuje beskonačno. Matematiku u pomoć prizivaju prirodne nauke, prema kojima se ona odnosi kao duša prema telu. Bez matematike one ne mogu da postoje; one se grade i održavaju na njoj kao telo na skeletu. U čitavoj prirodi gospodari najstrožiji matematički proračun. A šta nam otkrivaju prirodne nauke? To, da materiju usred koje se mi krećemo, koju vidimo i osećamo na različite načine, i dodirom, i sluhom, i ukusom, i mirisom, ‐ da tu materiju ne samo ne razumemo, ne shvatamo, nego i da nam je nemoguće da je razumemo. Uspostavljena je teorija atoma, što bi bila mogućnost zaustavljanja i zasnivanja daljih sudova na nečemu verodostojnom. Teorija atoma ostaje relativna pretpostavka (hipoteza). U tačnom smislu nema suštastva u prirodi: u njoj su samo pojave. Ovom zakonu potčinjeni su i brojevi: nema broja koji ne bi mogao da se promeni ako mu se što doda ili oduzme; nema broja koji ne bi mogao da se obrati u nulu. Svaki broj je pojava. Samo beskonačno postojano prebiva nepromenljivim, ono se ne menja ni od dodavanja njemu, ni od oduzimanja od njega. Samo beskonačno sadrži u sebi sav život; samo je ono u pravom smislu suštastvo. Ako je tako, onda je stvaranje sveta Bogom. matematička neophodnost i istina. Koliko je tačna ta istina, toliko je tačna i ova istina, kako svemir, delo Uma neograničenog, ne može biti shvaćen ograničenim umom čovečijim. Prvu istinu otkriva ljudima, zajedno sa naukom, Božanstveno Pismo; na osnivanje druge istine ljudski razum nema ni prava, niti priziva da odbacuje predanje o stvaranju sveta, koje čitamo u knjizi Postanja. To isto potvrđuje nauka. S neba nam grmi apostol Jovan Bogoslov: U početku bješe riječ i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Matematika odgovara sa zemlje: ʺIstina je, svesveta Istina! Drugačije ne može biti. To je svojstvo beskonačnoga: ono, samo, živi u sebi i sobom. Ono je ‐ samoživot. Dejstva njegova na brojeve, ma i neizmerna bila, nemaju i ne mogu da imaju nikakvog uticaja na obraz postojanja beskonačnog, odvojenog od svih tvari beskonačnom
55
različitošću; Ono obitava među sličnosti između postojanja i Postojanja. Opet grmi Bogoslov: Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. I opet odgovara matematika: ʺIstina je, svesveta Istina! Pojave, kao i brojevi, moraju da imaju svoj izvor, izvor nepresušni, ‐ i taj izvor je beskonačno, a to je Bog!ʺ Boga niko nikad nije video, produžava da obznanjuje čovečanstvu nebeski Vesnik, i opet kao odgovor njemu izgovara matematika: ʺIstina je, svesveta Istina! Sledstveno razlici kojom se razlikuje beskonačno od svakog broja, nijedno ograničeno biće, ma kako ono bilo uzvišeno, nema mogućnosti da vidi Boga, ni telesnim vidom, ni postignućem uma!ʺ Bog prebiva u svetosti nepristupnoj u svakom pogledu, rekao je Apostol. Bog je objavio o Sebi u Jevanđelju: Ja sam ‐ život. Život je taj toliko svemoguć, da je dao postojanje svoj tvari, koja živi u Suštastvenom, pozajmljujući ga iz samoživota; i vraća život onim tvarima koje gube svoj život smrću. Život beskonačni ne može da ne bude svemogući. Saglasno sa naukom, sveta Crkva ispoveda da su duše čovečije i Angeli besmrtni ne po prirodi, već po Božijoj blagodati. Kakav istinit sud: on je donesen u ono vreme kada je matematika ćutala o tom predmetu. Neophodno je usvojiti misao o beskonačnoj različitosti beskonačnog, i po prirodi i po svojstvima, od brojeva, i pri sudovima o Bogu uvek imati u vidu tu različitost, ustanoviti je, kako ne bismo dopali pod sudove koji prevazilaze našu sposobnost razumevanja, a samim tim i pod sudove koji su u osnovi nepravilni. Bez toga desiće se da se sopstvena glupost predstavlja za istinu na pogibelj svoju i na pogibelj čovečanstva. Zanesenjaci su se načinili bezbožnicima, a koji su duboko izučili matematiku, uvek su priznavali ne samo Boga, no i hrišćanstvo, makar i ne poznavali hrišćanstva kako valja. Takvi su bili Njutn i drugi. Bilo bi poželjno, kada bi neko od pravoslavnih hrišćana, izučivši fundamentalne nauke, zatim temeljno izučio podvižništvo Pravoslavne crkve i darovao čovečanstvu istinsku filosofiju, osnovanu na egzaktnim znanjima, a ne na proizvoljnim pretpostavkama. Grčki mudrac Platon zabranjivao je bavljenje filosofijom bez prethodnog proučavanja matematike. Ispravan pogled na stvar! Bez prethodnog izučavanja matematike i drugih nauka na koje ona utiče, i bez delatnih i blagodatnih poznanja u hrišćanstvu nije moguće u naše vreme izlaganje pravilnog filosofskog sistema. Mnogi koji smatraju sebe veštim u filosofiji, a neupućeni u matematiku i prirodne nauke, susrećući u delima materijalista proizvoljne namisli i hipoteze, nikako ne mogu da ih razlikuju od znanja koje pripada samoj nauci, niti da uzvrate na odgovarajući način i opovrgnu najbezumnije besmislice nekakvog zanesenjaka, nego se često i sami ushićuju ovim odvođenjem u zabludu, priznajući ga za dokazanu istinu. Jedino logika može bez matematike; no i logika je u suštini nerazdeljivo povezana s matematikom, i od nje može da pozajmljuje svojevrsnu tačnost i potpunost. Šta je silogizam? To je algebarska jednačina. A šta je proporcija i progresija? Logički sled razumevanja.
3. Mt. 25, 41.
56
4. Mt. 25, 46.
5. Lk. 16, 26.
6. Mk. 9, 48.
7. Lk. 12; 4, 5.
8. Trebnik, redosled postriženja u malu shimu.
9. Vita beati Antonii, Patrologia, Tom. LXIII. Isto i Čti‐Minej, 17. januara.
10. Pouke prepodobnog ave Doroteja o strahu od budućih muka.
11. Pismo 6. Svetogorca. Slično ovome u naše vreme neka starica u Gorickom ženskom manastiru, blizu grada Kirilova Novgorodske gubernije, videla je u snu adske muke i, u svedočanstvo istine snoviđenja, adski zlodah ostao je u njoj celih sedam dana, ne dopuštajući joj tokom tog vremena da okusi bilo kakve hrane. ‐ Sveti Dimitrije Rostovski ovako opisuje adske muke: ʺTamo će biti trpljenje i oganj neugasivi; jer je rekao Hristos Spasitelj naš da se oganj njihov ne gasi (Mk. 9, 44). ‐ A tamo će biti i ljuta zima i od te nepodnošljive studeni grešnici će škrgutati zubima. O tome je rekao Hristos Spasitelj naš: Tamo će biti plač i škrgut zuba (Lk. 13, 28)... Biće tamo i crvi koji će neprestano mučiti, nagrizati i izjedati grešne ljude i oni nikada neće umreti, jer je rečeno da crv njihov ne umire (Mk. 9, 44) ... Tamo će biti još i nepodnošljivi smrad od žestokog ognja, jer je napisano: Oganj i sumpor i ognjeni vjetar biće im dio iz čaše (Ps. 11, 6)... Biće tamo i velika tuga, toliko teška, da bi, kada bi bilo moguće umreti, smrt bila dočekana kao najveća uteha, no nikada neće umreti. Jer je napisano: Tražiće ljudi smrt, i neće je naći; i željeće da umru, i smrt će od njih bježati (Otk. 9, 16)... Još će biti tamo i krajnja tama: jer je pisano: Svežite mu ruke i noge, pa ga bacite u tamu najkrajnju (Mt. 22, 13); i koji u tu tamu budu bačeni prebivaće u njoj večito, i neće ugledati lica Božijeg nikada... Biće tamo i glad, jer je rekao Sam Hristos: Teško vama siti sad, jer ćete ogladnjeti (Lk. 6, 25)... Biće tamo i velika žeđ, jer je i Sam Hristos rekao: jer ćete ožednjeti. Tamo će biti i velika teskoba: jer će pakao biti pun grešnih ljudi od kojih će se jedni nalaziti na vrhu, drugi u sredini, a neki na samom dnu pakla. To je kao kad neko napuni vrećicu novčićima, pa je sveže, ili kad neko napuni do vrha neki sud ribom, pa ga zatvori: tako će i Bog zaključati ad kada se napuni grešnicima, kako oni otuda ne bi izlazili.
12. Lestvica, 6. stepen.
13. Pečerski Paterik. Spomen prepodobnog Atanasija je 2. decembra.
14. Jev. 10, 27—31.
15. Dela, 7, 55—56.
57
16. Skitski Paterik.
17. Skitski Paterik.
18. Žitije Pajsija Njameckog, § 14.
19. Skitski Paterik.
20. Žena je bila podvrgnuta demonskom iskušenju zato što je provela celih šest nedelja bez pričešća svetim Hristovim Tajnama. Pri izobilnom dejstvu Božanstvene blagodati u prvobitnoj Crkvi i takve pogreške, koje se sada čine beznačajnim, povlačile su za sobom kaznu Božiju, (Dela, gl. V). Skitski Paterik.
21. Ps. 142, 7.
22. Ps. 75, 3.
23. 2. Pt. 1, 19.
24. Otk. 12; 7, 8.
25. Jez. 26, 16.
26. Jev. 1, 7.
27. Efes. 6, 12.
28. Efes. 2, 2.
29. Cassiani collatio VIII. To se vidi i iz spisa mnogih drugih svetih Otaca.
30. 1. Pt. 5, 8.
31. Post. 1, 28.
32. Post. 2, 15.
33. Slovo 4, gl. 3. Da vlast satane nad palim anđelima i ljudima nije njegovo svojstvo, nego je stečeno od onih koji su mu je dragovoljno predali, on je sam posvedočio pred Spasiteljem kada mu je pokazao sva carstva ovoga svijeta za gren oka, i rekao za njih: Tebi ću dati svu vlast ovu i slavu njihovu, jer je meni predana i kome hoću dajem je (Lk. 4; 5, 6).
34. Post. 3, 24.
35. Prep. Kasijan smatra da je satana do pada pripadao liku Heruvima (Sol. VII, sar. VIII). I drugi sveti Oci su saglasni da je on iz reda viših anđela.
58
36. ʺUžasnula se smrt, videvši da je sišao u ad Neko novi, nezadržavan tamošnjim uzdama. Zašto ste se, ugledav Ga, preplašile vi, vratnice adske (Jov. XXXVIII, 17)? Kakav je to neobičan strah ovladao vama? Bežala je smrt i bekstvo je pokazalo strah. Sabrali su se sveti Proroci, i zakonodavac Mojsije, i Avraam, i Isaak, i Jakov, i David, i Samuil, i Isaija, i Krstitelj Jovan, koji navešćuje i svedoči: Jesi li ti onaj što ćg doći, ili drugoga da čekamo (Mt. XI, 3)? Iskupljeni su svi pravednici koje je progutala smrt: jer je propovedanome Caru valjalo da se načini Iskupiteljem dobrih propovednika. I, posle toga svaki je od pravednika rekao: Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda (1 Kor. 15, 55)? Nas je iskupio Pobeditelj.ʺ (14. Objavljeno Slovo Svetoga Kirila Jerusalimskog).
37. Kada je sišao Gospod Isus Hristos u ad, uplašili su se knezovi adski i zavapili: Otvorite se vrata plačevna: Došao je car slave, Hristos. Kada je Gospod razorio ad, i pošto se, oslobodivši iz njegovog ropstva duše pravednika, uznosio na nebo, tada su Nebeske Sile, diveći se novom čudu, pevale: Otvorite vrata. Jedni od njih su pevali: Ko je car slave? A drugi su odgovarali: Gospod nad silama, ovaploćeni Bog ‐ Reč, Koji sedi na prestolu slave, Sin Oca, prevečno jednosuštni sa Ocem, Koji je sišao na zemlju, primio čovečije telo i vazneo ga sa Sobom na nebo ‐ car slave.ʺ (Tumačenje uzeto iz svetih Otaca i smešteno posle treće katizme u Psaltiru s tumačenjem, izdanje Kijevo ‐ Pečerske lavre).
38. Jev. 9, 27.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
VAZDUŠNA MITARSTVA
Za mučenje duša koje prohode vazdušno prostranstvo ustanovljeni su od tamnih vlasti sudovi i straže u besprekornom poretku. Po slojevima podneblja, od zemlje do samog neba, stoje pukovi stražara palih duhova. Svaki odsek bavi se posebnim vidom greha, i muči u njemu dušu kada duša dospe u to nadleštvo. Vazdušne demonske straže i sudovi nazivaju se u spisima Otaca mitarstvima, a duhovi koji u njima služe ‐ mitarima.
Mitarem se nazivao u vreme Hrista i u prvim vekovima hrišćanske Crkve sakupljač državnih poreza. Kako se ta dužnost, prema jednostavnosti drevnih običaja, poveravala licu bez utvrđene odgovornosti i polaganja računa, to su mitari dopustili sebi sva sredstva nasilja, razne oblike prepredenosti, sitničarenja, beskrajne zloupotrebe i nečovečno otimanje. Oni bi se obično zaustavili kod gradskih vrata, na tržnicama i drugim javnim mestima, kako niko ne bi mogao da promakne njihovom budnom oku. Držanje mitara
59
učinilo ih je strahom i trepetom za narod. Za njega je naziv mitar označavao čoveka bez osećanja, bez pravila, spremnog na svaki zločin, na svaki najniži postupak, koji time diše i živi ‐ čoveka odbačenog. U tom smislu Gospod je uporedio upornog i beznadežnog prestupnika Crkve sa neznabošcem i mitarem.[1] Starozavetnim poklonicima istinitog Boga ništa nije bilo odvratnije od služenja idolima: a isto toliko im je bio mrzak i mitar. Naziv mitar preneo se od ljudi na demone koji čuvaju put od zemlje ka nebu, prema sličnosti dužnosti koje obavljaju. Kao sinovi i poverenici laži, demoni ne samo što suočavaju duše čovečije sa njihovim nedelima i gresima, nego ih optužuju i za ono što nikada nisu učinili. Oni pribegavaju izmišljanjima i lažima, sjedinjujući klevetu sa bestidnošću i drskošću, kako bi istrgnuli dušu iz ruku Angela i njome povećali bezbrojno mnoštvo adskih zatočenika.[2]
Učenje o mitarstvima je učenje Crkve.[3] Nesumnjivo je da sveti apostol Pavle govori o njima kada objavljuje kako hrišćanima predstoji borba sa duhovima zlobe u podnebesju. Ovo učenje susrećemo u najstarijem crkvenom predanju i u crkvenim molitvoslovljima. Presveta Djeva, Bogomajka, izveštena Arhangelom Gavrilom o svom bliskom prestavljenju, prinela je sa suzama molitve Gospodu za izbavljenje Njene duše od lukavih duhova podnebesja. Kada je nastupio sam čas Njenog časnog uspenja, kada je sišao k Njoj Sam Sin i Bog Njen s mnoštvom Angela i duhova pravednih, Ona je, pre no što je predala presvetu dušu svoju u svete ruke Hristove, izgovorila u molitvi Njemu i sledeće reči: ʺPrimi sada u miru duh moj, i ogradi me od oblasti tamne, kako me ne bi susreo nikakav pogled satane.ʺ[4]
Sveti Atanasije Veliki, patrijarh Aleksandrijski, u životopisu prepodobnog Antonija Velikog, pripoveda ovo: ʺJednom on (Antonije), kada je nastupio deveti čas, počevši da se moli pre jela, beše iznenada uzet Duhom, i uznesen Angelima na visinu. Vazdušni demoni su se protivili njegovom putu: Angeli, prepirući se sa njima, tražili su razloge njihovom suprotstavljanju, jer Antonije nije imao nikakvih grehova. Demoni su se starali da iznesu grehe koje on beše učinio od samog rođenja; no Angeli su pregradili usta klevetniku, rekavši im da oni ne treba da nabrajaju njegova sagrešenja od rođenja, koja behu izglađena blagodaću Hristovom, nego neka pokažu, ako mogu, grehe učinjene posle onog vremena od kada je on stupanjem u monaštvo, posvetio sebe Bogu. Optužujući ga, demoni su navodili mnogo bestidnih laži; no kako su njihove klevete bile lišene dokaza, to se Antoniju otvorio slobodan put. Toga časa on je došao k sebi i video da se nalazi na onom istom mestu na koje je stao radi molitve. Zaboravivši na hranu, proveo je svu noć u suzama i jecajima, razmišljajući o mnoštvu neprijatelja čovečijih, o borbi sa takvom vojskom, o mukotrpnom putu ka nebu kroz vazduh i o rečima Apostola koji je kazao: Jer naš rat nije s krvlju i tijelom, nego s poglavarima i vlastima ispod neba[5] koji, znajući da vazdušne vlasti samo to i traže, o tome se staraju svim silama, naprežu se i ustremljuju kako bi nas lišili slobodnog prolaza ka nebu, savetuje nam: Obucite se u sveoružje Božije, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga,[6] da se posrami protivnik, nemajući ništa loše reći za nas.[7]
60
Sveti Jovan Zlatoust, rekavši kako umirući, makar bio i veliki vlastelin na zemlji, biva obuzet smutnjom, strahom, neizvesnošću kada ugleda strašne sile Angleske, i protivne sile koje dolaze da razluče dušu od tela, ‐ dodaje: ʺTada su nam potrebne mnoge molitve, mnogi pomoćnici, mnoga dobra dela, veliko zastupanje Angela na putu kroz vazdušno prostranstvo. Ako putujući u stranu zemlju ili strani grad tražimo vodiča: koliko su nam tek potrebniji putevoditelji i pomoćnici da nas provode pored nevidljivih starešina i vlasti koje vladaju tim vazdušnim prostranstvima, što se nazivaju i goničima i mitarima i skupljačima poreza!ʺ U ime počivših hrišćanskih mladenaca Zlatoust ovako svedoči i bogoslovi: ʺNas su sveti Angeli mirno razlučili od tela i mi smo slobodno mimoišli poglavare i vazdušne vlasti. Imali smo pouzdane rukovoditelje! Lukavi dusi nisu našli ono što su tražili; nisu videli u nama ono što su želeli da vide. Ugledavši telo neoskrvnavljeno postideli su se, ugledavši dušu čistu, daleko od svake zlobe, posramili su se; ne nađoše u nama poročnih reči, i ućutaše. Mi smo prošli i uništili ih; prošli smo kroz njih i zgazili ih; ʺZamka se raspade, i mi se izbavismo. Blagosloven Gospod koji nas ne dade zubima njihovijem da nas rastržuʺ[8] Kada se to okončalo, Angeli, naši putevoditelji, silno su se radovali; počeli su da nas, opravdane, ljube i da govore u veselju: ʺJaganjci Božiji! Neka je blažen vaš dolazak ovde; otvorio vam se praroditeljski raj; rašireno vam je naručje Avramovo! Primila vas je desnica Vladike; prizvao vas je Njegov glas na desnu stranu! Blagonaklonim očima pogledao je On na vas; u knjigu života upisao je On vas. I rekli smo mi: ʺGospode! Pravedni Sudijo! Lišio si nas zemaljskih blaga, ne liši nas nebeskih! Odvojio si nas od otaca i majki, nemoj da nas odvojiš od Svetih Tvojih. Znamenja krštenja sačuvala su se netaknuta na nama; telo naše prinosimo Ti čisto, kao Tvoji istinski mladenci!ʺ[9]
Prepodobni Makarije Veliki kaže: ʺSlušajte kako se pod nebesima nalaze reke zmija, usta lavova, vlasti tame, oganj gorući što sva bića u smutnju privodi, ne znaš li da će ovi, ako ne primiš zaloga Svetoga Duha, pri ishodu tvome iz tela zgrabiti tvoju dušu i sprečiti te da se vineš na nebesa.ʺ[10]
Sveti velikomučenik Evstratije, pošto je pretrpeo strašne udarce i mučenja, i nakon divnih čudesa koja je satvorio, pre izvršenja smrtne kazne zbog postojanog i snažnog ispovedanja Hrista, prineo je molitvu Bogu, u kojoj je najpre uzveličao Boga Koji je pogledao na njega i darivao mu u vreme zemnog stradanja da pobedi nevidljivog vraga, đavola; a zatim je prešao na predstojeće razlučenje duše od tela, govoreći: ʺSmutila se i raslabila duša moja pri svom ishodu iz ovog grešnog i skvernog tela, neka je lukavi vrag ne ulovi u nečem i baci u tamu zbog nevidljivih i vidljivih grehova koje sam počinio za vreme ovoga života! Vladiko! Budi milostiv meni, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, nego neka je prihvate Tvoji svetli i presvetli Angeli! Proslavi Ime Tvoje sveto, i silom Tvojom uzvedi me na Božansko Sudište Tvoje! Kada mi se bude sudilo, neka mene, grešnika, ne zgrabi ruka kneza tame ovoga sveta i neka me ne baci u dubinu pakla: nego mi predstani Ti i budi mi Spas i Zastupnik. A ova telesna mučenja su radosti za sluge Tvoje.ʺ
61
Na sličan način i sveti velikomučenik Georgije, koji je blagodaću Hristovom podneo sva najstrašnija mučenja, izmišljena zlobom mučitelja, koji je pred njihovim očima vaskrsao mrtvaca i Imenom Gospodnjim srušio idole, kada je došao na mesto kazne, izlio je ovakvu predsmrtnu molitvu: ʺBlagosloven Gospod Bog moj Koji me ne predade čeljustima lovitelja mojih i ne dopusti da se neprijatelji moji o meni razvesele, Koji izbavi dušu moju, kao pticu od zamki lovaca! Vladiko! I sada me usliši: Budi kraj mene u času moje smrti, i izbavi dušu moju od zamki vazdušnog kneza, tog strašnog protivnika, i njegovih nečistih duhova. I ne upiši u greh onima koji su prema meni sagrešili u neznanju, no im podari Tvoj oproštaj i ljubav, da bi i oni, poznavši Te, primili udeo s izabranicima Tvojim u Carstvu Tvome.ʺ[11]
Veliki ugodnik Božiji, tajnovidac, sveti Nifont, episkop kiparskog grada Konstancije, stojeći jednom na molitvi, ugledao je otvorena nebesa i mnoštvo Angela od kojih su jedni silazili na zemlju, a drugi se uspinjali naviše, uznoseći čovečije duše u nebeske obitelji. Pažljivo je posmatrao taj prizor i video ‐ kako dva Angela streme ka visini, noseći dušu. Kada su se približili bludnom mitarstvu, izašli su demoni bluda i gnevno rekli: ʺTa duša je naša! Kako se usuđujete da je nosite mimo nas, kada je ona naša?!ʺ Angeli su upitali: ʺNa čemu se zasniva to vaše tvrđenje?ʺ A besi su odgovorili: ʺDo same smrti ona je grešila, prljajući se ne samo prirodnim, no i protivprirodnim gresima, uz to je i osuđivala bližnjega, a što je gore od svega, umrla je bez pokajanja: šta ćete reći na to?ʺ Angeli su uzvratili: ʺUistinu, nećemo poverovati ni vama, ni ocu vašem, satani, dok ne upitamo Angela‐hranitelja ove duše.ʺ Upitani Angel‐hranitelj je rekao: ʺZaista, mnogo je grešio ovaj čovek, no čim se razboleo, smesta je počeo da plače i da ispoveda grehove svoje Bogu. Da li mu je Bog oprostio, o tome On odlučuje. Njegova je vlast, neka je slava Njegovom pravednom sudu.ʺ Tada Angeli, prezrevši optužbe demona, uđoše na vrata nebeska. Zatim je blaženi ugledao i drugu dušu nošenu Angelima. Demoni, dobežavši k njima, vikahu: ʺŠto nosite duše bez našeg znanja, kao i ovu, zlatoljubivu, bludnu, svadljivu, razbojništvu vičnu?ʺ Angeli odgovoriše: ʺMi zacelo znamo da je ona, makar i upala u sve to, ipak plakala, uzdisala, ispovedajući se i dajući milostinju, pa joj je Bog podario oproštaj.ʺ Demoni rekoše: ʺAko je ta duša dostojna milosti Božije, onda uzmite grešnike celoga sveta; mi ovde nemamo šta da se trudimo.ʺ Tada im Angeli uzvratiše: ʺSvi grešnici koji sa smirenjem i suzama ispovedaju grehe svoje primaju oproštaj po milosti Božijoj; a onima što umiru bez pokajanja sudiće Bog.ʺ Tako posramivši demone, oni prođoše. Opet je video Sveti kako se uznosi duša nekog bogoljubivog muža, časnog, milostivog, svima omiljenog. Besi stajahu podalje i škrgutahu na tu dušu zubima, a Božiji Angeli izlažahu kroz vrata nebeska u susret njoj, i pozdravljajući je, klicahu: ʺSlava, Tebi, Hriste Bože, što je nisi predao u ruke neprijatelja, nego si je izbavio od preispodnjeg ada!ʺ ‐ Takođe je video blaženi Nifont kako demoni vuku neku dušu prema paklu. To je bila duša nekog roba koga je gospodar mučio glađu i batinama i koji se, ne izdržavši mučenje, udavio, budući nagovoren đavolom. Angel‐čuvar išao je podalje i gorko plakao; a demoni su se radovali. Tada je došla zapovest od Boga Angelu koji je plakao da ide u Rim, kako bi tamo preuzeo brigu o novorođenom detetu koga su u to vreme krštavali. ‐ Opet je video Sveti dušu nošenu po vazduhu Angelima, koju
62
su oteli od njih demoni na četvrtom mitarstvu, i bacili je u bezdan. To je bila duša čoveka predanog bludu, vračanju, razbojništvu, koji je iznenada umro bez pokajanja.[12]
Prepodobni Simeon, Hrista radi jurodivi, dostigavši visinu hrišćanskog savršenstva, kazujući satajniku svome đakonu Jovanu o smrti koja mu se bližila, i velikoj nagradi na nebu, pokazanoj mu otkrivenjem odozgo, govorio je: ʺNe znam ničeg u sebi što bi moglo da bude dostojno nebeske nagrade, sem što Gospod želi da me pomiluje Svojom blagodaću. Znaj da ćeš i ti uskoro biti uzet odavde, stoga se postaraj, koliko god imaš snage, o duši svojoj, kako bi uspeo da bezbedno prođeš oblast vazdušnih duhova i umakneš ljutoj ruci kneza tame. Zna Gospod moj da sam i ja obuzet silnom tugom i velikim strahom, dok ne mimoiđem ta strašna mesta na kojima se ispituju sva dela i reči čovečije.ʺ[13]
Blaženi Jovan Milostivi, patrijarh Aleksandrijski, neprestano je govorio o smrti i ishodu duše iz tela, otkako mu je o tome bio otkrio prepodobni Simeon Stolpnik: ʺKada duša izađe iz telaʺ, govorio je on, ʺi počne da ushodi ka nebu, susreću je prilike demona, i podvrgavaju mnogim mučenjima. Oni je zlostavljaju zbog laži, klevete, jarosti, gneva, zlopamćenja, tvrdosti, sramnih reči, neposlušnosti, podmitljivosti, srebroljublja, pijanstva, prejedanja, osvetoljubivosti, gatanja, mržnje, ubistva, krađe, nemilosrdnosti, bluda, preljubočinstva. Za vreme puta duše od zemlje ka nebu, ni sami sveti Angeli ne mogu da joj pomognu: pomažu joj jedino njeno pokajanje, njena dobra dela, a više od svega njena milostinja. Ako se ne pokajemo ovde zbog nekog greha, iz zaborava, tada milostinjom možemo da se izbavimo od nasilja demonskih mitarstava. Braćo! Znajući to, zaplašimo se gorkog časa susreta sa surovim i nemilosrdnim mitarima, onog časa kada ćemo doći u nedoumicu kako da odgovorimo našim mučiteljima. Ovde se pokajmo za sve grehove naše, dajmo prema našim mogućnostima milostinju koja može da nas provede od zemlje do neba i izbavi od zadržavanja demona. Velika je njihova mržnja prema nama, veliki nas strah očekuje na vazduhu, velika nevolja!ʺ[14]
Simeon Stolpnik, koji je otkrio o mitarstvima patrijarhu, bio je Divnogorac, savremenik patrijarha, samo stariji od njega. Do nas je došao odlomak pouke koju je satvorio lično sveti Simeon, gde on govori o zagrobnom udelu hrišćana. U ovoj pouci prepodobni najpre otkriva da mu je javljeno Svetim Duhom o malom broju onih koji se spasavaju, o malom broju onih koji su zaštićeni na rukama angelskim u sadašnje vreme, to jest, u vreme života Ugodnika Božijeg. Dalje on govori kako dušu neoskvrnjenu i pravednu Angeli prihvataju sa ljubavlju, teše je, s pesmopojem uznose, otklanjajući demonsku silu i uzvisujući se iznad domašaja mitarstava. Nasuprot tome, grešna duša ne dopušta da se vine u predele iznad vazduha: đavo ima povod da je optuži. On se prepire sa Angelima koji je nose, pokazujući njena sagrešenja, zbog kojih mora njemu da pripadne, navodeći njenu nedovoljnost u onom stepenu vrline koji je neophodan za spasenje i za slobodan prohod kroz vazduh.[15]
Prepodobni Jovan Raitski, u poslanici prepodobnom Jovanu Lestvičniku napominje o vazdušnim knezovima, moćnicima ovoga sveta, duhovima zlobe, želeći da dušekorisne
63
pouke Sinajskog Svetilnika rukovode inoke ka vratima nebeskim, i sačuvaju ih od tamnih vlasti koje sprečavaju uspon ka nebu. Sveti Jovan Lestvičnik kazuje kako su pali monasi, prinoseći duboko i neprestano pokajanje, između ostalih svojih reči, ispunjenih umilenjem i praćenih uzdisajima, govorili i ovo: ʺDa li će duša naša preći uzburkanu vodu vazdušnih duhova?ʺ Tako su govorili oni, jer još nisu mogli da osete izvesnost, nego su izdaleka posmatrali ono što se dešava na vazdušnim mitarstvima.[16]
Prepodobni Isaija Otšelnik u zaveštanju svojim učenicima zapovedio je da: ʺsvakodnevno imaju pred očima smrt i da se brinu na koji će način napustiti telo i kako će proći pored vlasti tame, koje će nas dočekati na vazduhu.ʺ[17] U 17. Slovu on govori: ʺPomisli, kakva je radost duše onoga koji je predao sebe na služenje Bogu i koji vrši tu službu! Pri ishodu njegovom iz ovoga sveta, dela njegova će se truditi za njega; Angeli, ugledavši ga izbavljenim od vlasti tame, obradovaće se zbog njega. Kada duša izađe iz tela, nju prate Angeli, a u susret joj idu tamne sile, želeći da je zadrže, i muče je, ne bi li našli u njoj štogod svoje. Tada se Angeli ne bore protiv neprijatelja, no dela koja je duša ostvarila, ograđuju je i čuvaju od demona, ne dopuštajući im da joj se približe. Ako pobede njena dela, tada joj Angeli upućuju pohvalne pesme i vode je s radošću pred lice Božije. U tom času ona zaboravlja sve što pripada zemaljskom životu i sve muke koje je podnela. Brižljivo se postarajmo da za vreme ovog kratkog veka na svaki način činimo dobro i da ga sačuvamo nepovređenim od zla, kako bismo uspeli da se spasemo od ruku knezova tame koji nas očekuju: oni su lukavi i nemilosrdni. Blažen je onaj u kome se neće naći bilo šta što njima pripada: njegova radost, mir, veselje i venac su iznad svake mere.ʺ[18]
Neki inok, živeći u opštežiću ave Serida, gde je u zatvoru molitveno tihovao veliki ugodnik Božiji, starac Varsanufije, približivši se končini svojoj, molio je ovoga svetoga Starca da ga prati po vazduhu na tom putu koji on (umirući inok) nije poznavao. Veliki Varsanufije mu je odgovorio: ʺBrate! Predajem te Hristu, Koji je blagovoleo da umre za nas, Vladici neba i zemlje i svega postojećeg, da On ublaži u očima tvojim smrtni strah i učini slobodnim prohod tvoje duše.ʺ[19]
Prepodobni ava Dorotej, vaspitanik u monaštvu ovog istog optežića ave Serida piše u jednoj od svojih poslanica: ʺKod neosetljivosti (okorelosti) duše korisno je često čitanje Božanstvenog Pisma i umilnih reči bogonosnih Otaca, sećanje na Strašni sud Božiji, na ishod duše iz tela, o strašnim silama koje treba da je sretnu, uz čije je saučesništvo ona činila zlo u ovom kratkotrajnom i bednom životu.ʺ[20]
Sveti Jovan Karpatijski, tešeći inoke Indije koji su istovremeno trpeli silno gonjenje od vidljivih i nevidljivih neprijatelja i približavali se propasti očajanja, ovako govori: ʺRatujući i ozleđujući, drsko nasrće na dušu izašlu iz tela, vrag, taj gorki i strašni klevetnik u njenim gresima. Tada bogoljubiva i verna duša, makar bila i ozleđena mnogim gresima, neće se ustrašiti od nasrtaja i pretnji. Ukrepljavana Gospodom, štićena krilima radosti, podržavana svetim Silama, koje je poučavaju, ograđivan svetlošću vere, ona se sa velikom smelošću
64
suprotstavlja lukavom đavolu i odgovara mu: ‐ Šta imam ja i ti koji si tuđ Bogu? Šta imam ja sa tobom, begunče s neba i slugo zli? Ti nemaš vlasti nada mnom: vlast nada mnom i nad svima pripada Hristu, Sinu Božijem. Pred Njim smo sagrešili mi, Njemu ćemo i dati odgovor, imajući Njegov časni krst kao zalog Njegovog milosrđa prema nama i našeg spasenja. Rušitelju! Beži daleko od nas: nema ničeg zajedničkog izmeću tebe i slugu Hristovih! Kada duša neustrašivo govori ovako, đavo se daje u bekstvo i viče: Ne mogu se suprotstaviti Imenu Hristovom! A duša se uznosi iznad demona. ... I posle toga u radosti je prinose Božanstveni Angeli na mesta koja su joj određena prema stepenu njenog duhovnog uzrasta.ʺ[21]
ʺDuša, kada posle smrti uzleti vazduhom ka vratima nebeskimʺ, kaže sveti Isihije, ʺimajući uz sebe i u sebi Hrista, neće se tako uplašiti neprijatelja svojih, nego će smelo, kao i ovde, odgovarati na vratima. Samo da ne oslabi ona do svoga ishoda, dan i noć vapije ka Gospodu Isusu Hristu. On će se osvetiti za nju uskoro, po istinitom i Božanstvenom Njegovom obećanju, pokazanom u priči o nepravednom sudiji. Istinu vam govorim, osvetiće se i u sadašnjem životu i po ishodu duše iz tela. ‐ Sustići će nas čas smrtni, doći će on, i biće nemoguće da se izbegne. O, kada bi knez sveta i vazduha, koji će morati tada da nas susretne, našao da su naša bezakonja ništavna i beznačajna i da ne može da nas izobliči kako je namislio! U suprotnom slučaju, zaplakaćemo bezuspešno. Sluga, kaže Pismo, koji zna volju Gospodara svojega, i ne ispuni je, biće bijen mnogo.[22] Ne vidi svetlosti ko se rodio slep: tako i ko ne prebiva u trezvenoumlju, ne vidi bogatstvo sijanja višnje blagodati i neće se osloboditi od lukavih i Bogu mrskih dela, reči i pomisli. Takav, u vreme smrti, neće slobodno mimoići tartarske knezove.ʺ[23]
Prepodobni Teognost: ʺNeizreciva je i neiskazana radost one duše koja se razlučuje od tela sa izvesnošću o svom spasenju. Ona svlači telo, kao odeću. U čvrstom uverenju ona prima ono što je obručenjem već primljeno, bez tuge odlaže telo, mirno izlazi iz njega ka sviše poslanom za nju Angelu, svetlom i tihom. Praćena tim Angelom, ona bez prepreka prohodi vazdušno prostranstvo, nimalo ne uznemiravana zlim duhovima; radosno i smelo ushodi ona, kličući blagodarenja Bogu, i dospeva napokon na poklonjenje Sazdatelju svome. Tamo se iskazuje o njoj opredeljenje koje nalaže da se smesti sa ravnima njoj po vrlini gde će sa njima prebivati do opšteg vaskrsenja.ʺ[24] ʺAko si se ti, postojano prebivajući u čistoj molitvi koja neveštastveno sjedinjuje s Bogom neveštastveni um, udostojio da vidiš, kao u ogledalu, blaženo stanje koje te očekuje po okončanju ovdašnjeg života, udostojio si se toga, primivši zalog Duha i stekavši nebesko carstvo unutar sebe blistavo jasnim i opredeljenim čuvstvom duše, nikako ne pristaj da se razrešavaš od tela nepredupređen navešćenjem o nastupajućoj smrti. Moli se prilježno za to i budi ispunjen dobrom nadom da ćeš dobiti to objavljivanje, kada se približi tvoj kraj, ako je to korisno. Spremaj se svagda za smrt, udaljujući svaki strah; spremaj se svagda, kako bi uspeo da prođeš vazdušno prostranstvo, da izbegneš lukave duhove, da uđeš smelo i neustrašivo u nebesko okruženje, da se pridružiš angelskim činovima, da sobom umnožiš lik svih izabranih i pravednih, da vidiš
65
Boga, koliko je dostižno to viđenje.ʺ[25] Duhovno čuvstvo, o kome govori prepodobni Teognost, naziva se, sasvim ispravno, u Otačkim spisima, izvešćenjem, prema svojstvu nesumnjive verodostojnosti. Ono nastaje nailaskom Božanstvene blagodati koja prima u duhovna nedra otaca pokajanog i ometenog grešnika. Ono se javlja u duši neočekivano, kao novi život, o kome čovek do tada nije mogao da stvori u sebi nikakvog pojma. Ono oslobađa dušu od nasilja lukavih duhova i strasti, menja celog čoveka, sjedinjuje ga sa Bogom, uvodi celog čoveka u čudesnu molitvu koju upućuje ka Bogu iz čoveka Duh Božiji. Sve kosti takvog čoveka reći će neiskazanim duhovnim slavoslovljem i blagodarenjem: Gospode, Gospode, ko je kao Ti, koji izbavljaš siromaha iz ruke tlačitelja, ništega i ubogoga od onih koji ga upropašćuju? To duhovno osećanje je toliko jako, da, ispunivši sobom čoveka, utire u njemu osećanja za sve druge stvari: ukratko rečeno ‐ ono je predvorje Carstva Božijeg u duši. Ko je stekao to osećanje ne živi više sebi, već Bogu,[26] okrenuvši se svecelo k Njemu i imajući Njega u sebi. U onima koji su se izložili samoobmani i demonskoj prelesti javlja se mnenje takvog čuvstva, i razlikuje se od blagodatnog i njemu suprotnim plodovima.
ʺOpomeni se dušo mojaʺ, dirljivo se obraća skitski inok Evagrije samome sebi, ʺi pomisli, kako ćeš podneti iznenadno razlučenje tvoje od tela kada strašni anđeli dođu za tebe i zgrabe te u času koji ti ne očekuješ i u vreme o kome ti ne znaš! Kakva ćeš dela poslati ti na vazduh, kada stanu da te ispituju o delima tvojim neprijatelji tvoji koji borave u vazduhu?ʺ[27] Tako su osećali i govorili sveti ugodnici Božiji: oni su razumeli i istraživali dubinu pada čovečijeg; oni su razumeli i istraživali vlast demona nad ljudima, izniklu iz tog pada.
Zatvorenik Zadonski, Georgaje, opisuje nam događaj koji se zbio skoro u naše vreme: Arhimanrit Varsanufije (Zadonskog manastira) bio je u stanju obamrlosti tokom tri večeri. Za to vreme on se dušom nalazio na vazdušnim mitarstvima, podvrgavajući se mučenjima za sve grehe učinjene od same mladosti, ali je čuo glas Božiji: Radi molitava Presvete Bogorodice, sveštenomučenika Mokija i stratilata Andreja, praštaju mu se gresi i daje se vreme za pokajanje.[28]
Učenje o mitarstvima, slično učenju o smestilištu raja i pakla, sreće se kao ošptepoznato i opšteprihvaćeno učenje u svim krajevima bogosluženja Pravoslavne crkve. Ona ga objavljuje i napominje svojim čedima, kako bi posejala u njihovim srcima dušespasonosni strah i pripremila ih za blagouspešan prelazak iz vremenog života u večni. U molbenom kanonu Gospodu Isusu Hristu i Božijoj Majci, koji se čita na samrti svakog pravoslavnoga,[29] kaže se: vazdušnog kneza, nasilnika, mučitelja, presretača na strašnim putevima, i svih praznih reči ispitivača udostoj me da mimoiđem neuskraćeno, odlazeći sa zemlje.ʺ[30] ʺDa izbegnem pukove bestelesnih neprijatelja i vazdušne se bezdne oslobodim, i da se na nebesa uspnem, udostoj me.ʺ[31] ʺGorkog mitarstva poglavara, kneza ovoga sveta, oteraj daleko od mene.ʺ[32] Kod kelijskog pravila, u molitvama posle katizmi, Crkva nalaže molitveniku da izgovara ovakve prozbe: ʺGospode moj, Gospode, podari mi suze umilenja, kako bih Te njima umolio da se pre smrti očistim od svakoga greha: jer strašno i grozno mesto moraću da
66
prođem, razlučen od tela, gde me mnoštvo mračno i demoni surovi čekaju.ʺ[33] ʺUsavrši me Tvojim savršenstvom, i tako me iz sadašnjeg života izvedi, da netaknut mimoiđem načela i vlasti tame, kako bih, Tvojom blagodaću, i ja ugledao neiskazanu dobrotu nepristupne Tvoje slave.ʺ[34] U molitvama pred kondacima i ikosima akatista Božijoj Majci čita se: ʺO Mati Cara neba i zemlje! Oproštaj svih mojih pregrešenja isprosi, životu mome podari ispravljenje, i na smrti od vazdušnih neprijatelja nesmetan prohod.ʺ[35] ʺMrtvi Tobom (Bogomajko) oživljavaju, jer si život ipostasni rodila: koji bejahu nemi počinju da govore, gubavi se čiste, bolesni ozdravljaju, mnoštva vazdušnih duhova bivaju pobeđeni.ʺ[36] U Osmoglasniku se upućuju sledeća moljenja Božijoj Majci: ʺNa času, Djevo, smrti moje od ruke demonske me otrgni, i suda, i truleži, i strašnog mučenja i mitarstava gorkih, i kneza ljutog, i večne osude.ʺ[37] ʺPrečista, izbavi me od demonskog mučenja na času samrtnom.ʺ[38] ʺNa času, Djevo, končine moje od ruke besovske i osude, i odgovora, i ispitivanja, i mitarstava strašnih i kneza ljutog i ognja večnog izbavi meʺ[39] ʺVladičice i Mati Izbavitelja, u času ishoda moga, Ti stani pred mene, mučenog od vazdušnih duhova zbog svega što nerazumnom mišlju učinih.ʺ[40] ʺKada se od plotskog saveza duša moja bude razdvajala, tada mi predstani, Vladičice, i bestelesnih neprijatelja savete razori, i razmrskaj čeljusti onih koji traže da me progutaju nepoštedno: kako bih netaknuto prošao vazduhom gde boravi knez tame.ʺ[41] U ʺČinu razlučenja duše od tela kada čovek dugo stradaʺ, čita se: ʺSada su već svi dani života moga kao dim ostali za mnom, i pristupiće Angeli, poslani od Boga, da moju bednu dušu traže nemilosrdno.ʺ[42] ʺPristupiće mnoštvo lukavih duhova, koji drže mnoge zapise mojih grehova i zovu, tražeći da nepoštedno pokore moju dušu.ʺ[43] ʺPomilujte me Angeli svesveti Boga Svedržitelja i izbavite me od mitarstava svih lukavih.ʺ[44] U Kanonu Angelu Čuvaru stoji: ʺNeka sram i stid pokriju mračna i smradna lica vražja kada se moja duša bude razdvajala od tela.ʺ[45] ʺDaj mi da te ugledam, kada dođe vreme ishoda moga, s desne strane moje bedne duše kako stojiš, pesmom odgoneći strašne demone.ʺ[46] ʺMolim tebe, hranitelja moga, budi mi zaštitnik i zastupnik neoborivi, kada budem prolazio mitarstva ljutog mirodršca.ʺ[47] U drugoj molitvi svetitelju Nikolaju: ʺNa ishodu duše moje pomozi mi, bednom: umoli Gospoda, sve tvari Sazdatelja, da me izbavi od vazdušnih mitarstava i večnog mučenja.ʺ[48] Prozbe o izbavljenju od vazdušnih mitarstava sadržane su u molitvi prepodobnom Sergeju Radonješkom i u molitvama drugim svetiteljima. Prepodobni Teodosije Pečerski, osetivši krajnju iznemoglost od bolesti, legao je na postelju i rekao: ʺVolja Božija neka bude: kako blagoizvoli o meni, tako i neka učini. No molim Te, Vladiko moj, Isuse Hriste, milostiv budi duši mojoj, da je ne presretne lukavstvo protivnih duhova, no da je prihvate Angeli Tvoji, i provodeći kroz tamna mitarstva dovedu k svetlosti Tvoga milosrđa.ʺ[49] Svetitelj Dimitrije Rostovski molio se: ʺKada dođe strašni čas razlučenja duše moje od tela, tada je, Iskupitelju moj, primi u ruke Tvoje i sačuvaj od svake nevolje nepovređenu, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, no da spasena prođe sva mitarstva.ʺ[50]
Podroban opis mitarstava i poredak po kome oni slede jedan za drugim, u vazdušnom bezdanu, uzećemo iz povesti prepodobne Teodore. Ona je, ostavivši na zemlji svoje
67
bezdahno telo, uz rukovođenje dva sveta Angela, započela, kako smo već videli, putovanje vazduhom prema Istoku. Kada se uspinjala ka nebu, presreli su je tamni duhovi prvog mitarstva, na kojem se ispituju gresi čovečiji učinjeni rečju, kao što su: praznoslovlje, skvernoslovlje, podsmeh, vređanja, pevanje strasnih i nedoličnih pesama i himni, nepristojna klicanja, grohotan smeh, i tome slično. U velikoj meri čovek ova pregrešenja ne računa ni za šta, ne kaje se za njih pred Bogom i ne ispoveda ih duhovnom ocu. No Gospod je jasno rekao: Da će za svaku praznu riječ koju reku ljudi dati odgovor u dan suda. Jer ćeš zbog svojih riječi biti opravdan i zbog svojih riječi biti osuđen.[51] I Apostol zaveštava: Nikakva rđava riječ da ne izlazi iz usta vaših, ni sramotne ni lude riječi ili šale.[52] Demoni su žestoko i uporno optuživali dušu predstavljajući sva njena sagrešenja koja je učinila rečju od same mladosti; sveti Angeli su to pobijali i protivstavljali gresima dobra dela koja je duša učinila. Na taj način Teodora, iskupljena na ovom mitarstvu, počela je da se uspinje naviše i približila se (drugom) mitarstvu laži, na kojem se istražuje svaka laž, narušavanje zakletve, prizivanje Imena Božijeg uzalud, neispunjavanje zaveta danih Bogu, utaja grehova pred duhovnikom na ispovesti. Izbavivši se i ovde, ona je dospela na (treće) mitarstvo klevete gde se ispituje klevetanje bližnjeg, osuđivanje, ponižavanje, sramoćenje, ruganje i podsmehivanje njemu, pri zaboravu sopstvenih sagrešenja i nedostataka i neobraćanja pažnje na njih. One koji su se izložili iskušenjima ove vrste ljuti mučitelji muče (istjazavaju) s naročitom žestinom, kao antihriste, koji preuzimaju Hristovu ulogu i čine se sudijama i pogubiteljima bližnjih. Na (četvrtom) mitarstvu stomakougađanja ispituje se prejedanje, pijanstvo, prevremeno i tajno jedenje, jedenje bez molitve, narušavanje postova, slastoljublje, presićivanje, pirovanje, rečju ‐ sve vrste ugađanja stomaku. Nakon izbavljenja od ovog mitarstva, Teodora, obodrivši se malo, stupila je u razgovor sa svetim Angelima i rekla im: ʺČini mi se da niko živi na zemlji ne zna šta se dešava ovde i šta čeka grešnu dušu posle smrti.ʺ Sveti Angeli su joj uzvratili: ʺZar ne govori o tome Božanstvena reč koju svakodnevno čitaju u crkvama i propovedaju Božiji služitelji? No oni koji su strašću vezani za zemnu sujetu ne obraćaju pažnju na Reč Božiju, smatraju za nasladu svakodnevno prejedanje i pijanstvo, presićuju se i opijaju bez straha Božijeg, imajući sebi za boga stomak, ne pomišljajući o budućem životu, ne osvrćući se na Pismo, koje kaže: Teško vama koji ste siti sada, jer ćete ogladnjeti.[53] Oni basnom smatraju Sveto Pismo, žive u nemaru i prostranstvu, svakodnevno se vesele bezbrižno i piruju uz zvuke muzike i pevanje horova, slično bogatašu koji se pominje u Jevanđelju. Ipak, oni među njima koji su milostivi, koji dobro čine siromašnima i pomažu nevoljnima, lakše će dobiti od Boga oproštaj svojih grehova, i radi milostinje svoje, proći će mitarstva bezbedno. Pismo kaže: Milostinja od smrti izbavlja, i ona očišćava svaki greh: ko tvori milostinju i pravdu ispunjava se života, a koji greše neprijatelji su svoga života.[54] Onima koji se ne staraju da milostinjama očiste svoje grehe, nemoguće je da izbegnu nevolje na mitarstvima: njih otimaju mitari, i nizvode, ljuto ih mučeći, u preispodnje tamnice ada, gde ih drže u okovima do strašnog Hristovog Suda.ʺ Tako govoreći, dostigli su do (petot) mitarstva lenosti. Tamo su sabrani svi dani i časovi provedeni u lenosti, u nemaru za služenje Bogu; tamo se ispituje unilost (čamotinja), zanemarivanje crkvenih i kelijskih molitvoslovlja iz lenosti, iz nebrige i hladnoće prema Bogu; tamo se zlostavljaju gotovani koji žive od tuđeg
68
rada i neće sami da se trude, kao i najamnici koji primaju platu, ali svoju obavezu nemarno obavljaju. Za ovim mitarstvom usledilo je (šesto) mitarstvo krađe, na kome se istražuju sve vrste otimanja i lopovluka, grubih i lakših, javnih i tajnih; zatim (sedmo) mitarstvo srebroljublja i tvrdičluka; nešto dalje je (osmo) mitarstvo lihve, gde se optužuju zelenaši, lihvari i prisvojitelji tuđega. Još dalje je (deveto) mitarstvo nepravde, gde se okrivljuju nepravedne sudije, koji su se upravljali pri sudovima pristrasnošću ili nagradom, opravdavajući krive i osuđujući nevine; ovde se otkrivaju lažne vage i merenja trgovaca i ostale nepravde. (Deseto) je mitarstvo zavisti, na njemu se muče oni koji su se predali toj pogubnoj strasti i njenim posledicama. Iznad je smešteno (jedanaesto) mitarstvo gordosti, gde nadmeni dusi s prezrenjem zlostavljaju zbog gordosti, sujete, samomnenja, umišljenosti, uznošenja, nedavanja dužnog poštovanja roditeljima, duhovnim i građanskim vlastima, nepokornosti i neposlušnosti njima. Gore je (dvanaesto) mitarstvo gneva i jarosti, zatim (trinaesto) mitarstvo zlopamćenja. Po izlasku iz ovog mitarstva, Teodora je upitala Angele: ʺMolim vas da mi kažete, otkuda ove strašne vazdušne vlasti znaju sva zla dela svih ljudi koji žive po svoj zemlji, ne samo javna, nego i tajna?ʺ Sveti Angeli su joj odgovorili: ʺSvaki hrišćanin dobija od Boga na svetom Krštenju Angela‐čuvara koji, nevidljivo čuvajući čoveka danonoćno ga uči svakom dobrom delu tokom čitavog njegovog života do samog smrtnog časa. On zapisuje sva dobra dela toga čoveka, za koja bi on mogao da dobije milost i večnu nagradu od Gospoda u nebeskom carstvu. Isto tako i knez tame koji želi da uvuče sav ljudski rod u svoju pogibelj dodeljuje čoveku jednog od lukavih duhova koji svuda prati čoveka, motri na sva njegova zla dela, podstiče ga smicalicama svojim i, posećujući mitarstva, zapisuje tamo sve čovekove grehe, noseći svaki greh na odgovarajuće mitarstvo. Eto kako su poznati vazdušnim vlastima gresi svih ljudi po celom svetu. A kada duša, razlučivši se sa telom, stane da stremi ka nebu, k Sazdatelju svome, tada je lukavi dusi ometaju u tome, optužujući je njenim gresima, zapisanim kod njih. Ako duša ima više dobrih dela, negoli grehova, tada oni ne mogu da je zadrže. Ako, pak, nađu u njoj više grehova, onda je zadržavaju na određeno vreme i zaključavaju u tamnicu da ne vidi Boga; tamo je oni muče, dokle im sila Božija dopusti da je muče, i dok ta duša ne bude iskupljena crkvenim molitvama i milostinjama bližnjih. Ako li se duša pokaže toliko grešna i mrska pred Bogom, da joj ne ostaje nikakva nada na spasenje, nego je očekuje večna pogibelj, onda je oni istog časa svode u bezdan, gde je i njima samima pripremljeno mesto za večno mučenje; oni će je tamo držati do drugog dolaska Hristovog, posle koga će se duša sjediniti sa telom, i tada zajedno sa njim biti mučena u geeni ognjenoj. Znaj još i ovo, da ovim putem idu i na njemu se podvrgavaju mučenju samo oni koji su prosvećeni svetom hrišćanskom verom i umiveni svetim Krštenjem. Ovde ne dolaze idoloslužitelji, muslimani i svi tuđi Bogu: oni, iako živi telom, već su mrtvi, i pogrebeni su u ad dušom. Kada oni umiru, istog časa, bez ispitivanja, demoni ih uzimaju kao deo koji njima pripada, i nizvode u geensku propast. Posle ove besede, Teodora je dospela na (četrnaesto) mitarstvo ubistva, gde se istražuju ne samo razbojništvo i ubistvo, već i svaki udarac, povreda i rana. Iznad je bilo (petnaesto) mitarstvo čaranja, na kome se ispituje vračanje, bajanje, spravljanje otrova, magija, i čarobnjačko prizivanje demona. Na ovom mitarstvu nisu našli ništa čime bi optužili blaženu Teodoru i
69
u jarosti su joj uzviknuli: ʺDoći ćeš ti na bludna mitarstva, pa da vidimo hoćeš li ih izbeći?ʺ Uspinjući se još više, ona je upitala svete Angele: ʺZar svi hrišćani prolaze ovim putem, i niko od njih ne može da prođe ne izlažući se mukama i strahu?ʺ A sveti Angeli su joj odgovorili: ʺNema drugog puta za hrišćanske duše koje idu ka nebu; sve prolaze ovuda, no ne bivaju sve tako mučene kao što se muči duša koja je pala u grehe i nije se u potpunosti ispovedila za njih, stideći se duhovnog oca i skrivajući pred njim svoja sramna dela. Ako neko istinski ispoveda svoje grehe, tuguje zbog njih i kaje se za učinjeno zlo, njegovi se gresi nevidljivo izglađuju Božijom milošću, i kada duša dođe ovde, vazdušni mučitelji, raširivši svoje knjige, ništa ne nalaze u njima,[55] pri čemu ne mogu ni da je rastuže, niti uplaše, i duša s radošću uzlazi k Prestolu Blagodati.ʺ Tako razgovarajući, dospeli su na (šesnaesto) bludno mitarstvo, na kome se ispituje bludočinstvo svake vrste, to jest, bludni greh lica nevezanih brakom; takođe se ispituje misleno maštanje, saglasnost sa grehom, naslađivanje grehom, sladostrasni pogledi, skverni dodiri i doticanja. Kada je Teodora došla na to mitarstvo, tamni dusi koji pripadaju njemu, veoma su se začudili kako je stigla čak do njih, i sa žestinom su je optuživali, naročito zbog njene neotvorenosti pred duhovnim ocem. Zatim su dospeli na (sedamnaesto) mitarstvo preljubočinstva, na kome se istražuju bludni gresi lica koja živeći u braku nisu sačuvala supružničku vernost i bračnu postelju neuprljanu; ovde se strašno kažnjavaju otmice i bludna nasilja, kao i padovi u blud lica posvećenih Bogu, koja svoju čistotu obećaše Bogu, no narušiše zavet. Nakon ovog je (osamnaesto) mitarstvo sodomsko, gde se ispituju svi protivprirodni bludni gresi i rodoskrnuća. Kada su prošli ovo mitarstvo, sveti Angeli rekoše Teodori: ʺVidela si strašna i odvratna bludna mitarstva! Znaj da ih retko koja duša prođe slobodno: Sav svet leži u zlu sablazni i nečistote, svi su ljudi slastoljubivi i greholjubivi. Misao srca čovečjega zla je od malena?[56] i jedva da ko čuva sebe od nečistota bludnih. Malo je onih koji umrtvljuju telesne požude i malo je onih koji ova mitarstva prolaze slobodno! Velika većina, došavši ovde, gine: opaki islednici bludnih grehova grabe duše bludnika i odvlače ih u pakao. Vlasti bludnih mitarstava se hvale kako oni sami više od svih ostalih mitarstava pune pakao ognjenim rodom. Blagodari Boga, Teodora, što si izbegla ove bludne mučitelje molitvama tvoga oca, prepodobnog Vasilija: jer više nećeš videti straha.ʺ Posle toga oni su došli na (devetnaesto) mitarstvo jeresi, gde se ispituje nepravilno tumačenje Vere, sumnja o Veri, odstupanje od Pravoslavne vere, bogohule, i tome slična sagrešenja protiv jedinoga istinitog ispovedanja Vere. Kad prođoše ovo mitarstvo, oni se već približiše vratima nebeskim; no još su ih presreli zlobni dusi poslednjeg (dvadesetog) mitarstva nemilosrđa, na kome se ispituju nemilosrdnost i surovost. Ako je ko ostvario mnoge podvige, postove, bdenja, kolenopreklonjenja, molitvoslovlja; ako je ko sačuvao čistotu devstva netaknutom i iznurio uzdržanjem telo, ali ako je bio nemilosrdan i zatvorio srce svoje za bližnjega: takav se sa ovog mitarstva nizvrgava dole i zatvara u adski bezdan na vekove. Napokon, s neiskazanom radošću oni se približiše nebeskim vratima. Vrata nebeska su blistala kao kristal; iz njih se razlivalo neopisivo sijanje, a na njima su stajali sunceobrazni mladići. Oni, ugledavši Prepodobnu, predvođenu Angelima, ispuniše se veseljem zbog nje, jer je, pokrivana Božijim milosrćem, izbegla vazdušna mitarstva, i sa velikom ljubavlju je uvedoše
70
kroz vrata. Za vreme svog puta po mitarstvima Teodora je zapazila da je svako mitarstvo potčinjeno posebnom knezu i da su dusi svakog mitarstva po spoljašnjem izgledu odgovarali grehu ispitivanom na mitarstvu.
Veliki ugodnici Božiji, preobrazivši se potpuno od prirode starog Adama u prirodu Novog Adama, Gospoda našega Isusa Hrista, u tom novom i svetom stanju prohode časnim svojim dušama vazdušna demonska mitarstva s neobičnom brzinom i velikom slavom. Njih uznosi na nebo Sveti Duh, Koji je i za vreme njihovog zemnog stranstvovanja neprestano ulivao u njima želju da se odvoje od tela i budu sa Hristom.[57] Preleteo je, kao munja, podnebesje Veliki Marko Tračeski u roku od jednog sata.[58] Kada je nastalo vreme končine prepodobnog Makarija Velikog ‐ Heruvim, budući njegov Anđeo čuvar, praćen mnoštvom nebeske vojske, došao je za njegovu dušu. Sa činovima Angela sišla su lica apostolska, proročka, mučenička, svetiteljska, prepodobnih. Demoni su se zaustavili u redovima i gomilama da gledaju uspinjanje Duhonosne duše. Ona je počela da se uznosi. Stojeći daleko od nje, tamni dusi sa svojih mitarstava su uzvikivali: ʺO, Makarije! Kakve si se slave ti udostojio!ʺ A smirenoumni muž im je odgovarao: ʺNe! I još se bojim, jer ne znam učinih li što dobro.ʺ Zatim se hitro uspinjao ka nebu. Sa drugih viših mitarstava opet su cičali vazdušni zlobnici: ʺZaista! Izbegao si nas, Makarije!ʺ ‐ ʺNisamʺ, odgovarao je on: i još trpim u bekstvu.ʺ Kada je on već zakoračio na nebeska vrata, oni, ridajući od zlobe i zavisti, cičahu: ʺUistinu! Izbegao si nas, Makarije! ‐ On im je tada odgovorio: ʺSilom Hrista moga ograđivan, izbegao sam vaše zamke.ʺ[59] ‐ Sa tako velikom slobodom veliki ugodnici Božiji mimoilaze vazdušne straže tamnih vlasti, jer u zemaljskom životu stupaju u nepomirljivu borbu sa njima i, osvojivši nad njima pobedu, u dubini srca stiču savršenu slobodu nad grehom, postaju hramom i svetilištem Svetoga Duha koji svoju slovesnu obitelj čini nepristupnom palom anđelu. Kao što se vaskrsenje hrišćanske duše iz grehovne smrti odvija ovde, u vreme zemnog stranstvovanja: isto tako tajanstveno se vrši ovde, na zemlji, njeno mučenje od vazdušnih vlasti, njeno porobljavanje njima, ili oslobođenje od njih; pri prolasku kroz vazduh ta sloboda i ropstvo samo se ispoljavaju.
NAPOMENE:
1. Mt. 18, 17.
2. Sveti Jovan Lestvičnik priča kako je neki Stefan, koji je živeo na Sinaju i voleo pustinju i bezmolvije, mnoge godine proveo u monaškom podvigu, ukrašen postom
71
i još više suzama, procvao i drugim blistavim vrlinama, dostigavši do istinskog pokajanja, dan uoči svoje smrti, došao u ekstazu; tada je počeo da se osvrće čas na desnu čas na levu stranu svoga odra i, mučen nevidljivim bićima, govorio je tako da su svi prisutni mogli da čuju: ʺDa, stvarno, istina! No za to sam ja postio tolike godine!ʺ A zatim: ʺNe, vi lažete, ja to nisam učinio!ʺ Onda opet: ʺDa zaista je tako, da! Ali sam plakao zbog toga, i predao sebe na služenje braći.ʺ I opet: ʺNe, vi me klevećete!ʺ A ponekad je odgovarao: ʺDa, zaista je tako, i ne znam šta da kažem na to... Ali u Boga je milost!ʺ
3. Bejaše to zaista grozan i strašan prizor: to nevidljivo suđenje na kome nema milosti. Što je još strašnije, okrivljavali su ga i za ono što nije učinio. Avaj! Jedan takav bezmolvnik i otšelnik govoraše o nekim od svojih grehova: ʺNe znam šta na to da kažem!ʺ A proveo je u monaštvu četrdeset godina, imao i dar suza... Gde se sakrilo tada proročanstvo Jezekilja: Sudiću ti za ono što nađem u tebi, reče Bog (Jezek. 33; 12‐20)? Ništa slično tome on ne mogade reći: zato neka je slava Jedinome Sveznajućem! A neki su pričali, pozivajući se u pravednosti svojih reči na Gospoda, kako je Stefan u pustinji hranio iz svoje ruke leoparda. No on se razdvojio od tela u takvim mukama... i ostalo je neizvesno sa kakvim se ishodom okončao taj sud, to mučenje (Lestvica, stepen 7.). ‐ Nemoj me dati na volju neprijateljima mojim; jer ustaše na me lažni svjedoci; ali zloba govori sama protiv sebe (Ps. 27, 12), tako govori Sveti Duh kroz lice duše čovečije, opisujući njenu nevidljivu borbu sa nevidljivim neprijateljima.
4. ʺČasni sud Božiji nad dušama, po njihovom razlučenju od tela, započinje, po učenju pravoslavne crkve, mučenjem na mestima zvanim mitarstva, kroz koja se one uspinju od zemlje u pratnji Angela, prohode vazdušno prostranstvo, gde ih zli duhovi zadržavaju i pokazuju sve grehe koje su počinili u životu.ʺ Dogmatičko bogoslovlje Pravoslavne Katoličanske Istočne Crkve, preosvećenog Antonija, gl. 341, str. 244 i 245, izd. 7., 1857. god.
5. Čti‐Minej, 15. avgusta.
6. Efes. 6, 12.
7. Efes. 6, 13.
8. Tit. 2, 8. Vita beati Antonii, caput XXXVII. Prepodobni Antonije Veliki živeo je u 3. veku i početkom 4. Sudeći po dugovremenom njegovom životu i dolasku u manastir kada mu je bilo dvadeset godina, sa pouzdanošću se može zaključiti da je on napustio svet u drugoj polovini 3. veka. Ovde opisanim ishodom duše Prepodobnoga na vazdušna mitarstva u ono vreme kada on beše stao na molitvu, potvrđuje se mišljenje sv. Makarija Velikog, da duše najuspešnijih u blagočestivom
72
podvigu ponekad napuštaju telo za vreme molitve, po naročitom dejstvu Svetoga Duha.
9. Ps. 124; 7, 6.
10. Margariti, Slovo o trpljenju i blagodarenju, i o tome kako ne treba da plačemo neutešno za umrlima. Ovo Slovo čita se u sedmu nedelju po Vaskrsu i na svakoj sahrani.
11. Bes. 16, gl. 18.
12. Sveti velikomučenici Evstratije (spomen njegov je 13. decembra) i Georgije (spomen njegov je 23. aprila) postradali su za vreme cara Dioklecijana, između 301. i 310. godine po Hristu. Čti‐Minej. Molitva svetog Evstratija unesena je u zbornik od dvanaest psalama. Vidi Kijevo ‐ Pečerski paterik.
13. Sveti Nifont živeo je u drugoj polovini 3. i početkom 4. veka. Čti‐Minej, 23. decembra.
14. Prepodobni Simeon živeo je u 6. veku. Čti‐Minej, 21. jula.
15. Prolog, 19. decembra. Sveti Jovan Milostivi upokojio se u drugoj polovini 7. veka, po zauzeću Aleksandrije od muslimana.
16. Prolog, 13. marta.
17. Prep. Isaija, Slovo 1.
18. Slovo 5, glava 22.
19. Prepodobni Isaija živeo je u 6. veku.
20. Pitanje 145. Veliki Varsanufije živeo je u 5. i 6. veku po Hristu.
21. Poslanica 1.
22. Prep. Jovan Karpatijski ‐ Utešna glava 25.
23. Lk. 12; 47, 48.
24. Slovo Svetoga Isihija, prezvitera Jerusalimskog, O trezvenju, glava 149, 161 i 4. Dobrot., č. 2.
25. 2. Filip. I, 9. ‐ Glave 60 i 75, prema prevodu starca Pajsija. Asketsko delo prep. Teognosta, objavljeno u Hrišćanskom časopisu za 1826. god. br. XXIII.
26. Na istom mestu. Vidi prethodnu primedbu.
73
27. 2. Kor. 5, 75.
28. Prolog, 27. oktobra
29. Dela Georgija, zatvorenika Zadonskog Bogorodičnog manastira, deo 1, str. 65, prema izdanju iz 1850. god.
30. Trebnik mali, Moskva, 1838. god.
31. Pesma 4, tropar 4.
32. Pesma 8, tropar 2.
33. Pesma 8, tropar 3.
34. Posle 4. katizme.
35. Posle 47. katizme.
36. Akatisti sa kanonima, izdanje Kijevo ‐ Pečerske Lavre.
37. 4. tropar, 8. pesma kanona u akatistu Božijoj Majci.
38. Petak, glas 4, pesma kanona 8.
39. Četvrtak, glas 4, pesma 6.
40. Utorak, glas 4, pesma 8.
41. Petak, glas 3, pesma 6.
42. Subota, glas 2, pesma 9.
43. Trebnik, Moskva, 1852. god. Pesma 1, tropar 2 i 3.
44. Trebnik, Moskva, 1852. god. Pesma 1, tropar 2 i 3.
45. Pesma 7, tropar 2.
46. Kanonik, Pesma 6.
47. Pesma 9.
48. Pesma 9.
49. Akatisti i kanoni, izd. Kijevo ‐ Pečerske Lavre.
50. Pečerski Paterik.
74
51. Pravoslavno ‐ dogmatsko bogoslovlje preosvećenog Makarija, tom 5., str 85, izdanje 1853. god. ʺNeprestano, svagdašnje i sveopšte učenje o mitarstvima prihvaćeno u Crkvi, a naročito među Učiteljima četvrtog veka, neporecivo svedoči da je ono predano njima od Učitelja prethodnih vekova i zasniva se na apostolskom predanju.ʺ Na istom mestu, str. 86.
52. Mt. 12, 36‐37.
53. Ef. 4, 29 i 5, 4.
54. Lk. 6, 25.
55. Tovit. XXI, 9, 10.
56. Sveti Jovan Lestvičnik priča kako je za vreme njegovog boravka u jednom opštežiteljnom manastiru blizu Aleksandrije došao u taj manastir radi pokajanja i postriženja u monaštvo, razbojnik. Veliki Otac, iguman manastira, zapovedio mu je da ispovedi svoje grehe pred svim sabranim bratstvom u crkvi. Kada je razbojnik to učinio sa gorućom revnošću i samoodricanjem, tada ga je Veliki bez odlaganja obukao u shimu. Sveti Jovan je upitao nasamo svetog igumana: zašto je postrigao razbojnika tako brzo? Iguman je kao razlog naveo to što se razbojnik ispovešću udostojio potpunog otpuštenja grehova. ʺI nemoj da ne veruješ u toʺ, dodao je Veliki, ʺjer me je neko od tamo prisutne braće uveravao, govoreći: ʺVideo sam nekog strašnog čoveka gde drži ispisanu hartiju i pero; i kako bi koji greh pokajnik izgovorio, on bi ga smesta perom precrtao, i pravedno je, jer kaže Pismo: Rekoh: Ispovijedam Gospodu prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega (Ps. 32, 5).ʺ Lestvica, slovo 4. Neće biti suvišno da napomenemo ovde o događaju, tako reći iz naših dana. U okolini Vologde nalazi se veliko selo, Kubenskoe, koje ima nekoliko parohija. Tu se razboleo jedan od parohijskih sveštenika, i bližeći se kraju, ugleda on odar svoj okružen demonima koji su se spremali da zgrabe njegovu dušu i svedu je u pakao. Tada su se pojavila tri Angela. Jedan od njih je stao kraj odra i počeo da se prepire o duši sa strašnim demonom koji je držao otvorenu knjigu gde su bili zapisani svi sveštenikovi gresi. Utom je prišao drugi sveštenik kako bi poučio sabrata. Otpočela je ispovest; bolesnik, bacajući uplašene poglede na knjigu, uz samoodricanje navodio je grehe svoje, kao da hoće da ih izbaci iz sebe, ‐ i šta je imao da vidi? Jasno je video da, tek što bi izgovorio koji greh, tako bi on nestajao iz knjige, u kojoj su ostale beline umesto zapisa. Ispovedivši se na taj način, on je izbrisao iz demonske knjige sve svoje grehe i, dobivši isceljenje, ostatak života proveo je u dubokom pokajanju, pričajući bližnjima, radi njihove pouke, viđenje, krunisano čudesnim isceljenjem.
57. Post. 8, 21.
75
58. Filip. 1, 23.
59. Čti‐Minej 5. aprila. ʺPogledavšiʺ, kaže prepodobni Serapion, koji je prisustvovao končini prepodobnog Marka, ʺvideh dušu Svetoga već razrešenu plotskih veza, kako je Angeli na rukama nose, prekrivenu sjajnobelom odeždom, i na nebo uznose.ʺ
60. Skitski paterik. ʺUspinjanje Velikog Makarija od zemlje ka nebu videli su njegovi učenici, koji behu na visokoj lestvici duhovnosti, a o ovom uspinjanju ispričao je prepodobni Pafnutije koji je posle Velikoga postao nastojatelj Skita.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
DUHOVNI PROLAZAK KROZ MITARSTVA ZA ŽIVOTA NA ZEMLjI
Zapovest, dana čoveku u raju, koja zabranjuje kušanje od drveta poznanja dobra i zla, nije ukinuta.[1] Ona i sada zabranjuje da se vidi zlo u bližnjem i da se on osuđuje, zabranjuje da mu se čini osveta, zapoveda uzvraćanje dobrom za zlo; zabranjuje gledanje sa željom na lepotu žene, na lepotu koja do pada nije izazivala želju; zabranjuje ne samo izgovaranje bogohulnih reči, koje su u raju izašle iz usta đavola, no i izgovaranje Imena Božijeg uzalud, i svaku praznu reč, svaku grehovnu pomisao. ʺI blaženi Mojsijeʺ, kaže sveti Makarije Veliki, ʺpokazujući primerom kako duša ne treba da sledi dva međusobno suprotna načela, to jest, dobro i zlo, nego treba da se priklanja samo jednom ‐ dobru, kao i da ona ne treba da rađa dvostruki plod ‐ korisni i štetni, no samo korisni, ovako govori: Ne upreži na njivi svojoj raznorodne životinje zajedno, to jest, vola i magarca, nego istorodnu spegu, kako bi ubrao letinu svoju.[2] To znači da na njivi srca tvoga ne sme da se ispoljava dejstvo vrline i zlobe, nego da dejstvuje samo vrlina. I opet on govori: Ne oblači haljine tkane od vune i od lana zajedno. Ne sij na zemlji svojoj dva semena zajedno.[3] Živinčeta svojega ne puštaj na živinče druge vrste; no istorodno sa istorodnim spajaj.[4] Svim ovim skriveno se pokazuje kako ne treba da budu posejani u nama i zlo i dobro, nego kako treba da rađaju samo jednog roda plodovi ‐ plodovi vrline, kao i da duša ne treba da ima opštenje sa dva duha, to jest, Duhom Božijim i duhom sveta.ʺ[5]
Kao što je stajao u raju, tako i sada stoji protiv čoveka njegov ubica, pali heruvim, sa svojim plamenitim mačem koji se okreće, nepopustljivo se bori sa čovekom, stara se da ga uvuče u kršenje zapovesti Božije i u još težu pogibelj, nego što beše ona kojom poginuše naši praroditelji. Na nesreću, uspeh sve više i više ohrabruje vraga. Plameni mač koji se okreće u rukama vazdušnog kneza, prema objašnjenju najvećih svetih Otaca,[6] znači da vlast demona okreće umom i srcem čoveka, kolebajući ga i raspirujući ga različitim strastima. Apostol Pavle naziva oružje vraga ognjenim strelama,[7] a Prorok ypoređuje dejstvo ovog
76
oružja sa dejstvom ognja u topionici.[8] ʺOd onog vremenaʺ, kaže sveti Simeon Novi Bogoslov ʺod kada je đavo udesio za čoveka putem neposlušnosti izgnanstvo iz raja i odlučenje od Boga, on je sa svojim besima dobio slobodu da misleno podriva slovesje svakoga čoveka, jednog više, drugog manje. Umu je nemoguće drukčije da se zaštiti, sem neprestanim sećanjem na Boga. Kada se silom Krsta upečati u srce pamćenje Boga, tada slovesnost postaje nepokolebljiva. Do ovoga dovodi misleni podvig, koji mora da upražnjava svaki hrišćanin na poprištu vere. Bez ovog ploda uzaludan je trud.ʺ[9]
Zapovest se odnosi ne samo na dela i reči, nego prvenstveno na njihov začetak, na pomisli, jer je borba neprijatelja usmerena pre svega na um. Ako se taj čovečiji vođa ne saglasi tajno na greh, tada ne može da se rodi ni reč, ni grešno delo. Oružje vraga je ‐ pomisao i grehovno maštanje.[10] Čovek mora da se bori protiv vazdušnih vlasti u mislenom svetu. Ovde mu je određeno ili da osvoji pobedu, ili da pretrpi poraz; ovde on zadobija slobodu nad mitarima, ili im se potčinjava; ovde se rešava njegov večni udeo ‐ on dobrovoljno bira ili večni život, darovan mu Sazdateljem, povraćen Iskupiteljem, ili večnu smrt, objavljenu još u raju pravosuđem Božijim stvorenjima koja su pogazila dobročinstva Tvorca. Na ovaj veliki i najvažniji boj poziva sveti apostol Pavle kada govori: Obucite se u sveoružje Božije, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga: jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebecjy.[11] Apostol ukazuje na oblast te strašne borbe i na vrstu oružja koju treba koristiti u njoj: jer oružje našega vojevanja, veli on, nije tjelesno nego silno Bogom za rušenje utvrđenja, obraćajući pomisli i svaku oholost, koja ustaje protiv poznanja Božijega, i pokoravajući svaku pomisao na poslušnost Xpucty.[12] Apostol zapoveda da svako stavlja u poslušnost Hristu ne samo grehovne pomisli koje su očigledno protivne Njemu, no i razum, ‐ jer naš lukavi neprijatelj, iskusan u pogubljenju ljudi, ne nagovara nas, pri prvom sukobu sa njim, na pomisli očigledno grehovne,[13] već se stara da duhovnom razumu, to jest, jevanđelskom učenju, protivstavlja čovečiji prirodni, pali, plotski i duševni, lažnozvani razum, i, nazvavši ga zdravim, osnovnim, pravednim, uzvišenim, upravo njegovim posredstvom, odbija poslušnost Hristu. Kao primer laskanja i lukavstva kojima đavo privlači volju čovečiju na odbijanje blagog jarma Hristovog, sveti Makarije Veliki navodi sledeću mislenu borbu: ʺNeko, svađajući se sa bratom svojim, smućuje sebe samog, razmišljajući ovako: Da li da mu to kažem ili ne? Ne! Neću! On me toliko vređa! Reći ću mu, bez obzira na sve? Ipak, bolje da zaćutim... Istina, imamo zapovesti Božije, ali treba čuvati i svoju čast... Na taj način teško je potpuno se odreći samoga sebe.[14] Stoga Apostol zapoveda rešeno i potpuno samoodricanje, zapoveda oblačenje u sveoružje Božije, a ne spasavanje samo jednom vrstom oružja. Nedovoljan je samo post, nedovoljna je samo molitva, nedovoljna je samo milostinja, nedovoljno je samo celomudrije! Sveoružje Božije ‐ to su sve jevanđelske zapovesti. Ko ukine jednu od njih ‐ ukinuo je sav njihov sabor, sav zakon; ko ukine jednu od njih nazvaće se najmanji u carstvu nebeskome,[15] poslaće se u geenu ognjenu.[16] Toga radi na zapovijesti Tvoje držim da su vjerne, na svaki put lažni mrzim.[17] Zato uzmite sveoružje Božije, da biste se mogli odupreti u zli dan, i odolevši svemu, održati ce.[18] Samo onaj koji uzme sve
77
oružje Božije moći će da se odupre u zli dan; samo onaj koji ispuni sve zapovesti, bez izuzetka, moći će da ustane protiv vraga. Dan zli ‐ vreme je žestokog demonskog iskušenja i nasrtaja kome se podvrgavaju hrabri vojnici Hristovi za vreme zemnog stranstvovanja i pomoću kojih pobednici prelaze iz večne smrti ka vaskrsenju duše.[19] Za sve ostale hrišćane dan zli je dan razlučenja duše od tela, dan puta po vazdušnim mitarstvima. U sveoružje Božije oblačili su se svetitelji Božiji. Pravilo njihovog života bilo je Jevanđelje, a reč njihova, reč usta, uma i srca, bila je reč Božija,[20] Ime Gospoda Isusa Hrista. Ovim duhovnim mačem oni su poražavali i sasecali kružeće ognjeno oružje vraga: reči podsticane đavolom, i maštanja, izobražavana njime, nisu mogli da prodru u dušu, nego su se odbijali od nje bez odjeka. U najstrožem bdenju i trezvenju ugodnici Božiji pazili sy na um i srce. Ozareni Božanstvenom blagodaću, oni su već izdaleka opažali kako im se približavaju misleni kradljivci i ubice, i u svojoj budnosti su videli, kao u ogledalu, crna lica mislenih etiopljana.[21] Odbacivši vezu sa njima ovde, oni su ih lišili svakog prava nad sobom i, nakon smrti, bez ikakvih smetnji prošli su mimo vazdušnih vlasti, jer su ih blagovremeno bili otklonili. ʺSamo onaj ko se istinski odrekne sveta,ʺ kaže sveti Makarije, ʺkoji se podvizava, skine sa sebe zemno breme, oslobodi sebe i iskreno se udalji od sujetnih želja, telesnih strasti, vlasti i ljudskih počasti, dobivši tajno u tajnom podvigu pomoć od Gospoda, čvrsto prebivajući u služenju Njemu, sav se predajući svom dušom i telom Gospodu ‐ samo takav, kažem, nailazi na protivljenja, tajne strasti, nevidljive zamke, skriveni rat, unutarnju borbu. Nalazeći se usred te borbe i neprestano moleći se Bogu, on će dobiti s neba duhovna oružja, koja je naveo blaženi Apostol: oklop pravde, šlem spasenja, štit vere i mač duhovni; opasavši se njima on će uspeti da se suprotstavi tajnim zamkama vražjim, uperenim na njega. Zadobivši ova oružja pomoću molitve, trpljenja, prozbi, posta, vere, on može smelo da vodi borbu protiv upravitelja, vlasti i gospodara ovoga sveta i, pobedivši protivničke sile uz pomoć Duha i sopstvenim podvizima, postaje dostojan večnog života.[22]
NAPOMENE:
1. Prep. Marko Podvižnik ‐ Slovo o raju i duhovnom zakonu.
2. Zak. pon. 22, 10.
3. Zak. pon. 22, 11
78
4. Levit. 19, 19.
5. Sveti Makarije Veliki, Slovo 2, gl. 4.
6. Beseda 37, gl. 5. Sv. Makarija Velikog i Slovo 6 prep. Marka Podvižnika.
7. Efes. 6, 10.
8. Ps. 66, 12.
9. U Slovu Nikifora monaha, Dobrot. č. 2. Isto i u 1. Slovu Ustava prep. Nila Sorskog i u 7. Slovu, gl. 2. Makarija Velikog.
10. Slovo o trezvenju prep. Isihija Jerusalimskog.
11. Ef. 6; 11, 12.
12. 2. Kor. 10; 4, 5.
13. ʺKada đavo vidi da neko ne želi da sagreši, onda on nije tako nepromišljen da bi mu predlagao otvoreno zlo. On mu ne govori: ʺIdi, učini blud, ili: Pođi, ukradiʺ. On zna da mi nećemo to i ne trudi se da nam govori ono što nećemo, nego se stara da poseje u nama bilo kakvu potrebu, i tako nam nanosi štetu. Zato i kaže Pismo: Lukavi čini zlodela, kada se združuje sa pravednim (Priče, 11, 15). Lukavi je ‐ đavo. Onda on čini zlo, kada našoj prirodi dodaje svoju pravdu; onda se osnažuje, onda pričinjava veću štetu, onda dejstvuje. Kada se rukovodimo po svojim željama i idemo za svojom pravdom, tada, misleći da činimo dobro, sami sebe optužujemo, i čak ne primećujemo, kako ginemo.ʺ Pouka ave Doroteja: ʺO tome kako ne treba sjedinjavati svoj razumʺ.
14. Slovo 4, 23.
15. Mt. 5, 19.
16. Prema tumačenju Teofilakta Bugarskog.
17. Ps. 119, 128.
18. Ef. 6, 13.
19. Ovo je očigledno iz žitija prep. Antonija Velikog, prep. Jovana Mnogostradalnog Pečerskog i drugih.
20. Ef. 6, 17.
21. Prep. Isihije, gl. 23. Dobrot. č. 2.
22. Bes. 21, gl. 5.
79
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
SMRTNI GREH
Ranije je bilo rečeno da smrtni greh pravoslavnog hrišćanina, neisceljenog dužim pokajanjem, podvrgava sagrešivšeg večnoj muci; takođe je rečeno da neznabošci, muslimani i druga lica koja pripadaju religijama, još ovde predstavljaju posed ada i lišeni su svake nade na spasenje, budući lišeni Hrista, jedinog sredstva za spasenje. Smrtni gresi za hrišćane su sledeći: jepec, raskol, bogohulstvo, otpadništvo, vračanje, očajanje, samoubistvo, blud, preljuba, protivprirodni bludni gresi, rodoskrvnuće, pijanstvo, svetogrđe, ubistvo, krađa, lopovluk i svaka surova, nečovečna ozleda. Samo jedan od ovih grehova ‐ samoubistvo ‐ ne podleže lečenju pokajanjem, a svaki od njih usmrćuje dušu i čini je nesposobnom za večno blaženstvo, dok ona ne očisti sebe odgovarajućim pokajanjem. Ako čovek padne samo jedanput u jedan od ovih grehova, on umire dušom: Jer koji sav zakon održi, rekao je Božiji brat, a sagriješi u jednome, kriv je za sve. Jer onaj koji je re kao: Ne čini preljube! Rekao je i: Ne ubij! Ako dakle ne učiniš preljubu a ubiješ, postao si prestupnik zakona.[1]
Ko padne u smrtni greh neka ne zapada u očajanje! Neka pribegne leku pokajanja, na koje ga do poslednjeg minuta njegovog života priziva Spasitelj, blagovesteći u svetom Jevanđelju: Koji vjeruje u Mene, ako i umre, živjeće.[2] No veoma je mučno prebivati u smrtnom grehu, mučno je kada se smrtni greh pretvori u naviku! Nikakva dobra dela ne mogu da iskupe iz ada dušu koja se do svoga razlučenja od tela nije očistila od smrtnog greha. U vreme vladavine grčkog cara Lava živeo je u Konstantinopolju čovek, veoma slavan i bogat, koji je davao obilnu milostinju siromašnima. Na nesreću, on se predavao grehu preljubočinstva, i ostao u njemu do starosti, jer se odavno u njemu beše ustalio ovaj zli običaj. Neprestano dajući milostinju, on ne odstupaše od preljube ‐ i tako iznenada umre. Mnogo je razmišljao o njegovom udelu patrijarh Genadije sa drugim episkopima. Jedni su govorili da je on spasen, prema rečima Pisma: Otkup je za život čovjeku bogatstvo njegovo.[3] Drugi su govorili suprotno, jer sluga Božiji mora da bude neporočan i neuprljan, kako je takođe rečeno u Pismu: Jer koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve,[4] Od sve pravde njegove ništa se neće spomenuti,[5] i Bog je rekao: U čemu te zateknem, u tome ću ti i suditi.[6] Patrijarh je zapovedio monasima po svim manastirima i svim zatvornicima da mole Boga, kako bi im otkrio o sudbi počivšega, i Bog je to otkrio nekom zatvorniku. Onda je on pozvao patrijarha i ispričao mu pred svima: ʺProšle noći dok sam stajao na molitvi, ugledah neko mesto koje je s desne strane izgledalo kao raj, pun neiskazanih blaga, a s leve ‐ kao ognjeno jezero, čiji se plamen uzdigao do oblaka. Između blaženog raja i strašnog ognja stajao je umrli svezan i stenjao strašno; on je često bacao pogled ka raju, a zatim gorko
80
ridao. I videh svetlonosnog Angela kako mu pristupa i govori: ʺČoveče! Zašto stenješ uzalud? Evo, radi milostinje tvoje, izbavljen si od muke, a zato što se nisi ostavio nečistog bluda, lišen si blaženoga raja.ʺ Patrijarh i oni koji bejahu s njim, čuvši to, ispuniše se strahom, i rekoše: Istinu je objavio apostol Pavle: Bježite od bluda. Svaki grijeh koji čovjek učini van tijela je, a koji bludniči svome tijelu griješi.[7] Gde su oni što govore: Ako i upadnemo u blud, mi ćemo se spasti milostinjom! Milostivi, ako je on zaista milostiv, dužan je da najpre samog sebe opravda i stekne čistotu tela bez koje niko neće ugledati Boga. Ne donosi nikakve koristi srebro, razdavano rukom nečistom i dušom nepokajanom.[8]
NAPOMENE:
1. Jk. 2; 10, 11.
2. Jn. 11, 25.
3. Priče, 13, 8.
4. Jk. 2; 10, 11.
5. Jezek. 33, 13.
6. Jezek. 33, 20.
7. 1. Kor. 6, 18.
8. Prolog. 12. avg.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
STRAST
Lišeni su nade na spasenje i oni pravoslavni hrišćani koji su stekli grehovne strasti i njihovim posredstvom stupili u opštenje sa satanom, odbacivši vezu sa Bogom. Strasti su grehovne navike duše, preobraćene od dugog vremena i čestog upražnjavanja u greh, kao
81
da su to prirodne osobine. Takve su: ugađanje stomaku, pijanstvo, sladostrašće, rasejan život, povezan sa zaboravom na Boga, zlopamćenje, surovost, srebroljublje, tvrdičluk, čamotinja, lenost, licemerje, lažljivost, krađa, sujeta, gordost i tome slično. Svaka od ovih strasti, obrativši se u karakter čoveka, i postavši način njegovog života, čini ga nesposobnim za duhovno blaženovanje na zemlji i na nebu, makar čovek i ne upadao u smrtni greh. Ne varajte se, veli sveti apostol Pavle, ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni samobludnici, ni muželožnici, ni lakomci, ni lopovi, ni pijanice, ni opadači, ni otimači, neće naslijediti carstvo božije.[1] A poznata su djela tijela, koja su: preljuba, blud, nečistota, čaranje, neprijateljstva, svađe, pakosti, gnev, prkosi, razdori, jeresi, zavisti, ubistva, pijanstva, raskalašnosti, i slična ovima za koja vam unaprijed kazujem, kao što sam vam i ranije govorio, da oni koji tako nešto čine neće naslijediti carstva Božijega. A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa strastima i željama.[2]
Strast zahteva brižljivo lečenje pokajanjem i blagovremeno iskorenjivanje pomoću suprotne njoj vrline. Strast se ne ispoljava uvek delom; ona može tajno da živi u čovečijem srcu, ovladavši njegovim osećanjima i pomislima. Strast se poznaje po tome kada čovek ne prestaje da zamišlja greh i naslađuje se maštajući o njemu, kada se, zarobljen njime, on više ne protivi opčinjujućoj sili grehovnih pomisli i slika koje svojom nepriličnom slašću potiskuju svu njegovu mudrost i vrlinu. Strastan ne prestaje da čini greh u maštanju i osećanju srca, čime održava svoje opštenje sa tamnim dusima i svoju potčinjenost njima, a samim tim i svoju večnu pogibelj. Viči iz grla, zapoveda Gospod Proroku Svome, ne usteži se, podigni glas cvoj kao truba, i objavi narodu mojemu bezakonja njegova i domu Jakovljevu grijehe njihove. Premda me svaki dan traže i radi su znati puteve moje, kao narod koji tvori pravdu i ne ostavlja suda Boga; ištu od mene sudove pravedne, žele približiti se k Bogu. Zašto postismo, vele, a ti ne pogleda, mučismo duše cvoje, a ti ne htje znati? Gle, kad postite, činite svoju volju,[3] to jest, zle misli vaše! Vi im prinosite žrtve paljenice, kao idolima! Priznali ste za bogove vaše ljute pomisli, i prinosite im žrtvu, časniju od svih žrtava: slobodu vašu, koju vam je doličilo da posvetite Meni vašim blagotvarenjem i čistom savešću.ʺ[4]
Samo onda osenjuje čoveka nada na spasenje, kada on sagleda sebe u nevidljivoj borbi kao postojanog pobeditelja. Ovu misao je izrazio sveti prorok David, kada se molitveno obratio Bogu: Po tome ću poznati da sam ti mio, ako se ne uzraduje neprijatelj moj nada mnomʺ.[5] On se molio da zadobije to blaženo stanje, kada je govorio: Od tajnih pogrešaka očisti me, i od tuđih sačuvaj slugu svojega,[6] da ne ovladaju mnome. Tada ću biti savršen i čist od velikog prjestupa. Vrati mi radost spasenja svojega, i duh vladalački neka me potkrijepi. Da su ti riječi usta mojih ugodne, i pomisao srca mojega pred tobom, Gospode, kreposti moja i izbavitelju moj.[7] Očigledno je da je tajnim grehom, a isto tako i velikim grehom Prorok nazvao strast. On ju je nazvao i grehom tuđim, jer se ona sastoji od primljenih i dušom usvojenih demonskih pomisli, tuđih duši, od kojih se ona muči i boluje, kao od protivprirodnog svoga stanja. Neporočnost, dostojna raja, dolazi pošto se iz srca iskorene strasti. Jedino Sveti Duh može u potpunosti da očisti čoveka od strasti i da mu povrati vlast nad samim sobom, otetu đavolom. U stanju
82
bestrašća čovek dostiže čistu ljubav, i misao njegova počinje postojano da prebiva uz Boga i u Bogu. Duša, osetivši zaklon Duha, ugledavši sebe pobednicom grehovnih pomisli i maštanja, počinje da oseća neizrecivu radost spasenja. Ta radost nema nikakve sličnosti sa uobičajenom čovečjom radošću, koja se rađa jedino od sujete, počiva na samozadovoljstvu; kada čovek laska sam sebi, ili kada mu laskaju drugi, ili kada mu, pak, laska zemaljski uspeh. Duhovna radost, koja objavljuje spasenje, puna je smirenomudrija, puna blagodarenja Bogu, praćena je obilnim i postojanim suzama, neprestanim molitvama, ne zasićuje se osuđivanjem i unižavanjem sebe, izliva se u ispovedanju Boga, u slavoslovlju Boga, ispoljava se umiranjem za svet. Ona je ‐ predokus večnog života! Ona je ‐ živo poznanje Boga, koje kliče tajanstveno: glas radosti spasenja čuje se u kolibama pravedničkim: ʺDesnica Gospodnja daje silu, desnica Gospodnja uzvisuje, desnica Gospodnja daje silu.ʺ Neću umrijeti, nego ću živ biti, i kazivati djela Gospodnja: Karajući pokara me Gospod; ali me smrti ne dade. Otvorite mi vrata od pravde, ući ću na njih, slaviću Gospoda. ʺEvo vrata Gospodnja na koja ulaze pravednici!ʺ Hvalim te što si me uslišio i postao mi spasitelj.[8] Vrata Gospodnja ‐ to je blagodatno smirenje.[9] Kada se otvore pred umom ova vrata Božanstvene Pravde, on prestaje da osuđuje bližnjega, da pamti zlo koje mu je naneo, da optužuje njega i druge okolnosti, prestaje da opravdava sebe, u svemu što se događa poznaje nedokučivu pravdu Božiju, i zato odbacuje svoju pravdu, kao mrskost. Ovim vratima u ispovedanju nebrojenih Božijih dobročinstava i bezbrojnih svojih sagrešenja, umiven suzama pokajanja i umilenja, čovek uzlazi čistom molitvom i duhovnim vidom pred lice Božije.
Bežimo, bežimo od ubice našeg ‐ greha! Bežimo od greha, ne samo smrtnog, no i oprostivog, kako se on ne bi od našeg nemara obratio u strast, koja nizvodi u ad isto kao i smrtni greh. Postoje gresi koji se mogu oprostiti. Tako, ako se dogodi da se neko preda ugađanju stomaku, bludnim pomislima i pogledima, izgovori ružnu reč, slaže ili ukrade nešto neznatno, pohvali se, pogordi, prognevi, na kraće vreme naljuti na bližnjega, ili zlopamti, u svim takvim slučajevima, iz nemoći ljudske, kada za njima usledi poznanje i pokajanje, mi nesmetano dobijamo oproštaj od milosrdnog Boga. Oprostivi greh ne razlučuje hrišćanina od Božanstvene blagodati, i ne usmrćuje dušu njegovu, kao što čini smrtni greh; ali i oprostivi gresi su pogubni, kada se ne kajemo zbog njih, već samo umnožavamo njihovo breme. Prema poređenju koje su izrekli sveti Oci, jednako može da potopi čoveka i obešen o vrat teški kamen i obešena vrećica s peskom: na isti način odvlače u adsku propast i smrtni greh i nakupljeno mnoštvo malih, oprostivih grehova. Kakvo je, na primer, učinio posebno zlo jevanđelski bogataš, koji se svakodnevno predavao veselju, imajući za to sopstvena sredstva? Kao razlog njegove pogibelji naveden je u Jevanđelju isključivo njegov rasejani život, koji ga je doveo do potpunog zaborava o večnom i vrlinskom životu. Rasejanost je postala njegova strast: van nje on nije razumevao život.
Nesreća je zadobiti ranu srca ‐ strast! To zlo ponekad izaziva najništavnija okolnost: jedan nepažljiv, naizgled bezazlen pogled, jedna nepromišljena reč, jedan lakomislen dodir, mogu da zaraze neizlečivo. U kakav je težak greh mogao da padne ranije pomenuti
83
zatvornik, posebno uvažavan od građana, nikuda ne izašavši iz kelije, nikoga ne sablaznivši, već naprotiv, služeći kao primer mnogima, a posrnuvši zbog svog nevidljivog mislenog opštenja sa satanom, zbog čera on ne uspokoji Svetoga Duha nijednoga časa? ‐ U nekim ženskim manastirima živela je uz igumaniju njena rođaka, prekrasnog izgleda i po spoljašnjosti besprekornog držanja. Sve sestre divile su se i poučavale njenom angeloobraznošću i neobičnom skromnošću. I ona umre. Sahranili su je dostojno, u čvrstoj uverenosti da se njena duša vinula u rajsku obitelj. Ožalošćena rastankom sa njom, igumanija se predavala neprestanoj molitvi, pojačavajući je postom i bdenjem, i molila je Gospoda da joj otkrije kakve se nebeske slave udostojila njena rođaka u liku blaženujućih devstvenica? Jednom, dok je igumanija u kelijnoj tišini usred noći stajala na molitvi, iznenada se otvorila zemlja pod njenim nogama ‐ i pred očima molitvenice potekla je usključala ognjena lava. Van sebe od straha, ona je bacila pogled na otvoreni pred njom ponor ‐ i ugledala usred paklenog plamena svoju rođaku. ʺBože mojʺ, očajno je uzviknula ona, ʺvidim li to tebe?!ʺ ‐ Da, strašno stenjući odgovori joj poginula. ʺA zbog čega je to?ʺ, sa tugom i saosećanjem upita je starica, ʺja sam se nadala da ću te videti u rajskoj slavi, u likovima angelskim, među neporočnim jaganjcima Hristovim, a ti... Zbog čega je to?ʺ ‐ ʺJao meni grešnoj!ʺ zaječa ona koja beše sva u mukama. ʺSama sam vinovnica svoje večne smrti u ovom plamenu koji me večno proždire, ali me ne uništava, i Bog ti je otkrio tajnu moga položaja.ʺ ʺA zašto je tako?ʺ, opet je kroz suze upita igumanija. ‐ ʺZatoʺ, odgovori zlostavljana, ʺšto sam u vašim očima izgledala devstvenica, neporočni anđeo, a u samoj stvari ne bejah to. Ja ne uprljah sebe telesnim grehom, no moje misli, moje tajne želje i zla maštanja svedoše me u geenu. Uz neporočnost moga devstvenog tela, ja ne znadoh da sačuvam u čistoti svoju dušu, svoje misli i unutarnje pobude srca, i zato sam predana na mučenje. Pri nepažnji svojoj ja negovah u sebi osećanje duševne privezanosti za jednog mladića, naslađivah se u svojim mislima i mašti zamišljanjem njegovog prekrasnog izgleda i sjedinjenjem sa njim, i, shvatajući da je to greh, stidela sam se da ga otkrijem duhovniku na ispovesti. Kao posledica mog naslađivanja nečistim mislima i maštanjima usledilo je to što su se nakon moje smrti sveti Angeli uzgnušali mene i ostavili me u rukama demona. I evo, ja sada gorim u paklenom plamenu, večno ću goreti i nikada, nikada neću sagoreti: Nema kraja mučenju odbačenih od neba!ʺ Rekavši to, nečasna snažno zastenja, zaškrguta zubima i, obuhvaćena žestokom lavom, nestade sa svim viđenjem od pogleda igumanije.[10]
ʺTreba čuvati dušu i na svaki je način pazitiʺ, kaže sveti Makarije, ʺkako se ona ne bi priklonila nečistim i zlim pomislima. Kao što se telo, ujedinivši se sa drugim telom, zaražava nečistotom: tako se i duša razvraćuje saglašavajući se sa nečistim i zlim pomislima spajajući se u jedno sa njima. Treba razumeti da se to odnosi ne samo na jednu ili dve vrste pomisli koje dovode do greha, nego uopšte na sve zle pomisli, kao što su: pomisli neverja, pohvale, sujete, gneva, zavisti i pakosti. U odbacivanju svih ovih pomisli sastoji se očišćenje od svake nečistote tijela i dyxa.[11] Znaj, da i u tajnosti duše dejstvom nepotrebnih pomisli dolazi do razaranja i posunovraćenja, po rečima velikog Apostola: Ako neko razara hram
84
Božiji, razoriće njega Bog.[12] Pod pojmom hrama Božijeg treba razumeti ovo naše vidljivo telo. Tako i onaj koji razori dušu i um, sjedinjujući se i saglašavajući se sa zlom, podleže kazni. Kao što je potrebno da se telo čuva od vidljivog greha, tako je potrebno da se i duša, ta nevesta Hristova, čuva od nepotrebnih pomisli. O6ručih vas, veli Apostol, mužu jedinome, da djevojku čistu privedem Hristu.[13] I drugo Pismo govori: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život.[14] I opet: Nauči se iz Božanstvenoga Pisma da samovoljne pomisli odlučuju od Boga.[15] Prepodobni Nil Sorski ovako rasuđuje o strasti: ʺStrast podleže ili srazmernom pokajanju, ili budućoj muci. Potrebno je kajati se zbog strasti i moliti se za izbavljenje od nje: Ona podleže budućoj muci zbog nekajanja, a ne zbog unutarnje borbe koju ona izaziva. Ako bi se večnom mukom kažnjavala sama borba, onda bez savršenog bestrašća ne bi bilo ni otpuštanja grehova, što su, ipak, zadobili mnogi, kako kaže sveti Petar Damaskin. Ko je obuzet bilo kakvom strašću treba svim silama da joj se protivi, rekli su Oci. Uzmimo, na primer, strast bluda: Ako neko gaji tu strast prema bilo kojoj osobi, neka na svaki način izbegava i razgovore sa njom i njenu blizinu i neka beži i od mirisa odeće njene. Ko ne čuva sebe od svega ovoga, pothranjuje strast i čini mislenu preljubu u srcu svome, rekli su Oci. Takav sam u sebi raspaljuje plamen strasti i, kao zveri, uvodi zle pomisli u dušu svoju.ʺ[16]
NAPOMENE:
1. 1. Kor. 6; 9, 10.
2. Gal. 5; 19‐24.
3. Is. 58, 1‐3.
4. Isak Sirin, Slovo 53. prema prevodu Starca Pajsija.
5. Ps. 41, 11.
6. Prema tumačenju Makarija Velikog, Slovo 2, Gl. 3.
7. Ps. 19; 12, 13; 51; 14; 19, 14.
8. Ps. 118, 15‐21.
85
9. U Alfavitinom Pateriku susrećemo ovu misao prepodobnog Jovana Kolova: ʺVrata Božija ‐ to je smirenje. Oci naši, ušli su, radujući se, u hram Božiji, putem mnogih poniženja.ʺ
10. 16. Pismo Svetogorca.
11. 2. Kor. 7, 1.
12. 1. Kor. 3, 17.
13. 2. Kor. 11, 2.
14. Priče, 4, 23.
15. Prem. Sol. 1, 3.
16. Prepodobni Nil Sorski, Slovo I.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
PRIPREMANjE ZA SMRT
Pripremamo se za večnost i za prelazak u večnost, u ovom predvorju večnosti. Zemni život nije pravi život, već neprestana borba između života i smrti, gde se naizmenično priklanjamo čas jednom, čas drugom, kolebamo se između toga, dvoumimo se. Ako pravilno procenimo ovo kratko magnovenje, na koje smo postavljeni ovde, na zemlji, i uporedimo ga sa neizmernom i veličanstvenom večnošću: naći ćemo samo jedan ispravan način života na zemlji ‐ a to je kada se provodi u pripremi za večnost. Tako sudi o zemaljskom životu i Reč Božija; ne boj se, malo stado, zaveštava Gospod učenicima Svojim za vreme njihovog zemnog stranstvovanja, jer bi volja oca vašega da vam dade carstvo. Prodajte što imate i dajte milostinju; načinite sebi kese koje neće oveštati, riznicu na nebesima koja se neće isprazniti, gdje se lupež ne približava, niti moljac kvari: jer gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše. Neka budu bedra vaša opasana i svjetiljke zapaljene: a vi slični ljudima koji čekaju Gospodara svojega, kad će se vratiti sa svadbe da mu, čim dođe i kucne, odmah otvore. Blago slugama onim koje Gospodar došavši nađe budne. Zaista vam kažem da će se zapregnuti, i posadiće ih, i pristupiće te će im služiti. I ako dođe u drugu stražu, u u treću stražu dođe, u nađe ux tako, blago slugama onim. Ali ovo znajte: kad bi znao domaćin u koji će čas doći lupež, bdio bi, i ne bi pustio da mu potkopavaju kuću. I vu, dakle, budite spremni; jer u koji čas ne mislite doći će Sin Čovječiji. Ko je, dakle, taj vjerni i mudri pristav kojega će postaviti Gospodar nad čeljadi svojom da im daje obrok na vreme? Blago onome sluzi kojega Gospodar njegov, kada dođe, nađe da izvršuje tako. Zaista vam kažem: nad svim
86
imanjem svojim postaviće ga. Ako li reče sluga taj u srcu svojemu: neće moj Gospodar još zadugo doći; i stane biti sluge i sluškinje, i jesti i piti, i opijati se: doći će Gospodar toga sluge u dan kad ne očekuje, i u čas kad ne zna, i rasjeći će ga, i dio njegov metnuće sa nevjernima.[1] Malo je i poniženo slovesno stado istinskih hrišćana; ono je prezreno i gonjeno od gordih sinova sveta; Gospod mu zapoveda da ne iznemogne u nevoljama i da ih se ne boji, zapoveda da se ne osvrće na te nevolje, nego da sva stremljenja upravi ka nebeskom carstvu, obećanom blagovoljenjem Oca ‐ Boga. On zapoveda da se zemno blago milostinjom preobrazi u nebesko blago, kako bi sama riznica čovekova, nalazeći se na nebu, privlačila njega naviše. On nalaže da čovek tako ustroji svoj život, kako bi u svako vreme bio spreman za smrt. Nazivajući život na zemlji noću, On objavljuje da je neizvesno u koju će stražu te noći stići smrt: u detinjem uzrastu, ili mladom dobu, zrelom, ili u dubokoj starosti. Gospod preti neočekivanom smrću onome koji, misleći kako je ona daleko od njega, dopušta sebi da zloupotrebljava zemaljski život i darove Božije.
Istinski učenici Hristovi savršeno su ispunili zaveštanje Gospoda. Apostol Pavle kaže za sebe da je umirao svakodnevno.[2] Zaista: ko je svakoga dana spreman za smrt, taj umire svakodnevno; ko je odbacio sve grehe i sve grehovne želje, čija se misao odavde preselila na nebo i tamo obitava, taj umire svakodnevno, ko umire svakodnevno, taj već živi večnim, istinskim životom.[3]
Takav život ‐ mišlju i srcem na nebu, pri životu telom na zemlji, takvo svakodnevno preseljenje u večnost dostiže veoma mali broj hrišćana, čak iako provode život u svetim obiteljima; tim je manje dostupno to duhovno stanje hrišćanima koji žive usred sveta. Zemne brige neprestano vuku misao ka zemnom, privezuju za vremensko i truležno, kradući joj sećanje na večnost. To, međutim, ne treba da dovodi hrišćanina u očajanje. Ako on ne može neprestano da obitava u oblasti večnoga i duhovnoga: onda može da joj se obraća često, i blagovremeno da se priprema za smrt. Za nju se treba pripremati čuvanjem sebe od svakog dela, reči i pomisli zabranjenih Hristovim zapovestima. Za nju se treba pripremati svakodnevnim ili, po mogućnosti čestim ispovedanjem svojih sagrešenja, kako pred duhovnim ocem, tako i u duševnoj kleti pred jedinim Srcevidcem ‐ Bogom. Treba se pripremati za smrt uzdržavanjem od jela i pića, uzdržavanjem od praznoslovlja, šala, smeha, rasejanosti, veselja i igara, uzdržavanjem od raskoši koju podstiče sujeta sveta, i od svega suvišnog, što čini sećanje na smrt tuđim umu, lažno predstavljajući zemni život kao da je beskrajan. Treba se pripremati molitvama srcem skrušenim i smirenim, suzama, uzdisanjima, ridanjima; treba se pripremati obilnim davanjem milostinje, praštanjem uvreda, ljubavlju i dobročinstvima prema neprijateljima, trpljenjem svih zemaljskih nedaća i iskušenja kojima se iskupljuju večne adske muke. Ako smrt zatekne hrišćanina u tom podvigu, onda će ga, svakako, zateći spasenim, to jest spremnim za odlazak na daleko putovanje od zemlje ka nebu, i sa gorućim svetilnikom, to jest sa razumom i držanjem obasjanim Božanstvenom Istinom.
87
NAPOMENE:
1. Lk. 12, 32‐40; 42‐46.
2. 1. Kor. 15, 31.
3. Prep. Makarije Veliki, Beseda 49, gl. 2.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
PAMĆENjE SMRTI ILI SEĆANjE NA SMRT
Jedan od najvažnijih načina pripremanja za smrt je sećanje i razmišljanje o smrti. Očigledno je iz gorenavedenih reči Spasitelja, da je ono zapoveđeno Gospodom. I Sveto Pismo Starog Zaveta govori: Sećaj se poslednjih trenutaka svojih, i nećeš nikada sagrešiti.[1] Sveti su inoci sa posebnom pažnjom obrađivali ovaj deo umnog podviga. Kod njih se razmišljanje o smrti, osenjeno blagodaću, obraćalo u živo sozercanje tajne smrti, a takvo sozercanje pratila je goruća molitva sa obilnim suzama i dubokim jecajima srca. Bez postojećeg sećanja na smrt i Sud Božiji, oni su smatrali opasnim i sam uzvišeni podvig, koji bi mogao da da povoda ka samoobmani.
Prepodobni Antonije Veliki u poukama svojim učenicima savetuje razmišljanje o smrti: ʺPosmatrajući, ‐ kaže on ‐ prevrtljivost ljudskog života i neizvesnost njegovog kraja, mi ćemo se takvim razmišljanjem udaljiti od greha. Kada ustanemo od sna, sasvim je nesigurno ‐ hoćemo li dostići večeri. Opet, kada želimo da odmorimo telo snom, isto je tako neizvesno ‐ hoćemo li ugledati svetlost nastupajućeg dana. Razmišljajući o nesigurnosti našega života i prirode u svakom pogledu, mi dolazimo do poznanja da Božiji Promisao upravlja nama. Tada prestajemo da grešimo i da se ushićujemo položajima pustim i ništavnim, tada se ne gnevimo ni na koga, ne stremimo sabiranju zemnih riznica, zatiremo sve truležno strahom od mogućeg svakodnevnog odlaska odavde i neprestanim razmišljanjem o razlučenju duše od tela; tada prestaje da dejstvuje ljubav prema ženskom polu, gasi se plamen plotske ljubavi, praštamo jedan drugom naše grehe, imajući
88
neprestano pred očima dolazak konačnog ishoda. Bojaznošću od suda i strahom od muka uništavaju se varljive pohote tela i ujedno se zaustavlja duša, kada klone padu.[2]
Sveti Isak Sirin kaže: ʺKo je dostojan da se nazove razumnim? Onaj koji je istinski razumeo šta je kraj ovoga života; taj može da učini kraj svojim sagrešenjima.[3] Prva misao upućena čovekoljubljem Božijim čoveku, upravljajući dušu njegovu ka večnom životu, je misao o ishodu koja se urezuje u srce. Tu misao prirodno prati prezrenje prema svetu; njome se začinje u čoveku svaka dobra pobuda koja ga poučava životu. Božanstvena sila, sadejstvujući u čoveku, kada hoće da javi u njemu život, polaže mu tu misao kao temelj, kako smo rekli. Ako je čovek ne ugasi životnim brigama i sujetom, no uzraste u bezmolviju, udubljujući se u sebe i baveći se njome: tada će ga ona odvesti u duboku spoznaju, neiskazivu rečju. Ovu misao krajnje mrzi satana i upotrebljava svu silu, kako bi je iščupao iz čoveka. Ako bi bilo moguće, on bi dao čoveku carstvo celog sveta, kako bi putem zaborava izbrisao tu misao iz uma čovečijeg; on bi to rado učinio, kada bi mogao. Lukavi! Zna on, ako se pomisao o smrti ukoreni u čoveku, da njegov um neće ostati više na strani prevare i da mu se demonska lukavstva više neće primaći. Nemojte da pomislite kako mi govorimo o prvoj pomisli koja napominjanjem svojim pobuđuje u nama sećanje na smrt; mi govorimo o punoći dela, kada neprestano dolazi čoveku podsećanje i razmišljanje o smrti, koje ga svagda utvrđuje i dovodi u udivljenje. Prva pomisao je telesna, a ovo drugo je ‐ duhovno stanje i divna blagodat, kada je čovek zaodenut svetlim mislima. Ko je to stekao, ne obraća pažnju na svet i ne brine se za svoje telo.ʺ[4]
Kada se približiš postelji svojoj reci joj: O odre moj! Nećeš li mi ove noći postati grob? Neizvesno mi je, hoće li me ove noći umesto vremenog sna, postići budući večni san. Dok imaš noge, hitaj na rad, pre negoli se one svežu uzom, koja više ne može da se odreši. Dok imaš ruke, širi ih na molitvu, pre negoli dođe smrt. Dok imaš oči ‐ ispunjavaj ih suzama, pre negoli ih prekrije prah. Kao što ruža vene, čim dune na nju vetar, tako i ti umireš čim se pokrene unutar tebe bilo koja od stihija koje ulaze u tvoj sastav. O čoveče! Ukoreni u svom cpcu misao o tvom odlasku, i opominji sebe neprestano: Evo! Onaj koji je za mene poslan već je stigao do vrata. Zašto sedim? Čeka me putovanje večno, bespovratno!ʺ[5]
ʺKao što je hleb potrebniji od svake druge hraneʺ, kaže sveti Jovan Lestvičnik, ʺtako je razmišljanje o smrti potrebnije od svakog drugog podviga. Sećanje na smrt podstiče monahe koji žive u zajednici na trud, na neprestano usavršavanje u ostvarivanju jevanđelskih zapovesti, a naročito na radosno podnošenje uvreda. A kod onih koji žive u bezmolviju ono dovodi do prestanka brige o bilo čemu zemaljskom, neprestane molitve i čuvanja uma. Te vrline istovremeno su i mati i kći sećanja na smrt. Delatno sećanje na smrt preseca neuzdržanje u hrani; a kada je ono presečeno sa smirenjem ‐ zajedno sa njim odsecaju se i druge strasti. Kao što Oci tvrde da savršena ljubav ne može pasti, tako i ja mislim da je savršeno osećanje smrti lišeno straha. Kao što neki zamišljaju bezdan beskonačnim, već na osnovu samog naziva, tako i pomisao na smrt čini da naša čistota i podvig postanu besmrtni. Čoveku je nemoguće da jedan dan provede pobožno, ako ne
89
bude mislio da je to poslednji dan njegovog života. Treba da znamo da je sećanje na smrt, kao i svako drugo dobro, dar Božiji. Mi često ostajemo bez srca, ravnodušni, čak i kada se nalazimo kraj samih grobova, a veoma često nas dirne sasvim suprotan prizor.ʺ[6]
Veliki Varsanufije tvrdi da čovek koji odseče svoju volju u svemu, imajući smireno srce i uvek smrt pred očima, može da se spase blagodaću Božijom i ma gde on bio, njime neće ovladati strah: takav što je za njim zaboravlja, a stremi za onim što je pred njim.[7] ʺNeka ukrepi tvoju misaoʺ, piše ovaj prepodobni Otac nekom bratu, ʺsećanje na dolazak smrti čiji je čas neizvestan bilo kome od ljudi. Postarajmo se da činimo dobro, pre nego što odemo iz ovog života. Ne znamo u koji ćemo dan biti pozvani, da nam se ne dogodi da budemo nespremni i da ostanemo van dvora sa pet ludih devojaka koje uzeše fitilje, ali ne uzeše jeleja u sasudima svojim.[8] Drugom bratu Prepodobni piše: ʺShvati da vreme ne okleva i, kada nastupi čas, vesnik smrti je neumoljiv. Ko ga je molio, i bio uslišen? On je istinski sluga istinskoga Vladike, koji u potpunosti ispunjava naredbu Njegovu. Zaplašimo se strašnog dana i časa, u koji nas neće zaštiti ni brat, ni srodnik, ni upravitelj, ni vlast, ni bogatstvo, ni slava: nego će ostati samo čovek i njegov trud.[9] ʺDobro je čoveku da se seća smrti, kako bi usvojio znanje o svojoj smrtnosti; smrtan ‐ nije večan; a nevečan će biti primoran da napusti ovaj vek. Neprestanim sećanjem na smrt čovek počinje i nehotično da čini dobro.[10]
Prepodobni Filotej Sinajski savetuje Hristovom podvižniku da celo jutro posvećuje trezvenoj i dugotrajnoj molitvi, a nakon uzimanja hrane da neko vreme posveti sećanju i razmišljanju o smrti.[11] Navodeći u svedočenje ovog drevnog Oca, naš prepodobni Nil Sorski takođe savetuje da se vreme za trpezom posvećuje razmišljanju o smrti i sudu.[12] Ovom poukom svetih Otaca, izvedenom iz blaženog opita, korisno je i potrebno da se služe svi koji žele da se nauče sećanju na smrt, koji žele da se oslobode varljivog i lažnog mislenog stanja, kojim se čovek samom sebi čini kao da je večan na zemlji, i smrt smatra udelom samo drugih ljudi, a nipošto i svojim. Nakon napornog primoravanja na delatno razmišljanje o smrti, milosrdni Gospod šalje živi predokus tog sećanja ‐ i ono dolazi da pomaže podvižniku Hristovom pri njegovoj molitvi. Ono ga blagovremeno uzvodi na strašni sud Hristov; na tom sudu čovek pravovremeno umoljava čovekoljubivog Gospoda za oproštaj svojih grehova, i dobija ga. Stoga je sveti Jovan Lestvičnik i rekao da je ʺmolitva onih koji se istinski mole sud Gospodnji, suđenje pred prestolom Njegovim pre Strašnog suda.ʺ[13]
Prepodobni Filotej Sinajski svedoči da sećanje na smrt (tako uopšte sveti Oci nazivaju razmišljanje o smrti) očišćava um i telo. ʺUgledavši njenu lepotu, ‐ kaže on ‐ i budući zaplenjen duhom, a ne okom, poželeo sam da mi ona bude saputnica tokom ovog zemnog života, učinivši se ljubiteljem njenog blagolepija i vrline. Kako je ona smirena, radosno‐tužna, promišljena! Kako se ona neprestano plaši budućih pravednih muka! Kako se ona boji da odlaže iz dana u dan vrlinski život! Ona izliva iz čuvstvenih očiju živu, celebnu vodu, a iz mislenih očiju ‐ istočnik najmudrijih misli koje teku i izbijaju, veseleći razum. Ovu, kako rekoh, kćer Adamovu, sećanje, govorim o smrti, čeznuo sam postojano da
90
dobijem za nerazdvojnu saputnicu, i da sa njom besedim i istražujem, šta će sa mzdom biti po razlučenju od tela.ʺ[14]
ʺSvagdašnje i živo sećanje na smrt rađa plač, sjedinjen sa radošću i umilenjem, i trezvenost uma.ʺ[15]
ʺKo pažljivo provodi život svoj, neprestano prebivajući u sećanju na smrt i razmišljanju o njoj, i time premudro odvlačeći um od strasti, jasnije vidi stalne nailaske demonskih predloga, nego onaj ko hoće da provodi život van sećanja na smrt, čisteći srce samo pomoću razuma, a ne čuvajući svoje misli uvek plačem i tugom. Takav, misleći da će pobediti oštroumljem svojim sve pogubne strasti, vezan je, ne znajući to, najgorom od njih, i često skreće daleko od Boga svojim visokoumljem. Takav mora strogo da pazi na sebe, kako se ne bi pogordio, i zbog toga sišao s uma. Obično se duše, kaže Pavle, koje sabiraju znanje sa ovih strana, uznose nad malima, kakvima im se oni čine: u njima nema ni plamička istinske ljubavi, kako ja mislim. Nasuprot tome, ko ima sećanje na smrt, videći jasnije od drugih nailaske demona, svake večeri ih obara i progoni.ʺ[16]
ʺUistinu, mnoge vrline sadrži u sebi delatno sećanje na smrt: ono je ‐ majka plača, podsticaj ka uzdržavanju u svemu, podsećanje na geenu, mati molitve i suza, rađanje bestrašća razotkrivanjem kratkotrajnosti života, istočnik oštroumlja sjedinjenog s blagorazumnošću; njihova su deca ‐ dvostruki strah Božiji i očišćenje srca od strasnih pomisli, čime se obuhvataju mnoge zapovesti.ʺ[17]
Sveti Isihije Jerusalimski ubraja među načine trezvenja neprestano držanje u duši sećanja na smrt. On upoređuje sećanje na smrt sa vratarem koji stoji na vratima duše i zabranjuje zlim pomislima da ulaze u nju. ʺTreba, ‐ kaže on ‐ ako je moguće da se neprestano sećamo smrti. Od takvog sećanja u nama se rađa odlaganje briga i svega sujetnog, čuvanje uma i neprestana molitva.ʺ[18]
Postojano sećanje na smrt je divna blagodat, udeo svetih Božijih, prvenstveno onih koji su se predali brižljivom pokajanju u nenarušivom bezmolviju. Samo u bezmolviju sazrevaju i cvetaju najuzvišenije vrline, kao što se u staklenim baštama neguju najređe i najdragocenije sadnice! No i mi, nemoćni i strasni, treba da primoravamo sebe na pamćenje smrti, da stvaramo u srcu naviku razmišljanja o njoj, bez obzira što je takvo razmišljanje krajnje protivno greholjubivom i slastoljubivom srcu. Za takvo poučavanje, saglasno gorenavedenom učenju svetih Otaca, korisno je da se svakodnevno odvoji izvesno vreme, oslobođeno briga, koje će se posvećivati spasonosnom sećanju na strašnu, neumitnu smrt. Ma koliko da je neizbežan taj događaj svakom čoveku, ipak je u početku potreban veliki trud u primoravanju sebe čak i na površno sećanje na smrt, što služi kao jedan od beskrajnih dokaza pada naše prirode, koje ona u sebi nosi. Neprestano rasejavanje misli, na šta smo navikli, i mračni zaborav, neprekidno potkradaju misao o smrti onima koji počinju da se staraju o čestom razmišljanju o njoj. Zatim se javljaju druga protivljenja: neočekivano se pojavljuju važniji poslovi i brige upravo onoga časa koji smo odvojili u danu za staranje
91
o svojoj večnosti, kako bi nam ukrali taj čas, a potom, da potpuno ukradu i sam trud, čak i samo sećanje o opstanku duhovnog, najspasonosnijeg delanja ‐ razmišljanja o smrti. A kada se, uvidevši zamke vazdušnih vlasti, zaustavimo u podvigu: tada ćemo ugledati u sebi novu borbu protiv njega ‐ pomisli sumnje u ispravnost i korist podviga, pomisli poruge i hule kako ga nazivaju čudnovatim, glupim i smešnim, pomisli lažnog smirenja koje nam savetuju da se ne odvajamo od drugih ljudi našim životom. Ako se, po velikoj milosti Božijoj, osvoji i ova bitka, ‐ sam strah mučni, uzrokovan delatnim sećanjem i predstavljanjem smrti, kao njenim predokusom, u početku je neobično težak našem starom čoveku: on dovodi do užasa um i maštu; hladni trepet prožima telo, potresa ga, raslabljuje; srce se muči nepodnošljivom tugom, povezanom sa beznađem. Ne treba odbacivati ovo stanje, ne treba se bojati da će njegove posledice biti pogubne. ʺSvakome koji počinje da živi po Boguʺ, veli sveti Simeon Novi Bogoslov, ‐ koristan je ovaj mučni strah i bol koji iz njega proističe. Ko misli da postavi početak bez ovakvog bola i okova, ne samo što polaže temelj na pesku svoga truda, neto je i sličan onome ko pokušava da sagradi hram na vazduhu, bez ikakvog temelja, što je nemoguće. Od ove bolesti uskoro se rađa svaka radost; ovim okovima kidaju se okovi svih sagrešenja i strasti; ovaj mučitelj biva uzročnikom ne smrti, no večnog života. Ko neće da izbegne bol koji se rađa iz straha od večnih muka, i ne utekne od njega, nego mu se po volji srca preda i stavi na sebe lance, taj, saobrazno tome, počinje uskoro da se uspinje i on ga predstavlja Caru nad carevima. A kada se to dogodi, i podvižnik donekle uzre slavu Božiju: tada se brzo raskidaju okovi, nestaje mučni strah, bol srca prerasta u radost, javlja se istočnik osećanja iz koga kao reka teku neprestane suze, a u mislima se rađa tišina, krotost, neiskazano umilenje, smelost što slobodno i neometano vode ka potpunom ispunjenju zapovesti Božijih.ʺ[19] Očigledno je: do takve promene dolazi od blagodatne pojave u srcu nade na spasenje. Tada se, pri razmišljanju o smrti tuga meša sa radošću, a gorke suze prelaze u slatke suze. Čovek koji počinje da plače opominjući se smrti, misleći pritom na kaznu, iznenada počinje da plače pri tom razmišljanju kao o povratku u svoje besceno otačastvo. Takav je plod sećanja na smrt. S obzirom na vrednost ploda, potrebna je odvažnost pri njegovom obrađivanju i odolevanje svim preprekama razumnim trudom i postojanošću; treba verovati da ćemo plod i ubrati u svoje vreme, po milosti i blagodati Božijoj. Sećanje na smrt, praćeno strahovima koji ga ne napuštaju, ovo sećanje, povezano sa usrdnom molitvom i plačem za sebe, može da zameni sve podvige, da obuhvati sav život čovečiji, da mu omogući čistotu srca, da privuče k njemu blagodat Svetoga Duha, i time mu podari slobodan ushod na nebo mimo vazdušnih vlasti.
Pre nego dostignemo do takvog molitvenog blaženog stanja, pri kojem um neposredno gleda predstojeću končinu, i užasava se smrti, kao što i priliči stvorenju da se užasava pretnje Tvorca, izrečene zajedno sa zapovešću, ‐ korisno je pobuđivati u sebi sećanje na smrt posećivanjem groblja, posećivanjem bolesnika, prisustvovanjem na končini i sahrani bližnjih, čestim razmišljanjem i obnavljanjem u sećanju različitih načina smrti u naše vreme, o kojima smo slušali i čiji smo bili očevici. Koliko je naših poznanika, ljubeći ovaj zemni život i uživajući u njegovim čarima, nadajući se da će dugo živeti, jer ne behu stari, ‐
92
pokošeno iznenadnom smrću! Niko od njih ne beše u stanju da kaže smrti pošto je došla: ʺSačekaj! Udalji se! Ja još neću da umirem!ʺ Neki od njih ne stigoše na samrtnom času da ostave bilo kakvu poruku ili oproštaj; neki su bili zgrabljeni usred vesele gozbe, sa raskošne trpeze: neki okončaše na putu; neki se ubiše sami, a neki behu ubijeni; jedne rastrgoše zveri, a drugi legoše na postelju da kratkotrajnim snom odmore telo, a usnuše večnim snom. Pogledajmo oko sebe: koliko je mnoštvo rodbine, prijatelja i poznanika, uzetih smrću, otrgnuto iz našeg društva! Slavni meću njima ostaviše imanje i novac, sakupljane sa velikim trudom, čuvane sa velikim tvrdičlukom. Smrt je razdvojila roditelje od mnogobrojne porodice, supruga od supruge, druga s drugom; ona je pogodila genija usred velikih njegovih dela; ona je otela iz ljudskog društva njegovog najvažnijeg člana, i to u trenutku najveće potrebe za njim. Niko nije mogao da je zaustavi i da joj se usprotivi; niko nije mogao da od nje dobije objašnjenje za njeno delovanje, toliko nepomirljivo sa čovečijim razumom. Šta nije promenljivo? Šta ima bilo kakvu postojanost? Uistinu ‐ samo život u Hristu, koji se nastavlja van granica groba i razvija u punoj lepoti i svetlosti nakon smrti tela. A sve drugo su slabi odsjaji, varljivi kao snoviđenja... Dugogodišnje muke čovečije uništava smrt u jednom trenu, u jednom magnovenju.[20]
NAPOMENE:
1. Sirah, 7, 39.
2. Patrologiae, tomus LXXIII, vita beati Antonii, cap. XV.
3. Slovo 12.
4. Slovo 86.
5. Slovo 141.
6. Izvučeno iz 6. stepena Lestvice.
7. Fil. 3, 13.
8. Odgovori na pitanja 229 i 623.
9. Odgovori na pitanja 799 i 645.
93
10. Odgovori na pitanja 799 i 644.
11. Prep. Filotej, gl. 2. Dobrot. č. 2.
12. Prep. Nil Sorski, Sl. 7.
13. Lestvica, stepei 28.
14. Prepodobni Filotej, gl. 6.
15. Isto, gl. 13.
16. Isto, gl. 21.
17. Isto, gl. 38.
18. Slovo o trezvenju, gl. 17, 18.
19. Delatne i bogoslovske glave 66 i 67; v. Dobrot. č. 1.
20. Uzeto uglavnom iz 7. Slova prep. Nila Sorskog. Iznenadna smrt postiže samo one koji se ne staraju o svom spasenju: O tome je i Sam Gospod objavio (Lk. 12, 46). ʺBogʺ, rekao je prepodobni Varsanufije Veliki bratu koji se bojao nagle i prevremene smrti ʺneće uzeti dušu njegovu (podvižnika, koji se bori sa strastima) sve dotle dok ga ne dovede u meru visoku, u čoveka savršena.ʺ Odgovor 265.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
POZIV NA SEĆANjE I RAZMIŠLjANjE O SMRTI
Shvativši kratkoću našeg zemnog života i sujetnost svih zemnih dobitaka i preimućstava, shvativši užasnu budućnost koja očekuje one koji prenebregavši Iskupitelja, prineše sebe svecelo na žrtvu grehu i truleži, ‐ odvratimo mislene oči naše od netremičnog gledanja na varljivu i opčinjujuću lepotu sveta, koja lako zarobljava slabo srce čovečije u ljubav prema sebi i u služenje sebi; obratimo ih strašnom, ali spasonosnom prizoru, ‐ smrti koja nas očekuje. Oplačimo sebe blagovremeno, umijmo, očistimo suzama i ispovedanjem grehova svojih zapisanih u knjigama kneza ovoga sveta. Potrudimo se da zadobijemo blagodat Svetoga Duha ‐ taj pečat, to znamenje izbranja i spasenja: ono je neophodno za neometan hod po vazdušnom prostranstvu i sticanje prava na ulazak kroz nebeska vrata i nebeske obitelji. Nepravedno bogatstvo[1] ‐ tako je nazvano u Jevanđelju svako zemno imanje, što je
94
posledica našeg pada ‐ upotrebimo, po savetu Jevanđelja, na zadobijanje nebeskih riznica obilnim razdavanjem milostinje. Upotrebimo naš zemaljski život, taj veliki dar Božiji, shodno određenju naznačenom od Boga, na poznanje samih sebe, na nazidanje svoga večnog udela. Nemojmo gubiti vreme; iskoristimo ga pravilno: drugi put ono se neće dati; gubitak je njegov nenadoknadiv. Izgnanici iz raja! Ne nalazimo se mi na zemlji radi veselja, ni radi slave, ni radi igre, nego zato, da bismo verom, pokajanjem i krstom ubili smrt koja je ubila nas i povratili sebi izgubljeni raj.
Milosrdni Gospod neka podari čitaocima ove knjige i njenom sastavljaču da se sećaju smrti za vreme zemnog života; da sećanjem na nju, umrtvljavanjem sebe za sve sujetno i životom za večnost odstrane strahotu smrti, kada nastupi njen čas, i pređu iz nje u blaženi, večni, istinski život. Amin.
NAPOMENE:
1. Lk. 16, 11.
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV SLOVO O SMRTI
TROPAR
(prepev)
Pravoslavne vere sveti poborniče,
Kajanje, molitve, Božijeg prostranstva Učitelju
s kojim celomudrost niče
Hristovog svetog vladičanstva
Monahujući slava data ti je
Srcem u Hristu kroz Kog je postanje
95
96
Moli se, struno, Sveče Ignjatije
Pre smrti da nas stekne pokajanje.
(prevod)
Pravoslavlja poborniče,
Pokajanja i molitve delatelju i učitelju mudri,
Arhijereja ukrase bogonadahnuti, slavo i pohvalo monaha:
Pisanjima svojim sve si ucelomudrio.
Pesmo duhovnosti, Ignjatije bogomudri,
Moli Reč Hrista Boga Kojeg si u srcu svome nosio uvek
Pre smrti da nam podari pokajanje.
KONDAK
(prepev)
Sveti Ignjatije, kraju život svede
Poučivši mnoge: ni nas ne previdi
Molitva tvoja nek i nas uzvede
Da nas se pred Ocem Hristos ne postidi.
(prevod)
Okončavši stazu zemnoga života, Ignjatije Sveti,
Dok si na njoj bio ti si život večni neprestano zreo
Rečima si svojim učenike mnoge poučio
I za nas se moli, svetitelju, njima da sledimo.