TAKVIM 1442-1443 KALENDAR 2021 - Info KS

TAKVIM 1442-1443

KALENDAR

2021

Izdavač: Predsjedništvo Islamske zajednice Republike Kosova Za izdavača: Muftija Naim ef. Tërnava Glavni i odgovorni urednik: Ahmet Sadriu, prof. Redakcija: mr. Elmir Karadži (urednik) dr. Azmir Jusufi (član) Nailj Skenderi, prof. (član) Kalendarski dio: Hajrullah Hoxha Lektor i korektor: dr. Azmir Jusufi mr. Elmir Karadži Kompjuterska obrada: Nuhi Simnica Štampa: “??????????” - ??????

TAKVIM

1442-1443

KALENDAR 2021

Priština

PREDGOVOR

Zahvala pripada Allahu, dž.š., Stvoritelju svih svjetova. Samo Njega obožavamo i samo od Njega pomoć i zaštitu tra-žimo. Salavat i selam donosimo na najdraže Allahovo stvorenje, Muhammeda, a.s., pečat poslanstva, na njegovu čistu porodicu, vjerne ashabe i na sve one koji slijede njegov put do posljednjeg dana.

Dragi čitaoci! I ove kao i prethodnih godina Islamska zajednica Republike

Kosova nastavlja s izdavanjem Takvima na bosanskom jeziku, koji sada već ulazi u treću deceniju i polako postaje, ne samo jedna od najtraženijih, već i publikacija s najdužom tradicijom u bošnjačkoj zajednici na Kosovu. U godini koja je iza nas, obi-lježili smo dvadeseti jubilarni broj Takvima na bosanskom jezi-ku na Kosovu, i s ovim brojem smo zakoračili u treću deceniju s nadom i namjerom da će ova godišnja publikacija i dalje u budućnosti izlaziti, uz Allahovu pomoć.

Kao što je poznato, Takvim je kao publikacija, od početka izdavanja pa do danas, igrao vrlo važnu ulogu, doprinoseći in-formiranju i osvješćivanju vjernika unutar bošnjačke zajednice na Kosovu i u dijaspori. Po svojoj prirodi, osim opisa i najave namaskih vremena i vjerskih blagdana, Takvim je redovno ob-rađivao vjerske, kulturne, povijesne i nacionalne teme, i bio je

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 6

svojevrsna tribina za usvajanje i prenošenje islamskih vrijed-nosti u zemlji i šire.

Teme koje su konstantno obrađivane u Takvimu su prilago-đavane potrebama čitatelja, počev od najelementarnijih do onih tematika glavnih islamskih disciplina, kao što su Tefsir, Akaid, Hadis, Fikh, Islamska etika, Islamska kultura i naslijeđe i mno-ge druge vjerske, povijesne i kulturne teme, koje su redovno bile zastupljene na stranicama Takvima. Dakako, zahvaljujući zalaganju i doprinosu naših saradnika, koji svojim radovima kontinuirano doprinose obogaćivanju njegovog sadržaja, ali i predanog rada redakcije Takvima, mi danas izlazimo s novim 21. brojem koji u sebi sublimira širok spektar vrlo interesantnih radova, a po svojoj razuđenosti premašuje kapacitete svih dosa-dašnjih brojeva.

Ovaj broj Takvima započinje s Predgovorom, i u sadržaj-nom smislu obuhvata nekoliko cjelina. Počinje s odjeljkom Vje-ra i moral. Ovdje smo uvrstili jedan prevedeni rad s engleskog i jedan domaćeg autora, jer smo smatrali važnim da jedan musli-man svoj karakter izgradi na vjeri i moralu. Druga cjelina, Ko-mentar Kur'ana, sadrži tri studiozna rada koji tretiraju Kur'an u savremenom dobu. Na nju se, u tematskom smislu, nadovezuje treća cjelina, Tumačenje Sunneta, gdje autori daju smjernice či-tateljima kako ispravno razumjeti tradiciju, odnosno riječi i dje-la Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Četvrta cjelina, Islam i nauka, donosi nekoliko radova koji povezuju islamsko nasljeđe sa savremenom naukom, ekonomijom i sportom. Peti i ujedno posljednji odjeljak je Kulturna tradicija, i njime zaključujemo ovo izdanje. S radovima u njemu, želimo podsjetiti na važnost kulture pamćenja, najprije govorom o jednom od mnogobrojnih

PREDGOVOR 7

zaboravljenih velikana naše povijesti, njihovom doprinosu oču-vanju i afirmaciji vjerskog i kulturnog života. Zatim, dolazi rad o doprinosu bošnjačke publicistike nacionalnoj afirmaciji ove zajednice i očuvanju islamske tradicije na Kosovu, da bismo se, na kraju, podsjetili na razdoblje vjerskog života za vrijeme ko-munističkog sistema.

Konačno, imamo i ono što je integralni dio svakog Takvi-ma, a to je Kalendarski dio, u kojem su zabilježena vremena svakog namaza i vjerski blagdani za tekuću godinu.

Kao i u prethodnim brojevima Takvima, naglašavamo da stavovi i mišljenja autora ovih članaka nužno ne impliciraju sa-glasnost redakcije, jer držimo do toga da je otvorenost za dru-gačija mišljenja, stavove i ideje Božija milost.

Uvažene čitaoce podsjećamo da godišnjak Takvim sadrži kur'anske ajete i hadise, i zato apeliramo na pažljivu upotrebu. I konačno, uprkos našem nesebičnom zalaganju, možda će čitalac naići na neke propuste i nehotične greške koje su u ljudskom domenu. Molimo Uzvišenog Stvoritelja da primi ovo naše djelo i trud kojim želimo steći Njegovu naklonost.

العظيم نعمته على هلل احلمد و

Priština, Ahmet Sadriu, prof., Decembar 2020 glavni urednik

Elmir Karadži, prof., predsjednik redakcije

Justin Parrot1

MOŽE LI “DOBAR MUSLIMAN” BITI “LOŠA OSOBA” -

POVEZANOST VJERE S KARAKTEROM2

U modernom sekularnom društvu, uobičajeno je čuti raspra-ve da ljudi ne trebaju Boga, religiju ili objavu da bi bili “dobri,” prepoznali moralne vrijednosti i bili produktivni članovi druš-tva. U muslimanskoj zajednici neki ljudi čak kažu da je takav “dobar musliman,” ali ne i “dobra osoba.” Zašto ljudi odvajaju vjeru od morala, kada je očito da je namjera vjere islama da vjera i moral budu integrirani (povezani)?

Istina je da u ograničenom smislu, ljudi imaju pristup mo-ralnom znanju čak i bez objave. Svaka osoba je rođena sa datom savješću ili instinktom (fitrom) koji prirodno prepoznaje moral-ne vrijednosti poput ljubavi, saosjećanja, pravde i blagosti. Pos-lanik, a.s., je rekao: “Dobročinstvo je dobra narav, a grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju.” (Mus-lim). A u drugom hadisu je rekao: “Rob neće postići istinsku

1 Justin Parrot je istraživač na Yaqeen institutu za islamska istraživanja (Ya-

qeen Institute for Islamic Research) sa sjedištem u Irvingu, savezna država Teksas (SAD). Konvertirao je u islam 2004. godine. Magistrirao je islamske studije na Univerzitetu u Velsu. Trenutno je bibliotekarski istraživač za bliskoistočne studije na New York Univerzitetu u Abu Dabiju.

2 https://yaqeeninstitute.org/justin-parrott/can-a-good-muslim-be-a-bad-person-aligning-faith-and-character#ftnt112


bogobojaznost, dok ne napusti ono što mu uznemirava njegovo srce.” (Buhari). Urođena savjest kod ljudi može u određenoj mjeri da prepozna dobro i zlo bez objave, tako da posmatrano iz ove perspektive, osoba može biti “dobar” član društva bez vje-rovanja u Boga.

Međutim, biti dobar samo na osnovu lične savjesti nesigur-na je pozicija. Nedostaje metafizičko razumijevanje stvarnosti koje bi utemeljilo etiku i držalo je u pripravnosti onda kada su naše moralne vrijednosti na ispitu. Jednostavno rečeno, ako ne-ma Boga koji će nam suditi, ako ne postoji Božanski zakon koji nas vodi, naši moralni kodeksi su samo sklonosti, a sklonosti se mogu odbaciti onog trenutka kada postanu nepogodne. Iz tog razloga je Musa, a.s., rekao faraonu: “Molim Gospodara svoga i

Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje

u Dan u kome će se račun polagati!” (El-Mu'min, 27). Vladari poput faraona, koji zaista ne vjeruju da će odgovarati za svoja djela pred Bogom, neizbježno prerastaju u najzloglasnije tirani-ne.

Dakako da i “religiozni” ljudi čine zločine, i to je zaista isti-na. Islam, međutim, ne odvaja vjeru od morala kao što neki ljudi pogrešno misle. Ne može se istovremeno biti “dobar mus-liman” i “loša osoba,” jer su vjerovanje i karakter dvije strane iste medalje. Upotreba i zloupotreba vjere u zle svrhe definitiv-no je stvarnost, ali ne predstavlja pravi izraz vjere. Tačnije, to je licemjerje koje je Allah osudio u Kur'anu: Ima ljudi koji govo-re: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!” - a oni nisu vjernici.

Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući,

samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bo-

lest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Beka-

VJERA I MORAL 11

re, 8-10). I kaže: “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu

oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono

što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od

njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći

usjeve i stoku. - A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: "Boj

se Allaha!" - on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehen-

nem, a on je, doista, grozno boravište.” (El-Bekare, 204-206).

Mnogo je ljudi koji svoju “vjeru” ispoljavaju arogantno i licemjerno, koji čine grozote, zločine i prestupe cinično iskoriš-ćavajući vjerska osjećanja i jezik dobročinstva. Međutim, njiho-vo licemjerje je u izrazitoj suprotnosti s autentičnom vjerom kako su je opisali Allah, dž.š, i Njegov Poslanik, a.s..

U ovom tekstu ćemo prikazati specifične ibadete u islamu, koji predstavljaju njegove osnovne temelje, i njihovu neraski-divu vezu s etikom, moralom i dobrim karakterom. Zatim ćemo pokazati da svaki od pet stubova islama - svjedočenje vjere, na-maz, zekat, post i hadždž - uključuju moralne dimenzije u odno-sima s ljudima koje moraju biti ispunjene da bi ovi ibadeti imali svoju vrijednost. Ukratko, dokazat ćemo da “dobar musliman” neminovno mora biti i “dobra osoba”.

Islam, vjerovanje i dobar karakter

Svjedočenje vjere (šehadet) prvi je i najvažniji stub u is-lamu. Vjerovanje (iman) uključuje ne samo teološko vjerovanje (akaid) i obrede (ibadete), već i niz moralnih vrlina.

Klasični učenjak Ibn Tejmijje napisao je: “Razumje se da je vjera potvrda, a ne samo vjerovanje. Afirmacija uključuje riječi


srca, što je vjerovanje, i postupke srca, što je usklađenost.”3 Uo-stalom, čak i šejtan vjeruje u postojanje Stvoritelja, ali “on se

uzoholio i postao nevjernik.” (Sad, 74). Istinska vjera se mora manifestirati kroz vidljive postupke (ibadet) i kroz unutarnja stanja (čistoća srca, saosjećanje, poniznost itd.). Pedagogija as-haba je bila naučiti vjeru iz ove široko zasnovane perspektive prije ozbiljnog učenja Kur'ana i proučavanja drugih islamskih disciplina, kako je podsjetio Džundub ibn Abdullah, r.a.: “Vjeru smo učili prije nego što smo učili Kur'an, zatim bi smo naučili Kur'an i to nam je ojačalo vjerovanje.”(Ibn Madže).

Vjerovanje se može pokvariti pojavom licemjerja, u kojem osoba vanjštinom priznaje i ispovijeda islam, ali ima unutarnje karakteristike nevjerstva, kao što je neiskrenost. Rekao je Posla-nik, a.s.: “Osoba kod koje se nađu ova četiri svojstva je pravi i potpuni licemjer, a kod koje se nađe jedno od njih, on posjeduje (to) svojstvo licemjerstva, sve dok ga se ne prođe i okani: kada mu se nešto povjeri on to iznevjeri, kada govori laže, kada obeća prevari (ne ispuni obećanje) i kada raspravlja griješi (i prelazi granicu).” (Buhari).

Muhammed, a.s., je definisao vjeru islam prema njegovoj unutrašnjoj i vanjskoj dimenziji. Što se tiče vanjskog značenja, melek Džibril je pitao Poslanika, a.s., da ga obavijesti o znače-nju islama. Poslanik, a.s., mu odgovori: ”Islam je da svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, da klanjaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da obaviš hadž ako ti to bude moguće.” Tada je Džibril, a.s.,

3 Ibn Taymīyah, Salman H. Ani, and Shadia Tel, Kitab al-Iman: Book of

Faith, Bloomington, Ind: Iman Pub. House, 2010.

VJERA I MORAL 13

pitao Poslanika, a.s., o značenju imana, a on je odgovorio: ”To je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njego-ve poslanike, Sudnji dan i u Njegovo određenje, dobro ili zlo.” (Muslim)

Ipak, postoji i duhovna dimenzija islama i imana koja uklju-čuje moralne vrline u odnosu na naše ponašanje prema drugim ljudima. Poslanik, a.s., je rekao: “Musliman je onaj od čijih su ruku i jezika sigurni drugi muslimani,” (Buhari) a “vjernik je onaj od koga su ljudi sigurni u pogledu svoga života i imetka.” (Nesai). U nekim situacijama, Poslanik, a.s., bi povezivao vjeru islam s dobrim djelima prema drugima: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo postupa prema svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga gosta.” (Buhari). Drugim riječima, musliman je neko ko svojim riječima i pos-tupcima ne nanosi nepravedno štetu drugim ljudima, onaj koji pokazuje dobro ponašanje prema članovima porodice, komšija-ma, gostima i ljudima uopće.

Naravno, kada musliman učini neki grijeh, on ostaje musli-man u vanjskom smislu, ali njegova vjera i praksa islama su manjkavi, sve dok se njegovo ponašanje ne poklopi s Poslani-kovom definicijom muslimana i vjernika. Vjerovanje se, u ovom smislu, iz trenutka u trenutak povećava ili smanjuje pre-ma mjeri naših djela. Ako počinimo veliki grijeh, naša vjera bi u tom trenutku mogla potpuno nestati dok se ne pokajemo. Poslanik, a.s., je rekao: “Bludnik prestaje biti vjernik u momen-tu činjenja bluda, i kradljivac kada krade, i onaj ko konzumira alkohol u momentu dok to čini.” (Buhari).


Budući da vjera, kao i naša unutarnja stanja i raspoloženja, imaju tendenciju da se kolebaju, onda iz toga proizilazi da mo-ramo kontinuirano obnavljati svoju vjeru djelima obožavanja i milosrđa. Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista se iman troši i haba u vama kao što se haba odjeća (kada se od starosti prorijedi), zato molite Allaha da obnovi iman u vašim srcima.” (Hakim). 'Umejr ibn Habib je rekao: “Vjera se povećava i smanjuje.” Postavljeno je pitanje: “Kako se povećava i smanjuje?” 'Umejr je odgovorio: “Ako se sjetimo svog Gospodara i bojimo Ga se, iman će se povećati. Ako budemo nepažljivi i zaboravimo Ga, i gubimo vrijeme, ono će se smanjiti.” (Bejheki). Zbog toga, ako musliman čini grijehe, izaziva uvrede i generalno je “loša oso-ba,” to je odraz njegove slabosti u vjeri, a ne ideal same vjere.

Važan element vjerovanja, koji ima direktne posljedice na naš spas i uspjeh, jeste napor koji ulažemo u pročišćavanje srca od duhovnih bolesti kao što su zloba, zavist, pohlepa i vezanost za ovaj svijet. Allah, dž.š., je rekao: “Uspjet će samo onaj ko je

očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-

Šems, 9-10). Niko se neće spasiti kazne na Sudnjem danu, osim onih “koji Allahu dolaze čista srca.” (Eš-Šuara, 89). Unutrašnja dejstva srca preteča su svih svjesnih spoljašnjih djela udova i jezika. Ako je naše srce čisto, onda to nužno treba da rezultira dobročinstvom i dobrim djelima prema drugima. Poslanik, a.s., je rekao: “Neće biti ispravan iman čovjeka, dok mu ne bude ispravno srce, a neće mu biti ispravno srce, dok mu ne bude ispravan jezik. Neće čovjek ući u Džennet, ako od njega nije si-guran njegov komšija.” (Ahmed). Srce utiče na našu upotrebu jezika, a naš jezik na naše bližnje i komšiluk, bilo u dobru ili u zlu. Ono što izgovorimo odraz je onoga što je u našim srcima,

VJERA I MORAL 15

jer su odatle i potekle naše riječi. Ako se u najmanju ruku ne možemo uzdržati od nanošenja štete bližnjima, onda smo u opasnosti da izgubimo mjesto u džennetu.

Kada je riječ o komšijama i drugim ljudima uopće, naša vje-ra i praksa moraju biti zasnovani na etici uzajamnosti, tj. mora-mo se ponašati prema drugima onako kako bi smo željeli da se prema nama ponašaju. Poslanik, a.s., je rekao: “Niko od vas ne-će biti mu'min (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buhari i Muslim).

Primarni cilj Poslanikovog učenja bio je usaditi dobar moral svojim ashabima prema ljudima, izgradnjom saosjećajnog, lju-baznog i poštenog vladanja. Kada je ashab Ebu Zerr, r.a, prvi put čuo za Poslanika, a.s., prije nego što ga je upoznao, poslao je svog brata da vidi čemu podučava. Njegov brat se vratio i re-kao je: “Vidio sam ga kako naređuje plemenit moral i nije go-vorio kao jedan od pjesnika.” (Muslim). Klasični učenjak Ibn el-Kajjm čak je smatrao da je čitava vjera način života koji se vrti oko moralnog ponašanja: “sama vjera je dobro ponašanje, pa ko vas nadmaši u dobrom ponašanja, nadmašio vas je i u vjeri.”4 Biti dobar musliman znači biti dobra osoba, a biti loš znači biti loš musliman ili možda ne biti musliman uopće.

Vjera je također povezana s porodičnim vrijednostima. Pos-lanik, a.s., je rekao: “Najpotpuniji vjernici među vama su oni najboljeg vladanja, a najbolji od vas su oni koji su najbolji pre-ma svojim ženama.” (Tirmizi). A u drugoj predaji, a.s., je rekao: “Najbolji među vama je onaj ko je najbolji prema svojoj poro-

4 Ibn Qayyim al-Jawzīyah, Madārij al-Sālikīn Bayna Manāzil Īyāka Na’budu

wa Īyāka Nasta’īn, Bayrūt: Dār al-Kutub al-ʻArabī, 1996., 2:294.


dici, a ja sam među vama najbolji prema svojoj porodici.” (Tir-mizi). Omer ibn el-Hattab, drugi pravedni halifa, rekao je: “Osnova čovjeka je njegov razum, čast mu je u njegovoj vjeri, a muškost u njegovom karakteru.”5

U teološkom smislu, dobar karakter je presudan za islamsko shvatanje uspjeha na ahiretu. Svi muslimani, i sva ljudska bića, polagaće račun na Sudnjem danu stavljanjem svojih dobrih i lo-ših djela na mizanu (vaga). Karakter vjernika će biti među naj-težim djelima ma mizanu. Poslanik, a.s., je rekao: “Nema ništa teže na vagi vjernika na Sudnjem danu od lijepog ponašanja, a Allah prezire nemoralnog razvratnika.” (Tirmizi). Zapravo, do-bar karakter je jedan od primarnih razloga zbog kojih će ljudi ući u džennet. Čovjek je jednom pitao Poslanika, a.s.: “Šta će ljude najviše uvesti u Džennet?” Odgovori je: “Bogobojaznost i lijepo ponašanje.” (Tirmizi).

Dobar karakter i pozitivni odnosi čak su važniji od dobro-voljnih djela, kao što nafila namaz i post. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje i vrijednije od dobrovoljnog posta, namaza i sadake? Ashabi re-koše: Hoćemo. Poslanik, a.s, reče: “Izmiriti zavađene, jer svađa upropaštava vjeru.” (Ebu Davud).

U drugoj predaji Poslanik, a.s., je dodao: “Došla vam je bo-lest naroda prije vas, a to je zavist i mržnja. Ona je halika (ona koja brije). Ne kažem da brije kosu, nego da brije vjeru (din). Tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se među-

5 El-Māwardī, Adab al-Dunyā wal-Dīn (Bayrūt: Dār Maktabat al-Ḥayāh,

1986), 1:17

VJERA I MORAL 17

sobno ne budete voljeli. Hoćete li da vas obavijestim kako se međusobna ljubav učvršćuje? Širite (nazivajte) selam međusob-no.” (Tirmizi).

Samo dobrim karakterom vjernici mogu dostići visoke ste-pene u Džennetu, čak do onih koji su redovno obavljali dobro-voljne ibadete. Poslanik, a.s., je rekao, “Zaista vjernik svojim dobrim ponašanjem može dostići rang onoga koji redovno do-brovoljno posti i dobrovoljno klanja.” (Ebu Davud).

Suprotno od toga, dobrovoljni ibadet malo vrijedi za musli-mana ako se loše ponaša. Neki čovjek je upitao: “O Allahov Po-slaniče, žena klanja noću, posti danju, čini mnoga djela i daje sadaku, ali svojim jezikom uznemirava svoje komšije.” Posla-nik, a.s., je rekao: “U njoj nema dobra. Ona je od stanovnika vatre.” Čovjek je nastavio: “O Allahov Poslaniče, druga žena klanja obavezne namaze i daje malo sadake, ali nikome ne na-nosi štetu. Poslanik, a.s., je rekao: "Ona je od stanovnika Džen-neta.” (Buhari).

Čak će i neki ljudi koji su bili dobri vjernici shvatiti da su njihova djela na onom svijetu poništena zbog njihovog lošeg ponašanja i karaktera. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ”Znate li ko je muflis (bankrot)?” Ashabi odgovoriše: ”Muflis je onaj koji nema novca ni imetka,” a Allahov Poslanik, a.s.,, reče: ”Zaista je pravi bankrot (beskuć-nik) iz moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom, a na dunjaluku je ovoga opsovao, onoga po-tvorio, ovoga zakinuo, onoga udario ili ubio. Pa će se svakom od njih dati od njegovih dobrih djela, a ako nestane njegovih dobrih djela, prije nego namiri ono što je dužan ljudima, onda


će se uzeti od njihovih grijeha, pa će se njemu natovariti i bit će bačen u džehennemsku vatru.” (Muslim).

Drugi način na koji možemo gledati na vjeru je da je za-mislimo kao drvo s nekoliko grana. Sjeme je svjedočanstvo vje-re: “Nema istinskog boga osim Allaha, a Muhammed, a.s, je Njegov poslanik,” a iz ovog sjemena rastu plodovi vjere poput saosjećanja, poštenja i poniznosti, kao što je Allah, dž.š., rekao: “Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ kao lijepo

drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono

plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a

Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Ibrahim,

24-25).

Sve ove moralne vrijednosti obuhvaćene su u vjeri islamu. Ako neko ne uspije da ispuni ideale vjere, to je propust tog po-jedinca, a ne same vjere. Ukratko, vjerovanje mora neminovno sadržavati dobre karakterne osobine, moralne vrijednosti i dob-ru volju prema svim ljudskim bićima. Iz ove široko zasnovane perspektive, nezamislivo je da bi svaki iskreni i upućeni musli-man mogao biti loš član društva, uprkos povremenim proma-šajima i greškama koje svi s vremena na vrijeme napravimo. Svi ibadeti u islamu učvršćuju ovo razumijevanje vjere, na koje ćemo se sada nakratko usredsrediti.

Namaz i karakter

Namaz je drugi stub islama i najvažniji poslje iskrenog vje-rovanja. Svako ko obavlja namaz mora učiti uvodno poglavlje u Kur'anu, suru El-Fatiha, naglas ili u sebi. Ova kratka sura pod-sjeća vjernike da će odgovarati za svoja djela na Sudnjem danu

VJERA I MORAL 19

i zato treba tražiti od Njega uputu kako bi smo izbjegli da kre-nemo putem onih koji su zalutali. Musliman će ovu suru učiti najmanje 17 puta dnevno. To rezultira najmanje sa 17 dnevnih podsjetnika na metafizičke osnove islamskog morala i stvar-nosti Sudnjeg dana.

Iz toga prirodno slijedi da će obred namaza - ako se iskreno obavi - motivisati istinske vjernike da čine dobra djela i izbjega-vaju grijehe. Kao što je Allah, dž.š., rekao: “Kazuj Knjigu koja ti

se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od raz-

vrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća po-

slušnost! - A Allah zna šta radite.” (El-Ankebut, 45). Ibn Abbas, r.a, je prokomentirao ovaj ajet, rekavši: “Ko svojim namazom ne zabrani sebi nemoral i zlo, onda od svojeg namaza ne dobija ništa osim udaljenosti od Allaha.”

Musliman čiji namaz nema pozitivan uticaj na njegov ka-rakter ili ponašanje, u sebi ima znakove licemjerja. Primljen na-maz znači prestati griješiti izvan namaza. Opet, neshvatljivo je da osoba čita Allahovu Knjigu nekoliko puta dnevno i ne osjeća nikakvo nezadovoljstvo zbog nanošenja štete drugima. Jednom je čovjek došao kod Poslanika, a.s., i rekao: “Postoji osoba koja noću klanja, ali danju krade.” Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista, namaz će ga odvratiti od toga.” (Ibn Hibban).

Namaz bi trebalo da u nas usadi zdrav strah od Allahovog suda, vrsta straha koji nas približava našem Stvoritelju, kao što je Allah, dž.š. rekao: “Zato požurite Allahu, ja sam vam od

Njega da vas javno upozorim.” (Ez-Zarijat, 50). Ibn Abbas je ob-jasnio ovaj ajet rekavši: “Namaz, osim što nas motiviše da iz-bjegnemo od grijeha, takođe nas nadahnjuje da činimo dobro drugima, očekujući nagradu od Allaha.” Poslanik, a.s., je re-


kao:”Nijedno čovjekovo djelo nije bolje od klanjanja namaza, izmirivanja zavađenih i lijepog ponašanja.” (Bejheki). U ovom hadisu, Poslanik, a.s., je namaz povezao s vrlinama pomirenja i dobrog karaktera, jer se namaz ne može odvojiti od njegove moralne svrhe.

Ako se namaz odvoji od dobrog karaktera, onda postaje čin licemjerja. Allah takvima upućuje jasno upozorenje: “Pa teško

klanjačima, koji su nemarni prema svome namazu, koji se samo

pretvaraju i nikome ništa u naruč ne daju!” (El-Ma'un, 4-7).

Zekat i karakter

Zekat je treći stub islama i ima direktan uticaj na naše pona-šanje prema ljudima. Postoje dvije vrste davanja u islamu: oba-vezno (zekat) koja podleže formalnim pravilima i proračunima i dobrovoljno davanje (sadaka). Sadaka u islamu je ukorijenjena u vrijednostima velikodušnosti i saosjećanja s drugim ljudima i svim živim bićima, uključujući životinje. Svaki put kada troši-mo svoje vrijeme, trud i novac da bismo koristili drugim ljudi-ma, čineći to iskreno radi Allaha, to bi trebalo da pročisti naša srca od licemjerja, pohlepe i škrtosti.

Kaže Allah, dž.š., u Kur'anu: “Uzmi od dobara njihovih ze-

kat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za

njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. - A Allah sve čuje i sve

zna.” (Et-Tevbe, 103). El-Bejdavi, tumači dio ajeta “da ih njime

očistiš” u značenju “od njihovih grijeha ili ljubavi prema bo-gatstvu, povećati time svoja dobra djela i podići ih na nivo onih

VJERA I MORAL 21

koji su iskreni.”6 S tim u vezi, Poslanik, a.s., je rekao: “Sadaka neće čovjeku umanjiti imetak, niti će se čovjeku učiniti neprav-da, pa se u njoj strpi, a da mu Allah neće povećati ponos, i neće čovjek otvoriti vrata prosjačenja a da mu Allah neće otvoriti vrata siromaštva.” (Muslim).

Ove izjave mogu izgledati kontraintuitivno iz dunjalučke perspektive, ali iz vjerske perspektive one imaju savršenog smisla. Sadaka ne smanjuje bogatstvo, jer generiše čistoću srca i dobra djela na našem računu; pruža veći povrat ulaganja za Ahi-ret od onoga što je dato. Slično tome, opraštanje nepravde lju-dima može izgledati kukavički iz svjetovne perspektive, ali na budućem svijetu oni koji su oprostili svojim nasilnicima biće izuzetno počašćeni.

Naravno, ponekad ljudi daju sadaku na vrlo neiskren način, čineći to da bi ih drugi smatrali velikodušnim ili da bi stekli moć nad nejakima: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju pri-

govaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj

da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svi-

jet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči

pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što

su uradili. - A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na

Pravi put.” (El-Bekare, 264). Kao što je namaz onih koji griješe izvan namaza neispravan, milostinja praćena uvredama na sa-mom početku poništava svrhu milostinje.

Postoji mnogo načina da za udjeljivanje milostinje, čak to mogu i oni koji ne posjeduju nikakvu novčanu imovinu. Neki

6 El-Baydạ̄wī, Anwār al-Tanzīl wa Asrār al-Ta’wīl al-Ma’rūf bi Tafsīr al-

Baydạ̄wī, Bayrūt: Dār Ihỵāʼ al-Turāth al-’Arabī, 1998.


od ashaba su prišli Poslaniku, a.s., i rekli: Allahov Poslaniče, odoše bogataši s nagradama: klanjaju kao što mi klanjamo, poste kao što mi postimo i daju milostinju od viška svog imet-ka.” Allahov Poslanik, a.s., reče: “Zar i vama Allah nije dao nešto s čime ćete sadaku udjeljivati!? Zaista je svaki tesbih sa-daka, svaki tekbir i svaki tahmid su sadaka, svaki tehlil je sada-ka; naređivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka; a i bračni odnos sa suprugom je sadaka.” Ashabi upitaše: “Allahov Po-slaniče, zar i u zadovoljenju svojih strasti imamo nagrade!?” “Šta mislite, kada bi neko od vas svoju strast upotrijebio u za-branjeno, zar za to ne bi zaslužio grijeh? Isto tako, ako je upo-trijebi u dozvoljeno, imat će za to nagradu,” odgovori Poslanik, a.s.” (Muslim).

Nije potrebno da vjernik posjeduje puno novca da bi bio od onih koji udjeljuju, jer je svako dobro koje se razumom i obja-vom prepoznaje sadaka, čak i osmjeh bratu muslimanu: “Svako dobro djelo je sadaka, a od dobrih djela je i to da sretneš svoga brata nasmijana lica, da naspeš iz svoje čaše u čašu svoga bra-ta.” (Buhari).

Milosrđe nije ograničeno samo na ljudska bića. Poslanik, a.s., je također svojim ashabima ispričao priču o čovjeku koji je uveden u Džennet: “Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Na putu je naišao na bunar te se spustio i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada reče: 'Ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla.' Zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom mestvom (obućom), koju je držao u zubima, pa se ponovo popeo i napojio psa. Allah Uzvišeni mu je, zahvaljujući na tome, oprostio grijehe.” Ashabi tada upitaše: "Allahov Po-

VJERA I MORAL 23

slaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?” “U sve-mu što ima dušu (živu jetru) je nagrada,” odgovori Poslanik, a.s.” (Buhari). Pitanje vrijedno razmišljanja je sljedeće: ako je Allah, dž.š., uveo čovjeka u Džennet zbog njegovog dobročins-tva prema psu, koliko li je veće milosrđe dobročinstvo prema ljudima?

Post i karakter

Post mjeseca Ramazana je četvrti stub islama i on, kao i ostali, uključuje moralnu dimenziju u odnosu prema ljudima. Vjernik koji posti ne samo da izbjegava hranu, piće i intimne odnose, već treba da izbjegava i nanošenje štete drugima, ogo-varanje i bavljenje beznačajnim dunjalučkim poslovima. Allah, dž.š, u Kur'anu kaže: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što

je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-

Bekare, 183).

Kao i kod ostalih ibadeta, iskrenost u postu je uslov, a lice-mjerje kvari post isto kao što kvari namaz i milostinju. Poslan-ik, a.s., je rekao: “Ko ne ostavi loš govor i postupanje po njemu i neznanje, pa Allah nema potrebe za tim da on ostavlja svoje jelo i piće.” (Buhari). A u drugom hadisu navodi se: “Neki pos-tači od svog posta imaju samo glad i žeđ.” (Nesai). Takvi ljudi poste samo u spoljašnjem smislu, ali ne uspijevaju u unutraš-njem. Jedino što od toga dobiju je glad i žeđ, na njihovu nesre-ću.

Pored toga, osoba koja posti mora da se ponaša smireno i staloženo, a ne ekstravagantno. “Kada zapostiš, neka poste uši tvoje, i oči tvoje, i tvoj jezik neka posti od laži i zabranjenih


stvari, i ostavi se uznemiravanja i ezijeta komšije. Neka se na tebi ogleda post i smirenost, i učini da ti dan posta ne bude kao dan kada mrsiš.” (Šejbani).

Postoji i najviši nivo posta koji upražnja samo ono srce koje je islamski produhovljeno i odgojeno. Klasični učenjak El-Ga-zali je napisao: “Post ima tri stupnja: Post običnog svijeta, post odabranih i post najodabranijih. Post običnih upražnjava se u ustezanju od jela, pića i udovoljavanja strastima. Post odabranih je ne griješiti čulom sluha, vida, mirisa, ne griješiti govorom, ne griješiti nogama, rukama i ostalim tjelesnim organima. Post najodabranijih je srcem postiti od profanih stvari i ovosvjetskih misli, i čitavim se srcem zabaviti samo Allahom!”7

Hadž i karakter

Hadž je peti stub islama i, kao i kod ostalih stubova, ne mo-že se odvojiti od svoje moralne svrhe. Uzvišeni Allah je rekao: “Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u

njima hadž obavljati nema snošaja sa ženama i nema ružnih rije-

či, i nema svađe u danima hadža. A za dobro koje učinite Allah

zna. I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja

opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdare-

ni!” (El-Bekare, 197).

Hadž je vrlo teško obaviti, čak i u današnje vrijeme, uz mo-derne pogodnostima kao što su avionska putovanja, klimati-zovani hoteli i supermarketi. U ranijim periodima, hodočasnici su prolazili kroz još veće nevolje da bi obavili hadžske obrede.

7 El-Gazzālī, Iḥyā’ ’Ulūm al-Dīn,Bayrūt: Dār al-Maʻrifah, 1980.

VJERA I MORAL 25

Allahova nagrada za obavljeni hadž je ogromna. Poslanik, a.s., je rekao:”Ko obavi hadž, ne približavajući se intimno supruzi i ne govoreći nepristojne i ružne riječi, ne kršeći Allahove pro-pise, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.” (Buhari i Mislim).

Poslanik, a.s., u svojoj oproštajnoj hutbi, prilikom Oprosnog hadža je rekao: “O ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jed-nog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je kod Allaha onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u pobožnosti. Da li sam naredbu saopćio? O moj Bože, budi mi svjedok!” “Da,” rekoše. “Neka prisutni obavijesti onoga koji je odsutan,” reče Poslanik, a.s. (Bejheki).

Islam je protiv svih rasističkih i nadmoćnih ideologija koje su tokom historije uzrokovale toliko sukoba i nasilja u svijetu. Rasizam i nasilje neizbježno proizilaze jedno od drugog, zbog čega je Poslanik, a.s., u svom oproštajnom govoru na Arefatu jasno rekao: “Ne vraćajte se u nevjerstvo poslije mene udara-jući jedni na druge.”

Snaga hadža da doprinese iskorjenjivanju rasne diskrimi-nacije najslikovitije je izražena u životu američkog aktiviste za građanska prava Malcolma X. Na rani aktivizam Malcolma pro-tiv rasističke politike i prakse u Sjedinjenim Državama uticala je Nacija islama (NOI), muslimanska grupacija. Njegova tragič-na iskustva iz djetinjstva i ona kasnija, učinila su ga podložnim poruci Nacije islama i njihovom borbenom pristupu. Međutim, nešto se promijenilo u Malcolmu nakon njegovog obavljanja hadža u Meki. Malcolm je napisao pismo svojim saradnicima u Harlemu o tome šta je doživio tokom hadža: “Nikada se nisam


uvjerio u iskreno gostoprimstvo i tako jako duhovno bratstvo kao što ga praktikuju ljudi svih boja kože i svih rasa u ovom svetom gradu, domovini Ibrahima, Muhammeda, s.a.v.s., i svih drugih poslanika spomenutih u Kur'anu… Bilo je na desetine hiljada hadžija iz svih krajeva svijeta. Bilo ih je raznih boja ko-že, od plavookih bijelaca plave kose do crnih Afrikanaca. I svi smo učestvovali u istim obredima, pokazali duhovnu jednakost i bratstvo, za koje mislim, shodno mojim iskustvima, da u Ame-rici nikada među bijelcima i crncima neću vidjeti. Amerika mora islam razumjeti, jer to je jedina vjera koja rješava problem rase… Nikada prije ovoga nisam doživio iskrenost, kao ni iskre-no bratstvo koje se, neovisno o boji kože, ovdje praktikovalo.”

Iako hadž ima široke implikacije na pozitivnu reformaciju ljudskih i društvenih odnosa, on je u svojoj biti lični čin oboža-vanja Stvoritelja od strane pojedinca, uz moć da ga transformiše preko pročišćavanja njegova srca od oholosti. Konačno, hadž sublimira mnoge aspekte islama - namaz, milostinju, čistoću srca, sjećanje na poslanike, jedinstvo u vjeri i čovječanstvu. Mnogi muslimani uštede svoju skromnu zaradu i krenu na težak put zbog svog Gospodara, a kad prvi put u životu vide Kabu u Meki, vidite ih kako “licem na tle padaju, i koji Gospodara svo-

ga veličaju i hvale i koji se ne ohole.” (Es-Sedžda, 15).

VJERA I MORAL 27

Zaključak

Vjera islam je sveobuhvatan način života, koji se sastoji od vanjskih i unutarnjih dimenzija, ibadeta i vjerovanja, duhovnos-ti i morala. Ne može se vjerovanje svesti na vanjske ibadete bez ikakvih praktičnih moralnih implikacija istih na svakodnevni život.

Niko od muslimanima ne može biti savršen u svim sferama islamskog učenja. Neki od nas se ističu u nekim granama vjere, dok u drugim izostaju. Ali važno je napomenuti da nedostaci i nesavršenosti pojedinih muslimana odražavaju naše vlastite slabosti, naše neznanje i naše nedostatke, a ne mahanu u idealu vjere kakva je predstavljena u Kur'anu i Sunnetu.

Pet stubova islama su konkretne, opipljive oznake vjere, ne samo onakvi kako se pojavljuje spolja, već možda i važnije kako se oni manifestuju iznutra, kako pročišćavaju naša srca i oplemenjuju naše ličnosti na način koji koristi životima svih onih oko nas.

Šejh Muhammed el-Gazali, egipatski muslimanski učenjak, napisao je na kraju svog poglavlja o stubovima islama: “Namaz, post, zekat, hadždž i njima slični ibadeti iz islamskog učenja upravo trasiraju put do savršenih vrlina i čistih manira zahvalju-jući kojima život dobija svoj pravi značaj i važnost. Radi ovih plemenitih manira, koji su povezani s takvim životom ili stva-raju uvjete za njega, ovi ibadeti zauzimaju važno mjesto u Allahovoj vjeri. Jer, ako se čovjek ne okoristi njima, ne očisti


svoje srce, ne isprazni svoju unutrašnjost (od zla) i ne popravi svoje odnose sa Allahom i ljudima, onda nije uspio.”8

Ovaj citat je sažetak svega što je ovaj članak pokušao pre-nijeti. Ibadeti vjere ne mogu se odvojiti od suštine vjere, već moraju imati i pozitivan efekata na naša srca i karakter. “Dobar musliman” neminovno mora biti i dobra osoba; za sve manje od toga su krive naše vlastite ljudske slabosti, a ne vjera islam.

S engleskog preveo i prilagodio:

Selmir Tahiri, prof.

8 Muḥammad el-Gazzālī, Khuluq al-Muslim,al-Qāhirah: Dār al-Riyān lil-Tu-

rāth, 1987., str. 9.

Fatmir SEZAIRI, prof.

MORAL I LIJEPO PONAŠANJE U ISLAMU

Uvod

Živimo u vremenu punom dinamike u kome su ljudi zaoku-pljeni materijom i u kojem žude za ovosvjetskim užicima, često zaboravljajući na prava drugih. Mnogi ljudi, da bi zadovoljili sebe i svoje prohtjeve, u silnoj utrci za uspjehom i bogatstvom, zaborave na svoga Stvoritelja i dužnosti koje imaju prema Nje-mu i ljudima, zaborave da su odgovorni i da će se jednog dana odgovarati za sve što se bude radilo na ovom prolaznom svijetu. Kada znamo da ćemo biti odgovorni za svaki svoj postupak, za riječi i djela, onda se svaki savjestan čovjek mora najozbiljnije pripremati za taj dan općeg polaganja računa.

Svaki čovjek treba da teži da bude koristan član drugima i sebi, a da bi čovjek bio takav on, prije svega, treba posjedovati dobru i plemenitu dušu, a da bi čovjek to postigao mora nasto-jati da se okiti plemenitim i pozitivnim svojstvima. Islam zadire u sve pore i vidove ljudskog života i djelovanja. Nije islam samo ibadet (šehadet, namaz, post, zekat, hadž). Pogrešno je shvatanje onih koji smatraju da je vjernik onaj koji ispunjava dužnosti prema Allahu, dž.š., a s druge strane krši i gazi prava drugih.


Jedna posebna naučna disciplina, koja je veoma bitna i usko povezana s ibadetom, je nauka o ahlaku (islamska etika), koja podrazumijeva i bavi se pitanjima dobrih i loših atributa čovje-kove ličnosti, a predmet su joj ona svojstva koja se mogu steći, a ne ona koja su urođena.

Imam Kurtubi je rekao da je ahlak skup svih čovjekovih osobina pomoću kojih ostvaruje kontakte s ljudima, a mogu biti pohvalne i pokuđene, npr., u pohvalne osobine se ubrajaju: pra-štanje, blagost, plemenitost, darežljivost, strpljivost, izdržljivost na iskušenjima, samilost, ljubaznost, pomaganje drugih, itd., a u pokuđene osobine se ubrajaju njihove suprotnosti. (Ibn Hadžer, El-Fethu).

Allahov Poslanik, a.s., je rekao da su vjernici s najpotpu-nijim imanom oni koji imaju lijep ahlak. To su ujedno i najbolji ljudi, kako kaže Poslanik, a.s. (Buhari i Muslim). Zbog toga Po-slanik, a.s., podstiče svoj ummet da se okiti s ovim lijepim i po-hvalnim svojstvom. U jednom hadisu kaže: “Nema ničeg težeg na mizanu vjernika na Sudnjem danu od lijepog ahlaka.” (Ebu Davud i Tirmizi). Na pitanje šta je to što će ljude najviše uvesti u Džennet, Allahov Poslanik, a.s., je odgovorio da će to biti bo-gobojaznost i lijep ahlak. (Tirmizi).

Musliman bi u svojoj zajednici trebao biti najbolji primjer za sve oko sebe, na prvom mjestu svojim ahlakom, lijepim mo-ralnim ponašanjem, a onda i svojim lijepim vanjskim izgledom, osmjehom bratu muslimanu, samilošću prema siromašnim i nejakim, saburom na iskušenja...

Od Abdullaha ibn Mubareka se bilježi da je pojam “lijep ahlak” definisao ovim riječima: “Vedrina lica, činjenje dobra, ustručavanje od činjenja zla i uznemiravanja ljudi.”

VJERA I MORAL 31

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rek-ao: “Vi nećete moći sve ljude namiriti i zadovoljiti svojim imet-kom, ali ih možete namiriti i zadovoljiti svojim vedrim licima i lijepim ponašanjem i ahlakom.”

Musliman treba biti primjer lijepog ponašanja u komunika-ciji s ljudima, treba voditi računa o svom jeziku, jer jezik je veoma mali organ, ali koji lahko može čovjeka uvesti u Džennet ili Džehennem, zbog sadržaja izgovorenih riječi. Allah, dž.š., lijepu riječ, upoređuje sa lijepim drvetom, čije su grane prema nebu i koje daje plodove u svako doba: “Lijepa riječ kao lijepo

drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu, ono

plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah na-

vodi primjere da bi pouku primili; a ružna riječ kao ružno drvo:

iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” (Ibrahim,

24-26).

Musliman treba biti primjer lijepog ponašanja u društvu, na-ročito da vodi računa o lijepom odnosu prema roditeljima, uku-ćanima, komšijama i rodbini, da lijepo postupa prema starijim i učenim ljudima, a prema mlađima da bude milostiv. Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Nije od nas onaj ko ne poštuje naše starije i ko nije milostiv prema našim mlađima.” (Tirmizi).

Ljubaznost, učtivost i uljudnost su veoma pohvalne osobine koje se trebaju naći kod jednog muslimana. To su vrline koje se sastoje, između ostalog u: poniznosti prema drugima, blagosti u govoru i djelima, izbjegavanju surovosti, itd. Allah, dž.š., kaže: “Nisu isto dobro i zlo! Uzvrati onim najljepšim, pa će ti dušma-

nin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo

strpljivi, to mogu postići samo vrlo sretni.” (El-Fussilet, 34-35).


Od vidova ljubaznosti je uputiti osmjeh muslimanu, članu porodice, rođaku i drugima oko sebe. Ova lijepa osobina osvaja ljudsko srce i predstavlja vid sadake. Poslanik, a.s., kaže: “Os-mjeh koji uputiš svome bratu predstavlja sadaku.” (Tirmizi). Abdullah b. El-Haris je rekao: “Nisam nikoga vidio da je bio više nasmijan od Allahovog Poslanika.” (Tirmizi).

Muhammed, a.s. - najbolji primjer lijepog ahlaka

Svaki čovjek u svom životu traga za svojim uzorom. U dje-tinjstvu se obično ugledamo u svoje roditelje, oni su za nas uzor i pratimo gotovo svaki njihov pokret, gotovo svaku riječ i djela. Kasnije se ugledamo u neke poznate ličnosti, u zavisnosti od toga kako nas naši roditelji usmjeravaju. U starosti se ljudi uglavnom ugledaju na neke ozbiljne i uspješne ljude. Mnogi muslimani, u nastojanju da pronađu što boljeg uzora u toku ži-vota, zaborave na kur'anski ajet koji nam govori da nam Po-slanik, a.s., treba biti uzor u našem životu. Allah, dž.š., kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se

nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često

Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21).

Poslanik, a.s., je bio čovjek najljepšeg morala i model lije-pog ponašanja. Često je imao običaj učiti dovu: “Gospodaru moj, uputi me da što ljepšeg morala budem i otkloni od mene svaku vrstu ružnog ponašanja.” (Muslim).

O vrlinama Poslanika, a.s., njegovom životu i važnosti slije-đenja njegovog primjera kao najboljeg uzora, napisana su mno-ga djela. Nema sumnje da je cjelokupni život i put Allahovog Poslanika, a.s., najbolji model za cijeli njegov ummet.

VJERA I MORAL 33

Kada Allah, dž.š., opisuje Poslanika, a.s., ne opisuje njego-vu fizičku ljepotu, porijeklo ili imetak. On, dž.š., opisuje njegov moral, njegove vrline, njegov odnos prema ljudima. U Kur'anu ga opisuje ovim riječima: “Zaista si ti (o Muhammede) najljepše

ćudi.” (El-Kalem, 4).

Najveći vid morala se ogleda u čovjekovom ponašanju pre-ma porodici, komšijama, rodbini i drugima. Da bismo se ugle-dali na Muhammeda, a.s., nužno je da se upoznamo s njegovim životom; da znamo šta je govorio, kako se ponašao i kako je postupao u različitim prilikama. Zato je potrebno da navedemo nekoliko lijepih primjera iz njegovog života, kao i riječi ashaba o njemu.

Enes ibn Malik, r.a., je rekao: “Služio sam Allahovog Posla-nika deset godina i nikada mi nije rekao ni 'Uh!', ni 'Zašto si to uradio?', niti 'Zašto to nisi uradio?'“ (Buhari i Muslim).

Njegova supruga Aiša, r.a., kaže: “Niko nije bio ljepšeg po-našanja od Allahovog Poslanika. Niko ga ne bi pozvao, bilo da se radi o njegovim drugovima ili o članovima njegove porodice, a da mu se on ne bi odazvao.” (Kadi Ijjad, Eš-Šifa bi ta’rifi hukukil-Mustafa, 1/121).

Muhammed, a.s., se još od mladosti ističe po lijepom mo-ralu i ponašanju, a zbog njegove pravednosti, povjerljivosti i pouzdanosti, u Mekki su ga još u mladosti nazvali nadimkom “El-Emin”. Još dok je bio mlad, Muhammeda, a.s., su u Mekki često pozivali da posreduje između sukobljenih strana. Jedne prilike, kada su velike kiše oštetile zidove Kabe, Kurejšije su odlučile da je poprave. Međutim, između njih je izbila svađa, jer je svako pleme željelo da dobije tu čast da ugradi Hadžerul-esved (Crni kamen) u Kabu. Prijedlog je bio da im presudi onaj


ko prvi uđe u dvorište Kabe, a prva osoba koja se pojavila bio je Muhammed, a.s., koji im je predložio da rašire komad platna na tlu, pa kada je kamen stavio na platno, pozvao je vođu svakog plemena da uzmu po jedan kraj platna i da zajedno ponesu ka-men. Zatim je on ponovo uzeo kamen i ugradio ga je u zid Kabe i tako spriječio krvoproliće među stanovnicima Mekke.

Od Sa'da ibn Hišama ibn Amira se prenosi da je rekao: “Do-šao sam Aiši, r.a., i pitao je: Majko vjernika, kakav je bio ahlak (moral, etika) Allahovog Poslanika? Ona je odgovorila: Ahlak Allahovog Poslanika, a.s., je bio Kur'an.”

Allah, dž.š, je Svoju milost ukazao Poslaniku, a.s., i podario mu da se odlikuje blagošću i da bude uzor u lijepom ponašanju. Zbog njegovih vrlina, blagosti i lijepog ophođenja, ashabi su mu se odazvali, zavoljeli ga i sproveli u praksu njegove nared-be. Da je Poslanik, a.s., bio grub prema njima, da im je oštrim tonom naređivao ili zabranjivao, oni ga ne bi prihvatili, ili bi se razbježali nakon što su primili islam. Lijep odnos Poslanika, a.s., prema svojim ashabima bio je razlogom da je mnoge ljude pridobio i omilio im Allahovu vjeru. Taj njegov karakter i Kur'-an potvrđuje: “Allahovom milošću, ti si blag prema njima, a da si

grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe.

Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s nji-

ma. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista, voli one

koji se na Njega oslanjaju.” (Ali Imran, 159).

VJERA I MORAL 35

Ashabi – primjeri lijepog morala

Ashabi su generacija muslimana koji su bili savremenici Poslanika, a.s., koji su ga slijedili i uzimali znanje od njega. Oni su bili ljudi koji su bezuslovno prihvatali sve što im od Po-slanika, a.s., dođe. Oni su generacija koja se u Kur'anu spominje kao najbolja od svih koja se pojavila na ovom svijetu. Allah, dž.š., o njima kaže: “Vi ste narod najbolji koji se ikada pojavio:

tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u

Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110).

I Poslanik, a.s., svoje ashabe spominje po najboljim svoj-stvima i osobinama. U mnogobrojnim hadisima ističe da su nje-govi ashabi najbolji ljudi. Imran ibn Husajn, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Najbolji iz moga ummeta jeste moja ge-neracija, zatim ona poslije nje, a zatim ona poslije nje.” (Buha-ri i Muslim). Abdullah ibn Mes'ud, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Najbolji ljudi jesu moja generacija, a zatim ona poslije nje, a zatim ona poslije nje, a zatim će doći narod kod kojih će svjedočenje jednog od njih preticati zakletvu, a zakletva će preticati svjedočenje.” (Buhari i Muslim).

Ashabi su usvojili dio ahlaka od Poslanika, a.s., i tako spo-znali da je pravo bogatstvo jednog čovjeka njegovo dobro djelo. Opisujući tu najbolju generaciju, kako Allah, dž.š., opisuje as-habe Poslanika, a.s., Abdullah ibn Mes'ud, r.a., je rekao: “Ko želi da slijedi neku stazu neka slijedi stazu onih koji su umrli, jer živi nisu sigurni od smutnji. A oni koji su umrli su ashabi Muhammeda, a.s., koji su, tako mi Allaha, bili najčistijih srca, najvećeg i najtemeljitijeg znanja i s najmanje usiljenosti i pret-varanja. Allah ih je odabrao da druguju s Muhammedom, a.s.,


da obrazuju društvo i uspostave državu na temeljima islama. Upoznajte njihove vrline, slijedite ih koliko god možete u vjeri i moralu jer oni su bili na ispravnom putu.”

Nakon smrti Poslanika, a.s., na čelu islamske države dolaze četvorica pravednih halifa (hulefau-r-rašidin), koji su se u sve-mu isticali od drugih, pa i u lijepom ahlaku i ponašanju prema ljudima. Ebu Bekr, r.a., je u svemu preticao ostale ashabe: u takvaluku, strpljivosti, skromnosti, darežljivosti, pomaganju drugih, itd. Navodi se jedna predaja da je Omer, r.a., odlazio u kuću jedne starice da bi joj pomagao u kućnim poslovima. Jed-nog dana kada je Omer, r.a., došao i upitao staricu šta treba ura-diti, odgovorila mu je da je neki čovjek došao prije njega i da je sve što je trebalo već završio. Kada je Omer, r.a., jedno jutro došao pred njena vrata, ugledao je nepoznatog čovjeka prekri-venog lica, kako izlazi iz kuće. Omer, r.a., ga je pratio i kada je čovjek otkrio lice, prepoznao je Ebu Bekra. Omer mu nazva selam i reče mu: “Bio sam siguran da si to ti! Znao sam da me niko, osim tebe, u tome ne bi preduhitrio.”

Omer, r.a., je bio najpravedniji vladar u ljudskoj povijesti. Vodio je brigu o svakome, lijepo je postupao i pomagao sve one koji su bili u okrilju njegove vlasti. Navodi se jedan događaj, da je jedne prilike dok je šetao noću, iz jedne kuće se začuo dječji plač. Približio se vratima kuće, pokucao na vrata i obratio se majci: “Zašto ti plaču djeca?” Ona mu odgovori da plaču jer su gladna. Omer, r.a., je upita zašto je stavila vodu u lonac da kuha na peći? Ona mu reče: “Želim da pomisle da im pripremam hra-nu kako bi lakše zaspali.” Omer je zaplakao i zaputio se u drža-vnu blagajnu. Uzeo je veliku vreću, stavio u nju brašna, masla, datula, i uzeo nešto kovanog novca. Zatražio je od svog sluge

VJERA I MORAL 37

da mu natovari vreću na leđa, a sluga mu reče: “O vođo pravo-vjernih, ja ću vreću odnijeti umjesto tebe,” a Omer je energično odbio rekavši: “Ja ću za njih biti pitan na ahiretu,” onda je uzeo vreću i odnio u kuću uplakane djece. Svojim rukama im je sku-hao hranu i svakom djetetu je sipao hrane sve dok se nisu za-sitili.

Osmana, r.a., su krasile vrline blagosti, darežljivosti, skrom-nosti, a poznat je i po tome da se mnogo stidio, a zbog njegovog stida i meleki su se njega stidjeli. Prenosi Aiša, r.a., da kada je jedne prilike kod Poslanika, a.s., ušao Osman, r.a., on se pokrio odjećom i rekao: “Zar da se ne stidim čovjeka, kojeg se stide meleki?” (Muslim).

Jedne prilike, žureći prema džamiji radi obavljanja sabah namaza u džematu, Alija, r.a., je sustigao jednog starog čovjeka koji je išao veoma smireno i sporo. Alija, r.a., nije htio da ga pređe iz poštovanja i počasti zbog njegove starosti, a vrijeme izlaska sunca je već nastupilo. Kada je starac bio pred džamijs-kim vratima, nastavio je dalje, nije ušao u džamiju, pa je Alija, r.a., saznao da je čovjek kršćanin. Alija, r.a., je ušao u džamiju i zatekao Poslanika, a.s., i prisutne na rukuu. Poslanik, a.s., je odužio ruku da bi Alija, r.a., stigao na namaz. Kada se završio namaz ashabi su ga pitali: “O Allahov Poslaniče, zašto si odu-ljio s rukuom, a to do sada nisi radio?” Poslanik, a.s., im reče: “Kada sam htio da se vratim s rukua, došao je melek Džibril, stavio je krilo na moja leđa i zadržao me duže. Tek kada je on digao svoje krilo ja sam se ispravio s rukua.” Ashabi su upitali: “Zbog čega je to uradio?”, a Poslanik, a.s., je rekao da nije o tome obaviješten. U tom se pojavio melek Džibril, i rekao: “O Muhammede zaista je i Alija požurio da stigne klanjati sabah


namaz u džematu, ali je sustigao starog čovjeka. Ne znajući da je kršćanin, a čuvajući njegovo pravo i iz poštovanja prema njegovoj starosti ga nije prošao. Zbog toga mi je Allah naredio da te zadržim na ruku više nego što je uobičajeno, da bi Alija prispio na sabah-namaz.”

Ovo su samo neki od mnogobrojnih lijepih primjera ahlaka i lijepog ponašanja ashaba, od kojih se izdvajaju i u svemu pred-njače prva četvorica halifa.

Ibadeti i njihov uticaj na izgradnju ljudskog morala

Islam je sveobuhvatna i univerzalna vjera koja obuhvata sve segmente ljudskog života, od rođenja pa sve do smrti čovjeka. Islam ne razdvaja ibadete od etike i morala, tj. ibadet je usko vezan za moral i ponašanje ljudi. Na isti način, islam ne razdva-ja znanje od riječi i djela, jer djela trebaju da budu u skladu s onim što se govori.

Cilj propisivanja svih ibadeta jeste upravo pročišćenje i oplemenjivanje duše, odnosno, popravljanje morala i ponašanja muslimana. Musliman koji upražnjava vjeru, tj. onaj koji oba-vlja dužnosti prema Allahu, dž.š., je osoba koja je svjesna sebe i dužnosti koje ima prema svom Stvoritelju, ali i prema drugim živim bićima. Ibadet i ahlak su dva termina koja su usko ve-zana, ili bolje reći, dva neraskidiva termina, koji ne mogu jedan bez drugog.

Islam se temelji na pet osnovnih ibadeta, koji su spomenuti u jednom hadisu u kome je Muhammed, a.s., rekao: “Islam se

VJERA I MORAL 39

gradi na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju na-maza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i hadžu (ko je u mogućnosti).” (Buhari i Muslim).

Šehadet je prvi šart islama kojim potvrđujemo da ne postoji niko, osim Allaha, dž.š., da zaslužuje da mu se robuje i da je Muhammed, a.s., čovjek koji je od Allaha poslan ljudima da prenese Objavu (Kur'an) kao vjerozakon, čija će pravila važiti za sve ljude i džinne sve do Sudnjeg dana. Prihvatanjem islam-skih načela, ljudi se oslobađaju ropstva i postaju robovi Onoga koji ih je stvorio i Koji im daje život i raznovrsne blagodati. Na taj način se ispunjava čovjekova uloga i misija na Zemlji, jer Allah, dž.š., nam daje direktan odgovor na pitanje zašto smo stvoreni u sljedećem ajetu: “Džinne i ljude sam stvorio samo da Mi ibadet čine (da Mi robuju).” (Ez-Zarijat, 56).

Nakon šehadeta prvi rukn islama je namaz koji vjernika tre-ba da odgoji i popravlja njegovo stanje. Namaz je ibadet koji treba da odvraća čovjeka od ružnih postupaka. Allah, dž.š., ka-že: “I obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i sve-

ga što je ružno.” (El-Ankebut, 45).

U ovom kur'anskom ajetu se spominju dva termina: “el-fah-ša” i “el-munker”, koji obuhvataju sve ružne riječi i loša djela. Ovim kur'anskim ajetom se potvrđuje da je namaz sredstvo za postizanje duhovne čistoće i moralnog odgoja.

Da je namaz ibadet koji utiče na postizanje duhovne čistoće i moralnog odgoja potvrđuje i hadis od Ebu Hurejre, r.a., koji kaže da je Poslanik, a.s., upitao svoje ashabe: “Šta mislite kada bi neko pred kućnim vratima imao rijeku u kojoj bi se svaki dan pet puta kupao, da li bi na njemu ostalo imalo nečistoće?” As-


habi su rekli: “Naravno da ne bi ostalo nikakve nečistoće na tom čovjeku,” na što je Poslanik, a.s., dodao: “Takav je slučaj pet dnevnih namaza; njima Uzvišeni Allah briše grijehe i pri-jestupe.” (Buhari i Muslim).

Što se tiče zekata, on se na mnogo mjesta u Kur'anu spomi-nje uporedo s namazom, a utiče na izgradnju plemenitog morala kod onih koji udjeljuju. Putem davanja zekata vjernici odstra-njuju unutrašnje grijehe, poput škrtosti i tvrdičluka. Slično zekatu, koji je farz za sve one koji ispune “nisab”, je i sadekatu-l-fitr koji se daje u mjesecu Ramazanu, a cilj njegovog davanja je čišćenje postača od beskorisnog i ružnog govora.

Post je propisan radi postizanja bogobojaznosti, jer se upra-vo to traži u ajetu o postu: “O vi koji vjerujete, propisuje vam se

post kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste se grijeha

klonili (da biste bili bogobojazni).” (El-Bekare, 183).

Post, kao poseban vid ibadeta, je zaštita i brana od svih mo-ralnih bolesti, na što ukazuje hadis Allahovog Poslanika, a.s., u kome kaže: “Post je štit, pa kad neko od vas bude postio, neka ne govori ružne riječi i neka ne diže glas. A ako ga neko bude vrijeđao ili na njega nasrtao, neka kaže: 'Ja postim!'” (Buhari i Muslim).

Isti je slučaj i s petim islamskim temeljem, hadžom, koji ima veliki uticaj na izgradnju morala. Hadž je putovanje u odre-đenom vremenu radi obavljanja određenih obreda i obilaska znamenitih mjesta Mekke i Medine, koje mora biti popraćeno lijepim ahlakom. Na hadžu se traži više nego na drugim mjesti-ma da se čovjek pripazi loših postupaka, kao što su: ružne riječi, rasprava i svađa, kao i svi vidovi griješenja, kao i da se onaj ko

VJERA I MORAL 41

obavlja hadž naoruža saburom (strpljivošću), blagošću, pažnjom i brigom prema drugim ljudima.

Dakle, ibadeti služe za popravljanje stanja kod ljudi i vrše uticaj na ahlak, tj. na moral i ponašanje vjernika. Svi ibadeti su različiti, ali imaju jedan zajednički cilj i svrhu, a to nam na naj-bolji način govori Poslanik, a.s., koji, govoreći zbog čega je po-slan, kaže: “Poslan sam da usavršim moral kod ljudi.” (Buhari i Muslim).

Zaključak

Musliman, kome je stalo do Allahovog zadovoljstva, dužan je lijepo se odnositi prema svakome. Njegov ahlak je garant da je dobar vjernik i da su mu ibadeti kod Allaha, dž.š., primljeni, jer ibadeti koji se čine trebaju izvršiti uticaj na poboljšanje mo-rala kod ljudi. Vjernik treba da bude primjer drugima u lijepom ponašanju i lijepom odnosu prema drugima. Mnogo je primjera gdje veliki broj ljudi prihvata islam samo zato što se druže ili kontaktiraju s muslimanima koji demonstriraju svoje moralne kvalitete u porodici, na ulici, na poslu, u razgovoru s ljudima, u njihovom pristupu, u poštivanju prava drugih itd. Jedan takav musliman je svijetli primjer pravog vjernika koji može biti po-vod da se mnogi ljudi vrate islamu. Zbog toga je mnogo bitno da ljudi vode računa s kim se druže i u koga se ugledaju. O tome ćemo navesti nekoliko izreka.

Fudajl ibn Ijjad je rekao: “Ako se budeš družio s nekim, izaberi čovjeka lijepog ponašanja, jer te on poziva samo dobru. Draže mi je da mi je saputnik i drug grješnik lijepog ponašanja, nego učač Kur'ana koji je besraman. Zaista je grješnik lijepog


ponašanja osoba, koju u životu vodi razum, nije teret društvu, pa ga ljudi vole, a pobožnjak, koji nema kod sebe plemenitih osobina i lijepog ponašanja, teret je ljudima, pa ga preziru.”

Ibnu-l-Karrije je rekao: “Budite lijepog ponašanja, jer, ako ste vladar, ljudi će vas takvog voljeti i podržavati, ako ste sred-njeg staleža, time ćete se uzdignuti na više stepene, a ako ste si-romašni, bit ćete neovisni od ljudi.”

El-Asme'i je jene prilike rekao: “Kada se mom djedu Aliji primakla smrt, sakupio je svoju djecu i kazao im sljedeće: 'O djeco moja, postupajte lijepo prema ljudima, tako da kada bu-dete odsutni, čeznu da vas ponovo sretnu, a kada umrete da pla-ču za vama.'“

Musliman svojim lijepim ponašanjem u društvu može biti sebeb da mnogi ljudi uđu u okrilje islama. Mnogo je lijepih pri-mjera gdje, na osnovu lijepog ponašanja pojedinaca, ljudi pre-poznaju pravi put i prime islam. Jedan ovakav primjer navodi jedan student, koji kaže da im je poznati profesor hadisa, dr. Šefik Kurdić, ispričao jednu priču, koja može da bude primjer kako se treba ponašati u društvu. Naime, nekada je jedan imam bio student na fakultetu i iz predmeta Da'va profesor mu je upisao desetku prije nego što mu je postavio neko pitanje. “Ti si svoju da'vu (širenje islama) praktično dokazao,” rekao mu je profesor. O čemu se zapravo radilo? Ovaj imam, sa suprugom i djecom je kao izbjeglica u toku agresije na Bosnu i Hercego-vinu otišao u Hrvatsku. Tamo ih je jedna hrvatska porodica pri-mila u svoju kuću da stanuju. U katoličkom okruženju, sam s porodicom, ovaj imam nije pozivao u islam, nije ulazio u privat-ni život ljudi koji su mu ustupili svoj prostor za stanovanje, niti se miješao u njihova uvjerenja i opredjeljenja. S druge strane,

VJERA I MORAL 43

on, njegova supruga i djeca živjeli su tih, harmoničan i skladan islamski porodični život, ne obazirući se na okolinu. Nakon nekog perioda desilo se iznenađenje. Sin gazdarice je izrazio že-lju da razgovara s imamom. Zapravo, rekao mu je da želi preći na islam. Te riječi su imama ostavile zatečenim, te ga je upitao zašto želi da pređe na islam, šta je uzrok tome? Ovaj mladi katolik je odgovorio da je posmatrao njega i njegovu porodicu i da nikada u svom životu nije vidio tako lijepu i harmoničnu po-rodicu, te da je oduševljen islamom. Imam ga je posavjetovao da prvo izuči još o islamu, pa da tek onda prihvati islam. I zais-ta, mladić je nakon nekog vremena prihvatio islam, upravo zah-valjujući lijepom ponašanju jedne porodice.

_______________

Literatura:

1. Besim Korkut, Kur'an s prijevodom;

2. Derviš Spahić, Pouke o moralu i bogobojaznosti, treće izdanje, Zeri Islam, Prizren, 2000;

3. Muhammed Rewwas Qal'ahdži, Ličnost posljednjeg Allahovog Po-slanika, s arapskog preveli Safvet Halilović i Mehmed Kico, El-Kalem, Sarajevo, 2006;

4. Tirmizi, Vrline Allahovog Poslanika, drugo izdanje, s arapskog pre-veo Husejn Omerspahić, El-Kalem, Sarajevo, 1997.

Dr. Azmir JUSUFI

ORIJENTALISTIČKA VIZIJA O KUR’ANU

Uvod

Literatura o Kur'anu spada u četiri široke kategorije: (a) eg-zegetska literatura, ispisana od muslimana, koja objašnjava po-ruke Kur'ana iz različitih perspektiva; (b) polemička literatura napisana od strane nemuslimana, koja nastoji pobiti Kur'an kao Božansku Objavu; (c) radovi orijentalista koji se razlikuju od polemičkih radova; i (d) savremeni akademski radovi koji su objektivni i nepristrasni u izučavanju i istraživanju Kur'ana.1

U radu će, naime, biti govora o drugoj i trećoj kategoriji li-terature ispisane o Kur'anu, tj. o tvrdnjama poricatelja Kur'ana kao Allahove objave, među koje spadaju i pojedini orijentalisti, te tvrdnjama nekih orijentalista koji, u jednu ruku, prihvataju i priznaju Božansko porijeklo Kur'ana.

U spomenutu kategoriju i literaturu o poricanju porijekla Kur'ana, spadaju i tvrdnje orijentalista da je Kur'an djelo Mu-hammeda; da je Muhammedova vizija i genijalnost; da je djelo Arapa; da je djelo stranog autora i porijekla; te da je djelo mo-

1 Vidi: Muzaffar Iqbal, “The Qur’ān, Orientalism, and the Encyclopedia of the

Qur’ān”, Journal of Qur’anic Research and Studies, Volume 3, Issue 5, Repr. in Occasional Paper Series, Islamic Book Trust, 2008., str. 8.


naha Behire, svećenika Vereke ibn Neufela, bizantijskog ko-vača itd., o čemu će više biti govora u razradi rada.

Mnogi zapadni autori, pišući o Kur'anu, počinju s pretpostav-kom - često skrivenom u velu takozvane “objektivnosti” i “uče-nosti” - da Kur'an uistinu nije Riječ Božija, božanska objava.2 Razumljivo je da bilo koji orijentalista odnosno nemusliman nije mogao, savjesno i bez skepticizma prema svojoj religiji, priznati da je Muhammed, a.s., bio Allahov poslanik i da je Kur'an Allahova Riječi. Međutim, ono što je karakteristično za orijenta-liste, jeste da ne odustaju od negiranja božanskog porijekla Kur'a-na i od Boga datog poslanstva Muhammedu, a.s. Oni su nastojali dokazati, proučavajući islamske izvore i tekstove, da su njihove tvrdnje uistinu tačne. Oni su, u mjeri u kojoj su ulagali napora, u stvari, nastojali preuzeti ulogu misionara svoje vjere, te su, gene-ralno govoreći, izokrenuli činjenice i pogrešno protumačiti teks-tove u cilju održavanja njihovih pretpostavki i tvrdnji.3

Još od prvih dana islama, kada je riječ o Kur'anu, nemusli-mani i neprijatelji islama imaju jednoglasan stav, a to je negira-nje njegovog Božanskog porijekla i smatranje da je on ljudska tvorevina, produkt Muhammedovog, a.s., stvaralaštva i spisate-ljstva.4 Njihov stav i Kur'an na par mjesta iznosi: “Oni koji ne

vjeruju govore: 'Ovo nije ništa drugo do velika laž koju on iz-

2 Seyyed Hosain Nasr, “Kur'an - Božija Riječ, izvor znanja i djela”, Kur'an u

savremenom dobu I, priredio: Enes Karić, BKC i El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 69.

3 Vidi: Muhammad Mohar Ali, The Qur’ān and the orientalists, Minhaj Al-Sunnah, Oxford, 2004., str. 9.

4 Jusuf El-Karadavi, Kako se odnositi prema Kur'anu Časnom, Elči Ibrahim-pašina medresa, Sarajevo, 2012., str. 29.

TUMAČENJE KUR’ANA 47

mišlja, a u tome mu i drugi ljudi pomažu - i čine nepravdu i pot-

voru' i govore: 'To su izmišljotine naroda drevnih...” (El-Furkan,

4-6). “Oni, čak, govore: 'To su samo smušeni snovi, on ga izmiš-

lja, on je pjesnik'” (El-Enbija’, 5).

Savremeni neistomišljenici ne razlikuju se puno od mnogo-božaca Arapa (čije stavove Kur'an iznosi) u svojim tvrdnjama, s tom razlikom što su se promijenile metode pokušaja prikaziva-nja Kur'ana kao ljudskog produkta.

Orijentalisti su različito gledali na Kur'an i shodno tome ga poimali, tumačili i definirali. Prilazili su mu, također, s razli-čitim namjerama i sukladno tome sebe nalazili u njemu. Nekima je Kur'an bio povod da ga pravilno shvate, razumiju i prihvate kao Božiju uputu ljudima. Takvih je veoma malo. Drugima je bio povod da ga još više zamrze, ocrne, napadnu i da se još više udalje i zalutaju u tminama neznanja, mržnje i oholosti.5

Polovinom XIX. stoljeća obnovljeni su pokušaji krivotvore-nja porijekla Kur'ana od strane orijentalista. Njihovi najpozna-tiji predstavnici tog vremena bili su: Aloy Spernger, William Muir, Julius Wellhausen, Leon Caeteni, David Samuel Margo-liouth, Ritchard Bell, William Montgomery Watt i dr.

U pokušaju da Kur'anu oduzmu njegov božanski karakter orijentalisti su iznosili razne ideje o porijeklu Kur'ana. Uglav-nom, sve one se mogu svesti na četiri centralne teze:

- Kur'an je djelo Muhammeda, - Kur’an je Muhammedova vizija i genijalnost, - Kur'an je djelo Arapa,

5 Sulejman Topoljak, Osnovi tefsira (Uvod u nauku o Kur’anu), El-Kelimeh,

Novi Pazar, 2014., str. 32.


- Kur'an je djelo stranog autora i porijekla, - Kur'an je djelo Behire, Vereke ibn Neufela, bizantijskog

kovača, itd..

Tvrdnja da je Kur'an djelo Muhammeda

Uz pretpostavku da je Kur'an djelo Muhammeda, a.s., ori-jentalisti navode tvrdnje da je on bio izuzetno inteligentan čo-vjek koji je precizno isplanirao korake širenja svoje religije koje je kasnije sprovodio u djelo;6 bavio se proučavanjem poezije;7 on nije bio nepismen, kako to tvrde muslimani, a “nepismenost” koja mu je pripisana je nešto sasvim drugo;8 sakupljao je priče kršćana i jevreja i od toga sastavio novu knjigu koju je nazvao Kur'an;9 s kršćanstvom i judaizmom se tako temeljno upoznao na svojim brojnim putovanjima itd. Sve su ovo neosnovane tvrdnje orijentalisti.10

Orijentalista A. T. Welch za Kur'an kaže da je: “The Mus-lim scripture, containing the revelations recited by Muhammad and preserved in a fixed, written form” - “Muslimanski sveti tekst koji sadrži objave koje je izrecitirao Muhammed i koji je

6 Sir William Muir, The life of Mohammad, Revised edition by: T.H.Weir.,

Edinburgh, London, 1923., str. 25-26. 7 David Samuel Margoliouth, Mohammed and the rise of islam, New York,

1905., str. 52-53, 8 Montgomery Watt, Muhammad's Mecca, Edinburgh, London, 1988., str. 52-

53, 9 Mohammad Khalifa, The sublime Qur'an and orientalism, International

Islamic Publishers, Pakistan, 1989., str. 10. 10 Ibid. str. 13.


sačuvan u određenoj, pisanoj formi.”11 Orijentalista W. Montgo-mery Watt se pridružio onim orijentalistima koji smatraju da je Kur'an knjiga koju je napisao ili pak iz svoje glave diktirao Muhammed.12

Ima i orijentalista, poput Darka Tanaskovića, koji tvrde da je Kur'an: “Knjiga Allahova, knjiga nestvorena, večna, knjiga od bespočetnosti, od pre stvaranja ovoga sveta ispisana na ne-beskoj 'čuvenoj ploči'...”13 S druge strane, drastičan primjer de-finiranja Kur’ana, koje pripada krugu “radikalnog negiranja božanskog karaktera Kur’ana,” može se sagledati u riječima ori-jentaliste Sulejmana Grozdanića, koji kaže: “Tekst Kur’ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unapri-jed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svoga naroda i to ne samo u svojoj savremenosti nego i u prošlosti mnogih generacija i mutnih, mitskih ciklusa arapskog i uopšte semitskog postojanja, vođe i političara koji je pokrenuo zapretane energije jednog vitalnog življa, čovjeka koji je snagom svog poniranja u stvarnost otkrio i prihvatio njen socijalni i kulturni izazov.”14

Na ove tvrdnje orijentalista odgovor se može dati iznoše-njem sljedećih činjenica:

11 Vidi: Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti, Fakultet islamskih nauka, Sara-

jevo, 1997., str. 18. 12 Ibid., str. 19. 13 Ibid., str. 20. 14 Vidi: Safvet Halilović, “Orijentalisti i Kur’an”, Islamska misao, br. 5., FIS,

Novi Pazar, 2011., str. 57.


a) Metoda govora Kur'ana u potpunosti se razlikuje od me-tode govora Muhammeda, a.s. Ako pogledamo hadiske zbirke, vidjet ćemo jasnu razliku između Muhammedo-vog, a.s., govora koji se odlikuje metodom razgovora, pojašnjenja, podučavanja i retorike poznate i korištene među Arapima i metode Kur'ana kojoj nema ničega slič-nog u govorima Arapa.

b) Iščitavajući hadise zabilježene u hadiskim zbirkama čita-lac osjeća ljudske osobine izricatelja kao i njegov lični strah i osjećaj slabosti pred Allahom, dž.š. S druge stra-ne, kur'anske riječi se odlikuju snagom, veličanstvenošću i božanstvenošću. Poznavaoci retorike složit će se da je nemoguće da se kod jedne osobe nađu dva korjenito različita metoda izražavanja. Upravo u tome je dokaz da Kur'an i hadis ne mogu biti iz istog izvora.15

c) Muhammed, a.s., je bio nepismen, nije čitao niti pisao. Da li je logično tvrditi da je ovakva osoba došla sa tak-vim čudotvornim vjerozakonom u kome nema apsolutno nijedne manjkavosti, koji hvale i uzdižu i oni koji u nje-ga vjeruju i oni koji u njega ne vjeruju?

Orijentalisti niječu da je Poslanik, a.s., bio nepismen prije

Objave, a riječ ummijj, tj. nepismen, kako ga Kur'an opisuje, tu-mače na način da se ona odnosi ili aludira na onog koji ne pos-

15 Sami Džeko, “Orijentalisti i porijeklo Kur’ana” (Seminarski rad – “Savre-

mene tefsirske studije”), Fakultet islamskih nauka u Beogradu (Konsultativ-ni Centar u Novom Pazaru), Novi Pazar, 2013.


jeduje svetu knjigu,16 a riječ ummijjun, tj. nepismen narod, kažu da se odnosi na onaj narod koji ne posjeduje svetu knjigu.17

a) Kur'an je pružio potpuni, harmonični i savršeni pogled na svijet. Da li je moguće da iz jednog uma proistekne pot-puno savršeno uređen pogled na život, razmišljanje, me-đuljudske odnose, brak, ibadete, ratovanje itd.? Za ure-đenje samo jedne od nabrojanih grupa propisa potrebni su kolegijumi stručnjaka. Da li je sve ovo moglo prois-teći iz jednog uma? Ovakav kompletni i karakteristični islamski sistem nije moguće da ga je donio čovjek iz arapske pustinje, kakva je bila sredina u kojoj je živio Muhammed, a.s.18

b) U Kur'anu postoje ajeti u kojima se Muhammed, a.s., prekorijeva. Od tih ajeta su: “On se namrštio i okrenuo

zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš - možda on

želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koris-

ti...” (Abese, 1-12), i “Vjerovjesniku i vjernicima nije do-

pušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i

rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehe-

nnemu biti.” (Et-Tevbe, 113). Zar je logično da Muham-med, a.s., napiše Kur'an i u njemu sam sebe kritikuje? Ili pak, na primjer, kritika zbog Poslanikove, a.s., dozvole munaficima da izostanu iz Bitke na Tebuku. Allah, dž.š., je tada objavio: “Neka ti Allah oprosti što si dozvolio da

16 Ovo mišljenje je zastupao orijentalista Richard Bell. Vidi: Enes Karić, op.

cit., str. 18. 17 Sulejman Topoljak, op. cit., str. 33. 18 Hamid Tahir, Islam između istine i optužbe, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str.

27.


izostanu dok se nisi uvjerio koji od njih govore istinu, a

koji lažu.” (Et-Tevbe, 43).19 c) Muhammedu, a.s., su se dešavale situacije koje su prije-

tile da se posumnja u istinitost njegovih riječi, pa bi on danima i noćima čekao spuštanje objave od Allaha, dž.š. Ovom prilikom možemo spomenuti slučaj u vezi s Ai-šom, r.a., jednom od najdražih Poslanikovih supruga. Njeno potvaranje, klevetanje od strane munafika u po-gledu njene časti, direktno se ticalo njegovog ugleda i časti. Poslanik, a.s., i njegovi ashabi su tim iskušenjem bili dovedeni u veoma nezgodnu situaciju. Poslanik, a.s., je ulagao krajnje napore da to sve provjeri i ispita. U tome je proveo cijeli mjesec, ali i pored toga ništa nije mogao odlučiti i uraditi osim što je govorio: “Do mene je doprlo da si učinila to i to, pa ako budeš nevina, Allah će to objelodaniti, a ako si počinila grijeh, traži od Nje-ga oprosta.” U ovakvom stanju je Poslanik, a.s., ostao sve dok Allah nije objelodanio Aišinu nevinost. Da je Kur'an od Muhammeda, a.s., zar bi on čekao danima i mjesecima, te trpio laž i potvoru?

d) Zašto bi Muhammed, a.s., napisao djelo a zatim ga pri-pisao drugome? Njegova veličina bi bila još veća da je sebi pripisao nešto čemu čitav svijet ne može parirati.20

19 Sulejman Topoljak, op. cit., str. 34. 20 Ibid., str. 33.


Tvrdnja da je Kur'an Muhammedova vizija i genijalnost

Koliko li je samo u Kur'anu pitanja koja se oslanjaju na in-

teligenciju, intuiciju i inspiraciju?! Najveći dio Kur'ana čine ka-

zivanja o prošlim narodima. Taj dio Kur'ana je nemoguće do-

kučiti inteligencijom i razmišljanjem. To se spoznaje objavom.

Kur'an je naveo i slikovito opisao živote poslanika i naroda

koji su ranije živjeli. Predstavio ih je takvom preciznošću kao

da ih gledamo. Kur'an nam govori i o nastanku svemira. Posla-

nik, a.s., nije živio s tim narodima, a niti je vidio kako je nastao

svemir. Sve su to, dakle, očiti dokazi da Poslanik, a.s., nije au-

tor Kur'ana. Kur'an je naveo i precizirao neke datume i stvari,

kao npr. koliko je Nuh, a.s., živio kao poslanik, koliko su mla-

dići pećine ostali u njoj i sl. Postavlja se pitanje: odakle bi Mu-

hammed, a.s., znao sve te precizne podatke?

Može se, onda, s pravom konstatovati da su ljudi u pred-

islamskom dobu bili inteligentniji od ovih koji izmišljaju takve

laži. Ljudi u predislamskom dobu nisu tvrdili da je Poslanik, a.s.,

to sve izmislio, nego su govorili da ga neko podučava tome.21

Tvrdnja da je Kur'an djelo Arapa

Treća teza o nastanku Kur'ana, koja je prisutna u djelima orijentalista, jeste da je Kur'an djelo Arapa. Poznato je da su Arapi bili narod koji je po svojoj prirodi volio rječitost, poeziju i lijepu riječ. Na tom polju su organizovali godišnja okupljanja i

21 Ibid., str. 35-36.


takmičenja. Poznato je, takođe, da su poslanici prije Muhamme-da, a.s., imali posebno nadnaravna djela (mu'džize), s kojima su uz Allahovu dozvolu i pomoć dokazivali svoje poslanstvo. Kao primjer, možemo navesti kur'ansko kazivanje o Musau, a.s., i njegovom štapu, koji se, Božijom voljom, pretvorio u zmiju, u vremenu kada je bio proširen fenomen sihra (magije i vradžbi-ne); te primjer mu'džiza Isaa, a.s., koji je Božijom voljom lije-čio slijepe, gubave, itd., u narodu koji se bavio medicinom.

Kur'an, kao jezički nadnaravna riječ, došao je Arapima iza-zivajući ih da pokušaju napraviti nešto slično njemu, i ne ogra-ničavajući se na određeno vrijeme poput drugih mu'džiza.

Da je Kur'an djelo Arapa, zar oni ne bi odgovorili njegovom izazovu, čuvajući tako svoja božanstva i svoju plemensku pri-padnost, koja je pogotovo u vrijeme pojave islama bila izuzetno izražena? Lebib ibn Rebi'ah, čija se pjesma smatrala vrhuncem tog vremena, čak je bila okačena o Kabi, ostao je zadivljen čita-jući kur'ansku suru pored svoje pjesme, ističući da to nisu riječi koje mogu doći od čovjeka.22 Mudrost ovog kur'anskog izazova ogleda se u tome da historija posvjedoči da nijedna generacija Arapa neće uspjeti sastaviti nešto slično Kur'anu. Dakle, u sa-mom tom izazovu je dokaz da Kur'an nije djelo Arapa.23

22 Mohammad Khalifa, op. cit., str. 19. 23 Sami Džeko, op. cit.


Tvrdnja da je Kur'an djelo stranog autora i porijekla, te da je neko Muhammedu, a.s.,

izdiktirao Kur'an

Četvrta mogućnost koju orijentalisti pružaju jeste da je Kur'an djelo stranog autora. Nadovezujući se na prethodnu tvrd-nju o nastanku Kur'ana od strane Arapa i dokaze neispravnosti te tvrdnje, dovoljno je reći samo to da ako najrječitiji Arapi nisu u stanju doći s nečim sličnim Kur'anu, onda je besmisleno tvrdi-ti da će neko mimo njih uspjeti da sastavi nešto slično njemu.24

Orijentalisti, među kojima je i Schwally, smatraju da je Kur'an dobio svoje ime od asirske riječi kerjana koja u prijevo-du znači: “tekst koji se čita.” Ovu tvrdnju oni dokazuju mišlje-njem da u Kur'anu postoje strane riječi. Neki od njih su čak napisali rječnike koje su naslovili kao Rječnik stranih riječi u Kur'anu. Jedan ovakav rječnik je napisao Arthur Jeffery, pod nazivom Foreign vocabulary of the Qur'an.25 Neki tvrde da u Kur'anu postoji 275 stranih riječi.26 S ovim riječima orijentalisti žele ukazati na strano porijeklo kur'anskog teksta.

Što se tiče tvrdnje orijentalista da mu je neko izdiktirao Kur'an, uistinu, tvrdnja je tačna, ali to je bio melek Džibril, a ne neko iz Poslanikovog ili nekog drugog naroda.

Poslanik, a.s., je odrastao među nepismenim narodom, te je i on bio nepismen (nije znao čitati i pisati), u to nema nikakve sumnje. To nedvosmisleno povijest potvrđuje. Ne postoji nije-dno predanje u koje bi se moglo makar naslutiti da mu je iko,

24 Ibid. 25 Vidi: Enes Karić, op. cit., str. 18. 26 Sulejman Topoljak, op. cit. str. 33.


bilo to iz njegovog ili drugog naroda, prije poslanstva govorio o pitanjima vjere.27

Tvrdnja da je Kur'an djelo Behire, Vereke ibn Neufela ili bizantijskog kovača

Nakon što nisu uspjeli pokušaji orijentalista da Kur'anu oduzmu božansko porijeklo prethodnim tvrdnjama, oni su se okrenuli tvrdnji da je Kur'an djelo Behire (Sergijusa), s kojim se Muhammed, a.s., susreo u mjestu Busra u današnjoj Siriji, na trgovačkom putovanju sa svojim amidžom Ebu Talibom. Prema riječima Pandže i Čauševića, britanski orijentalista George Sale dokazuje da je nemoguće da jedno dijete za vrijeme jednog kratkog putovanja može nešto naučiti, te ovu tvrdnju nedvo-smisleno pobija.28 Sale, na primjer, u svom djelu Preliminary Discourse, koje je prvi put objavljeno u XVIII. stoljeću, izjavio je sljedeće: “Da je Muhammed zaista bio autor i glavni šef (kompilator) Kur'ana je sporno; iako je bilo vrlo vjerovatno da je imao malu pomoć od drugih u njegovom dizajnu.”29

Istina je da se Muhammed, a.s., u svom djetinjstvu u Šamu susreo sa svećenikom Behirom, u Mekki sa Verekom ibn Neu-felom, a nakon hidžre sa židovskim i hrišćanskim svećenicima, a isto je sigurno da on prije poslanstva ni od koga ništa nije učio. Nakon primanja poslanstva, hrišćani, židovi i mušrici su

27 Ibid., str. 36. 28 Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević, Prijevod Kur'ana sa komen-

tarom, Libris, Sarajevo, 2014., str. 377. 29 Mohammad Khalifa, op. cit., str. 10.


ga pitali o vjeri i raspravljali s njim o teološkim pitanjima – što je bio razlog nekima da prihvate islam, a drugima da se još više udalje od istine i Božijeg svjetla.30

Muhammed, a.s., je u toku svog prvog putovanja u Šam s amidžom Ebu Talibom imao svega devet, a po nekima dvanaest godina.31 Da li je razumno reći da nepismeno dijete može razu-mjeti i zapamtiti nešto poput Kur'ana s cjelokupnim sistemom života, pričama i poukama koje on nosi?

U zavisnosti od toga ko je onaj koji upućuje optužbu, varira i ime osobe koja je, prema njihovom mišljenju, Muhammedu, a.s., napisala i predala Kur'an. Jedni govore da je to kršćanski svećenik Sergijus (Behira), ili svećenik Vereka ibn Neufel, dok drugi tvrde da je to jevrejski rabin nepoznatog imena,32 pa i bi-zantijski kovač.33 To Kur'an eksplicite pobija riječima: “Mi do-

bro znamo da oni govore: “Poučava ga jedan čovjek!” Jezik

onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur'an

je na jasnom arapskom jeziku.” (En-Nahl, 103). Prema tefsiru Ibn Abbasa, r.a., riječi: “Poučava ga jedan čovjek!” odnose se na ljude po imenu Džebr i Jesar.34

Svi su stručnjaci složni u konstataciji da je Kur'an mu'džiza na arapskom jeziku, pa kako onda da on bude prenesen iz usta

30 Sulejman Topoljak, op. cit., str. 36. 31 Muhammed Seid Ramadan El-Buti, Razumijevanje života Muhammeda,

a.s., Ilum, Drugo izdanje, Bužim, 2008., str. 65. 32 Ebu Halil Ševki, El-islamu fi kafsi-l-ittiham, str. 33. (Prema: Sami Džeko,

“Orijentalisti i porijeklo...”, op. cit.) 33 Vidi: Sulejman Topoljak, op. cit., str. 37. 34 Vidi: Ibn Abbas, Tefsir, Treći tom, Libris, Drugo izdanje, Sarajevo, 2016.,

str. 250.


nekog nearapa koji ima neku raniju Objavu, zdravu ili nevjero-dostojnu? Pa zašto ova osoba nikako da progovori, zašto ne skine veo s lica, pa da kurejšijsko neprijateljstvo može jasno usredsrediti na Muhammeda?35

Prema tome, da je Muhammed, a.s., naučio od nekog nešto, to bi historija zabilježila i ne bi prešutjela, a posebno to ne bi promaklo neprijateljima islama. Sve što nam je povijest rekla o tim susretima bilo je u korist Muhammeda, a.s., jer se u njima nagovještavalo i potvrđivalo njegovo poslanstvo.36

Zaključak

Historijski je potvrđeno da je Muhammed, a.s., bio el-um-mijj (onaj koji nije znao ni čitati ni pisati), a Kur'an je napisan na najvišem stilskom nivou. On se potpuno razlikuje od poezije i proze koje su bile poznate tada kod Arapa. Kur'an je jezična i književna nadnaravnost u cjelini, koja nema sličnosti u prethod-nim djelima. To što je Kur'an donijet preko nepismena čovjeka jeste znak da on nije djelo njegovih ruku, nego je on dostavljena Objava.37 Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “A zašto oni ne razmisle

o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi

u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (En-Nisa', 82). Navedeni kur’anski ajet predstavlja polaznu tačku ovog is-

traživanja. Zašto? Zato što on upozorava i potvrđuje da je Kur’-

35 Muhammed El-Gazali, Tematski tefsir Kur'ana, El-Kelimeh, Novi Pazar,

2013., str. 287. 36 Ibid., str. 36. 37 Hamid Tahir, op. cit., str. 27.


an Allahov govor, govor koji ima nadljudski i metapovijesni izvor, i da nikako nije govor čovjeka, tj. Muhammeda, a.s.38 Kur’an je, kako to primjećuje Muhammed Asad, slobodan od bilo kakvih unutarnjih protuslovlja iako je objavljivan postepe-no, u razdoblju od dvadeset i tri godine.39 Zanimljivo, ovdje je upotrijebljen glagol tedebberu تدبر, što znači: pažljivo razmišlja-ti, razmatrati i proučavati nešto,40 i on se u Kur’anu koristi isključivo u značenju razmišljanja o tome kako je Kur’an nad-naravan, a ne ljudski govor.

Božansko porijeklo Kur'ana je neosporna činjenica. Svaki pokušaj da se on pripiše ljudskom biću lahko je oboriv historij-skim činjenicama i realnim pogledom na Kur'an. Ono što veo-ma čudi kod orijentalista jeste njihovo negiranje božanskog porijekla Kur'ana uz istovremeno vjerovanje u božansko porije-klo Tevrata i Indžila (Starog i Novog Zavjeta), uprkos neos-pornim činjenicama o ljudskim intervencijama i izmjenama u njima.41

Na osnovu svega navedenog, možemo zaključiti, a to smo i potvrdili u ovom radu, da je orijentalističko pisanje o porijeklu Kur'ana neutemeljeno i potpuno oprečno pravilima naučnog is-traživanja.

38 Elmir Mašić, Aspekti kur'anskog i'džaza (Analiza djela 'Al-Qur'an – Al-

Mu'džiza al-kubra' Muhammada Abu Zahraa), Magistarski rad odbranjen na FIN-u, dana: 16.06.2015. godine. (Ne objavljeni rad).

39 Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 116.

40 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, III. izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 423.

41 Jusuf El-Karadavi, op. cit., str. 31.

Besim RAMA, prof.

SEJJID KUTB – REFORMATOR DVADESETOG STOLJEĆA

Uvod

U XX. stoljeću živjelo je nekoliko istaknutih islamskih mis-lilaca čije su ideje imale uticaja na njihove savremenike, ali i na generacije nakon njihove smrti u pogledu reformisanja islam-skog mišljenja. Jedan od njih je i Sejjid Kutb. Iako je svirepo pogubljen 1966. godine, njegova djela bila su mnogima inspira-cija diljem muslimanskog svijeta, a posebno u Egiptu, najmno-goljudnijoj arapskoj naciji.

Tema ovoga rada će upravo biti Sejjid Kutb - reformator dvadesetog stoljeća, a za ovu temu smo se odlučili jer smo na-kon iščitavanja literature došli do saznanja da je Sejjid Kutb kako za svoga života, tako i nakon smrti imao uticaja i pridobio simpatije mnogih muslimana koji su bili za reformu političkog uređenja i socijalnog poretka muslimanskih društava. To nas je ponukalo da u određenoj mjeri, osvijetlimo i reafirmiramo nje-gov životni i radni vijek.

Rad smo podijelili u nekoliko cjelina. S obzirom na to da je Kutb živio i djelovao tokom XX. stoljeća, što se inače i naziva savremeno (moderno) doba, smatramo bitnim na početku rada dati neke osnovne natuknice o savremenom tumačenju Kur'ana.


Nakon toga ćemo navesti biografske podatke Sejjida Kutba, ko-je smo preuzeli iz prvog djela njegovog tefsira Fi zilali-l-Kur'an (U okrilju Kur'ana). U nastavku rada ćemo ukazati na važnost njegovog tefsira, te njegovim vanjskim i unutrašnjim karakte-ristikama. Na kraju ćemo iznijeti islamsku alternativu savre-menom društvu koju on predlaže, odnosno njegovo shvatanje islamskog pogleda na svijet.

Kao napomenu ovdje dodajemo da smo za rad koristili lite-raturu na bosanskom jeziku koja nam je bila dostupna u kućnoj biblioteci.

Savremeno tumačenje Kur'ana

Druga polovina XIX. stoljeća je prema dr. Enesu Kariću,1 bila epoha kada je evropski kolonijalizam bio na vrhuncu svoje moći. U tom periodu, i u muslimanskom svijetu došlo je do pro-mjena, do velikog preispitivanja. Prije toga, muslimani su izgra-dili uvjerenje o tome da je njihov politički uspjeh tokom prvih stoljeća islama bio potvrda ispravnosti njihove vjere.

Međutim, porazi u periodu od XIII. do XIX. stoljeća uz-drmali su to osjećanje. U muslimanskim zemljama, među mis-liocima, državnicima i narodom javio se osjećaj da s njihovom historijom nešto nije u redu. I to zato što je psihološki efekat kolonijalnih osvajanja bio veliki, jer se vjera u tradicionalne ustanove pokolebala.

1 Sažetak predavanja prof. dr. Enesa Karića koje je održao studentima postdip-

lomskog studija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 10. i 11. aprila 2010. godine.


Ovaj period je u tumačenju Kur'ana (tefsir) kao i u drugim islamskim naukama, donio velike, dotada neviđene promjene. Ove su promjene prema Kariću (2002: 7-32) svakako bile po-sljedica dubokih političkih, ekonomskih, vojnih i drugih izazo-va i potresa u eri prodora Zapada (poznatije kao kolonijalizam) u tradicionalni svijet islama. I u prethodnim periodima musli-mani su se na neki način susretali s filozofskim pravcima, voj-nim valovima sa zapadne strane svijeta, ali ono što je bilo drugačije za ovu epohu, XIX. i XX. stoljeće, jeste da se islam-ski svijet susreo sa Zapadom kao ideologijom, doktrinom, stra-tegijom, kolonizatorom, vojno-ekonomskim gospodarem. Ova je činjenica, prema Kariću (2002: 7-32), izvršila snažan uticaj na tumačenje Kur'ana.

Kako Đozo (1982: 11) navodi, svaki historijski trenutak uzi-ma iz Kur'ana koliko mu u datom trenutku, prema nivou razvoja života, treba. Prve generacije su shvaćale, tumačile i razrađivale Kur'an prema svojim potrebama i mogućnostima. Tako su i generacije u XIX. i XX. stoljeću morale dati svoj doprinos u razradi kur'anske misli, ukoliko su htjele da žive u njenom duhu i da u toj misli traže rješenja za pitanja koja im život i vrijeme postavljaju.

Ako se vratimo unazad kroz historiju, vidjet ćemo da je tef-sir klasičnog2 muslimanskog doba, prema dr. Enesu Kariću, (2002: 7-23), imao pretežno, stabilna oba svijeta, i ovaj i budući svijet. Tefsir klasičnog muslimanskog razdoblja nije se bavio

2 Tefsir klasičnog doba je onaj tefsir kada su se tumačenjem Kur'ana bavili

učenjaci kao što su Taberi Zamahšeri, Razi, Ibn Arebi, Ibn Kesir i dr.


državom i društvom zato što je klasični komentator Kur'ana uglavnom živio u, za to vrijeme, stabilnoj državi i društvu.

Karić nadalje navodi, da, za razliku od klasičnog, savremeni komentator Kur'ana nema stabilan ovaj svijet, taj se svijet za modernog komentatora Kur'ana iz temelja poljuljao! Savremeni komentator Kur'ana primoran je da se, u prvom redu, bavi drža-vom i društvom, socijalnom pravdom, odnosom Božijeg i ljuds-kog suvereniteta, pitanjem vlasti i političkog organiziranja, ideološkim stranama svijeta (Zapad naspram Istoka), položajem žene u društvu, emancipiranjem žene, pitanjem sekularizma, problemima nazatka i napretka... Dok su klasični komentatori Kur'ana pretežno insistirali na moralu, vjeri, duhovnosti i obja-šnjavali budući svijet, da bi tako razbudili, sačuvali i spasili vje-ru muslimana koji su živjeli u tadašnjim duhovno stabilnim društvima tradicionalnog islama, savremeni komentatori Kur'-ana objašnjavaju ovaj svijet i nastoje ga izbaviti iz svekolike krize, da bi tako, u prvome redu, spasili vjeru i vjerovanje mus-limana, a time i njihov kulturni i politički identitet i dostojans-tvo na ovome svijetu. (Karić, 2002: 7-23)

Ovo novonastalo stanje u islamskom svijetu, porodit će re-formatore kao što su bili Džemaluddin el-Afgani, Muhammed 'Abduhu, Hasan el-Benna i Sejjid Kutb u Egiptu, Muhammed b. Abdul-Vehhab u Saudijskoj Arabiji, Muhammed b. Ali es-Se-nusi u Libiji, ‘Allal el-Fasi u Maroku, Abdulaziz es-Sa’lebi u Tunisu, Abdulhamid b. Badis u Alžiru, te Sejjid Ahmed Han, Muhammed Ikbal i El-Mevdudi na Indijskom potkontinentu.

Svi oni su težili da osiguraju islamsku osnovu za obrazovnu, pravnu i društvenu reformu radi revitalizacije uspavane i one-moćale muslimanske zajednice. Za većinu ovih reformatora,


renesansa muslimanske zajednice bila je prvi korak ka nacio-nalnoj nezavisnosti ili oslobođenju od omraženog jarma kolo-nijalizma i korak ka obnavljanju muslimanske moći i snage, jer su nepokolebljivo vjerovali da je islam izvor snage i jedinstva.

Ono što sa sigurnošću možemo kazati jeste da je za musli-mane pozitivno iz perioda XIX. i XX. stoljeća to da je susret s kolonijalizmom potakao učenjake iz svih domena na buđenje, a ne slijepo slijeđenje (taklid), na pronalaženje rješenja u Božijoj riječi za sve probleme muslimana i susreta s drugim civilizaci-jama.

Dr. Almir Fatić (2008: 21-34) navodi da je u savremeno (moderno) doba štampan najveći broj primjeraka Kur'ana (i još uvijek se štampa, više nego u prethodnim stoljećima, kada se časna riječ Kur'ana prepisivala rukom), te doba u kojem se Kur'an najviše uči. To znači da je poruka Kur'ana najdostupnija u dosadašnjoj zemaljskoj historiji Kur'ana, ne samo u odnosu na sebe, već i u odnosu na vjerske knjige drugih naroda.

Biografija Sejjida Kutba3

Sejjid Kutb je rođen 1907. godine u selu Muša, provincija Asjut (Egipat), u srednje situiranoj porodici. Bio je drugo dijete od njih šestoro.

Pohađao je osnovnu školu u rodnom mjestu i za to vrijeme završio hifz. Slobodno vrijeme je uglavnom provodio čitajući i koristeći porodičnu i područnu biblioteku. Važan faktor u nje-govom opredjeljenju ka znanosti i književnosti bila su stalna

3 Biografiju Sejjida Kutba smo u cijelosti preuzeli iz djela U okrilju Kur'ana 1.


sijela u porodičnoj kući u kojoj su se okupljali stariji i ozbiljniji mještani. Drugi faktor u njegovom opredjeljenju je prisustvo-vanje predavanjima iz tefsira, koja su držali profesori i stariji studenti Azharskog Univerziteta u danima odmora.

Rodno mjesto napušta 1919. godine zbog upisa srednje škole, a kasnije i zbog fakulteta. Završio je Kullijjetu-l-'ulum, na kome je diplomirao 1933. godine. Sve vrijeme tokom srednjo-školskog i fakultetskog obrazovanja pisao je članke za razne novine, čak i one s političkom sadržinom, a u tom se periodu dokazao i u poeziji. Jedno vrijeme je bio preuzeo i uredništvo časopisa El-Fikru-l-Džedideh, a potom i časopisa El-Ihvanu-l-muslimun. Prema nekima je bio i sekretar egipatskog književ-nika Taha Huseina i njegov asistent na fakultetu.

Od 1940. godine radi u Ministarstvu prosvjete, na Odsjeku za kulturu i postaje inspektor za srednje škole. 1946. godine je htio da ponudi ostavku na ovu poziciju zbog političkih optužbi, ali ga je od optužbe spasio Taha Husein, tadašnji glavni inspek-tor ovog ministarstva.

Vrlo rano se upoznao s Abbas Mahmud Akkadom, pozna-tim egipatskim misliocem i književnikom. To je prijateljstvo trajalo više od dvadeset godina. Možda sklonost Sejjida Kutba prema filozofiji i psihologiji i potiče iz tog druženja, premda on nije otvoreno oponašao Akkada u sferi književnosti.

Krajem prve polovine XX. stoljeća Egipat je bio u cjelokup-noj društvenoj krizi. Broj stanovnika se od 1917. do 1947. go-dine povećao za 65%, a proizvodnja samo za 20%, a Drugi svjetski rat je doveo do toga da su se pojedinci bogatili, a osta-tak stanovništva siromašio. Kutb tada piše i objavljuje nekoliko članaka osuđujući društvenu nepravdu. To potvrđuje činjenica-


ma i fotografijama. Tada časopis biva zabranjen, ali Kutb ne može mirovati te nastavlja sa svojim radom. Tada piše El-Ada-letu-l-idžtima'ijje fi-l-islam (Socijalna pravda u islamu). Njego-vo druženje s Muslimanskom braćom izmijenilo je njegov tok života, a totalno opredjeljenje i pristup Muslimanskoj braći usli-jedio je nakon pogibije Hasana el-Bannaa.

U oblasti vjere radio je na obnovi islamskog učenja u raz-nim oblastima života. U to vrijeme ili malo prije prvog hapšenja (1954) napisao je glavninu svog kapitalnog djela Fi zilali-l-Kur'an i objavio neke njegove dijelove u raznim časopisima.

Kutb se smatra najvećim entuzijastom muslimanskog pokre-ta, tako da je neosporno postao glavni mislilac pokreta Musli-manska braća. Njegova djelatnost se proteže i van granica Egipta, jer je držao predavanja kao predstavnik Muslimanske braće u Damasku, Jerusalimu, Libanu i dr., stavljajući akcenat na moralu i etičkom odgoju kao jedinom sredstvu za ostvarenje društvene sigurnosti. Nakon ovih događaja nastupaju teška iskušenja za Kutba. 1954. godine biva zatvoren poslije velikih narodnih demonstracija. Bio je osuđen na petnaest, ali je oslo-bođen nakon deset (1964) godina zatvora, zbog zdravstvenih razloga ali i zahvaljujući Abdu-s-Selam Arifu, tadašnjem pred-sjedniku Iraka.

Brojni izvori ističu da je Kutb bio u zatvoru izložen nemi-losrdnom mučenju, što je dovelo do unutrašnjeg krvarenja. Pa ipak, ovaj period njegovog života se smatra najvažnijim u nje-govom književnom djelovanju. Tada je završio svoje životno djelo Fi zilali-l-Kur'an. Uspio je da održava kontakte s Musli-manskom braćom u zatvoru i izvan njega. Po izlasku iz zatvora (1964), samo nekoliko mjeseci po puštanju na slobodu, ponovo


je bio zatvoren, on i još nekoliko pripadnika Muslimanske braće pod optužbom da su htjeli izmijeniti sistem i uništiti cjelokupnu narodnu imovinu. S dvojicom saboraca osuđeni su od Vojnog suda, te pogubljeni u avgustu 1966. godine.

Sejjid Kutb kao reformator XX. stoljeća

XX. stoljeće obilježilo je nekoliko predstavnika islama čije su ideje imale široki uticaj kako na njihove savremenike tako i na generacije koje dolaze poslije njih. Malo je muslimanskih mislilaca imalo tako značajan uticaj na reformisanje savreme-nog islamskog mišljenja kao što je imao Sejjid Kutb. On spada u najistaknutije angažirane islamske intelektualce i mislioce pe-desetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Svojim grandioznim djelom, ali i burnim životom, obilježio je cijelu jednu epohu: njegovi spisi inspirisali su brojne revivalističke (obnoviteljske) pokrete širom muslimanskog svijeta, duh njegovih djela i danas ih usmjerava i aktivira te služi aktivistima kao polazna tačka i vjerodostojni tumač permanentne borbe između islama i dža-hilijjeta, vjerovanja i nevjerovanja, dobra i zla, istine i neistine.

Kako Haddad u svom radu navodi (Karić, 1997: 131) život-no iskustvo Sejjida Kutba, kao i njegova smrt, postali su ilustra-cija procesa kroz koji jedan revolucionar prolazi - od očaranosti Zapadom do bespomoćnosti i marginalnosti koju taj isti Zapad može pobuditi u onima koji su pronašli da su njegove vrijednos-ti i norme ne samo strane, već i neadekvatne za muslimanska društva, i konačno se vratiti korijenima gdje su reintegracija, adaptacija i novi identitet suvisli, i gdje ljudsko biće postaje dio revolucionarnog pokreta koji ima za cilj promjenu svijeta i do-


nošenje novog poretka koji je zasnovan na slobodi, bratstvu i pravdi za sve.

Haddad nadalje naglašava da je Kutb osvojio snove i na-danja onih muslimana koji pokušavaju da izvedu promjene, da oplemene socijalni poredak, i da osiguraju pravednu distribuciju bogatstva i vlasti u društvu. Njegovo kretanje je bilo od proma-trača i tumača u društvu do revolucionara koji je zacrtao viziju novog poretka za koji je tražio da ga slijede svi ljudi. Kada je izgubio iluzije u sva druga rješenja, sam je formulisao vlastito rješenje utemeljeno na kur'anskoj viziji, a koje je relevantno za svakodnevni život muslimana u arapskom svijetu. (Karić, 1997: 132).

Kutb je, prema navodima Ljevakovića (2000: 27), svoju bor-bu i zalaganje, principijelnost i nepokolebljivost platio svojom glavom odbivši potpisati molbu za pomilovanje koju su mu pri-premili i ponudili njegovi dželati. Izabravši odlazak na onaj svi-jet, potvrdio je i ovjekovječio svoje prisustvo na ovom svijetu.

Tefsir Sejjida Kutba

Sejjid Kutb je iza sebe ostavio veliki broj djela iz oblasti tefsira, književnosti, književne kritike i sociološke misli u isla-mu. Kutbov tefsir, prema Ramiću (2001: 226) ima svoje vanj-ske i unutrašnje karakteristike.

Vanjske karakteristike čine etape kroz koje je ovaj tefsir prošao od samog početka pa do posljednjeg izdanja, koje je Kutb za svoga života pripremio. On je ovaj tefsir najavio radeći na djelu Et-Tasviru'l-fenni fi'l-Kur'an, čiji je sadržaj također tef-sirske naravi. Počeo je neke dijelove ovog tefsira da objavljuje


u časopisu El-Muslimun pod nazivom Fi-Zilali'l-Kur'an. Obja-vio je sedam nastavaka, pa je zatim došao na ideju da napiše tefsir u trideset džuzeva. U periodu od 1952. do 1954. godine Kutb je napisao i objavio šesnaest džuzeva ovog tefsira. 1954. godine biva uhapšen, te u zatvoru piše i objavljuje sedamnaesti i osamnaesti džuz. Kada je pušten i ponovo uhapšen, dovršio je ovaj tefsir, te redigirao džuzeve koje je ranije objavio. (Ramić, 2001: 226).

Unutrašnje karakteristike tefsira Sejjida Kutba, prema Ramiću se sastoje u sljedećem:

- književnom stilu koji se ogleda u svojoj jasnoći; - osjećaju za tekstom, a pod tim se misli na lični utisak kada

se čuje Kur'an; - realnost i dinamičnost njegovog tefsira;4 - ljepota kur'anskog kazivanja, jer je dobar dio svoga života

Kutb posvetio književnosti, a to svoje znanje je primijenio i pri tumačenju kur'anskih tekstova;

4 Kada govorimo o dinamičnom tumačenju Kur'ana (tumačenje Kur'ana iz

svoga vremena i u kontekstu društvenih, kulturnih i civilizacijskih problema sadašnjosti, s ciljem da se tim tumačenjem Kur'ana utiče na promjenu sta-nja, na ukidanje omraženog statusa quo), Karić tvrdi da je Muhammad 'Ab-duhu izvršio golemi uticaj na veliki broj ideoloških komentatora Kur'ana u XX stoljeću, kakvi su bili npr. Sejjid Kutb (1906-1966.), Hasan El-Benna (1892-1949) i drugi. Ključna rečenica koju je izgovorio Muhammad 'Abduhu u predgovoru tefsira El-Mennar, prema našem mišljenju, glasi: “Možemo kazati da je džahilijjet današnjeg vremena gori od džahliijjeta i zabludjelih ljudi iz vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s.” Ova će 'Abduhuova re-čenica, zapravo, imati poseban odjek u djelima Sejjida Kutba, zatim u djeli-ma njegova brata Muhammeda Kutba i općenito pokreta Muslimanska braća. (Karić, 2002 : 7-24).


- tematsko jedinstvo – Kutb je među prvima krenuo ovim putem u tumačenje kur'anskog teksta, u smislu da on prvo donosi sažetak u uvodu svake tematske cjeline koju tu-mači, uvezuje njene dijelove jedne s drugima, objašnjava ciljeve i namjere, a onda se ponovo vraća tekstu i počinje ga tumačiti;

- umjerenost u neodređenom, gdje autor vodi računa da ne pređe granice koje tekst ne može da podnese;

- odnos prema israilijjatima, u čemu je Kutb bio veoma oprezan;

- odnos prema naučnom tefsiru koji Kutb ne prihvata; - jezička analiza kur'anskog teksta koju Kutb zapostavlja ili

se na nju osvrće samo u prolazu; - šerijatsko-pravno razilaženje u koje se Kutb ne upušta.

(Ramić, 2001: 227-241). Tefsir U okrilju Kur'ana Sejjida Kutba se ubraja u racio-

nalne komentare Kur'ana. Kako navodi Ljevaković (2000: 28), glavni cilj autora ovog jedinstvenog tumačenja Kur'ana bio je razumjeti i protumačiti Objavu u svjetlu dinamične interakcije Božije Riječi i stvarnosti koju ona mijenja i oblikuje shodno univerzalnim vrijednostima i principima sadržanim u njoj.

Hiljade kopija, trideset tomova ovog tefsira, kupljeno je od ljudi iz svih slojeva društva. Haddad tvrdi da je Kutbov komen-tar Kur'ana postao standard po kojem se kur'anska poruka tu-mačila u mnogim džamijama i kućama širom muslimanskog svijeta. (Karić, 1997: 133).


Islamska alternativa Sejjida Kutba

Sejjid Kutb je počeo pisati islamske teme kada se pridružio pokretu Muslimanska braća. Slobodno možemo kazati da je Kutb u svojim knjigama proklamirao islamsku ideologiju kao izvjesnu alternativu onim sistemima koji su se takmičili za egi-patsku političku podršku, te ustvrditi da je ovoj ideologiji ostao vjeran do kraja života. Kako Haddad (1997: 135) navodi, nje-gove ideje imale su veliki uticaj u oblikovanju socijalnih, po-litičkih, ekonomskih, intelektualnih i etičkih aspekata društva. U njegovim ranim djelima o islamskim temama, islamsku ideo-logiju pretpostavlja kao alternativu drugim ideologijama (komu-nizam, kapitalizam, nacionalizam, liberalizam i sekularizam).

Za Kutba je isto ono što on naziva “komunistički Istok” i “kapitalistički Zapad.” To su dva sistema koji djeluju kao jedan blok “neprijateljstva protiv nas,” reći će Kutb, a kao eklatantni primjer navodi Palestinu. Naime, komunističke zemlje su nao-ružavale Izrael, a SAD su također davale oružje i svaku vrstu podrške Izraelu. S druge strane, kapitalizam je u Egiptu pod ko-lonijalnim nadzorom podijelio zemlju na klase tlačitelja i pot-lačenih, konstatira Kutb. Političke institucije koje su izmislili oponašatelji Zapada, nisu samo otuđene od ljudi, one su trik i varka. Umjesto njegovanja dostojanstva, oni odražavaju nei-maštinu, siromaštvo i potčinjavanje onima na vlasti. Narod sli-jedi svoje gospodare koji im kontrolišu izvore za život. Treća alternativa postaje nužna. Po Kutbu islamska ideologija bi mog-la postati alternativa gore navedenim uređenjima države, s moćnom argumentacijom. Sistem islamske ideologije oslobodio bi muslimane od podčinjavanja komunizmu ili kapitalizmu, osi-


guravajući društvenu pravdu, međunarodni respekt i dignitet, kao i slobodu od zla i sukoba. (Karić, 1997: 138-139).

To je sistem koji nas oslobađa ekonomske i socijalne nejed-nakosti, stvarajući izbalansirano društvo. To bi bila ideologija koja opskrbljuje muslimane osjećajem samovrijednosti. Kutb je osjećao da je vrlo važno za sve muslimanske nacije formiranje jednog bloka, ali ne i jedne jedine islamske nacije. Islamski sis-tem je svaki društveni oblik u kojem se vlada po ukupnom is-lamskom pogledu na život. Ovaj sistem ima prostora i za prirodni rast, razvoj društva, kao i za tekovine modernog života, mišljenja je Kutb.

Zakon mora biti barijera ljudskom odavanju užicima. Uko-liko se ljudi ne mogu odazvati zakonima, niti im se oni mogu nametnuti kao njihovi vlastiti, društvo je osuđeno na propast do raspadanja i rasula. Da bismo imali moralno društvo, ideologija mora biti utemeljena na Kur'anu, smatra Kutb, s tim što vizija islamskog društva u svakom razdoblju dobiva nove forme.

Islamski pogled na svijet

Godine 1952. izbila je egipatska revolucija uz pomoć i po-dršku Muslimanske braće. Slobodni oficiri su uvježbavali čla-nove Bratstva prije revolucije i osiguravali oružje. Nakon što su preuzeli vlast, Sejjida Kutba su postavili na položaj savjetnika oficira, gdje je ostao samo šest mjeseci. U tom periodu je ispitivao namjere vladajuće elite. Na kraju se razočarao, jer ofi-ciri nisu bili za uspostavljanje islamske države i njenog vođenja od strane pripadnika Bratstva.


U ovom periodu Kutb je napisao nekoliko knjiga islamskog karaktera, i razvio vlastitu ideologiju islamske države i pogleda na svijet. Osnovne karakteristike ove vizije prema Haddadu su:

1) Vodstvo pripada Bogu (rebbanijjeh). Sve druge vizije, osim islamske, dolaze od strane čovjeka. Islam je jedini ostao sačuvan u svojim principima.

2) Trajnost i konstantnost (sebat). Kutb zamišlja islamsku viziju kao dinamičnu silu koja se može primjenjivati u različitim društvenim strukturama i društvenim forma-ma.

3) Sveobuhvatnost (šumul). Čovjek je nesposoban da osigu-ra cjelovit sistem koji se može smatrati sistemom po svim razinama.

4) Ravnomjernost (tevazun) onog što je objavljeno, shvatiti i prihvatiti vjerovanjem.

5) Pozitivnost (idžabijja) - pozitivan odnos prema Bogu, svijetu, životu i čovjeku.

6) Pragmatizam (veki'ijjeh) - realistička stvarnost života. 7) Jedinstvo (tevhid) - obožavanje i robovanje Bogu. Islam

je jedinstvo koje je nedjeljivo. (Karić, 1997: 140-145). Sejjid Kutb je bio uhapšen 1954. godine, zajedno s mnogim

članovima Muslimanskog bratstva. Optužen je za pripremanje ubistva Džemala Abdu-n-Nasera, predsjednika Egipta. Osuđen je na 15 godina teškog rada. Nakon 10 godina oslobođen je iz zatvora od strane Abdu-n-Nasera, na inicijativu tadašnjeg pred-sjednika Iraka.

Fizičke i psihičke torture ostavile su traga na Kutbovoj duši. Po izlasku iz zatvora napisao je svoje najkontroverznije djelo


Me'alim fi-t-tarik (Znakovi na putu). To je imalo za posljedicu ponovno hapšenje 1965. godine. Osuđen je na smrt 22.08.1966. godine. Pogubljen je i ukopan na tajnoj parceli i u neoznačenom grobu.

ZAKLJUČAK

Kada sve rečeno sumiramo, možemo kazati da je koloni-jalizam bio kamen spoticaja koji je pokrenuo islamske mislioce da počnu djelovati “svojim oružjem (Kur'anom) i na svom terenu.” Oni koji su se bavili komentiranjem Kur'ana, ali i osta-lim naučnim oblastima koje su se razvijale tokom XX. stoljeća, suprotstavili su se zapadnjačkoj ideologiji u ruhu komunizma ili kapitalizma. Brojni su reformatori čija su djela, što za njihova života, što nakon njihove smrti, inspirisala mnoge revivalističke (reformatorske) pokrete, pa samim tim i promjene u muslimans-kim zemljama.

Jedan od ideologa XX. stoljeća koji je imao takav uticaj svakako je i Sejjid Kutb. On je tefsirom U okrilju Kur'ana, ali i svojim cjelokupnim radom, obogatio islamsku misao i obilježio XX. stoljeće. Iz samog se naslova navedenog tefsira vidi da je autor živio s Kur'anom. Tefsir Sejjida Kutba se ubraja u racio-nalne komentare Kur'ana. Glavni cilj autora, ovog jedinstvenog komentara Kur'ana, bio je razumjeti i protumačiti Objavu u svijetlu dinamične interakcije Božije Riječi i stvarnosti koju ona mijenja i oblikuje shodno univerzalnim vrijednostima i principi-ma sadržanim u njoj. Po svojoj strukturi, stilu, sadržaju i inten-cijama ovaj se tefsir razlikuje od svih dotadašnjih, pa i od onih koji su nastali nakon njega.


Što se tiče ostalih područja Kutbovog djelovanja, možemo kazati da je on pridobio simpatije onih slojeva društva koji su bili za reforme političkog sistema i socijalnog poretka. Imao je uticaja i među revolucionarnim iranskim studentima koji su po-mogli da se sruši Šahov režim. Čak i među muslimanskim stu-dentima u Americi, koji su se nadali da će po povratku u svoje matične zemlje preuzeti ulogu lidera. Borba na Božijem putu, prema Kutbu, zahtjeva spremnost vjernika da se odreknu ego-ističkih ostvarenja i individualnih ciljeva, pri čemu primarni cilj treba da bude opća korist, ummet odnosno zajednica koja živi u pravednosti pod zakonom Božijim.

______________

Literatura:

1. Đozo, H., (1982), Potreba i pokušaji savremene interpretacije i eg-zegeze kur'anske misli, Zbornik radova 1, Islamski teološki fakultet, Sarajevo;

2. Fatić, A., (2008), Neka temeljna pravila u razumijevanju i tuma-čenju Kur'ana, Takvim, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo;

3. Karić, E., (1997), Kur'an u savremenom dobu II, Bosanski kulturni centar, Sarajevo;

4. Karić, E., (2002), Tumačenje Kur'ana i ideologije XX stoljeća, Be-must, Sarajevo;

5. Ljevaković, E., (2000), Sejjid Qutb i njegov odnos prema islamskom pravu, Zbornik radova 6, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo;

6. Ramić, J., (2001), Tefsir-historija i metodologija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo;

7. Qutb, S., (1996), U okrilju Kur'ana 1, Fakultet islamskih nauka, Sa-rajevo, (s arapskog na bosanski preveli: prof. dr. Omer Nakičević, prof. dr. Jusuf Ramić, mr. Mesud Hafizović).

Redžifa OSMANI-META, prof.

MUHAMMED ASADOVO TUMAČENJE SURE EL-BEKARE

Uvod

Na samom početku rada bit će govora o biografiji Muham-meda Asada, s posebnim akcentom na njegov prelazak na islam i upoznavanje s arapskim jezikom i islamskim naukama. U dru-gom dijelu rada bit će govora o Muhammedu Asadu kao pre-vodiocu Kur'ana i načinu njegovog prevođenja Kur'ana na engleski jezik. U trećem dijelu bit će govora o njegovoj Poruci Kur'ana (The Message of the Qur'an), o važnosti ovog djela za čitateljstvo na engleskom jeziku te uticaju i prihvatljivosti ovog prijevoda i tumača Kur'ana kako u svijetu tako i kod nas. U četvrtom dijelu rada bit će govora o Poruci Kur'ana kao druga-čijem tumačenju Kur'ana, te o metodima kojima se koristio Asad tokom tumačenja kur'anskih ajeta i sura. U završnom, petom dijelu, spomenut ćemo nekoliko primjera tumačenja kur'-anskih ajeta iz sure El-Bekare, za koje smo smatrali da su od posebne važnosti, a koji se bave posebnim problematikama i odlikama tefsirske znanosti, kao što su: el-mukatta'at, aluzija, metonimija, kiraeti, el-gajb, idžaz, mesel, mudžmel i mubejjen ajeti.


Biografija Muhammeda Asada (Leopolda Weissa)

Asad je rođen 1900. godine kao Leopold Weiss u Lavovu, glavnom gradu zapadne Ukrajine, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Još je u ranoj mladosti ispoljio, ka-ko je sam govorio, “unutarnji nemir i nezasitan nagon za puto-vanjima”. Porijeklom je Jevrej, iz porodice s dugom tradicijom rabina, s izuzetkom njegova oca koji se za rabina nije školovao, već je po zanimanju bio advokat. Iako mu otac nije bio rabin, mladi Leopold je stekao izuzetno obrazovanje iz jevrejske vjers-ke i kulturne tradicije; još u mladosti bio je rječit u hebrejskom jeziku, a poznavao je i aramejski. Također je poznavao i vješ-tine biblijske egzegeze sabrane u jevrejskom djelu Tergum.1

Studirao je povijest, umjetnost i filozofiju na Bečkom uni-verzitetu, a potom otišao u Prag, zatim u Berlin, gdje je strast-veno sudjelovao u radu intelektualnog kruga Cafe des Westerns. Na poziv svog amidže Doriana Weissa, istaknutog psihijatra i ranog Frojdovog učenika, odlazi u Jerusalem i započinje s puto-vanjima po Srednjem istoku, koja sudbonosno mijenjanju nje-gov život. Odmah je ispoljio samostalan duh i moralnu hrabrost u susretu s Akcionim komitetom svjetskog cionističkog kongre-sa i otvoreno pokazao svoj anticionizam.

Nastavljajući svoja putovanja na islamskom Istoku, susreće se i sprijateljuje s emirom Abdullahom,2 a u Kairu se upoznaje

1 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović,

El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. XII. 2 Abdullah Ibn Husein, poznat i kao Abdullah I (1882. - 1951.), bio je emir

Transjordanije od 1921. godine i kralj Jordana od 1946. do svoje smrti 1951. godine. Abdulah je pripadao hašemitskoj dinastiji i bio je sin kralja Huseina ibn Alija koji je vladao Kraljevstvom Hidžaza u Mekki.


s istaknutim islamskim misliocem, šejhom Univerziteta Al-Azhar, Mustafom El-Meragijem. Na Azharu upisuje kurs araps-kog jezika, postajući istodobno i učenik velikog egipatskog reformatora Muhammeda 'Abduhua. Preokret u njegovom živo-tu nastupio je 1926. godine, kada je prihvatio islam.3 Živio je u Saudijskoj Arabiji oko šest godina, gdje se oženio Saudijkom Munirom Hussein Eš-Šammari, s kojom je dobio sina Talala, koji je danas poznati kulturni antropolog. Bio je u bliskom prijateljstvu s kraljem Abdu-l-Azizom ibn Saudom i njegovim sinom Fejsalom.4

Muhammed Asad, kao svestrano obrazovan i samostalan mislilac, bez uskih i ograničenih gledanja često susretljivih u is-lamskom svijetu, imao je vlastitu viziju o budućnosti islama, oštro se protiveći svakom ekstremizmu i skučenosti, ali, isto-dobno, čvrsto vjerujući u neophodnost očuvanja islamske tradi-cije i stvaralačke posebnosti u odnosu na zapadni svijet.5 Umro je 20.02.1992. godine u 92. godini života. Sahranjen je u malom muslimanskom groblju u Granadi.6

3 Nakon što je Leopold Weiss prešao na islam, uzimajući ime Muhammed

Asad, nekoliko sedmica kasnije njegova supruga (Aziza) učinila je isti isko-rak sa sinom iz prvog braka koji je uzeo ime Ahmed. Vidi: Rifet Šahinović, Muhammad Asad – tumač Kur'ana za Zapad, CNS, Sarajevo, 2017., str. 34.

4 Muhammed Asad, Islam na raspuću, prijevod s engleskog: Hilmo Ćeri-mović, El-Kalem, Sarajevo, 2002., str. 75-77.

5 Ibid., str. 75-77. 6 Ibid.


Muhammed Asad kao prevodilac Kur'ana

Prema Muradu Hoffmanu, Asadov prijevod Kur'ana je mož-da jedini prijevod koji je u cijelosti preveden na nekoliko jezika, kao što su turski, švedski, bosanski, albanski i dr. Njegov prije-vod je posebno cijenjen zbog lucidnosti i preciznosti njegovih komentara, utemeljenih na njegovom suverenom vladanju be-duinskim arapskim jezikom. Čitaoci možda ponajviše cijene u ovom prijevodu to što ih Asad smatra odraslim osobama. Asad izlaže korijen prijevodnog problema, navodi druge opcije (i razloge zašto ih izlaže), a potom objašnjava kojim razlozima daje prednost u svom prijevodu.7

Muhammed Asad je u svome prijevodu Kur'ana htio udo-voljiti nekim zahtjevima i zadacima koje je sam sebi postavio. Htio je ponuditi jedan filološki prijevod Kur'ana na engleskom jeziku. Druga odlika Asadova prijevoda jeste racionalnost. On traži da se Kur'an čita umno i razumom. Karakteristično je da je i svoj prijevod Kur'ana posvetio “onima koji razmišljaju.”

Također, čitajući Asadov prijevod Kur'ana možemo vidjeti njegova odstupanja od višestoljetne konvencije. Opažamo, prije svega, njegovu želju da pronikne u izvorno značenje kur'anskih riječi i rečenica.8

7 Murad Hofmann, Muhammed Asad: Europe's Gift of Islam, str. 242., prema:

Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. XIX. 8 Ibid., str. XIX-XXI.


The Message of the Qur'an (Poruka Kur'ana) Muhammeda Asada

Kao što smo naprijed istakli, Muhammed Asad je u par navrata putovao i boravio na Bliskom istoku. Ta putovanja su mu pomogla da u potpunosti analizira sve elemente društvenog života, od lokalnih preplitanja i natjecanja do političkih i eko-nomskih interesa velikih sila. Susretao se s običnim beduinima, ali i s istaknutim liderima. Ovo je bio presudan momenat za duhovnu prekretnicu u životu Asada, što rezultira njegovim pri-hvatanjem islama. Ono što karakteriše elemente njegovog pri-hvatanja islama jeste cjelovita i koherentna struktura moralnog učenja i praktičnog životnog programa islama, a ne neko poseb-no učenje.9

Kada je drugom prilikom otišao na Bliski istok, vrijeme je provodio u društvu istaknutih alima (islamskih učenjaka) i ugle-dnika. Mnogo je vremena proveo u svetim mjestima Mekke i Medine, izučavajući Kur’an, arapski jezik, hadis - tradiciju Pos-lanika, a.s., i povijest islama. 1932. godine zaputio se u Indiju gdje se sprijateljio s muslimanskim pjesnikom i filozofom Mu-hamedom Ikbalom, i tom prilikom se rađa ideja o Pakistanu kao nezavisnoj državi.

Kruna njegovog rada je remek-djelo, tefsir, prijevod i ko-mentar Kur'ana, Poruka Kur’ana (The Message of the Qur'an)10

9 Muhammed Asad, Islam na raspuću. 10 The Message of the Qur'an (Poruka Kur'ana) je magnum opus Muhammeda

Asada. On je ovo djelo pripremao za vrijeme dugih boravaka na islamskom Istoku, uglavnom u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu. Prema relevantnim po-dacima, prijevod je kompletirao dok je boravio u Švicarskoj i Maroku. U tim je zemljama došlo i do samog finaliziranja ovog projekta, koji je iz šta-


koji je Asad pisao za vrijeme boravka u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu. Neki smatraju da ga je finalizirao u Švicarskoj i Ma-roku. Iz štampe je djelo izašlo 1980. godine. Mnogi smatraju da je Poruka Kur’ana jedna od tri najbolje knjige na engleskom je-ziku. Na Poruci Kur'ana Asad je predano radio više od petnaest godina (1964-1980).11

Metodologija u tumačenju Kur'ana

Mnogi proučavaoci Asadova djela tvrde da je njegova glav-na inspiracija bio Kur'an i Poslanikova tradicija (sunnet),12 što su ujedno dva temeljna vrela islama. Muhammed Asad je pre-vodio i pisao komentare Kur’ana na način da se obraća zrelim i odraslim osobama. Njegov pristup u tumačenju Kur'ana odstupa od ulemanskog. Njegovo djelo je specifično u odnosu na druge komentare Kur'ana, i po tome što se obraća racionalnom čovje-ku, tj. “onima koji razmišljaju,” što potvrđuje njegova posveta na početku Poruke Kur’ana. Za njega je Kur’an otvorena knji-ga, a zadaća prevodioca je da se vraća izvornom smislu i znače-nju. Od svih prevodilaca on je najkonzistentniji u svojim prevo-dilačkim rješenjima i traganjima za izvornim značenjem.

mpe izišao 1980. godine. Ima mnogo meritornih ocjena da je Asadova Po-ruka Kur'ana, prijevod i komentar Kur'ana na engleskom jeziku, jedan od tri najbolja prijevoda Kur'ana na engleskom uopće. Tako Murad Hofmann veli da se, kad su savremeni engleski prijevodi Kur'ana posrijedi, uz Asadov prijevod mogu ravnopravno staviti samo prijevodi Abdullaha Yusufa Alija i Muhammada Marmadukea Pickthalla. (Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. XIX).

11 Rifet Šahinović, Muhammad Asad – tumač Kur'ana za Zapad, str. 13. 12 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. XV.


On također pojašnjava važnost kur’anskog idžaza (sažetost izraza), te da je neophodno prevodiocu da idžaz uzme u obzir. Izbjegavao je korištenje arhaizama (zastarjelih termina) koji bi mogli zasjeniti smisao Kur’ana savremenom čitaocu. Nije pre-vodio kur’anske rečenice u moderni idiom. Nakon predgovora slijedi prijevod i komentar Kur’ana od sure El-Fatiha do sure En-Nas. U prvom dodatku Poruke Kur’ana, pod naslovom “Simbolizam i alegorija u Kur'anu” Asad govori o ključnim fra-zama u Kur'anu, muhkem i mutešabih (jasnim i nejasnim) ajeti-ma, te da određene kur’anske odlomke i izraze moramo shvatiti u alegorijskom smislu.13

Pri iščitavanju Poruke Kur'ana da se uočiti da se, u metodo-loškom smislu, pri tumačenju kur'anskih ajeta, Asad koristio tradicionalnim metodama tumačenja Kur'ana, kao što su: tuma-čenje Kur'ana Kur'anom, tumačenje Kur'ana hadisom, tumače-nje Kur'ana mišljenjima ashaba, tabi'ina itd.

Primjeri tumačenja nekih ajeta iz sure El-Bekare u Asadovoj Poruci Kur'ana

a) El-Mukatta'at Kao što je općepoznato, sura El-Bekare počinje s tajanstve-

nim slovima (elif-lam-mim), tako da se i Asad pozabavio ovom problematikom. U svom drugom dodatku pod naslovom Mukat-ta’at pojašnjava terminološko značenje ovog pojma. Značenje ovih slova (simbola) zbunjivalo je mufessire od najranijih vre-mena. Poslanik, a.s., nikada ih nije tumačio, a nisu ga ni ashabi

13 Ibid., str. 1019-1022.


pitali za objašnjenje. Neki su mislili da su ova slova kratice ne-kih riječi ili fraze koje se odnose na Boga i Njegove atribute. Pokušali su ih dešifrovati, ali pošto su kombinacije neograni-čene, bilo je izlišno pozivati se na njih. Drugi su pokušali po-vezati ih s numeričkim vrijednostima.14

b) Aluzija Kao primjere aluzije navodimo tri ajeta. Prvi: “A ima ljudi koji kažu: 'Mi zbilja vjerujemo u Boga i u

Sudnji dan,' dok oni (ustvari) ne vjeruju.” (El-Bekare, 8.). U ko-mentaru ovog ajeta Muhammed Asad kaže: “Izgleda da je ovo aluzija na ljude koji se suprotstavljaju bilo kakvom 'uvlačenju' vjerskog razmišljanja u područje praktičnih poslova i tako - često ne znajući, misleći da 'samo popravljaju stvari' - doprinose moral-noj i društvenoj pometnji na koju se ukazuje u sljedećem ajetu.”15

Drugi: “Oni se mogu usporediti s onima koji zapale vatru...”

(El-Bekare, 17). U komentaru ovog ajeta Muhammed Asad ka-

že: “U poređenju s 'onima koji zapale vatru' imamo, vjerujem,

aluziju na to da se neki ljudi oslanjaju isključivo na ono što se

naziva 'znanstvenim pristupom' kao sredstvom da se osvijetle i

objasne sve pojedinosti života i vjerovanja i kao rezultat toga

arogantno odbijaju priznati da bilo šta može biti izvan dosega

ljudskog razuma.”16

14 Tefsir ibn Kesir (Skraćeno izdanje), izabrao najispravnije verzije Muham-

med Nesib er-Rifa’i, Sarajevo, 2002., str. 38. 15 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 5. 16 Ibid., str. 6.


Treći: “Ali, oni kažu: “Naša srca su već puna znanja.” (El-

Bekare, 88.). U komentaru ovog ajeta Muhammed Asad kaže:

“Doslovno 'naša srca su spremište [znanja]' - aluzija za hva-

lisanje Jevreja da oni, s obzirom na religijsko znanje koje već

posjeduju, nemaju potrebe za bilo kakvim daljnjim pripovije-

danjem.”17

c) Metonimija Kao primjer navodimo ajet: “...A kad bi Allah htio, mogao bi

im, zaista oduzeti njihov sluh i njihov vid...” (El-Bekare, 20). U komentaru ovog ajeta Muhammed Asad kaže: “Očigledna im-plikacija je: 'ali On to ne želi' - tj. On ne isključuje mogućnost da 'oni koji su uzeli zabludu umjesto Vodstva' mogu jednog dana opaziti istinu i ispraviti svoj put. Izraz 'njihov sluh i njihov vid' očigledno je metonimija za čovjekovu instinktivnu sposob-nost da razlikuje dobro i zlo i, shodno tome, za njegovu moral-nu odgovornost.18

d) Kiraeti Kiraeti u Asadovoj Poruci Kur'ana imaju posebno mjesto

što nedvojbeno ukazuje na činjenicu da oni nisu stilovi glasov-nih varijacija i modulacije učača Kur'ana, već sastavni dio kur'anskog jezika, njegove leksičke, morfološke i sintaktičke strukture. Asad, doduše, nije išao u detaljna razmatranja kiraets-kih varijanti, odnosno nije izučavao utjecaj kiraeta u tumačenju

17 Ibid., str. 19. 18 Ibid, str. 6.


Kur'ana. U ovom radu ćemo spomenuti samo jedan primjer, kur'anski ajet: “...a oni slijede ono što im je sišlo preko dva mele-

ka u Babilonu, Haruta i Maruta.”19 (El-Bekare, 101).

Asad navodi da je autentično zabilježeno (od strane mufes-sira Taberija, Zamahšerija, Begavija i Razija) kako su poznati ashab Ibn Abbas, kao i nekoliko učenih ljudi generacije tabiina (Hasan el-Basri, Ebu Esved i Dahhak i dr.), ovaj ajet čitali kao “melikejn” što bi značilo “dva kralja.” Asad ističe da je osobno naklonjen ovom posljednjem kiraetu, ali ipak općeprihvaćeno čitanje koje se prevodi kao “dva meleka.”20

e) El-gajb “El-Gajb” se u mnogim prijevodima Kur'ana prevodi kao

nevidljivo. Međutim, Muhammed Asad ga prevodi kao “ono što je izvan dosega ljudskog opažanja.” Asad takvim prevodilačkim rješenjem želi označiti ona područja stvarnosti koja leže izvan područja ljudskoga opažanja i koja, zbog toga, ne mogu biti do-kazana ili pobijena naučnim posmatranjem, kao jednim od važ-nih naučnih metoda. Asad dobro primjećuje kako samo ona osoba koja je uvjerena da konačna stvarnost obuhvata mnogo više nego naše zamjetljivo okruženje, može povjerovati u Boga i vjerovati da život ima smisao i cilj.21 U tom pogledu je poseb-no zanimljiv njegov prijevod 2. i 3. ajeta sure El-Bekare: “Ova

Božija Knjiga – nek u to ne bude nikakve sumnje – (namijenjena

je da) vodi sve one koji Boga stalno imaju na umu, koji vjeruju u

19 Ibid, str. 21. 20 Rifet Šahinović, Muhammad Asad – tumač Kur'ana za Zapad, str. 205. 21 Ibid., str. 211.


(postojanje) ono (ga) što je izvan dosega ljudskog opažanja, koji

su ustrajni u klanjanju i udjeljuju drugima od onoga čime ih Mi

opskrbljujemo za izdržavanje.”22 (El-Bekare, 2-3).

f) Idžaz “Idžaz” je u osnovi sažetost izraza, kao jedna od važnih

karakteristika nadnaravnosti Kur'ana. Asad naglašava da prevo-dilac mora uzeti u obzir da je kur'anski idžaz - ničim usporediv - elipticizam koji nerijetko namjerno ispušta posredničke mis-li/rečenice da bi izrazio konačan stepen neke ideje što sadržaj-nije i sažetije u ograničenom ljudskom govoru. Kada čitamo Asadovu Poruku Kur'ana, primijetit ćemo vrlo česte umetke u zagradama samog prijevoda koji funkcioniraju kao dodatna objašnjenja određenih kur'anskih termina čitaocima. Asad se odlučio na taj korak budući da je, kako često naglašava, nemo-guće kur'anski elipticizam prevesti jednom riječju.23

U nastavku ćemo spomenuti 178. ajet sure El-Bekare. Pre-vodioci na bosanski jezik kur'anski termin el-kisas uglavnom prevode kao odmazda. Kod Asada el-kisas znači “pravedno po-ravnanje u slučajevima ubistva.” Ajet o el-kisasu: “O vi koji ste

dosegli vjerovanje, određeno vam je pravedno poravnanje u slu-

čajevima ubistva: slobodan za slobodnog, rob za roba, žena za že-

nu. A ako nešto (od njegove krivice) krivicu oprosti njegov brat,

ovaj (oprost) treba biti prihvaćen s prijaznošću, a naknada njego-

22 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 4. 23 Rifet Šahinović, Muhammad Asad – tumač Kur'ana za Zapad, str. 216-217.


vom bratu u vjeri treba biti izvršena na pristojan način...”24 (El-

Bekare, 178).

U gornjoj stimulaciji “slobodnog za slobodnog, rob za roba, žena za ženu” je - smatra Asad - odličan primjer eliptičnog na-čina izražavanja (idžaz) i ima samo jedno značenje: ako slobo-dan čovjek počini zločin, slobodan čovjek mora biti i kažnjen. Isto tako je i s robom i sa ženom. Kakav god da je položaj kriv-ca, on treba biti kažnjen na način primjeren zločinu, zaključuje Asad.25

g) Mesel – parabola U klasičnim komentarima Kur'ana nailazimo na termin

mesel. Kur'an se koristi određenim frazama, iskazima i tekstovi-ma kako bi objasnio određene koncepte i ideje. Jedan od tih ža-nrova jesu parabole (mesel). Kur'an se koristi njima na mnogo načina. Jedan od njih je i korištenje slike s kojom su prve gene-racije muslimana bile upoznate. Naime, mesel poput žive slike izražava i objašnjava stvari na konkretan način, koje u suprot-nom ne bi bilo lahko objasniti i opisati. Najznačajnija naučna djela o tumačenju Kur'ana (npr. Sujutijev El-Itkan) raspravljaju o meselu.

Kur'anski mesel u pojedinim slučajevima eksplicitno indici-ra vrstu sličnosti koja se, na primjer, javlja u ovom ajetu26: Pri-

mjer (mesel) njihov jeste kao primjer onih koji vatru nalože pa,

kad im vatra osvijetli ono što okolo njih je, Allah im svjetlo njiho-

24 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 36. 25 Ibid., str. 36. 26 Ibid., str. 6.


vo oduzme i u tminama ih ostavi, i oni ne vide! Gluhi su, nijemi

su, slijepi su! I nikako da se povrate (na Pravi put)! (El-Bekare,

17-18).27

h) Mudžmel i mubejjen ajeti “Mudžmel” je ajet koji sadrži neku tešku i sažetu riječ koju

ne bi bilo moguće objasniti da nije nekih drugih kur'anskih ajeta ili, pak, da se hadis ne stavi u funkciju mubejjena – iskaza koji objašnjava šta mudžmel ajet. Mudžmel ajet može da ima i neke praktične i pravne posljedice koje je Asad u svojoj Poruci Kur'-ana jasno naznačio, što nam, opet ukazuje na njegovu komenta-torsku širinu i sveobuhvatnost njegova razumijevanja kur'anske poruke.28 Kao primjer navodimo sljedeći ajet: “A ako ih pustite

prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani

dar odredili, one će zadržati polovinu od onoga što ste odredili,

osim ako se ne odreknu ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o

sklapanju braka; a ako se odreknete, to je bliže čestitosti. I ne za-

boravite da jedni prema drugima velikodušni budete, ta Allah

zaista vidi šta radite.29 (El-Bekare, 237).

Dio ajeta “ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka” je nejasan (tj. sažet) jer sadrži spekulativno značenje: može se odnositi i na muža i na ženinog skrbnika (ar. velij). Ova nejasnoća se može otkloniti samo uz pomoć drugog samostal-nog dokaza, svejedno da li je taj dokaz tekst ili idžtihad. U tu svrhu navodimo Asadove riječi: “Neki od najistaknutijih Pos-

27 Rifet Šahinović, Muhammad Asad – tumač Kur'ana za Zapad, str. 223-224. 28 Ibid., str. 285-286. 29 Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 51.


lanikovih ashaba (npr. Ali) i njihovi neposredni nasljednici (npr. Se'id ibn Musejjeb, Seid ibn Džubejr) tvrde da ovaj izraz ozna-čava muža (Taberi, Zamahšeri, Begavi, Razi, Ibn Kesir).”30

Zaključak

Asada je Božija poruka zanimala tokom cijelog života. Svo-ju mladost i zrelu životnu dob posvetio je razmišljajući o Kur’-anu, njegovoj poruci, smislu; želeći da prokomentariše Kur’an na novi način, a koji bi izranjao iz tradicije velikih komentatora i društvenog konteksta sadašnjeg vremena.

Asad je pokušao da prenese poruku Kur’ana ljudima koji ne poznaju arapski jezik. Njegov cilj je bio da skine zar sa zna-čenja arapskih riječi koja su se nataložila tokom vremena i usli-jed semantičkih promjena, da ih otkrije u njihovom originalnom značenju koje su imale u vrijeme Objave. On je nastojao otkriti duh izvornog arapskog jezika.

Poruka Kur’ana nije samo izvanredna kao egzegetsko djelo, nego i kao prijevod Kur'ana u najvažniji internacionalni jezik danas, a moramo naglasiti da engleski jezik nije bio maternji je-zik Asada. Njegova glavna zamisao u prevođenju je bila da ide preko ruba čahure literarnosti, te da postigne jasnoću izraza u što adekvatnijem idiomu engleskog jezika, kako bi u što većoj mjeri zahvatio prvotnu ljepotu izraza koju Allahova Riječ iz-vorno posjeduje.

Asadova Poruka Kur'ana ocijenjena je najvišom ocjenom od strane kritičara i prefinjenih istraživača, kao i od običnih

30 Ibid., str. 51.


engleskih čitalaca. Još za života dobio je mnoga priznanja. Nje-govo ukupno djelo pohvalili su znameniti ljudi današnjeg doba.

Murad Hofmann o Asadu je rekao sljedeće: “Mnogo ih je koji su napisali više knjiga od Asada, ...Malo ih je, međutim, iz-vršilo utjecaj kao on. Uzimajući samo u obzir njegova djela, Asad je doista najveći austrijski (i evropski) dar islamu u XX stoljeću”. Dok, Muzaffar Ikbal ubraja Asada među autore “koji pišu o islamu jezikom koji zapadni čitalac može lakše razu-mjeti”. U John L. Espositovom Oksfordskom rječniku islama za Muhammeda Asada je rezervirana posebna odrednica u kojoj se, između ostalog, veli da je “dao prednost racionalističkom tu-mačenju Kur'ana.”

Tarik Saliji, prof.

SUNNET U DJELIMA JUSUFA EL-KARADAVIJA

Uvod

S obzirom na to da šejh Jusuf El-Karadavi danas figurira za jednog od vodećih mislilaca islamskog ummeta, islamska ulema i mnogi istraživači se često pozivaju na autoritativnost njegovog mišljenja, a njegova rješenja i uspostavljene pravne norme služe kao orijentir u mnogim kompleksnim pitanjima. Takav je slučaj i s pitanjem razumijevanja Sunneta u savremenom društvenom kontekstu, što je i tema ovoga rada.

U nastojanju da adekvatno odgovorimo na naslovljenu temu, u Karadavijevim djelima smo naročitu pažnju posvetili onim dijelovima koji tretiraju ulogu Sunneta u uspostavljanju ispravnog stava o različitim životnim i društvenim oblastima. Osim fikhskih djela koja čine glavninu Karadavijevog opusa, nemali je broj radova i članaka koji tretiraju teme iz polja mi-sionarskog djelovanja, savremenog pristupa islamskim pitanji-ma, poimanja islamske tradicije, odgovora na izazove aktualnog trenutka. Bez obzira na tematsku orijentaciju, u svim Karadavi-jevim djelima možemo pratiti nit Poslanikove, a.s., tradicije, bilo da je riječ o direktnom pozivanju na tekstove hadisa, ili na primjenu Poslanikove, a.s., metodologije u oblastima pravne nauke, ali i životnih pitanja koja se nameću islamskom ummetu.


Prije integralnog dijela ovoga teksta, kratko smo se osvrnuli na odnos prema Sunnetu kod nekih od najpoznatijih frakcija u povijesti islama, u nastojanju da doprinesemo kompletnosti uvi-da u problematiku naše teme. S obzirom da bi detaljnije pos-većivanje, inače širokoj temi Karadavijevog poimanja Sunneta, zahtijevalo daleko obimniji rad od ovdje predviđenog, ograničili smo se na najvažnija pitanja koja nam daju jasnu sliku o tome koje to mjesto Sunnet zauzima u Karadavijevom intelektualnom djelu.

Neke članke i intervjue koje smo konsultirali nismo naveli u literaturi s obzirom da su poslužili samo u svrhu formiranja šire slike o radu i djelu Jusufa El-Karadavija. Iz djela koja smo di-rektno koristili u ovom napisu, naveli smo nekoliko citata, neke ideje smo prenijeli po smislu, a one najvažnije parafrazirali, da ne bismo izgubili na autentičnosti prevelikim razvodnjavanjem teksta. Izbjegli smo suvišne i bespotrebne elaboracije iz prostog razloga što je priroda zacrtane teme zahtijevala da se očuva konciznost i dosljedno praćenje onoga što izlaže Karadavi u svojim djelima.

Kratak osvrt na različite prakse pristupa sunnetu u povijesti islamskog mišljenja

Da bismo kvalitetno sagledali odnos Karadavija prema Sun-netu, kao drugom temeljnom izvoru islama, neophodno je da se kratko osvrnemo na genezu pristupa Sunnetu kod različitih ško-la mišljenja u islamu, jer Karadavi, kao i ostala ulema našeg vremena, izrasta na zasadama generacija koje su mu prethodile.

TUMAČENJE SUNNETA 95

Stoljeća rasprava, razilaženja, neusaglašenih stavova i naknad-nih usaglašavanja islamske uleme, profilirali su temeljna učenja islama kakvim ih danas poznajemo. Neka pitanja su, naravno, ostala otvorena i do našeg doba, neka su naprosto protokom vremena prevaziđena, a neka su i danas predmet oštrih sporenja.

Pitanje odnosa prema Sunnetu začeto je još u prvom sto-ljeću po Hidžri. Sam Božiji Poslanik, a.s., bio je autentični, živi tumač Božije objave i izgleda da će to zlatno doba islama ostati jedino u kojem nije bilo frakcija s neusaglašenim učenjima. Na-ime, imajući uz sebe živog Poslanika, ashabi nisu imali nikakve potrebe za raspravama kakve će uslijediti samo nekoliko dece-nija poslije. Po bilo kojem pitanju dovoljno je bilo da se obrate Poslaniku, a.s., imajući na umu njegov neosporan autoritet. Me-đutim, nedugo nakon smrti Božijeg Poslanika, a.s., pod utica-jem različitih, prije svega političkih faktora i gibanja na islamskoj sceni, doći će do prvih razilaženja unutar islamskog ummeta, a tako će i pitanje odnosa prema sunnetu Božijeg Po-slanika, a.s., početi da se usložnjava.

Nakon ubistva Alije, r.a., a naročito Husejna, r.a., unutar muslimanske zajednice formirat će se jedna nova frakcija s po-sebnom vjerskom doktrinom, grupacija koja je sebe isprva na-zivala ši'atu-Ali, a kasnije poznata kao ši'ije. Nakon uvođenja institucije imameta kao ključnog pitanja u svojoj doktrini, ši'ije će i svoj odnos prema Sunnetu u narednim stoljećima uveliko uobličiti prema smjernicama učenja o nepogrešivosti imama. Uspostavit će vlastite zbirke hadisa zasnovane na nizovima pre-nosilaca koje samo oni priznaju i koji su u uskoj vezi s ehli-bejtom. Smatrajući da su izostavljeni i zaobiđeni mnogi hadisi o


hazreti Aliji i ehli-bejtu, čak će odbaciti temeljne hadiske zbirke ehli-s-sunneta ve-l-džema'ata.

Razlozi nesuglasica ranih muslimanskih generacija uglav-nom su inicijalno bili političke prirode, ali su vremenom pre-rasli i u razilaženja u pitanjima vjere. U tom smislu, zanimljivo je pratiti dvije suprotstavljene škole iz rane muslimanske povi-jesti - haridžijske i murdžijske - kako se i jedna i druga poziva na argumente i predaje od Božijeg Poslanika, a.s., iako su im učenja bila potpuno oprečna.

Haridžije su u svom buntovnom, revolucionarnom pozivu, koji je sadržavao veliku dozu idealizma, iskoristili sve one pre-daje koje govore o naređivanju dobra i zabranjivanju zla da op-ravdaju svoja radikalna učenja. Nadalje, predaje koje govore o pogubnosti grijeha i potrebi strogog čuvanja bogobojaznosti (takvaluka) biće iskorištene za učenje po kojem počinilac veli-kog grijeha prestaje biti musliman.

S druge strane, bilježi se da je jedna grupa ashaba ostala po strani u sukobima koji su se dešavali u ranoj povijesti islama. Nazvani su murdžijama i često su prozivani i optuživani zbog činjenice da su odabrali put pasivizma i neutralnosti. Međutim, i oni su imali argumente na koje su se pozivali. Jedan broj pre-daja koje govore o suzdržanosti u vremenima smutnje, oni su is-koristili za obrazlaganje svojih stavova i doktrina. Iako su u pitanju dva dijametralno suprotna učenja, jedno s revoluciona-rnim pozivom na društveni aktivizam, a drugo krajnje pasi-vističko, i jedni i drugi nalaze za shodno da se obrate na hadis kao uporište i argument.

Važnu prekretnicu u povijesti islamskog mišljenja označit će i pojava mu'tezilija na društvenoj i vjerskoj sceni - još jedne


škole mišljenja izvan ehli-s-sunneta ve-l-džema'ata. U javnom diskursu, prilikom obrazlaganja svojih stavova, oni uvode filo-zofiju kao “sluškinju vjere” (slično skolastičarima u srednjem vijeku). Utirući put razumu kao izvoru vjerske spoznaje, mu'te-zilije su postali prvi koji su zanemarili ulogu hadisa u tu-mačenju Objave i uveli strogo gramatičku metodu tumačenja (et-tefsiru-n-nahvi). To je jasno uočljivo u tefsiru posljednjeg velikog mu'tezilijskog teologa Zamahšerija (1144.). Sve do istu-panja Ebu Hasana El-Eš'arija iz mu'tezilijskog kruga (912.), mu'tezilijama su se najviše odupirali tradicionalisti (ehlu-l-ha-dis) koji su duhovnu i intelektualnu snagu crpili iz učenja Ah-meda ibn Hanbela i sebe su smatrali najautentičnijim čuvarima Sunneta. Ipak, i oni su često kritikovani zbog doslovnih tuma-čenja i bukvalnog pristupa hadisu.

Spomenimo još dvije frakcije iz ranijih perioda islama nas-tale iz sličnih ideoloških suprotstavljenosti: Zahirije koji su tvrdo zagovarali vanjsko, doslovno iščitavanje vjerskih tekstova i batinije - zagovornici traganja za unutrašnjim značenjima teks-ta i figurativnim tumačenjima. Ovo je bilo kratko podsjećanje na suprotstavljene škole mišljenja iz ranog perioda islama, te kakve su stavove zauzeli naspram Sunneta. Smatrali smo važ-nim prisjetiti se ovih sljedbi i frakcija, s obzirom na činjenicu da je, na primjer, ši'izam još uvijek živo učenje, a nerijetko ćemo sresti neoharidžizam, neomurdžizam i neomu'tezilizam.

Što se pak tiče škola učenja novijeg datuma, prisjetit ćemo se reformatorske škole s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, na čelu s Džemaluddinom Afganijem (1897.) i Muhammedom 'Abduhuom (1905.). Insistirajući na tumačenju Kur'ana - Kur'a-nom, uz istovremeno zanemarivanje i relativiziranje hadisa kao


tradicionalnog tumača Objave, ova modernistička škola mišlje-nja nanovo otvara vrata razumu kao izvoru i tumaču vjere, pret-postavljajući ga Sunnetu. Sunnetske koncepcije su odbacivane pod izgovorom odbacivanja taklida i zastarjelih formi, a nastalu prazninu popunilo je racionalno tumačenje vjere. Za kur'anski termin furkan, koji je do tada bio tumačen u značenju Božijih objava, rečeno je da označava razum. Sam Sunnet je, kako vele modernisti, razrada Kur'ana u jednom vremenu - vremenu Boži-jeg poslanika, ali svaka nova generacija ima zadatak da vlas-titim umnim naporima protumači Kur'an u skladu sa zahtjevima svoga vremena.

Sunnet u mišljenju i djelima Jusufa El-Karadavija

Kao što se može razumijeti iz prethodno rečenog, čak ni ra-no, zlatno doba islama, nije bilo imuno na izazove vremena u pogledu očuvanja integriteta i čistoće vjerskog učenja. Među-tim, uvijek se kao protuteža različitim anomalijama pojavljivao neko ko će odgovoriti na sve te izazove, neko ko će balansirati između suprotstavljenih krajnosti, čuvajući ispravnost učenja srednjeg puta. Takav je, na primjer, u svome vremenu bio Ebu Hasan El-Eš'ari, koji je uspio pomiriti rigidno racionalističke stavove mu'tezilija i doslovna, literalistička shvatanja tradici-onalista (ehlu-l-hadis).

Jedan od takvih alima u našem vremenu zasigurno je i šejh Jusuf El-Karadavi, a njegovo razumijevanje Sunneta i zagovara-nje umjerenog srednjeg puta (tevessut) uveliko doprinosi po-mirenju suprotstavljenih sljedbi u okvirima islama. Prateći Karadavijeva djela, intervjue i istupe, primijetit ćemo da je cije-


la njegova životna misija pregnuće u tom smjeru - da se pomire suprotstavljene krajnosti i da se pomoću ispravnih argumenata uspostavi pravac srednjeg puta prihvatljiv svima.

Argumenti kojima se Karadavi koristi uglavnom se osla-njaju na već utabane staze i zacrtane obrasce ehli-sunneta. Na prvom mjestu svakako je Kur'an kao temeljno i nezaobilazno vrelo islamskog učenja. Potom slijedi Sunnet kao najautenti-čnija interpretacija Božije objave, koja se naslanja na Bogom dati autoritet Poslanika - živog tumača Objave, koji ne govori po svome hiru već po Božijem nadahnuću i uputi. Svi ostali iz-vori na koje se može pozivati, kao što su: idžma', kijas, javni in-teres (el-maslehatu-l-mursele), preferencija (istihsan), običaj ('urf) i dr., upotrijebit će se tek ako se Kur'an i Sunnet nisu de-cidno izjasnili o konkretnom problemu. Ovaj tradicionalni hije-rarhijski poredak izvora islama, koji Karadavi prati u svome radu najbolje možemo sagledati u njegovom kapitalnom djelu “Halal i haram u islamu,” ali i u ostalim njegovim djelima u kojima iznalazi pravna rješenja.

Što se pak tiče samoga Sunneta, Karadavi u svojoj argu-mentaciji izbjegava da'if (slabe) predaje, da ne bi, kako sam veli na jednom mjestu, i sam počinio ono zbog čega druge kritikuje, tj. da na klimavoj argumentaciji gradi proizvoljne stavove, što kasnije postaje najvećim uzrokom razdora među muslimanima. Samo na sahih i hasen predajama može se zasnivati argumen-tacija određenog pravnog rješenja. Međutim, s obzirom da sahih i hasen predaje, uprkos svojoj brojnosti i širini tema koje tre-tiraju, ipak ne pokrivaju sva područja ljudske djelatnosti, u tak-vim slučajevima Karadavi ne zazire od toga da se posluži i trećerazrednim izvorima. Tako će se on, primjera radi, u podru-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 100

čjima pravnih praznina, pozvati na mišljenja i rješenja ranije uleme, posebno prvih generacija, s tim da često naglašava da se od svakog čovjeka uzima i ostavlja, izuzev bezgrješnog Poslani-ka, a.s. Sličan stav ima i po pitanjima u kojima je ulema pos-tigla konsenzus (idžma'). Kada je u pitanju analogija (kijas), Karadavi je koristi u područjima gdje njeno korištenje uvidi uputnim, ali snažno se protivi proizvoljnim analogijama kojima nema mjesta u zdravom prosuđivanju.

Evo šta Karadavi kaže o Sunnetu kao izvoru vjere i tumaču Kur'ana: “Još od pojave islama na sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pozivalo se kao što se poziva na Božiju knjigu, a u skla-du i okvirima poznatih pravila koje su definisali imami musli-mana i njihovi mudžtehidi. Svi muslimani, po diktatu razuma i intuitivno, znaju da su Poslanikove, a.s., izreke, djela i odobre-nja vezana za dostavljanje Poruke, Zakon i njegovo pojašnjava-nje autoritativni i da su dio same vjere. Niko ko vjeruje u Allaha i Njegove poslanike ne može tvrditi suprotno. A kako bi musli-man i mogao tvrditi suprotno kad je Sunnet najčvršće vezan za Kur'an. Sunnet pojašnjava ono što je u Kur'anu sažeto (mu-džmel), razlaže objašnjeno (tufassil mubejjenehu), pojašnjava kur'anske ajete i iskaze, primjenjuje njegove propise, specificira one kur'anske iskaze koji na prvi pogled izgledaju opšti i univerzalni ('amm), da bi ponekad suzio značenje (mukajjid) onih iskaza koji se čine da su apsolutni i bezuvjetni (mutlak).”1

Kako vidimo, Karadavi ukazuje da je u Sunnetu razjašnje-nje i šire obrazloženje smisleno zgusnutih kur'anskih stavaka, kao i specifikacija njegovih općenitih iskaza. U djelu iz kojeg je

1 Jusuf el-Kardavi, Razumijevanje Sunneta, str. 8.


naveden prethodni citat - Razumijevanje Sunneta napisanom još davne 1989. godine - Karadavi kao da je u začetku prepoznao deformacije koje će se, zbog nepoznavanja suštine hadiske nauke, pojaviti u naredne dvije decenije. Teme kao što su: “Ra-zumijevanje hadisa u svjetlu njihovih povoda, intencija i okol-nosti,” zatim “Razlikovanje promjenljivog sredstva od trajnog cilja u hadisu,” te “Razlikovanje doslovnog od prenesenog zna-čenja pri razumijevanju hadisa,” pogađaju pravo u srž problema koji se javlja kao posljedica neispravnog razumijevanja Sun-neta. Tretirajući ovakve teme i jasno ukazujući na probleme koji se nahode ako se ovim pitanjima ne pristupi s potpunom odgo-vornošću, Karadavi je već tada dijagnosticirao i ponudio rješe-nja za određene anomalije koje su tada bile tek u naznakama. Nažalost, danas ih vidimo u daleko širim razmjerima.

Karadavi izričito naglašava važnost poznavanja povoda izri-canja hadisa. S obzirom na povod izricanja određenog hadisa, propis koji proističe iz njega može izgledati kao opšti ili uni-verzalni, ali se nakon podrobnijeg razmišljanja uočava da je on vezan za razlog ('ille), pa tako i propis iščezava iščeznućem tog razloga, ali propis važi kad god i gdje god se nađe isti razlog (povod, uzrok). Karadavi se poziva na činjenicu da je islamska ulema u uvjete za tumačenje Kur'ana ubrojala i poznavanje po-voda objave za određene kur'anske ajete, da nam se na primjer ne bi desilo da upadnemo u zamku u koju su upali ekstremne haridžije, koji su ajete objavljene o mnogobošcima primjenjivali na muslimane. Kad je ovakva situacija s Kur'anom, onda je potreba za poznavanjem povoda hadisa još veća, jer Kur'an je vječan i po svojoj prirodi univerzalan i ne bavi se mnogo deta-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 102

ljima, dok s druge strane, Sunnet upravo tretira detaljna pitanja, specifične situacije i trenutne povode.

Već u samoj sintagmi “promjenljivo sredstvo i trajni cilj ha-disa,” Karadavi daje nagovještaj u kojem pravcu treba usmjeriti pažnju prilikom iščitavanja i razumijevanja hadisa; potrebno je napraviti jasnu distinkciju između intencija, to jest trajnih cil-jeva Sunneta, s jedne, i privremenih metoda i sredstava, s druge strane. Sredstvo ne može, niti smije biti postavljeno za cilj, a to je, upozorava Karadavi, zabluda u koju mnogi upadaju. Sunnet nas upućuje da je cilj ono što je suštinsko i bitno, a da se sreds-tva mijenjaju promjenom sredine i protokom vremena.

U prilog ovome Karadavi navodi nekoliko primjera. Po nje-govom mišljenju hadisi koji govore o liječenju puštanjem krvi, ljekovitosti ćurekota i alojevog drveta, te o korisnosti uptrebe surme - nisu suština Poslanikove medicine. Suština Poslanikove medicine naprosto je očuvanje ljudskog zdravlja, života, vital-nosti i snage; potom da pristupanje procesu liječenja ne negira vjerovanje u Božije određenje, niti se suprotstavlja oslanjanju na Boga, te da ukaže da za svaku bolest ima lijeka. Kada hadis spominje određena sredstva za liječenje, on nam daje instrukcije za određenu životnu situaciju, ali nema namjeru da nas ograniči samo na ta sredstva i da nam onemogući druga. U sličnom tonu Karadavi govori i o predajama koje spominju vrijednost opre-manja konja za borbu i jasnom analogijom zaključuje da su “ko-nji” našega doba tenkovi, borna kola i druga savremena oruđa.

Posebnu pažnju Karadavi posvećuje razlikovanju doslovnog i prenesenog značenja hadisa, naročito s obzirom na činjenicu da je arapski jezik takav da u njemu figurativno izražavanje za-uzima značajno mjesto. Sam Božiji Poslanik, a.s., je bio najrje-


čitiji čovjek, a i njegova mu'džiza - Kur'an, između ostalih sadr-ži i dimenziju jezičkog savršenstva. Kur'an je savršeni Božiji govor, a Poslaniku, a.s., pripada čast da bude njegov najpozva-niji tumač. Zato se može sresti čitava lepeza retoričkih figura koje pronalazimo u verbalnom nasljeđu Poslanikovog sunneta. I Kur'an i hadis naprosto vrve od stilskih figura. Karadavi u ovom kontekstu navodi primjer iz života Božijeg Poslanika:

El-Buhari bilježi predaju od 'Adija ibn Hatima da je rekao: “Kada je objavljen ajet 'Jedite i pijte sve dok ne budete mogli

razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći...'

(El-Bekare, 187.) uzeo sam dva konca; jedan crni a drugi bijeli i stavio ih pod svoj jastuk, te sam pogledao u njih, i kada sam uspio razlikovati bijeli od crnog, zapostio sam. Pošto sam osva-nuo, otišao sam Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu kako sam postu-pio. Tad mi je on rekao: 'Bit će da ti je jastuk dobro širok. Misli se na bjelinu dana i crninu noći.' Tako ga je Poslanik, a.s., po-dučio da je u pomenutom ajetu na simboličan način opisano praskozorje, u kojemu se dan razdvaja od noći.

Na sličan način treba tumačiti i poznati hadis-kudsij: “Kad Mi se Moj rob približi pedalj, Ja mu se približim koliko jedan lakat, a kad Mi se približi za jedan lakat, Ja mu se približim za hvat, a ako Mi dođe korakom, Ja mu se uputim trčeći.” (Mutte-fekun alejhi). Mu'tezilije, inače poznati kao žestoki protivnici antropomorfizma (tendencija da se Bogu pripisuju ljudske oso-bine), uputili su kritike na ovaj hadis. Na takve prigovore od-govorio je Ibn Kutejbe u svome djelu Te'vilu muhtelefi-l-hadis riječima: “Ovdje se radi o poređenju i figurativnom predočava-nju. Hadisom se želi reći: 'Ko Mi požuri svojom pokornošću,

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 104

još brže ću mu odgovoriti Svojom nagradom,' samo što je u ha-disu spomenuto hodanje i trčanje.”

Ipak, postojanje ovakvih suptilnih pitanja ostavilo je neod-govornim grupacijama dosta prostora za samovoljna i proizvolj-na tumačenja. Tako su, na primjer, ezoteristi (batinije) nastojali da svakom kur'anskom ajetu i hadisu daju 'unutrašnje tumače-nje.' Temeljno je tu pitanje da li postoji stvarni razlog koji bi sprječavao doslovno razumijevanje teksta? Zato Karadavi insis-tira na tome da je simbolično, figurativno tumačenje, koje nema valjanog razloga i povoda – naprosto nevažeće, te da se kao takvo odbacuje! S druge strane, odbacuje se i svako doslovno tumačenje svetih tekstova ako postoji racionalna, šerijatska ili naučna zapreka za to. Potreban je istančan smisao za prepozna-vanje prenesenog značenja, kao što je potreban i za samo tuma-čenje. Neodgovorno je, smatra Karadavi, odbaciti vjerodostojnu predaju samo zato što je teška za razumijevanje, kad već postoji mogućnost figurativnog tumačenja, odnosno traganja za prene-senim značenjem.

U mnogim Karadavijevim djelima provlači se teza o pore-mećenim sistemima vrijednosti u muslimanskoj zajednici; seku-ndarno se protura za primarno, marginalno za glavno, a propisi koji su očigledno sporedni zauzimaju mjesto onim temeljnim. Ovoj pojavi Karadavi je posvetio jedno od svojih najzapaženijih djela: Fikhu-l-evlevijjat, kod nas prevedeno kao Razumijevanje prioriteta. Iako se u ovom dijelu prvenstveno bavi pitanjima iz područja fikha, a potom aktualnim pitanjima iz svakodnevnog života muslimana, ovo djelo zanimljivo nam je u okviru naše te-me utoliko što se služi Sunnetom kao izvorom i mjerilom po-moću kojeg razumijeva šta je to glavno, a šta sporedno. U tom


smislu, posebno interesantnom nam se učinila njegova rasprava o “najboljem djelu.” Naime, Božiji Poslanik, a.s., u svojim pre-dajama mnoga je djela označio kao “najbolje djelo,” što ovisi o kontekstu u kojem je hadis izrečen. Ipak, to je odavalo prividnu kontradiktornost i stvara konfuziju kod onih koji su iščitavali hadisku građu, jer kako više djela može biti “najbolje”? Objaš-njavanje ove nejasnoće bilo je česta tema islamske uleme, pa se i Karadavi dotakao ovoga pitanja. Evo šta on kaže: “Koja su to najbolja dunjalučka djela? Naša ulema se razišla po pitanju naj-boljih i kod Allaha najcjenjenijih djela. Je li to zemljoradnja, industrija ili trgovina? Na razilaženju su ih potaknuli i hadisi koji se navode o blagodati svakog od njih.”2

U daljem tekstu Karadavi obrazlaže da to čemu će se dati prednost ovisi od faktora vremena i mjesta, odnosno društvenog konteksta i prilika koje vladaju u društvu. Tako na primjer, ako se količine hrane bez kojih bi bio ugrožen život u određenom društvu umanje - tada zemljoradnja postaje važnija od drugih djelatnosti. Kada hrane bude u izobilju i zemljoradnja postane razvijena, tada je muslimanima prioritet da razvijaju industriju kako ne bi ovisili o uvozu od nemuslimana, kako bi zaposlili svoje radnike, te očuvali suverenitet ummeta i njegove granice. Kada pak uznapreduju i zemljoradnja i industrija i ukaže se potreba za prekograničnom trgovinom da bi se suzbili zelenaši i oni koji se poigravaju cijenama robe, tada trgovina postaje oda-branim zanimanjem.

Na tragu ove rasprave, Karadavi još naglašava prijeku po-trebu islamskog društva za ovladavanjem savremenim tehnolo-

2 Jusuf el-Kardavi, Razumijevanje prioriteta, str. 105.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 106

gijama i znanostima savremenog doba, kako bi se išlo u korak s vremenom. Neophodno je da se osavremene i unaprijede obra-zovni sistemi, kako bi ummet bio u stanju da cijelom svijetu prenese poruku kojom ga je Uzvišeni Bog počastio, te kako bi povratio nekadašnji sjaj i svjetski ugled kakav je nekada imao.

Kada je u pitanju “najbolje djelo” iz oblasti ibadeta, Kara-davi se poziva na ono što je rekao Ibn Kajjim o toj temi, a to je da postoji razlika od jedne do druge osobe, od jednog vremena do drugog, od jednog mjesta do drugog, od jednog stanja do drugog.

Na jednom dugom mjestu u Razumijevanju prioriteta, Kara-davi se dotiče negativne tendencije okupiranosti dosljednim izvršavanjem sunneta uz istovremeno zapostavljanje onoga što je prvostepena dužnost - farz. On navodi primjer osobe koja to-kom noći dosta vremena provodi klanjajući kijamu-l-lejl (noćnu nafilu), kradući od svoga sna, a potom ujutro nenaspavana odla-zi na posao za koji dobija platu i ne obavlja ga kako treba. Kada bi znao, upozorava Karadavi, da je taj njegov posao farz, a samo njegovo zanemarivanje - pronevjera emaneta koji mu je ukazan, te da uzima platu na nepravedan način, ostavio bi kija-mu-l-lejl, jer je on samo dobrovoljni ibadet (nafila), a ispunjenje emaneta je farz.

Svjestan da Kur'an i Sunnet uglavnom nude opće koncepte i pravila i da nije moguće pobrojati sve pojedinačno, Karadavi će se, na primjer, po pitanju zabrane droga prikloniti onoj ulemi koja smatra da za drogu slijedi kazna kao i za alkohol kako je to definirano u hadisu (za onoga ko konzumira), dok kazna za rasturače, kao diskreciono pravo sudije, može biti čak i smrtna, iz razloga što trguju životima ljudi zarad sticanja kapitala.


Kod Karadavija je primjetno čvrsto oslanjanje na stav rani-jih generacija o autoritativnosti Sunneta (hudždžijjetu-s-sunne). On žestoko kritikuje neodgovorne tendencije određenih grupa iz kasnijih generacija da stave znak jednakosti između vijesti i predaja iz tradicije Božijeg Poslanika i običnih, historijskih pre-daja o istaknutim pojedincima i grupama iz prošlosti. Takvim pristupom, doveli su u pitanje validnost Sunneta kao argumenta vjere, jer ako mu se pristupi kao običnoj tradiciji i historijskom kazivanju, onda to iz temelja devalvira autoritativnost Sunneta. U svojoj kritici Karadavi dalje obrazlaže da se takvi nisu obazi-rali ni na razlike u metodu kazivanja, ni na razlike u načinu pre-nošenja odnosno vjerodostojnosti niza prenosilaca, niti ono najvažnije-razlike u naravi između tradicije Poslanika, od Boga poslanog, i predaja o običnim historijskim ličnostima. Rezultat cijele ove zbrke, koju su vještački izazvali i isforsirali, bila je šira rasprava o autoritativnosti Sunneta kao izvora vjerskog uče-nja, a naročito validnosti pojedinačne (ahad) predaje.

Iz tih rasprava profilirale su se dvije skupine: već spomenu-ta skupina, koja je pretjerala u odbacivanju Sunneta i druga koja je, nasuprot prvoj, pretjerala u njegovoj afirmaciji. I jedan i dru-gi pristup Karadavi smatra vidovima krajnosti u poimanju vjere što ih čini neprihvatljivim i pogrešnim. O prvima Karadavi kaže: “Kada je u pitanju odnos prema Poslanikovom sunnetu i njegovoj autentičnosti primijetit ćemo kako neki uobraženi, i ljudi koji su se uzdigli, odbacuju ahad-hadise, tvrdeći da ti hadi-si ne ukazuju na relevantno znanje, već su samo u domenu pret-postavke (ez-zann). A pretpostavka, smatraju oni, istini ništa ne

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 108

koristi. Neki od njih odbacuju autentične i poznate hadise samo zbog toga što su, po njihovom mišljenju 'nevjerovatni.'“3

S druge strane, među onima iz druge grupacije bilo je dosta njih koji su daif-hadise, bez ikakvih kritičkih mjerila, koristili u kontekstu govora o vrijednosti nekih djela (feda'ilu-l-e'amal), zatim kada je riječ o omiljavanju vjere (tergib) ili zastrašivanju kaznom (terhib). Ove predaje mahom sadrže pretjeranosti i hi-perbolične tonove, što samo doprinosi destrukciji ideje vjere pred kritičkom sviješću savremenog čovjeka. Dok su se nadugo i naširoko vodile ove rasprave o autentičnosti seneda, u drugi plan je potisnuto bavljenje samim tekstom hadisa (metn).

Zaključak

Kao što smo mogli vidjeti, Karadavi se u svome promišljanju Sunneta i njegovih koncepcija kreće uhodanom matricom izbjegavanja svake ekstremne krajnosti, afirmirajući pri tome stazu srednjeg puta (tevessut). Iako je vrlo širok dijapazon tema koje tretira u svojim djelima, Karadavi je ipak po vokaciji fakih (šerijatski pravnik), pa i njegovo bavljenje Sunnetom treba po-smatrati poglavito u tom kontekstu. On mu pristupa kao vjerskom vrelu pomoću kojeg treba razumjeti sveti tekst Objave, poziva se na njega u onim područjima gdje se decidno izjasnio i koristi njegovu metodologiju za rješavanje izazova savremenog doba.

S ovakvim pristupom Sunnetu i temama kojima se bavio, Karadavi je osvojio naklonost najmnogobrojnije, tihe, umjerene

3 Jusuf el-Kardavi, “Islamski preporod i pravac olakšavanja i obveseljavanja,”

str. 258.


većine islamskog ummeta. Posebno treba naglasiti da je Kara-davi dao ogroman doprinos afirmaciji Sunneta, stavljajući ga u svojim djelima na mjesto koje mu pripada, jer ne treba smetnuti s uma da je pozicija Sunneta kao izvora vjere, u dvadesetom stoljeću bila uzdrmana i degradirana, što zbog političkih faktora u islamskim zemljama, to zbog marginalne uloge koju su Sun-netu dodijelili modernisti dvadesetog stoljeća.

Koristeći ga aktivno u svome misionarskom djelovanju i pi-sanoj riječi, Karadavi je uveliko doprinio oživljavanju Sunneta i aktualiziranju njegovih poruka, posebno zato što je uspijevao da sunnetske smjernice i učenja vješto iskoristi u aktualnim pitanji-ma savremenog doba. Takvim pristupom je izgradio imidž uče-njaka koji je uspio da na najbolji način spoji tradicionalno i moderno. Iz ovih razloga Karadavi s pravom slovi za jednog od najvećih islamskih mislilaca našeg doba.

_______________ Literatura: 1. Kardavi, Razumijevanje Sunneta, Bemust, Sarajevo, 2001.

2. Kardavi, Razumijevanje prioriteta, Bemust, Sarajevo, 2000.

3. Kardavi, Savremene fetve, Harfo-graf, Tuzla, 1997.

4. Kardavi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2008.

5. Kardavi, “Islamski preporod i pravac olakšavanja i obveseljavanja,” Glasnik, Rijaset IZ u BiH, III-IV (mart-april 2003.), str. 249-264.

6. Enes Karić, Tumačenje Kur'ana i ideologije XX stoljeća, Bemust, Sarajevo, 2006.

7. Midhat Šamić, Kako nastaje naučno djelo, Svjetlost, Sarajevo, 2003.

Mr. Mirsad ASLANI

ŠERIJATSKO-PRAVNI PROPIS O BID'ATU (NOVOTARIJI U VJERI)

Uvod

Sve je bilo lahko dok je Poslanik, a.s., bio živ. Koja god bi nedaća ili nejasnoća zadesila ashabe, oni bi od Božijeg Poslani-ka, a.s., dobivali odgovor, tj. rješenje kako postupiti u datoj situaciji ili kako riješiti određeni problem. Nakon njegovog pre-seljenja, prekinuta je direktna veza neba i Zemlje, jer je on (ale-jhi selam), završio svoju misiju i ostavio nam u amanet Kur’an i Sunnet kao uputu. Nakon odlaska i prvih generacija ashaba, či-tav teret islama ostao je na plećima učenih ljudi, koji su iskreno izučavali vjeru da bi je ljudima prikazali u pravom svjetlu. No, to su, ipak, bili samo obični ljudi koji su živjeli decenijama, a potom i vjekovima nakon Poslanika, a.s.

Svijet se nakon smrti Poslanika, a.s., počeo mijenjati. Islam se naglo počeo širiti i dopro do sredina u kojima su se tradicija, kultura i način života drastično razlikovali od onoga kakav su živjeli Poslanik, a.s., i njegovi ashabi. Kako se islam širio, tako su se nametala i nova pitanja, koja su tražila i odgovore. Jedna od velikih dilema bila je pojam, smisao i značenje bid’ata (no-votarija u vjeri).

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 112

Mali je broj onih koji danas pravilno shvataju koncept no-votarije. Često možemo čuti kako se i veliki broj narodnih tradi-cija i kultura, poput: nošnje, igre, kulture ponašanja, pozdrava i sl., pripisuju vjerskim novotarijama, ne razlikujući tradiciju od vjere. Isto tako, često se dešava i suprotno ovome: da se tradici-ja i kultura arapskih ili drugih naroda servira našem narodu na ime sunneta i vjere.

Bid'at (novotarija u vjeri) je tema o kojoj se puno pisalo i govorilo, počevši od ashaba pa sve do današnjeg dana. Ova tema će, zasigurno, i dalje biti aktualna, jer se s jedne strane is-lam, Božijom voljom, i dalje širi, a s druge strane, život se uslo-žnjava i donosi nove izazove - pojavljuju se nove stvari kojih u vrijeme Poslanika, a.s., nije bilo. Zar ćemo sve to smatrati no-votarijama u vjeri?

U prvom dijelu ovog rada predstavit ćemo šerijatske propise o novotariji, a u drugom ćemo govoriti o temama koje su najaktu-alnije među ljudima, te o stavovima islamskih učenjaka o njima.

Etimološko i terminološko (šerijatsko) značenje bid'ata (novotarije)

Dr. Husamuddin Afane,1 u svojoj knjizi Temelji i pravila o sunnetu i bid'atu, daje par jezičkih definicija o bid’atu, od kojih su najistaknutije ove: “El-Ibda', znači da se nešto dogodi bez prethodnog obrasca (uzora). El-Bedi' pokazuje izumitelja, kao što Allah, dž.š., kaže: “Tvorac (izumitelj) nebesa i Zemlje”. Ta-

1 Husamuddin Afane ima 64 godine. Poznati je učenjak u fikhu i filozofiji še-

rijatskog prava. Također je čuveni palestinski muftija. Opširnije o njemu vidi u: [https://ar.m.wikipedia.org/wiki/حسام الدين عفانة].


kođer, Stvoritelj kaže: “Reci ja sam novi od poslanika.” Bid'at označava da se naznači govor u kojem govornik ili dužnosnik nije bio povođen nečim drugim.” Također jedna od kratkih defi-nicija je i ova: “Bid'at je svako djelo koje se uradi bez prethod-nog obrasca.”2

Dr. Selim el-Hilal3 u svojoj knjizi Novotarija i posljedice koje je ostavila na ummet, o jezičkom značenju novotarije veli: “Bid'at je izraz koji proizilazi od riječi el-ibtida', i označava sve što je novo, a prethodno nije postojalo ništa slično tome. On obuhvata i zlo i dobro, ali većinom se koristi za nešto pokuđe-no.”4

Postoji više terminoloških definicija pojma bid'ata u islamu koje se, zapravo, slažu u tome da je bid'at svaka novina koja nema svoje uporište i osnovu u Kur'anu i Sunnetu. Također, jedna od definicija je i ova: “Djelo koje nije bilo poznato u vri-jeme Poslanika, a.s., naziva se bid’atom.”5

Imami četiri mezheba zauzimaju kritičan odnos prema uvo-đenju novina u vjeri. Imam Ebu Hanife kaže: “Držite se predaja i puta prvih generacija muslimana, i čuvajte se svake izumljene stvari, jer je to bid'at.” Imam Malik kaže: “Ko u ummet uvede nešto novo, a da na tome nisu bile prve generacije, on time za-

2 Husamuddin Afane, Kavaidu ve ususu fi-s-sunneti ve-l-bid'ati, Daru-l-emel,

1422- 2001., str. 9. 3 Selim el-Hilali, također Palestinac, učenjak je hadisa. Opširnije o njemu vidi:

[https://mobile. twitter.com/saleemalhilaly?]. 4 Selim el-Hilali, El-Bid'atu ve eseruha es-sejji'etu fi-l-umme, Dar Ibn Hazm,

1421-2000., str. 7-8. 5 Musa Vila, “Bid'ati në fenë islame,” Takvim (Kalendar)2013, Islamska za-

jednica Republike Kosova, 2013., str. 65.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 114

pravo tvrdi da je Vjerovjesnik, a.s., iznevjerio misiju, jer Allah, dž.š., kaže: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio...”. Dakle, tada što nije bila vjera, to i danas nije vjera.” Imam Ahmed kaže: “Stubovi sunneta su: pridržavati se onoga čega su se pridržavali ashabi, povoditi se za njima, a ostavljati novotariju, jer je svaka novotarija zabluda.”6 Imam Šafija kaže: “Ko nešto smatra lije-pim, pa ga zbog toga uvodi u vjeru, takav uspostavlja novi šeri-jat.”7

Da bi se jedno djelo smatralo bid'atom treba ispuniti tri uslova: da je izmišljeno (uvedeno),8 da se odnosi na vjeru9 i da nema osnove, općenito ili posebno.10 11 Svi ovi uvjeti su spome-nuti u hadisu: “Ko u našu vjeru uvede nešto novo, što nije od nje, to će mu biti odbijeno.” (Buhari i Muslim).

Uzroci pojave bid’ata uglavnom se svode na: nepoznavanje islama i njegovih propisa, prepuštanje strastima, slijepo slijeđe-

6 Husamuddin Afane, nav. djelo, str. 16-17. 7 Selim el-Hilali, nav. djelo, str. 27. 8 Dokaz ovome su riječi Poslanika, a.s., koji u hadisu kaže: “Ko u našu vjeru

uvede...“. Ovim podrazumijevamo unošenje u vjeru nečega što ranije uopšte nije bilo poznato.

9 Dokaz ovome su riječi Poslanika, a.s., koji u dijelu hadisa kaže: “Ko u 'našu vjeru uvede”. Riječima “u našu vjeru,” decidno se cilja na islam i njegove vjerske obrede. Dok, što se tiče ovodunjalučkih izuma, oni ne spadaju pod novotarije.

10 Dokaz ovome je dio hadisa: “Što nije od nje,” tj. ono što nije u podudarnos-ti s našom vjerom. Prema tome, bid'at koji ima osnove u vjeri, bilo to opće-nito ili posebno, ne smatra se novotarijom. Općenito, novotarija je npr., sabiranje Kur’ana na jedno mjesto - pravilo poznato u filozofiji šerijatskog prava kao “opšti interes“ (masleha mursele), dok, za poseban bid’at može-mo uzeti zajedničko klanjanje taravih-namaza u vrijeme hazreti Omera.

11 Muhamed Husejn el-Džejzani, Kava'idu ma'rifeti-l-bide'i, Daru Ibn Dževzi, Rijad, 1419-1998., str. 20.


nje određenog mišljenja ili određene ličnosti, te slijeđenje i opo-našanje nemuslimana.12

Podjela bid'ata

Postoji višestruka podjela novotarija, o čemu će u nastavku biti riječi:

a) Bid'at u vjeri (ibadije) i bid'at u tradiciji (adije); b) Pravi bid'at (hakikij) i relativni bid'at (idafij); c) Bid'at činjenja (fi'lije) i bid'at napuštanja - nečinjenja

(terkij); d) Imanski bid'at (i'tikadij), jezički bid'at (kavlij) i bid'at

kroz djela (amelij); e) Bid'at s kojim se izlazi iz vjere (mukeffireh) i bid'at s

kojim se ne izlazi iz vjere (gajri-mukeffireh).13 a) Bid'at ibadije i bid'at adije

- Bid'at ibadije to je bid'at u vjeri s kojim se cilja oboža-vanje Allaha. Odnosi se na ibadete kao što su namaz, post, zekat, hadž i sl.

- Bid’at adije je bid'at u tradiciji ili kulturi, odnosno u onome što se tiče dunjaluka, i s njim se nema za cilj obožavanje Boga, tako da ove novotarije ljudi ne rade u ime vjere, već radi dunjalučkih interesa i dunjalučkih olakšica.14

12 Salih Kurdi, Islamske teme, Oko, Sarajevo, 1422-2001., str. 19-20. 13 Lulzim Susuri, Bid’ati dhe qendrimi i Ehli Sunetit ndaj tij [Bidat i stav Ehli

Sunneta prema njemu], Mozaik, drugo izdanje, 2016., str. 14-21. 14 Muhammed er-Rejsuni, Ve kullu bid'atin dalale, Daru-l-Minhadž, Rijad,

treće izdanje, 1428/2006., str. 44.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 116

b) Bid'at hakikij i bid'at idafij

- Novotarija hakikij je bid'at koji nema nikakvu osnovu u

Kur'anu, Sunnetu ili jedinstvenom stavu učenjaka (idž-

ma), kao proglasiti haramom nešto što je halal (npr.

oharamiti brak ili meso koje je halal i sl.) ili, suprotno

ovome, ohalaliti ono što je haram (npr. alkohol, nemo-

ral i sl.).

- Novotarija idafij je bid'at koji mora ispuniti dva uslova:

prvi uslov je da ima osnovu tj., relevantan dokaz. Drugi

uslov je da ne postoji jasan argument ili način kako se

djelo radi.15 c) Bid’at fi'lije i bid'at terkij

- Bid'at fi’lije je djelo koje nema argument u vjeri da se

njime približava Allahu, dž.š., kao npr: izmišljanje ha-

disa i njegovo pripisivanje Poslaniku, a.s.16 Ovo je kla-

sična novotarija koja nema nikakve osnove u vjeri, iako

se njome željelo obožavanje Boga, bilo da se činila dje-

lima, riječima ili uvjerenjem.17

- Bid'at terkij predstavlja nepraktikovanje ibadeta koji su

šerijatski dozvoljeni, poželjni ili naređeni, odnosno ne-

praktikovanje ovih djela s uvjerenjem da se time radi

nešto dobro. Ovdje se ne cilja na nepraktikovanje hara-

ma ili mekruha, jer, u osnovi se toga trebamo kloniti. 15 Isto., str. 44. 16 Ismail Bardhoshi, Studime dhe fetva [Studije i fetve], Tirana, 2006., str. 39-

40. 17 Eš-Šatibi, El-I'tisam, I tom, Ibn Affan, 1992., str. 58.


Ovdje se cilja na nepraktikovanje farzova, sunneta, na-

fila ili poželjnog djela.18 Dakle, djela koja su dozvoljena

šerijatom, ali ih čovjek iz bogobojaznosti smatra nedoz-

voljenim, misleći da tako obožava Allaha, dž.š.. Dakle,

ukoliko napušta nešto od navedenog namjerno, kako bi

time obožavao Stvoritelja, upravo tada radi bid'at u

napuštanju tih djela.19

d) Bid'at i'tikadij, bid'at kavlij i bid'at amelij - Bid'at i'tikadij je imanska novotarija, odnosno vjerova-

nje u nešto što je u suprotnosti s ehli-sunnetskim prav-cem, tako da, u ovu vrstu bid’ata spadaju sva vjerovanja i grupacije koje odstupaju od Sunneta.

- Bid'at kavlij je novotarija u terminologiji i jezičkom izjašnjavanju šerijatskih riječi ili unošenje novih riječi, koje su u suprotnosti sa šerijatom. Ovo možemo vidjeti kod izjave mu'tezilija: “Kur’an je Allahovo stvorenje.” Kur’an je, naime, Božija riječ, a ne Njegovo stvorenje.20

- Bid'at amelij je novotarija u djelima koja su u suprot-nosti s Božijim naredbama. Ova vrsta bid'ata se dodatno dijeli u četiri kategorije: Prva kategorija su bid'ati u osnovi, koji nemaju nikakvo

uporište u islamskom vjerozakonu, poput novih iba-deta ili novih praznika koji nemaju nikakvo uteme-ljenje u šerijatu.

18 Ismail Bardhoshi, nav. djelo, str. 40. 19 Eš-Šatibi, nav. djelo, str. 50. 20 Isto, str. 41.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 118

Druga kategorija je nadodati ili oduzeti na postojeće, npr. u dnevnim namazima umjesto 4 rekata podnevs-kog farza, dodati još jedan, klanjati 5 rekata.

Treća kategorija je izvršavati ibadete na neki novi način mimo onog izvornog, tj., raditi ibadete na neki drugi način od onog propisanog.

Četvrta kategorija predstavlja ograničavanje ibadeta, koji nije šerijatski ograničen, npr., ograničiti namaz i post na određene dane, dok generalno ovi ibadeti nisu ograničeni. Tako da, onaj koji želi da ih ograniči mo-ra da ima izričiti argument kako bi to uradio.21

e) Bid'at mukeffireh i bid'at gajri-mukeffireh - Bid'at mukeffireh je novotarija koja izvodi iz vjere, a

manifestira se poricanjem neke od temeljnih obligacija, npr.: vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, namaz, hadž itd., ili ohalaliti haram i suprotno, ili činiti harame sma-trajući ih dozvoljenim.22

- Bid'at gajri-mukeffireh je novotarija koja ne izvodi iz vjere. U ovu vrstu bid'ata se ubrajaju svi bid'ati izuzev ranije pomenutih. Također, ovaj bid'at se dijeli na: veli-ki i mali, onako kako se dijele i grijesi.23

21 Ibn Tejmijje, Medžmu'atu-l-fetava, Daru-l-Vefa, treće izdanje, 2005., knjiga

35., str. 242. 22 Ovo je, nažalost, jedan od najistaknutijih bid'ata naših podneblja, pa tako često čujemo recimo za kamatu, to je samo zajam, kako može biti haram?! Ili: može jedna čašica dnevno alkohola radi zdravlja, a ne treba pretjerivati i sl.

23 Lulzim Susuri, nav. djelo, str. 19-20.


Vrste bid'ata

Poslanik, a.s., je rekao: “Ko u islamu uvede neku lijepu stvar (sunneh hasene) ima nagradu za to i nagradu onoga koji to bude radio nakon njega, a da se ovome ništa ne oduzme od njegove nagrade. A ko u islamu uvede neku lošu stvar (sunneh sejjieh) on ima kaznu za to i kaznu onoga koji to bude radio nakon njega, a da se ovome ništa ne oduzme od njegove kazne.”

(Muslim, 6800). Većina učenjaka novotariju dijeli na dobru i lošu. Imam

Šafija veli: “Dvije su vrste bid'ata: novotarije koje se suprotsta-vljaju Kur'anu, hadisu, izrekama ashaba i konsenzusu učenjaka. To su loše novotarije, i one čovjeka udaljavaju od istine i od-vode ga u zabludu. Druga vrsta novotarija su izmišljena dobra djela, ali ne pripadaju grupi onih prije navedenih, i ovakva djela se ne preziru.”24

Ibn Esir je, također, bid'at podijelio na dvije vrste: “Bid'at koji vodi pravome putu i bid'at koji odvodi s pravoga puta. Onaj ko se suprotstavlja Allahovim naredbama i naredbi Njegovog poslanika, on je od onih koji su izgubljeni. Ono što je Allahu i Njegovom poslaniku milo je uputa, tj., djela koja podstiču na do-bročinstvo, a koja nisu u suprotnosti sa Sunnetom ili Šerijatom.”

Imam El-Gazali, o pojmu bid'ata kaže sljedeće: “Nije sve ono što se pojavi kao novina zabranjeno. Zapravo, zabranjena je ona novotarija koja se suprotstavlja ustaljenom sunnetu.”25

24 El-Bejheki, Menakibu-š-Šafi'i, tom 2, Dar Turas, Kairo, bez godine izdanja,

str. 469. 25 Ibn Esir, En-Nihaje fi garibi-l-hadis ve-l-eser, pogl. I, Dar Ibn Dževzi,

Bejrut, 1399-1989., str. 267.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 120

Imam Nevevi veli: “Novotarija je svako izmišljeno djelo koje se nije desilo u vrijeme Poslanika, a.s., i ta djela se dijele na dvoje: djela koja su prihvatljiva i djela koja su neprihvatljiva.”26

Abdullah ibn Mesud, r.a., kaže: “Ono što muslimani smatra-ju dobrim (lijepim) djelom, to je ujedno i Bogu drago”27

a) Lijepa novotarija (bid'at hasene) - Iz dijela navedenog hadisa: “Ko u islamu uvede neku lije-

pu stvar (sunneh hasene)...” Poslanik, a.s., nas podučava da musliman može proizvesti lijepu tradiciju, koja koristi i dobra je za muslimane i sve ljude, pod uslovom da nije u suprotnosti sa šerijatskim propisima i intencijama. Pa ko uradi takvo djelo neće biti kažnjen, naprotiv - bit će nagrađen.28 Spomenut ćemo samo neke novotarije koje su uvedene nakon smrti Poslanika, a.s., a bile su od koristi ljudima, i nisu od nikoga bilo kritikova-ne: 1) Sabiranje Kur’ana u jednu zbirku (Mushaf), zbog straha da se ne izgubi, u vrijeme hilafeta Ebu Bekru, r.a., a na prijed-log Omera, r.a.; 2) Uvođenje drugog ezana za vrijeme džume-namaza na prijedlog Osmana, r.a.;29 3) Povećanje broja rekata teravih-namaza s osam na dvadeset.30 26 Nevevi, Tehzibu-l-esmai ve-l-lugat, tom 3, Fejha, Damask, 2006., str. 36. 27 Ebu Abdullah el-Hakim, El-Mustedrek ale-s-sahihajni, tom 3, Ma'rifeh, bez

godine izdanja, Bejrut, str. 78. 28 Dakle, bilo koja novotarija koja nije u suprotnosti s islamom, ne smatra se

bid’atom, niti zabludom, sve dok novotarija ne dođe u suprotnost sa šeri-jatskim propisima. Svako novo dobro djelo ili ibadet dok ne dođe u konflikt sa šerijatskim i logičnim propisima, koji su nedodirljivi ili šerijatskim za-branama koje su također logične, smatra se dobrim.

29 “Šta je to bid'at (novotarija),” Izvor: https://www.preporod.com/index.php/duhovnost/tradicija/item/3331-sta-je-

to-bid-at-novotarija 30 Musa Vila, nav. djelo, str. 67.


b) Ružna novotarija (bid'at sejjieh) Ružna novotarija je ona koja je oprečna šerijatu i njegovim

intencijama. Dijeli se na zabranjena (bid'at muharrema) i po-kuđena (bid'at mekruha). Da bi novotarija bila odbačena, po-trebna su, prema mišljenju šejha Jusufa El-Karadavija, dva uvjeta: a) da se radi o novotariji koja se isključivo tiče vjere; stvari koje se tiču adeta ili običaja ne spadaju u novotarije i b) da novotarija nema utemeljenje u Šerijatu, jer ako ga ima, onda nije novotarija.31

Ko se može tretirati novatorom?32

Ibn Tejmijje kaže: “Bid’at za kojeg se čovjek smatra nova-torom u vjeri je, prema mišljenju učenjaka ehli-sunneta onaj bid’at koji je u suprotnosti s Kur'anom i Sunnetom.”

Šejh Albani kaže: “Svako ko uradi nešto novo (bid'at), ne smatra se novatorom u vjeri, kao što se ni svako ko uradi djelo kufra ne smatra nevjernikom.”33

Da bi se nekoga smatralo novatorom u vjeri, trebaju se is-puniti sljedeći uslovi:

31 Almir Fatić, “Novotarije u vjeri: Pohvaljene i pokuđene novotarije,“

https://www.preporod.com/index.php/sve-vijesti/drustvo/aktuelno/item/5683-novotarije-u-vjeri-pohvaljene-i-pokudene-novotarije

32 Veoma je bitno poznavati ovo pitanje kako bismo bili u stanju prepoznati novatora, jer postoji više vrsta novotarija. Ako svakoga budemo nazivali novatorom, ne poštujući pravila učenjaka, onda će biti malo onih koji će iz-bjeći ovaj naziv, tako da, ako ne poznajemo šerijatske propise, tada ćemo ne samo obične ljude, već i velik broj učenjaka etiketirati kao novatore u vjeri.

33 Lulzim Susuri, nav. djelo, str. 79.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 122

- da praktikuje novotariju za koju su svi učenjaci saglasni da je novotarija u vjeri;

- da je novotarija u suprotnosti s Kur’anom i Sunnetom; - da spada u ono što je veoma jasno u vjeri; - da ga učenjaci osude da je novator u vjeri, jer obični ljudi ne-

maju pravo etiketirati ljude riječima novator, nevjernik, grje-šnik i sl., budući da ne posjeduju potrebne kompetencije.34

Ko se ne smije tretirati novatorom?

Sljedeće kategorije ljudi se ne smatraju novatorima, iako je neko njihovo djelo novotarija:

- Mudžtehid, jer je on na nivo onih za koje je Poslanik, a.s., rekao da, ako pogodi, u davanju odgovora na postavljeno pitanje, ima dvije nagrade, a ako promaši ima jednu na-gradu.

- Neznalica, jer je njegovo neznanje šerijatski opravdano. Ovo se ne odnosi na sve neznalice, već samo na one koji nisu u stanju naučiti.

- Grješnik koji greškom i nehotice učini bid'at, a nije imao namjeru unijeti novotariju u vjeru.

- Prevodilac ili komentator koji je smatrao da postupa is-pravno. Ni u ovu kategoriju se ne ubraja svaki prevodilac ili komentator, već samo onaj koji dobro poznaje jezik i argumente, ne i onaj koji iz svog neznanja ili samovoljno komentira vjerske propise.

- Zaboravni čovjek koji zna da je po srijedi bid'at, no uradi ga iz zaborava.

34 Isto, str. 79-81.


- Prisiljeni čovjek koji je prisiljen da uradi neku novotariju.35

Mevlud kao novotarija

Riječ mevlud potiče od arapske riječi mevlid, koja označava mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je značenje ove riječi počelo da se koristi kao sinonim za rođendan, odnosno dan ro-đenja Muhammeda, a.s., kao i za ceremoniju, tj. svečanost obi-lježavanja ovog za muslimane radosnog događaja. Danas se u bosanskom jeziku riječ mevlud koristi za sam Poslanikov, a.s., rođendan, 12. rebiu-l-evvela, kao naziv za pjesnički spjev o nje-govom rođenju i životu, kao i za ceremoniju, odnosno svečanost proslavljanja njegovog rođenja.36

Zašto ashabi i prve generacije nisu praktikovale Mevlud?

Na ovo pitanje odgovor daje Dr. Jusuf El-Karadavi:37 “Na ovaj ili onaj način ashabi nisu slavili rođendan Poslanika, a.s., ili druge događaje kao što su hidžret, Bedr i sl., jer su oni nepo-

35 Isto, str. 80-86. 36 Danijela Delić, “Pojam mevluda, njegovo značenje i historijat”, Baština

sjeveroistočne Bosne, broj. 8, str. 130. 37 Šejh Jusuf el-Karadavi je istaknuti islamski učenjak, pravnik, pisac i erudit.

Autor je preko dvije stotine knjiga i studija o islamu, islamskom zakono-davstvu (fikh i fetve), kulturi, civilizaciji, etici, odgoju i obrazovanju. Predsjednik je Svjetske unije islamskih učenjaka, kao i Evropskog vijeća za fetve i istraživanja i brojnih drugih islamskih naučnih i internacionalnih asocijacija. Poznat je kao pobornik srednjeg ili umjerenog pravca (el-vesatijje el-islamijja) u tumačenju islama, njegovih učenja, propisa i odred-bi. [Opširnije o ovome vidi:

https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=54351].

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 124

sredno živjeli i proživjeli te događaje. Oni su u svojim mislima sve vrijeme držali svježim ove događaje, zato i nije bilo potreb-no obilježavati ove događaje na način kako to mi danas činimo. Odlaskom tih i dolaskom novih generacija, ljudi su počeli vre-menski se udaljavati od tih važnih i bitnih događaja, zato ih je danas potrebno ovako obilježavati i u tome nema ničeg spo-rnog.”38

Da li je Mevlud pohvalna novotarija (hasene) i da li ga je dozvoljeno učiti?

Fetva-i emin Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, prof. dr. Enes Ljevaković veli: “Mevlud kao sve-čanost koja se organizira povodom obilježavanja dana rođenja Muhammeda, a.s., tokom koje se recitiraju stihovi, hvalospjevi i podsjećanja na ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika nastala je u kasnijem periodu. Neki smatraju da se to prvi put desilo za vrijeme vladavine Fatimida u Egiptu. Budući da se takva sveča-nost nije organizirala u vrijeme Poslanika, a.s., ashaba i tabi'ina, neka ulema smatra da je riječ o bid'atu kojeg treba izbjegavati. Drugi smatraju da je riječ o lijepom običaju sastajanja musli-mana i zajedničkog iskazivanja ljubavi i odanosti Poslaniku, a.s. Kod nas se mevlud organizira raznim povodima. Takvo okup-ljanje muslimana radi klanjanja, učenja Kur'ana, podsjećanja na

38 Jusuf Zimeri, “Mevludi, Sunnet i mire apo bid’at?“ [Mevlud: dobar Sunnet

ili bid’at?] Opširnije o ovome može se pročitati na njegovom portalu jusuf-zimeri.com ili https://jusufzimeri.com/mevludi-sunnet-i-mire-apo-bidat-4/?fbclid=IwAR2j4NIv9psobjT DgmZLztXiztVHwjOfPo0bTgcuzkrk-Tfpu-6y68NYtUU.


ličnost Muhammeda, a.s., učenje dova, salavata i sl., ukoliko nije propraćeno nekim drugim sadržajima i elementima suprot-nim islamskom moralu i šerijatu, smatramo dozvoljenim.“39

Hasan El-Basri veli: “Kada bih imao u vlasništvu zlata ko-liko brdo Uhud, ja bih to dao za rođendan Poslanika, a.s.“40

Dželaluddin Es-Sujuti kaže: “Osnova obilježavanja mevlu-da, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur'ana, recitovanju veličanstvenih događaja u vezi sa Vjerovjesni-kovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavljanju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, pa takvo obi-lježavanje mevluda jeste jedan od lijepih običaja za koji će onaj ko ga bude praktikovao biti nagrađen, jer se takvim obilježava-njem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a.s., i pokazuje radost i sreća zbog njegovog, a.s., rođenja.”41

Tespih, zikr i dova nakon namaza

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: “O vi koji vjerujete! Allaha

često i mnogo spominjite.“ (El-Ahzab, 41). Poslanik, a.s., kaže: “Primjer onoga koji se sjeća svoga Gospodara spominjući Ga i onog koji Ga se ne sjeća je kao primjer živog čovjeka i mrtva-ca.“ (Buhari).

39 https://www.islamskazajednica.ba/novotarije/5594-da-li-je-mevlud-

novotarija 40 Musa Vila, nav. djelo, str. 67-68. 41 O ovome opširnije vidi na: https://www.preporod.com/index.php/duhovnost/tradicija/ item/3515 -o-

obilje zavanju-mevluda.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 126

Tespih kao predmet kojim se slavi i veliča Allah, dž.š., ima utemeljenja i ne može se smatrati bid'atom. Ashabi su koristili košpice od hurmi kao tespih. Imam Ahmed u Zuhdu bilježi da je poznati ashab Ebu Derda, r.a., držao košpice od adžve (preso-vanih hurmi) u kesici, i kada bi klanjao sabah-namaz, vadio bi jednu po jednu čineći na njima tespih, sve dok ih sve ne bi upo-trijebio. Također se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., činio tespih na crno-bijelim do pola oguljenim košpicama (nuva mudžez-za‘). Alija, r.a., je rekao: “Tespih je divno sredstvo za činjenje zikra.”42

O zajedničkom zikru nakon namaza Fetva-i emin, prof. dr. Enes Ljevaković kaže: “Zikr je u osnovi sunnet ili mendub, a definicija sunneta u fikhu glasi: da je to djelo za čije činjenje slijedi nagrada, a za čije izostavljanje ne slijedi kazna. (…) Mnogo je važnije to što naše džematlije slijede Poslanika, a.s., u izvršavanju farzova, nego da li pri tome eventualno propuste neki sunnet, za čije izostavljanje inače u šerijatu nije predviđena kazna. Mnogo je važnije očuvati jedinstvo u džematu nego izos-taviti neki sunnet. U prosuđivanju treba voditi računa o priorite-tima. Po svom sadržaju i načinu na koji se obavlja zikr poslije namaza kod nas, suštinski nije u suprotnosti sa šerijatskim pro-pisima. Može biti u nekim manje važnim detaljima, ali suštinski nije.”43

42 Es-Sujuti Dželaluddin, El-Havi li’l-fetava, s arapskog preveli: Ćeman

Nedžad i Fatić Almir [Opširnije o ovome pogledaj u: https://www.preporod.com /index.php/duhovnost/tradicija/ item/3334-ima-

li-upotreba-tespiha-utemeljenje-u-sunnetu]. 43 Enes Ljevaković, Zikr nakon namaza, Vidi: [https://www.islamskazajednica.ba/namaz-ezan/2270-zikr-nakon-namaza].


Poslanik, a.s., je poslije svakog propisanog namaza učio: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh. Lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu ve huve ‘ala kulli šejin kadir.” (Nema boga, osim Allaha, Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala. On je svemoćan).

Nakon tespiha (zikra), uči se namaska dova. Buharija bilježi predanje od Enesa ibn Malika, r.a., koji je rekao: “Najčešća Poslanikova, a.s., dova bila je: “Allahumme rabbena atina fid-dunja haseneten, ve fi-l-ahireti haseneten ve kina azaben-nar.” (“O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u vatri”).44

Učenje Kur'ana, zikrova i dova rahmetlijama

Ibn Tejmijje je bio upitan o tome da li umrloj osobi stižu se-vapi od učenja Kur’ana, i zikrullaha u vidu tesbiha, tahmida, te-hlila i tekbira, ako mu se poklone. Odgovorio je: “Učenje Kur’-ana od strane familije umrlog, kao i njihov tesbih i tekbir i ostali zikrovi, stižu do mejjita (umrlog), ako mu se poklone, a Allah dž.š, najbolje zna!”45

Od Omera, r.a., prenosi se da je rekao: “Kada vam neko umre ne zadržavajte ga, već s njim požurite do njegovog kabu-ra, pa (kada ga ukopate) iznad njegove glave proučite Fatihu, a kod nogu završnicu sure El-Bekare!” (Taberani, Bejheki. Ibn Hadžer ga ocjenjuje dobrim).46

44 Musa Vila, nav. djelo, str. 69. 45 El-Fetava el-kubra, 3/38. 46 Samir Čekić, “Učenje za rahmetlije”, opširnije o ovome vidi u: https://islamunur.Wordpres s.com/2018/10/05/ucenje-za-rahmetlije/].

Dr. Raim BAJRAMI

SUŠTINA I POČETAK LJUDSKOG ŽIVOTA – ISLAMSKI POGLED

U SVJETLU SAVREMENE NAUKE

Uvod

Jedan od osnovnih postulata nauke je multiperspektivnost, odnosno sagledavanje problema iz više uglova. Na suprotnoj strani od multiperspektivnosti je dogmatizam (jednoumlje) kao najpogubnija ideologija s kojom se čovjek suočio. Dogmatizam se javlja u historijskom praskozorju ljudskog roda, a njegov ro-donačelnik je sin Adema, a.s., Kabil. Pretpostavljajući svoj ego Vječnoj Istini, Kabil ubija brata Habila (El-Maide, 28-29), stro-poštavši se u duhovnu provaliju iz koje se baštinici sličnog svje-tonazora među njegovim potomstvom do dana današnjeg nisu izvukli.

Ljudskom biću je griješenje inherentno, pa su u Objavama jasno označene zamke koje vode u zabludu. Putevi do ambisa su najčešće popločani neznanjem i zato je jedan od kur'anskih imperativna stalna i nesputana potraga za znanjem - “I reci,

Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi…” (Ta-Ha, 114). Plansko zarobljavanje muslimanskih mozgova je minucioz-

no osmišljena, dunjalučkim beneficijama i insajderskom sabota-žom podržana diverzija čiji otrovni plodovi stalno truju ummet

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 130

(univerzalnu zajednicu muslimana). Ovaj je fenomen, nažalost, postao transgeneracijsko stanje duha kod muslimana i u zadnjih par stoljeća doveden je do ekstrema.

Prije par godina sam sa zaprepaštenjem gledao televizijsku emisiju u kojoj jedan jako prominentan intelektualac među Boš-njacima, laički, pa ipak s neshvatljivom arogancijom ignoriše naučne aksiome u raspravi o evolucionizmu – kreacionizmu. Ovaj redukcionistički mentalitet nije naš specifikum. U svojoj monumentalnoj studiji o propasti Osmanskog carstva, Es-Sa-llabi među glavnim razlozima dekadence navodi i “pridavanje pažnje sažecima” i “zatvaranje vrata idžtihadu (kreativnom raz-mišljanju).”

Korijeni simplifikatorske logike među muslimanima su du-boki i sežu u daleku prošlost. Svojevrsna žrtva redukcionista (ne)opravdano je i Ibn Arabi, čija je filozofija bila neuhvatljiva lijenima duhom zbog “preteških misaonih sklopova, zgusnutih metaforičkih obrazaca i samo njemu primjerenih simbola.” (R. Hafizović).

Ibn Arabi se, inače, u nekim aspektima, smatra nastavlja-čem misli jednog od najvećih islamskih klasičnih mislilaca i filozofa, Ibn Sinaa, od koga je preuzeo koncept “argumenta isti-noljubivih.” Ovaj argument neki smatraju “najkraćim argumen-tom za postojanje Boga u islamskoj filozofiji.” (S. Halilović).

Uzroci civilizacijskog posrnuća muslimana su tema za sebe, ali je ova kratka uvodna refleksija bila neophodna da bi se razu-mjeli epohalni izazovi s kojima se suočava današnja generacija. Pritisnuta neviđenom islamofobijom i bremenom prošlosti koju karakterišu porazi na svim poljima, ona i sebi i drugima mora pružiti odgovore na pitanja koja diktira sadašnji trenutak, s ci-

ISLAM I NAUKA 131

ljem da se muslimani konačno vrate emanetu i postanu subjekt, a ne objekt historije.

Politička i socio-ekonomska pitanja se, na prvi pogled, na-meću kao prioritetna. Međutim, problem je fundamentalne na-ravi i podrazumijeva temeljito preispitivanje našeg dosadašnjeg formalističkog odnosa prema Bogu, nehajnog prema ljudskom dostojanstvu i životu i nemarnog prema obrazovanju i nauci. Zapadna nauka je, npr. odavno otvorila mnoga bioetička pita-nja, koja nisu samo akademska, već imaju daleko šire implika-cije, i aktivno traga za odgovorima. Ovo je jedinstvena prilika da muslimani, uzimajući u obzir principe svoje vjere i tekovine moderne nauke, ponude odgovore u kojima će biti sadržana superiornost njihovog svjetonazora.

Bioetika i ljudski život

Temeljni bioetički problem je ljudski život, odnosno njego-va suština, početak i kraj. Nema jedinstvenog metodološkog pristupa u izučavanju fenomena života. Akcenat biomedicinskih nauka je na fiziološkim zakonitostima po kojima se živi orga-nizmi ravnaju, dok su za religiju, barem kada je u pitanju ljud-ski život, jednako važne metafizika i eshatologija.

Kroz historiju je mnogo više bilo sukobljavanja, i to ne sa-mo akademskih, između ove dvije suprotstavljene strane, nego partnerskog odnosa u pokušaju da se iznađe za sve prihvatljiva definicija. Doduše, danas je puno manje nespremnosti da se sa-slušaju argumenti suprotne strane, ali sporenja ipak nisu lišena netolerancije i diskvalifikatorskog diskursa, pogotovo na relaciji evolucionisti – kreacionisti.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 132

Za biomedicinsku nauku živi organizmi se jasno razlikuju od neživih homeostazom, organizacijom, metabolizmom, ras-tom, adaptacijom, odgovorom na stimuluse i reprodukcijom. Oni su, dakle, “autopoetični sistemi odnosno samokonstruiraju-ći, samoodržavajući, autokatalitični entiteti kroz kojih postoji stalni protok energije.” Da bi i Darvin bio zadovoljan, Harold ovu definiciju proširuje i konstatacijom da su “ovi sistemi spo-sobni za razvoj varijacijom i prirodnom selekcijom, dakle, sa-mo-reproduktivni entiteti, čiji su oblici i funkcije prilagođeni njihovoj okolini i odražavaju sastav i historiju ekosistema.”

Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća primjetna je svoje-vrsna “geneticizacija” definicija života od strane naučnog esta-blišmenta. Zagovornici jakog genetskog esencijalizma tvrde da su “ljudi puki epifenomeni iskonskog genetskog nagona za sa-mokopiranjem” (Davkins). Biološka definicija je samo jedan od pokušaja sagledavanja fenomena života i nije bez mnoštva sla-bih tačaka. Recimo, virusi iako su nesumnjivo živa bića, jedva da zadovoljavaju polovinu bioloških kriterija koji na ovaj način definišu život. Oni naime nemaju metabolizam (promet materija i energije), ne reaguju na stimuluse i ne mogu se reprodukovati bez parazitiranja na genetskom materijalu ćelije domaćina.

Fizičari, sa svoje strane, smatraju da je živi organizam viso-kouređeni sistem koji se ravna po zakonima termodinamike. Živa bića crpe energiju iz okoline i usmjeravaju je na smanjenje svoje entropije. Smrt nastupa u momentu kada sile entropije na-dvladaju homeostatske mehanizme, odnosno kada se uspostavi termodinamička ravnoteža sa okolinom. Najgorljiviji zastupnik ove teorije je bio nobelovac Erwin Schrödinger. Prema Schrö-dingeru sva živa materija ima svojstvo održanja stanja reda

ISLAM I NAUKA 133

(smanjena entropija) uprkos prirodnim dezintegracijskim tende-ncijama, a raspadanje se do “određenog trenutka” (smrti) odlaže prema drugom zakonu termodinamike, hranjenjem “negativnom entropijom” (negentropija). Schrödinger koristi izraz negentro-pija da identifikuje osnovnu sposobnost živih sistema - sposob-nost ne samo izbjegavanja proizvodnje entropije, već da rade upravo suprotno, da eksportom entropije povećavaju organiza-ciju kako bi održali vlastitu unutrašnju entropiju niskom.

Paradoksalno, ove “definicije života” su do kraja lišene ži-vota. U pokušaju da se, biološkoj, doduše visokosofisticiranoj ali ipak “slučajno” sklepanoj skalameriji, udahne kakav takav smisao, osmišljen je takozvani humanistički amandman koji se svodi na postojanje ili nepostojanje “inherentnog značenja” ži-vota. U prvoj varijanti govorimo o pozitivnom gledištu u kom slučaju je svrha života potraga i spoznaja ovog značenja. U dru-goj varijanti, sadržanoj u Šopenhauerovoj filozofiji, radi se o čistom fatalizmu, odnosno životu bez ikakvog smisla. Ne sum-njam da su autori humanističkog pristupa benevolentni, ali je svejedno njihova misaona konstrukcija krcata zamkama i poten-cijalom za zloupotrebu. Shodno ovoj školi mišljenja, na primjer, “inherentno značenje” može biti ideologija, vođa, kolektiv s različitim predznakom, nacionalni “spasitelj” ili duhovni “iscje-litelj” upitnog mentalnog zdravlja, pa je i u vrijeme epidemije sasvim legitimno oglušiti se o protivepidemijskoj mjeri i u ma-sovnoj potrazi za “smislom” obesmisliti i sam život uz obrazlo-ženje da je, Bože moj, “inherentno značenje” ispred života.

Literarno su se (be)smislom života bavili mnogi, među Boš-njacima na najintrigantniji način Mehmed Meša Selimović. Osakativši jedan kur'anski ajet, on šopenhauerovski izvodi za-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 134

ključak da je život u svakoj varijanti besmisao. Znalački mu je, na stranicama “Glasnika” odgovorio rahmetli Husein Đozo, do-kazavši da život kao i literatura, ipak imaju smisla, osim, dodao bih, ako tu “literaturu” ne piše izvjesni Peter Handke.

Postoje mnoge sinkretističke definicije života u kojima su prethodna gledišta zastupljena u različitom procentu. Kako Cle-land i Chyba (2002) primjećuju, naučnici koji se bave fenome-nom života danas imaju isti problem kao i kemičari koji su pokušavali da definišu vodu prije otkrića molekula. Jedino iz-vjesno u svim ovim definicijama je njihova kontinuirana trans-formacija.

Dualna dimenzija čovjeka

Islam, kada je u pitanju suština ljudskog bića, nema ovakvih dilema. Shodno Kur'anu, čovjek ima dualnu prirodu (duh-tije-lo): “I kad Gospodar tvoj reče melekima: 'Ja ću stvoriti čovjeka

od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem

dušu, vi mu se poklonite!'” (El-Hidžr, 28-29).

Materijalno tijelo se nesumnjivo ravna po biofizičkim zako-nitostima i tu se islam ne spori s materijalističkim naučnim es-tablišmentom. Međutim, vrlo su oštra sporenja po pitanju duše kojoj materijalisti negiraju egzistenciju. Dio historijske krivice za naučnu stagnaciju u proučavanju duše snose i muslimanski naučnici koji su pogrešno protumačili kur'anski ajet o duši: “Pitaju te o duši. Reci: 'Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a

vama je dato samo malo znanja.'” (El-Isra', 85).

Mišljenja među komentatorima Kur'ana se razilaze da li se Ruh odnosi na dušu čovjeka ili meleka koji donosi Objavu (Dži-

ISLAM I NAUKA 135

bril, a.s.), ali svejedno, dogmatičari su ovo protumačili kao im-plicitnu zabranu bilo kakvog promišljanja pojma duše. Tek će se Mevlana Abdul-Medžid Darjabadi u XX. stoljeću usuditi da ustvrdi da ovaj ajet “ne znači potvrdu ograničenja ljudskog ra-zuma već i put za ovaj razum - da prepozna granice svoga vlas-titog znanja i shvati prema svojim vlastitim mogućnostima.” Prošao je, dakle, skoro čitav milenij, a da se islamska nauka o duši nije pomakla od Ibn Sinaove psihologije koja se bez većih modifikacija može uklopiti u moderne udžbenike neuropsiholo-gije i neurofiziologije. Uprkos ovome, zapadni historičari nauke bez i trunke stida danas tvrde da je “moderna psihološka nauka konstituirana u XIX. stoljeće!?”

Ibn Sinaovo učenje o duši

U osnovi Ibn Sinaovog učenja stoje stavovi da je duša “pre-finjena duhovna supstancija, vječna ostajuća i nakon propadanja tijela.” Time će se Ibn Sina unutar vlastitog učenja distancirati od nekih bitnih peripatetičkih učenja. On otvara pitanja samo-spoznaje duše samospoznaji postignutih stanja, snagama i mo-ćima duše, vezanostima uz tijelo, supstanciji, vječnosti itd., navodeći brojne dokaze o egzistenciji duše kao što su:

a) dokaz prirode (kretanje percepcija) b) dokaz trajanja (objedinjenost vremenskih horizonata pro-

šlosti, sadašnjosti i budućnosti) c) identitet sposobnosti duše i samog dokaza (Ja) d) dokaz teorije visećeg čovjeka (er-redžul et-tair).

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 136

Ibn Sina (Avicenna) je svoje učenje o duši i pjesnički uobli-čio u kasidi “El-Ajnijja:”

“Sa najvišeg mjesta pala je do tebe ravno

Golubica moćna i nedostupna,

Zakrita od očiju svakog ko gleda je

Ona je skinula veo, nije se koprenom sakrila.

Protivno vlastitoj volji do tebe došla je, a možda,

Primorana napustit' te uz golemu trpnju i boli.”

(O. Bajraktarević, 1990). Ipak u radovima zapadnih autora nigdje nećete naći da je

Ibn Sina rodonačelnik kvantne teorije o duši. Po njima, bez ob-zira što se radi u najmanju ruku o koautorstvu, a vjerovatno i plagijatu, ova čast pripada britanskom fizičaru Sir Rogeru Pe-nroseu i anesteziologu i psihologu Stewartu Hameroffu sa uni-verziteta u Arizoni, koji u svojoj teoriji iz 1990. godine tvrde da mikrotubule ćelija mozga nose kvantne informacije - informa-cije koje se čuvaju na subatomskom nivou. Dr. Hameroff objaš-njava ovako: “Recimo da srce prestane kucati, krv prestane teći; mikrotubule gube svoje kvantno stanje. Kvantna informacija unutar mikrotubule nije uništena, ne može se uništiti, i samo se distribuira u univerzumu. Ako pacijenta ožive, ove kvantne in-formacije se mogu vratiti u mikrotubule i pacijent kaže: Imao sam iskustvo bliske smrti (klinička smrt). Ako ga ne ožive, i pa-cijent umre (trostruka ili definitivna smrt), moguće je da ove kvantne informacije mogu postojati izvan tijela, možda i besko-načno dugo, kao duša.”

ISLAM I NAUKA 137

Ovo mišljenje dijeli i Dr. Hans-Peter Dürr, bivši šef Max Planck instituta za fiziku u Minhenu. Prema njegovim riječima: “Tijelo umire, ali duhovno kvantno polje se nastavlja. Na ovaj način, mi smo besmrtni.” Moderna zapadna nauka, dakle, nije više isključiva kada je u pitanju prisustvo božanskog principa u čovjeku. Danas ćete naći puno fizičara, biologa, neurologa i psihologa koji su saglasni da više nije pitanje da li duša postoji, već kada ćemo stvoriti tehnološke pretpostavke za njenu naučnu objektivizaciju.

U praktičnom smislu, za bioetiku je danas daleko najbitnije pitanje momenta početka individualnog ljudskog života. I oko ove referentne tačke nema jedinstvenog stava, ne samo među tri zasebna establišmenta: naučnog, vjerskog i filozofskog, već i unutar svakog od njih.

Naučne (medicinske) teorije o početku ljudskog života

Zapadna nauka i pravna praksa su problem početka ljudskog života vezale uz embriologiju i genetiku. Mnogo je različitih mišljenja, ali se četiri ontogenetska stadijuma razmatraju kao mogući momenti početka ljudskog života: fertilizacija (sticanje novog genoma), gastrulacija (sticanje individualnog fizičkog identiteta), EEG aktivacija (sticanje za čovjeka specifičnog elektroencefalograma) i momenat rađanja (sticanje nezavisnog disanja i sposobnosti opstanka izvan majčinog tijela).

1. Fertilizaciju (oplodnja jajne ćelije) kao ontogenetski po-četak zastupaju pristalice genetske teorije. Po njima, u momentu

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 138

kada se dvije polovine genetskog materijala, sadržane u polnim ćelijama majke i oca, sjedine u jednu cjelinu, nastaje ljudsko biće sa svim svojim atributima. Ovo je i stav Katoličke crkve. Oslanjajući se na genetsku teoriju, jedno filozofsko gledište ko-je zastupa Ramsey, izvodi zaključak da je biti čovjek suštinsko svojstvo organizma definisan genomom. Ovo je nekim naučni-cima poslužilo kao dokaz teorije “genetskog determinizma.” Mnoštvo je kritičara genetske teorije. Dva su najvažnija argu-menta kojima oni obrazlažu svoje neslaganje. Prvo, oplodnja nije samo “momenat” već proces koji traje 12 do 24 sata. Niti lingvistički, niti faktički, momenat i proces ne mogu biti jedno te isto. Drugi je tzv “argument blizanaca.” Mada se iz zigota najčešće razvija jedna osoba, sasvim je moguće da se 14-15 dana zigot podijeli u više zigota i trudnoća nastavi kao više-plodna. U tom slučaju ne bismo iz jednog primordijalnog zigota imali nastanak jednog već više života. Uprkos ovim kritikama Evropski sud pravde 19. oktobra 2011. godine u predmetu “Brustle protiv Greenpeacea” presuđuje da je početak ljudskog života u “svim fazama razvoja ljudskog života, počevši od oplo-dnje jajne stanice.”

2. Zastupnici embriološkog pogleda pokušavaju na neki

način da riješe “argument blizanaca” kojim se osporava genets-ka teorija. Po njima, nakon implantacije blastociste u zid mate-rice, 14 dana započinje period gastrulacije (brazdanja) i nastajanja gastrule, iz koje se razvijaju tri klicina lista, čime individua stiče fizički identitet. Za razliku od blastule iz koje se dijeljenjem na dva ili više djela mogu razviti dvije ili više jedin-ke, gastrula nema ovaj potencijal. Kritikujući ovu teoriju, pris-

ISLAM I NAUKA 139

talice genetske teorije tvrde da je višeplodna trudnoća izuzetak, a ne pravilo!?

3. U značajnom broju zemalja u svijetu, smrt se danas defi-

niše prestankom električne aktivnosti mozga (izoelektrični EEG). Ukoliko je EEG “standardna mjera” kojom se definiše prestanak života, onda bi, prema zagovornicima neurološke teo-rije o početku individualnog ljudskog života na isti način morao da se određuje i njegov početak. Tehnološke mogućnosti danas dozvoljavaju da se EEG registruje i u majčinoj utrobi. Radove iz ove oblasti su prvi prezentirali Harold Morowitz i James Tre-fil 1992. godine, pa se oni smatraju utemeljiteljima neurološke teorije o početku ljudskog života. Po Morowitzu i Trefilu, mož-dana aktivnost fetusa započinje 24-27 nedjelja nakon oplodnje. Kritičari ove teorije smatraju da moždana aktivnost započinje puno ranije i svoj su protuargument dokumentovali filmom “Ti-hi krik” u kojem je prikazan abortus 12 nedjelja starog ploda.

4. Fetalna medicina je zadnjih godina jako napredovala, pa

je između ostalog utvrđeno i da su pluća ploda sposobna za res-piraciju tek nakon 25. nedjelje gestacije. Zato pristalice ekološ-ke (tehnološke) teorije o početku ljudskog života smatraju da uprkos moždanoj aktivnosti, ljudsko biće bez uspostavljene plućne funkcije nije sposobno za samostalan život. Zato mome-nat rađanja i sticanje nezavisnog disanja uzimaju kao početak ljudskog života.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 140

Filozofske teorije o početku ljudskog života

Filozofske teorije o početku ljudskog života uglavnom va-riraju na temu “personalizacije” i (samo)svijesti dok metabo-lička teorija, čiji je pobornik i jedan od najboljih poznavalaca bioetike prof. dr. Asim Kurjak, odriče bilo kakav “momenat” smatrajući fenomen života kontinuumom. Ljudski je život ne-prekidan proces, pa prema tome, tačan početak u kojem je oso-ba u potpunosti formirana ne može se definisati u čisto naučnim okvirima. Definicija osobe nezaobilazno uključuje metafizičke (vjerske i filozofske) procjene, stav je pobornika metaboličke teorije.

Islamski pogled na početak ljudskog života

Prethodna kratka specifikacija različitih teorija koje temati-ziraju početak ljudskog života je dobra ilustracija težine izazova pred kojim su se našli islamski naučnici u pokušaju da definišu svoje stanovište o ovom fenomenu. Najozbiljniji iskorak u ovom pravcu bio je multidisciplinarni simpozijum na temu “Kada počinje ljudski život” održan u Kuvajtu januara 1985. godine, kojem je prisustvovalo 80 islamskih učenjaka i stručnja-ka iz različitih biomedicinskih disciplina. Tokom konstruktivne rasprave naučnici su se grupirali oko dva stava. Jedna grupa je praktično preuzela genetsku teoriju prema kojoj je početak indi-vidualnog ljudskog života momenat oplodnje, upozorivši svoje oponente da “oni koji tvrde da život počinje nakon oplodnje, širom otvaraju vrata šejtanu, odnosno abortusu!” Druga grupa, u kojoj je bio i šejh Jusuf El-Kardavi, je bila stava da individualni

ISLAM I NAUKA 141

ljudski život započinje udisanjem duše. Ovo je jako važan mo-menat, jer je poslije udahnuća konsenzusom islamskih učenjaka (idžma) zabranjen abortus. Ako do njega dođe bez šerijatski opravdanih razloga, on se smatra ubistvom i kazna je odmazda a ne novčana otkupnina. (El-Bar, 2007). Svoje mišljenje ova grupa pravnika, muhaddisa i ljekara potkrepljuje hadisom kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'ud, r.a.: “Pričao nam je Allahov Pos-lanik, s.a.v.s., a on istinu govori i istina mu kao objava dolazi: 'Uistinu se svako od vas, u utrobi svoje majke, oblikuje četrde-set dana kao kap sjemena, zatim biva kao ugrušak isto toliko, zatim biva kao gruda mesa isto toliko, a zatim mu se pošalje melek pa mu udahne dušu i propišu mu se četiri stvari: propiše mu se nafaka, koliko će živjeti (edžel), kakva će djela raditi i da li će biti sretan ili nesretan.'“ (Buhari i Muslim). Na ovo upu-ćuje i Kur'an: “Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo, zatim ga kao

kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena

ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa

od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo,

i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo - pa neka je uzvišen

Allah, najljepši Stvoritelj!” (El-Mu'minun, 12-14).

Interesantno je da momenat udisanja duše prema Kur'anu i hadisu korelira s embrionalnim razvojem centralnog nervnog sistema, i da se krajem trećeg mjeseca na čelu ploda pojavljuju bore. Naučno je dokazano da su ove linije precizno ucrtane, ka-rakteristične za svaku osobu i da je sasvim moguće da preds-tavljaju zapis upisan dosad nepoznatim fonetskim znacima i na nepoznatom jeziku. Uprkos razlikama, učesnici spomenutog simpozijuma su, uz veliki napor, u četiri tačke definisali zajed-nički stav o islamskom pogledu na početak ljudskog života:

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 142

1) Ljudski život nastaje spajanjem muške i ženske polne će-lije čime se formira zigot koji nosi genetski materijal ka-rakterističan za ljudski rod i specifičan za svaku osobu. Dijeljenjem i rastom zigot se transformiše u embrion.

2) Od momenta kad se ugnijezdi (jestekirr) u majčinom ti-jelu, zigot stiče jednoglasno prihvaćeni stepen dostojans-tva (ihtiram) i određeni broj vjerskih propisa se na njega primjenjuje.

3) Kada embrion, u momentu koji je predmet sporenja (bilo da je 40. ili 120. dana) dostigne stadijum udisanja duše, on stiče viši stepen svetosti (hurmet) i prema konsenzusu islamskih učenjaka na njega se primjenjuju dodatni vjers-ki propisi.

4) Među najvažnijim od ovih vjerskih propisa su oni koji se odnose na abortus, kako je istaknuto u članku sedam pre-poruka simpozija o “Reprodukciji u Islamu. “ (Madhkur i dr., 1985., str. 676).

Zaključak

Zaključci simpozijuma su pokazali da islam nema nikakvih predrasuda prema rezultatima naučnih istraživanja i da mu je stran inkvizitorski duh. Potvrda naučne utemeljenosti zaključa-ka stigla je 2004. godine kada je regionalna konferencija Svjets-ke zdravstvene organizacije za istočni Mediteran o humanom kloniranju u svoje zvanične preporuke uključila i finalni doku-ment s ovog skupa.

Mada se povodom aktualne pandemije Covida-19 slušaju i čitaju tragikomična, nerijetko apokaliptična razmišljanja nadri-,

ISLAM I NAUKA 143

kvazi- i pseudo-stručnjaka svih vrsta, zaraza će, zahvaljujući na-porima ljekara i samodisciplini i samosvijesti građana (na koju i ovom prilikom apelujem) svakako biti stavljena pod kontrolom. Infektivne bolesti su dunjalučki izazov i ljudski rod je u borbi s njima po pravilu izlazio kao pobjednik. Pravi izazovi s kojima će se medicina u budućnosti nositi su neslućene mogućnosti manipuliranja genetskog materijala čovjeka, kloniranje, matične ćelije, genetska terapija, surogat majke, svi aspekti izvantjelesne oplodnje, vještačka intelegencija, biokompjuteri, kao i abortus i kontracepcija. Ono što onespokojava jeste da je razvoj nauke i tehnologije uvijek grabio krupnijim koracima od usvajanja moralnih (u ovom slučaju bioetičkih) principa koji bi trebali biti brana njihovoj zloupotrebi. Za muslimane je moralni okvir postavljen Kur'anom i Sunnetom. Na njima je da sebi i drugima dokažu njegovu univerzalnost i superiornost.

_____________

Literatura:

1. Mohammed Ghaly, Islamic Perspectives on the Principles of Bio-medical Ethics, World Scientific Publishing (UK) Ltd, 2016.

2. Safvet Halilović, What the Qur'an says about the human being, An introduction to Qur'anic anthropology, CNS, Sarajevo, 2012.

3. Abdul Fadl Muhsin Ibrahim, Biomedicina, Islamski pogledi, Libris, Sarajevo, 2001.

4. A. Kurjak et al., The fetus as patient and the beginning of human life, Periodicum Biologorum, Vol. 111, No 3, 341–348, 2009.

5. Ibn Qajjim el-Dževzi, Knjiga o duši 1-2, Novi Kevser, Sarajevo, 2003.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 144

6. Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009.

7. D. John Doyle, What Does it Mean to be Human? Life, Death, Per-sonhood and the Transhumanist Movement, Springer, 2018.

8. Michael Slote, Human Development and Human Life, Springer International Publishing AG Switzerland, 2016.

9. Samuel B. Condic and Maureen L. Condic, Human Embryos, Hu-man Beings, A Scientific & Philosophical Approach, The Catholic University of America Press / Washington, D.C, 2018.

10. John Keown, The Law and Ethics of Medicine, Essays on the Inviolability of Human Life, Oxford University Press, 2012.

11. Marcus Düwell et al., The Contingent Nature of Life Bioethics and Limits of Human Existence, Springer, 2008.

12. Muhamed Ali El-Bar, Stvaranje i razvoj čovjeka u svjetlu medi-cine i Kur'ana, Visoko, 2007.

13. Rifat Hadžiselimović, Bioantropologija: Rod Homo u prostoru u vremenu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za genetičko inženjer-stvo i biotehnologiju, Sarajevo, 2018.

14. Christian Smith, What is a person? Rethinking humanity, social life, and the moral good from the person up, The University of Chicago, 2010.

15. David Attenborough, Život na zemlji, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1986.

16. Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država: Uzroci uspona i pada, Amos graf, Sarajevo, 2010.

17. Reinhard Junker, Siegfried Scherer, Evolucija ili stvaranje, Pre-porod, Beograd, 2002.

18. Johan Huizunga, U sjeni sutrašnjice: O dijalogu zla od ko-jega boluje naše vrijeme, Dom i svijet, Zagreb, 2006.

Prof. dr. Mehmed META

EKONOMSKA MISAO ISLAMSKOG UČENJAKA IBN TEJMIJJE

Sopstveni interesi uvijek će da upravljaju svijetom. Ne bi trebalo da pokušamo to da zaustavimo, trebalo bi da pokušamo da sopstvene interese nevaspitanih ljudi dove-demo više u sklad sa interesima pristojnih ljudi.

Samuel Butler

Uvod

Historijskom ironijom dva najveća autoriteta u oblasti eko-nomskih nauka u prvoj polovini 20. stoljeća, John Maynard Keynes i Joseph Alois Schumpeter, rođeni su iste godine kada je umro i veliki njemački filozof i ekonomista Karl Marks (1883 god.). Engleski ekonomista Keynes (1883-1946) se dominantno bavio problemima makroekonomske ravnoteže, a Austrijanac Schumpeter uglavnom pitanjima privrednog rasta i razvoja. Obojica su bila pod jakim uticajem Alfreda Maršalla (1842-1924), najvećeg ekonomiste mikroekonomske orijentacije s kra-ja 19. i početka 20. stoljeća, i njegovog kapitalnog djela Načela ekonomike. Ovo doba označava epohu intenzivnog razvoja eko-nomije kao akademske discipline, kao i period druge polovine 20. stoljeća, ali je isto tako nesporno da su se ekonomskim pro-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 146

blemima na sistematski način bavili i ekonomisti prije toga. Spomenut ćemo samo neke od njih: Smitha, Rikarda, Milla, Dževonza, Mengera, Bem Baverka, Kurrnoa, Pigua i brojnih drugih. Da li se s ove vremenske distance, period od pada Za-padnog Carstva do epohe sv. Tome Akvinskog, može shvatiti kao polumilenijska era u kojoj nije bilo ni jednog pokušaja eko-nomskog rezonovanja vrijednog spomena i jedan veliki naučni jaz, kao što to Schumpeter navodi u svojoj Povijesti ekonomske analize [6. str. 305].

Očigledno da je Schumpeter zaboravio, nije znao ili nije že-lio da istakne izuzetno veliku ulogu u razvoju nauke uopšte, a posebno briljantnih pogleda na ekonomsku stvarnost velikih is-lamskih mislilaca, koji su stvarali u periodu od osmog do četr-naestog stoljeća. Iako u djelima islamskih mislilaca srednjeg vijeka nije bilo sistematske ekonomske misli i konzistentnog i rigidnog instrumentarija ekonomske analize, njihov doprinos razvoju ekonomske misli, nije ni beznačajan, ni marginalan, već naprotiv izuzetno jak i sadržajan. Iz toga perioda posebno po-tenciramo istraživanja islamskih mislilaca srednjeg vijeka na polju oporezivanja i javne potrošnje, hijerarhijskog idealnog društva, na područjima podjele rada, specijalizacije i udruživa-nja, ustrojstva države i javnih dobara, razmatranja funkcije blagostanja, razmjene i razvoja tržišta, proizvodne djelatnosti, novca i uloge države, te javnih financija, standarda vrijednosti, funkcijama novca, uslovima efikasne razmjene i likvidnosti, do-prinosa na području istraživanja potražnje, ponude i djelovanja tržišnog mehanizma, mogućnostima intervencije javnih institu-cija i regulacijama države u privredi.

ISLAM I NAUKA 147

Uprkos velikom značaju islamskih mislilaca srednjeg vije-ka, stojimo na stanovištu da ona u ekonomskoj nauci nije do-voljno istraživana. Savremeni arapski učenjaci navode nekoliko desetina značajnih imena koji su se u tom periodu bavili eko-nomskim pitanjima. Mi ćemo navesti samo nekoliko najzna-čajnijih iz tog perioda razvoja islamske civilizacije: Ebu Jusufa (731-798), Ebu Nasra el-Farabija (870-950), Ibn Sine ili Avice-ne (980-1037), El-Gazalija (1058-111), Ibn Rušda ili Averroesa (1126-1198), Ibn Tejmijje (1263-1328) i Ibn Halduna (1332-1406). Doprinos svakog od njih je veliki, po nečemu specifičan i na poseban način originalan, ali cilj ovoga rada nije da se ba-vimo doprinosom svakog od njih ponaosob ili ih integralno ana-liziramo. Mi ćemo se fokusirati samo na Ibn Tejmijju i njegov doprinos analizi funkcioniranja slobodnog tržišta, mehanizmima ponude i potražnje i intervencije države na privredni život.

Historijski kontekst

Sa islamom kao svjetskom religijom, nastala je i velika voj-na i ekonomska sila predvođena Arapima u 7 stoljeću. Nepunih stotinu godina od smrti Poslanika Muhammeda, a.s., ona je do-živjela nevjerovatnu ekspanziju. U teritorijalnom smislu araps-ka civilizacija se u narednih pet stotina godina prostirala na širokom pojasu od Portugala, Španije i Maroka na zapadu, pre-ko sjeverne Afrike i središnje Azije, do Bagdada, Perzije i do-line rijeke Inda na istoku.

Mnogi hroničari u svojim djelima ističu da su arapski trgov-ci izmislili gotovo cio aparat moderne trgovine i njihovi trgova-čki putevi su pokrivali pola svijeta. Arapski doktori, astronomi,

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 148

matematičari, kemičari, fizičari, logičari, teolozi i filozofi su preuzeli najbolje tekovine starogrčke nauke, usavršavali je, a u mnogim segmentima nudili potpuno nova rješenja. Za arapske mislioce, poput El-Gazalija, Ibn Tejmijje i Ibn Halduna može-mo bez ikakve rezerve reći da su oni rodonačelnici ekonomije slobodnog tržišta. Pisali su o mnogim ekonomskim pitanjima i dilemama o kojima je Adam Smith, otac moderne ekonomije, pisao skoro pet stotina godina kasnije.

U periodu najveće ekspanzije i razvoja arapske civilizacije, od osmog do dvanaestog stoljeća, evropski Zapad je predsta-vljao kulturnu, ekonomsku, političku i naučnu provinciju i de-belu intelektualnu periferiju islamskog svijeta. Ono što je danas Njujork u civilizacijskom smislu prema Harareu, to je onda, u srednjem vijeku bio Bagdad prema Rimu. Najveći um evrops-kog srednjeg vijeka sv. Toma Akvinski je u 13. stoljeću dao bri-ljantnu i do tada i kasnije neprevaziđenu sintezu katoličke teolo-gije i Aristotelove filozofije, a da nikada za života nije pročitao ni jedno Aristotelovo djelo u originalu ili prevedeno na evrops-ke jezike. Sve što je o Aristotelu znao, saznao je iz latinskog prijevoda hebrejskog prijevoda arapskog originala komentara Aristotelove Metafizike koje je pisao islamski filozof Ibn Rušd u 12. vijeku.

Zapadna civilizacija je do 12. vijeka imala kompleks duhov-ne i intelektualne inferiornosti u odnosu na arapski svijet i nju su u tom periodu karakterisala stalna ratovanja brojnih naroda, da bi oko 14. stoljeća Zapad doživio civilizacijsku renesansu i privredni procvat, a islamska civilizacija neviđenu dekadenciju, koja je započela osvajanjem Bagdada i prevlašću mongolskih plemena na najvećem dijelu prostora ondašnjeg arapskog svije-

ISLAM I NAUKA 149

ta. Od tada islamski svijet počinje stagnirati, dok Zapad brzo napreduje i razvija savremenu nauku, umjetnost i institucije, što se vremenski proteže do današnjih dana.

Život i djelo Ibn Tejmijje

Veliki islamski i arapski mislilac Ibn Tejmijje (puno ime Tekiju-d-din Ahmed bibn ‘Abdu-l-Halim ibn Tejmijje) se rodio 1263. godine u drevnom gradu Harranu, koji se nalazi na terito-riji današnje Turske, u provinciji Džezire. Potiče iz izuzetno obrazovane porodice. Njegov otac Abdul-Halim je bio učenjak hadisa, a njegov djed Medždudin Ebul-Barakat je pisac djela Muntakha Akhbar. Ibn Tejmijje je rođen u vrijeme velikih vjer-skih i političkih previranja. Samo pet godina prije njegovog ro-đenja, Tatari i druga mongolska plemena su razorili i opustošili Bagdad (1258. god.) i ubili Abasijskog halifu. U tom barbars-kom napadu muslimansko stanovništvo je prognano, a kršćans-ko sačuvano. Ibn Tejmijje je imao samo šest godine kada je strašnu sudbinu Damaska doživio i njegov rodni grad Harran, pa su njegovi roditelji odlučili da se presele u Damask 1269. go-dine, koji je u to vrijeme bio pod vladavinom egipatskih Mem-luka.

Zvjerstva Mongola su bez sumnje ostavila jak uticaj na dje-čaka, koji je od tada imao jak animozitet prema ugnjetavanju i barbarstvu, koje ga je poticalo na hrabrost u borbi protiv nepri-jatelja i rušitelja. Intelektualna djelatnost Ibn Tejmijje je bila usmjerena ka mnogim naučnim oblastima. Ibn Tejmijje je bio bistre naravi i jakog karaktera. Njegov otac Abdul-Halim je bio hatib Emevijske džamije, te je Ibn Tejmijje nastojao da slijedi

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 150

njegove stope studirajući s najvećim učenjacima toga vremena. Upoznao se sa sekularnim i vjerskim naukama (Akaid i Fikh) svoga vremena, a pridavao je veliku pažnju i arapskoj književ-nosti i leksikografiji, te studirao matematiku i kaligrafiju. Prou-čavao je i teologiju i filozofiju. Bio je poznat po osporavanju mnogih stavova sufizma, šiizma i kršćanstva. Njegov učenik Ibn Kajjim el-Dževzijje je napisao poznatu poemu O Kristovi obožavaoci, gdje je ispitana dogma trojstva koja je dugo bila podupirana od mnogih kršćanskih sekti.

Njegovi savremenici navode da je Ibn Tejmijjev problem s vlastima počeo onda kada je potpisao s delegacijom uleme da razgovara s Gazan-banom o zaustavljanju njegovih napada na muslimane. Izviješteno je da se ulema nije usudila ništa reći vladaru, osim Ibn Tejmijje. Zbog sukoba s pravnicima i teolo-zima toga vremena, Ibn Tejmijje je bio pritvaran nekoliko puta. Zadnjih petnaest godina svog života proveo je u Damasku, gdje je i umro u zatvoru 1328. godine. Sahranjen je van muslimans-kog mezarja.

Većinu svojih razmatranja iz oblasti ekonomije Ibn Tejmijje je dao u dvije knjige: El-Hisbe fi’l-islam (Javne dužnosti u isla-mu: institucija hisbeh) i Es-Sijaseh eš-Šerjeh fi islah er-Rai ver-Raijeh (Javni i privatni zakoni u islamu).

U prvoj knjizi raspravlja o tržišnom mehanizmu i interven-ciji javnoga sektora na tržište, (izravno i putem administrativne institucije hisbeh). U drugoj knjizi razmatra ekonomiku javnoga sektora. Prema Ibn Tejmijji, potražnja i ponuda su temeljne po-luge djelovanja tržišnoga mehanizma, koji je najbitniji koncept u ekonomskoj nauci. O teoriji mehanizma određivanja cijena vrlo se malo pisalo prije 18. stoljeća. Međutim, već u 13. stolje-

ISLAM I NAUKA 151

ću, Ibn Tejmijje razmatra koncepte potražnje, ponude i tržišno-ga mehanizma, iako ne terminologijom i analitičkim pristupom kao što je to učinjeno u 18., 19. i 20. stoljeću. U okviru razma-tranja o potražnji, posebno ističe intenzitet, veličinu i faktore koji utiču na nju, a u vezi ponude različite izvore i faktore koji utiču na ponudu, naglašavajući značaj profita kao motiva i pokretača proizvodnih aktivnosti.

U raspravi između pristalica slobodnog tržišta i onih koji zagovaraju službeno određivanje cijena, Ibn Tejmijje je zagova-rao umjeren pristup. Bio je zagovornik regulacije tržišta uteme-ljenom na stvarnim potrebama u pojedinim situacijama i bio zagovornik kontrole nad prekomjernim špekulacijama. Dao je nekoliko obilježja konkurentnih tržišta i obrazložio da nema razloga za državnu intervenciju na tržištu sve dotle dok su cije-ne na njima uzrokovane silama ponude i potražnje. Međutim, u slučaju tržišnih nesavršenosti i u posebnim situacijama (kao što su glad ili rat) državna regulacija je ekonomski opravdana. Isto tako, posebno ističe javnu instituciju hisbeh čija je svrha upra-vljanje i nadzor nad ekonomskim aktivnostima od javnoga inte-resa, s ciljem promovisanja onoga što je dobro i zabrane onoga što je zlo prema načelima islama.

Ibn Tejmijjev koncept tržišnog mehanizma

Ibn Tejmijje je savršeno razumio proces formiranja cijena na slobodnim tržištima i njihovu uslovljenost snagama koje da-nas u ekonomskoj teoriji nazivamo silama ponude i potražnje. To se najbolje može shvatiti iz njegovog sljedećeg stava: “Rast i pad cijena ne javlja se uvijek uslijed nepravednog ponašanja

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 152

nekih ljudi. Nekada je razlog tome nedovoljna proizvodnja ili smanjenje uvoza robe koje se traže. Tako, ukoliko se želje za robama povećavaju, dok se njihova dostupnost smanjuje, njiho-va cijena raste. S druge strane, ako se raspoloživa roba pove-ćava, a želje za njima smanjuju, cijene opadaju. Ova oskudnost ili obilje ne može biti uzrokovano postupcima ljudi, uzrok tome može da ne sadrži nepravedne elemente, a nekada uzrok može da bude nepravda. Allah Svemogući kreira želje u srcima lju-di...” [ 5. str.523].

Prema Ibn Tejmijji, povećanje cijena na tržištu nije determi-nisano samo nepravdom i nesavjesnošću prodavca, odnosno proizvođača, već i djelovanjem određenih ekonomskih sila, koje su nekoliko stoljeća nakon Ibn Tejmijje nazvane silama ponude i potražnje. Ponuda i potražnja danas predstavljaju fundamen-talne koncepte u ekonomskoj nauci. Izvor povećanja cijena koji je uzrokovan nesavjesnim ponašanjem prodavca (za koji Ibn Tejmijje koristi originalni termin zulm) obuhvata sve oblike špekulacije prodavaca i proizvođača u pravcu smanjenja nuđene količine (gomilanje roba i stvaranje zaliha) kako bi se postigla veća cijena. Radi se o mogućem uticaju na rast cijena koji je u praksi svakako postojao, ali koji nije bio jedini i najznačajniji, kako su ljudi u to vrijeme mislili.

Kada analizira ponudu, Ibn Tejmijje govori o njena dva iz-vora, lokalnoj proizvodnji i uvozu traženih roba i svaki od njih utiče na ponudu. Povećanjem ponude lokalnih proizvođača ili povećanjem uvoza traženih roba, povećava se raspoloživa koli-čina, pa stoga i ponuda datog proizvoda i obratno njihovim smanjenjem smanjuje se ponuda datog proizvoda. Koristeći izraz želja za robom (ragabât fil-šej’i), Ibn Tejmijje ukazuje na

ISLAM I NAUKA 153

jednu od najznačajnijih determinanti potražnje. Danas je opće prihvaćeno u ekonomskoj nauci da potrebe, odnosno ukusi po-trošača zajedno sa njegovim dohotkom predstavljaju primarnu determinantu potražnje.

O uticaju dohotka Ibn Tejmijje ne govori i ograničava se samo na uticaj želja, odnosno potreba kao psihološkog i subjek-tivnog stava potrošača na potražnju za robama koje su predmet razmijene. Nije sporna njegova teza da svako povećanje želja i potreba potrošača (povećanje potražnje) i smanjenje raspoložive količine robe (smanjenje ponude) dovodi do povećanja cijena i obratno, da smanjenje želja i potreba uz istovremeno povećanje lokalne ponude domaćih proizvođača ili povećanje uvoza traže-nih roba dovodi do smanjenja cijena. Intenzitet povećanja i smanjenja cijena u Ibn Tajmijjevom smislu je jači kada se po-smatraju uticaji obije varijable, ali napominjemo da bi cijene rasle i onda kada bi pri datoj ponudi potražnja bila veća, od-nosno kada bi pri datoj potražnji ponuda bila manja. Ovi efekti promjene u ravnotežnoj cijeni i ravnotežnoj količini se u moder-noj mikroekonomiji izučavaju instrumentarijem koji je poznat pod nazivom kao pomjeranje krive ponude, pomjeranje krive potražnje ili pomjeranje obije krive istovremeno u odnosu na njihov inicijalni položaj. [7. str. 235-242].

U svojoj knjizi El-hizbeh fil-islâm, Ibn Tejmijje ukazuje na odvojeni uticaj sila ponude (smanjenje raspoloživih roba) ili sila tražnje (povećanje populacije) na cijene: “Ako ljudi prodaju svoju robu prema općeprihvaćenom maniru, bez ikakve neprav-de sa njihove strane, i cijena raste uslijed smanjenja raspolo-živih roba (killetu-š-šej’i) ili uslijed povećanja populacije (kesretu-l-halk), onda je to zahvaljujući Allahu, dž.š. [4. str. 24].

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 154

Ibn Tejmijje je ovim stavom pravio jasnu distinkciju između povećanja cijene uslijed djelovanja tržišnog mehanizma (sma-njenja ponude uslijed smanjenja raspoloživih količina ili pove-ćanja potražnje uslijed povećanja populacije), odnosno onoga što je po njemu Allahova volja i onog povećanja koje je rezultat špekulativnog djelovanja prodavca. Postojanje ovog drugog raz-loga povećanja cijena je po njemu dovoljna argumentacija za regulisanje cijena od strane vlasti. On je bio zagovornik kontro-le cijena u svim onim slučajevima kada njihovo povećanje nije uslovljeno djelovanjem tržišnih sila. Na osnovu gornjih citata, zaključujemo da Ibn Tejmijje analizira efekte promjene u ponu-di i potražnji na cijene, ali ne i efekte promijene cijena na traže-nu i ponuđenu količinu. Drugim riječima, pomjeranja duž samih krivih ponude i potražnje, odnosno objašnjenja zašto s promje-nom tržišne cijene dolazi do promjena u potraženoj i ponuđenoj količini nisu bila predmet njegovog interesovanja. Ibn Tejmijje se slaže s vodećim islamskim pravnicima, u prvom redu s Abdul-Velidom, da administrativno određivanje suviše niskih cijena koje proizvođačima ne obezbjeđuju profite rezultira skri-vanjem roba i uništavanjem bogatstva. Pri niskim cijenama mo-gu proizvođači obustaviti svaku proizvodnju, čime indirektno ukazuje na neku zavisnost između tržišne cijene i nuđene koli-čine, ali je eksplicitno ne navodi.

Nekoliko faktora utiče na potražnju i time i na cijene: ljud-ske želje različite po vrsti koje često variraju, broj potražilaca, intenzitet potrebe koju potraživano dobro zadovoljava, prodaja na kredit i uvjeti kreditiranja, vrsta novca koja se koristi u raz-mjeni, popusti za plaćanje u gotovini i mogući dodatni troškovi pri rentiranju zemlje. [10. str.292-294].

ISLAM I NAUKA 155

Socio-ekonomska dimenzija države u djelima Ibn Tejmijje

Ibn Tejmijje u svojim djelima ne koristi uopšte termin kon-kurencija, niti navodi uslove koji moraju biti ispunjeni da bi se tržište moglo tretirati kao savršeno konkurentno. On je izričit u zagovaranju slobodnog ulaska i izlaska na tržištu, i jako je kriti-čan prema bilo kakvoj formi dogovaranja između prodavaca ili kupaca. Na temelju konkretnih promatranja tržišta zaključuje da kad je tržište špekulativnije i kad dominiraju nestašice i izobilje, važnu ulogu imaju subjektivne korisnosti sudionika na tržištu. U raspravi između pristalica konkurentnog tržišta i onih koji zagovaraju intervenciju na polju cijena, Ibn Tejmijje se opredi-jelio za umjeren pristup. Zalagao se za intervencije na tržištu koje su utemeljene na stvarnim potrebama u određenim situaci-jama, ali ne i u svakom slučaju. Bio je pristalica kontrole nad prekomjernim špekulacijama, ali je smatrao da je opće određi-vanje cijena neefikasno, bilo da ga provode cehovi, odnosno ud-ruženja na tržištu ili vlasti. Isto tako, bio je svjestan negativnih posljedica koje za poslovanje ima snižavanje vrijednosti novca.

Ibn Tejmijjeva vizija ekonomskih aktivnosti u suštini je tržišno orijentirana, međutim on ne zagovara neobuzdano funk-cioniranje tržišnog mehanizma. Raspravlja o određenim okol-nostima koje mogu opravdati regulisanje cijena i kontrolu i to posebice u slučajevima tržišnih nesavršenosti i monopolističkih postupanja, te postojanja posebnog stanja u slučaju gladi, rata i sl. Protiv je prekomjernog administrativnog određivanja cijena i reguliranja zbog mogućeg smanjenja poticaja motiviranog pro-fitom.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 156

Za kompletno sagledavanje stavova Ibn Tejmijje o funkci-oniranju tržišta neophodno je razmotriti i instituciju hisbeh, ter-mina koji se ne nalazi u Kur’anu. Hisbeh je institucija preko koje su se brojne ekonomske aktivnosti nadzirale i adminis-trirale [3. str. 379-380]. Međutim, pojam hisbeh prevazilazi privredna pitanja i svojim značenjem obuhvata i moralnu i du-hovnu dimenziju dobrobiti i nadzora nad društvenim i građans-kim aktivnostima. S obzirom na kontekst islamskog društva Ibn Tejmijje je definirao cilj hisbeha: “promovirati ono što je dobro, a zabraniti zlo, posebno u onim područjima koja se nisu mogla urediti autoritetom javnih službi.” Prema savremenim islam-skim učenjacima, hisbeh predstavlja funkciju administrativne kontrole preko osoba koje djeluju na područjima morala, vjere, ekonomije i uopšte na područja kolektivnog ili javnog života kako bi se postigla pravda i pravednost prema načelima islama. Kao “islamizirana” institucija, hisbeh je postojao u većem dijelu muslimanskog svijeta do početka 20. stoljeća.

Ibn Tejmijje vrlo temeljito raspravlja o ekonomskoj ulozi i funkcijama države. Promoviranje socio-ekonomske pravde je najviši cilj i zadatak države, i ona je u obavezi da osigura ravno-težu i harmoniju između privatnih interesa i javnih poslova. Argumentirano tvrdi da država mora raditi na ostvarenju ciljeva kao što su iskorjenjivanje siromaštva, povećanje bruto dohotka, smanjenje nejednakosti dohotka, reguliranje tržišta kako bi se minimizirali tržišni nedostaci i neuspjesi, osiguranje neophodne socio-ekonomske infrastrukture i provođenje zakona.

ISLAM I NAUKA 157

Zaključak

Ibn Tejmijje je imao jako široki dijapazon interesovanja i napisao je nekoliko stotina radova iz oblasti islamskih nauka. U mladosti je uglavnom pisao radove iz teologije i ukazivao na nužnost razumnog tumačenja biblijskih svjedočenja, dok je u kasnijim radovima pobijao grčku logiku, pisao o običajima svo-ga vremena i vodio oštre antikršćanske i antišiijske polemike. Njegovi do danas objavljeni radovi u 35 svezaka nisu komplet-ni, jer je jedan njihov dio izgubljen (posebno oni radovi koje je Ibn Tejmijje pisao u zatvoru u Damasku).

Najveći dio njegovih briljantnih analiza iz oblasti ekono-mije dao je u svoje dvije knjige: El-Hisbeh fi’l-islam (Javne dužnosti u islamu: institucija hisbeh) i Es-Sijaseh eš-šerijeh fi islah er-rai ver-raijeh (Javni i privatni zakoni u islamu). U pr-voj knjizi raspravlja o djelovanju tržišta i razlozima za interve-nciju javnog sektora na tržištu izravno i putem administrativne institucije hisbeh. U drugoj knjizi se bavi ekonomikom javnog sektora, uključujući i pitanja javne potrošnje, poreza, uloge i funkcija novca, zaduživanja, kamate, smanjenja vrijednosti va-lute, raspodjele dohotka, problemima siromaštva i nizom drugih pitanja.

Ibn Tejmijje poprilično detaljno objašnjava funkcionisanje tržišne privrede u kojoj se pojedinci (prodavci i kupci) motivi-rani osobnim interesima ponašaju u skladu s božanski nadah-nutim etičkim i moralnim kodeksima vrijednosti. On obrazlaže djelovanje tržišnog mehanizma i interakciju potražnje i ponude. U sferi potražnje posebno ističe intenzitet, veličinu i faktore koji utiču na nju, a u vezi ponude različite izvore i faktore koji utiču

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 158

na ponudu, naglašavajući značaj profita kao motiva i pokretača proizvodnih aktivnosti. Daje nekoliko obilježja konkurentnih tržišta i obrazlaže da nema razloga za državnu intervenciju sve dok na takvom tržištu na cijene utiču potražnja i ponuda. Me-đutim, u slučaju tržišnih nesavršenosti, te u posebnim situacija-ma kao što su glad ili rat, državna regulacija je opravdana. Isto tako, posebno ističe javnu instituciju hisbeh čija je svrha upra-vljanje i nadzor nad ekonomskim aktivnostima od javnog inte-resa, s ciljem promoviranja onoga što je dobro i zabrane onoga što je zlo prema načelima islama.

Napominjemo da su Ibn Tajmijje i Ibn Haldun (koga mnogi ekonomski analitičari nazivaju i ocem ekonomije, drugim ocem ekonomije, zaboravljenim ocem ekonomije) neosporni velikani u sferi islamskih nauka i filozofije, ali i autori koji su dali nes-poran doprinos razvoju ekonomske misli. Međutim, u njihovim razmatranjima nema sistematske ekonomske misli i cjelovitog opšteg sistema ekonomske analize za razliku od Adama Smitha u 18. stoljeću. Zaključujemo da je Ibn Tejmijje prvi uočio i raz-matrao neka pitanja iz područja ekonomije, koja su nakon više od četiri vijeka dobila naučni legitimitet.

ISLAM I NAUKA 159

____________________

Bibliografija:

1. Đuro Benić, “Ekonomske misli i koncepti u Kur’anu”, Ekonomska misao i praksa, Dubrovnik, god. XXVI. (2017.) br. 2.

2. Đuro Benić, “Ibn Haldun: Ekonomske misli u Mukaddimi”, Eko-nomski pregled, Zagreb, god. LXVII. (2016.) br. 5.

3. Đuro Benić – Marija Benić Penava, Ekonomska misao u djelima is-lamskih filozofa u srednjem vijeku.

4. Ibn Tejmijje (1976), u: S. Azzam (izd.), Al-hizba fil-l-Islâm, Kairo: Dar al-Shab.

5. Ibn Tejmijje, Majmu’ Fatawa Shaikh al-Islam, Ahmed b. Tejmijja, Ryadh: al-Ryiadh Presa, Tom 8, 1381; Tom 29, 1383.

6. Joseph Alois Schumpeter, Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb, 1975.

7. Mehmed Meta, Mikroekonomska analiza, Internacionalni univer-zitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, 2012.

8. Pindyck, S. Robert & Rubinfeld, L.Daniel, Mikroekonomija, Mate, Zagreb, 2005.

9. Pregled mikroekonomije (islamska perspektiva), Redaktori: Sayyd Tahir, Aidit Ghazali i Syed Omar Syed Agil, El-Kalem, Sarajevo, 1996.

10. Samuelson A. Paul, Ekonomija (uvodna analiza), Savremena ad-ministracija, Beograd, l969.

Mr. Džulzada AJVAZI - RAMA

SPORTOM PROTIV SMARTPHONEA: UTICAJ BORILAČKIH SPORTOVA U IZGRADNJI CRTA LIČNOSTI

Uvod

Ljudi su prirodna, društvena i misaona bića, razvijaju se u interakciji s prirodom i izloženi su društvenom okruženju. U tom okruženju dijete treba da trči, da skače, da se udari, možda i da se povredi, ali u tom procesu svako dijete se razvija, pove-zuje misaone i motoričke sposobnosti. U današnjem vaktu, u 21. stoljeću, vremenu interneta i kompjutera – kada se, haman, sve svelo na tehnologiju, kada su se izgubile sve moralne i socijalne vrijednosti – kada su nam djeca bolesna zato što se ne kreću, moramo tražiti rješenje za ovaj globalni problem.

Danas su djeca “zakovana za stolicu i telefon,” što u konač-nici dovodi – kako su mnogi istraživači i dokazali – do mnogih deformacija kod djece nižeg, a kasnije i višeg uzrasta. Da mobi-lni telefoni štete psihofizičkom zdravlju djece i odraslih, govori se već godinama. Naime, mobilni telefoni proizvode radiofrek-ventna-elektromagnetska, odnosno mikrovalna zračenja. Istraži-vanje koje je proveo Institut za fiziku i inženjering u medicini (Institute of Physics and Engineering in Medicine) je pokazalo da se navedeno zračenje dvostruko više taloži u dječjem mozgu

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 162

i deset puta više u koštanoj srži. Dječje kosti su rjeđe, a lobanja tanja, te radijacija lakše prodire do organa. Kao posljedica toga pokazalo se da djeca koja učestalo koriste mobilne telefone imaju poremećaj pažnje uzrokovan hiperaktivnošću.1 Ne može se zanemariti istraživanje koje je provela Univerzitetska bolnica u Örebru u Švedskoj, u kojem stoji da djeca sve češće obolije-vaju od tumora na mozgu. Neke od ostalih deformacija izazvane korištenjem smartphonea i kompjutera su: iskrivljenje kičme, smanjen nivo pažnje, razdražljivost, bol u vratu i/ili ramenima, glavobolja, naprezanje očiju itd.

U radu s djecom, kao pedagog i vaspitač, godinama se su-srećem s problemom kod djece na časovima Tjelesnog odgoja, zato što većina današnje djece ne znaju za tjelesne vježbe, ne znaju za trčanje i kretanje, šetnju prirodom, šumom, za razne društvene igre, za što slobodno možemo kazati da je posljedica gore navedenog problema.

Cilj nam je ovim radom ukazati i dati smjernice koje će po-moći djeci da od malena počnu izgrađivati zdravu fizičku i psi-hičku ličnost. Jedna od tih smjernica je i sport. Ovom prilikom ćemo posebnu pažnju posvetiti borilačkim sportovima. Borilač-ki sportovi su jedni od specifičnih oblika tjelesnih aktivnosti. Veliki broj ljudi koji se određeni period u životu bavio nekim borilačkim sportom, kasnije bude uspješan u različitim podru-čjima svoga rada i djelovanja.

1 Hiperaktivnost je povišena psihomotorna aktivnost kod djece koja ne mogu

da miruju, isuviše su “živahna,” nestašna, bučna, lahko mijenjaju interesova-nja.

ISLAM I NAUKA 163

Definiranje osnovnih pojmova

Kako bismo imali uvid u ovaj rad i razumjeli ga u potpunos-ti, na samom početku smatramo bitnim definirati osnovne poj-move koje tretira ovaj rad, kao što su sport, borilački sportovi i vještine i crte ličnosti.

a) Sport (njem. sport < engl. sport < starofranc. desport, prema de/s/porter: provoditi vrijeme, razonoditi se) je zajednički pojam za tjelesne aktivnosti u kojima domi-nira takmičarski duh. U naučnoj literaturi postoji mnogo definicija sporta. Prema Krsmanoviću (2006: 193), sport je opšti pojam za sportsku aktivnost, to je psihofizička aktivnost pojedinca i grupe ostvarena u osamostaljenim oblicima motornog vježbanja - igri, takmičarskom i škol-skom sportu i rekreaciji - i usmjerena ka najvišim dos-tignućima sportista u cilju zadovoljavanja humanističkih potreba. Riječ sport do nas je došla iz engleskog jezika. Korijen riječi sport, međutim, datira iz latinskog jezika, disportare u značenju nositi. Sport je pojava stara koliko i čovječanstvo. Neka od glavnih obilježja sporta su jasno i konkretno definirana takmičarska pravila, tačno i pre-cizno razrađene tehnike i taktike.

b) Borilačke vještine i sportovi. Teško je definirati postoji li jasna granica ili razlika između borilačkih vještina i borilačkih sportova. S obzirom na gore navedeno poima-nje sporta, borilačke sportove ćemo, također, podrazumi-jevati pod iste kriterije. S druge strane, borilačke vještine bi podrazumijevale sistem vježbi temeljen na tradicional-nim načelima koja uključuju pripremu tijela i uma za

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 164

borbu. Izvorne vrijednosti borilačkih vještina često mo-žemo povezati s introvertnošću, iracionalnošću, trplje-njem, svakodnevnim napornim vježbanjem, skromnošću i poniznošću, ljubavlju prema životu, duhovnom smire-nošću, nepridavanjem velike važnosti materijalnim dob-rima, pridržavanjem etičkih i moralnih načela i sl. (Janjić i Gigov, 1979). Baviti se ili trenirati neki borilački sport podrazumijeva i trening, a vrlo često i izvorna načela od-ređene borilačke vještine. Svaka borilačka vještina nije borilački sport, ali s druge strane, svaki borilački sport ujedno je i borilačka vještina.

c) Crte ličnosti, kako navodi Petz (2005), su uglavnom traj-ne karakteristike čovjekove ličnosti, koje jednu ličnost razlikuju od druge i na osnovu kojih je donekle moguće predvidjeti ponašanje pojedinaca. Među tim karakteris-tikama neke su stabilnije (npr. introvertiranost2 i ekstro-vertiranost,3 pretežno vedar ili pretežno tmuran pogled na svijet) od drugih (npr. marljivost, urednost, poštenje itd.), za koje neki psiholozi tvrde da su u velikoj mjeri uvjetovane situacijom, te da je upitno mogu li se smatrati opštom karakteristikom nekog čovjeka. Osoba može, npr., biti vrlo poštena u jednim, a nepoštena u drugim uvjetima, ili marljiva u nekim, a lijena u drugim situ-acijama ili poslovima. Zbog toga postoji nekoliko teorija

2 Introvertiranost, u psihologiji ličnosti, označava sklonost pojedinca da se ba-

vi sobom, vlastitim mislima i osjećajima, izbjegavajući kontakte s drugim ljudima.

3 Ekstrovertiranost u psihologiji ličnosti označava povećanu usmjerenost poje-dinca na njegovu socijalnu i fizičku okolinu.

ISLAM I NAUKA 165

(Cattellova, Eysenckova), ali čini se da je Allportova najzastupljenija u vezi s crtama ličnosti, prema kojoj od-ređeni faktori imaju veću ili manju ulogu u oblikovanju crta ličnosti (društveni uticaj, konkretna situacija, struk-tura nervnog sistema, uloga endokrinih žlijezda i dr.).

Borilački sportovi

Historijskim razvojem različitih vještina, čovjek je imao po-trebu i za bavljenjem onima koje su mu služile za zaštitu bliž-njih, sebe ili sprječavanje sukoba i sl. Vremenom se za takve vještine ustalio naziv “borilački sportovi” (eng. martial arts), objedinjujući ih nekim zajedničkim odrednicama. U mnogim su povijesnim narodima, državama i razdobljima borilački sportovi imali i odgojnu ulogu. Njih kao sredstvo odgoja u pojedinim segmentima spominju i neki autori (Zaninović, Jajčević). Tako-đer, prepoznajemo značaj ili paradoksalnost borilačkih sportova od viteštva u srednjem vijeku, preko čovjeka u središtu interesa tokom renesanse i prirodnog odgoja u prosvjetiteljstvu, pa sve do borilačkih segmenata gimnastike u filantropizmu.4 Na kraju dolazimo do modernih tjelovježbenih sistema i trenutnih statusa borilačkih sportova. Uz sve ostalo, pojedini autori ističu odgoj-ne uloge borilačkih sportova, razrađujući ih svaku zasebno. Pri-mjerice, Sertić i Segedi (2013) govoreći o povijesti džuda, napominju kako se Jigoro Kano, tvorac modernog džuda, ujed-

4 Filantropizam je odgojni i nastavni sistem po kome osnova odgoja treba da

bude čista čovječja priroda i prvobitni, čisto čovječanski odnosi, a svrha: odgoj pojedinaca da postanu praktično korisni i vedri ljudi.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 166

no smatra i ocem tjelesnog odgoja u Japanu. S druge strane, ulogu hrvanja mnogi autori protežu kroz sva razdoblja povijesti od više hiljada godina unazad pa sve do danas.

Kada se govori o borilačkim sportovima uopšte, potrebno je napomenuti da su to sportovi koji pripadaju istočnjačkim bori-lačkim vještinama, a nastali su u određenom periodu razvoja ci-vilizacije, sa specifičnim usmjerenjem i životnom filozofijom. Vremenom su se razvijali, usložnjavali, i danas se može govo-riti o velikom broju borilačkih sportova (džudo, karate, kik-boks, tekvondo, džiu-džica, aikido). Svi oni predstavljaju vješti-ne koje, generalno posmatrano, apostrofiraju sebe kao kreativne discipline duha i tijela, čija je praktična strana usmjerena ka tome da se izađe na kraj s agresijom. (Nešić, M., Nešić, B., Kovačević, J., 2012).

1. Karate

Karate pripada skupini polistrukturalnih acikličnih sportova, ali se od drugih borilačkih sportova razlikuje po tome što mu je osnovni cilj simbolička destrukcija protivnika koja se postiže simularnim ili strogo kontrolisanim udarcima ruku i nogu.

Karate ili karatedo (jap. prazna ruka odn. put prazne ruke) je borilačka vještina i sport, porijeklom iz Japana. U bukvalnom prijevodu, kara znači prazna (gola) ili kineska (po načinu izgo-vora), te - ruka ili šaka. Dakle, prazna ruka i misli kako se odbraniti, odnosno boriti “bez oružja u rukama.”5

5 https://sh.wikipedia.org/wiki/karate (posjećeno dana 30.10.2020. godine,

18:22 min.).

ISLAM I NAUKA 167

Borilačka vještina karate razvila se zahvaljujući mnogobro-jnim azijskim borilačkim vještinama poznatim kroz historiju. Starija povijest karatea ne može se tačno odrediti s velikom si-gurnošću, ali možemo slobodno reći da su se slični stilovi bor-be, kako navode autori, koristili najmanje nekoliko stoljeća p.n.e. Takve podatke nam detaljnije iznosi Kuleš (1980), uspo-ređujući karate sa starogrčkim borilačkim disciplinama pankra-tion6 i šakanje koje su se održavale još na antičkim Olimpijskim igrama.

Kroz karate se uče i njegove najvrjednije odrednice, a to su njegova načela. Prvo načelo karatea je koncentracija energije i ono govori kako karatista mora koristiti svu svoju psihičku i tjelesnu energiju kako bi tehniku izveo maksimalno brzo, odluč-no i kontrolirano. Drugo načelo je prilagođavanje, a potom na-čelo homeostaze,7 odnosno psihičke i tjelesne uravnoteženosti. Nakon toga dolazi načelo neprekidnog kretanja koje osigurava efikasnost borbe, odnosno omogućava karatisti uspješno organi-ziranje vlastitog napada, odbrane i protunapada. Posljednje na-čelo odnosi se na ono najvrjednije u odgoju djece i mladih sportista kroz karate, a to je načelo etičnosti.

Pravila karatea određuju i kategorije prema težini takmičara. Svaka promjena težine mijenja sklop jednačine specifikacije uspjeha u karateu. Stručnjaci navode da sastav tijela u mnogo-

6 Pankration ili pankracija (grčki sveborba) je borilačka vještina u starogrčkim

antičkim igrama, koja se prvi put pouzdano javlja 648. p.n.e. za vrijeme 33. olimpijskih igara.

7 Homeostaza je ravnoteža, često samoregulacioni povratak organizma u sta-nje prije no što je došlo do nekih promjena u njegovom sastavu ili funkcio-nisanju.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 168

me doprinosi ispoljavanju gotovo svih motornih sposobnosti koje su važne za uspjeh u karateu. (Kapo, 2015, 17-18).

Karate u izgradnji crta ličnosti

Poštujući načela koja smo naveli, vidjet ćemo da ta ista na-čela karatistima postaju i niti vodilje u životu, a ne samo na tre-ningu i u borbi. Karatista počinje na život gledati kao na borbu, a svaki izazov koji se postavlja pred njega nastoji riješiti primje-njujući karate načela koja su postala njegov stil života. S time se slažu i pojedini autori koji navode cijeli niz pozdrava i poka-zivanja poštovanja prema drugima, kao i niz drugih pravila koja čine osnovu ponašanja u karateu.

Postoje i mnoge dobrobiti koje karate nosi, kao na primjer, povećanje samopouzdanja i zrelosti, poboljšanje izgleda tijela, snalaženje u svakodnevnim situacijama, razvoj unutarnje snage i ravnoteže kojom se uči kako biti dobronamjeran i saosjećajan, zadržavanje samokontrole u svakoj situaciji, postavljanje i dos-tizanje ciljeva i mnoštvo drugih. I naravno da moramo shvatiti da krajnji cilj karatea nije pobjeda ili poraz u borbi, nego po-boljšanje ličnosti onoga koji se njime bavi. Osim toga, karate ima i moralnu odgojnu ulogu koja uključuje čast, vjernost, is-krenost, hrabrost, dobrotu i ljubaznost; skromnost i poniznost; pravednost, poštovanje i samokontrolu. Sve ove vrijednosti su neophodne i u životu općenito. One čine duhovni sklop čovjeka koji se u modernom i ubrzanom načinu života često zna izgu-biti.

ISLAM I NAUKA 169

2. Hrvanje

Hrvanje je jedan od najstarijih sportova na svijetu. Korijene hrvanja ne možemo vezati za nekog posebnog izumitelja ili os-nivača kao kod nekih drugih sportova ili borilačkih vještina. Mnogi autori opisuju posebne oblike hrvanja u različitim dije-lovima svijeta i kroz više vremenskih perioda. Tako su nam poznati mongolski boh, tatarski kurjašu, kazahstanski sajsu, kir-giski oadariš, japanski sumo i sl. Neki narodi kao što su Mon-goli, Tatari i Kazahstanci, koji su ratovali na konjima, više su upotrebljavali hvatove za odjeću. U svakom slučaju, pojedini oblici hrvanja bili su poznati još u dalekoj prošlosti, a neki su svoj značaj, tradiciju i popularnost održali do danas.

Stilovi i varijante hrvanja

Hrvanje se razvilo kao tradicionalni sport i smatra se da je staro oko 5.000 godina, tako da danas imamo veliki broj stilova i pravila, od sumo hrvanja, džudoa, do različitih varijanti slo-bodnih stilova. Svim stilovima je zajedničko da je zabranjeno udaranje protivnika rukama, nogama, laktovima ili glavom, kao i nesportski potezi kao što su grebanje, ujedi, zahvati prema genitalijama i sl. Razlika između pojedinih stilova je u načinu trajanja borbe, bodovanju pojedinih zahvata, popisu dozvoljenih zahvata i sl.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 170

Hrvanje u izgradnji crta ličnosti

Treninzima i pripremama hrvanja se djecu i mlade poticalo da postižu svoj maksimum i u intelektualnom i u tjelesnom smislu, kako bi svoje vrline unaprijedili i time slijedili, pa čak i prestigli svoje uzore, pa time i izgradili zdravu i odgojenu lič-nost. Kroz svaki period kroz historiju, hrvanje je kao sport ima-lo uspone i padove, a posebno dolazi do značaja tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U tom periodu, te ponovnom obnovom Olimpijskih igara, hrvanje se u svijetu razvilo u tri smjera i to: profesionalno, amatersko i narodno hrvanje. Profesionalno hrvanje tada je počelo zahtijevati poseban režim prehrane, pra-vilno isplanirane i isprogramirane treninge i posebne uvjete za treniranje, što narodni i amaterski hrvači nisu mogli priuštiti. U samim počecima razvoja profesionalnog sporta, hrvanje se tre-niralo uglavnom uz druge sportove snage kao što su dizanje tegova, bacanje kugle, bacanje diska, potezanje užeta i sl.

3. Džudo (Judo)

Razvoj džuda veže se za tradicionalne azijske borilačke vještine, a prvenstveno za jiujitsu ili jujutsu na kojoj se i teme-lji. Nasuprot hrvanju, historija džuda i nije tako stara, a započi-nje u drugoj polovini 19. stoljeća. Naime, džudo je japanska borilačka vještina koja je nastala temeljitim razmatranjem, smi-slenim i svrsishodnim slaganjem i odabirom tehnika i principa.

ISLAM I NAUKA 171

Možemo reći kako je za nastanak džuda zaslužan Jigoro Kano koji je u mladosti bio ronin,8 lutajući samuraj, koji je učio jiujitsu kod najvećih majstora te borilačke vještine ono i psihe. Ali također moramo kazati da je ova vještina pregruba i da ko-risti vrlo opasne tehnike bacanja i poluga, zbog kojih je dolazilo do teških povreda, a od mladih ljudi stvara razbijače i šteti im.

Načela, cilj i pravila džudoa

Džudisti se već na samom početku vježbanja džuda moraju upoznati s osnovnim načelima, jer im to pomaže da džudo uče bez velikih napora, da uživaju i budu zadovoljni s time što rade, te da lakše izgrade vlastita životna načela. Sama činjenica da je Jigoro Kano osmislio takvu borilačku vještinu kojoj je cilj da se mladi sportisti razvijaju tjelesno, moralno i intelektualno, te da džudo, početkom 20. stoljeća, postaje temeljem tjelesnog odgo-ja, govori nam da ta borilačka vještina može značajno uticati na rast i sazrijevanje, kao i na formiranje mladog sportiste kao svestrane ličnosti, koja će se znati nositi sa životnim izazovima koji se postavljaju pred njim.

Džudo može transformirati čovjeka i tjelesno i psihički, samo je pitanje na koji način će se usmjeriti i iskoristiti sve dobrobiti ove značajne borilačke vještine.

8 Ronin, u povijesti Japana, lutajući samuraj bez svog gospodara, koji to pos-

taje zahvaljujući smrti istoga ili gubitkom privilegija od svog gospodara.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 172

Džudo u izgradnji crta ličnosti

Osnovni smisao vježbanja i svrha džudoa je skladan fizički i psihički razvoj čovjeka, što nam govori zašto džudo u Japanu zauzima tako važno mjesto u sistemu tjelesnog odgoja u osno-vnim i srednjim školama, te na fakultetima.

U džudu se koristi čitav niz složenih motoričkih pokreta, te se vježbanjem istovremeno razvijaju sve motoričke sposobnosti i opravdano je pogodan za kompletan tjelesni razvoj djece i mladih sportista. Neki autori detaljnije razrađuju uticaj džudoa na razvoj motoričkih sposobnosti (snaga, koordinacija, brzina, ravnoteža), kao i funkcionalnih sposobnosti (aerobne, anaerob-ne). Također naglašavaju kako se kroz džudo osim motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, razvijaju i kognitivne sposobnosti, te konativne osobine.

Kognitivne (intelektualne) sposobnosti9 više dolaze do izra-žaja u nekom sportu što je on složeniji. Tako su u džudu vrlo važne one intelektualne sposobnosti koje su odgovorne za pri-hvatanje, identifikaciju i organizaciju podataka, za rad centra za memoriju i centra za analizu podataka.

Konativne osobine,10 odnosno crte ličnosti, u svim borilač-kim sportovima, kao i u svim individualnim sportovima imaju dominantno mjesto. Ovako strukturirane ličnosti u odrasloj dobi imaju veliku šansu biti uspješni, pozitivno orijentirani i zado-

9 Kognitivna sposobnost je zajednički naziv za sposobnost pamćenja, razmiš-

ljanja, učenja itd., kojima je zajedničko da predstavljaju dispozicije za kog-nitivne aktivnosti bilo koje vrste.

10 Konativne osobine (dimenzije) - crte ličnosti; određuju oblike ponašanja čo-vjeka u različitim situacijama.

ISLAM I NAUKA 173

voljni u daljnjem životu. S toga se slobodno može kazati da džudo kao borilački sport pomaže u izgradnji crta ličnosti.

4. Tekvondo (Taekwondo)

Tekvondo se može vezati, slično kao i razvoj karatea i os-talih borilačkih vještina u azijskim zemljama, za događaj poput borilačkih disciplina antičkih Olimpijskih igara. Iako postoji ve-lika sličnost između karatea i tekvondoa, ne možemo sa sigur-nošću tvrditi da su te dvije vještine vezane za iste korijene.

Govoreći o današnjem tekvondou, neosporno je i od više autora potvrđeno da je za njegov nastanak najzaslužniji general Choi Hong Hia, rođen početkom 20. stoljeća. Tekvondo se od samog početka razvio kao vojnička vještina. Služio je prvens-tveno kao metoda psihofizičke obuke vojnika. Međutim, razvi-jajući se dalje i postepenim uključivanjem i mlađih generacija u treninge, do izražaja dolaze i neke druge njegove vrijednosti. Pojedini autori ističu kako je tekvondo ujedno i tehnika samo-odbrane, duhovna disciplina, te vježba za zabavu i opuštanje. Također napominju da osim što razvija lijepo i snažno tijelo, vježbanjem se stiče sigurnost i jača volja. Mladi sportisti koji se bave tekvondoom i nastupaju na takmičenja širom svijeta, lakše upoznaju, doživljavaju i shvataju druge ljude, ali i sami sebe.

Tekvondo u izgradnji crta ličnosti

Tekvondo kao i svaka zdrava borilačka vještina, poučava se u skladu s opštim moralnim načelima. Cilj tekvondoa nije samo zadovoljavanje sportskog instinkta, nego i buđenje svijesti o

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 174

ličnim, tjelesnim i moralnim mogućnostima kod djece i mladih sportista, a ujedno ima funkciju udaljavanja istih od svakog oblika nasilja i delikvencije.

Upornim i redovnim bavljenjem tekvondoom, mladi sportis-ta razvija svjesni nadzor nad svojim tijelom, a ujedno i nadzor nad svojim bićem. Ispravno usmjerenim odgojem se prilikom vježbanja mladim sportistima pomaže u oblikovanju crta ličnos-ti, ulijevajući im ujedno osjećaj reda, plemenitosti, skromnosti, samopouzdanja i hrabrosti. Osim učenja tjelesnih pokreta, tek-vondo teži pozitivnom razvoju duha i oplemenjivanju vlastite naravi, kako bi se čovjek mogao iskreno posvetiti svome radu, sve dok njegov život i rad ne postanu jedno.

Ono što je bitno jeste da se bavljenjem tekvondoom, osim tjelesnog rasta i razvoja pojedinca, može značajno uticati i na intelektualni razvoj i sazrijevanje, kao i na formiranje sportiste kao svestrane ličnosti koja će se u budućnosti znati uspješno su-očavati sa životnim izazovima. Mnogi autori ukazuju na pozi-tivno usmjeravanje sportiste na zdrav način života, poštovanje moralnih i etičkih načela i kontinuirano cjeloživotno tjelesno i psihičko usavršavanje.

Osim gore navedenih borilačkih sportova, odnosno vještina, moramo spomenuti da se u svijetu, tokom povijesti, razvijao i čitav niz drugih borilačkih sportova i vještina. Uglavnom imaju korijene s azijskog kontinenta, a najuticajnije u Europi su one kineske, korejske i tajlandske vještine.

ISLAM I NAUKA 175

Koristi borilačkih sportova za djecu

Umjesto zaključka ovdje ćemo navesti bitne koristi borilač-kih sportova za djecu. Borilački sportovi ne samo da djeci pomažu da se pravilno fizički razviju, već doprinose i nizu nji-hovih psiholoških karakteristika, kao što su crte ličnosti koje su važne u njihovom životu. U nastavku ćemo navesti neke od prednosti borilačkih sportova koje navode Moor i njegovi sara-dnici:

a) Zdrava tjelesna težina - Borilački sportovi izvrstan su na-čin kontrole tjelesne težine.

b) Razvoj koncentracije i strpljivosti - Mnoga djeca imaju problema tokom odrastanja zbog upoređivanja s drugom djecom. Ali, borilački sportovi su puno više usmjereni na individualni razvoj i napredovanje, a manje na takmi-čenje i uspoređivanje s drugima.

c) Koordinacija - Repetitivni pokreti u borilačkim sporto-vima pomažu djeci razviti bolji osjećaj o vlastitom tijelu, te prostoru u kojem se nalaze, što pomaže pogotovo dje-ci s motoričkim poteškoćama.

d) Otpornost - Studija koju su proveli Moore i dr. (2019) ba-vila se djecom koja su bila meta zlostavljanja vršnjaka. Potvrđeno je da borilački sportovi značajno doprinose razvoju otpornosti, ali i akademske, društvene i emocio-nalne učinkovitosti, što djeci pomaže da se lakše nose sa zlostavljačima.

e) Izgradnja zdravoga tijela - S tri treninga borilačkih spor-tova nedjeljno, odrasla osoba će zadovoljiti preporuke zdravstvenih organizacija.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 176

f) Poštovanje - Borilački sportovi uče djecu poštivanju sebe i protivnika. Učenje poštovanja svoje okoline daje djeci osjećaj zahvalnosti i pomaže im živjeti uravnotežen i mi-ran život, bez nasilja i rješavanja konflikata fizičkim pu-tem.

g) Pomoć djeci s posebnim potrebama - Djeci s dijagnostici-ranim oblikom autizma, borilački sportovi značajno mo-gu pomoći. Studija koju je objavio Zou (2013), potvrdila je da treninzi borilačkih sportova imaju umjeren do jak pozitivan uticaj na niz simptoma iz spektra autizma, uk-ljučujući socijalnu interakciju, komunikacijske sposob-nosti, samokontrolu, pamćenje, kognitivne sposobnosti, te posturalnu kontrolu.

________________

Literatura:

1. Drid, P., Obadov, S., Vujkov, S. (2005), Karate, Fakultet fizičke kulture: Novi Sad;

2. Jajčević, Z. (2008), Antičke Olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine;

3. Janjić, D. i Gigov, V. (1979), Borilačke veštine dalekog istoka, Išpro: Beograd;

4. Kapo, S. (2015), Efikasnost izvođenja tehnika i taktika u karate na osnovu utjecaja bazično-motoričkih sposobnosti, Fakultet sporta i tjelesnog odgoja: Sarajevo;

5. Kuleš, B. (1991), Judo: udžbenik za studente Fakulteta za fizičku kulturu, Tribina: Zagreb;

ISLAM I NAUKA 177

6. Marić, J., Baić, M., Cvetković, Č. (2007), Primjena hrvanja u osta-lim sportovima, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Za-greb;

7. Milanović, D. (2010), Teorija i metodika treninga, Kineziološki fa-kultet Sveučilišta u Zagrebu: Zagreb;

8. Moore B, Woodcock S, Dudley D. Developing Wellbeing Through a Randomised Controlled Trial of a Martial Arts Based Interven-tion: An Alternative to the Anti-Bullying Approach, Int J Environ Res Public Health, 2019 Jan; 16(1): 81;

9. Nobilo, T. (1987), Taekwondo, Sportska knjiga: Beograd;

10. Petz, B. (2001), Uvod u psihologiju ličnosti, Naklada Slap: Za-greb;

11. Sertić, H. (2004), Osnove borilačkih sportova: judo, karate, hrva-nje, Kineziološki fakultet: Zagreb;

12. Sertić, H., Segedi, (2013), Judo osnove, Gopal d.o.o.: Zagreb;

13. Smit, S. (2003), Karate, Znanje: Zagreb;

14. Spasović, V. (2008), Mali sportaši: olimpijski sportovi: kako oda-brati sport: knjiga za djecu i roditelje: (konjički sport, stolni te-nis, veslanje, taekwondo, nogomet), Davor Juričić: Zagreb;

15. Stepan, C. A. (2003), Taekwondo, Znanje: Zagreb;

16. Vašinko, B. (ur.) (1980), Karate, Sportska tribina: Zagreb;

17. Zaninović, M. (1985), Pedagoška hrestomatija, Školska knjiga: Zagreb;

Dr. Sadik IDRIZI ALJABAK

MEHMET ALIJA (1848-1912) - ZABORAVLJENI MUFTIJA GORE I DELEGAT PRIZRENSKE LIGE

Uvod

Gora je u osmanskom periodu dala čuvene alime, muderrise i književnike koji su stvarali i pisali na orijentalnim jezicima. Mada je ovaj period nedovoljno istražen, historijsko pamćenje pominje mnoge značajne figure. Većina se školovala u Prizrenu, Istanbulu, Kavali, Bitolju, Tetovu i drugim gradovima Carstva. Porijeklom iz Gore bio je i muderris Imer Lutfi Pačariz (1870-1928), čuveni pjesnik i publicista na turskom, arapskom i per-zijskom jeziku (napisao oko 60 djela), zatim muderis hafiz Abdulaziz ef. Zejnel Abidin i mnogi drugi.

Međutim, posebno mjesto i značajnu ulogu u vjerskoj i poli-tičkoj historiji Gore s kraja 19. i početka 20. vijeka zauzima muderris i gorski muftija Mehmet Alija, porijeklom iz Pakiše. Iako je bio jedna od najznačajnijih figura u cjelokupnoj historiji Gore, o njemu se više od jednog stoljeća nije pisalo. Razloge treba tražiti u činjenici da je bio učesnik mnogih važnijih do-gađaja u zadnjim decenijama postojanja Osmanskog carstva na Balkanu, o kojima se dosad niko iz Gore nije bavio, dok su za obrazovni sistem to bile tabu teme.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 180

Životni put Mehmeta Alije

Mehmet Alija je rođen 1848. godine u selu Pakiša (Gora), u sto-čarskoj porodici. Djetinjstvo je pro-veo u rodnom mjestu. Njegov otac Zulfikar školovao se u Siriji i postao je hafiz Kur'ana. Jedno vrijeme bio je seoski imam i od njega je Mehmet naučio da piše i čita.

Uz pomoć daidže Arif-age, kao i prijatelja iz Gore koji su živjeli u Istanbulu, Zulfikar je svoga sina upisao na Visoku islamsku teološku školu. Pored vjerskih predmeta, učio je historiju, orijentalne i evropske jezike. Visoku školu završio je 1874. godine. U po-rodičnoj arhivi sačuvani su fragmenti iz njegovog dnevnika, diploma, kao i rukopis knjige Islamska dinastija. Sve je to na osmanskom jeziku, koji je u to vrijeme bio jedini pisani jezik u Gori.

Po završetku Visoke škole u Istanbulu, Mehmet Alija je ra-dio kao muderris (profesor), najprije u medresi u Skoplju, a kas-nije u Prizrenu. Pored vjerskih predmeta predavao je i historiju svijeta. Bio je vrsni poznavalac etnokulture, tradicije i historije.

U početku je čvrsto vjerovao u osmansku politiku, koja je garantirala normalan život bez obzira na vjersku pripadnost. Kao i većina, bio je idealista u pogledu islamske filozofije. Poli-tika i praktika Mehmeta Alije bila je islamska i pacifistička, zalagao se za reformu turskog društva, nadao se da će se Os-

KULTURNA TRADICIJA 181

mansko carstvo oporaviti. Mnogi islamski intelektualci toga perioda pokušavali su iznijeti historijsku istinu. Obrazovani u turskim školama, upoznali su osnovne principe filozofije islam-ske tolerancije.

Kasnije je Mehmet Alija shvatio zašto Turska ne daje auto-nomiju za četiri vilajeta naseljenih Albancima, Bošnjacima, Torbešima i drugim narodima. Glavni razlog bio je da pokaže svijetu da je jedina sila koja brani Balkan od opasnih agresora - Srba, Bugara i Grka. Bio je uvjeren da nije bilo Turske, nestali bi svi drugi balkanski narodi i zajednice, ne bi se govorio drugi jezik osim srpskog.

Još dok je studirao u Istanbulu, shvatio je da pripada drugoj zajednici, mada je i dalje sebe nazivao Turčinom. Na to je utica-la osmanska propaganda, kao i drugi faktori na osnovu kojih je formirao mišljenje o svom porijeklu. Bilo je sasvim prirodno da bude privržen osmanskoj državi, koja je za većinu bila simbol i zaštitnik islama.

Skopsku medresu, u kojoj je radio kao profesor, pohađao je veliki broj učenika koji su govorili “našinski,” što je kod Meh-meta učvrstilo uvjerenje da pripada zajednici koja govori isti je-zik i živi na prostoru od “Rodopa, Jablanice, Radike i Gostivara, doline Vardara, Šar-planine, sve do Soluna, Kavale i Drame.”

Povremeno se bavio privatnim biznisom u Slivenu i Varni u Bugarskoj, sve dok mu sinovi nisu stasali i nastavili da samo-stalno vode poslove.

Najduže je radio u mektebu (“mejtepu”) džamije u Vraništi kao muallim, gdje su od njega prva znanja o islamu i kulturi ste-kli mnogi njegovi savremenici iz čitave Gore, Opolja i Ljume.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 182

U mektebu je upoznao i svog prijatelja, mula Arifa Krušu, koji će mu do kraja života ostati najbliži saradnik.

Održavao je stalne kontakte sa Ali-pašom Gusinjcem, Ime-rom Prizrenijem, Hasanom Prištinom i drugim poznatim ličnos-tima toga perioda. Bio je svjedok i učesnik mnogih historijskih događaja s kraja 19. i početka 20. stoljeća. On i mula Arif Kruša bili su jedini delegati Prizrenske lige iz Gore, koja je održana 10. juna 1878. godine.

Mehmet Alija je bio oženjen Azimom, kćerkom Arif-age Mečka (Mečkarovci), bogatog trgovca iz Pakiše, koji je razvio biznis u Solunu, Istanbulu i Varni. Iz braka sa Azimom imao je tri sina: Halima, Zulfiju i Idriza. Stariji sinovi su vodili dućan (radnju) u Slivenu u Bugarskoj, dok je najmlađi Idriz (Zeki) za-vršio školu u Istanbulu i nastavio očevim stopama. Bio je pro-fesor medrese u Skadru, a kasnije i u Prizrenu.

I unuk Mehmeta Alije, Safet Hodža, produžio je porodičnu tradiciju. Završio je medresu u Tirani i nastavio studij albanolo-gije u Beogradu. Profesor mu je bio čuveni albanolog i slavista Henrik Barić, pod čijim je uticajem objavio više knjiga i nauč-nih radova. Po povratku u Albaniju, sve do penzionisanja, radio je kao profesor Univerziteta u Skadru.

Svjedok i učesnik značajnih događaja

Mehmet Alija je još u mladosti pokušavao da se upozna s nepoznanicama svijeta, s prirodom i blagodatima koje je dragi Allah podario čovječanstvu. Sanjao je i provodio život druga-čije od svojih prethodnika. I otac Zulfikar mu je često govorio:


“Ti ćeš živjeti drugačije od nas. Promijenit će se vrijeme i tvoja će djeca živjeti još bolje nego ti.”

U periodu kada je bio društveno najaktivniji, Osmansko cars-tvo je započelo novu reformu, poznatu kao Tanzimat. U toku dje-lovanja u okviru Prizrenske lige, Mehmet Alija, kao pionir Hasan Kafije Pruščaka, je otkrio da je osmanska politika konfuzna, shvatio je da se mnoge unutrašnje i spoljašnje kontradiktornosti i nedostaci u državi ne mogu popraviti polovičnom reformom. Također je shvatio da ekonomski urušeno Osmansko carstvo više nije moglo, starim ritmom, pratiti građansku Evropu.

Ali-paša Gusinjac, s kojim je najbliže sarađivao, jednom prilikom mu je rekao: “Osmansko carstvo je u trećem dobu, više nema šanse za vegetaciju, ni lišće mu više ne izlazi. Naša nesreća je što smo se našli unutar njega. Ne možemo ga spasiti. Naš zadatak je da spasimo sebe.”1

Godine 1875., na lični zahtjev prebačen je u Prizren, kako bi bio bliže rodnom mjestu. Dobio je podršku Imera Prizrenija iz Opolja, koji se nalazio na čelu Medrese. Međutim, nekoliko puta je napuštao Prizren i odlazio u Bugarsku, gdje je imao da-leko veća primanja u odnosu na ona koja je dobijao kao mu-derris u medresi.

Kada se odselio u Bugarsku, Imer Prizreni mu je uputio pis-mo na osmanskom jeziku, u kojem mu, pored ostalog, koreći ga poručuje: “Najlakše je ostaviti svoje mjesto i živjeti samo za sebe. I ja mogu uraditi tako. Ali kad tuđinci postanu gospodari naše zemlje, proklinjat će nas i kamenje po sokacima.”2

1 Mehmet Hoxha, Njëmendësi e brezave, Tirana, 2009., str. 33. 2 Isto, str. 35.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 184

Odluke Sanstefanskog mira

Sanstefanski mir je mirovni ugovor sklopljen između Rusije i Osmanskoga carstva 3. marta 1878. godine u San Stefanu (da-nas Yeşilköy kraj Istanbula) nakon završenoga rata 1877-78. godine. Koristeći se prednošću pobjede, Rusija je zaključenjem toga bilateralnog sporazuma pokušala problem Istočnog pitanja riješiti u svoju korist stavljajući jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Ugovorom je zaključeno da se Crnoj Gori, Srbiji i Rumuniji prizna nezavisnost i teritorijalno proširenje na štetu Osmanskoga carstva. Stvorena je Velika Bugarska, auto-nomna kneževina, ali u vazalnom odnosu prema Osmanskom carstvu. Obuhvatala je područja od Dunava i Crnog mora do Egejskoga mora i albanskih planina, pa je osim bugarskog au-tonomnog prostora (današnja Bugarska) zauzimala područja cijele Trakije, Makedonije, veliki dio Kosova te znatne dijelove današnje Srbije. Sanstefanskom miru žestoko su se protivile velike sile, osobito Velika Britanija i Austro-Ugarska, zbog pre-vlasti koju je pružao Rusiji; to se posebno odnosilo na moguć-nosti njezina izlaska na Sredozemno more preko Bugarske. Pod njihovim je pritiskom bila provedena revizija Sanstefanskog mira na Berlinskom kongresu (1878).

Prvi inicijator pokreta protiv odluka sporazuma u San Ste-fanu bio je Ali-paša Gusinjac, koji je dobio punu podršku Meh-meta Alije i drugih patriota. Krenuli su u traženje alternative za zaštitu svog identiteta i vjere islama.

Zajedno sa Ali-pašom Gusinjcem organizovao je mnoge skupove u Prizrenu, Tetovu, Skoplju, Peći, objašnjavajući naro-


du da “slavenski jezik nije neprijatelj među balkanskim narodi-ma, već Patrijaršija koja se upliće u politički život.”3

Šestog aprila 1878. godine Mehmet Alija je učestvovao u komisiji koja je pripremila i predala informaciju austro-ugars-kom konzulu u Prizrenu Friedrichu Lippichu. U dokumentu su predstavljeni zahtjevi predstavnika Prizrena, Vranja, Gnjilana, Skoplja, Tetova i drugih mjesta. U izjavi se osuđuje Visoka Porta za nesposobnost i izdaju, a napominje se da će biti odgo-vorna za sve posljedice.

Kao nikad do sada, ogorčeni su bili ljudi koji su predano služili Visokoj Porti. Mehmed Alija je na više skupova u grado-vima govorio: “Do sada nas je Turkija nazivala svojim državlja-nima, pravim Turcima. Sad se čudimo, kako nas lahko prodaje ruskim falangama.”4

Delegat Prizrenske lige

Na inicijativu Mehmeta Alije 5. maja 1878. godine, u saraju Esat-paše u Tetovu, održan je sastanak između Ali-paše Gusi-njca i Ilijaza-bega Dibre. Tu je pao prvi dogovor da se održi širi sastanak u Prizrenu. Mehmet Alija je izabran u sekretarijat organizacije Lige.

Ali-paša Gusinjac je pisao Mehmetu Aliji: “Mislim da u ok-viru naše grupe treba da tražimo saveznike ne samo među naro-dima islamske vjere nego i kod hrišćanskih naroda koji ne žele bugarsku, srpsku ili grčku supremaciju.”5 3 Isto, str. 38. 4 Isto, str. 47. 5 Isto, str. 34.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 186

Delegati iz Debra došli su dolinom Radike. U Kruševu ih je 7. juna dočekao mula Arif Kruša. Prvu noć su proveli u kom-pleksu mejtepa i internata u Vraništi, koji je vodio muftija Me-hmet Alija, u to vrijeme vodeća ličnost društvenog i vjerskog života Gore.

Prizrenska liga je održana 10. juna 1878. godine uz prisus-tvo 110 delegata iz svih oblasti. Sastanak je održan u kom-pleksu Bajrakli džamije. Iz Gore su na prvoj plenarnoj sjednici učestvovali Mehmet Alija i mula Arif Kruša.6

Mehmet Alija je zahtijevao ista prava i za sve muslimanske zajednice na Balkanu. Tražio je podjednak tretman za delegate iz Bosne i ostale koji ne govore albanski jezik. Međutim, nakon diskusije, odlučeno je da nealbanski delegati mogu učestvovati samo kao posmatrači.7

Mehmet Alija se uvijek zalagao za ista prava nealbanskih muslimanskih zajednica na Balkanu, koje su podržavale aktiv-nosti Lige. I srpski historičar Jovan Hadživasiljević piše o ovo-me: “Sa programom Prizrenske lige solidarisali su se i narodi drugih nealbanskih oblasti, čak sve do Rodopa.”8

Mehmet Alija je bio učesnik Kongresa u Debru (Kongresi i Dibrës), održanom od 22. do 28. jula 1908. godine, kao i mno-gih drugih značajnih skupova održanih širom vilajeta sve do pada Osmanskog carstva.

6 http://www.albanianhistory.net/1878_League-of-Prizren/index.html 7 Mehmet Hoxha, Njëmendësi e brezave, str. 51. 8 Jovan Hadživasiljević, Arbanaska liga, Beograd, 1903. str. 47.


Ulazak srpske vojske u Goru i zagonetna smrt Mehmeta Alije

Mehmet Alija je napustio Prizren 12. oktobra 1912. godine, istog dana kada se iz grada povukla turska vojska. Otišao je u svoje rodno selo. Posvuda se osjećala ratna oluja. Srbija je 20. oktobra krenula na Kosovo sa 76.000 dobro naoružanih vojnika, nasuprot 16.000 turskih vojnika u rasulu. Treća srpska armija ušla je u Prizren 31. oktobra 1912. godine, dok se turska vojska, gotovo demobilisana, povukla Crnoljevskom dolinom. Jedan dio je, preko Šar-planine i Gore, krenuo u pravcu Gostivara i Debra.

Krajem novembra 1912. godine srpske snage zauzele su Goru i ušle u Vraništu, koja je u to vrijeme bila centar kaze (srez, upravna jedinica). Od Mehmeta Alije su zatražili da oslo-bodi mejtep, jer će se tu otvoriti škola na srpskom jeziku. On im je odgovorio:

“Mejtep u Vraništi je izgrađen parama Arif-age za islamsku pouku koji koriste djeca iz cijele Gore. Za školovanje na srps-kom jeziku, treba da sagradite drugu školu. A to što mislite da se nastava izvodi na srpskom jeziku, ne čini mi se ispravnim. Narod Gore ne govori srpski već jedan drugi jezik. Ako se iz škola izbaci turski jezik, goranska djeca treba da uče svoj maternji jezik, koji se govori od Rodopa, Jablanice, Radike i Gostivara, Šar-planine sve do Soluna, Kavale i Drame.”9

Srpski vojnici su mogli za jednu izgovorenu riječ javno lik-vidirati Mehmeta Aliju, ali prema tako poznatoj ličnosti, miro-

9 Mehmet Hoxha, Njëmendësi e brezave, str. 72.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 188

ljubivom intelektualcu, nisu htjeli koristiti metod eliminacije, jer su mislili da će im biti potreban. Imali su naredbu da ukla-njanje ovakvih ljudi vrše drugim sofisticiranim metodama. Mislili su da nešto takvo protiv čovjeka koji uživa ugled u cije-loj Gori i šire, može izazvati otpor, može ometati stabilizaciji situacije u Gori. Zato su pred okupljenim narodom izjavili: “Nismo ovde došli da se svađamo s našim zemljacima.”10

Nedugo nakon ovog događaja, muftija Mehmet Alija više nije bio među živima. Njegova smrt je bila vrlo misteriozna. Njegov unuk, Mehmet Hodža, u svojoj knjizi je ovim riječima opisao njegovu smrt:

“Mehmet Alija je 14. decembra 1912. godine, oko devet sati ujutro, pošao u selo Mlike. Dva sata kasnije, u povratku, prela-zeći Brodsku rijeku između Vranište i Mlika, upao je u zasjedu. Srpski žandarmi, sakriveni u hrastovini, pripremili su mu klopku i svirepo ga ubili... Pošto su se uvjerili da je mrtav, i da su uspješ-no obavili akciju, tijelo su prebacili do centra Vranište, u blizini mejtepa i džamije.” “Uzmite ga!”, rekli su, “Dok je efendija pre-lazio rijeku, kubura mu je sama opalila i ostao je mrtav!”11

Tužna vijest o “samoubistvu iz nehata” Mehmeta Alije brzo se proširila Gorom i okolnim oblastima. Kmet sela Vranište je pred okupljenim narodom rekao: “Mehmet Alija ne pripada samo Pakiši i Dološti, već čitavoj Gori, pa i šire. Zato će njegov tabut biti ukopan na džamijskom groblju u Vraništi.” Vraništa i Gora odali su veliku počast muderrisu tako što su mu dodijelili mjesto u haremu džamije, gdje je i ukopan. Mezar Mehmeta

10 Isto, str. 72. 11 Isto, str. 73.


Alije obnovljen je 2002. godine. Inicijativu za obnavljanje i ure-đenje pokrenuo je Arun Aslani iz Vranište, u to vrijeme pot-predsjednik opštine Dragaš. (Godina rođenja na nišanu je, vjerovatno, proizvoljno upisana, jer ne odgovara godini koju u svojoj knjizi navodi njegov unuk Mehmet Hodža.)

Mezar muftije Mehmeta Alije u haremu džamije u Vraništi

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 190

Zaključak

Muftija Mehmet Alija bio je jedna od najznačajnijih figura u cjelokupnoj historiji Gore. Živio je i djelovao u vrijeme ve-likih društvenih previranja, kada je Osmansko carstvo zahvatila kriza i kada se svakim danom sve više urušavalo.

Bio je svjedok i učesnik mnogih događaja - od Prizrenske lige do ulaska srpske vojske na Kosovo i Goru, 1912. godine, kada je i okončan njegov životni put. Njegov život se završava padom Osmanskog carstva, za koje je bio vezan i dugo vjerovao da se, korijenitim reformama, može održati. Međutim, kao i mnogi drugi, nije bio u pravu. Osmansko carstvo je imalo svoj kraj, prema kojem se nepovratno kretalo.

Mehmet Alija je pripadao intelektualnom i patriotskom kru-gu Gore. Nikada nije stajao po strani i nije bježao od problema zemlje i svoga naroda. Zbog svojih čvrstih uvjerenja platio je životom.

Ćerim BAJRAMI

DOPRINOS REVIJE SELAM BOŠNJAČKOJ NACIONALNOJ

AFIRMACIJI NA KOSOVU I OČUVANJU ISLAMSKE TRADICIJE U BOSANSKOM

GOVORNOM PODRUČJU

Bošnjačka revija za društvo, vjeru i kulturu Selam je osno-vana 1995. godine na skupu bošnjačkih intelektualaca i pojedin-ih islamskih vjerskih autoriteta i aktivista u Prizrenu. U februaru iste godine izašao je i prvi broj.

Prvi broj lista je u visokom procentu bio informativno-vjers-kog sadržaja, uz jedan solidan tekst sa informacijama o naselji-ma bosanskog govornog područja - inače bez imenovanja istih kao takvih. Taj primjerak su pripremili imam Muharem ef. Ha-dži, novinar Refki Alija i Ćerim Bajrami, i on je koncepcijski odstupao od narednih primjeraka, počev od drugog pa do tri-naestog broja, do ljeta 1999. godine, kad je i prekinuto izdava-nje lista, zbog zaoštravanja političke situacije na Kosovu.

Pošto u toku cijele 1995. godine nije riješeno pitanje re-gistracije revije, zato što kod tadašnjeg srbijanskog režima na Kosovu nije bilo moguće da se registruje štampani medij na bosanskom jeziku, tražili smo od Islamske zajednice Kosova da list izlazi kao specijalno izdanje časopisa na albanskom jeziku Dituria islame.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 192

Poslije par razgovora, uz podršku tadašnjeg urednika Ditu-ria islame, rhm. mr. Qemaila ef. Morine i ondašnjeg glavnog imama OIZ Prizrena, Reshata ef. Mexhitija, te uz razumijevanje ondašnjeg kosovskog muftije dr. Redžepa ef. Boje i njegovih saradnika - iako oprezno - odgovoreno je pozitivno na naš zah-tjev. Redakcijski odbor revije su, između ostalih, sačinjavali:

1. iz Prizrena: Ćerim Bajrami, od 2. do 13. broja “de fakto” a od 14. broja i “de jure” glavni urednik, Jonuz Hodža i Mustafa Balje - obojica jako aktivni oko izdavanja lista sve do kosovskog rata 1999. godine, Refki Alija - novi-nar, Mirsada Aliagić, rhm. Nuridin Jonuzi, povremeno i Nesim Mustafi, Miftar Adžemi, Azar Zulji, Ćemailj Sma-ilji i dr.;

2. iz Dragaša: Mehmed Hamza i Sadik Idrizi, uz vrlo veliki doprinos oko pisanja tekstova, te

3. iz Peći, rhm. profesor Alija Džogović, lingvista i pjesnik, kasnije akademik BANU-a, koji je svojim stručnim rado-vima dao zasebni doprinos i poseban pečat listu.

Na neki način i svi imami bosanskog govornog područja na

terenu su bili saradnici revije Selam, zasebno oni u Župi, kao i njeni distributeri - neki jako aktivni poput dugogodišnjeg ima-ma iz Gornjeg Ljubinja, rhm. Feima ef. Osmanija, pa sve do bošnjačke aktivistice u Gornjem Selu, Selvije Bajrami.

Povremeni saradnici i autori radova u listu su bili gotovo svi bošnjački intelektualci, među kojima i rhm. akademik Jašar Re-džepagić i većina imama koji rade u džematima bosanskog go-vornog područja na Kosovu, kao i jedan broj njih iz Odbora Islamske zajednice Kosova u Dragašu.


Od februara 1996. do marta 1998. godine, izašlo je ukupno 12 brojeva. Pošto je u tom periodu pritisak beogradskog režima dostigao kulminaciju, uz intenziviranje sukoba na Kosovu, usli-jedile su i usmene prijetnje redakciji lista Selam od pojedinih režimskih ljudi iz Prizrenske regije. U tom periodu privremeno je obustavljeno izdavanje Selama.

Po okončanju rata i ulaska KFOR-a na Kosovo, u avgustu 1999. godine, izlazi broj 14. revije Selam, kao nezavisnog štam-panog medija, po odluci redakcije revije i uz prethodnu konsul-taciju sa uredništvom časopisa Dituria islame.

Do juna 2002. godine izdato je 24 broja. Inače, svi članovi redakcije, urednik i saradnici su radili besplatno, osim djelimič-ne nadoknade lektorima. Bila je plaćena samo tehnička pripre-ma (prijelom) lista i štampanje. Povremeni izlazak revije bio je uslovljen nedostatkom finansijskih sredstava.

Tek se od broja 18. krenulo s nekim simboličnim honora-rima, što nije predstavljalo nikakvo opterećenje za normalno izdavanje, međutim, bez obzira na solidan tiraž za kosovske i opšte prilike, distribucija revije nije mogla da podmiri više od polovine svojih realnih troškova izdavanja. U međuvremenu, donatori nisu bili zainteresirani da pomognu Selam, jedni vje-rovatno zbog samog imena lista, a drugi bezbeli zbog umjere-nog i tradicionalnog koncepta u tretiranju islamskih tema i sadržaja.

O doprinosu Selama, kosovskoj muslimanskoj zajednici općenito i bošnjačkoj afirmaciji posebno, nezavisni analitičari, intelektualci, historiografi i kritičari će vjerovatno dati svoj sud. Međutim, ono što mi možemo da kažemo, s čime se i mnogi slažu, jeste da je revija Selam bila jedna od malobrojnih (prije

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 194

rata jedinih!) bošnjačkih institucija na Kosovu. To je, da podsje-timo, i zbog toga što srbijanski režim nije dozvoljavao da se bošnjačke aktivnosti na kulturnom, obrazovnom i informativ-nom polju odvijaju institucionalno.

Revija Selam je de fakto bila treći pokret unutar bošnjačkog (prije rata - muslimanskog) naroda na Kosovu, poslije ondašnjih SDA i DRSM, kao političkih opcija. Ovaj pokret oko revije Se-lam, bio je prevashodno posvećen kulturnom, obrazovnom i du-hovnom promicanju bošnjačke ideje na bosanskom jeziku među našim narodom na Kosovu.

Sulejman Ugljanin, predsjednik SDA Sandžaka je to direk-tno i potvrdio u intervjuu reviji prije rata na Kosovu, kazavši da je “Selam, naša (bošnjačka) najveća institucija na Kosovu.” Također, Nesim Mustafi, istaknuti aktivista SDA u periodu pri-je i poslije rata na Kosovu, na poslijeratnoj izbornoj skupštini te stranke u Prizrenu, kazao je: “Neke aktivnosti koje nismo mogli sprovoditi preko SDA (zbog prijetnji od režima), sprovodili smo ih na drugi način – preko lista Selam.”

Redakcija revije Selam se distribucijom povezala sa Islam-skom zajednicom u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, kao i redakcijom njenog (nešto kasnije pokrenutog) lista Glas islama, i s njima uspostavila saradnju i zadržala dobre odnose. Isto se može kazati i za neke druge novopokrenute medije u Novom Pazaru, kao i za dobre odnose s mnogim intelektualcima iz te bošnjačke regije. Takođe je održavana redovna dobra komuni-kacija s najpoznatijim listom iz bošnjačkog miljea - sarajevskim listom Preporod, glasilom Rijaseta IZ-e Bosne i Hercegovine.

Urednik i redakcija revije Selam su se od 1998. godine veo-ma aktivno uključili u društveno-političke prilike toga perioda,


konkretno, iznalaženju načina za anuliranje i demaskiranje na-vodnih učesnika “predstavnika” našeg naroda u ondašnjim pre-govorima kosovske i srbijanske strane u Rambujeu (Francuska). Taj pokušaj kompromitacije Bošnjaka (Muslimana) je osujećen izdavanjem deklaracije od strane pravih predstavnika, na čijoj pripremi teksta, kao i organizaciji skupova Muslimansko-Boš-njačkog savjeta (MBS), krajem 1998. godine, je bila veoma ak-tivno uključena redakcija revije Selam (potpisnik ovih redova, uz pomoć Jonuza Hodže i Mustafe Baljea), kao treći faktor pored DRSM (Azar Zulji i Džezair Murati), i članova rukovod-stva SDA na Kosovu iz Prizrena i Dragaša (Nesim Mustafi, Sa-dik Idrizi i Adem Sagdati), kao i nezavisnog intelektualca, rhm. Nuridina Jonuzija, uz učešće i podršku i drugih ljudi.

U tom pravcu, objavljena je i uvodna riječ potpisnika ovih redova “Predstavnici naši,” u reviji broj 13. iz te, 1998. godine, koja je kritički tretirala te predstavnike i još neke ljude koji su požurili s oglašavanjem svoje podrške srbijanskoj delegaciji. Ta uvodna riječ, ali i kompletna novonastala situacija, bit će ključ-ni razlozi za (ne)posredne pritiske zbog kojih je prestalo izla-ženje revije Selam sve do poslije rata.

U avgustu 1999. godine, revija Selam se pojavljuje kao prvo štampano glasilo uopšte na Kosovu na nekom drugom jeziku mimo albanskog, što će tako biti gotovo još cijelu polovinu na-redne godine! Prioritet u uređivačkoj politici revije Selam u postratnom periodu, u nešto izmijenjenom konceptu, između ostalog, bio je na nacionalnoj afirmaciji Bošnjaka Kosova uz koliko-toliko anuliranje intenzivne propagande i zloupotreba ta-dašnjeg nacionalnog imena Musliman od strane vlasti ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Poznato je da je ne birajući

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 196

sredstva, politika režima iz Beograda radila da se onaj dio našeg naroda na Kosovu i širim prostorima, naročito u opštini Dragaš, ili svede na vjersku skupinu, ili na regionalnu odrednicu, i time podvede pod politički, kulturni, obrazovni i informativni “kišo-bran” srbijanskih interesa. Režimska sredstva informisanja su davala veliku potporu tim manipulacijama.

Posebna pažnja u uređivačkoj politici pridavana je javnom imenovanju i korištenju bosanskog jezika u reviji Selam (počev od njenog drugog broja!) i prezentaciji pisanog stvaralaštva boš-njačkih autora s Kosova, Sandžaka, kao i albanskih i turskih au-tora na Kosovu. Poznato je da su bošnjački pisci uglavnom bili zanemarivani i marginalizirani od strane štampanih medija iz kul-ture i izdavaštva na srpskom jeziku na Kosovu, u Srbiji i Crnoj Gori.

Pri izboru objavljenih tema iz islamistike u reviji Selam se vodilo računa da se prednost da onim radovima koji su u skladu s tradicionalnim višestoljetnim praktikovanjem islama na ovim prostorima, te također da autori budu renomirani poznavaoci is-lamske misli, kao i problematike kojom se bave u svom radu.

Reportaže i izvještaji s vjerskih manifestacija – hatma-dova, kolektivna seoska sunećenja, otvaranja novih vjerskih objekata i sličnih svečanosti, uz praćenje aktivnosti isturenog odjeljenja Medrese Alauddin u Prizrenu - bile su teme stalno prisutne na stranicama lista. Ove događaje, naime, naročito u džematima bosanskog govornog područja, prije revije Selam na Kosovu niko nije bilježio, pa su ljudi, prije toga, nekako stekli uvjerenje da te manifestacije navodno i nisu tako važne, pošto mediji o njima ne izvještavaju. A da to nije tako svjedoče i zapisi s tere-na koji govore o pravoj prezentaciji duha pripadnika jedne vje-


re, odnosno naroda, kao i o velikom interesovanju čitalaca poslije pisanja revije o tim događajima.

Povremeno smo u reviji Selam prezentirali i stavove Islam-ske zajednice Kosova kroz intervjue i saopštenja njenih organa i zvaničnika. Također smo objavljivali i zvanične stavove islam-skih zajednica s prostora bivše SFRJ.

Veze sa Bosnom, Sandžakom, Makedonijom, Albanijom, dijasporom i šire, održavane su i preko izvještaja, reportaža i in-tervjua s tamošnjim značajnim ličnostima, a povremeno je ot-varana zasebna rubrika “Iz islamskog svijeta.”

Saradnici revije su bili i autori pisane riječi iz albanskog i turskog naroda na Kosovu, poput rhm. mr. Qemaila Morine, g. Altaja Suroyia itd., čime je dat doprinos međusobnom zbližava-nju i razumijevanju, te razvoju multietničkih i multikulturnih vrijednosti kosovskog društva u cjelini.

Nije bilo negativnih reagiranja, niti je zabilježen ijedan ne-korektan istup u objavljenim radovima, koji bi se mogao oka-rakterizirati kao rasistički, nacionalistički, antivjerski i tome slično. Naprotiv, može se konstatirati da su svi saradnici Sela-ma, svojim prilozima, reportažama i aktivnosti na terenu dali i dobar doprinos demokratskim trendovima na Kosovu.

Ostale kulturne i izdavačke aktivnosti oko revije Selam

Pored izdavanja revije, oko Selama su se odvijale i druge aktivnosti koje i ne pripadaju miljeu jednog medija, odnosno više pripadaju djelokrugu rada jednog udruženja iz kulture.

Pod pokroviteljstvom Selama je do 2008. godine u kontinui-tetu izdato 14. brojeva godišnje publikacije Takvim na bosans-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 198

kom jeziku na Kosovu, čija je priprema rađena u reviji Selam, u saradnji s redakcijom Takvima na albanskom jeziku ispred IZ Kosova - naročito oko takvimskog dijela zvaničnih namaskih vakata i kalendara, tj. vjerskih blagdana za teritoriju Kosova. Takvim je naišao na dobar prijem kod čitalaca i korisnika u bosanskom govornom području na cijelom Kosovu, čak i šire.

Revija Selam se također javlja i kao izdavač nekih reprint naslova islamskog sadržaja na bosanskom jeziku, deficitarnih na našem području, a jedan od posljednjih je i prijevod sa alban-skog udžbenika kur'anskog pisma Leximi i Kur'anit, autora Reshata ef. Mexhitija, profesora u Medresi u Prizrenu.

Pored spomenutih, revija je izdala i nekoliko zbirki poezije bošnjačkih autora s Kosova, poput poeme Guernike rhm. akade-mika Alije Džogovića i Kapi poslije kiše rhm. akademika Jašara Redžepagića.

Ispred Selama su počev od 1997. godine organizovani i Prvi (1997. godine!), Drugi i Treći (poslije rata) susreti bošnjačkih pisaca Kosova, na kojima su učestvovali pjesnici na bosanskom jeziku s Kosova, iz Bosne, Sandžaka i Albanije, kao i pisci na albanskom i turskom jeziku. Ti pjesnički susreti su kod mnogih ostali upamćeni kao jako dobre manifestacije književnog stvara-laštva i narodnog duha.

U organizaciji saradnika revije Selam priređena su i dva Susreta polaznika vjerske pouke desetak mekteba iz različitih mjesta na Kosovu, jedan u Mušnikovu 1997., a drugi u Donjem Ljubinju 1998. godine.

Također je organizirano i nekoliko skupova, predavanja i tribina aktivista, intelektualaca i prosvjetara. Jedno od najzapa-


ženijih je i predavanje prof. dr. Džemaludina Latića iz Sarajeva u prepunoj sali Doma kulture u Prizrenu 2002. godine.

Redakcija Selama se poslije rata aktivno uključila i u pokre-tanje novih medija na bosanskom jeziku. Pokrenut je nedjeljnik Kosovski avaz koji je finansijski pomogla USAID kancelarija u Prizrenu, zajedno s još dva lista na albanskom i turskom jeziku. Kosovski avaz je od decembra 1999. do marta 2001. godine izašao u 39 brojeva, u bremenitom vremenu za slobodu govora i pisanu riječ. Urednik lista bio je Mustafa Balje, do tada jedan od prvih članova redakcije Selama. Kasnijom odlukom urednika i redakcije lista, Kosovski avaz je integrisan u ondašnji novopo-krenuti magazin Alem.

Članovi redakcije Selama su neposredno po okončanju rata (1999.) dali puni doprinos uvođenju ili bolje rečeno tranziciji nastave sa srpskog na bosanski jezik i dopremanju udžbenika iz Bosne za te namjene za bošnjačku djecu na Kosovu. Prvi kon-takt u tu svrhu u Ministarstvu obrazovanja Federacije BiH, s ministrom dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, obavili su autor ovih redova u društvu s novinarom Refki Alijem i Kanitom (Mirsadom) Aliagić (koja se nalazila u Sarajevu), u prvoj polo-vini septembra 1999. godine. Tom prilikom urađen je i intervju za reviju Selam, s dotičnim ministrom i (u međuvremenu) aka-demikom Rizvanbegovićem, koji je objavljen u br. 15., a na naslovnoj strani je bila njegova ohrabrujuća izjava: “Spremni smo da brinemo o Bošnjacima Kosova.”

Zapravo, istine radi, kompletni tehnički poslovi kao i dobar dio teških “pregovora” u UNMIK administraciji oko praktične realizacije projekta uvoza udžbenika iz BiH je pala na urednika i neke članove redakcije Selama i lista Kosovski avaz, počev od

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 200

pripreme i štampanja Izjava roditelja, sve do izrade i potpisiva-nja koncepta Sporazuma sa UNMIK-om i obrazovnim struk-turama kosovske strane. U međuvremenu su ostvareni mnogi kontakti, razgovori i pismeni dogovori s pojedinim predstavni-cima u (novim) obrazovnim institucijama Kosova i spomenu-tom UNMIK administracijom za štampanje knjiga u Sarajevu i njihovu dopremu do Kosova, pa sve do izrade aneksa na prog-ram iz Sarajeva za bosanski jezik i književnost (uradio rhm. Alija Džogović), te mnogih komunikacija i razgovora s nasta-vnim osobljem.

“Selam” – kulturno-informativno udruženje Bošnjaka Kosova

Redovni članovi redakcije revije Selam su u međuvremenu odlučili da je u novonastalim okolnostima i zakonskim prilika-ma najbolje rješenje bilo da se formira “Kulturno-informativno udruženje Bošnjaka Kosova – Selam,” koje je registrovano kao nevladina organizacije. Udruženje je nakon toga postalo izdavač revije Selam i pokrovitelj svih ostalih aktivnosti iz kulture i in-formisanja na bosanskom jeziku na Kosovu.

Sjedište Selama je poslije rata bilo u skromnom javnom prostoru u Prizrenu, kao privremenom rješenju, u zasebnom prostoru u dvorištu zgrade poslijeratnog gradskog sjedišta PDK stranke, gdje je u istoj kancelariji pripreman i list Kosovski avaz. Poslije rata na Kosovu, taj skromni prostor je, po figura-tivnim riječima novinara Refki Alije, bio “prava bošnjačka am-basada,” jer je to bila destinacija raznih sastanaka i dogovora


bošnjačkih aktivista i simpatizera iz svih sredina na Kosovu, pogotovo onih iz prizrenske opštine.

Dio tehničke opreme reviji Selam je doniran 1997. godine. Zapravo, to je bio dio poveće donacije koja je data Isturenom odjeljenju Alauddin medrese u Prizrenu. Ostala tehnička opre-ma je pristigla 2000. godine kao donacija njemačke humanitar-ne organizacije Cap Anamur. Štamparske troškove za jedan broj revije je svojevremeno podmirio Odbor Islamske zajednice u Prizrenu.

I ovom prilikom, potrebno je još jednom istaći da je revija Selam imala solidan broj čitalaca. Uzeto prosječno, mnogo više u odnosu na tiraž glasila na drugim jezicima, u poređenju s bro-jem stanovnika ili pak u poređenju sa sličnim glasilima na dru-gim područjima. Selam je, inače, djelimično distribuiran i u našoj bošnjačkoj dijaspori u Švicarskoj (oko čega se posebno potrudio g. Zuki Fazlija, porijeklom iz Manastirice), Njemač-koj, kao i u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. Od 24. broja je obustavljeno izdavanje revije Selam.

Faik MIFTARI, advokat

VJERSKI ŽIVOT MUSLIMANA U VRIJEME KOMUNISTIČKOG SISTEMA

OD 1970. DO 1990. GODINE NA KOSOVU

Uvod

Muslimani Kosova, kao i ostalih dijelova bivše Jugoslavije, tokom gotovo poluvjekovne vladavine komunističkog sistema, doživjeli su ogromne posljedice u smislu slobode vjere i prakti-kovanja vjerskih obreda. U ovom radu, u formi eseja, iznijet ću utiske iz tog segmenta života - ono što sam zapamtio, doživio i saosjećao u to vrijeme od moje 7. godine, kada sam bio upisan u prvi razred osnovne škole 1970. godine, pa do 27., kada sam priveo kraju studije na Tehnološkom fakultetu u Mitrovici, 1990. godine. Taj vremenski period (1970-1990), bio je opušta-jući i manje rigidan u pogledu življenja vjere, u odnosu na prvi period, koji predstavlja početak komunističkog režima od 1945. do 1970. godine, koji je ujedno bio puno teži i opasniji u smislu sloboda općenito, a vjerskih posebno. Na moju sreću, taj period nisam iskusio, ali su mi svoja iskustva prenijeli moj rahmetli babo i drugi ljudi koji su držali do vjere.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 204

Kao što rekoh, 1970. godine navršio sam 7 godina, i rah-metli babo me je upisao u prvi razred osnovne škole. Te iste go-dine me uzeo za ruku i zajedno smo ušli u Mehmed-pašinu (Bajrakli) džamiju u Prizrenu da klanjamo podne-namaz. Ovaj trenutak je bio presudan u mom životu, jer sam nakon toga po-čeo i praktički obavljati namaze i ostale vjerske obrede. 1970. godina bila je i prva godina kada sam počeo postiti mubarek mjesec Ramazana, i tada sam uspio ispostiti deset dana, što su ujedno bili i prvi dani posta u mome životu. Tokom ljetnih odmora, pohađao sam mektebsku pouku u Bajrakli-džamiji kod hafiza Maksud ef. Spahije, od koga sam naučio osnovne propise o vjeri i učenje Kur'ana na arapskom.

Iako je u to vrijeme bilo teško praktikovati i živjeti vjeru islam, ja sam zahvalan Allahu, dž.š., što mi je, usprkos svih teš-koća, omogućio da ostanem dosljedan islamskom svjetonazoru. Ovi utisci - iz vremena komunističkoga sistema (1970-1990), osjećaj pripadnosti islamu i praktikovanje vjerskih uvjerenja i ibadeta u tim teškim vremenima - ostali su duboko urezani u mom sjećanju, pošto sam to doživio u djetinjstvu i ranoj mla-dosti, i kao takvi ostali su u trajnoj uspomeni.

Iskustvo jednog vjernika u drugoj fazi komunizma (1970-1990)

Skoro poluvjekovni period vjerskog života tokom komunis-tičkog sistema svrstao sam u dvije faze: prva faza obuhvata pe-riod od 1945. do 1970. godine, koji je bio itekako težak i opasan za življenje vjere i praktikovanje vjerskih propisa muslimana.


Iako je zakonom bila zagarantovana sloboda praktikovanja vje-re, u praksi njeno sprovođenje je bilo vrlo otežano zbog opasne ideološke propagande protiv vjere u cjelini, a islama posebno, tako da je bilo čestih slučajeva zabrane posta od strane nastav-nika u školama, zabrane obrezivanja (sunećenja) muslimanske muške djece, zabrane vjerske pouke, zatvaranje i rušenje pojedi-nih džamija, zatvaranje svih postojećih medresa na Kosovu, i potom otvaranje samo jedne medrese za cijelo Kosovo 1951. godine, dok su imami i drugi vjerski službenici bili naročito na udaru kao najveći neprijatelji komunističke ideologije.

Druga faza obuhvata period od 1970. do 1990. godine, koji je bio reflektirajući period, s više vjerskih sloboda i slobodnog praktikovanja vjere. U njemu su muslimani mogli da izvršavaju svoje ibadete bez većih poteškoća, ali podrazumijeva se samo u okviru džamija, medresa i tekija, dok druge vjerske aktivnosti nisu bile dozvoljene.

Tadašnji komunistički režim najveću borbu je vodio preko obrazovnog sistema, predikujući javno maksimu da je ”vjera opijum za ljude,” pošto se najglasnije protivila, u obrazovni sis-tem infiltriranoj, Darvinovoj teoriji evolucije da ”čovjek ima porijeklo od majmuna,” a ne od Stvoritelja, Allaha, dž.š., kako smo učili od imama u mektebu. Učitelji, nastavnici i profesori u osnovnim školama, gimnazijama i ostalih srednjih škola, kao i na fakultetima, bili su najveći pobornici komunističke propaga-nde protiv vjere, vjerovanja i praktikovanja islamskih propisa.

I dan-danas se sjećam gorkog trenutka koji sam doživio u ranom djetinjstvu, koji nikada neću zaboraviti i kad kod se podsjetim na ovaj događaj, tijelo mi se naježi, pošto je ostavio duboke emocionalne i psihološke osjećaje u meni. Pohađao sam

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 206

peti razred osnovne škole i bio sam na poziciji predsjednika odjeljenja kao odličan učenik. Bio je mjesec Ramazana, a ja sam bio jedini u razredu koji je postio. Jedna učenica iz odjelje-nja imala je toga dana rođendan, i donijela je bombone za sve učenike u razredu. Školsko pravilo je predviđalo da predsjednik odjeljenja podijeli bombone svima u razredu. Tako sam i postu-pio, s tim da sam svoju bombonu stavio u školsku torbu. Raz-redni starješina me opazi da svoju bombonu nisam stavio u usta nego u školsku torbu. Najednom je ispraznio sav svoj “arsenal” kritika protiv posta i mubarek mjeseca Ramazana, sugerirajući mi da me post sprječava u učenju i nastavi i da će me unazaditi, dok sam ja, naprotiv, bio odličan učenik od prvog razreda u školi. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo. Jedini Allah, dž.š., je znao kako sam se osjećao sa svojih 12 godina. Bio sam suočen s ukorom od strane razrednog starješine jedino i samo zato što sam toga dana postio.

Drugi gorki trenutak, doživio sam kao student, 1985. godi-ne, kada se ponovo potrefio mjesec Ramazan. Jedno jutro malo sam zakasnio na predavanje u amfiteatru Tehnološkog fakulteta u Mitrovici. Jedan moj kolega došaptao je profesorici da je krivica mog zakašnjenja na predavanje bila to što sam postio mjesec Ramazan. Profesorica saznavši za to, svom žestinom obratila mi se riječima, koje su bile suprotne njenoj akademskoj tituli, da “sada živimo u XX. stoljeću, e ne u srednjem vijeku, u najsjajnijom periodu socijalističkoga samoupravljanja, u kom je religija nazadna” itd. Ove, teze bivše profesorice, jedne vatrene komunistkinje toga doba, pale su u vodi samo 5 godina poslije toga, odnosno 1990. godine kada je propao komunistički sistem kao mjehurić od sapuna.


Položaj uleme toga doba

Od ranog djetinjstva, sedamdesetih godina XX. stoljeća, bio sam u neposrednom kontaktu s ulemom Prizrena i cijelog Koso-va, pošto gravitiram tik pored glavne džamije grada, Gazi Meh-med Pašine (Bajrakli-džamije), gdje se nalazi i sjedište Odbora Islamske zajednice u Prizrenu. S druge strane, kontakt s ule-mom bivše Jugoslavije održavao sam redovnim praćenjem is-lamske literature i štampe od 1970. pa naovamo.

Iako su živjeli i radili skoro pola vijeka pod komunističkim sistemom, koji je bio izuzetno antivjerski nastrojen, većina ima-ma toga vremena se svim svojim bićem zalagala da sačuva i održi duh islama na Kosovu. Sa znanjem koje su posjedovali i aktivnim prisustvom na mevludima, svadbama, sunetima, dže-nazama, gajretima (saučešćima), kao i hutbama i vazovima (predavanja) u džamijama, uspeli su da sačuvaju i u život održe islam. U tom smislu, važno je istaknuti da je većina imama tog vremena pohađala nastavu u medresama koje su baštinile os-manlijsku tradiciju, te da je samo jedan manji broj imama uspio da privede kraju školovanje i dobije idžazetnamu (diplomu) na-kon 8 godina pohađanja redovne nastave i uspješnog polaganja svih ispita, pošto su kriteriji bili izuzetno teški za diplomiranje u medresi. Poslije Drugog svjetskog rata, od strane komunistič-kog sistema, sve postojeće medrese sa osmanlijskom tradicijom na Kosovu su bile zatvorene, i tek 1951. godine otvorena je niža medresa (srednja škola) u Prištini za cijelo područje Kosova.

Tadašnja ulema Kosova živjela je vrlo oskudno. Tokom ci-jelog perioda služenja islamu i rada u vremenu u kojem su dje-lovali, bili su u izuzetno teškom materijalnom stanju, nasuprot

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 208

okolnostima i ekonomskog standarda toga vremena. No i pored toga, imami su kultivirali dobre međuljudske i imali izuzetno lijepe kolegijalne odnose. Također su imali duboko poštovanje prema starijim imamima i izuzetno su poštovali hijerarhiju Is-lamske zajednice. Poštovali su i ophodili se s punom pažnjom prema svojoj vjerskoj uniformi (džube i ahmedija), i bili su rijetki izuzeci da imami nisu nosili vjersku uniformu. Čak i kad nisu bili na službenoj dužnosti, tj. u svakidašnjem životu, oblačili su vjersku uniformu.

Tadašnja ulema uživala je visoki autoritet u narodu. Bila je puna snage i ljubomorno je čuvala i prenosila vjeru i islamske principe, te je s puno poštovanja nosila preuzeti emanet prema mihrabu i minberu i svakodnevne dužnosti prema džematu. Zbog njihovog odnosa prema sistemu i socijalnog položaja, ule-mu su cijenili ne samo džematlije, nego i ostali građani koji su razumijevali vjersku situaciju i historijski trenutak koji je na-metnuo komunistički sistem bivše socijalističke Jugoslavije.

Znameniti ljudi iz vjerskih krugova (ulema)

U tom periodu, bilo je vrsnih alima (učenjaka), a kao prim-jer ćemo, zbog ograničenosti prostora, navesti dvojicu. Prvi je bio muftija, muderris i, po našem mišljenju, najveći kosovski učenjak toga doba, hadži Šerif ef. Ahmeti. Ono što je u to vri-jeme u Bosni i Hercegovini bio Husein ef. Đozo, to je bio na Kosovu hadži Šerif ef. Ahmeti. Kao student ali i u drugim prilikama, putovao bih namjerno iz Mitrovice u Prištinu, da bih klanjao džumu-namaz i slušao prigodne vazove (predavanja) cijenjenog muderrisa hadži Šerifa ef. Ahmetija u sultan Meh-


med-Fatihovoj (Velikoj) džamiji u Prištini. Bio je profesor, mu-derris, alim i iznad svega rijetki komentator Kur'ana (mufessir) u to vrijeme, koji je ujedno preveo i komentirao Kur'an na al-banski jezik. Bio je mudar i dalekovidan čovjek koji je upozorio na rigidne konzervativne ideologije, mnogo prije nego što će se pojaviti na ovim prostorima.

Drugi je bio, bivši muftija Kosova, hafiz Ismailhaki efendi-ja, koji je bio prepoznatljiv po izuzetno lijepom i melodičnom učenju Kur'ana. Imao sam čast da mnogo puta slušam njegovo milozvučno učenje Kur'ana u Bajrakli džamiji u Prizrenu. Se-damdesetih godina XX. stoljeća, za vrijeme posjete Maleziji - zajedno s tadašnjim reisu-l-ulemom Islamske zajednice Jugosla-vije, hadži Sulejman ef. Kemurom i hafizom Bedri ef. Hamdi-jom, bivšim predsjednikom Islamske zajednice Makedonije - od domaćina su bili pozvani da prisustvuju takmičenju u učenju Kur'ana koje se održavalo u glavnom gradu Malezije, Kuala Lu-mpuru, na stadionu od oko 50.000 gledalaca. Tom prilikom uvaženi reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura obratio se domaći-nima s molbom da i njegovom saputniku, hafiz Ismailhaki efe-ndiji, omoguće učešće na takmičenju učenja Kur'ana. Domaćini su njegov prijedlog sa zadovoljstvom prihvatili. Kad je došao red na njega, hafiz Ismailhaki efendija proučio je jedno ašere. Njegovo učenje je 50.000 gledalaca ostavilo bez daha i do tada takvo učenje Kur'ana nisu imali priliku čuti. Svi prisutni su ustali na noge i s neprekidnim aplaudiranjem pozdravili učenje Kur'ana od stane hafiza Ismailhaki efendije, koji je dolazio iz daleke (bivše) Jugoslavije, i to s nepoznatog Kosova. Žiri tak-mičenja je hafizu Ismailhaki efendiji dodijelio prvo mjesto, a kao nagradu je dobio Kur'an sa zlatnim povezom.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 210

Znameniti mujezini toga doba

Ovom prilikom imamo obavezu spomenuti i dva vrsna mu-jezina, koji su ostavili duboki trag i takvi će se rijetko ponoviti. To je mujezin hadži Dželal Hodža iz Prizrena, koji je preselio na Ahiret trećeg dana Ramazanskog Bajrama 2020. godine (26.05.2020.), i hadži Gani Hoši, porijeklom iz Đakovice koji je preselio na Ahiret 2017. godine.

Hadži Dželal Hodža 1963. godine je ukazom tadašnjeg muf-tije Prizrena, hafiz Safet ef. Baše, postavljen za mujezina Gazi Mehmed pašine (Bajrakli) džamije, i tu je službu obavljao punih 44 godina. Prvog dana kad je proučio ezan s minareta Bajrakli džamije za podne-namaz, daleke 1963. godine, izazvao je paž-nju ljudi. Svi službenici i ostali komunisti, izašli su na prozore zgrade Skupštine Opštine Prizren, koja se u to vrijeme nalazila blizu same džamije, i svi su bili iznenađeni i ostali bez riječi, čuvši ovaj lijepi ezan s minareta Bajrakli džamije. Prvi njegov ezan čuo se čak do vrha Kurilske mahale, na kraju mahale Baž-darhane, pa sve do polja Dušanova i Petrova kraj Prizrena. Zaista je to bila velika blagodat od dragog Allaha. I dan-danas postoji snimak njegovog ezana (na YouTube kanalu), snimljen daleke 1967. godine od strane ondašnje televizije. Bio je kadar učiti ezan na svih pet vakat-namaza s posebnim mekamima, ali njegov ikindijski mekam ostat će u trajnom sjećanju ne samo kod džematlija Bajrakli džamije nego i mnogih građana šeher Prizrena. Kao mujezin bio je bez premca ne samo u Prizrenu nego i na cijelom Kosovu.

Drugi mujezin kojeg ćemo spomenuti je hadži Gani Hoši, porijeklom iz Đakovice, koji je 50 godina služio kao mujezin


Careve džamije u Sarajevu. Prethodno je mujezinio 12 godina u Prizrenu, i nekoliko godina u svojoj rodnoj Đakovici. Ostat će upamćen kao jedan od mujezina koji je najbolje učio ezan ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u cijeloj Evropi. Pored toga što je služio kao mujezin Careve džamije, imao je i radnju u ko-joj je prodavao obuću. Kad su nastupali dnevni vaktovi, zatva-rao je svoju radnju, i u Carevoj džamiji bi učio ezane i ikametio na namazima. Za sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), hadži Gani Hoši nije nikad prekidao s učenjem ezana i klanjanjem beš-vakat namaza u Carevoj džamiji u Sara-jevu. I lično sam imao prilike da se uvjerim u ljepotu njegovog ezana, kada sam sa svojom hanumom, 2001. godine bio u po-sjeti Sarajevu.

Jednoga dana jedan italijanski turista je slikao Carevu dža-miju, kad odjednom začu glas s minareta džamije. Ostade zate-čen lijepim glasom mujezina. Sretne jednog džematliju koji je išao da klanja podne-namaz, priđe mu i upita ga: “Ovaj što uči ezan ima predivan glas, kako ga mogu sresti i snimiti.” “Priče-kaj 10-15 minuta dok obavi namaz i susret ćeš ga,” odgovori mu izvjesni džematlija. Poslije izlaska iz džamije hadži Gani efendiju upozna italijanski turista, i reče mu: “Ja radim u Milan-skoj Operi, ali do danas ovako lijep glas nisam imao prilike čuti ne samo u Milanu nego i u cijeloj Evropi. Da li mogu snimiti tvoj ezan koji učiš?” “Da,” potvrdi hadži Ganija, i odvede ga u svoj dućan gdje su snimili njegovo učenje ezana.

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 212

Položaj džamija, medresa i mekteba

U pogledu vjere, komunistički sistem je bio vrlo štetan za društvo, ali u odnosu na druge komunističke zemlje (Albanija, SSSR), u bivšoj Jugoslaviji je bilo liberalnije - vjerske aktivnos-ti su bile dozvoljene u određenoj mjeri, ali itekako kontrolisane i pod stalnim nadzorom komunističkih vlasti, a naročito tajne službe UDB-e. U bivšoj Jugoslaviji narodi s većinskom musli-manskom pripadnošću bili su Bošnjaci i Albanci, približno s istim brojem pripadnika, a u manjem broju tu se ubrajaju Turci i Romi. Albanci su pretežno bili koncentrisani u svojim vjekov-nim ognjištima na Kosovu, u Makedoniji, Preševskoj dolini u Srbiji, i Crnoj Gori, dok su Bošnjaci pretežno nastanjeni u Bos-ni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu i Makedoniji.

Iako je većina imama bila posvećena svome pozivu i duž-nostima prema džematu, ipak su bili vrlo oprezni u svome radu, pošto je vladajuća ideologija bila u koliziji s mnogim islamskim vrijednostima. Nažalost, jedan dio imama upao je u zamku komunističkih vlastodržaca, sarađujući sa sistemom bezbjedno-sti (UDB-om). Naravno da su na to bili primorani, jer je UDB-a za onoga ko odbije saradnju imala metode pritisaka i mučenja, pa čak i likvidacije. Ali i takvi imami koji su bili primorani na saradnju, u više slučajeva su pomagali svoje kolege imame i svoje džematlije.

Pored postojećih džamija na prostoru bivše Jugoslavije, bile su aktivne samo 2 medrese, u kojima je bilo omogućeno školo-vanje i obuka vjerskog kadra. Nastava je bila redovna i trajala je 5 godina, a škola je bila na rangu drugih srednjih škola. Prva je Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu, u kojoj su nastavu na


srpsko-hrvatskom jeziku pohađale softe (učenici) uglavnom iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, i Alauddin medresa u Prištini na albanskom jeziku, koju su pohađali softe (učenici) s Kosova, Makedonije, Preševske doline i Sandžaka. Nešto kasnije, osam-desetih godina XX. stoljeća otvorena je i treća medresa, Isa begova u Kondovi kod Skoplja u Makedoniji. Što se tiče viso-koškolskog obrazovanja toga vremena, Fakultet islamskih nau-ka u Sarajevu (tada pod imenom Islamski teološki fakultet) je jedini na prostoru bivše Jugoslavije. Otvoren je 1977. godine, i na njemu su studije pohađali studenti s cijelog prostora bivše Jugoslavije.

Vjerska pouka za djecu u vrijeme drugog perioda komuniz-ma (1970-1990) održavala se u potajnosti, samo za vrijeme ljetnih i zimskih odmora, i to u onim prostorijama koje su ispu-njavale elementarne uslove. Ja sam imao čast da pred hafizom Maksud ef. Spahiom, zajedno s drugih 200 učenika (softe) po-hađam vjersku pouku u Bajrakli džamiji u Prizrenu. Te nezabo-ravne i lijepe trenutke nikad neću zaboraviti i biću uvijek zahvalan na njegovom uloženom trudu. Neka ga Allah, dž.š., nagradi sa za sve što je učinio za nas, tadašnju djecu, da nam usadi islamski duh u naša srca.

Islamska štampa

Islamska literatura za vrijeme tog perioda (1970-1990) pre-težno je štampana u Bosni i Hercegovini, a u manjem obliku na Kosovu i Makedoniji. U Bosni i Hercegovini redovno su izla-zile dvonedjeljne novine Preporod, mjesečni časopis Islamska misao, dvomjesečni časopis Glasnik, tromjesečni list Zemzem i

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 214

godišnji Takvim, a štampan je i određeni broj knjiga sa islams-kom tematikom, i naravno prijevod Kur'ana na tadašnjem srps-ko-hrvatskom jeziku.

Na Kosovu pored godišnjeg izdanja Takvima od 1970. godi-ne (koji je ove godine obilježio pedesetgodišnji jubilej), izdav-ala se i Edukata Islame - tromjesečni časopis, a od 1986. godine i mjesečni časopis Dituria Islame. U Sjevernoj Makedoniji se tek 1988. godine počelo sa izdavanjem mjesečnog časopisa Hë-na e Re. Što se tiče štampanja knjiga sa islamskom tematikom, njih je na albanskom jeziku bilo dosta malo. Tek 1985. godine izašao je prvi prijevod Kur'ana na albanskom jeziku od strane prevodioca dr. Feti Mehdiua, a potom i prijevod Kur'ana od strane muderrisa Šerif ef. Ahmetija, i treći prijevod Kur'ana od strane muderrisa Hasan ef. Nahija. Muslimani Kosova nedo-statak islamske literature na Kosovu su nadoknađivali tako što su pratili islamsku literaturu na bosanskom jeziku, koja se redovno dostavljala i na Kosovu i u Makedoniji.

Islamsko buđenje u Prizrenu i refleksija sarajevskog procesa

Začetnik obnove islamske misli kod mladih vjernika u Priz-renu 1979. godine bio je bivši prizrenski muftija hafiz Safet ef. Baša, koji je preduzeo inicijativu održavanja nedjeljnih sasta-naka s grupom mladih prizrenskih entuzijasta, u učionici zgrade Odbora Islamske zajednice u Prizrenu. Ovi nedjeljni sastanci, održavani polutajno, trajali su punih godinu dana, i iz dana u dan broj mladih vjernika se povećavao na ovim sastancima i


predavanjima muftije. Teme koje su obrađivane bile su pretežno islamskog karaktera, ali bile su i nezaobilazne teme političkog karaktera, naročito o položaju muslimana u tom periodu na prostoru bivše Jugoslavije, kao i refleksije u islamskom svijetu nakon islamske revolucije u Iranu.

Ova nedjeljna druženja s mladićima Prizrena trajala su do smrti maršala Tita, bivšeg doživotnog predsjednika Jugoslavije. Poslije njegove smrti, na prijedlog našeg mudrog i dalekovid-nog muftije, prestalo se s ovim okupljanjima, jer se bojao da se mladim prizrencima na montira neki proces od državne bez-bjednosti (UDB-e). Poslije izvjesnog vremena naš dragi muftija se razbolio, i poslije nekog vremena, a kao posljedica te bolesti preselio je na Ahiret 1987. godine. Njegov doprinos itekako je bio veliki, pošto je postavio osnovu obnove islamske misli mla-dih Prizrenaca.

Nakon toga, prva konkretna akcija mladih vjernika Prizrena bila je restauracija i obnova Muderris Ali efendijine džamije, 1980. godine. Ova je džamija za vrijeme komunizma bila zat-vorena i pretvorena u magacin, a poslije izvjesnog vremena i zapaljena. Našim angažmanom, dobrovoljnim akcijama i skup-ljanjem materijalnih sredstava od strane vjernika, uspjeli smo da povratimo džamiju u prvobitnom stanju, tako da je ovo bila prva džamija u Prizrenu koja je obnovljena poslije 35 godina. Poslije prekinutih druženja, naše aktivnosti smo nastavili u ovoj džamiji, organizujući redovna predavanja, a naročito za vrijeme mubarek mjeseca Ramazana, što je jačalo naš iman i poveća-valo želju za obnovu islamske misli u šeher Prizrenu.

1983. u Sarajevu je montiran sudski proces protiv grupe muslimanskih intelektualaca na čelu s Alijom Izetbegovićem,

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 216

koji je odjeknuo ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i šire u me-đunarodnom javnom mnijenju. Ovaj proces poslužit će kao ka-talizator obnove islamske misli u Bosni, a potom 1990. godine i obnovi nacionalnih osjećanja Bošnjaka prilikom raspada bivše Jugoslavije. Ova grupa islamskih intelektualaca, koja je osuđe-na na robiju poslije održanog montiranog sudskog procesa u Sarajevu 1983. godine, 1990. godine stala je na čelu oslobodi-lačkog pokreta u oružanom otporu protiv velikosrpske agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, nakon održanog referenduma o proglašenju neza-visnosti Bosne i Hercegovine.

U vremenu kad se održavao ovaj montirani sudski proces protiv muslimaskih intelektualaca 1983. godine u Sarajevu, bio sam na odsluženju vojnog roka u Skoplju, i s najvećom paž-njom sam pratio ovo suđenje putem štampe i ostalih sredstva javnog informisanja, pošto se u toj grupi nalazio i moj ahbab iz Sarajeva koji je bio pod sudskom istragom, ali pošto nije ima 18 godina, oslobođen je istrage nakon provedenih 30 dana pritvora u Sarajevu.

Jedan poseban događaj koji je itekako ostao u mom trajnom sjećanju bio je sastanak mladih muslimana, koji je održan pred slom komunizma i u praskozorje novih demokratskih talasa koji su počeli uzimati maha u Jugoistočnoj Evropi, poslije skoro pola vijeka komunizma. U Sarajevu 29. i 30. novembra 1990. godine, održan je prvi sastanak mladih muslimana (ujedno je to bio i zadnji sastanak) s prostora cijele Jugoslavije - od sjevera Slovenije pa sve do juga Makedonije. Iz Prizrena je učestvovala petočlana delegacija. Program je bio vrlo bogat, ispunjen pred-avanjima, sesijama, pjesničkim vijećem, upoznavanjem, tak-


mičenjem, itd. Predavanja i sesije su održavane u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Predvodnici različitih delegacija iz svih krajeve Jugoslavije iznosili su referate, nakon toga su postavljana pitanja od strane učesnika i potom su nasta-vljane debate i polemike o problemima s kojima se suočavaju mladi vjernici na ovim prostorima.

Na otvaranju sastanaka mladih u Sarajevu 1990. godine, učestovao je i novoizabrani predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, koji je svojim prigo-dnim govorom poselamio mlade učesnike u Sarajevu, sa željom da se naše mladalačke želje ostvare i da se uvijek držimo stoički i čiste savjesti na putu islama i vjerovanja u Allaha, dž.š. Ovo je bio prvi i posljednji sastanak mladih muslimana s područja biv-še Jugoslavije. Ubrzo je pao komunistički sistem, ali s tim pa-dom, 1991. godine, počelo je i raspadanje bivše Jugoslavije, i nakon pune decenije ratova na skoro svim područjima bivše Ju-goslavije, s ogromnim žrtvama, materijalnim razaranjima, rat-nih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u Srebrenici, nastalo je sedam novih država; počev od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, Crne Gore pa do Ko-sova.

Zaključak

Možemo zaključiti da je period komunizma, koji smo jed-nim dijelom obradili, bio vrlo nepovoljan za pridržavanje vjere i praktikovanje vjerskih propisa, naročito za omladinu, koja se dijelom uspjela oduprijeti toj ideologiji. Velika zasluga pripada našim roditeljima koji su nas u kućnom ambijentu naučili vjero-

TAKVIM 1442-1443 / KALENDAR 2021 218

vanju u jedinog Stvoritelja, Allaha, dž.š., i voljenog pejgambera Muhammeda, a.s. Nakon njih, veliku i odlučujuću ulogu su odigrali naši imami, koji su svojim trudom i samoodricanjem, te znanjem i mudrošću, generacije podučili osnovama islama i učenju Kur'ana. Nekad u tajnosti a nekad u polutajnosti održa-vali su vjersku pouku, upućujući mlade naraštaje na vjerovanje u Allaha, dž.š., i na slijeđenje poslanika Muhammeda, a.s., te na ljubav prema dini-islamu i otadžbini u kojoj smo rođeni i u kojom živimo.

Koristimo priliku da apeliram na sve koji se bave pisanom riječju i naučnim radom, da nastave s istraživanjem na ovu temu, jer ova tema može poslužiti i kao master rad ili doktorska disertacija neko istraživanja. Na kraju, molim Uzvišenog Allaha da se smiluje i oprosti našim rahmetli roditeljima i našoj ulemi koja je stoički čuvala islam u vrijeme komunističkog režima i prenijela ga na mlađe naraštaje.

Documents

TAKVIM 1442-1443 KALENDAR 2021 - Info KS