Petar Bosnić PetrusNOVA BIBLIJA ZAPADA

ili Manifest novog poretka

Ili pakTAJNA POVIJEST SVIJETA Filozofski pogled na čovjeka i njegov put

(Nepotpuni tekst)

Riječ dvije o autorstvu ove knjige. Kao autor, odnosno suautor trebala je biti navedena i moja supruga Alica, jer je knjiga nastajala kroz naš zajednički rad. Ona mi je pomagala onako kao što je legendarna Ksantipa pomagala Sokratu, ili, još puno više, Mesalina Klaudiju. I da nije bilo nje, ova bi knjiga bila puno drugačija.

Na kraju, kad je tekst bio gotov i kad sam joj rekao da je na sebi svojstven način sudjelovala u nastanku knjige, te bi i sama trebala biti potpisana kao koautor, ona je to odbila. Ipak, ostaje činjenica da je ona znatno utjecala na konačni oblik ove knjige i njen sadržaj. Ova knjiga, dakle, sadrži brojne njene utjecaje, te je moja dužnost da to jasno kažem.

Mojim prijateljima: Damiru i Željki Fresl

Riječ unaprijedNije bilo vremena, razdoblja ili povijesne epohe u kojoj čovječanstvo nije težilo ka

potpunoj, cjelovitoj ili barem što cjelovitijoj spoznaji svijeta u kojem živi, spoznaji svog podrijetla, cilja svog opstanka i djelovanja i sličnih stvari. Ta je težnja bila naročito intezivna u vremenima velikih povijesnih previranja, promjena, nesigurnosti opstanka i nedoumica.

Ovog puta, u našem vremenu tu su težnju podstakle nedoumice koje su proizišle iz toga što se nisu zbile neke značajne promjene koje su se očekivale već stoljećima. Njihov izostanak doveo je u pitanje istinitost postojećeg, već stoljećima izgrađivanog samorazumijevanja čovjeka, i razumijevanja povijesti, i mi se ponovo upinjemo ne bi li otkrili što je moguće jasniju i cjelovitiju istinu o sebi i svom djelovanju.

Iako je ovu težnju ili stremljenje o kojem je riječ – s većim ili manjim intezitetom – uvijek osjećalo cijelo čovječanstvo – cijela ljudska vrsta - odgovor na nju mogle su davati isključivo individue. Ovo je moja, osobna reakcija na nju, odnosno moj odgovor na ona pitanja na koja se čovjek nikako ne može oglušiti, niti ih zaobići.

Toliko, da položim računa o onim općim razlozima koji su doveli do nastanka ove knjige.

A sada, da razračunamo sa njenim naslovom. Prethodni prijedlozi naslova bili su: »Nova Biblija Zapada», «Manifest novog

Poretka», «Peto Evanđelje» i neki drugi, kojih se više i ne sjećam. A, kao što vidite, na kraju sam se ipak opredijelio za ovaj; Tajna povijest svijeta.

Zašto?Vidjet ćete u tekstu koji slijedi.No radi toga da bih sriječio nastajanje neosnovanih i pogrešnih predrasuda, odmah

napominjem da se ovdje ne radi o nekoj novoj, ponajmanje ezoteričkoj ili zavjereničkoj

1

teoriji povijesti, nego naprosto o spoznaji da do sada nije bilo dovoljno adekvatnog znanja, odnosno razumijevanja povijesti, pa se stoga ona prava, zbiljska povijest zbivala neprimjetno, u tajnosti od čovjeka, iako mu se zbivala «pred nosom» i sasvim otvoreno, štaviše, vapeći za tim da bude primjećena i shvaćena.

Toliko u svrhu demistifikacije naslova ove knjige.A sada riječ, dvije o njenom sadržaju.Vjerujem da posredstvom ove knjige možete doći u posjed nekih od onih istina za

kojima je čovjek tragao sve otkad postoji. Otkrivanju tih istina, svoj život nisu posvećivali samo proroci i veliki mislioci, neke znanosti i znanstvenici; umjetnici, a i razne «obične» i karizmatične individue, nego također neki mitovi, religije, crkve, a na svoj način i razni crkveni i ne-crkveni redovi; Templari, Rosencreuzeri...; tajna društva; Masoni, Teozofi, Iluminati...

Istina povijesti o kojoj je ovdje riječ, njen smisao, te smisao čovjekovog života i djelovanja, usprkos tisućgodišnjim strastvenim nastojanjima, ipak su, sve do današnjih dana, ostali velikim tajnama. Ona istina o tim stvarima koja se ovdje otkriva, svojevrsno je iznenađenje, jer je suprotna dosadašnjim uvjerenjima i očekivanjima.

Ove, netom izrečene riječi mogle bi uroditi uvjerenjem da je ta istina nešto fantastično. Ona je međutim vrlo jednostavna. Ipak, kao istinu prepoznati će ju samo rijetki, nadahnuti ili odabrani ljudi.

Još nešto iznimno važno. Iako su, kako sam već rekao, moje misli u suprotnosti, odnosno antitezi spram

dosadašnjih, one ih ne negiraju, nego, štaviše, afirmiraju, i to, kako vjerujem, na najbolji mogući način. Ova knjiga, zapravo, na jedan kreativan način otkriva i objašnjava, dešifrira onu duboku, tajanstvenu poruku koju nam već tisućljećima pokušavaju saopćiti velika svjetska učenja – poruku koja je presudno važna za sudbinu čovječanstva.

Toliko o sadržaju i duhovnom mjestu ove knjige među ostalima koje su išle za istim ciljevima. A sada riječ dvije o nenoj praktičnoj važnosti.

Iako ovaj tekst govori uglavnom o povijesti i povijesnosti, čvrsto sam uvjeren da budućnost, odnosno sudbina cjelokupne civilizacije u velikoj mjeri ovisi upravo o nekom takvom tekstu ili projektu kakav je ovaj. Današnja, prilično razvijena, ali sebi nerazumljiva, nepoznata, nesamosvijesna civilizacija može u njemu prepoznati svoj pravi lik i pronaći puteve koji će ju odvesti dalje, u pravu, istinsku budućnost – takvu kakvu čovjek priželjkuje u svojim razumnim i osnovanim očekivanjima i kakva mu doista pripada s obzirom na njegovu narav.

Sloboda, red, sigurnost i blagostanje koje je čovjek tek bio počeo stvarati, nekako su - usprkos znatnom tehnološkom napretku, koji ih je trebao potpomoći - iščezli iz ljudskog svijeta. Ovaj rad ima, pored ostalog i zadatak da pomogne onom nastojanju koje bi da ih ponovo vrati tamo gdje im je mjesto i da budućnost čovječanstva utemelji na pravdi, jer bez nje nisu mogući, ni budućnost, ni red i mir, ni sloboda, a niti išta drugo što bi trebalo odlikovati smislen i dobar čovjekov opstanak.

U velikom dijelu teksta, na jedan racionalan, ne-eshatološki način, bavio sam se općim ciljevima povijesnog i civilizacijskog razvoja i krajnjim, ultimativnim ciljevima ljudske vrste. Njih je važno znati, ili barem naslućivati, jer ako ih ne poznamo, ne možemo jasno i pouzdano razlučivati dobro od zla u čovjekovoj povijesnoj djelatnosti, a niti funkcionalnu i svrsidhodnu djelatnost od one koja nije takva i koja ne vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

***

2

Pri sāmom kraju knjige rekao sam nekoliko kritičkih riječi o ovom kulturnom, političkom, vjerskom i općenito, duhovnom pluralizmu u kojem živimo i koji se hvali na sva usta i na sve moguće načine. I ovdje, na početku, htio bih («ponovo») istaknuti da to ne mora biti nekakvo dobro. Sličan pluralizam vladao je u stoljećima između Aristotelove i Hadrijanove smrti i nije čovječanstvu donio takva dobra kakva su se od njega (nekritički) očekivala. Izvrsno ga je opisao G. Flaubert u Iskušenjima svetog Antuna. I ovaj, današnji, bujni i pjenušavi duhovni, kulturni i politički pluralizam može se shvatiti kao nekakva noćna mora čovječanstva ili pak lutanje, bauljanje i zastranjivanje u potrazi za nekim pravim produktivnim putem.

Čovječanstvo se ne može rukovoditi sa tisuću različitih fundamentalnih ili općih ideja u isti mah, jer to ne vodi nikamo. Ontogenične ideje, ideje koje doista vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, i kojima se valja rukovoditi, vrlo su rijetke, teško se shvaćaju i prihvaćaju, i još teže postaju vodičima čovječanstva.

Ovim pojavama kao da vlada slijedeći paradoks: dok ljudi ne razumiju sasvim dobro predmet o kojem pišu ili govore, o njemu nastaje bezbroj najnevjerojatnijih, smionih, čak vrlo dopadljvih, blistavih, ali sterilnih teorija, a kad ga konačno shvate...samo jedna, i obično je vrlo jednostavna.

Još nešto.Gore spomenuta kulturna, civilizacijska, ili duhovna zapjenušenost može se

tretirati i kao opasna povijesna pojava, kriza, jer ideje koje imaju stanovitu vrijednost i težinu lako tonu kroz onu pjenu i padaju na dno, u zaborav.

Stih jedne pjesnikinje kaže:«Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina»Iz toga bi se dalo deducirati i slijedeće:Ona duhovna i kulturna zapjenušenost samo je privid onog istinskog što je

skriveno i zaboravljeno u dubini.Tamo, pri već spomenutom kraju knjige, gdje sam govorio o tome da postoji i da

je oduvijek postojao samo jedan, pravi put razvoja civilizacije, (put ostvarivanja ciljeva ljudske vrste), naglasio sam i to da će nužno propasti sve ono što suviše zastrani, zaostane, ili se udalji od njega. To ne treba biti nimalo čudno, jer svaki se entitet razvija samo na sebi svojstven način. Civilizacija (kao oruđe za ostvarivanje ciljeva vrste), svrsishodan je entitet koji se, poput ostalih, razvija na sebi svojstven način i koji se može razvijati jedino tako kako mu određuje njegova narav i specifični zakoni njegovog razvoja.

Oni subjekti koji ne pridonose razvoju civilizacije ili ga ometaju, ti subjekti, dakle obesmišljavaju i upropaštavaju napore ljudske vrste, a i svoj vlastiti opstanak.

Ali, možda se povijesni procesi ne mogu odvijati bez ovakvih ili sličnih kriza? Hegel kaže da tamo gdje nema opreka, nema niti povijesti, niti povijesnog napretka.

To bi moglo biti točno. No, ako je to točno, onda bi trebalo biti točnim i jasnim i to da se oni se ne mogu niti produktivno nastavljati razvijati, niti postizati svoje ciljeve bez uspješnih, ontogeničnih rješenja tih kriza, u kojima su one Hegelove «opreke», neposredno sučeljene jedna drugoj.

Nova Biblija Zapada, ili, Manifest tzv. Novog poretka, odnosno ova Tajna povijest svijeta jedan je od pokušaja da se pronađe i odredi upravo taj pravi, jedini i jedinstveni, spasonosni put daljnjeg razvoja civilizacije. Na čitateljma je da prosude: je li to doista onaj pravi, ontogenični put ili tek još jedna od bezbroj jalovih ideja zapjenjene današnjice?

3

SažetakOkosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav moguće

svjetske, tj. globalne države, novi Evropski ustav i ustavi sličnih federacija ili unija, a zatim, i ustavi nacionalnih građanskih država.

Zakoni o kojima je ovdje riječ temeljniji su i važniji od sāmih ustava, jer nisu isključivo pravne, nego i ontološko-metodološke tvorevine. Pomoću njih razrješava se jedna pogubna antimomija - privatno-društveno – zbog koje je do sada proliveno mnogo krvi - i uspostavlja jedan novi vid vlasništva, različit od postojećeg privatnog vlasništa i od društvenog. Pored toga određuju se neka opća pravila za život i ponašanje pripadnika ljudske vrste, pravila pomoću kojih je moguće ostvariti one krajnje i najvažnije ciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak za izradu produktivnih, ontogeničnih društvenih zakona.

Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona moguće je uvidjeti jedino na osnovu istinskog razumijevanja čovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je on ostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga će prvi dio teksta govoriti baš o tim stvarima.

U tom se dijelu iznosi shvaćanje da je čovjek, prije svega ontogenično biće - biće koje je sposobno stvoriti umjetno biće . Ono čovjeku treba poslužiti kao bićevito oruđe ili bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bića. Civilizacija se shvaća kao njegov ozbiljeni, otjelotvoreni, materijalni oblik - opće materijalno sredstvo s kojim se ostvaruju oni ultimativni ciljevi ljudske vrste.

Društvo i država su neophodna organizacijska, odnosno politička sredstva za njihovo ostvarivanje.

Usprkos općoj nevjerici koju će izazvati ove riječi, moram odmah ovdje reći da je birokracija, odnosno administracija - što ću kasnije doista dokazati - jedini politički i društveni subjekt današnjeg društva koji nas može uspješno povesti ka ostvarenju tih ciljeva, ali također i jedini subjekt koji se može uspješno i dugo, na štetu cijelog čovječanstva, nastaviti suprotstavljati njihovom ostvarivanju.

No, vratimo se umjetnom biću.Tokom posljednjih desetak tisuća godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan

za drugim, neki važni elementi, tj. momenti umjetnog bića. To je dovodilo do promjena i usavršavanja društava u kojima je čovjek živio, a i cjelokupne civilizacije. U nekoliko zadnjih stoljeća stvaranje tog bićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspješno je privedeno kraju.

Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome što je gore bilo rečeno i da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog društva i takve civilizacije koji bi mogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, čije bi ostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadašnjoj čovjekovoj djelatnosti.

Ponovo naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego o nastavku razvoja i sintezi ključnih spoznaja nekih klasičnih znanosti.

Ovaj je tekst vrlo sažet i to prvenstveno stoga što, iskreno govoreći, ne znam napisati neku «debelu» knjigu. Tješim se mišlju da to možda proizlazi odatle što se, radi što veće jasnoće i preglednosti, uvijek težim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka i vrijedna, onda to i nije tako loše, jer današnji, a ni budući čitatelji, pored velikog broja već napisanih, vrijednih i važnih knjiga, neće imati vremena za čitanje nekakvih nepotrebno, ili nasilno opširnih tekstova. Također mi se čini da bi kratka i jasna knjižica mogla imati veći i povoljniji utjecaj na praktičnu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona

4

dva koje će čitatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude ništa od toga, nadam se da će ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji će utjecati na samoosvješćivanje civilizacije kojoj pripadamo.

Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada.Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadašnjih shvaćanja povijesti, a i mog vlastitog.

Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog društva. Poslije njih biti će prikazana ona dva zakona i njihov mogući utjecaj na kretanja u ljudskom društvu i daljnji razvoj civilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja je shvaćena kao ontogenički proces – proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.

Filozofija povijesti

Vjerojatno vam je poznato da je pitanje o tome: što je povijest, jedno od pitanja s kojim se već oko 1500 godina rve filozofsko mišljenje, i to uglavnom neuspješno. Neuspješno, kažem, stoga što najznačajnija mišljenja u zadnjih 150 godina implicitno ili eksplicitno pokazuju da više nemaju starih iluzija o razumijevanju povijesti, a niti nekih novih spoznaja o njoj. Nakon tisuću i petsto godina postojanja filozofije povijesti, ostale su još samo nedoumice i zbunjenost.

Promišljanje povijesti utemeljeno je u dijalektici, koja je misaono-spoznajni instrument za promatranje bića kao autopoietičnog entiteta – nečega što je utemeljeno na moći samorazvoja i samoreprodukcije (samoodržanja). Dijalektika je instrument za promatranje i prikazivanje razvojnog procesa i razvojnih etapa, stupnjeva razvoja – teze antiteze i sinteze.

Nasuprot dijalektici, logika je misaono-spoznajni instrument za promatranje i shvaćanje bića kao nečeg nepromjenjivog. Ona nas ovdje ne zanima.

A o dijalektici će kasnije, u posebnom poglavlju, biti nešto više riječi.Iako prvi historiografi potječu iz Stare Grčke, (Herodot, Tukidid, Ksenofont,

Plutarh...), Grci nisu uočavali ono što mi zovemo poviješću. Uočavanje povijesnog toka i njegovo promišljanje počelo je dosta kasno, tek s A. Augustinom, oko 400. god. poslije Krista. Augustin je bio prvi mislilac, koji je ukazao na to da se unutar ljudskog svijeta zbiva nekakav razvojni proces kojemu će trebati puno vremena da dosegne svoj cilj. Poviješću je označio vrijeme tog razvojnog procesa i sam proces. Smatrao je da je cilj povijesti spas čovječanstva. Uvjet spasa je stvaranje oruđa spasa. To oruđe je tzv. Božja država ovdje na zemlji - CIVITAS DEI. Ona je zapravo kršćanska civilizacija. Augustin je smatrao da cjelokupni povijesni proces ima one tri dijalektičke etape, tj. tri razvojna stupnja: tezu - etapu Oca, (Svijet poganskih civilizacija), antitezu - etapu Sina (koja počinje s rođenjem Krista) i sitnezu - etapu Duha Svetoga, koja je trebala otpočeti tek poslije Augustinove smrti.

Nakon Augustina, svaki je značajniji mislilac postavio pitanje: što je povijest, i pokušao odgovoriti na nj. Eriugena, Scotus, Toma… No svi su oni, a kasnije i mnogi drugi mislioci, pod Augustinovim utjecajem, shvaćali povijest kao: “proces napredovanja ka spasu”. Od novijih mislilaca povijesti, značajniji je G. B. Vico. On je nauku o povijesti istrgnuo iz krila teologije i postavio ju kao “civilnu znanost”. U povijesti je razlikovao one tri dijalektičke etape: epohu bogova, epohu heroja i epohu ljudi. Samo Providnost zna prave ciljeve ljudske djelatnosti i vodi povijesni proces ka njihovom ostvarenju. Poslije njega, veliki doprinos filozofiji povijesti dao je francuski mislilac, osnivač pozitivizma i sociološke znanosti, Auguste Comte. On je ustvrdio da je povijest

5

ustvari proces razvoja ljudskog duha i razlikovao je u njemu tri stupnja: religijski, metafizički, i pozitivni. Svaki od tih stupnjeva ospoljavao se u realnom svijetu i tvorio specifičnu civilizaciju i specifično društvo.

Filozofija povijesti postiže najviši doseg u Hegelovom mišljenju. On smatra da je povijest vrijeme u kojem Svjetski duh, vraćajući se k samom sebi, napreduje u shvaćanju samog sebe kao slobode. Njegovo vođenje svjetske povijesti nije transparentno, nego se zbiva posredstvom specifičnih lukavstava. On čini da ljudi vjeruju kako idu za nekim svojim ciljevima, dok zapravo ostvaruju ono o čemu nisu ni sanjali. Povijest je, po njegovu mišljenju počela na Istoku, a završila se na Zapadu. U ljudskom svijetu, taj se napredak pokazivao prvenstveno kao širenje političke slobode. Poput prethodnih mislilaca, i Hegel, u povijesnom razvoju razlikuje ona tri razvojna stupnja: tezu, antitezu i sintezu. Teza je istočnjački tip despocije u kojem je slobodan samo despot. Antiteza se ozbiljuje kao antičko društvo u kojem je slobodna cijela jedna klasa, a , sinteza razvoja je germansko građansko društvo uspostavljeno najprije u formi Napoleonskog carstva, a potom etabilirano kao ustavna, odnosno parlamentarna monarhija. Svi pripadnici tog društva imaju političku slobodu i ravnopravni su pred zakonom. Hegel je, nadalje, smatrao da povijest završava stvaranjem Pruske monarhije (na političkom planu), te s njegovom djelatnošću i s njegovom filozofijom, (na planu opće kulture i civiliziranosti), jer je u njoj i kroz nju Svjetski duh konačno spoznao da je On sāma Sloboda.

Kasnije ću vam vrlo zorno pokazati da ne izvodim nikakvu sprdnju s Hegelom kad kažem da su se te njegove smione tvrdnje, u velikoj mjeri pokazale istinitima.

Zbiljski kraj povijesti, koji se najintezivnije zbivao negdje od sredine 18. do sredine, ili kraja 19. stoljeća izazvao je mnoge duhovne, i kulturne katastrofe u Zapadnoj civilizaciji. Svaka obrazovanija duša tog vremena, iako nije razumjela, osjetila je, da se zbiva očekivani kraj povijesti, ali ne i tisućama godina očekivani spas, oslobođenje, ili barem rješenje nekih velikih problema koji su mučili čovjeka. Štoviše, umjesto rješenja, počeli su se, jedan za drugim, pojavljivati neki novi, do tada nepoznati problemi. Odatle ono golemo, esencijalno razočaranje sudbinom čovjeka, spleen i takozvana svjetska bol –Weltschmerz.

Neke od najranijih i najtipičnijih misaonih reakcija na taj kraj, npr. Nietzseova i Schoppenhauerova izražavale su uvjerenje da ono što se podrazumjevalo pod poviješću ne postoji, niti se ikada zbivalo. Kasnije su neki filozofi i sociolozi pokušali izgraditi teorije prilagođene novoj zbilji, a neki su revitalizirali istočnjačko, ili pak ranogrčko shvaćanje vremena i na njemu izgradili nova, tzv. ciklička shvaćanja povijesti. No iz toga nije proizašlo ništa što bi bilo vrijedno pažnje i spomena u ovom kratkom prikazu. Svojevrstan kraj, nalik ludilu ili smrti, filozofija povijesti doživljava u Spenglerovom mišljenju, u njegovoj knjizi Propast Zapada. On uočava ono povijesno, ali ne vidi nikakav smisao ni svrhu u razvoju povijesnih, tj. kulturnih entiteta ili pojava, a niti ratio essendi povijesti uopće.

Krāj same povijesti i sve ono što se zbivalo poslije njega još i danas smućuje i drži u mraku čak i najsnažnije i najdublje duhove. Naš suvremenik, F. Fukoyama, koji je pokušajima razumijevanja povijesti posvetio takoreći cijeli život, u svojoj knjizi "Kraj povijesti…" pokazuje da nije otišao dalje od čuđenja i zbunjenosti njome. Završio je tamo gdje Augustin još nije bio ni počeo.

Uz promišljanje povijesti, najtješnje je bilo vezano i promišljanje napretka.Što je napredak? Ili, što je to što se razvija kroz povijest?Mišljenja su se uglavnom slagala oko toga da ono što se razvija jest duh, ili pak,

čovjek, i da je napredak ostvarivanje, tj. ozbiljavanje sve boljih, viših ili savršenijih oblika

6

njegovog postojanja. Već smo vidjeli neke od tih mišljenja., a kao najilustrativnije navodim još i mišljenje velikog njemačkog mislioca I. Kanta. On je tvrdio da se kroz povijest razvija sāmo čovječanstvo. U prvoj etapi svog razvoja, ono se civilizira, u drugoj kultivira, a u trećoj postaje moralno. To lijepo zvuči, ali mi se svakim danom sve više i čvršće uvjeravamo da ne odgovara istini. Današnje čovječanstvo nije ništa kulturnije, a kamoli moralnije od, npr. Antičkog.

***

Iz onoga što sam izložio, moglo bi vam se učiniti da je pitanje o povijesti čisto školsko-filozofsko pitanje, i da izvan uskih akademsko-filozofskih krugova nema nikakve važnosti.

Ali, varate se. Znanje, ili nekakvo uvjerenje o povijesti, ili pak uvjerenje o tome da je uopće

nema, ne samo da određuje što ćemo svaki dan raditi, nego i to kako ćemo biti raspoloženi - da li ćemo biti depresivni i suicidni ili pak obrnuto - vedri i poletni. Utjecaj tog pitanja još je puno dublji i širi nego što sam ovdje nagovijestio, ali sada ne mogu o tome.

Reći ću još samo to da je pitanje o povijesti jedno od onih pitanja na koje se ljudski um nikako ne može oglušiti, te da, htio on to ili ne, nekako ipak mora odgovarati na njega. A od toga kakav mu je odgovor, u velikoj mjeri ovisi i to kakav će mu biti život i sudbina.

U umjetnosti i svakodnevnom životu problem povijesti postavlja se na popularniji način, najčešće u obliku pitanja:: «Tko smo?»… «Odakle dolazimo?»… «Kamo idemo?»...itd.

***

Na osnovu kritički promišljene, pretpostavke: da uopće postoji, tj. da se doista zbiva nešto takvo kao što je povijesni proces ili povijest, ponovo postavljamo pitanje:

Što je ona?I nadamo se da su proteklih deset tisuća godina historiografskog iskustva povijesti

i tisuću i pol godina postojanja filozofije povijesti barem minimalni uvjeti odnosno najneophodnija predznanja za postavljanje tog pitanja i neki ozbiljniji odgovor na nj.

Radi kratkoće, ovdje ću najdirektnije navesti moj odgovor na to pitanje.Povijest je ontogenički proces- proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.Započeo je prije oko deset tisuća godina a završio, kako sam već naveo, tokom

osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Realni prostor razvijanja tog, umjetnog bića je ljudski svijet - civilizacija - koja je ustvari materijalni ili tjelesni oblik njegovog postojanja. Povijest vidimo kao razvoj civilizacije, a sām razvoj civilizacije je pojavni oblik razvoja umjetnog bića. Povijest, dakle, nije ništa drugo do fenomenologija umjetnog bića. Fenomenologija, u hegelijanskom, a ne huserlovskom smislu tog termina.

Pod bićem ovdje podrazumjevamo nešto autopoietično - nešto što ima moć samorazvoja i samoodržanja. Stvar je nešto što nema tih moći. Ona je heteropoietična ili alopoietična. Umjetno biće je svrsishodno biće. Ono postoji radi čovjeka, dok je prirodno biće samosvršno, jer postoji radi samog sebe.

To umjetno biće o kojem je ovdje riječ jest kapital, odnosno bitno točnije: kapital je umjetno biće.

Evo kako sam ga prikazao u knjizi Suma ekonomije:«Kapital, prije svega, nije prirodno biće, nego umjetno. Nije samosvršan kao

7

prirodna bića, nego svrsishodan. Razlika je u slijedećem: Prirodna bića (živa i neživa) su samosvršna, što znači da svrhu svog postojanja imaju u samom svom postojanju – sama su sebi svrha. Svrha postojanja kapitala nije u njemu sāmom, nego u nečemu izvan njega – u čovjeku. On je biće koje je primjereno ili podobno za ozbiljenje nečega izvan njega sāmoga. Kapital nije živo biće, no pošto je on Nešto tek u cjelini s čovjekom, on nije niti neživo biće. Sam po sebi nije uman, iako je, pored ostalog i reproducirani čovjekov svrsishodni um. No on nije niti bez-uman, dijelom zbog toga što je reproducirani čovjekov svrsishodni um, a dijelom i zbog toga što je živi, izvorni čovjekov um njegov neodvojiv moment. Kapital nije stvar (RES, HREMA ili PRAGMA), jer za razliku od stvari ima moć samorazvoja. Stvar je, naime, Nešto što nema tu moć. Međutim, on ne bi mogao postojati ako se ne bi pojavljivao i kao stvar. Kapital se može shvatiti i kao bogatstvo, ali to je najmanje važna njegova karakteristika, jer je on više od svega i prije svega biće (ENS ili TO ON)- bićevito oruđe koje je stvoreno radi toga da ljudsku vrstu oslobodi robovanja radu. I na kraju, kapital nije samo «odnos» kako kažu marksisti, jer on postoji realno i zbiljski. Ne postoji, dakle, samo kao relacija (čovjekov odnos spram stvari i drugog čovjeka), nego također kao supstancija.»

Toliko za sada u prilog razumijevanju kapitala. Naknadno ću još ukratko prikazati proces i stupnjeve njegovog razvoja.

U slijedećim odjeljcima, govorit ću uglavnom o pojavnom obliku povijesnog procesa, tj. o razvoju civilizacije, a neposredno, o razvoju samog kapitala još samo na jednom mjestu.

Dakle:

Razvoj civilizacijeAntropolozi obično smatraju da na Zemlji postoji nekoliko autohtonih civilizacija,

ili tzv. "civilizacijskih krugova”. Ja sam, međutim, u prethodnim knjigama, dobrim argumentima, kako vjerujem, potvrdio Hegelovu tvrdnju da se na Zemlji zbivao samo jedan povijesni proces (koji je počeo na Istoku, a završio na Zapadu) pa, prema tome, postoji i samo jedna civilizacija, a to je cjelokupna ljudska ili svjetska civilizacija - civilizacija ljudske vrste. Ona je, međutim, prošla kroz tri etape, odnosno tri razvojna stupnja. Ostaci prethodnih stupnjeva razvoja postoje i žive još i danas, a toliko se međusobno razlikuju, da, na prvi pogled, doista izgledaju kao nekakve autohtone civilizacije.

Stupnjeve razvoja civilizacije odredila je opća zakonomjernst razvoja - dijalektika. Ja ih razlikujem po načinu na koji je ljudska vrsta održavala svoj život. To su:

1.Teza, Neolit, 2. Antiteza, Antika, i 3. Sinteza, Zapad, a sada počinje ulaziti u 4. četvrti stupanj, Epitezu, kojeg, u nedostatku nekog boljeg termina najčešće

nazivam Antropotehnološkom civilizacijom, ili antropotehnološkim univerzumom. (Nekome se može učiniti da bi dobar naziv za ovu civiliaciju bio «globalna », ali

on bi bio donekle pogrešan, jer mislim da bi se ta naša civilizacija trebala prostirati, i da će se stvarno prostirati i na jedan, manji dio galaksije u kojoj se nalazimo i da će njene antropomorfne odlike biti izvanjska razlika spram mogućih civilizacija nekih drugih ontogeničnih vrsta.)

1.TezaU Neolitskoj civilizaciji, sām čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada"

prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu te

8

riječi.2. AntitezaAntika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od

svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.

3. SintezaU Zapadnoj civilizaciji, koja je sinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja,

čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranje umjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši proizvode njegovog rada.

Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvaren je cilj povijesti, a sāma povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja svijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjem umjetnog bića, stvoreno je tek neophodno «sredstvo spasa», kako bi rekli stari, ili pak; kako bi rekao Hegel, tek «orudje samooslobodjenja Svjetskog duha». Ja ga sām nazivam sredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskih ciljeva vrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvom koje je bićevito, autopoietično.

4.EpitezaU ovoj, četvrtoj, postpovijesnoj etapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako sam

već rekao, najčešće nazivam Antropotehnološkom, civilizacijom ili antropotehnološkim univrezumom, umjesto revolutivnog razvijanja, tj. stvaranja umjetnog bića, prevladavati će njegovo korištenje ili upotreba kao neophodnog, bićevitog oruđa za ostvarivanje onih ključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti do njegovog daljnjeg, epitetičkog ili evolutivnog razvoja.

***Pod antropotehnološkim univrezumom ili civilizacijom podrazumijevam

područja na kojima se umjetno biće dodiruje s prirodnim, prirodom, i, istovremeno se odvaja, odjeljuje od njega. Dodirno-rastavna područja umjetnog i prirodnog bića su svrsishodna – odredjena čovjekovim potrebama, ciljevima i njegovim estetskim nazorima. Ta područja nose čovjekov pečat. To je razlog zbog kojeg govorimo o antropo-tehnološkoj civilizaciji, ili antropo-tehnološkom univerzumu.

Ako ljudska vrsta uspješno iziđe u svemir i održi se u njemu, stvorit će u galaktičkim prostranstvima, a možda i u unutrašnjosti samih zvijezda gore spomenuta dodirna područja s prirodnim bićem na kojima će obitavati i ostvarivati svoje ultimativne ciljeve.

U brošurici koja govori o gravifugalnoj letjelici i knjizi New physics, Bloomington, USA. 2001. iskazao sam to slijedećim riječima:

«Mišljenja sam da čovjek mora ovladati antigravitacijom (tj. gravifugalnom silom) ili nečim sličnim, jer ljudska se vrsta – ako ne radi svoje misije, a ono radi golog opstanka - mora rasprostraniti i odomaćiti u kozmičkim prostranstvima. Ostanemo li isključivo na ovom planetu, mogli bi smo se degenerirati i izumrijeti. Galaktički prostori, koji nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoće i smrti, zapravo su obećani Rajski vrtovi, ali samo za one inteligentne vrste koje su se trudile toliko razviti da ih mognu koristiti kao takve, te su stoga i zaslužile da u njima uživaju svoju vječnost.»

Eto.No, ovdje treba ponovo odgovoriti na pitanje:Što je zapravo civilizacija?

9

Ali i na pitanje:Što ona nije?

***

Sa stajališta ove, a i drugih mojih rasprava, to je, najopćenitije rečeno, onaj, gore spomenuti svrsishodni kontakt umjetnog i prirodnog bića – kontakt koji nekoj kreativnoj vrsti omogućuje specifičan način opstanka, preživljavanja i ostvarivanje onih transhistorijskih ciljeva.

Danas se kontakt umjetnog i prirodnog bića zapaža samo na selu. To je podstaklo L. Mumforda, M. Mcluana i njihove sljedbenike da upravo nastajuću i buduću antropotehnološku civilizaciju nazovu «globalnim selom». To, nažalost nije ništa drugo do ruralizacija mišljenja ili shvaćanja civilizacije. Prava, potpuno razvijena civilizacija bit će kozmički grad – kozmopolis – a ne neko globalno ili kozmičko selo. Razvoj civilizacije ne pretvara grad u selo, nego, baš obrnuto, selo u grad.

Za ruralizaciju mišljenja civilizacije odgovorno je stanovito nerazumijevanje civilizacije, a i površnost u promatranju i razlikovanju grada i sela. Dobar obol toj ruralizaciji dao je čak i M. Weber, tj. točnije baš, njegova vrlo površna rasprava o nastajanju gradova, koja je trebala otkriti bit grada, a mogla je to učiniti jedino ukazivanjem na bitne razlike između grada i sela – što ona nije učinila.

Grad je otjelotvoreni, tjelesni oblik umjetnog bića, jedan od neposrednih ciljeva njegovog razvoja, dok je selo naprosto pogon za transformaciju nekih elemenata prirodnog bića u umjetno. Na selu se umjetno biće penetrira u prirodno, a prirodno također produžuje na «teritorij» umjetnog.

Na prvi pogled, naime, čini se, doista, da samo na selu dolazi do kontakta umjetnog bića sa prirodnim. Međutim, pažljivije promatranje pokazat će da tamo susrećemo samo one najgrublje i najočiglednije, površinske, osjetilne kontakte – one o kojima ovisi puko biološko preživljavanje vrste. U gradu pak, u njegovim fabrikama, laboratorijima, istraživačkim institutima i sveučilištima i kabinetima mislilaca dolazi do onih dubljih, korjenitijih kontakata. Tu se umjetno biće upoznaje sa duhom svog otuđenog, «usnulog» oblika – prirodom. Te su, pak, spoznaje neki od elemenata iz kojih nastaju viši, potpuniji oblici razvoja umjetnog bića.

Najviše stupnjeve njegovog razvoja i njihove oblike teško je ili nemoguće čak i predočavati. A da se sada susretnemo s njima, vjerojatno ih uopće ne bi smo prepoznali kao nešto što ima sasvim određeni smisao i svrhu. Njihov odnos prema materijalnom aspektu svog postojanja sigurno je puno drugačiji nego danas, također nezamisliv. Stoga mi o tim oblicima postojanja možemo govoriti samo u okviru najviših filozofskih kategorija ili rodova - generalno – onako kako se to nadaje iz zakonomjernosti razvoja. Uostalom, to je posao umjetnosti - SF-a - da predočava one buduće, razvijenije, poželjne i nepoželjne oblike postojanja umjetnog bića.

Potpuno razvijeno umjetno biće, odnosno onaj, gore spomenuti kozmopolis - čiji je antropo-tehnološki moment samo jedan mali beznačajni dio - zapravo je analogon Aristotelovom «Prvom nepokrenutom pokretaču» ili Hegelovoj Apsolutnoj ideji, koji su vječni i izvorni, sebi znani oblici postojanja uopće i koji kontaktiraju svoj «drugobitak» - prirodu, ili materiju (HYLE) – i u njoj otkrivaju onaj «usnuli», otuđeni oblik sebe samoga. (O tom potpuno razvijenom umjetnom biću bit će kasnije više govora.) Na planetima kao što je Zemlja, i to pomoću kreativnih, ontogeničnih vrsta, među koje spada i ljudska, ono, recimo, za sada, «pra-umjetno» biće budi prirodu i, kroz povijesni razvoj, ponovo ju povezuje (re-ligit) sa sobom i dovodi do svijesti o tome da je ona sāma samo «usnuli»,

10