Sarkofag kneza Branimira. Duke Branimir's sarcophagus

Ante Milošević, Sarkofag kneza Branimira (473-478) Histria Antiqua, 18/2009.

555

Položaj Crkvina u Biskupiji kod Knina gdje se nalaze ostatci crkve Sv. Marije i palatiuma hrvatskih vladara nesumnjivo je najvažniji arheološki lokalitet ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj koji višestruko i na razne načine svjedoči i obogaćuje njezinu prošlost (sl. 1)1. Prvi je put opsežno istraživan krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada se srednjovjekovna arheologija kod nas tek začimala

i kada se težilo, upravo nalazima iz toga fonda utjecati na nacionalnu svijest tadašnje javnosti koja je na različite načine bila sputavana, najprije od strane administracije Austro-ugarske monarhije, a potom i od Kraljevine Jugoslavije. Tadašnje nepovoljne okolnosti, uz to, još su bile sadržane i u činjenici da je riječ o nalazištu koje se, kao i brojna druga slična u zagorskoj Dalmaciji, nalazilo

Ante MilOŠEViĆ

Ante MiloševićMuzej hrvatskih arheoloških spomenikaStjepana Gunjače bbSplit, Hrvatska

sarkofag kneza branimira

n a Crkvini u Biskupiji kod Knina, gdje se nalaze ostaci crkve Sv. Marije i palatium hrvatskih vladara, 6. ožujka 1891. g., u najdubljim slojevima sjevernog dijela narteksa, iskopan je kameni sarkofag. Analizom podataka i komparativnom metodom triju značajnih elemenata nalaza (pozlaćenih ostruga s garniturom za zakopčavanje

na kojima dominiraju kršćanski motivi, kamenog sanduka sarkofaga isklesanog iz masivnog rimskog arhitrava s ostacima kvalitetnog reljefnog prikaza dvaju hipokampa, poklopca sarkofaga s urezanim plošnim latinskim krakovima križa, koji formom podsjećaju na vladarsku krunu), uz nalaze zlatnika Konstantina V. Kopronima i Lava IV., autor smatra da u ovom spomeniku hrvatske kulturno-povijesne baštine treba prepoznati Branimirov sarkofag iz kraja 9. stoljeća.

Ključne riječi: Crkvina u Biskupiji, Knin, kameni sarkofag, knez Branimir

UDK 902.034(497.5)(210.7 Šolta):688.932:666.3]“16/19”izvorni znanstveni radRukopis primljen: 27. 09. 2009.Rukopis odobren: 18. 10. 2009.

1 MILOŠEVIĆ 2003., 199-207. Usp. ponešto promijenjen tekst i u: MILOŠEVIĆ 2002.; MILOŠEVIĆ 2007., 87-101.

Histria Antiqua, 18/2009.Ante Milošević, Sarkofag kneza Branimira (473-478)

556

u ambijentu u kojemu je prevladavalo stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti, pa je svaki zahvat da im se spozna nutrina, nailazio na negodovanje i protivljenje mještana. Začetniku i pioniru tih istraživanja l. Marunu nije, stoga, bilo lako organizirati njihov tijek na način da bi smo mi danas raspolagali s više podataka o tada postignutim rezultatima. Svemu tome doprinijele su i kasnije nepovoljne okolnosti u kojima je dominirala financijska oskudica, nerazumjevanja i sukobi s drugim onodobnim stručnjacima, kao i dva svjetska rata zbog kojih su spomenici morali biti sklanjani na sigurno i u konačnici preseljeni u drugu sredinu. ipak, i u takvim okolnostima l. Marun je, u službi za skrb o njima, u Kninu gdje ih je tada skupljao, uspio utemeljiti Hrvatsko starinarsko društvo (1887.), u okviru njega Prvi muzej hrvatskih spomenika (1893.) i potom društveno i muzejsko glasilo Starohrvatsku prosvjetu (1895.). Danas sve to baštini Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Ovaj kratki uvod o općim okolnostima bio je nužan da bi se bolje razumjelo stanje istraženosti u kojemu se danas nalaze arheološki ostaci sa Crkvine, a o kojima, uprkos brojnim napisanim tekstovima i objavljenim raspravama, još uvijek nema usaglušenoga stava2. Stoga se ni mi ovdje nećemo osvrtati na cijeli taj problem nego tek na jedan detalj, smatrajući, da se boljim razumijevanjem manjih jedinica u konačnici i u budućnosti može doprinijeti ukupnoj njegovoj jasnijoj slici. Konkretno, riječ je o

kamenom sarkofagu što je 6. ožujka 1891. godine iskopan u najdonjim slojevima, u sjevernom brodu “predvorja i mrtvačnice” pred crkvom Sv. Marije gdje je, kako se navodi, stajao “okrenut uzduž kapele, nešto malo navinut prema sredini bazilike” (sl. 2). Danas se taj prostor objašnjava kao vladarski mauzolej u prizemlju Westwerka. Odmah po otkriću, a nakon prvih vijesti koje su objavljene u zadarskom Narodnom listu i potom, za stručnu javnost u Viestniku hrvatskoga arkeologičkoga družtva u Zagrebu, odlučeno je da se ovo “velevažno našašće” ne može ostaviti u bazilici “koja je jako izložena pakostnoj ruci”, nego se ima prenijeti u Muzej u Knin, što je i napravljeno već “dne 11. istoga (mjeseca, dodao A. M.) u predpolnoćno doba”. Od straha da nebi bio uništen trebalo ga je, dakle, pod okriljem mraka odnijeti krišom3.

iskopavanjima je utvrđeno da je u sarkofagu bila pokopana jedna muška osoba visoka stasa s glavom na zapadnoj strani i ruku ispruženih niz tijelo (sl. 3). Kosti su mu bile gotovo potpuno istrule, a F. Radić još svjedoči da je pokojnik u sarkofagu bio odjeven u raskošnu odjeću koja se ubrzo po otvaranju sarkofaga i u dodiru sa zrakom raspala4. Opisujući ostatke te odjeće on navodi: Oko lubanje, na prsima, na trbuhu i niz bedre mrtvaca skupljeni komadi tkanine, koja je pripadala odjeći i pokrivalu glave, jest iztrunula fino tkana debela svila, tako obugljevljena, da se odmah uprašuje netom je se dotakneš. Uz prsi mrtvaca nadjen je gvozden skroz zahrdjao sapon polukružna oblika sa gvozdenom pločicom, privitom oko osovine. Kako je taj sapon bio na pojasu, kojim je mrtvac opasan bio položen u grob, tako se izpod sapona hrdja spojila sa tri četiri sloja tkanine, od kojih su dva donja fino platno, gornji svila. Po tome se može nagađati, da je pokojnik pod svilenim plaštom ili klamidom nosio još dvoje dolnjih odjeća, zar dalmatiku tuniku i košulju5. Spomenuta željezna pojasna pređica s okovom (dužine 6,8 cm) uz koju su bila još dva predmeta od istoga materijala “gvozden kolobar” (kolut promjera 3,8 cm) i “zahrdjala šibica” (dužine 6,7 i širine 1 cm), danas su izgubljeni. Posljednji navedeni predmet vjerojatno je cjevasti okov remena koji često prati pojasne garniture karolinškoga razdoblja6. Od predmeta koji su još bili uz pokojnika u sarkofagu, a danas također nedostaju su i fragmenti pougljenjenih drvenih štapića s rupicom po sredini (možda ostaci štita od pruća), dijelovi kožne obuće i remenja kojim su bile sapete ostruge, dva slabo sačuvana srebrna novčića iz 12./13. stoljeća, te jajoliki privjesak od jaspisa opleten zlatnim, križno raspoređenim i filigranom ukrašenim trakama (sl. 3)7. Na gornjem kraju mu je produžetak s

2 U novije vrijeme objavljeno je tek nekoliko radova koji cijelovitije obrađuju ili objašnjavaju lokalitet, ili pak, upozoravaju na neke ključne momente o kojima bi u budućim istraživanjima trebalo voditi računa pa, pored naših radova iz bilj. 1, upućujemo i na: JAKŠIĆ 1980., 97-110; RAPANIĆ 1999., 83-90; MILOŠEVIĆ 2000., 123-125. Usp. također u tim radovima stariju citiranu literaturu.3 RADIĆ 1896.a, 71-72. Nezavidne okolnosti i moguću opasnost da sarkofag nakon otkopavanja bude uništen svjedoče i Marunove rečenice koje prenosi Radić u svome tekstu na str. 73, gdje stoji: Kad se prvi put otvorio sarkofag, mrtvacu nije se vidjelo kostiju, doliš članaka ruku i nogu, pošto je vas bio pokriven odjećom. Nu buduć da su sutradan neki neprijatelji našega družtva odvalili poklopac i, nečuvenim vandalizmom, težkim kamenjem mrtvacu kosti smrvili, to je i odjeća dosta postradala…4 RADIĆ 1896.a, 75-76, 85. Na str. 73 prenosi se i Marunova bilješka o sačuvanosti odjeće u kojoj stoji: …Ali ipak uz sve drmanje dok se je sarkofag vozio hrdjavim putem u Knin, ostala je odjeća prilično sačuvana, tako, da desetak dana poslie našašća sarkofaga, kad ga je bio došao pregledati veleuč. prag. Dn. Fr. Bulić, obzirom na sačuvanost odjeće, na prvi mah je bio izjavio, da može biti četiri-pet godina od smrti mrtvaca; nego kašnje, naravski, nakon pomn-jivijeg promatranja, uvjerio se je o velikoj davnini njegovoj. Kad je trebalo posakupiti odjeću, da se bolje potraži nutrnjost rake, odjeća se raskidala kao paučina, tako, da se je moglo dignuti tek nekoliko lapata. ”Po analizi dra. Janečeka, sveuč. prof. u Zagrebu, komadi odijela su svileni, pozlata na nekim kovinskim predmetima bila je izvrstna i na ognju obavljena. Zlato je najčistije”.5 RADIĆ 1896.a, 75-76.6 MILOŠEVIĆ 1984., 181-220, a također i u: HIK 2000, br. IV. 56, IV. 103.

Sl. 1. Ostaci vladarskih dvora i crkve Sv. Marije u Biskupiji kod Knina (foto: Z. Alajbeg).


557

alkicom koja je spojena šarnirom. Nađen je uz desno rame pa se pretpostavlja da je nekada visio oko vrata pokojnika. Takvi raskošni privjesci u ranome srednjem vijeku, a posebno u merovinškom i karolinškom svijetu, u pravilu su vladarski ili velikodostojnički znamen u grobovima u kojima su pronađeni8. Prema navodu M. Zekana taj je privjesak navodno l. Marunu ukraden u Beogradu 1924. godine kada ga je bio ponio sa sobom (!?) lobirajući za financijsku pomoć Hrvatskome starinarskom društvu i Muzeju u Kninu9.

Od ostalih predmeta koji su bili u sarkofagu do danas su sačuvani bizantski zlatnik i par raskošno ukrašenih masivnih brončanih u vatri pozlaćenih ostruga s garniturom za zakopčavanje.

Za pronađeni bizantski zlatnik u početku se pretpostavljalo da pripada caru Baziliju i. (867.-886.), te da je kovan u razdoblju između 880. i 886. godine. U njegovom opisu prigodom prve objave bilo je navedeno da je po rubu znatno obrezan pa mu je natpis potpuno nestao10. U numizmatičkoj zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu danas postoji samo jedan dobro čitljiv i neobrezan takav novac (sl. 4), pa je očito da taj nije primjerak iz sarkofaga. Za prvu identifikaciju zlatnika iz sarkofaga bili su, dakle, preostali samo središnji prikazi na aversu i reversu, a upravo oni naveli su Š. ljubića, koji je na zamolbu upraviteljstva kninskoga muzeja determinirao novac, da ga pripiše spomenutome bizantskome caru. Takav podatak o zlatniku dao je potom

7 RADIĆ 1896., 76.8 Usp. MILOŠEVIĆ 2005., 2679 ZEKAN 2008., 54.10 RADIĆ 1896., 74.

Sl. 2. Tlocrt iskopina kompleksa na Crkvini sa shematskim rasporedom dostoja n st ven ič k ih g robova : n

sarkofazi, n zidane grobnice n

obzidani grobovi i grobovi u drvenim sanducima.


558

povoda F. Radiću da cijeli nalaz iz sarkofaga datira u zadnju četvrtinu 9. stoljeća, a kako se radilo o luksuznim predmetima i o povlaštenom ukopu u predvorju bazilike Sv. Marije, logična je bila i njegova pretpostavka da pokojnika u sarkofagu protumači kao novcu suvremenoga kneza Branimira (879.-892.). Stvar se međutim, uskoro pojasnila, jer je već u idućem sveščiću Starohrvatske prosvjete donijeta i slika stvarnoga novca iz sarkofaga pa je postalo očito da je riječ o čestom zlatniku cara Konstantina V. Kopronima i sina mu lava iV. (751.-775.)11. Kasnije je još utvrđeno da je riječ o kovu iz sirakuške kovnice koja

ga je emitirala u vremenu između 760. i 775. godine (sl. 5)12, pa se i taj nalaz uklopio u opću sliku, jer su samo takvi zlatnici pratili grobne cijeline s ranokarolinškim nalazima u Hrvatskoj, posebno one uz crkvu Sv. Marije na Crkvini13. Kako se još i pokazalo da njihova pojava u funkciji obola nije relevantna za dataciju grobnih cijelina u kojima su pronađeni, uglavnom se odustalo i od vremenskog određenja sarkofaga s hipokampima u Branimirovo doba14, pa se nadalje, kao najčešća njegova datacija, potpomognuta ostrugama, navodila prva polovina 9. stoljeća15.

11 F. RADIĆ 1896.b, 146, sl. 2.12 JELOVINA 1986., 23 sa starijom kiteraturom o tome problemu.13 MILOŠEVIĆ 2000., 119-120.14 O tome usp. DELONGA 1981., 210-228.

Sl. 3. Položaj nalaza uz pokojnika u sarkofagu i dio pronađenih predmeta (prema: F. Radiću).

Sl. 4. Zlatnik Bazilija i. u Muzeju HAS u Splitu (foto: Z. Alajbeg).

Sl. 5. Zlatnik Konstantina V. Kopronima iz sarkofaga kneza Branimira (foto: Z. Alajbeg).


559

Spomenute masivne brončane pozlaćene i bogato ukrašene ostruge s garniturama za zakopčavanje po raznim osnovama osobit su nalaz (sl. 6). Tumači se da pripadaju ranokarolinškom krugu16 iako u toj kulturnoj sredini imaju samo konceptualne analogije, a iste su prirode i njene načelne usporedbe s također obilato ukrašenim velikomoravskim primjercima17. Tipološki gledano, među dosadašnjim nalazima iz Hrvatske ostruge iz sarkofaga u Biskupiji nisu međutim, osamljeni primjeri jer su dva para vrlo sličnih ali neukrašenih brončanih masivnih ostruga iskopana još i u Koljanima Gornjim kod Vrlike (sl. 7)18. Te su, pak, posebno zanimljive jer sadržajnije otvaraju raspravu o mogućoj dataciji takvoga tipa ostruga, prvenstveno s obzirom na druge ranokarolinške predmete s koljanskoga područja koji su pronađeni na tri položaja.

Tako je na međašnjem prostoru između Podosoja i Koljana Donjih, na povišenju uz nekadašnji potok Slankovac, nedavno, slučajno pronađen ukrašeni srebrni pozlaćeni jezičac pojasa i mač tipa K koji apsolutne tipološke i radioničke analogije ima u maču iz Zadvarja, a ta dva primjera iz Hrvatske, opet, potpuno su usporediva s mačevima iz jednoga bogatoga groba s nalazišta Haithabu (pokr. Schleswig-Holstein) na sjeveru Njemačke. Ta je naša spoznaja, na koju smo u literaturi već skrenuli pozornost19, važna, jer dopušta dataciju novopronađenoga mača iz Koljana okvirno između 780. i 820. godine20, a također upozorava i na mogućnost da je oružje ranokarolinških osobina u onodobnu Hrvatsku, osim iz rajnskih radionica, inportirano i iz južnoskandinavskih oblasti u kojima su,

pretpostavlja se, proizvedeni mačevi iz Haithabua. Na takav trgovački pravac kojim su se snabdijevali vojnici u Hrvatskoj ranoga srednjega vijeka upućuju i neki drugi arheološki nalazi21.

Zanimljiv položaj s nalazima ranokarolinških obilježja iz Koljana je i kod Vukovića mosta gdje se nalazilo malo groblje u okviru kojega je bio i jedan ratnički grob i u njemu opet mač tipa K s okovima pojasa, te još par željeznih ostruga s garniturom za zakopčavanje i željezno kresivo22. U našoj kratkoj analizi toga nalaza pokušali smo pokazati da ta grobna cijelina pripada početku 9. stoljeća23. iz sadržaja toga groba za problem koji razmatramo važne su spomenute željezne masivne ostruge jer im je trn okovan ukrašenim brončanim prstenom obrubljenim bisernim nizom (sl. 8). Po toj osobini morfološki su srodne luksuznim ostrugama iz sarkofaga u Biskupiji i neukrašenim brončanim primjercima iz grobova kod crkve Sv. Marije u Koljanima Gornjim, a to je treći položaj na kojemu su na tome malome koljanskom području nađeni slični predmeti karolinških osobina24. Pokušavajući objasniti činjenicu da spomenuti grobovi s

15 JELOVINA 1986., 12; HIK 2000., br. IV. 53. Tek su se M. i V. Sokol nedavno ponovo opredijelili za Radićevo mišljenje da spomenute ostruge pripadaju Branimiru (usp. MATIJEVIĆ SOKOL - SOKOL 2005., 13, 96-98), no, za to ne iznose nikakve nove argumente.16 VINSKI 1970., 145-146, sl. 5-8; GIESLER 1974., 521-543; WERNER 1979., 227-237; VINSKI 1979., 158-162; VINSKI 1981., 24-26; JELOVINA 1986., 11-13; WACHOWSKI 1987., 49-79; MILOŠEVIĆ 2000., 120-122.17 DEKAN 1976., 118-132, sl. 89-92.18 HIK 2000, br. IV.153, IV. 154. 19 MILOŠEVIĆ 2000., 131; MILOŠEVIĆ 2005., 267-269, T. 55.20 Pretpostavlja se da su tada proiz-vedeni mačevi iz Haithabua (usp. Die Macht 2005., 165-172. 21 JAKŠIĆ 1982., 174-175, bilj. 5; MILOŠEVIĆ 2006., 299-307.22 RADIĆ 1897., 99-109.23 MILOŠEVIĆ 2000., 118.

Sl. 6. Brončane pozlaćene ostruge iz sarkofaga kneza Branimira (foto: Z. Alajbeg).

Sl. 7. Brončane osrtruge iz groba kod crkve Sv. Marije u Koljanima Gornjim (foto: Z. Alajbeg).

Sl. 8. Željezne ranokarolinške ostruge “hrvatskog tipa” iz ratničkog groba kod Vukovića mosta u Koljanima Gornjim (fotoarhiv muzeja HAS).


560

mačevima tipa K ipak nisu bili ukopani pokraj crkve, a što bi trebalo očekivati s obzirom da je vrlo slična situacija bila i kod crkve Sv. Marije u Biskupiji kod Knina, pokušali smo pretpostaviti kronološku razliku među nalazištima u Koljanima, i to na način da spomenuta crkva u vrijeme

ukopa grobova s mačevima, a to je kraj 8. ili prva desetljeća 9. stoljeća, vjerojatno još nije bila izgrađena25. Po toj našoj pretpostavci ostruge ranokarolinških osobina koje su otkopane kod crkve nužno moraju biti mlađe od ostalih na tome području. U istoj prigodi i zbog tih razloga još smo iznijeli i pretpostavku da su masivne željezne ostruge s brončanim prstenom na trnu kao jednostavnija izvedba uistinu prototipovi istim takvim raskošnijim brončanim (Sv. Marija na Crkvini u Gornjim Koljanima kod Vrlike), ponekad pozlaćenim primjercima (Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji kod Knina). Te željezne ostruge zbog specifične forme tipološki smo odredili kao regionalnu ranokarolinšku inačicu, tj. kao “ostruge hrvatskoga tipa” jer se drugdje u Europi, gdje su također evidentni franački utjecaji, uopće ne pojavljuju (osim izdvojenih nalaza uz Balaton u Mađarskoj)26. S obzirom da su one, dakle, lokalni proizvodi koje je, prema drugim nalazima iz onodobne Hrvatske i širega joj okruženja, a posebno prema primjercima iz grobova uz crkvu Sv. Marije u Biskupiji kod Knina, moguće okvirno datirati u kraj 8. i prvu polovinu 9. stoljeća, logičnim se nameće i zaključak da su i luksuznije njihove izvedbe jednakoga radioničkoga porijekla. Podsjetili smo pri tome i na činjenicu da je postojanje zanatlija koji su ih mogli proizvesti potvrđeno neuspjelo izlivenim nakitnim oblicima koji su pronađeni u okolici Knina27. Zbog visoke kvalitete izrade, zahtjevnog tehnološkog postupka i karaktera ukrasa (različiti križevi s vitičastim završetcima krakova i motiv “stabla života” s dvostrukim volutama, te dorađivanje ukrasa rovašenjem i pozlata u vatri) u tome bi trebalo računati i s radioničkim utjecajima iz gradova na obali u kojima je u ta doba

24 HIK 2000, br. IV.153-156. Riječ je o dva para masivnih brončanih ostruga i dva para istih takvih željeznih s brončanim prstenom.25 Kao topografsku odrednicu važnu za buduća istraživanja ovdje treba istaknuti podatak da se grob kod Vukovića mosta nalazio sasvim blizu male povišene glavice na kojoj se nalazilo koljansko groblje (danas je sve potpoljeno akumulacijskim jezerom). Prema Gunjačinim podacima (GUNJAČA 1949., 284; MILOŠEVIĆ 1998., 110) na tome mjestu, prigodom gradnje nove kapelice 1935. godine, otkopani su temelji stare crkve s menzom in situ, no, istraživanja mu nisu bila omogućena. U međuvremenu, a nakon što se Peručko jezero u sušnim razdo-bljima povremeno povuće, na vidjelo isplivaju ostaci toga kol-janskoga groblja s prepoznatljivim starim zidovima između grobova. Tako se dogodilo i 2007. godine kada je na erodiranoj površini pronađeno i nekoliko ulomaka iz starokršćanskog doba na što me je upozorio kolega A. Jurčević. Riječ je, dakle, o crkvi iz toga vremena, a kako je na obližnjoj Crkvini gdje se nalazila ranosrednjovjekovna crkva Sv. Marije pronađeno i skulp-tura koje su kronološki starije od 9. stoljeća (izgubljeni reljef s orantom i nadvratnik s križevima i nizom rustičnih preklopljenih troprutih arkadica), moguća je pretpostavka da ti spomenici izvorno potjeću up-ravo iz crkve na starome koljansko-me groblju, a ta je, čini se, u prvim stoljećima ranoga srednjeg vijeka bila popravljana ili preuređivana. Istraživanje toga položaja u nekom od budućih sušnih razdoblja, svakako bi dalo i odgovor i na pi-tanje zašto je u Koljanima prisutno ranokarolinško oružje koje je starije od poznate nam ranosrednjovjek-ovne crkve?

Sl. 9. Sarkofag kneza Branimira, danas u Muzeju HAS u Splitu (foto: A. Milošević).

Sl. 10. Sarkofag kneza Branimira u muzeju u Kninu (fotoarhiv Muzeja HAS).

Sl. 11. Ranosrednjovjekovni sarkofag od antičkog arhitrava iz Galovca kod Biograda n/m (foto: Z. Alajbeg)


561

vjerojatno još bilo majstora koji su radili u tradicijama ranobizantskoga i srednjobizantskoga zlatarstva.

Prema dosadašnjim istraživanjima, stoga, lijepo ukrašene pozlaćene ostruge s garniturama za zakopčavanje iz sarkofaga na Crkvini na kojima izrazito dominiraju kršćanski motivi, moguće je orijentaciono odrediti kao domaći proizvod iz druge polovine 9. stoljeća28. Dva dosadašnja pokušaja da ih se izravnije poveže s knezom Branimirom, vidjeli smo, bila su utemeljena na pogrešnim podacima29 ili su izrečeni proizvoljno i bez argumentacije30. Široko postavljene njihove tipološke usporedbe s drugim sličnim oblicima iz onovremene Europe ukazuju na to da im je morfološko ishodište u različitim izvedbama karolinških ostruga kojima je osnovna i zajednička karakteristika ravni ostružni luk, dok primjenjeni ornamenti i način ukrašavanja ukazuju na moguće utjecaje tradicionalnoga bizantskoga zlatarstva iz gradova na obali31.

Prije smo spomenuli da su u sarkofagu iznad glave pokojnika nađena i dva srebrna novca iz kraja 12. stoljeća, jedan ugarski i jedan venecijanski. F. Radić pretpostavlja da su u grob dospjeli naknadno unešeni vodom kroz neku pokotinu32. Prilikom takvoga tumačenja zanemarila se međutim, činjenica da je masivni poklopac u jednome trenutku bio prelomljen i potom popravljen pa opet spojen željeznim, u olovo zalivenim klanfama (sl. 9a-b). Mi pretpostavljamo da su ti zahvati dokaz nasilnoga otvaranja sarkofaga koji je, krajem 12. ili početkom 13. stoljeća, bio provaljen baš u predjelu glave pokojnika te da je tada iz groba možda nešto i otuđeno. Spekuliramo stoga, da su dva srebrnjaka “šaljiva plaća” za ukradeno ili vremenski dokaz popravljanja poklopca sarkofaga.

Sarkofag od bijeloga vapnenca drugi je mogući element za dataciju ovoga grobnog nalaza. isklesan je od masivnoga rimskoga arhitrava kojemu je na prednjoj strani, u profiliranom okviru, kvalitetni reljefni prikaz dvaju nasuprotnih hipokampa. Od ulomka drugoga rimskoga arahitrava isklesan mu je i dvoslivni poklopac po čijem su rubu tek u tragovima ostali vidljivi biljni ornamenti u profiliranom okviru. Po sredini jedne kosine poklopca konturno je urezan plošni latinski križ račvastih krakova. Veličina sanduka sarkofaga je 2,24 x 0,82 x 0,45 m, a masivnoga poklopca 2,34 x 0,47 x 0,47 m. Sudeći prema arhivskim fotografijama i onima iz prve objave strana s križem na poklopcu bila je okrenuta nasuprot sceni s hipokampima (sl. 10)33, a ne kako je trenutno predstavljeno u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika gdje se sarkofag danas nalazi. Na obrnuto postavljan poklopac ukazuje i raspored malih četvrtastih rupa u

koje su bile u olovo zalivene dugačke željezne klanfe koje su spajale sanduk s poklopcem jer na taj način ni jedna takva rupica s poklopca nema svoj par na sanduku. Njegova izvorna orijentacija u prizemlju Westwerka nije nam poznata, no, kada smo prije rekli da je bio provaljen u predjelu glave koja se nalazila na zapadnoj strani, ujedno smo iznijeli i pretpostavku da je prema središnjem prolazu prostora u kojemu se nalazio bio okrenut ukrašenom

26 U našim tekstovima za ovakve ostruge upotrebljavamo termin ranokarolinške ”ostruge hrvatskoga tipa”, a ne ”hrvatske ostruge” kako nam se to inputira u: SOKOL 2008., 184. Ovdje bi smo iskoristili priliku i upozorili V. Sokola, koji to učestalo ponavlja, da naše tekstove, u koliko ih koristi, temeljitije pročita pa ih onda tako i interpretira ili da ih ostavi po strani. U protivnome njegove opservacije shvatit ćemo kao neozbiljne i ubuduće se na njih nećemo osvrtati.27 MILOŠEVIĆ 2000., 120-122. Naš prijedlog za dat-aciju ranokarolinških ”ostruga hrvatskoga tipa” u kraj 8. i početak 9. stoljeća opriječan je mišljenju D. Jelovine koji ih tumači kao arte-fakte iz poodmaklog 9. i početka 10. stoljeća (usp. JELOVINA 1986., 12). Na toj njegovoj pretpostavci Sokoli grade svoju dataciju luksuznih ostruga iz sarkofaga na Crkvini u Branimirovo doba (usp. MATIJEVIĆ SOKOL - SOKOL 2005., 98).28 Ovakvom našom okvirnom datacijom znatno smo se približili i razmišljanjima K. Wachowskog koji je složio tipologiju i kronologiju ranosrednjovjekovnih europskih ostruga. Prema njegovoj analizi ostruge iz sarkofaga na Crkvini pripadale bi tipu koji ima kompo-nente VII3a-A1-L (s 8 zakovica na pločicama), a pretpostavlja da su nastale između 870. i 900. godine (usp. WACHOWSKI 1987., 76).29 RADIĆ 1896.a, 85-86 jer je mislio da zlatnik iz groba pripada bizantskom caru Baziliju I.30 MATIJEVIĆ SOKOL - SOKOL 2005., 98. Koriste se podatkom D. Jelovine prema kojemu željezne ostruge s brončanim prstenom na trnu treba datirati u poodmaklo 9. i početak 10. stoljeća, što, kako smo prije pokazali, nije vjerojatno.

Sl. 12. Ranosrednjovjekovni sarkofag od antičkog arhitrava u crkvi S. Apollinare Nuovo u Ravenni (foto: A. Milošević).

Sl. 13. Ranosrednjovjekovni sarkofag od antičkoga stupa iz Blizne u zaleđu Trogira (foto: A. Milošević).


562

stranom sanduka, a nojoj ne pripada strana poklopca na kojoj je urezan križ.

N. Jakšić je već upozorio na predromaničku praksu izrade sarkofaga koji su izdubeni u ponovo upotrebljenim spomenicima iz rimskoga doba pa uz primjer sa Crkvine navodi još jedan koji je isklesan po istome konceptu, a pronađen je u crkvi Sv. Bartula u Galovcu kod Biograda (sl. 11). Pretpostavlja takođe da su takvi sarkofazi obilježavali vladarske lokalitete34. ipak, treba podsjetiti da su tako uređeni sarkofazi bili postavljeni uz još neke crkve ranoga srednjeg vijeka, pa tako i. Petricioli navodi da su se uz crkvu Stomorice i uz Sv. lovru u Zadru također nalazili sarkofazi s niskim dvostrešnim krovom koji su bili izdubeni u rimskim polustupovima. Oba po

sredini jedne strane dvoslivnoga poklopca imaju i urezan latinski križ. Onaj kod Stomorice je jednostavan s malo proširenim završetcima krakova, a onaj kod Sv. lovre na krajevima ima volute35. Pretpostavljamo da i ova dva zadarska primjera svjedoče isti (predromanički) koncept klesanja sarkofaga od rimskih spolia jer na to upućuje još jedan vrlo sličan sanduk sarkofaga izduben u polovici rimskoga stupa koji je iskopan u prizemlju Westwerka ranosrednjovejkovne crkve Sv. Marije u Blizni iznad Trogira, koju je u Branimirovo doba na svome posjedu dao sagraditi župan (Steph)ANUS. Poslije je upotrebljen kao poklopnica kasnosrednjovjekovnoga groba (sl. 12)36.

U crkvi Sv. Apolinara u Ravenni, u jednoj kapeli sjevernoga broda i danas se nalazi okomito postavljeni

31 Do izvijesne mjere na ovakvo radioničko porijeklo luksusihpriloga iz sarkofaga u Biskupiji upućuje i danas izgubljeni,zlatom optočeni jajoliki privjesak od jaspisa koji je izvedbomi oblikom vrlo blizak primjercima pronađenim u grobu jedneavarske princeze. Grob je otkopan u mjestu Kiskörös-Vágóhídu Mađarskoj, a u njemu je, oko vrata pokojnice bilo nanizano petsasvim sličnih almandinskih privje-saka za koje se navodi da suproizvodi bizantskoga zlatarstva (usp. LASZLO, 1974, 49-50,crtež 17, sl. 85). Za nas je ovdje još važna i činjenica dasu privjesci iz Mađarske iskopani u grobu visokorangiranepripadnice avarske države što povratno potvrđuje i našu,već izrečenu pretpostavku, da su takvi privjesci u praviluobilježavali grobove elitnih pripad-nika ranosrednjovjekovnogadruštva u različitim dijelovima tadašnje Europe.32 RADIĆ 1896.a, 71, 73. Riječ je o neznatno škudeliranim novcima dužda Oria Malipiera (1178.-1192.) i hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika (1196.-1204.).33 RADIĆ 1896.a, 72-73, sl. 1, 2.34 JAKŠIĆ 2008., 109-110.35 PETRICIOLI 1968., 250, T. 12; PETRICIOLI 1987., 60. 36 BUŽANČIĆ 2001., 5-7.

Sl. 14. Sarkofag bavarskog plemića Ozija iz benediktinske opatije Ossiach u austrijskom dijelu Koruške, 11. stoljeću (prema: Poppone 1996.).

Sl. 15. Ranosrednjovjekovni (?) sarkofag od antičkog arhitrava u peripteru splitske prvostolnice (foto: A. Milošević).


563

sarkofag - relikvijar čiji sanduk je također preklesani rimski arhitrav (sl. 13)37, a u crkvi benediktinske opatije Ossiach u austrijskom dijelu Koruške po istome konceptu od rimskoga pilastra u prvoj polovici 11. stoljeću izveden je i sarkofag za bavarskog plemića Ozija koji je bio otac akvilejskoga patrijarha Popponea (sl. 14)38, pa ova dva primjera ukazuju na pretpostavku da takva praksa u to vrijeme nije bila uobičajena samo među pripadnicima višega društvenoga sloja u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Naposljetku, jedan sarkofag koji je također isklesan od rimskog arhitrava i danas se nalazi u sjevernom dijelu periptera nekadašnjeg Dioklecijanova mauzoleja i današnje splitske katedrale (sl. 15). Na poklopcu mu je natpis iz 15. stoljeća, no, moguća je pretpostavka da se radi o ponovnoj upotrebi starijega sarkofaga kako to pokazuju neki drugi primjerci s istoga položaja39.

Netom spomenuti križ na poklopcu sarkofaga iz Biskupije, za kojega F. Radić proizvoljno kaže da je starokršćanski40, najvažniji je detalj za njegovu dataciju. Glavna značajka su mu račvasti gornji krajevi i na donjoj strani patibuluma trokraki završetak koji formom podsjeća na vladarsku krunu (sl. 16). Križevi takvih tipoloških i morfoloških osobina nisu osobito česta pojava u ranome srednjem vijeku u Hrvatskoj i, koliko nam je poznato, ograničeni su tek na jednu skupinu predromaničkih skulptura koje je, kao cijelinu, vrlo precizno izdvojio N. Jakšić. Riječ je o grupi spomenika

koji su nesumnjivo nastali u krugu jedne klesarske radionice, a zahvaljujući činjenici da su joj sve važne stilske karakteristike (naivni klesarski izraz i gotovo shematska organizacija i raspored ukrasnih motiva) prepoznatljive na zabatu i arhitravu iz Šopota na kojemu je uklesano i ime kneza Branimira (sl. 17), pouzdano je moguće vrijeme njenoga djelovanja datirati u doba toga

37 BENDAZZI - RICCI 1977., 133. Navodi se da je riječ o ranosrednjo-vjekovnome sarkofagu koji je prekle-san u renesansi. Nama se ipak čini da je riječ o rimskome arhitravu koji je u ranome srednjem vijeku preklesan u sanduk sarkofaga.38 Poppone 1996., 336.39 Usp. RAPANIĆ 1971., 292-304.40 Visina mu je 34, a širina 19 cm. RADIĆ 1896.a, 73.

Sl. 16. Križ na poklopcu sarkofaga kneza Branimira (foto: A. Milošević).

Sl. 17. Zabati i greda oltarne ograde iz Šopota (foto: A. Milošević).


564

hrvatskoga kneza41. U generalnoj shemi glavne stilske osobine najprepoznatljivije su joj na trokutastim zabatima oltarnih ograda na kojima po vanjskome rubu teku kuke razdvojenih peteljki koje stoje na naglašenom rebru pod kojim je stilizirani kimation. U središnjem polju je veliki križ sa strane kojega su nasuprotne ptice. Križevi u pravilu imaju više ili manje naglašene račvaste krakove, ponekad su dodatno ornamentirani shematiziranom troprutom pletenicom, a stilizirano su predstavljene i bočne ptice. Pored spomenutih nalaza iz Šopota, zabati takvih osobina još su pronađeni na Crkvini u Biskupiji kod Knina, u Ždrapnju i na nepoznatome nam lokalitetu u splitsko-trogirskoj okolici (sl. 18)42. U crkvi Sv. Spasa u Cetini, za koju također znamo da je sagrađena u doba kneza Branimira, vrlo slični križevi, osim na zabatu, izvedeni su i na gredama oltarne ograde gdje stoje kao razdijelnik između kuka (sl. 19)43.

Nedav no je publ ic i ra n i jeda n pr imjerak trodimenzionalnog kamenog križa s račvastim krajevima iz zadarske katedrale (sl. 20) za koji se pretpostavlja da je nekada stajao na vrhu ciborija44. Ne donosi mu

se uža datacija, no, s obzirom na njegove jasne stilske i morfološke osobine vjerojatno je da i on kronološki i radionički pripada istoj skupini spomenika.

Sl. 18. Zabati oltarne ograde “dvorske klesarske radionice”: 1. Ždrapanj kod Benkovca; 2. zbirka društva ”Bihać”; 3-4. Biskupija kod Knina (fotoarhiv Muzeja HAS).

Sl. 19. Zabat i detalj grede oltarne ograde iz crkve Sv. Spasa u Cetini (foto: A. Milošević).

41 JAKŠIĆ 1995., 141-150; JAKŠIĆ 2002., 111-121.42 JAKŠIĆ 1995., 141-150.43 MILOŠEVIĆ - PEKOVIĆ 2009., str. 285-294.44 VEŽIĆ - LONČAR 2009., 85.


565

Za križeve s račvastim završetkom krakova može se, dakle, reći da su zaštitni znak te radionice jer su isklesani na svim zabatima koji je obilježavaju, a kao forma gotovo su nepoznati na drugim tadašnjim spomenicima u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji i Hrvatskoj. Tek kao iznimku bilježimo jedan sličan na zabatu iz lapidarija trogirskih dominikanaca koji je iz polovine 11. stoljeća45, pa je zbog toga neusporediv s našim primjercima koji su znatno stariji. Te spoznaje su važne jer je, vidjeli smo, istim takvim križem bio označen i poklopac sarkofaga sa hipokampima iz vladarskog mauzoleja na Crkvini u Biskupiji kod Knina46.

Novijim istraživanjima produkti spomenute klesarske radionice prepoznatl su i među skulpturama iz crkve Sv. Martina u lepurima kod Benkovca gdje su pronađeni proizvodi iz nekoliko radionica koje su djelovale drugoj polovini 9. stoljeća, pa tako i onih iz Branimirova doba47. S toga ravnokotarskoga nalazišta potjeće i jedan vrlo zanimljiv kameni križ (stilski i morfološki usporediv s već spomenutim primjerkom iz Zadra, sl. 20), koji ima specifično oblikovan desni završetak antene koji se račva u tri kraka (sl. 21)48, dakle, na potpuno isti način kako je to bilo izvedeno i na donjem kraju patibuluma križa na sarkofagu sa Crkvine. Morfološki gledano, riječ je o vrlo osebujnoj vrsti ukrasa kakvu u našoj predromaničkoj umjetnosti nalazimo sasvim iznimno. Donekle su mu slični tek završetci križa na ulomku ciborija iz Novalje na Pagu49, no, taj s našim primjerkom nije usporediv jer mu je takve završetke odredio pleterni ornament

Sl. 20. Kameni križ iz zadarske katedrale (prema: P. Vežić).

Sl. 21a. Kameni križ iz crkve Sv. Martina u lepurima kod Benkovca (foto: A. Milošević).

Sl. 21b. Kameni križ iz crkve Sv. Martina u lepurima kod Benkovca (crtež: S. Juraga).

Sl. 21c. Prijedlog rekonstrukcije kamenog križa iz crkve Sv. Martina u lepurima kod Benkovca (crtež: S. Juraga).

45 Usp. BELAMARIĆ 1981., 157-162, T. 29/1; BURIĆ 1982., 138-139, T. XII/58.46 HIK 2000., 208-209.47 Osim nekoliko ulomaka skulptura s toga lokaliteta koji su publicirani u: DELONGA 1997., 74-91, te u: HIK 2000., 278-280 i u: JAKŠIĆ 2000., 189-200, rezultati istraživanja uglavnom još nisu objavljeni. Za dopusnicu korištenja spomenutoga križa u ovome članku zahvaljujemo kolegi N. Jakšiću koji je istraživao spomenuti lokalitet i koji uskoro o njemu priprema monografsku objavu.48 Križ je od vapnenca. Veličina ulomka je 19,5 x 16 cm, a danas se nalazi u zbirci kamenih spomenika u Muzeju HAS u Splitu (inv. br. 3675). U cjelosti mu je sačuvana samo sredina i desna polovica an-tene, a na donjem dijelu patibulu-ma ostatak je rupe za metalni klin kojim je bio pričvršćen za podlogu. Vjerojatno je stajao na vrhu ciborija ili na zabatu oltarne ograde.49 DELONGA 1996., 229, T. LXXIV/192.


566

koji je isklesan na njegovim krakovima. izvan Hrvatske poznat nam je još i primjerak sličnoga križa na jednoj ranosrednjovjekovnoj luneti iz Bizantskog muzeja u Ateni50, a za našu raspravu također je indikativno i to, da među brojnim ranosrednjovjekovnim skulpturama s Apeninskog poluotoka, koje su do sada publicirane u Corpus della scultura altomedievale, nema križeva s račvastim krakovima.

U umjetnosti predromaničke Dalmacije i Hrvatske, križevi račvastih krajeva stoga, osobitost su spomenute klesarske radionice koja je djelovala u doba kneza Branimira, a za što, vidjeli smo, postoje brojni i značajni argumenti51. Posljedično tome, kao logičnan, nameće se onda i zaključak da je i sarkofag sa Crkvine na čijem je poklopcu isklesan križ jednakih osobina izrađen u to vrijeme u istoj radionici. Sarkofag je, vidjeli smo, bio ukopan u mauzoleju, u prizemlju Westwerka crkve Sv. Marije koja se nalazila u sklopu onodobnih vladarskih dvora, a kako su u njemu, uz zlatnik Konstantina V. Kopronima i lava iV. i zlatom optočeni, a danas izgubljeni privjesak od jaspisa, nađene i raskošne brončane pozlaćene ostruge karolinških obilježja na čijim su dijelovima

garniture za zakopčavanje izvedeni različiti križevi, a također i oni s prepoznatljivim račvastim krakovima na trnu ostruga (sl. 3, 6), onda se potpuno opravdanom čini i pretpostavka da je u tome sarkofagu bio pokopan upravo taj ranosrednjovjekovni hrvatski vladar. Na ovaj način prepoznati Branimirov sarkofag postaje vrlo važan nacionalni spomenik kojega u ukupnome fundusu ranosrednjovjekovne arheološke baštine iz Hrvatske treba posebno i naglašeno slaviti, pa onda tako i tretirati u budućem novom postavu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika52. Ovaj naš prijedlog iznosimo na ovome mjestu i ovim putem jer stjecajem okolnosti nemamo drugoga načina utjecati na stručnjake koji kreiraju taj scenarij. U taj zadatak svakako treba uključiti i nove spoznaje o ostrugama iz sarkofaga koje su, u skladu s ovdje iznijetim pretpostavkama, u grob završile 892. godine i koje stoga nalažu reviziju i preustroj svih dosadašnjih rezultata koji su postignuti u istraživanjima ukupnoga fonda takvih nalaza s ranokarolinškim osobinama iz Hrvatske. S naše strane mi smo raspravu na tu temu već priveli završetku i uskoro će biti objavljena.

50 JELIČIĆ 1985., sl. na str. 18.51 N. Jakšić je, temeljem stilske analize skulptura iz Branimirovog doba, uspio prepoznati najmanje dvije radionice koje su klesari-jama opremale crkve koje su u to vrijeme bile sagrađene ili iznova preuređene. Reljefi koje karakteriz-ira križ račvastih krakova pripadali bi grupi spomenika koje je on kolokvijalno odredio kao ”dvorsku klesarsku radionicu”. O tome usp. JAKŠIĆ 2002., 111-12152 U cijelini, Branimirovo doba prvi je vrhunac u kulturnom i društveno-političkom životu ranosrednjovjekovne Hrvatske pa bi u skladu s time trebalo voditi računa da u svakoj prezentaciji ono tako bude i tretirano. Svakako nije dobro da se predstavlja na način kako je to nedavno bilo napravljeno na izložbi ”Roma e i Barbari. La nascita di un nuovo mondo” u Veneciji (Palazzo Grassi, 2008.) na kojoj je upravo njegovim spomenikom sudjelovao i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Tada su taj značajni vladar i onodobna Hrvatska prestavljeni u neodgovarajućem kulturološkom, povijesnom i političkom kontekstu (tekst Th. Leinharda u katalogu izložbe, str. 580-581).


567

KRATICE

HAD Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb

HAM Hortus artium medievalium, Zagreb - Motovun

HIK Hrvati i Karolinzi, Katalog, Split

PPUD Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split

SHP Starohrvatska prosvjeta, Split

VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split

LITERATURA

BELAMARIĆ 1981 J. Belamarić, Novootkriveni zabat predromaničke oltarne pregrade u Trogiru, VAHD 75/1981, Split, 1981.

BENDAZZI - RICCI 1977 W. Bendazzi - R. Ricci, Ravenna, Ravenna, 1977.

BURIĆ 1982 T. Burić Predromanička skulptura u Trogiru, SHP ser. 3, sv. 12/1982, Split, 1982.

BUŽANČIĆ 2001 R. Bužančić, Nalaz Gospine crkve iz starohrvatskog doba na groblju sela Blizna Gornja, Časopis za kulturu ”Vartal” 10/1-2, Trogir, 2001.

DEKAN 1976 J. Dekan, Vel’ká Morava. Doba a umenie, Bratislava, 1976.

DELONGA 1981 V. Delonga, Bizantski novac u zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, SHP ser. 3. sv. 11/1981, Split, 1981.

DELONGA 1996 V. Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 1996.

DELONGA 1997 V. Delonga, Lepuri od kamenoga doba do Turaka, u: Lepuri - stanovništvo i kulturni spomenici, Lepuri, 1997.

DIE MACHT 2005 Die Macht des Silbers. Karolingische Schatze im Norden. Frankfurt a/M, 2005.

GIESLER 1974 U. Giesler, Datierung und herleitung der Vogelförmingen Reimenzungen, Studien zur vor- und frühgeschichte Archäologie (Festschrift für J. Werner II), München, 1974.

GUNJAČA 1949 S. Gunjača, Kratak osvrt na prilike i rad muzeja u Kninu, SHP ser. 3, sv. 1, Split, 1949.

HIK 2000 Hrvati i Karolinzi, Katalog, Split, 2000.

JAKŠIĆ 1980 N. Jakšić, Zabati olptarne pregrade iz Crkvine u Biskupiji kod Knina, PPUD 21, Fiskovićev zbornik 1, Split, 1980.

JAKŠIĆ 1995 N. Jakšić, Klesarska radionica iz vremena kneza Branimira, SHP ser. 3, sv. 22/1995, Split, 1995.

JAKŠIĆ 2000 N. Jakšić, Arheološka istraživanja razorene crkvice Sv. Martina u Lepurima kod Benkovca, SHP ser. 3, sv. 27/2000, Split, 2000.

JAKŠIĆ 2002 N. Jakšić, Skulptura Branimirova doba u Hrvatskoj, u: Hrvatska u doba kneza Branimira, Zadar, 2002.

JAKŠIĆ 2008 N. Jakšić, Il ruolo delle antiche chiese rurali nella formazione del ducato croato medievale, HAM 14/2008, Zagreb - Motovun, 2008.

JELIČIĆ 1985 J. Jeličić, Ikonografija ranokršćanske lunete iz Gata, PPUD 25/1985, Split, 1985.

JELOVINA 1986 D. Jelovina, Mačevi i ostruge karolinškoga obilježja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Split, 1986.


568

LÁSZLÓ 1974 G. László, Steppenvölker und Germanen, Budapest, 1074.

MATIJEVIĆ SOKOL - SOKOL 2005 M. Matijević Sokol - V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Zagreb, 2005.

MILOŠEVIĆ 1984 A. Milošević, 1984, Novi ranosrednjovjekovni grobni nalazi iz Cetinske krajine, u: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, izd. HAD-a 8/1980, Split, 1984.

MILOŠEVIĆ 1998 A. Milošević, Arheološka topografija Cetine, Split, 1998.

MILOŠEVIĆ 2000 A. Milošević, Karolinški utjecaji u kneževini Hrvatskoj u svjetlu arheoloških nalaza, u: Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split, 2000.

MILOŠEVIĆ 2002 Crkva Sv. Marije. Mauzolej i dvori hrvatskih vladara u Biskupiji kod Knina, Split, 2002.

MILOŠEVIĆ 2003 A. Milošević, Dvori hrvatskih vladara na Crkvini u Biskupiji kod Knina, u: Zbornik Tomislava Marasovića, Split, 2003.

MILOŠEVIĆ 2005 A. Milošević, Oggetti preziosi segni distintivi carolingi della Croaza. I tresori della Croazia altomedievale, u: L’Adriatico della tarda antichità all’età carolingia, Firenze, 2005.

MILOŠEVIĆ 2005 A. Milošević, Ranokarolinška brončana ostruga iz korita Cetine u Sinjskom polju, VAHD 99/2006, Split, 2006.

MILOŠEVIĆ 2005 A. Milošević, Arheološki izvori za srednjovjekovnu povijest Cetine, doktorska disertacija, Zadar, 2005.

MILOŠEVIĆ 2007 A. Milošević, Due esempi di corti reali altomedievali in Croazia, HAM 13-1/2007, Zagreb - Motovun, 2007.

MILOŠEVIĆ - PEKOVIĆ 2009 A. Milošević - Ž. Peković, Starohrvatski Sveti Spas, Dubrovnik - Split, 2009.

PETRICIOLI 1968 I. Petricioli, Crkva Stomorice (S. Maria de Pusterla) u Zadru, Diadora 4/1968, Zadar, 1968.

PETRICIOLI 1987 I. Petricioli, Crkva Sv. Lovre u Zadru, SHP ser. 3. sv. 17/1987, Split, 1987.

POPPONE 1996 Poppone. L’età d’oro del patriracato di Aquileia, katalog izložbe, Aquleia, 1996.

RADIĆ 1896.a F. Radić, Grobna raka iz starohrvatske biskupske bazilike S. Marije u Biskupiji kod Knina, i u njoj nadjeni mrtvački ostanci, SHP 2/1896, Knin, 1896.

RADIĆ 1896.b F. Radić, Mrtvački ostanci nadjeni u prostu grobu na staro-hrv. groblju uz biskupsku baziliku Sv. Marije u Biskupiji kod Knina, SHP 2/1896, Knin, 1896.

RADIĆ 1897 F. Radić, Mrtvački prilozi nađeni u starohrvatskim grobovima u Koljanima kod Vrlike, SHP 3/1897, Knin, 1897.

RAPANIĆ 1971 Ž. Rapanić, Ranosrednjovjekovni latinski natpisi Splita, VAHD 65-67/1963.-1965, Split, 1971.

RAPANIĆ 1999 Ž. Rapanić, Spomenici nepotpune biografije De ecclesiis datandis (2), Prilozi instituta za arheologiju 13-14/1996.-1997., Zagreb, 1999.

SOKOL 2008 V. Sokol, Starohrvatska ostruga iz Brušana u Lici. Neki povijesni aspekti prostora Like - problem banata, u: Arheološka istraživanja u Lici, izd. HAD-a 23/2008, Zagreb, 2008.

VEŽIĆ - LONČAR 2009 P. Vežić - M. Lončar, Hoc tigmen. Ciboriji ranoga srednjeg vijeka na tlu Istre i Dalmacije, Zadar, 2009.


569

VINSKI 1970 Z. Vinski, Oružje na području starohrvatske države do godine 1000, I. Miedzinarodowy kongres archeologii slowianskiej - Warszawa, 1965, tom III, Warszawa, 1970.

VINSKI 1979 Z. Vinski, Novi ranokarolinški nalazi u Jugoslaviji, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, ser. 3, sv. 10-11/1977-1978, Zagreb, 1979.

VINSKI 1981 Z. Vinski, O nalazima karolinških mačeva u Jugoslaviji, SHP ser. 3, sv. 11/1981, Split, 1981.

WACHOWSKI 1987 K. Wachowski, Merowingische und karolingische Sporen auf dem Kontinent, Zeitschrift für Archäologie des Mittelalters 14-15/1986-1987, Köln - Bonn, 1987.

WERNER 1979 J. Werner, Zur Zeitstellung der altkroatischen Grabfunde von Biskupija-Crkvina (Marienkirche), Schild von Steier 15-16/1978-1979, (Festschrift Modrijan), Graz, 1979.

ZEKAN 2008 M. Zekan, Vizionarova misija, Split, 2008.


570

SUMMARY

DUKE BRANIMIR’S SARCOPHAGUS

Ante MILOŠEVIĆ

According to old sources, on 6 March 1891, on Crkvina in Biskupija near Knin, where the remnants of St. Mary’s Church and the palatium of Croatian rulers are situated, a stone sarcophagus was excavated in the deepest strata of the northern part of the nartex (“lobby and morgue” - the area marked as the ruler’s mausoleum in the ground floor of the Westwork). Based on an analysis of the data on the find and a comparison of three significant elements (gold-plated spurs with Carolingian features, with a set of fittings mostly adorned with Christian motifs, produced by local workshops in the second half of the 9th century; a stone sarcophagus carved out of a massive Roman architrave with remnants of a high-quality relief of two opposite hypocampi in an elaborated framework; a sarcophagus lid with a carved flat Latin cross with branching upper arms which are reminiscent of a ruler’s crown), along with the gold coins of Constantine V Copronymus and his son Leo IV from the Syracuse mint (between 760 and 775 AD), the author believes that this monument of Croatian cultural and historic heritage should be considered as Duke Branimir’s sarcophagus dated at the end of the 9th century.

The author concludes that the sarcophagus from Crkvina, on whose lid a Latin cross with branching arms

was carved, was also manufactured in a stonemason’s workshop operating in Dalmatia, according to comparative data, at the time of Duke Branimir’s rule. The sarcophagus was buried in the mausoleum, on the ground floor of the Westwork of St. Mary’s Church. This church was situated within the complex of the then rulers’ court. Since not only gold coins of Constantine V Copronymus and Leo IV, and a gold-plated jasper pendant, today lost, have been recovered, but also luxurious gold-plated bronze spurs with Carolingian features, the fittings of which were adorned with various forms of crosses, also with recognisable branching arms on the prick of the spurs, it seems entirely justified to assume that this early mediaeval Croatian ruler was buried in that sarcophagus. Duke Branimir’s sarcophagus, recognised in this manner, becomes a very important national monument. Therefore, in the entirety of the Croatian early mediaeval archaeological heritage, this sarcophagus should be particularly and markedly celebrated, and appropriately treated in the future new collection of the Museum of Croatian Archaeological Monuments.

Translation: Nenad PatrunRevision: Mark Davies

Documents

Sarkofag kneza Branimira. Duke Branimir's sarcophagus