333

Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Vol. 23 / Contributions of Institute of Archaeology in Zagreb Vol. 23, 2006

  • Upload
    iarh

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

5

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 903.26(497.5)”6343”Primljeno/Recieved: 14. 04. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. KORNELIJA MINICHREITERInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Dr. sc. INES KRAJCAR BRONIĆLaboratorij za mjerenje niskih aktivnostiInstitut «Ruđer Bošković»Bijenička cesta 54HR - 10000 [email protected]

Novi radiokarbonski datumi rane starčevačke kulture u Hrvatskoj

New Radiocarbon Dates for the Early Starčevo Culture in Croatia

Novi radiokarbonski datumi rane starčevačke kulture potvrđuju početke procesa neolitizacije u prostoru kontinentalne Hrvatske već oko 6000. god. pr. Kr. Kao dokaz tomu su otkrića nase-lja u Zadubravlju i Slavonskom Brodu, koja pripadaju vremenu početnih stupnjeva razvitka starčevačke kulture – stupnju Linear A. O dugotrajnosti starčevačke kulture svjedoči više od sto evidentiranih naselja iz gotovo svih stupnjeva njezina razvitka od Linear A do završnog Spi-raloid B. Ovo potvrđuje da je tlo kontinentalne Hrvatske bilo integralni dio središnjeg prostora starčevačke kulture i jedan od ključnih u njezinu postanku i trajanju. Tipološke i stilske analize arheološke građe naselja na Galovu u Slavonskom Brodu opredijelile su ga u stupanj Linear A koji je trajao dulje razdoblje. Prva datiranja naselja starčevačke kulture metodom 14C u Hrvatskoj utvrdila su određeniju vremensku pripadnost Slavonskog Broda i Zadubravlja unutar kronološkog slijeda ranoneolitičkih naselja starčevačkog kulturnog kompleksa. Arheološkom metodom otkrivene su dvije faze izgradnje (vertikalna stratigrafi ja), dok se treću fazu (hori-zontalna stratigrafi ja) jedino moglo utvrditi metodom 14C. Datiranje stambene zemunice 37 i grobne jame 15 u najmlađe izgrađene objekte u ovom dijelu naselja, omogućilo je po prvi put, znanstveno utemeljen prikaz horizontalne stratigrafi je jednog od najstarijih ranoneolitičkih naselja kontinentalne Hrvatske.

Ključne riječi: radiokarbonsko datiranje, rani neolitik, Linear A stupanj, starčevačka kultura, Zadubravlje, Slavonski Brod, Hrvatska

New radiocarbon dates for the Early Starčevo Culture confi rm that the process of Neolithiza-tion in continental Croatia began already around the year 6000 BC. Evidence of this includes discovery of settlements in Zadubravlje and Slavonski Brod that belong to the initial phases of Starčevo Culture development – Linear A phase. The long duration of the Starčevo Culture is demonstrated by over one hundred recorded settlements from all phases of its development, from Linear A to the closing Spiraloid B phase. This confi rms that the territory of continental Croatia was an integral component of the central Starčevo Culture zone and one of the key such zones in its emergence and existence. Typological and stylistic analyses of archaeologi-cal material from the settlement at Galovo in Slavonski Brod established that it belongs to the Linear A phase, which lasted for a considerable period of time. The fi rst radiocarbon dating of a Starčevo Culture settlement in Croatia have determined a more precise chronological status of Slavonski Brod and Zadubravlje within the chronological scale of Early Neolithic settlements of the Starčevo Culture complex. Archaeological methods applied resulted in the discovery of two construction phases (vertical stratigraphy), while the third phase (horizontal stratigraphy) could only be determined using the 14C dating method. The dating of residential pit-house 37 and burial pit 15 in the most recent structures in this part of the settlement allowed, for the fi rst time, a scientifi cally-founded portrayal of the horizontal stratigraphy of one of the oldest Early Neolithic settlements in continental Croatia.

Key words: radiocarbon dating, Early Neolithic, Linear A phase, Starčevo Culture, Zadubrav-lje, Slavonski Brod, Croatia

Izvo

rni

znan

stve

ni

rado

vi

6

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

Razvojem prve neolitičke kulture – starčevačke, počinje dugotrajan proces neolitizacije, ne samo južnopanonskih, nego i europskih prostora. Na tlu kontinentalne Hrvatske otkrivena su naselja vremenske pripadnosti početnim stup-njevima starčevačke kulture, što potvrđuje njezin razvitak u ovim prostorima već u pretklasičnim stupnjevima1, podu-darno s razvojem u ostalim regijama rasprostiranja njezinog kulturnog kompleksa (Dimitrijević 1979, 237-251). Ovo je dokaz da je prostor kontinentalne Hrvatske bio integralni dio središnjeg prostora starčevačke kulture i jedan od ključnih u njezinu postanku i trajanju. O njezinoj dugotrajnosti svjedoči više od sto evidentiranih naselja2 iz gotovo svih stupnjeva razvitka, od Linear A do završnog Spiraloid B.

Dosadašnja višegodišnja sustavna arheološka istraživanja na Galovu u Slavonskom Brodu otkrila su dio naselja u kojem arheološka građa, prema stilskim odlikama lončarstva, pripa-da Linear A stupnju starčevačke kulture (Minichreiter 2001, 208-210). Pokapanje mrtvih unutar naselja između stambenih i radnih zemunica bilo je uobičajeno u starčevačkoj kulturi. Međutim, u Galovu je po prvi put otkriven ukopni prostor – jame s pokojnicima i kultni objekti koji su bili izdvojeni unu-tar naselja drvenim ogradama, što ukazuje na dosad nepoznat način organizacije života plemenske zajednice. Arheološkim istraživanjima objekata u naselju, izgrađenih jedan iznad dru-gog, uočene su dvije faze izgradnje, dok je ostalo otvoreno pitanje vremenskog odnosa okolnih samostojećih objekata u naseljenom prostoru. Jedino rješenje mogle su pružiti interdi-sciplinarne analize.

Jedna od najpoznatijih i najčešće korištenih metoda za određivanje apsolutne starosti je metoda pomoću radioaktiv-nog ugljika 14C. Ova metoda koristi se za određivanje starosti materijala biološkog porijekla, kao što su drvo, kosti, drveni ugljen, žito. Koncentracija aktivnosti 14C u cijeloj atmosferi i biosferi je približno konstantna, jer je uspostavljena ravnoteža između prirodne produkcije i radioaktivnog raspada tog izoto-pa. Međutim, nakon uginuća, odnosno smrti organizma, dolazi samo do raspada 14C, pa se mjerenjem preostale koncentra-cije aktivnosti 14C u nekom materijalu može odrediti vrijeme proteklo od prestanka života organizma. Vrijeme poluraspada 14C iznosi 5730 godina, te se primjenom ove metode mogu odrediti starosti do približno 50 000 godina. Izmjerena 14C sta-rost se izražava kao konvencionalna 14C starost u godinama prije sadašnjosti (BP), pri čemu je za “sadašnjost” dogovorom proglašena 1950. godina. Precizna mjerenja pokazala su da se u prošlosti mijenjala koncentracija izotopa 14C u atmosfe-ri, zbog čega dolazi do određenih odstupanja izmjerene kon-vencionalne 14C starosti od kalendarskih godina te je uvedena dendrokronološka kalibracija 14C starosti. Kao rezultat kalibra-cije dobiva se vremenski raspon izražen u godinama cal AD/cal BC, s pripadnom vjerojatnošću (Bronk Ramsey 2005).

1 Prema podjeli S. Dimitrijevića: pretklasični stupnjevi – monokrom i Linear A, ranoklasični stupnjevi – Linear B i Girlandoid i kasnoklasični stupnjevi – Spiraloid A i B.

2 Brojnim arheološkim rekognosciranjima i zaštitnim arheološkim istraživanjima na trasama budućih autocesta u sjevernoj Hrvatskoj, u proteklih nekoliko godina evidentirano je 30-ak naselja starčevačke kulture.

The development of the fi rst Neolithic culture, the Starčevo Culture, marked the commencement of the long-lasting Neoli-thization of Southern Pannonia, but also of Europe in general. Settlements from the Early Starčevo Culture were discovered in continental Croatia, which confi rms that its development in this region began already in the pre-classical phases1, parallel to its development in other regions of the distribution of this cultural complex (Dimitrijević 1979, 237-251). This proves that continental Croatia was an integral component of the cen-tral Starčevo Culture zone and one of the key areas in its emer-gence and existence. Over one hundred recorded settlements2 from almost all developmental phases, from Linear A to the concluding Spiraloid B, testify to its long duration.

All previous systematic archaeological research at Galovo in Slavonski Brod conducted over many years has uncovered a portion of a settlement, in which the archaeological material – based on the stylistic features of the pottery – place it in the Linear A phase of the Starčevo Culture (Minichreiter 2001, 208-210). Interment of the deceased within the settlement, between the residential and work pit-houses, was customary during the Starčevo Culture. However, in Galavo a burial loca-tion was discovered for the fi rst time: pits containing deceased and cult structures that were inside the settlement but separa-ted by wooden fences, which indicates a previously unknown method of organisation of tribal community life. Archaeolo-gical research of buildings in the settlement, erected on top of each other, ascertained two construction phases. However, the question of the chronological relationship with the surrounding stand-alone structures in the settlement remained unanswered. Only an interdisciplinary analysis could provide a solution.

One of the best known and most frequently used metho-ds to determine absolute age is the so-called radiocarbon da-ting. This method is used to determine the age of materials of biological origin, such as wood, bones, charcoal or grain. The concentration of 14C activities in the entire atmosphere and biosphere is relatively constant, because there is a balance between the natural production and radioactive decay of this isotope. However, after expiration or death of an organism, 14C only decays, so measurement of the remaining concentration of 14C activity in a given material can determine the time that has elapsed since the organism ceased living. 14C has a half-life of 5,730 years, so this method can be used to determine ages up to approximately 50,000 years. Radiocarbon dates are expressed as conventional radiocarbon age in years before present (BP), with the year 1950 deemed to be the “present” by convention. Precise measurements have shown that in the past the concen-tration of the 14C isotope in the atmosphere has changed, which leads to certain deviations in the measured conventional radio-carbon ages from calendar years. For this reason, the dendro-chronological calibration of radiocarbon ages was introduced. As a result of such calibration, a range expressed in years cal AD/cal BC is obtained, with the associated probability (Bronk Ramsey 2005).

1 Based on classifi cation by S. Dimitrijević: pre-classical phases – Mono-chrome and Linear A, early classical phases – Linear B and Girlandoid and late classical phases – Spiraloid A and B.

2 Roughly 30 Starčevo Culture settlements were recorded over the past seve-ral years as a result of numerous archaeological fi eld surveys and rescue excavations on future motorway routes in northern Croatia.

7

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NEW RADIOCARBON DATES FOR THE EARLY STAR»EVO CULTURE IN CROATIA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

Metodom radioaktivnog ugljika 14C obavljene su tijekom 2000. godine prve analize uzoraka ugljena3 iz naselja Galovo u Slavonskom Brodu (Krajcar-Bronić et al. 2004, 229-243). Daljnje analize ugljena iz objekata otkrivenih u istraživanjima 2003., 2004. i 2005. godine potvrdile su vremenske razlike dvije faze izgradnje, no veliko iznenađenje bilo je datiranje jedne stambene zemunice i grobne jame u najmlađu (treću) vremensku fazu u istraženom dijelu naselja.

U prvoj fazi, u kojoj su objekti bili izgrađeni između 6100 i 5700 cal BC (sl. 1-2), obredno-ukopni prostor je u svojem zapadnom dijelu zauzimao mnogo veću površinu unutar naselja, što je vidljivo po položaju dviju drvenih ograda koje su dijelile stambeni od ukopnog dijela naselja. Drvene ograde 7 i 73 okruživale su veliku grobnu jamu 9 s tri pokojnika, zapadni kultni objekt 149 (možda i kultni objekt 17) i južnu zemunicu 205, odvajajući ih od sjevernog dijela naselja. U sjevernom dijelu velike grobne jame 9 (17 x 5 m) bile su izgrađene, uz dva kostura (muškarac 40-50 g. i žena bez glave 35-40 g.)4, dvije obredne peći (Minichrei-ter 1999, sl. 6,8-9). Uz kosture su kao dar pokojnicima bili priloženi lonci i zdjele na nozi obojeni crvenom bojom s tamnosmeđim i bijelo slikanim motivima, tri male žrtvene posudice (minijaturne zdjele na nozi)5 i jezičasta kamena sjekira. U južnom dijelu grobne jame kostur muškarca bez glave (dobne starosti blizu 25-30 g.) okruživale su tri skupi-ne glinenog posuđa, među kojima su bile i posude sa slika-nim uzorcima. Ispred kostura nađena je grudica okera, mali zoomorfni žrtvenik (Minichreiter 1999, 15, T. 2), žrtvenik četverokutnog postolja sa životinjskim protomama na uglo-vima (Minichreiter 2002, 18, T. 3,5) i kameno dlijeto, osta-vljeni kao dar pokojniku. U središnjem prostoru jame, neda-leko njezina ulaza, nađena je skupina velikih lonaca grublje fakture, zdjela i zdjela na nozi fi ne fakture, površine oboje-ne crvenom bojom s bijelo i tamno slikanim uzorcima. U posuđu se možda čuvala hrana kao dar za pokojnike ili su se ovdje odvijale obredne gozbe. Kultnom značenju ove sku-pine posuda pridonose još i kamene alatke među njima. To su četiri klina i dvije trapezaste sjekire, koje ovdje svjedoče o postojanju kulta sjekire, kojeg A. Benac opisuje na Obri-ma II u Bosni (Benac 1971, 76-77). Ovi predmeti u grob-noj jami su kao simboli moći ukazivali na naglašen položaj pokojnika u plemenskoj zajednici. Ispod skupine posuđa bio je u dno jame ukopan goveđi rog – kultno žrtvovanje životinje. Ovakav običaj označavanja istaknutog položaja jame ili zemunice otkriven je u ranoneolitičkim naseljima u zemunici 10 u Zadubravlju (Minichreiter 1992, 31) i u kući K-1 u Obrima I u Bosni (Benac 1973, 16). Na izgled pokrova iznad ove velike grobne jame upućuju bankovi uz

3 Sve analize obavljene su u Laboratoriju za mjerenje niskih aktivnosti, Zavoda za eksperimentalnu fiziku u Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu.

4 Antropološke analize obavili su dr. sc. Mario Šlaus i mr. sc. Mario Novak u Odsjeku za arheologiju HAZU-a u Zagrebu.

5 Valja naglasiti da su žrtvene posudice u obliku minijaturnih zdjela na nozi otkrivene samo uz pokojnike u grobnim jamama, dok su ostali tipovi žrtvenika otkriveni u stambenim i radnim zemunicama. Suprotno tomu, antropomorfni idoli nađeni su samo u stambenim i radnim zemunicama, a niti jedan nije bio priložen uz pokojnike u grobnim jamama.

The fi rst radiocarbon dating of charcoal samples3 from the Galavo settlement in Slavonski Brod was carried out in 2000 (Krajcar-Bronić et al. 2004, 229-243). Further analysis of char-coal from the structures discovered during the excavations in 2003, 2004 and 2005 have confi rmed chronological differences between the two construction phases, but a major surprise was dating of a residential pit-house and burial pit in the latest (third) chronological phase in the explored portion of the settlement.

In the fi rst phase the structures were built between 6100 and 5700 cal BC (Fig. 1-2). During this period, the ritual/burial zone in the western section occupied a much larger surface-area within the settlement, which is apparent from the position of the two wooden fences that separated the residential section from the burial section of the settlement. Wooden fences 7 and 73 surrounded the large burial pit 9, containing three bodies, the western cult structure 149 (perhaps also cult structure 17), and southern pit-house 205, sepa-rating them from the northern part of the settlement. In the nor-thern portion of large burial pit 9 (17 x 5 m), besides two skeletons (male, 40-50 years of age, and headless female, 35-40 years)4, two ritual ovens (Minichreiter 1999, Fig. 6,8-9) were built. Next to the skeletons, grave goods were discovered, which consisted of pots and footed bowls painted red with dark brown and white motifs, three small sacrifi cial vessels (miniature footed bowls)5 and a ton-gue-shaped stone axe. In the southern portion of the burial pit, the

3 All analyses were conducted in the Low-level Radioactivity Measure-ment Laboratory of the Ruđer Bošković Institute’s Experimental Phy-sics Division in Zagreb.

4 Anthropological analysis was conducted by Mario Šlaus, Ph.D. and Mario Novak, MA in the Department of Archaeology of the Croatian Academy of Arts and Science in Zagreb.

5 It should be noted that sacrifi cial vessels shaped like miniature bowls on legs were discovered only next to the deceased in burial pits, while the remaining altar types were found in residential and work pit houses. By contrast, anthropomorphic idols were only found in residential and work pit houses, while not one was deposited with the deceased in burial pits.

Sl. 1 Slavonski Brod, Galovo: zračna snimka naselja u fazi istraživanja (snimio M. Hucaljuk)

Fig. 1 Slavonski Brod, Galovo: an aerial photo of the settlement excavation (photo by M. Hucaljuk)

8

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

rubove sjevernog prostora. Možda je jama s dva pokojnika u ovom dijelu bila prekrivena vodoravno (ili plitko na dvije vode) složenim oblicama prekrivenim zemljom, slamom ili trskom. Rupe od velikih drvenih stupova uz rub središnjeg prostora vjerojatno su držale šatorastu konstrukciju u kojoj se moglo kretati oko skupine velikog obrednog posuđa. Ostaci ugljena iz sjevernog dijela grobne jame datirani su u vrijeme od 5810 do 5620 cal BC.

Zapadno od velike grobne jame 9 bila su dva kultna objek-ta (ili samo jedan), od kojih je samo zapadni kultni objekt 149 i njegova obnovljena konstrukcija datirana metodom 14C. Dvostruke drvene ograde, za koje pretpostavljamo da su bi-li kultni objekti, bile su promjera 15 m, izgrađene tlocrtno u obliku mjesečeva srpa. Vrijeme nastanka istočnog kultnog objekta 17 još nije utvrđeno, ali pretpostavljamo da je podi-gnut u drugoj fazi izgradnje naselja nakon prestanka funkcije zapadnog kultnog objekta 149. Iz prostora zapadnog kultnog objekta datirani su ostaci ugljena triju različitih dijelova, jer je vidljivo da su bili obnavljani na istome mjestu, ukopavajući

skeleton of a headless male (aged approximately 25-30 years) was surrounded by three groups of clay vessels, including some vessels with painted patterns. In front of the skeleton, a lump of ochre, a small zoomorphic altar (Minichreiter 1999, 15, Pl. 2), an altar with rectangular pedestal and animal protomes at the corners (Minichrei-ter 2002, 18, Pl. 3,5) and a stone chisel were found. These items were also left as grave goods. In the central area of the pit, not far from its entrance, a group of large roughly shaped pots was found, together with a bowl and a fi nely worked footed bowl with a red surface and white and dark patterns painted on it. The wares may have been used for holding food that was buried as grave goods, or they may have played a role in ritual feasts that were held here. The signifi cance of this group of vessels for some cult is further enhan-ced by the stone tools discovered among them. These include four wedges and two trapezoidal axes, which in this context testify to the existence of an axe cult, described A. Benac at Obre II in Bosnia (Benac 1971, 76-77). In a burial pit, these items served as symbols of power and indicated the elevated status of the deceased in the tri-bal community. Below the group of vessels a bull’s horn was buried in the bottom of the pit – indicating an animal sacrifi ce. This type of

Fig. 2 Slavonski Brod, Galovo: layout of the fi rst-phase structure with radiocarbon dates for the residential and burial area (drawing by M. Gregl)

Sl. 2 Slavonski Brod, Galovo: tlocrt objekata s 14C datiranjem prve faze u stambenom i ukopnom prostoru (crtež M. Gregl)

OznakaSample

code

Naziv uzorkaSample name

Konvencionalna 14C starost (BP)Conventional 14C age (BP)

Raspon kalibracije (% vjerojatnosti)

Calibration range (% probability)

Z-3586 Zapadni kulturni objekt 89, kv.F/12-d, PU312Western ritual object 89, q.F/12-d, PU312 7060 ± 150 6070 - 5770 cal

BC (68.2%)

Z-3584 Zapadni kulturni objekt 149, kv.E/11-a, PU150-151Western ritual object 89, q.E/11-a, PU150-151

7000 ± 1406000 - 5740 cal

BC (68.2%)

Z-3587 Zapadni kulturni objekt 389, kv.G/12-a, PU331Western ritual object 389, q.G/12-a, PU331

6865 ±655850 - 5710 cal

BC (68.2%)

Z-2936 Zemunica 09, peć 032, kv. C/3Pit 9, oven 032, q C/3

6835 ±1105810 - 5620 cal

BC (68.2%)

Z-3574 Zemunica 205, PU 484Pit 205, PU 484

6875 ±355800 - 5715 cal

BC (68.2%)

Z-3575 Zemunica 205, PU 496Pit 205, PU 496

6850 ±605790 - 5660 cal

BC (68.2%)

9

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NEW RADIOCARBON DATES FOR THE EARLY STAR»EVO CULTURE IN CROATIA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

rovove za ogradu jednu nedaleko druge. Tako su uzorci ogra-de 89 (6070 – 5770 cal BC) i 149 (6000 – 5740 cal BC) nešto stariji od ograde 389 (5850 – 5710 cal BC).

U radnoj zemunici 205, tlocrtne veličine 7 x 5 m, otkriveni su ostaci krušne peći, vertikalnog tkalačkog stana i izdužene lončarske peći. Vrlo praktično i racionalno raspoređeni radni prostori morali su zadovoljavati potrebama obavljanja raz-novrsnih poslova, pečenja pogače, glinenog posuđa i izradi tkanina. Kupolasta krušna peć bila je izgrađena uz zapadne stijenke zemunice. Ostaci ugljena u pepelu ispred krušne peći datirani su metodom 14C u 5800 – 5715 cal BC. Na sjevernoj strani zemunice nađeni su ostaci drvenog okvira od vertikal-nog tkalačkog stana i dvije skupine glinenih utega pirami-dalnog oblika (blizu 30 komada). Ostaci drvenog okvira ver-tikalnog tkalačkog stana datirani su u 5790 - 5660 cal BC. U istočnom prostoru zemunice 205, pored prilaznih stepenica, bila je lončarska peć izdužena oblika, čiji je vrh bio u ravnini gornjeg rubnog dijela zemunice.

U mlađoj fazi, datiranoj blizu 5700 cal BC (sl. 3), naselje se proširilo prema jamama s pokojnicima i time smanjilo površinu ukopnog prostora. Iznad zapadnog kultnog objekta 149 i njegove sjeverne lučne drvene ograde 73, koja je no-vom izgradnjom izgubila svoju funkciju, bile su izgrađene tri velike zemunice 64/107, 153 i 155. Poštivajući tradiciju i značenje istočnog kultnog objekta, skupina novih zemunica izgrađena je polukružno oko njega, a ne smjerom sjever-jug, što je bilo pravilo u naselju pri izgradnji ostalih zemunica. U toj mlađoj fazi proširenja naselja, između istočnog kultnog

marking of the distinguished position of a pit or pit-house was also observed in Early Neolithic settlements in pit-house 10 at Zadubra-vlje (Minichreiter 1992, 31) and in house K-1 at Obre I in Bosnia (Benac 1973, 16). Shelves along the edge of the northern part of this large burial pit suggest the possible form of its roofi ng. The pit containing two bodies in this section may have been covered horizontally or with a shallow pitched roof made of logs covered by dirt, straw or reeds. The holes for large wooden posts on the edge of the central area probably held a tent-like structure that allowed movement around the group of large ritual vessels. The remains of charcoal from the northern section of the burial pit have been dated to the period between 5810 and 5620 cal BC.

West of the large burial pit 9 there were two cult structures (or just one), but only the western cult structure 149 and its renewed construction have been radiocarbon dated. Double wooden fences, which were presumably also cult structures, had a diameter of 15 m and were built in a crescent layout. The time of the construction of the eastern cult structure 17 has not yet been ascertained, but it is assumed that it was erected in the settlement’s second con-struction phase, after the western cult structure 149 fell out of use. The remains of charcoal from three different parts of the western cult structure have been dated, because it is apparent that they were rebuilt at the same site, and that trenches for fences were dug close to one other. Thus samples of fence 89 (6070-5770 cal BC) and 149 (6000-5740 cal BC) are somewhat older than fence 389 (5850-5710 cal BC).

In work pit-house 205, with ground-plan dimensions of 7 x 5 m, the remains of a bread oven, a vertical loom and an elongated pottery kiln were found. The very practically and rationally ar-

Sl. 3 Slavonski Brod, Galovo: tlocrt objekata druge faze s 14C dati-ranjem u stambenom i ukopnom prostoru (crtež M. Gregl)

Fig. 3 Slavonski Brod, Galovo: layout of the second-phase structu-re with radiocarbon dates for the residential and burial area (drawing by M. Gregl)

OznakaSample

code

Naziv uzorkaSample name

Konvencionalna 14C starost (BP)Conventional 14C age (BP)

Raspon kalibracije (% vjerojatnosti)

Calibration range (% probability)

Z-3588 Zemunica 155, kv. G/13a, PU369Pit 155, q G/13-a, PU369

6820 ± 705760 - 5630 cal

BC (68.2%)

10

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

objekta i zemunica izgrađena je nova kratka drvena pregrada 87 radi odvajanja ukopnog od stambenog prostora, koja je više na simboličan nego stvaran način razdvajala ova dva prostora. Naselje starčevačke kulture na Galovu je među naj-starijim primjerima širenja stambenog dijela naselja prema prostoru za pokojnike, što je česti slučaj u brojnim naselji-ma tijekom povijesti, pa i u današnjim velikim gradovima. Stambena i radna zemunica 64/107 dužine 15 m i širine 4–7 m, nije datirana metodom 14C, ali njezina izgradnja sjeverne, manje prostorije, iznad jednog dijela drvene lučne ograde 73, potvrđuje pripadnost mlađoj fazi izgradnje naselja. Zemuni-ca se sastojala od sjeverne i južne prostorije nejednakih di-menzija (Minichreiter 2002, 11-13, sl. 2). Inventar sjeverne prostorije koji je sadržavao 715 kamenih predmeta iz svih fa-za obrade (obluci, jezgre, odbojci, krhotine, pločice, sječiva, brusno kamenje i sl.) upućuje na pretpostavku da je ovdje bila radionica za izradu kamenih alatki. Raznolikost namje-ne sjevernog radnog i južnog stambenog prostora potvrđuju i dva ulaza u zemunicu na njezinoj istočnoj strani. Preko jedne stepenice se ulazilo u sjeverni, a preko dvije u južni prostor. Inače, sve zemunice u naselju, bez obzira na njihovu namje-nu, imaju samo jedan ulaz na svojoj istočnoj strani. Iako nije datirana metodom 14C, prema položaju sjeverozapadne stambene zemunice 153 u naselju može se zaključiti da je izgrađena u mlađoj fazi naselja. Dužine 9 i širine blizu 5 m, bi-la je izgrađena svojom istočnom prostorijom iznad zapadnog kultnog objekta između zemunica 64/107 i 155. U zemunici su bile tri prostorije, od kojih je srednja (najveća) imala ulaz na sjeveroistočnoj strani. Odsutnost peći, tkalačkog stana i kamenih predmeta iz raznih faza obrade kao i raspored i oblik prostorija ukazuju na njezin stambeni karakter (spavaonica). Inventar zemunice sastojao se od raznovrsnog kuhinjskog posuđa grube fakture (zdjele, lonci) i fi nog posuđa - zdjela na nozi i lonaca obojenih crvenom bojom i tamno slikanim motivima. Posebno se ističe desetak žrtvenika četverokutnog postolja, nekoliko stupastih idola, realistički oblikovana gla-va divlje svinje i fi gurica srne (Minichreiter 2004, 11-13, sl. 7,1a i b, sl. 8,2-5). Analize ugljena metodom 14C odredile su radnu zemunicu 155 u vrijeme 5760 – 5630 cal BC i opre-dijelile, pored nje, skupinu susjednih zemunica u mlađu fazu izgradnje naselja. To potvrđuje izgradnja njezine istočne pro-storije iznad vanjskog jarka ograde zapadnog kultnog objekta 149. Zemunica je izgrađena usporedno sa zemunicom 153 s njezine južne strane. Unutar zemunice dužine 11 m i širine blizu 6 (odnosno 7 m), bile su dvije prostorije različite namje-ne. U zapadnom dijelu radionice bile su četiri peći – dvije lončarske i dvije krušne, a u istočnom radnom prostoru vje-rojatno su oblikovani lončarski predmeti tijekom priprema za pečenje. Kod istočnog ulaza u malom prostoru ostaci drve-nog okvira i glinenih utega ukazuju da se ovdje proizvodila tkanina na vertikalnom tkalačkom stanu (Minichreiter 2004, 5-18).

Trećoj, najmlađoj fazi ovog dijela naselja pripadaju stam-bena zemunica 37 i mala grobna jama 15 datirani u vrijeme od približno 5300 do 5000 cal BC (sl. 4). Stambena zemunica 37 bila je izgrađena sjeverno od skupine šest zemunica i sjevero-zapadno od ograde 7 u naselju, dok je istodobna mala grobna jama 15 izgrađena nasuprot njoj s unutarnje strane ograde 7

ranged work spaces had to meet the needs of performing various tasks: baking of loaves, fi ring clay vessels and production of tex-tiles. The dome-shaped bread oven was built along the western wall of the pit-house. The charcoal found in the ash in front of the bread oven was radiocarbon dated to 5800-5715 cal BC. On the northern side of the pit-house, the remains of a wooden frame from a vertical loom were found, together with two groups of pyramidal clay weights (approximately 30). The remains of the vertical loom frame were dated to 5790-5660 cal BC. In the eastern room of pit-house 205, next to the access stairs, there was an elongated pottery kiln, its top level with the upper part of the pit-house.

During its later phase, dated roughly to 5700 cal BC (Fig. 3), the settlement expanded toward the burial pits and thereby reduced the surface area intended for interments. Above the western cult structure 149 and its arched wooden fence 73, which lost its func-tion after new construction, the three large pit-houses 64/107, 153 and 155 were built. Respecting the tradition and signifi cance of the eastern cult structure, the new pit-houses were constructed around it in a semi-circle, rather than in a north-south direction, which was otherwise customary in the settlement when new pit-houses we-re constructed. In this more recent phase of settlement expansion, between the eastern cult structure and the pit-houses, the new woo-den partition 87 was erected to separate the burial and residential areas. The partition served more as a symbolic than actual dividing line. The Starčevo settlement at Galovo is one of the oldest exam-ples of expansion of a residential section of a settlement toward the area for the deceased, which frequently occurred in numerous settlements throughout history, and even in contemporary large cities. Residential and work pit-house 64/107, 15 m long 4-7 m wide, has not been radiocarbon dated, but the construction of its northern, smaller room, above a part of the arched wooden fence 73, confi rms that it belongs to a later construction phase of the se-ttlement. The pit-house consisted of northern and southern rooms of different dimensions (Minichreiter 2002, 11-13, Fig. 2). The in-ventory of the northern room, which contained 715 stone items in all phases of crafting (pebbles, cores, fl akes, fragments, platelets, cutting edges, polishing stones, etc.), indicates that this was a stone tool workshop. The diversity of uses of the northern work rooms and southern residential rooms is confi rmed by the two entrances to the pit-house on its eastern side. One stair led to the northern room, and two led to the southern room. Otherwise, all pit-houses in the settlement, regardless of their purpose, have only a single entrance on their eastern sides. Even though it has not been radio-carbon dated, on the basis of the position of northern residential pit-house 153 in the settlement, the conclusion may be drawn that it was constructed in a later phase of the settlement. With a length of 9 m and width close to 5 m, it was constructed in such a way that its eastern room stood above the western cult structure between pit-houses 64/107 and 155. The pit-house consisted of three rooms, the middle one (which was also the largest) having an entrance on the north-eastern side. The absence of an oven, loom and stone items in various phases of crafting, and the arrangement and sha-pe of the rooms indicate its residential character (bedroom). The inventory of the pit-house consisted of various coarsely shaped kitchen ware (bowls, pots) and some fi ne table ware – a footed bowl and red pots with motifs painted in dark colours. Particular attention is drawn by a dozen altars with rectangular bases, se-veral pillar-shaped idols, a realistically rendered pig’s head and a fi gurine of a deer (Minichreiter 2004, 11-13, Fig. 7,1a and b, Fig. 8,2-5). Radiocarbon analysis of charcoal has placed pit-house 155 at 5760-5630 cal BC and determined that, along with it, a group

11

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NEW RADIOCARBON DATES FOR THE EARLY STAR»EVO CULTURE IN CROATIA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

u ukopnom prostoru. Stambena zemunica 37, dužine 15 m i širine 5 m, bila je u svojem sjeveroistočnom dijelu uništena dotadašnjim iskopom Ciglane.6 Raspored unutarnjeg prostora ove zemunice razlikovao se od ostalih stambenih zemunica u naselju po tome što je cijela zemunica bila samo jedna prosto-rija s plitko ukopanim neravnim dnom podjednake dubine u cijelom prostoru (Minichreiter 1999a, sl. 7-8), što ukazuje da je ovdje najvjerojatnije bila spavaonica za više članova obi-telji. Na dnu zemunice nađene su rupe od velikih okomitih stupova, ukopanih u zdravicu 20-30 cm, koji su u pravilnim razmacima od po 2 m bili poredani u nizu po uzdužnoj osi zemunice (smjerom SZ-JI). Na svaki od stupova uzdužne osi nadovezao se pod pravim kutom poprečni niz manjih stupo-va koji su mogli držati krovnu konstrukciju na dvije vode. U zemunici su, uz brojne ulomke kućnog keramičkog posuđa, otkriveni samo jedna noga žrtvenika i manji «žrtveni stol» - ravna podloga na kojoj je moglo stajati posuđe ili drugi kultni predmeti. Među litičkim nalazima otkrivena su i dva klina i ulomak klina ili sjekire.7 Inventar u zemunici istovrstan je po stilskim obilježjima arheološkoj građi u ostalim objektima na-selja. Analize ugljena metodom 14C datirale su ovaj objekt kao najmlađi u istraženom dijelu naselja u vrijeme oko 5380-5290 cal BC.

Nedaleko stambene zemunice 37 s južne i jugozapadne strane na udaljenosti od 2 m, bila su dva popratna objekta – dvije plitke jame 41 i 43 približno iste veličine. Široka pli-tka jama 41, dimenzija 2,40 x 1,70 m, bila je ukopana oko 40 cm ispod razine naselja. Stranice jame bile su okomite sa stepenicom na jugoistočnoj strani. U jami su nađeni nizovi rupa od drvenih kolaca koji su iznad ulaznog dijela mogli držati nadstrešnicu. Pretpostavci da je jama bila natkrivena ide u prilog činjenica što je u središnjem dijelu jame otkrivena kružna rupa od okomitog stupa promjera 30 cm. Inventar u jami bio je malobrojan. Nekoliko ulomaka keramike, koma-di pečene zemlje s otiscima šiblja, skupina odbojaka i ostaci spaljenih životinjskih kostiju bili su grupirani u jugozapad-nom proširenom dijelu jame. U središnjem dijelu jame bio je na dno položen ulomak veće posude na kojem je pomoću trake s otiscima prsta reljefno izveden stilizirani ženski lik s uzdignutim rukama na molitvu (Minichreiter 2000, 9, sl. 1). Jama 41 svojim oblikom kao i malobrojnim inventarom u njoj, ukazuje da to nije bila obična jama za otpatke, nego pro-stor u koji se moglo ući i boraviti u njemu obavljajući nekakve obrede. Druga jama 43 bila je ukopana na praznom širokom međuprostoru naselja na udaljenosti od oko 3 m jugoistočno od jame 41, približno 2,5 m južno od stambene zemunice 39. Promjera 2 m, bila je ukopana u svojem najdubljem dijelu oko 80 cm od površine naselja. Od površine prema dnu stranice su bile blizu 30 cm, okomito ukopane prema ravnom dnu, dok su na južnoj strani bile oblikovane dvije široke stepenice. Rupe od kolaca nađene su u sredini jame i na njezinom rubnom dije-

6 Do 1997. god. Ciglana je za svoje potrebe koristila zemljište i tako uništila veliku površinu naselja.

7 Analizu i znanstvenu valorizaciju glačanog kamenog oruđa obavila je prof. dr. sc. T. Težak-Gregl, što će kao poseban rad biti objavljeno u monografi ji K. Minichreiter, Galovo - Slavonski Brod, deset godina arheoloških istraživanja.

of neighbouring pit-houses also belong to a later phase of the set-tlement’s construction. This is confi rmed by the construction of its eastern room above the outer ditch of the western cult structure 149. The pit-house was constructed parallel to pit-house 153, on its southern side. Inside the pit-house which is 11 m long and 6-7 m wide, there were two rooms with different purposes. There were two pottery kilns and two bread ovens in the western section of the workshop, while in the eastern work room pottery items were pro-bably shaped while they were prepared for fi ring. The remains of a wooden frame and clay weights in the small room at the eastern entrance indicate that fabric was made here using the vertical loom (Minichreiter 2004, 5-18).

Residential pit-house 37 and small burial pit 15 belong to the third, most recent phase of this part of the settlement, dated to ap-proximately 5300 to 5000 cal BC (Fig. 4). Residential pit-house 37 was constructed north of the group of six pit-houses and nor-thwest of fence 7 in the settlement, while the contemporaneous small burial pit 15 was made opposite to it from the inside of fence 7 in the burial zone. The northeast portion of residential pit-house 37 of a length of 15 m and width of 5 m, was destroyed by pre-vious excavation of the brick factory.6 The interior arrangement of this pit-house differed from the other residential pit-houses in that the entire pit-house consisted of only one room with a shallowly excavated uneven fl oor of equal depth throughout the room (Mi-nichreiter 1999a, Fig. 7-8). This indicates that there was probably a bedroom here for several members of the family. Holes for large vertical posts were found at the bottom of the pit-house. They were dug 20-30 cm into sterile soil, and arranged in a series along the longitudinal axis of the pit-house (northwest-southeast direction) at uniform distances. A perpendicular series of smaller posts were connected to each of the posts on the longitudinal axis, which may have supported a pitched roof structure. Besides numerous frag-ments of kitchen ware, only a single altar leg and a smaller “table for sacrifi ces” (a fl at surface on which vessels and other cult items may have stood) were found. Among the stone fi nds, two wedges and a fragment of a wedge or axe were discovered.7 The pit-house’s inventory is identical in stylistic terms to the archaeological mate-rial found in the settlement’s other structures. Radiocarbon dating indicated that this structure belongs to the most recent period of the settlement and placed it to 5380-5290 cal BC.

Close to residential pit-house 37, on the south and southwest side, at a distance of 2 m, there were two accompanying structures: two shallow pits, 41 and 43, of approximately the same size. The broad shallow pit 41, of 2.4 x 1.7 m, was dug at approximately 40 cm below the level of the settlement. The sides of the pit were vertical with a step on the south-east side. A series of holes from wooden posts were found in the pit, which may have supported an awning above the entrance. The assumption that the pit-house was covered is backed by the fact that a circular hole was found in the centre of the pit, made by a vertical post with a 30 cm diameter. The inventory in the pit was meagre. Several pottery fragments, pieces of baked earth with reed imprints, a group of fl akes and the remains of burned animal bones were grouped in the southwest

6 Up to 1997, the brick factory used the land and thus destroyed much of the settlement’s surface.

7 Analysis and scientifi c evaluation of polished stone tools were conducted by Prof. T. Težak-Gregl Ph.D. The results of the analysis will be pub-lished as a separate work in the monograph by K. Minichreiter, Galovo – Slavonski Brod, deset godina arheoloških istraživanja.

12

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

lu, pa je i ova jama najvjerojatnije bila natkrivena. Inventar u jami bili su malobrojni ulomci keramike i nešto kamenih izrađevina i to sve zatrpano crnom masnom zemljom – gore-vinom. I ova jama kao i susjedna, slična oblikom i inventa-rom, imala je vjerojatno istu namjenu, isključujući mogućnost da je služila za otpad.

Nasuprot stambene zemunice 37, s unutarnje strane ogra-de 7, u sjeverozapadnom ukopnom prostoru smjestila se mala grobna jama 15, datirana 14C metodom kao najmlađi istraženi objekt, u vremenu 5300 - 4960 cal BC. Ova ma-la grobna jama 15, promjera 5 m i ravnog dna ukopanog 50 cm u zdravicu, bila je izgrađena u sredini prazne površine zapadnog prostora obredno-ukopnog dijela naselja. Udaljena od ostalih objekata dominirala je ovim prostorom, okružena velikom nadstrešnicom i trijemom iznad ulaza, koje su držali nizovi drvenih stupova. Na njezinoj sjevernoj strani bio je preko jedne široke stepenice, oblikovane kao mala platfor-ma, ulaz u grobnu jamu. U zapadnom dijelu bio je pokopan muškarac u dobi 35-40 godina u zgrčenom položaju, tako da

expanded part of the pit. In the central portion of the pit a fragment of a large vessel was placed on the bottom. The vessel was decora-ted with a fi nger-impressed band with a stylized female fi gure with arms raised in prayer rendered in relief (Minichreiter 2000, 9, Fig. 1). The shape and meagre inventory of pit 41 indicate that it was not an ordinary waste pit, but rather a space that could be entered and in which a person could stay to perform certain rituals. The second pit 43 was dug into an empty, broad space within the settle-ment, approximately 3 m southeast of pit 41 and approximately 2.5 m south of residential pit-house 39. It was dug to a diameter of 2 m at its deepest part, approximately 80 cm from the settlement’s sur-face. From the surface to the bottom, the walls were approximately 30 cm, vertically dug toward the fl at bottom, while on the southern side there were two wide steps. Holes for stakes were found in the centre of the pit and at its edge, so this pit was probably also covered. The inventory in the pit encompassed a small number of pottery fragments and some stone items, all buried under black oily soil – soot. This pit, like the neighbouring one, with similar shape and inventory, probably served the same purpose, excluding the possibility that it was used to discard waste.

Sl. 4 Slavonski Brod, Galovo: tlocrt objekata treće faze s 14C dati-ranjem u stambenom i ukopnom prostoru (crtež M. Gregl)

Fig. 4 Slavonski Brod, Galovo: layout of the third-phase structure with radiocarbon dates for the residential and burial area (drawing by M. Gregl)

OznakaSample

code

Naziv uzorkaSample name

Konvencionalna 14C starost (BP)Conventional 14C age (BP)

Raspon kalibracije (% vjerojatnosti)

Calibration range (% probability)

Z-3583Zemunica 37, kv. b/10-c, PU044

Pit 37, q. b/10-c, PU0446300 ± 80

5380 - 5290 cal BC (68.2%)

Z-3574Zemunica 015, kv D/2

Pit 015, q. D/26190 ± 130

5300 - 4960 cal BC (68.2%)

13

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NEW RADIOCARBON DATES FOR THE EARLY STAR»EVO CULTURE IN CROATIA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

je ležao na lijevom boku, s glavom na sjevernoj, a nogama na južnoj strani, okrenut prema sredini jame (Minichreiter 2000b, sl. 5). Muškarac je bio ukopan bez lica, jer su nađene samo stražnje kosti lubanje. Kostur je bio zatrpan zemljom izmiješanom s ulomcima grublje i fi ne slikane keramike, ostacima životinjskih kostiju i s više od 100 komada kame-na raznovrsnih oblika i namjene: jezgre, odbojci, brusni ka-menovi, drobilice, dijelovi žrvnjeva, sitnih alatkica. Zemlja je sadržavala veliki postotak gara (crna masna zemlja), a u njoj su nađeni i komadi pečene zemlje glatke površine, na jednoj strani s urezanim žljebovima neodređenog ornamenta. Identični komadi nađeni su i u velikoj grobnoj jami 9 i to ispod skupina keramike, što ukazuje na mogućnost njihove namjene kao «žrtvenih stolova» za držanje glinenog posuđa. Iznad kostura, među ulomcima keramike, nađeni su glineni diskovi s rupom u sredini – po dva u paru, glinena glava patke oko 30 cm iznad ostatka lubanje (Minichreiter 1999a, 7-15) i šest žrtvenih posudica (male zdjelice na nozi). Na zapadnoj strani ulaznih stepenica otkrivena je skupina od šest glačanih kamenih sjekira i klinova različite veličine, što upućuje na mogućnost obrednog prilaganja kamenih predmeta (nisu bile upotrebljavane) odmah pokraj ulaza u grobnu jamu. Sjekire i klinovi su mogli biti priloženi pokojniku svi odjednom pri ukopu ili su prilagane jedna po jedna pri posjetu pokojniku u određenim vremenskim razmacima, što i u ovoj grobnoj jami kao i u susjednoj grobnoj jami 9, ukazuje na postojanje kulta sjekire. Ovakva vrsta priloga uz pokojnika u maloj grobnoj jami možda upućuje na njegov istaknut položaj u plemenu. Tomu u prilog ide i činjenica da je u zemunici ukopana sa-mo jedna individua. Inače se u grobnim jamama starčevačke kulture uvijek ukopavaju zajedno skupine pokojnika. Prema ostacima rupa od stupova vidljivo je da je iznad ove grobne jame bila velika nadstrešnica i iznad ulaza posebno natkriti trijem, što je davalo grobnoj jami posebno svečani karakter. Ostaje otvoreno pitanje ukopa pokojnika bez lica. Ovakav ukop možda je uzrokovan vjerovanjima da se na taj način oduzima njegova moć djelovanja na ostale članove pleme-na, pod pretpostavkom da je bio vođa plemena ili vrač. Na mogućnost povezanosti male ukopne jame 15 i stambene zemunice 37 ukazuje nekoliko činjenica, između ostalog i datiranje u najmlađu fazu naselja i njihov blizak položaj s nasuprotne strane ograde 7. Pritom treba naglasiti da su među svim stambenim i radnim zemunicama u naselju jedino u stambenoj zemunici 37 otkrivena dva klina i ulomak glačane sjekire. Pored toga, nađen je još jedan ulomak klina (sjekire ?) uz ogradu 7, koja se nalazila između zemunice 37 i grobne jame 15. Sve ovo upućuje na pomisao kako je u stambenoj zemunici 37 živjela obitelj pokojnika ukopanog u grobnoj jami 15, za kojeg pretpostavljamo da je bio istaknuti član ple-mena (možda vođa ili vrač).

Rezultati mjerenja uzoraka ugljena iz starčevačkog na-selja u Zadubravlju pokazali su vremenski raspon objekata u istraženom dijelu od 6600 do 5300 cal BC (sl. 5). Stilsko opredjeljenje arheološke građe iz Zadubravlja i Slavonskog Broda u isti stupanj Linear A potvrdilo je datiranje metodom 14C, pa zbroj kalibriranih datuma za Zadubravlje iznosi blizu

The small burial pit 15 is located just opposite to residential pit-house 37, inside fence 7 in the north-western burial zone. It has been radiocarbon dated to 5300-4960 cal BC, which makes it the most recent explored structure at this site. The small burial pit 15, with a diameter of 5 m and a fl at bottom, dug in 50 cm into steri-le soil, was made in the centre of an empty surface in the western part of the settlement’s ritual/burial zone. Separated from the other structures, it dominated the area, surrounded by a large canopy and porch above the entrance, supported by series of wooden posts. The entrance to the burial pit was located on its northern side over a wide step, shaped like a small platform. In the western portion a man aged 35-40 was buried, in a contracted position, lying on his left side, with the head toward the north and legs toward the south, facing the centre of the pit (Minichreiter 2000b, Fig. 5). The man was buried without his face, as only the rear skull bones were found. The skeleton was covered by soil mixed with fragments of coarse and fi ne painted pottery, animal bone remains and over 100 pieces of stone of various shapes and uses: cores, fl akes, polishing stones, crushers, parts of grindstones, small tools. The soil contained a large percentage of soot (black oily soil), and pieces of fi red, smooth earth were also found in it. The latter had grooves of some undetermined ornamentation engraved on one side. Identical pieces were found in large burial pit 9 under a group of pottery, which indicates the possibility that they were used as “sacrifi cial tables” to hold clay vessels. Above the skeleton, between pottery fragments, clay disks with holes in the centre, two in a pair, were found; along with a clay duck’s head that was discovered roughly 30 cm above the skulls remains (Minichreiter 1999a, 7-15) and six small sacrifi cial vessels (small footed bowls). On the western side of the entry stairs, a group of six polished stone axes and wedges of varying sizes were found, which indicates the possible ritual placement of stone items (they had never been used) at the immediate entrance to the burial pit. The axes and wedges may have been deposited all at once upon bu-rial, or at specifi c intervals, which indicates, as in the neighbouring burial pit 9, the existence of an axe cult. These types of items next to the deceased in a small burial pit may indicate his distinguished position in the tribe. This is further confi rmed by the fact that only a single individual was buried in the pit-house. Otherwise, groups of the deceased were always buried together in Starčevo Culture graves. Based on the remaining holes for posts, it is apparent that there was a large canopy above this grave and a separately covered porch, which gave the grave a particularly ceremonial character. The question remains as to the burial of a faceless man. This kind of bu-rial may have been prompted by the belief that his power over other tribe members is eliminated in this manner, assuming that he was a tribal leader or shaman. Several facts point to a possible connec-tion between small burial pit 15 and residential pit-house 37: among others, their common dating to the most recent phase of settlement and their proximity to fence 7. Here it should be emphasized that among all residential and work pit-houses in the settlement, two we-dges and remains of a polished axe were only found in pit-house 37. Additionally, one more wedge (axe?) fragment was found along fence 7, between pit-house 37 and burial pit 15. All this leads to the view that the family of the deceased buried in pit 15 lived in pit-house 37, and the deceased is assumed to have been a distinguished member of the tribe (perhaps its leader or shaman).

Results of charcoal sample measurements from the Starčevo Culture settlement at Zadubravlje have shown a time span of the structures in the researched section running from 6600 to 5300 cal BC (Fig. 5). The stylistic classifi cation of the archaeological material from Zadubravlje and Slavonski Brod in the same Linear

14

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

Sl. 6 Raspodjela kalibriranih 14C starosti nalazišta starčevačkog kulturnog komplek-sa

Fig. 6 Distribution of calibrated radiocarbon ages of the Starčevo Culture sites

zapadni kultni objekt 89 / western cult object 89

zapadni kultni objekt 149 / western cult object 149

zapadni kultni objekt 389 / western cult object 389

zemunica 9 / pit-dwelling 9

zemunica 205 (krušna peć) / pit-dwelling 205 (bread oven)

zemunica 205 (tkal. stan) / pit-dwelling 205 (vertical lom)

zemunica 155 / pit-dwelling 155

zemunica 37 / pit-dwelling 37

grobna jama 15 / burial pit 15

bunar / well

zemunica 10 / pit-dwelling 10

zemunica 6 / pit-dwelling 6

zemunica 9 / pit-dwelling 9

zemunica 12 / pit-dwelling 12

Sl. 5 Raspodjela kalibrira-nih 14C starosti naselja u Slavonskom Brodu i Zadubravlju

Fig. 5 Distribution of calibra-ted radiocarbon ages of settlements in Sla-vonski Brod and Zadu-bravlje

15

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NEW RADIOCARBON DATES FOR THE EARLY STAR»EVO CULTURE IN CROATIA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

6600 cal BC za bunar8 i za zemunice blizu 5800 cal BC, dok je za Slavonski Brod blizu 5900 cal BC (sl. 5).

Analize uzoraka ugljena metodom 14C iz horizonta Starčevo-Linear u Donjoj Branjevini, obavljene u Groninge-nu i Oxfordu, datirale su objekte u raspon vremena od blizu 6100 do 5700 cal BC (Karmanski 2000, 186-188, grafi kon 6; Whittle et al. 2002, 114, Fig. 4).

Prema raspodjeli kalibriranih 14C starosti nalazišta starčevačkog kulturnog kompleksa (Obelić et al. 1999, 4, T. 1; Krajcar Bronić et al. 2004, sl. 8), Zadubravlje i Slavon-ski Brod svojim datumima uvršteni su u sredinu vremen-ske tablice ranoneolitičkih nalazišta (sl. 6). Tom vremenu, približno od 6100 do 5200 cal BC, pripadala bi naselja Veluška Tumba, Mogila, Topolčani (mlađa faza) i Anzabe-govo u Makedoniji; Grivac, Divostin, Banja, Padina, Le-penski Vir 2 i Odmut u Srbiji i Crnoj Gori; Obre 1 u Bosni; te Desk, Gyalaret, Hodmezövasarhely, Endröd, Szarvas, Battonya-Basaraga u Mađarskoj. Na području Hrvatske datiran je sloj impreso kulture iz Vele Špilje na Korčuli u Dalmaciji.

Novi radiokarbonski datumi ranoneolitičkih naselja u sje-vernoj Srbiji i jugoistočnoj Mađarskoj, objavljeni 2002. godi-ne, odredili su najstarija naselja u Šumadiji na oko 6200 BC, a u Banatu i Bačkoj oko 6000 BC (Whittle et al. 2002, 93).

Nova datiranja naselja starčevačke kulture metodom 14C u Hrvatskoj, donijele su višestruke znanstvene rezultate. Utvr-dile su njihovu vremensku pripadnost unutar kronološkog slijeda ranoneolitičkih naselja starčevačkog kulturnog kom-pleksa i otkrila razvoj naselja Galovo u Slavonskom Brodu tijekom tri faze izgradnje. Arheološkim metodama nije se mogla utvrditi moguća vremenska razlika u izgradnji poje-dinih naseobinskih cjelina, naročito u dijelu naselja gdje su objekti izgrađeni jedan pored drugog. Ovo još otežava i činjenica da inventar svih dosad otkrivenih objekata u na-selju Galovo u Slavonskom Brodu pripada, po svojim stil-skim obilježjima, samo jednom stupnju Linear A starčevačke kulture, koji je u ovim prostorima trajao dulje razdoblje. U ovakvom slučaju jedinu mogućnost otkrivanja vremenske razlike u izgradnji naseobinskih objekata mogu pružiti da-tiranja metodom 14C. Analize ovom metodom potvrdile su, ne samo vremensku razliku između donjih i gornjih objekata (prva i druga faza naselja), nego su još otkrile i treću fazu izgradnje naselja. Datiranje stambene zemunice 37 i grobne jame 15 u najmlađe izgrađene objekte u ovom dijelu naselja omogućilo je, po prvi put, znanstveno utemeljen prikaz ho-rizontalne stratigrafi je jednog od najstarijih ranoneolitičkih naselja kontinentalne Hrvatske.

8 Analize ugljena u Zadubravlju datirale su bunar u objekte starije od okolnih zemunica gotovo 500 godina. Ostaje otvoreno pitanje je li možda bunar pripadao starijem dijelu naselja koje nije istraženo.

A phase were confi rmed by radiocarbon dating, so the sum of ca-librated dates for Zadubravlje is close to 6600 cal BC for the well8 and close to 5800 cal BC for pit-houses, while for Slavonski Brod it is close to 5900 cal BC (Fig. 5).

Radiocarbon analysis of charcoal samples from the Starčevo-Linear horizon in Donja Branjevina, conducted in Groningen and Oxford, have dated the structures within a range from approxi-mately 6100 to 5700 cal BC (Karmanski 2000, 186-188, chart 6; Whittle et al. 2002, 114, Fig. 4).

According to the distribution of calibrated radiocarbon ages of the Starčevo Culture sites (Obelić et al. 1999, 4, Pl. 1; Krajcar Bronić et al. 2004, Fig. 8), the dates obtained for Zadubravlje and Slavonski Brod have placed them in the middle of the Table of Ear-ly Neolithic sites (Fig. 6). This period, ranging from roughly 6100 to 5200 cal BC, would encompass the settlements Veluška Tumba, Mogila, Topolčani (later phase) and Anzabegovo in Macedonia; Grivac, Divostin, Banja, Padina, Lepenski Vir 2 and Odmut in Ser-bia and Montenegro; Obre 1 in Bosnia; and Desk, Gyalaret, Hod-mezövasarhely, Endröd, Szarvas, Battonya-Basaraga in Hungary. In Croatia’s territory, the stratum of Impresso Pottery Culture from Vela Špilja on the island of Korčula in Dalmatia was so dated.

New radiocarbon analyses of Early Neolithic settlements in northern Serbia and southeast Hungary, published in 2002, dated the oldest settlements in Šumadija to approximately 6200 BC, and those in Banat in Bačka to approximately 6000 BC (Whittle et al. 2002, 93).

The new radiocarbon dating of the Starčevo Culture settlements in Croatia has generated multiple scientifi c results. It has determi-ned their chronological position within the range of Early Neolithic settlements of the Starčevo Culture complex and established that the development of the Galovo settlement in Slavonski Brod con-sisted of three construction phases. Archaeological methods could not ascertain possible chronological differences in the construction of individual settlement units, especially in those segments of the settlement where structures were built one next to the other. This is additionally exacerbated by the fact that the inventory of all thus far discovered structures in the Galovo settlement in Slavonski Brod, in terms of its style, belongs to only one Linear A phase of the Starčevo Culture, which lasted for an extended duration in this region. In such a case, only radiocarbon dating may offer the pos-sibility of detecting chronological differences in the construction of settlement structures. This method of analysis has confi rmed not only that there is a chronological difference between the lower and upper structures (fi rst and second settlement phases), but also that there is a third phase of settlement construction. Dating of residen-tial pit-house 37 and burial pit 15 to the most recently constructed part of the settlement has enabled for the fi rst time a scientifi cally founded presentation of the horizontal stratigraphy of one of the oldest Early Neolithic settlements in continental Croatia.

8 Charcoal analysis in Zadubravlje has dated the well to structures older than the surrounding pit houses for almost 500 years. The question re-mains as to whether the well may belong to an older, as-yet unexplored part of the settlement.

16

K. MINICHREITER, I. KRAJCAR BRONIÊ, NOVI RADIOKARBONSKI DATUMI RANE STAR»EVA»KE KULTURE U HRVATSKOJ, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 5-16.

Benac A., 1971, Obre II, Neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem polju, GZMS XXVI, Sarajevo, 5-300.

Benac A., 1973, Obre I, Neolitsko naselje starčevačko-impresso i kakanjske kulture na Raskršću, GZMS XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1-173.

Bronk Ramsey Ch., 2005 The OxCal Program, v.3.10, http://www.rlaha.ox.ac.uk/oxcal/oxcal.htm.

Dimitrijević S., 1979, Sjeverna zona, PJZ II Neolit, ur. A. Benac, Sarajevo, 229-363.

Karmanski S., 2000, Donja Branjevina, monografi ja, OdžaciKrajcar Bronić et al., 2004, Krajcar Bronić I., Minichreiter K., Obelić B.,

Horvatinčić N., The oldest Early Neolithic (Starčevo culture) settle-ments in Croatia: Zadubravlje-Dužine and Slavonski Brod-Galovo/ Radiocarbon and Archaeology, u: the 4th Symposium, Oxford 2002, Oxford University School of Archaeology Monograph 62, ed. T. Hi-gham, Ch. Bronk Ramsey, C. Owen, Oxford : Oxbow Books, 2004, 229.

Minichreiter K., 1992, Starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj, Dis-sMonZ 1, Zagreb

Minichreiter K., 1999, Zoomorfna idoloplastika obredno-ukopnog pro-stora starčevačkog lokaliteta na “Galovu” u Slavonskom Brodu, PrilInstArheolZagrebu 13-14 (1996-1997), Zagreb, 7-22.

Minichreiter K., 1999a, Ranoneolitički ukopi i pogrebni običaji u naseljima starčevačkog kulturnog kompleksa, PrilInstArheolZagrebu 15-16 (1998-1999), Zagreb, 5-20.

Minichreiter K., 2000, Reljefni prikaz ženskog lika na posudama starčevačke kulture, PrilInstArheolZagrebu 17, Zagreb, 5-15.

Minichreiter K., 2001, The architecture of Early and Middle Neolithic settlements of the Starčevo culture in Northern Croatia, DocPraeh XXVIII, Ljubljana, 199-214.

Minichreiter K., 2002, Žrtvenici i idoli starčevačkog naselja na Galovu u Slavonskom Brodu, PrilInstArheolZagrebu 19, Zagreb, 11-24.

Minichreiter K., 2004, Radionica glinenih predmeta i tkanine u naselju starčevačke kulture na “Galovu” u Slavonskom Brodu, PrilIn-stArheolZagrebu 21, Zagreb, 5-18.

Obelić et al. 1999, Obelić B., Horvatinčić N., Durman A., Radiocarbon chrono-logy of archaeological sites in southeastern Europe, u: Actes du colloque «C14 Archeologie» (14C and Archaeology), dir. J. Evin, Ch. Oberlin, J-P. Daugas, Lyon, France : Universite de Rennes, 1999, 233-238.

Whittle et al. 2002, Whittle A, Bartosiewicz L., Borić D., Pettitt, P., Richar-ds M. 2002, In the beginning: New Radiocarbon Dates for the Early Neolithic in Northern Serbia and South-East Hungary, Anateus 25, Budapest, 63-117.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

17

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 903’13(497.5 Vinkovci) „6377“Primljeno/Recieved: 02. 05. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 03.10. 2006.

HRVOJE KALAFATIĆInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Žarni grob vinkovačke kulture s lokaliteta Vinkovci – Duga ulica 40A Vinkovci Culture Urn Grave from the site at 40 Duga Ulica in Vinkovci

U radu se objavljuje žarni grob vinkovačke kulture otkriven prilikom zaštitnih istraživanja u Vinkovcima. Cjelovitost nalaza i dobra dokumentacija iskopavanja omogućuju njegovo postav-ljanje u širi kontekst istodobnih nalaza na slavonsko-srijemskom i transdanubijskom prostoru. Antropološka analiza osteoloških ostataka i 14C analiza ugljena iz žare omogućuju razmatranje pogrebnih običaja i apsolutne kronologije vinkovačke kulture.

Ključne riječi: vinkovačka kultura, rano brončano doba, Karpatska kotlina, žarni grob, Vinkov-ci, radiokarbonsko datiranje, kronologija

This work presents an urn grave of the Vinkovci Culture discovered during rescue excavations in Vinkovci. The integrity of the fi nds and good research documentation make it possible to position the site in a wider context of other fi nds dating from the same period in the area of Slavonia, Syrmia and Transdanubian region. The anthropological analysis of the osteological remains and radiocarbon dating of charcoal from the urn allow an interpretation of the burial customs and absolute chronology of the Vinkovci Culture.

Key words: Vinkovci Culture, Early Bronze Age, Carpathian Basin, urn grave, Vinkovci, radio-carbon dating, chronology

U zaštitnom istraživanju koje je proveo Gradski mu-zej Vinkovci tijekom rujna 1999. u Dugoj ulici 40 na k. č. 2692 unutar arheološke zone Vinkovaca, istraženo je 400 m2 površine (Plan 1). Utvrđena je kulturna stratigra-fi ja dubine 2,00 m, u značajnoj mjeri poremećena suvre-menom izgradnjom. Otkriveno je više srednjovjekovnih i rimskih bunara. Do dubine 0,80 m nalazi se recentni sloj pun građevinskog otpada. Do dubine 1,70 m javlja se više slojeva s izmiješanom srednjovjekovnom, rimskom i starčevačkom keramikom te rijetkim ulomcima keramike vinkovačke kulture. Rimski materijal i opeka uglavnom su pripadali kasnijem carskom razdoblju, dok je srednjovjeko-vna keramika datirana od 10. do 15. st. Nađeno je i nekoliko manjih površina zemljanih podnica srednjovjekovnih kuća (Janošić 2000, 62).

Na dubini od 1,70 počinje se javljati predzdravični sloj, a na 2,00 m zdravica. U sjevernom dijelu sonde na dubi-ni od 2,00 m otkriven je starčevački sloj s kućnim lijepom i razrušenom podnicom, a u istočnom dijelu grob vinkovačke kulture ukopan u zdravicu.

Ukop za žaru bio je kružnog oblika promjera 55 cm. Nisu zabilježeni nikakvi tragovi grobne arhitekture. Spaljene ko-sti pokojnika bile su položene u žaru i poklopljene dubokom

During the rescue excavations carried out by Vinkovci Munici-pal Museum in September 1999 in the street named Duga Ulica, at number 40, in the cadastral unit 2692, within the archaeologi-cal zone of Vinkovci, a surface area of 400 m2 was explored (Plan 1). It was determined that the cultural stratigraphy to a depth of 2.00 m had been considerably disturbed by modern construction activities. Several medieval and Roman wells were discovered. Up to a depth of 0.80 m, the recent layer is full of construction waste. Further down, to a depth of 1.70 m, there are several lay-ers with mixed medieval, Roman and Starčevo pottery fragments, and a few fragments belonging to Vinkovci Culture pottery. The Roman material and bricks mostly belong to the period of the Late Empire, while the medieval pottery has been dated to the 10th – 15th century. Several small dirt fl oor surfaces belonging to medieval houses were also found (Janošić 2000, 62).

At a depth of 1.70 m, the bottom layer started to appear, and at 2.00 m the soil was sterile. In the northern part of the trench at a depth of 2.00 m the Starčevo stratum was discovered, containing house daub and demolished fl oor, while in the eastern part there was a Vinkovci Culture grave, dug into sterile soil.

The grave pit for the urn was circular and 55 cm in diam-eter. No traces of grave architecture were recorded. The cremated bones of the deceased were placed in the urn and covered by a deep bowl (Pl. 3). There were no other grave goods. Both the urn and the bowl that served as the lid were discovered in a very frag-

18

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

zdjelom (T. 3). Drugih priloga nije bilo. I žara i poklopljena zdjela nađene su jako fragmentirane. Zemlja iz žare je sku-pljena te je fl otacijom iz sedimenta izdvojeno 2 g ugljena i 620 g spaljenih kostiju. U žari je bio pokopan muškarac starosti između 45 i 60 godina.

NALAZI

1. Žara (T. 1-2)Funkciju žare imala je velika posuda za zalihe zaobljenog

trbuha i vertikalnog, blago izvučenog vrata sa širokim otvo-rom. Na prijelazu trbuha u vrat posude nalaze se 4 nasuprot-ne trakaste ručke. Donja polovica trbuha posude ukrašena je barbotinom. Na dijelu vrata posude naziru se kosi tragovi glačanja. Posuda je visoka 56 cm, a široka 42,5 cm. Dno ima promjer 15 cm. Vrat je nesimetričan kao uostalom i cijela posuda, i ima promjer 26 x 29,5 cm (T. 2). Debljina stijenki varira između 4 i 8 mm, a dno ima 12 mm.

2. Zdjela - poklopac (T. 1-2)Kao poklopac žare upotrijebljena je duboka zaobljena

zdjela s blago izvučenim rubom. Visoka je 17,5 cm i široka 30 cm, a promjer dna joj je 9 cm. Dobro je pečena, mrljaste sivo- žućkastosmeđe površine. Donji dio posude ima pre-maz sličan barbotinu, ali ne toliko izražajan.

Grob otkriven u Dugoj ulici 40, na zapadnom rubu pra-povijesnog tella Tržnica u Vinkovcima (Karta 1) je četvrti otkriveni nalaz te vrste u Hrvatskoj i pripada skupini rijetkih grobova ranog brončanog doba i nekolicini grobo-va vinkovačke kulture uopće.

U Osijeku su otkrivena 2 groba vinkovačke kulture godi-ne 1961. pri izgradnji ceste na istočnom kraju donjogradskog Pristaništa. Radnici su oštetili i iskopali grobove tako da je arheolog M. Bulat mogao samo rekonstruirati okolnosti nala-za, što je dosta detaljno i učinio (Bulat 1977, 13).

Grob 1 iz Osijeka činila je žara tamne sivosmeđe boje, zaobljenog barbotiniziranog trbuha, blago izvučenog vrata, visine 35 cm s jednim parom nasuprotnih trakastih ručki na ramenu, a drugim na trbuhu. U žari su nađeni ulomci tam-nosive zaobljene zdjele s izvučenim rubom koji je malim tu-nelastim ručkama spojen s ramenom. Žara je vjerojatno bila poklopljena zdjelom. U žari se, uz spaljene kosti, nalazila lu-banja jelena i mali vrč niskog trbuha i visokog vrata s jednom ručkom (Bulat 1977, 14, T 3,1).

Grob 2 se nalazio nekoliko metara od prvog, na još većoj dubini. Žara je visine 28 cm, sivosmeđe boje, zaobljenijeg trbuha od prethodne, također barbotiniziranog, s parom na-suprotnih trakastih ručki na trbuhu. Sadržavala je, uz kosti, i ulomke konične zdjele kojom je bila poklopljena.

M. Bulat je grobove pripisao fazi II kulture polja sa žarama (Bulat 1977, 16), a tek ih je J. Šimić ponovno opisa-la i točno kronološki i kulturno determinirala (Šimić 2001, 24-25, sl. 1,2, T 4,5) i pripisala Dimitrijevićevom A2 stupnju vinkovačke kulture.

U Drljanovcu pokraj Bjelovara (Karta 2) arheolog-amater Đ. Jakšeković iskopao je i sačuvao od izoravanja jedan paljevinski grob, a utvrdio je i postojanje još jednog

mented state. The earth from the urn was collected and fl oated. The results of the fl otation were 2 g of charcoal and 620 g of cremated bones. The urn contained the bones of a male individua of between 45 and 60 years of age.

FINDS

1. Urn (Pl. 1-2)A large storage vessel with rounded body and vertical, sli-

ghtly prolonged neck with a wide opening on the top, served as an urn. At the contact between the body and the neck there are four band handles, one on each side. The lower part of the vessel is decorated with barbotine. On one part of the neck there are oblique traces of polishing. The vessel is 56 cm high, and 42.5 cm wide. The base diameter is 15 cm. The neck is asymmetrical, as is the entire vessel, and its diameter is 26 x 29.5 cm (Pl. 2). The thickness of the wall varies between 4 and 8 mm, while the base is 12 mm thick.

2. Bowl – the lid (Pl. 1-2)A deep bowl with a slightly protruding rim was used as the

urn lid. It was 17.5 cm high and 30 cm wide, with a base diame-ter of 9 cm. It was fi red well, and its surface is grey-yellowish brown. The lower part of the bowl is coated with something simi-lar to barbotine, but it is not so prominent.

The grave discovered at 40 Duga Ulica on the western edge of prehistoric tell Tržnica in Vinkovci (Map 1) is the fourth dis-covered fi nd of its kind in Croatia and belongs to the group of rare graves from the Early Bronze Age and just several graves of the Vinkovci Culture.

Two graves of the Vinkovci Culture were discovered in Osi-jek in 1961, when a road was constructed in the eastern part of Pristanište in the Donji Grad district. The workers damaged and dug out the graves, so the archaeologist M. Bulat could only re-construct the circumstances in which the fi nds were discovered, which he did in a quite detailed manner (Bulat 1977, 13).

Grave 1 from Osijek contained a dark grey-brown urn, with a rounded body decorated with barbotine and a slightly prolonged neck. The urn is 35 cm high and there are two pairs of band handles on it, one on its shoulder and another on its body. In the urn there were the remains of a dark grey rounded bowl with protruding rim, linked to the shoulder with small tunnel handles. The bowl probably served as the urn lid. Apart from the cre-mated bones, the urn contained a deer scull, and a small jug with a low-positioned body, high neck and one handle (Bulat 1977, 14, Pl. 3,1).

Grave 2 was situated several metres from the fi rst, but even deeper in the ground. The urn found in it is 28 cm high, of grey-brown colour, its body is more rounded than the previous one but equally decorated with barbotine, and there is a pair of opposite band handles on its body. Beside the bones, it contained frag-ments of a conic bowl which served as its lid.

M. Bulat placed the graves in phase II of the Urnfi eld Culture (Bulat 1977, 16). However, J. Šimić described them again and correctly dated them, both chronologically and culturally (Šimić 2001, 24-25, Fig. 1,2, Pl. 4,5), placing them in the A2 phase of the Vinkovci Culture according to S. Dimitrijević.

At Drljanovac near Bjelovar (Map 2), the amateur archae-ologist Đ. Jakšeković dug out and protected from ploughing a cremation grave and discovered that yet another cremation grave

19

H. KALAFATIÊ, A VINKOVCI CULTURE URN GRAVE FROM THE SITE AT 40 DUGA ULICA IN VINKOVCI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

paljevinskog groba koji je uništen (Majnarić Pandžić 1981, 37). Od spašenog groba ostao je sačuvan donji barbotinom, ukrašeni dio žare promjera dna 19 cm i sačuvane visine 17 cm te zdjela kojom je žara bila poklopljena, promjera 31,5 cm i visine 12 cm. Zdjela ima fi nu fakturu i metličasti ukras na donjem dijelu. Žara je bila poklopljena zdjelom. Grob je pripadao ravnom groblju i nije imao posebnu kon-strukciju. Keramika u grobu tipološki je svrstana u stupanj A2 vinkovačke kulture prema S. Dimitrijeviću (Majnarić Pandžić 1981, 38).

Osim tih nalaza u Hrvatskoj, grobovi vinkovačke kultu-re otkriveni su u srbijanskom dijelu Srijema i Rospi Ćupriji u Beogradu (Karta 2). Tako je na Gradcu u Belegišu godine 1953. nađen jedan paljevinski grob koji se sastojao od urne s kostima poklopljene zdjelom, jednim pitosom i manjim peharom pored urne te malom posudicom s ručkom u urni. V. Trbuhović u objavi navodi da je nalaze skupio u školi, a isko-pavanje je proveo učitelj (Trbuhović 1956, 147-149). N. Tasić (1983, 48) kasnije navodi da su na Gradcu nađena 2 palje-vinska groba s prilozima i u neposrednoj blizini dva skeletna od kojih je jedan imao kao prilog “manji tipični vinkovački pehar”. Ne donosi slike nalaza.

Grob iz Rospi Ćuprije otkopan je u sustavnim istraživanjima veće prapovijesne nekropole (Todorović 1956, 40-41). U grobu 11 je nađena žara, velika zaobljena posuda s užim izvučenim vratom, ukrašena s tri vertikalna rebra koja se od vrata spuštaju do horizontalne plastične trake s ubodima prsta na sredini trbuha. Odmah ispod plastične trake su četiri pravilno raspoređene trakaste ručke i plastične bradavice. Žara je bila poklopljena zdjelom izvučenog ruba s tri trakaste ručke visine 15, a širine 35,1 cm.

U Kaposujlaku u Mađarskoj, u zaštitnim istraživanjima lokaliteta Kaposujlak – lokalitet 29 pri izgradnji ceste 61 po-red Kaposvara, otkrivena su dva skeletna ukopa vinkovačke kulture, ukopana u neuobičajenim okolnostima. Prva indivi-dua, muškarac starosti 17-19 godina, pokopan je u zgrčenu položaju na lijevom boku, u grobnu raku smjera S-J, na dnu istodobnog jarka (Somogy 2002, sl. 2. grob 66; Zoffmann 2002, 59). Druga osoba, žena starosti 37-41 godinu, nađena je u većoj jami u nepravilnom položaju (Somogy 2002, sl. 3; Zoffmann 2002, 59). Oštećene kosti nađene u istoj jami možda pripadaju trećoj osobi (Zoffmann 2002, 59). Lubanje obje osobe imaju ozbiljne višestruke posjekotine (detaljna antropološka analiza u: Zoffmann 2002, 54-59). Žena je imala na glavi i veliku ozbiljnu ozljedu glave koja je zacije-lila dosta vremena prije smrti (Zoffmann 2002, 59).

Zacijeljena rana, koju je žena preživjela, pokazuje vi-sok stupanj medicinskog znanja kod populacije. K. Z. Zoffmann donosi moguće okolnosti pogibije osoba i to za muškarca da je neprijatelj, poginuo u borbi i ukopan izvan groblja u jarku, a za ženu da je možda bila isključena iz zajednice zbog ozljede glave koju je pretrpjela te da je bačena u jamu prilikom nekakvog prapovijesnog rituala (Zoffmann 2002, 59).

I. Bona (1965) donosi više grobova za koje je smatrao da pripadaju vinkovačkoj kulturi u zapadnoj Mađarskoj, Gradišću te središnjoj i zapadnoj Srbiji, no oni pripadaju drugim izra-zima ranog brončanog doba. M. Bondar (1995) ih prenosi na

had been there, but was destroyed (Majnarić Pandžić 1981, 37). What remains of the rescued grave is the lower barbotine-deco-rated part of an urn, with a base diameter of 19 cm and a pre-served height of 17 cm, and a bowl that served as the urn lid, 31.5 cm in diameter and 12 cm high. The bowl was fi nely crafted, showing in its lower part a brushed surface decoration. The urn was covered by the bowl. The grave was part of a fl at cemetery and had no particular structure. The pottery from the grave was classifi ed typologically in the A2 phase of the Vinkovci Culture according to S. Dimitrijević (Majnarić Pandžić 1981, 38).

Besides the Croatian sites, Vinkovci Culture graves have also been discovered in the Serbian part of Syrmia and at Rospi Ćuprija in Belgrade (Map 2). In 1953 at Gradac in Belegiš a cre-mation grave was discovered, which contained an urn with bones covered with a bowl, a pithos and a small cup that were placed beside the urn, and a small handled vessel that was found inside the urn. In his article related to this discovery, V. Trbuhović men-tions that he collected these fi nds from a school and that the site was excavated by a teacher (Trbuhović 1956, 147-149). N. Tasić (1983, 48) later wrote that at Gradac there were two cremation graves containing grave goods, and that in the immediate vicinity two skeletons were discovered, one with a “small cup typical of Vinkovci Culture beside it. He did not provide any pictures of the fi nds.

A grave at Rospi Ćuprija was excavated during the systematic research of a larger prehistoric necropolis (Todorović 1956, 40-41). In grave 11 there was an urn – a large rounded vessel with a narrow prolonged neck, decorated with three vertical ribs which go down from the neck to a horizontal plastic decoration in form of a band in the middle of the body, decorated with fi nger imprints. Immediately beneath the band there are four regularly positioned band handles and nipple ornaments. The urn was covered with a bowl with protruding rim and three band handles. The bowl is 15 cm high and 31.5 cm wide.

At Kaposujlak in Hungary, during the rescue excavations of Kaposujlak site 29 at the time of the construction of road 61 that passes close to Kaposvar, two skeleton graves of the Vinkovci Culture were discovered, dug in rather unusual circumstances. The fi rst deceased, a man of between 17 and 19 years of age, was buried in a contracted position on his left side in a grave dug in a north-south direction, at the bottom of a ditch dug at the same time (Somogy 2002, Fig. 2, grave 66; Zoffmann 2002, 59). The second deceased, a woman of between 37 and 41 years of age, was found in a larger pit in an irregular position (Somogy 2002, Fig. 3; Zoffmann 2002, 59). Damaged bones unearthed from the same pit may have belonged to a third person (Zoffmann 2002, 59). On the skulls of both persons there are severe multiple cuts (detailed anthropological analysis in: Zoffmann 2002, 54-59). The woman also had a large severe wound on her head which had healed much before the time of her death (Zoffmann 2002, 59).

The healed wound on the woman’s head suggests that her community had a high level of medical knowledge. K. Z. Zoff-mann describes the possible circumstances of their death: she be-lieves that the man might have been an enemy, who had fallen in battle and was buried outside the graveyard perimeter in a ditch, whereas the woman might have been excluded from the commu-nity because of the head wound that she had suffered, and was put in the pit during some prehistoric rite (Zoffmann 2002, 59).

I. Bona (1965) presents several graves discovered in west-ern Hungary, Gradišće and central and western Serbia, which he believed belong to the Vinkovci Culture. However, they are the remains of other cultures of the Early Bronze Age. M. Bondar

20

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

karti nalazišta više kao informaciju za daljnja istraživanja. Nijedan od ovih grobova nije ukopan u ili pod humkom. U većini slučajeva pri iskopavanju nije bio prisutan arheolog.

Uz te grobove otkriven je još jedan grob, pripisan vinkovačkoj kulturi čiju kronološku i kulturnu atribuciju sma-tram netočnom.

Skeletni grob odrasle žene sa zlatnim dijademom, zgrčenac, pronađen na lokalitetu Zemun-Šljunkara, uz priloženih osam posuda, pripisan je od prve objave “početku vinkovačke kulture u Srijemu” (Vranić 1991, 25). S. Vranić također dodaje da posude osnovnim obilježjima pripadaju ti-pologiji posuda vinkovačke kulture te da je taj nalaz moguća indikacija za izdvajanje “protovinkovačkog” horizonta (fa-ze) u periodizaciji vinkovačke kulture. Grob je zatim datiran apsolutno-kronološki tradicionalnom kronologijom između 2000. i 1900. god. pr. K., te je početak vinkovačke kulture stavljen u 1900. god. pr. K. Ta je atribucija i datacija zadržana i kasnije u pregledu istraživanja prapovijesti u Srbiji 1990-ih (Tasić 2003), te je taj nalaz posebno apostrofi ran kao jedan od rijetkih grobova vinkovačke kulture i najistočniji nalaz te kulture u Podunavlju. N. i N. Tasiću taj grob otvara pitanje relativne kronologije ove kulture u odnosu na vatinsku kultu-ru. Grob iz Zemuna ritusom pokapanja puno je bliži mokrin-skoj grupi i srodnim grupama ranog brončanog doba nego

(1995) includes them in his sites map, primarily as information requiring further research. None of these graves was dug into the ground or covered by a mound. In most cases, the excavations were carried out without any archaeologist.

Beside the already mentioned graves, another one was dis-covered and attributed to the Vinkovci Culture, but I believe that this chronological and cultural attribution is incorrect.

Ever since it was fi rst published, the skeleton grave of an adult woman with golden diadem buried in a contracted position, discov-ered in the Zemun-Šljunkara site, which contained eight vessels with grave goods, was attributed to the “beginnings of the Vinkovci Cul-ture in Srijem” (Vranić 1991, 25). S. Vranić also adds that the vessels’ main features correspond to the typology of the Vinkovci Culture, and that this fi nd may be an indication of a separate “proto-Vinkov-ci” horizon (phase) in the periodisation of the Vinkovci Culture. The grave was subsequently dated by traditional absolute chronology be-tween 2000 and 1900 BC, while the year 1900 BC was marked as the beginning of the Vinkovci Culture. Such an attribution and dating was maintained in the review of the research of prehistory in Serbia, carried out in the 1990s (Tasić 2003), and this particular fi nd was especially underlined as one of the rare Vinkovci Culture graves and the easternmost fi nd of this culture in the Danubian region. For N. Tasić, the grave raises the question of the relevant chronology of this culture in relation to the Vatina Culture. The burial rite used in the Zemun grave is much closer to the Mokrin group and related groups

Karta 1 Plan Vinkovaca s označenim mjestom nalaza groba Map 1 Street map of Vinkovci with the marked grave site

Mjesto nalaza groba / Position of fi nd of a grave

Rijeka Bosut / River Bosut

Prostor prapovijesnog tella Tržnica / Area of Prehistoric tell settlement Tržnica

21

H. KALAFATIÊ, A VINKOVCI CULTURE URN GRAVE FROM THE SITE AT 40 DUGA ULICA IN VINKOVCI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

vinkovačkoj kulturi. Dio posuda u grobu nema neke bitne tipološke značajke i

može se pripisati bilo kojoj kulturi ranog brončanog doba, dok “pehar” s dvije ručke sigurno ne pripada vinkovačkoj kulturi. Još manje možemo govoriti o “protovinkovačkom horizontu”, razmatrajući ostale priloge u grobu. Uostalom, sve dosadašnje teorije o nastanku vinkovačke kulture govore o isključivom ili barem značajnom elementu nastanka kulture migracijom izvana, pa teoriju o protovinkovačkom horizontu pobija i lo-gika. Svaka nova teorija morala bi biti snažnije argumentira-na, da bi je mogli ozbiljnije razmotriti.

KRONOLOGIJA

Na četrdesetu godišnjicu znanstvenog defi niranja vinkovačke kulture, utvrđivanje njezina kronološkog položaja nije otišlo mnogo dalje i preciznije od toga da je riječ o kulturi ranog brončanog doba i postvučedolskoj manifestaciji u Karpa-tskoj kotlini. S. Dimitrijević je iskopavanjima na tellu Tržnica u Vinkovcima prvi odredio kronološku poziciju vinkovačke kul-ture i odmah podijelio njezinu unutarnju periodizaciju na dvije

of the Early Bronze Age than to the Vinkovci Culture. Some of the vessels discovered in the grave had no signifi cant

typological features and can be attributed to any culture of the Early Bronze Age, while the two-handled “cup” certainly does not belong to the Vinkovci Culture. We can speak even less of a “proto-Vinko-vci horizon” if we consider the other grave goods. Besides, all the theories presented thus far on the creation of the Vinkovci Culture mention an exclusive or at least signifi cant element in the creation of the culture which was the result of outside migration, so the proto-Vinkovci horizon theory can be refuted purely on the grounds of log-ic. Any new theory should be based on stronger arguments in order to allow proper consideration.

CHRONOLOGY

On the 40th anniversary of the scientifi c defi nition of the Vink-ovci Culture, its chronological positioning has remained more or less the same, claiming only that this was a culture of the Early Bronze Age, and a post-Vučedol cultural manifestation in the Car-pathian Basin. Thanks to his excavations at Tržnica tell in Vinko-vci, S. Dimitrijević was the fi rst to determine the chronological position of the Vinkovci Culture and he immediately divided its

Plan 1 1. Rimski bunar III, 2. Srednjovjekovni bunar II, 3. Srednjo-vjekovni bunar I, 4. Podnica, 5. Kućni lijep i urušena podnica starčevačke kulture, 6. Srednjovjekovna podnica, 7. Paljevin-ski grob vinkovačke kulture

Plan 1 1. Roman well III, 2. Medieval well II, 3. Medieval well I, 4. Floor surface, 5. House daub and demolished fl oor of a Starčevo Culture house, 6. Medieval fl oor surface, 7. Vinkovci Culture cremation grave

22

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

faze, Vinkovci A i B, s tim da je drugu fazu podijelio na još dvije podfaze (Dimitrijević 1966). I. Bona je istodobno skupio grupu nalaza istih obilježja i povezao ih u Somogyvar grupu. Nije imao stratigrafski odnos te grupe prema ostalim grupama, pa ju je odredio relativno bliskom Pecel i Vučedol/Zok grupi (Bona 1965). Kasnije je prihvatio Dimitrijevićeve argumente i kronološko određenje. Do 1990-ih je podijelio vinkovačku kul-turu na više grupa i podgrupa (Bona 1992), a M. Bondar (1995) je u sintetskom članku prigodom objave lokaliteta Boronce oz-biljno dovela u pitanje smisao tolikih podjela i stvaranja novih grupa bez jasnih argumenata.

I N. Tasić se uključio u defi niranje novootkrivene kultur-ne pojave i njezina odnosa s prostorno i vremenski bliskim kulturama (Tasić 1968). Među ostalim, utvrdio je i istodob-nost vinkovačke i vatinske kulture na osnovi nalaza posuda vinkovačke kulture, zajedno s amforom rane vatinske kulture u istoj jami na Gradini na Bosutu. Tako se od kraja šezdesetih do današnjih dana (Tasić 2003) provlači teza o istodobnosti vinkovačke i rane vatinske kulture.

Potom se i J. Petrović u objavi i dataciji nalaza vinkovačke kulture s Golokuta (Petrović 1991, 10) referirala na prije obja-vljeni grob s Golokuta (Petrović 1980) i nalaze rane vatinske kulture u grobu te na izravan sigurno dokazan paralelizam tih kultura na Gradini na Bosutu kod Šida.

A. Durman i B. Obelić su 1989. godine objavili rezultate radiokarbonskih analiza vučedolskoga kulturnoga komplek-sa i među njima donijeli dva datuma dobivena za ranu fazu vinkovačke kulture (Tablica A). S. Forenbacher (1993) donosi pregled svih dotad poznatih radiokarbonskih datuma za rano brončano doba u srednjoj Europi. To mu je poslužilo da ukaže na nepotreban jaz između tradicionalne apsolutne kronologije

internal periodisation into two subphases (Dimitrijević 1966). At the same time, I. Bona put together a group of sites revealing the same features and named them the Somogyvar Group. Since no stratigraphic relation between this group and other groups was available to him, he determined that it was relatively close to the Pecel and Vučedol/Zok groups (Bona 1965). Subsequently, he ac-cepted Dimitrijević’s arguments and his chronological position-ing. By the 1990s he divided the Vinkovci Culture into several groups and subgroups (Bona 1992), while M. Bondar (1995), in a summary article on the occasion of the publication of the fi nds from the Boronce site, questioned whether it made any sense to have so many divisions and to create new groups without clear arguments.

N. Tasić also joined the efforts to defi ne the newly discovered cultural phenomenon and its relation with other cultures that were close in space and time (Tasić 1968). Among other things, he de-termined that the Vinkovci Culture and the Vatin Culture were con-temporaneous on the basis of the Vinkovci Culture pottery that was found together with an Early Vatin Culture amphora in the same pit at Gradina na Bosutu. Ever since the late 1960s (Tasić 2003), the theory has existed on the contemporaneousness of the Vinkovci and Early Vatin Culture.

Then in 1991 J. Petrović, who published and dated the Vinko-vci Culture fi nds from Golokut (Petrović 1991, 10), referred to a grave from Golokut that had been published earlier (Petrović 1980) and contained the Early Vatin Culture fi nds, and suggested that there was a direct and certain parallelism between the two cultures at Gradina na Bosutu near Šid.

A. Durman and B. Obelić published the results of radiocarbon dating of the Vučedol cultural complex in 1989 and, among others, presented two dates for the early phase of the Vinkovci Culture (Table A). S. Forenbacher (1993) provided an overview of all the known radiocarbon dates at the time for the Early Bronze Age in

Karta 2 Nalazišta grobova vinkovačke kulture: 1 Vinkovci, 2 Osijek, 3 Drlja-novac, 4 Rospi Ćuprija, 5 Belegiš (l žarni grob, n kosturni grob)

Map 2 Sites with the Vinkovci Culture graves: 1 Vinkovci, 2 Osijek, 3 Drljanovac, 4 Rospi Ćuprija, 5 Belegiš (l urn grave, n skeleton grave)

23

H. KALAFATIÊ, A VINKOVCI CULTURE URN GRAVE FROM THE SITE AT 40 DUGA ULICA IN VINKOVCI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

ranog brončanog doba i apsolutnih datuma dobivenih radio-karbonskim analizama. Usprkos tome što je razložio i doka-zao svu besmislenost nastojanja na tradicionalno postavlje-nom vremenu početka brončanog doba oko 1800. god. pr. Kr., i dalje se u dosta krugova koristi tradicionalna kronologija. I ovaj članak je zamišljen kao mali prilog promjeni takvog krutog i neopravdanog stava.

Već i letimični pogled na radiokarbonske datume u Fo-renbacherovu članku pokazuje da su se vinkovačka i vatin-ska kultura teško mogle preklapati u jednom dijelu svog po-stojanja. “Sigurni“ dokazi preklapanja poput jame s Gradine na Bosutu kod Šida morale bi barem biti objavljeni kao i cijeli lokalitet, a ne samo predstavljeni jednom tablom bi-ranog materijala (Tasić 1968). Razvoj arheološke znanosti u međuvremenu je smanjio vjerojatnost za takav “siguran dokaz” skoro na nulu.

A. Velušček i K. Čufar (2003) su u arheološkim i dendrokronološkim istraživanjima lokaliteta Založnica na Ljubljanskom barju dobili “wiggle matching” metodom prek-lapanja radiokarbonskih i dendrokronoloških istraživanja 1 sigma 2438 - 2406 pr. Kr. za naselje vinkovačke kulture. Dendrokronologija se već dugo koristi za korekciju radiokar-bonskih datuma, a ovo je samo još jedan primjer preklapanja datuma dobivenih različitim metodama, što bi trebalo osnažiti težinu tako dobivenih rezultata.

Uzorku ugljena skupljenom u žari groba iz Vinkovaca, analizom je određena radiokarbonska starost BP 3881 ± 25, dok su kalibriranjem dobivene godine BC 2398, 2382, 2347 i 1 sigma raspon 2455 – 2306. To je prvi radiokarbonski da-tum dobiven za grob vinkovačke kulture. Usporedbom s osta-lim datumima, dostupnim za vinkovačku kulturu, primjećuje se dobro poklapanje s ostalim rezultatima usprkos različitim laboratorijima u kojima su izvršene analize. Može se uputiti prigovor da malobrojnost datuma nije dovoljno relevantna za konačne zaključke, ali mogu poslužiti kao siguran puto-kaz za njih.

ZAKLJUČAK

Vinkovačka kultura koristi isključivo incineraciju kao ritus pokapanja. Kao žara se koristi gruba posuda većih dimenzija te se u pravilu poklapa zdjelom. Uz žaru mogu biti stavljene i druge posude kao prilog. Inhumaciju ne treba isključiti, ali ju je teško zasad razmatrati na osnovi dva neuobičajena ukopa iz Kaposujlaka i bez cjelovite objave grobova iz Belegiša. Radiokarbonski datum 2455 – 2306 priklanja se ostalim datumima i sugerira kraće trajanje vinkovačke kulture, vje-rojatno ne dulje od 250 godina. Veća serija datuma sigurno će preciznije odrediti njezino trajanje i osnažiti ili oslabiti Dimitrijevićevu podjelu na više stupnjeva. Kraj vinkovačke kulture zasad ostaje nejasan pa za rješavanje njenog odnosa prema vatinskoj kulturi ostaju nova istraživanja.

Central Europe. On the basis of that overview, he demonstrated that there was an unnecessary gap between the traditional abso-lute chronology of the Early Bronze Age and the absolute dates obtained by radiocarbon analyses. Regardless of the fact that he explained and provided suffi cient arguments for the absurdity of insisting on the traditionally determined time for the beginning of the Bronze Age in around the year 1800 BC, many circles still use the traditional chronology. The intention of this article is to serve as a small contribution to the modifi cation of this rigid and unjusti-fi ed position.

Even at fi rst glance at the radiocarbon dates in Forenbacher’s article it is revealed that the Vinkovci and Vatin Cultures hardly could have overlapped in any period of their existence. The “cer-tain” proof of their overlapping, such as the pit from Gradina na Bosutu near Šid, should at least be published together with the entire site, and not just presented in the form of a small plate of selected material (Tasić 1968). The development of archaeologi-cal science since then has reduced close to zero the probability of such “certain” proof.

A. Velušček and K. Čufar (2003) carried out archaeological and dendrological analyses at the site of Založnica in Ljubljansko Barje and acquired by “wiggle matching” method of matching the radiocarbon and dendrochronological analyses 1 sigma 2438 – 2406 BC for the Vinkovci Culture settlement. Dendrochrono-logy has been used for a long time to correct radiocarbon dates, and this is yet another example of the matching of dates acquired by different methods, which should increase the relevance of the results thus obtained.

The charcoal sample taken from the urn in the Vinkovci grave was dated by radiocarbon analysis in BP 3881 ± 25, while the calibration result was BC 2398, 2382, 2347 and 1 sigma range 2455 – 2306. This is the fi rst radiocarbon date obtained for a Vinkovci Culture grave. The comparison of this and other dates available for the Vinkovci Culture reveals that it matches other dates well, regardless of the fact that analyses were carried out in different laboratories. One could object that the small number of dates makes them irrelevant for any fi nal conclusion, but they can certainly serve as a safe guideline.

CONCLUSION

The Vinkovci Culture used only cremation in their burial rite. The urns were rough vessels of large dimensions, always cov-ered with a bowl. Other vessels could be placed beside the urn and contain grave goods. Inhumation should not be ruled out, but at the moment it is rather diffi cult to discuss it on the basis of two unusual burials in Kaposujlak and without a comprehensive publication of the graves in Belegiš. The radiocarbon date 2455 – 2306 is similar to other dates and suggests that the Vinkovci Culture did not last long, probably not more than 250 years. A larger series of dates will certainly provide a more precise deter-mination of its duration, or weaken Dimitrijević’s division into several phases. The end of Vinkovci Culture is ambiguous at this moment and only new excavations can fi nally clarify its relation to Vatin Culture.

24

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

Vinkovci

KIA- 29563 Vinkovci – Duga ulica 40

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 3881 ± 25

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2398, 2382, 2347

1 σ raspon / 1 σ range: cal. BC 2455 - 2306

z- 1818 Vinkovci – Hotel (Durman, Obelić 1989, 1004)

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 3835±78

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2306

1 σ raspon / 1 σ range: cal. BC 2460 - 2146

z- 1817 Vinkovci – Hotel (Durman, Obelić 1989, 1004)

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 3810±78

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2283

1 σ raspon / 1 σ range: cal. BC 2455 – 2140

Nagyarpad

Bln – 1634

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 3885±40

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2460 – 2444, 2440 - 2340

Bln – 1945

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 3900±60

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2490 – 2482, 2470 – 2310

Szava

Bln – 1640

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: BP 4000±50

Kalibrirana starost / Calibrated age: cal. BC 2582 - 2468

Parte

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: 3971±47 BP

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: 3996± 42 BP

Založnica

Radiokarbonska starost / Radiocarbon age: 3923±23 BP

Tablica A Radiokarbonski datumi nalazišta vinkovačke kulture Table A Radiocarbon dating of the Vinkovci Culture sites

25

H. KALAFATIÊ, A VINKOVCI CULTURE URN GRAVE FROM THE SITE AT 40 DUGA ULICA IN VINKOVCI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

Bóna I., 1965, The Peoples of Southern Origin of the Early Bronze Age in Hungary I-II, AlbaRegia IV-V (1963-1964), Székesfehérvár, 17-63.

Bóna I., 1992, Bronzezeitliche Tell-Kulturen in Ungarn, u: Bronzezeit in Ungarn, Forschungen in Tell-Siedlungen an Donau und Theiss, Frankfurt a. M., 9-39.

Bondár M., 1995, Early Bronze Age Settlment Paterns in South-West Trans-danubia, Anateus 22, Budapest, 197-264.

Bulat M., 1977, Nalazi s donjogradskog pristaništa u Osijeku, OsjZb XVI, Osijek, 11-77.

Durman A., Obelić B., 1989, Radiocarbon Dates of the Vučedol Culture Complex, Radiocarbon 31/3, 1003-1009.

Forenbaher S., 1993, Radiocarbon Dates and Absolute Chronology of the Central European Early Bronze Age, Antiquity 67, 218-256.

Janošić-Iskra I., 2000, Zaštitno iskopavanje u Vinkovcima – Duga ulica 40, ObavijestiHAD, 2/ XXXII, Zagreb, 60-63.

Machnik J., 1991, The Earliest Bronze Age in the Carpathian Basin, Brad-ford

Majnarić-Pandžić N., 1981, Urnengrab der Vinkovci Kultur aus Drljanovac, AIug XX-XXI, Beograd, 37-39.

Petrović J., 1980, Grob ranog bronzanog doba sa Golokuta kod Vizića, RVM 26, Novi Sad, 57-67.

Petrović J., 1991, Nalazi vinkovačke kulture na Golokutu, RVM 33, Novi Sad, 7-16.

Raczky et al. 1992, Raczky P., Hertelendi E., Horvath F., Zur absoluten datierung der bronzezeitlichen tell-kulturen in Ungarn u: Bronzezeit in Ungarn, Forschungen in Tell-Siedlungen an Donau und Theiss, Frankfurt am Main, 42–47.

Somogy K., 2002, A Somogyvar- Vinkovci-kultura temetkezesei Kaposuj-lakrol (Burials of the Somogyvar-Vinkovci culture from Kaposuj-lak), Osregeszeti levelek 4, Budapest, 45-53.

Šimić J., 2001, Brončano i starije željezno doba na području grada Osijeka, OsjZb XXIV-XXV (1996.-1999.), Osijek, 23-42.

Tasić N., 1964, Gradac-Stojića gumno, Belegiš, Stara Pazova - kompleks praistorijskih nekropola i naselja, ArhPregl 6, Beograd, 25-28.

Tasić N., 1968, Die Vinkovci-Gruppe – eine neue Kultur der Frühbronzezeit in Syrmien und Slawonien, AIug IX, Beograd, 19-30.

Tasić N., 1974, Die Vatin-Kultur und ihr Chronologisches Verhältnis zu den Kulturen von Vinkovci und Moriš und zur Kultur der transdanubi-schen Inkrustierten Keramik, u: Die Frühbronzezeit im Karpatenbek-ken und in den Nachbargebieten, International Symposium 1977 Bu-dapest-Velem, MittArchIns Beiheft 2, Budapest, 199-206, 323-327.

Tasić N., 1983, Jugoslovensko Podunavlje od Indoevropske seobe do prodo-ra Skita, Novi Sad - Beograd

Tasić N., 1984, Die Vinkovci-Kultur, u: Kulturen der Frühbronzezeit das Kar-patenbeckens und Nordbalkans, (Hrsg. N. Tasić), Beograd, 15-32.

Tasić N., Tasić N. 2003, Serbian Prehistoric Archaeology in the 1990s, u: Recent Research in the Prehistory of the Balkans, Publications of the Archaeological Institute of Northern Greece, Nr. 3, (ed. D. V. Gram-menos), Thessaloniki, 73-128.

Todorović J., 1956, Praistoriska nekropola na Rospi Ćupriji kod Beograda, GMGB III, Beograd, 27-62.

Trbuhović V., 1956, “Gradac” u Belegišu, RVM 5, Novi Sad, 147-149.Velušček A.- Čufar K., 2003, Založnica pri Kamniku pod Krimom na Lju-

bljanskem barju - naselbina kulture Somogyvar-Vinkovci, AVes 54, Ljubljana, 123-158.

Vranić S., 1991, A Grave from the Early Bronze Age found at Šljunkara near Zemun, Starinar XLII (1991), Beograd, 19-26.

Zoffmann K. Z., 2002, Embertani leletek a Somogyvar- Vinkovci kulturabol (Anthropological fi nds of the Somogyvar - Vinkovci culture), Osre-geszeti levelek 4, Budapest, 54-59.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

26

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

T. 1

27

H. KALAFATIÊ, A VINKOVCI CULTURE URN GRAVE FROM THE SITE AT 40 DUGA ULICA IN VINKOVCI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

T. 2

28

H. KALAFATIÊ, ŽARNI GROB VINKOVA»KE KULTURE S LOKALITETA VINKOVCI - DUGA ULICA 40, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 17-28.

T. 3

29

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 903.42 (497.5 Mačkovac) „6377“Primljeno/Recieved: 26 .04. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. SNJEŽANA KARAVANIĆInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Prerada i proizvodnja metala u naselju Mačkovac-Crišnjevi (Nova Gradiška)

Metallverarbeitung und -produktion in der Siedlung Mačkovac-Crišnjevi (Nova Gradiška)

Mojoj IvaniU radu se donose rezultati istraživanja prethistorijskog naselja Mačkovac-Crišnjevi, vezani uz proizvodnju metalnih predmeta u tom naselju. Kao dokazi za to navode se sljedeći nalazi: ostava brončanih predmeta sa sirovinom bronce tzv. «pogačama», mogući ostaci kalupa za lijevanje metala, glineni nastavak za puhaljku-sopalj ili pisak, polomljeni brončani predmeti i ognjišta na otvorenom. Početak proizvodnje metala stavlja se u stupanj Br C/D. Pronađeni predmeti stavljaju se u kontekst s drugim sličnim nalazima u regiji (Posavina i sjeverna Hrvatska) i srednjoj Europi.

Ključne riječi: brončano doba, Posavina, Mačkovac-Crišnjevi, metal, kalupi, ostava, ognjište

Für meine IvanaIm Aufsatz werden die Ergebnisse der Ausgrabung der prähistorischen Siedlung Mačkovac-Crišnjevi, die mit der Produktion von Metallgegenständen in dieser Siedlung zusammenhän-gen, vorgestellt. Die Metallproduktion wird durch die folgenden Funde belegt: ein Hort von Bronzegegenständen mit Rohmaterial zum Gieβen, den so genannten »Gußkuchen«, mögliche Überreste von Metallgussformen, ein Tonaufsatz für ein Blasrohr oder Luftröhrchen, zerbro-chene Bronzeartefakte und offene Feuerstellen. Der Beginn der Metallproduktion wird in die Stufe Br C/D datiert. Die gefundenen Artefakte werden mit anderen ähnlichen Funden in der Region (Posavina und Nordkroatien) und Mitteleuropa verglichen.

Schlüsselwörter: Bronzezeit, Posavina, Mačkovac-Crišnjevi, Metall, Gussmodel, Hort, Feuer-stelle

UVOD

Osim obilja keramičkih nalaza, koji su omogućili vre-mensku i kulturnu odredbu nalazišta Mačkovac-Crišnjevi (Vrdoljak, Mihaljević 2000; Karavanić et al. 2002), svojim značajem izdvajaju se i nalazi koji ukazuju na postojanje prerade metala i proizvodnje metalnih predmeta u naselju. O mogućnosti da se u naselju na Crišnjevima odvijala metaloprerađivačka djelatnost izjasnili smo se u objavi ostave (Karavanić, Mihaljević 2001) koja je sadržavala i 12 komada brončanih sirovina tzv. «pogača» (Gusskuchen). Ovo je podatak iz knjige inventara Gradskog muzeja Nova Gradiška.1

1 Velika hvala kolegici Mariji Mihaljević na podatku i višegodišnjoj pomoći u istraživanjima Mačkovca.

EINLEITUNG

Neben einer Vielzahl von Keramikfunden, die die zeitliche und kulturelle Bestimmung des Fundortes Mačkovac-Crišnjevi ermöglichten (Vrdoljak, Mihaljević 2000; Karavanić et. al. 2002) sind auch diejenigen Funde von großer Bedeutung, die auf die Existenz der Metallverarbeitung und die Produktion von Metall-gegenständen in der Siedlung hinweisen. Über eine mögliche metallurgische Tätigkeit in der Siedlung von Crišnjevi äußerten wir uns anläßlich der Veröffentlichung des Hortes (Karavanić, Mihaljević 2001), der auch 12 Stücke von Bronzerohmaterial, die so genannten »Gusskuchen«, umfasste. Diese Angabe stammt aus dem Inventarbuch des Stadtmuseums Nova Gradiška.1

1 Herzlichen Dank der Kollegin Marija Mihaljević für die Angaben sowie für die jahrelange Unterstützung bei der Erforschung von Mačkovac.

30

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

O pretpostavkama i dokazima bavljenja metaloprerađi-vačkom djelatnošću u naseljima kasnog brončanog doba u sjevernoj Hrvatskoj već se pisalo u arheološkoj literatu-ri (Vinski-Gasparini 1973; Majnarić-Pandžić 1992; Šimek 1979; Vrdoljak 1992; Vrdoljak, Forenbaher 1995; Karavanić, Mihaljević 2001; Karavanić 2005). Ta istraživanja nado-vezala su se na već postojeća istraživanja u Europi, ali i na arheometalurško istraživanje u Hrvatskoj koje je obuhvatilo ra-nija razdoblja prethistorije (Durman 1983; 1997). Ovo poslje-dnje bavilo se problemima eneolitičke metalurške djelatnosti, točnije vučedolske kulture, obuhvativši tako i problem lokalnih ležišta kositra (Durman 1997). O povezanosti tih istraživanja i brončanodobne metalurške djelatnosti bit će nešto više riječi u drugom dijelu članka.

Značaj metalurške djelatnosti opažen je već u prvim počecima arheološke znanosti, s čijim razvojem i s većim brojem sustavnih istraživanja, osobito naselja, nastaje po-treba za primjenom metoda prirodnih znanosti u objašnjenju tehnoloških procesa u prapovijesti. Stoga se kao posebna grana arheološke znanosti izdvaja arheometalurgija koja je značajno pridonijela poznavanju tehnologije iskorištavanja rudača i proizvodnje metalnih predmeta (Tylecote 1976; Craddock 1995; Krause 2003).

Arheometalurgija nastoji prikazati cjeloviti razvoj metalur-gije tijekom različitih razdoblja ljudske povijesti, analizirajući nalaze koji ukazuju na obradu metala i primjenjujući suvre-mene metode prirodnih znanosti. Istraživanja su pokazala da se u jednom razdoblju prethistorije razvila djelatnost koja je obuhvaćala sve procese rada, od iskorištavanja ležišta rudača i prerade metala do proizvodnje gotovih predmeta. Upravo taj aspekt ljudske djelatnosti osnovni je kriterij početka metalnog doba (Coles, Harding 1979, 2). Budući da se začeci metalur-gije nalaze već u kasnom neolitiku i eneolitiku u pojedinim područjima, ta je djelatnost počela puno prije pravog početka brončanog doba prema relativnoj kronologiji.

Jedan sustavni prikaz razvoja prethistorijske metalurgije predstavlja podjela na četiri stupnja:

1) otkriće samorodnog bakra i njegova obrada kovanjem, 2) taljenje bakra i lijevanje u jednodijelnim kalupima, 3) taljenje bakrene rudače i početak lijevanja u dvodijelnim kalupima, 4) upotreba legure bakra i kositra, bronce, koja je povećala proizvodnju metalnih predmeta lijevanjem u svim vrstama kalupa (Coghlan 1979, 38-40).

Početak bakrenog doba i prave metalurgije je 3. razvoj-ni stupanj, kada se topi bakrena rudača i počinje lijevanje u dvodijelnim kalupima. Zanimljiv prikaz razvoja metalurgije daje nam i R. Krause (2003, sl. 236), koji razlikuje jedan predstupanj u kojemu se obrađuje samorodni bakar. Tehnike obrade su: udaranje, kovanje i poliranje. Druga je tzv. ini-cijalna faza u kojoj se upoznaju nove sirovine, a samorodni bakar se zagrijava i prerađuje taljenjem i hladnim i toplim kovanjem. Treća je eksperimentalna faza u kojoj se razvija rana metalurgija oksidnih bakrenih rudača. Nakon nje slijedi razvijena metalurgija koja uključuje preradu sulfi dnih rudača. Posljednja je industrijska faza u kojoj se razvija intenzivna metalurgija različitih vrsta rudača za dobivanje različitih metala, a proizvodi se arsenska i kositrena bronca. Za ovu fazu karakteristična je distribucija i transport sirovina. No-

Über die vermutete metallurgische Tätigkeit und deren Nach-weise in den Siedlungen der Spätbronzezeit in Nordkroatien wur-de in der archäologischen Literatur schon geschrieben (Vinski-Gasparini 1973; Majnarić-Pandžić 1992; Šimek 1979; Vrdoljak 1992; Vrdoljak, Forenbaher 1995; Karavanić, Mihaljević 2001; Karavanić 2005). Diese Forschungen stützten sich auf bereits bestehende Untersuchungen in Europa, aber auch auf die archäo-metallurgische Forschung in Kroatien, die die früheren prähisto-rischen Perioden umfasste (Durman 1983; 1997). Die letzte be-fasste sich mit den Problemen der äneolithischen metallurgischen Tätigkeit, genauer der Vučedol-Kultur, und umfasste somit auch die Thematik der lokalen Zinnlagerstätten (Durman 1997). Über den Zusammenhang dieser Forschungen mit der bronzezeitlichen metallurgischen Tätigkeit wird im zweiten Teil des Aufsatzes die Rede sein.

Die Bedeutung der metallurgischen Tätigkeit wurde schon ganz am Anfang der archäologischen Wissenschaft erkannt, mit deren Entwicklung sowie mit der wachsenden Zahl von systema-tischen Ausgrabungen, vor allem der Siedlungen, auch das Be-dürfnis nach der Anwendung naturwissenschaftlicher Methoden bei der Erklärung der technologischen Prozesse der Vorgeschich-te entstand. Deshalb entwickelte sich als eine Sonderabteilung der archäologischen Wissenschaften die Archäometallurgie, die zum Wissen über die Technologie der Erzgewinnung sowie die Produktion von Metallgegenständen beigetragen hat (Tylecote 1976; Craddock 1995; Krause 2003).

Die Archäometallurgie ist bemüht, die gesamte Entwick-lung der Metallurgie im Laufe der verschiedenen Perioden der menschlichen Geschichte darzustellen, indem sie die Funde ana-lysiert, die auf Metallverarbeitung hinweisen, und dabei moderne naturwissenschaftliche Methoden anwendet. Die Forschungen zeigten, dass sich in einer prähistorischen Periode eine Tätigkeit entwickelte, die alle Arbeitsprozesse umfasste, von Erzlageraus-beutung und Metallverarbeitung bis zur Produktion von fertigen Produkten. Gerade dieser Aspekt der menschlichen Tätigkeit ist das Hauptkriterium für die Bestimmung des Anfangs der Metall-zeit (Coles, Harding 1979, 2). Da der Beginn der Metallurgie in einzelnen Gebieten schon im Spätneolithikum und Äneolithikum liegt, begann die Tätigkeit nach relativer Chronologie schon lan-ge vor dem eigentlichen Anfang der Bronzezeit.

Eine systematische Darstellung der Entwicklung der prähi-storischen Metallurgie läßt sich in vier Stufen einteilen:

1) Die Entdeckung von gediegenem Kupfer und seine Verar-beitung durch Schmieden, 2) das Schmelzen von Kupfer und sein Guss in einteiligen Gussmodeln, 3) das Schmelzen von Kupfer-erz und Beginn der Gusstechnik in zweiteiligen Gussmodeln, 4) die Verwendung der Kupfer-Zinn-Legierung, Bronze, die die Produktion von Metallgegenständen durch die Gusstechnik für alle Gussmodelarten steigerte (Coghlan 1979, 38-40).

Der Anfang der Kupferzeit und der Metallurgie im engeren Sinne wird durch die 3. Entwicklungsstufe bezeichnet, in der Kupfererz geschmolzen wird und das Gießen in zweiteil igen Gussformen beginnt. Eine interessante Darstellung der Entwick-lung der Metallurgie bringt auch R. Krause (2003, Abb. 236), der eine Vorstufe unterscheidet, in der gediegenes Kupfer verarbeitet wird. Die Verarbeitungstechniken sind: Schlagen, Schmieden und Polieren. Die zweite Phase ist die so genannte Anfangsphase, in der neue Rohmaterialien verwendet werden, und gediegenes Kup-fer erhitzt und durch Schmelzen und kaltes und warmes Schmie-den verarbeitet wird. Die dritte ist eine Experimentalphase, in der

31

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

ve kronološke koncepcije, koje su se javile kao posljedica arheometalurških istraživanja, ne podudaraju se u potpunosti s postojećim arheološkim kronologijama. Uzrok je primje-na različitih metoda pri analizi arheoloških metalnih pred-meta. Prema R. F. Tylecotu (1976, 29), postojeća podjela na arheološko bakreno i brončano doba (rano, srednje, kasno) temelji se na tipološkoj analizi keramike i metalnih predmeta. Nove koncepcije rezultat su istraživanja tehnologije izrade i strukture metala. Tako arheološki termin «rano brončano do-ba» nema svoje potvrde u metalurgiji jer su analize pokazale da većina predmeta iz toga razdoblja nema strukturu bronce. Tek se u arheološkom srednjem brončanom dobu može govo-riti o metalurškom brončanom dobu. Problem je i u razliko-vanju bakrenog i brončanog doba. Za pojedine istraživače u brončanom dobu se prvi put razvio mehanizam koji je osi-guravao sirovine iz područja izvan matičnog teritorija neke kulture. Ako bi se prihvatila ova teza, to bi značilo da prerada bakrenih rudača i proizvodnja bakrenih predmeta u okviru mlađe faze vučedolske kulture već pripada brončanom dobu. Međutim, spektralna analiza bakrenih predmeta s područja vučedolskog kulturnog kompleksa (Durman 1983) pokazala je da predmeti ne sadrže veće količine kositra, pa tako nisu izrađeni od legure bakra i kositra. U literaturi se često navodi termin «arsensko bakreno doba» (Coghlan 1975, 22) kao oz-naka za razdoblje u kojem većina bakrenih predmeta sadrži u sebi veće količine arsena. Osim arsena, često se nalazi i antimon. Ovi elementi poboljšavaju ljevkost i tvrdoću bakra, pa su stari metalurzi nastojali zadržati ove elemente koji se inače izdvajaju već pri 700 oC (Durman 1988, 38). Inače, vr-lo je teško reći jesu li ti elementi dodani namjerno, budući da se oni nalaze u prirodi zajedno s bakrenom rudačom kao nečistoće. Pojavljuje li se arsen od jedan (1) i više postotaka (to je slučaj za većinu ranobrončanodobnih predmeta), onda je dodan s namjerom da se poboljša tvrdoća predmeta (Har-ding 2000, 202). Međutim, s druge se strane smatra kako je izdvajanje i taljenje arsenskih minerala u brončanom dobu nemoguće, i da je vjerojatno riječ o upotrebi sekundarnih bakrenih rudača koje sadrže te minerale, što se mogu onda izdvojiti da bi se dobile legure bakra i arsena (Harding 2000, 202). Kasnije se dodaje samo kositar, a u kasnom brončanom dobu i olovo koje povećava ljevkost legure bakra i kositra.

Svako arheometalurško istraživanje suočava se s pro-blemom ležišta pojedinih rudača u pretpovijesti pa tako i u brončanom dobu. Najvažnije su naslage bakra, kositra, olova i zlata. Današnje karte rasprostranjenosti predstavljaju samo parcijalnu sliku, budući da je dosta teško ući u trag manjim ležištima koja su sasvim sigurno bila iskorištavana u pretpo-vijesti, ali su nestala zbog kasnijih, rimskodobnih ili srednjo-vjekovnih djelovanja.

Ležišta bakra nalazila su se na različitim dijelovima Balkana (Bugarska, Srbija, Albanija), u Karpatima (Tran-silvanija, Slovačka), u jugoistočnim Alpama (Austrija), u srednjoj Europi (Harz i Erzgebirge) te u zapadnom dijelu Europe (Francuska, Španjolska, Britanija i Irska). Rezultati istraživanja provedeni na tim područjima dali su nam poda-tke o postojanju ležišta rudača, rudnika, mjesta na kojima se rudača prerađivala. Na tim lokalitetima pronađeni su ostaci peći kao i predmeti koji su se upotrebljavali u toj metalurškoj

die frühe Verarbeitung von Kupferoxiderz entwickelt wird. Dar-auf folgt die entwickelte Metallurgie, die die Verarbeitung von Sulfi derzen mit einschließt. Die letzte ist die industrielle Phase, in der die intensive Metallurgie verschiedener Erzarten zur Ge-winnung von verschiedenen Metallen entwickelt und Arsen- und Zinnbronze hergestellt werden. Charakteristisch für diese Phase sind die Distribution und der Transport von Rohmaterial. Neue chronologische Konzepte, die als eine Folge der archäometallur-gischen Forschungen entstanden sind, stimmen nicht vollständig mit den bestehenden archäologischen Chronologien überein. Die Ursache dafür ist die Anwendung von verschiedenen Methoden bei der Analyse der archäologischen Metallgegenstände. Laut R. F. Tylecot (1976, 29) basiert die bestehende Einteilung in die archäologische Kupfer- und Bronzezeit (frühe, mittlere, späte) auf der typologischen Analyse der Keramik- und Metallgegen-stände. Die neuen Konzepte sind ein Ergebnis der Forschung der Metallproduktionstechnik und -struktur. So fi ndet der archäolo-gische Begriff »Frühbronzezeit« keine Bestätigung in der Me-tallurgie, da die Analysen zeigten, dass die meisten Artefakte aus dieser Zeit nicht die Struktur der Bronze aufweisen. Erst in der archäologischen Mittelbronzezeit kann von einer metallurgi-schen Bronzezeit die Rede sein. Ein Problem ergibt sich auch bei der Differenzierung zwischen der Kupfer- und Bronzezeit. Für einzelne Forscher entwickelte sich während der Bronzezeit zum ersten Mal ein Mechanismus, der die Versorgung mit Rohmate-rial aus Gebieten außerhalb des heimischen Territoriums einer Kultur sicherstellt. Wenn man diese These akzeptieren würde, würde dies bedeuten, dass die Verarbeitung von Kupfererz und die Produktion von Kupferartefakten in der jüngeren Phase der Vučedol-Kultur schon zur Bronzezeit gehört. Die Spektralana-lyse von Kupferartefakten aus dem Gebiet des Vučedol-Kultur-komplexes (Durman 1983) zeigte aber, dass die Artefakte keine bedeutenderen Mengen an Zinn enthielten und daher nicht aus einer Kupfer-Zinn-Legierung hergestellt worden waren. In der Literatur wird häufi g der Begriff »Arsenkupferzeit« gebraucht (Coghlan 1975, 22), als Bezeichnung für die Periode, in der die meisten Kupferartefakte größere Mengen von Arsen enthalten. Neben Arsen fi ndet man häufi g auch die Verwendung von Anti-mon. Diese Elemente verbessern die Gusseigenschaften und die Härte von Kupfer, so dass die alten Metallurgen versuchten, die-se Elemente beizubehalten, die sonst schon bei 700 o C isoliert werden (Durman 1988, 38). Sonst ist es sehr schwer zu sagen, ob die Elemente absichtlich beigemischt wurden, da sie in der Na-tur zusammen mit Kupfererz als Unreinheit vorkommen. Wenn Arsen zu einem (1) und mehren Prozent vorkommt (was bei den meisten frühbronzezeitlichen Artefakten der Fall ist), dann wurde es mit der Absicht, die Härte der Artefakte zu steigern, beigefügt (Harding 2000, 202). Allerdings glaubt man andererseits, dass die Trennung und das Schmelzen der Arsenmineralien in der Bron-zezeit unmöglich war, und dass es sich wahrscheinlich um die Verwendung von sekundären Kupfererzen handelt, die diese Mi-neralien enthalten, die sich für die Gewinnung der Kupfer-Arsen-Legierungen trennen lassen (Harding 2000, 202). Später wurde nur Zinn beigemischt, und in der späten Bronzezeit auch Blei, das die Gusseigenschaften der Kupfer-Zinn-Legierung verbessert.

Jede archäometallurgische Forschung ist mit dem Problem der Lagerstätten der einzelnen Erze in der Vorgeschichte, so auch in der Bronzezeit, konfrontiert. Am bedeutendsten sind die Schich-ten von Kupfer, Zinn, Blei und Gold. Die heutigen Verbreitungs-karten stellen nur ein partielles Bild dar, da man die kleineren

32

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

i ljevačkoj djelatnosti. Međutim, da bi se razumio sam pro-ces iskorištavanja tih ležišta, potrebno je nešto više znati o oblikovanju ležišta rudača u geološkom smislu (Craddock 1995, 23). Većina naslaga tzv. non-ferrous ili neželjeznih me-tala nalazi se u prirodi u obliku primarnih žila u stijenama, ili su zbog erozije dospjela na neka druga mjesta u prirodi. Na to je mogao utjecati i riječni tok (Craddock 1995, 26). Kada bi došlo do ovakvog procesa većina se rudače koncentrirala u tokovima rijeka ili manjih potoka. Tako su nastali aluvijalni depoziti. Upravo takva ležišta glavni su izvor zlata i kositra. Kositar se pojavljuje u obliku svoga oksida, kasiterita.

Većina ležišta nastala je zbog hidrotermalnih procesa, tijekom kojih su se raspukline u stijenama punile depozitima bogatima mineralima. Stoga su minerali u žilama nastali ka-snije od matične stijene. Hidrotermalne vode su vrlo vruće i imaju između 100 i 500 oC. Žile su se uglavnom sastojale od silike i karbonata te željeznih minerala, koji su bili zaje-dno s nekim neželjeznim mineralom, obično u obliku sulfi -da. U slučaju bakrenih naslaga, radi se o sulfi dnim bakrenim rudačama, za čije je iskorištavanje bila prijeko potrebna viša tehnološka razina. Istraživanja u Austriji pružila su nam do-sta podataka o izgledu rudnika, ali i druga područja u Europi su dala slične dokaze o postojanju rudarske djelatnosti, npr. Španjolska i mali brončanodobni rudnik Chinfl on, Huelva (Craddock 1995, 32, sl. 2,3). U ovom rudniku se kopao ma-lahit. Drevni rudari su najčešće kopali na mjestima gdje se rudača pojavljivala na površini. Kopali bi sve dok se nije poja-vila voda ili problemi s ventilacijom. U svakom slučaju, te jame su rijetko bile dublje od 10 m. Ako bi se radilo o nekonti-nuiranoj pojavi rudače, onda su se kopale naizmjenične jame, kao u rudniku Mt Gabriel u Irskoj (Craddock 1995, 31). Kod kontinuiranih žila kopali bi se rovovi ili jarci, kao u prethod-no spomenutom rudniku u Španjolskoj (Craddock 1995, 31). Neki su rudnici imali vrlo razvijen sustav rudarenja, kao npr. rudnici u Austriji. Zanimljivo je da su pretpovijesni rudari čak i uz vrlo primitivne alate u potpunosti iskorištavali žile bogate rudačom, tako da danas na mjestima tih starih rudnika imamo sasvim malo sačuvane rudače.

Iscrpan pregled najznačajnijih ležišta u srednjoj Europi i na prostoru Karpata, s detaljnim kartama rasprostranjenosti naslaga bakra i kositra, daje nam R. Krause (2003, 30-43). Posebna poglavlja odnose se na ležišta u njemačko-češkom Rudogorju, zatim poglavlje o rudnicima u istočnim Alpama, poglavlje o naslagama u zapadnim Alpama, osvrt na stanje istraživanja metalurgije na prostoru slovačkog Rudogorja i Zapadnih Karpata i na kraju, kratak pregled ležišta na Balka-nu i južnim Alpama.

Za naše prostore od velikog su značenja ležišta bakra i rudnici u istočnim Alpama. Ta ležišta se rasprostiru na oko 450 km dužine na prostoru od Unterinntala preko Salzachtala i Pongaua s područjem Mitterberga, sve do Paltentala i «Ei-senerza» Alpi u Štajerskoj (Krause 2003, 36). Ovo područje pokazuje dugu tradiciju istraživanja pretpovijesnog rudarstva, kopanja i prerade bakrene rudače. Na području Mitterberga ra-dili su rudarski inženjeri K. Zschocke i E. Preuschen, a kasnije i bečka skupina s R. Pittionijem na čelu i kemičarem H. Neu-ningerom (Krause 2003, 36). Istaživanja H. Preβlingera i C. Eibnera u istočnom Paltentalu dokazala su postojanje prerade

Lagerstätten nur schwer aufspüren kann, die ganz bestimmt in der Vorgeschichte abgebaut wurden, aber infolge einer späteren römerzeitlichen oder mittelalterlichen Tätigkeit verschwanden.

Kupfervorkommen befanden sich in verschiedenen Teilen des Balkans (Bulgarien, Serbien, Albanien), in den Karpaten (Trans-silvanien, Slowakei), in den Südostalpen (Österreich), in Mittel-europa (Harz und Erzgebirge) sowie im westlichen Teil Europas (Frankreich, Spanien, Britannien und Irland). Die Ergebnisse der in diesen Gebieten durchgeführten Forschungen brachten Anga-ben über das Bestehen der Erzlager, Bergwerke, Verarbeitungs-stätten. An diesen Standorten wurden Überreste von Öfen sowie Artefakte gefunden, die in der Metallurgie und beim Guss ver-wendet wurden. Um den Prozess des Abbaus dieser Vorkommen zu verstehen, muss man aber etwas mehr über die geologische Bildung der Erzlagerstätten wissen (Craddock 1995, 23). Die meisten Schichten der so genannten nonferrous oder Nichteisen-metalle kommen in der Natur in Form von Primäradern in Felsge-stein vor, oder sie gelangten infolge der Erosion an bestimmte an-dere Stellen in der Natur. Dies konnte auch durch die Einwirkung von Wasser geschehen (Craddock 1995, 26). Bei einem solchen Prozess konzentrierte sich der Großteil der Erze in Fluss- oder Bachläufen. So entstanden Alluvialanschwemmungen. Gerade solche Vorkommen sind die bedeutendste Quelle von Gold und Zinn. Zinn kommt in der Form seines Oxids, Kassiterit, vor.

Die meisten Lagerstätten sind durch hydrothermale Prozesse entstanden, während derer die Gesteinsspalten mit mineralreichen Ablagerungen gefüllt wurden. Daher sind die Mineralien in den Adern später als das Muttergestein entstanden. Die hydrotherma-len Gewässer sind sehr heiß mit einer Temperatur zwischen 100 und 500 o C. Die Adern bestanden überwiegend aus Silikaten und Carbonaten sowie aus Eisenmineralien, die mit einem Nichteisen-mineral, üblicherweise in Form von Sulfi d, vorkamen. Im Falle der Kupferablagerungen handelt es sich um kupferne Sulfi derze, für deren Abbau eine höhere technische Entwicklungsstufe unbedingt notwendig war. Untersuchungen in Österreich erbrachten ziem lich genaue Angaben über das Aussehen der Bergwerke, aber auch ande-re Gebiete Europas brachten ähnliche Nachweise über ein Bestehen des Bergbaus, z.B. in Spanien das kleine bronzezeitliche Bergwerk Chinfl on, Huelva (Craddock 1995, 32, Abb. 2,3). In diesem Berg-werk wurde Malachit gewonnen. Die vorgeschichtlichen Bergleute bauten am häufi gsten an den Stellen ab, wo das Erz an der Oberfl ä-che erschien. Sie bauten so lange ab, bis Wasser oder Belüftungs-probleme auftauchten. Jedenfalls waren die Gruben selten tiefer als 10 m. Wenn das Erzvorkommen unterbrochen war, dann wurden wechselseitig Schächte angelegt, wie beim Bergwerk Mt Gabriel in Irland (Craddock 1995, 31). Bei den kontinuierlichen Adern wurden Stollen oder Gräben angelegt, wie im vorher erwähnten Bergwerk in Spanien (Craddock 1995, 31). Einige Berg werke hatten ein hoch entwickeltes Abbausystem, wie z.B. die Berg werke in Österreich. Interessanterweise bauten die vorgeschichtlich en Bergleute mit äu-ßerst primitiven Werkzeugen die erzreichen Adern sogar vollstän-dig ab, so dass heute an den Stellen der alten Bergwerke nur noch ganz wenig Erz vorhanden ist.

Ein ausführlicher Überblick über die bedeutendsten Lager-stätten Mitteleuropas und der Karpaten, mit detaillierten Verbrei-tungskarten von Kupfer- und Zinnvorkommen, stellt uns R. Krau-se zur Verfügung (2003, 30-43). Sonderkapitel beziehen sich auf die Lagerstätten im deutsch-böhmischen Erzgebirge, dann gibt es ein Kapitel über die Bergwerke in den Ostalpen, ein Kapitel über die Erzlager in den Westalpen, einen Rückblick auf den Stand der

33

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

bakrene rudače u razdoblju od ranog do kasnog brončanog doba. U razdoblju kasnog brončanog doba rudarska djelat-nost se intenzivirala, a mogli su se izdvojiti i drugi centri u Kitzbühelu i u Unterinntalu oko Schwaza (Christoforidis et al. 1991). Od velikog značenja su radovi R. Pittionija, koji je, provodeći analizu elemenata u tragovima, pokušao uspo-staviti vezu između ležišta i gotovih predmeta (Krause 2003, 36). U novije su vrijeme sveučilišta u Innsbrucku, Leobenu i Beču provela ponovna istraživanja na mjestima prerade metala, prije svega na području Unterinntala, na Jochbergu i Mitterbergu (Krause 2003, 36). Naše poznavanje metalurškog procesa na području istočnih Alpa upotpunila su i iskopavanja naselja s dokazima metalurške djelatnosti. U Salzkammergu-tu je 80-ih godina radio M. Menke, koji je istraživao naselja Rainberg u Salzburgu i Götschenberg (Krause 2003, sl. 12). On je na osnovi rasprostranjenosti nizinskih i visinskih naselja kao i različitih oblika ingota na području Salzburga, rekon-struirao metalurški proces. Postavio je model prema kojem u metalurškom procesu postoje dvije skupine naselja, jedna u kojima se prerađuje rudača i druga u kojima dolaze sirovine i proizvode se gotovi predmeti (Krause 2003, 37-38). Ta druga skupina naselja dala je konkretne arheološke dokaze u obliku kalupa za lijevanje metala, puhaljki i šljake. Jedno od takvih naselja je već spomenuti Götschenberg, gdje je u neolitičkom sloju, datiranom u sredinu i drugu polovicu 4. tis. pr. Kr., do-kazana prerada oksidne kao i sulfi dne rudače. U fragmentu posude za taljenje metala mogla se dokazati arsenska bronca s 1-2 % arsena. Brojni kameni maljevi i kamene ploče za mr-vljenje rudače iz neolitičkog konteksta ukazuju na to da se u tom naselju pripremala rudača. Ovim nalazima potvrđeno je da se već u vremenu Altheimer i Mondsee grupe prerađivala rudača, a metalurški proces se intenzivirao u brončanom dobu (Krause 2003, 39). Nešto novija istraživanja su ona iz 1995. godine koja su proveli J. S. Shennan i Hell na nalazištu Klin-glberg kod St. Veita (Shenann 1995). U ovome visinskom i utvrđenom naselju južno od Mitterberga nisu pronađeni izra-vni dokazi prerade rudače i bakra, ali su tu nađeni nalazi ke-ramike sa šljakom, šljake samorodnog bakra, kao i fragmenti lijevanih «kolača» ili «pogača». Na bakrenoj šljaci provedena je analiza izotopa olova kao i kvantitativna kemijska analiza koja je izdvojila tri vrste bakra. On se pojavljuje u različitim zonama na Mitterbergu. Metalne analize odgovarajućih pred-meta iz drugih naselja na području Pongaua pokazale su da je, prije svega, bila prerađivana sulfi dna bakrena rudača (Krause 2003, 39). Rudača koja se kopala u Mitterbergu je halkopi-rit, sulfi dna bakrena rudača. Glavna žila je išla kroz planinu oko nekoliko kilometara u širini 1-2 m, a ponekad i manje od toga. Uz pomoć grijanja vatrom i naknadnog hlađenja vo-dom (Feuersetzmethode), uz pomoć klinova i velikih maljeva ili batova, rudača se izdvajala iz kvarcne stijene i stvarale bi se velike jame promjera oko 10 m (tzv. Pingen), koje su se pretvarale u rudarska okna. Okna su mogla biti duga oko 100 m, s drvenim galerijama na kojima su rudari stajali i oruđem razbijali stijenje bogato bakrenom rudačom. Ti redovi oka-na tekli su duž planine ponekad i paralelno. Iskopavanja su otkrila na površini zemlje, u blizini tih Pingena, mjesta gdje se pomoću vode rudača izdvajala od matične stijene. Neda-leko od tih položaja, malo niže u planini, nalazila su se mjesta

Metallurgieforschung im Gebiet des slowakischen Erzgebirges und der Westkarpaten, und letztendlich einen kurzen Überblick über die Lagerstätten auf dem Balkan und in den Südalpen.

Für unsere Gebiete sind die Kupferlagerstätten und -bergwer-ke in den Ostalpen von großer Bedeutung. Die Lagerstätten er-strecken sich auf ca. 450 km Länge im Gebiet des Unterinntals über das Salzachtal und Pongau mit dem Gebiet des Mitterbergs, bis zum Paltental und dem »Eisenerz« der Alpen in der Steier-mark (Krause 2003, 36). Dieses Gebiet hat eine lange Tradition der Erforschung des vorgeschichtlichen Bergbaus, des Abbaus und der Verarbeitung von Kupfererz. Im Gebiet des Mitterbergs arbeiteten die Bergbauingenieure K. Zschocke und E. Preuschen, und später auch die Wiener Gruppe unter der Leitung von R. Pitti-oni und dem Chemiker Neuninger (Krause 2003, 36). Die For-schungen von H. Preßlinger und C. Eibner im Ostpaltental beleg-ten das Bestehen der Kupfererzverarbeitung in der Periode von der Früh- bis zur Spätbronzezeit. Während der Spätbronzezeit intensivierte sich der Bergbau, und es konnten auch andere Zen-tren in Kitzbühel und im Unterinntal um Schwaz entstehen (Chri-stoforidis et. al. 1991). Von großer Bedeutung sind die Arbeiten von R. Pittioni, der nach einer Analyse der Spurenelemente ver-suchte, einen Zusammenhang zwischen den Lagerstätten und den fertigen Produkten herzustellen (Krause 2003, 36). Neuerdings haben die Universitäten in Innsbruck, Leoben und Wien wieder-holt Untersuchungen an den Standorten der Metallverarbeitung, vor allem im Gebiet des Unterinntals, auf dem Jochberg und dem Mitterberg vorgenommen (Krause 2003, 36). Unsere Kenntnisse über den metallurgischen Prozess im Gebiet der Ostalpen wur-den auch durch Ausgrabungen von Siedlungen mit Hinweisen zur metallurgischen Tätigkeit ergänzt. Im Salz kammergut arbei-tete in den 80er Jahren M. Menke, der die Siedlung Rainberg in Salzburg und Götschenberg erforschte (Krause 2003, Abb. 12). Er rekonstruierte anhand der Verbreitung der Nieder- und Hö-henburgen sowie der verschiedenen Formen von Ingots im Ge-biet von Salzburg den metallurgischen Prozess. Er erstellte ein Modell, demzufolge es beim metallurgischen Prozess zwei Grup-pen von Siedlungen gibt: solche, in denen Erz verarbeitet wird, und solche, die mit dem Rohmaterial die Endprodukte herstellen (Krause 2003, 37-38). Die zweite Gruppe der Siedlungen brachte konkrete archäologische Nachweise in Form von Guss modeln für das Gießen von Metall, Blasrohren und Schlacke. Eine solche Siedlung ist das bereits erwähnte Götschenberg, wo in der neo-lithischen Schicht, datiert in die Mitte und in die zweite Hälfte des 4. Jahrtausends v. Chr., die Verarbeitung von Oxid- sowie Sulfi derz nachgewiesen wurde. In dem Fragment einer Metall-gussform konnte man Arsenbronze mit 1-2 % Arsen nachweisen. Viele Steinrammen und Steinplatten aus dem neolithischen Kon-text zur Zerkleinerung von Erz weisen darauf hin, dass in dieser Siedlung Erz aufbereitet wurde. Diese Funde belegen die Erz-verarbeitung bereits zur Zeit der Altheimer- und Mondseegruppe, während sich der metallurgische Prozess in der Bronzezeit inten-sivierte (Krause 2003, 39). Etwas neuere Forschungen aus dem Jahr 1995 wurden von Shennan und Hell am Fundort Klinglberg bei St. Veit durchgeführt (Shennan 1995). In dieser befestigten Höhenburg südlich von Mitterberg wurden keine direkten Be-weise der Erz- und Kupferverarbeitung gefunden, aber Keramik-funde mit Schlacke, Schlacke von gediegenem Kupfer, wie auch Fragmente gegossener »Gusskuchen« oder »Gussfl aden«. An der Kupferschlacke wurden eine Bleiisotopanalyse sowie eine quan-titative chemische Analyse durchgeführt, in der drei Arten von

34

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

na kojima se odvijalo taljenje rudače. Obično su se ta mjesta nalazila u blizini vode. Analize šljake su pokazale da je vr-lo malo bakra ostalo u njima, što upućuje na vrlo dobru ek-strakciju bakra. Na osnovi artefakata koji su se mogli datirati i datiranja radioaktivnim ugljikom, vidljivo je da su ti rudni-ci bili u upotrebi tijekom cijelog brončanog doba (Harding 2000, 211). Pretpostavlja se da se u tim rudnicima proizvodilo oko 18 tona sirovog bakra na godinu. Istraživanja su pokazala kako je u kvarcnoj stijeni bilo blizu 2,5 % bakra koji se u pro-cesu pečenja smanjivao oko 10 % i približno 25 % u taljenju rudače. Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi da je sav taj bakar bio proizveden u razdoblju brončanog doba. Također, pretpo-stavlja se da je skupina od oko 180 rudara mogla proizvesti oko 315 kg taljenoga bakra na dan. To bi značilo da je tih 18 tona bilo proizvedeno u 57 dana. Ako bi dvije skupine rudara radile oko 6 dana u tjednu tijekom cijele godine, proizveli bi gotovo 200 tona na godinu. Kako bi vrijeme odmicalo, pro-blem bi predstavljalo i drvo koje bi se ponekad moralo do-voziti s udaljenijih dijelova planine. Drvo je bilo potrebno i za izradu drvenog ugljena za peći, pa se pretpostavlja da je za izradu 5 kg bakra trebalo blizu 100 kg drvenog ugljena, a za to oko 700 kg drveta (Harding 2000, 217). Također, rad bi bio tijekom zimskih mjeseci znatno otežan, ako ne i nemoguć (Harding 2000, 212). A. Harding (2000, 212-217) je ukratko sažeo uvjete koje su morali zadovoljavati gotovo svi rudnici. Prije svega, ležišta su morala imati dovoljno rudače u stijena-ma kako bi se mogla izdvojiti raspoloživom tehnologijom. Na mnogim mjestima pretpovijesnih rudnika nađene su stijene s manjim grumenima metala, koji su se mogli dobro vidjeti, ali se nisu mogli uspješno izdvojiti za daljnji proces obrade.

Na temelju srednjevjekovnoga izvora iz 16. st. (Agrico-la) poznat nam je proces pretpovijesnog rudarstva. Najvjer-nije prikaze predstavljaju bakrorezi ili bakropisi na kojima je prikazan cijeli proces iskorištavanja i prerade rudače (Urban 1994, 125-127). Ti crteži su vrlo autentični i na temelju njih se može prilično vjerno rekonstruirati cijeli tijek prerade rudače u austrijskim Alpama. Pri vađenju rudače iz stijene primjenji-vala se već spomenuta tehnika zagrijavanja vatrom, a zatim i hlađenje stijene vodom. Dokaz za postojanje primjene takve metode su velike količine drvenog ugljena koje su se nalazile u rovovima, kao dio otpada nakon prestanka iskorištavanja. Nakon primjene te metode, stijena je pri naglom hlađenju pu-cala, a bakrena rudača se vadila iz ležišta određenim vrstama metalnih klinova ili se dodatno razbijala kamenim maljevima. Klinovi su se nasađivali na drvene drške. Iako su se rovovi nalazili i na većim dubinama, sa širinom 1-2 m, ta metoda se i dalje primjenjivala. Pojedini autori (Harding 2000, 213) pretpostavljaju kako su te radove mogla obavljati i djeca jer bi jedino ona mogla stati u tako uske rovove. Međutim, za to nema izravnih dokaza. Na svim Agricolinim crtežima nalaze se odrasle osobe (Urban 1994; Craddock 1995, sl. 2,4a, 2,37). Na većim dubinama je bilo potrebno srediti i ventilaciju. To se, prema Pliniju i Agricoli (Craddock 1995, 75, sl. 2,37), mo-glo raditi pomoću lanenih krpa Osim toga, trebalo je nekako i osigurati svjetlost u tim rovovima, a to se radilo pomoću paljenja vatre ili zdjelom punom masti i ulja u koju se stavljao stijenj. Vatra se mogla osiguravati i pomoću borovih iglica, kao što je to slučaj u irskom rudniku Mt Gabriel (Harding

Kupfer spezifi ziert wurden. Sie kommen in verschiedenen Zonen am Mitterberg vor. Metallanalysen der entsprechenden Artefakte aus den anderen Siedlugen im Gebiet von Pongau zeigten, dass in erster Linie Kupfersulfi derz verarbeitet wurde (Krause 2003, 39). Das Erz, das in Mitterberg gefunden wurde, ist Chalkopyrit, ein Kupfersulfi derz. Die Hauptader verlief einige Kilometer durch das Gebirge in einer Dicke von 1-2 m, manchmal auch weniger. Mit Hilfe der Feuersetzmethode (Erhitzen mit Feuer und danach Abkühlen mit Wasser) wurde das Erz mit Hilfe von Keilen und großen Rammen oder Stampfern aus dem Quarzfels abgeschla-gen, und es wurden große Gruben mit einem Durchmesser von ca. 10 m, so genannte Pingen, angelegt und zu Bergbauschäch-ten umgewandelt. Die Schächte konnten ca. 100 m lang sein, mit hölzernen Galerien, auf denen die Bergleute standen und mit ihren Werkzeugen die kupfererzhaltigen Felsen zerbrachen. Die Schachtreihen verliefen entlang des Gebirges manchmal auch parallel. Bei den Ausgrabungen wurden an der Erdoberfl äche, in der Nähe der Pingen, Stellen freigelegt, wo mit Hilfe von Wasser das Erz vom Muttergestein getrennt wurde. Unweit dieser Stand-orte, etwas tiefer im Gebirge, befanden sich die Schmelzhütten. Gewöhnlich lagen die Schmelzhütten in der Nähe von Wasser. Analysen der Schlacke zeigten, dass darin nur ganz wenig Kupfer übrig geblieben war, was auf eine außerordentlich gute Kupferex-traktion hinweist. Anhand der datierbaren Artefakte und der 14C-Datierung wurde ersichtlich, dass die Bergwerke während der ge-samten Bronzezeit in Betrieb waren (Harding 2000, 211). Es wird vermutet, dass in den Bergwerken ca. 18 Tonnen Rohkupfer pro Jahr gewonnen wurde. Die Forschungen zeigten, dass das Quarz-gestein ca. 2,5% Kupfer enthielt, und dass sich dieser Anteil im Prozess der Sinterung um ca. 10% und bei der Erzschmelze um ca. 25% verringerte. Man kann nicht mit Sicherheit sagen, dass all dieses Kupfer in der Bronzezeit gewonnen wurde. Außerdem wird angenommen, dass eine Gruppe von ungefähr 180 Bergleu-ten ca. 315 kg geschmolzenes Kupfer pro Tag gewinnen konnte. Dies würde bedeuten, dass die 18 Tonnen innerhalb von 57 Ta-gen hergestellt wurden. Wenn zwei Gruppen von Bergleuten ein ganzes Jahr lang ca. 6 Wochentage arbeiten würden, würden sie fast 200 Tonnen pro Jahr erzeugen. Mit der Zeit würde auch die Beschaffung von Holz, das manchmal aus entfernteren Teilen des Gebirges herangebracht werden musste, zu einem weiteren Pro-blem. Holz war auch für die Herstellung von Holzkohle für die Öfen notwendig, so dass vermutet wird, dass man für die Gewinn-ung von 5 kg Kupfer ca. 100 kg Holzkohle, und dafür wiederum ca. 700 kg Holz brauchte (Harding 2000, 217). Auch wäre die Arbeit in den Wintermonaten bedeutend erschwert, wenn nicht gar unmöglich gewesen (Harding 2000, 212). A. Harding (2000, 212-217) fasste die Bedingungen, die fast alle Bergwerke erfüll-en mussten, zusammen. In erster Linie mussten die Lagerstätten ausreichend Erz im Gestein aufweisen, damit dieses mit der zur Verfügung stehenden Technologie extrahiert werden konnte. An vielen Standorten der vorgeschichtlichen Bergwerke wurden Fel-sen mit kleineren Klumpen Metall gefunden, die man hatte gut sehen können, die jedoch nicht für die weitere Verarbeitung her-ausgelöst werden konnten.

Aus einer mittelalterlichen Quelle aus dem 16. Jahrhundert (Agricola) ist uns der Prozess des vorgeschichtlichen Bergbauwe-sens bekannt. Die getreuesten Darstellungen sind Kupferstiche, in denen das gesamte Verfahren der Erzgewinnung und -verar-beitung dargestellt wurde (Urban 1994, 125-127). Anhand dieser sehr authentischen Darstellungen lässt sich ziemlich genau der

35

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

2000, 215; Craddock 1995, 51-54). Isto tako, kiša i podzemne vode su također mogle otežavati rudarenje, pa se pretposta-vlja da se ono obavljalo samo u određenim dijelovima godine (Harding 2000, 215). U austrijskim rudnicima je pronađeno dosta drvenih predmeta koji su se upotrebljavali u rovovima. To su, prije svega, lopate, zatim stupovi i grede za galerije, dijelovi drvenih kanti i korita, dijelovi ljestava. Iz tog se može zaključiti kako je dosta drveta bilo potrebno da bi se sve to moglo izraditi, što onda ukazuje i na postojanje drugih vrsta djelatnosti, koje su bile vezane uz metalurgiju. Nakon vađenja rudače iz rovova, ona se razbijala kamenim maljevima koji se spominju na više rudnika, pa tako i u Mitterbergu. Vrlo lijep primjerak je onaj iz brončanodobnog rudnika u Engleskoj, Al-derley Edge (Craddock 1995, sl. 2,10).

Prvi korak u preradi bakrene rudače bio je pretvaranje sulfi dne rudače pomoću pečenja u oksidne. To se radilo na otvorenoj vatri. Nakon toga rudača se talila u talioničkim pećima kako bi se izdvojio bakar koji se taložio na dnu peći, dok su nečistoće ostale na površini ili izlazile van iz peći u obliku šljake ili zgure. Takve su hrpe šljake, koje se vrlo često nalaze na mjestima gdje su se nalazili rudnici, bile najčešće bogate željezom, što bi značilo da su se sul-fi dne rudače nalazile u stijenama bogatim željezom (Har-ding 2000, 216). Mitterberg je bogat tim nalazima šljake, koja je glavni pokazatelj pretpovijesnog rudarstva. U južnoj Njemačkoj u naseljima se nalazi puno šljake, što ukazuje na proces taljenja u kasnobrončanodobnim naseljima. To se najvjerojatnije radilo u posudama za taljenje od grafi ta, ka-mena ili gline. Za ovaj proces taljenja bakrene rudače bile su nužne peći koje su otkrivene u okolici Salzburga. Peći su obično bile visoke oko 1 m, a obično su dvije peći bile u pogonu (Harding 2000, 217).

Zanimljivo je da je na lokalitetima na kojima je poznato postojanje pretpovijesne rudarske djelatnosti nije bilo kalu-pa za lijevanje metala. Poznati su nam samo nalazi bakrenih i brončanih ostava Ringbarren (Neugebauer 1994, 73; Har-ding 1983; Butler 2002) koji se nalaze u područjima u bli-zini tih rudnika. A. Harding (1983, 28) spominje nalaze oko 10.000 ingota koji su pronađeni na području između rudnika i područja do 720 km udaljenosti. U Moravskoj je nešto veća gustoća ingota koji tamo čine 88 % svih unjetičkih nalaza (Harding 1983, 28). Navodi se neusklađenost pretpostavljene produkcije metala u vremenu Br A1, kada se pretpostavlja da se proizvodilo oko 20 tona bakra na godinu i 10-20 kg in-gota. Istraživanja su pokazala da nalazi ingota ne potječu iz austrijskih rudnika, što je, naravno, iznenađujuće (Harding 1983, 35). U novije vrijeme pitanjem ingota bavio se J. J. Bu-tler (2002) koji navodi da su se u vrlo jednostavnim kalupima od gline ili kamena lijevale metalne šipke koje su imale pre-sjek u obliku slova «v»ili «u» (Butler 2002, 231). Ingote dijeli na 4 oblika, od kojih su tri grupirana u kategoriju tzv. Span-genbarren ili Rippenbaren, dok je četvrti oblik obuhvaćao tzv. Ösenringe. Kod kategorije Spangenbarren razlikuju se prema Stein dva tipa, tip München-Luitpoldpark u obliku slo-va C (Butler 2002, 232, sl. 2,2-3) i tip Bermatigen u obliku rebra (Butler 2002, 232, sl. 2,4-6). Gotovo polovina ostava Spangenbarren pojavljuje se u širokoj zoni istočno i zapadno od podnožja Alpa i Podunavlja, osobito u južnoj Bavarskoj i

gesamte Verlauf der Erzverarbeitung in den österreichischen Al-pen rekonstruieren. Beim Abbau von Erz aus dem Gestein wurde die schon erwähnte Feuersetzmethode angewandt. Ein Beweis für die tatsächliche Anwendung dieser Methode sind große Mengen von Holzkohle, die sich unter den Abfällen nach der Aufl assung der Bergwerke in den Stollen befanden. Nach dem Feuersetzen zersprang das Gestein infolge der plötzlichen Auskühlung, und das Kupfererz wurde mit besonders geformten Metallkeilen aus den Lagerstätten herausgebrochen, oder es wurde mit Steinramm-en zusätzlich zerbrochen. Die Keile wurden auf Holzgriffe auf-gesetzt. Obwohl die Stollen auch in größeren Tiefen lagen und nur eine Breite von 1-2 m hatten, wurde diese Methode weiter angewandt. Einzelne Autoren (Harding 2000, 213) vermuten, dass diese Arbeiten auch von Kindern verrichtet werden konnten, da nur sie in so engen Stollen hätten Platz haben können. Dafür bestehen jedoch keine unmittelbaren Hinweise. Auf allen Zeich-nungen von Agricola sind Erwachsene zu sehen (Urban 1994; Craddock 1995, Abb. 2,4a, 2,37). In größeren Tiefen musste man auch eine Belüftung einrichten. Dies war gemäß Plinius und Ag-ricola (Craddock 1995, 75, Abb. 2,37) mit Leintüchern möglich. Außerdem musste man irgendwie auch die Beleuchtung in den Stollen sicherstellen, zu welchem Zwecke entweder ein Feuer angezündet wurde, oder es dienten Schüsseln als Lichtquellen, die mit Fett und Öl gefüllt und mit einem Docht versehen waren. Feuer konnte auch mit Tannennadeln unterhalten werden, wie im irischen Bergwerk Mt Gabriel (Harding 2000, 215; Craddock 1995, 51-54). Auch Regen und unterirdische Wasserläufe konnten den Erzabbau erschweren, so dass vermutet wird, dass er damals nur zu bestimmten Jahreszeiten ausgeübt wurde (Harding 2000, 215). In den österreichischen Bergwerken wurden ziemlich viele Holzgegenstände gefunden, die in den Stollen verwendet worden waren. Es sind dies vor allem Schaufeln, dann Pfeiler und Balken für Galerien, Teile von Holzeimern, Mulden und Leitern. Dar-aus lässt sich schließen, dass ziemlich viel Holz notwendig war, um all dies herstellen zu können, was wiederum auf die Existenz auch der übrigen mit der Metallurgie zusammenhängenden Tä-tigkeiten hinweist. Nachdem das Erz aus den Schollen abgebaut war, wurde es mit Steinrammen, die bei mehreren Bergwerken – darunter auch in Mitterberg – erwähnt werden, zerbrochen. Ein sehr schönes Exemplar stammt aus einem bronzezeitlichen Berg-werk in England, Alderley Edge (Craddock 1995, Abb. 2,10).

Der erste Schritt bei der Kupfererzverarbeitung war die Umwandlung der Sulfi derze durch Brennen in Oxiderze. Dies geschah am offenen Feuer. Danach wurde das Erz in Schmelz-öfen geschmolzen, um Kupfer, das sich am Ofenboden ablager-te, abzutrennen, während die Unreinheiten an der Oberfl äche blieben oder in Form von Schlacke oder Gekrätz aus dem Ofen herauskamen. Solche Schlackenhaufen, die vielfach in der Nähe von Bergwerken zu fi nden sind, hatten sehr häufi g einen hohen Eisengehalt, was wiederum bedeuten würde, dass Sulfi derze in eisenhaltigem Gestein lagen (Harding 2000, 216). Der Mitter-berg ist reich an Schlackefunden, die das wichtigste Merkmal des vorgeschichtlichen Bergbauwesens sind. In den spätbronzezeitli-chen Siedlungen Süddeutschlands befand sich viel Schlacke, was auf den Schmelzprozess hinweist. Dazu wurden wahrscheinlich Schmelzgefäße aus Graphit, Stein oder Ton verwendet. Für das Schmelzen von Kupfererz waren Öfen, die in der Umgebung von Salzburg freigelegt wurden, notwendig. Die Öfen waren üblich-erweise um 1 m hoch, und normalerweise waren zwei Öfen in Betrieb (Harding 2000, 217).

36

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

području Salzburga. Druga serija tih ostava seže na sjever i jug u Češku, duž Vltave i Labe i pritoka. Njihovo područje rasprostiranja je puno manje od onog prstenastih «ingota» s ušicom. U pravilu se ne pojavljuju u grobovima i gotovo nikada s drugim predmetima. Izuzetak je ostava u Bavarskoj Waging-Mittermühle koja sadrži oko 150 kategorija Span-genbarren, jedan prstenasti oblik i mnogobrojne sjekire sa zaliscima te dlijeto Reinecke A2 karaktera (Butler 2002, 232). Nekada se mislilo da su ovi ingoti predstavljali grubo izlivene oblike od kojih su se izrađivale ogrlice. No pojedini su au-tori to žestoko odbijali, navodeći pritom kronološke razloge. Naime, Ösenringe su se proizvodile od samog početka ranog brončanog doba i kasnije. Vrlo tanki, lagani prstenasti «ingo-ti» mogu se datirati u badensku kulturu ili u raniju fazu ranog brončanog doba (Mokrin, Singen) ili kasnije u rano brončano doba (Tinsdahl) (Butler 2002, 232-233). U novije vrijeme, R. Krause i E. Pernicka su na temelju analize metala pokazali da je takav tehnološki slijed isključen (Butler 2002, 233). Za razliku od prethodnih, ostave ogrlica s ušicom na krajevima pojavljuju se u cijeloj srednjoj Europi, od doline rijeke Po pa sve do Baltika. Neke od tih ostava su vrlo velike, npr. Ho-donín u Moravskoj koja sadrži oko 650 ingota, ili npr. Piding-Mauthausen ostava, jugozapadno od Salzburga, s oko 700 ili možda čak 800 ingota (Butler 2002, 235). Pretpostavlja se da se ovi nalazi u ostavama mogu podijeliti u pojedinačne sku-pine prema njihovoj težini, pa se tako pretpostavlja i njihova upotreba kao simbola vrijednosti koji su se koristili kao pred-monetarno sredstvo razmjene (Buler 2002, 236). Analize ovih predmeta su pokazale da se može izdvojiti poseban tip bakra kojega se naziva «klasični Ösenringe bakar». To je Fahlerz tip bakra sa sekundarnim primjesama arsena, olova i srebra (Butler 2002, 236). Prema J. J. Butleru (2002, 236) engleski termin «ingot torques» nije primjeren, budući da je nesporna obrada tih predmeta bila kovanjem. Stoga, ogrlica koja je bila kovana ne može nikako biti pravi ingot.

Drugo rudonosno područje, koje također može biti do-sta značajno za usporedbu s brončanodobnom industrijom u Posavini, jest područje Slovačke. To je područje, zaje-dno s njemačko-saskim Rudogorjem i Alpama jedno od najznačajnijih rudarskih krajeva u srednjoj Europi. Značaj toga područja je istaknuo i V. G. Childe koji je rudama bogate Karpate označio kao glavnu osnovu za razvoj brončanodobnih kultura u Karpatskoj kotlini (Krause 2003, 41). Rudarska dje-latnost na području Slovačke dokumentirana je još od 10. st., a spominje se i u 16. st. kod Agricole (Schalk 2002, 265). Počeci sustavnog arheometalurškog istraživanja u sjevernom dijelu Karpatske kotline su bili 50-ih godina u radu M. Novot-ne koja je prva ukazala na uske veze iskorištavanja bakrene rudače i nalazišta eneolitičkih bakrenih sjekira u Slovačkoj (Schalk 2002, 265). Za istraživanje rane metalurgije u sje-vernoj Mađarskoj i Slovačkoj bile su značajne brojne analize koje su 60-ih godina proveli Schubert, Sangmeister, Junghans i Schröder, a u isto vrijeme C. Renfrew je istaknuo i područje Slovačke kao jedno od značajnih područja za nastanak i razvoj samostalne metalurgije u jugoistočnoj Europi (Schalk 2002, 266). U Slovačkoj postoje dva ili tri nalazišta na kojima se iskorištavao bakar u pretpovijesti. To su Špania Dolina, Španie

Es ist interessant, dass an den Standorten, bei denen der vorge-schichtliche Bergbau belegt ist, keine Metallgussformen gefunden wurden. Es sind uns nur Hortfunde mit kupfernen und bronzenen Ringbarren bekannt (Neugebauer 1994, 73; Harding 1983; Butler 2002), die sich in den Bergwerken benachbarten Gebieten befanden. A. Harding (1983, 28) erwähnt ungefähr 10.000 Ingots, gefunden in einem Umkreis zwischen dem Bergwerk und bis zu 720 km ent-fernten Gebieten. In Mähren ist die Dichte der Ingots etwas größer, sie machen 88% aller gefundenen Aunjetitzer Artefakte aus (Har-ding 1983, 28). Es gibt eine Uneinigkeit bei der vermuteten Metall-produktion in der Zeit Br A1, als vermutlich ca. 20 Tonnen Kupfer pro Jahr und 10-20 kg Ingots hergestellt wurden. Die Forschungen zeigten, dass die Ingotfunde nicht aus österreichischen Bergwerken stammen, was natürlich überraschend ist (Harding 1983, 35). Kürz-lich befasste sich J. J. Butler mit den Fragen von Ingots (2002), der angibt, dass in ganz einfache »V«- oder »U«-förmige Gussformen aus Ton oder Stein Metallbarren gegossen wurden (Butler 2002, 231). Ingots teilt er in vier Formen ein, von denen drei in die Ka-tegorie der so genannten Spangenbarren oder Rippenbarren einge-ordnet wurden, während die vierte Form die so genannten Ösenrin-ge umfasste. Bei der Kategorie der Spangenbarren wird anhand des Steins zwischen zwei Typen, dem Typus München-Luitpoldpark mit einer »C«-Form (Butler 2002, 232, Abb. 2,2-3) und dem Typus Bermatigen mit einer Rippenform unterschieden (Butler 2002, 232, Abb. 2,4-6). Fast eine Hälfte der Horte mit Spangenbarren kommt in der weiten Zone östlich und westlich der Alpen und des Donau-raums, vor allem in Südbayern und im Gebiet von Salzburg, vor. Die zweite Hälfte dieser Horte reicht vom Norden bis zum Süden in Böhmen, entlang der Moldau und der Elbe und ihren Neben-fl üssen. Ihr Verbreitungsgebiet ist viel geringer als das der Ösen-ringe. In der Regel kommen sie nicht in Gräbern, und fast nie mit anderen Artefakten, vor. Eine Ausnahme ist der bayerische Hort Waging-Mittermühle, der ca. 150 Kategorien von Spangenbarren, eine Ringform und viele Lappenbeile sowie einen Meißel mit den Merkmalen der Phase Reinecke A2 enthält (Butler 2002, 232). Früher wurde angenommen, dass diese Ingots grob gegossene For-men dargestellt hätten, aus denen Halsschmuck angefertigt wurde. Einzelne Autoren haben dies jedoch aus chronologischen Gründen heftig bestritten. Die Ösenringe wurden nämlich vom Anfang der Frühbronzezeit und später hergestellt. Die äußerst dünnen, leichten »Ringingots« lassen sich in die Baden-Kultur oder in die frühe-re Phase der Frühbronzezeit (Mokrin, Singen) oder später in die Frühbronzezeit datieren (Tinsdahl) (Butler 2002, 232-233). Kürz-lich wiesen R. Krause und E. Pernicka anhand von Metallanalysen nach, dass diese technologische Abfolge ausgeschlossen ist (Butler 2002, 233). Im Gegensatz dazu kommen Horte mit Halsringen mit Ösen in ganz Mitteleuropa, vom Po-Tal bis zur Ostsee, vor. Einige dieser Horte sind sehr umfangreich, z.B. Hodonín in Mähren mit ca. 650 Ingots, oder z.B. das Depot Piding-Mauthausen südwestlich von Salzburg mit ca. 700 oder vielleicht sogar 800 Ingots (Butler 2002, 235). Vermutlich lassen sich diese Depotfunde anhand ihres Gewichts spezifi zieren, so dass ihre Verwendung als Wertsymbole, die als vormonetäres Tauschmittel eingesezt wurden, angenommen wird (Buler 2002, 236). Analysen dieser Gegenstände zeigten, dass sich ein besonderer Typus von Kupfer kategorisieren lässt, welches als »klassisches Ösenringkupfer« bezeichnet wurde. Dabei handelt es sich um Fahlerzkupfer mit sekundären Beimischungen von Ar-sen, Blei und Silber (Butler 2002, 236). Gemäß J. J. Butler (2002, 236) ist der englische Begriff »ingot torques« nicht angemessen, da diese Artefakte zweifelsohne durch Schmieden bearbeitet wurden.

37

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

Pole, Slovinky i Stará Bistrica (Furmánek, Vladar 2002, 259). Također, postoje indicije da se kositar u obliku kasiterita do-bivao iz manjih aluvijalnih ležišta. U Slovačkoj su to Zips-Gemer Rudogorje, Niske Tatre i Považský Inovec (Furmánek, Vladar 2002, 259). Ovo isključuje mogućnost da je kositar na područje Slovačke dolazio iz susjednog njemačko-češkog Rudogorja (Furmánek 1987, 49).

Treće značajno područje je ono na granici Njemačke i Češke – Erzgebirge, za koje se zna da je bilo bogato bakrom, kositrom, željezom i arsenom (Taylor 1983). Već su se Ot-to i Witter bavili mogućim dobivanjem i preradom rudača u neolitiku i ranom brončanom dobu. Oni donose opis različitih tipova rudača, od toga šest skupina bakra, koje su dobivene na oko 1400 analiza artefakata iz srednje Europe. Njihove ana-lize su do danas sačuvale svoju vrijednost. Za ovo područje karakterističan je tzv. Fahlerz (sinja ruda). Na osnovi analize južnonjemačkih artefakata koji sadrže svi Fahlerzi, pretposta-vilo se njihovo porijeklo u srednjoj Njemačkoj. Danas se zna da i rudnici u istočnim Alpama sadrže Fahlerz (Krause 2003, 32). U središtu istraživanja pretpovijesnog rudarstva na ovome području uvijek postoji pitanje ležišta kositra. Odlučujuće je pitanje - je li kositar bio pristupačan brončanodobnim rudari-ma. Već je 60-ih godina Pleinerova mislila da nije bilo kositra u Rudogorju jer se nisu mogli dokazati nikakvi odgovarajući nalazi ili tragovi naselja. Muhly je 1973. godine izrazio mišljenje kako kositar zbog svoje povezanosti s granitom nije mogao biti iskorištavan u pretpovijesti, ali je prešutio činjenicu da se velika količina kositra nalazila u aluvijalnim nanosima. Na to su ukazali Shell, Roden i na kraju Bartelheim i Nie-derschlag (Krause 2003, 32). Terenski pregledi Bartelheima i Niederschlaga lokalizirali su tri, djelomično izdužena, ležišta kositra (Krause 2003, sl. 8).

Provedeno je i sustavno arheometalurško istraživanje zajedničkog tima engleskih i čeških arheologa (Bouzek et al. 1989). Rekognoscirajući područja bogata rudačama, otkrili su ulomke prethistorijske keramike koji pripadaju lokalnim brončanodobnim skupinama. Arheometalurška istraživanja su pokazala da se uz pretpostavljena ležišta kositra nala-zilo keramike unjetičke kulture, kulture grobnih humaka i kasnobrončanodobnih kultura Knovize i Lužice (Bouzek et al. 1989, sl. 2-3).

Kao što smo već spomenuli, R. Krause (2003) posebno izdvaja rudama bogata područja u zapadnim Alpama: Grau-bünden i Wallis. Na ovome području, južno od Bodenseea, poznata su brojna naselja i drugi nalazi koji ukazuju na pretpovijesnu metaluršku djelatnost. Naselja u Graubündenu nalaze se na području široko rasprostranjenih ležišta bakra. U njima se nalaze ostaci šljake. Prema istraživanjima W. Fasnachta (1999), samo na području Oberhalbstein imamo oko 40 nalazišta sa šljakom. Na ovom prostoru se nalazi i brončanodobno naselje Savognin-Padnal (Fasnacht 1999). Savognin leži u središtu brončanodobne i željeznodobne pro-dukcije bakra i nije, prema 14C datumima, bio naseljavan prije 1900-te god. pr. Kr. Većina bakrene rudače potječe iz kasnog brončanog i željeznog doba, kada su se iskorištavala dublja sulfi dna ležišta. W. Fasnacht (1999, 267) pretpostavlja da je

Folglich kann bei einem geschmiedeten Halsring keinesfalls von einem echten Ingot die Rede sein.

Ein weiteres erzhaltiges Gebiet, das für die Analogien mit der bronzezeitlichen Industrie in der Posavina ebenfalls von Bedeutung sein kann, ist das Gebiet der Slowakei. Heute ist dieses Gebiet zu-sammen mit dem deutschen sächsischen Erzgebirge und den Alpen eines der bedeutendsten Bergbaugebiete Mitteleuropas. Auf die Be-deutung dieses Gebiets wurde auch von V. G. Childe hingewiesen, der die erzreichen Karpaten als die Basis für die Entwicklung der bronzezeitlichen Kulturen im Karpatenbecken identifi zierte (Krau-se 2003, 41). Der Bergbau im Gebiet der Slowakei ist schon ab dem 10. Jahrhundert belegt und wird auch im 16. Jahrhundert bei Agricola erwähnt (Schalk 2002, 265). Systematische archäome-tallurgische Forschungen im nördlichen Teil des Karpatenbeckens begannen in den 50er Jahren mit der Arbeit von M. Novotná, die als erste auf den engen Zusammenhang zwischen der Gewinnung von Kupfererz und den Fundorten der äneolithischen Kupferbeile in der Slowakei hinwies (Schalk 2002, 265). Für die Forschung der frühen Metallurgie in Nordungarn und der Slowakei waren zahlrei-che Analysen von Bedeutung, die in den 60er Jahren von Schubert, Sangmeister, Junghans und Schröder durchgeführt wurden; parallel dazu wies auch C. Renfrew auf das Gebiet der Slowakei als eines der bedeutenden Gebiete für die Entstehung und Entwicklung ei-ner selbständigen Metallurgie in Südosteuropa hin (Schalk 2002, 266). In der Slowakei gibt es zwei oder drei Fundorte, an denen in der Vorgeschichte Kupfer abgebaut wurde. Es sind dies Špania Dolina, Španie Pole, Slovinky und Stará Bistrica (Furmánek, Vla-dar 2002, 259). Außerdem gibt es Anzeichen, dass Zinn in Form von Kassiterit an kleineren Alluviallagerstätten gewonnen wurde. In der Slowakei sind dies das Zips-Gemer-Erzgebirge, die Niedere Tatra und Považský Inovec (Furmánek, Vladar 2002, 259). Somit wird die Möglichkeit ausgeschlossen, dass Zinn aus dem benach-barten deutsch-böhmischen Erzgebirge in das Gebiet der Slowakei gelangte (Furmánek 1987, 49).

Ein drittes bedeutendes Gebiet liegt an der Grenze von Deutschland und Böhmen – das Erzgebirge, das bekanntlich reich an Kupfer, Zinn, Eisen und Arsen war (Taylor 1983). Schon Otto und Witter beschäftigten sich mit der möglichen Gewinnung und Verarbeitung von Erz im Neolithikum und in der Frühbron-zezeit. Sie beschreiben die verschiedenen Typen von Erz, davon sechs Gruppen von Kupfer, die aus ca. 1400 Analysen der Ar-tefakte aus Mitteleuropa klassifi ziert wurden. Ihre Befunde ha-ben bis heute ihren Wert behalten. Charakteristisch für dieses Gebiet ist das so genannte Fahlerz. Aufgrund der Analysen der süddeutschen Artefakte, die alle Fahlerz enthielten, wurde ihre Herkunft in Zentraldeutschland vermutet. Heute weiß man, dass auch die Bergwerke in den Ostalpen Fahlerz enthalten (Krause 2003, 32). Im Mittelpunkt der Forschung des vorgeschichtlichen Bergbauwesens in diesem Bereich steht noch immer die Frage der Zinnlagerstätten. Die ausschlaggebende Frage ist, ob Zinn für die bronzezeitlichen Bergleute zugänglich war. Schon in den 60er Jahren nahm Pleinerová an, dass es im Erzgebirge gar kein Zinn gab, da es durch keine entsprechenden Funde oder Siedlungsspu-ren belegt werden konnte. Muhly äußerte 1973 die Meinung, dass Zinn wegen seiner Verbindung mit Granit in der Vorgeschichte hätte abgebaut werden können, er übersah aber die Tatsache, dass sich große Mengen von Zinn in den Alluvialanschwemmungen befanden. Darauf wiesen Shell, Roden und am Ende Bartelheim und Niederschlag hin (Krause 2003, 32). In Feldbegehungen von

38

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

za iskorištavanje takvih naslaga bila nužna uporaba željeznih alatki. Nešto lošije stanje istraživanja je u području Wallis i u Bern Oberlandu, gdje su postojali i srednjovjekovni rudnici bakra. U Val d’Anniviersu i u Turtmanntalu nalaze se boga-te bakrene rudače s antimonom, arsenom, niklom i kobaltom (Krause 2003, 36).

Među ostala područja bogata bakrom i kositrom ubrajaju se ona u južnim Alpama i na Balkanu (Krause 2003, 42). Najpoz-natije je u Rudnoj Glavi u Srbiji i Ai Bunaru u južnoj Bugar-skoj. Istraživanja odnosa ovih dvaju rudnika, kao i njihova od-nosa prema drugima, npr. prema Majdanpeku, provedena su u novije vrijeme (Krause 2003, 42; Pernicka et al.1993).

Pernicka, Begemann, Schmitt-Strecke i Wagner (1993, 3, Table 1) analizirali su oko 89 eneolitičkih i ranobrončanodobnih bakrenih metalnih artefakata iz središnje i istočne Srbije, je-dnu olovnu perlu iz Ostrikovać-Djula, 13 uzoraka malahita iz ranovinčanskog naselja Selevac i 2 iz kasnovinčanskog naselja Medvednjak. Ovi uzorci pokrivaju široki raspon od ranog eneolitika do ranog brončanog doba, tj. od prve polovi-ce 5. tis. pr. Kr. do 3. tis. pr. Kr. Cilj istraživanja bio je poka-zati kakva je bila uloga prapovijesnog rudnika Rudna Glava u proizvodnji bakrenih artefakata na srednjem Balkanu. Ana-lize su dovele do zanimljivih rezultata koji se svi svode na to da se niti jedan artefakt ne može povezati s rudačom iz Rudne Glave (Pernicka et al. 1993, 37). Također, defi nitivno se može isključiti da uzorci malahita iz naselja Selevac, koje je suvremeno najstarijim oknima u Rudnoj Glavi, potječu iz istog rudnika. Za nešto mlađe nalaze iz vremena Bodrogkere-sztur/Bubanj Hum Ⅰ iz Zlotske pećine može se tražiti porijeklo u rudniku Majdanpek, 20 km sjeverozapadno od Rudne Glave (Pernicka et al. 1993, 38). Sve ovo bi ukazivalo na postojanje nekih drugih rudnika u regiji oko 5000. god. pr. Kr.

Za područje ranog brončanog doba u literaturi se pretpo-stavlja iskorištavanje ležišta kositra u Srbiji (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987; Durman 1997). Ležišta su se nalazila na području planina Cer, Bukulja i Srebrenica. Ove žile su tercijarni depoziti (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987, 289). Ipak, najznačajnija ležišta su aluvijalnog kasiterita koja su bila i najprihvatljivija za ranobrončanodobne stanovnike, a bilo ga je, izgleda, dovoljno za distribuciju u druge krajeve pa tako i u Egeju (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987, 290). Na ova se istraživanja nadovezuje i ono koje pretpostavlja, na osnovi geoloških sličnosti planinskih masiva, ležišta kositra i u sjevernoj Bosni (Durman 1997). Iako ovo istraživanje nije temeljeno na terenskom istraživanju, vrlo je važno za proma-tranje bogate brončane industrije kulture polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj i sjevernoj Bosni.

Metalurški proces sastojao se od kopanja rudače, njezine prerade i distribucije u naselja sve do proizvodnje gotovih pred-meta. U ovoj posljednjoj fazi od presudnog je značenja lijevanje metala u kalupima. Kalupi su najčešći nalazi koji ukazuju na po-stojanje ljevačkog obrta u naseljima kulture polja sa žarama. U kasnom brončanom dobu upotrebljavaju se uglavnom dvodijelni kalupi koji su služili za serijsko lijevanje jednog tipa predme-ta, a pojedini kalupi su služili za istodobno lijevanje različitih tipova predmeta. Zahvaljujući tako razvijenoj ljevačkoj djelat-nosti mogao se lijevati veći broj predmeta raznovrsnih oblika i funkcije. Kalupi su se izrađivali od raznih sirovina, najčešće od

Bartelheim und Niederschlag wurden drei teilweise ausgedehnte Zinnlagerstätten freigelegt (Krause 2003, Abb. 8).

Von einem Team aus englischen und tschechischen Archäo-logen wurde auch eine systematische archäometallurgische For-schung vorgenommen (Bouzek et al. 1989). In Landbegehungen der erzreichen Gebiete entdeckten sie Fragmente vorgeschicht-licher Keramik, die zu den lokalen bronzezeitlichen Gruppen gehörten. Archäometallurgische Forschungen zeigten, dass sich bei den mutmaßlichen Zinnlagerstätten Keramik der Aunjetitzer Kultur, der Hügelgräberkultur und der spätbronzezeitlichen Kul-turen Knovize und Lužice fand (Bouzek et al. 1989, Abb. 2-3).

Wie bereits erwähnt, kategorisierte R. Krause (2003) die erz-haltigen Gebiete in den Westalpen: Graubünden und das Wallis. In diesem Gebiet, südlich des Bodensees, sind viele Siedlungen und sonstige Funde bekannt, die auf eine vorgeschichtliche metallurgi-sche Tätigkeit hinweisen. Die Siedlungen in Graubünden befi nden sich in einem Gebiet mit weit verbreiteten Kupferlagerstätten. Dar-in befi nden sich Überreste von Schlacke. Gemäß den Forschungen von W. Fasnacht (1999) gibt es allein im Gebiet Oberhalbstein ca. 40 Fundorte mit Schlacke. In diesem Gebiet befi ndet sich auch die bronzezeitliche Siedlung Savognin-Padnal (Fasnacht 1999). Savo-gnin liegt im Zentrum der bronze- und eisenzeitlichen Kupferpro-duktion und wurde anhand der 14C-Daten nicht vor dem Jahr 1900 v. Chr. besiedelt. Der Großteil des Kupfererzes stammt aus der Spätbronzezeit und der Eisenzeit, als die tieferen Sulfi dlagerstät-ten abgebaut wurden. W. Fasnacht (1999, 267) vermutet, dass für ihren Abbau Eisenwerkzeuge notwendig waren. Etwas schlechter ist der Forschungsstand im Gebiet Wallis und im Berner Ober-land, wo auch mittelalterliche Kupferbergwerke bestanden. In Val d‘Anniviers und in Turtmanntal befi nden sich reiche Kupfererze mit Antimon, Arsen, Nickel und Kobalt (Krause 2003, 36).

Zu den übrigen kupfer- und zinnreichen Gebieten zählen die südlichen Alpen und der Balkan (Krause 2003, 42). Am bekannte-sten sind Rudna Glava in Serbien und Ai Bunar in Südbulgarien. Eine Untersuchung der wechselseitigen Beziehungen zwischen diesen beiden Bergwerken sowie ihrer Beziehungen zu den an-deren Bergwerken, beispielsweise zu Majdanpek, wurde kürzlich durchgeführt (Krause 2003, 42; Pernicka et al. 1993).

Pernicka, Begemann, Schmitt-Strecke und Wagner (1993, 3, Table 1) analysierten ungefähr 89 äneolithische und frühbronze-zeitliche kupferne Metallartefakte aus Zentral- und Ostserbien, ei-ne Bleiperle aus Ostrikovac-Đula, 13 Malachitexemplare aus der Siedlung Selevac der frühen Vinča-Kultur und 2 aus der Siedlung Medvednjak der späten Vinča-Kultur. Diese Exemplare decken ei-ne breite Zeitspanne ab, vom Frühäneolithikum bis zur Frühbron-zezeit, d.h. von der ersten Hälfte des 5. Jahrtausends v. Chr. bis zum 3. Jahrtausend v. Chr. Das Ziel der Untersuchung war es, die Rolle des vorgeschichtlichen Bergwerkes Rudna Glava bei der Pro-duktion von Kupferartefakten im Zentralbalkan zu erforschen. Die Analysen brachten interessante Ergebnisse, die alle auf einen Punkt hinauslaufen: keines der Artefakte besteht aus dem Erz aus Rudna Glava (Pernicka et al. 1993, 37). Außerdem kann man mit Gewiss-heit ausschließen, dass die Malachitexemplare aus der Siedlung Selevac, die zeitlich parallel mit den ältesten Schächten in Rudna Glava existierte, aus diesem Bergwerk stammen. Die Herkunft der etwas jüngeren Funde aus der Zeit Bodrogkeresztur/Bubanj Hum I aus Zlotska pećina kann im Bergwerk Majdanpek, 20 km nordwest-lich von Rudna Glava, gesucht werden (Pernicka et al. 2003, 38). All dies dürfte auf das Bestehen von bestimmten anderen Bergwer-ken in der Region um das Jahr 5000 v. Chr. hinweisen.

39

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

kamena, koji je najotporniji na toplinske promjene, ali i od gline i rjeđe od metala. Oni od kamena su bili izrađivani od kamena koji se mogao dobro obrađivati, a najčešće su to određene vr-ste pješčenjaka. Za kalničke kalupe znamo da su bili izrađivani od svijetlosivog šupljikavog tufa (Vrdoljak 1992, 76; Vrdoljak, Forenbacher 1995). Kalupi od metala su pažljivo izrađivani od metala, čija je kompozicija bila drukčija od sastava slitine koja se u njima lijevala. U našim krajevima nije, koliko je pozna-to, pronađen niti jedan takav metalni kalup. Posebnu vrstu čine glineni kalupi za čiju se izradu glina pripremala na poseban i pažljiv način (Šimek 1990). U kasnom brončanom dobu su oso-bito česti kalupi za lijevanje šupljih sjekira ili keltova (Wanzek 1989). B. Wanzek (1989, sl.2) detaljno opisuje dijelove jednog takvog dvodijelnog kalupa za lijevanje šuplje sjekire. Njegovi se termini dovode u vezu s onima koje navodi A. Durman u svo-me radu o metalurgiji vučedolske kulture (1983, 25-26). Sto-ga se može reći da su dijelovi dvodijelnog kalupa za lijevanje metala sljedeći: 1. jezgrenik, 2. sljubnica ili diobena površina, 3. kalupna ili uljevna šupljina, 4. oznake za podudaranje dvaju dijelova kalupa, 5. jezgra, 6. jezgreni oslonac ili jezgrena marka, 7. uljevni kanal. Dodatni dijelovi su još: kanalići za zrak, utori za klinove koji spajaju dva jezgrenika, žljebovi za uzicu od or-ganskog materijala ili žice.

Pojedini autori su pristupili i eksperimentalnoj izradi ka-lupa za lijevanje bakrenih i brončanih predmeta (Coghlan 1975). Kao posljedica toga pojavili su se i u našoj literaturi rezultati jednog takvog eksperimenta. Bračni par Šimek vrlo je zorno prikazao izradu glinenih kalupa za lijevanje metala (Šimek 1990), a na to ih je potaknuo nalaz kalupa s lokaliteta Sv. Petar Ludbreški (1979). Oni su u svome radu opisali pro-ces izrade glinenih kalupa koji su osobito osjetljivi na visoke temperature slitine pa je za njihovu izradu bila potrebna po-sebna vještina pripreme glinene smjese. Nalaz kalupa iz Sve-tog Petra i «ljevačka radionica» stavljaju se na sam kraj razdo-blja kasnog brončanog doba (Šimek 1979, 115, T. 5-6). Kako je vidljivo iz njihova eksperimenta, kalupi su bili izrađivani od gline koja je u sebi imala dosta primjesa pijeska. Takvi kalupi su mogli biti upotrebljavani više puta. Glineni kalupi su bili poznati i iz ranijih razdoblja, npr. vučedolske kulture s lokaliteta Vinkovci i Vučedol (Durman 1983).

Rezultati istraživanja naselja ukazuju na prisutnost radioničkih središta u pojedinim naseljima, gdje se lokalno izrađivala keramika, predmeti od kosti, kamena, vjerojatno od tekstila i, što je od osobitog značenja, metala. Iako metalurški obrt nije bio presudan u životu ljudi brončanog doba, on je sasvim sigurno činio značajan dio gospodarske osnove brončanodobnog društva, a i nama arheolozima ostavio boga-ta svjedočanstva o životu ljudi toga vremena.

Važne dokaze o razvijenoj metalnoj industriji pruža ve-liki broj ostava koje su nekim autorima poslužile kao osnova za rješavanje problema periodizacije kulture polja sa žarama (Mozsolics 1985; Vinski-Gasparini 1973).

Ostava iz naselja Mačkovac-Crišnjevi slučajno je izorana skupina predmeta (Karavanić, Mihaljević 2001), o čijim okol-nostima nalaza doznajemo iz knjige inventara Gradskog mu-zeja Nova Gradiška i usmeno od čovjeka koji ju je pronašao. Nešto više podataka o okolnostima nalaza pojedinih slavon-skih ostava možemo naći u izvještajima muzejskih povjere-

Für die Frühbronzezeit wird in der Literatur der Abbau von Zinnlagerstätten in Serbien vermutet (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987; Durman 1997). Die Lagerstätten befanden sich im Gebiet der Gebirge Cer, Bukulja und Srebrenica. Diese Adern sind Terti-ärablagerungen (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987, 289). Doch die bedeutendsten Lagerstätten sind die des alluvialen Kassiterits, die für die frühbronzezeitliche Bevölkerung auch am geeignetsten wa-ren, und es reichte anscheinend auch für eine Verbreitung in andere Gebiete, darunter auch bis zur Ägäis (McGeehan-Liritzis, Taylor 1987, 290). An diese Untersuchungen knüpft auch die Forschung an, die aufgrund der geologischen Verwandtschaft der Gebirgs-massive auch in Nordbosnien Zinnlagerstätten annimmt (Durman 1997). Obwohl diese Untersuchung nicht auf Feldbegehungen ba-siert, ist sie für die Betrachtung der intensiven Bronzeindustrie der Urnenfelderkultur in Nordkroatien und Nordbosnien sehr wichtig.

Das metallurgische Verfahren bestand aus dem Abbau von Erz, seiner Verarbeitung und seiner Verteilung in der Siedlung bis zur Herstellung der fertigen Produkte. In der letzteren Pha-se ist das Gießen des Metalls in die Gussformen von ausschlag-gebender Bedeutung. Die Gussformen sind die häufi gsten Fun-de, die auf das Bestehen des Gießhandwerks in den Siedlungen der Urnenfelderkultur hinweisen. In der Spätbronzezeit wurden überwiegend zweiteilige Gussformen verwendet, die für die Se-rienproduktion von einem Typus von Artefakten dienten, und die einzelnen Gussformen dienten auch zur gleichzeitigen Produktion von verschiedenen Arten von Gegenständen. Dank der entwickel-ten Gießtätigkeit konnte eine größere Anzahl von Gegenständen unterschiedlicher Formen und Funktionen gegossen werden. Die Gussformen wurden aus verschiedenen Rohstoffen hergestellt, meistens aus Stein, der den größten Widerstand gegen starke Tem-peraturschwankungen aufweist, aber auch aus Ton und seltener aus Metall. Der Stein, der als Rohmaterial verwendet wurde, zeichne-te sich durch gute Verarbeitungseigenschaften aus, am häufi gsten waren es bestimmte Arten von Sandstein. Von den Gussformen von Kalnik wissen wir, dass sie aus hellgrauem porösem Tuff-stein sind (Vrdoljak 1992, 76; Vrdoljak, Forenbacher 1995). Die Gussformen aus Metall wurden sorgfältig aus einem Material her-gestellt, dessen Zusammensetzung sich von der der darin gegosse-nen Legierung unterschied. In den kroatischen Gebieten wurden, soweit bekannt, keine Gussformen aus Metall gefunden. Eine be-sondere Art sind die Gussformen aus Ton, für deren Produktion der Ton mit besonderer Sorgfalt hergestellt wurde (Šimek 1990). In der Spätbronzezeit sind Gussmodel zum Gießen von Tüllen-beilen oder Kelts sehr häufi g (Wanzek 1989). B. Wanzek (1989, Abb. 2) beschreibt detailliert die Teile eines zweiteiligen Guss-models für Tüllenbeile. Die von ihm verwendeten Begriffe sind denen von A. Durman in seinem Aufsatz über die Metallurgie der Vučedol-Kultur ähnlich (1983, 25-26). Daher kann man sagen, dass zweiteilige Metallgussmodel aus den folgenden Teilen be-stehen: 1. Gussform, 2. Formfl äche, 3. Negativ, 4. Passmarken, 5. Kern, 6. Kernmarke, 7. Eingusskanal. Zusätzliche Teile sind auch: Luftkanäle, Verzapfungslöcher, die zwei Gussformen verbinden, Rillen für Schnüre aus organischem Material oder Draht.

Einzelne Autoren versuchten sich sogar in der Experimental-produktion von Gussmodeln für Kupfer- und Bronzegegenstände (Coghlan 1975). Als Folge davon wurden auch in der kroatischen Literatur die Ergebnisse eines solchen Experiments veröffent-licht. Das Ehepaar Šimek zeigte sehr detailliert die Herstellung von Gussmodeln aus Ton für den Metallguss (Šimek 1990), wo-zu sie durch den Fund eines Gussmodels vom Standort Sv. Petar

40

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

nika s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Takav je slučaj s osta-vom iz Bizovca (Purić 1895-1896).

Osim slučajnih nalaza pojedinačnih predmeta, ostava, na-laza iz naselja, imamo i nalaze iz grobova koji nam govore o načinu prerade metala i proizvodnje brončanih predmeta. Vje-rojatno se radi o prilozima u grobu majstora ljevača koji su pu-tovali iz naselja u naselje i tako prenosili svoje ideje, vještine, stilske i estetske poglede. Moguće je da je jedan majstor opskr-bljivao više sela i zaselaka na jednome području kulture polja sa žarama. Takav nalaz potječe iz pokrajine Pfalz, s lokaliteta Speyerdorf (Sperber 2000). U ranijim objavama nalaza iz tog groba sumnjalo se na cjelovitost grobnog nalaza zbog nalaza dviju britvi, a nalaze metalnih ingota držalo se samo imovi-nom bogatijih slojeva društva tzv. «Schwertträgeradlersa». Novije studije su pokazale kako je jedan od ingota, ranije in-terpretiran kao sirovina od bronce s visokim udjelom kositra, sada nakovanj koji je bio u uporabi. Stoga je ovo nalaz groba jednog odraslog čovjeka koji je bio majstor u preradi metala i proizvodnji metalnih predmeta. Zbunjuje nalaz dviju britvi, ali L. Sperber to objašnjava time što je jedna britva slučajno dospjela u grob i bila spaljena zajedno s pokojnikom, a druga je zajedno s ostalim metalnim predmetima i keramičkim posu-dama bila naknadno položena. Sličan nalaz je onaj iz Steinkir-chena (Müller-Karpe 1969) i iz Funena (Randsborg 1984). U grobu iz Steinkirchena pronađen je metalni predmet koji je na prvi pogled nalikovao punci, ali ga autor interpretira također kao nakovanj koji na jednoj strani ima 3 žlijeba. Proces rada je započinjao postavljanjem ovoga nakovnja u drveni podložak, a nastavljao se postavljanjem metalnoga lima na njega. Na unutrašnju stranu lima udaralo se puncama pomoću čekića. H. Müller-Karpe (1969) navodi da su se punce i nakovnji više javljali u ostavama kao što je ona Přestavlky (Müller-Karpe 1980, T. 407A,25) ili Stockheim (Müller-Karpe 1980, T. 418D, 24). Vrlo zanimljiv grob je onaj iz Hesselagera s područja Fu-nena (Randsborg 1984). U tom grobu pronađene su kamene alatke koje su služile za fi nu obradu i poliranje metalnih pred-meta. K. Randsborg (1984,188) se ukratko osvrće na socijalnu stratifi kaciju brončanog doba Danske i smatra da su grobovi s takvim predmetima pripadali slojevima društva koji nisu pri-padali vodećem sloju. Društvena elita je uz sebe u grob nosila prestižnije predmete i predmete od zlata. Majstori u preradi metala su pripadali nekom srednjem sloju društva.

DOKAZI PRERADE METALA U NASELJU MAČKOVAC-CRIŠNJEVI

Na lokalitetu Mačkovac-Crišnjevi 1985. godine pri oranju je pronađena ostava brončanih predmeta koju smo dati-rali u fazu II kulture polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj (Karavanić, Mihaljević 2001).

U rano proljeće 1997. godine ekipa studenata za arheo-logiju, pod vodstvom dr. sc. Snježane Karavanić i Marije Mihaljević, posjetila je položaj na Crišnjevima. Tom prigodom prikupljen je dio površinskog, uglavnom keramičkog materija-la. Gustoća keramike, njezina kvaliteta i kronološka pripadnost kasnom brončanom dobu upućivali su na izravnu vezu naselja i ostave. Godine 1997. istražena je površina od 50 m2. To je bila neka vrsta probnog sondiranja kojim smo utvrdili kulturni

Ludbreški (1979) angeregt wurden. In ihrem Aufsatz beschrieben sie das Produktionsverfahren der Gussmodel aus Ton, die gegen hohe Temperaturen der Legierung besonders empfi ndlich sind, so dass für ihre Herstellung besondere Kenntnisse über die geeig-nete Tonmischung notwendig waren. Der Gussmodel aus Sveti Petar und die »Gusshütte« werden an das Ende der Spätbronze-zeit datiert (Šimek 1979, 115, T. 5-6). Wie aus ihrem Experiment hervorgeht, wurden die Gussformen aus Ton mit einem großen Anteil von beigemischtem Sand hergestellt. Solche Gussformen konnten mehrfach verwendet werden. Gussmodel aus Ton waren bereits aus früheren Perioden bekannt, z.B. aus der Vučedol-Kul-tur von den Standorten Vinkovci und Vučedol (Durman 1983).

Die Ergebnisse der Ausgrabungen der Siedlung weisen auf das Bestehen von Werkstattzentren in den einzelnen Siedlungen hin, wo vor Ort Keramik, Artefakte aus Knochen, Stein, wahr-scheinlich aus textilem Material, und – was von besonderer Be-deutung ist – aus Metall hergestellt wurden. Obwohl das metall-urgische Gewerbe für das Leben der Menschen der Bronzezeit nicht ausschlaggebend war, machte es wohl einen wesentlichen Teil der wirtschaftlichen Basis der bronzezeitlichen Gesellschaft aus, und für die Archäologen hinterließ es reiche Zeugnisse vom Leben der Menschen dieser Zeit.

Wichtige Beweise der entwickelten Metallindustrie bietet auch die große Zahl der Horte, die einigen Autoren als Grundlage bei der Lösung des Problems der Periodisierung der Urnenfelder-kultur diente (Mozsolics 1985; Vinski-Gasparini 1973).

Bei den Hortfunden aus der Siedlung Mačkovac-Crišnjevi handelt es sich um eine zufällig beim Pfl ügen freigelegte Gruppe von Artefakten (Karavanić, Mihaljević 2001), zu deren Fundum-ständen wir aus dem Inventarbuch des Stadtmuseums Nova Gradiška und mündlich vom Finder erfahren. Etwas genauere Angaben über die Fundumstände der einzelnen slawonischen Horte können wir in den Berichten der Museumsbeauftragten vom Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts lesen. Dies gilt auch für den Hort von Bizovac (Purić 1895-1896).

Außer Zufallsfunden einzelner Artefakte, Horte und Siedlungs-funde geben auch die Grabfunde Aufschluss über die Methoden der Metallverarbeitung und der Produktion von Bronzegegenständen. Wahrscheinlich handelt es sich um Grabbeigaben in den Gräbern der Gießhandwerker, die von Siedlung zu Siedlung reisten und so-mit ihre Ideen, Fertigkeiten, stilistischen und ästhetischen Ansich-ten weitertrugen. Möglicherweise versorgte ein Gießer mehrere Dörfer und Ortschaften in einem Gebiet der Urnenfelderkultur. Ein solcher Grabfund stammt aus der Pfalz, vom Standort Speyerdorf (Sperber 2000). In den früheren Veröffentlichungen der Funde aus diesem Grab bezweifelte man die Vollständigkeit der Grabfunde wegen zweier Rasierklingen, und die Funde von Metallingots hielt man bloß für das Vermögen reicherer gesellschaftlicher Schichten, des so genannten Schwertträgeradels. Neuere Studien zeigten, dass einer der Ingots, der früher als Bronzerohmaterial mit einem hohen Zinnanteil gedeutet worden war, nun als ein gebrauchter Amboss zu interpretieren ist. Deshalb handelt es sich bei diesem Fund um das Grab eines Erwachsenen, der Meister der Metallverarbeitung und der Produktion von Metallgegenständen war. Verblüffend ist der Fund zweier Rasierklingen, aber Sperber erklärt dies dadurch, dass eine zufällig ins Grab gelangte und gemeinsam mit dem Ver-storbenen verbrannt wurde, während die andere zusammen mit den übrigen Metallartefakten in Keramikgefäßen nachträglich beigegeben wurde. Einem ähnlichen Fund begegnen wir auch in Steinkirchen (Müller-Karpe 1969) und Funen (Randsborg 1984). Im Grab aus Steinkirchen wurde ein Metallgegenstand gefunden,

41

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

sloj iz kasnog brončanog doba. Kulturni sloj je bio vrlo plitak do dubine od 80 cm. Arheološkim iskopavanjem izdvojene su tri stratigrafske jedinice. Stratigrafska jedinica 001 predstavlja gornji površinski sloj koji je još ispunjen humusom i u njemu je pronađeno nešto prethistorijske keramike i kućnog lijepa. Ponekad se javljaju i nalazi latenske keramike. Drugi sloj je kulturni depozit iz brončanog doba, uglavnom tamnosmeđe do crne boje u kojemu su pronađeni ostaci brončanodobne keramike, kućnog lijepa, metalnih predmeta i životinjskih ko-stiju. Ponekad se nalaze i predmeti od kamena koji su služili u različite svrhe. Treći sloj ili stratigrafska jedinica 003 je zadnji predzdravični sloj koji u sebi sadrži veće količine životinjskih kostiju i drvenog ugljena. U njemu je pronađen i fragment la-sinjske keramike i nešto kremenih artefakata i jezgri.

Godine 1998. godine nastavljena su istraživanja koja su trajala tri tjedna i obuhvaćala su iskopavanje sonde od 75 m2 koja se nastavljala na sondu iz 1997. godine. Cilj ovog iskopavanja bio je istražiti okoliš položaja ostave iz 1985. godine (sl. 1).

Značenje tih dvogodišnjih istraživanja je u pronalasku jednog ognjišta od zapečene gline koje se nalazilo neda-leko od položaja ostave. Ognjište o kojem govorimo ra-dno smo označili kao stratigrafsku jedinicu 006. Prvi dio ognjišta iskopan je u sondi 1/1997. godine, kada je ono bilo djelomično vidljivo u tlocrtu i presjeku u zapadnom profi -lu, u kvadrantima A/9-10. Ležalo je iznad stratigrafske je-

der auf den ersten Blick wie eine Punze aussah, der Autor interpre-tiert ihn aber ebenfalls als Amboss, der auf einer Seite 3 Rillen hat. Der Arbeitsvorgang begann, indem dieser Amboss auf einen Holz-klotz gesetzt wurde, und danach wurde ein Metallblech darauf ge-legt. Die Blechinnenseite wurde mit einem Hammer punziert. H. Müller-Karpe (1969) gibt an, dass Punzen und Ambosse häufi ger in Horten wie Přestavlky (Müller-Karpe 1980, T. 407A,25) oder Stockheim (Müller-Karpe 1980, T. 418D,24) vorkamen. Ein äu-ßerst interessantes Grab ist das aus Hesselager aus der Gegend von Funen (Randsborg 1984). Darin wurden Steinwerkzeuge gefun-den, die zur Feinbearbeitung und Polierung der Metallgegenstände dienten. K. Randsborg (1984,188) wirft einen kurzen Blick auf die soziale Gliederung des bronzezeitlichen Dänemark und meint, dass die Gräber mit solchen Artefakten zu einer gesellschaftlichen Schicht gehörten, die nicht zur Oberschicht zählte. Die gesell-schaftliche Elite trug Gegenstände von größerem Prestige und aus Gold mit sich ins Grab. Die Meister der Metallverarbeitung gehör-ten zu einer mittleren Schicht.

NACHWEISE DER METALLVERARBEITUNG IN DER SIEDLUNG MAČKOVAC-CRIŠNJEVI

Am Standort Mačkovac-Crišnjevi wurde 1985 beim Pfl ügen ein Hort mit Bronzegegenständen gefunden, der in die Phase II der Urnenfelderkultur in Nordkroatien datiert wurde (Karavanić, Mihaljević 2001).

Sl. 1 Geodetski snimak naselja s ucrtanim položajem sondi iz 1997. i 1998. godine. Kružić označava pretpostavljeni položaj ostave

Abb. 1 Geodätische Aufnahme der Siedlung mit eingezeichneter La-ge der Sondageschnitte von 1997 und 1998. Der kleine Kreis markiert die mutmaßliche Lage des Hortes

42

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

dinice 003, a stratigrafski je povezano sa stratigrafskom je-dinicom 002, što znači da pripada dijelu stambenih objeka-ta unutar tog kulturnog depozita. Oko njega je pronađen sloj žute utabane ilovače koji je također mogao služiti kao stambeni prostor na kojem se odvijala svakodnevna domaća djelatnost u naselju. Iznad tog sloja pronađeni su veći komadi keramičkih posuda kao i dijelovi životinjskih kostiju.

Sljedeće, 1998. godine otkriven je nastavak ognjišta u sondi 1. Rušenjem profi la između dviju sondi pokušali smo uhvatiti što veću površinu ognjišta (sl. 2).

Ognjište je u zapadnom dijelu oštećeno dubokim oranjem, tako da su u tom dijelu ostali samo fragmenti nje-gova gornjeg premaza. Napravljeno je od gline i imalo je gornji uglačani i utabani dio ispod kojega se nalazio još je-dan premaz debljine oko 6 cm. Iznad ognjišta je bilo jedno urušenje (stratigrafska jedinica 004), uglavnom zemlja sa sitnim komadićima lijepa (sl. 3).

U ovom je sloju pronađena jedna, gotovo cjelovita keramička zdjela (Karavanić et al. 2002, T. 4,1), zatim pre-dmet koji vjerojatno predstavlja glineni nastavak za puhaljku (sl. 4) - sopalj ili pisak. U blizini ognjišta pronađen je manji ingot od bronce (sl. 5). Dodamo li ovome i ulomak kalupa za lijevanje iz 1997. godine (T. 2,1), pretpostavljamo da se u ovoj mikrocjelini naselja odvijala jedna vrsta ljevačke djelat-nosti, najvjerojatnije na prostoru uz ognjište.

Ovdje posebno izdvajamo nalaz keramičkog nastavka za puhaljku (sl. 4), koji prema nekim autorima pripada tzv. tehničkoj keramici, zajedno s pećima i ognjištima za taljenje rudače, kalupima i posudama za taljenje i lijevanje (Koledin 2004, 79). J. Koledin (2004, 79) navodi i različite termine, npr. u bosanskoj i hrvatskoj literaturi nazivaju se sopalj, u

Im frühen Frühling des Jahres 1997 besuchte ein Team von Archäologiestudenten unter der Leitung von Dr. sc. Snježana Karavanić und Marija Mihaljević den Standort auf Crišnjevi. Bei dieser Gelegenheit wurde ein Teil des Oberfl ächenmaterials, überwiegend aus Keramik, gesammelt. Die Dichte der Keramik, ihre Qualität und chronologische Zugehörigkeit zur Spätbron-zezeit wiesen auf einen direkten Zusammenhang zwischen der Siedlung und dem Hort. Im Jahr 1997 wurde eine Fläche von 50 m2 untersucht. Es war eine Art Probesondage, in der die Kultur-schicht aus der Spätbronzezeit bestätigt wurde. Die Kulturschicht war sehr fl ach, bis zu einer Tiefe von 80 cm. In den archäolo-gischen Ausgrabungen wurden drei stratigraphische Einheiten klassi fi ziert. Die stratigraphische Einheit 001 stellt die obere Oberfl ächenschicht dar, die noch mit Humus gefüllt war und wo wenig vorgeschichtliche Keramik und Hüttenlehm gefunden wur-den. Gelegentlich kommen auch Funde latènezeitlicher Keramik vor. Die zweite Schicht ist eine Kulturablagerung aus der Bronze-zeit, überwiegend von dunkelbrauner bis schwarzer Farbe; darin wurden Überreste bronzezeitlicher Keramik, von Hüttenlehm, von Metallgegenständen und Tierknochen gefunden. Gelegent-lich fi ndet man auch Steinartefakte, die für verschiedene Zwe-cke verwendet wurden. Die dritte Schicht oder stratigraphische Einheit 003 ist die letzte vorsterile Schicht, die größere Mengen von Tierknochen und Holzkohle enthält. Darin wurden auch ein Fragment der Lasinja-Keramik sowie einige Flintartefakte und Kerne gefunden.

Im Jahr 1998 wurden die Ausgrabungen fortgesetzt, die drei Wochen dauerten und einen Sondageschnitt von 75 m2 umfass-ten, der an dem Schnitt von 1997 ansetzte. Das Ziel dieser Aus-grabung war die Untersuchung der Umgebung des Standortes des Hortes von 1985 (Abb. 1).

Die Bedeutung der zweijährigen Forschungen liegt im Fund einer Feuerstelle aus gebranntem Ton, die sich in der Nähe der Lage des Hortes befand. Die erwähnte Feuerstelle trägt die Ar-

Sl. 2 Ognjište 1 (crtež: Marta Perkić) Abb. 2 Feuerstelle 1 (Zeichnung: Marta Perkić)

43

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

francuskoj tuyérs, u engleskoj tuyere, u njemačkoj Düse, a u ruskoj soplo. Puhaljke se već javljaju u Cucuteni kulturi u fazi A1 koja odgovara fazi Vinča C. U kući 2 na nalazištu Valeni-Piatra Neamt, nađene su in situ. Pripadaju fazi Cu-cuteni B, što odgovara kasnoj vinčanskoj kulturi (Kole-din 2004, 79). Prema J. Koledinu, u vučedolskoj kulturi se javljaju i prvi keramički završeci puhaljki na području južnoslavenskih zemalja (Koledin 2004, 81). U razdoblju ranog brončanog doba javljaju se isti tipovi puhaljki, a autori ih različito klasifi ciraju, npr. Müller ih dijeli na tip A- većih dimenzija, za grublje radove i tip B – manjih dimenzija, za posebne tehnike. I. Bona daje tipologiju za srednje brončano doba Mađarske i dijeli ih po izgledu na pet tipova: A- duži ili kraći primjerci suženih krajeva, blago zaobljenog oblika s gornjim ukrašenim dijelom, B- sličnog oblika, s glatkim gornjim dijelom, C- na oba kraja imaju blago ljev kasto proširenje, D- na jednom kraju ljevkasto proširenje, a na drugom zaobljavanje, E- slične tipu D s rupicama na širem ljevkastom rubu (Koledin 2004, 81). Primjerak iz Mačkovca odgovarao bi najviše onima s gradine Zecovi kod Prijedora (Koledin 2004, sl. 5), što opet ukazuje na povezanost hrvat-ske Posavine i područja u Bosni.

Budući da na rubovima ognjišta nismo pronašli uzdignuća koja bi mogla ukazivati na kupolu, isključeno je postojanje talioničkih peći. Pretpostavljamo da se bakar talio u poseb-nim posudama na ovakvim ognjištima. Jedna takva posuda je pronađena prema J. Brunšmidu (1900) u Novigradu na Savi, ali njezine dimenzije i stijenke, po mom mišljenju, ukazuju na neku drugu funkciju. Te su posude u pravilu debljih stijenki i puno većih dimenzija. Danas postoje puno sofi sticiranije analize kojima se može pokazati na koji način je pojedino

beitsbezeichnung stratigraphische Einheit 006. Der erste Teil der Feuerstelle wurde im Rahmen des Sondageschnittes 1/1997 ausgegraben, als sie teilweise im Grundriss und Querschnitt im westlichen Profi l, in den Quadranten A/9-10, sichtbar war. Sie lag oberhalb der stratigraphischen Einheit 003, und ist stratigra-phisch mit der stratigraphischen Einheit 002 verbunden, was be-deutet, dass sie zum Bereich der Wohnobjekte innerhalb dieser Kulturablagerung gehört. Um sie herum wurde eine Schicht aus gelbem gestampftem Lehm gefunden, die auch als Wohnraum gedient haben dürfte, wo sich die alltägliche häusliche Tätigkeit in der Siedlung abspielen konnte. Über dieser Schicht wurden größere Stücke von Keramikgefäßen sowie Teile von Tierkno-chen gefunden.

Im darauf folgenden Jahr, 1998, wurde die Fortsetzung der Feuerstelle im Sondageschnitt 1 gefunden. Durch die Zerstörung des Profi ls zwischen zwei Sondageschnitten haben wir versucht, die größtmögliche Fläche der Feuerstellen zu erfassen (Abb. 2).

Die Feuerstelle ist im westlichen Teil durch Tiefpfl ügen beschädigt worden, so dass in diesem Teil nur Fragmente ihrer oberen Schicht erhalten geblieben sind. Sie war aus Ton herge-stellt und hatte ein eingeglättetes und gestampftes Oberteil, unter dem sich noch eine ca. 6 cm dicke Schicht befand. Oberhalb der Feuerstelle gab es eine Vertiefung (stratigraphische Einheit 004), überwiegend Erde mit winzigen Lehmstückchen. (Abb. 3).

In dieser Schicht wurden eine fast vollständig erhaltene Keramikschüssel (Karavanić et al. 2002, T. 4,1) sowie ein Ge-genstand, der wahrscheinlich einen Tonaufsatz für ein Blasrohr, beziehungsweise ein Luftröhrchen darstellte (Abb. 4), gefun-den. In der Nähe der Feuerstellen wurde ein kleinerer Ingot aus Bronze gefunden (Abb. 5). Wenn wir dazu noch das Fragment einer Gussform aus dem Jahr 1997 hinzufügen (T. 2,1), können wir vermuten, dass in dieser Mikroeinheit der Siedlung eine Art Gießtätigkeit stattfand, höchstwahrscheinlich auf dem Platz ne-ben der Feuerstelle.

Sl. 3 Presjek ognjišta 1 (crtež: Marta Perkić) Abb. 3 Querschnitt der Feuerstelle 1 (Zeichnung: Marta Perkić)

44

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

ognjište bilo u funkciji prerade metala. Tako je na ognjištu s nalazišta Brixlegg (Bartelheim et al. 2002) provedena analiza instrumentalne neutronske aktivacije (Bartelheim et al. 2002, 58), koja je pokazala da spomenuto ognjište, iako je u njego-voj blizini pronađena veća koncentracija šljake, nije služilo u procesu taljenja rudače. Inače, riječ je o jednom značajnom nalazištu s područja Tirola, koje pripada razdoblju neolitika te tako predstavlja najranije dokaze metalurgije bakra u Tirolu (Bartelheim et al. 2002, 42).

U naselju na Crišnjevima pronađen je na površini zemlje, nedaleko od sonde, komad brončanog lima ukrašen iskuca-vanjem, u čijoj je sredini pronađen grumen bakra i vjerojatno kositra (sl. 6).

Ovaj nalaz je vjerojatno dio ostave brončanih predmeta i izravni dokaz da se u ovome naselju odvijala određena faza procesa prerade metala i dobivanja gotovih brončanih pred-meta. Također, bi bio dokaz da se rudača kao sirovina dopre-mala u naselje.

Hier sei besonders auf den Fund des Tonaufsatzes für ein Blasrohr (Abb. 4) hingewiesen, der gemäß einigen Autoren ge-nauso wie die Erzschmelzöfen und -herde, die Gussformen sowie die Schmelz- und Gießgefäße zur so genannten technischen Ke-ramik gehört (Koledin 2004, 79). J. Koledin (2004, 79) gibt auch unterschiedliche Begriffe dafür an, so heißt es in der bosnischen und kroatischen Literatur sopalj, in der französischen tuyère, in der englischen tuyère, in der deutschen Düse, und in der russi-schen soplo. Blasrohre kommen bereits in der Cucuteni-Kultur in der Phase A1 vor, die der Phase Vinča C entspricht. Im Haus 2 am Fundort Valeni-Piatra Neamt wurden sie in situ gefunden. Sie gehören zur Phase Cucuteni B, was der späten Vinča-Kultur entspricht (Koledin 2004, 79). Gemäß J. Koledin kommen in der Vučedol-Kultur auch die ersten Keramikaufsätze für Blasrohre im Gebiet der südslawischen Länder vor (Koledin 2004, 81). In der Frühbronzezeit kommen die gleichen Typen von Blasrohren vor, aber sie werden unterschiedlich klassifi ziert, so teilt sie Müller beispielsweise ein in den Typus A – mit größeren Ausmaßen, für gröbere Arbeiten – und den Typus B – mit kleineren Ausmaßen, für besondere Techniken. I. Bona stellt eine Typologie für die Mitt-elbronzezeit in Ungarn auf und teilt sie anhand ihres Äußeren in fünf Typen ein: A – längere oder kürzere Exemplare mit vereng-ten Enden, leicht abgerundeter Form, oben verziert; B – ähnliche Form, mit glattem Oberteil; C – an den beiden Enden befi ndet sich eine leichte trichterförmige Ausweitung; D – an einem Ende eine trichterförmige Ausweitung, und am anderen eine Abrundung; E – ähnlich wie Typus D mit Löchern am breiteren trichterförmigen Rand (Koledin 2004, 81). Das Exemplar aus Mačkovci ist denje-nigen von der Wallburg Zecovi bei Prijedor am ähnlichsten (Kole-din 2004, Abb. 5), was wiederum auf Verbindungen zwischen der kroatischen Posavina und dem Gebiet in Bosnien hinweist.

Da wir an den Rändern der Feuerstellen keine Wölbungen fi nden konnten, die auf eine Kuppel hinweisen würden, ist das Bestehen von Schmelzöfen ausgeschlossen. Wir vermuten, dass Kupfer an solchen Feuerstellen in besonderen Gefäßen ge-schmolzen wurde. Ein solches Gefäß wurde J. Brunšmid (1900) zufolge in Novigrad na Savi gefunden, aber seine Ausmaße und Wände weisen meiner Meinung nach auf eine andere Funktion hin. Diese Gefäße haben in der Regel dickere Wände und viel größere Ausmaße. Heute gibt es viel subtilere Analysen, anhand derer gezeigt werden kann, wie die einzelnen Feuerstellen für die Metallverarbeitung eingesetzt wurden. So wurde an der Feuer-stelle vom Fundort Brixlegg (Bartelheim et al. 2002) eine Ana-lyse der instrumentalen Aktivierung von Neutronen durchgeführt (Bartelheim et al. 2002, 58), die gezeigt hat, dass die erwähnte Feuerstelle, obwohl in ihrer Nähe eine größere Konzentration von Schlacke gefunden wurde, nicht zum Schmelzen von Erz verwendet wurde. Übrigens handelt es sich um einen bedeuten-den Fundort im Gebiet von Tirol, der zur Zeit des Neolithikums gehört und somit die frühesten Nachweise der Kupfermetallurgie in Tirol darstellt (Bartelheim et al. 2002, 42).

In der Siedlung von Crišnjevi wurde an der Erdoberfl äche unweit des Sondageschnitts ein Stück eines mit Punzierung ver-zierten Bronzeblechs gefunden, in dessen Mitte ein Klumpen aus Kupfer und wahrscheinlich Zinn gefunden wurde (Abb. 6).

Dieser Fund ist wahrscheinlich ein Teil eines Hortes mit Bronzegegenständen und ein unmittelbarer Beweis dafür, dass sich in dieser Siedlung eine bestimmte Phase des Prozesses der Metallverarbeitung und der Erzeugung von fertigen Bronzege-

Sl. 5 Brončani ingot (snimio: Damir Doračić)

Abb. 5 Bronzeingot (Foto: Damir Doračić)

Sl. 4 Sopalj ili pisak (snimio: Ivor Karavanić)

Abb. 4 Blasrohr (Foto: Ivor Karavanić)

45

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

Komad lima o kojemu je riječ dio je metalnog pokro-va drvenih posuda koje su se nalazile u ostavama kasnog brončanog doba (Clausing 1996; Clausing 2003; Karavanić, Mihaljević 2001).

U ostavi su nađeni i komadi bakrenih «pogača» (njih 12). Oni su još jedan dokaz kako je ova ostava bila ostava ljevača bakra ili bronce. Slične ostave nađene su u susjednom području brodske Posavine i nešto cjelovitije ih je analizira-la K. Vinski-Gasparini (1973), navodeći da je taj prostor bio središte ljevačke djelatnosti u kasnom brončanom dobu. To je osobito indikativno za razdoblje ranije kulture polja sa žarama jer se u mlađoj fazi situacija mijenja, pa tako iz te faze imamo vrlo malo ostava, a one su onda i drugog karaktera – uglavnom votivnog. Sada, zahvaljujući istraživanjima na Crišnjevima, znamo da je cijelo područje uz rijeku Savu bilo važno u pro-cesu prerade metala u okviru kulture polja sa žarama.

Što je sve moglo služiti u preradi metala i dobivanju goto-vih predmeta u naselju na Crišnjevima?

Osim navedenih predmeta, tu su i ulomci kalupa za lije-vanje metala koji su pronađeni 1997. i 2003. godine. Prvi je ulomak kalupa manjih dimenzija, zbog čije fragmentiranosti je teško reći koji je predmet lijevan u njemu (T. 2,1). Radi se, vjerojatno, o dvodijelnom kalupu od kamena pješčenjaka od kojega su bili izrađivani i kalnički kalupi (Vrdoljak 1992; Vr-doljak, Forenbacher 1995). Drugi je kalup pronađen tijekom istraživanja 2003. godine i također je fragmentiran, ali ovdje bi se moglo reći kako se radi o kalupu za lijevanje sjekire jer je sačuvana jedna polovica kalupa, gdje se u negativu vidi otisak donjeg dijela sječiva, vjerojatno šuplje sjekire (T.1,1). Kalup je tamnosmeđe boje, izrađen od kamena na kojem se vide tragovi vruće slitine u vidu crnih mrlja i traka. Plohe kalupa su dobro uglačane i fi no obrađene kao i kod većine kalupa te vrste. Očuvana je samo jedna polovica dvodijelnog kalupa za kojega pretpostavljamo da nije bio do kraja završen jer negativ predmeta nije do kraja urezan. Pretpostavljamo da je trebao služiti za lijevanje sjekire. Druga mogućnost je da je ovaj predmet služio kao podloga na kojoj su se brusili ili fi nije obrađivali brončani predmeti izliveni u naselju.

genständen abwickelte. Außerdem dürfte er beweisen, dass das Erz als Rohmaterial in die Siedlung befördert wurde.

Das erwähnte Blechfragment ist Teil der Metallabdeckung von Holzgefäßen, die sich in den spätbronzezeitlichen Horten befanden (Clausing 1996; Clausing 2003; Karavanić, Mihaljević 2001).

In diesem Hort wurden auch Fragmente kupferner »Gussku-chen« (insgesamt 12) gefunden. Sie sind ein weiterer Beweis dafür, dass er zu Kupfer- oder Bronzegießern gehörte. Ähnliche Horte wurden im benachbarten Gebiet der Brodska Posavina gefunden und von K. Vinski-Gasparini etwas vollständiger ana-lysiert (1973), die angab, dass dieses Gebiet das Zentrum der Gießtätigkeit in der Spätbronzezeit war. Dies ist für die Zeit der früheren Urnenfelderkultur besonders aufschlussreich, da sich in der jüngeren Phase die Situation änderte, so dass es in dieser Pha-se nur ganz wenige Horte gibt, die dann einen unterschiedlichen Charakter aufweisen – überwiegend Votivgaben. Zur Zeit wissen wir dank der Ausgrabungen von Crišnjevi, dass das gesamte Ge-biet entlang der Save beim Prozess der Metallverarbeitung wäh-rend der Urnenfelderkultur eine wichtige Rolle spielte.

Was konnte alles zur Metallverarbeitung und Herstellung von fertigen Gegenständen in der Siedlung von Crišnjevi dienen?

Außer den angeführten Gegenständen gibt es Fragmente von Metallgussformen, gefunden 1997 und 2003. Das erste Fragment hat kleinere Ausmaße, und da es nur sehr bruchstückhaft erhalten ist, ist es schwer zu sagen, welcher Gegenstand darin gegossen wurde (T. 2,1). Wahrscheinlich handelt es sich um eine zweiteilige Gussform aus Sandstein, aus dem auch die Gussformen von Kal-nik angefertigt sind (Vrdoljak 1992; Vrdoljak, Forenbacher 1995). Die zweite Gussform wurde bei den Ausgrabungen von 2003 ge-funden und ist ebenfalls ein Fragment, aber hier könnte man sa-gen, dass es sich um eine Gussform zum Gießen von Beilen han-delt, da eine Hälfte der Gussform erhalten ist, wo im Negativ der Abdruck des unteren Teils der Klinge sichtbar ist, wahrscheinlich ein Tüllenbeil (T.1,1). Die Gussform ist dunkelbraun, aus Stein, an dem Spuren der heißen Legierung in Form von schwarzen Flecken und Schlieren sichtbar sind. Die Flächen der Gussform sind sorgfältig geglättet und fein verarbeitet, wie bei den meisten derartigen Gussformen. Es ist nur eine Hälfte der zweiteiligen Gussform erhalten, von der wir vermuten, dass sie nicht ganz fer-tiggestellt wurde, da das Negativ nicht vollständig eingeritzt war. Wir gehen davon aus, dass die Form zum Gießen eines Beils hätte dienen sollen. Die zweite Möglichkeit ist, dass dieser Gegenstand als Unterlage zum Schleifen oder zur Feinbearbeitung von in der Siedlung gegossenen Bronzeartefakten diente.

Zur Zeit können wir nicht mehr über das Rohmaterial, das zur Anfertigung der Gussform diente, sagen; wir lassen aber die Möglichkeit offen, dass es sich um Rohmaterial lokalen Charak-ters handelte. Bei der Analyse der Gussformen von Kalnik konnte man das Vorhandensein lokaler Rohstoffe annehmen (Vrdoljak 1992, 76). Bei den anderen Gussformen in Nordkroatien wurden noch keine relevanten petrographischen Analysen durchgeführt.

Im Sondageschnitt von 1998 wurden zwei Steingegenstände gefunden (T. 1,2; T. 2,2). Beide lagen in der ersten Schicht, die die Arbeitsbezeichnung stratigraphische Einheit 001 trug. Man vermutet, dass sie für den Prozess der Metallproduktion und -verarbeitung hätten dienen können. Sie haben zwei geglättete Flächen, die Gebrauchsspuren aufweisen, höchstwahrscheinlich vom Schlagen. Die Artefakte sind ziemlich schwer, daher glau-ben wir, dass sie kaum für die Feinbearbeitung von Keramik ge-eignet waren. Für diesen Zweck wurden kleinere Glättwerkzeuge

Sl. 6 Komad brončanog lima i grumen bakra (snimila: Snježana Karavanić)

Abb. 6 Bronzeblechfragment und Kupferklumpen (Foto von Snježana Karavanić)

46

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

Za sada ne možemo nešto više reći o sirovinama koje su mogle služiti za izradu kalupa, ali ostavljamo otvorenim mogućnost da se radilo o sirovinama lokalnog karaktera. Pri analizi kalničkih kalupa moglo se pretpostaviti postojanje lo-kalne sirovine (Vrdoljak 1992, 76). Kod drugih kalupa u sje-vernoj Hrvatskoj te petrografske analize nisu još provedene.

U sondi iz 1998. godine pronađena su dva predmeta od kamena (T. 1,2; T. 2,2). Oba su nađena u prvom sloju kojeg smo radno označili kao stratigrafska jedinica 001. Za njih se također pretpostavlja da su mogli služiti u procesu proizvo-dnje i obrade metala. Oni imaju dvije zaravnjene plohe koje pokazuju tragove uporabe, najvjerojatnije udaranja. Predme-ti su prilično teški pa mislimo da nisu mogli služiti u fi nijoj obradi keramike. U tu svrhu su služile manje glačalice od oblutaka. Stoga pretpostavljamo da su služili za neku vrstu kovanja metalnih predmeta ili možda čak za lomljenje rudače. Iako je uvriježeno mišljenje kako se u naseljima kulture polja sa žarama nabavljala sirovina u obliku gotovih «pogača» i in-gota, moguće je da je na prostoru Posavine u naselje stizala i rudača zbog blizine rudom bogatih krajeva u sjevernoj Bo-sni. Čak i dosadašnje stanje istraživanja na području Posavi-ne ukazuje na vrlo bogatu metalnu industriju i na veliki broj ostava, stoga se povezanost tog područja i teritorija u Bosni ne bi trebala isključiti. Isto tako je moguća veza i s poznatim rudnicima u gornjoj Austriji koji su puno bolje istraženi.

Slični oblici kamenih predmeta, ali ovaj put sa žlijebom po sredini, pronađeni su na lokalitetima u Novigradu na Savi (Brunšmid 1900), zatim na lokalitetu Kalnik-Igrišče (Vrdoljak 1992, T. 2,3). Onaj u Novigradu na Savi objavio je J. Brunšmid zajedno s kalupom za višestruko lijevanje više tipova brončanih predmeta. Pretpostavlja se da je oko kamena bilo omotano uže pa je tako taj kamen i danas izložen u stalnom postavu Arheološkog muzeja u Zagrebu. Ovi Brunšmidovi nalazi su kao i oni pronađeni u iskopavanjima 70-ih godina (Majnarić-Pandžić 1993) odredili Novigrad na Savi kao jedan od centara brončanodobne industrije u sjevernoj Hrvatskoj, točnije brodskoj Posavini. I u iskopavanjima 70-ih godina je pronađen jedan ka-lup za lijevanje metala (Majnarić-Pandžić 1993, sl. 11). On je služio za lijevanje šuplje sjekire. U naselju je također pronađena jedna šuplja sjekira ili kelt (Majnarić-Pandžić 1993, sl. 12). Da-nas je više uvriježeno mišljenje kako nije postojao jedan veliki centar nego se prerada metala odvijala u svakom od naselja kul-ture polja sa žarama (Vrdoljak, Forenbacher 1995). Međutim, ostavljamo mogućnost da su neke regije ili naselja imale priori-tet u proizvodnji metala zbog blizine rudnih ležišta ili prirodnih komunikacija ili nekog drugog razloga. Spomenuli bismo samo naselje Velemszentvid u zapadnoj Mađarskoj, gdje je pronađen prilično velik broj dokaza za postojanje metaloprerađivačke djelatnosti (Miske 1908; Foltiny 1958).

PROIZVODNJA METALA U NASELJIMA KULTURE POLJA SA ŽARAMA U SJEVERNOJ HRVATSKOJ

Istraživanja brončanodobnih naselja u sjevernoj Hrva-tskoj iznijela su na vidjelo značajan broj dokaza o postojanju ljevačkog obrta u kasnom brončanom dobu.

aus Kieselsteinen verwendet. Deshalb vermuten wir, dass sie für eine Art des Schmiedens von Metallgegenständen oder vielleicht sogar zur Zerkleinerung von Erzklumpen dienten. Obwohl die Meinung überwiegt, dass in den Siedlungen der Urnenfelderkul-tur Rohmaterial in Form von fertigen »Gusskuchen« und Ingots angeschafft wurde, gelangte dank der erzreichen Gebiete in Nord-bosnien in die Siedlung in der Posavina auch Erz. Überdies weist der gegenwärtige Forschungsstand im Gebiet der Posavina auf eine sehr reiche Metallindustrie und zahlreiche Horte hin, des-halb sollte man die Verbindung zwischen diesem Gebiet und dem Territorium in Bosnien nicht ausschließen. Ebenso ist auch die Verbindung mit den bekannten Bergwerken in Oberösterreich, die viel besser erforscht sind, bekannt.

Ähnlich geformte Steingegenstände, aber dieses Mal mit ei-ner Rille in der Mitte, wurden an den Standorten in Novigrad na Savi (Brunšmid 1900) sowie Kalnik-Igrišče (Vrdoljak 1992, T. 2,3) gefunden. Der von Novigrad na Savi wurde von J. Brunšmid gemeinsam mit einer Gussform zum mehrfachen Gießen meh-rerer Typen von Bronzegegenständen veröffentlicht. Es wird vermutet, dass ursprünglich um den Stein ein Strick gewickelt war. Dieser Stein ist gegenwärtig in der Dauerausstellung des Ar-chäologischen Museums in Zagreb zu sehen. Diese Funde von J. Brunšmid sowie diejenigen aus den Ausgrabungen der 70er Jahre (Majnarić-Pandžić 1993) machten Novigrad na Savi zu einem der Zentren der bronzezeitlichen Industrie in Nordkroatien, genauer in Brodska Posavina. Auch bei den Ausgrabungen in den 70ern wurde eine Metallgussform gefunden (Majnarić-Pandžić 1993, Abb. 11). Sie diente zum Gießen von Tüllenbeilen. In der Sied-lung wurde auch ein Tüllenbeil oder Kelt gefunden (Majnarić-Pandžić 1993, Abb. 12). Heute überwiegt die Meinung, dass es nicht nur ein großes Zentrum gab, sondern dass in jeder Sied-lung der Urnenfelderkultur Metall verarbeitet wurde (Vrdoljak, Forenbacher 1995). Allerdings lassen wir die Möglichkeit offen, dass einige Regionen oder Siedlungen wegen der Nähe zu den Erzlagerstätten oder der natürlichen Verbindungsstrecken, oder aber aus einem ganz anderen Grunde, eine Vorrangstellung bei der Metallproduktion einnahmen. Es sei nur die Siedlung Velem-szentvid im Westungarn erwähnt, wo eine ziemlich große Anzahl an Beweisen für die Existenz der Metallverarbeitung gefunden wurden (Miske 1908; Foltiny 1958).

METALLPRODUKTION IN DEN SIEDLUNGEN DER URNENFELDER-KULTUR IN NORDKROATIEN

Die Erforschungen der bronzezeitlichen Siedlungen in Nord-kroatien brachten eine bedeutende Anzahl von Beweisen für das Bestehen des Gießhandwerks in der Spätbronzezeit ans Licht.

In den Ausgrabungen wurden fertige Bronzegegenstände, zerbrochene oder verschlissene Artefakte, Gussformen, Schmelz-gefäße für Kupfererz, Überreste von Schlacke sowie Feuerste-llen, die wahrscheinlich für eine der Metallverarbeitungsphasen benutzt wurden, gefunden. Bisher gibt es noch keine deutlichen Beweise für die Existenz von Öfen, die der Erzverarbeitung in den spätbronzezeitlichen Siedlungen hätten dienen können.

Es wurden nur Feuerstellen gefunden, wie zum Beispiel am Standort Kalnik-Igrišče (Majnarić-Pandžić 1992). Dieser Standort wurde Ende der 80er Jahre ausgegraben und brachte bedeutende Beweise für das Bestehen des Gießhandwerks in den Siedlungen

47

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

U istraživanjima su pronađeni gotovi brončani predmeti, slomljeni ili istrošeni predmeti, kalupi za lijevanje predme-ta, posude u kojima se talila bakrena sirovina, ostaci šljake i ognjišta na kojima se vjerojatno odvijala neka od faza prera-de metala. Za sada još nema jasnih dokaza o postojanju peći koje bi služile u preradi rudače u naseljima kasnog brončanog doba.

Pronađena su samo ognjišta, kao npr. na lokalitetu Kal-nik-Igrišče (Majnarić-Pandžić 1992). Lokalitet Kalnik-Igrišče istraživan je kasnih 80-ih godina i dao je značajne dokaze o postojanju ljevačkog obrta u naseljima sjeverozapadne Hrva-tske. Na ovome području istraženo je i naselje na križevačkoj ciglani na kojem je također pronađen jedan kalup za lijevanje metala i šljaka (Homen 1982).

Kao dokaz postojanja lokalne metalurške djelatnosti u naselju Kalnik-Igrišče navodi se jedan bodež koji po svojim tipološkim obilježjima nema nikakvih analogija (Majnarić-Pandžić 1992, T. 2a,1), pa je moguće da je bio izrađen u ovom naselju. To je samo pretpostavka temeljena na tipološkim značajkama predmeta koja nije potkrepljenja izravnim nala-zima kalupa za lijevanje takvih predmeta.

Na rad N. Majnarić-Pandžić (1992) nadovezuje se rad o kalupima za lijevanje metala (Vrdoljak 1992). Kalupi se, zajedno s nekim drugim nalazima, direktno dovode u vezu s metalurškom djelatnošću u naselju. Na Kalniku-Igrišču pronađeno je oko 7 ulomaka kalupa koji su svi izrađeni od svijetlosivog šupljikavog tufa, osim jednog primjerka koji je od kamena fi lita (Vrdoljak 1992, T. 3,1). Svi su primjerci dosta oštećeni i vrlo je teško reći koji su se predmeti u njima lijevali. Sigurno je da je u jednom lijevana šuplja sjekira (Vr-doljak 1992, T.1,1), u drugom malo dlijeto (Vrdoljak 1992, T.2,1), a ostali su služili za nepoznate namjere. Na Igrišču je u Homenovim istraživanjima 1987. godine pronađen još je-dan kalup koji je služio za istodobno lijevanje nekoliko igala (Karavanić 2005a, sl. 3).

O ovim nalazima govori se i u radu o karakteru ljevačke djelatnosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Vrdoljak, Forenba-cher 1995), gdje se naglašava njezin lokalni karakter. To bi značilo da su majstori ljevači djelovali u pojedinim naselji-ma i na licu mjesta proizvodili brončane predmete. Iako je to općeprihvaćena shema, ostaje ipak otvorenim postojanje većih radioničkih središta koja se izdvajaju brojem i karakte-rom nalaza. N. Majnarić-Pandžić (1992, 65) za naše područje naglašava važnost naselja u zapadnoj Transdanubiji, Velems-zentvid (Miske 1908; Foltiny 1958.), gdje je pronađena velika količina metalnih predmeta iz različitih razdoblja, a osobito kasnog brončanoga doba. Osim različitih tipova brončanih igala i drugih brončanih predmeta, pronađeni su i nastavci za puhaljku i mijeh (Foltiny 1958, T. 6,3), što je izravni dokaz za metaluršku aktivnost na tome lokalitetu. Kao import s lokali-teta Velemszentvid navodi se tip igle (Majnarić-Pandžić 1992, T. 2b,12) koji se osim na Kalniku pojavljuje još i na groblju Dobova, u paljevinskom grobu br. 90 (Dular 1978, T. 16,11), a izgleda da je jedan sličan tip prisutan i na lokalitetu Donja Dolina (Marić 1964, T. 3,3). Sasvim je moguće da je jedan tip metalnih predmeta bio izrađivan u pojedinim centrima i sustavom distribucije i trgovačkih veza se prodavao u manjim centrima ili točnije onim udaljenijim od glavnih središta. Ka-

Nordwestkroatiens. In dieser Region wurde auch eine Siedlung im Ziegelwerk von Križevci erforscht, wo ebenfalls eine Metall-gussform und Schlacke gefunden wurden (Homen 1982).

Als Beweis für das Bestehen einer lokalen metallurgischen Tätigkeit in der Siedlung Kalnik-Igrišče wird ein Kampfmesser angeführt, für das es anhand seiner typologischen Merkmale kei-ne Analogien gibt (Majnarić-Pandžić 1992, T. 2a,1), so dass es möglicherweise in dieser Siedlung angefertigt wurde. Dies ist jedoch nur eine Annahme, die auf den typologischen Merkmalen des Gegenstandes basiert, und die durch keine direkten Funde von Gussformen für solche Gegenstände belegt wird.

An die Arbeit von Majnarić-Pandžić (1992) knüpft die Ar-beit über die Metallgussformen an (Vrdoljak 1992). Gussformen werden gemeinsam mit bestimmten anderen Funden in direkten Zusammenhang mit der metallurgischen Tätigkeit in einer Sied-lung gebracht. In Kalnik-Igrišče wurden ca. 7 Gussformfrag-mente gefunden, die alle aus hellgrauem porösem Tuff bestehen, ausgenommen ein Exemplar aus Phyllit (Vrdoljak 1992, T. 3,1). Alle Exemplare sind ziemlich stark beschädigt, und es ist sehr schwer zu sagen, welche Gegenstände darin gegossen wurden. Es steht fest, dass in einem ein Tüllenbeil (Vrdoljak 1992, T.1,1), in dem anderen ein kleiner Meißel (Vrdoljak 1992, T.2,1) gegoss-en wurden, aber die anderen dienten für unbekannte Zwecke. In Igrišče wurde bei den Ausgrabungen von Z. Homen 1987 noch eine Gussform gefunden, die für das synchrone Gießen von meh-reren Nadeln verwendet wurde (Karavanić 2005a, Abb. 3).

Über diese Funde ist auch in einem Aufsatz über den Charak-ter der Gießtätigkeit in Nordwestkroatien die Rede (Vrdoljak, Fo-renbacher 1995), deren lokaler Charakter betont wird. Dies wür-de bedeuten, dass Gießhandwerker in den einzelnen Siedlungen tätig waren und vor Ort Bronzegegenstände erzeugten. Obwohl dies ein allgemein akzeptiertes Schema ist, bleibt die Frage eines Bestehens von größeren Werkstattzentren, die aufgrund der An-zahl und des Charakters ihrer Funde herausragen, doch noch off-en. N. Majnarić-Pandžić (1992, 65) weist auf die Bedeutung der Siedlung Velemszentvid im westlichen Transdanubien für unser Gebiet hin (Miske 1908; Foltiny 1958.), wo große Mengen von Metallgegenständen aus verschiedenen Perioden, vor allem aus der Spätbronzezeit, gefunden wurden. Neben verschiedenen Ty-pen von Bronzenadeln und anderen Bronzegegenständen wurden auch Aufsätze für ein Blasrohr und ein Blasebalg gefunden (Fol-tiny 1958, T. 6,3), was einen unmittelbaren Beweis für die metall-urgische Tätigkeit an diesem Standort darstellt. Als Import vom Standort Velemszentvid wird der Typus der Nadeln angeführt (Majnarić-Pandžić 1992, T. 2b,12) , der außer in Kalnik auch auf dem Gräberfeld Dobova, im Brandgrab Nr. 90 vorkommt (Du-lar 1978, T. 16,11), und anscheinend gibt es einen ähnlichen Ty-pus auch am Standort Donja Dolina (Marić 1964, T. 3,3). Es ist durchaus möglich, dass ein bestimmter Typus von Metallgegen-ständen in einzelnen Zentren hergestellt wurde und im Rahmen des Verbreitungssystems und der Handelsverbindungen in kleine-ren Zentren oder genauer in den von den Hauptzentren entfern-teren Orten verkauft wurde. Die Spätbronzezeit ist die Zeit eines sehr verzweigten Handelsnetzes sowie die Zeit des Austauschs von Ideen, Fertigkeiten und Stilen des Gießens sowie der ande-ren Handwerke. Die Kontakte zwischen den einzelnen Regionen konnten gesellschaftlich und wirtschaftlich bedingt sein. Wenn vom Rohmaterialaustausch, vor allem von Metall, die Rede ist, handelt es sich überwiegend um wirtschaftliche Gründe, bei den fertigen Produkten aus Metall sind jedoch auch andere Gründe

48

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

sno brončano doba je vrijeme razgranate trgovačke mreže kao i vrijeme razmjene ideja, vještina i stilova ljevačkog i drugih obrta. Kontakti između pojedinih regija mogli su se odvijati iz socijalnih i gospodarskih razloga. Kad je riječ o razmje-ni sirovina, osobito metala, uglavnom se radi o ekonomskim razlozima, ali kada je riječ o gotovim metalnim predmetima, mogući su i drugi razlozi (Harding 2000, 187). Ponekad je sa-mo na osnovi jednog nalaza vrlo teško reći je li riječ o importu ili o predmetu koji je pod utjecajem drugih ideja i stilova bio proizveden na određenom lokalitetu. Što se tiče većih centara, oni su nastali u blizini nekih prirodnih resursa, npr. rudnika bakra, kositra i kasnije željeza. U brončanom dobu nije samo metal bio uključen u sustav razmjene, nego su to bile i druge sirovine, npr. drvo, glina i u nekim područjima kamen. No o razmjeni drva ne zna se ništa (Harding 2000, 188) i s njim je slično kao i s glinom, nabavljalo se iz neposredne blizi-ne. Jedino je moguće da je kod proizvodnje fi nije keramike bila nabavljana glina s drugih područja. Budući da je kod ra-sprostranjenosti ležišta metala nešto drukčiji slučaj, razmjena se odvijala i između područja koja su bogata metalom i onih koja nisu. Ovdje bi se mogle razlikovati različite faze i obli-ci razmjene u kasnom brončanom dobu. Jedan vid razmjene odvijao se između većih radioničkih središta i manjih naselja u koje se dobavljala gotova bakrena ili brončana sirovina. U manja naselja ili ona izvan većih radioničkih središta mogli su stizati i prestižniji predmeti kao što su to dijelovi opreme ratnika ili nakit od dragocjenijeg metala, npr. zlata. Također, razmjena je mogla biti u suprotnom smjeru između područja koja su bogata nekim drugim sirovinama, drvom ili kamenom, s onima koja su bogata metalom. Tako je područje sjeverne Europe drvo i jantar mijenjalo za metal. Ostaje još i razmjena na nižoj razini koja se odvijala između obližnjih naselja. Tu bi se onda uklapala i teorija o ostavama putujućih majstora ljevača koji su svoje sirovine i gotove predmete prenosili iz jednog naselja u drugo.

Spomenuli smo uglavnom naselja ranije faze kulture polja sa žarama dok je ono u Sv. Petru Ludbreškom (Šimek 1979) datirano nalazima ljevačke radionice i kalupa u mlađu fazu. Nalaz iz Sv. Petra Ludbreškog je zanimljiv jer se u njemu odvijalo i lijevanje tehnikom izgubljenog voska. Na taj način je izliven jedan trakokimerijski privjesak (Šimek 1979, T. 2,1-2). To bi značilo da je u kasnobrončanodobnim naseljima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj lijevan i takav tip predmeta koji se više pripisivao importu s istoka. To je također još jedna činjenica koja u arheološkim predmetima ne vidi samo importe s drugih područja nego i mogućnost razmjene tehnika i vještina kao rezultat pojačane mobilno-sti na kraju brončanog doba i početaka željeznog doba. Što se tiče same tehnike izgubljenog voska, postoje mišljenja koja toj tehnici daju prednost u kasnom brončanom dobu. Argument za to jest činjenica da nasuprot velikoj količini brončanih predmeta stoji malen broj kalupa za određene ti-pove predmeta (Goldmann 1981). To jest točno, ali je isto tako točno da se u jednome kalupu moglo lijevati više puta i to isti tip predmeta, kao i različite tipove predmeta.

Budući da se lokalitet Mačkovac-Crišnjevi nalazi na području Posavine, dovodi se u vezu s područjem sjeverne Bosne, gdje je na početku kasnog brončanog doba raspro-

denkbar (Harding 2000, 187). Manchmal ist es bei nur einem ein-zigen Fund äußerst schwer zu sagen, ob es sich um einen Import oder um einen Gegenstand handelt, der unter dem Einfl uss an-derer Ideen und Stile an einem bestimmten Standort hergestellt wurde. Die größeren Zentren sind in der Nähe von bestimmten natürlichen Ressourcen entstanden, z.B. bei Bergwerken von Kupfer, Zinn und später Eisen. In der Bronzezeit war nicht nur Metall im Austauschsystem mit eingeschlossen, sonder auch an-dere Rohstoffe, z.B. Holz, Ton, und in manchen Gebieten Stein. Allerdings weiß man nichts über den Holzaustausch (Harding 2000, 188), und damit ist es ähnlich wie mit dem Ton; das Holz wurde aus unmittelbarer Nähe beschafft. Es ist nur möglich, dass für die Produktion von Feinkeramik Ton aus anderen Gegenden herbeigeschafft wurde. Da bei der Verbreitung von Metalllager-stätten der Fall etwas anders ist, fand der Austausch zwischen den metallreichen und metallarmen Gebieten statt. Hier könnte man zwischen den verschiedenen Phasen und Formen des Austauschs in der Spätbronzezeit unterscheiden. Eine Form des Austauschs fand zwischen den größeren Werkstattzentren und den kleineren Siedlungen statt, für die fertige Rohstoffe aus Kupfer oder Bron-ze geliefert wurden. In die kleineren Siedlungen oder die Sied-lungen außerhalb der größeren Werkstattzentren konnten auch Prestigegegenstände gelangen, wie Teile der Kriegerausstattung oder Schmuck aus Edelmetall, z.B. Gold. Außerdem konnte der Austausch umgekehrt zwischen den Gebieten, die reich an ir-gendwelchen anderen Rohstoffen wie Holz oder Stein sind, mit den metallreichen Gebieten stattfi nden. So tauschte der nordeu-ropäische Raum Holz und Bernstein gegen Metall ein. Es bleibt noch der Austausch auf der unteren Ebene übrig, der sich unter den Nachbarsiedlungen abspielte. Hier würde sich dann auch die Theorie über die Horte der reisenden Gießhandwerker, die ihre Rohstoffe und Fertigwaren aus einer in die andere Siedlung mit sich trugen, gut einfügen.

Wir haben überwiegend Siedlungen der früheren Phase der Urnenfelderkultur erwähnt, während die in Sv. Petar Ludbreški (Šimek 1979) mit ihren Funden einer Gießwerkstatt und Gussfor-men in die jüngere Phase datiert wurde. Der Fund von Sv. Petar Ludbreški ist deshalb interessant, weil darin bei einem thrako-kimmerischen Anhänger auch das Gießen in der Technik des Wachsausschmelzverfahrens (verlorenes Wachs) festgestellt wurde (Šimek 1979, T. 2,1-2). Dies würde bedeuten, dass in den spätbronzezeitlichen Siedlungen in Nordwestkroatien auch sol-che Arten von Gegenständen gegossen wurden, die häufi ger als Import aus dem Osten interpretiert wurden. Also sind in den ar-chäologischen Artefakten nicht nur Importe aus anderen Gebieten zu sehen, sondern auch ein möglicher Austausch von Techniken und Fertigkeiten als Ergebnis der gestiegenen Mobilität am Ende der Bronzezeit und Anfang der Eisenzeit. Zum verlorenen Wachs gibt es auch Meinungen, die diesem Verfahren in der Spätbronze-zeit den Vorrang einräumen. Ein Argument dafür ist die Tatsache, dass den vielen Bronzegegenständen nur eine geringe Zahl an Gussformen für bestimmte Arten von Gegenständen gegenüber-steht (Goldmann 1981). Das ist richtig, aber es ist auch richtig, dass man eine Gussform mehrmals für den gleichen Typus sowie für unterschiedliche Typen von Gegenständen benutzen konnte.

Da der Standort Mačkovac-Crišnjevi sich in der Posavina be-fi ndet, wird er mit dem Gebiet von Nordbosnien in Verbindung gebracht, wo am Anfang der Spätbronzezeit die lokale Gruppe Barice-Gređani verbreitet war (Čović 1958; Minichreiter 1983). Am gegenüber liegenden Save-Ufer befi ndet sich ebenfalls ein

49

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

stranjena lokalna grupa Barice-Gređani (Čović 1958; Mi-nichreiter 1983). Na suprotnoj obali Save nalazi se također toponim Mačkovac i s njega također potječe jedna skupina brončanih predmeta (Fiala 1899). Na bosanskoj obali Save nalazi se i poznati lokalitet Donja Dolina (Truhelka 1904; Marić 1964) na kojem su također pronađeni neki elemen-ti koji ukazuju na postojanje ljevačke djelatnosti u naselju. To su, prije svega, kalupi za lijevanje metala (Marić 1964, T. 3,10,12-13,16-19.). Kalupi bi pripadali starijem naselju i fazi I koja prethodi sojeničarskom naselju (Marić 1964, 27-28). To bi se onda poklapalo s početkom ljevačke djelatnosti u naselju Mačkovac-Crišnjevi u stupnju Br C i D. Iako K. Vinski-Ga-sparini spominje da u mlađoj fazi kulture polja sa žarama, a zaključuje to na osnovi broja ostava, stagnira metalurška dje-latnost, no izgleda da naselja možda odaju drukčiju sliku (Sv. Petar Ludbreški, Bregana-Kosovac).

Veze s lokalitetima u sjevernoj i središnjoj Bosni odvijale su se najvjerojatnije duž rijeka Bosne i Vrbasa. Najvažnijom komunikacijom ipak smatramo rijeku Savu kojom su dolazili utjecaji iz istočnoalpskog prostora. Vje-rojatno su sirovine također mogle dolaziti iz tih prostora koji su bogati rudačama. Sava je u brončanom dobu bila vrlo važna komunikacija kojom su se utjecaji širili dalje na istok prema Dunavu i na jug u Bosnu. Pritokama rijeke Sa-ve širili su se utjecaji i prema sjeveru u Požešku kotlinu i obrnuto. U mlađoj fazi kulture polja sa žarama u istočnoj Slavoniji prisutna je grupa Dalj za koju se pretpostavlja da je nastala pod utjecajem grupe Val iz Mađarske, što bi značilo da je Dunav imao presudnu ulogu u razmjeni utje-caja. Ovdje otvaramo i drugu mogućnost, a to je razmjena utjecaja duž rijeke Save i onda sustavom pritoka i kana-la preko vinkovačkog područja do Drave i Dunava. Ovo je samo pretpostavka koju bi buduća istraživanja trebala potvrditi.

ZAKLJUČAK

U naselju na Crišnjevima pored današnjeg sela Mačkovac odvijala se ljevačka djelatnost. To zaključujemo na osno-vi nalaza ostave, gotovih metalnih predmeta, ognjišta, ulo-maka kalupa, ingota, glinenog nastavka za puhaljku, ostatka bakrene rudače. Na temelju nalaza keramičkih i metalnih predmeta stavljamo početak te djelatnosti u stupanj Br C/D. Osobito je za to indikativan nalaz posuda s buklima, virovitičkih i gređanskih obilježja (Karavanić et al. 2002, T. 1-4). Budući da smo ostavu datirali prema analogijama s drugim ostavama u Posavini u II. fazu kulture polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj (Karavanić, Mihaljević 2001), pretpostavljamo kako je metalurška djelatnost na kraju stupnja Ha A1 stagnirala i kako se u to vrijeme događaju promjene koje su dovele do kraja naselja rane kulture polja sa žarama i njihove bogate metaloprerađivačke djelatno-sti. Razlog možda leži i u prestanku iskorištavanja ležišta ruda u Bosni i u pojavi iskorištavanja naslaga željeza. To već nagovještava pojavu željeznodobne civilizacije i sasvim druge tehnologije, te gospodarsko-društvene osnove i orga-nizacije društva.

Toponym Mačkovac, aus dem auch eine Gruppe von Bronzege-genständen stammt (Fiala 1899). Am bosnischen Save-Ufer be-fi ndet sich der bekannte Standort Donja Dolina (Truhelka 1904; Marić 1964), wo auch einige Hinweise für die Gießtätigkeit in der Siedlung gefunden wurden. Es sind dies vor allem Metallgussfor-men (Marić 1964, T. 3,10,12-13,16-19.). Die Gussformen dürften zu der älteren Siedlung in der Phase, die der Pfahlhaussiedlung vorangeht, gehören (Marić 1964, 27-28). Dies dürfte sich dann mit dem Anfang der Gießtätigkeit in der Siedlung Mačkovac-Crišnjevi in der Stufe Br C und D überschneiden. Obwohl K. Vinski-Gasparini anhand der Anzahl der Horte schließt, dass die metallurgische Tätigkeit in der jüngeren Phase der Urnenfelder-kultur stagniert, mögen die Siedlungen vielleicht doch ein ande-res Bild ergeben (Sv. Petar Ludbreški, Bregana-Kosovac).

Die Verbindungswege zwischen den Standorten in Nord- und Mittelbosnien verliefen höchstwahrscheinlich entlang der Flüsse Bosna und Vrbas. Als wichtigste Kommunikation für die Einfl üsse aus dem ostalpinen Gebiet gilt jedoch der Fluss Save. Wahrscheinlich konnten auch die Rohstoffe aus diesen erzreichen Gebieten kommen. Die Save war in der Bronzezeit eine wichtige Verkehrsader, über die sich die Einfl üsse in Richtung Osten zur Donau und in den Süden nach Bosnien verbreiteten. Entlang der Nebenfl üsse der Save verbreiteten sich die Einfl üsse nach Nord-en in das Požega-Becken und umgekehrt. In der jüngeren Phase der Urnenfelderkultur in Ostslawonien gibt es die Dalj-Gruppe, von der vermutet wird, dass sie unter dem Einfl uss der Gruppe Val aus Ungarn entstanden ist, was wiederum bedeuten würde, dass die Donau eine ausschlaggebende Rolle beim Austausch der Einfl üsse hatte. Hier eröffnet sich auch eine zweite Möglichkeit, und zwar der Austausch der Einfl üsse entlang der Save und dann über das System der Nebenfl üsse und Kanäle durch das Gebiet von Vinkovci bis zur Drau und Donau. Dies ist jedoch nur eine Annahme, die in künftigen Forschungen belegt werden müsste.

SCHLUSSBETRACHTUNG

In der Siedlung auf Crišnjevi wurde bei dem heutigen Dorf Mačkovac das Gießhandwerk ausgeübt. Dies lässt sich anhand der Funde eines Hortes sowie fertiger Gegenstände aus Metall, Feuer-stellen, Fragmenten von Gussformen, Ingots, eines Tonaufsatzes für ein Blasrohr, von Überresten von Kupfererz schließen. Auf-grund der Funde von Keramik- und Metallgegenständen datieren wir den Anfang dieser Tätigkeit in die Stufe Br C/D. Besonders aufschlussreich dafür ist der Fund von Gefäßen mit Buckeln der Virovitica- und Gređani-Prägung (Karavanić et al. 2002, T. 1-4). Da wir den Hort anhand der Analogien zu den anderen Horten in der Posavina in die zweite Phase der Urnenfelderkultur in Nord-kroatien datiert haben (Karavanić, Mihaljević 2001), vermuten wir, dass die metallurgische Tätigkeit am Ende der Stufe Ha A1 stagnierte und sich zu dieser Zeit die Veränderungen ereigneten, die zum Ende der Siedlungen der frühen Urnenfelderkultur mit ihrer reichen Metallverarbeitungstätigkeit führten. Der Grund da-für mag vielleicht auch im Ende des Erzabbaus in Bosnien und im Beginn des Eisenabbaus liegen.

Somit kündigt sich das Erscheinen der eisenzeitlichen Zivili-sation mit einer völlig anderen Technologie sowie einer anderen ökonomisch-sozialen Grundlage und gesellschaftlichen Organi-sation an.

50

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

LITERATURA/LITERATUR

Bartelheim et al., 2002, Bartelheim M., Eckstein K., Huijsmans M., Krauβ R., Pernicka E., Kupferzeitliche Metalgewinnung in Brixlegg, Öster-reich, u: Anfänge der Metallurgie in der Alten Welt, ed. Bartelheim M., Pernicka E., Krauβ R., Forschungen zur Archäometrie und Alter-tumswissenschaft 1, Rahden/Westf.: Verlag Marie Leidorf, 33-71.

Bouzek et al., 1989, Bouzek J., Koutecký D., Simon K., Tin and prehisto-ric mining in the Erzgebirge (ore mountains):some new evidence, OxfJA 8(2), Oxford, 203-212.

Brunšmid J., 1900, Naselbina Novoga grada na Savi, VHADns IV, Zagreb, 43-58.

Butler J. J., 2002, Ingots and insights: refl ections on rings and ribs, u: An-fänge der Metallurgie in der Alten Welt, ed. Bartelheim M., Pernicka E., Krauβ R., Forschungen zur Archäometrie und Altertumswissen-schaft 1, Rahden/Westf.: Verlag Marie Leidorf, 229-243.

Christoforidis et al., 1991, Christoforidis A., Pernicka E., Schickler H., Ostalpine Kupferlagerstätten und ihre Bedeutung für die prähistori-sche Metallgewinnung in Mitteleuropa, JbRGZM 35/2, Mainz a.R., 533-536.

Clausing C., 1996, Urnenfelderzeitliche Vorläufer eisenzeitlicher Rippenzi-sten?, AKorrBl 26/4, Mainz a.R., 413-431.

Clausing C., 2003, Ein urnenfelderzeitlicher Hortfund von Slavonski Brod, Kroatien, JbRGZM 50/1, Mainz, 47-205.

Coghlan H. H., 1975, Notes on the Prehistoric Metallurgy of Copper and Bronze in the Old World, Occasional Papers on Technology 4: Oxford University Press

Coles H., Harding A., 1979, The Bronze Age in Europe, London: Methuen and Co LTD.

Craddock P. T., 1995, Early Metal Mining and Production, Edinburgh: Uni-versity Press

Čović B., 1958, Barice – Nekropola kasnog bronzanog doba kod Gračanice, GZMS XIII, Sarajevo, 77-96.

Dular J., 1978, Poskus kronološke razdelitve dobovskega žarnega grobišča, AVes 29, Ljubljana, 36-45.

Durman A., 1983, Metalurgija vučedolskog kulturnog kompleksa, OpuscA 8, Zagreb, 1-87.

Durman A., 1988, Metal u vučedolskom kulturnom kompleksu, u: Vučedol. Treće tisućljeće p.n.e. Katalog izložbe, Zagreb: Muzejsko-galerijski centar

Durman A., 1997, Tin in southeastern Europe?, OpuscA 21, Zagreb, 7-14.Fasnacht W., 1999, Prähistorischer Kupferbergbau im Oberhalbstein und

dessen Spuren in der bronzezeitliche Siedlung Savognin-Padnal, u: Prehistoric alpine environment, society, and economy. Papers of the international colloquium PAESE ‘97 in Zürich, ed. Della Casa Ph., UPA 55, Bonn: Dr. Rudolf Habelt GmbH, 267-276.

Fiala F., 1899, Prähistorische Bronzen aus Bosnien und der Hercegovina, WMBH 6, Wien, 140-147.

Foltiny S., 1958, Velemszentvid, ein urzeitliches Kulturzentrum in Mitteleu-ropa, Veröffentlichungen der Österreischen Arbeitgemeinschaft für Ur- und Frühgeschichte III. Band, Wien

Furmánek V., 1987, Zu einigen Fragen der südöstlichen Urnenfelder in der Slowakei, Mitteilungen der Berliner Gesellschaft für Anthropologie, Ethnologie und Urgeschichte, Bd. 8, Berlin, 39-54.

Furmánek V., Vladar J., 2002, Der Stand der Metallanalysentätigkeit in der Slowakei, u: Anfänge der Metallurgie in der Alten Welt, ed. Bar-telheim M., Pernicka E., Krauβ R., Forschungen zur Archäometrie und Altertumswissenschaft 1, Rahden/Westf.: Verlag Marie Leidorf, 255-263.

Goldmann K., 1981, Guβ in verloner Sandform – das Hauptverfahren alteu-ropäischer Bronzegieβer, AKorrBl 11/2, Mainz a.R., 109-116.

Harding A., 1983, The Bronze Age in Central and Eastern Europe: Advan-ces and Prospects, Advances in World Archaeology 2, New York. London: Academic Press

Harding A., 2000, European Societies in the Bronze Age, Cambridge: Cam-bridge University Press

Homen Z., 1982, Novi kasnobrončanodobni lokalitet u Križevcima, MuzVjes 5, Križevci, 18-22.

Karavanić S., Mihaljević M., 2001, Ostava iz Mačkovca, VAMZ 3/XXXIV, Zagreb, 7-36.

Karavanić et al., 2002, Karavanić S., Mihaljević M., Kalafatić H., Naselje Mačkovac-Crišnjevi kao prilog poznavanju početaka kulture polja sa žarama u slavonskoj Posavini, PrilInstArheolZagrebu 19, Zagreb, 47-62.

Karavanić S., 2005, The Late Bronze Age Metallurgy in north Croatia, u:

The Bronze Age in Europe and the Mediterranean, Session 11 (ed. Laffi neur R., Driessen J. and Warmenbol E.) BARIntSer 1337, Oxford, 63-67.

Karavanić S., 2005a, Križevačko područje u kasnom brončanom dobu i proizvodnja brončanih predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Cris VII/1, Križevci, 5-13.

Koledin J., 2004, Tipologija i razvoj duvaljki u praistorijskoj metalurgiji. Grobovi praistorijskih metalurga, RMV 46, Novi Sad, 79-100.

Krause R., 2003, Studien zur kupfer- und frühbronzezeitlichen Metallurgie zwischen Karpatenbecken und Ostsee, VF 24, Rahden/Westf.: Verlag Marie Leidorf

Kristiansen K., 2000, Europe Before History, Cambridge: Cambridge Uni-versity Press

Majnarić-Pandžić N., 1992, Ljevaonica brončanih predmeta u naselju Kal-nik-Igrišče, OpuscA 16, Zagreb, 57-83.

Majnarić-Pandžić N., 1993, Prilog poznavanju naselja i naseljenosti Brod-skog Posavlja u kasno brončano doba, IzdanjaHAD 16, Zagreb, 149-161.

Marić Z., 1964, Donja Dolina, GZMS XIX, Sarajevo, 5-128. McGeehan-Liritzis V., Taylor J. W., 1987, Yugoslavian Tin deposits and Early

Bronze Age industries of the Aegean region, OxfJA 6(3), 287-300.Minichreiter K., 1982-1983, Pregled istraživanja nekropola grupe «Gređani»

u Slavoniji, AnaliOs 2, Osijek, 7-122.Miske K., 1908, Die prähistorische Ansiedlung Velem St. Vid. 1: Beschrei-

bung der Raubbaufunde,WienMozsolics A., 1985, Bronzefunde aus Ungarn, Budapest: Akademiai KiadoMüller-Karpe H., 1969, Das urnenfelderzeitliches Toreutengrab von Steinkir-

chen, Niederbayen, Germania 47/1-2, Frankfurt a. Main, 86-91.Müller-Karpe H., 1980, Handbuch der Vorgeschichte. Band IV. Bronzezeit,

München: C.H.BeckeNeugebauer J. W., 1994, Bronzezeit in Ostösterreich, St. Pölten-Wien: Ver-

lag Niederösterreichisches PressehausPernicka et al., 1993, Pernicka E., Begemann F., Schmitt-Strecker S., Wa-

gner G.A., Eneolithic and Early Bronze Age copper artefacts from the Balkans and their relations to Serbian copper ores, PZ 68/1, Ber-lin, 1-54.

Purić J., 1895-96, Bizovački broncani depot, VHADns 1/1895 (1895-1896), Zagreb, 213-214.

Randsborg K., 1984, A Bronze Age grave on Funen containing a metal worker’s tools, ActaArch 55, Kopenhagen, 185-189.

Schalk E., 2002, Forschungen zu den frühen Metallzeiten im nördlichen Karpatenraum, u: Anfänge der Metallurgie in der Alten Welt, ed. Bar-telheim M., Pernicka E., Kauβ R., Forschungen zur Archäometrie und Altertumswissenschaft 1, Rahden/Westfa. 2002: Verlag Marie Leidorf, 265-275.

Shennan J. S., 1995, Bronze Age copper producers of the Eastern Alps: Excavations at St. Veit-Klinglberg, UPA 27, Bonn: Dr Rudolf Habelt GmBH.

Sperber L., 2000, Zum Grab eines spätbronzezeitlichen Metallhandwerkers von Lachen-Speyerdorf, Stadt Neustadt A.D. Weinstrasse, AKorrBl 30/3, Mainz a.R. 383-402.

Šimek M., 1979, Sv. Petar Ludbreški – nalaz metalurške radionice, PodrZb 1979, Čakovec 1979 (1987), 106-119.

Šimek M., 1990, O izradi prethistorijskih glinenih kalupa (na primjeru nala-za iz Svetog Petra Ludbreškog), IzdanjaHAD 14, Zagreb, 93-99.

Taylor J. W, 1983, Erzgebirge Tin: a closer look, OxfJA 2(3), Oxford, 295-297.

Truhelka Ć., 1904, Der vorgeschichtliche Pfahlbau im Savebette bei Donja Dolina, WMBH IX, Wien, 1-170.

Tylecote R. F., 1976, A History of metallurgy, London: Metals SocietyUrban H. O., 1994, Wegweiser in die Urgeschichte Österreichs, Wien:

Österreichischer Bundesverlag WienVinski-Gasparini K., 1973, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj,

MonFfZadar 1, ZadarVrdoljak S., 1992, Nalazi kalupa s lokaliteta Kalnik-Igrišče, OpuscA 16,

Zagreb, 75-87.Vrdoljak S., Forenbacher S., 1995, The Settlement Kalnik-Igrišče and

bronze-casting in NW Croatia, Antiq 69 (264), London, 577-582.Vrdoljak S., Mihaljević M., 2000, Istraživanje prapovijesnog naselja

Mačkovac-Crišnjevi (1997-1999), ObavijestiHAD 1/XXXII, Za-greb, 38-43.

Wanzek B., 1989, Die Guβmodel für Tüllenbeile im südöstlichen Europa, UPA 2, Bonn: Rudolf Habelt GMBH

51

S. KARAVANIÊ, METALLVERARBEITUNG UND -PRODUKTION IN DER SIEDLUNG MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA) , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

T. 1

1

2

52

S. KARAVANIÊ, PRERADA I PROIZVODNJA METALA U NASELJU MA»KOVAC-CRIŠNJEVI (NOVA GRADIŠKA), Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 29-52.

T. 2

1

2

53

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 902.01:903.2(497.5-18)“6377/6383“Primljeno/Recieved: 05. 03. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. MATO ILKIĆOdjel za arheologijuSveučilište u ZadruObala Kralja Petra Krešimira IV. br. 2HR - 23000 [email protected]

Terakote kasnog brončanog i starijeg željeznog razdoblja iz SotinaTerrakotten der Spätbronzezeit und der älteren Eisenzeit aus Sotin

Na području Sotina, neistraženom višeslojnom arheološkom nalazištu u Vukovarsko-srijemskoj županiji, rekognosciranjem su pronađene 32 terakote iz kasnog brončanog i starijeg željeznog razdoblja. Riječ je o samostalnoj plastici koje najčešće prikazuju bovide. U nekoliko prim-jeraka zastupljeni su i ekvidi te ptice. Jedna fragmentirana noga vjerojatno pripada nekoj antropomorfnoj fi gurici. Ta arheološka građa potječe iz golemog naselja kasnog brončanog i starijeg željeznog razdoblja, te prostora uz Dunav s kojim je ono koegzistiralo. Terakote su vjerojatno služile u kultne svrhe unutar stambenih objekata i to kao zavjetni darovi. Slični nalazi iznimno su rijetki ili u potpunosti nedostaju na drugim lokalitetima daljske skupine, ali i susjedne bosutske kulturne skupine. Prema mnogobrojnim nalazima terakota, Sotin zauzima istaknuto mjesto u kasnom brončanom i starijem željeznom razdoblju. Svakako, riječ je o jed-nom od najznačajnijih nalazišta iz prve polovice posljednjeg tisućljeća prije Krista na području hrvatskog Podunavlja.

Ključne riječi: Sotin, hrvatsko Podunavlje, daljska kulturna skupina, kasno brončano razdoblje, starije željezno razdoblje, terakote, bovidi, ekvidi, ptice, kultna simbolika

Im Gebiet von Sotin, einer unerforschten vielschichtigen archäologischen Fundstätte in der Gespanschaft von Vukovar-Sirmien, wurden bei Feldbegehungen 32 Terrakotten aus der Spät-bronzezeit und der älteren Eisenzeit gefunden. Es handelt sich um unabhängige Plastiken, die meist Bovidae darstellen. Einige Exemplare zeigen auch Pferde- oder Vogelgestalt. Ein Bein-fragment gehörte wahrscheinlich zu einer anthropomorphen Figurine. Diese archäologischen Bestände stammen von einer riesigen Siedlung aus der Spätbronzezeit und der älteren Eisenzeit, sowie aus dem Donaugebiet, mit dem die Siedlung in Verbindung stand. Die Terrakotten wurden wahrscheinlich in den Wohnstätten zu Kultzwecken verwendet, und zwar als Weihegaben. An anderen Fundorten der Dalj-Kulturgruppe, aber auch der benachbarten Bosut-Kulturgruppe sind ähnliche Funde äußerst selten oder fehlen ganz. Aufgrund der zahlreichen Terrakottafunde aus der Spätbronzezeit und der älteren Eisenzeit nimmt Sotin eine herausragende Stellung ein. Auf jeden Fall handelt es sich um eine der bedeutendsten Fundstätten aus der ersten Hälfte des letzten Jahrtausends v. Chr. im kroatischen Donauraum.

Schlüsselwörter: Sotin, der kroatische Donauraum, Dalj-Kulturgruppe, Spätbronzezeit, ältere Eisenzeit, Terrakotten, Bovidae, Equidae, Vögel, Kultsymbolik

Dosad je poznato malo podataka o duhovnom životu

stanovništva iz kasnog brončanog i starijeg željeznog razdo-

blja na području hrvatskog Podunavlja. Međutim, iz Sotina

potječe mnogobrojna neobjavljena arheološka građa, važna

upravo za sagledavanje mogućih kultnih obreda populacija

iz prve polovice posljednjeg tisućljeća prije Krista.1 Na tom

višeslojnom prapovijesnom lokalitetu nedaleko od Vuko-

1 Dio te arheološke građe obradio sam u magisteriju pod nazivom «Hrvatsko Podunavlje u željeznom razdoblju – posljednje tisućljeće prije Krista», rukopis, Zadar 1999.

Bisher sind nur wenige Angaben über das geistige Leben

der Bevölkerung der Spätbronzezeit und der älteren Eisenzeit

im kroatischen Donauraum bekannt. Aber aus Sotin stammen

zahlreiche unveröffentlichte archäologische Bestände, die gerade

für Einblicke in die möglichen Kultriten der Bevölkerungen in

der ersten Hälfte des letzten Jahrtausends v. Chr. von Bedeutung

sind.1 An diesem mehrschichtigen prähistorischen Standort in

1 Einen Teil dieser archäologischen Bestände habe ich in meiner Magister-arbeit bearbeitet, unter dem Titel »Hrvatsko Podunavlje u željezno doba – posljednje tisućljeće prije Krista« (Der kroatische Donauraum in der Eisenzeit – letztes Jahrtausend v. Chr.), Handschrift, Zadar 1999.

54

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

vara, na kojemu još nisu obavljena sustavna arheološka iskopavanja, rekognosciranjem su pronađene 32 terakote.2 Sve su fragmentirane, bez tragova namjernih oštećenja. Najčešće im nedostaju ekstremiteti. Njihova je očuvana veličina između 21 i 75 mm.3 Modelirane su kao samostal-na, uglavnom puna plastika (T. 1-5).4 Jedna od njih, od koje je očuvana samo noga, vjerojatno se odnosi na antropomorf-nu fi guricu (T. 4,4). Svi su drugi primjerci u obliku različitih životinja. Među njima najbrojnije su terakote sisavaca, prikazanih kako stoje na nogama, u poziciji mirovanja. Njih se 13 odnosi na bovide (T. 1,4-6; T. 2,1-2,4,6-8; T. 3,1-3,9; T. 5,2,5,7-8), a 3 na ekvide (T. 1,1-3; T. 5,1,4). Kod nekoli-cine primjeraka označen je spol, pa se prepoznaju ženke (T. 1,1; T. 2,6; T. 4,1). Na njušci samo jedne životinje naznačena su usta (T. 1,4; T. 5,2). Na lijevom bedru kod dvije terakote urezani su geometrijski motivi: križ u kružnici na ekvidu, (T. 1,1; T. 5,1) i trokut na bovidu (T. 2,1). Tri su terakote izrađene u obliku ptice (T. 4,5,7-8; T. 5,3,6).

Izgledom pojedinih detalja, osobito glave i vrata, prika-zi bovida dijele se na dvije skupine. Prvoj, razvijenijoj, pri-padaju primjerci s ponešto povišenom glavom i mekanim podvoljkom, što je specifi čno upravo za tu vrstu domaćih životinja (T. 1,4-6; T. 2,1-2; T. 3,3; T. 5,1,8). Kod najbolje očuvane terakote iz te skupine rogovi su svinuti prema na-prijed (T. 1,4; T. 5,2). Njihov neprirodni položaj vjerojat-no je nastao slučajnim deformiranjem prije samog pečenja. Na terakotama bovida iz druge skupine naznačeni su samo osnovni atributi, tj. rogovi koji su, doduše, najčešće odlom-ljeni (T. 2,4,6-8; T. 3,1-2,9; T. 5,5,7). Jedna od takvih fi gurica prikazuje ženku, što je označeno dubokom rupom ispod repa (T. 2,6). Kod jednog primjerka glava je visoko postavljena na dugom okomitom vratu iznad neočuvanog tijela (T. 3,3). Na jednom vrlo stiliziranom prikazu bika gotovo na sugestivan način označeni su samo rogovi i njuška, koji se nalaze odmah na početku tijela, iznad prednjih nogu (T. 3,1). Svi ostali pri-mjerci iz ove skupine imaju ponešto povišenu glavu na kra-tkom vratu.

Među terakotama koje prikazuju ekvide, tj. konje, vr-snim oblikovanjem osobito se ističe ona veća (T. 1,1; T. 5,1). Proporcije tijela gotovo su u potpunosti realistične. U

2 Mnoštvo raznovrsnih prapovijesnih, antičkih i srednjovjekovnih nalaza iz Sotina, među inim i 10-ak terakota, bio sam krajem 80-ih godina prošlog stoljeća posudio Gradskom muzeju u Vukovaru, gdje je ta arheološka građa većim dijelom bila privremeno izložena za javnost. Neposredno prije početka Domovinskog rata vratio sam terakote u Sotin. Nažalost, većina ostalih artefakata koje sam tad ostavio u vukovarskom Gradskom muzeju, nestala je u vrijeme srpske najezde i danas se vodi kao izravna ratna šteta. Samo je njih nekolicina djelomično poznata zahvaljujući fotografi jama i inventarskim knjigama koje se nalaze u toj ustanovi. Međutim, uspio sam tada spasiti gotovo cjelokupnu zbirku iz rodnog Sotina, te sam ju povjerio na čuvanje zagrebačkom Arheološkom muzeju, sve dok se ne steknu uvjeti za siguran povratak u slobodni zavičaj. O tome: Ilkić 1991, 45.

3 Ta arheološka građa, koja je u privatnom vlasništvu, stavljena je pod preventivnu zaštitu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

4 Crteže i fotografi je je izradio autor ovih redaka. Kolega Siniša Bilić-Dujmušić pomogao mi je u računalnoj obradi ilustracija, na čemu mu se ovom prigodom najljepše zahvaljujem.

der Nähe von Vukovar, wo noch keine systematischen archäo-logischen Ausgrabungen vorgenommen worden sind, wurden in Feldbegehungen 32 Terrakotten gefunden.2 Alle sind nur als Fragmente erhalten, ohne Spuren von absichtlichen Beschädi-gungen. Am häufi gsten fehlen ihnen die Extremitäten. Ihre erhal-tene Größe beträgt zwischen 21 und 75 mm.3 Sie sind als selb-ständige, überwiegend volle Plastik gestaltet (T. 1-5).4 Eine von ihnen, von der nur ein Bein erhalten ist, stellte wahrscheinlich eine anthropomorphe Figurine dar (T. 4,4). Alle übrigen Exem-plare zeigen Formen von verschiedenen Tieren. Darunter sind am zahlreichsten Terrakotten von Säugetieren, die stehend oder in Ruheposition dargestellt sind: 13 Bovidae (T. 1,4-6; T. 2,1-2,4,6-8; T. 3,1-3, 9; T. 5,2,5,7,8) und 3 Equidae (T. 1,1-3; T. 5,1, 4). Bei einigen Exemplaren wurde auch das Geschlecht gekennzeichnet, so dass man Weibchen erkennen kann (T. 1,1; T. 2,6; T. 4,1). Nur an einem einzigen Tier ist das Maul angezeichnet (T. 1,4; T. 5,2). Bei zwei Terrakotten sind am linken Schenkel geometrische Mo-tive eingeritzt: ein Kreuz in einem Kreis bei einem Equid (T. 1,1; T. 5,1) und ein Dreieck bei einem Bovid (T. 2,1). Drei Terrakotten haben eine Vogelform (T. 4,5,7-8; T. 5,3,6).

Aufgrund des äußeren Aussehens der einzelnen Details, vor allem des Kopfes und Halses, wurden die Darstellungen der Bovidae in zwei Gruppen unterteilt. Zur ersten, entwickelteren gehören die Exemplare mit etwas gehobenem Kopf und mit ge-ripptem Ende des unteren Halsteiles, was gerade für diese Haus-tierart spezifi sch ist (T. 1,4-6; T. 2,1-2; T. 3,3; T. 5,1,8). Bei der am besten erhaltenen Terrakotta aus dieser Gruppe sind die Hör-ner nach vorne gebogen (T. 1,4; T. 5.2). Ihre unnatürliche Posi-tion entstand wahrscheinlich durch zufällige Deformierung vor dem Brennen. An den Terrakotten der Bovidae aus der zweiten Gruppe sind nur die Basisattribute angezeichnet, d.h. die Hör-ner, die allerdings sehr häufi g abgebrochen sind (T. 2,4,6-8; T. 3,1-2,9; T. 5,5,7). Eine von diesen Figurinen stellt eine Kuh dar, was durch ein tiefes Loch unter dem Schwanz gekennzeichnet ist (T. 2,6). Bei einem Exemplar ist der Kopf auf dem langen ver-tikalen Hals oberhalb des nicht erhaltenen Körpers hoch gestellt (T. 3,3). An einer äußerst stilisierten Darstellung eines Stiers sind fast suggestiv nur die Hörner und das Maul angezeichnet, die sich unmittelbar am Körperanfang, über den Vorderbeinen, befi nden

2 Eine Vielzahl verschiedenartiger prähistorischer, antiker und mittelal-terlicher Funde aus Sotin, u.a. auch ca. 10 Terrakotten, habe ich Ende der 80er Jahre des vergangenen Jahrhunderts dem Stadtmuseum in Vukovar geliehen, wo der Großteil dieser archäologischen Bestände vorübergehend öffentlich ausgestellt war. Unmittelbar vor dem Beginn des Heimatkriegs habe ich die Terrakotten nach Sotin zurückbefördert. Leider ist der Großteil der sonstigen Artefakte, die ich damals dem Vukovarer Stadtmuseum überlassen habe, während der serbischen Be-satzung verschwunden und zurzeit als direkter Kriegsschaden registriert. Davon sind nur einige durch Fotos und Inventarverzeichnisse, die sich in dieser Institution befi nden, teilweise bekannt. Allerdings ist es mir damals gelungen, fast die gesamte Sammlung aus meinem Geburtsort Sotin zu retten, indem ich sie dem Zagreber Archäologischen Museum zur Aufbewahrung anvertraut habe, bis geeignete Bedingungen für eine sichere Rückkehr in meinen inzwischen wieder freien Geburtsort ge-schaffen werden. Darüber in: M. Ilkić, Sotinsko arheološko blago (Der archäologische Schatz von Sotin), Glasnik, hrvatski politički tjednik, br. 78, Zagreb 25. Oktober 1991., 45.

3 Diese archäologischen Privatbestände, wurden vorbeugend unter den Schutz des Kulturministeriums der Republik Kroatien gestellt.

4 Die Zeichnungen und Fotos wurden vom Autor dieses Aufsatzes ge-macht. Mein Kollege Siniša Bilić-Dujmušić hat mir bei der grafi schen Gestaltung der Abbildungen geholfen, wofür ich mich bei dieser Gele-genheit herzlichst bedanke.

55

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

svom prirodnom položaju, ispod valovite grive, svinuta su leđa, koja završavaju zaobljenim bedrima, od kojih je na lijevom urezan križ unutar kružnice. Ispod repa označeni su analni i vaginalni otvor, što nedvojbeno potvrđuje da je riječ o ženki, odnosno kobili. Manji su primjerci lošije estetske vrijednosti. Kod njih se ekvidi prepoznaju zahvaljujući samo prikazu grive (T. 1,2-3; T. 5,4). Na jednoj fi gurici očuvana je glava s odlomljenim ušima i sitnom njuškom (T. 1,2; T. 5,4).

Kod 12 terakota su odlomljene glave ili su očuvane samo noge, pa nije moguće pouzdano utvrditi vrste četveronožaca (T. 2,3,5; T. 3,4-8,10; T. 4,1-3,6). Jedna od njih prikazuje ženku što je označeno malom i plitkom rupom ispod repa (T. 4,1). Međutim, svojim općim izgledom, osobito korpusa i ekstremiteta, sve su one posve bliske terakotama u obliku bovida i ekvida, pa vjerojatno također prikazuju neku od tih domaćih životinja.

Terakote malobrojnih ptica prikazane su na valjkastom postamentu (T. 4,5,7-8; T. 5,3,6), koji kod cjelovitijeg nala-za završava prstenastom stopom (T. 4,5; T. 5,6). Međutim, razlikuju se prema obliku korpusa. U dva primjerka on ima u gornjem dijelu plitki recipijent (T. 4,7-8; T. 5,3). Kod prvog, odnosno većeg prikaza ptice, vidljiv je rep i početni dio vrata koji je svinut prema gore. S bočnih strana, po sredini gornjeg dijela tijela, je lom od krila koja nedostaju. Treća terakota prikazuje vrlo stiliziranu pticu u punoj plastici (T. 4,5; T. 5,6). Nažalost, niti za jednu ornitomorfnu terakotu nije moguće odrediti zoološku vrstu.

Od neke, vjerojatno antropomorfne fi gurice očuvana je sa-mo noga (T. 4,4). Prikazana je, čini se, u nekoj visokoj obući, možda čizmi, koja je u prednjem dijelu, kod prstiju, sužena i lagano povišena. Na dnu, kod stopala, je ravna.

Prema očuvanim podacima o mjestu i okolnostima pro-nalaska, većina te arheološke građe vezuje se uz naselje iz kasnog brončanog i starijeg željeznog razdoblja (T. 1,2,4-6; T. 2,3-5,7-8; T. 3,2-3,5-10; T. 4,1-8; T. 5,2-6). Svi drugi pri-mjerci pripadaju prostoru koji je s njime koegzistirao, tj. Du-navu (Karta 1). Prapovijesno naselje iz prve polovice poslje-dnjeg tisućljeća prije Krista bilo je smješteno sjeveroistočno od središta današnjeg Sotina, uz rubni dio lesne zaravni pre-ma rijeci. Dugo je oko 1000 m i pruža se od surduka koji vodi na Vodicu, do surduka ispod Gradine. Njegova širina znatno je manja i ne prelazi 300 m (Ilkić 1999, 9, Karta 1). Na označenom prostoru su još tri surduka koji se približno okomito ili lučno pružaju prema Dunavu. Ti prirodni dugi, strmi i duboki usjeci zemljišta omogućuju komunikaciju s riječnom obalom, gdje je nekoliko jakih izvora. Uz jedan od njih, odnosno Vrućak, prapovijesno naselje je bilo veo-ma vezano, vjerojatno ponajprije radi pitke vode. O tome svjedoče mnogobrojni i raznovrsni artefakti, među inim i te-rakote koje su pronađene uz taj hidronim i nedaleko od njega (T. 1,1,3; T. 2,1-2,6; T. 3,1,4; T. 5,1,7-8). Međutim, i u tom dijelu, odmah iznad poplavne obale, postojale su pojedine

(T. 3,1). Alle übrigen Exemplare aus dieser Gruppe weisen einen etwas angehobenen Kopf auf kurzem Hals auf.

Unter den Terrakotten, die Equidae, d.h. Pferde, darstellen, ragt aufgrund der meisterhaften Gestaltung besonders eine größe-re heraus (T. 1,1; T. 5,1). Die Proportionen des Körpers sind fast völlig realistisch. Unter gewellter Mähne ist der Rücken in seiner natürlichen Linie gebogen und endet in den runden Schenkeln, deren linker ein im Kreis eingeritztes Kreuz trägt. Unter dem Schwanz sind die anale und vaginale Öffnung angezeichnet, was zweifelsfrei bestätigt, dass es sich um ein weibliches Tier be-ziehungsweise eine Stute handelt. Die kleineren Exemplare sind von geringerem ästhetischem Wert. Bei ihnen lassen sich Equi-dae nur aufgrund der Darstellung der Mähne erkennen (T. 1,2-3; T. 5,4). Von einer Figurine ist nur der Kopf mit abgebrochenen Ohren und dem kleinen Maul erhalten (T. 1,2; T. 5.4).

Bei 12 Terrakotten sind die Köpfe abgebrochen, oder es sind nur die Beine erhalten, so dass man die Art der Vierbeiner nicht mit Zuverlässigkeit feststellen kann (T. 2,3,5; T. 3,4-8,10; T. 4,1-3,6). Eine von ihnen stellt ein weibliches Tier mit einem kleinen und fl achen Loch unter dem Schwanz dar (T. 4,1). Allerdings sind sie alle generell, aufgrund ihres Äußeren, v.a. des Körpers und der Extremitäten, den Terrakotten in Form von Bovidae und Equidae sehr ähnlich, so dass sie wahrscheinlich ebenfalls eines dieser Haustiere darstellen.

Die wenigen Terrakotten in Form von Vögeln sind auf einem walzenförmigem Postament dargestellt (T. 4,5,7-8; T. 5,3,6), das bei vollständigeren Funden in einem ringförmigen Fuß endet (T. 4,5; T. 5,6). Allerdings unterscheiden sie sich voneinander in der Körperform. Zwei Exemplare sind im oberen Teil mit ei-nem fl achen Rezipient versehen (T. 4,7-8; T. 5,3). Bei der ersten, größeren Vogeldarstellung sind der Schwanz und der nach oben gebogene Halsansatz, sichtbar. An den Seiten, in der Mitte des Oberkörpers, befi nden sich die Bruchstellen der Flügel. Die Te-rrakotta stellt einen äußerst stilisierten Vogel in Vollplastik dar (T. 4,5; T. 5,6). Leider lässt sich bei keiner der ornithomorphen Terrakotten die Art bestimmen.

Von einer wahrscheinlich anthropomorphen Figurine ist nur ein Bein erhalten (T. 4,4). Vermutlich wurde sie mit hohem Schuhwerk, vielleicht Stiefeln, dargestellt, das vorne bei den Zehen enger und leicht aufgebogen ist. Unter dem Fuß ist die Sohle gerade.

Aufgrund der erhaltenen Angaben zum Fundort und den Fun-dumständen lassen sich die meisten archäologischen Bestände mit der Siedlung aus der Spätbronzezeit und der älteren Eisen-zeit verbinden (T. 1,2,4-6; T. 2,3-5,7-8; T. 3,2-3,5-10; T. 4,1-8; T. 5,2-6). Alle anderen Exemplare gehören zu dem parallel exi-stierenden Gebiet im Donauraum (Karte 1). Die prähistorische Siedlung aus der ersten Hälfte des letzten Jahrtausends v. Chr. be-fand sich nordöstlich vom Zentrum des heutigen Sotin, am Rand des Flusstals mit seinen Anschwemmungen aus Tonsandstein. Sie erstreckt sich über ca. 1000 m Länge vom Hohlweg, der an die Vodica führt, bis zum Hohlweg unterhalb von Gradina. Ihre Breite ist mit höchstens 300 m wesentlich geringer (Ilkić 1999, 9, Karte 1). Auf dem gekennzeichneten Gebiet verlaufen drei wei-tere Hohlwege ungefähr vertikal oder bogenförmig zur Donau. Diese natürlichen langen, steilen und tiefen Schluchten ermö-glichen die Kommunikation mit dem Flussufer, wo sich einige ergiebige Quellen befi nden. Mit einer von ihnen, Vrućak, war die prähistorische Siedlung eng verbunden, wahrscheinlich vor allem wegen des Trinkwassers. Davon zeugen zahlreiche mannigfaltige Artefakte, u.a. auch die Terrakotten, die an diesem Hydronym und in seiner Nähe gefunden wurden (T. 1,1,3; T. 2,1-2,6; T.

56

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

kuće iz starijeg željeznog razdoblja.5 Na tom položaju nađen je kućni lijep, ulomci keramike bosutske kulturne skupine, ukrašene u basarapskom stilu, te dvije terakote (T. 2,6; T. 3,4; T. 5,7). Ipak, njihova je najveća koncentracija odmah poviše Vrućka, na području Ilkićeva vinograda (T. 1,4; T. 2,3-4; T. 3,9; T. 4,6-8; T. 5,2-3,5-6). U skupinama od dvije ili nešto više pronađene su i u jugoistočnom dijelu Majcanova vinograda (T. 2,5,8; T. 4,1), na Špearovu zemljištu (T. 1,2; T. 3,2,5,7; T. 5,4), zatim u Matijaševićevu vinogradu (T. 2,7; T. 3,6,8) i zemljištu 100-tinjak metara istočnije od njega6 (T. 1,5; T. 3,10). Pojedinačni nalazi potječu iz vinograda Radića (T. 4,4), Stojanovića (T. 3,3), Vukušića (T. 1,1) i Vekića (T. 4,3) te s Matijaševićeva zemljišta (T. 4,2). Zasad terakote nisu pronađene u sjeverozapadnom dijelu naselja, prostoru gdje je kasnije nastao keltsko-latenski stambeni horizont, a potom i rimski Kornakum.

Niti jedna terakota ne potječe iz nekropola koje su ležale

5 Njihove su podnice bile vidljive u profi lu visoke riječne obale sve do početka Domovinskog rata, nakon kojega ih je Dunav razorio.

6 Tonica Nemet iz Sotina je na istome položaju pronašla jednu terakotu o obliku četveronožne životinje. Figuricu je pronalazačica izgubila prije Domovinskog rata. Nažalost, o toj terakoti nije sačuvan opis niti je poznata njezina ilustracija, pa ju nisam mogao obraditi u radu.

3,1,4; T. 5,1,7-8). Allerdings gab es auch in diesem Teil, gleich oberhalb des Schwemmufers, vereinzelte Häuser aus der älteren Eisenzeit.5 An diesem Standort wurden Hüttenlehm, Keramik-fragmente der Bosut-Kulturgruppe im Basarabi-Stil sowie zwei Terrakotten gefunden (T. 2,6; T. 3,4; T. 5,7). Doch ihre größte Konzentration befi ndet sich genau oberhalb der Vrućak-Quel-le, auf dem Gebiet von Ilkićs Weinberg (T. 1,4; T. 2,3-4; T. 3,9; T. 4,6-8; T. 5,2-3,5-6). In Gruppen von zwei oder einigen mehr wurden sie auch im südöstlichen Teil von Majcans Weinberg (T. 2,5,8; T. 4,1), auf Špears Grundstück (T. 1,2; T. 3,2,5,7; T. 5,4), in Matijaševićs Weinberg (T. 2,7; T. 3,6,8) und auf dem ca. 100 Meter östlich davon gelegenen Grundstück6 gefunden (T. 1,5; T. 3,10). Einzelfunde stammen aus den Weinbergen der Familien Radić (T. 4,4), Stojanović (T. 3,3), Vukušić (T. 1,1) und Vekić (T. 4,3) sowie von Matijaševićs Grundstück (T. 4,2). Bislang wurden keine Terrakotten im nordwestlichen Teil der Siedlung, wo später der keltische latènezeitliche Wohnhorizont und danach auch das römische Kornakum entstand, gefunden.

5 Ihre Fundamente waren im Profi l des hohen Flussufers bis zum Anfang des Heimatkriegs sichtbar; nach dem Krieg hat die Donau sie zerstört.

6 Tonica Nemet aus Sotin fand an demselben Standort eine Terrakotta in Form eines vierbeinigen Tiers. Die Finderin verlor die Figurine vor dem Heimatkrieg. Leider ist keine Beschreibung dieser Terrakotta erhalten, und es ist keine Abbildung von ihr bekannt, so dass ich sie in dieser Arbeit nicht mitberücksichtigen konnte.

Karta 1 Nalazište starijeg željeznog doba u Sotinu Karta 1 Fundorte der ältern Eisenzeit in Sotin

Položaj naselja / Lage der Siedlung

Položaj nalaza terakota / Lage der Fund der Terrakotten

57

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

nekoliko stotina metara jugozapadno od naselja.7 Pronađene žare imaju sva obilježja mlađe faze kulture polja sa žarama, odnosno daljske kulturne skupine.8 U Sotinu je potvrđen i ri-tus inhumacije s bogatim metalnim prilozima (Vinski, Vinski-Gasparini 1962, 271). Ti skromni podaci o sotinskim nekro-polama govore da je obred u njima biritualan. Složenost ma-terijalne kulture potvrđena je u naselju. Uz keramičke nalaze daljske kulturne skupine (Ilkić 1999, 15-16, T. I,1-6; T. II,1-3; T. IV,4; T. VIII,2-3; T. IX,2-3; T. XI,1,4), u njemu je veoma brojna i keramika bosutske kulturne skupine, osobito basarap-ske faze (Ilkić 1999, 17, T. III,1-7; T. IV,1-3; T. V,1-3; T. IV,1-3; T. VII,2; T. VIII,1). Njezina pojava u hrvatskom Podunavlju možda je odraz intenzivne razmjene s nešto istočnijim susjedi-ma. Međutim, ne bi trebalo isključiti i mogućnost jače etničke nazočnosti nositelja bosutskog kulturnog izraza na području prapovijesnog naselja u Sotinu. Nažalost, zbog arheološke neistraženosti nije moguće preciznije utvrditi razvojne faze toga naselja. Zato se i terakote mogu samo okvirno datirati u kasno brončano i starije željezno razdoblje.

Nalazi mnogobrojnih i raznovrsnih terakota u Sotinu za-nimljiva su pojava, jer su veoma rijetka u daljskoj i bosutskoj kulturnoj skupini. Na području hrvatskog Podunavlja poznate su samo dvije ornitomorfne terakote i to iz Batine (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, T. 14,15) i Dalja (Metzner-Nebelsi-ck 2002, 151, 665, T. 60,6; Šimić 2004, 64, kat. 18). Rijetke su i na području bosutske kulturne skupine. Tek nekoliko ornito-morfnih i antropomorfnih terakota pronađeno je u Kalakači.9 Glinene fi gurice bovida, koje su u Sotinu najbrojnije, potpuno nedostaju u tim približno istodobnim kulturnim manifestacija-ma srednjeg Podunavlja.

Takva sitna plastika poznata je s područja Bosne i Herce-govine, kao što su primjerci iz Donje Doline (Marić 1964, 55, T. XXIV,1-7). Takva znatno brojnija vrsta arheološke građe, datirane u kasno brončano i starije željezno razdoblje, potječe iz središnje Hrvatske. Različite antropomorfne i zoomorfne te-rakote pronađene su na lokalitetima Belaj (Majnarić-Pandžić 1985, 32-33, sl. 9), Klinac (Majnarić-Pandžić 1985, 34, sl. 12, br. 5), Kiringrad (Majnarić-Pandžić 1985, 32; Balen-Letunić 1987, 7-9, T. 9; Čučković 1989, 442-443, T. IV,8-11), Marić gradina kod Kutine (Burkowsky 2004, 18, kat. br. 9-14), Sisak (Burkowsky 2004, 43-44) i Turska kosa nedaleko Topuskog (Čučković 1985, 13; Čučković 1991, 26, sl. 90-91; Čučković 2004, 194-208, kat. 14-15, 23-25, 31-32). Na tim nalazištima,

7 Grobovi sa žarama slučajno su otkriveni na dva različita mjesta u Sotinu. 70-ih godina prošlog stoljeća, prigodom gradnje lokalne ceste koja vodi prema katoličkom groblju, a na položaju Vašarište otkriveno je 10-ak plitko ukopanih žara, od kojih je većina imala nekoliko popratnih posuda i druge grobne priloge. Također, nekoliko žarnih grobova slučajno je otkriveno i u ulici Vladimira Nazora. Zaštitne arheološke radove vodili su djelatnici Gradskog muzeja u Vukovaru, ali nalazi u međuvremenu nisu objavljeni.

8 Na početku Domovinskog rata, u vrijeme srpske najezde ta je arheološka građa nestala iz vukovarskoga Gradskog muzeja. Sačuvana je samo fotografi ja koja se nalazi u toj ustanovi. Ovom prigodom najljepše se zahvaljujem djelatnicima Muzeja, koji su mi omogućili uvid u dokumentaciju i depo.

9 Gospodari srebra (katalog izložbe), Beograd 1990, kat. br. 15-18, 30.

Keine der Terrakotten stammt aus den Nekropolen, die einige hundert Meter südöstlich der Siedlung lagen.7 Die gefundenen Urnen weisen alle Merkmale der jüngeren Phase der Urnenfel-derkultur beziehungsweise der Dalj-Kulturgruppe auf.8 In Sotin ist auch der Bestattungsritus mit reichen Metallbeigaben belegt (Vinski, Vinski-Gasparini 1962, 271). Diese bescheidenen Anga-ben über die Nekropolen von Sotin weisen auf einen Doppelritus hin. Die komplexe materielle Kultur wurde auch in der Siedlung bestätigt. Neben Keramikfunden der Dalj-Kulturgruppe (Ilkić 1999, 15-16, T. I,1-6; T. II,1-3; T. IV,4; T. VIII,2-3; T. IX,2-3; T. XI,1,4) wurde dort auch die Keramik der Bosut-Kulturgruppe, v.a. der Basarabi-Phase, dokumentiert (Ilkić 1999, 17, T. III,1-7; T. IV,1-3; T. V,1-3; T. IV,1-3; T. VII,2; T. VIII,1). Ihre Erscheinung im kroatischen Donauraum könnte das Ergebnis eines intensiven Austausches mit den Nachbarn aus dem Osten sein. Es ist aber auch die Möglichkeit einer ausgeprägten Präsenz der ethnischen Bosut-Gruppe im Gebiet der prähistorischen Siedlung in Sotin nicht auszuschließen. Bedauerlicherweise lassen sich infolge der unzureichenden archäologischen Forschungen die Entwicklungs-phasen dieser Siedlung nicht präziser bestimmen. Deshalb kann man auch die Terrakotten nur ungefähr in die Spätbronzezeit und die ältere Eisenzeit datieren.

Die Funde zahlreicher und mannigfaltiger Terrakotten aus Sotin sind eine interessante Erscheinung, da sie bei der Dalj- und Bosut-Kulturgruppe äußerst selten sind. Im kroatischen Donau-raum sind nur zwei ornithomorphe Terrakotten bekannt, und zwar aus Batina (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, T. 14,15) und Dalj (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 665, T. 60,6; Šimić 2004, 64, Kat. 18). Sie sind auch im Gebiet der Bosut-Kulturgruppe selten. Nur einige ornithomorphe und anthropomorphe Terrakotten wurden auch in Kalakača freigelegt.9 Tonfi gurinen von Bovidae, die in Sotin am zahlreichsten sind, fehlen in diesen ungefähr gleichzei-tigen Kulturerscheinungen des Mitteldonauraums völlig.

Diese Art der Kleinplastik ist dagegen vom Gebiet von Bo-snien und Herzegowina bekannt, wie etwa die Exemplare aus Donja Dolina (Marić 1964, 55, T. XXIV,1-7). Eine beträchtlich größere Anzahl von solchen archäologischen Beständen, da-tiert in die Spätbronzezeit und die ältere Eisenzeit, stammt aus Zentralkroatien. Verschiedene anthropomorphe und zoomorphe Terrakotten wurden an den Fundorten Belaj (Majnarić-Pandžić 1985, 32-33, Abb. 9), Klinac (Majnarić-Pandžić 1985, 34, Abb. 12, Num. 5), Kiringrad (Majnarić-Pandžić 1985, 32; Balen-Letunić 1987, 7-9, T. 9; Čučković 1989, 442-443, T. IV,8-11), Marić gradina bei Kutina (Burkowsky 2004, 18, Kat. Num. 9-14), Sisak (Burkowsky 2004, 43-44) und Turska kosa in der Nähe

7 Urnengräber wurden zufällig an zwei verschiedenen Standorten in Sotin in den 70er Jahren des vergangenen Jahrhunderts beim Bau der Orts-straße zum katholischen Friedhof entdeckt, und am Standort Vašarište wurden ca. 10 fl ach eingegrabene Urnen freigelegt, von denen die mei-sten mit mehreren zusätzlichen Gefäßen und sonstigen Grabbeigaben ausgestattet waren. Außerdem wurden einige Urnengräber zufällig in der Vladimir-Nazor-Straße freigelegt. Archäologische Notgrabungen wur-den von den Mitarbeitern des Stadtmuseums in Vukovar durchgeführt, aber bisher wurden die Funde noch nicht veröffentlicht.

8 Am Anfang des Heimatkriegs, während der serbischen Besatzung, sind diese archäologischen Bestände aus dem Vukovarer Stadtmuseum verschwunden. Es ist nur das fotografi sche Material, das sich in dieser Institution befi ndet, erhalten geblieben. Bei dieser Gelegenheit bedanke ich mich bei den Museumsmitarbeitern, die mir die Einsicht in die Do-kumentation und das Depot ermöglichten.

9 Gospodari srebra (Ausstellungskatalog), Belgrad 1990, kat. br. 15-18, 30.

58

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

koja se vezuju uglavnom uz Kolapijane, najviše su zastupljene ljudske fi gurice, a od životinjskih prevladavaju prikazi konja.

Ipak, prema zastupljenosti pojedinih životinja, vrsti nalazišta, te stilskim osobitostima u modeliranju, glinene životinjske fi gurice iz Sotina mogu se vezati ponajprije s oni-ma iz istočne Mađarske i osobito Rumunjske. I na tamošnjim nalazištima veoma su brojne terakote bikova (Sîrbu 2004, 366). Prikazi bovida s naglašenim rebrastim završetkom vrata (T. 1,4-6; T. 2,1-2; T. 5,2,8) vrlo su slični terakotama nađenima na rumunjskom lokalitetu Teleac (Mitrofan 1967, 437-438, Abb. 1,3; Vasiliev 1986, 90, T. I,10,12; Horedt 1963, Abb. 6,6). Sotinske terakote ekvida (T. 1,1-3; T. 5,1,4) analogne su nalazima s rumunjskih nalazišta Reci (Szekely 1962, 326, Abb. 4,19), Lechinţa de Mureş (Horedt 1963, 527-534, Abb. 2,2), Teleac (Vasiliev 1986, 90, T. I,1-4; Horedt 1963, Abb. 6,3), Grăniceşti (Sîrbu 2004, 365-367, Fig. 2,1-5) i mađarskog nalazišta Poroszló-Aponhát (Patay 1976, 200-201, Abb. 3,7,9). Općenito, najveća gustoća nalaza terakota u obliku domaćih četveronožaca je u porječju gornjeg toka Dnjestra (Metzner-Nebelsick 2000, Fig. 12). Ornitomorfna fi gurica iz Sotina (T. 4,5; T. 5,6) dosta je slična jednom nalazu s lokaliteta Teleac (Vasiliev 1986, Fig. 2,1). Za primjerke s plitkim recipijentom (T. 4,7-8; T. 5,3) nema bliskih analogija. Međutim, prema općem izgledu korpusa koji je postavljen na valjkasti posta-ment, sotinske ptičje terakote srodne su mnogobrojnim ornito-morfnim zvečkama i sličnim posudama iz različitih kulturnih skupina, osobito onima s područja Poljske (Buck 1996, 278, Abb. 4,2; Gedl 1996, 352, Abb. 1,6). Za ulomak antropomor-fne terakote (T. 4,4) teško je pronaći analogije, jer je očuvana samo noga. Ipak, sotinski nalaz blizak je nekim primjercima s lokaliteta Teleac (Vasiliev, 1986, Fig. 2,10-11).

Terakote bovida potječu još iz neolitičkog razdoblja, gdje su služile u kultu vezanom za plodnost (Stanković 1990, 35-42; Stipčević 1981, 101-103, 157). Takvi su prikazi imali važno mjesto i u halštatskoj religiji, ali rijetki su kod nositelja daljske kulturne skupine. Osim na drškama u obliku bovida s askosa iz Dalja (Vinski-Gasparini 1973, 162, T. 118,7-8), bik se javlja i u obliku keramičke protome iz Batine (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, T. 14,14). Poznati su još samo pri-mjerci iz Sotina, gdje su na obali Dunava od nekih neočuvanih keramičkih posuda pronađene dvije trakaste ručke s izdancima u obliku stiliziranih volovskih glava (Ilkić 1999, 18, T. XI,2-3). Bik se povezuje s kultom Sunca, odnosno on je jedan od najvažnijih simbola plodnosti. Zanimljiv je nalaz terakote bo-vida s urezanim trokutom na lijevom zadnjem bedru (T. 2,1). Taj se motiv također povezuje s kultom plodnosti (Stipčević 1981, 93-94).

Vodene ptice odraz su kulture polja sa žarama, a simbolika im se vezuje uz Sunce (Stipčević 1981, 21-29). Ta je solarnost osobito naglašena u kompoziciji koju tvore patke, Sunčevi koluti i barke. Ona je prisutna i na području daljske kultur-ne skupine, odakle je poznat veći broj ornitomorfnih prikaza. Iz Dalja potječe keramička zvečka i jedna šalica s ručkom u obliku glave s vrlo dugim kljunom (Šimić 2004, 268, 270). U Batini je pronađeno nekoliko predmeta od bronce ukrašenih

von Topusko gefunden (Čučković 1985, 13; Čučković 1991, 26, Abb. 90-91; Čučković 2004, 194-208, Kat. 14-15, 23-25, 31-32). An diesen Fundstätten, die überwiegend mit den Kolapianen in Verbindung gebracht werden, sind meistens Menschenfi gurinen vertreten, während bei den Tierdarstellungen Pferde überwiegen.

Doch aufgrund des Anteils der einzelnen Tierarten, der Fund-stättenart sowie der Stilmerkmale beim Modellieren lassen sich die Tierfi gurinen von Sotin v.a. mit denjenigen aus Ostungarn und insbesondere Rumänien verbinden. Auch an den dortigen Fun-dstätten sind Stierterrakotten sehr zahlreich (Sîrbu 2004, 366). Darstellungen von Bovidae mit hervorgehobenem rippenförmi-gem Halsansatz (T. 1,4-6; T. 2,1-2; T. 5,2,8) ähneln sehr stark den am rumänischen Standort Teleac gefundenen Terrakotten (Mitro-fan 1967, 437-438, Abb. 1,3; Vasiliev 1986, 90, T. I,10,12; Horedt 1963, Abb. 6,6). Die Sotiner Terrakotten von Equidae (T. 1,1-3; T. 5,1,4) zeigen Analogien mit den Funden von den rumänischen Fundstätten Reci (Szekely 1962, 326, Abb. 4,19), Lechinţa de Mureş (Horedt 1963, 527-534, Abb. 2,2), Teleac (Vasiliev 1986, 90, T. I,1-4; Horedt 1963, Abb. 6,3), Grăniceşti (Sîrbu 2004, 365-367, Fig. 2,1-5) und von der ungarischen Fundstätte Poroszló-Aponhát (Patay 1976, 200-201, Abb. 3,7,9). Generell sind Terra-kottafunde in Form von vierbeinigen Haustieren am dichtesten im Bereich des Oberlaufs des Dnjestr (Metzner-Nebelsick 2000, Fig. 12). Die ornithomorphe Figurine aus Sotin (T. 4,5; T. 5,6) ist einem Fund vom Standort Teleac (Vasiliev 1986, Fig. 2,1) ziem-lich ähnlich. Für die Exemplare mit fl acher Schale (T. 4,7-8; T. 5,3) gibt es keine guten Analogien. Aber aufgrund der generellen Gestaltung des Körpers, der auf einem walzenförmigem Posta-ment steht, sind die Terrakottavögel von Sotin mit zahlreichen ornithomorphen Rasseln und ähnlichen Gegenständen aus ver-schiedenen Kulturgruppen, insbesondere mit denjenigen aus Po-len, verwandt (Buck 1996, 278, Abb. 4,2; Gedl 1996, 352, Abb. 1,6). Für das Fragment der anthropomorphen Terrakotta (T. 4,4) ist es schwer, Analogien zu fi nden, da nur das Bein erhalten ist. Doch ist der Fund von Sotin einigen Exemplaren vom Standort Teleac ähnlich (Vasiliev, 1986, Fig. 2,10-11).

Terrakotten von Bovidae stammen bereits aus dem Neoli-thikum, wo sie im Zusammenhang mit dem Fruchtbarkeitskult verwendet wurden (Stanković 1990, 35-42; Stipčević 1981, 101-103, 157). Solche Darstellungen nahmen eine wichtige Position auch in der Hallstattreligion ein, sie sind aber bei den Trägern der Dalj-Kulturgruppe selten. Außer an den Henkeln in Form von Bovidae vom Askos aus Dalj (Vinski-Gasparini 1973, 162, T. 118,7-8) kommt der Stier auch in Form der Keramikprotome aus Batina vor (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, T. 14,14). Bekannt sind nur noch Exemplare aus Sotin, wo am Donauufer zwei bandförmige Henkel von einigen nicht erhaltenen Kera-mikgefäßen gefunden wurden, mit Ausbuchtungen in Form von stilisierten Ochsenköpfen (Ilkić 1999, 18, T. XI,2-3). Der Stier wird mit dem Sonnenkultus verbunden, beziehungsweise er ist eines der wichtigsten Fruchtbarkeitssymbole. Interessant ist der Fund von Terrakotten der Bovidae mit eingeritztem Dreieck am linken Hinterschenkel (T. 2,1). Dieses Motiv wird ebenfalls mit dem Fruchtbarkeitskult verbunden (Stipčević 1981, 93-94).

Wasservögel sind ein Merkmal der Urnenfelderkultur, ihre Symbolik wird mit der Sonne verbunden (Stipčević 1981, 21-29). Die Sonnenverehrung kommt insbesondere in einer aus Enten, Sonnenringen und Booten bestehenden Komposition zum Aus-druck. Sie ist auch von der Dalj-Kulturgruppe durch eine größere Anzahl ornithomorpher Darstellungen bekannt. Aus Dalj stamm-en auch eine Keramikrassel und eine Tasse mit Henkel in Form eines Vogelkopfes mit sehr langem Schnabel (Šimić 2004, 268,

59

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

ptičjim protomama (Metzner-Nebelsick 2002, 612, 618, T. 19,8-10; T. 28,28). Otkrivena je i jedna keramička šuplja pla-stika, kao i jedna ornitomorfna posuda (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, 616, T. 14,15; T. 26,9).

Prikaz konja je novi motiv koji se javlja s prodorom noma-dskih naroda (Kossack 1954, 53-56; Stipčević 1981, 161-162). Na području hrvatskog Podunavlja poznate su sitne bronce iz Batine (Metzner-Nebelsick 2002, 603, 612, T. 9,17; T. 20,10) i Dalja (Šimić 2004, 40, 278; Metzner-Nebelsick 2002, 653, T. 49,14). Postoji još jedan neobjavljeni primjerak iz Sotina, koji je pronađen na dunavskoj obali Vrućak.10 Iz Doroslova u za-padnoj Bačkoj potječe terakota ekvida. Otkrivena je u žarnom grobu i dovodi se u vezu s kultom pokojnika (Brukner 1959, 7, sl. 12; Brukner 1974, 354). Za taj jedinstveni nalaz u sklopu nekropola daljske kulturne skupine izravna analogija nalazi se u Češkoj, gdje je u jednom žarnom grobu iz Nynice također pronađena terakota u obliku te domaće životinje (Bouzek 1982, 80, T. X,6). Prikaz konja povezuje se s htoničkom simbolikom (Kossack 1954, 53-56; Stipčević 1981, 59-65). Međutim, u in-doeuropskoj simboličkoj baštini on je i solaran (Kukoč 2003, 246-249). To je osobito izraženo kod terakote kobile, koja na zadnjem lijevom bedru ima urezan križ u kružnici (T. 1,1; T 5,1), simbol koji se vezuje uz kult Sunca (Stipčević 1981, 16-18, 21; Pavišić 2005, 64-65). Konj je Apolonov atribut (Che-valler, Gheerbrant 1983, 275-276).

Nažalost, terakote iz Sotina su pronađene na površini, izvan kulturnih slojeva, pa ih je teško precizno tumačiti. Za utvrđivanje njihova mogućeg značenja važne su spoznaje s drugih nalazišta, gdje je u arheološkom kontekstu pronađena takva ili slični građa. Pojava antropomorfne, zoomorf-ne i ornitomorfne plastike u kasnom brončanom i starijem željeznom razdoblju gotovo se uvijek povezuje s duhovnim životom njihovih stvaratelja. Radi potpunijeg sagledavanja obrednih radnja, svakako treba spomenuti kultne slike na basarapskoj keramici, koje gotovo u pravilu sadrže antropo-morfne, zoomorfne i ornitomorfne prikaze (Tasić 1991, 239-244). Osobito je zanimljiv jedan nalaz iz Soprona u zapadnoj Mađarskoj, gdje je na jednoj urni prikazana neka kultna ra-dnja: dva ženska lika prinose životinjske darove (Patek 1981, 194, T. 2,7). Ponekad su ritualno ukopavane stvarne životinje, kao što je to slučaj u Atenici nedaleko od Čačka (Čače 1985, 13-32). Iznimno je zanimljivo kultno mjesto na Turskoj kosi kod Topuskoga, gdje su u starijem sloju (9. - 7. st. pr. Kr.) pronađeni zavjetni darovi i to životinje. U mlađoj fazi (6. - 3. st. pr. Kr.) one su zamijenjene s mnogobrojnim antro-pomorfnim i zoomorfnim terakotama (Čučković 1989, 442-443; Čučković 1990, 74; Čučković 2004, 190-208; Pavišić 2005, 68; Potrebica 2005, 80-81). Poznato je još jedno, vje-ruje se, kultno ukopavanje glinenih životinjskih fi gurica. Na rumunjskom nalazištu Lechinţa de Mureş u jednoj jami je pronađeno 11 zoomorfnih terakota koje prikazuju tri vepra, jednoga konja, dvije koze, četiri ovce i jednog vola (Horedt

10 Figuricu konja sam darovao na čuvanje Arheološkom muzeju u Zagrebu.

270). In Batina wurden einige mit Vogelprotomen verzierte Bron-zegegenstände gefunden (Metzner-Nebelsick 2002, 612, 618, T. 19,8-10; T. 28,28). Es wurden auch eine keramische Hohlplastik sowie ein ornithomorphes Gefäß gefunden (Metzner-Nebelsick 2002, 151, 607, 616, T. 14,15; T. 26,9).

Die Pferdedarstellung ist ein neues Motiv, das mit dem Ein-dringen der Nomadenvölker auftritt (Kossack 1954, 53-56; Stipčević 1981, 161-162). Im Gebiet des kroatischen Donauraums sind auch kleine Bronzen aus Batina (Metzner-Nebelsick 2002, 603, 612, T. 9,17; T. 20,10) und Dalj bekannt (Šimić 2004, 40, 278; Metzner-Nebelsick 2002, 653, T. 49,14). Es gibt noch ein unveröffentlichtes Exemplar aus Sotin, das am Donauufer bei der Vrućak-Quelle gefunden wurde.10 Aus Doroslovo in der Westba-tschka stammt eine pferdegestaltige Terrakotta. Sie wurde in ei-nem Urnengrab entdeckt und wird mit dem Kultus der Verstorbe-nen verbunden (Brukner 1959, 7, Abb. 12; Brukner 1974, 354). Eine direkte Analogie zu diesem einzigartigen Fund im Rahmen der Nekropolen der Dalj-Kulturgruppe befi ndet sich in Tsche-chien, wo in einem Urnengrab aus Nynica auch eine Terrakotta in Gestalt dieses Haustiers gefunden wurde (Bouzek 1982, 80, T. X,6). Die Pferdedarstellung wird mit der chthonischen Sym-bolik verbunden (Kossack 1954, 53-56; Stipčević 1981, 59-65). Allerdings kommt im indoeuropäischen Symbolerbe auch dem Pferd solare Bedeutung zu (Kukoč 2003, 246-249). Dies kommt besonders bei der Stutenterrakotta zum Ausdruck, die am linken Hinterschenkel ein in einen Kreis geritztes Kreuz trägt, (T. 1,1; T 5,1), ein Symbol, das mit dem Sonnenkultus verbunden wird (Stipčević 1981, 16-18, 21; Pavišić 2005, 64-65). Das Pferd ist auch ein Attribut Apollos (Chevaller, Gheerbrant 1983, 275-276).

Leider wurden die Terrakotten aus Sotin an der Oberfl äche, außerhalb der Kulturschichten, gefunden und können deshalb schwer interpretiert werden. Für die Feststellung ihrer möglichen Bedeutung sind die Erkenntnisse von anderen Fundstätten wichtig, wo im archäologischen Kontext gleiche oder ähnliche Bestände freigelegt wurden. Die Erscheinung der anthropomorphen, zoo-morphen und ornithomorphen Plastik in der Spätbronzezeit und der älteren Eisenzeit wird fast immer mit dem Geistesleben ihrer Schöpfer verbunden. Um einen vollständigeren Einblick in die Riten zu gewinnen, muss man die Kultusbilder aus der Basarabi-Keramik erwähnen, die in der Regel anthropomorphe, zoomorphe und ornithomorphe Darstellungen enthalten (Tasić 1991, 239-244). Besonders interessant ist ein Fund von Sopron in Westun-garn, wo an einer Urne eine Kulthandlung dargestellt ist: zwei weibliche Figuren bringen Tieropfer dar (Patek 1981, 194, T. 2,7). Gelegentlich wurden wirkliche Tiere rituell begraben, wie dies in Atenica in der Nähe von Čačak der Fall war (Čače 1985, 13-32). Eine äußerst interessante Kultstätte befi ndet sich in Turska kosa bei Topusko, wo in der älteren Schicht (9.-7. Jahrhundert v. Chr.) Weihegaben, und zwar Tiere, gefunden wurden. In der jüngeren Phase (6.-3. Jahrhundert v. Chr.) wurden sie durch zahlreiche anthropomorphe und zoomorphe Terrakotten ersetzt (Čučković 1989, 442-443; Čučković 1990, 74; Čučković 2004, 190-208; Pavišić 2005, 68; Potrebica 2005, 80-81). Bekannt ist noch eine weitere, wie angenommen wird, Kultbestattung von Tonfi gurinen in Form von Tieren. An der rumänischen Fundstätte Lechinţa de Mureş wurden in einer Grube 11 zoomorphe Terrakotten gefun-den, die drei Keiler, ein Pferd, zwei Ziegen, vier Schafe und einen

10 Die Pferdefi gurine habe ich dem Archäologischen Museum in Zagreb zur Aufbewahrung geschenkt.

60

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

1963, 527-534). I za slične ali pojedinačne nalaze s lokaliteta Teleac pretpostavlja se da su odraz prakticiranja kultnih obre-da (Vasiliev 1986, 79-90). Od 13. st. pr. Kr. započinje duga tradicija intenzivnih kontakata između istočnog dijela karpa-tskog bazena i ukrajinskih šumskih stepa, potvrđenih i distri-bucijom glinenih fi gurica koje simboliziraju stočarsku ideolo-giju njihovih autora (Metzner-Nebelsick 2000, 164, Fig. 12). Na području Rumunjske terakote su pronađene uglavnom u naseljima, često u kućama, pokraj predvorja (Sîrbu 2004, 365-366). Vjerojatno je isti slučaj i s primjercima iz Sotina. S obzirom na to da su otkrivene na širem prostoru golemog prapovijesnog naselja iz prve polovice posljednjeg tisućljeća prije Krista, ne mogu se odnositi na neko određeno kultno mjesto. Terakote su nađene u skupinama na više položaja. To možda govori o tome da su ih njihovi vlasnici koristili unutar obitelji kod kultnih radnja, gdje su fi gurice poslužile kao „ex voto“ za zdravlje i plodnost stada. One posredno potvrđuju da je uzgajanje stoke, i to bovida, ali i ekvida kao izrazito plemenite životinje, zauzimalo važno mjesto u gospodarstvu onodobnog stanovništva. No prema mnogobrojnim analo-gijama, čini se da je najvažnije to što većina terakota ukazuje na snažan istočni utjecaj, s kojim je, izgleda, sotinski pro-stor bio povezan istim ili sličnim ritualom. Riječ je o pasto-ralnoj komponenti u hrvatskom Podunavlju koja dosad nije bila dovoljno razmatrana. U svakom slučaju, kult plodnosti zauzimao je istaknuto mjesto u duhovnom životu, pa su zato prikazi domaćih životinja, odnosno bovida, najbrojniji. Orni-tomorfne terakote vjerojatno treba vezati uz solarnost kulture polja sa žarama, kao možda i ekvide, s obzirom na prikaz križa unutar kružnice na bedru jedne kobile.

Ipak, mnogobrojni nalazi terakota iz Sotina omogućuju samo djelomične spoznaje o duhovnom, gospodarskom i umjetničkom životu ljudi iz kasnog brončanog i starijeg željeznog razdoblja. Tek će se sustavnim arheološkim istraživanjima u budućnosti ra-svijetliti naznačena problematika. Bilo kako bilo, pojava ove vr-ste arheološke građe potvrđuje da je Sotin jedan od najvažnijih i najzanimljivijih nalazišta iz prve polovice posljednjeg tisućljeća prije Krista u hrvatskom Podunavlju.

Ochsen darstellen (Horedt 1963, 527-534). Auch von ähnlichen Einzelfunden vom Standort Teleac wird vermutet, dass sie das Er-gebnis der gebräuchlichen Kultriten sind (Vasiliev 1986, 79-90). Im 13. Jahrhundert v. Chr. beginnt die lange Tradition der intensi-ven Kontakte zwischen dem östlichen Teil des Karpatenbeckens und den ukrainischen Waldsteppen, die auch durch die Verbrei-tung der Tonfi gurinen als Symbole der Viehzuchttradition ihrer Schöpfer bestätigt wird (Metzner-Nebelsick 2000, 164, Fig. 12). In Rumänien wurden Terra kotten überwiegend in Siedlungen ge-funden, häufi g in Häusern, neben dem Hauseingang (Sîrbu 2004, 365-366). Wahrscheinlich ist es auch mit den Exemplaren aus Sotin ähnlich. Da sie auf dem Areal der riesigen prähistorischen Siedlung aus der ersten Hälfte des letzten Jahrtausends v. Chr. ent-deckt wurden, können sie sich nicht auf eine bestimmte Kultstätte beziehen. Die Terrakotten wurden in Gruppen an mehreren Orten gefunden. Dies könnte darauf hinweisen, dass ihre Eigentümer sie innerhalb der Familien bei Kulthandlungen benutzten, wobei die Figurinen als „ex voto“ für die Gesundheit und Fruchtbarkeit der Herde dienten. Indirekt bestätigen sie, dass die Viehzucht, und zwar von Bovidae, aber auch Equidae als äußerst edler Tiere, eine wichtige Position in der Wirtschaft der damaligen Bevölkerung einnahm. Aber aufgrund der zahlreichen Analogien scheint doch am wichtigsten, dass die meisten Terrakotten auf starken östli-chen Einfl uss hinweisen, mit dem Sotin durch den gleichen oder ähnlichen Ritus verbunden gewesen sein mag. Es handelt sich um eine pastorale Komponente im kroatischen Donauraum, die bisher nicht genügend untersucht wurde. Auf jeden Fall nimmt der Fruchtbarkeitskultus eine herausragende Position im geistigen Leben ein, weshalb die Darstellungen von Haustieren, beziehun-gsweise von Bovidae, am häufi gsten vorkommen. Ornithomorphe Terrakotten könnte man wahrscheinlich mit der Sonnenverehrung der Urnenfelderkultur verbinden, genauso wie vielleicht auch die Equidae, und zwar aufgrund der Darstellung des Kreuzes im Kreis am Schenkel einer Stute.

Allerdings ermöglichen die zahlreichen Terrakottafunde aus Sotin nur partielle Erkenntnisse über das geistige, wirtschaftli-che und künstlerische Leben der Menschen in der Spätbronze-zeit und der älteren Eisenzeit. Erst systematische archäologische Forschungen werden in der Zukunft die angedeutete Problematik erhellen. Wie dem auch sei, das Vorkommen dieser Art von ar-chäologischen Beständen bestätigt, dass Sotin eine der wichtig-sten und interessantesten Fundstätten aus der ersten Hälfte des letzten Jahrtausends v. Chr. im kroatischen Donauraum ist.

61

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

LITERATURA/LITERATUR

Balen-Letunić D., 1987, Prethistorijski nalazi s gradine Kiringrad, VAMZ 3/XX, Zagreb, 1-30.

Bouzek J., 1982, Doba bronzová. Nástin evropského pravěku, Praehistorica IX, Praha, 72-86.

Brukner B., 1974, Umetnost i religija praistorijskih kultura Vojvodine, u: Praistorija Vojvodine, Novi Sad, 337-364.

Brukner O., 1959, Halštatska nekropola kod Doroslova, GZPSKV III, Novi Sad, 5-17.

Buck D.-W., 1996, Symbolgut, Opferplätze und Deponierungsfunde der Lausi-tzer Gruppe, u: Archäologische Forschungen zum Kultgeschehen in der jüngeren Bronzezeit und frühen Eisenzeit Alteuropas. Ergbnisse eines Kolloquiums in Regensburg 4. – 7. Oktober 1993., Bonn, 271-300.

Burkowsky Z., 2004, Željezno doba u Sisku i Moslavini, SisakChevalier J., Gheerbrant A., 1983, Rječnik simbola, ZagrebČače S., 1985, Obredi uz kneževski grob u Atenici i tragovi arhaičkog

kraljevstva u Iliriku, RFFZd 24(11), Zadar, 13-32. Čučković L., 1986, Arheološka topografi ja karlovačke regije, IzdanjaHAD

10, Zagreb, 9-18. Čučković L., 1989, Brončanodobni nalazi iz karlovačke regije, AVes 39-40,

Ljubljana, 437-451. Čučković L., 1990, Prethistorijske glinene fi gurice sjeverozapadne Hrvat-

ske, IzdanjaHAD 14, Zagreb, 73-76. Čučković L., 1991, Glinene fi gurice – obredni predmeti prastanovnika Tur-

ske kose, u: Idoli, katalog izložbe, Zagreb-Karlovac, 16-27, 79-112. Čučković L., 2004, Kolapijani, u: Ratnici na razmeđu Istoka i Zapada, ur.

D. Balen-Letunić, Zagreb, 173-209. Gedl M., 1996, Symbolgut, Opferplätze und Deponierungsfunde in Süd-

und Ostpolen, u: Archäologische Forschungen zum Kultgeschehen in der jüngeren Bronzezeit und frühen Eisenzeit Alteuropas. Er-gbnisse eines Kolloquiums in Regensburg 4. – 7. Oktober 1993., Bonn, 349-360.

Gospodari srebra, 1990, Beograd, katalog izložbeHoredt K., 1963, Hallstättische Tierfi guren aus Lechinţa de Mureş, Dacia

VII, Bucarest, 527-534. Ilkić M., 1991, Sotinsko arheološko blago, Glasnik, hrvatski politički tjed-

nik 78, Zagreb 25. listopada 1991., 45. Ilkić M., 1999, Hrvatsko Podunavlje u željeznom razdoblju – posljednje

tisućljeće prije Krista, magisterij, rukopis, ZadarKossack G., 1954, Studien zum Symbolgut der Urnenfelder- und Hallstatt-

zeit in Mitteleuropas, RGF 20, BerlinKukoč S., 2003, Ptica i konj u solarnoj dinamici svijeta, OpvscA 27, Zagreb,

243-249. Majnarić-Pandžić N., 1986, Prilog poznavanju kasnog brončanog i starijeg

željeznog doba na Kordunu i Baniji, IzdanjaHAD 10, Zagreb, 29-43.

Marić, Z., 1964, Donja Dolina, GZMS XIX, Sarajevo, 5-128. Metzner-Nebelsick C., 2000, Early Iron Age Pastoral Nomadism in the Great

Hungarian Plain- Migration or Assimilation? The Thraco-Cimmerian Problem Revisited. Kurgans, Ritual Sites, and Settlements: Eurasian bronze and Iron Age, BAR 890, Oxford

Metzner-Nebelsick C., 2002, Der «Thrako-Kimmerische» Formenkreis aus der Sicht der Urnenfelder – und Hallstattzeit im südöstlichen Panno-nien, VF 23, Rahden/Westf, Leidorf

Mitrofan I., 1967, Die hallstattzeitliche Siedlung von Teleac, AMN IV, Cluj, 431-437.

Patay P., 1976, Vorbericht über die Ausgrabungen zu Poroszló-Aponhát, Fo-lArch XXVII, Budapest, 193-201.

Patek, E., 1981, Die Beziehungen zwischen Transdanubien und dem jugo-slawischen Donaugebiet in der Früheisenzeit, u: Die ältere Eisenzeit in der Wojwodina und ihre Beziehungen zu anderen Donauländern und anderen Gebieten. Symposium Novi Sad 1979, Materijali XIX, Novi Sad, 189-195.

Pavišić I., 2005, Duhovni život kulture polja sa žarama, HistriaAntiq 13, Pula, 57-71.

Potrebica H., 2005, Halštatski religijski fenomeni na tlu Hrvatske, Hi-striaAntiq 13, Pula, 73-84.

Sîrbu V., 2004, Figurine de cai din epoca fi erului la tracii nordici, Memoria antiquitatis XXIII, Piatra-Neamţ, 355-368.

Stanković S., 1990, Predstava bika u starijem neolitiku, Starinar XL-XLI (1989-1990), Beograd, 35-41.

Stipčević A., 1981, Kultni simboli kod Ilira, ANUBIH, Posebno izdanje, knjiga LIV, CBI knjiga 10, Sarajevo

Szekely Z., 1962, Les sondages faits par le Musee regional de Sf. Gheorghe, Materiale şi Cercetări Archeologice VIII, Bucarest, 325-340.

Šimić J., 2004, Grupa Dalj, u: Ratnici na razmeđu Istoka i Zapada, ur. D Balen-Letunić, Zagreb, 35-77.

Tasić N., 1991, Antropomorfne, zoomorfne i ornitomorfne fi gure na Basa-rabi keramici, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Bencu, ANUBIH, posebno izdanje knjiga XCV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 27, Sarajevo, 239-245.

Vasiliev V., 1986, Descoperiri arheologice cu semnifi caţie cultică în aşezarea din prima epocă a fi erului de la Teleac (jud. Alba), AMN XXII-XXIII, Cluj, 79-90.

Vinski Z., Vinski-Gasparini K. 1962, O utjecajima istočno-alpske halštatske kulture i balkanske ilirske kulture na slavonsko-srijemsko Poduna-vlje, ARadRaspr II, Zagreb, 263-293.

Vinski-Gasparini K., 1973, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, MonFfZadar 1, Zadar

62

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

T. 1

1

2 3

4

5 6

63

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

T. 2

1 2

34

5

6

7 8

64

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

T. 3

1 2

3

4

5

6

7

8

9 10

65

M. ILKIÊ, TERRAKOTTEN DER SPÄTBRONZEZEIT UND DER ÄLTEREN EISENZEIT AUS SOTIN, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

T. 4

1 2

3

4

5

6

7 8

66

M. ILKIÊ, TERAKOTE KASNOG BRON»ANOG I STARIJEG ŽELJEZNOG RAZDOBLJA IZ SOTINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 53-66.

T. 5

1 2

43

65

7 8

67

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 902.2:903(497.5 Zvonimirovo)“6387“Primljeno/Recieved: 30. 04. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. MARKO DIZDARInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Nalazi staklenih narukvica latenske kulture u Podravini Glasarmringfunde der Latènekultur in der Podravina

U istraživanjima naselja i grobalja latenske kulture u Podravini pronađeni su ulomci staklenih narukvica koje su čest nakitni oblik te jedan od najbrojnijih nekeramičkih nalaza. Na nalazištima mokronoške skupine Tauriska kao i na prostoru rasprostiranja Skordiska zabilježeni su različiti oblici staklenih narukvica koje pripadaju razdobljima srednjeg i kasnog latena, do kojih su dospijevale razmjenom i trgovinom. Na osnovi tipoloških usporedbi, za većinu oblika staklenih narukvica s nalazišta mokronoške skupine pretpostavlja se porijeklo u radionicama smještenim sjeverno od Alpa, dok su se Skordisci opskrbljivali iz radionica koje su se nalazile u srednjem Podunavlju. S obzirom na kronološku osjetljivost, nalazi staklenih narukvica prikladni su za datiranje nalazišta, posebno kada se radi o nalazima s nizinskih naselja u srednjoj Podravini.

Ključne riječi: staklene narukvice, latenska kultura, Podravina, mokronoška skupina, Taurisci, Skordisci, razmjena, trgovina, radionice

Bei den Erforschungen der Siedlungen und Gräberfelder der Latènekultur in der Podravina wurden Fragmente von Glasarmringen gefunden, die zu den zahlreichsten nicht-keramischen Funden zählten und eine häufi ge Schmuckform waren. An den Fundorten der Mokronog-Gruppe der Taurisker sowie im Verbreitungsraum der Skordisker wurden verschiedene Glasarmring-formen der Mittel- und Spätlatènezeit entdeckt, die wohl durch Warenaustausch und Handel dorthin gelangt waren. Typologische Vergleiche lassen den Schluß zu, dass die meisten Gla-sarmringformen von den Fundorten der Mokronog-Gruppe aus Werkstätten nördlich der Alpen stammen, während die Skordisker sich in den Werkstätten des Mitteldonauraums versorgten. Im Hinblick auf ihre chronologische Empfi ndlichkeit sind die Glasarmringfunde zum Datieren der Fundstätten geeignet, vor allem wenn es sich um Funde von den Niedersiedlungen in der zentralen Podravina handelt.

Schlüsselwörter: Glasarmringe, Podravina, Latènekultur, Mokronog-Gruppe, Taurisker, Skordi-sker, Austausch, Handel, Werkstätten

Zaštitna arheološka istraživanja srednjolatenskog groblja u Zvonimirovu kod Suhopolja u znatnoj su mjeri promijenila dosadašnje spoznaje o nalazištima i ostavštini latenske kulture u Podravini, koje su počivale na tek rijetkim pojedinačnim i slučajnim nalazima.1 Topografska slika latenske kulture u sred-njoj Podravini obogaćena je i nizom novih nalazišta koja su posljednjih godina zabilježena u zaštitnim istraživanjima i te-renskim pregledima, provedenim oko Virovitice i Suhopolja. Radi se o nizinskim otvorenim naseljima koja su na osnovi površinskih nalaza, najčešće keramičkih ulomaka, datirana u

1 Među pojedinačnim slučajnim nalazima latenske kulture u Podravini izdvajaju se: ranolatenska narukvica iz Ferdinandovca, srednjolatenski mač i bojni nož iz Bartlovca i Kuserbanj brijega, zatim srednjolatenska fi bula iz Kloštra Podravskog, kasnolatenska konjska oprema iz Orešca ili ostave istočnonoričkog srebrnog novca iz Đurđevca i Varaždina (Majnarić-Pandžić 1978).

Archäologische Rettungsgrabungen des mittellatènezeitlichen

Gräberfeldes in Zvonimirovo bei Suhopolje haben die bisherigen Er-

kenntnisse über die Fundstätten und das Erbe der Latènekultur in der

Podravina, die bloß auf seltenen Einzel- und Zufallsfunden basierten,

wesentlich verändert.1 Das topographische Bild der Latènekultur in

der zentralen Podravina ist auch von einer Reihe von neuen Fund-

stätten bereichert worden, die in den letzten Jahren bei Rettungs-

grabungen und Feldbegehungen in der Umgebung von Virovitica

und Suhopolje entdeckt worden waren. Es handelt sich um offene

Niedersiedlungen, die anhand der Oberfl ächenfunde – überwiegend

1 Frühlatènezeitlicher Bronzearmring aus Ferdinandovac, mittel-latènezeitliches Schwert und Hiebmesser aus Bartlovac und Ku-serbanj brijeg, mittellatènezeitliche Fibel aus Kloštar Podravski, spätlatènezeitliches Pferdegeschirr aus Orešac oder Hortfunde ostnorischer Silbermünzen aus Đurđevac und Varaždin (Majnarić-Pandžić 1978).

68

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

razdoblje kasnog latena, poput sličnih naselja dokumentiranih prije u manjim pokusnim i zaštitnim iskopavanjima oko Ko-privnice (Marković 1984) i Varaždina (Šimek 1981).

Sva prikupljena materijalna ostavština sa srednjopodrav-skih nalazišta latenske kulture provedbom tipoloških uspore-dbi pripisuje se mokronoškoj skupini, čime je njezin prostor rasprostiranja u Podravini pomaknut dalje prema istoku, za-sad sve do istočnih obronaka Bilogore kod Suhopolja. Takva pretpostavka, kada se govori o istočnoj granici mokronoške skupine, u najvećoj mjeri počiva na nalazima iz zatvorenih grobnih cjelina sa srednjolatenskog groblja u Zvonimirovu. To istodobno ne znači kako se ista kulturna slika može odnositi i na razdoblje kasnog latena. Ipak, novija zaštitna istraživanja otvorenog nizinskog naselja u Virovitici te analiza prikuplje-nih nalaza s naselja pronađenih u okolici Suhopolja (Dizdar 2006), potvrdila su kako ona pripadaju mokronoškoj skupini, odnosno kako je mokronoška skupina i tijekom kasnog latena bila prisutna na prostoru srednje Podravine.

Prepoznatljiv dio prikupljene materijalne ostavštine la-tenske kulture u srednjoj Podravini predstavljaju i nalazi staklenih predmeta, većinom narukvica, koje su zabilježene na više nalazišta kao jedna od karakterističnih te najbrojnijih nekeramičkih skupina nalaza datiranih u razdoblja srednjeg i kasnog latena.

Staklo je, uz plemenite metale, jedan od najstarijih i često korištenih vrsta materijala za izradu nakita, pa tako i u vrijeme latenske kulture, koji sve do danas nije izgubio na vrijednosti. Staklene narukvice bile su vrlo popularne među Keltima2, ka-da s njihovom pojavom u pozadinu dospijevaju dotad prisutne narukvice od sapropelita i lignita (Peddemors 1975, 97). Nove tipološke podjele većih serija nalaza kao i preciznije defi nirane kronološke pozicije izdvojenih tipova, učinile su staklene na-rukvice izuzetno prikladnim u datiranju pojedinih cjelina pa i samih nalazišta, iako još postoje određeni problemi zbog malog broja nalaza u zatvorenim grobnim cjelinama, posebno kasno-latenskih oblika. Osim narukvica, u kronološkoj razdiobi laten-ske kulture indikativni su još nalazi obručastih perli, dok većina ostalih predmeta od stakla, posebno brojni i raznoliki oblici perli, posjeduju šire kronološke odrednice, čime su manje pogo-dni za uže datiranje. Razlog pogodnosti korištenja narukvica u kronološkim analizama dijelom proizlazi iz spoznaje kako se radi o vrlo krhkim predmetima s malom vjerojatnošću dužeg nošenja, a što je za posljedicu imalo njihovu masovnu produkciju te izradu mnoštva različitih tipova, od kojih su neki ponekad zastupljeni tek s nekoliko primjeraka čime svjedoče o inventivnosti keltskih staklarskih majstora. Također, razlog zašto su staklene narukvice pogodne za tipološke usporedbe i podjele te datiranje nalazi se u njihovoj prisutnosti na širokom području, budući da su bile omi-ljeni modni detalj keltskih žena. Širem nadregionalnom značenju staklenih narukvica pogoduje i velika sličnost oblika od početka do kraja njihove produkcije, s obzirom da se smatraju masovnim proizvodom malog broja obrtnika (Gebhard 1989, 3).

2 Osim narukvica kao najkarakterističnijeg proizvoda keltskog staklarstva, na nalazištima latenske kulture u Podravini i sjevernoj Hrvatskoj te diljem zapadne i srednje Europe, staklarskoj produkciji pripadaju i obručaste perle, perle, prstenje, privjesci i stakleno posuđe.

Keramikfragmente – in die Spätlatènezeit datiert wurden, genauso wie die ähnlichen Siedlungen, die früher in den kleineren Probe- und Rettungsgrabungen um Koprivnica (Marković 1984) und Varaždin (Šimek 1981) freigelegt worden waren.

Das gesamte materielle Erbe der latènezeitlichen Fundorte in der zentralen Podravina wurde nach typologischen Vergleichen der Mo-kronog-Gruppe zugeordnet, womit ihr Verbreitungsraum in der Po-dravina weiter nach Osten ausgedehnt wurde, vorläufi g sogar bis zu den östlichen Hängen der Bilogora bei Suhopolje. Diese Vermutung im Zusammenhang mit der östlichen Grenze der Mokronog-Gruppe basiert gröβtenteils auf Befunden aus geschlossenen Grabanlagen vom Mittellatène-Gräberfeld in Zvonimirovo. Das bedeutet jedoch nicht, dass dasselbe Kulturbild sich nicht gleichzeitig auch auf die Spätlatènezeit beziehen kann. Immerhin bestätigten neuere Rett-ungsgrabungen der Niedersiedlung in Virovitica sowie die Analyse der entdecktenfreigelegten Siedlungsfunde aus der Umgebung von Suhopolje (Dizdar 2006), dass auch diese zur Mokronog-Gruppe ge-hören, und dass die Mokronog-Gruppe auch in der Spätlatènezeit auf dem Gebiet der zentralen Podravina lebte.

Einen wesentlichen Teil des gefundenen materiellen Erbes der Latènekultur in der zentralen Podravina bilden Funde von Glasge-genständen – überwiegend Armringe hoher Qualität, die an mehre-ren Fundorten entdeckt wurden und eine der charakteristischen und zahlreichsten nichtkeramischen Gruppen von Funden aus der Mittel- und Spätlatènezeit darstellen. Glas ist, neben Edelmetallen, eines der ältesten und auch in der Latènezeit häufi g gebrauchten Materialien zur Schmuckherstellung, das bis zur Gegenwart nichts an Bedeutung verloren hat.

Glasarmringe waren sehr beliebt unter den Kelten2, und mit ih-rer Erscheinung traten die bis dahin gebräuchlichen Armringe aus Gagat, Sapropelit und Lignit in den Hintergrund (Peddemors 1975, 97). Neue typologische Einordnungen von gröβeren Fundserien so-wie die präziser defi nierten chronologischen Positionen der klassifi -zierten Typen machten Glasarmringe besonders geeignet zur Datie-rung der einzelnen Anlagen, ja sogar der Fundorte selbst, obwohl es immer noch gewisse Probleme gibt wegen der geringen Anzahl von Funden in den geschlossenen Grabanlagen, vor allem der spätlatène-zeitlichen Formen. Neben Armringen sind bei der chronologischen Einordnung auch Funde von Ringperlen charakteristisch, während der Großteil der sonstigen Glasgegenstände, insbesondere die zahl-reichen und mannigfaltigen Formen von Perlen, breite chronologi-sche Bestimmungen besitzt, wodurch diese für eine präzisere Datie-rung weniger geeignet sind. Der Grund für die Vorteile der Benut-zung der Armringe in chronologischen Analysen lässt sich teilweise auf die Tatsache zurückführen, dass es sich um sehr zerbrechliche Gegenstände handelt, die kaum über längere Zeit getragen werden konnten, woraus ihre Massenproduktion sowie die Herstellung zahl-reicher verschiedener Typen resultierte. Einige davon sind nur mit wenigen Exemplaren vertreten, sie zeugen jedoch von der Kreati-vität der keltischen Glasmeister. Ein weiterer Grund dafür, warum Glasarmringe für typologische Vergleiche und Einordnungen sowie für Datierungen geeignet sind, liegt in ihrer weiten Verbreitung, da sie ein beliebter Modeartikel unter den keltischen Frauen waren. Zur

2 Neben Armringen als dem für die keltische Glaskunst typischsten Pro-dukt, gehören zur Glasproduktion an den Fundorten der Latènekultur in der Podravina und in Nordkroatien sowie in ganz West- und Mitteleuropa auch Ringperlen, Augenperlen, Perlen, Anhänger und Glasgefäβe.

69

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Osim Zvonimirova, većina nalaza staklenih narukvica u Po-dravini za koje postoje podatci o okolnostima otkrića, potječe s otvorenih nizinskih naselja kakvo je ono nedavno istraženo u Virovitici. Vjerojatno s prostora nizinskih naselja potječu i ostali pojedinačni i slučajni nalazi, zabilježeni na drugim po-dravskim nalazištima koje je sada, na osnovi nalaza širokog spektra različitih oblika u grobnim cjelinama u Zvonimirovu i na naselju u Virovitici, moguće točnije kronološki vrednovati. Te će spoznaje posebno biti vrijedne za datiranje onih nalazišta s kojih potječe manje kronoloških osjetljivih nalaza, kao što je to keramička građa koja je ujedno i najbrojnija.

Ispitivanjem staklenih narukvica s podravskih nalazišta i njihovim usporedbama sa susjednim prostorima na kojima se također rasprostirala latenska kultura i za koje postoje dobro defi nirane tipološko-kronološke podjele staklenih predmeta, pružaju se mogućnosti očitavanja smjera, vremena i intenziteta ostvarenih kontakata za koja su staklene narukvice prepoznat-ljiva vanjska manifestacija. Zbog što potpunijeg sagledavanja navedenih odnosa ostvarenih u razdoblju mlađeg željeznog doba na prostoru međurječja Drave, Save i Dunava, u analizu je potrebno uključiti i ostali poznati korpus nalaza staklenih narukvica, kako s prostora rasprostiranja mokronoške skupine Tauriska, tako i s nalazišta koja se pripisuju Skordiscima. Time se znatno povećava spektar nalaza koji je tako prikladniji za donošenje određenih zaključaka, a koje je potrebno provjeriti analizom druge pokretne građe latenske kulture (Karta 1).3

S obzirom da za većinu nalaza staklenih narukvica ne-dostaju stratigrafski podaci o okolnostima nalaza, u ovom trenutku možda nije prikladno pristupiti nekoj preciznijoj statističkoj analizi, koja bi kao posljedicu mogla imati stva-ranje zaključaka upitne vrijednosti. Zasad je jedino moguće pratiti distribuciju izdvojenih tipova, kako kod Tauriska, tako i kod Skordiska, koji mogu ukazati na smjer, vrijeme i intenzitet ostvarenih kontakata kojima su dopremane staklene narukvice iz radioničkih središta u kojima se odvijala njihova izrada. U očitavanju ostvarenih veza pomaže i spoznaja kako su stakle-ne narukvice latenske kulture izrađivane u velikim serijama, zbog čega se brojni primjerci jednakih oblika i boja pojavljuju na širokom prostoru. Tako je njihovim proučavanjem moguće pratiti smjer komunikacija tijekom posljednja tri stoljeća prije Krista na širem prostoru južne Panonije i jugoistočnih Alpa, kamo svojim zemljopisnim položajem gravitira Podra-vina. Također, otvaraju se i pitanja o mogućnosti postojanja staklarskih radionica na prostorima rasprostiranja Tauriska i Skordiska, za koje ipak u ovom trenutku nedostaju izravne arheološke potvrde.

Nalazima staklenih narukvica kod Skordiska dosad se nije pridavala posebna pažnja, osim što je većina zabilježenih na-laza datirana u razdoblje kasnog latena, a pojedini su oblici

3 Nalazi obručastih perli i staklenog prstenja, također karakterističnog dijela ostavštine latenske kulture, zbog malog broja nalaza koji ne bi promijenili spoznaje što počivaju na proučavanju narukvica, ovaj su put izostavljeni. Također, izostavljene su i perle koje bez točnih okolnosti nalaza nije uvijek moguće sa sigurnošću pripisati ostavštini latenske kulture, posebno kada se radi o rano- i srednjolatenskim oblicima.

weiteren, überregionalen Bedeutung von Glasarmringen trägt auch die groβe Ähnlichkeit der Formen vom Anfang bis zum Ende ihrer Produktion bei, da sie für das Massenprodukt einer geringen Anzahl von Handwerkern gehalten werden (Gebhard 1989, 3).

Außer von Zvonimirovo stammen die meisten Glasarmringfunde aus der Podravina, für die Angaben über die Umstände der Freile-gung vorliegen, von Niedersiedlungen, wie die vor kurzem in Viro-vitica ausgegrabene.

Vom Gebiet der Niedersiedlungen stammen vermutlich auch die übrigen Einzel- und Zufallsfunde von anderen Fundorten der Podravi-na, die jetzt aufgrund des breiten Spektrums der Funde verschiedener Formen aus den Grabanlagen in Zvonimirovo und in der Siedlung in Virovitica chronologisch genauer eingeordnet werden können. Diese Kenntnisse werden für die Datierung derjenigen Fundorte besonders wertvoll sein, von denen die chronologisch weniger empfi ndlichen Befunde stammen, wie etwa Keramikfunde, die auch am zahlreich-sten sind.

Aus der Erforschung der Glasarmringe von den Podravina-Fund-orten und aus ihrem Vergleich mit den Nachbargebieten, wo die Latènekultur ebenfalls verbreitet war, und für die bereits gut defi -nierte typologisch-chronologische Einordnungen der Glasartefakte bestehen, ergeben sich mögliche Richtungen, Zeiten und Intensitäten der geknüpften Kontakte, wobei die Glasarmringe eine erkennbare äußere Manifestation darstellen. Um die erwähnten, in der jüngeren Eisenzeit im Zwischenstromgebiet der Drau, Save und Donau vor-handenen Beziehungen möglichst vollständig betrachten zu können, müssen auch die übrigen bekannten Bestände an Glasarmringfunden in die Analyse einbezogen werden, nicht nur aus dem Verbreitungs-areal der Mokronog-Gruppe der Taurisker, sondern auch von den zu den Skordiskern zugeordneten Fundstätten. Dadurch wird das Spektrum der Funde wesentlich gröβer und somit geeigneter für be-stimmte Schlussfolgerungen, die wiederum im Rahmen der Analyse der restlichen beweglichen Bestände der Latènekultur zu überprüfen sind (Karte 1).3

Da für die meisten Glasarmringfunde keine stratigraphischen Angaben zu den Fundumständen vorhanden sind, ist dieses Moment vielleicht für eine präzisere statistische Analyse, die fragwürdige Schlussfolgerungen zur Folge haben könnte, nicht angemessen. Bi-sher ist es nur möglich, die Verbreitung der klassifi zierten Typen – bei den Tauriskern sowie bei den Skordiskern – nachzuvollziehen, die auf die Richtung, den Zeitpunkt und die Intensität der bestehen-den Kontakte hinweisen dürften, im Rahmen derer die Glasarmringe aus den Werkstattzentren, wo sie produziert wurden, geliefert wor-den waren. Bei der Deutung dieser Verbindungen hilft auch die Er-kenntnis, dass die Glasarmringe der Latènekultur in groβen Serien angefertigt wurden, weshalb zahlreiche Exemplare gleicher Formen und Farben in einem weiten Gebiet vorkommen. So ist es aufgrund ihrer Untersuchung möglich, die Kommunikationsrichtungen in den letzten drei Jahrhunderten v. Chr. in dem weiteren Gebiet Südpanno-niens und der Südostalpen zu verfolgen, wo die Podravina aufgrund

3 Funde von Ringperlen und Fingerringen – auch einem charakteristischen Teil des Latènekulturerbes – wurden wegen der geringen Anzahl der Funde, die die auf der Studie der Armringe basierenden Kenntnisse nicht ändern würden, dieses Mal nicht berücksichtigt, ebenso wie die Perlen, die ohne genaue Fundumstände nicht immer mit Gewissheit zum Latènekulturerbe zugeordnet werden können, vor allem wenn es sich um früh- und mittellatènezeitliche Formen handelt.

70

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

čak pripisivani i antici. Za najstariji oblik smatrao se ulomak narukvice iz Zemuna jednostavnog oblika od zelenog stakla, dok se ostale datiraju u razdoblje kasnog latena (Todorović 1968, 59, T. VI,5,11, T. XXIV,5: Donja Bebrina; T. XI,6: Ri-topek; T. L,3-4: Gomolava). Poslije J. Todorović pojavu stak-lenih narukvica kod Skordiska smješta u kraj 2. st. pr. Kr. te zaključuje kako se rijetko nalaze na naseljima i grobljima. Je-dino se s Gomolave spominje više ulomaka različitih oblika staklenih narukvica. U konačnici su, u skladu s općim podjela-ma, izdvojene tri varijante: narukvice ukrašene bradavičastim ispupčenjima, narukvice s plastičnim koncentričnim obručima i narukvice s plastičnim prepletom (Todorović 1974, 77). Za-nimljivo je kako se na grobljima Skordiska iznimno rijetko spominju nalazi staklenih narukvica ili barem njihovi rastalje-ni ulomci kakvi su često zabilježeni na grobljima u Zvonimi-rovu i Novom mestu. Tako se na najvećem groblju Skordiska na Karaburmi rastaljeni ulomci stakla spominju samo u grobu 18 (Todorović 1972), što je moglo ovisiti o grobnom ritualu Skordiska koji pokojnicama nisu prilagali neprepoznatljive i rastaljene ulomke staklenih narukvica, ali ne treba isključiti niti mogućnost kako se radi o starijim iskopavanjima u kojima takvi nalazi, posebno ako se radilo o sitnim ulomcima, jedno-stavno nisu bili prikupljeni. Također, rastaljeni ulomci kobalt-noplavog stakla, pronađeni su u srednjolatenskom paljevin-skom grobu na Feudvaru (Kull 1992, 154, T. 58,1-9). U objavi rezultata i nalaza iz višegodišnjih istraživanja na Gomolavi, ukrašeni ulomci narukvica od kobaltnoplavog stakla smatrani su importom te se zaključuje kako nema dokaza za proizvo-dnju staklenih narukvica na prostoru rasprostiranja Skordiska (Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLI,1-7), a svi su ulomci datirani u razdoblje kasnog latena (Jovanović 1987, 834, 840, sl. 42,10-11).

Nalazima s prostora rasprostiranja mokronoške skupine, posebno sa slovenskih nalazišta, posvećena je znatno veća po-

ihrer geografi schen Lage ihren Schwerpunkt hat. Außerdem stellen sich auch die Fragen nach dem möglichen Bestehen von Glaswerk-stätten in den Verbreitungsgebieten der Taurisker und Skordisker, wofür zurzeit jedoch noch keine direkten Belege bestehen.

Den Glasarmringfunden bei den Skordiskern wurde bisher keine besondere Aufmerksamkeit gewidmet, außer dass die meisten ver-zeichneten Funde in die Spätlatènezeit datiert und einzelne Formen sogar der Antike zugewiesen wurden. Für die älteste Form wird das Fragment des Armringes aus Zemun von einfacher Form aus grü-nem Glas gehalten, während die anderen in die Spätlatènezeit datiert werden (Todorović 1968, 59, T. VI,5,11, T. XXIV,5: Donja Bebrina; T. XI;6: Ritopek; T. L,3-4: Gomolava). Später datierte J. Todorović das Erscheinen der Glasarmringe bei den Skordiskern auf das Ende des 2. Jahrhunderts v. Chr., wobei er feststellte, dass sie nur selten in Siedlungen und Gräberfeldern gefunden werden. Allein von Gomo-lava werden mehrere Fragmente verschiedener Glasarmringformen erwähnt. Generell wurden im Einklang mit den allgemeinen Gliede-rungen drei verschiedene Varianten klassifi ziert: genoppte Armringe, Armringe mit plastischen konzentrischen Reifen und Armringe mit plastischem Gefl echt (Todorović 1974, 77). Interessanterweise wer-den bei Gräberfeldern der Skordisker nur äußerst selten Funde von Glasarmringen oder wenigstens ihre geschmolzenen Fragmente er-wähnt, die dagegen oft am Gräberfeld in Zvonimirovo dokumentiert wurden. So werden auf dem gröβten Gräberfeld der Skordisker in Karaburma geschmolzene Glasfragmente nur bei Grab 18 (Todorović 1972) erwähnt, was mit dem Bestattungsritual der Skordisker zu-sammenhängen dürfte, die ihren Toten keine unkenntlichen und ge-schmolzenen Fragmente von Glasarmringen beizugeben pfl egten; es ist jedoch nicht auszuschlieβen, dass es sich um ältere Grabungen handelt, bei denen solche Funde – vor allem bei kleineren Fragmen-ten – einfach nicht gesammelt wurden. Außerdem wurden geschmol-zene Fragmente von kobaltblauem Glas im mittellatènezeitlichen Brandgrab in Feudvar gefunden (Kull 1992, 154, T. 58,1-9). In der Veröffentlichung der Resultate und Funde von langjährigen Aus-

Karta 1 Nalazišta staklenih narukvica na prostorima rasprostiranja Tauriska, Skordiska, Kolapijana i Japoda

Karte 1 Fundorte von Glasarmringen in den Verbreitungsgebieten der Taurisker, Skordisker, Kolapianer und Japoden

71

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

zornost, kako u kulturnom tako i u kronološkom smislu. Stak-lene se narukvice pojavljuju na grobljima od Mokronog IIa stupnja (Božič 1999, 210), no najveći je broj narukvica trajno izgubio svoj osnovni oblik spaljivanjem s pokojnicama na lomači, što dokumentiraju nalazi s grobalja u Brežicama, Do-bovi (Guštin 1984, 312), Kapiteljskoj njivi (Križ 2001, 61) ili na Slatini kod Celja (Pirkmajer 1991), dok su na grobljima u Mihovu i Beloj Cerkvi narukvice sačuvane u cijelosti, budući da su se nalazile u kosturnim grobovima (Božič 1999b, 173). Za narukvice od purpurnog ili plavog stakla trokutastog ili D-presjeka smatra se kako, uz veći broj ostalih nalaza, svjedoče o povezanosti mokronoške skupine tijekom kasnog latena sa srednjoeuropskim nalazištima latenske kulture (Božič 1993, 143-146), odnosno tijekom Mokronog IIIa stupnja koji od-govara Lt D1 (Božič 1999, 211). Na groblju u Mihovu, ali i na ostalim grobljima mokronoške skupine, u srednjo- i ka-snolatenskim grobovima žena nalazila se po jedna staklena narukvica. One se, osim jedne, po obliku, boji i ukrasu ne razlikuju od srednjoeuropskih. Za staklene narukvice smatra se kako su ih nosile istaknutije žene Tauriska i Kolapijanke, dok na nalazištima idrijske skupine nisu pronađene (Božič 1999a, 162; Božič 1999b, 173).

Također, keltske staklene narukvice zabilježene su i na nekoliko grobalja u Lici i dolini Une koja se pripisuju Japodi-ma te u Vinici koja pripada Kolapijanima, što na najbolji način svjedoči o njihovoj povezanosti sa svijetom latenske kulture. Zanimljivo je kako se ulomci staklenih narukvica najčešće na-laze u sekundarnoj funkciji kao ukras na luku pločastih fi bula s dvije spirale (Haevernick 1960a; Drechsler-Bižić 1987, 414).

IZDVOJENI OBLICI STAKLENIH NARUKVICA

Staklene narukvice, s obzirom na oblik, mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine: na glatke i na profi lirane, unutar kojih se izdvajaju one jednostavno narebrenog tijela, zatim narebrenog tijela sa zasječenim (zarezanim) rebrima kao i oblici s plastično oblikovanim rebrima. Na nalazištima la-tenske kulture staklene se narukvice pojavljuju od sredine 3. st. pr. Kr., odnosno od početka srednjeg latena (Lt C1a). One nemaju paralela u ostavštini antičkih kultura, a budući da dije-le mnoge zajedničke osobine, tehnološke, tipološke i stilske, smatraju se izvornom značajkom latenske kulture. Otvorenim još uvijek ostaje pitanje jesu li Kelti sami dobivali staklo ili su ga uvozili kao sirovinu od koje su dalje izrađivali različite predmete. Radionice su vjerojatno bile dobro organizirane i u njima su radili specijalizirani obrtnici, iako je vjerojatno brzo usvajanje nove tehnologije povezano s utjecajima majstora pristiglim izvana. Također, primjećuje se kako je zabilježen manji broj rano datiranih nalaza, čije ukrašavanje pokazuje lokalna obilježja, pa koncentracija na pojedinim užim područjima ukazuje na moguća proizvodna središta i njiho-va distribucijska područja. U defi niranju početka produkcije staklenih narukvica važno je za istaknuti kako zabilježeni ukrasi kod najranijih narukvica odgovaraju tekovinama tzv. plastičnog stila rane keltske umjetnosti.

O načinu izrade staklenih narukvica još uvijek postoje određene dvojbe, budući da nisu istraženi ostaci niti jedne

grabungen in Gomolava wurden verzierte Fragmente von Armring-en aus kobaltblauem Glas für einen Import gehalten, und es wurde festgestellt, dass es keine Beweise für die Glasarmringproduktion im Verbreitungsgebiet der Skordisker gibt (Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLI,1-7); alle Fragmente wurden in die Spätlatènezeit datiert (Jovanović 1987, 834, 840, Abb. 42,10-11).

Den Funden vom Verbreitungsgebiet der Mokronog-Gruppe, vor allem von slowenischen Fundorten, wurde viel gröβere Aufmerksam-keit gewidmet, in kultureller als auch in chronologischer Hinsicht. Glasarmringe kommen in den Gräberfeldern ab der Stufe Mokronog IIa vor (Božič 1999, 210), aber meistens verloren die Armringe ih-re ursprüngliche Form durch die Verbrennung mit den verstorbenen Frauen auf dem Scheiterhaufen, was Funde von Gräberfeldern in Brežice, Dobova (Guštin 1984, 312), Kapiteljska njiva (Križ 2001, 61) oder Slatina bei Celje (Pirkmajer 1991) dokumentierten, wäh-rend in den Gräberfeldern in Mihovo und Bela Cerkva die Armrin-ge vollständig erhalten sind, da sie in Knochengräbern lagen (Božič 1999b, 173). Armringe aus purpurfarbenem oder blauem Glas mit einem Dreiecks- oder D-Querschnitt aus der Spätlatènezeit werden als Zeugnis der Verbindung der Mokronog-Gruppe mit den mittel-europäischen Fundorten der Latènekultur (Božič 1993, 143-146), d.h. in der Stufe Mokronog IIIa, die mit Lt D1 übereinstimmt, inter-pretiert (Božič 1999, 211). Am Gräberfeld in Mihovo, aber auch an den anderen Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe, fand sich in den mittel- und spätlatènezeitlichen Frauengräbern je ein Glasarmring. Sie unterscheiden sich – mit einer Ausnahme – ihrer Form, Farbe und Verzierung nach nicht von den mitteleuropäischen Armringen. Man glaubt, dass die Glasarmringe von Taurisker- und Kolapianerfrau-en der Oberschicht stammen, während dagegen an den Fundorten der Idria-Gruppe keine gefunden wurden (Božič 1999a, 162; Božič 1999b, 173).

Außerdem sind keltische Glasarmringe auch von einigen Gräber-feldern in Lika und im Una-Tal dokumentiert, welche den Japoden zugeschrieben werden, sowie in Vinica im Gebiet der Kolapianer, was ein gutes Beispiel von der Verbindung mit der Welt der Latène-kultur gibt. Interessanterweise haben Glasarmringfragmente eine se-kundäre Funktion als Verzierung auf einem Bogen von Plattenfi beln mit zwei Spiralen (Haevernick 1960a; Drechsler-Bižić 1987, 414).

EINTEILUNG DER GLASARMRINGFORMEN

Glasarmringe lassen sich ihrer Form nach in zwei grundlegende Gruppen einteilen: die glatten und die profi lierten, innerhalb derer sich Armringe mit einfach geripptem Körper von den Armringen mit geripptem Körper und geritzten Rippen sowie von den Formen mit plastisch geformten Rippen unterscheiden lassen. An den Fundorten der Latènekultur kommen Glasarmringe aus der Mitte des 3. Jahr-hunderts v. Chr., beziehungsweise vom Anfang der Mittellatènezeit (Lt C1a) vor. Sie haben keine Parallelen im Erbe der antiken Zivi-lisationen, und da sie viele gemeinsame Eigenschaften – technolo-gische, typologische und stilistische – aufweisen, werden sie für ein Originalmerkmal der Latènekultur gehalten. Es bleibt noch immer die Frage offen, ob die Kelten das Glas selbst hergestellt oder aber als Rohstoff importiert und daraus verschiedene Gegenstände an-gefertigt haben. Die Werkstätten waren wahrscheinlich mit spezia-lisierten Handwerkern gut organisiert, obwohl wahrscheinlich die rapide Aneignung der neuen Technologie mit den Einfl üssen von Meistern aus dem Ausland verbunden ist. Außerdem ist bemerkens-wert, dass eine geringere Zahl von früh datierten Funden mit lokal

72

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

staklarske radionice, dok je samo tehnološko znanje izrade staklenih narukvica izgubljeno. Međutim, koncentracija nala-za staklenih narukvica te njihova stilska jedinstvenost nedvoj-beno dokazuju kako su značajka latenske kulture. Na stakle-nim narukvicama očuvani su i određeni tragovi koji svjedoče o samom načinu izrade. Ravna i glatka unutarnja strana, po-stojanje izduženih mjehurića te nedostatak mjesta spajanja ukazuju da su izrađene tehnikom rotacije stakla na metalnoj šipki do postizanja željenog promjera (Venclová 1990, 114-115; Karwowski 2004, 88-89, Abb. 35). Etnoarheološkim proučavanjem afričkih i jordanskih staklarskih obitelji (Korf-mann 1966) rekonstruiran je način s tri osnovne faze njihove izrade. Prvo je uslijedila izrada narukvice do željenog promje-ra, što je trajalo oko minute, do neukrašene narukvice jedno-stavnog D-presjeka. Nakon toga, uporabom različitih oruđa uslijedila je izrada ukrasa na narukvici koja još nije bila u potpunosti ohlađena ili se moralo pristupiti njezinu ponovnom zagrijavanju (Gebhard 1989, 142-144; Geiβ-Dreier 1992; Karwowski 2004, 86-93, Abb. 33-34; Lazar 2004).

Prikupljeni nalazi staklenih narukvica s nalazišta latenske kulture u Podravini, ali i susjednih područja, potječu iz različitih konteksta, pri čemu je najviše nalaza s prostora naselja, dok su nalazi u zatvorenim grobnim cjelinama rijetki i potječu samo s grobalja mokronoške skupine. Svakako je potrebno istaknuti kako statističke analize izdvojenih tipova (Haever-nick 1960; Gebhard 1989; Venclová 1990; Karwowski 1997; Karwowski 2004; Rissanen 1999) s podravskih nalazišta, ali i za ostale nalaze s prostora rasprostiranja Tauriska i Skordiska, u ovom trenutku, s obzirom na ograničeni spektar većinom pojedinačnih nalaza, nisu moguće. To će biti poželjno učiniti s porastom broja zatvorenih nalaza.

U tipološkoj podjeli staklenih narukvica s podravskih nalazišta koristile su se podjele T. E. Haevernick (N. Venclová, G. Březinová, M. Karwowski) i R. Gebharda. Razlog uporabe dvije različite tipološke podjele staklenih narukvica proizlazi iz spoznaje kako su na prostore rasprostiranja Tauriska i Skor-diska narukvice vjerojatno pristizale iz različitih radioničkih središta putem ostvarenih distribucijskih mreža koje su, za-pravo, rezultat njihova naseljavanja na različitim područjima. Tako se za Skordiske pretpostavlja usmjerenost radionicama podunavskih Kelta kojima su i sami pripadali, dok su Tauri-sci, kako to različiti pokretni nalazi pokazuju, ostvarivali in-tenzivne doticaje s keltskim zajednicama koje su boravile na alpskom i predalpskom prostoru. Zbog toga je podjela T. E. Haever nick, na koju se nastavljaju tipološke razdiobe N. Ven-clove, G. Březinove i M. Karwowskog, prikladnija za nalaze s prostora rasprostiranja Skordiska, dok ona R. Gebharda više odgovara za narukvice koje potječu s nalazišta mokronoške skupine.4 Razlika između podjele R. Gebharda u odnosu na one koje počivaju na radu T. E. Haevernick, osim u nazivlju, ponaj-prije proizlazi iz različitog prostora djelovanja i obrade nalaza, odnosno iz analize proizvoda različitih proizvodnih središta.

4 Radi izbjegavanja nedoumica, kod obrade svakog izdvojenog osnovnog tipa s podravskih nalazišta, navode se nazivi izdvojenih tipova prema jednoj i drugoj podjeli.

geprägten Verzierungen dokumentiert wurde, deren Konzentration auf einzelne engere Gebiete auf mögliche Produktionszentren und Distributionsbereiche hinweist. Bei der Bestimmung der Anfänge der Produktion von Glasarmringen ist es wichtig zu betonen, dass die dokumentierten Verzierungen bei den frühesten Armringen den Errungenschaften des so genannten plastischen Stils der frühen kel-tischen Kunst entsprechen.

Über die Herstellungsmethoden der Glasarmringe bestehen im-mer noch einige Zweifel, da noch keine Überreste einer Glaswerk-statt untersucht worden sind und das technologische Wissen von der Glasarmringproduktion verloren gegangen ist. Aber die Konzentrati-on der Funde von Glasarmringen und ihre stilistische Einzigartigkeit geben deutlich Hinweise darauf, dass sie ein Merkmal der Latènekul-tur sind. An den Glasarmringen haben sich auch bestimmte Spuren erhalten, die auf die Produktionsmethode hinweisen. Die fl ache und glatte Innenseite, das Vorhandensein von länglichen Bläschen sowie das Fehlen eines Bindepunktes deuten auf die Produktion in der Tech-nik der Glasrotation an einem Metallstab bis zur Erreichung des ge-wünschten Durchmessers hin (Venclová 1990, 114-115; Karwowski 2004, 88-89, Abb. 35). In den ethnoarchäologischen Untersuchungen der afrikanischen und jordanischen Glasmeisterfamilien (Korfmann 1966) konnte diese Methode mit drei Hauptphasen ihrer Produktion rekonstruiert werden. Zuerst wurde der Armring bis zum gewünsch-ten Durchmesser angefertigt, was ungefähr eine Minute dauerte, um einen unverzierten Armring mit einem einfachen D-Querschnitt her-zustellen. Danach wurde der Armring mit verschiedenen Werkzeugen verziert, solange er noch nicht vollständig abgekühlt war, oder man musste ihn wieder erwärmen (Gebhard 1989, 142-144; Geiβ-Dreier 1992; Karwowski 2004, 86-93, Abb. 33-34; Lazar 2004).

Die gesammelten Glasarmringe von Fundorten der Latènekultur in der Podravina, aber auch in den benachbarten Gebieten, stammen aus verschiedenen Kontexten, meistens von Siedlungen, während Funde in geschlossenen Grabanlagen selten sind und ausschlieβlich von den Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe stammen. Auf jeden Fall sind zur Zeit keine statistischen Analysen der kategorisierten Ty-pen (Haevernick 1960; Gebhard 1989; Venclová 1990; Karwowski 1997; Karwowski 2004; Rissanen 1999) von den Podravina-Fund-stätten, aber auch der anderen Funde aus dem Verbreitungsgebiet der Taurisker und Skordisker möglich, da das Spektrum der Funde beschränkt und überwiegend von Einzelfunden die Rede ist. Mit dem Anwachsen der Zahl der geschlossenen Funde wird eine solche Ana-lyse erforderlich werden.

In der typologischen Kategorisierung der Glasarmringe von den Fundstätten der Podravina wurden auch die Klassifi zierungen von T. E. Haevernick (N. Venclová, G. Březinová, M. Karwowski) und R. Gebhard angewandt. Der Anwendung zweier unterschiedlicher typologischer Klassifi zerungen der Glasarmringe liegt die Erkennt-nis zugrunde, dass die Armringe aus verschiedenen Werkstattzentren in die Verbreitungsgebiete der Taurisker und Skordisker durch die Distributionsnetze gelangten, die sich als Ergebnis ihrer Ansiedlung in verschiedenen Gebieten herausgebildet hatten. So vermutet man, dass die Skordisker sich an den Werkstätten der Donaukelten, zu de-nen sie selbst gehörten, orientierten, während die Taurisker intensive Kontakte mit den keltischen Gemeinschaften im Alpen- und Voral-pengebiet pfl egten. Daher ist die Kategorisierung von T. E. Haever-nick, an die die typologischen Unterteilungen von N. Venclová, G. Březinova und M. Karwowski anknüpfen, für die Funde aus dem Verbreitungsgebiet der Skordisker geeigneter, während die Kategori-sierung von R. Gebhard besser für die von den Fundorten der Mokro-

73

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Osnovna podjela staklenih narukvica od T. E. Haevernick (1960)5, koja je obuhvatila sve dotad poznate nalaze staklenih narukvica i drugih predmeta izrađenih od stakla s europskog tla, na 17 grupa, 29 podgrupa te 80 tipova, počivala je na pro-fi laciji vanjske strane narukvica. Predloženu tipološku she-mu dalje su razvili, revidirali i nadopunili, ističući pri tome i važnost boje stakla te ukrase, N. Venclová (1980; 1989; 1990) koja je obradila nalaze iz Češke, Moravske i Slovačke, zatim G. Březinová (2004; 2005) analizirajući nalaze iz Slovačke te M. Karwowski prikupivši nalaze iz istočne Austrije (1998-1999; 2004) i Poljske (1997). Dakle, radi se o nalazima s područja koja su više usmjerena k srednjem Podunavlju i koja pokazuju određene zajedničke značajke u tipološko-kronološkim spoz-najama, kojima u najvećoj mjeri odgovaraju i nalazi s prostora rasprostiranja Skordiska.

S druge strane, nalazi staklenih narukvica s prostora ra-sprostiranja Tauriska, koji su naselili jugoistočnoalpsko i ju-gozapadnopanonsko područje, s obzirom na rezultat proved-be tipološke analize, pokazuju više usmjerenost sjevernoalp-skim radioničkim središtima za koje je prikladnija tipološko-kronološka podjela R. Gebharda, načinjena na najvećem fun-dusu nalaza staklenih narukvica latenske kulture koji potječe s oppiduma Manching. Vrijednost navedene podjele na 39 serija, koja je zapravo nadopuna i modifi kacija podjele T. E. Haevernick, nalazi se u tome što je pažnja posvećena ne samo oblicima, nego i boji stakla od kojeg su narukvice ili perle izrađene kao i ukrasima te njihovim proporcijama. Tako je R. Gebhart ukupno izdvojio 95 oblika narukvica te 37 nijan-si osnovnih boja plave, purpurne, zelene, smeđe i bezbojne sa žutom podlogom. Također, važnost boje istaknuta je i u tehnološkom razvoju izrade staklenih narukvica.6 S obzirom na proporcije, izdvojene su uže i šire forme, za što se pretpo-stavlja da ima određene kronološke odrednice. Kombinacije svih raspoloživih kriterija omogućile su stvaranje tzv. serija (Reihe), odnosno serije narukvica iste boje kao i iste ili slične profi lacije izdvojene su kao produkcijske serije koje prikazuju različite radionice i koje je potom moguće kronološki razvr-stati. To znači kako se razlike u boji i proporcijama narukvica mogu objasniti kronološkim razlozima. Na osnovi nalaza u datiranim cjelinama, prvenstveno u grobovima, uspostavlje-na je lokalna kronologija koja je provjerena usporedbama s nalazima iz grobova i naselja u srednjoj Europi (Gebhard 1989; Gebhard 1989a, 73-83; Gebhard 1989b, 99-106).

Nedostatak podjele R. Gebharda ogleda se u činjenici kako njegova podjela staklenih nalaza, pa i samih narukvica, počiva na korpusu nalaza s Manchinga na kojem, iako se radi o fundusu s najvećim brojem nalaza, nije predstavljen cijeli spektar oblika staklenih predmeta latenske kulture, odnosno taj korpus nalaza nije reprezentativan za cjelokupnu europsku ostavštinu, dok ostale nalaze R. Gebhard u svoju podjelu nije uključio (Rissanen 1999, 150-151; Seidel 2005, 10). Najbolje se to vidi kod određenog broja oblika staklenih narukvica s nalazišta mokronoške skupine, ali posebno kod nalaza s pro-

5 U podjeli T. E. Haevernick (1960) najveći značaj pridavao se samom obliku, dok su boja i proporcije imali sekundarno značenje, osim purpurnog stakla.

6 Najveći broj nijansi je plave boje, njih 21 (Gebhard 1989, 187).

nog-Gruppe stammenden Armringe geeignet ist.4 Der Unterschied in der Klassifi kation von R. Gebhard und den auf den Aktivitäten von T. E. Haevernick basierenden Klassifi kationen beruht – außer auf der Terminologie – vor allem auch auf verschiedenen Tätigkeitsberei-chen und der Bearbeitung der Funde, beziehungsweise auf der Ana-lyse der Produkte aus den unterschiedlichen Produktionszentren.

Die grundlegende Klassifi kation der Glasarmringe von T. E. Haevernick (1960)5 in 17 Gruppen, 29 Untergruppen und 80 Formen –, die alle bisher bekannten Funde von Glasarmringen und sonstigen in Europa angefertigten Gegenständen aus Glas umfasste, beruht auf der Profi lgestaltung der Außenseite der Armringe. Das vorgeschlage-ne typologische Schema wurde –, unter Hinweis auf die Bedeutung der Glasfarbe sowie der Verzierungen –, weiterentwickelt, revidiert und ergänzt von N. Venclová (1980; 1989; 1990), die die Funde aus Böhmen, Mähren und der Slowakei bearbeitete, des weiteren von G. Březinová (2004), die die Funde aus der Slowakei analysierte, und von M. Karwowski, der die Funde aus Ostösterreich (1998-1999; 2004) und Polen (1997) sammelte. Es handelt sich also um die Funde aus den Gebieten, die sich zum Mitteldonauraum orientieren, bestimmte gemeinsame Merkmale nach den typologisch-chronologi-schen Erkenntnissen aufweisen und größtenteils mit den Funden aus dem Verbreitungsgebiet der Skordisker verwandt sind.

Auf der anderen Seite weisen die aus dem Verbreitungsgebiet der Taurisker, die das südostalpine und südwestpannonische Gebiet besiedelten, stammenden Glasarmringfunde nach der typologischen Analyse ihre Orientierung zu den nordalpinen Werkstättenzentren auf, für die die typologisch-chronologische Klassifi kation von R. Gebhard geeigneter ist, die auf dem größten Fundbestand von Glas-armringen der Latènekultur aus dem Oppidum Manching basiert.

Der Wert der erwähnten Klassifi kation in 39 Reihen, die eigent-lich die Klassifi kation von T. E. Haevernick ergänzt und modifi ziert, liegt darin, dass nicht nur die Formen, sondern auch die Farbe, Verzie-rungen und Proportionen der Glasarmringe oder Perlen berücksichtigt wurden. So unterscheidet R. Gebhard insgesamt 95 Armringformen und 37 Töne der Grundfarben – blau, purpurfarben, grün, braun und klarem mit gelber Innenfolie. Außerdem kommt der Farbe auch durch die Weiterentwicklung der Produktionstechnik bei den Glasarmrin-gen Bedeutung zu.6 Bei den Proportionen wird zwischen schmaleren und breiteren Formen unterschieden, wofür bestimmte chronologi-sche Ursachen vermutet werden. Die Kombinationen aller möglichen zur Verfügung stehenden Kriterien ermöglichten die Bildung der so genannten Reihen, wobei Reihen von Armringen gleicher Farbe und gleicher oder ähnlicher Profi lgestaltung als Produktionsreihen aus verschiedenen Werkstätten klassifi ziert wurden, die sich daher chronologisch einordnen lassen. Damit lassen sich die Unterschiede in den Farben und Proportionen der Armringe chronologisch begrün-den. Anhand der Funde in den datierten Anlagen, vor allem in den Gräbern, wurde eine lokale Chronologie defi niert und durch Verglei-che mit Funden aus Gräbern und Siedlungen Mitteleuropas überprüft (Gebhard 1989; Gebhard 1989a, 73-83; Gebhard 1989b, 99-106).

Ein Nachteil der Klassifi zierung von R. Gebhard spiegelt sich in

4 Um Missverständnisse zu vermeiden wurden bei der Bearbeitung jedes einzelnen Grundtypus von den Fundorten der Podravina die Namen der kategorisierten Typen nach beiden Eingliederungen angeführt.

5 In der Klassifi zierung von T. E. Haevernick (1960) wurde die größte Bedeutung der Form selbst verliehen, während die Farbe und die Propor-tionen sekundäre Bedeutung hatten, außer bei purpurfarbenem Glas.

6 Die meisten Farbtöne sind in blauer Farbe, sogar 21 von ihnen (Gebhard 1989, 187).

74

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

stora rasprostiranja Skordiska, što je i razlog uporabi dvije tipološke razdiobe staklenih narukvica latenske kulture.

Narukvice grupe 2 ili serije 39 (Mihovo: grobovi 1656/25, 1661/3, Bela Cerkev-Kronovo, Stična) (Karta 2)

Na groblju u Mihovu, odakle je većina narukvica kasno-latenska (Božič 1999b, 173) te s groblja Bela Cerkva-Kro-novo (Stare 1973, 41, T. 46,9) potječu nalazi kasnolatenskih kobaltnoplavih narukvica trokutastog presjeka. Dva ulomka kobaltnoplave narukvice s naselja u Stični imaju više izduženi trokutasti presjek (Dular 1994, 138, T. 14,7).

Na Manchingu su plave narukvice trokutastog presjeka izdvojene kao narukvice serije 39, s razlikom između užih i širih formi koja iznosi oko 1 cm, a datirane su u razdoblje ka-snog latena (Gebhard 1989, 21, T. 42-43,563-568). Na naselju Oberleiserberg ulomak plave narukvice grupe 2 također je da-tiran u Lt D1 (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 5,a), koje su poznate s još nekoliko nalazišta u istočnoj Austriji, gdje su izdvojene dvije inačice, uža trokutastog presjeka i druga sa širom unutarnjom stranom, no obje su varijante datirane u Lt D1 (Karwowski 2004, 17-18, 75, 78, T. 1,1-7). Zanimljivo je kako su na naselju Basel-Gasfabrik narukvice serije 39 broj-nije u odnosu na one istodobne D-presjeka serije 38 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3). Na nalazištima u Tiringiji nalazi kobalt-noplavih narukvica grupe 2 pojavljuju se tek iznimno (Lappe 1979, 85, T. IV,3-5).

Kobaltnoplave narukvice grupe 2 ili serije 39 imaju isti kronološki položaj kao znatno brojnije kobaltnoplave narukvi-ce D-presjeka grupe 3a ili serije 38. Do Tauriska su vjerojatno dospjele iz radionica smještenih sjeverno od Alpa, dok ih kod Skordiska zasad nema.

Narukvice grupe 2 ili serije 37 (Mihovo: parcela 1655, grob 1657/63) (Karta 3)

der Tatsache wider, dass seine Klassifi zierung der Glasfunde, darun-ter auch der Armringe, ausschließlich auf dem Fundgut von Man-ching beruht, welches – obwohl es die gröβte Anzahl von Funden darstellt – nicht das vollständige Formenspektrum der Latèneglas-artefakte wiedergibt, d.h. das Fundgut ist nicht für das gesamteu-ropäische Erbe repräsentativ, und R. Gebhard schloss andere Fun-de aus seiner Klassifi zierung aus (Rissanen 1999, 150-151; Seidel 2005, 10). Am besten sieht man dies bei einer bestimmten Anzahl von Glasarmringformen von Fundorten der Mokronog-Gruppe, vor allem bei den Funden aus dem Verbreitungsgebiet der Skordisker, worin der Grund für die Anwendung von zwei typologischen Klassi-fi kationen der Glasarmringe der Latènekultur liegt.

Armringe der Gruppe 2 oder der Reihe 39 (Mihovo: Gräber 1656/25, 1661/3, Bela Cerkev-Kronovo, Stična) (Karte 2)

Aus dem Gräberfeld in Mihovo, wo die meisten Armringe zur Spätlatènezeit gehören (Božič 1999b, 173) und vom Gräberfeld Bela Cerkva-Kronovo (Stare 1973, 41, T. 46,9) stammen die Funde von spätlatènezeitlichen kobaltblauen Armringen mit dreieckigem Quer-schnitt. Zwei Fragmente eines kobaltblauen Armringes von der Sied-lung in Stična haben einen länglich-dreieckigen Querschnitt (Dular 1994, 138, T. 14,7).

In Manching sind blaue Armringe mit dreieckigem Querschnitt als Armringe der Reihe 39 klassifi ziert worden, wobei zwischen schmaleren und breiteren Formen von ca. 1 cm Breite, unterschieden wird, die in die Spätlatènezeit datiert wurden (Gebhard 1989, 21, T. 42-43,563-568). Aus der Siedlung Oberleiserberg wurde das blaue Armringfragment der Gruppe 2 auch in die Lt D1 datiert (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 5,a); solche Armringe sind noch von einigen Fundorten Ostösterreichs bekannt, wo zwei Varianten vorkommen, eine schmalere mit dreieckigem Querschnitt und eine mit einer brei-teren Innenseite, die beide in die Lt D1 datiert wurden (Karwowski 2004, 17-18, 75, 78, T. 1,1-7). Interessanterweise kommen in der Siedlung Basel-Gasfabrik Armringe der Reihe 39 zahlreicher vor als die gleichzeitigen mit einem D-Querschnitt der Reihe 38 (Rissanen

Karta 2 Nalazišta narukvica od kobaltnoplavog stakla grupe 2 i 3a (serije 38 i 39)

Karte 2 Fundorte der kobaltblauen Glasarmringe der Gruppen 2 und 3a (Reihen 38 und 39)

75

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Isti kronološki položaj kao za kobaltnoplave narukvice grupe 2 ili serije 39 vrijedi i za one purpurne trokutastog presjeka grupe 2 s groblja u Mihovu. Na Manchingu su purpurne narukvice tro-kutastog presjeka izdvojene kao narukvice serije 37, kod kojih se također razlikuju uže i šire forme s granicom od 1 cm. Purpurne narukvice serije 37 pripisane su kasnom latenu (Gebhard 1989, 21, T. 37-38,484-504). Iz Württemberga su poznata dva nalazišta s narukvicama grupe 2 od purpurnog stakla koje su također da-tirane u kasni laten (Wieland 1996, 85, Abb. 27). Na otvorenom naselju kod Zartena od kasnolatenskih oblika staklenih narukvica najbrojnije su upravo one serije 37, koje su isto tako najbrojnije na nalazištima u južnom dijelu gornjeg Porajnja na naseljima Breisach-Hochstetten i Illfurth. Brojna zastupljenost na naselju kao i nalaz staklene kuglice (kapljice) purpurne boje svjedoči o izradi narukvica serije 37 na naselju Zarten. Također, purpurne narukvice serije 37 najbrojnije su i na naselju Camp de La Bure, dok su one serije 36 najbrojnije na naselju Mathay u Burgun-diji, nakon kojih slijede narukvice serije 37 (Wagner 2001, 8-10, Abb. 2). Na naselju Basel-Gasfabrik daleko su najbrojnije upravo purpurne narukvice serije 37 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3), koje su zabilježene i na istoimenom groblju u kasnolatenskim grob-nim cjelinama (Berger 1974, 72, Abb. 15,2). Purpurne narukvice grupe 2 pronađene su u većem broju i na naselju Mandeure u istočnoj Francuskoj (Haevernick 1960, 88).

Narukvice grupe 2 jedini su oblik na češkim nalazištima kod kojeg prevladavaju one purpurne boje u odnosu na plave, a zabilježene su na oppidima Stradonice i Třísov te u Mora-vskoj na oppidumu Staré Hradisko, pa se smatra kako se ne pojavljuju prije Lt D (Venclová 1990, 115). S druge strane, iz Tiringije su poznati tek rijetki nalazi purpurnih narukvica grupe 2 (Lappe 1979, 85, T. III,2, T. IV,2). Ipak, za plave i purpurne narukvice grupe 2 može se zaključiti kako pokazuju paneuropsku raširenost, no u većem su broju zastupljene na nalazištima u zapadnoj Europi (Venclová 1990, 115, 152).

1999, 151, Abb. 3). An den Fundorten in Thüringen kommen Funde von kobaltblauen Armringen der Gruppe 2 nur ganz selten vor (La-ppe 1979, 85, T. IV,3-5).

Die kobaltblauen Armringe der Gruppe 2 oder der Reihe 39 ha-ben also die gleiche chronologische Lage wie die wesentlich zahl-reicheren kobaltblauen Armringe mit D-Querschnitt der Gruppe 3a oder Reihe 38. Zu den Tauriskern gelangten sie wahrscheinlich aus den Werkstätten nördlich der Alpen, während sie bei den Skordiskern vorläufi g noch nicht zu fi nden sind.

Armringe der Gruppe 2 oder Reihe 37 (Mihovo: Parzelle 1655, Grab 1657/63) (Karte 3)

Die gleiche chronologische Position wie die kobaltblauen Arm-ringe der Gruppe 2 oder der Reihe 39 gilt auch für die Armringe mit dreieckigem Querschnitt der Gruppe 2 vom Gräberfeld in Mihovo. Auf Manching sind purpurfarbene Armringe mit Dreiecksquerschnitt als Armringe der Reihe 37 typisiert, bei denen auch die schmaleren und die breiteren Formen mit der Grenze von ca. 1,0 cm unterschie-den werden. Die purpurfarbenen Armringe der Reihe 37 werden zur Spätlatènezeit zugeordnet (Gebhard 1989, 21, T. 37-38,484-504). Aus Württemberg sind zwei Fundorte mit Armringen der Gruppe 2 aus purpurfarbenem Glas bekannt, die ebenfalls in die Spätlatènezeit datiert wurden (Wieland 1996, 85, Abb. 27). Aus der Siedlung bei Zarten sind die gleichen spätlatènezeitlichen Glasarmringformen der Reihe 37 am zahlreichsten, die auch an den Fundstellen im südlichen Oberrheinland in den Siedlungen Breisach-Hochstetten und Illfurth am zahlreichsten vorkommen. Ihre groβe Anzahl in der Siedlung Zarten, sowie der Fund einer purpurfarbenen Tropfen weisen auf die Herstellung von Armringen der Reihe 37 in der Siedlung hin. Die purpurfarbenen Armringe der Reihe 37 sind auch in der Siedlung Camp de La Bure am zahlreichsten vertreten, während Armringe der Reihe 36 auf der Siedlung Mathay in Burgund am zahlreichsten vor-kommen, worauf die Armringe der Reihe 37 folgen (Wagner 2001, 8-10, Abb. 2). In der Siedlung Basel-Gasfabrik sind genau die pur-purfarbenen Armringe der Reihe 37 bei weitem am zahlreichsten

Karta 3 Nalazišta narukvica od purpurnog stakla grupe 2 i 3a (serije 38 i 39) te 6a i 7b

Karte 3 Fundorte purpurfarbener Glasarmringe der Gruppe 2 und 3a (der Reihe 38 und 39) sowie 6a und 7b

76

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Kasnolatenske purpurne narukvice serija 36 i 37 na prostor rasprostiranja Tauriska dospjele su najvjerojatnije iz radionica smještenih sjeverno od Alpa, uostalom kao i one starije, srednjo-latenske od bezbojnog stakla sa žutom podlogom serija 25-27.

Narukvice grupe 3a ili serije 38 (Virovitica-Kiškorija sjever, Suhopolje-Dubravica-Ravna lenija I, Suhopolje-Ka-pan, Imbriovec-Rajsko pole, Imbriovec-Berek, Imbriovec-Jablanec, Podravske Sesvete-Orešje I, Sisak, Magdalenska gora: grob II/10, Bela Cerkev-Kronovo, Vinkovci-Blato, Oro-lik-Gradina, Gomolava, Osijek-Pristanište, Kuzmin-Bregovi/Atovac) (Karta 2)

Na većem broju nalazišta, većinom naselja ali i grobalja, kako Tauriska, tako i Skordiska, zabilježeni su nalazi ko-baltnoplavih glatkih narukvica D-presjeka koje su datirane u razdoblje kasnog latena te se smatraju jednim od najraspro-stranjenijih oblika staklenih narukvica (Haevernick 1960, 89, T. 19, Karte 3). Posebno su brojni ulomci glatkih kobaltnopla-vih narukvica na kasnolatenskim naseljima u Podravini oko Virovitice, Suhopolja i Imbrioveca (T. 1, T. 2,1,4, T. 3, T. 4,1-2, T. 5,5, T. 6,1-2).

Glatke narukvice D-presjeka različitih plavih nijan-si na Manchingu su izdvojene kao narukvice serije 38 koje su datirane u razdoblje kasnog latena. S obzirom na širinu, razlikuju se uže i šire forme s graničnom vrijednosti od 0,7-0,8 cm (Gebhard 1989, 21, T. 40-41,508-562). S otvorenog naselja Steinebach također potječu ulomci narukvica serije 38 uže inačice koje su datirane u Lt D (Ofer, Uenze 2003, 68, 74, Abb. 1,10, Abb. 2,27), dok je s druge strane zanimljivo kako na istom naselju nedostaju nalazi istodobnih narukvica od purpurnog stakla (Ofer, Uenze 2003, 74). Ulomci različitih nijansi plavih narukvica serije 38 pronađene su i na otvorenom naselju Egglfi ng (Uenze 2000, 6, 10, 13, Abb. 12,27,30,49, Abb. 15,30), odakle je poznat i ostatak pogrešno napravlje-ne narukvice serije 38, što bi dokazivalo njihovu izradu na samom naselju (Uenze 2000, 8, Abb. 12,26). Na naselju Ber-ching-Pollanten također su zabilježene plave narukvice grupe 3a koje su datirane u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spin-dler 1984, 350, Abb. 30,1-3). Također, na Manchingu, Dürrn-bergu, Stradonicama ili na otvorenim naseljima Egglfi ng i Steinebach u kasnolatenskoj produkciji staklenih narukvica, zajedno s narukvicama serije 38, prevladavaju i one trokuta-stog presjeka serije 39 (Uenze 2000).

Na području između Rajne i Majne narukvice serije 38, nakon srednjolatenske serije 4, najzastupljeniji su oblik stakle-nih narukvica, koji je brojno zastupljen i u sjevernomajnskom Hessenu (Seidel 2005, 17, Abb. 4). S druge strane, u manjem su broju zabilježene na nalazištima u Tiringiji, kao i ostali ka-snolatenski tipovi, što se koristilo u tezi o ranoj germanizaciji Tiringije (Lappe 1979, 86, T. III,1,3, T. IV,7-8; Gebhard 1989, 69; Seidel 2005, 20-21, Abb. 4). Kobaltnoplave narukvice grupa 2 i 3a prisutne su u i okviru votivnog nalaza s naselja Mandeure, gdje su isto datirane u Lt D (Guillard 1989, 146-148, Fig. 3-5). Na naselju Oberleiserberg plave narukvice gru-pe 3a te jedna 3b također su datirane u Lt D1 (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 5,b-g). Plave narukvice grupe 3a na nalazištima u istočnoj Austriji drugi su oblik po zastupljenosti, odmah do narukvica grupe 6a. Rijetko je izdvojena šira i niža

(Rissanen 1999, 151, Abb. 3), die auch auf dem gleichnamigen Grä-berfeld in den spätlatènezeitlichen Grabanlagen dokumentiert sind (Berger 1974, 72, Abb. 15,2). Eine gröβere Anzahl von purpurfarbe-nen Armringen der Gruppe 2 wurde auch in der Siedlung Mandeure in Ostfrankreich freigelegt (Haevernick 1960, 88).

Armringe der Gruppe 2 sind die einzige Form an den böhmischen Fundorten, wobei die purpurfarbenen im Verhältnis zu den blauen überwiegen; sie sind in den Oppida Stradonice und Třísov sowie in Mähren im Oppidum Staré Hradisko dokumentiert, so dass man davon ausgeht, dass sie nicht vor der Lt D vorkommen (Venclová 1990, 115). Ebenfalls sind aus Thüringen nur seltene Funde purpur-farbener Armringe der Gruppe 2 bekannt (Lappe 1979, 85, T. III,2, T. IV,2). Doch lässt sich von blauen und purpurfarbenen Armringen der Gruppe 2 schlieβen, dass sie zwar europaweit verbreitet waren, aber in gröβerer Zahl nur an den Fundorten Westeuropas vertreten sind (Venclová 1990, 115, 152).

Spätlatènezeitliche purpurfarbene Armringe der Reihen 36 und 37 auf dem Verbreitungsgebiet der Taurisker gelangten wahrschein-lich aus den Werkstätten nördlich der Alpen dorthin, wie übrigens auch die früheren Armringen aus klarem Glas mit gelber Folie der Reihen 25-27.

Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 38 (Virovitica-Kiškorija Nord, Suhopolje-Dubravica-Ravna lenija I, Suhopolje-Ka-pan, Imbriovec-Rajsko pole, Imbriovec-Berek, Imbriovec-Jablanec, Podravske Sesvete-Orešje I, Sisak, Magdalenska gora: Grab II/10, Bela Cerkev-Kronovo, Vinkovci-Blato, Orolik-Gradina, Gomolava, Osijek-Pristanište, Kuzmin-Bregovi/Atovac) (Karte 2)

An mehreren Fundorten, überwiegend in Siedlungen, aber auch in Gräberfeldern – der Skordisker sowie der Taurisker – wurden Fun-de kobaltblauer glatter Armringe mit D-Querschnitt dokumentiert, die in die Spätlatènezeit datiert und für eine der am weitesten ver-breiteten Glasarmringformen gehalten werden (Haevernick 1960, 89, T. 19, Karte 3). Besonders zahlreich sind Fragmente von glatten ko-baltblauen Armringen in den spätlatènezeitlichen Siedlungen in der Podravina um Virovitica, Suhopolje und Imbriovec (T. 1, T. 2,1,4, T. 3, T. 4,1-2, T. 5,5, T. 6,1-2).

Glatte Armringe mit D-Querschnitt und verschiedenen Blautö-nen aus Manching wurden als Armringe der Reihe 38 klassifi ziert und in die Spätlatènezeit datiert. Der Breite nach wird zwischen schmaleren und breiteren Formen mit einem Grenzwert von ca. 0,7-0,8 cm unterschieden (Gebhard 1989, 21, T. 40-41,508-562). Von der Siedlung Steinebach stammen auch Armringfragmente der Reihe 38 der schmaleren Variante, die in die Lt D datiert wurden (Ofer, Uenze 2003, 68, 74, Abb. 1,10, Abb. 2,27), während intere-ssanterweise in der Siedlung keine Funde von gleichzeitigen pur-purfarbenen Glasarmringen vorkommen (Ofer, Uenze 2003, 74). Fragmente von Armringen in verschiedenen Blautönen der Reihe 38 wurden auch in der Siedlung Egglfi ng gefunden (Uenze 2000, 6, 10, 13, Abb. 12,27,30,49, Abb. 15,30), von der auch der Überrest eines fehlerhaften Armringes der Reihe 38 bekannt ist, was ihre Herstellung direkt in der Siedlung belegen könnte (Uenze 2000, 8, Abb. 12,26). In der Siedlung Berching-Pollanten sind ebenfalls blaue Armringe der Gruppe 3a dokumentiert, die in die Lt D1 da-tiert wurden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350, Abb. 30,1-3). Außerdem überwiegen in Manching, Dürrnberg, Strado-nice oder in den offenen Siedlungen Egglfi ng und Steinebach in der spätlatènezeitlichen Glasarmringproduktion neben den Arm-ringen der Reihe 38 auch die Armringe mit Dreiecksquerschnitt der Reihe 39 (Uenze 2000).

77

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

inačica narukvica koje se mogu smatrati posebnim oblikom. U najvećem broju plave narukvice grupe 3a pronađene su na naselju Etzersdorf, a datirane su u Lt D1 (Karwowski 2004, 18-19, 75, 78, T. 1,12-T. 5,72). Na naselju Basel-Gasfabrik u znatnoj mjeri (s čak 63%) prevladavaju plave i purpurne na-rukvice jednostavnog D-presjeka ili trokutastog presjeka serija 36-39. Ipak, među plavim staklenim narukvicama u većem su broju prisutne one serije 39 trokutastog presjeka u odnosu na one D-presjeka serije 38 (Rissanen 1999, 150-151, Abb. 3). Na tom naselju srednjolatenski tipovi dolaze zajedno s kasnola-tenskim, iako rijetko, budući da se u izdvojenim horizontima naselja vidi kako u horizontu C prevladavaju narukvice jedno-stavnih profi la, za razliku od horizonta A kada je više onih pro-fi liranih (Rissanen 1999, 158-159, Abb. 10). U analizi stakle-nih narukvica s naselja Basel-Gasfabrik primijećeno je i kako ulomci nisu odmah bili deponirani u jame, nego je izdvojena još jedna međufaza između uporabe i pohrane ulomaka (Ris-sanen 1999, 159). Za ovako pomno proučavanje konteksta i uporabe različitih oblika staklenih narukvica kod Skordiska i Tauriska, ipak, nedostaje veći broj zatvorenih nalaza.

N. Venclová narukvice grupe 3a (plave, purpurne i rijetko smeđe) podijelila je na dva podtipa, jedan koji je datiran u Lt C1 i drugi, mlađi iz Lt D. Stariji oblici plavih narukvica grupe 3a zabilježeni su u grobovima datiranim u Lt C1 na grobljima Maňa i Palárikovo (Venclová 1990, 116; Bujna 2005, 129-130, Obr. 104, T. 74), dok svi ostali nalazi pripa-daju Lt C2/D i Lt D, što bi potvrdila istodobna i česta pojava purpurnih i smeđih narukvica istog oblika (Venclová 1990, 116-117; Březinová 2005, 20). Ulomak kobaltnoplave na-rukvice grupe 3a pronađen je na naselju Lovosice te se smatra karakterističnim za Lt D1, dok su u Češkoj takve narukvi-ce najbrojnije na oppidumu Stradonice. Ipak, s obzirom na razlike u boji i nijansama narukvica grupe 3a, pretpostavlje-na je njihova proizvodnja na više nalazišta (Venclová, Salač 1990, 646-645, Obr. 1,5, T. 1,5).

Narukvice grupe 3a ili serije 38 nalazima na otvorenim ili utvrđenim naseljima te u grobovima datirane su u Lt D1, ka-da se istodobno pojavljuju i narukvice istog oblika purpurne ili smeđe boje (Gebhard 1989, 64; Venclová 1990, 116-117, 140). Ista kronološka pozicija vrijedila bi i za nalaze s prosto-ra rasprostiranja Tauriska i Skordiska, što potvrđuju i zatvo-reni nalazi na naselju Virovitica-Kiškorija sjever. S obzirom da se u nešto većem broju pojavljuju na nalazištima koja se pripisuju Tauriscima i Skordiscima u odnosu na ostale oblike staklenih narukvica, moguće je pretpostaviti kako su dolazile iz različitih radioničkih središta. One kod Tauriska iz sjever-no predalpskih radionica, a one kod Skordiska iz radionica smještenih u srednjem Podunavlju.

Narukvice grupe 3a ili serije 36 (Virovitica-Kiškorija sjever, Nova Bukovica-Sjenjak, Mihovo: grobovi 1655/19, 1656/19, 1657/20) (Karta 3)

U istraživanjima kasnolatenskih naselja Virovitica-Kiškorija sjever (T. 2,2-3) te Nova Bukovica-Sjenjak (T. 4,4) pronađeni su ulomci jednostavnih glatkih purpurnih narukvica D-presjeka. Također, iste su narukvice pronađene na groblju mokronoške skupine u Mihovu, dok u ovom trenutku nisu poznati nalazi purpurnih narukvica na nalazištima Skordiska.

Im Gebiet zwischen Rhein und Main sind nach der mittellatène-zeitlichen Reihe 4 die Armringe der Reihe 38 die häufi gste Glasarm-ringform, auch im nordmainischen Hessen (Seidel 2005, 17, Abb. 4). Dagegen gibt es fast keine solchen Armringe an den Fundorten in Thüringen, ebensowenig wie es sonstige spätlatènezeitliche Typen gibt, was zur Bestätigung der These von der frühen Germanisierung Thüringens angeführt wurde (Lappe 1979, 86, T. III,1,3, T. IV,7-8; Gebhard 1989, 69; Seidel 2005, 20-21, Abb. 4). Kobaltblaue Arm-ringe der Gruppen 2 und 3a sind auch im Rahmen des Votivfundes in der Siedlung Mandeure gefunden und in die Lt D datiert worden (Guillard 1989, 146-148, Fig. 3-5). In der Siedlung Oberleiserberg wurden blaue Armringe der Gruppe 3a und ein Armring der Gruppe 3b ebenfalls in die Lt D1 datiert (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 5,b-g). Blaue Armringe der Gruppe 3a von den Fundorten in Ost-österreich stehen nach der Häufi gkeit ihres Vorkommens an zweiter Stelle, gleich nach den Armringen der Gruppe 6a. Selten werden die breiteren und schmaleren Varianten angetroffen, die für eine Son-derform gehalten werden können. Die meisten blauen Armringe der Gruppe 3a wurden in der Siedlung Etzersdorf gefunden und in die Lt D1 datiert (Karwowski 2004, 18-19, 75, 78, T. 1,12-T. 5,72). In der Siedlung Basel-Gasfabrik überwiegen (sogar mit 63%) blaue und purpurfarbene Armringe mit einfachem D-Querschnitt oder Armrin-ge mit Dreiecksquerschnitt der Reihen 36-39. Doch unter den blauen Glasarmringen kommen Exemplare der Reihe 39 mit Dreiecksquer-schnitt im Vergleich zu den Armringen mit D-Querschnitt der Reihe 38 häufi ger vor (Rissanen 1999, 150-151, Abb. 3). In dieser Siedlung erscheinen die mittellatènezeitlichen Typen parallel mit den spät-latènezeitlichen, allerdings selten, wobei in den klassifi zierten Ho-rizonten der Siedlung erkennbar ist, dass im Horizont C Armringe mit einfachem Profi l überwiegen, im Gegensatz zum Horizont A, wo es mehr profi lierte Armringe gibt (Rissanen 1999, 158-159, Abb. 10). In der Analyse der Glasarmringe von der Siedlung Basel-Gas-fabrik wurde festgestellt, dass die Fragmente nicht sofort in die Gru-ben deponiert wurden, sondern es wurde noch eine Zwischenphase – zwischen der Verwendung und dem Deponieren von Fragmenten – eingefügt (Rissanen 1999, 159). Für eine detaillierte Untersuchung des Verwendungkontextes der verschiedenen Glasarmringformen bei den Skordiskern und Tauriskern bedarf es allerdings einer gröβeren Anzahl von geschlossenen Funden.

N. Venclová teilte die Armringe der Gruppe 3a (blau, purpurfar-ben und selten braun) in zwei Untertypen ein; der eine wurde in die Lt C1 datiert, und der andere, jüngere, in die Lt D. Ältere Formen von blauen Armringen der Gruppe 3a wurden auch in den Gräberfeldern Maňa und Palárikovo dokumentiert, deren Gräber in Lt C1 datiert wurden (Venclová 1990, 116; Bujna 2005, 129-130, Abb. 104, T. 74), während alle anderen Funde zu den Stufen Lt C2/D und Lt D ge-hören, was durch das zeitlich parallele und häufi ge Vorkommen der purpurfarbenen und braunen Armringe der gleichen Form belegt ist (Venclová 1990, 116-117). Das Fragment eines kobaltblauen Arm-ringes der Gruppe 3a wurde in der Siedlung Lovosice gefunden und wird für Lt D1 gehalten, während in Böhmen solche Armringe im Oppidum Stradonice am zahlreichsten vorkommen. Doch im Hin-blick auf die Unterschiede in Farbe und Farbton bei den Armringen der Gruppe 3a wurden sie wahrscheinlich an verschiedenen Fundor-ten hergestellt (Venclová, Salač 1990, 646-645, Abb. 1,5, T. 1,5).

Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 38 wurden anhand der Funde von den Niedersiedlungen und Befestigungen sowie aus den Gräbern in die Lt D1 datiert, als gleichzeitig auch purpurfarbene oder braune Armringe gleicher Form auftreten (Gebhard 1989, 64; Venclová 1990, 116-117, 140). Die gleiche chronologische Position

78

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Glatke narukvice D-presjeka od različitih nijansi purpur-nog stakla na Manchingu su izdvojene kao narukvice serije 36 u okviru koje se razlikuju uži i širi oblici, s graničnom vrijednosti između 0,7 i 0,8 cm (Gebhard 1989, 19, T. 33-36,416-483). Datirane su u razdoblje kasnog latena (Gebhard 1989, 19, 72, 128, 133), a o njihovoj produkciji na Manchin-gu svjedoči nalaz sirovine stakla purpurne boje težine oko 450 grama (Gebhard 1989, 148, T. 61,891). Ulomci različitih nijansi purpurnih narukvica serije 36 pronađeni su na otvo-renom naselju Egglfi ng (Uenze 2000, 6, 10, Abb. 12,29,31, Abb. 15,26-27,29) kao i na naselju Berching-Pollanten, gdje su također datirane u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spin-dler 1984, 350). U kasni laten datiran je i ulomak purpurne narukvice grupe 3a s naselja Altendorf (Stöckli 1979, 29, Abb. 3,1). Na nalazištima u istočnoj Austriji purpurne narukvice grupe 3a poznate su samo s jednim primjerkom koji je datiran u Lt D1 (Karwowski 2004, 19, 75, 78, T. 5,73). Na naselju Ba-sel-Gasfabrik, odakle je poznato više od 300 nalaza staklenih narukvica, u najvećem su broju izdvojene purpurne narukvi-ce serije 37 s karakterističnim trokutastim presjekom, nakon čega slijede one D-presjeka serije 36 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3). Purpurne narukvice grupa 2 i 3a posebno su brojno zastupljene u okviru votivnog nalaza Mandeure, gdje čine go-tovo dvije trećine od ukupnog broja nalaza te su isto datirane u Lt D (Guillard 1989, 146-148, Fig. 3-5). Na nalazištima u Češkoj, posebno na oppidima Stradonice i Třísov, purpurne narukvice grupe 3a također su datirane u Lt D1, kao i ostale purpurne narukvice grupe 2 trokutastog presjeka te one profi -lirane s tri ili pet rebara grupa 6b, 7b, 10 i 16, dok se purpurne narukvice ostalih grupa pojavljuju samo iznimno (Venclová 1981, 218-219, T. 1, Obr. 1,1-2; Venlcová 1989, 91, Fig. 3; Venclová 1990, 122-123). Zapravo, narukvice grupe 3a, iako se smatraju proizvodom više radionica, u brojnosti opadaju od zapada prema istoku. Za one purpurne, na osnovi boje, prepoznaju se najmanje dvije: jedna je na naselju Mandeu-re gdje su izrađivane one ljubičaste, dok su na Stradonicama izrađivane više tamno purpurne (Venclová 1990, 152).

Zatvoreni nalazi na naseljima u Virovitici i Novoj Bukovici te na groblju u Mihovu kao i navedene usporedbe omogućuju datiranje purpurnih narukvica grupe 3a ili serije 36 u razdo-blje kasnog latena.

Na nalazištima mokronoške skupine pronađene su i pro-fi lirane purpurne narukvice s tri ili pet rebara grupa 6a i 7b (Karta 3). Tako je na naselju Cvinger nad Korita u kasnolaten-skom sloju pronađen ulomak narukvice od purpurnog stakla s tri rebra (Dular et al. 1995, 109, T. 16,4), dok se u grobu 1657/23 u Mihovu nalazila purpurna narukvica s pet rebara koja je ukrašena bijelim i žutim cik-cak linijama (Windl 1975, 277, T. XXXI,8) i koja profi lacijom i načinom ukrašavanja odgovara plavim narukvicama grupe 7b ili serije 14.

Usporedbe za narukvicu iz Mihova su nalazi iz Iže (Březinová 2004, 143), zatim narukvica iz Etzersdorfa koja je datirana u kraj Lt C2 i prijelaz na Lt D1 (Karwowski 2004, 24, 78, T. 20,263) te narukvica od smeđeg stakla iz Groβsiernina u istočnoj Austriji (Karwowski 2004, 24, T. 84,264). Također, profi lirane purpurne narukvice sa žutim valovnicama pronađene su i na oppidima Stradonice i Staré Hradisko, gdje su datirane

dürfte auch für die Funde vom Verbreitungsgebiet der Taurisker und Skordisker gelten, was auch von geschlossenen Funden von der Sied-lung Virovitica-Kiškorija Nord bestätigt wird. Da sie im Vergleich zu den anderen Glasarmringformen in etwas gröβerer Anzahl an den Fundorten, die den Tauriskern und Skordiskern zugeschrieben werden, vorkommen, lässt sich vermuten, dass sie aus verschiede-nen Werkstattzentren stammen. Die bei den Tauriskern gefundenen Armringe stammten wahrscheinlich aus den nördlichen voralpinen Werkstätten, und die bei den Skordiskern gefundenen aus den Werk-stätten des Mitteldonauraums.

Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 36 (Virovitica-Kiškorija Nord, Nova Bukovica-Sjenjak, Mihovo: Gräber 1655/19, 1656/19, 1657/20) (Karte 3)

In den Erforschungen der spätlatènezeitlichen Siedlungen Viro-vitica-Kiškorija Nord (T. 2,2-3) und Nova Bukovica-Sjenjak (T. 4,4) wurden Fragmente einfacher glatter purpurfarbener Armringe mit D-Querschnitt gefunden. Gleiche Armringe wurden auch auf dem Gräberfeld der Mokronog-Gruppe in Mihovo freigelegt, während vorläufi g noch keine Funde purpurfarbener Armringe von den Fund-orten der Skordisker bekannt sind.

Glatte Armringe mit D-Querschnitt in verschiedenen Purpur-tönen in Manching wurden in die Reihe 36 eingegliedert, wobei zwischen schmaleren und breiteren Formen unterschieden wird bei einem Grenzwert zwischen 0,7 und 0,8 cm (Gebhard 1989, 19, T. 33-36,416-483). Sie wurden in die Spätlatènezeit datiert (Gebhard 1989, 19, 72, 128, 133), von ihrer Produktion in Manching zeugt auch ein Fund von purpurfarbenem Rohglas, das ca. 450 Gramm wog (Geb-hard 1989, 148, T. 61,891). Fragmente purpurfarbener Armringe in verschiedenen Tönen der Reihe 36 wurden in der Siedlung Egglfi ng (Uenze 2000, 6, 10, Abb. 12,29,31, Abb. 15,26-27,29) wie auch in der Siedlung Berching-Pollanten gefunden und ebenfalls in die Lt D1 datiert (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350). In die Spät-latènezeit wurde auch das Fragment eines purpurfarbenen Armringes der Gruppe 3a aus der Siedlung Altendorf datiert (Stöckli 1979, 29, Abb. 3,1). Von den Fundorten in Ostösterreich sind purpurfarbene Armringe der Gruppe 3a nur mit einem Exemplar aus der Lt D1 be-legt (Karwowski 2004, 19, 75, 78, T. 5,73). In der Siedlung Basel-Gasfabrik, von wo über 300 Glasarmringfunde bekannt sind, wurden überwiegend purpurfarbene Armringe der Reihe 37 mit dem charak-teristischen dreieckigen Querschnitt klassifi ziert; darauf folgen Arm-ringe mit D-Querschnitt der Reihe 36 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3). Die purpurfarbenen Armringe der Gruppen 2 und 3a sind in besonders groβer Anzahl im Votivfund Mandeure vertreten, wo sie fast zwei Drittel des gesamten Fundgutes ausmachen und ebenfalls in die Lt D datiert wurden (Guillard 1989, 146-148, Fig. 3-5). An den Fundorten in Böhmen, vor allem in den Oppida Stradonice und Třísov, wurden purpurfarbene Armringe der Gruppe 3a in die Lt D1 datiert, ebenso wie die übrigen purpurfarbenen Armringe mit Dreiecksquerschnitt der Gruppe 2 und die mit drei oder fünf Rippen profi lierten Armringe der Gruppen 6b, 7b, 10 und 16, während purpurfarbene Armringe der anderen Gruppen nur ausnahmsweise vorkommen (Venclová 1981, 218-219, T. 1, Abb. 1,1-2; Venclová 1989, 91, Fig. 3; Venclová 1990, 122-123). Tatsächlich nimmt die Zahl der Armringe der Gruppe 3a – obwohl sie für ein Produkt mehrerer Werkstätten gehalten werden –, von Westen nach Osten ab. Die purpurfarbenen Armringe weisen aufgrund ihrer Farbe auf mindestens zwei Werkstätten hin: eine in der Siedlung Mandeure, wo violette Armringe angefertigt wurden, und eine in Stradonice, die dunkelpurpurne Armringe produzierte (Venclová 1990, 152).

79

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

u Lt D (Venclová 1990, 122-123). U Lt C2 datirani su ulomci glatke purpurne narukvice s pet rebara te još jedne s plastičnim ukrasom na srednjem rebru koje su pronađene na Manchingu (Gebhard 1989, 24, T. 32,413-414).

Za purpurnu narukvicu s tri rebra pronađenu na Cvingeru usporedba se može pronaći na naselju Basel-Gasfabrik, gdje su izdvojene dvije narukvice od purpurnog stakla koje su pro-fi lirane s tri glatka rebra forme 15 (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,2). Narukvice s tri rebra grupe 6a većinom su od plavog stakla, iako su zabilježene i one bezbojne do zelenkaste ili purpurne. Uže plave narukvice s tri rebra grupe 6a datirane su u Lt C1/C2 ili Lt C2 do u Lt D, što je posvjedočeno i nalazima istih purpurnih narukvica (Venclová 1990, 118). Zapravo sve purpurne narukvice, pa i one s tri rebra grupa 6a i 6c pronađene na oppidu Staré Hradisko, datirane su u razdoblje kasnog la-tena (Venclová 1981, 219; Venclová 1989, 91, 95; Venclová 1990, 118, 122). Purpurna narukvica grupe 6a iz Württem-berga, s druge je strane datirana u kasnu fazu srednjeg latena, odnosno u prijelaz na kasni laten (Wieland 1996, 85).

Problem se, dakle, nalazi kod datiranja purpurnih profi lira-nih narukvica. N. Venclová je, na osnovi nalaza s naselja, sve purpurne narukvice datirala u kasni laten, pri čemu one pur-purne profi lirane vidi na kraju tipološkog razvoja takvih profi -liranih oblika (Venclová 1989, 90; Venclová 1990, 135). Ipak, treba istaknuti kako pojavu purpurnih narukvica, posebno onih profi liranih, R. Gebhard stavlja već u kraj mlađe faze srednjeg latena, iako je purpurno staklo karakterističnije za razdoblje kasnog latena kada se od njega nisu izrađivali narebreni oblici koji su, dakle, jasna tipološka odlika Lt C2 (Gebhard 1989, 70-72). Problem datiranja profi liranih purpurnih oblika narukvica riješit će se tek nalazima u zatvorenim grobnim cjelinama (Ris-sanen 1999, 152). S druge strane, narukvice različitih oblika od purpurnog stakla, kako su usporedbe pokazale, rasprostranjene su od Porajnja i Francuske, preko južne Njemačke i Švicarske sve do Češke, Moravske i Slovačke i datirane su, bez obzira na oblik, u razdoblje kasnog latena (Lt D1) (Venclová 1981, 217-219; Venclová 1989, 90; Venclová 1990, 114, 135). Najveća je koncentracija purpurnih narukvica i perli zabilježena u Porajnju (Peddemors 1975), što pokazuje kako se radi o proizvodima radionica smještenih u istočnoj Francuskoj, Nizozemskoj, sre-dnjem Porajnju te na Manchingu (Venclová 1990, 154), odakle su one glatke ili profi lirane i dospjevale do Tauriska, najvje-rojatnije već od kraja srednjeg te u kasnom latenu.

Narukvice grupe 3a ili serije 34 (Gomolava)S utvrđenog naselja Skordiska na Gomolavi potječe ulomak

glatke zelene narukvice D-presjeka (Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,76). Glatke zelene narukvice D-presjeka na Manchin-gu su izdvojene kao narukvice serije 34 i datirane su u početak Lt D (Gebhard 1989, 19, T. 30,386-394). Na naselju Basel-Gasfa-brik pronađeno je pet ulomaka zelenih narukvica serije 34 (Ris-sanen 1999, Abb. 3), dok su dva ulomka trokutastog presjeka poput primjeraka grupe 2 (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,10).

Narukvice grupe 3a ili serije 35 (Gradišče pri Suhadolah, Ptuj-Grajski grič, Novo mesto-Kapiteljska njiva: grob 252)

S naselja Gradišče pri Suhadolah, iz kasnolatenskog sloja, potječe ulomak narukvice od žutog stakla D-presjeka (Dular et

Geschlossene Funde aus den Siedlungen in Virovitica und Nova Bukovica sowie aus dem Gräberfeld in Mihovo, parallel mit den an-geführten Analogien, ermöglichen die Datierung der purpurnen Arm-ringe der Gruppe 3a oder der Reihe 36 in die Spätlatènezeit.

Auch an den Fundorten der Mokronog-Gruppe wurden profi lierte purpurfarbene Armringe mit drei oder fünf Rippen gefunden (Karte 3). So wurde in der Siedlung Cvinger nad Korita in der spätlatène-zeitlichen Schicht das Fragment eines purpurfarbenen Glasarmrings mit drei Rippen gefunden (Dular et al. 1995, 109, T. 16,4), während sich im Grab 1657/23 in Mihovo ein purpurfarbener Armring mit fünf Rippen, verziert mit weißen und gelben Zickzacklinien, befand (Windl 1975, 277, T. XXXI,8), der aufgrund seiner Profi lgestaltung und der Verzierungen den blauen Armringen der Gruppe 7b oder der Reihe 14 entspricht.

Vergleiche für den Armring aus Mihovo sind Funde aus Iža (Březinová 2004, 143), der Armring aus Etzersdorf, datiert an das Ende der Lt C2 und den Übergang zur Lt D1 (Karwowski 2004, 24, 78, T. 20,263) sowie Armringe aus braunem Glas aus Groβsiernin in Ostösterreich (Karwowski 2004, 24, T. 84,264). Außerdem wurden profi lierte purpurfarbene Armringe mit gelben Wellenlinien auch in den Oppida Stradonice und Staré Hradisko gefunden, wo sie in die Lt D datiert wurden (Venclová 1990, 122-123). In die Lt C2 wurden Fragmente glatter purpurfarbener Armringe mit fünf Rippen sowie eines Armrings mit plastischer Verzierung an der Mittelrippe datiert, die aus Manching stammen (Gebhard 1989, 24, T. 32,413-414).

Eine Analogie für den purpurfarbenen Armring mit drei Rippen aus Cvinger kann man in der Siedlung Basel-Gasfabrik fi nden, wo zwei purpurfarbene Glasarmringe freigelegt wurden, die ein Profi l mit drei glatten Rippen der Form 15 tragen (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,2). Armringe mit drei Rippen der Gruppe 6a bestehen mei-stens aus blauem Glas, obwohl in der jüngeren Phase auch grünliche oder purpurfarbene dokumentiert sind. Die schmaleren blauen Arm-ringe mit drei Rippen der Gruppe 6a wurden in die Lt C1/C2 oder Lt C2 bis Lt D datiert und sind durch Funde von gleichen purpurfarbe-nen Armringen gesichert (Venclová 1990, 118). Eigentlich wurden alle purpurfarbenen Armringe, auch die mit drei Rippen der Gruppe 6a und 6c, die in dem Oppidum Staré Hradisko gefunden wurden, in die Spätlatènezeit eingeordnet (Venclová 1981, 219; Venclová 1989, 91, 95; Venclová 1990, 118, 122). Andererseits wurde der purpurfar-bene Armring der Gruppe 6a aus Württemberg in die späte Phase der Mittellatènezeit, beziehungsweise in den Übergang zur Spätlatène-zeit datiert (Wieland 1996, 85).

Das Problem liegt also in der Datierung der purpurfarbenen profi lierten Armringe. N. Venclová datierte anhand der Siedlungs-funde alle purpurfarbenen Armringe in die Spätlatènezeit, wobei sie die profi lierten Armringe am Ende der typologischen Entwicklung dieser Formen sieht (Venclová 1989, 90; Venclová 1990, 135). Es sei jedoch darauf hingewiesen, dass R. Gebhard das Vorkommen der purpurfarbenen, vor allem der profi lierten Armringe schon an das Ende der jüngeren Phase der Mittellatènezeit datiert, obwohl Purpurglas eher für die Spätlatènezeit charakteristisch ist, als man daraus keine gerippten Formen anfertigte, die also deutlich ein ty-pologisches Merkmal der Lt C2 (Gebhard 1989, 70-72). Das Pro-blem der Datierung der profi lierten purpurfarbenen Armringformen wird erst durch Funde aus geschlossenen Grabanlagen gelöst wer-den können (Rissanen 1999, 152). Andererseits sind verschiedene Armringformen aus Purpurglas, wie die Analogien zeigten, aus dem Rheinland und Frankreich, über Süddeutschland und die Schweiz bis nach Böhmen, Mähren und der Slowakei verbreitet und ungeach-

80

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

al. 2003, 162, T. 1,2). Ulomak istog tipa narukvice zabilježen je i na naselju Ptuj-Grajski grič (Korošec 1997, 171). Također, u kasnolatenskom paljevinskom grobu 252 na Kapiteljskoj nji-vi u Novom mestu pronađen je rastaljeni ulomak narukvice od smeđeg stakla D-presjeka (Križ 2005, 88, T. 65,6).

Nalazi staklenih narukvica smeđe boje ili boje jantara su rijetki, zbog čega ih se smatra narukvicama koje su nastale zbog nekih pogrešaka u izradi (Uenze 2000, 19, Abb. 12,55). Ipak, na naselju Basel-Gasfabrik pronađeno je 11 smeđih narukvica serije 35 D-presjeka te dvije trokutastog presjeka grupe 2 koje bi ukazivale suprotno (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,1, Abb. 3). Na istom naselju zabilježen je i ulomak smeđe narukvice s tri rebra koji je na srednjem i bočnim rebrima ukrašen cik-cak linijama, dok je jedan ulomak profi liran s pet rebara forme 42 s koso narebrenim srednjim rebrom (Ris-sanen 1999, 151, Abb. 2,9,11). Na Manchingu su glatke na-rukvice D-presjeka jantarne boje izdvojene kao narukvice se-rije 35 (Gebhard 1989, 19, T. 31-32,401-412), koje su datirane u početak Lt D. Kao i prethodne, zelene narukvice serije 34, nisu brojne, iako su od obje boje stakla izrađivani i profi lirani oblici iz kasne faze srednjeg latena kao i glatke uske kasnola-tenske forme, zbog čega se kraj izrade narukvica od obje boje stakla stavlja na početak kasnog latena (Gebhard 1989, 72-73; Gebhard 1989b, 102). Sličan problem odnosi se i na purpur-ne narukvice glatkog ili profi liranog tipa. Za njihovu dataciju važan je nalaz kosturnog groba iz Bickingena u kojem je sa zelenom narukvicom profi liranom s pet rebara pronađena pla-va narukvica s pet rebara serije 20. Grob je datiran u Lt C (Rissanen 1999, 152). Ipak, sve glatke narukvice serija 34-39 zasad su dokumentirane samo u kasnolatenskim cjelinama (Gebhard 1989, 38-39, Abb. 12), što bi bila i datacija ulomaka s Kapiteljske njive, Gradišča i Ptuja.

Narukvice grupe 3b (Magdalenska gora: grob VII/31, Novo mesto-Kapiteljska njiva: grob 13)

U grobu 31 tumula VII na Magdalenskoj gori pronađena je smeđa narukvica D-presjeka grupe 3b koja je ukrašena svijetlosmeđim motivom valovnice (Hencken 1981, 56, Fig. 251c), dok iz groba 13 na Kapiteljskoj njivi potječe ulomak tamnozelene narukvice D-presjeka ukrašene žutom linijom (Križ 2001, 80, br. 44). U još nekoliko grobnih cjelina na Kapiteljskoj njivi pronađeni su rastaljeni ostaci narukvica od zelenog stakla sa žutim linijama (Križ 2001, 61; Križ 2003, 84). Također, na srednjolatenskom groblju Slatina kod Celja u grobu 21 pronađeni su rastaljeni ulomci zelenoplave narukvi-ce sa žutim umecima (Pirkmajer 1991, T. 17,114).

Za narukvice grupe 3b, koje su datirane u kasni laten, najveća je koncentracija zabilježena u donjem Porajnju (Hae-vernick 1960, 46, 90, T. 19, Karte 4). U Nizozemskoj je to najbrojnija skupina glatkih narukvica, dok su one profi lirane rijetke (Peddemors 1975, 98). Od narukvica grupe 3b najbroj-nije su one purpurne boje, zatim slijede plave, pa narukvice od bezbojnog stakla te smeđe i zelene. Smatraju se proizvodom donjorajnskih, odnosno nizozemskih radionica stakla i datira-ne su, kao i narukvice grupe 3a, u razdoblje kasnog latena, pri čemu je za one od bezbojnog stakla pretpostavljena i nešto ra-nija datacija na prijelaz Lt C/D (Peddemors 1975, 99-100, 105, 107-108, Fig. 2, Fig. 4). Plave narukvice grupe 3b ukrašene

tet ihrer Form in die Spätlatènezeit datiert worden (Lt D1) (Venclová 1981, 217-219; Venclová 1989, 90; Venclová 1990, 114, 135). Die gröβte Konzentration purpurfarbener Armringe und Perlen ist im Rheinland dokumentiert (Peddemors 1975), was auf Werkstätten in Ostfrankreich, den Niederlanden, dem Mittelrhein und in Manching hinweist (Venclová 1990, 154), von wo aus die profi lierten Armrin-ge wahrscheinlich gegen Ende der Mittellatènezeit auch bis zu den Tauriskern gelangten.

Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 34 (Gomolava)Von der befestigten Siedlung der Skordisker in Gomolava stammt

das Fragment eines glatten grünen Armringes mit D-Querschnitt (Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,76). Glatte grüne Armringe mit D-Querschnitt aus Manching wurden als Armringe der Reihe 34 klassifi ziert und an den Anfang der Lt D datiert (Gebhard 1989, 19, T. 30,386-394). In der Siedlung Basel-Gasfabrik wurden fünf Frag-mente grüner Armringe der Reihe 34 gefunden (Rissanen 1999, Abb. 3), während zwei Fragmente von Armringen mit Dreiecksquerschnitt der Gruppe 2 zuzurechnen sind (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,10).

Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 35 (Gradišče pri Suha-dolah, Ptuj-Grajski grič, Novo mesto-Kapiteljska njiva: Grab 252)

Von der Siedlung Gradišče pri Suhadolah, aus der spätlatène-zeitlichen Schicht, stammt ein Armringfragment aus gelbem Glas mit D-Querschnitt (Dular et al. 2003, 162, T. 1,2). Ein Fragment des gleichen Armringtypus wurde auch in der Siedlung Ptuj-Grajski grič dokumentiert (Korošec 1997, 171). Auβerdem wurden geschmolzen Fragment ein braun Armring mit D-Querschnitt im spätlatènezeitlich Grab 252 in Kapiteljska njiva in Novo mesto gefunden (Križ 2005, 88, T. 65,6).

Braune oder bernsteinfarbene Glasarmringfunde sind selten, weshalb ihre Entstehung durch bestimmte Produktionsmängel erklärt wird (Uenze 2000, 19, Abb. 12,55). Doch wurden in der Siedlung Basel-Gasfabrik 11 braune Armringe der Reihe 35 mit D-Querschnitt und zwei Armringe mit Dreiecksquerschnitt der Gruppe 2 gefunden, die nicht dafür sprechen (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,1, Abb. 3). Aus derselben Siedlung ist auch ein Fragment eines braunen Armringes mit drei Rippen dokumentiert, dessen mittlere Rippe und Seiten-rippen mit Zickzacklinien verziert sind, während ein Fragment mit fünf Rippen der Form 42 mit schräg gerippter Mittelrippe profi liert ist (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,9,11). Auf Manching wurden glatte bernsteinfarbene Armringe mit D-Querschnitt als Armringe der Rei-he 35 klassifi ziert (Gebhard 1989, 19, T. 31-32,401-412), die an den Anfang der Lt D datiert wurden. Wie auch die vorgenannten grünen Armringe der Reihe 34 sind sie nicht zahlreich, obwohl aus beiden Glasfarben sowohl die Formen der späten Mittellatènezeit wie auch die glatten schmalen spätlatènezeitlichen Formen angefertigt wurden, weshalb das Ende der Produktion der grünen und bernsteinfarbenen Armringe an den Anfang der Spätlatènezeit datiert wird (Gebhard 1989, 72-73; Gebhard 1989b, 102). Ein ähnliches Problem kommt auch im Zusammenhang mit den purpurfarbenen Armringen des glatten oder profi lierten Typus vor. Für ihre Datierung ist der Fund aus dem Skelettgrab aus Bickingen bedeutsam, in dem neben einem grünen, mit fünf Rippen versehenen Armring, auch ein blauer Arm-ring mit fünf Rippen der Reihe 20 gefunden wurde. Das Grab wurde in die Lt C datiert (Rissanen 1999, 152). Alle glatten Armringe der Reihen 34-39 wurden bisher jedoch nur in den spätlatènezeitlichen Anlagen dokumentiert (Gebhard 1989, 38-39, Abb. 12), was auch der Datierung der Fragmente von Kapiteljska njiva, Gradišče und Ptuj entsprechen würde.

81

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

bijelim ili žutim valovnicama prisutne su i na nalazištima u istočnoj Austriji gdje su datirane u Lt D1 (Karwowski 2004, 19, 78). O ranijoj pojavi narukvica grupe 3b svjedoči i nalaz na naselju Nowa Cerekwia u Poljskoj, gdje je pronađen ulo-mak plave narukvice D-presjeka sa žutom valovnicom koji dolazi s oblicima karakterističnim za Lt C2 (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,h).

Osim u Porajnju, plave, smeđe ili ljubičaste staklene na-rukvice D-presjeka grupe 3b s bijelom ili žutom cik-cak li-nijom, najzastupljeniji su kasnolatenski oblici staklenih na-rukvica i u Westfalenu (Seidel 2005, 24-25, Abb. 5). Narukvi-ce grupe 3b pokazuju najveću raznolikost u boji u odnosu na sve ostale tipove staklenih narukvica iz Češke, a datirane su u Lt D. Usporedba za narukvicu s Magdalenske gore nalazi se na oppidumu Stradonice, gdje je također pronađena smeđa narukvica D-presjeka sa žutom linijom (Venclová 1990, 117; Venclová, Salač 1990, 647). Za R. Gebharda smeđe se na-rukvice općenito pojavljuju krajem srednjeg i traju do početka kasnog latena (Gebhard 1989, 73).

Nalazima u zatvorenim grobnim cjelinama u Mihovu i na Kapiteljskoj njivi, narukvice grupe 3b mogu se datirati, kao i one kobaltnoplave ili purpurne grupe 3a, u razdoblje kasnog latena.

Narukvice grupe 6a ili serije 25 (Mihovo: grob 1663/5, Novo mesto-Kapiteljska njiva: grobovi 130 i 176)

U grobu 1663/5 u Mihovu pronađena je narukvica s tri rebra od bezbojnog stakla sa žutom podlogom na unutarnjoj strani čije je srednje rebro istaknuto u obliku grebena (Windl 1975, 277, T. LXXVI,7). Ulomci istih narukvica pronađeni su u paljevinskim grobovima 130 i 176 na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu koji pripadaju Mokronog IIb stupnju, (Križ 2005, 54, 75, T. 17,5, T. 48,3).

Na Manchingu su iste narukvice, koje dolaze u različitoj širini, izdvojene kao narukvice serije 25 koje su datirane u Lt C2 (Gebhard 1989, 17, T. 24,320-324), što bi potvrđivao i nalaz narukvice u grobu 37 na groblju Manching-Steinbichel (Krämer 1985, 88, T. 23,13; Gebhard 1989, 52). Šira varijanta narukvica grupe 6a sa širokim srednjim rebrom od bezbojnog, ponekad zelenkastog stakla, nedostaje na nalazištima u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, Šleziji i Mađarskoj. U istočnoj Austriji poznat je nalaz samo jednog ulomka narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom grupe 6a varijante 2, i to s naselja Et-zersdorf, koji je datiran u Lt C2 (Karwowski 2004, 21, 73, 77, T. 13,164). Nalazi narukvica grupe 6a ili serije 25 u grobovima u Mihovu i na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu pripadaju, dakle, mlađoj fazi srednjeg latena, s porijeklom, sličnom kao kod drugih tipova narukvica od bezbojnog stakla sa žutom po-dlogom na unutarnjoj strani, u sjevernoalpskim radionicama, odakle dolaze do Tauriska u vrijeme Mokronog IIb stupnja.

Narukvicama grupe 6a istog oblika, ali izrađenim od plavog stakla, pripada ulomak koji je pronađen u istraživanjima visin-skog naselja Podbočje-Stari grad koji je datiran u razdoblje kasnog latena (Guštin, Cunja, Predovnik 1993, 30, sl. 7,16). Plave narukvice grupe 6a i varijante 2 sa srednjim rebrom istaknutim u obliku grebena zabilježene su samo iznimno i na prostoru istočne Austrije odakle su poznate s nalazišta Etzers-dorf i Pottenbrunn (Karwowski 2004, 21, T. 13,162-163).

Armringe der Gruppe 3b (Magdalenska gora: Grab VII/31, Novo mesto-Kapiteljska njiva: Grab 13)

Im Grab 31 des Tumulus VII von Magdalenska gora wurde ein brauner Armring mit D-Querschnitt der Gruppe 3b, verziert mit ei-nem hellbraunen wellenförmigen Motiv, gefunden (Hencken 1981, 56, Fig. 251c), während aus dem Grab 13 von Kapiteljska njiva das Fragment eines dunkelgrünen Armringes mit D-Querschnitt, verziert mit einer gelben Linie, stammt (Križ 2001, 80, Nr. 44). In einigen weiteren Grabanlagen von Kapiteljska njiva wurden geschmolzene Überreste von grünen Glasarmringen mit gelben Linien gefunden (Križ 2001, 61; Križ 2003, 84). Außerdem wurden auf dem mittel-latènezeitlichen Gräberfeld Slatina bei Celje im Grab 21 geschmol-zene Fragmente grünblauer Armringe mit gelben Einschlüssen ge-funden (Pirkmajer 1991, T. 17,114).

Die gröβte Konzentration der in die Spätlatènezeit datierten Armringe der Gruppe 3b wurde im Niederrheingebiet verzeichnet (Haevernick 1960, 46, 90, T. 19, Karte 4). In den Niederlanden ist die zahlenmäßig stärkste der in die Spätlatènezeit datierten Armrin-ge die Gruppe der glatten Armringe, während profi lierte Armringe selten vorkommen (Peddemors 1975, 98). Von den Armringen der Gruppe 3b sind die purpurfarbenen am zahlreichsten, darauf folgen die blauen, dann aus klarem Glas und danach in den jüngeren Phasen die braunen und grünen Armringe. Vermutlich sind sie ein Produkt der niederrheinischen beziehungsweise der niederländischen Werk-stätten und werden – wie auch die Armringe der Gruppe 3a – in die Spätlatènezeit datiert, während die Armringe aus klarem Glas etwas früher, etwa in den Übergang der Lt C/D, datiert werden (Peddemors 1975, 99-100, 105, 107-108, Fig. 2, Fig. 4). Blaue Armringe der Gruppe 3b, verziert mit weißen oder gelben Zickzackfadenaufl age, sind auch an den Fundorten in Ostösterreich präsent, wo sie in die Lt D1 datiert wurden (Karwowski 2004, 19, 78). Von dem früheren Vorkommen der Armringe der Gruppe 3b zeugt auch der Fund aus der Siedlung Nowa Cerekwia in Polen, wo ein Fragment eines blauen Armringes mit D-Querschnitt und einer gelben Zickzackfadenaufl a-ge mit den für die Lt C2 charakteristischen Formen gefunden wurde (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,h).

Neben dem Rheinland sind blaue, braune oder violette Glasarm-ringe mit D-Querschnitt der Gruppe 3b, verziert mit einer weißen oder gelben Zickzackfadenaufl age, die häufi gste spätlatènezeitliche Glasarmringform auch in Westfalen (Seidel 2005, 24-25, Abb. 5). Armringe der Gruppe 3b weisen im Vergleich zu allen anderen Glas-armringtypen aus Böhmen die gröβte Farbvielfalt auf und wurden in die Lt D datiert. Eine Analogie zum Armring von Magdalenska gora befi ndet sich in dem Oppidum Stradonice, wo auch ein brauner Armring mit D-Querschnitt und einer gelben Linie gefunden wurde (Venclová 1990, 117; Venclová, Salač 1990, 647). Für R. Gebhard kommen braune Armringe generell am Ende der Mittellatènezeit bis zum Anfang der Spätlatènezeit vor (Gebhard 1989, 73).

Aufgrund der Funde in den geschlossenen Grabanlagen in Miho-vo und Kapiteljska njiva lassen sich die Armringe der Gruppe 3b wie auch die kobaltblauen oder purpurfarbenen Armringe der Gruppe 3a in die Spätlatènezeit datieren.

Armringe der Gruppe 6a oder der Reihe 25 (Mihovo: Grab 1663/5, Novo mesto-Kapiteljska njiva: Gräber 130 und 176)

Im Grab 1663/5 in Mihovo wurde ein Armring mit drei Rippen aus klarem Glas mit gelber Folie an der Innenseite gefunden, de ssen Mittelrippe in der Form eines Grates hervorsteht (Windl 1975, 277, T. LXXVI,7). Die Fragmente der gleichen Armringen wurden im Brandgräber 130 und 176 in Kapiteljska njiva in Novo Mesto gefun-

82

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Narukvice grupe 6a ili serije 26 (Mihovo: grob 1656/49, Novo mesto-Kapiteljska njiva: grob 195, Ribić)

Iz groba 1656/49 u Mihovu potječe rastaljeni ulomak na-rukvice s tri rebra od bezbojnog stakla sa žutom podlogom koja pripada grupi 6a (oblik 3) ili seriji 26 (Windl 1975, 277, T. XIX,4). Isti su ulomci pronađeni u grobu 195 na Kapiteljskoj njivi koji je datiran u Mokronog IIb stupanj (Križ 2005, 82, T. 57,2). Također, iz groba 236 u Ribiću potječe nalaz ma-le brončane fi bule s dvostrukom spiralom koja na luku nosi ukras od ulomka staklene narukvice od bezbojnog stakla s tri rebra grupe 6a (Haevernick 1960a, 120, Abb. 2,3).

Narukvice serije 26 s tri rebra koje su izrađene od bezboj-nog stakla sa žutom podlogom, smatraju se rijetkim oblikom staklenih narukvica latenske kulture koji se može datirati u mlađu fazu srednjeg latena (Gebhard 1989, 18, T. 24,325-326). Vjerojatno ista kronološka pozicija vrijedi i za nalaz iz groba u Mihovu. Ulomak narukvice s luka fi bule iz Ribića, s druge strane, svjedoči o povezanosti Japoda s Tauriscima putem kojih su vjerojatno dolazili do staklenih narukvica s čijim su ulomcima ukrašavali lukove fi bula. Uske narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom profi lirane s tri rebra i širine do 1 cm, koje pripadaju grupi 6a varijanti 1, rijedak su nalaz i na nalazištima u istočnoj Austriji, gdje su također dati-rane u Lt C2 (Karwowski 2004, 21, 73, 77, T. 13,160-161).

Ista datacija, u Lt C2, vrijedila bi i za narukvice profi lirane s tri rebra od zelenog stakla koje su zabilježene na grobljima mokronoške skupine, a koje su posebno brojne na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu. Tako je u paljevinskom grobu 11 na Ka-piteljskoj njivi pronađena cijela zelenomodra narukvica s tri rebra, dok s groblja u Mihovu s parcele 1655 također potječe nalaz narukvice od zelenog stakla. U grobu 21 na groblju Sla-tina pronađeni su rastaljeni ulomci zelenomodre narukvice sa žutim umecima koja bi mogla pripadati istom tipu, ili su u pi-tanju ostaci narukvice grupe 7a s pet rebara. Za profi lirane ze-lene staklene narukvice s tri ili pet rebara, kao što je ona iz Sli-vnice, postoje tek ograničene usporedbe u nalazima sjeverno od Alpa, što bi ukazivalo i na njihovo radioničko porijeklo.

Narukvice grupe 6b/2 ili serije 11a (Zvonimirovo kbr. 34, Orešac-Dvorine, Podravske Sesvete-Orešje I, Sigetec-Lo-ke, Kuzelin, Sisak, Vinkovci-Blato, Orolik-Gradina, Osijek-Zeleno polje, Sotin, Gradina na Bosutu, Gomolava, Livade, Kablarovac, Donja Dolina)7 (Karta 4)

Na većem broju nalazišta, kako Tauriska (T. 4,3, T. 5,6-8), tako i Skordiska (T. 5,2-4), zabilježeni su ulomci plavih na-rukvica s tri rebra koje su na srednjem, najširem rebru ukrašene žutom ili bijelom cik-cak linijom. Većina je narukvica izrađena od kobaltnoplavog stakla i potječe s otvorenih nizinskih ili

7 Ovoj se seriji ili grupi najvjerojatnije mogu pribrojiti i ulomci plavih narukvica s tri rebra bez sačuvanog ukrasa (Sotin, Bela Cerkev-Pod Vovkom, Slivnica pri Mariboru 1). Također, za male ulomke s naselja Oberleiserberg iste profi lacije, a bez sačuvanog ukrasa, nije isključeno kako ne pripadaju seriji 11a (Karwowski 1998-1999, 213, Abb. 5,h-m). Na Manchingu su također pronađeni ulomci narukvica s tri rebra bez ukrasa koje su presjekom slične seriji 11a (Gebhard 1989, 22, T. 9,123-127). Zanimljiva je analiza odnosa veličine ukrašenog i neukrašenog dijela kod narukvica grupa 3a i 3b koja je pokazala kako najveći neukrašeni dio može iznositi i do 6 cm (Peddemors 1975, 102, T. 4).

den und gehört zur Stufe Mokronog IIb (Križ 2005, 54, 75, T. 17,5, T. 48,3).

Auf Manching wurden die gleichen Armringe in die Reihe 25 klassifi ziert, die in verschiedenen Breiten vorkommen und in Lt C2 datiert wurden (Gebhard 1989, 17, T. 24,320-324), was auch der Armring aus Grab 37 vom Gräberfeld Manching-Steinbichel be-stätigt (Krämer 1985, 88, T. 23,13; Gebhard 1989, 52). Die breitere Variante der Armringe der Gruppe 6a mit einer breiten Mittelrippe aus klarem, gelegentlich grünlichem Glas, kommt an den Fundorten in Böhmen, Mähren, der Slowakei, Schlesien und Ungarn nicht vor. In Ostösterreich ist der Fund von nur einem Armringfragment aus klarem Glas mit gelber Folie der Gruppe 6a, Variante 2, von der Sied-lung Etzersdorf, bekannt, der in die Lt C2 datiert wurde (Karwowski 2004, 21, 73, 77, T. 13,164).

Armringfunde der Gruppe 6a oder der Reihe 25 in den Gräbern in Mihovo und auf dem Kapiteljska njiva in Novo Mesto gehören zur jüngeren Phase der Mittellatènezeit und stammen – ähnlich wie die anderen Armringtypen aus klarem Glas mit gelber Folie an der Innenseite – aus den nordalpinen Werkstätten, von wo sie während der Stufe Mokronog IIb zu den Tauriskern gelangten.

Zu den Armringen der Gruppe 6a gleicher Form, aber aus blauem Glas, gehört auch das in die Spätlatènezeit datierte Fragment, das in den Ausgrabungen der Höhenburg Podbočje-Stari grad gefunden wurde (Guštin, Cunja, Predovnik 1993, 30, Abb. 7,16). Blaue Arm-ringe der Gruppe 6a und der Variante 2 mit gratartig hervorgehobener mittlerer Rippe wurden nur ausnahmsweise und zwar in Ostöster-reich vermerkt, wo sie von den Fundstätten Etzersdorf und Potten-brunn bekannt sind (Karwowski 2004, 21, T. 13,162-163).

Armringe der Gruppe 6a oder der Reihe 26 (Mihovo: Grab 1656/49, Novo mesto-Kapiteljska njiva: Grab 195, Ribić)

Aus dem Grab 1656/49 in Mihovo stammt ein geschmolzenes Armringfragment mit drei Rippen aus klarem Glas mit gelber Folie, das zur Gruppe 6a (Form 3) oder zur Reihe 26 gehört (Windl 1975, 277, T. XIX,4). Gleiche Fragmente wurden auch im Grab 195 von Kapiteljska njiva, datiert in die Stufe Mokronog IIb, gefunden (Križ 2005, 82, T. 57,2). Außerdem stammt aus Grab 236 in Ribić der Fund einer kleinen Bronzefi bel mit Doppelspirale, deren Bogen mit einem Glasarmringfragment aus klarem Glas mit drei Rippen der Gruppe 6a verziert ist (Haevernick 1960a, 120, Abb. 2,3).

Armringe der Reihe 26 mit drei Rippen aus klarem Glas mit gelber Folie gelten als eine seltene Glasarmringform der Latènekultur, die in die jüngere Phase der Mittellatènezeit datiert werden kann (Geb-hard 1989, 18, T. 24,325-326). Die gleiche chronologische Position gilt wahrscheinlich auch für den Fund aus dem Grab in Mihovo. Das Armringfragment vom Fibelbogen aus Ribić zeugt andererseits von der Verbindung der Japoden mit den Tauriskern, durch die sie wahr-scheinlich an die Glasarmringe gelangten, mit deren Fragmenten sie ihre Fibelbogen verzierten. Schmale Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie mit drei Rippen, bis zu 1 cm Breite, die zur Gruppe 6a, Variante 1 gehören, sind ein seltener Fund auch an den Fundorten in Ostösterreich, wo sie in die Lt C2 datiert wurden (Karwowski 2004, 21, 73, 77, T. 13,160-161).

Die gleiche Datierung in Lt C2 gilt demzufolge auch für die Arm-ringe aus grünem Glas mit drei Rippen, die in den Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe dokumentiert wurden und die besonders zahlreich in Kapiteljska njiva in Novo Mesto vorkommen. So wurde im Brand-grab 11 in Kapiteljska njiva ein vollständig erhaltener grünblauer Armring mit drei Rippen gefunden, während vom Gräberfeld in Mi-hovo, Parzelle 1655, auch ein Armringfund aus grünem Glas stammt.

83

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

utvrđenih naselja, dok se samo u rijetkim slučajevima možda radi o nalazima s prostora grobalja (Vinkovci-Blato, Osijek-Zeleno polje, Kablarovac). Iako se radi o brojno zastupljenom obliku, za njihovo preciznije kronološko vrednovanje uspore-dbe je potrebno potražiti na drugim prostorima rasprostiranja latenske kulture, gdje su zabilježeni nalazi u zatvorenim cje-linama koji će omogućiti i defi niranje radioničkih središta iz kojih su potekli ti nalazi. Ovo je pitanje tim važnije, budući da se radi o jednom od najzastupljenijih oblika staklenih narukvi-ca, posebno na nalazištima u istočnom dijelu srednje Europe.

Narukvice grupe 6b, prema prvotnoj podjeli T. E. Haever-nick koja ih je izdvojila u okviru jednog tipa (Haevernick 1960, 49-50), N. Venclová razdijelila je prema motivu koji se nalazi na srednjem rebru na dvije kronološki i prostorno različite po-dgrupe. Za narukvice podgrupe 6b/1 karakterističan je ukras u obliku osmičastih petlji i one su rasprostranjene u Karpatskoj kotlini tijekom Lt C1, kada se nalaze u grobovima zajedno s narukvicama grupe 5a. Narukvice podgrupe 6b/2, kojima pri-padaju nalazi s prostora rasprostiranja Tauriska i Skordiska, obuhvaćaju narukvice koje su ukrašene žutom ili bijelom cik-cak linijom (valovnicom) i koje dolaze tek nakon Lt C1, u vrijeme Lt C2/D.8 Narukvice grupe 6b najčešće su izrađene od plavog stakla, dok se iznimno mogu naći i purpurne na-rukvice sa žutom valovnicom (Lhota-Závist) (Venclová 1980, 66, 75; Venclová 1989, 85, 89-91, Fig. 1, Fig. 3; Venclová 1990, 120-122, Fig. 16).

Narukvice podgrupe 6b/1, koje su uvijek izrađene od plavog stakla, s tzv. Schleifenverzierung, odnosno s više ili

8 Međutim, na pojedinim narukvicama, kao npr. na Manchingu, zabilježena je pojava oba motiva.

Im Grab 21 im Gräberfeld Slatina wurden geschmolzene Fragmen-te grünblauer Armringe mit gelben Einschlüssen gefunden, die zum gleichen Typus gehören dürften, oder es könnte sich um Armring-überreste der Gruppe 7a mit fünf Rippen handeln. Mit den profi lierten grünen Glasarmringen mit drei oder fünf Rippen, wie denen aus Sliv-nica, gibt es nur eingeschränkt Analogien unter den Funden nördlich der Alpen, was auf ihre Ursprungswerkstatt hinweisen dürfte.

Armringe der Gruppe 6b/2 oder der Reihe 11a (Zvonimirovo Nr. 34, Orešac-Dvorine, Podravske Sesvete-Orešje I, Sigetec-Loke, Kuzelin, Sisak, Vinkovci-Blato, Orolik-Gradina, Osijek-Zeleno po-lje, Sotin, Gradina na Bosutu, Gomolava, Livade, Kablarovac, Donja Dolina)7 (Karte 4)

An einer gröβeren Anzahl von Fundorten der Taurisker (T. 4,3, T. 5,6-8) wie auch der Skordisker (T. 5,2-4) wurden Fragmente blauer Armringe mit drei Rippen, die auf der mittleren, breitesten Rippe mit einer gelben oder weißen Zickzackfadenaufl age verziert sind, doku-mentiert. Die meisten Armringe sind aus kobaltblauem Glas herge-stellt und stammen von befestigten oder offenen Niedersiedlungen, während es sich nur in seltenen Fällen eventuell um Grabfunde han-delt (Vinkovci-Blato, Osijek-Zeleno polje, Kablarovac). Obwohl es

7 Zu dieser Reihe oder Gruppe lassen sich höchstwahrscheinlich auch die Fragmente der blauen Armringe mit drei Rippen ohne erhaltene Verzierung einordnen (Sotin, Bela Cerkev-Pod Vovkom, Slivnica pri Ma-riboru 1). Außerdem ist es bei den kleinen Fragmenten von der Siedlung Oberleiserberg mit dem gleichen Profi l, aber ohne erhaltene Verzierung, nicht ausgeschlossen, dass sie nicht zur Gruppe 11a gehören (Karwowski 1998-1999, 213, Abb. 5,h-m). Auf Manching wurden auch Armringfrag-mente mit drei Rippen ohne Verzierung gefunden, deren Querschnitt der Reihe 11a ähnelt (Gebhard 1989, 22, T. 9,123-127). Interessant ist die Analyse der Gröβenverhältnisse der verzierten und unverzierten Teile bei den Armringen der Gruppen 3a und 3b, die gezeigt hat, dass der gröβte unverzierte Teil bis zu 6 cm betragen kann (Peddemors 1975, 102, T. 4).

Karta 4 Nalazišta narukvica od kobaltnoplavog stakla grupe 6b/2 (serija 11a)

Karte 4 Fundorte kobaltblauer Glasarmringe der Gruppe 6b/2 (der Reihen 11a)

84

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

manje pravilno oblikovanim osmičastim petljama od bijelog ili žutog neprozirnog stakla na srednjem rebru, karakteristične su za istočno keltsko područje, odnosno za Karpatsku kotli-nu (Haevernick 1960, 50; Venclová 1980, 66; Venclová 1990, 152). Koncentracija nalaza podgrupe 6b/1 zabilježena je na nalazištima u srednjem Podunavlju, s najvećim brojem nalaza u istočnoj Austriji i Slovačkoj, dok se u manjem broju nala-ze na zapadu (najviše u Bavarskoj s Manchingom, zatim na Dürrn bergu te u Švicarskoj). Inače, takav je način ukrašavanja s osmičastim petljama zabilježen i kod manjeg broja narukvica drugih grupa. Narukvice podgrupe 6b/1 datirane su nalazima u grobnim cjelinama u Lt C1 (Karwowski 2004, 65; Karwowski 2005, 164-165, Fig. 3,c-d, Fig. 4, Liste 2), što dokazuju nalazi plavih narukvica s osmičastom petljom u bijeloj ili žutoj boji u grobovima u Maňi i Palarikovu datiranim u Lt C1b-c (Bujna 2005, 133-134, Obr. 107, T. 78). Također, u horizont pojave staklenih narukvica (Lt C1a), istodobno s narukvicama grupa 12a, 14a i 14b, datiraju se i one plave narukvice grupe 6b s nalazišta u istočnoj Austriji koje su ukrašene motivom ležeće osmičaste petlje (Karwowski 2004, 65). Narukvice grupe 6b najbrojnija su grupa narukvica na slovačkim nalazištima laten-ske kulture, a na srednjem rebru ukrašene su žutom ili bijelom staklenom masom. One podgrupe 6b/1 s osmičastom petljom zastupljene su s 18 nalaza koji su datirani u Lt C1a, dok se narukvice podgrupe 6b/2 s cik-cak linijama datiraju u Lt C2-D (Březinová 2004, 143, Obr. 3, Obr. 7,1; Březinová 2005, 20). U Lt C1 datiran je i ulomak tamnoplave narukvice podgrupe 6b/1 s ležeće postavljenom žutom osmičastom petljom s na-selja Cămin-«Malul Crasnei» u Rumunjskoj (Németi 2000, 168, Pl. III,6). Za narukvice podgrupe 6b/1 pretpostavlja se kako potječu iz jedne radionice na istoku koja još nije loka-lizirana, a od onih serije 11a s Manchinga razlikuju se u boji stakla od kojeg su izrađene (Gebhard 1989, 56, 128).

Narukvicama podgrupe 6b/2 s nalazišta u Podravini te s prostora rasprostiranja Tauriska i Skordiska, kako je već istak-nuto, na Manchingu tipološki odgovaraju narukvice serije 11a koje su predstavljene plavim narukvicama s tri rebra. Na sre-dnjem rebru nalaze se motivi ležeće osmičaste petlje ili cik-cak linije. Izmjerom su izdvojene uže i šire forme s graničnom vrijednosti koja iznosi 1,1 cm. Uske plave narukvice serije 11a počinju u vrijeme rane faze srednjeg latena (Lt C1a), posebno one ukrašene motivom veće osmičaste petlje, nastavljaju se u Lt C1b kada se datiraju one s manjom petljom i cik-cak linija-ma, da bi predstavljale jednu od karakteristika mlađe faze sred-njeg latena (Lt C2), kada su u većem broju zabilježene šire narukvice ukrašene cik-cak linijom i petljom (Gebhard 1989, 13-15, 71, 131, T. 7,102-115, T. 8,116-122; Gebhard 1989a, 78-79, Fig. 2). Navedenu mlađu dataciju podupiru i nalazi narukvica od stakla jantarne boje s ukrasima ležeće osmice i cik-cak linija (Gebhard 1989, 222, T. 31,395).

Ulomci narukvica serije 11a užeg ili šireg tipa s bijelim cik-cak linijama zabilježeni su i na otvorenom naselju Stei-nebach (Ofer, Uenze 2003, 67-68, Abb. 1,2, Abb. 2,25). S otvorenog naselja Egglfi ng također potječu ulomci plavih na-rukvica serije 11a šireg i užeg tipa s bijelim i/ili žutim cik-cak linijama ili ležećim motivom osmičaste petlje. Izdvojeni su i ulomci narukvica na kojima se nisu očuvali ukrasi koje su također pripisane užem tipu serije 11a (Uenze 2000, 5, 10,

sich um eine zahlenmäβig gut vertretene Form handelt, muss man Analogien für ihre präzisere chronologische Bewertung in den an-deren Verbreitungsgebieten der Latènekultur suchen, wo Funde in geschlossenen Anlagen dokumentiert sind, die auch die Bestimmung der Werkstattzentren, aus denen die Funde stammen, ermöglichen werden. Diese Frage ist umso bedeutender, als es sich um eine der am häufi gsten vertretenen Glasarmringformen handelt, insbesondere an den Fundorten im Osten Mitteleuropas.

Nachdem T. E. Haevernick die Armringe der Gruppe 6b als zu einen Untergruppen gehörig klassifi zierte (Haevernick 1960, 49-50), teilte sie N. Venclová nach dem Motiv an der mittleren Rippe in zwei chronologisch und räumlich völlig verschiedene Untergruppen ein. Für die Armringe der Untergruppe 6b/1 ist die Verzierung in Form Achters- und Dreifachschleife charakteristisch; sie sind im Karpaten-becken in der Lt C1 verbreitet, wo sie parallel mit den Armringen der Gruppe 5a in den Gräbern vorkommen. Armringe der Untergruppe 6b/2, zu der die Funde vom Verbreitungsgebiet der Skordisker und Taurisker gehören, umfassen die mit einer gelben oder weißen Zick-zackfadenaufl age (Wellenlinie) verzierten Armringe, die erst nach LT C1, in der Lt C2/D vorkommen.8 Armringe der Gruppe 6b sind am häufi gsten aus blauem Glas hergestellt, ausnahmsweise sind auch purpurfarbene Armringe mit gelber Zickzackfadenaufl age zu fi nden (Lhota-Závist) (Venclová 1980, 66, 75; Venclová 1989, 85, 89-91, Fig. 1, Fig. 3; Venclová 1990, 120-122, Fig. 16).

Armringe der Untergruppe 6b/1, die immer aus blauem Glas her-gestellt sind, mit der so genannten Schleifenverzierung beziehungs-weise mit mehr oder weniger regelmäβig geformten Achterschleifen aus weißem oder gelbem opakem Glas an der mittleren Rippe, sind für das ostkeltische Gebiet beziehungsweise für das Karpatenbecken charakteristisch (Haevernick 1960, 50; Venclová 1980, 66; Venclová 1990, 152). Die größte Konzentration von Funden der Untergruppe 6b/1 ist an den Fundorten im Mitteldonauraum dokumentiert, mit der gröβten Anzahl an Funden in Ostösterreich und der Slowakei, während sie sich in geringerer Anzahl im Westen fi nden (die meisten in Bayern mit Manching, in Dürrnberg, in der Schweiz). Ansonsten wurde diese Art der Achterschleifenverzierungen auch bei einer ge-ringeren Anzahl von Armringen der anderen Gruppen verzeichnet. Armringe der Untergruppe 6b/1 wurden anhand von Grabfunden in Lt C1 datiert (Karwowski 2004, 65; Karwowski 2005, 164-165, Fig. 3,c-d, Fig. 4, Liste 2), wie Funde von blauen Armringen mit weißen oder gelben Achterschleifen aus den Gräbern in Maňa und Palariko-vo, datiert in die Lt C1b-c, belegen (Bujna 2005, 133-134, Abb. 107, T. 78). In den Horizont des Vorkommens der Glasarmringe (Lt C1a), parallel mit den Armringen der Gruppen 12a, 14a und 14b, werden auch die blauen Armringe der Gruppe 6b von den Fundorten in Ost-österreich datiert, die mit dem Motiv liegenden Achterschleifen ver-ziert sind (Karwowski 2004, 65). Armringe der Gruppe 6b stellen die größte Armringüberreste an den slowakischen Fundorten der Latène-kultur dar; sie sind an der mittleren Rippe mit gelber oder weißer Glaspaste verziert. Die Armringe der Untergruppe 6b/1 mit Achter-schleifen sind mit 18 Funden vertreten, die in die Lt C1a datiert wur-den, während Armringe der Untergruppe 6b/2 mit Zickzacklinien in die Lt C2-D datiert wurden (Březinová 2004, 143, Abb. 3, Abb. 7,1). In die Lt C1 wurde auch das Fragment eines dunkelblauen Armringes der Untergruppe 6b/1 mit liegenden gelben Achterschleifen von der Siedlung Cămin-»Malul Crasnei« in Rumänien datiert (Németi 2000,

8 Allerdings wurde bei einzelnen Armringen, wie z.B. aus Manching, das Vorkommen beider Motive verzeichnet.

85

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

12-13, Abb. 12,21,46, Abb. 15,2-3,20). O izradi narukvica navedenog tipa na naselju Egglfi ng svjedoče nalazi ulomaka koji se pripisuju neuspjelim proizvodima (Uenze 2000, 11, Abb. 15,1,22). U istraživanjima naselja Berching-Pollanten pronađene su narukvice grupe 6b koje su datirane u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,12). U Württembergu je samo na jednom nalazištu zabilježen ulo-mak plave narukvice podgrupe 6b/2 koje najčešće pripadaju kasnom latenu (Wieland 1996, 84, Abb. 27). Kobaltnoplave narukvice grupe 6b u manjem su broju pronađene i u Tiringiji, gdje su zabilježeni ulomci s bijelom osmičastom petljom koja je položena između žutih cik-cak linija ili je u pitanju samo ukras bijele cik-cak linije, a datirane su u Lt D (Lappe 1979, 86-87, T. III,4, T. IV,12,14-15).

Na nalazištima u istočnoj Austriji neukrašene narukvi-ce grupe 6a najbrojnija su skupina nalaza koja je, ovisno o profi laciji, podijeljena na tri varijante, od kojih su uske pla-ve narukvice profi lirane s tri rebra daleko najzastupljenije (Karwowski 2004, 21, T. 8,98-T. 12,159). Ukrašene narukvi-ce grupe 6b, također širine do 1 cm, treća su grupa po brojno-sti na nalazištima u istočnoj Austriji, a ukrašene su motivima bijelih i žutih cik-cak linija ili ležećom osmičastom petljom (Schleifenverzierung). Narukvice ukrašene osmičastom petljom pojavljuju se od rane faze srednjeg latena (Lt C1a-b), dok su one s cik-cak linijama mlađe (Lt C1b) (Karwowski 2004, 21-22, 70, 77, T. 13,165-T. 17,222). Na naselju Oberlei-serberg izdvojeni su ukrašeni i neukrašeni ulomci istih plavih narukvica (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,n, Abb. 6,a). Narukvice grupe 6b koje su ukrašene motivom osmičaste petlje smatraju se, s obzirom na čestu pojavu takvog načina ukrašavanja u srednjem Podunavlju, proizvodom radionica s područja istočne Austrije (Karwowski 2004, 49, 51-53, Abb. 12-13), što podupiru i brojni nalazi s naselja Velem Szent-vid (Venclová 1990, 120-122). Na naselju Basel-Gasfabrik zabilježeno je 11 ulomaka narukvica serije 11a (Rissanen 1999, 151, Abb. 3), koje su poznate i s nalazišta u Poljskoj, pri čemu su zabilježene i one koje su ukrašene drukčijim uzorkom, poput ulomka s Gomolave (Jovanović, Jovanović 1988, T. XLVI,4), a datirane su u Lt C2 (Karwowski 1997, 51-52, Abb. 2,g, Abb. 4,b, Abb. 6,b, T. 2,b). Ulomak kobalt-noplave narukvice podgrupe 6b/2 s naselja Lovosice datiran je u Lt D zajedničkim nalazom s narukvicama grupa 3a i 16. Međutim, nije isključeno kako je do početka izrade narukvica podgrupe 6b/2 možda došlo već u okviru Lt C1 (Venclová, Salač 1990, 647, Obr. 1,3, T. 1,3).

S obzirom na ove usporedbe, brojne kobaltnoplave na-rukvice podgrupe 6b/2 ili serije 11a s prostora rasprostiranja Tauriska i Skordiska, mogu se datirati u Lt C2, što međutim tek treba potvrditi nalazima u zatvorenim cjelinama. Veći broj na-laza narukvica grupe 6b/2 na nalazištima Skordiska, uz stakle-ne narukvice grupe 15 te još neke druge nalaze, samo potvrđuje povezanost Skordiska s keltskim zajednicama naseljenim u sre-dnjem Podunavlju, odakle su iz radioničkih središta najvjerojat-nije i dospjele narukvice podgrupe 6b/2. Izvorište za nalaze s prostora rasprostiranja mokronoške skupine možda se također nalazi u radionicama iz srednjeg Podunavlja, a otud su mogle doći komunikacijama koje su vodile uz zapadni rub Panonske nizine, što je i pretpostavljena ruta tzv. jantarne ceste.

168, Pl. III,6). Für die Armringe der Untergruppe 6b/1 wird vermutet, dass sie aus einer noch nicht georteten Werkstätte im Osten stammen und sich von den Armringen der Reihe 11a von Manching in der Glasfarbe unterscheiden dürften (Gebhard 1989, 56, 128).

Die Armringe der Untergruppe 6b/2 von den Fundorten in der Podravina und aus dem Verbreitungsgebiet der Taurisker und Skor-disker entsprechen, wie bereits erwähnt, typologisch den Armringen der Reihe 11a aus Manching, die mit blauen Armringen mit drei Rippen vertreten sind. An der mittleren Rippe befi nden sich liegen-de Achterschleifen oder Zickzacklinien. Messungen ergaben eine schmalere und eine breitere Form mit einem Grenzwert von 1,1 cm. Die schmalen blauen Armringe der Reihe 11a – vor allem die mit gröβeren Achterschleifen verzierten – treten in der frühen Phase der Mittellatènezeit (Lt C1a) auf und fi nden sich bis in die Lt C1b, wo die Armringe mit kleineren Schleifen und mit Zickzacklinien vorkommen, um eines der Charakteristika der jüngeren Phase der Mittellatènezeit zu werden (Lt C2), in der eine gröβere Anzahl von breiteren Armringen mit Zickzacklinien und Schleifen dokumentiert wurden (Gebhard 1989, 13-15, 71, 131, T. 7,102-115, T. 8,116-122; Gebhard 1989a, 78-79, Fig. 2). Für die genannte spätere Datierung sprechen auch bernsteinfarbene Glasarmringfunde mit liegenden Achterschleifen und Zickzacklinien (Gebhard 1989, 222, T. 31,395).

Fragmente von Armringen der Reihe 11a des schmaleren oder breiteren Typus mit weißen Zickzacklinien wurden auch in der Sied-lung Steinebach dokumentiert (Ofer, Uenze 2003, 67-68, Abb. 1,2, Abb. 2,25). Von der Siedlung Egglfi ng stammen auch die Fragmente von blauen Armringen der Reihe 11a des breiteren und schmaleren Typus mit weißen und/oder gelben Zickzacklinien oder mit liegen-den Achterschleifen. Gesondert vermerkt wurden auch Armringfrag-mente ohne erhaltene Verzierungen, die ebenfalls dem schmaleren Typus der Reihe 11a zugeordnet wurden (Uenze 2000, 5, 10, 12-13, Abb. 12,21,46, Abb. 15,2-3,20). Auf die Siedlung Egglfi ng als Produktionsstätte der Armringe des erwähnten Typus weisen Funde von Fragmenten hin, die auf misslungene Produkte schließen lassen (Uenze 2000, 11, Abb. 15,1,22). In den Ausgrabungen der Siedlung Berching-Pollanten wurden Armringe der Gruppe 6b, die in die Lt D1 datiert wurden, gefunden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,12). In Württemberg ist lediglich an einem Fund-ort ein Fragment eines blauen Armringes der Untergruppe 6b/2 do-kumentiert, die meistens zur Spätlatènezeit gehörte (Wieland 1996, 84, Abb. 27). Kobaltblaue Armringe der Gruppe 6b wurden in gerin-gerer Anzahl auch in Thüringen gefunden, wo Fragmente mit weißen Achterschleifen zwischen gelben Zickzacklinien, oder nur mit einer weißen Zickzacklinien, dokumentiert und in die Lt D datiert wurden (Lappe 1979, 86-87, T. III,4, T. IV,12,14-15).

An den Fundorten in Ostösterreich bilden unverzierte Armringe der Gruppe 6a die größte Fundgruppe, die je nach Profi l in drei Va-rianten eingeteilt ist, von denen schmale blaue Armringe, mit drei Rippen bei weitem am häufi gsten vorkommen (Karwowski 2004, 21, T. 8,98-T. 12,159). Verzierte Armringe der Gruppe 6b, auch bis zu 1 cm breit, sind die drittgröβte Gruppe an den Fundorten in Ost-österreich; sie sind mit weißen und gelben Zickzacklinien oder mit liegenden Achterschleifen verziert (Schleifenverzierung). Armringe mit Achterschleifen kommen in der frühen Phase der Mittellatènezeit (Lt C1a-b) vor, während Armringe mit Zickzacklinien jünger sind (Lt C1b) (Karwowski 2004, 21-22, 70, 77, T. 13,165-T. 17,222). In der Siedlung Oberleiserberg wurden verzierte und unverzierte Fragmen-te der gleichen blauen Armringe vermerkt (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,n, Abb. 6,a). Armringe der Gruppe 6b mit Achterschlei-fen werden im Hinblick auf die häufi ge Form dieser Verzierungsme-

86

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Narukvice grupe 7a ili serije 17 (Sisak, Jezerine)Iz Siska (T. 6,3) i Jezerina (Radimsky 1895, 210, T. V,2)

potječu nalazi kobaltnoplavih narukvica s pet neukrašenih re-bara, od kojih je srednje najviše i najšire. S obzirom da je narukvica iz Siska očuvana u cijelosti, vjerojatno se radi o nalazu koji potječe iz grobne cjeline.

Na Manchingu su plave neukrašene narukvice s pet rebara izdvojene kao narukvice serije 17. S obzirom na manji broj nalaza, pretpostavljeno je kako nisu izrađivane na Manchin-gu, već se često nalaze na zapadnom prostoru latenske kul-ture (Gebhard 1989, 16, T. 19,263-265) gdje su datirane u Lt C2 (Gebhard 1989, 128, 132). Na naselju Berching-Pollan-ten zabilježena je prisutnost istih narukvica grupe 7a koje su također datirane u Lt C2 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350, Abb. 30,5), dok su s nalazišta u Württembergu poz-nata samo dva nalaza plavih narukvica s pet rebara (Wieland 1996, 84, Abb. 27). Plave narukvice serije 17 najbrojniji su tip staklenih narukvica u Westfalenu i u Porajnju (Seidel 2005, 24-25, Abb. 5), dok su rijetke u Tiringiji, gdje su također datirane u Lt C (Lappe 1979, 87, T. IV,16). Plave narukvice grupe 7a poznate su i s više nalazišta u istočnoj Austriji, gdje su izdvoje-ne kao varijanta 1 za koju je karakteristično srednje rebro koje je najviše i najšire u odnosu na ostala, a datirane su u Lt C1b-Lt C2 (Karwowski 2004, 23, 72-73, 77, T. 17,228-T. 18,236). Narukvice grupe 7a od plavog stakla u većem se broju nalaze u Švicarskoj i južnoj Njemačkoj i također pripadaju Lt C2, dok su na češkim nalazištima datirane i u Lt D, o čemu bi svjedočili nalazi s oppiduma Stradonice (Venclová 1990, 122).

Istoj grupi staklenih narukvica, dakle grupi 7a, pripadao bi i ulomak zelene narukvice od pet rebara bez ukrasa koja je pronađena na naselju mokronoške skupine u Slivnici. Sličan je ulomak pronađen na naselju Basel-Gasfabrik (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,6). U srednji laten datirana je zelena na-rukvica s pet rebara iz kosturnog groba iz Bickingena u kojem se još nalazila plava narukvica s pet rebara, čije je srednje rebro koso podijeljeno i ukrašeno bijelim valovnicama serije 20 (Rissanen 1999, 152).

Na osnovi ovih usporedbi, plave i zelene glatke narukvice grupe 7a mogu se datirati u razdoblje srednjeg latena, najvje-rojatnije u Lt C2, i vjerojatno su import iz radionica smještenih sjeverno od Alpa.

Narukvice grupe 7a ili serije 27 (Zvonimirovo-Ve-liko polje: grob 53, Novo mesto-Kapiteljska njiva: grobovi 193 i 400 te izvan grobne cjeline, Mihovo: grobovi 1657/42, 1657/57, 1657/66, 1657B/80, 1657/53 i parcela 1657B, Valična Vas, Kincelj nad Trbincem, okolica Stične, Metlika: grob 51, Vinica, Prozor, Ribić, Jezerine) (Karta 5)

Na većem broju nalazišta mokronoške skupine, posebno u dobro datiranim zatvorenim grobnim cjelinama iz mlađe faze srednjeg latena, pronađene su narukvice s pet rebara od bezbojnog stakla sa žutom podlogom, što svjedoči o njihovoj omiljenosti kod Tauriskinja. Takve su narukvice zabilježene i na nalazištima koja se pripisuju Kolapijanima i Japodima do kojih su vjerojatno dospjele upravo posredstvom Tauriska. Vjerojatno se navedenom obliku može pripisati i znatan dio rastaljenih te neprepoznatljivih ulomaka bezbojnog stakla s ostacima žute podloge s grobalja u Zvonimirovu (sl. 1, sl. 3)

thode im Mitteldonauraum für ein Produkt der lokalen Werkstätten aus dem Gebiet Ostösterreichs gehalten (Karwowski 2004, 49, 51-53, Abb. 12-13), was auch durch zahlreiche Funde von der Siedlung Velem Szentvid bestätigt wird (Venclová 1990, 120-122). In der Siedlung Basel-Gasfabrik wurden 11 Armringfragmente der Reihe 11a gefunden (Rissanen 1999, 151, Abb. 3), die auch von Fundorten in Polen bekannt ist, wobei auch die mit einem unterschiedlichen Muster verzierten Armringe, wie etwa die Fragmente von Gomo-lava, dokumentiert (Jovanović, Jovanović 1988, T. XLVI,4) und in Lt C2 datiert wurden (Karwowski 1997, 51-52, Abb. 2,g, Abb. 4,b, Abb. 6,b, T. 2,b). Das Fragment eines kobaltblauen Armringes der Untergruppe 6b/2 aus der Siedlung Lovosice wurde aufgrund eines gemeinsamen Fundes mit den Armringen der Gruppen 3a und 16 in die Lt D datiert. Es ist aber nicht ausgeschlossen, dass die Armring-produktion der Untergruppe 6b/2 vielleicht schon im Laufe der Lt C1 einsetzte (Venclová, Salač 1990, 647, Abb. 1,3, T. 1,3).

Im Zusammenhang mit diesen Analogien lassen sich viele ko-baltblaue Armringe der Untergruppe 6b/2 oder der Reihe 11a vom Verbreitungsgebiet der Taurisker und Skordisker in die Lt C2 da-tieren, was jedoch erst durch Funde in geschlossenen Anlagen end-gültig bestätigt werden soll. Der Großteil der Armringfunde der Gruppe 6b/2 an den Fundorten der Skordisker, zusammen mit den Glasarmringen der Gruppe 15 sowie einige weitere Funde bestäti-gen eigentlich die Verbindungen der Skordisker zu den keltischen Gemeinschaften aus Mitteldonauraum, aus deren Werkstattzentren die Armringe der Untergruppe 6b/2 auch stammten. Die Herkunft der Funde vom Verbreitungsgebiet der Mokronog-Gruppe könnte ebenfalls in den Werkstätten aus Mitteldonauraum liegen, von wo aus sie entlang der Verkehrsadern, die auch den wahrscheinlichen Verlauf der Bernsteinstraße bilden, an den westlichen Rand der Pan-nonischen Ebene gelangen konnten.

Armringe der Gruppe 7a oder der Reihe 17 (Sisak, Jezerine)Aus Sisak (T. 6,3) und Jezerine (Radimsky 1895, 210, T. V,2)

stammen die Funde kobaltblauer Armringe mit fünf unverzierten Rippen, deren mittlere am höchsten und breitesten ist. Da der Arm-ring aus Sisak völlig erhalten ist, handelt es sich wahrscheinlich um einen aus den Grabanlagen stammenden Fund.

Von Manching sind blaue unverzierte Armringe mit fünf Rippen als Armringe der Reihe 17 klassifi ziert worden. Im Hinblick auf die geringere Anzahl von Funden wird vermutet, dass sie nicht auf Man-ching selbst hergestellt wurden, sondern wir begegnen ihnen häufi g im westlichen Gebiet der Latènekultur (Gebhard 1989, 16, T. 19,263-265). Sie wurden in die Lt C2 datiert (Gebhard 1989, 128, 132). In der Siedlung Berching-Pollanten wurde das Vorkommen von Arm-ringen der Gruppe 7a dokumentiert, die ebenfalls in die Lt C2 datiert wurden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350, Abb. 30,5), während von den Fundorten in Württemberg nur zwei Funde blauer Armringe mit fünf Rippen bekannt sind (Wieland 1996, 84, Abb. 27). Blaue Armringe der Reihe 17 sind der zahlreichste Glasarmringtypus in Westfalen wie auch in Rheinland (Seidel 2005, 24-25, Abb. 5), während sie in Thüringen, wo sie ebenfalls in die Lt C datiert wurden, selten vorkommen (Lappe 1979, 87, T. IV,16). Blaue Armringe der Gruppe 7a sind von mehreren Fundorten in Ostösterreich bekannt, wo sie als Variante 1 klassifi ziert wurden mit einer charakteristischen Mittelrippe, die höher und breiter als die anderen ist; sie wurden in die Lt C1b-Lt C2 datiert (Karwowski 2004, 23, 72-73, 77, T. 17,228-T. 18,236). Armringe der Gruppe 7a aus blauem Glas fi nden sich in größerer Zahl in der Schweiz und in Süddeutschland und gehören zur Lt C2, während sie an den böhmischen Fundorten auch in die Lt D

87

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

i Kapiteljskoj njivi, iako takvi ulomci mogu pripadati isto-dobnim serijama 25-26 i 28-32 koje su također izrađene od bezbojnog stakla sa žutom podlogom (Gebhard 1989, 16-19, T. 24-28). Ipak, budući da od očuvanih narukvica većina pri-pada grupi 7a ili seriji 27, može se pretpostaviti kako i znatan broj rastaljenih nalaza pripada istom obliku.

Zanimljivo je kako u dosadašnjim istraživanjima gro-balja i naselja Skordiska nisu dokumentirani nalazi narukvica od bezbojnog stakla sa žutom podlogom bilo kojeg oblika. Razlog tomu možda se nalazi u spoznaji kako s prostora njiho-va rasprostiranja zasad nedostaju grobovi žena datirani u Lt C2, u kojima se najčešće nalaze narukvice grupe 7a ili serije 27. Drugo moguće objašnjenje ovisilo je o usmjerenosti Skor-diska različitim radioničkim središtima, u odnosu na Tauriske, koja su smještena u srednjem Podunavlju, najvjerojatnije na prostoru jugozapadne Slovačke i istočne Austrije, u kojima se nisu izrađivale narukvice od bezbojnog stakla, pa ih Skordisci nisu niti poznavali. Ipak, ne treba isključiti mogućnost prona-laska narukvica od bezbojnog stakla u budućim istraživanjima nalazišta Skordiska.

U navedenu sliku rasprostranjenosti narukvica grupe 7a ili serije 27 od bezbojnog stakla sa žutom podlogom uklapaju se i nalazi ulomaka narukvica koji se nalaze kao ukras na lukovi-ma brončanih fi bula s dvije spirale na groblju u Vinici koje se pripisuje Kolapijanima (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,3-4). Iste su fi bule s ukrasom od ulomka narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom pronađene i na groblju Japoda u Prozoru (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,5, Abb. 2,1-2).

Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom s pet rebara izdvojene su unutar grupe 7a za koju su karakteristične i one izrađene od plavog stakla (Haevernick, 1960, 50, 84,

datiert wurden, was durch Funde vom Oppidum Stradonice belegt ist (Venclová 1990, 122).

Zu derselben Gruppe von Glasarmringen, d.h. zur Gruppe 7a, dürfte auch das grüne Armringfragment mit fünf unverzierten Rippen aus der Siedlung der Mokronog- Gruppe in Slivnica gehören. Ein ähnliches Fragment wurde auch in der Siedlung Basel-Gasfabrik ge-funden (Rissanen 1999, 151, Abb. 2,6). In die Mittellatènezeit wur-de auch ein grüner Armring mit fünf Rippen aus dem Knochengrab aus Bickingen datiert, in dem sich auch ein blauer Armring mit fünf Rippen befand, dessen mittlere Rippe schräg geteilt und mit wei-ßen Zickzackfadenaufl age der Reihe 20 verziert ist (Rissanen 1999, 152).

Anhand dieser Vergleiche lassen sich die blauen und grünen glatten Armringe der Gruppe 7a in die Mittellatènezeit, höchstwahr-scheinlich in Lt C2 datieren; sie stellen wahrscheinlich einen Import aus den Werkstätten nördlich der Alpen dar.

Armringe der Gruppe 7a oder der Reihe 27 (Zvonimirovo-Veliko polje: Grab 53, Novo mesto-Kapiteljska njiva: Gräber 193 und 400 und außerhalb der Grabanlagen, Mihovo: Gräber 1657/42, 1657/57, 1657/66, 1657B/80, 1657/53, Parzelle 1657B, Valična Vas, Kincelj nad Trbincem, Umgebung von Stična, Metlika: Grab 51, Vi-nica, Prozor, Ribić, Jezerine) (Karte 5)

An mehreren Fundorten der Mokronog-Gruppe, insbesondere in den gut datierten geschlossenen Grabanlagen aus der jüngeren Pha-se der Mittellatènezeit, wurden Armringe mit fünf Rippen aus kla-rem Glas mit gelber Folie gefunden, was für ihre Beliebtheit unter den Tauriskerfrauen sprechen dürfte. Solche Armringe wurden auch an Fundorten, die den Kolapianen und den Japoden zugeschrieben werden, gefunden, wohin sie wohl durch Vermittlung der Taurisker gelangten. Wahrscheinlich kann man auch zahlreiche geschmolze-ne und unkenntliche klare Glasfragmente mit Überresten von gelber

Karta 5 Nalazišta narukvica od bezbojnog stakla sa žutom podlo-gom grupe 7a (serije 27)

Karte 5 Fundorte der Armringe aus klarem Glas mit gelber Innenfo-lie der Gruppe 7a (der Reihe 27)

88

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Folie aus Zvonimirovo (Abb. 1, Abb. 3) und Kapiteljska njiva der erwähnten Form zuordnen, obwohl solche Fragmente auch zu den gleichzeitigen Reihen 25-26 und 28-32 gehören könnten, die eben-falls aus klarem Glas mit gelber Folie hergestellt sind (Gebhard 1989, 16-19, T. 24-28). Doch da die meisten der erhaltenen Armringe zur Gruppe 7a oder Reihe 27 gehören, kann man vermuten, dass auch ein wesentlicher Teil der geschmolzenen Funde dieselbe Form hatte.

Interessanterweise wurden in den bisherigen Ausgrabungen der Gräberfelder und Siedlungen der Skordisker keine Armringfunde aus klarem Glas mit gelber Folie irgendwelcher Form dokumentiert. Der Grund dafür mag darin liegen, dass noch keine der in die Lt C2 da-tierten Frauengräber aus dem Verbreitungsgebiet der Skordisker aus-gegraben wurden, in denen am häufi gsten Armringe der Gruppe 7a oder der Reihe 27 anzutreffen sind. Die zweite mögliche Erklärung mag in der Orientierung der Skordisker zu – im Vergleich zu den Tauriskern – verschiedenen Werkstättenzentren in Mitteldonauraum, höchstwahrscheinlich in der Südwestslowakei und Ostösterreich, lie-gen, wo keine Armringe aus klarem Glas produziert wurden, so dass die Skordisker sie folglich auch nicht kannten. Doch man sollte die Möglichkeit der Entdeckung von Armringen aus klarem Glas in den zukünftigen Ausgrabungen der Fundorte der Skordisker nicht aus-schließen.

In das Bild der Verbreitung der Armringe der Gruppe 7a oder der Reihe 27 aus klarem Glas mit gelber Folie passen auch die Fun-de von Armringfragmenten, die sich als Verzierungen an den Bögen bronzener Doppelspiralenfi beln im Gräberfeld in Vinica, das den Ko-lapianen zugeschrieben wird, befi nden (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,3-4). Gleiche Fibeln mit Fragmenten von Armringen aus klarem Glas mit gelber Folie wurden auch auf dem Gräberfeld der Japoden in Prozor gefunden (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,5, Abb. 2,1-2).

Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie mit fünf Rippen wurden innerhalb der Gruppe 7a gesondert vermerkt. Für diese Gru-ppe sind auch Armringe aus blauem Glas charakteristisch (Haever-nick, 1960, 50, 84, T. 22, Karte 9). Armringe mit fünf Rippen der Reihe 27 aus klarem Glas mit gelber Folie von Manching stellen, abgesehen von bestimmten Unterschieden in Form und Breite, ei-ne eigene Fundreihe dar, die in die Lt C2 datiert wurde (Gebhard 1989, 18, T. 24-25,327-343), was durch die Funde zweier Armringe der breiteren Variante neben dem Kopf im Grab 39 am Gräberfeld Manching-Steinbichel belegt wird (Krämer 1985, 89, T. 25,13,15; Gebhard 1989, 52, Abb. 19,13,15). Es ist interessant, dass in der mit Manching zeitlich parallel bestehenden Siedlung Egglfi ng nur zwei Fragmente von Armringen der Reihe 27 gefunden wurden, die wahr-scheinlich aus schweizerischen Werkstätten stammen (Uenze 2000, 20), während dagegen in der Siedlung Steinebach – wo die Formen von der ältesten der Reihen, der Reihe 1 aus Lt C1a bis zur Reihe 38 aus Lt D1, verzeichnet wurden –, Armringe aus klarem Glas mit gel-ber Folie wie auch die jüngeren aus purpurfarbenem Glas überhaupt nicht vorkommen (Ofer, Uenze 2003, 74). In der Siedlung Berching-Pollanten wurde das Vorkommen von Armringen der Gruppe 7a ver-zeichnet, die in die Lt C2 datiert wurden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350, Abb. 30,6). An den Fundorten in Württemberg wurden nur drei Armringfunde der Gruppe 7a dokumentiert (Wie-land 1996, 84, Abb. 27), die auch in Thüringen selten sind (Lappe 1979, 87, T. III,6).

Der vermutete Ursprung der Armringe aus klarem Glas mit gel-ber Folie wird durch zahlreiche Armringfunde der Gruppe 7a an den Fundorten in Bern und der westlichen Schweiz bestätigt, die anhand der Grabanlagenfunde gemeinsam mit den Mötschwillfi beln in die Lt C2 datiert wurden (Berger 1974, 64, Abb. 4; Kaenel-Müller 1989,

Sl. 1 Ulomak narukvice grupe 7a ili serije 27 iz groba 53 s groblja Zvonimirovo- Veliko polje (snimio: J. Škudar)

Abb. 1 Fragment der Armringe der Gruppe 7a oder der Reihe 27 aus dem Grab 53 vom Gräberfeld Zvonimirovo-Veliko polje (Foto: J. Škudar)

Sl. 2 Ulomci narukvice grupe 7b ili serije 14 iz groba 25 s groblja Zvonimirovo- Veliko polje (snimio: J. Škudar)

Abb. 2 Fragmente der Armringe der Gruppe 7b oder der Reihe 14 aus dem Grab 25 vom Gräberfeld Zvonimirovo-Veliko polje (Foto: J. Škudar)

89

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 22, Karta 9). Narukvice s pet rebara serije 27 od bezboj-nog stakla sa žutom podlogom na Manchingu, bez obzira na određene razlike u formi i širini, predstavljaju prepoznatljivu seriju nalaza datiranu u Lt C2 (Gebhard 1989, 18, T. 24-25,327-343), što potvrđuju i nalazi dvije narukvice šire inačice pokraj glave u grobu 39 na groblju Manching-Steinbichel (Krämer 1985, 89, T. 25,13,15; Gebhard 1989, 52, Abb. 19,13,15). Za-nimljivo je kako su na Manchingu istodobnom naselju Eggl-fi ng pronađena tek dva ulomka narukvica serije 27 za koje se pretpostavlja kako su porijeklom iz švicarskih radionica (Uenze 2000, 20), dok na naselju Steinebach, na kojem su zabilježeni oblici od najstarije serije 1 iz Lt C1a do serije 38 iz Lt D1, potpuno nedostaju narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom kao i mlađe od purpurnog stakla (Ofer, Uenze 2003, 74). Na naselju Berching-Pollanten zabilježena je prisutnost narukvica grupe 7a koje su također datirane u Lt C2 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350, Abb. 30,6). Na nalazištima u Württembergu zabilježena su samo tri nala-za narukvica grupe 7a (Wieland 1996, 84, Abb. 27), koje su rijetke i u Tiringiji (Lappe 1979, 87, T. III,6).

Pretpostavljeno ishodište narukvica od bezbojnog stakla sa žutom podlogom potvrđuju brojni nalazi narukvica grupe 7a na nalazištima u Bernu i zapadnoj Švicarskoj koji su datirani nalazima u grobnim cjelinama u Lt C2, zajedno s Mötschwill fi bulama (Berger 1974, 64, Abb. 4; Kaenel, Müller 1989, 126, Fig. 5, Fig. 7). Na naselju Basel-Gasfabrik zabilježena su tri nalaza narukvica serije 27 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3), dok s groblja Gasfabrik potječu dvije narukvice (Rissanen 1999, 157). Narukvice grupe 7a brojne su i na nalazištima u Nizo-zemskoj, gdje su datirane u Lt C (Peddemors 1975, 99-100, 107-108, Fig. 2).

Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom izrađivale su se tako što se na narukvicu u rashlađenom stanju dodavala žuta podloga u vidu kapljica koja se razmazivala po unutarnjoj strani. O takvoj izradi svjedočio bi možda na-laz kapljice žutog stakla s Manchinga (Gebhard 1989, 145,

126, Fig. 5, Fig. 7). In der Siedlung Basel-Gasfabrik wurden drei Armringfunde der Reihe 27 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3) verzeich-net, während vom Gräberfeld Gasfabrik zwei Armringe stammen (Rissanen 1999, 157). Armringe der Gruppe 7a wurden auch an Fundorten in den Niederlanden dokumentiert und in die Lt C datiert (Peddemors 1975, 99-100, 107-108, Fig. 2).

Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie wurden angefertigt, indem auf den abgekühlten Armring die gelbe Unterlage in Form von Tropfen auf die Innenseite aufgebracht und verstrichen wurde. Die-se Produktionsweise dürfte der Fund eines gelben Glastropfens von Manching belegen (Gebhard 1989, 145, T. 61,890). Die Produktion von Armringen aus klarem Glas ist auch für Dürrnberg belegt, von wo das Rohstoffragment stammt (Haevernick 1977, 207).

Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie erscheinen schon in der entwickelten Mittellatènephase (Lt C1b) mit den ältesten doku-mentierten Formen der Typen 54 und 76. Doch ihren Produktionshö-hepunkt erreichten die Armringe aus klarem Glas im Laufe der Lt C2 (Gebhard 1989, 71-72; Karwowski 2004, 72-73, 77), was besonders gut bei den Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe in Mihovo, Kapi-teljska njiva und Zvonimirovo zum Ausdruck kommt. Solche Arm-ringe sind auch in den Gräberfeldern und Siedlungen in der Schweiz und in Bayern besonders zahlreich, so, dass sie vermutlich das Pro-dukt einer alpinen Glaswerkstatt sind (Gebhard 1989, 72). Funde von breiteren Armringen der Reihe 27 im süd- und westalpinen Gebiet werden an das Ende der Mittellatènezeit bis zum Übergang in die Spätlatènezeit datiert (Gebhard 1989, 63), während ihre Produktion Anfang der Spätlatènezeit aufhört (Gebhard 1989, 72).

Die vorgeschlagene und etwas niedrigere Datierung bis in die Lt D dürfte durch Funde aus Böhmen bestätigt werden, wo im Vergleich zu den Funden aus der Schweiz und aus Süddeutschland Armringe aus klarem Glas etwas seltener vertreten sind. So kommen sie in der Siedlung Lovosice zusammen mit Armringen der spätlatènezeitlichen Gruppen 3a und 16 vor, was auch ihre Anwesenheit auf dem Oppidum Stradonice beweisen würde (Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 122; Venclová, Salač 1990, 647, Abb. 1,10). Der Armringfund der Gruppe 7a vom Fundort Strunkovice wurde andererseits in die Lt C2 datiert (Michálek, Venclová 1994, 570, Abb. 10,13, Abb. 11,6). Von den Fundorten in Ostösterreich sind Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie der Gruppe 7a nur in Etzersdorf und Thunau doku-mentiert, wo sie in die Lt C2 datiert wurden (Karwowski 2004, 23, 73, 77, T. 18,238-240). In Polen sind Armringe der Gruppe 7a aus klarem Glas mit gelber Folie von den Siedlungen Nowa Cerekwia und Pełczyska bekannt, wo sie ebenfalls in die Lt C2 datiert wurden (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,a-b, Abb. 4,a,d, T. 3,a-c,e).

Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie der Gruppe 7a oder der Reihe 27 sind in großer Zahl in Manching in der Lt C2 präsent; ihr Verbreitungsgebiet nach Osten (Gebhard 1989, 18), geht bis zu den Tauriskern, unter denen sie besonders beliebt waren, obwohl auch das Vorkommen der anderen Formen aus klarem Glas mit gel-ber Folie dokumentiert ist. Der Grund für ihre Beliebtheit mag auch darin liegen, dass solche Armringe wegen ihrer gelben Folie an der Innenseite einen gelblichen bis goldenen Glanz haben, d.h. es wird angenommen, dass die Glasarmringe Goldschmuck nachahmen soll-ten (Venclová 1990, 115; Karwowski 2004, 57).

Armringe der Gruppe 7b oder der Reihe 14 (Zvonimirovo-Veliko polje: Grab 25, Donja Bebrina)

Im mittellatènezeitlichen Gräberfeld auf Veliko polje in Zvo-nimirovo im Grab 25 wurden geschmolzene Fragmente eines ko-baltblauen Armringes mit fünf Rippen gefunden, der mit weißen

Sl. 3 Rastaljeni ulomak narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom oko kosti iz groba 43 s groblja Zvonimirovo-Ve-liko polje (snimio: J. Škudar)

Abb. 3 Geschmolzenes Fragment eines Armringes aus klarem Glas mit gelber Folie um Knochen aus Grab 43 vom Gräberfeld Zvonimirovo-Veliko polje (Foto: J. Škudar)

90

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 61,890). Također, izrada narukvica od bezbojnog stakla posvjedočena je i na Dürrnbergu, odakle potječe ulomak siro-vine (Haevernick 1977, 207).

Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom poja-vljuju se već tijekom razvijene faze srednjeg latena (Lt C1b), s najstarije zabilježenim oblicima tipa 54 i 76. Ipak, vrhu-nac produkcije narukvice od bezbojnog stakla dosegnule su tijekom Lt C2 (Gebhard 1989, 71-72; Karwowski 2004, 72-73, 77), što se posebno dobro vidi na grobljima mokronoške skupine u Mihovu, na Kapiteljskoj njivi i u Zvonimirovu. Takve su narukvice posebno brojne i na grobljima te naselji-ma u Švicarskoj i Bavarskoj, pa se pretpostavlja kako pred-stavljaju proizvod jedne alpske radionice stakla (Gebhard 1989, 72). Nalazi širih narukvica serije 27 na južnom i za-padnom alpskom području datiraju se na kraj srednjeg late-na, sve do prijelaza u kasni laten (Gebhard 1989, 63), dok do prestanka produkcije dolazi početkom kasnog latena (Gebhard 1989, 72).

Predloženu i nešto nižu donju dataciju, do u Lt D, potvrđivali bi kao nalazi iz Češke, gdje su narukvice od bezbojnog stak-la nešto slabije zastupljene u odnosu na nalaze iz Švicarske i južne Njemačke. Tako se na naselju Lovosice nalaze zajedno s narukvicama kasnolatenskih grupa 3a i 16, a što bi dokazivala i njihova prisutnost na oppidumu Stradonice (Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 122; Venclová, Salač 1990, 647, Obr. 1,10). Nalaz narukvice grupe 7a na nalazištu Strunkovice datiran je, s druge strane, u Lt C2 (Michálek, Venclová 1994, 570, Obr. 10,13, Obr. 11,6). Na nalazištima u istočnoj Austriji narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom grupe 7a zabilježene su samo na nalazištima Etzersdorf i Thunau na kojima su datirane u Lt C2 (Karwowski 2004, 23, 73, 77, T. 18,238-240). U Poljskoj su narukvice grupe 7a od bezbojnog stakla sa žutom podlogom poznate s naselja Nowa Cerekwia i Pełczyska, gdje su također datirane u Lt C2 (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,a-b, Abb. 4,a,d, T. 3,a-c,e).

Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom gru-pe 7a ili serije 27 brojno su zastupljene na Manchingu u Lt C2, šire se u smjeru istoka (Gebhard 1989, 18), reklo bi se sve do Tauriska (Karta 5), gdje su bile posebno omiljene, iako je zabilježena pojava i drugih oblika izrađenih od bezbojnog stakla sa žutom podlogom. Razlog tomu možda se nalazi i u spoznaji kako takve narukvice zbog žute podloge na unutar-njoj strani posjeduju žućkasti ili zlatni sjaj, odnosno pretpo-stavlja se kako se radi o staklenim narukvicama koje su za ideju imale imitaciju zlatnog nakita (Venclová 1990, 115; Karwowski 2004, 57).

Narukvice grupe 7b ili serije 14 (Zvonimirovo-Veliko polje: grob 25, Donja Bebrina)

Na srednjolatenskom groblju na Velikom polju u Zvonimi-rovu u grobu 25 pronađeni su rastaljeni ulomci kobaltnoplave narukvice s pet rebara koja je bila ukrašena bijelim cik-cak li-nijama (sl. 2). Ulomak narukvice iste grupe potječe s utvrđenog naselja Paljevine u Donjoj Bebrini, a ukrašena je žutim i bije-lim cik-cak linijama (Todorović 1968, 140, T. VI,5).

Na Manchingu su plave narukvice s pet vodoravnih rebara na kojima se nalaze žute i/ili bijele cik-cak linije, izdvojene kao narukvice serije 14, koje pripadaju najbrojnije zastuplje-

Zickzackfadenaufl age verziert war (Abb. 2). Ein Armringfragment derselben Gruppe stammt von der befestigten Siedlung Paljevine in Donja Bebrina und ist mit gelben und weißen Zickzacklinien verziert (Todorović 1968, 140, T. VI,5).

Auf Manching wurden blaue Armringe mit fünf horizontalen Ri-ppen mit gelben und/oder weißen Zickzackfadenaufl age als Armrin-ge der Reihe 14 klassifi ziert, die zu der am zahlreichsten vertretenen Glasarmringform der Siedlung gehören. Darunter kommen schmale-re und breitere Formen mit einem Grenzwert zwischen 1,6 und 1,7 cm vor. Die schmaleren Formen wurden bereits in die Lt C1b datiert, während die breiteren zu Lt C2 gehören dürften (Gebhard 1989, 15, 71, T. 11-16,157-239). Für ihre frühe Datierung in die Lt C1b spricht Grab 1 vom Gräberfeld Manching-Steinbichel, wo zwei kobaltblaue Armringe der Reihe 14 der schmaleren Variante gefunden wurden (Krämer, 1985, 75, T. 1,1-2; Gebhard 1989, 52). Außer auf Manching sind Armringe der Reihe 14 die zahlreichste mittellatènezeitliche Glasarmringform auch in der Siedlung Berching-Pollanten, wo sie in die Lt C2 datiert wurden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350-352, Abb. 30,8-11; Gebhard 1989, 15, 128, 131, Abb. 20). Von der Siedlung Steinebach stammen ebenfalls Armringfragmente der Reihe 14 mit weißen oder gelben Zickzacklinien, die auch an dem-selben Fragment vorkommen können. An einem Fragment wurde an der mittleren Rippe eine Verzierung aus gelben Pünktchen doku-mentiert (Ofer, Uenze 2003, 68, 72, Abb. 1,8, Abb. 2,23, Abb. 3,13). Fragmente von Armringen verschiedener Blautöne der Reihe 14 der schmaleren wie auch der breiteren Variante mit gelben und weißen Zickzacklinien wurden in der Siedlung Egglfi ng gefunden (Uenze 2000, 5, 10, 13, Abb. 12,24,54, Abb. 15,21,23). In derselben Siedlung wurden auch Armringfragmente aus braunem Glas mit weißen und gelben Zickzacklinien dokumentiert, die wegen der zweiten Farbe für Produkte mangelnder Qualität gehalten werden (Uenze 2000, 13, Abb. 12,55). Von der Siedlung Altenburg stammen Fragmente blauer Armringe der Gruppe 7b mit gelben und weißen Zickzacklinien, de-ren Vorkommen in den Gräbern aus der Lt C2 dokumentiert wurde, sie erhielten sich vielleicht bis in die Lt D (Stöckli 1979, 39, Abb. 3,5-7). Blaue Armringe der Gruppe 7b mit fünf Rippen und weißen und/oder gelben Zickzacklinien sind am zahlreichsten auch an den Fundorten in Württemberg (Wieland 1996, 82-84, Abb. 27-28), und häufi g an Fundorten in Süddeutschland anzutreffen, während sie in Hessen selten vorkommen (Seidel 2005, 16). Ihr Vorko mmen ist auch an Fundorten in Südthüringen dokumentiert, wo sie die zahl-reichste Form darstellen (Lappe 1979, 87-88, T. III,7, T. IV, T. V; Seidel 2005, 19, Abb. 4), was von Verbindungen mit Süddeutschland zeugt, während sie nördlich des Mains durch Armringe der Reihe 4 ersetzt werden (Seidel 2005, 16-17).

An den Fundorten in der Schweiz in den Grabanlagen aus Lt C2 wurde das Vorkommen verschiedener unterschiedlich profi lierter Armringe verzeichnet. Die breiteren blauen Armringe der Gruppen 7b und 8d mit gelben oder weißen Zickzacklinien wurden meistens am linken Arm getragen (Berger 1974, 64, Abb. 8,4). In der Siedlung Basel-Gasfabrik wurden sogar zwanzig Armringfunde der Reihe 14 dokumentiert (Rissanen 1999, 151, Abb. 3).

Blaue Armringe der Gruppe 7b sind auch von mehreren Fundorten in Ostösterreich bekannt, wo zwei Varianten vermerkt wurden, abhän-gig von der Position der Verzierung, die sich an drei oder an allen fünf Rippen (Variante 1) oder nur an der mittleren Rippe (Variante 2) be-fi nden kann. Es handelt sich um weiße oder gelbe Zickzacklinien, die auch zusammen an einem Armring vorkommen können. Blaue Arm-ringe der Gruppe 7b kommen am Ende der frühen Phase der Mittel-latènezeit und in der jüngeren Phase der Mittellatènezeit vor (Lt C1b-

91

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

nom obliku staklenih narukvica na naselju. Među njima su prepoznate uže i šire forme s graničnom vrijednosti između 1,6-1,7 cm. Uže forme datirane su već u Lt C1b, dok bi one veće širine pripadale Lt C2 (Gebhard 1989, 15, 71, T. 11-16,157-239). U prilog njihove pojave već u Lt C1b navodi se grob 1 na groblju Manching-Steinbichel u kojem su pronađene dvije kobaltnoplave narukvice serije 14 uže inačice (Krämer, 1985, 75, T. 1,1-2; Gebhard 1989, 52). Osim na Manchingu, narukvice serije 14 najbrojniji su srednjolatenski oblik stak-lenih narukvica i na naselju Berching-Pollanten, gdje su da-tirane u Lt C2 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 350-352, Abb. 30,8-11; Gebhard 1989, 15, 128, 131, Abb. 20). S otvorenog naselja Steinebach također potječu ulomci narukvi-ca serije 14 s bijelim ili žutim cik-cak linijama koje se mogu pojaviti i na istom ulomku. Na jednom ulomku na srednjem rebru zabilježen je i ukras od žutih točkica (Ofer, Uenze 2003, 68, 72, Abb. 1,8, Abb. 2,23, Abb. 3,13). Ulomci različitih nijansi plavih narukvica serije 14 užeg tipa kao i onih širih sa žutim i bijelim cik-cak linijama pronađeni su na otvorenom naselju Egglfi ng (Uenze 2000, 5, 10, 13, Abb. 12,24,54, Abb. 15,21,23). Na istom naselju zabilježeni su i ulomci narukvica od smeđeg stakla s bijelim i žutim cik-cak linijama koji se zbog druge boje smatraju nekvalitetnim proizvodom (Uenze 2000, 13, Abb. 12,55). S naselja Altenburg potječu ulomci plavih narukvica grupe 7b sa žutim i bijelim cik-cak linijama, čija je pojavnost dokumentirana u grobovima datiranim u Lt C2, no možda se zadržavaju do u Lt D (Stöckli 1979, 39, Abb. 3,5-7). Plave narukvice grupe 7b s pet rebara te bijelim i/ili žutim cik-cak linijama najbrojnije su i na nalazištima u Württembergu (Wieland 1996, 82-84, Abb. 27-28), a brojno su zastupljene i na nalazištima u južnoj Njemačkoj, dok su u Hessenu rijetke (Seidel 2005, 16). Njihova je pojavnost dokumentirana i na nalazištima u južnoj Tiringiji, gdje su najbrojniji oblik (Lappe 1979, 87-88, T. III,7, T. IV, T. V; Seidel 2005, 19, Abb. 4), što svjedoči o vezama s južnom Njemačkom, dok ih sjeverno od Maine zamjenjuju narukvice serije 4 (Seidel 2005, 16-17).

Na nalazištima u Švicarskoj u grobnim cjelinama datira-nim u Lt C2 zabilježena je prisutnost različitih profi liranih na-rukvica. Šire plave narukvice grupa 7b i 8d sa žutim ili bijelim cik-cak linijama većinom su se nosile na lijevoj ruci (Berger 1974, 64, Abb. 8,4). Na naselju Basel-Gasfabrik zabilježeno je čak dvadeset nalaza narukvica serije 14 (Rissanen 1999, 151, Abb. 3).

Plave narukvice grupe 7b poznate su i s većeg broja nalazišta u istočnoj Austriji, gdje su izdvojene dvije varijante, ovisno o položaju ukrasa koji se može nalaziti na tri ili svih pet rebara (varijanta 1) ili samo na srednjem rebru (varijanta 2). Radi se o bijelim ili žutim cik-cak linijama koje mogu dolaziti i zajedno na istoj narukvici. Plave narukvice grupe 7b poja-vljuju se od kraja rane faze srednjeg latena te u mlađoj fazi srednjeg latena (Lt C1b-Lt C2) (Karwowski 2004, 24, 72-73, 77, T. 19,241-T. 20,262,266, T. 21,267-269). Na naselju Ober-leiserberg plave staklene narukvice grupe 7b također su dati-rane u Lt C2 (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,p), kada se pojavljuju i slične narukvice grupa grupa 8c i 8d (Karwowski 1998-1999, 217). U Poljskoj, na nalazištima Nowa Cerekwia i Pleszów, pronađeni su ulomci narukvica grupe 7b koje su isto datirane u Lt C2 (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,c-f, Abb. 3,a,

Lt C2) (Karwowski 2004, 24, 72-73, 77, T. 19,241-T. 20,262,266, T. 21,267-269). In der Siedlung Oberleiserberg wurden die blauen Glas-armringe der Gruppe 7b ebenfalls in die Lt C2 datiert (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,p), wo auch ähnliche Armringe der Gruppen 8c und 8d vorkommen (Karwowski 1998-1999, 217). In Polen, an den Fundorten Nowa Cerekwia und Pleszów, wurden Armringfragmente der Gruppe 7b gefunden und in die Lt C2 datiert (Karwowski 1997, 52, Abb. 2,c-f, Abb. 3,a, T. 1,d-f), während sie in der Slowakei nur an fünf Fundorten dokumentiert wurden (Březinová 2004, 143).

Blaue Armringe der Gruppe 7b mit gelben und/oder weißen Zickzacklinien oder Wellenlinien weisen eine große Vielfalt auf, von den früheren schmaleren Formen bis zu den jüngeren, die massiv und breit sind. Ihr Vorkommen wurde ab Lt C1/C2 dokumentiert, beziehungsweise sie erscheinen etwas früher als die unverzierten Armringe der Gruppe 7a. Es handelt sich jedoch um eine für die Lt C2 charakteristische Form, deren Vorkommen in den Oppidum Stra-donice und Staré Hradisko bestätigen würde, dass sie bis in die Lt D hergestellt wurden (Venclová 1980, 78; Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 122-123, Fig. 18), was auch mit ihrer ursprüngli-chen Datierung übereinstimmen würde (Haevernick 1960, 89). Dies belegen die Ausgrabungen der Siedlung Lovosice, wo Fragmen-te von kobaltblauen, mit Zickzacklinien verzierten Armringen der Gruppe 7b gefunden wurden, die auch sonst am häufi gsten im Laufe der Lt C2 vorkommen, und die anhand der Funde mit spätlatènezeit-lichen Formen bis in die Lt D datiert wurden (Venclová, Salač 1990, 647-648, Abb. 1,8,13, T. 1,8, T. 2,13). Außerdem treten die blauen Armringe mit fünf Rippen der Gruppe 7b am zahlreichsten an den Fundorten im Gebiet Strakonice in Südböhmen auf, wo sie von der Lt C1/C2 bis in die Lt D datiert wurden. Eine so niedrige Datierung dürfte durch den Fund von der Siedlung Modlešovice bestätigt wer-den, wo sie im selben Objekt wie die spätlatènezeitlichen Armringe der Gruppe 3a-b vorkommen (Michálek, Venclová 1994, 566, Abb. 6,1, Abb. 7,6, Abb. 8,1).

Die Verbreitung und die dichteste Akkumulation von Armring-funden der Gruppe 7b wurde in den westlichen Teilen Mitteleuro-pas, beziehungsweise an Fundorten in Böhmen, Bayern und in der Schweiz, dokumentiert. Die meisten typisierten Varianten weisen darauf hin, dass es sich um Produkte mehrerer Werkstätten handelt (Venclová 1990, 153). Weiße und gelbe Zickzackfadenaufl age als Verzierungen an kobaltblauen Armringen mit mehreren Rippen wur-den in die Lt C1b datiert, als gleichzeitig auch Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie an der Innenseite vorkommen. In Lt C2 besteht die Tendenz zu immer breiteren Armringen, die ihren Höhepunkt in barocken und ausdrucksvoll plastisch verzierten Formen erlebten (Gebhard 1989, 128).

Die Armringfunde aus dem Grab 25 in Zvonimirovo und der Siedlung in Donja Bebrina lassen sich in Lt C2 datieren und stammen wahrscheinlich aus Werkstätten in den westlichen Teilen Mitteleuro-pas, wie übrigens auch einige andere Glasarmringformen. Der Fund von Armringfragmenten der Gruppe 7b in der befestigten Siedlung Paljevine dürfte gemeinsam mit einigen anderen Funden die frühen Anfänge der befestigten Siedlungen der Skordisker – wohl schon im Laufe der Lt C2 – bezeugen.

Armringe der Gruppe 8b oder der Reihe 12 (Sotin, Gomolava)Aus Sotin (Ilkić 1999, 42-43, T. XXV,1) und von der befestigten

Siedlung auf Gomolava (Jovanović 1965, 232, T. I,8) stammen Frag-mente von kobaltblauen Armringen der Gruppe 8b oder der Reihe 12 mit drei Rippen, deren Mittelrippe mit schrägen Rillen in Felder mit weißen, genauso schräg verlaufenden Zickzacklinien geteilt ist.

92

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 1,d-f), dok su u Slovačkoj zabilježene samo na pet nalazišta (Březinová 2004, 143).

Plave narukvice grupe 7b sa žutim i/ili bijelim cik-cak linijama ili valovnicama pokazuju raznolikost, od ranijih užih oblika k mlađim koji su masivni i široki. Njihova poja-va zabilježena je od Lt C1/C2, odnosno nešto su ranije od neukrašenih narukvica grupe 7a. Ipak, radi se o obliku karakterističnom za Lt C2, čija bi prisutnost na oppidima Stradonice i Staré Hradisko svjedočila kako traju do u Lt D (Venclová 1980, 78; Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 122-123, Fig. 18), što bi odgovaralo i njihovoj prvotnoj dataciji (Haevernick 1960, 89). To bi potvrđivala istraživanja naselja Lovosice na kojem su ulomci kobaltnoplavih na-rukvica ukrašenih s cik-cak linijama grupe 7b, koje su inače najčešće tijekom Lt C2, datirani nalazima s kasnolatenskim oblicima do u Lt D (Venclová, Salač 1990, 647-648, Obr. 1,8,13, T. 1,8, T. 2,13). Također, plave narukvice s pet rebara grupe 7b najbrojnije su na nalazištima na području Strakonice u južnoj Češkoj, gdje su datirane od Lt C1/C2 do u Lt D. Tako nisko datiranje potvrđivao bi nalaz na naselju Modlešovice, gdje dolaze u istom objektu s kasnolatenskim narukvicama grupe 3a-b (Michálek, Venclová 1994, 566, Obr. 6,1, Obr. 7,6, Obr. 8,1).

Distribucija i najveća akumulacija nalaza narukvica grupe 7b dokumentirana je u zapadnim dijelovima srednje Europe, odnosno na nalazištima u Češkoj, Bavarskoj i Švicarskoj. Veći broj izdvojenih inačica svjedoči kako se radi o proizvodima više radionica (Venclová 1990, 153). Sama pojava ukrašavanja bijelim i žutim cik-cak linijama kobaltnoplavih narukvica s više rebara datirana je u Lt C1b, kada se istodobno pojavljuju i narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom na unu-tarnjoj strani. U Lt C2 tendencija je k sve širim narukvicama, čiji vrhunac predstavljaju barokne i jako plastične ukrašene forme (Gebhard 1989, 128).

Dakle, nalazi narukvica u grobu 25 u Zvonimirovu te na naselju u Donjoj Bebrini mogu se datirati u Lt C2, koje su vje-rojatno pristigle iz radionica smještenih u zapadnim dijelovima srednje Europe, uostalom kao i još neki drugi oblici staklenih narukvica. Nalaz ulomka narukvice grupe 7b na utvrđenom na-selju Paljevine, pored još nekih, svjedočio bi o ranijim počecima utvrđenih naselja Skordiska, sigurno već tijekom Lt C2.

Narukvice grupe 8b ili serije 12 (Sotin, Gomolava)Iz Sotina (Ilkić 1999, 42-43, T. XXV,1) i s utvrđenog

naselja na Gomolavi (Jovanović 1965, 232, T. I,8) potječu ulomci kobaltnoplavih narukvica grupe 8b ili serije 12 s tri rebra, od kojih je srednje razdijeljeno kosim žljebovima na polja na kojima se nalaze bijele, također koso postavljene, cik-cak linije.

U prvoj podjeli staklenih narukvica, nalazi grupe 8b okvirno su datirani u vrijeme Lt C/D (Haevernick 1960, 55, 85, 161-166, Abb. 6-7). Ulomci plavih narukvica s tri rebra neukrašene grupe 8a kao i onih 8b s koso postavljenim žutim i/ili bijelim cik-cak linijama, zabilježeni su u grobovima da-tiranim u Lt C1, no pojavljuju se i tijekom Lt C2 i poznate su s cijelog prostora rasprostiranja latenske kulture (Venclová 1980, 69, 76; Venclová 1990, 124). Plave narukvice grupe 8b smatraju se srednjoeuropskim tipom koji je dokumenti-

In der ersten Klassifi kation der Glasarmringe wurden die Fun-de der Gruppe 8b ca. in die Zeit Lt C/D datiert (Haevernick 1960, 55, 85, 161-166, Abb. 6-7). Fragmente von blauen Armringen mit drei Rippen der unverzierten Gruppe 8a wie auch der Gruppe 8b mit schrägen gelben und/oder weißen Zickzacklinien wurden in den in die Lt C1 datierten Gräbern dokumentiert, aber sie kommen auch im Laufe der Lt C2 vor und sind vom gesamten Verbreitungsgebiet der Latènekultur bekannt (Venclová 1980, 69, 76; Venclová 1990, 124). Blaue Armringe der Gruppe 8b hält man für einen mitteleuropäischen Typus, der an den Fundorten in Böhmen und Mähren sowie in Dürrn-berg dokumentiert wurde (Venclová 1990, 153), wo er in Lt C1 vor-kommt. Siedlungsfunde bezeugen das Vorkommen diese Untergruppe während der gesamten Mittellatènezeit, während seine Seltenheit in den Oppidum Stradonice und Staré Hradisko darauf hinweist, dass er in der Spätlatènezeit nicht mehr vorkommt (Venclová 1980, 69, Abb. 3,1, Abb. 4,3; Venclová 1990, 124). In der Siedlung Modlešovice wur-den die Funde von blauen Armringen der Gruppe 8b in die jüngere Phase der Lt C1 datiert, wobei die etwas spätere Datierung auch durch die etwas größere Breite der Fragmente beeinfl usst wurde (Michálek, Venclová 1994, 566, Abb. 5,1-3, Abb. 6,1, Abb. 11,2,5). Blaue Arm-ringe der Gruppe 8b wurden auch auf den Gräberfeldern Šurany-Ni-triansky Hrádok, Hurbanovo B, Ižkovce, Nitra und Bačj-Vlkanovo gefunden, wo sie anhand von Funden aus geschlossenen Grabanlagen in die Lt C1b-c (Bujna 2005, 135-136, Abb. 108, T. 79), aber auch in die Lt C2 (Březinová 2004, 143, Abb. 5, Abb. 7) datiert wurden.

Auch an den meisten Fundorten in Ostösterreich wurden blaue Armringe der Gruppe 8b gefunden, die in vier Varianten eingeteilt wurden. Am zahlreichsten sind die der Variante 1 mit breiter Mit-telrippe und schrägen Rillen, zwischen denen meistens gelbe Zick-zacklinien verlaufen, wie sie auch an den Randrippen vorkommen kö-nnen. Armringe der Gruppe 8b wurden ab der entwickelten Phase der Mittellatènezeit (Lt C1b) datiert (Karwowski 2004, 26-27, 70, 77, T. 25,316-T. 28,346). In der Siedlung Oberleiserberg wurden Armring-fragmente der Gruppe 8b mit gelben Wellen- oder Zickzacklinien ver-merkt. Es wurden auch Armringfragmente der gleichen Formen ohne Verzierung dokumentiert, die wahrscheinlich zu derselben Gruppe gehören (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,r-y, Abb. 6,b,d). Arm-ringe der Gruppen 8a-b wurden an Fundorten in Polen wie den Sied-lungen Nowa Cerekwia, Pleszów und Pełczyska gefunden und in die Lt C2 datiert (Karwowski 1997, 51-52, Abb. 3,c,e-g, Abb. 4,c, Abb. 5,g, T. 1,b-c). In der Siedlung Orăştie »Dealul Pemilor« in Rumäni-en, aus einer der Gruben, stammt ein Armringfragment der Gruppe 8b mit weißen und gelben schrägen Zickzacklinien, das in die Lt C-D datiert wurde (Boroffka, Andriţoiu 1998, 88, Fig. 2,8).

In Manching wurde eine geringere Anzahl blauer Armringe der Reihe 12 mit schräger Mittelrippe, auf der schräge Zickzacklinien verlaufen, gefunden. Sie wurden in schmalere und breitere Formen mit einem Grenzwert von 1,3 cm eingeteilt und in die entwickelte Phase der Mittellatènezeit (Lt C1b) datiert (Gebhard 1989, 15, 128, 130, T. 10,137-150). Von der Siedlung Egglfi ng stammen Fragmente von blauen oder schwarzblauen Armringen der Reihe 12 mit gelben Zickzacklinien an der Mittelrippe, die auch an den Randrippen vor-kommen können (Uenze 2000, 5, 13, Abb. 12,22,52). Interessanter-weise wurde in der Siedlung Basel-Gasfabrik nur ein einziger Fund eines Armringfragments der Reihe 12 verzeichnet (Rissanen 1999, Abb. 3). Blaue Armringe der Gruppe 8b mit weißen oder gelben Zickzacklinien wurden auch an den Fundorten in Württemberg (Wie-land 1996, 82, Abb. 27) wie auch in Thüringen dokumentiert, von wo Funde von kobaltblauen Armringen der Gruppe 8b, datiert in die Lt C/D, stammen (Lappe 1979, 88, T. III,10, T. V,80-81).

93

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

ran na nalazištima u Češkoj i Moravskoj te na Dürrnbergu (Venclová 1990, 153), gdje se pojavljuju u Lt C1. Nalazi s naselja svjedoče o njihovoj prisutnosti tijekom cijelog srednjeg latena, dok rijetka zastupljenost na oppidima Stra-donice i Staré Hradisko ukazuje kako se više ne pojavljuju u kasnom latenu (Venclová 1980, 69, Obr. 3,1, Obr. 4,3; Venclová 1990, 124). Na naselju Modlešovice nalazi plavih narukvica grupe 8b datirani su u mlađi dio Lt C1, gdje na nešto mlađu dataciju utječe i nešto veća širina pronađenih ulomaka (Michálek, Venclová 1994, 566, Obr. 5,1-3, Obr. 6,1, Obr. 11,2,5). Plave narukvice grupe 8b pronađene su i na grobljima Šurany-Nitriansky Hrádok, Hurbanovo B, Ižkovce, Nitra i Bačj-Vlkanovo na kojima su datirane na-lazima u zatvorenim grobnim cjelinama u Lt C1b-c (Bujna 2005, 135-136, Obr. 108, T. 79), ali i u Lt C2 (Březinová 2004, 143, Obr. 5, Obr. 7).

Na većem broju nalazišta u istočnoj Austriji također su pronađene plave narukvice grupe 8b koje su podijeljene na četiri varijante. Najbrojnije su one varijante 1 sa širokim sre-dnjim rebrom i više koso postavljenim žljebovima između kojih se većinom nalaze žute cik-cak linije, kakve se mogu nalaziti i na rubnim rebrima. Narukvice grupe 8b datirane su od razvijene faze srednjeg latena (Lt C1b) (Karwowski 2004, 26-27, 70, 77, T. 25,316-T. 28,346). Na naselju Oberleiserberg također su izdvojeni ulomci narukvica grupe 8b ukrašeni žutim valovnicama ili cik-cak linijama. Zabilježeni su i ulomci na-rukvica istog oblika bez ukrasa koje vjerojatno pripadaju istoj grupi (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,r-y, Abb. 6,b,d). Na-rukvice grupa 8a-b pronađene su i na nalazištima u Poljskoj kao što su naselja Nowa Cerekwia i Pleszów te Pełczyska, a da-tirane su u Lt C2 (Karwowski 1997, 51-52, Abb. 3,c,e-g, Abb. 4,c, Abb. 5,g, T. 1,b-c). Na naselju Orăştie «Dealul Pemilor» u Rumunjskoj iz jedne od jama potječe ulomak narukvice grupe 8b s bijelim i žutim koso postavljenim cik-cak linijama koji je datiran u Lt C-D (Boroffka, Andriţoiu 1998, 88, Fig. 2,8).

Na Manchingu su zabilježeni nalazi manjeg broja plavih narukvica serije 12 s koso narebrenim srednjim rebrom na kojem se nalaze koso postavljene cik-cak linije. S obzirom na širinu, izdvojene su uže i šire forme s graničnom vrijednosti od 1,3 cm, a datirane su u razvijenu fazu srednjeg latena (Lt C1b) (Gebhard 1989, 15, 128, 130, T. 10,137-150). S otvorenog na-selja Egglfi ng potječu ulomci plavih ili crnoplavih narukvica serije 12 sa žutim cik-cak linijama na srednjem rebru, koje se također mogu nalaziti i na rubnim rebrima (Uenze 2000, 5, 13, Abb. 12,22,52). Zanimljivo je kako je na naselju Basel-Gasfa-brik zabilježen nalaz samo jednog ulomka narukvice serije 12 (Rissanen 1999, Abb. 3). Plave narukvice grupe 8b s bijelim ili žutim cik-cak linijama zabilježene su i na nalazištima u Württembergu (Wieland 1996, 82, Abb. 27), kao i u Tiringiji odakle potječu nalazi kobaltnoplavih narukvica koje su datira-ne u Lt C/D (Lappe 1979, 88, T. III,10, T. V,80-81).

S obzirom na ove spoznaje, nalazi narukvica grupe 8b ili serije 12 iz Sotina i s Gomolave najvjerojatnije potječu iz srednjopodunavskih radionica i okvirno se mogu datirati u razdoblje srednjeg latena.

Narukvice grupe 8c ili serije 21 (Ptuj-Grajski grič, Go-molava, Popov salaš)

Aus diesen Ergebnissen lässt sich schließen, dass die Armring-funde der Gruppe 8b oder der Reihe 12 aus Sotin und von Gomola-va höchstwahrscheinlich aus den Werkstätten des Mitteldonauraums stammen und ungefähr. in die Mittellatènezeit datiert werden können.

Armringe der Gruppe 8c oder der Reihe 21 (Ptuj-Grajski grič, Gomolava, Popov salaš)

Aus Ptuj (Korošec 1997, 171, T. 3,5), dannach von Gomolava (Sekereš 1961, 85, T. V,54) und aus der Grube 1 von der Siedlung in Popov salaš (Vilotijević 1965, 257, Abb. 2) und stammen Fragmente von blauen Armringen mit fünf Rippen, bei denen die mittlere Rippe mit schrägen Rillen verziert ist.

Auf Manching sind blaue Armringe mit fünf Rippen und mit gekerbter Mittelrippe zu den Armringen der Reihe 21 eingeordnet worden, die von der entwickelten bis in die jüngere Phase der Mit-tellatènezeit (Lt C1b-C2) vorkommen (Gebhard 1989, 17, 71, 128, T. 21,282-290). Aus Württemberg ist nur ein Fund eines blauen Armring es mit fünf Rippen der Gruppe 8c bekannt (Wieland 1996, 85, Abb. 27) genauso wie von der Siedlung Basel-Gasfabrik (Ris-sanen 1999, Abb. 3). An den Fundorten in Ostösterreich wurden blaue Armringe der Gruppe 8c mit einer schmalen Mittelrippe, die mit kurzen schrägen Rillen versehen ist, als Armringe der Variante 3 klassifi ziert und ab der Lt C1b datiert (Karwowski 2004, 27-28, 70, 77, T. 32,367-371). Ein Fragment eines blauen Armringes der Gruppe 8c aus der Siedlung Oberleiserberg wurde in die Lt C2 datiert (Karwowski 1998-1999, 217). Armringe der Gruppe 8c kommen fast überhaupt nicht an den Fundorten in Böhmen, Mähren und der Slo-wakei vor, während sie in einer größeren Anzahl in der Schweiz und in Bayern vertreten sind, wo sie ebenfalls in die Lt C2 datiert wurden (Venclová 1990, 125).

Für Armringe der Gruppe 8c oder der Reihe 21 gilt also fast die gleiche Schlussfolgerung wie für die oben erwähnten Armringe der Gruppen 7b und 8d, nämlich dass sie im Laufe der jüngeren Phase der Mittellatènezeit höchstwahrscheinlich aus den Werkstätten nörd-lich der Alpen zu den Tauriskern und Skordiskern gelangten.

Armringe der Gruppe 8d oder der Reihe 20 (Umgebung von Stična, Donja Bebrina, Gomolava, Vajuga-Pesak)

Von den befestigten Siedlungen der Skordisker in Donja Bebrina und auf Gomolava, sowie von den Fundorten Vajuga-Pesak und aus der Umgebung von Stična stammen Fragmente kobaltblauer Arm-ringe mit fünf Rippen, bei denen die Mittelrippe mit schrägen Rillen versehen ist, zwischen denen schräge gelbe oder weiße Zickzacklini-en liegen. Gleiche, aber horizontal verlaufende Linien, können sich auch auf Seiten- und Randrippen befi nden.

Blaue Armringe dieser Formen aus Manching wurden als Arm-ringe der Reihe 20 klassifi ziert, aber dort nur in einer geringeren Zahl dokumentiert. Nach dem gegenwärtigen Stand der Erkenntnisse sind sie für die Westkelten charakteristisch, d.h. an den schweizerischen und französischen Fundorten häufi g, so dass man annimmt, dass sie wahrscheinlich in Werkstätten aus den schweizerischen Siedlungen hergestellt wurden. Anhand der bisherigen Funde wurden die Arm-ringe der Reihe 20 in die entwickelte und späte Mittellatènezeit (Lt C1b-Lt C2) datiert (Gebhard 1989, 16, 128, T. 20,279-281; Gebhard 1989a, 79), was auch durch den Fund von kobaltblauen Armringen der Reihe 20 der schmaleren Variante im Grab 12 auf dem Gräberfeld Manching-Steinbichel, datiert in die Lt C1b, bestätigt wird (Krämer, 77, T. 5,6; Gebhard 1989, 52). Armringe der Gruppe 8d wurden be-reits in der ersten Klassifi zierung der Glasarmringe der Latènekultur in die Mittellatènezeit datiert (Haevernick 1960, 85).

94

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Iz Ptuja (Korošec 1997, 171, T. 3,5), zatim s Gomolave (Sekereš 1961, 85, T. V,54) te iz poluzemunice 1 s naselja u Popovom salašu (Vilotijević 1965, 257, sl. 2) potječu ulomci plavih narukvica s pet rebara kod kojih je srednje rebro raščlanjeno koso postavljenim žljebovima.

Na Manchingu su plave narukvice s pet rebara i s koso nare-zanim srednjim rebrom izdvojene kao narukvice serije 21 koje se pojavljuju od razvijene do u mlađu fazu srednjeg latena (Lt C1b-C2) (Gebhard 1989, 17, 71, 128, T. 21,282-290). Iz Württ-emberga je poznat nalaz samo jedne plave narukvice s pet reba-ra grupe 8c (Wieland 1996, 85, Abb. 27) kao i s naselja Basel-Gasfabrik (Rissanen 1999, Abb. 3). Na nalazištima u istočnoj Austriji plave narukvice grupe 8c s uskim srednjim rebrom koje je podijeljeno kratkim kosim žljebovima izdvojene su kao narukvice varijante 3 i datirane su od Lt C1b (Karwowski 2004, 27-28, 70, 77, T. 32,367-371). Ulomak plave narukvice grupe 8c pronađen je i na naselju Oberleiserberg, gdje je datiran u Lt C2 (Karwowski 1998-1999, 217). Narukvica grupe 8c gotovo da i nema na nalazištima u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj, dok su u većem broju zastupljene u Švicarskoj i Bavarskoj, gdje su također datirane u Lt C2 (Venclová 1990, 125).

Dakle, za narukvice grupe 8c ili serije 21 vrijedi sličan zaključak kao i za već spomenute narukvice grupa 7b te one 8d, koje su tijekom mlađe faze srednjeg latena do Tauriska i Skordiska najvjerojatnije dospijevale iz radionica koje su se nalazile sjeverno od Alpa.

Narukvice grupe 8d ili serije 20 (okolica Stične, Donja Bebrina, Gomolava, Vajuga-Pesak)

S utvrđenih naselja Skordiska u Donjoj Bebrini i na Gomo-lavi, zatim s nalazišta Vajuga-Pesak te iz okolice Stične potječu ulomci kobaltnoplavih narukvica s pet rebara kod kojih je sre-dnje rebro podijeljeno koso postavljenim žljebovima između kojih se nalaze kose žute ili bijele cik-cak linije. Iste se linije, samo vodoravno postavljene, mogu nalaziti i na bočnim te rub-nim rebrima.

Plave narukvice tog oblika na Manchingu su izdvojene kao narukvice serije 20, no tamo su zabilježene samo u manjem broju. Prema trenutačnim spoznajama, karakteristične su za zapadnokeltski svijet, odnosno česte su na švicarskim i fran-cuskim nalazištima, pa se pretpostavlja kako su vjerojatno izrađivane u radionicama smještenim u švicarskim naseljima. S obzirom na dosadašnje nalaze, narukvice serije 20 datirane su u razvijeni i kasni srednji laten (Lt C1b-Lt C2) (Gebhard 1989, 16, 128, T. 20,279-281; Gebhard 1989a, 79). To potvrđuje i nalaz kobaltnoplave narukvice serije 20 uže inačice u grobu 12 na groblju Manching-Steinbichel koji je datiran u Lt C1b (Krämer, 77, T. 5,6; Gebhard 1989, 52). Narukvice grupe 8d i u prvoj podjeli staklenih narukvica latenske kulture datirane su u razdoblje srednjeg latena (Haevernick 1960, 85).

S otvorenog naselja Steinebach potječe ulomak narukvice serije 20 sa žutim cik-cak linijama na dva bočna rebra te s bije-lim na rubnim rebrima, dok je srednje okomito podijeljeno, za razliku od nalaza s Manchinga kod kojih je srednje rebro koso raščlanjeno (Ofer, Uenze 2003, 68, Abb. 1,7). S nalazišta u Württembergu poznata su četiri nalaza plavih narukvica s pet rebara grupe 8d ukrašenih bijelim i/ili žutim cik-cak li-nijama (Wieland 1996, 85, Abb. 27), dok je u Tiringiji pojava

Von der Siedlung Steinebach stammt ein Armringfragment der Reihe 20 mit gelben Zickzacklinien auf zwei Seitenrippen und mit weißen Verzierungen an den Randrippen, während die Mittelrippe horizontal geteilt ist, im Unterschied zu den Funden von Manching, bei denen die Mittelrippe schräg gekerbter ist (Ofer, Uenze 2003, 68, Abb. 1,7). Von den Fundorten in Württemberg sind vier Funde von blauen Armringen mit fünf Rippen der Gruppe 8d, verziert mit weißen und/oder gelben Zickzacklinien, bekannt (Wieland 1996, 85, Abb. 27), während in Thüringen das Vorkommen von Armringen der Gruppe 8d nur in seltenen Fällen dokumentiert wurde (Lappe 1979, 89, T. V,90).

An den Fundorten in Ostösterreich wurden blaue Armringe der Gruppe 8d ebenfalls nur in geringer Zahl dokumentiert. Es wurden zwei Varianten vermerkt, von denen die Variante 1 eine schräg ge-kerbter Mittelrippe aufweist, an der – wie auch an den anderen Ri-ppen – gelbe oder weiße Zickzacklinien vorkommen, und in die Lt C1-Lt C2 datiert (Karwowski 2004, 28-29, 72-73, 77, T. 32, 372-373). Ein Fragment eines blauen Armringes der Gruppe 8d mit im Negativ erhaltenen Zickzacklinien wurde auf der Siedlung Oberlei-serberg gefunden und in die Lt C2 datiert (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,z), während Armringe vom Gräberfeld in Nitra an das Ende der Lt C2 datiert wurden (Březinová 2004, 143). In Lt C2 wur-de das Fragment von der Siedlung Pleszów in Polen datiert (Kar-wowski 1997, 52, Abb. 3,h).

Blaue Armringe mit einer weißen und/oder gelben Zickzack-linie (Wellenlinie) an der mittleren diagonal gekerbter Rippe wer-den in die Lt C2 datiert, außer einem Fund aus Italien, der in die Mitte des 3. Jahrhunderts v. Chr. datiert werden müßte (Venclová 1990, 125).

Armringe der Gruppe 8d oder der Reihe 20 von den Fundorten der Skordisker weisen, gemeinsam mit einigen weiteren Typen von Glasarmringen, aber auch von Metallgegenständen, darauf hin, dass die Skordisker in Ostslawonien und Sirmien bereits im Laufe der jüngeren Phase der Mittellatène befestigte Siedlungen anlegten, und dass die Armringe wahrscheinlich aus den nördlichen und voralpinen Werkstätten über die schon früher bestehenden Handelsstraßen dort-hin gelangten.

Armringe der Gruppe 8e (Donja Bebrina, Gomolava)In den befestigten Siedlungen der Skordisker in Donja Bebrina

(Todorović 1968, 140, T. VI,11) und in Gomolava (Jovanović 1965, 232, T. I,11; Todorović 1968, 59, 152, T. L,48; Todorović 1974, 77; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,1,5-6; Dautova-Ruševljan 1992, 85, 104, T. 15,72) wurden Fragmente kobaltblau-er Armringe der Gruppe 8e gefunden. Horizontale Zickzacklinien befi nden sich an den schmalen Seitenrippen. Charakteristisch für Armringe der Gruppe 8e mit fünf Rippen ist die Gestaltung der Mi-ttelrippe mit abwechselnd angeordneten Dreiecken, zwischen denen schräge rhomboide Felder entstehen, auf denen sich weiße oder gelbe Zickzacklinien befi nden. Eines der Fragmente von Gomolava ist an der Mittelrippe mit schräg aneinander gereihten kurzen Einritzungen verziert.

Armringe der Gruppe 8e wurden an den Fundorten in Mähren und der Slowakei selten dokumentiert und stellen eigentlich eine Va-riante der Gruppen 8c und 8d dar. Sie wurden in die Lt C2 datiert, während vom Fragment von Zemplín angenommen wird, dass es aus dem spätlatènezeitlichen Kontext stammt (Venclová 1990, 125). Die Datierung in Lt C2 wird durch den Fund eines vollständig erhaltenen blauen Armringes der Gruppe 8e vom Grab in Dühren (Polenz 1982, 60, Abb. 5,12) bestätigt.

95

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

narukvica grupe 8d zabilježena samo u rijetkim slučajevima (Lappe 1979, 89, T. V,90).

Na nalazištima u istočnoj Austriji plave narukvice grupe 8d također su zabilježene u manjem broju. Izdvojene su dvije varijante, od kojih narukvice varijante 1 imaju više koso po-dijeljeno srednje rebro na kojem se, kao i na ostalim rebrima, nalaze žute ili bijele cik-cak linije, a datirane su u Lt C1-Lt C2 (Karwowski 2004, 28-29, 72-73, 77, T. 32, 372-373). Ulomak plave narukvice grupe 8d, s u negativu očuvanim cik-cak li-nijama, pronađen je na naselju Oberleiserberg i datiran je u Lt C2 (Karwowski 1998-1999, 217, Abb. 5,z), dok su narukvi-ce s groblja u Nitri datirane u kraj Lt C2 (Březinová 2004, 143). U Lt C2 datiran je i ulomak s naselja Pleszów u Poljskoj (Karwowski 1997, 52, Abb. 3,h).

Plave narukvice s bijelom i/ili žutom cik-cak linijom (va-lovnicom) na srednjem dijagonalno podijeljenom rebru dati-raju se u Lt C2, osim jednog nalaza iz Italije koji bi se datirao u sredinu 3. st. pr. Kr. (Venclová 1990, 125).

Narukvice grupe 8d ili serije 20 s nalazišta Skordiska pokazuju, zajedno s još nekim tipovima staklenih narukvica ali i metalnih predmeta, kako su položaji utvrđenih naselja Skordiska u istočnoj Slavoniji i Srijemu naseljeni već tijekom mlađe faze srednjeg latena i do kojih su narukvice vjerojatno dospjele iz sjevernih predalpskih radionica već prije usposta-vljenim trgovačkim komunikacijama.

Narukvice grupe 8e (Donja Bebrina, Gomolava)Na utvrđenim naseljima Skordiska u Donjoj Bebrini

(Todorović 1968, 140, T. VI,11) i na Gomolavi (Jovanović 1965, 232, T. I,11; Todorović 1968, 59, 152, T. L,48; Todorović 1974, 77; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,1,5-6; Dau-tova-Ruševljan 1992, 85, 104, T. 15,72) pronađeni su ulomci kobaltnoplavih narukvica grupe 8e. Vodoravno položene cik-cak linije smještene su na uskim bočnim rebrima. Za narukvice grupe 8e s pet rebara karakteristično je oblikovanje srednjeg rebra s naizmjenično postavljenim trokutima između kojih se stvaraju kosa romboidna polja na kojima se nalaze bijele ili žute cik-cak linije, pa zapravo predstavljaju inačicu narukvica grupa 8c i 8d. Jedan od ulomaka s Gomolave na središnjem rebru ukrašen je u kosi niz postavljenim kratkim zarezima.

Narukvice grupe 8e rijetko su zabilježene na nalazištima u Moravskoj i Slovačkoj, gdje su datirane u Lt C2, dok se za ulomak iz Zemplína smatra kako potječe iz kasnolatenskog konteksta (Venclová 1990, 125). Datiranje u Lt C2 potvrđuje nalaz cjelovito očuvane plave narukvice grupe 8e iz groba u Dührenu (Polenz 1982, 60, Abb. 5,12).

Narukvice grupe 13 (oblik 61) ili serije 9 (Vinkovci-Blato)

S groblja Blato u Vinkovcima potječe ulomak kobaltno-plave narukvice s tri rebra koja je na srednjem rebru ukrašena okomito postavljenim kratkim urezima (T. 5,1). Slične su na-rukvice s Manchinga izdvojene kao narukvice serije 9, koja je predstavljena uskim plavim narukvicama s okomitim zarezi-ma te malim izbočenjima na srednjem rebru koje su datirane u Lt C1b (Gebhard 1989, 13, 130-131, T. 6,95-96). Sličnosti su i sa srednje širokim plavim narukvicama serije 10 ili grupe 9 s okomito nasječenim srednjim rebrom koje pripadaju Lt

Armringe der Gruppe 13 (Form 61) oder der Reihe 9 (Vin-kovci-Blato)

Vom Gräberfeld Blato in Vinkovci stammt das Fragment eines kobaltblauen Armringes mit drei Rippen, dessen Mittelrippe mit senkrechten kurzen Einritzungen verziert ist (T. 5,1). Ebenso wurden Armringe von Manching zur Reihe 9 eingeordnet, die mit schmalen blauen Armringen mit senkrechten abgetillen und kleinen Noppen an der Mittelrippe repräsentiert ist und in die Lt C1b datiert wurde (Gebhard 1989, 13, 130-131, T. 6,95-96). Ähnlichkeiten gibt es auch mit mittelbreiten blauen Armringen der Reihe 10 mit senkrecht ein-geschnittener Mittelrippe, die zur Lt C1b-Lt C2 gehören (Gebhard 1989, 13, T. 6,97-99).9 Armringe der außerordentlich heterogenen Gruppe 13 sind durch in die Spätlatènezeit datierte Funde vertre-ten (Haevernick 1960, 90, 175). In der Siedlung Berching-Pollan-ten wurden Fragmente ähnlicher Armringe der Gruppe 9 mit drei bis fünf Rippen dokumentiert, die an der Mittelrippe mit schrägen Einritzungen verziert sind und in die Lt D1 datiert wurden (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,23). Von der Siedlung Hanau-Mittelbuchen stammt das Fragment eines blauen Armring-es der Gruppe 9, 1,3 cm breit, mit einer mittelbreiten Rippe, die senkrechte Einritzungen aufweist, und zwei kleinen unverzierten Randrippen. An der Vorderseite befi nden sich noch zwei weiße Well-enlinien. Das Fragment wurde in die Spätlatènezeit datiert (Seidel 1999, 184-185, Abb. 29,6, Liste 4, Abb. 4). Blaue Glasarmringe der Gruppe 9 kommen auch an den Fundorten in Thüringen nur selten vor (Lappe 1979, 89, T. V,91-93). An den Fundorten in Ostösterreich wurden blaue Armringe mit drei Rippen, von denen die mittlere am breitesten ist, als Armringe der Gruppe 13c klassifi ziert, die mit einer geringen Anzahl von Funden vertreten ist. Die Mittelrippe ist durch senkrechte Einritzungen gegliedert, zwischen denen rechteckige Noppen entstehen. Blaue Armringe der Gruppe 13c wurden in die Lt C1b datiert (Karwowski 2004, 32, 70, 77, T. 40,432-434). Armringe mit drei bis fünf Rippen der außerordentlich heterogenen Gruppe 13 mit den charakteristischen senkrechten oder schrägen Rillen an der Mittelrippe wurden in die Lt C1-C2 datiert, besonders die mit fünf Rippen, wobei die einzelnen Formen wahrscheinlich bis in die Spät-latènezeit vorkommen (Venclová 1989, 90, Fig. 3; Venclová 1990, 125, Pl. 31,11).

Armringe der Gruppe 14 oder der Reihe 1 (Mokronog: Grab 8, Ritopek)

Armringe der Gruppe 14 oder der Reihe 1 wurden lediglich an zwei Fundorten dokumentiert. Auf dem eponymen Gräberfeld in Mokronog im Brandgrab 8, datiert in Mokronog IIa oder Lt C1, wur-de ein blauer Glasarmring der Gruppe 14 gefunden (Guštin 1977, T. 12,7). Der Zufallsfund eines Armringfragments derselben Gruppe stammt vom Gräberfeld der Skordisker in Ritopek (Todorović 1968, 59, 141, T. XI,6).10

Auf Manching wurden als Armringe der Reihe 1 blaue Glas-armringe mit spitzigen, in drei Reihen angeordneten Noppen do-kumentiert (Gebhard 1989, 12, T. 1,1-17), die an den Anfang der Mittellatènezeit (Lt C1a) datiert wurden, da sie in den Gräberfeldern in Bayern und der Schweiz zusammen mit Funden mit frühlatène-zeitlichen Merkmalen vorkommen (Gebhard 1989, 50-54, 61-62,

9 Ein gemeinsames Merkmal der blauen Armringe der Reihen 6-10 ist ihr engerer Innendurchmesser 4,4-6,2 cm (Gebhard 1989, 13).

10 Vom Fragment aus Ritopek wird angegeben, dass es aus rötlichem Glas besteht, was sonst für Armringe der Reihe 1 oder der Gruppe 14 nicht charakteristisch ist.

96

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

C1b-Lt C2 (Gebhard 1989, 13, T. 6,97-99).9 Narukvice iz-nimno heterogene grupe 13 zastupljene su nalazima koji su prvotno datirani u razdoblje kasnog latena (Haevernick 1960, 90, 175). Na naselju Berching-Pollanten zabilježeni su ulomci sličnih narukvica grupe 9 s tri do pet rebara, koje su na sred-njem rebru ukrašene koso postavljenim zarezima, a datirane su u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,23). S naselja Hanau-Mittelbuchen potječe ulomak plave narukvice grupe 9 širine 1,3 cm sa srednjim širokim rebrom na kojem su okomiti zarezi te dva mala neukrašena rubna rebra. Na prednjoj strani nalaze se još dvije valovnice bijele boje, a ulomak je datiran u kasni laten (Seidel 1999, 184-185, Abb. 29,6, Liste 4, Abb. 4). Narukvice od plavog stakla grupe 9 rijetko su zastupljene i na nalazištima u Tirin-giji (Lappe 1979, 89, T. V,91-93). Na nalazištima u istočnoj Austriji plave narukvice s tri rebra, od kojih je srednje najšire, izdvojene su kao narukvice grupe 13c koje su predstavljene malim brojem nalaza. Srednje je rebro raščlanjeno okomitim urezima između kojih nastaju pravokutna izbočenja. Plave su narukvice grupe 13c datirane u Lt C1b (Karwowski 2004, 32, 70, 77, T. 40,432-434). Narukvice s tri do pet rebara iznimno heterogene grupe 13 s karakterističnim okomitim ili kosim žljebovima na srednjem rebru datirane su u Lt C1-C2, poseb-no one s pet rebara, pri čemu pojedini oblici traju možda do u kasni laten (Venclová 1989, 90, Fig. 3; Venclová 1990, 125, Pl. 31,11).

Narukvice grupe 14 ili serije 1 (Mokronog: grob 8, Ri-topek)

Narukvice grupe 14 ili serije 1 zabilježene su samo na dva nalazišta. Na eponimnom groblju u Mokronogu u paljevin-skom grobu 8, datiranom u Mokronog IIa ili Lt C1, pronađena je narukvica od plavog stakla grupe 14 (Guštin 1977, T. 12,7). Kao slučajan nalaz s groblja Skordiska u Ritopeku potječe manji ulomak narukvice iste grupe (Todorović 1968, 59, 141, T. XI,6).10

Na Manchingu su kao narukvice serije 1 izdvojene narukvi-ce od plavog stakla sa šiljastim bradavičastim izbočenjima raspoređenim u tri niza (Gebhard 1989, 12, T. 1,1-17) koje su datirane na početak srednjeg latena (Lt C1a), kada se na gro-bljima u Bavarskoj i Švicarskoj pojavljuju još s nalazima ra-nolatenskih karakteristika (Gebhard 1989, 50-54, 61-62, Abb. 17,1). Narukvice istog oblika, ali izrađene od kobaltnoplavog stakla, datirane su u razvijenu fazu srednjeg latena (Lt C1b), kada je istodobno zabilježena i prva pojava takve boje stakla koja će poslije postati jedna od prepoznatljivosti latenske kul-ture (Gebhard 1989, T. 2,19-23, Abb. 18,1). Narukvice serije 1, zajedno s onima serije 33 ili grupe 5a-b, dobro su zastupljene na alpskom prostoru od Lt C1a kada su izdvojene one svijetlo-plave, vodenastoplave ili crnozelene boje, dok su nešto mlađe one razvijenijeg oblika iz Lt C1b od kobaltnoplavog stakla (Gebhard 1989, 54, 70). Nalazi dva ulomka narukvica serije 1 s naselja Steinebach također su datirani u Lt C1a, a pronalazak

9 Zajednička značajka plavih narukvica serija 6-10 njihov je uži unutarnji promjer 4,4-6,2 cm (Gebhard 1989, 13).

10 Za ulomak iz Ritopeka navodi se kako je od crvenkastog stakla, kakvo inače nije karakteristično za narukvice serije 1 ili grupe 14.

Abb. 17,1). Armringe mit gleichen Formen, aber aus kobaltblauem Glas, wurden in die entwickelte Phase der Mittellatènezeit (Lt C1b) datiert, als gleichzeitig auch das erste Vorkommen dieser Glasfar-be dokumentiert wurde, die später zu einem der Hauptmerkmale der Latènekultur wurde (Gebhard 1989, T. 2,19-23, Abb. 18,1). Armrin-ge der Reihe 1, gemeinsam mit den Armringen der Reihe 33 oder der Gruppe 5a-b, sind im Alpengebiet ab der Lt C1a gut vertreten, als hellblaue, wasserblaue oder schwarzgrüne Armringe klassifi ziert wurden, während die weiterentwickelten Formen aus der Lt C1b aus kobaltblauem Glas etwas jünger sind (Gebhard 1989, 54,70). Die Funde von zwei Fragmenten von Armringen der Reihe 1 aus der Siedlung Steinebach wurden ebenfalls in die Lt C1a datiert, wobei der Fund eines Fragments mangelhafter Produktionsqualität die lo-kale Produktion in der Siedlung belegt (Ofer, Uenze 2003, 76, Abb. 1,1, Abb. 3,1). Fragmente von blauen und hellblauen Glasarmringen der Reihe 1 sind ebenfalls von der großen offenen Siedlung Egglfi ng dokumentiert (Uenze 2000, 5, 10, Abb. 12,18-19, Abb. 15,18-19); auch dort wurden Fragmente mangelnder Produktionsqualität gefun-den, die die Produktion in der Siedlung beweisen (Uenze 2000, 11, Abb. 15,17). Blaue Glasarmringe der Gruppe 14a mit drei Noppen, die als Armringe der Variante 1 klassifi ziert wurden, sind in großer Anzahl an den Fundorten in Ostösterreich vertreten, wo sie in die frü-he Phase der Mittellatènezeit (Lt C1a-b) datiert werden (Karwowski 2004, 33, 65, 69, 77, T. 41,436-T. 43,450). Von der Siedlung Oberlei-serberg stellen gerade die blauen plastisch verzierten Armringe der Gruppen 13 und 14 die älteste Glasarmringform dar, die in die Lt C1 datiert werden kann, wobei die Funde der Gruppe 14 zur Lt C1 gehören, während Funde der Gruppe 13 in die längere Phase Lt C1-C2 datiert werden (Karwowski 1998-1999, 215-217, Abb. 7,b-j, Abb. 8). An den Fundorten in Württemberg wurden nur drei Fragmente von Armringen der Gruppe 14 mit spitzigen oder runden Noppen aus hellblauem Glas dokumentiert, für die vermutet wird, dass sie im schweizerischen Mittelland produziert wurden (Wieland 1996, 82, Abb. 27). Auch die Funde aus Thüringen bestehen meistens aus blau-em Glas, obwohl es auch grünliche gibt; sie wurden etwa in die Lt C datiert (Lappe 1979, 90, T. VII,146-148). Interessanterweise stammt aus der Siedlung Basel-Gasfabrik, wo eine Glasarmringproduktion vermutet wird, lediglich ein Fund eines Fragments der Reihe 1 (Ris-sanen 1999, Abb. 3).

Die angeführte chronologische Position der Armringe der Gru-ppe 14 in der Lt C1 bestätigen auch Funde von anderen Gebieten (Haevernick 1960, 61-63, T. 28, Karte 21). So sind Armringe von den böhmischen, mährischen und slowakischen Fundorten am häu-fi gsten aus blauem Glas, aber es gibt auch Armringe aus hellgrünem oder blaugrünem Glas, die in den Gräbern der Slowakei zahlreicher vorkommen. In den böhmischen und mährischen Siedlungen sind sie auch im Laufe der Lt C2 vorhanden. Doch lässt sich schließen, dass Armringe der Gruppe 14 in den südlichen und östlichen Teilen Mitt-eleuropas zahlreicher sind (Venclová 1980, 66, 72, Abb. 2,1, Abb. 3,2; Venclová 1990, 128-130, 153). Blaue Armringe der Gruppe 14 an den Fundorten auf dem Gebiet von Strakonice wurden in die Lt C1 datiert (Michálek, Venclová 1994, 570, Abb. 9,1, Abb. 10,1). Die-se Datierung, d.h. genauer die Datierung in die Lt C1b, wird auch durch Funde von den Gräberfeldern in der Slowakei wie Maňa, Ižkovce und Holiare bestätigt. Armringe aus Holiare wurden in die Variante b eingegliedert, für die eine weiße oder gelbe Applikation auf der Spitze der Noppen charakteristisch ist (Bujna 2005, Abb. 100, T. 81). Insgesamt wurden Armringe der Gruppe 14 an 14 Fundorten in der Slowakei dokumentiert – von Gräberfeldern wie auch Sied-lungen, wie etwa Nitra-Šindolka (Březinová 2004, 143, Abb. 6-7).

97

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

jednog ulomka nezadovoljavajuće kvalitete izrade dokazuje lokalnu produkciju na naselju (Ofer, Uenze 2003, 76, Abb. 1,1, Abb. 3,1). Ulomci plavih i svijetloplavih staklenih narukvica serije 1 zabilježeni su i na velikom otvorenom naselju Egglfi ng (Uenze 2000, 5, 10, Abb. 12,18-19, Abb. 15,18-19), na kojem su također pronađeni pogrešno izrađeni ulomci koji potvrđuju izradu i na tom naselju (Uenze 2000, 11, Abb. 15,17). Narukvi-ce od plavog stakla grupe 14a s tri bradavičasta izbočenja, koje su izdvojene kao narukvice varijante 1, brojno su zastupljene na nalazištima u istočnoj Austriji, gdje se također datiraju u ranu fazu srednjeg latena (Lt C1a-b) (Karwowski 2004, 33, 65, 69, 77, T. 41,436-T. 43,450). Na naselju Oberleiserberg najstariji oblik staklenih narukvica predstavljaju upravo plave plastično ukrašene narukvice grupa 13 i 14, koje su datirane u Lt C1, pri čemu nalazi grupe 14 pripadaju Lt C1, dok se nalazi grupe 13 smještaju u šire vrijeme Lt C1-C2 (Karwowski 1998-1999, 215-217, Abb. 7,b-j, Abb. 8). Na nalazištima u Würt-tembergu zabilježena su samo tri ulomka narukvica grupe 14 sa šiljastim ili zaobljenim bradavičastim izbočenjima od stakla svijetloplave boje za koje se pretpostavlja kako su izrađivane u švicarskom Mittellandu (Wieland 1996, 82, Abb. 27). I nalazi iz Tiringije su većinom od plavog stakla, iako ima i zelenka-stih, a datirane su okvirno u Lt C (Lappe 1979, 90, T. VII,146-148). Zanimljivo je kako s naselja Basel-Gasfabrik, na kojem se pretpostavlja produkcija staklenih narukvica, potječe nalaz samo jednog ulomka serije 1 (Rissanen 1999, Abb. 3).

Navedeni kronološki položaj narukvica grupe 14 u Lt C1 potvrđuju i nalazi na drugim prostorima (Haevernick 1960, 61-63, T. 28, Karte 21). Tako su narukvice s čeških, morav-skih i slovačkih nalazišta najčešće od plavog stakla, no ima i onih izrađenih od svijetlozelenog ili plavozelenog stakla koje su brojnije u grobovima u Slovačkoj. Na češkim i moravskim naseljima prisutne su i tijekom Lt C2. Ipak, zaključak je kako su narukvice grupe 14 brojnije u južnim i istočnim dijelovima srednje Europe (Venclová 1980, 66, 72, Obr. 2,1, Obr. 3,2; Venclová 1990, 128-130, 153). Plave narukvice grupe 14 na nalazištima u području Strakonice također su datirane u Lt C1 (Michálek, Venclová 1994, 570, Obr. 9,1, Obr. 10,1). Ovu da-taciju, odnosno točnije u Lt C1b, potvrđuju nalazi s grobalja u Slovačkoj kao što su Maňa, Ižkovce i Holiare. Narukvica iz Holiara pripisana je varijanti b za koju je karakteristična bijela ili žuta aplikcija na vrhu bradavičastih izbočenja (Buj-na 2005, Obr. 100, T. 81). Ukupno su narukvice grupe 14 zabilježene na 14 nalazišta u Slovačkoj, kako na grobljima, tako i naseljima kao što je Nitra-Šindolka (Březinová 2004, 143, Obr. 6-7; Březinová 2005, 21). Najstarije keltske stak-lene narukvice na poljskim nalazištima datirane u Lt C1a predstavljene su upravo nalazima narukvica grupe 14, od kojih je jedna plave boje ukrašena žutim motivima na bočnim bradavičastim izbočenjima, dok bijele linije idu po središnjem izbočenju (Karwowski 1997, 50, Abb. 5,e, Abb. 6,d-e, Abb. 7). U sjeverozapadnoj Rumunjskoj s nekoliko nalazišta poz-nati su ulomci plavih narukvica grupe 14 s karakterističnim bradavičastim izbočenjima. Iz paljevinskog groba 28 s groblja Ciumeşti-«Moară» poznat je nalaz rastaljene narukvice, zatim s nalazišta Hotoan, kao i s naselja Pişcolt-«Lutăire». Svi su nalazi datirani u stariju fazu srednjeg latena (Németi 2000, 169, Fig. 2, Pl. III,1-2,4).

Die ältesten keltischen Glasarmringe an den polnischen Fundorten, datiert in die Lt C1a, sind gerade durch Funde von Armringen der Gruppe 14 vertreten, von denen ein blauer mit gelben Verzierungen an den seitlichen Noppen und weißen Linien über der mittleren No-ppe (Karwowski 1997, 50, Abb. 5,e, Abb. 6,d-e, Abb. 7). In Nordwe-strumänien sind von einigen Fundorten Fragmente blauer Armringe der Gruppe 14 mit charakteristischen Noppen bekannt. Aus dem Brandgrab 28 vom Gräberfeld Ciumeşti-»Moară« ist ein Fund von geschmolzenen Armringen bekannt, wie auch vom Fundort Hotoan und von der Siedlung Pişcolt-»Lutăire«. Alle Funde wurden in die ältere Phase der Mittellatènezeit datiert (Németi 2000, 169, Fig. 2, Pl. III,1-2,4).

Die Armringfunde aus dem Grab 8 in Mokronog wie auch das Fragment aus Ritopek bestätigen noch die chronologische Einstu-fung der Glasarmringe der Reihe 1 oder der Gruppe 14 im Rahmen der älteren Phase der Mittellatènezeit, beziehungsweise Mokronog IIa oder Belgrad Stufe 2a, und sie beweisen die Verbindungen mit den Fundorten Mitteleuropas in der zweiten Hälfte des 3. Jahrhun-derts v. Chr., von wo aus die ältesten Glasarmringformen zu den Tau-riskern und Skordiskern gelangten.

Armringe der Gruppe 15 (Osijek-Zeleno polje, Gomolava)Vom Gräberfeld Zeleno polje in Osijek stammt das Fragment ei-

nes kobaltblauen Armringes der Gruppe 15, dessen mittlere, breite Rippe mit weißen Zickzacklinien verziert ist, durch die die Rhom-ben entstehen, in und zwischen denen sich plastische gelbe Spira-len befi nden (Šimić 1997, 39, Nr. 94). Fragmente zweier Armringe der gleichen Form mit weißen Zickzacklinien und spiralförmigen Noppen wurden auch in der befestigten Siedlung von Gomolava gefunden (Jovanović 1965, 232, T. I,12; Todorović 1968, 59, 152, T. L,3; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,2,7; Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,73).

Glasarmringe der Gruppe 15 haben – wie die Funde aus Osijek und Gomolava beweisen – länglich-rhomboide Felder, in und zwi-schen denen sich spiralförmige Noppen aus weißer oder gelber opa-ker Glaspaste befi nden. Im Rhombus befi ndet sich je eine, während sich in den Zwischenräumen je zwei übereinander gestellte spiralför-mige Noppen befi nden, die aus einer zwei- oder dreimal gedrehten Spirale weißer oder gelber Farbe bestehen. An den Rhombusseiten befi nden sich außerdem weiße oder gelbe Zickzacklinien. Für solche Verzierungen in Form von Zickzacklinien, Pünktchen, Noppen und Spiralen wird angenommen, dass sie wahrscheinlich von den Proto-typen von Metallgegenständen stammen (Peddemors 1975, 96). An den Fundorten der Mokronog-Gruppe wurden bisher keine Armring-funde der Gruppe 15 dokumentiert, was von einer stärkeren Verbin-dung mit den Werkstätten nördlich der Alpen zeugt, für die einige andere Formen charakteristisch sind, besonders die aus klarem Glas mit gelber Folie aus Lt C2, oder aus purpurfarbenem Glas aus Lt D.

Geschmolzene Armringfragmente der Gruppe 15 mit gelben und weißen Motiven wurden in den Brandgräbern 156 und 741 auf dem Gräberfeld Holiare mit einem bronzenen Kettengürtel gefun-den, wodurch ihr Vorkommen bereits in die Lt C1 datiert werden kann (Benadík 1957, 88, T. XXXII,4-7; Bujna 2005, 138, T. 82). Die gleiche chronologische Position gilt auch für die Funde aus den Körpergräbern der Gräberfelder Komjatice (Haevernick 1960, 204) und Nove Zámky (Hunyady 1942, T. XXXII,5; Szabo 1971, 47, Fig. 13). Zwei Fragmente von Armringen der Gruppe 15 mit gelben Zick-zacklinien und weißen, plastisch hervorgehobenen Spiralen, wurden auch in der Siedlung Nowa Cerekwia in Polen gefunden, und zwar zusa mmen mit in die Lt C1 datierten Objekten (Karwowski 1997,

98

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Dakle, nalazi narukvice iz groba 8 u Mokronogu kao i ulo-mak iz Ritopeka samo potvrđuju kronološki položaj staklenih narukvica serije 1 ili grupe 14 u okvirima starije faze srednjeg latena, odnosno Mokronog IIa ili Beograd 2a stupnja, te su dokaz veza sa srednjoeuropskim nalazištima u drugoj polovici 3. st. pr. Kr., a otuda do Tauriska i Skordiska dolaze najstariji oblici staklenih narukvica.

Narukvice grupe 15 (Osijek-Zeleno polje, Gomolava)S groblja na Zelenom polju u Osijeku potječe ulomak kobalt-

noplave narukvice grupe 15 koja je na srednjem, širokom rebru ukrašena s bijelim cik-cak linijama koje zatvaraju rombove unu-tar i između kojih se nalaze plastične žute spirale (Šimić 1997, 39, kbr. 94). Ulomci dvije plave narukvice istog oblika s bije-lim cik-cak linijama i spiralnim izbočenjima pronađene su i na utvrđenom naselju na Gomolavi (Jovanović 1965, 232, T. I,12; Todorović 1968, 59, 152, T. L,3; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,2,7; Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,73).

Staklene narukvice grupe 15 na srednjem rebru, kako to pokazuju nalazi iz Osijeka i s Gomolave, imaju izdužena rom-boidna polja unutar i između kojih se nalaze spiralno oblikova-na izbočenja od bijele ili žute neprozirne staklene mase. Unu-tar romba nalazi se po jedno, dok su između njih smještena po dva, jedna iznad drugog postavljena, spiralna izbočenja koja se sastoje od dvaput ili triput uvijene spirale bijele ili žute boje. Uz stranice rombova također se nalaze bijele ili žute cik-cak linije. Za takve se ukrase cik-cak linija, točkica, bukli i spirala pretpostavlja kako vjerojatno potječu od prototipova s metalnih predmeta (Peddemors 1975, 96). Na nalazištima mokronoške skupine dosad nisu zabilježeni nalazi narukvi-ca grupe 15, što svjedoči o jačoj povezanosti s radionicama sjeverno od Alpa za koje su karakteristični neki drugi oblici, posebno oni izrađeni od bezbojnog stakla sa žutom podlogom iz Lt C2 ili od purpurnog stakla iz LT D.

Rastaljeni ulomci narukvica grupe 15 sa žutim i bijelim motivima pronađeni su u paljevinskim grobovima 156 i 741 na groblju Holiare, zajedno s brončanim člankovitim pojasom, što njihovu prisutnost datira već u Lt C1 (Benadík 1957, 88, T. XXXII,4-7; Bujna 2005, 138, T. 82). Ista kronološka pozicija vrijedi i za nalaze iz kosturnih grobova na grobljima Komja-tice (Haevernick 1960, 204) i Nove Zámky (Hunyady 1942, T. XXXII,5; Szabo 1971, 47, Fig. 13). Dva ulomka narukvice grupe 15 sa žutim cik-cak linijama i bijelim spiralama koje su plastično istaknute pronađene su na i naselju Nowa Cerekwia u Poljskoj. Ulomci su pronađeni u objektima datiranim u Lt C1 (Karwowski 1997, 50, Abb. 5,i, T. 1,a). Narukvice grupe 15 ili tipa Nove Zámky u Slovačkoj su još pronađene na naseljima Prešov i Spišského Podhradia, odnosno na ukupno 11 nalazišta. Narukvice su kobaltnoplave, s promjerom 7-8 cm i širine 1,75-2,35 cm te debljine 1,0-1,5 cm. Ukupno je dosad zabilježeno 16 nalazišta narukvica grupe 15 na prostoru Karpatske kotline, od Poljske na sjeveru do Gomolave kao najjužnijeg nalaza, pri čemu su najbrojnije na nalazištima u jugozapadnoj Slovačkoj. Zbog toga se pretpostavlja kako su proizvod lokalne podunav-ske staklarske djelatnosti, s uzorima u slično ukrašenim per-lama koje su česte u Karpatskoj kotlini. Na osnovi nalaza u zatvorenim grobnim cjelinama kao i na naselju Nowa Cerkwia, datirane su u Lt C1. Ipak, možda se može govoriti o dvije va-

50, Abb. 5,i, T. 1,a). Armringe der Gruppe 15 oder des Typus No-ve Zámky in der Slowakei wurden auch auf den Siedlungen Prešov und Spišského Podhradia an insgesamt 11 Fundorten gefunden. Die Armringe sind kobaltblau, mit einem Durchmesser von 7-8 cm, ei-ner Breite von 1,75-2,35 cm und einer Dicke von 1,0-1,5 cm. Ins-gesamt wurden bisher 16 Fundorte der Armringe der Gruppe 15 im Gebiet des Karpatenbeckens dokumentiert, von Polen im Norden bis Gomolava als dem südlichsten Fund, wobei sie am zahlreichsten an den Fundorten in der Südwestslowakei vorkommen. Deshalb wird vermutet, dass sie ein Produkt der lokalen donauländischen Glasher-stellung sind, mit Vorbildern in den ähnlich verzierten Perlen, die im Karpatenbecken häufi g auftreten. Anhand der Funde in den geschlos-senen Grabanlagen sowie in der Siedlung Nowa Cerkwia wurden sie in die Lt C1 datiert. Doch vielleicht kann man von zwei Varianten sprechen: die eine stellt die ausdrücklich plastischen Armringe mit einem inneren spiralförmig gestalteten Auge dar, wo die weiße und die blaue Farbe abwechseln, und die in den Gräberfeldern Komja-tice, Nove Zámky sowie in der Siedlung Nowa Cerekwia dokumen-tiert wurden, denen auch der Fund aus Osijek zugerechnet werden kann. Den zweiten Typus stellen die einzelnen Siedlungsfunde dar mit niedrigerer Profi lgestaltung, deren innerer Kern einfarbig – weiß oder gelb – ist; sie gelten als jüngere Funde (Březinová 2002, 25-26, Abb. 1; Březinová 2004, 148-149, Abb. 9-10; Karwowski 2005, 164, Fig. 1-2, Fig. 3,a-b, Liste 1). Andererseits wurden in der Siedlung Bořitov in Mähren zwei Fragmente von Armringen der Gruppe 15 gefunden, die in die Spätlatènezeit datiert wurden. Aus Mähren wird noch ein Fragment aus Mikulčice erwähnt (Čizmář 2003, 44, Abb. 13, T. 20,6, T. 27,5).

Für die wahrscheinliche Lokalisierung der Werkstätten für die Produktion der Armringe der Gruppe 15 im Gebiet der Südwest-slowakei spricht die Erkenntnis, dass das Motiv der spiralförmigen Noppen an den Armringen der Gruppe 15, wie auch das Motiv der Achterschleife an den Armringen der Gruppe 6b/1, für das ostkelti-sche Gebiet charakteristisch sind. Auf die gemeinsame Herkunft der Gruppen 15 und 6b/1 weisen auch ihre gleichzeitige Erscheinung in der frühen Phase der Mittellatènezeit sowie die gleichen Stilmerkma-le hin, was wiederum für eine lokale Produktionswerkstätte spricht (Karwowski 2005, 167). Sie befand sich wohl zu Beginn der kelti-schen Glasproduktion im Gebiet des Mitteldonauraums, wahrschein-lich auf dem Gebiet der Südwestslowakei (Venclová 1990, 143; Kar-wowski 2005, 167). Von diesem Gebiet gelangten – wahrscheinlich im Laufe der Mittellatènezeit –die Armringe zu den Skordiskern, deren Fragmente in Osijek und Gomolava gefunden wurden. Die Fragmente von Gomolava belegen somit, genauso wie die einzelnen Formen von Paljevina in Donja Bebrina, die frühe Besiedlung des Gebiets durch die Skordisker mittels befestigter Siedlungen. Zudem sind die Armringe der Gruppe 15 ein sichtbarer Ausdruck der Verbin-dungen mit anderen keltischen Gemeinschaften im nördlichen Teil des Karpatenbeckens und zeugen daher von Kontakten in die nord-südliche Richtung. In der entgegengesetzten Richtung bewegten sich Produkte wie die an der Töpferscheibe angefertigten Kantharoi, Fi-beln mit Achterschleifen am Bogen, Fibeln mit emaillierten Verzie-rungen sowie Verzierungstechniken wie Filigran und Granulation.

Armringe der Gruppe 15 aus blauem Glas gelten als eine für das ostkeltische Gebiet charakteristische Form und als ein lokales Produkt der donauländischen Werkstätten, möglicherweise – im Hinblick auf die typische Form und Verzierung – nur einer einzigen Werkstatt. Es wird vermutet, dass ihre Entstehung durch die gleich-zeitigen, wie auch durch frühere für das Karpatenbecken charakte-ristische Typen von Glasperlen inspiriert wurde, was für die loka-

99

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

rijante: jednu predstavljaju one izrazito plastične s unutarnjim okom koje je spiralno izvedeno, gdje se izmjenjuju bijela i pla-va boja, a zabilježena je na grobljima Komjatice, Nove Zámky te na naselju Nowa Cerekwia, a kojima se može pribrojiti i nalaz iz Osijeka. Drugi tip predstavljaju pojedini nalazi s na-selja koji imaju nižu profi laciju i unutarnje je oko jednobojno bijelo ili žuto te se smatraju mlađim nalazima (Březinová 2002, 25-26, Obr. 1; Březinová 2004, 148-149, Obr. 9-10; Březinová 2005, 21; Karwowski 2005, 164, Fig. 1-2, Fig. 3,a-b, Liste 1). S druge strane, na naselju Bořitov u Moravskoj pronađena su dva ulomka narukvica grupe 15 koji su datirani u kasni laten. Iz Moravske se još spominje jedan ulomak iz Mikulčica (Čizmář 2003, 44, Obr. 13, T. 20,6, T. 27,5).

U prilog smještanja radionice za izradu narukvica grupe 15, najvjerojatnije na područje jugozapadne Slovačke govori i spoznaja kako su motivi spiralnog izbočenja, koji se nala-zi na narukvicama grupe 15, kao i motiv osmičaste petlje na narukvicama grupe 6b/1, karakteristični za istočno keltsko područje. Na zajedničko porijeklo narukvica grupe 15 i 6b/1 ukazuje i njihova istodobna pojavnost u ranoj fazi srednjeg latena te iste stilske značajke, što pokazuje kako se radi o proizvodima lokalne radionice (Karwowski 2005, 167). Ona se na početku keltske staklarske produkcije morala nalaziti u području srednjeg Podunavlja, vjerojatno na prostoru jugo-zapadne Slovačke (Venclová 1990, 143; Karwowski 2005, 167). S tog su prostora do Skordiska pristigle narukvice čiji su ulomci pronađeni u Osijeku i na Gomolavi, vjerojatno tijekom srednjeg latena. Ulomci s Gomolave na taj način svjedoče, poput pojedinih oblika s Paljevina u Donjoj Bebrini, o ranijoj naseljenosti prostora utvrđenih naselja Skordiska. Također, narukvice grupe 15 vidljiv su izraz ostvarenih veza s drugim keltskim zajednicama naseljenim u sjevernom dijelu Karpat-ske kotline te svjedoče o ostvarenim kontaktima koji su se odvijali u smjeru sjever-jug. A u suprotnom smjeru kretali su se proizvodi kao što su kantharosi izrađeni na lončarskom ko-lu, fi bule s osmičastim petljama na luku, zatim fi bule s emajli-ranim ukrasima ili predmeti ukrašeni tehnikama fi ligrana i granulacije.

Dakle, narukvice grupe 15 koje su izrađene od plavog stakla, smatraju se karakterističnim oblikom za istočnokeltsko područje te lokalnim proizvodom podunavskih radionica, možda samo jedne s obzirom na svojstven oblik i ukras. Pretpostavlja se kako je njihov nastanak inspiriran istodobnim kao i ranijim tipovima staklenih perli tipičnih za Karpatsku kotlinu te svjedoči o lokalnim tradicijama izrade staklenih predmeta. Dosad su zabilježene na nalazištima u Slovačkoj, Moravskoj i Šleziji, dok nedostaju na češkim nalazištima. Na osnovi nalaza na grobljima Nove Zámky, Komjatice i Holia-re, narukvice grupe 15 datirane su u vrijeme rane faze sred-njeg latena (Lt C1). Jedino su na naselju Bořitov datirane u kasni laten, čime bi se pomaknula njihova datacija u mlađe razdoblje (Venclová 1980, 70, 77; Venclová 1990, 130). Za R. Gebharda upitno je takvo rano datiranje narukvica grupe 15 (Gebhard 1989, 55), dok su s druge strane za T. E. Haevernick kasnolatenske (Haevernick 1960, 63, 90, 204, Karte 22). Ipak, narukvice iz Osijeka i s Gomolave, s obzirom da su izrađene od stakla kobaltnoplave boje koje se pojavljuje od razvijene faze srednjeg latena (Lt C1b), vjerojatno se mogu datirati u

len Traditionen der Glasproduktion spricht. Bisher wurden sie an Fundorten in der Slowakei, in Mähren und Schlesien dokumentiert, während sie an den böhmischen Fundorten fehlen. Anhand der Grab-funde von den Gräberfeldern Nove Zámky, Komjatice und Holiare wurden die Armringe der Gruppe 15 in die frühe Phase der Mittel-latènezeit (Lt C1) datiert. Nur in der Siedlung Bořitov wurden sie in die Spätlatènezeit datiert, womit ihre Datierung in die jüngere Zeit gerückt wäre (Venclová 1980, 70, 77; Venclová 1990, 130). Für R. Gebhard ist eine solche frühe Datierung der Armringe der Gruppe 15 zweifelhaft (Gebhard 1989, 55), während sie auf der anderen Seite für T. E. Haevernick auch spätlatènezeitlich ist (Haevernick 1960, 63, 90, 204, Karte 22). Doch die Armringe aus Osijek und Gomolava lassen sich, da sie aus kobaltblauem Glas hergestellt wurden, das ab der entwickelten Phase der Mittellatènezeit (Lt C1b) erscheint, wahr-scheinlich in die gleiche Zeit oder etwas später datieren, während nur geringe Wahrscheinlichkeit besteht, dass sie bis in die Spätlatènezeit vorkamen.

Armringe der Gruppe 16 oder der Reihe 23 (Vinkovci-Blato)Vom Gräberfeld in Vinkovci (Blato), datiert in die Lt C2-D,

stammt ein Fragment eines kobaltblauen Armringes, der an der mitt-leren Rippe mit einer plastischen S-Streifen verziert ist (Dizdar 1999, 121, kbr. 186).

Armringe mit drei bis fünf Rippen der Gruppe 16 mit einer pla-stischen S-Streifen oder mit dem so genannten Motiv eines laufenden Hundes (Haevernick 1960, 64) sind selten außerhalb von Böhmen zu fi nden. Die größte Konzentration der Funde wurde im Oppidum Stra-donice dokumentiert, wo sie höchstwahrscheinlich auch produziert wurden, und es sind auch Funde aus Süddeutschland und Thüringen sowie von Dürrnberg bekannt. Am häufi gsten sind sie aus blauem Glas, aber es wurden auch Funde von purpurfarbenen Armringen sowie solcher aus klarem Glas mit gelber Folie dokumentiert. Arm-ringe der Gruppe 16 wurden in die Spätlatènezeit datiert (Venclová 1980, 79-80; Venclová 1990, 130-131, 153; Michálek, Venclová 1994, 576). Fragmente kobaltblauer Armringe der Gruppe 16 aus der Siedlung Lovosice sind ebenfalls in die Lt D datiert (Venclová, Salač 1990, 648, Abb. 1,1, T. 1,9). In dieselbe Zeit wurde auch das Fragment eines blauen Armringes von dem Fundort Kbelnice datiert (Michálek, Venclová 1994, 570, Abb. 3,1).

Auf Manching wurden Armringe gleicher Formen mit fünf Ripp-en und aus blauem Glas als Armringe der Reihe 23 klassifi ziert und in die Lt C2 datiert (Gebhard 1989, 17, T. 22,298-305). Von dort ist auch ein Fragment aus klarem Glas mit gelber Folie bekannt, das in die gleiche Zeit datiert wurde (Gebhard 1989, 23, T. 27,359). Ne-ben Armringen aus blauem und klarem Glas mit gelber Folie wurden Armringe der Reihe 23, die an den östlichen keltischen Fundorten häufi ger vorkommen, auch aus purpurfarbenem Glas produziert, und dürften daher in das Ende der Mittellatènezeit datiert werden. Für die Gleichzeitigkeit aller drei Glasfarben dürfte ihre gemeinsame Form und die Art der Verzierungen sprechen (Gebhard 1989, 73). In der Siedlung Berching-Pollanten wurden Armringe der Gruppe 16, die in die Lt D1 datiert wurden, dokumentiert (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,18). Außerdem wurden Fragmente blau-er Armringe mit einer liegenden S-Verzierung auch in der Siedlung Altenburg gefunden. Obwohl die Armringe bereits in der Lt C2 vor-kommen, erreichten sie den Höhepunkt ihrer Produktion in der Lt D (Stöckli 1979, 39, Abb. 3,17-21), wie sie auch von T. E. Haevernick datiert wurden (Haevernick 1960, 89). An den Fundorten in Thürin-gen wurden meistens blaue Armringe der Gruppe 16 dokumentiert, mit Ausnahme eines purpurfarbenen (Lappe 1979, 90, T. III,22, T.

100

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

isto vrijeme ili su nešto mlađe, dok preostaje tek mala vje-rojatnost kako traju sve do kasnog latena.

Narukvice grupe 16 ili serije 23 (Vinkovci-Blato)S groblja u Vinkovcima (Blato), datiranog u Lt C2-D, potječe

ulomak kobaltnoplave narukvice koja je na srednjem rebru ukrašena plastičnom S-viticom (Dizdar 1999, 121, kbr. 186).

Narukvice s tri do pet rebara grupe 16 s plastičnom S-viticom ili tzv. motivom psa u trku (Haevernick 1960, 64) rijetko se nalaze izvan Češke. Najveća je koncentracija nalaza zabilježena na oppidimu Stradonice, gdje su se najvjerojat-nije i izrađivale, a poznati su još nalazi iz južne Njemačke i Tiringije te s Dürrnberga. Najčešće su od plavog stakla, no zabilježeni su i nalazi purpurnih narukvica te onih od bezboj-nog stakla sa žutom podlogom. Narukvice grupe 16 datirane su u razdoblje kasnog latena (Venclová 1980, 79-80; Ven-clová 1990, 130-131, 153; Michálek, Venclová 1994, 576). Ulomci kobaltnoplavih narukvica grupe 16 na naselju Lovosi-ce također su datirani u Lt D (Venclová, Salač 1990, 648, Obr. 1,1, T. 1,9). Na isti je način datiran i ulomak plave narukvice s nalazišta Kbelnice (Michálek, Venclová 1994, 570, Obr. 3,1).

Na Manchingu su narukvice istog oblika s pet rebara te izrađene od plavog stakla izdvojene kao narukvice serije 23 i datirane su u Lt C2 (Gebhard 1989, 17, T. 22,298-305). S Manchinga je poznat i ulomak od bezbojnog stakla sa žutom podlogom koji je datiran u isto vrijeme (Gebhard 1989, 23, T. 27,359). Osim od plavog i bezbojnog stakla sa žutom po-dlogom, narukvice serije 23, koje su češće na istočnim kelt-skim nalazištima, izrađivane su i od purpurnog stakla, što bi ih datiralo u kraj srednjeg latena. O istodobnoj pojavi sve tri boje stakla govorio bi njihov zajednički oblik i način ukrašavanja (Gebhard 1989, 73). Na naselju Berching-Pollan-ten zabilježena je prisutnost narukvica grupe 16 koje su dati-rane u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,18). Također, ulomci plavih narukvica s ležećim S-ukrasom pronađeni su i na naselju Altenburg. Iako se narukvi-ce pojavljuju u Lt C2, vrhunac su dosegnule u Lt D (Stöckli 1979, 39, Abb. 3,17-21), kada ih je datirala i T. E. Haevernick (Haevernick 1960, 89). Na nalazištima u Tiringiji većinom su zabilježene plave narukvice grupe 16, no pronađena je i jedna purpurna (Lappe 1979, 90, T. III,22, T. VII,157,159-161), a smatraju se za poveznicu s istočnim keltskim područjem (Sei-del 2005, 20). Iz istočne Austrije poznat je nalaz samo jednog ulomka plave narukvice grupe 16 koje su inače datirane u Lt C2-D1 (Karwowski 2004, 34, 73-75, T. 45,460). S obzirom na zastupljenost, za narukvice grupe 16 ili serije 23 pretpo-stavlja se kako vjerojatno imaju porijeklo u radionicama na Manchingu ili Stradonicama (Seidel 2005, 16). S naselja Ba-sel-Gasfabrik poznat je nalaz samo jednog ulomka narukvice serije 23 (Rissanen 1999, Abb. 3), što bi potvrđivalo smještaj njihove izrade na češkim oppidima kao što su Stradonice, s kojeg je prostora najvjerojatnije i dospio nalaz iz Vinkovaca.

Ostali oblici staklenih narukvicaNa grobljima mokronoške skupine zabilježene su još

neke staklene narukvice za koje se izravne usporedbe ne nalaze na drugim nalazištima i koje nije moguće uvrsti-ti u postojeće tipološke podjele. Posebno se to odnosi na

VII,157,159-161); sie gelten als Bestätigung der Verbindung mit dem ostkeltischen Gebiet (Seidel 2005, 20). Aus Ostösterreich ist der Fund von nur einem Fragment eines blauen Armringes der Gruppe 16 bekannt, die sonst in die Lt C2-D1 datiert wird (Karwowski 2004, 34, 73-75, T. 45,460). Im Hinblick auf ihr Vorkommen wird für die Armringe der Gruppe 16 oder der Reihe 23 angenommen, dass sie wahrscheinlich aus den Werkstätten von Manching oder Stradonice stammen (Seidel 2005, 16). Von der Siedlung Basel-Gasfabrik ist der Fund von nur einem Fragment aus der Reihe 23 (Rissanen 1999, Abb. 3) bekannt, was für ihre Produktion in den böhmischen Opp-idum wie Stradonice sprechen dürfte, woher höchstwahrscheinlich auch der Fund von Vinkovci stammt.

Sonstige GlasarmringformenIn den Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe sind noch einige

weitere Glasarmringe dokumentiert, für die keine unmittelbaren Ana-logien an den anderen Fundorten verzeichnet wurden, und die nicht im Rahmen der bestehenden typologischen Gliederungen klassifi ziert werden können. Dies bezieht sich besonders auf einen Armring aus dem mittellatènezeitlichen Grab 1657/53 von Mihovo aus kobaltblau-em Glas mit fünf Rippen, von denen die mittlere plastisch verziert ist, und an dem sich gelbe Zickzacklinien sowie weiße und gelbe plasti-sche Noppen befi nden. Das Grab wurde in das 2. Jahrhundert v. Chr. datiert (Božič 1991; Božič 1999a, 162). Einige Ähnlichkeiten lassen sich auch unter den Armringen der kleinen und ausgesprochen hetero-genen Gruppe 17 erkennen (Haevernick 1960, 65, 74).

Im Grab 7 aus Vinica wurde eine Bronzefi bel mit Doppelspi-rale gefunden, die an ihrem Bogen eine Verzierung aus den blauen fünfrippigen Armringen ähnlichen Fragmenten trägt, wobei sich an den Seitenrippen weiße und gelbe Zickzacklinien befi nden, wäh-rend die mittlere Rippe mit Kügelchen plastisch gegliedert ist (Hae-vernick 1960a, 119, 121, Abb. 1,1-2). Als Analogie wird auch der Armringfund vom italienischen Fundort Malnata angegeben (Hae-vernick 1960, 194, T. 10). Von der Siedlung Berching-Pollanten sind Armringe der Gruppe 17 dokumentiert, mit fünf Rippen, an deren Mittelri ppe eine schräge plastische Verzierung mit Einritzungen ver-läuft, und in die Lt D1 datiert (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,22). Auch die Armringe der Gruppe 17 sind an den böhmischen Fundorten selten, wo sie in der Lt C2 bis in die Lt D vorkommen. So stammt von dem Fundort Lošánky das Fragment eines blauen Armringes, der in die Spätlatènezeit datiert wurde. Au-ßerdem wurde auch eine Variante aus klarem Glas mit gelber Folie dokumentiert (Venclová 1990, 131).

Zur Gruppe der Armringe mit besonderen Formen und Verzie-rungen lässt sich auch der kobaltblaue Armring aus Grab 15 von Ka-piteljske njive einordnen, der in das 2. Jahrhundert v. Chr. datiert wurde. Der Armring hat drei Rippen, und an der mittleren, geglieder-ten, befi nden sich gelbe, schräge Zickzacklinien (Križ 2001, 80, Nr. 45; Križ 2003, 103, Nr. 114).

Außerdem lässt sich zur erwähnten Gruppe auch das Fragment ei-nes kobaltblauen Armringes vom Gebiet der Nekropole in Do nja Doli-na zählen, welches den Armringen der Gruppe 8a der Form 31 entspre-chen würde (Marić 1963, 79, T. II,24; Marić 1964, 49, T. XXIII,57). Der Armring weist drei Rippen auf, an der mittleren und breitesten verlaufen abwechselnd Rillen, zwischen denen sich gelbe plastische Noppen befi nden. Die Armringe der Gruppe 8a wurden in die frühe Phase der Mittellatènezeit datiert (Gebhard 1989, 56, 71), während sie nach N. Venclová im Laufe der ganzen Mittellatènezeit bis zum An-fang der Spätlatènezeit vorkommen und gesamtkeltische Verbreitung aufweisen (Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 123-124).

101

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

narukvicu iz sred njolatenskog groba 1657/53 iz Mihova od kobaltnoplavog stakla s pet rebara, od kojih je srednje plastično ukrašeno i na kojem se nalaze žute cik-cak linije te bijela i žuta plastična izbočenja. Grob je datiran u 2. st. pr. Kr. (Božič 1991; Božič 1999a, 162). Poneke sličnosti naziru se među narukvicama male te izrazito heterogene grupe 17 (Haevernick 1960, 65, 74).

U grobu 7 iz Vinice pronađena je brončana fi bula s dvo-strukom spiralom koja na luku ima ukras od ulomka slične plave narukvice s pet rebara, gdje se na bočnim rebrima na-laze bijele i žute cik-cak linije, dok je srednje rebro plastično raščlanjeno kuglicama (Haevernick 1960a, 119, 121, Abb. 1,1-2). Kao usporedba navodi se i nalaz narukvice s talijan-skog nalazišta Malnata (Haevernick 1960, 194, T. 10). Na naselju Berching-Pollanten zabiježene su narukvice grupe 17 profi liarne s pet rebara koje na srednjem rebru imaju koso postavljen plastični ukras na kojem se nalaze zarezi, a da-tirane su u Lt D1 (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352, Abb. 30,22). Narukvice grupe 17 rijetke su i na češkim nalazištima, gdje se pojavljuju u Lt C2 i nastavljaju se u Lt D. Tako s nalazišta Lošánky potječe ulomak plave narukvi-ce koja je datirana u kasni laten. Također, zabilježena je i inačica od bezbojnog stakla sa žutom podlogom (Venclová 1990, 131).

U skupinu narukvica iznimnih oblik i ukrasa može se uvr-stiti i kobaltnoplava narukvica iz groba 15 s Kapiteljske njive koja je datirana u 2. st. pr. Kr. Narukvica ima tri rebra, gdje se na srednjem, koje je raščlanjeno, nalaze žute koso položene cik-cak linije (Križ 2001, 80, br. 45; Križ 2003, 103, br. 114).

Također, navedenoj skupini može se pripisati i ulomak kobaltnoplave narukvice s prostora nekropole u Donjoj Doli-ni koji bi odgovarao narukvicama grupe 8a, forme 31 (Marić 1963, 79, T. II,24; Marić 1964, 49, T. XXIII,57). Narukvica se sastoji od tri rebra, gdje se na srednjem, najširem, nala-ze naizmjenično koso postavljeni žljebovi između kojih su smještena žuta plastična izbočenja. Narukvice grupe 8a da-tirane su u ranu fazu srednjeg latena (Gebhard 1989, 56, 71), dok po N. Venclovoj dolaze tijekom cijelog srednjeg laten, sve do početka kasnog latena i pokazuju pankeltsku raširenost (Venclová 1989, 90-91, Fig. 3; Venclová 1990, 123-124).

BOJA STAKLENIH NARUKVICA

Osim oblika, za kronološko i prostorno defi niranje stak-lenih narukvica važna je i boja stakla s različitim nijansama od kojeg su izrađene. Kada se govori o boji stakla, najveći je broj prikupljenih narukvica, kako s podravskih nalazišta, tako i s prostora rasprostiranja Tauriska i Skordiska, izrađen od plavog prozirnog stakla u različitim nijansama, većinom kobaltnoplave boje. Na groblju na Velikom polju u Zvonimi-rovu najbrojnije su narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom, koje su još zabilježene na nalazištima mokronoške skupine te kod Kolapijana i Japoda. Potom slijede purpurne narukvice kakve su pronađene u istraživanjima naselja Vi-rovitica-Kiškorija i Nova Bukovica-Sjenjak te na još nekim nalazištima mokronoške skupine (Karta 3), na kojima su u manjem broju zabilježeni još i pojedini oblici narukvica od zelenog, smeđeg ili jantarne boje stakla.

DIE FARBE DER GLASARMRINGE

Neben den Formen ist für die chronologische und räumliche Be-stimmung der Glasarmringe auch die Glasfarbe mit den verschiede-nen Farbtönen von Bedeutung. Im Zusammenhang mit der Glasfarbe sei erwähnt, dass der Großteil der Armringe von den Fundorten der Podravina sowie vom Verbreitungsgebiet der Taurisker und Skordis-ker aus blauem klarem Glas in verschiedenen Farbtönen, überwie-gend in kobaltblauer Farbe, hergestellt ist. Im Gräberfeld auf Veli-ko polje in Zvonimirovo sind Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie am zahlreichsten, die auch an den Fundorten der Mokronog-Gruppe sowie bei den Kolapianen und Japoden dokumentiert wur-den. Darauf folgen purpurfarbene Armringe, die bei der Ausgrabung der Siedlungen Virovitica-Kiškorija und Nova Bukovica-Sjenjak sowie an einigen weiteren Fundorten der Mokronog-Gruppe (Karte 3) entdeckt wurden, wo auch eine geringere Zahl von vereinzelten Armringformen aus grünem, braunem oder bernsteinfarbenem Glas dokumentiert wurde.

Die Glasfarbe an sich war in der ursprünglichen Analyse der Glasgegenstände nicht für ein geeignetes chronologisches Kriteri-um gehalten worden, mit Ausnahme des purpurfarbenen Glases, das der Spätlatènezeit zugeschrieben wurde (Haevernick 1960, 77). Die Bedeutung der Glasfarbe bei der Bestimmung der einzelnen Werk-stattzentren, aber auch für die chronologischen Klassifi zierungen der Armringe, wurde von N. Venclová (Venclová 1980, 77-79), und ins-besondere von R. Gebhard erkannt, für den neben Form, Verzierung und Proportionen gerade die Farbe als das grundlegende Kriterium für die typologisch-chronologische Bestimmung von Glasarmringen galt. So sind für die Mittellatènezeit mehrfarbige Armringe charakte-ristisch, während in der Spätlatènezeit die zweifarbigen – blaue und purpurfarbene – überwiegen, wobei manche so dunkel sind, dass sie wie schwarz aussehen. Außerdem ist eine der wesentlichen Erkennt-nisse die, dass für die einzelnen Glasarmringformen gerade eine be-stimmte Farbe typisch ist (Gebhard 1989, 6-11).

Für die Produktion der Glasgegenstände wurde Quarzsand verwendet und in Öfen zu Rohglas verarbeitet, bei einer Tempe-ratur von ca. 1700º C, die durch bestimmte Beimischungen auf ca. 800-700º C herabgesetzt wurde (Peddemors 1975, 94).11 Die Glasfarbe selbst hing von der Anwesenheit verschiedener Mine-ralien, beziehungsweise von der Beimischung von Metalloxiden ab. Durch Beimischung von mehreren unterschiedlichen Metall-oxiden in entsprechenden Konzentrationen erzielte man bestimm-te Glasfarben. Die wichtigsten Metalloxide zum Färben von Glas sind die von Eisen, Kupfer, Kobalt, Mangan, Antimon und Zink. So wurde die blaue Glasfarbe durch Beimischung von Eisen-, Ko-balt- und Kupferoxiden erreicht, und je nachdem, welches Oxid überwog, war die Farbe eher blau oder grünlich. Die purpurne und die violette Glasfarbe erzielte man durch Beimischung von Man-gan in Verbindung mit Kobalt. Mangan benutzte man sonst auch zur Gewinnung von klarem Glas, mit oder ohne Beimischung von Antimon, während der wichtigste Bestandteil das Eisenoxid war. Braune und gelegentlich grüne Töne erreichte man durch Beimi-

11 Glas hat eine niedrige Schmelztemperatur von ca. 1050-1100º C (Gebhard 1989, 153), was indirekt auf die erreichte Temperatur bei der Einäscherung der weiblichen Verstorbenen hinweisen dürfte, da man in den Gräbern sehr häufi g geschmolzene Fragmente von Glasarmringen, Fingerringen oder Perlen fi ndet (Dizdar 2005).

102

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Sama boja stakla u prvobitnoj analizi staklenih predmeta nije smatrana pogodnim kronološkim kriterijem, osim purpur-nog stakla koje je pripisano kasnom latenu (Haevernick 1960, 77). Važnost boje stakla u izdvajanju pojedinih radioničkih središta, ali i u kronološkim podjelama narukvica prepozna-ta je od N. Venclove (Venclová 1980, 77-79), te posebno od R. Gebharda za kojeg je boja stakla, uz oblik, ukras i pro-porcije, osnovni kriterij u tipološko-kronološkom defi niranju staklenih narukvica. Tako su za srednji laten karakteristične višebojne narukvice, dok u kasnom latenu prevladavaju one bikromne, plave i purpurne, pri čemu su pojedine tako tamne da su crne. Također, jedna od bitnijih spoznaja je i kako su za pojedine oblike staklenih narukvica tipične upravo određene boje stakla (Gebhard 1989, 6-11).

Za izradu staklenih predmeta služio je kvarcni pijesak koji se u sirovinu prerađivao u pećima na temperaturi od oko 1700 ºC, što se dodavanjem određenih primjesa snižavalo na oko 800-700 ºC (Peddemors 1975, 94).11 Sama boja stakla ovi-sila je o prisutnosti različitih minerala, odnosno o dodavanju metalnih oksida. Dodavanje više različitih metalnih oksida u odgovarajućim koncentracijama rezultiralo je i dobivanjem određenih boja stakla. Najvažniji metalni oksidi koji su se koristili za bojanje stakla su oni željeza, bakra, kobalta, man-gana, antimona i cinka. Tako se plava boja stakla postizala do-davanjem željeznih, kobaltnih i bakrenih oksida, a ovisno koji oksid prevladava boja je bila više plava ili zelenkasta. Purpur-na i ljubičasta boja stakla postizane su dodavanjem mangana povezanog s kobaltom. Mangan je inače korišten i za dobi-vanje bezbojnog stakla, zajedno sa ili bez dodavanja antimo-na, dok je osnovni sastojak željezni oksid. Smeđi i ponekad zeleni tonovi postignuti su dodavanjem različitih koncentra-cija željeznih oksida, dok se žuto staklo dobivalo primjesom oksida antimona (Peddemors 1975, 94; Gebhard 1989, 8-10; Geiβ-Dreier 1992, 194; Karwowski 2004, 94-98). Željezni oksidi izdvojeni su u sastavu purpurnog, bezbojnog, smeđeg i svijetlozelenog stakla, te od Lt C1b dolazi do povećanja njihove koncentracije, što istodobno dovodi do pojačanja in-tenziteta plavog stakla (Gebhard 1989, 160-161).

U svrhu poznavanja sastava i tehnologije izrade različitih vrsta staklenih predmeta u sve većem broju provode se ke-mijske i fi zikalne analize, koje za cilj također imaju defi ni-ranje pojedinih radioničkih središta kao i prepoznavanje određenih kronoloških pokazatelja uporabe različitih sirovina (Venclová 1990, 14). Tako je uz pomoć rendgenofl uorescent-nih analiza staklenih narukvica s čeških nalazišta ustanovlje-no kako na prijelazu Lt C1/C2 dolazi do opadanja antimona u sastavu stakla. Također, tipološkim i kemijskim ispitivanji-ma ustanovljeno je kako nalazi staklenih narukvica s južnih čeških nalazišta, datiranih u Lt C2-D, sliče onima s oppiduma Stradonice, dok staklene narukvice datirane u Lt C1-Lt C1/C2 potječu iz nedefi nirane srednjoeuropske radionice/a (Michá-lek, Venclová 1994, 570-572). Analize su također pokazale

11 Staklo ima nisku temperaturu taljenja koja iznosi oko 1050-1100 ºC (Gebhard 1989, 153), što onda može indirektno posvjedočiti o postignutoj temperaturi spaljivanja pokojnica, budući da se u grobovima najčešće nailazi na rastaljene ulomke staklenih narukvica, prstenja ili perli (Dizdar 2005).

schung verschiedener Konzentrationen von Eisenoxid, während gelbes Glas durch Beimischung von Antimonoxid gewonnen wur-de (Peddemors 1975, 94; Gebhard 1989, 8-10; Geiβ-Dreier 1992, 194; Karwowski 2004, 94-98). Eisenoxide wurden als Bestandteil von purpurfarbenem, klarem, braunem und hellgrünem Glas fest-gestellt; und ab der Lt C1b steigt ihre Konzentration, was gleich-zeitig zur Steigerung der Farbintensität bei blauem Glas führt (Gebhard 1989, 160-161).

Um die Zusammensetzung und die Produktionstechnologie ver-schiedener Arten von Glasgegenständen kennen zu lernen, werden immer mehr chemische und physikalische Analysen durchgeführt, die u.a. zum Ziel haben, die einzelnen Werkstattzentren zu besti-mmen, wie auch um bestimmte chronologische Anzeichen für die Verwendung von verschiedenen Rohstoffen zu identifi zieren (Ven-clová 1990, 14). So wurde mit Hilfe der Röntgenfl uoreszenzanalysen von böhmischen Fundorten festgestellt, dass am Übergang von Lt C1 zu C2 der Anteil von Antimon in der Zusammensetzung von Glas re-duziert wurde. Außerdem zeigten die typologischen und chemischen Untersuchungen, dass Glasarmringfunde von südböhmischen, in die Lt C2-D datierten Fundorten Ähnlichkeiten mit denjenigen vom Oppidum Stradonice aufweisen, während die in die Lt C1-Lt C1/C2 datierten Glasarmringe aus (einer) nicht defi nierten mitteleuropä-ischen Werkstätte(n) stammen (Michálek, Venclová 1994, 570-572). Analysen zeigten auch, dass ab ca. 200 v. Chr. und dem Anfang der Lt C2 der Mangananteil in der Zusammensetzung von Glas steigt, was am Ende der Mittellatènezeit – höchstwahrscheinlich durch Ex-perimente – zufällig zu der Entstehung des purpurfarbenen Glases geführt hatte (Gebhard 1989, 151, 165; Gebhard 1989b, 103-104, Fig. 3; Karwowski 2004, 120). Doch lässt sich schließen, dass allein die Ergebnisse der chemischen und physikalischen Analysen für die Bestimmung der Werkstätten und chronologischen Anzeichen nicht ausreichen, sondern dass man auch die archäologischen Erkenntnisse berücksichtigen muß (Gebhard 1989, 149-153).

Die meisten Glasgegenstände, darunter auch die Armringe der Latènekultur, kommen in verschiedenen Blautönen vor; am häu-fi gsten sind sie kobaltblau, auch latèneblau genannt (Haevernick 1960, 12). Der blauen Farbe wurde eine apotropäische Bedeutung zugeschrieben, was eigentlich die Tatsache erhellt, warum Gegen-stände aus blauem Glas wesentlich zahlreicher sind als alle anderen im Laufe sämtlicher Entwicklungsstufen der Latènekultur (Haever-nick 1968; Venclová 1980, 64; Venclová 1989, 88; Venclová 1990, 21, 132).

Ausführliche Untersuchungen sowie die typologisch-chronolo-gischen Analysen, v.a. von R. Gebhard und N. Venclová, weisen auf bestimmte Regelmäßigkeiten im Vorkommen und in der Häufi gkeit bestimmter Glasfarben hin, gerade im Zusammenhang mit den ein-zelnen Formen.

In der frühen Phase der Mittellatènezeit (Lt C1a) kommen in den Gräbern im schweizerischen Mittelland und bei den Ostkelten beson-dere Armringe aus hellblauem und hellgrünem Glas vor, und in der entwickelten Phase (Lt C1b) erscheinen die kobaltblauen Armringe, womit der angenommene Zusammenhang zwischen der Entwicklung der Formen und Farben bestätigt wird (Gebhard 1989, 70-71, Abb. 21). Gleichzeitig mit den kobaltblauen Armringen wurde in den Grä-bern auch das Vorkommen von Armringen aus klarem Glas der For-men 54 und 76 dokumentiert, mit einer gelber Folie. Doch sie haben den Höhepunkt ihrer Produktion in Lt C2 erreicht, die auch durch große Mannigfaltigkeit – der Formen wie auch der Verzierungen – gekennzeichnet ist, sowie durch eine größere Breite der Armringe;

103

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

kako od oko 200 pr. Kr. i početka Lt C2 dolazi do porasta mangana u sastavu stakla, što je na kraju srednjeg latena, najvjerojatnije eksperimentima, slučajno dovelo do nastanka purpurnog stakla (Gebhard 1989, 151, 165; Gebhard 1989b, 103-104, Fig. 3; Karwowski 2004, 120). Ipak, zaključuje se kako rezultati kemijskih i fi zikalnih analiza nisu sami dovoljni za defi niranje radionica i kronoloških pokazatelja, već u obzir treba uzeti i arheološke spoznaje (Gebhard 1989, 149-153).

Najveći broj staklenih predmeta, pa tako i narukvica la-tenske kulture, plave je boje u različitim tonovima, najčešće kobaltnoplave koja je prozvana i latenskoplavom (Haevernick 1960, 12), a kojoj je pripisivano apotropejsko značenje, čime se zapravo i objašnjava zašto su stakleni predmeti izrađeni od plavog stakla znatno brojniji u odnosu na sve ostale tijekom svih faza razvoja latenske kulture (Haevernick 1968; Venclo-vá 1980, 64; Venclová 1989, 88; Venclová 1990, 21, 132).

Pomnim ispitivanjima i provedbom tipološko-kronoloških analiza, posebno od strane R. Gebharda i N. Venclove, pre-poznaju se određene pravilnosti u pojavnosti i učestalosti određenih boja staklenih narukvica koje se vezuju upravo za pojedine oblike.

U vrijeme rane faze srednjeg latena (Lt C1a) u grobovima u švicarskom Mittellandu te kod istočnih Kelta pojavljuju se narukvice od svijetloplavog i svijetlozelenog stakla, da bi se u razvijenoj fazi (Lt C1b) pojavile kobaltnoplave narukvice, čime se potvrđuju pretpostavke o povezanosti između razvoja oblika i boja (Gebhard 1989, 70-71, Abb. 21). Istodobno s kobaltnoplavim narukvicama, u grobovima je zabilježena i pojava narukvica od bezbojnog stakla oblika 54 i 76, koje s unutarnje strane posjeduju žutu podlogu. Ipak, one su vrhunac produkcije dosegnule u Lt C2, za koju je također svojstvena velika raznolikost, kako oblika, tako i ukrasa, zatim veća širina narukvica, da bi krajem Lt C2 uslijedila i pojava purpurnog i jantarnog stakla. U kasnom latenu narukvice su najčešće od plavog i purpurnog stakla, dok se u manjem broju pojavljuju i one smeđe boje (Gebhard 1989b, 102, Fig. 4). Ukupna analiza boje staklenih narukvica koje potječu s naselja pokazuje kako u kasnom latenu podjednako dolaze plave i purpurne narukvi-ce, dok kod naselja koja traju dulje prevladavaju one plave boje, što je obilježje nalazišta koja traju i tijekom srednjeg latena, kada još dolaze i narukvice drugih boja stakla, kao npr. bezbojne sa žutom podlogom koje su brojnije na naseljima koja počinju tijekom Lt C2 (Gebhard 1989, 7-11, Abb. 1-2).

Zanimljivi su i rezultati analize boja stakla za pojedina uža područja ili sama nalazišta, što može posvjedočiti o postojanju radioničkih središta te njihovom kronološkom položaju u okviru ukupne keltske staklarske proizvodnje.

Istraživanja i usporedbe su pokazali kako na nalazištima u Bavarskoj, Austriji i Češkoj u kasnom latenu prevladavaju različiti oblici plavih narukvica, u odnosu na one purpurne koje su brojnije na zapadu. Tako su na Manchingu plave na-rukvice serija 38-39 nešto brojnije od purpurnih serija 36-37, dok na Dürrnbergu i Stradonicama prevladavaju one serije 38, što bi svjedočilo o njihovoj lokalnoj produkciji (Wagner 2001, 10, Abb. 2).

Na nalazištima u Tiringiji u najvećem su broju zastuplje-ne kobaltnoplave narukvice, dok su u znatno manjem broju

am Ende der Lt C2 kam dann auch purpur- und bernsteinfarbenes Glas vor. In der Spätlatènezeit sind Armringe aus blauem und pur-purfarbenem Glas am häufi gsten, während in geringerer Zahl auch braune vorkommen (Gebhard 1989b, 102, Fig. 4). Sämtliche Analy-sen der Glasfarbe der von Siedlungen stammenden Armringe zeigen, dass in der Spätlatènezeit blaue und purpurfarbene Armringe gleich häufi g vorkommen, während bei den älteren Siedlungen die blauen überwiegen; dies ist auch ein Merkmal der Fundorte, die während der Mittellatènezeit bestehen, wo auch Armringe anderer Glasfarben vorkommen, wie zum Beispiel die klaren mit gelber Folie, die zahl-reicher in den erst im Laufe der Lt C2 errichteten Siedlungen sind (Gebhard 1989, 7-11, Abb. 1-2).

Interessant sind auch die Ergebnisse der Analysen der Glasfarbe in einzelnen begrenzteren Gebieten oder an einzelnen Fundorten, die Hinweise für das Bestehen der Werkstattzentren und ihre chronolo-gische Position im Rahmen der gesamten keltischen Glasproduktion geben.

Die Untersuchungen und Vergleiche haben gezeigt, dass an den Fundorten in Bayern, Österreich und Böhmen in der Spätlatènezeit die verschiedenen Formen der blauen Armringe überwiegen im Ver-hältnis zu den purpurfarbenen, die im Westen zahlreicher vorkom-men. So sind auf Manching blaue Armringe der Reihen 38-39 etwas zahlreicher als die purpurfarbenen der Reihen 36-37, während in Dürrnberg und Stradonice die der Reihe 38 überwiegen, was auf ihre lokale Produktion hinweisen dürfte (Wagner 2001, 10, Abb. 2).

An den Fundorten in Thüringen sind größtenteils kobaltblaue Armringe vertreten, während in wesentlich geringerer Zahl die aus klarem Glas mit gelber Folie wie auch purpurfarbene und hellgrüne vorkommen, wobei die braunen nicht dokumentiert wurden (Lappe 1979, 92-93, Abb. 1). In der statistischen Analyse der Glasfarbe der Armringe an den Fundorten in Mitteldeutschland dominieren blaue Armringe in verschiedenen Tönen, von dunkel- oder schwarzblau bis zu am häufi gsten vorkommenden kobaltblau und zu hellblau. Zudem stellt man außer bei den Armringen aus hellgrünem Glas auch einen engen Zusammenhang zwischen Farbe und Form bei den purpurfar-benen Glasarmringen fest, die einen typischen D-Querschnitt haben und in die Spätlatènezeit datiert wurden, während selten purpurfarbe-ne Armringe mit drei oder fünf Rippen vorkommen (Seidel 2005, 8, Abb. 3), die sonst an den Fundorten der Mokronog-Gruppe (Korita, Mihovo) dokumentiert wurden. Am Fundort Bad Nauheim sind eben-falls blaue Armringe am zahlreichsten, worauf mit wesentlich gerin-gerem Anteil purpurfarbene und türkise, klare mit gelber Folie, und letztendlich grüne und braune folgen (Seidel 1994, 573-574, Abb. 6).

In der Siedlung Basel-Gasfabrik sind Glasarmringe der gewöhn-lichen Farben vertreten, blaue am häufi gsten, danach purpurfarbe-ne, die gemeinsam über 87% der Gesamtzahl der Funde ausmachen, worauf auch Armringe aus braunem, klarem, grünem und hellgrü-nem/grünblauem Glas folgen (Rissanen 1999, 150, Abb. 1). An den Fundorten in den Niederlanden sind alle Farben der Glasarmringe vertreten, wobei die blauen am zahlreichsten sind; darauf folgen purpurfarbene, klare mit gelber Folie, braune und grüne, während ausnahmsweise gelbe und schwarze vorkommen. Interessanterweise ist die Zickzackverzierung immer aus gelbem, opakem Glas, und nur bei einem Armring wurde ein weißes Motiv dokumentiert (Pedde-mors 1975, 100-101, Fig. 4).

In den östlichen Teilen Mitteleuropas tragen die meisten Glas-armringe der Latènekultur die blaue Farbe, die in Westeuropa doch etwas seltener vorkommt. Andererseits sind die purpurfarbenen Armringe im Gegenteil viel häufi ger im Westen (z.B. Mandeure, Breisach-Hochstetten, Niederlande) als im Osten, und ähnliches lässt

104

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

prisutne one od bezbojnog stakla sa žutom podlogom kao i purpurne te svijetlozelene, pri čemu smeđe nisu zabilježene (Lappe 1979, 92-93, Abb. 1). U statističkoj analizi boje staklenih narukvica prikupljenih na nalazištima u središnjoj Njemačkoj dominiraju plave narukvice u različitim tonovi-ma, od tamno ili crnoplave, pa kobalnoplave koja je najčešća, do svijetloplavih narukvica. Također, osim kod narukvica od svijetlozelenog stakla, uska korelacija između boje i oblika primjećuje se kod narukvica od purpurnog stakla koje su tipičnog D-presjeka i datiraju se u kasni laten, dok rijetko dolaze one purpurne boje profi lirane s tri ili pet rebara (Seidel 2005, 8, Abb. 3), kakve su inače zabilježene na nalazištima mokronoške skupine (Korita, Mihovo). Na nalazištu Bad Nauheim također su najbrojnije narukvice plave boje, a za-tim, sa znatnom manjom zastupljenošću, slijede one purpurne i tirkizne, bezbojne sa žutom podlogom, pa zelene i smeđe (Seidel 1994, 573-574, Abb. 6).

Na naselju Basel-Gasfabrik zastupljene su narukvice od stakla uobičajenih boja, plave kao najčešće te purpurne, koje zajedno čine 87 % od ukupnog broja nalaza, a zatim dola-ze i narukvice od smeđeg, bezbojnog, zelenog i svijetloze-lenog/zelenoplavog stakla (Rissanen 1999, 150, Abb. 1). Na nalazištima u Nizozemskoj zastupljene su sve boje staklenih narukvica, no u najvećem se broju nalaze one plave, zatim slijede purpurne, bezbojne sa žutom podlogom, pa smeđe i zelene, dok se iznimno pojavljuju žute i crne. Zanimljivo je kako je cik-cak ukras uvijek izveden od žutog neprozirnog stakla, a samo kod jedne narukvice zabilježen je bijelo izve-deni motiv (Peddemors 1975, 100-101, Fig. 4).

U istočnim dijelovima srednje Europe većina je stakle-nih narukvica latenske kulture plave boje, kojih je ipak nešto manje u zapadnoj Europi. Purpurne narukvice s druge stra-ne pokazuju suprotnu zastupljenost. One su znatno češće na zapadu (npr. Mandeure, Breisach-Hochstetten, Nizozemska) nego na istoku, a sličan zaključak vrijedi i za narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom te one smeđe boje (Ven-clová 1989, 95, Fig. 8; Venclová 1990, 154-155, T. 23).

Na nalazištima u istočnoj Austriji najveći je broj narukvica izrađen od plavog stakla u različitim nijansama, zatim slijede one od bezbojnog stakla sa žutom podlogom, pa od zelenog, purpurnog, smeđeg te žutog stakla. Ukrasi su uvijek izvedeni od žute ili bijele neprozirne staklene mase (Karwowski 2004, 54-56, Abb. 14). Na češkim nalazištima latenske kulture, kao i drugdje, prevladavaju plave staklene narukvice datirane od Lt C1 do u Lt D, posebno one kobaltnoplave boje koje su i najbrojnije. Kobaltnoplavo staklo prevladava na češkim nalazištima te u cijeloj Europi od mlađeg dijela Lt C1, da bi najveću brojnost dosegnulo u vrijeme Lt C2-Lt D, kada se pojavljuje najveći broj oblika (Michálek, Venclová 1994, 578). Po zastupljenosti potom slijede purpurne ili ljubičaste narukvice koje su predstavljene glatkim narukvicama grupa 2 i 3 kao i narukvicama grupe 16 s plastičnim S-ukrasom, koje su karakteristične za Lt D. Različite nijanse purpurnog stak-la koje su izdvojene, možda ukazuju na različita radionička središta. Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlo-gom, koje su datirane u Lt C2-D, rijetko se nalaze na češkim nalazištima, kao i one od smeđeg stakla od kojeg su izrađene narukvice grupa 3a-b i 12b, što također ukazuje na Lt C2/D

sich auch von den Armringen aus klarem Glas mit gelber Folie so-wie von den braunen schließen (Venclová 1989, 95, Fig. 8; Venclová 1990, 154-155, T. 23).

An den Fundorten in Ostösterreich ist der Großteil der Armrin-ge aus blauem Glas in verschiedenen Farbtönen hergestellt, darauf folgen die Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie, dann aus grünem, purpurfarbenem, braunem und gelbem Glas. Die Verzie-rungen bestehen immer aus gelber oder weißer opaker Glaspaste (Karwowski 2004, 54-56, Abb. 14). An den böhmischen Fundorten der Latènekultur, wie auch anderswo, überwiegen blaue Glasarm-ringe, die von der Lt C1 bis in die Lt D datiert wurden, besonders die am zahlreichsten vertretenen kobaltblauen. Kobaltblaues Glas überwiegt an den böhmischen Fundorten wie auch in ganz Europa von der jüngeren Phase der Lt C1 an, um die höchste Zahl in der Lt C2-Lt D zu erreichen, als die größte Anzahl an Formen vorkommt (Michálek, Venclová 1994, 578). Anteilsmäßig folgen darauf pur-purfarbene oder violette Armringe, die durch glatte Armringe der Gruppen 2 und 3 wie auch Armringe der Gruppe 16 mit einer pla-stischen S-Streifen vertreten sind, die für die Lt D charakteristisch ist. Unterschiedliche Töne von purpurfarbenem Glas, die Sondergru-ppen bilden, mögen vielleicht auf unterschiedliche Werkstattzentren hinweisen. Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie, datiert in die Lt C2-D, begegnet man selten an böhmischen Fundorten, wie auch solchen aus braunem Glas der Gruppen 3a-b und 12b, was wiederum auf die Zeit Lt C2/D hinweist. Grüne Armringe an den böhmischen Fundorten werden für einen außerordentlich seltenen Fund gehal-ten (Venclová 1980, 65, 82; Venclová 1990, 114; Venclová, Salač 1990, 653-654, T. 4-5; Michálek, Venclová 1994, 566, T. 1). Unter den Glasarmringfunden in Polen überwiegen bei fast zwei Dritteln Armringe in verschiedenen Blautönen. Von der Lt C2 dominieren kobaltblaue Armringe; gleichzeitig erscheinen auch Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie. In geringerer Zahl sind Armringe aus braunem, grünem oder purpurfarbenem Glas vertreten, während die Verzierungen an Armringen aus gelber und weißer opaker Glaspaste bestehen (Karwowski 1997, 45, 51).

Die angeführten Vergleiche der Glasfarbe der Armringe be-stätigten die auf der Formanalyse basierenden Erkenntnisse, dass kobaltblaue Armringe verschiedener Formen für die Zeit von der entwickelten Phase der Mittellatènezeit bis in die Spätlatènezeit charakteristisch sind. Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie sind, ebenso wie die Funde aus den geschlossenen Grabanlagen in Zvonimirovo und von den anderen Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe, ein Merkmal der jüngeren Phase der Mittellatènezeit, wäh-rend die purpurfarbenen, bernsteinfarbenen oder braunen Armringe für das Ende der Mittellatènezeit und den Anfang der Spätlatènezeit charakteristisch sind. Armringe dieser Farben kann man, wie auch die Formanalysen zeigten, für Produkte der Werkstätten aus dem nördlichen voralpinen Gebiet halten, von wo aus sie zusammen mit bestimmten anderen Formen des materiellen Erbes bis zu den Tau-riskern gelangten (Karte 6).

DIE PROPORTIONEN DER GLASARMRINGE

Die Glasarmringe wurden, wie die Funde in den Knochengrä-bern der Latènekultur zeigen, von Frauen und Mädchen überwiegend am linken Arm – dem Oberarm und am Handgelenk – getragen. Paar-weise kommen sie nur in den Gräbern in der Schweiz vor, während in den Gräberfeldern in Böhmen und Mähren je ein Armring im Grab vorkommt, außer im Grab 1/1888 aus Libčevs. Ähnlich ist es auch in

105

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

vrijeme. Zelene narukvice na češkim nalazištima smatraju se izuzetno rijetkim nalazom (Venclová 1980, 65, 82; Venclová 1990, 114; Venclová, Salač 1990, 653-654, T. 4-5; Michálek, Venclová 1994, 566, T. 1). Među prikupljenim nalazima stak-lenih narukvica u Poljskoj, s gotovo dvije trećine nalaza pre-vladavaju narukvice plave boje različitih nijansi. Od Lt C2 dominiraju narukvice kobaltnoplave boje, kada se istodobno pojavljuju i narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom na unutarnjoj strani. U manjem su broju zastupljene narukvice od smeđeg, zelenog ili purpurnog stakla, dok su ukrasi na na-rukvicama izvedeni žutom i bijelom neprozirnom staklenom masom (Karwowski 1997, 45, 51).

Predstavljene usporedbe za boju stakla od kojeg su na-rukvice izrađene potvrdile su spoznaje koje počivaju na ana-lizi oblika kako su kobaltnoplave narukvice različitih oblika svojstvene za vrijeme od razvijene faze srednjeg latena do u kasni laten. Narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlo-gom, kako to pokazuju i nalazi u zatvorenim grobnim cjelina-ma u Zvonimirovu te na drugim grobljima mokronoške sku-pine, značajka su mlađe faze srednjeg latena, dok su one pur-purne, jantarne ili smeđe predstavnici kraja srednjeg i početka kasnog latena. Narukvice tih boja, što su pokazale i analize oblika, mogu se smatrati proizvodima radionica smještenih na sjevernom predalpskom prostoru, od kamo su dospijevale do Tauriska, zajedno s još nekim oblicima materijalne ostavštine (Karta 6).

PROPORCIJE STAKLENIH NARUKVICA

Staklene su narukvice, prema nalazima u kosturnim gro-bovima latenske kulture, žene i djevojčice nosile uglavnom na lijevoj ruci, na nadlaktici te na podlaktici oko zgloba. U paru su jedino nalaze u grobovima u Švicarskoj, dok se na groblji-ma u Češkoj i Moravskoj pojavljuje po jedna narukvica u gro-bu, osim u grobu 1/1888 iz Libčevsa. Slična je situacija u Ba-varskoj. U rijetkim slučajevima staklene narukvice pronađene

Bayern. In seltenen Fällen wurden Glasarmringe auch in den Männ-ergräbern gefunden (Haevernick 1960, 86; Peddemors 1975, 96; Gebhard 1989, 135; Venclová 1980, 63; Venclová 1990, 157; Kar-wowski 2004, 15, Abb. 3). Doch es kann keine einheitliche Regel darüber, wie die Glasarmringe getragen wurden, aufgestellt werden (Gebhard 1989, 136-137).

Als Armringe gelten die Formen, deren Durchmesser über 58 mm beträgt, während die kleineren als Perlen klassifi ziert werden (Haevernick 1960, 39). Die Untersuchung des größten Fundgutes von Manching zeigte, dass der Durchmesser der Glasarmringe von 4,2 bis zu 9,4 cm betrug. Für Armringe mit einem inneren Durch-messer unter 56 mm glaubt R. Gebhard, dass sie Mädchen gehörten, denen er auch alle Armringe der einfachen Formen aus der Spät-latènezeit zuschreibt. Diese Schlussfolgerung beruht auf den Er-kenntnissen, dass die spätlatènezeitlichen Armringe der Reihen 38 wie auch 39 durchschnittlich etwas enger sind als diejenigen aus der Mittellatènezeit. Außerdem stellt man fest, dass der geringere Durchmesser auch bei den blauen Armringen der Reihe 11a häufi -ger vorkommt (Gebhard 1989, 140, Abb. 54-56). Aufgrund dieser Annahme dürften die kobaltblauen Armringe aus Sisak der Gruppe 7a oder der Reihe 17, deren innerer Durchmesser 46 mm beträgt, zu einer jüngeren weiblichen Person gehört haben. Doch in der Sied-lung Basel-Gasfabrik ist der innere Durchmesser der spätlatènezeit-lichen Armringtypen auch nicht einheitlich, genausowenig wie bei den früheren profi lierten Armringen aus der Mittellatènezeit, was durch das Produktionsverfahren oder aber durch die Art des Tragens bedingt sein könnte, obwohl die Grabfunde dies nicht bestätigen. Außerdem wurde im Gräberfeld Gasfabrik dokumentiert, dass die Armringe mit dem geringsten Durchmesser auch von erwachsenen Personen getragen wurden (Rissanen 1999, 154). Die Funde aus den Niederlanden zeigen jedoch, dass meistens Armringe mit einem Durchmesser von 5,5-7,5 cm hergestellt wurden (Peddemors 1975, 101-102, T. 3).

Bei der Analyse der Proportionen der Armringe als einem weiteren wesentlichen chronologischen Bestimmungspunkt neben Formen, Farben und Verzierungen konnte man anhand der Funde von Manching schließen, dass die breiteren Varianten der profi -lierten Armringformen jünger sind, während die einfachen, glatten Armringe der breiteren Varianten für die jüngsten Glasarmring-formen gehalten werden (Gebhard 1989, 141). In der Analyse der Armringe von den niederländischen Fundorten wurde festgestellt, dass, je größer der Durchmesser ist, desto geringer die Breite und Dicke; dies bedeutet, dass der Handwerker die Armringe jedes Mal aus ungefähr der gleichen Glasmasse anfertigte (Peddemors 1975, 102).

Eines der Merkmale der Armringe von den Fundorten der Po-dravina, v.a. der Siedlungsfunde, ist ihr häufi ges Vorkommen in Bruchstücken. Oft sind Fragmente von nur einigen Zentimetern Grö-ße erhalten. Doch auch ein solcher Erhaltungsgrad ermöglicht bei dem Großteil der Funde die Bestimmung der Grundformen und die Zuordnung zu einem entsprechenden Formen. Dieses Merkmal, das Vorkommen als Fragment, wurde auch in anderen Gebieten doku-mentiert, besonders bei Siedlungsfunden.

Völlig erhaltene Exemplare von Glasarmringen stammen aus den Gräbern, überwiegend aus Körpergräbern (Gebhard 1989; Venclová 1980, 63-64; Venclová 1990, 20, 112-113; Božič 1999a), obwohl in-takte Armringe auch in Brandgräbern wie auf Kapiteljska njiva in Novo Mesto dokumentiert wurden, was darauf hinweist, dass die Armringe nach der Grablegung der eingeäscherten Überreste der Verstorbenen in die Gräber beigegeben wurden (Križ 2001, 61; Križ

Karta 6 Moguće radioničko porijeklo staklenih narukvica pronađenih na nalazištima Tauriska i Skordiska

Karte 6 Mögliche Ursprungswerkstätten der an den Fundorten der Taurisker und Skordisker gefundenen Glasarmringe

106

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

su i u grobovima u kojima su pokopani muškarci (Haevernick 1960, 86; Peddemors 1975, 96; Gebhard 1989, 135; Venclová 1980, 63; Venclová 1990, 157; Karwowski 2004, 15, Abb. 3). Ipak, jedinstveno pravilo položaja nošenja staklenih narukvi-ca na ruci nije moguće izdvojiti (Gebhard 1989, 136-137).

Narukvicama se smatraju oni oblici čiji je promjer veći od 58 mm, dok su oni manji izdvojeni kao perle (Haevernick 1960, 39). Ispitivanje najvećega korpusa nalaza s Manchin-ga pokazalo je kako je promjer staklenih narukvica iznosio od 4,2 do 9,4 cm. Za narukvice s unutarnjim promjerom manjim od 56 mm R. Gebhard smatra kako su pripadale djevojkama, kojima također pripisuje i sve narukvice jed-nostavnog oblika iz kasnog latena. Takav zaključak počiva na spoznajama kako su kasnolatenske narukvice serije 38, pa i 39, u prosjeku nešto uže od onih iz srednjeg latena. Također, primijećeno je kako je manji promjer učestaliji i kod narukvica plave boje kao što su one serije 11a (Gebhard 1989, 140, Abb. 54-56). Na osnovi te pretpostavke, kobalt-noplava narukvica iz Siska grupe 7a ili serije 17, čiji unu-tarnji promjer iznosi 46 mm, pripadala bi mlađoj ženskoj osobi. Ipak, na naselju Basel-Gasfabrik unutarnji promjer kasnolatenskih tipova narukvica također nije ujednačen, kao i kod ranijih profi liranih iz srednjeg latena, što može ovisiti o postupku izrade ili s druge strane o načinu nošenja, iako to grobnim nalazima nije posvjedočeno. Također, na groblju Gasfabrik dokumentirano je kako su narukvice najmanjih promjera nosile i odrasle osobe (Rissanen 1999, 154). Prikupljeni nalazi iz Nizozemske pokazuju kako su ipak u najvećem broju izrađivane narukvice čiji je promjer iznosio 5,5-7,5 cm (Peddemors 1975, 101-102, T. 3).

Analizirajući proporcije narukvica kao još jednu bitnu kronološku odrednicu, pored oblika, boje i ukrasa, na osnovi nalaza s Manchinga, zaključeno je kako su šire inačice profi li-ranih oblika narukvica mlađe, dok se za najmlađe oblike stak-lenih narukvica smatraju jednostavne, glatke narukvice šire inačice (Gebhard 1989, 141). U analizi narukvica s nizozemskih nalazišta primijećeno je da što je promjer veći to su širina i de-bljina manji, što znači da je staklar svaki put izrađivao narukvi-ce od približno iste mase stakla (Peddemors 1975, 102).

Jedna od karakteristika prikupljenih narukvica s podravskih nalazišta, posebno naselja, njihova je velika fragmentiranost. Često su sačuvani ulomci veličine tek koji centimetar. Ipak, i takva očuvanost kod najvećeg broja nalaza omogućava defi ni-ranje osnovnog oblika te svrstavanje odgovarajućem tipu. Ista je značajka, glede fragmentiranosti, dokumentirana i na dru-gim prostorima, posebno kada se radi o nalazima iz naselja.

Cjeloviti primjerci staklenih narukvica potječu iz grobo-va, većinom kosturnih (Gebhard 1989; Venclová 1980, 63-64; Venclová 1990, 20, 112-113; Božič 1999a), iako su cijele na-rukvice zabilježene i u paljevinskim grobovima kao na Kapi-teljskoj njivi u Novom Mestu, što znači kako su u grob položene nakon polaganja spaljenih ostataka pokojnica (Križ 2001, 61; Križ 2003, 84). Te narukvice, kao i one iz kosturnih grobova u Mihovu (Božič 1991; Božič 1999b, 173) i Bele Cerkve (Stare 1973, 41), nisu bile spaljene na lomači, kao što je to bio slučaj sa svim staklenim narukvicama na Velikom polju u Zvonimi-rovu (Dizdar 2005, 86-88) kao i s većim brojem narukvica s ostalih grobalja mokronoške skupine, posebno onih u Podravi-

2003, 84). Diese Armringe sowie die Armringe aus den Körpergrä-bern in Mihovo (Božič 1991; Božič 1999b, 173) und Bela Cerkev (Stare 1973, 41) wurden offensichtlich nicht auf dem Scheiterhau-fen verbrannt, wie dies mit allen Glasarmringen auf Veliko polje in Zvonimirovo wie auch den meisten Armringen aus den anderen Gräberfeldern der Mokronog-Gruppe der Fall war, besonders in der Podravina und Posavina. Außerdem zeigte die Analyse der Funde vom Gräberfeld in Zvonimirovo, dass die Überreste geschmolzener Glasarmringe sich einerseits in Frauengräbern mit einer größeren Anzahl von Grabbeigaben befanden, woraus geschlossen werden konnte, dass die Verstorbenen bedeutendere Positionen in der Ge-meinschaft eingenommen hatten; sie wurden aber auch in solchen Gräbern gefunden, wo sie die einzige oder nur ein Teil einer geringen Anzahl von Grabbeigaben waren. Das heißt, dass die Glasarmring-beigaben von diesem Gräberfeld soziologisch nicht von Bedeutung waren. Andererseits wird jedoch angenommen, dass sie infolge des Produktionsverfahrens teuer und somit nur für höherstehende Ange-hörige der Gemeinschaft bestimmt waren, weshalb sie sich nur in den bedeutenderen Gräbern befi nden (Venclová 1990, 157; Geiβ-Dreier 1992, 194).

ANTEILE DER EINZELNEN GLASARMRINGFORMEN

Die Glasarmringe sind ein besonderer Teil des materiellen Er-bes der Latènekultur und eine weit verbreitete Schmuckform – so-gar außerhalb der Grenzen der Latènekultur, wie dies die Funde bei den Kolapianen und Japoden belegen. Vom Gebiet der Mokronog-Gruppe und an den Fundorten, die den Skordiskern zugeschrieben werden, wurde ein typologisch vielfältiges Spektrum von Glas-armringen gesammelt. Doch die Mehrheit der Formen ist lediglich mit wenigen Funden vertreten, nur einige kommen in größerer An-zahl vor. Dies trifft v.a. auf die spätlatènezeitlichen kobaltblauen Armringe der Gruppe 3a oder der Reihe 38 zu (Karte 2) sowie auf Armringe mit drei Rippen der Gruppe 6b/2 oder der Reihe 11a mit weißen oder gelben Zickzacklinien (Karte 4). Die beiden Formen kommen sowohl an den Fundorten der Taurisker als auch bei den Skordiskern vor. In etwas größerer Anzahl wurden auch die profi -lierten Armringe mit fünf Rippen aus klarem Glas mit gelber Folier der Gruppe 7a oder der Reihe 27 vermerkt, die nur an den Fund-orten der Mokronog-Gruppe dokumentiert wurden, sowie in den Nachbargebieten, die von den Kolapianen und Japoden besiedelt waren, die die Armringfragmente als Verzierungen an Fibelbögen benutzten (Karte 5). Die Anwesenheit der einzelnen Typen von Glasarmringen weist neben dem Wert für die chronologischen Er-kenntnisse auch auf bestehende Kontakte mit den Nachbargebieten hin, in diesem Falle mit denjenigen, die als die Quellen der einzel-nen Formen gelten.

An den Fundorten in Württemberg treten am zahlreichsten die Armringe der Gruppe 7b auf, darauf folgen die Gruppen 13, 7a und 10, und dann alle anderen Formen (Wieland 1996, Abb. 28). Von der Siedlung der Latènekultur bei Zarten, datiert in die Lt C2-D1, stammen 254 Glasarmringfragmente, von denen 30 in die Mittellatènezeit datiert wurden, während die anderen zur Spät-latènezeit gehören. Von den mittellatènezeitlichen Formen sind am häufi gsten die mit fünf Rippen profi lierten Armringe aus blau-em, purpurfarbenem und klarem Glas mit gelber Folie (Wagner 2001, 8, Abb. 1a-b). Von der gleichzeitigen Siedlung Berching-Pollanten sind mit zwei Dritteln die mittellatènezeitlichen Typen vertreten, und nur mit einem Drittel die spätlatènezeitlichen Funde

107

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

ni i Posavini. Također, analiza nalaza s groblja u Zvonimirovu pokazala je kako se ostaci rastaljenih staklenih narukvica na-laze u grobovima žena koje sadržavaju veći broj priloga, čime zauzimaju istaknutiji položaj na društvenoj ljestvici zajednice, no isto tako pronađene su u grobovima u kojima su bile jedini ili tek jedan od malog broja priloga. To znači kako prilozi stak-lenih narukvica na tom groblju nisu sociološki znakoviti. S dru-ge strane, pretpostavlja se kako su, s obzirom na način izrade, bile skupocjene i namijenjene samo istaknutijim pripadnicama zajednice, zbog čega se samo i nalaze u istaknutijim grobovima (Venclová 1990, 157; Geiβ-Dreier 1992, 194).

ZASTUPLJENOST IZDVOJENIH OBLIKA STAKLENIH NARUKVICA

Staklene narukvice osobit su dio materijalne ostavštine latenske kulture i kao nakitni oblik široko su rasprostranjene, pa čak i izvan granica latenske kulture, kako to pokazuju na-lazi kod Kolapijana i Japoda. S prostora mokronoške skupine te na nalazištima koja se pripisuju Skordiscima prikupljen je tipološki raznolik spektar nalaza staklenih narukvica. Ipak, najveći broj oblika zastupljen je tek s po kojim nalazom, dok ih je samo nekoliko prisutno u većem broju. To se, prije svega, odnosi na kasnolatenske kobaltnoplave narukvice grupe 3a ili serije 38 (Karta 2) te na narukvice s tri rebra grupe 6b/2 ili serije 11a, koje su ukrašene bijelim ili žutim cik-cak linijama (Karta 4). Oba oblika dolaze kako na nalazištima Tauriska, tako i kod Skordiska. U nešto većem broju izdvojene su i pro-fi lirane narukvice s pet rebara od bezbojnog stakla sa žutom podlogom grupe 7a ili serije 27 koje su zabilježene samo na nalazištima mokronoške skupine te na susjednim područjima naseljenim Kolapijanima i Japodima koji su ulomke narukvica koristili kao ukras na luku fi bula (Karta 5). Prisutnost pojedi-nih tipova staklenih narukvica, osim vrijednosti za kronološke spoznaje, ukazuje i na ostvarene kontakte sa susjednim pro-storima, u ovom slučaju s onima koja se smatraju izvorištima pojedinih oblika.

Na nalazištima u Württembergu najbrojnije su narukvice grupe 7b, zatim slijede one grupa 13, 7a i 10, a potom do-laze svi ostali oblici (Wieland 1996, Abb. 28). S otvorenog naselja latenske kulture kod Zartena, datiranog u Lt C2-D1, potječu 254 ulomka staklenih narukvica, od kojih je 30 dati-rano u srednji laten, dok ostali pripadaju kasnom latenu. Od srednjolatenskih oblika najčešće su narukvice profi lirane s pet rebara od plavog, purpurnog te od bezbojnog stakla sa žutom podlogom (Wagner 2001, 8, Abb. 1a-b). Na istodobnom na-selju Berching-Pollanten, s dvije trećine prisutni su srednjo-latenski tipovi, a tek trećinom kasnolatenski nalazi (Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352). Na području središnje Njemačke izdvojeni su brojni nalazi staklenih narukvica, no ipak znatan broj srednjolatenskih oblika kao i manji broj kasnolatenskih nije zabilježen. Međutim, pojavljuju se na-rukvice sa šest ili sedam rebara kakvih nema na Manchingu ili su prisutni pojedini oblici izrađeni od stakla druge boje u odnosu na nalaze s Manchinga (Seidel 2005, 9-10). Posebno se to odnosi na narukvice od plavog stakla sa šest ili sedam rebara te sa ili bez cik-cak ukrasa koje su datirane u Lt C2

(Fischer, Rieckhoff-Pauli, Spindler 1984, 352). In Mitteldeutsch-land wurden zahlreiche Glasarmringfunde vermerkt, doch es wur-den weder eine wesentliche Anzahl mittellatènezeitlicher Formen noch spätlatènezeitliche Formen dokumentiert. Allerdings komm-en Armringe mit sechs oder sieben Rippen vor, die in Manching nicht bestehen, oder es sind nur einzelne Formen vertreten, die jedoch im Vergleich zu den Funden von Manching aus einer an-deren Glasfarbe hergestellt wurden (Seidel 2005, 9-10). Dies be-zieht sich vor allem auf blaue Glasarmringe mit sechs oder sieben Rippen und mit oder ohne Zickzackverzierungen, die in die LT C2 datiert wurden (Seidel 2005, 14, Abb. 7). In Thüringen ragen aufgrund der großen Anzahl Armringe der Reihe 4 heraus, ähnlich wie in Hessen nördlich des Mains, worauf die Armringe der Reihe 14 aus blauem Glas mit fünf Rippen und mit gelben oder weißen Zickzacklinien folgen (Seidel 2005, 19, Abb. 4). Im hessischen Maingebiet und Bad Nauheim sind Armringe der Gruppe 13 und spätlatènezeitliche kobaltblaue und purpurfarbene Armringe mit D-Querschnitt der Gruppe 3a, die aus Bad Nauheim bekannt sind, am zahlreichsten, womit die frühere These von der frühen Germa-nisierung von Thüringen bestritten wird (Seidel 1994, 573, Abb. 5, Abb. 7). Von der Siedlung Basel-Gasfabrik, woher über drei-hundert, meistens blaue oder purpurfarbene, Armringe bekannt sind, überwiegen die spätlatènezeitlichen Formen, darauf folgen die mittellatènezeitlichen, aber es wurden auch diejenigen Formen vermerkt, deren Produktion in der Lt C2 einsetzt und bis in die Lt D dauert (Rissanen 1999, 153, Abb. 4).

Funde von Glasarmringen, Fingerringen und Perlen vom Ge-biet Ostösterreichs sind größtenteils Siedlungsfunde, während sie nur ausnahmsweise in den geschlossenen Grabanlagen freigelegt wurden. Am zahlreichsten sind die in die Lt C1b und Lt C2 so-wie Lt D1 datierten Formen, während in geringerer Anzahl die in die Lt C1a datierten Funde vorkommen (Karwowski 2004, 47, 78, Abb. 7, Abb. 25). In der mittel- und spätlatènezeitlichen Siedlung Oberleiserberg stellen neben Bronze- und Eisenfi beln gerade Glas-gegenstände die zahlreichste Gruppe der nichtkeramischen Funde, die durch ihren Anteil die Bedeutung der Siedlung in der Region bestätigen (Karwowski 1998-1999, 209-210, Abb. 4). Am zahl-reichsten sind Armringfunde der Gruppe 8, besonders 8b, worauf Funde der Gruppe 6a-b folgen, dann der Gruppen 3a-b und 14 mit plastischer hervorstehender Noppenverzierung (Karwowski 1998-1999, 212-213, T. 1).

Im Gebiet der Slowakei wurden 80 Fundorte mit Funden von 168 Glasarmringen und 4 Ringperlen der Latènekultur dokumentiert, mit der größten Konzentration an Funden in der Südwestslowakei (Březinová 2004, 140, Abb. 1, T. 1). Die ersten Glasarmringe komm-en in den Gräbern von der Lt C1a vor, und zwar Armringe der Grup-pen 5a, 5b und 12a. Zu den ältesten Formen gehören auch Armringe der Gruppen 6b, 12a, 14a und 14b, während die größte Anzahl an Armringen der Gruppen 6, dann 8 und 7 gefunden wurde, worauf die Gruppen 14, 15 und 3 folgen (Březinová 2004, 140, 143, Abb. 2). Im Gebiet von Strakonice in Südböhmen sind die blauen Armringe der Gruppe 7b mit weißen und gelben Zickzacklinien am zahlreichsten, dann die der Gruppen 8b und 13, während die Gruppen 10 und 14 mit je zwei Fragmenten vertreten sind, und alle übrigen mit einem (Michálek, Venclová 1994, 566, T. 1).

An den Fundorten in Polen sind Armringe der Gruppe 7 mit horizontal profi lierten Rippen, die manchmal verziert sind, und der Gruppe 8 mit schräg geteilter mittlerer Rippe, am zahlreichsten. In geringerer Anzahl sind Armringe der Gruppe 6 vertreten, dann der Gruppe 13 mit zwei horizontal geteilten Mittelrippen, und der Gru-

108

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

(Seidel 2005, 14, Abb. 7). U Tirinigiji se brojnošću izdvajaju narukvice serije 4, slično i kod sjevernomajnskog Hessena, zatim one serije 14 od plavog stakla s pet rebara ukrašene sa žutim ili bijelim cik-cak linijama (Seidel 2005, 19, Abb. 4). Na području majnskog Hessena i Bad Nauheima također su najbrojnije narukvice grupe 13 te one kasnolatenske D-pre-sjeka grupe 3a kobaltnoplave i purpurne boje koje su poznate iz Bad Nauheima, čime se i odbacuje prijašnja teza o ranoj germanizaciji Tiringije (Seidel 1994, 573, Abb. 5, Abb. 7). Na naselju Basel-Gasfabrik, odakle je poznato više od tri stotine narukvica koje su većinom plave ili purpurne boje, prevla-davaju kasnolatenski oblici, zatim slijede srednjolatenski, no izdvojeni su i oni koji se počinju izrađivati u Lt C2 ali traju i u Lt D (Rissanen 1999, 153, Abb. 4).

Nalazi staklenih narukvica, prstenja i perli s prostora istočne Austrije najvećim dijelom potječu s naselja, dok su tek iznimno pronađeni u zatvorenim grobnim cjelinama. Naj-brojniji su oblici datirani u Lt C1b i Lt C2 te Lt D1, dok su u manjem broju prisutni nalazi datirani u Lt C1a (Karwowski 2004, 47, 78, Abb. 7, Abb. 25). Na srednjo- i kasnolatenskom naselju Oberleiserberg, uz brončane i željezne fi bule, nalazi staklenih predmeta najbrojnija su skupina nekeramičkih na-laza, koja zastupljenošću potvrđuje važnost naselja u regiji (Karwowski 1998-1999, 209-210, Abb. 4). Najbrojniji su na-lazi narukvica grupe 8, posebno 8b, zatim slijede nalazi grupe 6a-b, pa grupa 3a-b i 14 s plastičnim izbočenim bradavičastim ukrasom (Karwowski 1998-1999, 212-213, T. 1).

Na prostoru Slovačke zabilježeno je 80 nalazišta s na-lazima 168 staklenih narukvica i 4 obručaste perle latenske kulture, a najveća je koncentracija nalaza dokumentirana u jugozapadnoj Slovačkoj (Březinová 2004, 140, Obr. 1, T. 1). Prve staklene narukvice pojavljuju se u grobovima od Lt C1a i to narukvice grupa 5a, 5b i 12a. U najstarije oblike pripa-daju i narukvice grupa 6b, 12a, 14a i 14b, dok su u najvećem broju pronađene one grupa 6, zatim 8 i 7, iza kojih slijede narukvice grupa 14, 15 i 3 (Březinová 2004, 140, 143, Obr. 2). Na području Strakonice u južnoj Češkoj najbrojnije su plave narukvice grupe 7b s bijelim i žutim cik-cak linijama, zatim one grupa 8b i 13, dok su narukvice grupa 10 i 14 zastupljene s po dva ulomka, a svi ostali s jednim (Michálek, Venclová 1994, 566, T. 1).

Na nalazištima u Poljskoj također su najbrojnije narukvi-ce grupe 7 s vodoravno profi liranim rebrima koja mogu bi-ti ukrašena te grupe 8 s koso podijeljenim srednjim rebrom. U manjem broju nalaze se narukvice grupe 6, zatim grupe 13 s okomito razdijeljena dva središnja rebra i grupe 14 s plastičnim bradavičastim izbočenjima. U najmanjem su broju izdvojene narukvice grupe 11, zatim glatke narukvice grupe 3 te plastično ukrašene narukvice grupa 15 i 9 (Karwowski 1997, 38, T. 1).

Prikupljeni spektar nalaza staklenih narukvica s nalazišta koja se pripisuju Tauriscima i Skordiscima, iako brojčano skro-man u usporedbi s drugim prostorima i pojedinim nalazištima, ipak iznenađuje svojom raznolikošću, kako oblicima, tako bojama i ukrasima. Iako za znatan broj narukvica nisu poz-nate okolnosti i kontekst pronalaska, nalazi koji potječu iz grobnih cjelina te slojeva ili zapuna objekata na naseljima omogućavaju prostorno i kronološko defi niranje većine pre-

ppe 14 mit plastischen Noppen. Die kleinste Zahl von Armringen gehört zur Gruppe 11, worauf glatte Armringe der Gruppe 3 und pla-stisch verzierte Armringe der Gruppen 15 und 9 folgen (Karwowski 1997, 38, T. 1).

Das gesamte Spektrum der Glasarmringfunde von den Fund-orten, die den Tauriskern und Skordiskern zugeordnet werden, obwohl zahlenmäßig bescheiden im Vergleich zu den anderen Ge-bieten und den einzelnen Fundorten, überrascht doch durch seine Vielfalt der Formen wie auch der Farben und Verzierungen. Ob-wohl bei einer wesentlichen Anzahl von Armringen die Umstände und der Kontext ihrer Entdeckung nicht bekannt sind, ermöglichen die Funde, die aus den Grabanlagen und den Schichten oder den Verfüllungen von Objekten in den Siedlungen stammen, die räum-liche und chronologische Bestimmung der meisten festgestellten Formen. Aus Vergleichen mit anderen Gebieten, für die bereits gute typologisch-chronologische Einteilungen der Glasarmrin-ge bestehen und sogar die möglichen Werkstattzentren erkannt sind, lassen sich Schlüsse auf die Quellen der einzelnen Formen, beziehungsweise auf die Gebiete oder Werkstätten, aus denen sie stammen, sowie ihre zeitliche Position ziehen. Deshalb stellen die Glasarmringe eine sichtbare Manifestierung der bestehenden Ver-bindungen durch Austausch und Handel dar, schon ab der frühen Phase der Mittellatènezeit, als sie zuerst auftauchen. Dies wird die Erweiterung der bisherigen bescheidenen Kenntnisse von der Richtung und Intensität der angeknüpften Kontakte und vom Be-stehen der Kommunikationslinien zur Zeit der Latènekultur an der südöstlichen Grenze der keltischen Welt, besiedelt von den Tau-riskern und Skordiskern, ermöglichen. Neben einigen weiteren charakteristischen Formen des materiellen Erbes erscheinen ge-rade die Glasarmringfunde für das Kennenlernen dieser Art von Wirtschaftsbeziehungen zwischen den verschiedenen keltischen Bevölkerungsgruppen geeignet; die Studie der Glasarmringe zeigt, wie, wann und aus welcher Richtung die latènezeitlichen Produk-tionszentren, in diesem Fall die Glaswerkstätten, die Bedürfnisse des Marktes durch die Versorgung mit ihren Produkten deckten. Dafür spricht auch die Erkenntnis über einzelne charakteristische Formen für kleinere Gebiete oder Werkstätten, obwohl die meisten Typen von Glasarmring en und Ringperlen eine gesamtkeltische Verbreitung aufweisen, beziehungsweise es wurden auf dem ge-samten keltischen Gebiet mehr oder weniger gemeinsame Formen von Glasarmringen und Ringperlen dokumentiert.

Es stellt sich auch die Frage, welches Produkt bei den Tauris-kern und Skordiskern gegen die Glasarmringe ausgetauscht wur-de, wenn man davon ausgeht, dass man nicht von einer selbständi-gen Produktion reden kann. Wahrscheinlich handelt es sich um die Rohstoffe, die sie besaßen. Da die Taurisker ein Gebiet mit reichen wertvollen Erzvorkommen kontrollierten, v.a. die Eisen- und Gold-erzlagerstätten in der Podravina, wurden diese Erze wahrschein-lich beim Tausch verwendet, obwohl auch Leder, Vieh und sogar Sklaven nicht auszuschließen sind, die im Austausch gegen Wein und Olivenöl aus Norditalien und Aquileia über Nauportus und Segestika bis zum Donauraum gelangten (Dizdar, Radman Liva-ja 2004). Bei der Beschaffung von Glasarmringen fand der Aus-tausch außer im Save-Tal auch entlang der anderen Verkehrsadern statt, wovon die Funde in der Podravina zeugen mit der Drau als sehr wichtigem Handelsweg, oder die Armringe von den Fundor-ten der Skordisker; bereits zu Beginn der Glasarmringproduktion bis zur Spätlatènezeit wurden die Produkte aus den Werkstätten in der Nordwestslowakei und Transdanubien die Donau entlang hierhin gebracht (Karte 6).

109

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

poznatih oblika. Usporedbama s drugim prostorima, za koja postoje dobre tipološko-kronološke podjele staklenih narukvi-ca, pa čak su prepoznata i moguća radionička središta, mogu se naslutiti izvorišta pojedinih oblika, odnosno prostori ili radio-nice iz kojih potječu te njihova vremenska pozicija. Zbog toga staklene narukvice predstavljaju vidljivu manifestaciju ostva-renih veza putem razmjene i trgovine, počevši od rane faze srednjeg latena kada se pojavljuju. To će omogućiti proširenje dosadašnjih skromnih spoznaja o smjeru i intenzitetu usposta-vljenih doticaja te postojanju komunikacija u vrijeme latenske kulture za jugoistočno predziđe keltskog svijeta kojeg su nase-lili Taurisci i Skordisci. Nalazi staklenih narukvica, uz još neke druge svojstvene oblike materijalne ostavštine, čine se pogo-dnim upravo za upoznavanje takve vrste ekonomskih odnosa između različitih keltskih populacija, odnosno na koji su način, kada te iz kojeg smjera latenska proizvodna središta, u ovom slučaju staklarske radionice, pokrivale potrebe tržišta koja su opskrbljivala svojim proizvodima. Tome pogoduje i spoznaja kako su pojedini oblici karakteristični za uža područja ili ra-dionice, iako većina tipova staklenih narukvica i obručastih perli pokazuje pankeltsku raširenost, odnosno na cijelom kelt-skom prostoru zabilježeni su više ili manje zajednički oblici staklenih narukvica i obručastih perli.

Također, jedno od pitanja je i to što su u zamjenu Tauri-sci i Skordisci davali za staklene narukvice, ako se prethod-no pretpostavi kako se kod njih ne može govoriti o njihovoj samostalnoj produkciji. Vjerojatno su u pitanju sirovine koje su posjedovali. Budući da su Taurisci kontrolirali područje sa značajnim rudnim bogatstvom, prije svega ležišta željezne ru-de te zlata koje se eksploatiralo u Podravini, vjerojatno se ono koristilo u razmjeni, iako ne treba isključiti niti kože, stoku ili robove, koji se spominju u razmjeni za vino i maslinovo ulje koje je pristizalo iz sjeverne Italije i Akvileje preko Naupor-tusa i Segestike sve do Podunavlja (Dizdar, Radman Livaja 2004). U pribavljanju staklenih narukvica razmjena se, osim dolinom Save, odvijala i drugim komunikacijskim pravcima, o čemu svjedoče nalazi u Podravini koji prikazuju Dravu kao okosnicu kontakata ili narukvice pronađene na nalazištima Skordiska koje su pristigle Dunavom iz radionica smještenih u jugozapadnoj Slovačkoj i Transdanubiji još na početku pro-dukcije staklenih narukvica, a što se kasnije i nastavilo sve do razdoblja kasnog latena (Karta 6).

POČETAK IZRADE STAKLENIH NARUKVICA I MOGUĆE RADIONICE

Pojava staklenih narukvica može se slijediti od početka sre-dnjeg latena, od kada se počinju nalaziti u grobovima kao i u manjem broju na naseljima, nakon čega su se brzo proširile kao omiljeni nakitni oblik. Do promjene dolazi u mlađoj fazi srednjeg i u kasnom latenu kada su, istodobno s nepoznavanjem grobo-va, staklene narukvice kao i ostali predmeti izrađeni od stakla najvećim dijelom poznati iz naselja (Venclová 1990, 20, T. 4).

Za najstarije narukvice smatraju se one grupe 1 ili ti-pa Montefortino koje se prvo pojavljuju u sjevernoj Italiji (Haevernick 1960, 79-82; Venclová 1990, 131-132), iako se kao prostor rane proizvodnje staklenih narukvica smatraju i istočne Alpe (Haevernick 1960a, 122), odnosno pretpostavlja

DER BEGINN DER GLASARMRINGPRODUKTION UND DIE WERKSTÄTTEN

Das Vorkommen von Glasarmringen lässt sich seit dem Anfang der Mittellatènezeit verfolgen, seit diese in den Gräbern und in einer geringeren Anzahl auch in den Siedlungen vertreten sind, worauf sie sich schnell als eine der beliebtesten Schmuckformen verbreiteten. Zu einer Veränderung kam es in der jüngeren Phase der Mittellatène- und in der Spätlatènezeit, als gleichzeitig mit der verloren gegange-nen Kenntnis von den Grabanlagen die Glasarmringe wie auch die anderen Glasgegenstände größtenteils aus den Siedlungen bekannt sind (Venclová 1990, 20, T. 4).

Für die ältesten Armringe werden die der Gruppe 1 oder des Typus Montefortino gehalten, die zum ersten Mal in Norditalien vorkommen (Haevernick 1960, 79-82; Venclová 1990, 131-132), obwohl auch die Ostalpen als ein Gebiet der frühen Glasarmring-produktion gelten (Haevernick 1960a, 122), beziehungsweise es wird angenommen, dass die Verbreitung der Glasarmringe in die Lt C1a auch aus einer Werkstatt in der Zentralschweiz erfolgte (Hae-vernick 1960, 20). Eine ähnliche Meinung vertritt auch R. Gebhard, für den die Produktion von Glasarmringen in der frühen Phase der Mittellatènezeit (Lt C1a), um die Mitte des 3. Jahrhunderts v. Chr., im nördlichen voralpinen Raum stattfand (Süddeutschland und das schweizerische Mittelland), und kontinuierlich bis in die Spätlatène-zeit fortgesetzt wurde. In der Anfangsphase wurde das Vorkommen der Armringe der Reihen 1-3 und 33 und der Form 56 dokumentiert (Gebhard 1989, 128-134; Gebhard 1989b, 102).

In den keltischen Gräberfeldern im östlichen Teil Mitteleuro-pas erscheinen die Glasarmringe der Gruppen 5a-b, 12a, 6b/1 und 15 gleichzeitig, zu Anfang der Mittellatènezeit werden sie auch in den keltischen Gräberfeldern in der Schweiz dokumentiert (Venclová 1980, 70; Venclová 1990, 131-132, 134). An den Fundorten in Ost-österreich wie auch in der mittel- und spätlatènezeitlichen Siedlung Oberleiserberg wurden Formen dokumentiert, die sich von der Lt C1 bis in die Lt D1 datieren lassen, aber es überwiegen die spätlatène-zeitlichen Formen. Dies steht im Gegensatz zu den gleichzeitigen Funden von Bronze- und Eisenfi beln, die die am häufi gsten vertre-tenen spätlatènezeitlichen Formen darstellen, was wiederum die vor-geschlagene Datierung der Glasarmringe in Frage stellt, obwohl der Beginn in der Lt C1 nicht in Frage steht (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 12; Karwowski 2004, 80, Abb. 26). Jedoch ist die Tatsache der Anwesenheit der frühesten Formen aus der Lt C1a an sich (Geb-hard 1989, 56) für die Datierung wichtig, und weniger ihre Anzahl (Karwowski 1998-1999, 219).

Die grundlegende Frage ist, wo die Kelten ihre Kenntnisse über das Produktionsverfahren von Glasgegenständen erworben hatten, beziehungsweise aus welcher Richtung die Idee von der Glasarm-ringproduktion stammte, die wahrscheinlich mit dem Brauch des Tragens von Armringen aus Bronze, Eisen, Gold u.ä. verbunden ist. Von da aus war es nur ein kleiner Schritt zur Produktion der Armringe aus Glas als einem populären Material, das bereits für die Herstellung von verschiedenen Gegenständen diente. Die Initiative zum Beginn der Produktion von Glasgegenständen dürfte aus dem Mittelmeerraum kommen, mit dem seit der Frühlatènezeit intensive Kontakte gepfl egt wurden. Am Anfang wurden die Rohstoffe im-portiert, und danach wird die Glasherstellung in lokalen Werkstät-ten vermutet, wie z.B. in Manching, wofür es hoch spezialisierte Handwerker geben musste, die auch mit der Beimischung verschie-

110

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

se kako se širenje staklenih narukvica u Lt C1a odvijalo i iz jedne radionice smještene u središnjoj Švicarskoj (Haeverni-ck 1960, 20). Slično mišljenje zastupa i R. Gebhard za kojeg se izrada staklenih narukvica u ranoj fazi srednjeg latena (Lt C1a), oko sredine 3. st. pr. Kr., odvijala na sjevernom pre-dalpskom prostoru (južna Njemačka i švicarski Mittelland), koja je kontinuirano trajala do u kasni laten. U početnoj fazi zabilježena je pojava narukvica serija 1-3 i 33 te forme 56 (Gebhard 1989, 128-134; Gebhard 1989b, 102).

Na keltskim grobljima u istočnom dijelu srednje Europe staklene se narukvice grupa 5a-b, 12a, 6b/1 i 15 pojavljuju u isto vrijeme, na početku srednjeg latena, kada su zabilježene i na keltskim grobljima u Švicarskoj (Venclová 1980, 70; Venclová 1990, 131-132, 134). Na nalazištima u istočnoj Austriji kao i na srednjo- i kasnolatenskom naselju Oberlei-serberg zabilježeni su oblici koji se mogu datirati od Lt C1 do u Lt D1, no prevladavaju srednjolatenske forme. To je u suprotnosti s istodobnim nalazima brončanih i željeznih fi bu-la koje su u najvećem broju zastupljene kasnolatenskim obli-cima, a što onda postavlja pitanje o predloženom datiranju staklenih narukvica, iako njihov početak u Lt C1 nije upitan (Karwowski 1998-1999, 218, Abb. 12; Karwowski 2004, 80, Abb. 26). Međutim, sama prisutnost najranijih oblika iz Lt C1a (Gebhard 1989, 56) značajnija je za datiranje, a ne toliko njihov broj (Karwowski 1998-1999, 219).

Osnovno je pitanje gdje su Kelti stekli znanje izrade stak-lenih predmeta, odnosno iz kojeg smjera je došla ideja o izradi staklenih narukvica koja je vjerojatno povezana s običajem nošenja narukvica od bronce, željeza, zlata i dr., odakle je tek kratak korak do izrade narukvica od stakla kao popularnog materijala koji je već služio za izradu različitih predmeta. Poticaj za početak produkcije staklenih predmeta, pretposta-vlja se, došao bi iz mediteranskog svijeta s kojim su od ranog latena ostvareni intenzivni kontakti. Na početku se sirovina uvozila, a poslije se predmnjeva izrada u lokalnim radionica-ma, kakva se nalazila na Manchingu, a koja je pretpostavljala postojanje visoko specijaliziranih obrtnika koji su također eks-perimentirali s dodavanjem različitih oksida što je, primjerice, dovelo do dobivanja purpurnog stakla (Gebhard 1989, 181). Do prekida produkcije staklenih narukvica smatra se da je došlo krajem Lt D1 (Gebhard 1989, 182).

Za N. Venclovu početak se vjerojatno dogodio negdje u sjevernoj Italiji, što podupire spoznaja kako su tipološki najra-niji oblici staklenih narukvica poznati s tog područja (Venclo-vá 1990, 143; Venclová 2002, 75-76). Međutim, zanimljivo je kako staklene narukvice nemaju prethodnike u klasičnoj medi-teranskoj staklarskoj proizvodnji, odakle se pretpostavlja širenje izrade staklenih narukvica, već se čini kako proizlaze iz zapad-no- i srednjoeuropskih kasnohalštatskih i ranolatenskih stakle-nih obruča, iako izravna veza između tih oblika nedostaje (Ven-clová 2002, 75), odnosno kako predstavljaju element halštatske tradicije (Karwowski 2004, 14). U svakom slučaju, tehnika izra-de narukvica uz pomoć šipke potpuno je nova i razvijena je za potrebe zapadno- i srednjoeuropskih potrošača, bez obzira od koga je bila izmišljena. Staklene narukvice i obručaste perle u tom su slučaju vidljiv dokaz nastanka nove ideje i tehničke ino-vacije, dok nevidljivi import predstavlja znanje kako napraviti novi proizvod od stakla (Venclová 2002, 76).

dener Oxiyde experimentierten, was beispielsweise die Gewinnung von purpurfarbenem Glas zur Folge hatte (Gebhard 1989, 181). Die Produktion von Glasarmringen setzte am Ende der Lt D1 ein (Geb-hard 1989, 182).

Für N. Venclová lag der Anfang wahrscheinlich in Norditalien, was durch die Erkenntnis gestützt wird, dass die typologisch frü-hesten Glasarmringformen aus diesem Gebiet stammen (Venclová 1990, 143; Venclová 2002, 75-76). Aber es ist interessant, dass die Glasarmringe keine Vorgänger in der klassischen mediterranen Glasproduktion haben, von wo aus sich die Glasarmringproduktion vermutlich verbreitete, sondern es scheint, dass ihr Ursprung in den west- und mitteleuropäischen späthallstattzeitlichen und frühlatène-zeitlichen Glasringen liegt, obwohl keine direkte Verbindung zwi-schen den beiden Formen besteht (Venclová 2002, 75), d.h. die Glas-ringe bilden ein Element der Hallstatttradition (Karwowski 2004, 14). Auf jeden Fall ist das Produktionsverfahren der Armringe über einem Stab völlig neu und für die Bedürfnisse der Verbraucher aus West- und Mitteleuropa entwickelt worden, ungeachtet dessen, von wem es erfunden wurde. Die Glasarmringe und Ringperlen stellen in dem Falle einen sichtbaren Beweis für die Entstehung einer neuen Idee und technischen Neuerung dar, während das Wissen über die Methode zur Erzeugung eines neuen Glasprodukts ein unsichtbarer Import ist (Venclová 2002, 76).

Einer anderen Meinung zufolge dürfte die Untersuchung über die Verbreitung von Perlen mit Gesicht, die aus dem Gebiet des Schwarzen Meers stammen, zeigen, dass die Kenntnisse über die Produktion von Glasgegenständen in der Mitte des 3. Jahrhunderts v.Chr. aus dem Südosten in das ostkeltische Gebiet (Werkstätten am Schwarzen Meer?) gelangten (Karwowski 2005, 167). Darauf weist wahrscheinlich auch das frühe Vorkommen der Glasarmringe in den Gräberfeldern in der Slowakei in der Lt C1 hin, was vielleicht von der Nähe zu den Produktionszentren abhing. Andererseits sind frü-he Grabfunde in Böhmen und Mähren selten, dafür aber sind die jüngeren Siedlungsfunde von Glasarmringen aus der Lt C2-D we-sentlich zahlreicher. Die größten Fundgruppen stammen von den Oppida Stradonice und Staré Hradisko, und sie weisen auf diese berühmten Siedlungen als Produktionsorte hin, aber auch auf Nie-dersiedlungen (Venclová 1980, 81, 86-87; Venclová 1990, 112-113, T. 17, Map 7).

In den bisherigen Ausgrabungen der keltischen Fundorte wur-den keine direkten Nachweise der Produktion von Glasgegenstän-den, d.h. Spuren von Werkstätten mit Öfen und Werkzeugen doku-mentiert, sondern es sind nur indirekte Erkenntnisse bekannt, wie Überreste von Glasrohstoffen oder geschmolzene Fragmente von ca. zwanzig Fundorten (Venclová 1990, 143, Fig. 22, Map 9; Brand 2002 110, Liste 1). Glas als Rohstoff konnte lokalen Ursprung ha-ben (Karwowski 1998-1999, 210, Abb. 4; Seidel 2005, 4-6, Abb. 1), es konnte aber auch importiert worden sein. Das Fehlen der Öfen für die primäre Gewinnung von Glas aus Rohstoffen könnte gerade auf die mögliche Einfuhr von Glas in Form von Halbprodukten hin-weisen (Karwowski 1997, 50; Karwowski 2004, 81). Das impor-tierte Rohglas wurde von hoch spezialisierten Meistern in kleinen Werkstätten weiterverarbeitet (Gebhard 1989, 181). Zur Zeit wird anhand der Konzentration der Armringfunde sowie von fehlerhaf-ten Funden und der Rohstoffe vermutet, dass die Armringproduk-tion in einzelnen Zentren (z.B. Manching, Dürrnberg, Stradonice, Třísov, Staré Hradisko, Bibracte) (Haevernick 1977, 205, Abb. 1; Karwowski 2004, 81-82, Abb. 27), aber auch in mittellatènezeit-lichen Niedersiedlungen bereits in der Zeit vor der Errichtung der

111

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Prema drugom mišljenju, analiza rasprostranjenosti per-li s licem koje potječu iz područja uz Crno more, pokazuje možda da znanje izrade staklenih predmeta na istočno keltsko područje dolazi s jugoistoka (crnomorske radionice?) sredi-nom 3. st. pr. Kr. (Karwowski 2005, 167). O tome vjerojat-no svjedoči i rana pojava staklenih narukvica na grobljima u Slovačkoj u Lt C1, što je moguće ovisilo o blizini proizvod-nih središta. S druge strane, rani nalazi u grobovima u Češkoj i Moravskoj su malobrojni, no tamo su zato znatno brojniji mlađi, naseobinski nalazi staklenih narukvica datirani u Lt C2-D. Najveće skupine nalaza potječu s oppida Stradonice i Staré Hradisko i svjedoče upravo o njihovoj izradi na tim istaknutim naseljima, ali i na onima otvorenog tipa (Venclová 1980, 81, 86-87; Venclová 1990, 112-113, T. 17, Map 7).

U dosadašnjim istraživanjima keltskih nalazišta izravni dokazi o proizvodnji staklenih predmeta, odnosno tragovi ra-dionica s pećima i alatima nisu dokumentirani, već su poznate samo indirektne spoznaje kao što su ostaci sirovine stakla ili rastaljeni ulomci koji su poznati s dvadesetak nalazišta (Ven-clová 1990, 143, Fig. 22, Map 9; Brand 2002 110, Liste 1). Staklo kao sirovina moglo je potjecati lokalno (Karwowski 1998-1999, 210, Abb. 4; Seidel 2005, 4-6, Abb. 1), ali je moglo biti i uvezeno. Nedostatak peći za primarno dobivanje stakla iz sirovine možda upravo ukazuje na mogućnost uvoza stak-la u obliku poluproizvoda (Karwowski 1997, 50; Karwowski 2004, 81). Nakon uvoza sirovog stakla, obradu dalje preuzi-maju visoko specijalizirani majstori koji su mogli djelovati u malim radionicama (Gebhard 1989, 181). Zasad se, na osnovi koncentracije nalaza narukvica, zatim onih pogrešno izrađenih te sirovine, pretpostavlja kako se izrada narukvica istodobno odvijala u pojedinim središtima (npr. Manching, Dürrnberg, Stradonice, Třísov, Staré Hradisko, Bibracte) (Haevernick 1977, 205, Abb. 1; Karwowski 2004, 81-82, Abb. 27), ali i na otvorenim srednjolatenskim naseljima još u vrijeme prije po-dizanja oppida (Venclová 1990, 143, 156; Karwowski 2004, 139). Također, distribucija i koncentracija pojedinih oblika omogućava hipotetičku identifi kaciju proizvodnih središta kao i njihovih zona distribucije (Venlcová 1989, 85). S prije-lazom srednjeg na kasni laten dolazi do stilskih promjena u izradi tipova narukvica, a ne u prekidu rada pojedinih radio-nica koje i dalje nastavljaju s radom, ali sad izrađuju druge oblike (Gebhard 1989, 182; Uenze 2000, 20).

Radionica na Manchingu, osim brojnošću narukvica, potvrđena je nalazima pogrešno napravljenih narukvica kao i nalazima sirovine stakla. Pronađen je komad purpurnog stakla u obliku sirovine težine 450 grama. Zabilježeni su još i nalazi žutog stakla koje se koristilo za izradu bezbojnih narukvica sa žutom podlogom, te ulomci smeđeg i kobaltnoplavog stakla. Na Manchingu se vjerojatno izrađivala većina serija, no zaključuje se kako nisu baš svi izdvojeni oblici produkt te radionice (Gebhard 1989, 11; Gebhard 1989b, 105). U Bavarskoj najveći broj nalaza staklenih narukvica, nakon Manchinga, potječe s ve-likog otvorenog naselja Egglfi ng, datiranog od ranog do kasnog latena na kojem je putem nalaza poluproizvoda i onih pogrešno izrađenih, potvrđena lokalna proizvodnja narukvica i perli, od najranijih tipova iz Lt C1a pa sve do u Lt D. Prostornim raspore-dom nalaza primjećuje se kako je izrada s jednog dijela naselja

Oppida gleichzeitig stattfand (Venclová 1990, 143, 156; Karwowski 2004, 139). Außerdem ermöglicht die Verteilung und die Konzen-tration der einzelnen Formen eine hypothetische Identifi zierung der Produktionszentren wie auch ihrer Distributionszonen (Venlcová 1989, 85). Am Übergang von der Mittellatènezeit in die Spätlatène-zeit kommt es zu stilistischen Änderungen in der Produktion der Armringtypen, wobei die Produktion in denselben Werkstätten fort-gesetzt wird, nur mit anderen Formen (Gebhard 1989, 182; Uenze 2000, 20).

Die Werkstatt von Manching ist nicht nur durch die große An-zahl der Armringe, sondern auch durch Funde von Armringen mit Produktionsmängeln, wie auch durch Funde von Glasrohstoffen belegt. Es wurde auch ein Fragment von purpurfarbenem Rohglas mit einer Masse von 450 Gramm gefunden. Außerdem sind Funde von gelbem Glas dokumentiert, das für die Herstellung von kla-ren Armringen mit gelber Folie benutzt wurde, sowie Fragmen-te von braunem und kobaltblauem Glas. Auf Manching wurden wahrscheinlich die meisten Reihen hergestellt, es wurde aber ge-schlossen, dass nicht alle klassifi zierten Formen Produkte dieser Werkstatt sind (Gebhard 1989, 11; Gebhard 1989b, 105). In Bay-ern stammt die nach Manching größte Anzahl von Glasarmring-funden von der großen Siedlung Egglfi ng, datiert von der Früh- bis in die Spätlatènezeit, wo anhand der Funde von Halbprodukten und Produkten mit Produktionsmängeln eine lokale Produktion von Armringen und Perlen belegt ist, von den frühesten Typen aus der Lt C1a bis in die Lt D. Aufgrund der räumlichen Verteilung der Funde lässt sich schließen, dass die Produktion aus dem einen Teil der Siedlung in einen anderen Teil umzog (Uenze 2000, 17-20, T. 1).12 Aus der zweiten großen Siedlung Steinebach stammen auch Fragmente von Halbprodukten, Überreste der Produktion von blauen Glasarmringen sowie Fragmente von Armringen mit Pro-duktionsmängeln, die auf die Glasarmringproduktion auch in die-ser Siedlung während einer längeren Zeitspanne hinweisen. Die mangelhaften Armringe weisen verschiedene Formen auf, obwohl diejenigen aus der älteren Phase der Mittellatènezeit am zahlreich-sten sind. Interessanterweise fehlen Armringfragmente aus kla-rem Glas mit gelber Folie und aus purpurfarbenem Glas (Ofer, Uenze 2003, 66-68, 72-74, Abb. 1,13-14, T. 1). Von Dürrnberg sind ebenfalls Rohglasfunde sowie geschmolzene Stücke bekannt, die auf die Produktion von Glasgegenständen hinweisen. So sind Funde aus transparentem Rohglas der purpurfarbenen Nuance und ein Stück eines klaren Glasplättchens wie auch geschmolzene Fragmente von blauem, grünem und klarem Glas mit gelber Folie bekannt (Brand 2002, 110, Abb. 31,-8). Von der Glasarmringpro-duktion in der Siedlung Etzersdorf in Ostösterreich zeugen Funde von Glasabfall, während von der Siedlung Drösing der Fund von kobaltblauem Glas als Halbprodukt stammt (Karwowski 2004, 93, Abb. 36-37). In der Schweiz weist der Großteil der Glasarmrin-

12 Die Siedlungen Manching, Egglfi ng und Steinebach wurden in der Zeit Lt B2 gegründet, während die Produktion der Glasarmringe der Reihen 1 und 33 in der Lt C1a beginnt (Uenze 2000, 20; Ofer, Uenze 2003, 75-76). Die Kontakte zwischen den Siedlungen setzten sich auch später, im Laufe der Lt C2 und Lt D, fort, wovon das Vorkommen gleicher Typen zeugt (Ofer, Uenze 2003, 78). Die Siedlungen Egglfi ng und Steinebach wurden von Zuwanderern aus dem böhmisch-mährischen Gebiet er-richtet (Uenze 2000, 20; Ofer, Uenze 2003, 76-77), als es in Südbayern in der Zeit Lt B2 zu einer Konsolidierung der Lage kam (330-260 v. Chr.), was aus den Grabfunden, aber auch aus Siedlungsfunden etwa von Manching, Steinebach oder Egglfi ng ersichtlich ist (Gebhard 1989, 181).

112

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

bila preseljena na drugi (Uenze 2000, 17-20, T. 1).12 S drugog velikog otvorenog naselja Steinebach također potječu ulomci poluproizvoda i ostataka izrade od plavih staklenih narukvica te ulomci pogrešno izrađenih narukvica, koji ukazuju na proizvo-dnju staklenih narukvica i na tom naselju tijekom dužeg razdo-blja. O tomu svjedoče loši proizvodi narukvica različitih oblika, iako su najbrojniji oni iz starije faze srednjeg latena. Zanimlji-vo je kako nedostaju ulomci narukvica od prozirnog stakla sa žutom podlogom i od purpurnog stakla (Ofer, Uenze 2003, 66-68, 72-74, Abb. 1,13-14, T. 1). S Dürrnberga su također poznati nalazi stakla u obliku sirovine te rastaljeni komadi koji ukazuju na produkciju staklenih predmeta. Tako su poznati nalazi sirovi-ne bezbojnog stakla purpurnog tona te komad pločice bezbojnog stakla kao i rastaljeni ulomci plavog, zelenog i bezbojnog stak-la sa žutom podlogom (Brand 2002, 110, Abb. 31,-8). O izradi staklenih narukvica na naselju Etzersdorf u istočnoj Austriji svjedoče nalazi staklene šljake, dok s naselja Drösing potječe nalaz kobaltnoplavog stakla u vidu poluproizvoda (Karwowski 2004, 93, Abb. 36-37). Najveći broj staklenih narukvica u za-padnom dijelu Mittellanda te na području oko Berna možda ukazuje na postojanje radionice na naselju Engehalbinsel u Ber-nu ili okolici (Kaenel, Müller 1989, 124-125; Müller, Lüscher, 2004, 132). Na češkim i moravskim oppidima Stradonice i Staré Hradisko, koja traju u Lt C2-D, također su izdvojeni indirektni dokazi o lokalnoj staklarskoj proizvodnji na koju ukazuju nalazi sirovine stakla, a indikativna je i sama akumulacija pojedinih karakterističnih tipova. Na navedenim oppidima zabilježeni su nalazi gotovo svih tipova narukvica. Međutim, oblici datirani u Lt C1 su rijetki, dok prevladavaju narukvice iz Lt C2-D, kada se i pretpostavlja njihova proizvodnja na većem broju naselja nego što je to bio slučaj u vrijeme početne faze izrade (Venclová 1990, 148, T. 21, Fig. 23).

Na širokom prostoru rasprostiranja latenske kulture pojava staklenih narukvica označava početak srednjeg latena (Lt C1a ili horizonta 6) (Gebhard 1989, 120), što dokumentiraju nala-zi narukvica serija 33 i 11a u zatvorenim grobnim cjelinama na grobljima u jugozapadnoj Slovačkoj kao što su, primjerice, Maňa, zatim u Češkoj i južnoj Njemačkoj te švicarskom Mit-telandu (Gebhard 1989, 80, 91,103, 108-109, 116-117). Prvu i najstariju fazu produkcije staklenih narukvica latenske kulture datiranu u Lt C1a, odnosno oko 260/50. god. pr. Kr., predsta-vljaju narukvice serija 1-3, 33 i forme 56 za koje se pretpo-stavlja izrada u dvije neovisne radionice (Gebhard 1989, 128, Abb. 49). Stilski je to vrijeme, kako pokazuju narukvice grupe 14 ili serije 1, kada primjerci plastičnog stila pomalo počinu nestajati (Karwowski 2004, 149). U razvijenoj fazi srednjeg latena (Lt C1b) uslijedila je pojava žutih i bijelih cik-cak li-nija na narukvicama s više rebara kobaltnoplave boje te pojava

12 Naselja Manching, Egglfi ng i Steinebach osnovana su u vrijeme Lt B2, dok produkcija staklenih narukvica serija 1 i 33 počinje od Lt C1a (Uenze 2000, 20; Ofer, Uenze 2003, 75-76). Kontakti između naselja nastavljaju se i i kasnije tijekom Lt C2 i Lt D, o čemu svjedoči zastupljenost istih tipova (Ofer, Uenze 2003, 78). Naselja Egglfi ng i Steinebach podignuli su doseljenici s češko-moravskog područja (Uenze 2000, 20; Ofer, Uenze 2003, 76-77), kada u južnoj Bavarskoj dolazi do konsolidacije u vrijeme Lt B2 (330.-260. god. pr. Kr.), što se vidi iz nalaza s grobalja, ali i s naselja kao što su Manching, Steinebach ili Egglfi ng (Gebhard 1989, 181).

ge im westlichen Teil des Mittellandes und im Gebiet um Bern

möglicherweise auf das Bestehen einer Werkstatt in der Siedlung

Engehalbinsel in Bern oder Umgebung hin (Kaenel, Müller 1989,

124-125; Müller, Lüscher, 2004, 132). An den böhmischen und

mährischen Oppida Stradonice und Staré Hradisko, die bis in die

Lt C2-D bestehen, wurden ebenfalls indirekte Nachweise für eine

lokale Glasproduktion vermerkt, z.B. durch Funde von Glasroh-

stoffen, und auch die Häufung einzelner charakteristischer Typen

ist aussagekräftig. In den erwähnten Oppida wurden Funde von

fast allen Armringtypen dokumentiert. Allerdings sind die in die

Lt C1 datierten Formen selten, während Armringe aus Lt C2-

D überwiegen, wo sie vermutlich in einer größeren Anzahl von

Siedlungen produziert wurden als in der Anfangsphase (Venclová

1990, 148, T. 21, Fig. 23).

In dem weiten Verbreitungsgebiet der Latènekultur bezeichne-

te die Erscheinung der Glasarmringe den Anfang der Mittellatène-

zeit (Lt C1a oder Horizont 6) (Gebhard 1989, 120), was durch

Funde der Reihen 33 und 11a in den geschlossenen Grabanlagen

in den Gräberfeldern der Südwestslowakei wie z.B. Maňa, dann

in Böhmen und Süddeutschland sowie im schweizerischen Mitt-

elland dokumentiert wird (Gebhard 1989, 80, 91, 103, 108-109,

116-117). Die erste und älteste Phase der Produktion von Glas-

armringen der Latènekultur, datiert in die Lt C1a d.h. um das Jahr

260/50 v. Chr., stellen die Armringe der Reihen 1-3, 33 und der

Form 56 dar, deren Produktion in zwei unabhängigen Werkstätten

vermutet wird (Gebhard 1989, 128, Abb. 49). Stilistisch ist dies die

Zeit, wie die Armringe der Gruppe 14 oder der Reihe 1 zeigen, wo

die Exemplare des plastischen Stils allmählich zu verschwinden

beginnen (Karwowski 2004, 149). In der entwickelten Phase der

Mittellatènezeit (Lt C1b) erschienen gelbe und weiße Zickzackli-

nien an den kobaltblauen Armringen mit mehreren Rippen, sowie

Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie (Gebhard 1989, 128,

Abb. 50). In Lt C2 bestanden die gleichen Formen fort, aber mit

der Tendenz zu größerer Breite. Für den Höhepunkt der Produk-

tion werden die barocken, ausgesprochen plastischen Armringe

gehalten (Gebhard 1989, 128, Abb. 51-52), auf die einfache glatte

Armringe folgten, die für die Spätlatènezeit charakteristisch sind

(Gebhard 1989, 134, Abb. 53). Die Chronologie der mittellatène-

zeitlichen Glasarmringe nach R. Gebhard basiert auf geschlosse-

nen Grabfunden, die allerdings für die Spätlatènezeit fehlen, wo

man dann Siedlungsfunde mit einbeziehen muss (Rissanen 1999,

153), wie sie gerade in den geschlossenen Gruben der spätlatène-

zeitlichen Siedlungen Virovitica Kiškorija Nord oder Nova Buko-

vica-Sjenjak vorkommen. Doch H. Rissanen stellt am Ende Geb-

hards chronologisches Schema der Entwicklung in Frage, da bei

den Typen mit schmalerer und breiterer Variante zuerst schmalere

Formen vorkommen – er fi ndet einen Unterschied schon in den

Gebieten, wo Armringe verschiedener Breite vorkommen (Rissa-

nen 1999, 153).

Aufgrund der Verbreitung der einzelnen Formen und der chro-

nologisch unterschiedlich defi nierten Formen klassifi zierte N. Ven-

clová drei mögliche Horizonte mit Produktionszentren; in der Lt C1

sind dies: Norditalien, die Schweiz, die Südwestslowakei; in der Lt

C2: Stradonice in Böhmen, Staré Hradisko in Mähren, Manching in

Bayern, die Umgebung von Hallein-Dürrnberg, das Mittelrheinland;

113

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

narukvica od bezbojnog stakla sa žutom podlogom (Gebhard 1989, 128, Abb. 50), da bi se u Lt C2 nastavile iste forme, samo s tendencijom povećanja širine narukvica. Kao vrhunac izra-de smatraju se barokne, izrazito plastične narukvice (Gebhard 1989, 128, Abb. 51-52), nakon kojih su slijedile jednostavne glatke narukvice, koje su svojstvene za razdoblje kasnog latena (Gebhard 1989, 134, Abb. 53). Kronologija srednjolatenskih staklenih narukvica po R. Gebhardu bazirana je na zatvorenim grobnim nalazima koji nedostaju za razdoblje kasnog latena, kada je potrebno uključiti naseobinske nalaze (Rissanen 1999, 153), kakvi su upravo oni iz zatvorenih jama s kasnolatenskih naselja Virovitica-Kiškorija ili Nova Bukovica-Sjenjak. Ipak, H. Rissanen na kraju dovodi u sumnju Gebhardovu kronološku sliku razvoja kako se kod tipova s užom i širom inačicom prvo pojavljuju uži oblici, već razliku nalazi u područjima na kojima se pojavljuju narukvice različite širine (Rissanen 1999, 153).

Na osnovi rasprostiranja pojedinih oblika te kronološki različito defi niranih formi, N. Venclová izdvojila je tri moguća horizonta s proizvodnim središtima. U Lt C1 to su: sjeverna Italija, Švicarska, jugozapadna Slovačka; u Lt C2 to su: Stra-donice u Češkoj, Staré Hradisko u Moravskoj, Manching u Bavarskoj te okolica Hallein-Dürrnberga i srednje Porajnje; u Lt D to su: Mandeure u Francuskoj i Nizozemska (Ven-clová 1990, 143-154, Map 9).13 Prepoznate razlike u raspro-stranjenosti narukvica datiranih u Lt C1 mogu se objasniti po-stojanjem tri radionice i njihovim distribucijskim područjima; jedno se nalazilo u sjevernoj Italiji, drugo u Švicarskoj ili su-sjednim područjima, iz kojeg se opskrbljivala i Češka, te treće u Podunavlju koje uključuje slovačke nalaze (Venclová 1989, 89-90; Venclová 1990, 143). S druge strane, prepoznate su dvije osnovne distribucijske zone staklenih narukvica, jedna švicarska i druga podunavska (Březinová 2002, 25).

U mlađoj fazi srednjeg latena (Lt C2) dokumentirana je drukčija slika, budući da su u većem broju poznati nalazi s na-selja, kako s oppida kao što su Stradonice u Češkoj ili Staré Hra-disko u Moravskoj koja se nastavljaju i u Lt D s kolekcijama od više stotina nalaza, tako i s otvorenih naselja kao što su Mšec I ili Lovosice. U Lt C2 pojavljuje se veći broj različitih oblika na-rukvica, što svjedoči o pojavi novih radionica koje su izrađivale karakteristične oblike, iz kojih se staklene narukvice šire u ve-likom broju na znatno veća područja. U tom razdoblju započinje prevlast kobaltnoplavih narukvica, a pojavljuju se i one bezboj-ne sa žutom podlogom te po prvi put smeđe narukvice. Također, narukvice postaju šire, plastičnije i reljefnije, ukrašene s bijelim i žutim cik-cak linijama.14 U kasnom latenu dolazi do pojave

13 Najraniji horizont datiran u Lt C1 može se prostorno podijeliti na tri područja. Tako su, osim paneuropskog (A) za koji su karakteristične narukvice grupe 5a i možda 12a i 14, još izdvojeni zapadno-srednjoeuropska skupina (B) koja uključuje narukvice grupa 6a i 13, dok su za istočno-srednjoeuropsku (C) prepoznatljive grupe 2, 3a-b, 15 i 6b/1. Treća skupina je sjevernoitalska koja je predstavljena grupama 1-2 od zelenkastog stakla (Venclová 1989, 89-90; Venclová 1990, 143, Fig. 22).

14 U Lt C1 porijeklo imaju narukvice grupa 5a i 12, te one grupa 14, 13, 8a-b, 6a i 11, koje se nastavljaju i u Lt C2 ili čak u Lt D. Narukvice grupa 2 i 3a-b pojavljuju se samo u grobovima u Slovačkoj u Lt C1, dok se na naseljima nalaze u Lt D. Problem je u izdvajanju tipova karakterističnih za Lt C2 jer se smatra kako se ne pojavljuju samo u tom stupnju. Za Češku su svojstvene narukvice grupe 7b, a zatim slijede one grupa 7a, 8c-d-e, 10 i moguće 12b (Venclová 1980, 70-83, T. 3; Venclová 1990, 134, T. 18).

in der Lt D: Mandeure in Frankreich, die Niederlande (Venclová 1990, 143-154, Map 9).13 Die festgestellten Unterschiede bei der Verbreitung der in die Lt C1 datierten Armringe lassen sich durch das Bestehen von drei Werkstätten und ihre jeweiligen Verteilungs-gebiete erklären; das erste befand sich in Norditalien, das zweite in der Schweiz oder in den benachbarten Gebieten, das auch Böhmen versorgte, und das dritte im Donauraum, der auch die slowakischen Funde mit einschließt (Venclová 1989, 89-90; Venclová 1990, 143). Auf der anderen Seite wurden die wichtigsten Verteilungszonen für Glasarmringe festgestellt – die schweizerische und die donauländi-sche (Březinová 2002, 25).

Aus der jüngeren Phase der Mittellatènezeit (Lt C2) ist ein un-terschiedliches Bild dokumentiert, da eine größere Anzahl von Sied-lungsfunden bekannt ist, von den Oppida wie Stradonice in Böhmen oder Staré Hradisko in Mähren, die sich auch in der Lt D mit Samm-lungen von mehreren Hunderten von Funden fortsetzten, wie auch von den Niedersiedlungen wie Mšec I oder Lovosice. In der Lt C2 kommt eine größere Anzahl von verschiedenen charakteristischen Armringformen vor, was von der Entstehung neuer Werkstätt en zeugt, aus denen die Glasarmringe sich in großer Anzahl in wesentlich aus-gedehntere Gebiete verbreiteten. In dieser Zeit beginnt die Dominanz der kobaltblauen Armringe, es kommen aber auch die klaren Arm-ringe mit gelber Folie sowie zum ersten Mal braune Armringe vor. Außerdem werden die Armringe breiter, plastischer und reliefartiger, verziert mit weißen und gelben Zickzacklinien.14 In der Spätlatènezeit entstehen neue Formen, wie die Armringe der Gruppen 2, 3a-b und 16, sowie auch purpurfarbene Armringe, während die gelben oder oran-gefarbenen selten zu fi nden sind. Von früher setzten sich die Armringe der Gruppen 13, 6a, 7a-b und 6b/2 fort. Gleichzeitig werden auch die Ringperlen zu einer dominierenden Form, die schon im Laufe der Lt C2 vorkommt (Venclová 1980, 70-83; Venclová 1989, 90-91; Ven-clová 1990, 134-135, 144; Venclová, Salač 1990, 646, T. 2).

Andererseits datierte R. Gebhard, wie bereits erwähnt, das Vor-kommen von weißen und gelben Zickzacklinien an Armringen mit mehreren Rippen aus kobaltblauem Glas wie auch Armringen aus klarem Glas mit gelberm Folie schon in die entwickelte Phase der Mittellatènezeit (Lt C1b), während in der späten Phase der Mittel-latènezeit (Lt C2) eine Tendenz zur Herstellung von immer breiteren Formen – bis zu den barocken Formen mit ausgesprochen plastischen Verzierungen – bestand. Allerdings besteht, wenn von der Spätlatène-zeit die Rede ist, Konsens über das Vorkommen der glatten Armringe aus purpurfarbenem und kobaltblauem Glas (Gebhard 1989, 128-134; Gebhard 1989b, 102), wohin chronologisch auch die Siedlungsfunde

13 Der früheste in die Lt C1 datierte Horizont lässt sich räumlich in drei Gebiete einteilen. So wurde neben der paneuropäischen Gruppe (A), für die Armringe der Gruppen 5a und vielleicht 12a und 14 charakteristisch sind, auch die west-mitteleuropäische Gruppe (B) klassifi ziert, die die Armringe der Gruppen 6a und 13 mit einschließt, während für die ostmitt-eleuropäische Gruppe (C) Armringe der Gruppen 2, 3a-b, 15 und 6b/1 typisch sind. Die dritte Gruppe ist die norditalische, die mit den Gruppen 1-2 aus grünlichem Glas vertreten ist (Venclová 1989, 89-90; Venclová 1990, 143, Fig. 22).

14 Aus der Lt C1 stammen die Armringe der Gruppen 5a und 12, und die der Gruppen 14, 13, 8a-b, 6a und 11, die bis in die Lt C2 oder sogar in die Lt D vorkommen. Armringe der Gruppen 2 und 3a-b kommen nur in den Grä-bern in der Slowakei in der Lt C1 vor, während sie in den Siedlungen sich in der Lt D befi nden. Das Problem liegt in der Klassifi zierung der für die Lt C2 charakteristischen Typen, da man glaubt, dass sie nicht nur in dieser Stufe vorkommen. Für Böhmen sind Armringe der Gruppe 7b charakteri-stisch, danach folgen die der Gruppen 7a, 8c-d-e, 10 und möglicherweise der Gruppe 12b (Venclová 1980, 70-83, T. 3; Venclová 1990, 134, T. 18).

114

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

novih oblika kao što su narukvice grupa 2, 3a-b i 16, kao i do pojave narukvica od purpurnog stakla, dok se rijetko nalaze one žute ili narančaste boje. Od ranije se nastav ljaju narukvice gru-pa 13, 6a, 7a-b i 6b/2. Istodobno, dominantan oblik postaju i obručaste perle koje se pojavljuju još tijekom Lt C2 (Venclová 1980, 70-83; Venclová 1989, 90-91; Venclová 1990, 134-135, 144; Venclová, Salač 1990, 646, T. 2).

S druge strane, kako je već istaknuto, pojavljivanje bijelih i žutih cik-cak linija na narukvicama s više rebara od kobalt-noplavog stakla kao i narukvica od bezbojnog stakla sa žutom podlogom R. Gebhard datira već u razvijenu fazu srednjeg latena (Lt C1b), da bi u kasnoj fazi srednjeg latena (Lt C2) tendencija bila k izradi sve širih formi, sve do baroknih oblika s naglašenim plastičnim ukrašavanjem. Međutim, kada se radi o razdoblju ka-snog latena, onda je postignuta suglasnost oko pojave glatkih narukvica od purpurnog i kobaltnoplavog stakla (Gebhard 1989, 128-134; Gebhard 1989b, 102), u što bi se kronološki dobro uklopili i nalazi s naselja latenske kulture u srednjoj Podravini.

ZAKLJUČAK

Staklene se narukvice na prostorima rasprostiranja Tau-riska i Skordiska pojavljuju od početka njihove izrade, što dokazuje prisutnost najranijih nalaza grupe 14 ili serije 1 na grobljima u Mokronogu i Ritopeku. Od tada se kontinuirano nalaze u grobovima ili na naseljima te su neposredan dokaz uspostavljene razmjene i trgovine s područjima na kojima su se nalazile radionice za njihovu izradu.

Staklene narukvice s nalazišta u Podravini, kao i ostale prikupljene na prostorima rasprostiranja Tauriska i Skordiska, dokazuju njihovu povezanost sa srednjoeuropskim nalazištima latenske kulture. Takva je slika analizom različitih oblika do-bro dokumentirana za sve faze razvoja mokronoške skupine (Božič 1993), no vrijedila bi i za Skordiske (Guštin 1984), o čemu svjedoče i drugi oblici njihove materijalne ostavštine (npr. naoružanje, brončani pojasi i fi bule, brončano posuđe i konjska oprema) za koje postoje brojne usporedbe na nalazištima u srednjoj Europi. Dakako, kod Tauriska i Skordiska prepoznaju se i određene specifi čnosti koje su rezultat utjecaja različitih supstrata kao i susjednih etničkih zajednica te samog prostora kojeg su naselili koji se nalazio na jugoistočnom rubu keltske rasprostranjenosti. Međutim, nalazi staklenih narukvica nesu-mnjivo su dokaz ostvarenih te intenzivnih kontakata tijekom dužeg vremena, ne samo sa susjednim područjima, nego i s udaljenijim radioničkim središtima (Karta 6).

S obzirom na naseljenost na različitim područjima, za Tau-riske i Skordiske moguće je pretpostaviti i različita izvorišta staklenih narukvica, ako se prethodno pretpostavi kako ih sami nisu izrađivali, a što će riješiti tek buduća opsežnija istraživanja naselja.

Tako su nalazi pojedinih oblika staklenih narukvica na nalazištima mokronoške skupine, kao što su one srednjolaten-ske od bezbojnog stakla sa žutom podlogom grupa 6a i 7a (serije 25 i 27) ili od purpurnog stakla grupa 2 i 3a (serije 36 i 37) iz kasnog latena, poveznica s radioničkim središtima smještenim na sjevernom predalpskom prostoru. Isto se izvorište može pretpostaviti, s obzirom na odgovarajuće usporedbe, i za na-rukvice koje su izrađene od zelenog, smeđeg ili jantarnog stak-

der Latènekultur in der Zentralen Podravina passen würden.

SCHLUSSBETRACHTUNG

In den Verbreitungsgebieten der Taurisker und Skordisker kommen Glasarmringe vom Beginn ihrer Produktion an vor, was durch die Anwesenheit der frühesten Funde der Gruppe 14 oder der Reihe 1 in den Gräberfeldern von Mokronog und Ritopek be-stätigt wird. Seitdem fi ndet man sie kontinuierlich in Gräbern oder Siedlungen, womit sie unmittelbar den bestehenden Austausch und Handel mit den Gebieten beweisen, wo sich die Produktionswerk-stätten befanden.

Glasarmringe von den Fundorten in der Podravina, wie auch die anderen in den Verbreitungsgebieten der Taurisker und Skordisker gesammelten Armringe, stellen eine Verbindung zu den mitteleu-ropäischen Fundorten der Latènekultur her. Dieses Bild ist bei der Analyse der verschiedenen Formen für alle Entwicklungsphasen der Mokronog-Gruppe gut dokumentiert (Božič 1993), es könnte aber auch auf die Skordisker erweitert werden, wovon andere For-men ihres materiellen Erbes (z.B. Waffen, Bronzegürtel und -fi beln, Bronzegeschirr und Pferdegeschirr) zeugen, für die zahlreiche Ana-logien an den Fundorten in Mitteleuropa bestehen. Natürlich lassen sich bei den Tauriskern und Skordiskern auch bestimmte Spezifi ka erkennen, die das Ergebnis der Einfl üsse verschiedener Substrate sowie der benachbarten ethnischen Gemeinschaften und ihres Sied-lungsgebiets am südöstlichen Rand der keltischen Verbreitung sind. Allerdings sind die Glasarmringfunde zweifellos der Beweis für lang andauernde intensive Kontakte nicht nur mit den Nachbarge-bieten, sondern auch mit entfernteren Werkstattzentren (Karte 6).

Im Hinblick darauf, dass sie in verschiedenen Gebieten siedelten, kann man für die Taurisker und Skordisker auch verschiedene Quell-en für die Glasarmringe annehmen, wenn man davon ausgeht, dass sie keine Eigenproduktion hatten, was erst künftige ausführlichere Ausgrabungen der Siedlungen zeigen werden.

So stellen Funde einzelner Glasarmringformen an den Fund-orten der Mokronog-Gruppe, wie die spätlatènezeitlichen aus kla-rem Glas mit gelber Folie der Gruppen 6a und 7a (der Reihe 25 und 27) oder aus purpurfarbenem Glas der Gruppen 2 und 3a (der Reihe 36 und 37) aus der Spätlatènezeit, einen Verbindungspunkt zu den Werkstattzentren im nördlichen voralpinen Gebiet dar. Die gleiche Quelle lässt sich aufgrund der entsprechenden Analogi-en auch für die Armringe aus grünem, braunem oder bernstein-farbenem Glas annehmen, ungeachtet dessen, ob sie profi liert oder glatt mit einem einfachen dreieckigen oder mit einem D-Querschnitt geformt sind. Außer durch Glasarmringe wird diese Verbindung auch durch eine Reihe anderer Funde dokumentiert, wie etwa die Fibeln des Typus Mötschwill oder Nauheim, ferner Bronzegürtel mit stabförmigen Kettengliedern u.ä. (Božič 1993). Einzelne Armringformen, wie die der Gruppe 6b/2 oder der Rei-he 11a, hätten die Taurisker auch aus den mitteldonauländischen Werkstätten in Ostösterreich oder der Südwestslowakei erhalten können, entlang einer Verbindungsroute, die am westlichen Rand der Pannonischen Ebene, d.h. auf der so genannten Bernsteins-trasse entlangführte (Karte 6). Außerdem gelangten wahrschein-lich durch Vermittlung der Taurisker Armringe aus klarem Glas mit gelber Folie der Gruppe 7a oder der Reihe 27 auch bis zu den Kolapianen und Japoden (Karte 5).

Die bei den Skordiskern gefundenen Glasarmringformen stamm-en ebenfalls aus den mitteldonauländischen Werkstätten, die sich höchstwahrscheinlich in der Südwestslowakei und Ostösterreich

115

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

la, bilo one profi lirane ili glatke jednostavnog trokutastog ili D-presjeka. Osim staklenih narukvica, takvu povezanost doku-mentira i niz drugih nalaza kao što su, primjerice, fi bule tipa Mötschwill ili Nauheim, zatim brončani pojasi sa štapičastim člancima i dr. (Božič 1993). Pojedine oblike narukvica, kao što su one grupe 6b/2 ili serije 11a, Taurisci su mogli dobiti i iz srednjopodunavskih radionica, smještenih u istočnoj Austriji ili jugozapadnoj Slovačkoj, komunikacijom koja je vodila zapa-dnim rubom Panonske nizine, odnosno tzv. jantarnom cestom (Karta 6). Također, putem Tauriska, vjerojatno kao posrednika, narukvice od bezbojnog stakla sa žutom podlogom grupe 7a ili serije 27 dospjele su i do Kolapijana te Japoda (Karta 5).

Oblici staklenih narukvica koji su pronađeni kod Skor-diska, s druge strane, imaju porijeklo u srednjopodunavskim radionicama koje su se najvjerojatnije nalazile na prostoru jugozapadne Slovačke i istočne Austrije, odakle su Dunavom prema jugu pristigle do Skordiska (Karta 6). To se posebno od-nosi na nalaze narukvica grupe 15 iz Osijeka i s Gomolave te na narukvice grupa 8b, 8e i 16. Pripadnost Skordiska istočnom keltskom krugu, osim narukvica, dokumentiraju i drugi oblici njihove materijalne ostavštine, kao što su npr. različiti oblici pojasa, fi bula i metalnih narukvica, zatim slikanjem ukrašena kasnolatenska keramika, prisutnost kantharosa i vrčeva (Guštin 1984). U tom slučaju kantharosi te fi bule ukrašene emajlom ili u tehnikama fi ligrana i granulacije prikazuju razmjenu koja se odvijala u suprotnom smjeru jug-sjever.

Pojedini oblici staklenih narukvica, kako iz srednjeg, tako i iz kasnog latena pojavljuju se istodobno i kod Tauriska i kod Skordiska. Posebno se to odnosi na brojne kasnolaten-ske kobaltnoplave narukvice D-presjeka grupe 3a ili serije 38 koje su se izrađivale u većem broju radionica na različitim područjima (Karta 2). One svjedoče o povećanju produkcije, čime su postale dostupnije u odnosu na prethodne ili neke isto-dobne oblike. Zanimljivo je kako se, s druge strane, istodobne kobaltnoplave narukvice trokutasta presjeka grupe 2 ili serije 39 pojavljuju samo kod Tauriska, uostalom kao i purpurne narukvice trokutasta ili D-presjeka (Karte 2-3). Također, i pojedini srednjolatenski oblici, kao što su narukvice grupa 6b/2, 7b ili 8d, zabilježene su na oba područja, što znači kako možda potječu iz različitih izvorišta te su drukčijim putovima dospjele s jedne strane do Tauriska, a s druge do Skordiska.15

Zanimljiva je već spomenuta pojava staklenih narukvica na područjima Kolapijana i Japoda koji su u svoju materijalnu ostavštinu uvrstili i neke druge oblike latenske kulture. Staklene se narukvice kod njih pojavljuju i u sekundarnoj ulozi kao ukra-si na luku fi bula. Vjerojatno su ih usvojili putem razmjene zbog kolorističkog efekta kojeg su nudile, iako ne treba isključiti niti njihov dolazak ženidbenim vezama ili su mogle doći kao dar, kako se to pokušava objasniti prisutnost pojedinih oblika staklenih narukvica izvan matičnog prostora njihova rasprosti-ranja (Seidel 2005, 14). U ostvarivanju takvih veza u razdoblju mlađeg željeznog doba posebno je značenje imala istaknuta mo-bilnost pojedinaca, trgovaca ili keltskih ratničkih odreda.

15 Zanimljivo je kako kod Tauriska i Skordiska nema ranolatenskih oblika narukvica grupe 5a ili serije 33, zatim narukvica serije 3 te narukvica grupe 13 ili serije 4. Zapravo, u istočnom dijelu srednje Europe zasad potpuno nedostaju narukvice grupe 13 (Venclová 1990, 127).

befanden, von wo sie entlang der Donau in Richtung Süden bis zu ihnen gelangten (Karte 6). Dies bezieht sich vor allem auf die Fun-de von Armringen der Gruppe 15 aus Osijek und von Gomolava sowie auf Armringe der Gruppen 8b, 8e und 16. Die Zugehörigkeit der Skordisker zum ostkeltischen Kulturkreis wird außer durch Glasarmringe auch durch andere Formen ihres materiellen Erbes dokumentiert, wie z.B. verschiedene Formen von Gürteln, Fibeln und Metallarmringen, ferner durch bemalte spätlatènezeitliche Ke-ramik, Kantharoi, Krüge u.ä. (Guštin 1984). In diesem Falle stellen die Kantharoi und Fibeln, verziert mit Email oder in Filigran- und Granulationstechnik, den Handelsaustausch in der entgegengesetz-ten Richtung Süd-Nord dar.

Die einzelnen Glasarmringformen aus der Mittel- wie auch aus der Spätlatènezeit kommen gleichzeitig bei den Tauriskern und Skor-diskern vor. Dies bezieht sich insbesondere auf zahlreiche spätlatène-zeitliche kobaltblaue Armringe mit D-Querschnitt der Gruppe 3a oder der Reihe 38, die in mehreren Werkstätten in verschiedenen Gebieten hergestellt wurden (Karte 2). Sie zeugen von einer Produktionsstei-gerung, womit sie leichter erhältlich waren als die vorangehenden oder bestimmte gleichzeitige Formen. Interessanterweise kommen andererseits die gleichzeitigen kobaltblauen Armringe mit Dreiecks-querschnitt der Gruppe 2 oder der Reihe 39, wie übrigens auch die purpurfarbenen Armringe mit Dreiecks- oder D-Querschnitt, nur bei den Tauriskern vor (Karten 2-3). Auch einzelne mittellatènezeitliche Formen wie die Armringe der Gruppen 6b/2, 7b oder 8d, wurden in den beiden Gebieten dokumentiert, was bedeutet, dass sie vielleicht aus verschiedenen Quellen stammen und auf verschiedenen Wegen einerseits zu den Tauriskern und andererseits zu den Skordiskern ge-langten.15

Interessant ist auch die schon erwähnte Erscheinung von Glas-armringen in den Gebieten der Kolapianen und Japoden, die auch einige andere Formen der Latènekultur in ihr Materielles Erbe mit einschlossen. Glasarmringe kommen bei ihnen in einer sekundären Rolle vor, als Verzierungen am Fibelbogen. Wahrscheinlich wurden sie wegen ihrer Farbwirkung eingetauscht, obwohl ihr Erscheinen z.B. durch Eheschließungen oder als Geschenk nicht auszuschließen ist, wie die Anwesenheit einzelner Glasarmringformen außerhalb ihres ursprünglichen Verbreitungsgebiets zu erklären versucht wird (Seidel 2005, 14). Bei der Verwirklichung solcher Verbindungen in der jüngeren Eisenzeit war die außerordentliche Mobilität von Ein-zelpersonen – Händlern oder keltischen Kriegertruppen – von beson-derer Bedeutung.

Keltische Glasarmringe in der Mittel- und Spätlatènezeit, und später auch Bronzegeschirr, sind nur vordergründige Beweise für den Austausch und Handel als die sichtbarsten Kategorien der tatsäch-lichen äußeren Kontakte (Venclová 2002, 72), die wohl viel kom-plexer und vielschichtiger waren, da sie auch die Übertragung von Kenntnissen und Fähigkeiten mit einschlossen, wie in der Latènekul-tur dokumentiert – Anfertigung von Keramikgeschirr auf der Töpf-erscheibe, Münzprägung oder Herstellung von Eisengegenständen hoher Qualität. Im Laufe der Latènekultur sind die Gegenstände des Tauschs und Handels wohlbekannt, von Sklaven und Rohstoffen wie

15 Interessanterweise gibt es bei den Tauriskern und Skordiskern keine frühlatènezeitlichen Armringformen der Gruppe 5a oder der Reihe 33, und keine Armringe der Reihe 3, der Gruppe 13 oder der Reihe 4. Über-haupt fehlen im Osten Mitteleuropas bislang Armringe der Gruppe 13 (Venclová 1990, 127).

116

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Keltske staklene narukvice u srednjem i kasnom latenu, kao i brončano posuđe kasnije, samo su vidljivi dokazi razmje-ne i trgovine kao najuočljivije kategorije ostvarenih vanjskih doticaja (Venclová 2002, 72), a koja je zasigurno bila znatno kompleksnija i višeslojna te je uključivala i prijenose znanja i vještina kao što u vrijeme latenske kulture dokumentiraju izra-da keramičkog posuđa na lončarskom kolu, kovanje novca ili izrada kvalitetnih željeznih predmeta. Za vrijeme latenske kul-ture dobro su poznati predmeti razmjene i trgovine, od robova i sirovina (stoka, med, kože, jantar, zlato), do polu- i gotovih proizvoda od strane keltskih zajednica, dok s druge strane, one razvijene, mediteranske, pristižu vino i posuđe za njegovu kon-zumaciju, zatim maslinovo ulje, koralji, te staklo, bilo kao siro-vina, polu- ili gotovi proizvod (Venclová 2002, 73). Kontakte na veće udaljenosti kod Tauriska i Skordiska, osim staklenih narukvica, potvrđuju i drugi nalazi kao što su jantarne perle ili brončano posuđe. Uvezeno brončano posuđe kod Tauriska i Skordiska nalazi se u kasnolatenskim ratničkim grobovima ili na istaknutim naseljima te prikazuje uspostavljene veze s pro-storom sjeverne Italije, a otuda je pristizalo sve do Podunavlja (Božič 1984; Popović 1992; Dizdar, Radman-Livaja 2004).

Staklene narukvice, koje se mogu smatrati izvornim proizvodom latenske kulture, uvezene su, gledajući iz per-spektive krajnjih korisnica, iz radioničkih središta koja su se nalazila u istom kulturološkom okviru te su time dobro pozna-vala trenutačni modni ukus, zbog čega se na širokom prostoru latenske kulture nalaze isti ili vrlo slični oblici. Do Tauriska su, kako su pokazale usporedbe, narukvice većinom dolazile iz sjevernoalpskih radionica, dok su se Skordisci opskrbljivali iz srednjopodunavskih radionica, smještenih u jugozapadnoj Slovačkoj, istočnoj Austriji ili Transdanubiji, odakle je dio na-rukvica dospio i do Tauriska, kao one grupe 6b/2 ili serije 11a koje su brojne na nalazištima u Podravini (Karta 6).

Ipak, iako zasad nedostaju izravni podaci o radionicama stakla kod Tauriska, postoji mogućnost njihova postojanja na tlu Dolenjske, vjerojatno u Novom mestu, gdje je u grobovima od mlađe faze kasnog brončanog doba, preko brojnih nalaza iz starijeg željeznog doba, zabilježen veliki broj perli, često jedin-stvenih oblika, što bi ukazivalo na njihovu lokalnu produkciju. Ona je bila moguća zahvaljujući i postojanju kvalitetne sirovine u obliku kvarcnog pijeska. Još je bilo potrebno znanje prerade sirovine te tehnika same izrade predmeta. I dok je izrada perli od mlađe faze kasnog brončanog doba vjerojatna, koja se nastavlja sve do mlađeg željeznog doba (Križ 2003; Križ 2004), za izradu staklenih narukvica bila su potrebna nešto drukčija tehnološka znanja za koja trenutačno ne postoje dokazi da su ih Taurisci posjedovali. Također, u vrijeme starijeg željeznog doba pretpo-stavlja se izrada staklenih posuda na tlu susjedne svetolucijske skupine (Haevernick 1958). Dakle, na jugoistočnoalpskom pro-storu, kojeg su naselili Taurisci, postojali su tradicija, znanje i sirovina prijeko potrebni za izradu staklenih predmeta. Pitanje je da li i staklenih narukvica? S obzirom na kompleksnu tehno-logiju njihove izrade te dostupnost sirovine, staklene narukvi-ce smatraju se produktom specijaliziranih radionica (Gebhard 1989, 181-185; Seidel 2005, 1), za koje trenutačno nema spoz-naja o njihovu postojanju na prostoru mokronoške skupine.

Osim što su dokaz uspostavljenih kontakata, staklene su narukvice važne jer su izuzetno podatne u kronološkim raz-matranjima. Brojnost oblika te njihova izuzetna lomljivost

Bernstein, Gold, bis zu Halb- und Fertigprodukten (Vieh, Honig, Le-der, Bernstein, Gold) aus den keltischen Gemeinschaften, während andererseits von den entwickelten mediterranen Gemeinschaften Wein und Geschirr für seinen Verbrauch kommen, dann Olivenöl, Korallen und Glas – entweder als Rohstoff, Halb- oder Fertigpro-dukt (Venclová 2002, 73). Fernkontakte bei den Tauriskern und Skordiskern bestätigen neben Glasarmringen auch andere Funde wie Bernsteinperlen oder Bronzegeschirr. Importiertse Bronzegeschirr fi ndet sich bei den Tauriskern und Skordiskern in spätlatènezeitli-chen Kriegergräbern oder in den bekannteren Siedlungen, womit es die tatsächlichen Verbindungen aus dem Donauraum mit dem Gebiet Norditaliens illustriert (Božič 1984; Popović 1992, Dizdar, Radman-Livaja 2004).

Die Glasarmringe, die als Originalprodukt der Latènekultur gel-ten können, wurden – aus der Perspektive der Endverbraucherinnen betrachtet – aus den Werkstattzentren des gleichen kulturellen Rah-mens importiert, wo man den zeitgenössischen Modegeschmack kannte, weshalb sich im ganzen Gebiet der Latènekultur gleiche oder sehr ähnliche Formen fi nden. Zu den Tauriskern gelangten, wie die Analogien zeigten, die Armringe meistens aus den nordal-pinen Werkstätten, während sich die Skordisker aus den mitteldo-nauländischen Werkstätten in der Südwestslowakei, Ostösterreich oder Transdanubien versorgten, von wo aus ein Teil der Armringe aber auch zu den Tauriskern gelangte, wie die der Gruppe 6b/2 oder der Reihe 11a, die an den Fundorten in der Podravina zahlreich vor-kommen (Karte 6).

Obwohl bislang unmittelbare Angaben über Glaswerkstätten bei den Tauriskern fehlen, besteht doch die Möglichkeit für einen Produktionsort im Gebiet von Dolenjska, wahrscheinlich in Novo mesto, wo in den Gräbern von der jüngeren Phase der Spätbron-zezeit an über zahlreiche Funde aus der älteren Eisenzeit eine gro-ße Anzahl von Perlen verzeichnet wurde, die häufi g einzigartige Formen haben, was auf eine lokale Produktion hinweisen dürfte. Diese wäre u.a. auch dank des Vorhandenseins von hochwertigem Quarzsand als Rohstoff möglich gewesen. Außerdem waren je-doch Kenntnisse über die Rohstoffverarbeitung sowie das Produk-tionsverfahren notwendig. Während die Perlenproduktion von der jüngeren Phase der Spätbronzezeit an wahrscheinlich ist und sich bis zur jüngeren Eisenzeit fortsetzt (Križ 2003; Križ 2004), waren für die Glasarmringproduktion Kenntnisse über eine unterschied-liche Technologie notwendig, und vorläufi g bestehen keine Nach-weise darüber, dass die Taurisker über diese Kenntnisse verfügt hätten. Außerdem wird in der älteren Eisenzeit die Produktion von Glasgefäßen im Gebiet der benachbarten St.-Lucia-Gruppe ver-mutet (Haevernick 1958); also bestanden im südostalpinen Gebiet, das von den Tauriskern besiedelt war, bereits Tradition, Wissen und Rohstoffe, die für die Herstellung von Glasgegenständen not-wendig waren. Es stellt sich aber die Frage, ob auch Glasarmringe hergestellt werden konnten? Im Hinblick auf die komplexe Tech-nologie ihrer Produktion und die Zugänglichkeit des Rohstoffs, werden die Glasarmringe für ein Produkt spezialisierter Werkstätt-en gehalten (Gebhard 1989, 181-185; Seidel 2005, 1), deren Be-stehen auf dem Gebiet der Mokronog-Gruppe bisher nicht belegt werden konnte.

Außer dass sie von bestehenden Kontakten zeugen, sind Glas-armringe auch wichtig wegen ihrer guten Eignung für die chrono-logischen Analysen. Die große Zahl der Formen und ihre außeror-dentliche Zerbrechlichkeit zeigen, wie schwer man Mutmaßungen über die zeitliche Dauer der einzelnen Typen anstellen kann, so dass – abgesehen davon, dass häufi g nur kleine Fragmente erhalten sind

117

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

pokazuju kako je teško moguće pretpostaviti duže trajanje pojedinih tipova, pa je bez obzira na često očuvane samo male fragmente, lakše i sigurnije njihovo datiranje nego što je to slučaj s ulomcima fi bula (Karwowski 1998-1999, 218-219). To je od posebne važnosti za datiranje otvorenih nizin-skih naselja u Podravini s kojih su poznati samo brojni, teže kronološki odredivi keramički nalazi.

Tipološko-kronološka analiza staklenih narukvica s nalazišta mokronoške skupine, pa tako i onih s nalazišta u srednjoj Podra-vini, pokazala je kako su Taurisci, koji su naseljavali jugoistočne Alpe i jugozapadnu Panoniju, bili usmjereni na radionička središta smještena na sjevernom predalpskom prostoru. Za na-laze s prostora Skordiska, s druge strane, usporedbe su doku-mentirane na srednjopodunavskim nalazištima. Takvi rezultati ukazuju na potrebu razvoja regionalnih kronoloških serija, ne samo za staklene narukvice, već i za druge oblike materijalne ostavštine, koje bi počivale na zatvorenim nalazima iz grobova i s naselja, a tek nakon toga moguće je izraditi opće razvojne obra-sce. Zatvoreni nalazi staklenih narukvica iz grobova u Zvonimi-rovu te s naselja u Virovitici, Suhopolju i Novoj Bukovici prinos su boljem poznavanju ostavštine latenske kulture u Podravini i njezinom povezivanju s ostalim područjima, što je potrebno pro-vjeriti budućim ispitivanjima i drugih vrsta nalaza.

POPIS NALAZIŠTA (Karta 1)16:

1. Virovitica-Kiškorija sjever, 2. Suhopolje-Dubravica-Ra-vna lenija I, 3. Suhopolje-Kapan, 4. Zvonimirovo, 5. Zvoni-mirovo-Veliko polje, 6. Orešac-Dvorine, 7. Nova Bukovica-Sjenjak, 8. Podravske Sesvete-Orešje I, 9. Sigetec-Loke, 10. Imbriovec-Rajsko pole, 11. Imbriovec-Berek, 12. Imbriovec-Jablanec, 13. Sisak, 14. Kuzelin, 15. Ptuj-Grajski Grič, 16. Slivnica pri Mariboru 1, 17. Slatina, 18. Dobova, 19. Brežice, 20. Magdalenska gora, 21. Stična, 22. Valična Vas, 23. Kin-celj, 24. Cvinger nad Koriti, 25. Gradišče pri Suhadolah, 26. Mokronog, 27. Novo mesto-Kapiteljska njiva, 28. Bela Cer-kev-Kronovo, 29. Bela Cerkev-Pod Vovkom, 30. Mihovo, 31. Podbočje-Stari grad, 32. Metlika, 33. Vinica, 34. Donja Bebri-na-Paljevine, 35. Slavonski Brod, 36. Osijek-Zeleno polje, 37. Osijek-Pristanište, 38. Vinkovci-Blato, 39. Orolik-Gradina, 40. Gradina na Bosutu, 41. Kablarovac, 42. Sotin-Vrućak, 43. Kuzmin-Bregovi/Atovac, 44. Livade, 45. Gomolava, 46. Po-pov salaš, 47. Obala Dunava kod Zemuna, 48. Karaburma, 49. Ritopek, 50. Feudvar, 51. Vajuga-Pesak, 52. Donja Dolina, 53. Jezerine, 54. Ribić, 55. Prozor.

16 Za podatke o nalazima staklenih narukvica koje su pohranjene u muzejskim ustanovama i njihovu objavu zahvaljujem se kolegama: dr. sc. Zoranu Greglu iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, Spomenki Jurić i Tei Tomaš iz Gradskog muzeja u Sisku, dr. sc. Jasni Šimić iz Muzeja Slavonije u Osijeku, Maji Krznarić Škrivanko iz Gradskog muzeja u Vinkovcima, Lidiji Miklik iz Muzeja brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, Silviji Salajić iz Gradskog muzeja u Virovitici, Saši Kovačeviću iz Instituta za arheologiju te posebno Ivanu Zvijercu iz Torčeca i Josipu Cugovčanu iz Podravskih Sesveta. Za niz korisnih savjeta pri pisanju rada zahvaljujem se dr. sc. Draganu Božiču iz Inštituta za arheologijo ZRC SAZU-a iz Ljubljane i prof. dr. sc. Mitji Guštinu iz Univerze na Primorskem u Kopru. Crteže su izradili Marta Perkić, Miljenka Galić i Mihael Golubić, a fotografi je Damir Doračić, Jurica Škudar, Ivana Miletić i Marko Dizdar.

–, ihre Datierung leichter und sicherer wird, als dies bei den Fibel-fragmenten der Fall war (Karwowski 1998-1999, 218-219). Dies ist von besonderer Bedeutung bei der Datierung der Niedersiedlungen in der Podravina, von denen nur zahlreiche, chronologisch schwerer bestimmbare Keramikfunde bekannt sind.

Die typologisch-chronologischen Analysen der Glasarmringe von den Fundorten der Mokronog-Gruppe, darunter auch in der Po-dravina, ergaben, dass die Taurisker, die in den Südostalpen und in Südwestpannonien siedelten, auf die Werkstattzentren im nördli-chen Voralpenraum orientiert waren. Analogien zu den Funden vom Gebiet der Skordisker wurden andererseits an den mitteldonaulän-dischen Fundorten dokumentiert. Diese Ergebnisse weisen auf die Notwendigkeit hin, nicht nur für die Glasarmringe, sondern auch für die anderen Formen des materiellen Erbes regionale chrono-logische Reihen zu entwickeln, die auf geschlossenen Grab- und Siedlungsfunden beruhen würden; erst danach wird es möglich sein, allgemeine Entwicklungsmuster zu erstellen. Geschlossene Glasarmringfunde aus den Gräbern in Zvonimirovo und von den Siedlungen in Virovitica, Suhopolje und Nova Bukovica tragen zur besseren Kenntnis des Erbes der Latènekultur in der Podravina und seinen Verbindungen mit den anderen Gebieten bei, was in zukünf-tigen Untersuchungen auch von anderen Fundarten überprüft wer-den soll.

LISTE DER FUNDORTE (Karte 1)16:

1. Virovitica-Kiškorija Nord, 2. Suhopolje-Dubravica-Ravna lenija I, 3. Suhopolje-Kapan, 4. Zvonimirovo, 5. Zvonimirovo-Ve-liko polje, 6. Orešac-Dvorine, 7. Nova Bukovica-Sjenjak, 8. Po-dravske Sesvete-Orešje I, 9. Sigetec-Loke, 10. Imbriovec-Rajsko pole, 11. Imbriovec-Berek, 12. Imbriovec-Jablanec, 13. Sisak, 14. Kuzelin, 15. Ptuj-Grajski Grič, 16. Slivnica pri Mariboru 1, 17. Slatina, 18. Dobova, 19. Brežice, 20. Magdalenska gora, 21. Stična, 22. Valična Vas, 23. Kincelj, 24. Cvinger nad Koriti, 25. Gradišče pri Suhadolah, 26. Mokronog, 27. Novo mesto-Kapitelj ska njiva, 28. Bela Cerkev-Kronovo, 29. Bela Cerkev-Pod Vovkom, 30. Mi-hovo, 31. Podbočje-Stari grad, 32. Metlika, 33. Vinica, 34. Donja Bebrina-Paljevine, 35. Slavonski Brod, 36. Osijek-Zeleno polje, 37. Osijek-Pristanište, 38. Vinkovci-Blato, 39. Orolik-Gradina, 40. Gradina na Bosutu, 41. Kablarovac, 42. Sotin-Vrućak, 43. Kuz-min-Bregovi/Atovac, 44. Livade, 45. Gomolava, 46. Popov salaš, 47. Donauufer bei Zemun, 48. Karaburma, 49. Ritopek, 50. Feud-var, 51. Vajuga-Pesak, 52. Donja Dolina, 53. Jezerine, 54. Ribić, 55. Prozor.

16 Für die Angaben über die in den Museen aufbewahrten Glasarmring-funde sowie für ihre Veröffentlichung bedanke ich mich bei den Ko-lleginnen: dr. sc. Zoran Gregl vom Archölogischen Museum in Zagreb, Spomenka Jurić und Tea Tomaš vom Stadtmuseum in Sisak, dr. sc. Jasna Šimić vom Museum von Slawonien in Osijek, Maja Krznarić Škrivanko vom Stadtmuseum in Vinkovci, Lidija Miklik vom Museum von Brodsko Posavlje in Slavonski Brod, Silvija Salajić vom Stadt-museum in Virovitica, Saša Kovačević vom Institut für Archäologie und insbesondere Ivan Zvijerac aus Torčec und Josip Cugovčan aus Podravske Sesvete. Für eine Reihe von nützlichen Ratschlägen beim Schreiben dieser Arbeit bedanke ich mich bei dr. sc. Dragan Božič vom Inštitut za arheologijo ZRC SAZU aus Ljubljana und prof. Mitja Guštin vom Univerza na Primorskem aus Kopar. Die Zeichnungen wurden von Marta Perkić, Miljenka Galić und Mihael Golubić, und die Fotos von Damir Doračić, Jurica Škudar, Ivana Miletić und Marko Dizdar angefertigt.

118

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

KATALOG NALAZIŠTA STAKLENIH NARUKVICA:

Narukvice grupe 2:plave (serija 39) (Karta 2): Mihovo: grobovi 1656/25 i

1631/3 (Windl 1975, 277, T. XV,1, T. LXXVI,1), Bela Ce-rkev-Kronovo (Stare 1973, 41, T. 46,9);

purpurne (serija 37) (Karta 3): Mihovo: grob 1657/63 i parcela 1655 (Windl 1975, 277, T. XLIV,22, T. IX,13);

Narukvice grupe 3a:zelene (serija 34): Gomolava (Dautova-Ruševljan 1992,

104, T. 15,76, T. 16,77);jantarne (serija 35): Novo mesto-Kapiteljska njiva: grob

252 (Križ 2005, 88, T. 65,6), Gradišče pri Suhadolah (Dular et al. 2003, 162, T. 1,2), Ptuj-Grajski grič (Korošec 1997, 171);

plave (serija 38) (Karta 2): Virovitica-Kiškorija sjever: zapune SJ 235, SJ 247, SJ 257, SJ 259, SJ 399, SJ 767 (T. 1, T. 2,1,4), Suhopolje-Kapan (T. 4,1), Suhopolje-Dubravica-Ravna lenija I (T. 4,2), Imbriovec-Berek (T. 3,1-2), Imbrio-vec-Rajsko pole (T. 3,4), Imbriovec-Jablanec (T. 3,3), Po-dravske Sesvete-Orešje I (T. 3,5), Magdalenska gora: grob II/10 (Te cco Hvala, Dular, Kocuvan, 2004, 34, T. 20A,3), Stična (Dular 1994, 138, T. 14,7), Bela Cerkev-Kronovo (Stare 1973, 41, T. 46,8), Sisak (T. 6,1-2), Vinkovci-Blato (T. 5,5) (Dizdar 2001, 106, T. 5,6), Orolik-Gradina (Majnarić-Pandžić 1970, 56), Osijek-Pristanište (Bulat 1977, 18; Šimić 1997, 42, kbr. 110), Gomolava (Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 16,78), Kuzmin-Bregovi/Atovac (Brukner 1995, 95, 105, T. IX,84);

purpurne (serija 36) (Karta 3): Virovitica-Kiškorija sjever: zapune SJ 247 i SJ 257 (T. 2,2-3), Nova Bukovica-Sjenjak: zapuna SJ 420 (T. 4,4) (Kovačević 2005, 32), Mihovo: gro-bovi 1655/19, 1656/19, 1657/20 (Windl 1975, 277, T. III,6, T. XIII,10, T. XXIX,19);

Narukvice grupe 3b:zelene: Novo mesto-Kapiteljska njiva: grobovi 13, 23, 97

i 135 (Križ 2001, 80, kbr. 44);smeđe: Magdalenska gora: grob VII/31 (Hencken 1981,

56, Fig. 251c);

Narukvice grupe 6a:bezbojno staklo sa žutom podlogom (serija 25): Mihovo:

grob 1663/5 (Windl 1975, 277, T. LXXVI,7), Novo mesto-Kapiteljska njiva: grobovi 130 i 176 (Križ 2005, 54, 75, T. 17,5, T. 48,3);

bezbojno staklo sa žutom podlogom (serija 26): Mihovo: grob 1656/49 (Windl 1975, 277, T. XIX,4), Novo mesto-Ka-piteljska njiva: grob 195 (Križ 2005, 82, T. 57,2), Ribić: grob 236 (Haevernick 1960a, 120, Abb. 2,3);

plave: Podbočje-Stari grad (Guštin, Cunja, Predovnik 1993, 30, sl. 7,16);

zelene: Novo Mesto-Kapiteljska njiva: grob 11 (Križ 2001, 80, kbr. 43; Križ 2003, 103, kbr. 113), Mihovo: parcela 1655 (Windl 277, T. IX,13);

purpurne: Cvinger nad Korita (Dular et al. 1995, 109, T. 16,4);

KATALOG DER FUNDSTÄTTEN DER GLASARMRINGE:

Armringe der Gruppe 2:blaue (der Reihen 39) (Karte 2): Mihovo: Gräber 1656/25 und

1631/3 (Windl 1975, 277, T. XV,1, T. LXXVI,1), Bela Cerkev-Kro-novo (Stare 1973, 41, T. 46,9);

purpurfarbene (der Reihen 37) (Karte 3): Mihovo: Grab 1657/63 und Parzelle 1655 (Windl 1975, 277, T. XLIV,22, T. IX,13);

Armringe der Gruppe 3a:grüne (der Reihen 34): Gomolava (Dautova-Ruševljan 1992,

104, T. 15,76, T. 16,77);bernsteinfarbene (der Reihen 35): Novo mesto-Kapiteljska

njiva: Grab 252 (Križ 2005, 88, T. 65,6), Gradišče pri Suhadolah (Dular et al 2003, 162, T. 1,2), Ptuj-Grajski grič (Korošec 1997, 171);

blaue (der Reihen 38) (Karte 2): Virovitica-Kiškorija Nord: Füllungen SJ 235, SJ 247, SJ 257, SJ 259, SJ 399, SJ 767 (T. 1, T. 2,1,4), Suhopolje-Kapan (T. 4,1), Suhopolje-Dubravica-Ravna lenija I (T. 4,2), Imbriovec-Berek (T. 3,1-2), Imbriovec-Rajsko po-le (T. 3,4), Imbriovec-Jablanec (T. 3,3), Podravske Sesvete-Orešje I (T. 3,5), Magdalenska gora: Grab II/10 (Tecco Hvala, Dular, Kocuvan, 2004, 34, T. 20A,3), Stična (Dular 1994, 138, T. 14,7), Bela Cerkev-Kronovo (Stare 1973, 41, T. 46,8), Sisak (T. 6,1-2), Vinkovci-Blato (T. 5,5) (Dizdar 2001, 106, T. 5,6), Orolik-Gradina (Majnarić-Pandžić 1970, 56), Osijek-Pristanište (Bulat 1977, 18; Šimić 1997, 42, kbr. 110), Gomolava (Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 16,78), Kuzmin-Bregovi/Atovac (Brukner 1995, 95, 105, T. IX,84);

purpurfarbene (der Reihen 36) (Karte 3): Virovitica-Kiškorija Nord: Verfüllungen SJ 247 und SJ 257 (T. 2,2-3), Nova Bukovica-Sjenjak: Füllung SJ 420 (T. 4,4) (Kovačević 2005, 32), Mihovo: Grä-ber 1655/19, 1656/19, 1657/20 (Windl 1975, 277, T. III,6, T. XIII,10, T. XXIX,19);

Armringe der Gruppe 3b:grüne: Novo Mesto-Kapiteljska njiva, Gräber 13, 23, 97 und 135

(Križ 2001, 80, Nr. 44);braune: Magdalenska gora, Grab VII/31 (Hencken 1981, 56, Fig.

251c);

Armringe der Gruppe 6a:klares Glas mit gelber Folie (der Reihen 25): Mihovo: Grab

1663/5 (Windl 1975, 277, T. LXXVI,7), Novo mesto-Kapiteljska njiva: Gräber 130 und 176 (Križ 2005, 54, 75, T. 17,5, T. 48,3);

klares Glas mit gelber Folie (der Reihen 26): Mihovo: Grab 1656/49 (Windl 1975, 277, T. XIX,4), Novo mesto-Kapiteljska njiva: Grab 195 (Križ 2005, 82, T. 57,2), Ribić: Grab 236 (Haevernick 1960a, 120, Abb. 2,3);

blaue: Podbočje-Stari grad (Guštin, Cunja, Predovnik 1993, 30, Abb. 7,16);

grüne: Novo Mesto-Kapiteljska njiva: Grab 11 (Križ 2001, 80, Nr. 43; Križ 2003, 103, Nr. 113), Mihovo: Parzelle 1655 (Windl 277, T. IX,13);

purpurfarbene: Cvinger nad Korita (Dular et al. 1995, 109, T. 16,4);

119

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Narukvice grupe 6b/2 (Karta 4):plave (serija 11a): Zvonimirovo-kbr. 34 (T. 4,3), Orešac-

Dvorine (Salajić 2003, 89), Podravske Sesvete-Orešje I (T. 5,6-7), Sigetec-Loke (Šimek 1980, 49, T. XXXIV,1), Kuzelin (Sokol 2001, 17, Abb. 1,5), Sisak (T. 5,8), Bela Cerkev-Pod Vovkom (Križ 2003, 94), Slivnica pri Mariboru 1 (Strmčnik Gulič 2003, 238), Vinkovci-Blato (T. 5,2-3), Orolik-Gradina (T. 5,4) (Dizdar 2001, 107, T. 7,2), Sotin-Vrućak (Ilkić 1999, 42-43, T. XXIII,3,6, T. XXV,2-8,10,12-13), Osijek-Zeleno polje (Šimić 1997, 39, kbr. 94), Gradina na Bosutu (Popović 2003, 312, T. 1,2), Kablarovac (Popović 2003, 313, T. 4,11), Gomolava (Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,4), Livade (Brukner 1995, 93, 104, T. VI,55), Donja Dolina (Marić 1963, 79, T. II,21; Marić 1964, 49, T. XXIII,56);

Narukvice grupe 7a:plave (serija 17): Sisak (T. 6,3), Jezerine (Radimsky 1895,

210, T. V,2);bezbojno staklo sa žutom podlogom (serija 27) (Karta 5):

Zvonimirovo-Veliko polje: grob 53 (sl. 1), Novo Mesto-Kapi-teljska njiva: grobovi 193 i 400 te izvan groba (Križ 2001, 116, kbr. 262, 153, kbr. 470; Križ 2003, 104, kbr. 128; Križ 2005, 81, T. 55,3), Mihovo: grobovi 1657/42, 1657/57, 1657/66, 1657B/80, parcela 1657B (Windl 1975, 277, T. XXXVI,20, T. XLII,8, T. XLV,22, T. LV,1, T. LX,6), Valična Vas (Teržan 1975, 670, 689, T. 5,9), Stična (Frey, Gabrovec 1969, 18, T. 2,7), Kin-celj nad Trbincem (Dular et al. 1991, 93, T. 40,19), Metlika: grob 51 (Šribar 1976, 324, T. VIII,7), Vinica (Gabrovec 1966, T. 18,7), Vinica: grobovi 7 i 320 (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,3-4), Prozor (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,5, Abb. 2,1-2), Jezerine (Radimsky 1895, 210, T. V,1; Marić 1963, 79, T. II,22), Ribić (Marić 1963, 79; Marić 1968, T. VII,47);

zelena: Slivnica (Strmčnik Gulič 2003, 238);

Narukvice grupe 7b:plave (serija 14): Zvonimirovo-Veliko polje: grob 25 (sl.

2), Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 140, T. VI,5);purpurne: Mihovo: grob 1657/23 (Windl 1975, 277, T.

XXXI,8);

Narukvice grupe 8a:plave: Donja Dolina (Marić 1963, 79, T. II,24; Marić 1964,

49, T. XXIII,57);

Narukvice grupe 8b:plave (serija 12): Sotin (Ilkić 1999, 42-43, T. XXV,1), Go-

molava (Jovanović 1965, 232, T. I,8);

Narukvice grupe 8c:plave (serija 21): Ptuj-Grajski grič (Korošec 1997, 171,

T. 3,5), Gomolava (Sekereš 1961, 85, T. V,54), Popov salaš (Vilotijević 1965, 257, sl. 2);

Narukvice grupe 8d:plave (serija 20): okolica Stične (Frey, Gabrovec 1969, 18,

T. 2,8), Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 59, 144, T. XXIV,5), Gomolava (Jovanović, Jovanović 1988, 177, T. XL-VI,3), Vajuga-Pesak (Premk, Popović, Bjelajac 1984, 115, sl. 104,2);

Armringe der Gruppe 6b/2 (Karte 4):blaue (der Reihen 11a): Zvonimirovo-kbr. 34 (T. 4,3), Orešac-

Dvorine (Salajić 2003, 89), Podravske Sesvete-Orešje I (T. 5,6-7), Sigetec-Loke (Šimek 1980, 49, T. XXXIV,1), Kuzelin (Sokol 2001, 17, Abb. 1,5), Sisak (T. 5,8), Bela Cerkev-Pod Vovkom (Križ 2003, 94), Slivnica pri Mariboru 1 (Strmčnik Gulič 2003, 238), Vinkov-ci-Blato (T. 5,2-3), Orolik-Gradina (T. 5,4) (Dizdar 2001, 107, T. 7,2), Sotin-Vrućak (Ilkić 1999, 42-43, T. XXIII,3,6, T. XXV,2-8,10,12-13), Osijek-Zeleno polje (Šimić 1997, 39, Nr. 94), Gradina na Bosutu (Popović 2003, 312, T. 1,2), Kablarovac (Popović 2003, 313, T. 4,11), Gomolava (Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,4), Livade (Brukner 1995, 93, 104, T. VI,55), Donja Dolina (Marić 1963, 79, T. II,21; Marić 1964, 49, T. XXIII,56);

Armringe der Gruppe 7a:blaue (der Reihen 17): Sisak (T. 6,3), Jezerine (Radimsky 1895,

210, T. V,2);klares Glas mit gelber Folie (der Reihen 27) (Karte 5): Zvoni-

mirovo-Veliko polje: Grab 53 (Abb. 1), Novo Mesto-Kapiteljska njiva: Gräber 193 und 400 und außerhalb des Grabs (Križ 2001, 116, Nr. 262, 153, Nr. 470; Križ 2003, 104, Nr. 128; Križ 2005, 81, T. 55,3), Mihovo: Gräber 1657/42, 1657/57, 1657/66, 1657B/80, Parzelle 1657B (Windl 1975, 277, T. XXXVI,20, T. XLII,8, T. XLV,22, T. LV,1, T. LX,6), Valična Vas (Teržan 1975, 670, 689, T. 5,9), Stična (Frey, Gabrovec 1969, 18, T. 2,7), Kincelj nad Tr-bincem (Dular et al. 1991, 93, T. 40,19), Metlika: Grab 51 (Šribar 1976, 324, T. VIII,7), Vinica (Gabrovec 1966, T. 18,7), Vinica: Gräber 7 und 320 (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,3-4), Prozor (Haevernick 1960a, 120, Abb. 1,5, Abb. 2,1-2), Jezerine (Radim-sky 1895, 210, T. V,1; Marić 1963, 79, T. II,22), Ribić (Marić 1963, 79; Marić 1968, T. VII,47);

grüne: Slivnica (Strmčnik Gulič 2003, 238);

Armringe der Gruppe 7b:blaue (der Reihen 14): Zvonimirovo-Veliko polje: Grab 25 (Abb.

2), Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 140, T. VI,5);purpurfarbene: Mihovo: Grab 1657/23 (Windl 1975, 277, T.

XXXI,8);

Armringe der Gruppe 8a:blaue: Donja Dolina (Marić 1963, 79, T. II,24; Marić 1964, 49,

T. XXIII,57);

Armringe der Gruppe 8b:blaue (der Reihen 12): Sotin (Ilkić 1999, 42-43, T. XXV,1), Go-

molava (Jovanović 1965, 232, T. I,8);

Armringe der Gruppe 8c:blaue (der Reihen 21): Ptuj-Grajski grič (Korošec 1997, 171, T.

3,5); Gomolava (Sekereš 1961, 85, T. V,54), Popov salaš (Vilotijević 1965, 257, Abb. 2);

Armringe der Gruppe 8d:blaue (der Reihen 20): Umgebung von Stična (Frey, Gabrovec

1969, 18, T. 2,8), Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 59, 144, T. XXIV,5), Gomolava (Jovanović, Jovanović 1988, 177, T. XLVI,3), Vajuga-Pesak (Premk, Popović, Bjelajac 1984, 115, Abb. 104,2);

120

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

Narukvice grupe 8e:plave: Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 140, T.

VI,11), Gomolava (Jovanović 1965, 232, T. I,11; Todorović 1968, 59, 152, T. L,48; Todorović 1974, 77; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,1,5-6; Dautova-Ruševljan 1992, 85, 104, T. 15,72);

Narukvice grupe 13:plave (serija 9): Vinkovci-Blato (T. 5,1);

Narukvice grupe 14:plave (serija 1): Mokronog: grob 8 (Guštin 1977, T. 12,7),

Ritopek (Todorović 1968, 59, 141, T. XI,6);

Narukvice grupe 15:plave: Osijek-Zeleno polje (Šimić 1997, 39, kbr. 94), Go-

molava (Jovanović 1965, 232, T. I,12; Todorović 1968, 59, 152, T. L,3; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,2,7; Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,73);

Narukvice grupe 16:plave (serija 23): Vinkovci-Blato (Dizdar 1999, 121, kbr.

186);

Ostale narukvice:plave: Novo Mesto-Kapiteljska njiva: grob 15 (Križ 2001,

80, kbr. 45; Križ 2003, 103, kbr. 114); Mihovo: grob 1657/53 (Windl 1975, 277, T. XL,9; Božič 1999a, 162); Vinica: grob 7 (Haevernick 1960a, 119, 121, Abb. 1,1-2).

Armringe der Gruppe 8e:blaue: Donja Bebrina-Paljevine (Todorović 1968, 140, T.

VI,11), Gomolava (Jovanović 1965, 232, T. I,11; Todorović 1968, 59, 152, T. L,48; Todorović 1974, 77; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,1,5-6; Dautova-Ruševljan 1992, 85, 104, T. 15,72);

Armringe der Gruppe 13:blaue (der Reihen 9): Vinkovci-Blato (T. 5,1);

Armringe der Gruppe 14:blaue (der Reihen 1): Mokronog: Grab 8 (Guštin 1977, T. 12,7),

Ritopek (Todorović 1968, 59, 141, T. XI,6);

Armringe der Gruppe 15:blaue: Osijek-Zeleno polje (Šimić 1997, 39, Nr. 94), Gomola-

va (Jovanović 1965, 232, T. I,12; Todorović 1968, 59, 152, T. L,3; Jovanović, Jovanović 1988, 99, 177, T. XLVI,2,7; Dautova-Ruševljan 1992, 104, T. 15,73);

Armringe der Gruppe 16:blaue (der Reihen 23): Vinkovci-Blato (Dizdar 1999, 121, Nr.

186);

Sonstige Armringe:blaue: Novo Mesto-Kapiteljska njiva: Grab 15 (Križ 2001, 80,

Nr. 45; Križ 2003, 103, Nr. 114); Mihovo: Grab 1657/53 (Windl 1975, 277, T. XL,9; Božič 1999a, 162); Vinica: Grab 7 (Haevernick 1960a, 119, 121, Abb. 1,1-2).

121

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

LITERATURA/LITERATURBenadík B., 1957, Keltské pohrebiská na juhozápadnom Slovensku, FontAr-

chSlov I, Bratislava Berger L., 1974, Die mittlere und späte Latènezeit im Mittelland und Jura,

u: Ur- und Frühgeschichtliche Archäologie der Schweiz, Band IV, Die Eisenziet, Basel, 61-88.

Boroffka N., Andriţoiu, I., 1998, Cercetări arheologice la Orăştie «Delaul Pemilor», Punctul X5, Campania 1995, Apvlvm XXXV, Alba Iulia, 87-90.

Božič D., 1984, Posuđe Kelta, u: KEΛTOI, Ljubljana, 87-91.Božič D., 1991, The Taurisci, u: The Celts, Milano, 471-477.Božič D., 1993, Slovenija in srednja Evropa v poznolatenskem obdobju,

AVes 44, Ljubljana, 137-152.Božič D., 1999, Die Erforschung der Latènezeit in Slowenien seit Jahre

1964., AVes 50, Ljubljana, 189-213. Božič D., 1999a, Blišč brona, stekla in jantarja, u: Zakladi tisočletij, Zgo-

dovina Slovenije od neandertalcev do Slovanov, ur. B. Aubelj, Lju-bljana, 161-164.

Božič D., 1999b, Poslednje počivališče ob vznožju Gorjancev, u: Zakladi tisočletij, Zgodovina Slovenije od neandertalcev do Slovanov, ur. B. Aubelj, Ljubljana, 171-173.

Brand C., 2002, Graphitton und Glas: Studien zur keltischen Keramik- und Armringproduktion vor dem Hintergrund Dürrnberger Siedlungsfun-de, u: Dürrnberg und Manching, Wirtschaftsarchäologie im ostkelti-schen Raum, hrsg. C. Dobiat, S. Sievers, T. Stöllner, Kolloquien zur Vor- und Frühgeschichte Band 7, Bonn, 107-116.

Březinová G., 2002, Sklo v dobe laténskej, náramok typu 15, u: História skla 2001, ed. D. Staššíková-Štukovská, Nitra, 25-26.

Březinová G., 2004, Keltské sklo v severnej časti Karpatskej Kotliny. Úze-mie Slovenska, u: Okres lateński i rzymski w Karpatach polskich, Muzeum Podkarpackie w Krośne, Krosno, 137-151.

Březinová G., 2005, Doba laténska a predmety zo skla a sapropelitu v regió-ne Nitry, Studia Historica Nitriensia 12, Nitra, 17-28.

Brukner O., 1995, Domorodačka naselja, u: Arheološka istraživanja duž au-toputa kroz Srem, Novi Sad, 91-136.

Bujna J., 2005, Kruhový šperk z laténskych ženských hrobov na Slovensku, Nitra

Bulat M., 1977, Nalazi s donjogradskog pristaništa u Osijeku, OsjZb XVI, Osijek, 11-77.

Čizmář M., 2003, Laténské sídliště v Bořitově, Pravěk, Supplementum 10, Brno

Dautova-Ruševljan V., 1992, Namena i datovanje predmeta, u: Gomolava, Rimski period, Gomolava knj. 3, Novi Sad, 81-91.

Dizdar M., 1999, Željezno doba, u: Vinkovci u svijetu arheologije, Vinkovci, 39-48.

Dizdar M., 2005, Groblje latenske kulture u Zvonimirovu – prilog poz-navanju pogrebnih običaja i vjerovanja Tauriska u Podravini, Hi-striaAntiq 13, Pula, 85-98.

Dizdar M., 2006, Zaštitna istraživanja naselja latenske kulture na nalazištu Virovitica-Kiškorija sjever, AIA II, Zagreb, 55-60.

Dizdar M., Radman-Livaja I., 2004, Finds of Roman Bronze Ware on Cel-tic Sites in Eastern Slavonia, u: Actes du XIVème Congrès UISPP, Universitéde Liège, Belgique, 2-8 septembre 2001, Section 13, The Roman Age, General Sessions and Posters, ed. Le Secrétariat du Congrès, BAR IS 1312, Oxford, 49-53.

Drechsler-Bižić R., 1987, Japodska grupa, PJZ V, Sarajevo, 391-441.Dular J., 1994, Sonda 11, u: Gabrovec S., Stična 1, Naselbinska izkopa-

vanja, KatMon 28, Ljubljana, 134-143. Dular J. et al., 1991, Utrjena prazgodovinska naselja v Mirenski i Temeniški

dolini, AVes 42, Ljubljana, 65-203.Dular J. et al., 1995, Prazgodovinska višinska naselja v Suhi krajini, AVes

46, Ljubljana, 98-168.Dular J. et al., 2003, Prazgodovinska višinska naselja v okolici Dol pri Litiji,

AVes 54, Ljubljana, 159-224.Fischer T., Rieckhoff-Pauli S., Spindler K., 1984, Grabungen in der spätkel-

tischen Siedlung im Sulztal bei Berching-Pollanten, Germania 62/2, Frankfurt, 311-372.

Frey O.-H., Gabrovec S., 1969, K latenski poselitvi Dolenjske, AVes XX, Ljubljana, 7-26.

Gabrovec S., 1966, Srednjolatensko obdobja v Sloveniji, AVes XVII, Lju-bljana, 169-242.

Gebhard R., 1989, Der Glasschmuck aus dem Oppidum von Manching, Au-

sgrabManching Bd. 11, Franz Steiner Verlag, Stuttgart Gebhard R., 1989a, Pour une nouvelle typologie des bracelets celtiques en

verre, u: Le verre préromain en Europe occidentale, Éditions Moni-que Mergoil, dir. M. Feugère, Montagnac, 73-83.

Gebhard R., 1989b, Le verre à Manching: données chronologiques et apport des analyses, u: Le verre préromain en Europe occidentale, Éditions Monique Mergoil, dir. M. Feugère, Montagnac, 99-106.

Geiβ-Dreier R., 1992, Keltischer Glasschmuck, Zur Geschichte und Her-stellungstechnik des Glases, u: Hundert Meisterwerke Keltischer Kunst, Schmuck und Kunsthandwerk zwischen Rhein und Mosel, Trier, 193-197.

Guillard M.-C., 1989, La verrerie protohistorique de Mandeure (Doubs), u: Le verre préromain en Europe occidentale, Éditions Monique Mer-goil, dir. M. Feugère, Montagnac, 145-152.

Guštin M., 1977, Relativna kronologija grobova mokronoške grupe, u: Kelt-ske študije, Brežice, 67-103.

Guštin M., 1984, Die Kelten in Jugoslawien, JbRGZM 31, Mainz, 305-363.Guštin M., Cunja R., Predovnik K. K., 1993, Podbočje/Stari grad, Posavski

muzej Brežice knj. 9, Brežice Haevernick T. E., 1958, Hallstatt-Tassen, JbRGZM 5, Mainz, 8-17.Haevernick T. E., 1960, Die Glasarmringe und Ringperlen der Mittel- und

Spätlatènezeit auf dem Europäischen Festland, Bonn Haevernick T. E., 1960a, Latènezeitliche Glasfi belbügel, Situla 1, Ljublja-

na, 119-123.Haevernick T. E., 1968, Perlen und Glasbruchstücke als Amulette, JbRGZM

15, Mainz, 120-133.Haevernick T. E., 1977, Gedanken zur frühesten Glasherstellung in Europa,

JbRGZM 21, Mainz, 205-209.Hencken H., 1981, The Iron Age Cemetery of Magdalenska gora in Slo-

venia, Bulletin 32, American School of Prehistoric Research, Cam-bridge

Hunyady I., 1942, Die Kelten im Karpatenbecken, DissPann II.18, Budapest Ilkić M., 1999, Hrvatsko Podunavlje u željeznom dobu – posljednje

tisućljeće prije Krista, magistarski rad, ZadarJovanović B., 1965, Arhitektura i metalni nalazi mlađeg gvozdenog doba,

RVM 14, Novi Sad, 229-235.Jovanović B., 1987, Istočna grupa, PJZ V, Sarajevo, 815-864.Jovanović B., Jovanović M., 1988, Gomolava, naselje mlađeg gvozdenog

doba, Gomolava knj. 2, Novi Sad-BeogradKaenel G., Müller F., 1989, A propos de certains types de bracelets en verre

du Plateau suisse, u: Le verre préromain en Europe occidentale, Édi-tions Monique Mergoil, dir. M. Feugère, Montagnac, 121-127.

Karwowski M., 1997, Keltische Glasfunde im Polnischen Gebiet, Przegląd Archeologiczny 45, Wroclaw, 33-71.

Karwowski M., 1998-1999, Keltische Glasarmringe und Ringperlen vom Oberleiserberg bei Ernstbrunn, Niederösterreich, ArchAustr 82-83, Wien, 209-220.

Karwowski M., 2004, Latènezeitlicher Glasringschmuck aus Ostöstereich, Mitteilungen der Prähistorischen Kommission Band 55, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien

Karwowski M., 2005, The earliest types of eastern-Celtic glass ornaments, u: Celts on the Margin, Studies in European Cultural Interaction, 7th Century BC-1st Century AD, Dedicated to Zenon Woźniak, ed. H. Dobrzańska, V. Megaw, P. Poleska, Kraków, 163-171.

Korfmann M., 1966, Zur Herstellung nahtloser Glasringe, BJb 166, Bonn, 48-61.

Korošec P., 1997, Protozgodovinski horizont na zahodni terasi Grajskega griča na Ptuju, Časopis za zgodovino in narodopisje 2, Maribor, 167-184.

Kovačević S., 2005, Arheološka istraživanja u Novoj Bukovici tijekom 2004., AIA I, Zagreb, 31-35.

Krämer W., 1985, Die Grabfunde von Manching und die latènezeitlichen Flachgräber in Sudbayern, AusgrabManching Bd. 9, Stuttgart

Križ B., 2001, Kelti v Novem mestu, katalog izložbe, Novo mesto Križ B., 2003, Novo Mesto-Einer der Bedeutendsten vorgeschichtlichen

Fundorte Europas, u: Bernstein- und Glasschmuck aus Novo Me-sto (Slowenien), Schriftreihe des Keltenmuseums Hochdorf/Enz 5, Eberdingen, 50-87.

Križ B., 2003a, Bela Cerkev – Pod Vovkom, u: Zemlja pod vašimi nogami, Arheologija na autocestah Slovenije, Vodnik po najdišč, ur. D. Prešeren, Ljubljana, 93-94.

122

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

nezeitlichen Kultur- und Bevölkerungshältnissen in der Wetterau, Alt-Thüringen 33, Stuttgart, 181-230.

Seidel M., 2005, Keltische Glasarmringe zwischen Thüringen und dem Nie-derrhein, Germania 83/1, Frankfurt, 1-43.

Sekereš L., 1961, Iskopavanja na Gomolavi u Hrtkovcima 1957. godine, RVM 10, Novi Sad, 79-88.

Sokol V., 2001, Neue Latènfunde aus der Umgebung von Zagreb (Croatia), Instrumentum, Montagnac, 16.

Stare V., 1973, Prazgodovina Šmarjete, KatMon 10, Ljubljana Stöckli W. E., 1979, Die Keltensiedlung von Altendorf (Landkreis Bam-

berg), BayerVorgeschBl 44, München, 27-43.Strmčnik Gulič M., 2003, Slivnica pri Mariboru 1, u: Zemlja pod vašimi

nogami, Arheologija na autocestah Slovenije, Vodnik po najdišč, ur. D. Prešeren, Ljubljana, 237-238.

Szabó M., 1971, Heritage of the Celts in Hungary, Corvina Press, Budapest Šimek M., 1980, Sigetec, Ludbreg – višeslojno naselje iz starijeg i mlađeg

gvozdenog doba, ArhPregl 21, Beograd, 47-49.Šimek M., 1981, Osvrt na dva nalaza keltskog navalnog oružja, GGMV 6,

Varaždin, 17-35.Šimić J., 1997, Kelti, u: Kelti i Rimljani na području Osijeka, katalog

izložbe, Osijek, 3-49.Šribar V., 1976, Žgano srednjolatensko grobišče v Metliki, AVes XXV, Lju-

bljana, 319-353.Tecco Hvala S., Dular J., Kocuvan E., 2004, Železnodobne gomile na Ma-

gdalenski gori, KatMon 36, LjubljanaTeržan B., 1975, Valična Vas, AVes XXIV, Ljubljana, 660-699.Todorović J., 1968, Kelti u jugoistočnoj Evropi, DissMonB VII, BeogradTodorović J., 1972, Praistorijska Karaburma I – nekropola mlađeg gvozde-

nog doba, DissMonB XIII, Beograd Todorović J., 1974, Skordisci, MonumArch, Novi Sad-Beograd Uenze H.-P., 2000, Die jüngerlatènezeitliche Siedlung von Egglfi ng, Bayer-

VorgeschBl 65, München, 1-38.Venclová N., 1980, Nástin chronologie laténských sklenĕných náramků v

Čechách, PamArch LXXI/1, Praha, 61-92.Venclová N., 1981, Fialové sklo v českém laténu, Praehistorica VIII, Va-

ria Archaeologica 2, K poctě 80. narozenin akademika Jana Filipa, Praha, 217-220.

Venclová N., 1989, La parure celtique en verre en Europe centrale, u: Le verre préromain en Europe occidentale, Éditions Monique Mergoil, dir. M. Feugère, Montagnac, 85-97.

Venclová N., 1990, Prehistoric glass in Bohemia, Archeologický ústav ČSAV, Praha

Venclová N., 2002, External contacts: visible and invisible, u: Fernkontakte in der Eisenzeit, Konferenz Liblice 2000, hrsg. A. Lang, V. Salač, Praha, 72-82.

Venclová N., Salač V., 1990, Latènezeitliches Glas aus der Siedlung in Lo-vosice, ARozhl XLII/6, Praha, 640-657.

Vilotijević D., 1965, Latenski sloj naselja na lokalitetu Popov Salaš kod Novog Sada, RVM 14, Novi Sad, 256-268.

Wagner H., 2001, Die latènezeitliche Siedlung Zarten (Tarodunum) und die Besiedlung des Zartener Beckens, Germania 79/1, Frankfurt, 1-20.

Wieland G., 1996, Die Spätlatènezeit in Württemberg, Forschungen zur jüngeren Latènekultur zwischen Schwarzwald und Nördlinger Ries, Forschungen und Berichte zur Vor- und Frühgeschichte in Baden-Württemberg Band 63, Konrad Theiss Verlag, Stuttgart

Windl H., 1975, Das latène- und kaiserzeitliche Gräberfeld von Mihovo (Unterkrain (Dolenjsko), Dissertation zur Erlangung des Dok-torgrades an der Philosophischen Fakultät der Universität Wien, Wien

Križ B., 2004, Prazgodovinsko steklo Dolenjske, u: Drobci antičnega stek-la, ur. I. Lazar, Koper, 11-17.

Križ B., 2005, Novo mesto VI, Kapiteljska njiva, Mlajšeželeznodobno grobišče, CarnArch 6, Novo mesto

Kull B., 1992, Latènefunde in die Ausgrabungen in der Siedlung von Feud-var, BRGK 72 (1991), Frankfurt, 151-164.

Lappe U., 1979, Keltische Glasarmringe und Ringperlen aus Thüringen, AltThüringen 16, Weimar, 84-111.

Lazar I., 2004, Slovar arheološkega stekla, u: Drobci antičnega stekla, ur. I. Lazar, Koper, 153-163.

Majnarić-Pandžić N., 1970, Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu, ActaMC 2, Vinkovci

Majnarić-Pandžić N., 1978, Pregled istraživanja keltskolatenske kulture u sjevernoj Hrvatskoj, IzdanjaHAD sv. II, Zagreb, 149-158.

Marić Z., 1963, Keltski elementi u mlađem željeznom dobu BiH, GZMS XVIII, Sarajevo, 63-83.

Marić Z., 1964, Donja Dolina, GZMS XIX, Sarajevo, 5-128.Marić Z., 1968, Japodske nekropole u dolini Une, GZMS XXII, Sarajevo,

5-79.Marković Z., 1984, Prilog poznavanju kontinuiteta naseljavanja terena oko

Delova, PodrZb ’84, Koprivnica, 295-319. Michálek J., Venclová N., 1994, Laténské sklo ze Strakonicka, ARozhl XL-

VI/4, Praha, 558-583.Miškiv J., 1997, Zaštitno arheološko istraživanje u Slavonskom Brodu,

Obavijesti HAD 3/XXIX, Zagreb, 65-66.Müller F., Lüscher G., 2004, Die Kelten in der Schweiz, Konrad Theiss Ver-

lag GmbH, Stuttgart Németi J., 2000, Celtic Glass bracelets and pearls discovered in the nor-

th-west of Romania, u: Les Celtes et les Thraco-Daces de l’est du bassin des Carpates, coordonnateurs: C. Gaiu, A. Rustoiu, Accent, Cluj, 166-174.

Ofer M., Uenze H. P., 2003, Zur Glasproduktion in der jüngerlatènezei-tlichen Groβsiedlung von Steinbach (Steinbach-Süd), Gemeinde Wörthsee, Lkr. Starnberg, BayerVorgeschbl 68, München, 65-78.

Peddemors A., 1975, Latèneglasarmringe in den Niederlanden, Analecta Praehistorica Leidensia VIII, Leiden, 93-145.

Pirkmajer D., 1991, Kelti na Celjskem, katalog izložbe, CeljePolenz H., 1982, Münzen in latènezeitlichen Gräbern Mitteleuropas aus der

Zeit zwischen 300 und 50 vor Christi Geburt, BayerVorgeschBl 47, München, 72-222.

Popović P., 1992, Italische Bronzegefässe im Skordiskergebiet, Germania 70/1, Frankfurt, 61-74

Popović P., 2003, Gradina na Bosutu kod Vašice, OpuscA 27, Zagreb, 311-320.

Premk A., Popović P., Bjelajac Lj., 1984, Vajuga – Pesak, ĐerdapSves II, Beograd, 111-124.

Radimsky W., 1895, Die Nekropole von Jezerine in Pritoka bei Bihać, WM-BH 3, Wien, 39-218.

Rissanen H., 1999, Die Glasfunde aus der spätlatènezeitlichen Siedlung Ba-sel-Gasfabrik, JbSchwUrgesch 82, Basel, 149-161.

Salajić S., 2003, Novim nalazima do novih spoznaja o virovitičkom području, IzdanjaHAD sv. 21, Zagreb, 87-94.

Seidel M., 1994, Keltische Glasarmringe aus dem nordmainischen Hessen, Eine Bestandsaufnahme, u: Festschrift für Otto-Herman Frey tum 65. Geburstag, MarbS Band 16, Vorgeschichtliches Seminar Mar-burg, Marburg, 563-582.

Seidel M., 1999, Siedlungsfunde der Przeworsk-Kultur aus Hanau-Mittel-buchen, Main-Kinzig-Kreis (Hessen), Ein Beitrag zu den spätlatè-

123

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 1: 1-4: Virovitica-Kiškorija sjever

1 2

43

T. 1

124

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 2: 1-4: Virovitica-Kiškorija sjever

1 2

4

3

T. 2

125

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 3: 1-2: Imbrovec-Berek; 3: Imbrovec-Jablanec; 4: Imbrovec-Rajsko polje; 5: Podravske Sesvete-Orešje I

2

T. 3

1

43

5

126

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 4: 1: Suhopolje-Kapan; 2: Suhopolje-Dubravica Ravna lenija I; 3: Zvonimirovo-kbr. 34; 4: Nova Bukvica-Sjenjak

T. 4

1 2

4

3

127

M. DIZDAR, GLASARMRINGFUNDE DER LATÈNEKULTUR IN DER PODRAVINA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 5: 1-3,5: Vinkovci-Blato; 4: Orolik-Gradina; 6-7: Podravske Sesvete-Orešje I; 8: Sisak

1 2 3

4 5

6 7 8

T. 5

128

M. DIZDAR, NALAZI STAKLENIH NARUKVICA LATENSKE KULTURE U PODRAVINI , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 67-128.

T. 6: 1-3: Sisak

1

T. 6

2

3

129

Izvorni znanstveni radPrapovijesna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perPrehistoric ar chaeo lo gy

UDK/UDC 903’1 (497.5) „638“Primljeno/Recieved: 02. 05. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. DUNJA GLOGOVIĆInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Novi nalazi liburnskih pločastih fi bula iz Dragišića kod Šibenika New fi nds of Liburnian plate fi bulae from Dragišić near Šibenik

U radu su publicirani fragmenti srebrnog nakita iz groba broj 9 i broj 10 na gradini Dragišić pokraj Šibenika koji su istraživani 2001. godine, te iz groba broj 26 iz 2003. godine. Riječ je o novim nalazima pločastih fi bula liburnskog tipa na području južne Liburnije. Pločaste se fi bule dijele u dvije skupine: pločaste fi bule i pločaste fi bule sa zmijolikim svojstvima. Ulomci fi bula iz Dragišića koji su publicirani pripadaju možda inačici broj 3 i broj 4 stupnja B posljednje faze liburnske kulture (2. i 1. st. pr. Kr.). Razmotreni su nalazi pločastih fi bula liburnskog tipa iz primorske Hrvatske i Like, a karta rasprostranjenosti nadopunjena je novim nalazištima: Dragišić i Nezakcij u Istri. Gradina Dragišić je najjužnije nalazište pločastih liburnskih fi bula na obalnom području Hrvatske, a najsjevernije je Rijeka u dnu Kvarnerskog zaljeva.

Ključne riječi : Hrvatska, pločaste fi bule liburnskog tipa, Dragišić – gradina, peta faza liburn-ske kulture

The paper presents fragments of silver jewellery from grave nos. 9 and 10 at Dragišić hillfort near Šibenik that were explored in 2001, and from grave n. 26 excavated in 2003. The jewellery consists of new fi nds of plate fi bulae of the Liburnian type in the area of Southern Liburnia. The plate fi bulae have been classifi ed in two groups: plate fi bulae and plate fi bulae with serpentine-like features. The fi bulae fragments from Dragišić presented in this paper possibly belong to versions nos. 3 and 4 dated to the period B of the last phase of the Liburnian Culture (2nd and 1st century BC). The fi nds of plate fi bulae of the Liburnian type from coastal Croatia and Lika have been analysed, and the following sites have been added to their distribution map: Dragišić and Nezakcij in Istria. Dragišić hillfort is the southernmost site in coastal Croatia where plate fi bulae of the Liburnian type have been found, while the northernmost site is Rijeka in Kvarner Bay.

Key words: Croatia, plate fi bulae of the Liburnian type, Dragišić hillfort, the fi fth phase of the Liburnian Culture

Gradina Dragišić u šibenskome kraju jedno je od značajnijih visinskih naselja tog predjela srednje Dalma-cije. Nalazi se na nadmorskoj visini 166 m, jugozapadno od istoimenog sela. Nekropolu na gradini Dragišić iskopavao je kustos muzeja u Šibeniku arheolog M. Menđušić godine 1999. i kasnije, godine 2001.-2003. Istraženo je približno tridesetak grobova, a materijal je pohranjen u Gradskom muzeju u Šibeniku.1 Nekropola odnosno grobovi se nalaze na južnoj padini naselja gradinskog tipa, a prva je stručna istraživanja gradine Dragišić i pripadajuće nekropole pro-veo 1973. i 1976. godine Z. Brusić, tako da su Menđušićeva iskopavanja bila logični nastavak započetih istraživanja.

1 Zahvaljujući suradnji Gradskog muzeja u Šibeniku i Instituta za arheologiju u Zagrebu dobila sam dozvolu da objavim dio arheološke građe, na čemu zahvaljujem M. Menđušiću, prof. i šibenskom muzeju.

The hillfort of Dragišić in the vicinity of Šibenik is one of the important settlements in the hilly part of central Dalmatia. It is situ-ated 166 m above sea level, southwest of the village of the same name. The necropolis at Dragišić hillfort was excavated in 1999 and then again in 2001 and 2003 by the curator of Šibenik Mu-seum, archaeologist M. Menđušić. During the excavations, some thirty graves were explored, and the fi nds were stored in Šibenik Municipal Museum.1 The necropolis is situated on the southern slope of the hillfort settlement. The fi rst systematic excavation of Dragišić hillfort and the accompanying necropolis was carried out in 1973 and 1976 by Z. Brusić, and the exploration undertaken by M. Menđušić was a logical continuation of the previous research.

1 Thanks to the cooperation of Šibenik Museum and Institute of Archae-ology, I have been permitted to publish a part of the archaeological collection, for which I am grateful to M. Menđušić and Šibenik Mu-seum.

130

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

Grobovi koje je istraživao i opisao Z. Brusić imaju zanim-ljivu grobnu arhitekturu koju čini vanjski ovalni vijenac od jednog reda neklesanog kamenja – mogući ostatak kamene ograde grobnog humka, unutar kojega se nalazi grobna ko-mora pravokutna ili eliptična tlocrta (Brusić 2000, 1-15). U Brusićevu članku iz 2000. godine objavljen je situacijski plan gradine i nekropole. Naslućuje se grupiranje grobova u nekoliko skupina, neki su bili bliže vapnenačkom bilu brijega, a neki uz pretpostavljene pretpovijesne komunika-cije, tj. duž puta prema vrhu gradine. U grobovima je, pre-ma Z. Brusiću, registrirano višekratno pokapanje, o čemu svjedoči obilje kronološki izmiješanog materijala. Stariji su pokopi datirani od 6. do 3. st. pr. Kr., a mlađi (2. i 1. st. pr. Kr.) helenistički grobovi razlikuju se po zidanim grobnim rakama od pritesanog kamenja i nalazima reljefne helenističke keramike (Brusić 1999, 1-14).

Novija su Menđušićeva iskopavanja nekropole na gra-dini Dragišić pokazala također zanimljivu mješavinu nalaza u grobovima, što indicira višestruko pokapanje u širem vre-menskom rasponu, ali pretežno iz posljednjih faza liburnske željeznodobne kulture.

Grob broj 10 iz iskopavanja koje je obavio Menđušić 2001. godine na nekropoli gradine Dragišić dao je mnoštvo ulomaka raznovrsnog metala - bronce i nešto manje ostataka željeza. Najviše ima fragmentiranog nakita: igala, fi bula, pr-stenja, naušnica, privjesaka itd. Među njima nađen je do-bro očuvan nepatinirani metalni predmet - šipka nepravilno četverokutastoga presjeka, s kuglicama na oba kraja ukupne duljine 18 mm (sl. 1). Identična, no nešto veća šipka (duljine 40 mm) nađena je i u grobu broj 9 iz 2001. godine (sl. 2), te još jedna kuglica koja je očito bila dio slične šipkice s ku-glicama na oba kraja. Ti se predmeti lako razlikuju od osta-lih metalnih ulomaka, jer nisu nagriženi patinom ili hrđom, tamno su sivkasto-srebrnaste boje. Izrađeni su, dakle, od plemenitog metala – srebra. Na jednom, kasnije pronađeni ulomak kuglice iz Dragišića, nalazimo i malo zelene patine, koja je nastala od primjesa bronce ili bakra što su se dodava-li srebru zbog povećavanja čvrstoće (sl. 3a-b).

Prikazani su predmeti dijelovi pločastih fi bula liburn-skog tipa, tj. poprečne osovinice preko kojih su bili sa-vijeni trakasti dijelovi gornje obloge luka pločaste fi bule. Jedan ulomak tog elementa pločaste fi bule jest razlom-ljena pločica (grob 10, 2001) – srebrna s pozlatom (sl. 4.a-b) koja nosi karakteristični ornament: traku uz rub ispunjenu s dvostrukim nizom ukucanih trokutića odno-sno kvadratića.2

Pločaste fi bule liburnskog tipa u našu je stručnu arheološku literaturu uveo Š. Batović. Taj je zanimljiv oblik nakita detaljno opisao i tipološki raščlanio kasnih 50-ih go-

2 Kod identifi ciranja ovih komada ljubazno mi je pomogla dr. sc. Kristina Mihovilić.

The graves excavated and described by Z. Brusić had interesting grave architecture, composed of an outer oval cornice made of one row of undressed stones – the possible remains of a stone fence that surrounded the grave mound, inside which was a chamber with a rectangular or elliptic layout (Brusić 2000, 1-15). Brusić’s paper, published in 2000, included a ground plan of the hillfort and necropolis. It can be observed that the graves were grouped in several clusters, some closer to the limestone crest of the hill, and some dug along the assumed prehistoric communication, i.e. a path which led to the top of the hillfort. According to Z. Brusić, the graves were used for multiple burials, which was confi rmed by a multitude of fi nds from different chronological periods. Earlier burials were dated to the 6th-3rd centuries BC, while the later ones (2nd-1st c. BC) were Hellenistic graves that consisted of tombs made of roughly cut stones, and which contained Hellenistic pottery with relief decorations (Brusić 1999, 1-14).

The more recent excavations of the necropolis at Dragišić hillfort carried out by M. Menđušić also yielded an interesting mixture of fi nds discovered in the graves. Such a mixture indi-cates that the graves were used for multiple burials over a long period of time, but primarily during the last phases of the Iron Age Liburnian Culture.

In grave n. 10 from the necropolis at Dragišić hillfort pub-lished by M. Menđušić in 2001, numerous fragments of different metals were found. They were mostly made of bronze, but there was also a small quantity of iron remains. Most of them belonged to fragmented jewellery (pins, fi bulae, rings, earrings, pendants, etc.). Among them, there was a well-preserved unpatinated metal object – a small rod of an irregular square cross-section, with small spherical beads at both ends, of a total length of 18 mm (Fig. 1). An identical but somewhat longer rod (40 mm long) was found in grave n. 9 excavated in 2001 (Fig. 2). In the latter grave there was another spherical bead which obviously belonged to a similar rod with beads at both ends. These items are easily diff-erentiated from other metal fragments, since they have not been corroded by patina or rust and they are of a greyish-silver colour. This indicates that they were made of a precious metal, that is, silver. On a fragment of a spherical bead from Dragišić that was discovered later there was a small amount of green patina, which was the result of an admixture of bronze or copper that was added to the silver to improve its hardness (Fig. 3a-b).

All these items are parts of plate fi bulae of the Liburnian type. More precisely, they were the cross shafts over which rib-bon-like parts of the upper cover of the plate fi bula’s bow were bent. One fragment of this plate fi bula element is a small broken sheet (grave n. 10, 2001). The sheet was made of gilded silver (Fig. 4a-b) and contains a characteristic ornament: a band run-ning along its edge, with a double row of tiny embossed triangles and squares.2

Plate fi bulae of the Liburninan type were introduced in our ar-chaeological literature by Š. Batović. In the late 1950s he described in detail this specifi c type of jewellery and proposed a typological

2 Kristina Mihovilić, Ph. D. was kind enough to help me identify these pieces.

131

D. GLOGOVIÊ, NEW FINDS OF LIBURNIAN PLATE FIBULAE FROM DRAGIŠIΔ NEAR ŠIBENIK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

dina (Batović 1959)3 u članku o predmetima osobitih oblika s područja Liburna. Svoju je obradu pločastih fi bula bazi-rao prvenstveno na materijalu iz fundusa Arheološkog mu-zeja u Zadru, no uzeo je u obzir i ostale dotad poznate na-laze pločastih fi bula, primjerice, dvije fi bule iz Zadra koje čuva Kunsthistorisches Museum u Beču (Batović 1959, T. 7,21-22).

Od starijih nalaza ovog tipa nakita treba spomenuti pločaste fi bule liburnskog tipa iz čuvene ostave Lički Ri-bnik, pronađene 1930. godine (Klemenc 1935, 105-107). Objavljujući ostavu s dvije srebrne fi bule te vrste, J. Kle-menc je donio također fotografi ju Bronsane pločaste fi bule iz Prozora kod Otočca (Klemenc 1935, 115, sl. 1). Sve tri ličke fi bule nalaze se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća Z. Vinski

je objavio krčki nalaz ostave srebrnog nakita iz Baške, koji čuva Naturhistorisches Museum u Beču (Vinski 1956, 19-30). Ostava o kojoj je riječ sadrži, među ostalim, pločastu fi bulu liburnskog tipa, pa se Z. Vinski osvrnuo također na ostale analogne nalaze, u prvome redu na spomenuti Lički Ribnik, no objavio je i pločastu fi bulu iz Osora koja se na-lazi u Arheološkom muzeju Istre u Puli (Vinski 1956, 23, sl. 5). Za srebrnu fi bulu iz Baške, koja je nedugo poslije, prema Batoviću, uvrštena u pločaste fi bule liburnskog tipa, piše da je Sonderform, tj. poseban oblik. Termin pločasta fi bula (Plattenfi bel), po Vinskome, doista odgovara fi bulama iz ostave Lički Ribnik, kako je to učinio J. Klemenc, dok bi fi buli iz Baške, zbog njezina valovita luka bolje odgovarao termin zmijolika fi bula (Vinski 1956, 26).

Zanimljiva je sudbina veoma značajne garniture srebrnog nakita, među kojim je bilo više primjeraka pločastih liburn-skih fi bula sa zmijolikim obilježjima iz Aserije (Podgrađe kod Benkovca). Kolekcija potječe iz grobova na Aseriji koje je 1911.-1914. godine istraživao M. Abramić. Mali dio na-laza iz prethistorijskih grobova završio je u Arheološkom muzeju u Splitu, a vrjedniji su predmeti odneseni u Italiju za vrijeme Drugog svjetskog rata (Marović 1970, 265; Klarin 2000, 26).

Dakle, u vrijeme kod je Š. Batović pisao o pločastim fi -bulama, šezdesetih godina prošlog stoljeća, na listi nalazišta ovog osebujnog tipa liburnskog nakita bili su: Nin, Aserija, Zadar i Murter sa središnjeg liburnskog teritorija, zatim ne-poznato nalazište u okolici Rijeke, Osor i Baška na Krku sa sjevernoliburnskog područja, te Lički Ribnik i Prozor s područja Japoda.

Nedugo zatim objavljen je u knjizi o liburnsko-japo-dskoj grupi F. Lo Schiavo crtež pločaste fi bule liburnskog tipa iz Krka, koji čuva Naturhistorisches Museum u Beču, jednako kao i čitavu ostavu iz Baške (Lo Schiavo 1970,

3 Godinu dana prije, Š. Batović je objavio nešto sažetiji članak o pločastim fi bulama (Batović 1958).

classifi cation (Batović 1959)3 in his article O predmetima osobitih oblika s područja Liburna (On items of special forms from the ter-ritory of the Liburni). His analysis of plate fi bulae was primarily based on the material from the collection of Zadar Archaeologi-cal Museum, but he also considered other fi nds of plate fi bulae that were known at the time, such as the two fi bulae from Zadar kept by the Kunsthistorisches Museum in Vienna (Batović 1959, Pl. 7,21-22).

Among the older fi nds of this type of jewellery, the Liburnian plate fi bulae from the famous hoard in Lički Ribnik, discovered in 1930 (Klemenc 1935, 105-107), deserve special mention. When J. Klemenc published the Lički Ribnik hoard that contained two silver fi bulae of this type, he also published a photograph of the Bronze plate fi bula from Prozor near Otočec (Klemenc 1935, 115, Fig. 1). All three fi bulae from Lika are kept in Archaeologi-cal Museum in Zagreb.

In the middle of the 1950s, Z. Vinski published the hoard dis-

covered in Baška, on the island of Krk, which contained silver jewellery that is now kept in the Naturhistorisches Museum in Vienna (Vinski 1956, 19-30). One of the items found in this hoard was a plate fi bula of the Liburnian type. Prompted by this fi nd, Z. Vinski made a reference to other analogous fi bulae, primarily those from Lički Ribnik. In the same paper he also presented the plate fi bula from Osor which is kept in the Archaeological Mu-seum of Istria in Pula (Vinski 1956, 23, Fig. 5). The silver fi bula from Baška was classifi ed shortly afterwards by Š. Batović as a plate fi bula of the Liburnian type. Z. Vinski considered it to be a Sonderform, i.e. of a special form. According to Z. Vinski, the term plate fi bula (Plattenfi bel) was appropriate for the fi bulae from the Lički Ribnik hoard (and this is how they were indeed named by J. Klemenc), while the Baška fi bula is better described as a serpentine fi bula due to its wavy bow (Vinski 1956, 26).

A very important set of silver jewellery, containing several pieces of Liburnian plate fi bulae with serpentine characteristics, has had an interesting destiny. The collection of jewellery origi-nated from Aserija (Podgrađe near Benkovac), from the graves excavated from 1911 to 1914 by M. Abramić. A small part of the fi nds from the prehistoric graves ended up in Archaeologi-cal Museum in Split, while more valuable items were taken to Italy during the Second World War (Marović 1970, 265; Klarin 2000, 26).

At the time when Š. Batović was writing about the plate fi bulae, that is, in the 1960s, the list of sites at which this particular type of Liburnian jewellery was found included: Nin, Aserija, Zadar and Murter in the central Liburnian territory, an unknown location in the surroundings of Rijeka, Osor and Baška on the island of Krk in the northern Liburnian territory, and Lički Ribnik and Prozor in the territory inhabited by the Iapodes.

Not long afterwards, a drawing of a plate fi bula of the Libur-nian type from the island of Krk was published in a book on the Liburnian-Iapodian group by F. Lo Schiavo. The fi bula is kept in

3 A year earlier Š. Batović published a more concise article on plate fi bulae (Batović 1958).

132

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

Karta 1 Rasprostranjenost liburnskih pločastih fi bula

1. Nezakcij (Vizače): Mihovilić 1995, 83-84, T. 2,1,3 (hram “C”, zapadni prostor).

2. Rijeka: Lo Schiavo 1970, 452; Batović 1959, T. 6,20. 3. Krk: Lo Schiavo 1970, 451, T. 22,5; Batović 1974, T.

39,dolje.4. Baška (otok Krk): Vinski 1956, 21, 25, sl. 3; Batović 1974, T.

39,gore. 5. Osor: Vinski 1956, 26, sl. 5; Batović 1959, T. 6,10. 6. Prozor: Klemenc 1935, 114-115, sl. 1.7. Lički Ribnik: Klemenc 1935, 105sq, T. 2,1-2. 8. Kosa, Ljubač: Brusić 2002, 228sq, 230-233, sl. 25,30-31, sl.

33,1-5.9. Nin: Batović 1959, 429, 438, T. 3,2, T. 6,9,11-13. Grob 76: Batović 1968, T.18. Grob 82: Batović 1962, Y40,1-4. 10. Zadar: Batović 1959, 432, T. 7,21-22.11. Nadin, grob 1: Batović 1974, 194, 197, sl. 4,3, sl. 5,8, T. 38;

Batović 1987, 364, T. 41,16. 12. Aserija (Podgrađe): Marović 1970, 276, 281, sl. 4, T. 4,2. Grob 80: Batović 1959, 443, T. 7,15-19; Batović 1965, 66, T.

12,4-5,11-12, T. 13,14. 13. Jagodnja Gornja: Batović 1974, 172sq, T. 19,15-19, T. 28,1-5. 14. Murter: Batović 1958, 366, sl. 2,4-5; Batović 1959, 437, T. 5,7-

8.15. Dragišić: grob 9, grob 10 (iskopavanje M. Menđušić 2001.),

grob 26 (iskopavanje M. Menđušić 2003.).

Map 1 Distribution of the Liburnian plate fi bula

1. Nezakcij (Vizače): Mihovilić 1995, 83-84, Pl. 2,1,3 (temple “C”).

2. Rijeka: Lo Schiavo 1970, 452; Batović 1959, Pl. 6,20. 3. Krk: Lo Schiavo 1970, 451, Pl. 22,5; Batović 1974, Pl. 39,below.4. Baška (island of Krk): Vinski 956, 21, 25, Fig. 3; Batović 1974,

Pl. 39,above. 5. Osor: Vinski 1956, 26, Fig. 5; Batović 1959, Pl. 6,10. 6. Prozor: Klemenc 1935, 114-115, Fig. 1.7. Lički Ribnik: Klemenc 1935, 105 seq, Pl. 2,1-2. 8. Kosa, Ljubač: Brusić 2002, 228 seq, 230-233, Fig. 25,30-31,

Fig. 33,1-5.9. Nin: Batović 1959, 429, 438, Pl. 3,2, Pl. 6,9,11-13. Grave 76: Batović 1968, Pl. 18. Grave 82: Batović 1962, Y40,1-4. 10. Zadar: Batović 1959, 432, Pl. 7,21-22.11. Nadin, Grave 1: Batović 1974, 194, 197, Fig. 4,3, Fig. 5,8, Pl.

38; Batović 1987, 364, Pl. 41,16. 12. Aserija (Podgrađe): Marović 1970, 276, 281, Fig. 4, Pl. 4,2. Grave 80: Batović 1959, 443, Pl. 7,15-19; Batović 1965, 66, Pl.

12,4-5,11-12, Pl. 13,14. 13. Jagodnja Gornja: Batović 1974, 172 seq, Pl. 19,15-19, Pl.

28,1-5. 14. Murter: Batović 1958, 366, Fig. 2,4-5; Batović 1959, 437, Pl.

5,7-8.15. Dragišić: Grave 9, Grave 10 (excavation by M. Menđušić in

2001), Grave 26 (excavation by M. Menđušić in 2003).

133

D. GLOGOVIÊ, NEW FINDS OF LIBURNIAN PLATE FIBULAE FROM DRAGIŠIΔ NEAR ŠIBENIK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

451, T.22,5). Srebrnu fi bulu sa zmijolikim obilježjima, za koju je Š. Batović 1959. napisao da je nađena u okolici Rijeke, F. Lo Schiavo je smjestila u sam grad (Lo Schia-vo 1970, 452). Tako se otada na kartama nalazišta pločastih fi bula našla i Rijeka (Batović 1974, 204, Karta 3; Batović 1976, 71, Karta 12; Guštin 1984, 345, 360, sl. 30), koja je najsjevernija točka nalaza pločastih fi bula liburnskog tipa ili liburnskog lokalnog tipa pločastih fi bula na našoj strani Jadrana. Najgušća je koncentracija nalaza ovog tipa nakita, razumljivo na središnjem liburnskom teritoriju, tj. na zadar-skom poluotoku.

Rasprostranjenost nalaza srebrnih pločastih fi bula po-maknuto je prema Caput Adriae početkom devedesetih go-dina prošlog stoljeća, kada je K. Mihovilić listi nalazišta pločastih fi bula liburnskog tipa dodala Nezakcij u Istri. Objavljujući srebrni nakit iz svojih iskopavanja na području rimskih hramova na Nezakciju, publicirala je nekoliko ulomka pločastih fi bula, a jedan ulomak pločaste fi bule zatečen je u podrumu Arheološkog muzeja Istre (Mihovilić, 1995, 81-100, T. 2,1-3). Jedan od tih ulomaka objavljen je prethodno na tabli tipova faze Istra VI u raspravi o Istri od 4. do 1. st. pr. Kr., a smješten je u stupanj b VI. faze (Mihovilić 1991, 161, sl. 1,21).

Poznata liburnska gradina Nadin (ant. Nadinum) sredi-nom 70-ih 20. st. pojavila se u literaturi također kao mjesto nalaza pločastih liburnskih fi bula. Godine 1974. objavljene su dvije fi bule iz groba broj 1 iz Nadina (Batović 1974, 194, 197, sl. 4,3, sl. 5,8)4 u članku o ostavi iz Jagodnje Gornje i posljednjoj fazi liburnske kulture. Kasnije je Š. Batović (Batović 1990, 120-125) u radu o prapovijesti benkovačkog kraja detaljno opisao dva helenistička groba na Nadinu. Piše da su u grobu broj jedan na Nadinu bile četiri pločaste fi -bule. Grob je bio višestruki, s oko deset pokojnika i više od 400 pronađenih predmeta. Oba groba, dakle grob jedan i grob dva na Nadinu, sadržavala su helenističku reljefnu keramiku (Brusić 1999, 76), a pripadaju posljednjoj, petoj fazi liburnske kulture.

Na predjelu Jagodnje Gornje u blizini Benkovca ima više gradinskih položaja (Batović 1990, 73, 87-89). Točni toponim pretpovijesnog lokaliteta, gdje je ostava Jago-dnja Gornja pronađena, je Ćosina gradina, nazvana prema zaselku Ćose u blizini. Š. Batović piše da Ćosina gradina ide u red najvećih liburnskih gradinskih naselja. Ona ima tri približno koncentrična vijenca obrambenih zidova, od kojih je prvi, najniži, gotovo pri dnu brežuljka. Unutarnji su obrambeni zidovi nepravilno srpastog tlocrta sa zanim-ljivim sustavom prolaza, tako da gradina iz Jagodnje pred-stavlja poseban i veoma zanimljiv primjer među liburnskim gradinama. Po površini gradine skupljeni su mnogi ostaci naseljavanja u pretpovijesti, ponajviše željeznodobne kera-mike, uobičajene na drugim gradinskim lokalitetima Libur-

4 Inventar groba broj 1 iz Nadina vidjeti kod: Batović 1981, 106; Batović 1987, T. 41,12-21.

the Naturhistorisches Museum in Vienna, as is the entire Baška hoard (Lo Schiavo 1970, 451, Pl. 22,5). In 1959, Š. Batović all-eged that the silver fi bula with serpentine features had been dis-covered in the surroundings of Rijeka, but F. Lo Schiavo placed the location of its discovery in the town itself (Lo Schiavo 1970, 452). For this reason, Rijeka has ever since been listed among the sites where plate fi bulae were found (Batović 1974, 204, Map 3; Batović 1976, 71, Map 12; Guštin 1984, 345, 360, Fig. 30). In fact, it has been considered to be the northernmost site that contained Liburnian plate fi bula or the plate fi bulae of the local Liburnian type on the Croatian side of the Adriatic Sea. Under-standably, the density of sites containing such jewellery is highest in the central Liburnian territory, that is, on the Zadar peninsula.

The distribution of the silver plate fi bula fi nds was extended towards Caput Adriae in the early 1990s when K. Mihovilić add-ed Nezakcij in Istria to the list of sites containing Liburnian plate fi bulae. She published the silver jewellery discovered during her excavations a oft the foundations Roman temples precinct at Ne-sactium. The silver jewellery included several fragments of plate fi bulae. One such fragment was also discovered in the depot of the Archaeological Museum of Istria (Mihovilić, 1995, 81-100, Pl. 2, 1-3). One of the fragments had been previously published among the types of the Istria VI phase, in a discussion on Istria in the pe-riod between the 4th and 1st century BC. The fragment was placed in period B of the VI phase (Mihovilić 1991, 161, Fig. 1,21).

The famous Liburnian hillfort of Nadin (Nadinum in ancient times) appeared in literature in the 1970s as yet another site that yielded Liburnian plate fi bulae. In 1974, two fi bulae from grave n. 1 in Nadin (Batović 1974, 194, 197, Fig. 4,3, Fig. 5,8)4 were published in an article on the hoard discovered in Jagodnja Gornja and in the last phase of the Liburnian Culture. Later, in a paper dealing with the prehistory of the area of Benkovac (Batović 1990, 120-125), Š. Batović described in detail two Hellenistic graves in Nadin. According to him, grave n. 1 in Nadin contained four plate fi bulae. The grave was used for multiple burials with the remains of approximately ten individuals and over 400 different fi nds. In both graves (number 1 and number 2) in Nadin, pieces of Hellen-istic relief pottery were discovered (Brusić 1999, 76). Both graves belong to the last or fi fth phase of the Liburnian Culture.

In the area of Jagodnja Gornja near Benkovac, there are sev-eral hillfort positions (Batović 1990, 73, 87-89). The exact loca-tion of the prehistoric site at which the Jagodnja Gornja hoard was found is called Ćosina gradina (or Hillfort of Čose), named after the nearby hamlet of Ćose. Š. Batović wrote that Ćosina gradina was one of the largest Liburnian hillfort settlements. It was surrounded by three more-or-less concentric defence walls. The fi rst among them was the lowest and was positioned nearly at the foot of the hill. The internal defence walls were constructed in an irregular crescent layout, with an interesting passageway system which makes the hillfort of Jagodnja a special and very interesting example among the Liburnian hillforts. Many re-mains of human settlement in prehistoric times were collected from the surface of the hillfort. It was mostly the typical Iron Age

4 For the inventory of grave n. 1 in Nadin, see: Batović 1981, 106; Batović 1987, Pl. 41,12-21.

134

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

nije. Pronađena je također importirana apulska keramika, ulomak daunskog kratera, keramika Gnathia itd. (Batović 1974, 160-166, sl. 1, T. 1, T. 2,6-13).

Ostavu srebrnog nakita pronašli su seljani na padini brijega između najdonjeg i srednjeg kamenog vijenca gra-dine, na sjevernoj strani brijega pod vrlo zanimljivim okol-nostima.5 Nakon ovog slučajnog otkrića, na mjestu nalaza obavljeno je istraživanje terena, pa je ustanovljeno da se metal nalazio u čistoj zemlji crvenici između kamenita tla, također da na mjestu gdje je bila ostava nema drugih kul-turnih slojeva. Ipak, Š. Batović sugerira da je srebrni nakit mogao biti pohranjen u keramičkoj posudi, čije je ulomke našao u zemlji izbačenoj iz jame u kojoj je ostava nađena. Riječ je o ulomcima posude bolje kvalitete, od fi ne crveno pečene gline, debelih stijenki, moguće južnoitalskom im-portu. Ostava iz Jagodnje Gornje sadržavala je oko šezdeset predmeta, najviše srebrnog nakita. Ostavi pripada i nekoliko predmeta od bronce: tri igle, prsten, udice, pinceta itd. Jedna brončana fi bula čertoza (Batović 1974, T. 14,1) ide u vrstu VII, inače dosta raširenoj na liburnskom području (varijanta f: Teržan 1977, 328). Na japodskom terenu to je tip 3b fi bule čertoza (Težak-Gregl 1981, 29: Jezerine, Kompolje). Četiri ranolateonidne fi bule ili fi bule tipa Baška načinjene su od bronce (Batović 1974, T. 15,9-10, T. 16,11, T. 17,12), a dvije istog tipa su izrađene od srebra (Batović 1974, T. 17,13, T. 18,14). U ostavi Jagodnja Gornja bilo je više potkovičastih liburnskih naušnica obješenih na prstenje, zatim nekoliko jantarnih perli i ogrlica. Posebnu je pozornost pobudio privjesak sa staklenim gemama koje su povezane tankom mrežicom od isprepletene srebrne žice kao i valjkasti pri-vjesak obješen na prsten – sve izrađeno od srebra (Batović 1974, 175sq, T. 22-23; Majnarić Pandžić 1998, 353).6

Asortiman srebrnog nakita iz Jagodnje Gornje ima izra-vne paralele u starijem skupnom nalazu liburskog srebrnog nakita, poznatog kao Asseria, grob 80 (Batović, 1965, T. 12, T. 13,1-15).7 Zajednički elementi Jagodnje Gornje i Ase-rije, grob 80, su: privjesci načinjeni od isprepletene srebrne žičice u kojem je gema ili neki stakleni umetak, valjkasti šuplji privjesci odnosno cilindrične doze za miris8 (cjevaste kutije kod Š. Batovića) – u Aseriji, grob 80, bilo ih je naj-manje tri komada, zatim tip prstenaste naušnice sa stanje-nim ovalnim dijelom (Batović 1974, T. 21,26-27), prsten ili sljepoočničarka u obliku alke, izrađena od srebrne žice u spiralu omotanih krajeva (Batović 1965, T. 12,2-3,9-10;

5 Jedan je mještanin Jagodnje Gornje, hodajući po gradini – a bio je sa svojim bratom u lovu, nogom zapeo za luk fi bule. Braća su iskopala preostali nakit koji je bio zakopan plitko pod površinom zemlje i predala ga Arheološkom muzeju u Splitu. Kasnije je ostava došla u zadarski Arheološki muzej, gdje se i danas nalazi.

6 Tlocrt Ćosine gradine u Jagodnji Gornjoj objavljen je prilikom objave same ostave (Batović 1974, 160, sl.1). U knjizi Prapovijest zabunom je kao liburnska gradina u selu Jagodnja Gornja (Majnarić-Pandžić1998, 352, sl. 175) nacrtan tlocrt gradine Pelginje na Cresu (Miroslavljević 1976, 279, 284, sl. 5).

7 Za historijat iskopavanja na Aseriji, odakle potječe spomenuti materijal, vidjeti: Klarin 2000, 25sq.

8 Tako ih je determinirala K. Mihovilić, čime je određena i njihova namjena (Mihovilić 1995a, 305, T.17,2).

po ttery, also frequent at other Liburnian hillfort sites. However, several pieces of imported pottery from Apulia were also found, along with a fragment of a Daunian crater, Gnathia pottery, etc. (Batović 1974, 160-166, Fig. 1, Pl. 1, Pl. 2,6-13).

The hoard of silver jewellery was discovered by villagers on the hill slope, between the lowest and the middle stone wall of the hillfort, on the northern side of the hill. The circumstances of this discovery were rather curious.5 After the chance discovery, the area was explored and it was determined that the metal lay on the sur-face of red soil, between rocks, and that there was no other cultural layer on the location where the hoard was found. Nonetheless, Š. Batović suggested that the silver jewellery could have been stored in a ceramic vessel, fragments of which he discovered in the soil dug out from the pit in which the hoard was found. The pottery fragments belonged to a vessel of higher quality, made of redish thick clay, of thick walls, which could have been an import from southern Italy. The hoard from Jagodnja Gornja contained approxi-mately 60 items, mostly silver jewellery. The hoard also contained several bronze items: three needles, a ring, fi shing hooks, tweezers, etc. There was also a bronze Certosa fi bula (Batović 1974, Pl. 14, 1), which belonged to type VII, which is quite frequent in the Liburnian territory (variant f: Teržan 1977, 328). In the Iapodian territory, it corresponds to type 3b of the Certosa fi bula (Težak-Gregl 1981, 29: Jezerine, Kompolje). Four Early La Tène style fi bulae or Baška-type fi bulae were made of bronze (Batović 1974, Pl. 15,9-10, Pl. 16,11, Pl. 17,12), while another two of the same type were made of silver (Batović 1974, Pl. 17,13, Pl. 18,14). The Jagodnja Gornja hoard contained several Liburnian earrings of a horseshoe type, hung on rings, along with several amber beads and necklaces. Of particular interest was a pendant with glass gems kept together by a thin net made of interwoven silver wire, as well as a cylindrical pendant hanging on a ring, all made of silver (Batović 1974, 175sq, Pl. 22-23; Majnarić Pandžić 1998, 353).6

The range of silver jewellery from Jagodnja Gornja has di-rect parallels in an older set of fi nds of Liburnian silver jewell ery, known as Asseria, grave 80 (Batović, 1965, Pl. 12, Pl. 13,1-15).7 The common elements, which can be found both in Jagodnja Gornja and Asseria, grave 80, are the following: pendants made of thin silver wire with a gem or a glass bead inside; cylindrical hollow pendants or cylindrical scent fl asks8 (tube-like boxes acc-ording to Š. Batović) – there were at least three such fl asks in grave 80 in Asseria; three ring-like earrings with a narrow oval segment (Batović 1974, Pl. 21, 26-27), ring or hair ornament in the form of a ring, made of silver wire with spiralled ends (Batović 1965, Pl.

5 A villager from Jagodnja Gornja went hunting with his brother. He was walking on the hillfort when his foot uncovered a fi bula arc. The brothers dug out the remaining jewellery which had been placed under a shallow layer of earth, and brought the jewellery to Split Archaeological Mu-seum. The hoard was later transferred to Zadar Archaeological Museum, where it has been kept to this day.

6 The layout of Ćosina Gradina hillfort at Jagodnja Gornja was presented in an original article on the hoard discovered there (Batović 1974, 160, Fig.1). In the book Prapovijest, a mistake was made and above the title Liburnian hillfort in the village of Jagodnja Gornja (Majnarić-Pandžić1998, 352, Fig. 175) the layout of Pleginje hillfort on the island of Cres was printed (Miroslavljević 1976, 279, 284, Fig. 5).

7 For the history of the excavations of Aserija, where the above-mentioned material was discovered, see: Klarin 2000, 25 seq.

8 This is the term used to describe these items by Mihovilić, which also refl ects their alleged function (Cf. Mihovilić 1995a, 305, Pl.17,2).

135

D. GLOGOVIÊ, NEW FINDS OF LIBURNIAN PLATE FIBULAE FROM DRAGIŠIΔ NEAR ŠIBENIK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

Batović 1974, T. 22,28), u oba nalaza u funkciji privjeska, nadalje srebrna ogrlica od koluta deblje žice zašiljenih krajeva, spiralno omotana tankom žicom koja je na manjim razmacima raščlanjena poprečno valovito omotanom žicom (Batović 1965, T. 13,14). Ogrlica kod nalaza Jagodnja Gor-nja je stisnuta – sužena na veličinu narukvice ili privjeska (Batović, 1974, T. 20,20), slično kao u ostavi Baška na otoku Krku (Vinski 1956, 20, sl. 1).9 Aserija, grob 80, nema ogrli-ce s privjescima u obliku metapontskog novca, niti naušnica ili sljepoočničarke od potkovasto svinute žice, za razliku od Jagodnje Gornje (Batović 1974, T. 21,23-27). Izostala je isto tako fi bula čertoza, vrste VII odnosno 3b (vidjeti gore) i još neke sitnice (igla, prsten, udica itd). U ostavi Jagodnja Gor-nja ne nalazimo inačicu certosoidne fi bule sa završetkom noge u obliku boce s tri odebljanja na luku10 kao u Aseriji, grob 80. Svih sedam fi bula sa završetkom nožice u obliku boce iz Jagodnje Gornje pripadaju osnovnoj inačici broj 2 po Batovićevoj klasifi kaciji. Ovu inačicu karakteriziraju dva rebrasta odebljanja na padinama luka (Batović 1974, 187). U obje skupine nakita imamo veliku srebrnu fi bulu tipa Baška – Aserija, grob 80 ima dvije, a Jagodnja Gornja jednu srebrnu – ostale su brončane. Jednako su kod oba nalaza aranžirane dvije male fi bule tip Baška, kojima su na iglu nanizani za-tvoreni prstenovi C – presjeka (Batović 1956, T. 13,14; Batović 1976, T. 17,13). Zanimljiv je omjer između dvaju inačica pločastih fi bula sa zmijolikim obilježjima kod ova dva skupna nalaza. U Jagodnji Gornjoj ima dva primjer ka s dva nabora i pet fi bula s tri nabora na luku, dok je u Aseriji, grobu 80, obratno: samo je jedna fi bula raskošnija s tri nabo-ra i šest kuglica, a ostale četiri pripadaju skromnijoj inačici s dva nabora i četiri kuglice na luku. Jedna fi bula sa zmijastim obilježjima iz ostave Jagodnja Gornja nema nikakvih ukrasa po luku, a ostale nose tehnički i stilski ujednačeni geome-trijski dekor (Batović 1974, T. 19,15-19), pa su vjerojatno sve iz iste zlatarske radionice. To vrijedi i za certosoidne fi bule sa završetkom noge u obliku boce iz ostave. U ostavi Jagodnja Gornja bilo je sedam komada pločastih fi bula sa zmijastim obilježjima, u ostavi Baška na Krku samo jedna pločasta fi bula sa zmijolikim svojstvima ili, po Vinskome, zmijolika fi bula. Grob 80, Aserija, sadržavao ih je pet, a u grobu broj 1, Nadin, bile su navodno četiri pločaste fi bu-le (vidjeti gore). Potonji je bio skupna grobnica, tako da, s obzirom na inače nepoznatu situaciju pojedinačnih pokopa toga vremena, ne možemo proračunavati niti količinu nakita koji pripada pojedincu, niti stvoriti sliku eventualnog kom-pleta individualnog nakita i mjesta koju bi u nakitnoj gar-nituri ili opremi za odjeću općenito imala srebrna pločasta fi bula liburnskog tipa.

Nakon otkrića ostave Jagodnja Gornja, najveći se bum pločastih fi bula dogodio 2002. godine, kada je Z. Brusić obja-vio svoje fotografi je, nažalost struci nedostupnih nalaza iz

9 Fragment istog nakita nađen je u Osoru (Glogović, 1989, 34, T. 38,3).

10 Kod T. Težak-Gregl ovo je tip 8 fi bula čertoza, a oblik završetaka nožice je opisan u obliku bikoničnog puceta s čepastim dodatkom (Težak-Gregl 1981, 32).

12,2-3,9-10; Batović 1974, Pl. 22,28) – in both sets of jewellery this rings had the function of pendants; a silver necklace made of thick wire with sharpened ends, with thin wire wrapped around it, its coils kept apart by another wavy wire bent around the thick wire (Batović 1965, Pl. 13,14). The necklace found in Jagodnja Gornja had been reduced to the size of a bracelet or pendant (Batović, 1974, Pl. 20,20). Something similar was observed in the Baška hoard on the island of Krk (Vinski 1956, 20, Fig. 1).9 In Asseria, grave 80, there were no necklaces with pendants of Metapont coins, or earrings and hair ornaments made of the horseshoe type, which makes this site different from Jagodnja Gornja (Batović 1974, Pl. 21,23-27). Equally, there were no Certosa fi bulae of type VII or 3b (see above) nor some other small items (needle, ring, hook etc.). In the Jagodnja Gornja hoard there was no Certosa fi bula with the foot ending in the shape of a bottle with three knobs on the arc10 - the type that was present in Asseria, grave 80. All seven fi bulae with the foot ending in the shape of a bottle from Jagodnja Gornja belong to the variant n. 2 according to Š. Batović with two ribs on the arc (Batović 1974, 187). Both sets of jewellery included a large silver fi bula of the Baška type: in Asseria, grave 80, there were two such fi bulae, and in Jagodnja Gornja one that was made of silver, and several others that were forged in bronze. At both fi nds, two small fi bulae of the Baška type were set in the same way – with rings of a C-shaped cross-section stringed on their pins (Batović 1956, Pl. 13,14; Batović 1976, Pl. 17,13). The ratio between the two variants of the plate fi bulae with serpentine characteristics in the two sets of fi nds is very interesting. In Jagodnja Gornja there are samples with two folds, and fi ve fi bulae with three folds on the bow, whereas in Asseria, grave 80, the situation is quite the reverse: there is only one rather elaborate fi bula with three folds and six spherical beads, whereas the remaining four fi bulae belong to a more modest version with two folds and four beads on the bow. One fi bula with serpentine characteristics from the Jagod-nja Gornja hoard has no ornaments on the bow, whereas others were decorated in a technically and stylistically uniform manner (Batović 1974, Pl. 19,15-19). This indicates that they might have been produced by the same jeweller’s workshop. The same applies to Certosa fi bulae with the foot ending in the shape of a bottle in this hoard. In the Jagodnja Gornja hoard, there were seven plate fi bulae with serpentine characteristics, and in the hoard from Baška on the island of Krk only one plate fi bula with serpentine charac-teristics (or serpentine fi bula according to Vinski). Grave n. 80 in Asseria contained fi ve of them, while in grave n. 1 in Nadin there were supposedly four plate fi bulae (see above). This last grave was a mass grave, and in light of the fact that customs concerning indi-vidual burials at the time are unknown, it is impossible to calculate the amount of jewellery that belonged to a single individual. Con-sequently, it is also impossible to gain a picture of a possible set of jewellery that belonged to an individual and of the position that the silver plate fi bula of the Liburnian type in the personal adornment or among clothing accessories.

After the discovery of the hoard at Jagodnja Gornja, the most signifi cant moment in the research of plate fi bulae was in 2002

9 A fragment of the same type of jewellery was discovered in Osor (Glogović, 1989, 34, Pl. 38,3).

10 T. Težak-Gregl defi nes this type as type 8 of the Certosa fi bula, and she describes the form in which the pin ends as the shape of a biconical but-ton with an additional knob (Težak-Gregl 1981, 32).

136

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

grobova na Kosi kod Ljupča, među kojima ima šest do sedam fi bula tog tipa (Brusić 2002, 213-242). Pored već viđenih ti-pova i inačica pločastih fi bula, na Kosi su zabilježeni i potpu-no novi, originalni oblici, npr., fi bula - broš s tri diska na luku (Brusić 2002, 228, sl. 32). Na Kosi kod Ljupča nedopušteno je raskopano oko stotinu grobova, nešto je arheološkog ma-terijala došlo u Arheološki muzej u Zadru, a ponešto i u ino-zemne muzeje (Glogović 1997, 33). Ljubač se kao mjesto na-laza pločastih fi bula liburnskog tipa nalazi na karti nalazišta već od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća.

Kako je pronalazak ostave u Jagodnji Gornjoj dao mnoga nova saznanja, Š. Batović je revidirao neke svoje prijašnje stavove o razvoju i položaju pločastih fi bula liburnskog tipa u kronologiji posljednjih faza liburnske željeznodobne kul-ture. U svojim je prijašnjim člancima o ovom obliku nakita načinio osnovnu podjelu na: jednostavne pločaste fi bule i pločaste fi bule sa zmijolikim obilježjima. Nakit iz Jagodnje Gornje, prema Š. Batoviću, pokazuje da na početku razvoja jednostavnih pločastih fi bula stoje fi bule sa zmijolikim svoj-stvima, a one se pojavljuju u stupnju A zadnje liburnske faze (4. i 3. st. pr. Kr.). Izrađuju se u četiri inačice, diferencirane prema dodacima odnosno aplikacijama na luku. Inačica broj jedan, kojoj pripadaju sve fi bule iz ostave Jagodnja Gornja, najjednostavnije su, a inačica broj četiri je najraskošnija s tri nabora na luku još uvijek zmijolikih obilježja. Kod fi bula sa zmijolikim svojstvima treće i četvrte inačice stupnja A pojav-ljuje se na završetku nožice fi bule poprečna osovina s dvije kuglice preko koje je ovijen tanki lim kojim je pokrivena trakasta nožica (Batović 1974, 159, sl. 4,3-4). Inače, kugli-ce su u parovima na stranama luka kao i one na završetku nožice, nataknute na čavlasto izvučene izdanke iz osnovne srebrne trake, odnosno srebrne pločice od koje je izrađena fi bula. Fibule četvrte inačice dobivaju naglašenije trakasti oblik, gubi se stepeničasta profi lacija između luka i nožice fi bule, što sve vodi do čisto pločastog oblika koji dolazi do izražaja u mlađem stupnju, kako piše Š. Batović.

U mlađem, stupnju B posljednje faze liburnskog željeznog doba (2. i 1. st. pr. Kr.) dolaze pločaste fi bule u deset inačica, od kojih inačice 1 - 5 imaju u konstrukciji oso-vinu s dvije kuglice. Poneke fi bule imaju dvije osovine i to jednu na zaključku nožice kao i fi bule treće i četvrte inačice stupnja A (vidjeti gore), a drugu osovinu s kuglicama nala-zimo na prijelazu prema luku fi bule. To se vidi najbolje kod ulomka pločaste fi bule iz Nezakcija (Mihovilić 1995, T. 2,1) kao i na fi buli iz Aserije (Marović 1970, 281, sl. 4) koja je jedna od rijetkih potpuno očuvana.

U posljednjoj fazi razvoja liburnskih pločastih fi bula luk potpuno gubi zmijolika obilježja. To su fi bule Batovićeve druge skupine pločastih liburnskih fi bula, tj. inačica 7, 8 i 9 drugog stupnja (Batović 1974, 201).11 Također, u posljednjoj

11 Kolega D. Božič iz Ljubljane upozorio je na neke nedostatke u ovom tekstu, pa mu ljubazno zahvaljujem. Nesporazum je bio jednako tako na relaciji posljednja faza u razvoju pločastih fi bula i posljednja faza liburnske kulture.

when Z. Brusić published his photographs of fi nds from graves at Kosa near Ljubač, which include six to seven fi bulae of this type (Brusić 2002, 213-242). Beside several previously seen types and variants of plate fi bulae, several new and entirely original shapes were observed at Kosa-Ljubač; for example, a fi bula – brooch with three discs on its bow (Brusić 2002, 228, Fig. 32). At Kosa - Ljubač, around one hundred graves were dug up illegally. Some archaeological material found its way to Zadar Archaeological Museum, and some ended up in museums abroad (Glogović 1997, 33). Ever since the 1970s, Ljubač has been known as the site at which plate fi bulae of the Liburnian type were discovered.

Given that the discovery of the hoard in Jagodnja Gornja pro-vided a great deal of new information, Š. Batović revised some of his views concerning the development and position of the Libur-nian plate fi bulae in the chronology of the last phase of the Iron Age Liburnian Culture. In his previous articles on this type of jew-ellery, he distinguished between the simple plate fi bula and plate fi bula with serpentine characteristics. According to Š. Batović, the jewellery from Jagodnja Gornja shows that at the beginning of the development of the simple plate fi bulae there were fi bulae with serpentine characteristics, which appeared in the period A of the last Liburnian phase (the 4th and 3rd c. BC). They were produced in four variants, each of them bearing different additions or orna-ments on the bow. All fi bulae from the Jagodnja Gornja hoard be-long to variant n. 1, which is the simplest variant, whereas variant n. 4 is the most elaborate, with three folds on the bow which still shows some serpentine characteristics. In variants 3 and 4 fi bulae of period A, a cross shaft bearing two spherical beads appears at the end of the foot, with a thin metal sheet bent over it which cov-ers the fl at rectangular to trapezoid foot (Batović 1974, 159, Fig. 4,3-4). The beads which always appear in pairs, either on the side of the bow or at the end of the foot, are fi xed on the spike that spurs out from the silver sheet that forms the fi bula body. The bow of variant 4 fi bula is fl atter and the knee profi le between the bow and the foot gradually disappears, which leads to a purely plate shape that prevailed in the late period, as Š. Batović explains.

In the later B period of the last phase of the Iron Age Libur-nian Culture (2nd and 1st c. BC), ten different variants of plate fi bulae can be distinguished. Variants n. 1 to n. 5 feature an shaft with two spherical beads in the design. Some fi bulae had two such shafts, one at the end of the foot (similar to variant 3 and 4 fi bulae of period A – see above), and another at the passage to the fi bula’s bow. This can be best observed on the plate fi bula frag-ment from Nesactium (Mihovilić 1995, Pl. 2,1) and on the fi bula from Asseria (Marović 1970, 281, Fig. 4), which is a rare exam-ple of an entirely preserved plate fi bula of Liburnian type.

In the last phase of the development of the Liburnian plate fi b-ulae, the bow loses all of its serpentine characteristics. These fi bu-lae correspond to Batović’s second group of the Liburnian plate fi bulae, that is, versions 7, 8 and 9 of the second period (Batović 1974, 201).11 In this period B the gold plating come in use. The

11 My colleague from Ljubljana D. Božič pointed out some fl aws in this text, for which I am very grateful. The misunderstanding regarded the relation between the last phase of the development of the plate fi bulae and the last phase of the Liburnian Culture.

137

D. GLOGOVIÊ, NEW FINDS OF LIBURNIAN PLATE FIBULAE FROM DRAGIŠIΔ NEAR ŠIBENIK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

fazi – fazi B, počinje se upotrebljavati pozlata. Trakasti prije-voj na samom kraju nožice savijen je oko osovine s kuglica-ma prema dolje i kružno je zarubljen, kako vidimo na frag-mentu iz Dragišića, grob 10 (sl. 4a), s rupicom za zakovicu koja je spajala podlogu završetka nožice i pozlaćenu obložnu traku. Trakasti prijevoj na fi buli može imati još jedno (Krk: Lo Schiavo 1970, T. 22,5; Batović 1974, T. 39,dolje; Ne-zakcij: Mihovilić 1995, T. 2,1) ili dva rebra (sl. 5: Aserija) na pregibu trake. Kod fi bula četvrte inačice trakica je gla-tka, bez rebara kao na dvije pločaste fi bule iz Nina, grob 82, i na fi buli iz Kose kod Ljupča (Brusić 2002, 231, sl. 30). Ova ljubačka fi bula spadala bi u inačicu 4 stupnja B. Prema oblikovanju sredine luka s tri zmijolike glavice analogna je drugoj pločastoj fi buli iste varijante iz groba 82, Nin (Batović 1959, T. 5,6a, sl. 2,4). No cik-cak urezani dekor na trapeza-stom dijelu luka uz petlju na fi buli iz Ljupča korespondira s ukrasnim motivom na pločastoj fi buli iz Krka.

Pozlaćena pločica iz Dragišića (sl. 4a-b) i kraća srebrna štapićasta osovina s kuglicama na oba kraja (sl. 1) dijelovi su spomenute inačice 4 iz stupnja B (sl. 5). Osovina većih dimenzija iste forme bit će da je dio fi bule inačice 3 iz stup-nja B, fi bule koja ima dvije osovine - jednu na kraju nožice i jednu na sredini fi bule (sl. 6).

Datacija svih ulomaka pločastih fi bula iz grobova broj 9, broj 10 i broj 26 iz gradine Dragišić je, prema Batovićevoj kronologiji liburnskog željeznog doba, jasna. Fibule inačice broj 3 i broj 4 tipični su oblici stupnja B, odnosno mlađeg stupnja pete – posljednje faze liburnske kulture koja traje tijekom 2. i 1. st. pr. Kr.

foliated strap at the very end of the foot was folded around the shaft and bent downwards. It had a slightly rounded edge as can be observed on the fragment from grave 10 in Dragišić (Fig. 4a). There was also a hole for the rivet that connected the gilded cover-ing strap and the end of the foot. In addition, the foldings over the shaft were occasionally adorned with one fold (Krk: Lo Schiavo 1970, Pl. 22,5; Batović 1974, Pl. 39,below; Nezakcij: Mihovilić 1995, Pl. 2,1) or two (Fig. 5: Aserija) ribs. In fi bulae of the fourth variant, the folded band is smooth and without any ribs – this is the case of the two plate fi bulae from Nin, grave 82, and the fi bula from Kosa - Ljubač (Brusić 2002, 231, Fig. 30). The fi bula from Kosa -Ljubač belongs to version 4 of the period B. The form of the central portion of its bow with three serpentine heads makes it analogous to another plate fi bula of the same variant from grave 82 in Nin (Batović 1959, Pl. 5,6a, Fig. 2,4). On the other hand, the zigzag ornament incised in the trapezoid segment of the bow next to the loop on the fi bula from Kosa - Ljubač corresponds to the decorative motif on the plate fi bula from the island of Krk.

The gilded plate from Dragišić (Fig. 4a-b) and a short silver shaft with spherical beads on both ends (Fig. 1) are parts of the above-mentioned variant 4 of period B (Fig. 5). The larger shaft of the same shape is probably part of a variant 3 fi bula of period B, which had two shafts, one at the end of the foot and another in the middle of the fi bula (Fig. 6).

According to Batović’s chronology of the Liburnian Iron Age, the dating of all plate fi bulae fragments from graves n. 9, n. 10 and n. 26 at Dragišić hillfort is clear enough. Versions n. 3 and 4 fi bulae correspond to the typical shapes of period B, that is, of the later period of the fi fth i.e. last phase of the Liburnian Culture which lasted through the 2nd and 1st c. BC.

138

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

Batović Š., 1958, Plattenfi beln aus Kroatien (Hrvatska), Germania 36-3/4, Frankfurt a/M, 361-372.

Batović Š., 1959, Predmeti osobitih oblika s područja Liburna, Radovi Instituta JAZU u Zadru, IV-V/1958-1959, Zagreb, 425-452.

Batović Š., 1965, Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburner, AIug 6, Beograd, 55-68.

Batović Š., 1968, Nin u prapovijesti, u: Nin, Problemi arheoloških istraživanja, Zadar, 7-38.

Batović Š., 1974, Ostava iz Jagodnje Gornje u okviru zadnje faze liburn-ske kulture, Diadora 7, Zagreb, 159-245.

Batović Š., 1976, La Relazioni culturali tra le sponde adriatiche nell’età del ferro, u: Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb, 11-93.

Batović Š., 1981, Nakit u prapovijesti sjeverne Dalmacije, u: Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas (katalog izložbe), Zadar, 7-31.

Batović Š., 1987, Liburnska grupa, u: PJZ V, Sarajevo, 339-391.Batović Š., 1990, Benkovački kraj u prapovijesti, RadFfZd 29, Zadar, 5-

142.Brusić Z., 1999, Hellenistic and Roman Relief Pottery in Liburnia (North-

East Adriatic, Croatia) BARIntSer 817, Oxford Brusić Z., 2000, Nekropola gradine kod Dragišića, RadFfZd 25, Zadar,

1-15. Brusić Z., 2002, Nekropole liburnskih naselja Nina i Kose kod Ljupča,

HistriaAntiq 8, Pula, 213-242.Glogović D., 1989, Prilozi poznavanju željeznog doba na sjevernom Ja-

dranu, Hrvatsko primorje i Kvarnerski otoci, ZagrebGlogović D., 1997, Fibule iz Ljupča, PrilInstArheolZagrebu 13/14 (1996-

1997), Zagreb, 33-40.

Guštin M., 1984, Die Kelten in Jugoslawien, Übersicht über das Archäo-logische Fundgut, JbRGZM 31, Mainz, 305-363.

Klarin N., 2000, Prapovijesni grobovi na Aseriji – istraživanja 1999. go-dine, Diadora 20, Zadar, 23-71.

Klemenc J., 1935, Ostava u Ličkom Ribniku, VHADns 35, Zagreb, 84-125.Lo Schiavo F., 1970, Il Gruppo Liburnico-Japodico per una defi nizione

nell´ambito della protostoria balcanica, Atti Accad.Naz.dei Lin-cei 367, Memorie Cl.Scienze Morali, Storiche e Filolo.8. Ser. 14, Fasc. 6.

Majnarić-Pandžić N., 1998, Brončano i željezno doba, u: Prapovijest, Zagreb, 161-194.

Marović I., 1970, Nekoliko neobjelodanjenih srebrnih predmeta s libur-nskog područja u Arheološkom muzeju u Splitu, u: Adriatica praehistorica et antiqua, Zbornik radova posvećen Grgi Novaku, Zagreb, 265-284.

Mihovilić K., 1991, L’Istria dal IV al I Secolo A.C., AAAd 37, 157-164.Mihovilić K., 1995, Srebrni nakit iz Nezakcija (Podaci za VI. stupanj

razvoja istarske grupe) Diadora 16-17, Zadar, 81-100. Mihovilić K., 1995a, Reichtum durch Handel in der Hallstattzeit Istriens,

u: Handel, Tausch und Verkehr im Bronze- und Früheisenzeitli-chen Südosteuropa, PASoE 11, München – Berlin, 283 – 329.

Mirosavljević V., 1976, Gradine i gradinski sistemi u prethistorijsko i pro-tohistorijsko doba, I dio, ARadRaspr 7, Zagreb, 259-301.

Teržan B., 1977, Certoška fi bula, AVes 27, Ljubljana, 317-443.Težak-Gregl T., 1981, Certosa fi bula na centralnom japodskom području,

VAMZ 3/XIV, Zagreb, 26-48.Vinski Z., 1956, Ein Liburnischer Depotfund aus Baška, AIug 2, Beograd,

20-30.

139

D. GLOGOVIÊ, NEW FINDS OF LIBURNIAN PLATE FIBULAE FROM DRAGIŠIΔ NEAR ŠIBENIK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

Sl. 1 Dragišić - grob 10Sl. 2 Dragišić - grob 9Sl. 3 DragišićSl. 4 Dragišić - grob 10

Fig. 1 Dragišić - grave 10Fig. 2 Dragišić - grave 9Fig. 3 DragišićFig. 4 Dragišić - grave10

Sl. 1

Sl. 2

Sl. 3a Sl. 3b

Sl. 4a Sl. 4b

140

D. GLOGOVIÊ, NOVI NALAZI LIBURNSKIH PLO»ASTIH FIBULA IZ DRAGIŠIΔA KOD ŠIBENIKA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 129-140.

Sl. 5 inačica 4Sl. 6 inačica 3

Fig. 5 variant 4Fig. 6 variant 3

Sl. 5

Sl. 6

141

Izvorni znanstveni radSrednjovjekovna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perMediaeval ar chaeo lo gy

UDK/UDC 904:5 (497.5 Vinkovci) „653“Primljeno/Recieved: 02. 05. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006..

Dr. sc. TAJANA SEKELJ IVANČANMr. sc. TATJANA TKALČECInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]@iarh.hr

Slavensko paljevinsko groblje na položaju Duga ulica 99 u Vinkovcima

Slawisches Brandgräberfeld am Standort Duga ulica 99 in Vinkovci

U razdoblju od 1996. do 2003. godine, na položaju vrta i voćnjaka kuće br. 99 u Dugoj ulici u Vinkovcima, vlasnik zemljišta pronalazio je vrijedne ranosrednjovjekovne nalaze, rijetke i sporadične na čitavom prostoru Hrvatske. Nakon dojave o pronalas-cima, djelatnici Gradskog muzeja u Vinkovcima redovito su izlazili na teren, a objavu nalaza i nalazišta prepustili su autoricama rada. U radu se obrađuje deset ukupno otkrivenih grobova koji ukazuju na to da je na položaju Duge ulice u ranom srednjem vijeku bilo smješteno slavensko paljevinsko groblje. U devet su grobova ostaci spaljenih ljudskih kostiju položeni na dno rake u urni, a u jednome na dno grobne rake bez urne. Rake su plitko ukopane, kružnih i ovalnih tlocrta. Pojedine urne te kosti iz groba bez urne bile su poklopljene ulomkom rimske opeke. Antropološka analiza je pokazala da se radi o grobovima trojice muškaraca, četiriju žena i troje djece. Grobovi su uglavnom siromašni nalazima, a izdvaja se grob djeteta br. 4 u kojem su, osim urne, pronađeni željezni dijelovi ručke i obruča drvene vedrice, vršak željezne strelice te tri ulomka željeznih noževa. U tekstu se donosi i pregled svih poznatih lokaliteta na području Hrvatske i šire, na kojima postoje podaci o ranosrednjo-vjekovnom paljevinskom grobnom nalazu ili paljevinskome groblju. Razmatra se paljevinski grobni ritus u širem geografskom i kronološkom kontekstu, s posebnim obzirom na promjene u pogrebnim običajima, odnosno na pojave biritualnih i kosturnih groblja.Tipološko-kronološkom analizom grobnih nalaza, sagledavanjem paljevinskog pogrebnog ritusa u širem geografskom kontek-stu te pomoću alternativne metode radiokarbonskom analizom uzoraka ugljena iz grobova, vinkovačko je paljevinsko groblje datirano u razdoblje od kraja 7. do polovice 8. stoljeća. Na položaju Duge ulice 99 svoje su pokojnike ukopavali Slaveni koji su u tome razdoblju, na jugozapadnom pograničnom području avarske državne tvorevine, njegovali svoj tradicionalan i izvoran način života, što se manifestiralo i u njihovu incineracijskom pogrebnom običaju, neovisno od obližnjeg stanovništva koje je prakticiralo inhumacijski način pokopavanja.

Ključne riječi: paljevinsko groblje, Slaveni, urne, paljevinski pogrebni običaj, rani srednji vijek, kraj 7. i prva polovica 8. stoljeća, Vinkovci

Auf dem Garten- und Obstgartengrundstück des Hauses Nr. 99 in Duga ulica in Vinkovci entdeckte der Eigentümer in der Zeitspanne von 1996 bis 2003 wertvolle frühmittelalterliche seltene Funde, die im gesamten Gebiet Kroatiens nur sporadisch vorkommen. Nach der Mitteilung über die Funde unternahmen die Mitarbeiter des Stadtmuseums in Vinkovci regelmäßige Feldbegehungen, die Veröffentlichung der Funde und des Fundortes überließen sie jedoch den Autorinnen dieses Aufsatzes. Im vorliegenden Aufsatz werden insgesamt zehn freigelegte Gräber beschrieben, die darauf hinweisen, dass sich am Standort Duga ulica im Frühmittelalter ein slawisches Brandgräberfeld befand. Bei neun Gräbern waren Überreste von eingeäscherten Menschenknochen in eine Urne, und in einem Grab ohne Urne auf den Grabboden gelegt worden. Die Gräber sind fl ach, mit runden und ovalen Grundrissen. Die einzelnen Urnen sowie die Knochen aus dem Grab ohne Urnen waren mit einem Fragment eines römischen Ziegels überdeckt. Die anthropologische Analyse zeigte, dass es sich um die Gräber von drei Männern, vier Frauen und drei Kindern handelt. Die Gräber sind meistens arm an Funden, es ragt das Kindergrab Nr. 4 heraus, in dem neben der Urne eiserne Teile eines Griffs und des Reifens eines Holzfasses, eine Eisenpfeilspitze und Fragmente dreier Eisenmesser gefunden wurden. Der Aufsatz bringt auch einen Überblick über alle bekannten Standorte innerhalb und außerhalb Kroatiens,, wo Angaben über frühmittelalterliche Brandgrabfunde oder Brandgräberfelder bestehen. Es wird der Feuerbestattungsritus im weiteren geogra-phischen und chronologischen Kontext analysiert, besonders im Hinblick auf die Veränderungen der Bestattungssitten, bezieh-ungsweise auf das Vorkommen der doppelrituellen Gräberfelder und der Knochengräberfelder.Aufgrund der typologisch-chronologischen Analyse der Grabfunde, der Analyse des Feuerbestattungsritus im weiteren geo-graphischen Kontext sowie der alternativen Methode der Radiokarbonanalyse der Kohleproben aus den Gräbern von Vinkovci wurde das Brandgräberfeld in die Zeit vom Ende des 7. bis zur Hälfte des 8. Jahrhunderts datiert. Am Standort Duga ulica 99 haben die Slawen ihre Verstorbenen beigesetzt, die in dieser Zeitspanne im südwestlichen Grenzgebiet des awarischen Staatenge-bildes ihren traditionellen und ursprünglichen Lebensstil führten, was auch in ihrem Feuerbestattungsritus zum Ausdruck kam, unabhängig von der benachbarten Bevölkerung, die den Körperbestattungsritus praktizierte.

Schlüsselwörter: Brandgräberfeld, Slawen, Urnen, Feuerbestattungsritus, Frühmittelalter, Ende des 7. und erste Hälfte des 8. Jahrhunderts, Vinkovci

142

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

1. UVOD

Na području grada Vinkovaca (Vukovarsko-srijemska županija), na položaju u Dugoj ulici br. 99, vlasnika g. Lo-vorka Mravunca (sl. 1,1, sl. 3,1), u vrtu iza stambenog objekta, 1996. godine slučajno je pronađena jedna keramička posuda u funkciji urne s ostacima spaljenih ljudskih kostiju. Keramičku urnu, spaljene ljudske kosti te ulomak rimske cigle koja je, prema riječima nalaznika, bila preklopljena preko urne, g. L. Mravunac darovao je Gradskom muzeju u Vinkovcima (grob. br. 1). Odmah po tom saznanju arheolozi iz Muzeja obišli su mjesto nalaza, no prigodom toga naknadnog obilaska nije nađeno tragova keramike niti drugih nalaza (Terenski dnev-nik, 12. travnja 1996.).1

Zbog poljoprivrednih kultura koje su rasle u vrtu, probnu sondu bilo je moguće otvoriti tek naredne godine. Tako je u probnim istraživanjima, provedenim 12. 6. 1997., otvorena sonda I, dimenzija 3 x 2 m (sl. 2).2 U sondi je zamijećena mrlja grobne rake, a u njoj keramička posuda u funkciji urne, također prekrivena ulomkom rimske cigle (grob. br. 2) (Teren-ski dnevnik, 12. lipnja 1997.).

Na treći grob naišao je vlasnik zemljišta naredne godine. U zaštitnom istraživanju koje su djelatnici Muzeja proveli 25. 3. 1998., u sondi II veličine 1,45 x 1,50 m nakon poliranja iskopa utvrđen je ukop jame u zdravici. U jami su pronađeni ostaci spaljenih ljudskih kostiju kao i ulomci keramike, rasuti po cijeloj grobnoj jami. Dio grobne jame nalazio se izvan gra-nica iskopa, tako da nije čitava ispražnjena (Terenski dnevnik, 25. ožujka 1998.).

U jesen iste godine, u jugozapadnom dijelu vrta kućnog broja 99 u Dugoj ulici, proširen je iskop i otvorena je sonda veličine 5 x 5 m. Nakon poliranja drugog otkopnog sloja zamijećene su masne i rahle mrlje plićih recentnih jama, ukopanih u zdravicu. Na istoj dubini od 0,20 do 0,40 m prikupljeno je nekoliko ulo-maka grube keramike ukrašene valovnicom. Uz istočni profi l sonde na relativnoj dubini od 0,40 do 0,48 m zamijećena je ja-ma promjera 0,58 m, ukopana u zdravicu i ispunjena isključivo ulomcima opeke. Dno jame nalazilo se na dubini od 1,00 m. Dakle, osim groba 3 u sondi nije arheološkim iskopom ustano-vljen novi grob (Terenski dnevnik, 25. rujna. 1998.).

Iste je godine vlasnik zemlje prije dolaska arheologa djelomično izvadio urnu groba br. 4 i spaljene kosti. U zaštitnim istraživanjima provjerena je iskopna površina i označena son-da III, dimenzija 1,36 x 1,00 m, u kojoj je defi nirana raka gro-

1 Zahvaljujemo kolegicama dr. sc. Ivani Iskri Janošić i Maji Krznarić Škrivanko, arheologinjama u Gradskom muzeju u Vinkovcima, na uvidu u kompletnu dokumentaciju te dopuštenju znanstvene obrade i objave svih nalaza koji su tijekom više godina nalaženi na položaju Duga ulica br. 99 u Vinkovcima. Kako su okolnosti pronalaska ostalih grobova i urni u većini slučajeva bili slučajni te naknadno provjeravani od strane arheologa iz Muzeja, u donošenju podataka o njima koristimo se rukopisima više autora iz terenskog dnevnika s točnim nadnevcima (Ivana Iskra Janošić, Maja Krznarić Škrivanko, Marko Dizdar, Ivana Ožanić). Zahvaljujemo i g. L. Mravuncu na iscrpnim opisima i bilješkama o svojim pronalascima.

2 Snimanje totalnom geodetskom stanicom provedeno je naknadno, 2003. godine, na osnovi drvenim kolčićima obilježenih položaja grobova i arheoloških sondi. Zahvaljujemo kolegici mr. sc. Dariji Ložnjak Dizdar na pomoći pri snimanju.

1. EINLEITUNG

Auf dem Gebiet der Stadt Vinkovci (Gespanschaft Vukovar-Sirmien), auf dem Grundstück Duga ulica Nr. 99, Eigentum von Herrn Lovorko Mravunac (Abb. 1,1, Abb. 3,1), im Garten hinter dem Wohngebäude, wurde im Jahr 1996 zufällig ein Keramikge-fäß gefunden, das als Urne für Überreste von eingeäscherten Men-schenknochen diente. Die Keramikurne mit den eingeäscherten Menschenknochen und das Fragment eines römischen Ziegels, der nach Angabe des Finders auf der Urne gelegen hatte, schenkte Herr Mravunac dem Stadtmuseum in Vinkovci (Grab. Nr. 1). Bald danach besichtigten die Museumsarchäologen den Fundort, wobei jedoch keine weiteren Spuren von Keramik oder sonstigen Funden entdeckt wurden (Tagebuch der Feldbegehungen, 12. April 1996).1

Wegen der Nutzpfl anzen, die im Garten angebaut waren, konnte man eine Probesondierung erst im Folgejahr vornehmen. So wurde in den Probegrabungen, vom 12. 6. 1997, Grabung I der Größe 3x2 m geöffnet (Abb. 2).2 In der Grabung wurde ein Grabumriss ent-deckt, und darin ein als Urne dienendes Keramikgefäß, das ebenfalls mit dem Fragment eines römischen Ziegels überdeckt war (Grab. Nr. 2) (Tagebuch der Feldbegehungen, 12. Juni 1997).

Auf das dritte Grab stieß der Grundstücksbesitzer im Jahr danach. In den Schutzausgrabungen, die die Museumsmitarbeiter am 25. 3. 1998 vorgenommen haben, wurde in Grabung II, Größe 1,45x1,50 m, nach der Polierung des Aushubs im sterilen Boden ein Grab ent-deckt. Im Grab wurden Überreste eingeäscherter Menschenknochen sowie verstreute Keramikfragmente gefunden. Ein Teil des Grabes lag außerhalb der Grenzen des Aushubs, so dass es nicht völlig frei-gelegt wurde (Tagebuch der Feldbegehungen, 25. Mart 1998).

Im Herbst desselben Jahres wurde der Aushub zum südwestlichen Teil des Gartens der Hausnummer 99 in Duga ulica erweitert und eine Grabung der Größe 5x5 m geöffnet. Nach der Polierung der zweiten Grabungsschicht wurden dicke und lockere Umrisse fl acherer rezen-ter Gräber im sterilen Boden festgestellt. Auf derselben Tiefe von 0,20 bis 0,40 m wurden einige Fragmente von Grobkeramik, verziert mit einer Wellenlinie, gesammelt. Am östlichen Profi l der Grabung, auf einer Relativtiefe von 0,40 bis 0,48 m, wurde ein Grab mit ei-nem Durchmesser von 0,58 m festgestellt, im sterilen Boden und aus-schließlich mit Ziegelfragmenten gefüllt. Der Grabboden befand sich auf einer Tiefe von 1,00 m. Danach wurde außer dem Grab 3 in der Grabung durch archäologische Ausgrabungen kein neues Grab fest-gestellt (Tagebuch der Feldbegehungen, 25. September 1998).

In demselben Jahr nahm der Grundstücksbesitzer vor der An-kunft der Archäologen die Urne aus dem Grab Nr. 4 mit eingeäscher-ten Knochen teilweise heraus. In den Schutzgrabungen wurde die Grabungsfl äche überprüft und die Grabung III der Größe 1,36x1,00

1 Wir bedanken uns bei den Kolleginnen dr. sc. Ivana Iskra Janošić und Maja Krznarić Škrivanko, Archäologinnen am Stadtmuseum Vinkovci, für die Einsicht in die gesamte Dokumentation sowie die Genehmigung, eine wissenschaftliche Bearbeitung aller Funde, die im Laufe mehrerer Jahre am Standort Duga ulica Nr. 99 in Vinkovci freigelegt wurden, vor-zunehmen und sie zu veröffentlichen. Da die Entdeckungen der anderen Gräber und Urnen in den meisten Fällen zufällig waren und nachträglich durch die Museumsarchäologen überprüft wurden, benützten wir bei der Veröffentlichung der entsprechenden Angaben die Handschriften mehr-erer Autoren aus dem Tagebuch der Feldbegehungen mit den genauen Daten (Ivana Iskra Janošić, Maja Krznarić Škrivanko, Marko Dizdar, Ivana Ožanić). Wir bedanken uns auch bei Herrn L. Mravunac für die ausführlichen Beschreibungen und Notizen über seine Entdeckungen.

2 Die Aufnahme mit einer totalen geodätischen Station wurde anhand der mit Holzpfl öcken bezeichneten Lage der Gräber und der archäologischen Sonden nachträglich im Jahr 2003 durchgeführt. Wir bedanken uns bei der Kollegin mr. sc. Darija Ložnjak Dizdar für ihre Unterstützung bei den Aufnahmen.

143

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

m markiert, in der Grab 4 mit einem ovalen Grundriss bestimmt wurde, um die herum mehrere Eisengegenstände gefunden wurden. Das Grab ist von der südwestlichen Seite teilweise durch die neu-erliche Ausgrabung beschädigt worden. In der Sonde III wurden Schichten von Humus, vorsterilem und sterilem Boden kategorisiert (Tagebuch der Feldbegehungen, 29. Juni 1998).

Nach der Benachrichtigung durch Herrn L Mravunac am 14. 4. 1999 über die Entdeckung eines neuen Grabes wurden am 11. 5. 1999 Schutzgrabungen vorgenommen, und es wurde die Grabung IV, der Größe 0,83x0,87 m geöffnet. Dabei wurde ein Teil des Gra-bes registriert, das nicht vollständig bestimmt werden konnte, da man wegen landwirtschaftlichen Kulturen und der Grenze mit den Nachbarn die Grabung nicht erweitern konnte. Auf dem Grabboden wurde eine schlecht erhaltene Urne gefunden (Grab Nr. 5) (Tage-buch der Feldbegehungen, 11. Mai 1999).

Durch die Mitteilung von Herrn L. Mravunac vom 16. 9. 1999 erfuhr man vom Bestehen eines weiteren Grabes – Nr. 6. Im Ver-lauf der Schutzgrabungen wurde eine Grabung geöffnet und wieder als Grabung IV gekennzeichnet, wobei in der Schicht mit kleinen Fragmenten von römischer Keramik ein Grab bestimmt wurde. Die Urne befand sich in der Mitte des Grabes, darin wurden neben ein-geäscherten Knochen auch römische Münzen gefunden (Tagebuch der Feldbegehungen, 30. Oktober 1999).

Eingeäscherte Knochen, bedeckt mit einem römischen Ziegel, gekennzeichnet als Grab Nr. 7, entdeckte zufällig auch der Grund-stücksbesitzer selbst (Tagebuch der Feldbegehungen, 8. Februar 1999). Nach der Feldbegehung durch die Archäologen wurde fest-gestellt, dass die eingeäscherten Knochen aus dem östlichen Teil des Gartens an der Grenze mit der Hausnummer 97, nordwestlich der Grabung III, stammen. In der Erde wurden Spuren von angekohlten Knochen und Asche registriert. Es gab keine Urne. Darum herum wurden einige Fragmente römischer Keramik und zerbrochener Zie-gel gefunden (Tagebuch der Feldbegehungen, 11. Mart 1999).

Es sei bei dieser Gelegenheit darauf hingewiesen, dass Anga-ben über das Vorhandensein eines weiteren Grabes ohne Urne neben dem Grab 7 existieren. Nach Angaben von Herrn L. Mravunac be-fand es sich ca. 1 m südöstlich des Grabes 7, und die angehäuften Überreste der eingeäscherten Menschenknochen waren mit dem Fragment eines römischen Ziegels bedeckt. Bei der Feldbegehung durch die Archäologen konnte die Lage nicht bestimmt werden, so dass in der archäologischen Dokumentation nur ein Brandgrab ohne Urne als Grab Nr. 7 erwähnt wird.

Am nordwestlichen Rand der Grabung I machte der Grund-stücksbesitzer eine Grube und stieß auf ein neues Grab, bezeichnet als Nr. 8. Einen Teil der Verfüllung, bis zu den römischen Ziegeln mit Spuren verbrannter Knochen, hat er vor der Ankunft der Archäo-logen weggeräumt. Die Archäologen haben seine Grabung erweitert und als Grabung V der Größe 1,40x1,73 m bestimmt. Das Grab mit zwei horizontal gelegten römischen Ziegeln wurde defi niert. Unter dem nördlichen Fragment des römischen Ziegels befand sich eine Urne, während der Ziegel an der südlichen Seite vertikal gelegt war. An der nordöstlichen Seite befand sich die Wurzel eines Obstbau-mes, so dass dieser Teil unerforscht geblieben ist (Tagebuch der Feldbegehungen, 9. Juni 2000).

Auf Mitteilung von Herrn L. Mravunac über die Entdeckung von Oberteilen von Keramikgefäßen, öffneten die Archäologen des Stadtmuseums in Vinkovci nach zwei Jahren die Grabung VI der Größe 2,25x1,65 m. In der Grabung fanden sie unter Nussbaum-wurzeln einen zerbrochenen Topf, der als Urne diente. Es war nicht möglich, das Grab zu bestimmen, und die Urne lag unmittelbar unter dunkelbraunem Humus, eingesunken in der bräunlichen vorsterilen Schicht. Unter den Scherben der Keramikgefäße des Grabs Nr. 9 wurden angekohlte Knochen gefunden (Tagebuch der Feldbegehun-gen, 15. November 2002).

ba 4 ovalnog tlocrta, uokolo koje je pronađeno više željeznih predmeta. Raka je s jugozapadne strane djelomično uništena recentnim iskopom. U sondi III razlučeni su slojevi humusa, predzdravice i zdravice (Terenski dnevnik, 29. lipnja 1998.).

Nakon dojave g. L. Mravunca dana 14. 4. 1999. o pro-nalasku novog groba, poduzeta su zaštitna istraživanja 11. 5. 1999. te je otvorena sonda IV, dimenzija 0,83 x 0,87 m. Tom je prigodom evidentiran dio grobne jame koja se nije mogla u cjelini defi nirati jer sondu nije bilo moguće širiti zbog poljo-privrednih kultura i međe sa susjedima. Na dnu grobne jame pronađena je urna u raspadnutom stanju (grob br. 5) (Terenski dnevnik, 11. svibnja 1999.).

Dojavom g. L. Mravunca 16. 9.1999. saznalo se za postojanje još jednoga groba - groba br. 6. U zaštitnim istraživanjima otvo-rena je sonda, obilježena nanovo oznakom sonda IV, kojom pri-godom je defi nirana grobna raka ukopana u sloj u kojem je bilo sitnih ulomaka rimske keramike. Urna je bila položena u sre-dini rake, a u njoj je, uz spaljene kosti, pronađen rimski novac (Terenski dnevnik, 30. listopada 1999.).

Spaljene kosti, poklopljene rimskom opekom, označene kao grob br. 7, također je slučajno pronašao vlasnik zemlje (Terenski dnevnik, 8. veljače 1999.). Nakon izlaska arheologa na teren ustanovljeno je da spaljene kosti potječu iz istočnog dijela vrta na međi s kućnim brojem 97, sjeverozapadno od sonde III. U zemlji su evidentirani tragovi gorenih kostiju i pepela. Urne nije bilo. Uokolo je pronađeno nešto ulomaka rimske keramike i izmrvljene opeke (Terenski dnevnik, 11. ožujka 1999.).

Ovom prigodom je potrebno spomenuti kako postoje po-daci da je osim groba 7 postojao još jedan grob bez urne. Pre-ma iskazu g. L. Mravunca, nalazio se oko 1 m jugoistočno od groba 7, a nakupina ostataka spaljenih ljudskih kostiju bila je prekrivena ulomkom rimske cigle. Izlaskom arheologa na teren ta se situacija nije mogla defi nirati te se u arheološkoj

Sl. 1 Karta Vinkovaca s označenim položajima: 1. Duga ulica 99; 2. Glagoljaška ulica; 3. Duga ulica 5 („Tržnica“); 4. Meraja

Abb. 1 Stadtplan von Vinkovci mit gekennzeichneten Standorten: 1. Duga ulica 99; 2. Glagoljaška ulica; 3. Duga ulica 5 („Markt“); 4. Meraja

144

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

dokumentaciji vode podaci o samo jednom paljevinskom gro-bu bez urne, grobu br. 7.

Uz sjeverozapadni rub sonde I vlasnik zemlje iskopao je rupu, naišao na novi grob br. 8. Dio zapune, do rimske opeke s tragovima gorenih kostiju, uklonio je prije dolaska arheologa. Arheolozi su proširili njegov iskop i označili ga sondom V, dimenzija 1,40 x 1,73 m. Defi nirana je grobna raka u kojoj su evidentirane dvije vodoravno položene rimske opeke. Ispod sjevernog ulomka rimske cigle nalazila se urna, dok je opeka s južne strane položena okomito. Sa sjeveroistočne strane na-lazio se korijen voćke te je taj dio ostao neistražen (Terenski dnevnik 9. lipnja 2000.).

Nakon dvije godine, po dojavi g. L. Mravunca o prona-lasku gornjih dijelova keramičke posude, arheolozi Gradskog muzeja u Vinkovcima otvorili su sondu VI, dimenzija 2,25 x 1,65 m. U sondi su naišli na razbijeni lonac u funkciji ur-ne ispod korijenja oraha. Nije bilo moguće defi nirati raku, a urna se nalazila odmah ispod tamnosmeđog humusa, ukopa-na u smećkasti predzdravični sloj. Ispod izlomljenih komada keramičke posude groba br. 9 nađene su izgorene kosti (Te-renski dnevnik, 15. studeni 2002.).

Posljednji grob pronašao je g. L. Mravunac prilikom vađenja voćke u blizini sonde VI (Terenski dnevnik, 1. prosinca 2003.).

Das letzte Grab fand Herr L. Mravunac beim Entfernen eines Obst-baums in der Nähe der Grabung VI (Tagebuch der Feldbegehungen 1. 12. 2003). In der Feldbegehung öffneten die Archäologen die Grabung VII der Größe 1,40x0,90 m, aus der sie die Urne des Grabes Nr. 10 herausnahmen. Das Grab war in die vorsterile Schicht eingesunken und konnte wegen der Beschädigung im südlichen Teil, zu der es infolge der Aushebung einer Grube zum Einpfl anzen eines Obstbaums gekommen war, nur teilweise bestimmt werden. In der vorsterilen Schicht konnte man die Umrisse von zwei weiteren dunkelbraunen Flecken sehen, bei denen festgestellt wurde, dass es sich um die Überreste von Wurzeln handelte (Tagebuch der Feldbegehungen, 2. December 2003).

Nach der Datenerhebung bis zum Grab Nr. 9 begann man mit der Bearbeitung des Grabfundgutes. Während der Zeit, in der die Funde aus der Duga ulica 99 in das Stadtmuseum in Vinkovci ge-langten, wurden in seiner Restaurierungswerkstätte die Urnen 1-6 und 8-9 restauriert. Nachdem alle Bestände aus dem Museum von Vinkovci zur wissenschaftlichen und fachgerechten Bearbeitung übergeben worden waren, begannen die Autorinnen dieses Aufsat-zes mit dem weiteren Vorgehen. Die nachträglich gefundene Urne aus Grab Nr. 10 wurde Marina Gregl aus Zagreb zur Restaurierung übergegeben. Die Restaurierung und Konservierung der Metallfun-de aus den Urnen und Gräbern wurden im Archäologischen Muse-um in Zagreb durchgeführt (Damir Doračić)3 und dauerten wegen des außerordentlich schlechten Erhaltungszustands der Gegenstände ca. drei Jahre.

Alle gesammelten Überreste von eingeäscherten Knochen der Verstorbenen aus den Urnen sowie aus den Gräbern wurden der Kroatischen Akademie der Wissenschaften und Künste, Abteilung für Archäologie, Dr. sc. Mario Šlaus, zur anthropologischen Analyse übergeben, zur Bestimmung des Geschlechts, ihres Alters zum Zeit-punkt des Todes sowie der verschiedenen Krankheiten und Anoma-lien, die sich durch solche Analysen feststellen lassen.

Die aus den Urnen oder Gräbern gesammelte Erde wurde fl otiert, und die Proben zur archäobotanischen Analyse bei Dr. sc. Renata Šoštarić von der Botanischen Anstalt der Naturwissenschaftlichen Fakultät der Universität Zagreb eingereicht, um Samen und Pfl anzen aus der Umgebung des Gräberfeldes, wo im Frühmittelalter die Ver-storbenen in Vinkovci eingeäschert wurden, festzustellen.

Schließlich wurden Kohleproben aus den Gräbern Nr. 6, 8 und 10 zur Radiokarbonanalyse mit der 14C-Methode in das Leibniz-Labor für Altersbestimmung und Isotopenforschung der Christian-Albrechts-Universität zu Kiel, Deutschland, eingesandt, um Indizi-en zur absoluten Datierung festzustellen.

2. BESCHREIBUNG DER GRÄBER UND GEGENSTÄNDE

Abkürzungen: H.=Höhe; M. Ø=Durchmesser der Mundöffnung; max. Ø=maximaler Körperdurchmesser; B. Ø=Bodendurchmesser; H. Ø=Halsdurchmesser; WB=Wandbreite; L.=Länge; B.=Breite; Gr.=Größe; Gew.=Gewicht; SF=Sonderfund; SMV=Stadtmuseum Vinkovci; Inv.-Nr.=Inventarnummer.

Grab 1. Gefunden auf der Relativtiefe von 38 cm. Der Grabbo-den liegt auf 74 cm Tiefe.

Auf der Relativtiefe von 48 cm fand man den oberen Teil eines Keramiktopfes (1), in dem Überreste von eingeäscherten Knochen (385,0 g) gefunden wurden, höchstwahrscheinlich eines Mannes im

3 Im Aufsatz wurden Fotos der Metallgegenstände von Damir Doračić be-nützt. Die Keramikgefäße wurden von Tatjana Tkalčec aufgenommen, und die Zeichnungen und die grafi sche Gestaltung sind von Miljenko Gregl.

Sl. 2 Vinkovci-Duga ulica 99, situacijski plan položaja sondi i gro-bova (snimak: T. Tkalčec i D. Ložnjak Dizdar)

Abb. 2 Vinkovci-Duga ulica 99, Lageplan der Sondageschnitte und Gräber (Foto: T. Tkalčec und D. Ložnjak Dizdar)

145

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Alter von 30-35 Jahren.4 In der Urne wurden unter den Menschen-knochen auch etwas besser erhaltene Teile, wahrscheinlich von zwei Klammern (2, 3), das Fragment eines Eisengegenstands (vielleicht einer dritten Klammer) sowie drei Fragmente von geschmolzenem Metall gefunden. Nach Angaben des Finders war die Urne mit zwei Fragmenten römischer Ziegel (4) bedeckt, die nach Angaben des Finders eine Art „kleines Dach“ über der Urne bildeten.1. Die Urne (T. 1,1) Das deformierte Keramikgefäß wurde von Hand gemacht, ihr

Rand bearbeitet und an der langsam rotierenden Töpferscheibe angefertigt. An der inneren Gefäßwand ist die grobe Einglättung mit den Fingern sichtbar. An der Außenseite des Gefäßkörpers befi nden sich kaum sichtbare, vertikale unregelmäßige fl ache Einritzungen, vielleicht als eine Art Verzierung? Der Rand ist einfach profi liert und gerade abgeschnitten. Der Boden ist ge-rade, unregelmäßig. In der Faktur gibt es Beimischungen von weißen Steinchen, wodurch die Wände grobkörnig werden. Far-be – ziegelbraun außen, dunkelbraun-schwarz innen. Größe – H. 17,7 cm; M. Ø 16,5 cm; H. Ø 14,5 cm; B. Ø 9,4 cm; max. Ø 18,2 cm; WB 0,7 cm. Feldbezeichnung SN 1; Inv.-Nr. SMV A-3227) (Dizdar 1999, 155, Kat. Nr. 339).

2. Eiserne Klammer Maße: Gew. 3,8 g; L. 4,1 cm; B. 0,65 cm; Gr. 0,2 cm, Recht-

eckquerschnitt. Feldbezeichnung SN 2; Inv.-Nr. SMV A-3228 (Dizdar 1999, 155, Kat. Nr. 340).

3. Eiserne Klammer (T. 7,1) Maße: Gew. 2,1 g; L. 3,2 cm; B. 0,5 cm; Gr. 0,3, Rechteckquer-

schnitt. Feldbezeichnung SN 3.4. Zwei Fragmente der römischen Ziegel der Größe 25x29 cm und

24x28 cm.

Grab 2. Das Grab hat eine Kreisform, Ø 1 m. Es wurde auf der Relativtiefe von 38 cm vermerkt. Der Boden des Grabs liegt auf 72 cm Tiefe.

Auf der Relativtiefe von 39 cm fand man die Spitze eines rö-mischen Ziegels (2), unter dem sich ein Keramiktopf (1) befand (der Boden auf 68 cm Tiefe), in dem Überreste von eingeäscherten Knochen (190,0 g) gefunden wurden, höchstwahrscheinlich eines Mannes im Alter von 35-40 Jahren. In der Urne wurden unter den eingeäscherten Menschenknochen ein eiserner Keil (3) und 3 Frag-mente von Eisengegenständen gefunden. 1. Die Urne (T. 1,2) Ein eiförmiges, handgeformtes Keramikgefäß, am Hals und

Rand ist mögliche Bearbeitung an einer langsam rotierenden Töpferscheibe sichtbar. An der Innenwand bemerkt man die grobe Einglättung mit den Fingern. Die obere Hälfte des Ge-fäßkörpers ist mit gekämmten, tief eingeritzten Wellenlinien mit unterschiedlich steilen Wellenamplituden verziert. Der obe-re Bund der Wellenlinien ist dichter und unregelmäßig, schräg nach links verlaufend, und die unteren zwei sind regelmäßiger. Die gekämmte Wellenlinie ähnelt Girlanden. Der Rand des Ge-fäßes fehlt. Der Boden ist gerade, unregelmäßig, leicht nach au-ßen gezogen. Die Wände sind glatt, aber von grober Anfertigung mit einigen größeren Steinchen. An der Oberfl äche befi nden sich Überreste von Tonklümpchen, beziehungsweise die Spuren der groben Fertigung von Hand. Farbe – hellbraun-grau außen, etwas dunkler innen, im Querschnitt grau. Größe - H. 19,1 cm; B. der Schulter 12,3 cm; B. Ø 11,4 cm; max. Ø 17,0 cm; WB von 0,7 bis 1,2 cm. Feldbezeichnung SN 4; Inv.-Nr. SMV A-3229 (Dizdar 1999, 156, Kat. Nr. 341).

4 Wir bedanken uns bei Dr. M. Šlaus für seine Erlaubnis, die Angaben aus seinem unveröffentlichten Fachbericht zu verwenden.

Sl. 3 Topografska rasprostranjenost paljevinskog pogrebnog ritusa južno od Drave (● -pouzdani lokaliteti, ○ - nesi-gurni)

1. Duga ulica 99 u Vinkovcima; 2. Donji Stenjevec kraj

Zagreba; 3. Smrdelji-Debeljak kod Skradina; 4. Kašić- Maklinovo brdo, položaj vinograda Stojana Drče; 5. Du-bravice kod Skradina; 6. Sv. Lovre u šibenskom Donjem polju; 7. Glavice kraj Sinja, zaseok Poljaci-položaj Glu-vine kuće II; 8. Glavice kraj Sinja, položaj Jojine kuće; 9. Velištak u mjestu Velimu (općina Stankovci) kod Benko-vca; 10. Žminj; 11. Bakar-Sarazinovo; 12. Gomjenica kod Prijedora; 13. Bagruša u Petoševcima kod Laktaša; 14. Kamenica kod Mahovljana; 15. Žarovice, Hodbina kod Mostara; 16. Sultić kod Konjica; 17. Bosanska Rača; 18. Krčevine u Trnovici kod Zvornika; 19. Dvorovi kod Bijeljine; 20. Ciglana kod Čelareva; 21. Novi Slanka-men položaj Čarevci-ciglana; 22. Najeva ciglana kod Pančeva; 23. Opova kod Pančeva; 24. Veliko Ostrovo na Dunavu; 25. Brstje kraj Ptuja; 26. Repelc kod Mosta na Soči

Abb. 3 Topographische Verbreitung der Feuerbestattungsriten südlich der Drau (• – belegte Fundorte, • – mögliche Fun-dorte)

1. Duga ulica 99 in Vinkovci; 2. Donji Stenjevec bei Za-

greb; 3. Smrdelji-Debeljak bei Skradin; 4. Kašić-Makli-novo brdo, Standort des Weinbergs von Stojan Drča; 5. Dubravice bei Skradin; 6. Sv. Lovre in Donje polje bei Šibenik; 7. Glavice bei Sinj, Dörfchen Poljaci-Standort Gluvine kuće II; 8. Glavice bei Sinj, Standort Jojine kuće; 9. Velištak im Dörfchen Velim (Gemeinde Stanko-vci) bei Benkovac; 10. Žminj; 11. Bakar-Sarazinovo; 12. Gomjenica bei Prijedor; 13. Bagruša in Petoševci bei Laktaši; 14. Kamenica bei Mahovljane; 15. Žarovice, Hodbina bei Mostar; 16. Sultić bei Konjic; 17. Bosanska Rača; 18. Krčevine in Trnovica bei Zvornik; 19. Dvorovi bei Bijeljina; 20. Ciglana bei Čelarevo; 21. Novi Slanka-men, Standort Čarevci-Ziegelwerk; 22. Najeva ciglana bei Pančevo; 23. Opovo bei Pančevo; 24. Veliko Ostrovo an der Donau; 25. Brstje bei Ptuj; 26. Repelc bei Most na Soči

146

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Izlaskom na teren arheolozi su otvorili sondu VII, dimenzija 1,40 x 0,90 m, iz koje su izvadili urnu groba br. 10. Grobna raka bila je ukopana u predzdravični sloj i tek je djelomično ustanovljena radi oštećenja na svome južnom dijelu, nastalog kopanjem jame za sadnju voćke. U predzdravičnom sloju ocrtavale su se još dvije mrlje tamnosmeđe boje za koje je ustanovljeno da su osta-ci korijenja (Terenski dnevnik, 2. prosinca 2003.).

Poslije prikupljanja podataka zaključno s grobom br. 9, pristupilo se obradi građe iz grobova. Tijekom vremena u kojemu su u Gradski muzej u Vinkovcima pristizali nalazi iz Duge ulice 99, njihova restauratorska radionica rekonstruira-la je urne 1-6 i 8-9. Nakon što je sva građa iz Vinkovačkog muzeja predana na znanstvenu i stručnu obradu, autorice rada su pristupile daljnjim postupcima. Naknadno pronađena urna iz groba br. 10 predana je na rekonstrukciju Marini Gregl iz Zagreba. Restauracija i konzervacija metalnih nalaza iz urni i grobnih raka obavljena je u Arheološkome muzeju u Zagrebu (Damir Doračić)3, a potrajala je oko tri godine zbog izuzetno loše očuvanosti predmeta.

Svi prikupljeni ostaci spaljenih kostiju pokojnika iz urni i onih rasutih po grobnim rakama predani su u Hrvatsku aka-demiji znanosti i umjetnosti, Odsjeku za arheologiju, dr. sc. Mariu Šlausu na antropološku analizu radi utvrđivanja spola pokojnika, dobi u trenutku smrti, raznih bolesti i anomalija koje je moguće iščitati takvim analizama.

Zemlja prikupljena iz urni ili grobnih raka fl otirana je, a uzorci su predani na arheobotaničku analizu dr. sc. Rena-ti Šoštarić u Botanički zavod Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, radi utvrđivanja sjemenki i biljaka koje su bile u okružju groblja na kojem su se u ranom srednjem vijeku spaljivali pokojnici u Vinkovcima.

Naposljetku, uzorci ugljena koji su bili prikupljeni iz gro-bova br. 6, 8 i 10, predani su na radiokarbonsku analizu 14C metodom u Leibniz-Labor für Altersbestimmung und Isoto-penforschung Christian- Albrechts-Universitaet Leibniz-La-boratory for Radiomatic Dating and Stable Isotope Research, Kiel University u Njemačkoj, radi utvrđivanja apsolutno-da-tacijskih pokazatelja.

2. OPIS GROBOVA I PREDMETA

Kratice: v.=visina; Ø u.=promjer otvora usta; max. Ø=maksimalni promjer tijela; Ø d.=promjer dna; Ø v.=promjer vrata; d.s.=debljina stijenke; duž.=dužina; šir.=širina; deb.=debljina; tež.=težina; PN=posebni nalaz; GMV=Gradski muzej Vinkovci; inv. br.=inventarni broj.

Grob 1. Zamijećen je na relativnoj dubini od 38 cm. Dno rake je na dubini 74 cm.

Na relativnoj dubini od 48 cm naišlo se na vrh keramičkog lonca (1) u kojem su nađeni ostaci gorenih kostiju (385,0 g), najvjerojatnije muškarca 30-35 godina starosti.4 U urni među

3 U radu su korištene fotografi je metalnih predmeta koje je izradio Damir Doračić. Keramičke posude fotografi rala je Tatjana Tkalčec, a crteže i kompjutorsku obradu je izradio Miljenko Gregl.

4 Zahvaljujemo dr. M. Šlausu na dozvoli za korištenje podataka iz neobjavljenog stručnog izvješća.

2. Fragment eines römischen Ziegels Maße: L. 28,5 cm; B. 23,3; Gr. 5,6 cm. Feldbezeichnung SN 6;

Inv.-Nr. SMV A-3231, (Dizdar 1999, 156, Kat. Nr. 342).3. Eisenkeil (T. 7,2) Maße: Gew. 16,4 g; L. 9,8 cm; B. 0,7 cm; Gr. 0,5 cm; Rechteck-

querschnitt. Feldbezeichnung SN 5; Inv.-Nr. SMV A-3230.

Grab 3. Das Grab hat einen runden Grundriss, Ø 0,75 m. Es wurde auf der Relativtiefe von 38 cm vermerkt. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 88 cm. Am Grabboden wurde auf der Relativtiefe von 85 cm eine kleinere, härtere, eingeglättete Lehmfl äche entdeckt. Ein Teil des Grabes befand sich außerhalb der Grenzen des Aushubs der Grabung, so dass sie nicht vollständig erforscht wurde.

Im Grab wurden Überreste von eingeäscherten Menschenkno-chen (275,0 g), höchstwahrscheinlich einer Frau im Alter von 27-35, eine Urne, deren Boden auf Relativtiefe von 85 cm (1) lag, sowie verstreute Keramikfragmente (2) gefunden.1. Die Urne (T. 2,1) Der untere Teil eines an der langsam rotierenden Töpferschei-

be angefertigten Keramikgefäßes. Verziert mit vier Reihen von gekämmten Wellenlinien, die ausgeprägt fl ache Wellen haben und sich von der Schulter zum unteren Teil des Gefäßes zie-hen. Am unteren Teil des Bauchs ist das Ende einer gekämmten Wellenlinie sichtbar, das in eine unregelmäßige Linie übergeht. Der Boden ist gerade. Die Wände des Gefäßes sind glatt, es gibt keine größeren Mengen von Beimischungen von Glimmer oder Steinchen. Farbe – rötlich-braun-grau außen, innen überwiegen dunklere Flächen, im Querschnitt grau. Größe – erhaltene H. 14,5 cm; H. Ø im erhaltenen Teil 12,5 cm; B. Ø 9,5 cm; max. Ø 14,3 cm; WB 0,6 cm. Feldbezeichnung SN 7; Inv.-Nr. SMV A-3382.

2. Keramikfragmente aus dem Grab (T. 2,2) Teile eines Gefäßes unbestimmter Form, angefertigt an einer

langsam rotierenden Töpferscheibe. Der Boden ist gerade, be-stehend aus zwei Teilen. Das Gefäß ist bis zum Boden mit ge-kämmten Wellenlinien mit hohen Wellen verziert, an einzelnen Stellen berühren sich die darüber verlaufenden Wellen. Neben der Wellenlinie gibt es auch fl ache horizontale schwache Linien. Nahe dem Boden des Gefäßes sind die Linien stärker betont und tiefer. Die Faktur ist fein und glatt. Farbe – ocker außen und innen, im Querschnitt dunkelgrau.

Grab 4. Das Grab hat einen ovalen Grundriss der Größe 0,70x0,84 m. Es wurde auf der Relativtiefe von 50 cm gefunden. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 71 cm. Das Grab wurde von der südwestlichen Seite durch den neuerlichen Aushub teilweise zerstört.

Auf der Relativtiefe von 50 cm fand man Teile eines Keramik-topfes (1), dessen Boden auf der Tiefe von 61 cm lag. In einem als Urne dienenden Topf wurden Überreste von eingeäscherten Knochen (155,0 g), höchstwahrscheinlich eines Kindes im Alter von 0,5-1,5 (?), und unter den Menschenknochen zwei Fragmente von Eisen-messern (2, 3) gefunden. Auf der Urne wurde eine eiserne Klammer (4) gefunden. Neben der Urne wurden mehrere Eisengegenstände gefunden: die eisernen Teile eines Griffes und des Reifens eines Holzeimers (5, 6), das Fragment eines eisernen Messers?, (7), ein Pfeil (8), ein Fragment eines unbestimmten Eisengegenstandes (9) sowie das Fragment eines Bronzeblechs (10). 1. Die Urne (T. 3) Das bauchige Keramikgefäß wurde an einer langsam rotie-

renden Töpferscheibe angefertigt. Am Hals und Rand sind Spuren einer Töpferscheibe sichtbar, und an der Innenwand die Einglättung mit den Fingern. Es ist mit drei Reihen von gekämmten Wellenlinien mit dichten Wellenamplituden, die

147

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

ljudskim kostima nađeni su uščuvaniji dijelovi, vjerojatno dviju spojnica (2, 3), ulomak željeznog predmeta (možda treće spojni-ce) te tri fragmenta otopljenog metala. Prema iskazu nalaznika, urna je bila poklopljena dvama ulomcima rimskih cigli (4) koji su, prema podacima nalaznika, činili vrst „krovića“ nad urnom.1. Urna (T. 1,1) Deformirana keramička posuda izrađena rukom, obod

dorađen i izveden na sporom lončarskom kolu. Na unutar-njoj stijenki posude vidljivo je grubo zaglađivanje prstima. Na vanjskoj strani tijela posude prisutni su jedva vidljivi, okomiti nepravilni plitki zarezi, možda vrst ukrasa? Rub je jednostavno profi liran i ravno odsječen. Dno je ravno, nepravilno. U fakturi ima primjesa bijelih kamenčića, što stijenke čini krupnozrnatima. Boja – ciglasto-smeđa izva-na, tamnosmeđe-crna iznutra. Dimenzije – v. 17,7 cm; Ø u. 16,5 cm; Ø v. 14,5 cm; Ø d. 9,4 cm; max. Ø 18,2 cm; d.s. 0,7 cm. Terenska oznaka PN 1; inv. br. GMV A-3227) (Dizdar 1999, 155, kat.br. 339).

2. Željezna spojnica Mjere: tež. 3,8 g; duž. 4,1 cm; šir. 0,65 cm; deb. 0,2 cm,

pravokutni presjek. Terenska oznaka PN 2; inv. br. GMV A-3228 (Dizdar 1999, 155, kat. br. 340).

3. Željezna spojnica (T. 7,1) Mjere: tež. 2,1 g; duž. 3,2 cm; šir. 0,5 cm; deb. 0,3, pravo-

kutni presjek. Terenska oznaka PN 3.4. Dva ulomka rimskih opeka dimenzija 25 x 29 cm i 24 x 28

cm.

Grob 2. Grobna raka je kružnog oblika, Ø 1 m. Zamijećena je na relativnoj dubini od 38 cm. Dno rake je na dubini 72 cm.

Na relativnoj dubini od 39 cm naišlo se na vrh rimske opeke (2) ispod koje se nalazio keramički lonac (1), (dno na dubini 68 cm) u kojem su nađeni ostaci gorenih kostiju (190,0 g) najvjerojatnije muškarca 35-40 godina starosti. U urni među spaljenim ljudskim kostima pronađen je željezni klin (3) i 3 fragmenta željeznih predmeta. 1. Urna (T. 1,2) Keramička posuda jajolika oblika, izrađena rukom, na vratu

i obodu vidljiva je moguća dorada na sporom lončarskom kolu. Na unutarnjoj stijenki uočljivo je grubo zaglađivanje prstima. U gornjoj polovici tijela posuda je ukrašena češljastim duboko urezanim valovnicama, različito posta-vljenih amplituda valova. Gornji snop valovnica je gušći i nepravilan, ukošen ulijevo, a donja dva su pravilnija. Češljasta valovnica sliči girlandama. Rub posude nedo-staje. Dno je ravno, nepravilno, blago na van izvučeno. Stijenke su glatke, ali grube izrade s pokojim krupnijim kamenčićem. Po površini su prisutni ostaci komada gline, odnosno tragovi grube ručne izrade. Boja – svijetlosmeđe-siva izvana, nešto tamnija iznutra, u presjeku siva. Dimen-zije - v. 19,1 cm; šir. ramena 12,3 cm; Ø d. 11,4 cm; max. Ø 17,0 cm; d.s. od 0,7 do 1,2 cm. Terenska oznaka PN 4; inv. br. GMV A-3229 (Dizdar 1999, 156, kat. br. 341).

2. Ulomak rimske opeke Mjere: duž. 28,5 cm; šir. 23,3; deb. 5,6 cm. Terenska oz-

naka PN 6; inv. br. GMV A-3231, (Dizdar 1999, 156, kat. br. 342).

schräg nach rechts verlaufen und am Schulteransatz beginn-en, verziert. Auf dem weitesten Teil des Bauchs werden die gekämmten Wellenlinien zu horizontalen Linien, die mit demselben Gegenstand gezogen wurden und in zwei Rei-hen verlaufen. Der Rand hat eine einfache Profi lierung und ist schräg abgeschnitten. Auf geradem Urnenboden sind die Überreste der Steinchen sichtbar, die zur leichteren Trennung des Gefäßes von der Töpferscheibe dienten. In der Mitte des Gefäßbodens bemerkt man eine runde Vertiefung mit einem Durchmesser von 2,5 cm von der Achse der Töpferscheibe. Das Gefäß ist grob bearbeitet, mit Beimischungen von Stein-chen. Farbe – grau-dunkelbraun mit ziegel-ockerfarbenen Flecken außen, schwarz innen. Größe: H. 18,0 cm; M. Ø 13,5 cm; H. Ø 10,5 cm; B. Ø 9,4 cm; max. Ø 17,5 cm; WB 0,6 cm. Feldbezeichnung SN 8; Inv.-Nr. SMV A-3383, (Dizdar 1999, 156, Kat. Nr. 343).

2. Fragment einer Messerklinge (T. 7,3). Maße: Gew. 10,2 g; L. 8,1 cm; B. 1,3 cm; Gr. der Klinge 0,08

cm; Gr. der Rücken 0,31 cm; Querschnitt rhomboid. Feldbe-zeichnung SN 9.

3. Fragment einer Messerklinge und eines teilweise erhaltenen Dorns (T. 7,4)

Maße: Gew. 3,1 g; L. 6,7 cm; B. der Klinge 1,3 cm; B. des Dorns 0,6 cm; Gr. der Klinge 0,05; Gr. des Rückens 0,25 cm; Quer-schnitt rhomboid. Feldbezeichnung SN 9.

4. Eiserne Klammer (T. 7,5) Maße: Gew. 3,1 g; L. 5,7 cm; B. 0,4 cm; Gr. 0,3 cm; rechteckiger

Querschnitt. Feldbezeichnung SN 10.5. Eiserne Teile des Henkels eines Holzeimers (T. 7,6). Maße: Gewicht 0,7 g; L. 1,9 cm; Gr. 0,2 cm. Feldbezeichnung

SN 12.6. Eiserne Teile des Reifens eines Holzeimers (T. 7,7) Zwanzig unterschiedliche Fragmente eines Reifens B. ca. 1 cm.

Feldbezeichnung SN 12.7. Fragment der Klinge und des Aufsatzdorns eines Messers (?) (T.

8,1) Maße: Gew. 0,8 g; L. 3,2 cm; B. der Klinge 1,2 cm, B. des Dorns

0,2 cm; Gr. der Klinge 0,1 cm. Feldbezeichnung SN 12.8. Eiserner Pfeil (T. 8,2) Maße: Gew. 5,5 g; L. 5,5 cm; B. 1,9 cm; Ø des Schaftes 0,8 cm.

Feldbezeichnung SN 11.9. Fragment eines Eisengegenstandes (T. 8,3) Maße: Gew. 11,2 g; L. 6,8 cm; runder voller Querschnitt Ø 0,6

cm. Feldbezeichnung SN 13.10. Fragment eines dünnen Bronzeblechs (T. 8,4)

Maße: L. 2,9 cm; B. 1,1 cm. Feldbezeichnung SN 14.

Grab 5. Das Grab hat einen runden Grundriss, Ø 0,67 m. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 61 cm.

Auf dem Grabboden wurde auf der Relativtiefe von 61 cm ei-ne stark beschädigte Urne (1) mit Überresten von eingeäscherten Knochen (295,0 g), höchstwahrscheinlich einer Frau im Alter von 20-25, gefunden. 1. Die Urne (T. 4) Ein Keramikgefäß mit unregelmäßiger Form, der weiteste Teil

des Gefäßes ist der obere Teil der Schulter. Das Gefäß wurde an der langsam rotierenden Töpferscheibe angefertigt. Am un-teren Teil des Gefäßes sind Spuren von vertikalen fl achen Ein-ritzungen sichtbar, wahrscheinlich Anfertigungsspuren. Es ist mit Reihen von fl achen breiten Rillen, beziehungsweise mit horizontalen einfachen Linien, verziert. Der Rand des Gefäßes ist ausgezogen und schräg abgeschnitten. Der Boden ist gerade. Das Gefäß hat glatte Außenwände, während an der Innenwand Beimischungen von weißen und schwarzen Steinchen sicht-

148

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

3. Željezni klin (T. 7,2) Mjere: tež. 16,4 g; duž. 9,8 cm; šir. 0,7 cm; deb. 0,5 cm;

pravokutni presjek. Terenska oznaka PN 5; inv. br. GMV A-3230.

Grob 3. Grobna raka je kružnog tlocrta, Ø 0,75 m. Zamijećena je na relativnoj dubini od 38 cm. Dno rake je na dubini 88 cm. Na dnu jame otkriven je manji tvrđi, zaglačani dio ilovače na relativnoj dubini od 85 cm. Dio grobne jame nalazio se izvan granica iskopa sonde tako da nije čitava ispražnjena.

U jami su pronađeni ostaci spaljenih ljudskih kostiju (275,0 g), najvjerojatnije žene 27-35 godina starosti, urna čije je dno ležalo na relativnoj dubini od 85 cm (1) kao i ulomci keramike rasuti po grobnoj jami (2).1. Urna (T. 2,1) Donji dio keramičke posude izrađene na sporom

lončarskom kolu. Ukrašena je s četiri reda češljastih va-lovnica, izrazito plitkih valova, koje se protežu od rame-na prema donjem dijelu posude. U donjem dijelu trbuha vidljiv je završetak češljaste valovnice koji prelazi u ne-pravilnu liniju. Dno je ravno. Stijenke posude su glatke, nema primjesa tinjca niti kamenčića u većim količinama. Boja –crvenkasto-smeđe-siva izvana, iznutra prevladavaju tamnije površine, u presjeku siva. Dimenzije – očuvana v. 14,5 cm; Ø v. u očuvanom dijelu 12,5 cm; Ø d. 9,5 cm; max. Ø 14,3 cm; d.s. 0,6 cm. Terenska oznaka PN 7; inv. br. GMV A-3382.

2. Ulomci keramike iz grobne jame (T. 2,2.) Dijelovi posude nedefi niranog oblika izrađene na sporom

lončarskom kolu. Dno je ravno, sastavljeno od dva dijela. Posuda je do samog dna ukrašena češljastim valovnicama visokih valova, na pojedinim mjestima se dodiruju nasu-protno postavljeni valovi. Osim valovnica ima i plitke vo-doravne nenaglašene linije. Pri dnu posude te su linije jače naglašene i udubljene. Faktura je fi na i glatka. Boja – oker izvana i iznutra, u presjeku tamnosiva.

Grob 4. Grobna raka je ovalnog tlocrta, dimenzija 0,70 x 0,84 m. Zamijećena je na relativnoj dubini od 50 cm. Dno rake je na dubini 71 cm. Raka je s jugozapadne strane djelomično uništena recentnim iskopom.

Na relativnoj dubini od 50 cm naišlo se na dijelove keramičkog lonca (1), čije dno je ležalo na dubini 61 cm. U loncu u funkciji urne pronađeni su ostaci gorenih kostiju (155,0 g), najvjerojatnije djeteta 0,5-1,5 (?) godina starosti i, među ljudskim kostima, dva ulomka željeznih noževa (2, 3). Iznad urne je nađena željezna spojnica (4). Uz urnu je pronađeno više željeznih predmeta: željezni dijelovi ručke i obruča drvene vedrice (5, 6), ulomak željeznog noža,?, (7), strelica (8), ulomak nedefi niranog željeznog predmeta (9) i ulomak brončanog lima (10). 1. Urna (T. 3) Keramička posuda trbušastog oblika izrađena na sporom

lončarskom kolu. Na vratu i rubu vidljivi su tragovi kola, a na unutarnjoj stijenki vidljivo je zaglađivanje prstima. Ukrašena je trima redovima češljastih valovnica, gustih amplituda valova, ukošenih nadesno, koji započinju na

bar sind. Farbe – dunkelbraun bis rötlich-ocker, Querschnitt schwarz. Größe: H. 25,8 cm; M. Ø 24,3 cm; H. Ø 22,0 cm; B. Ø 11,6 cm; max. Ø 32,0 cm; WB 1,0 cm. Feldbezeichnung SN 15; Inv.-Nr. SMV A-3385.

Grab 6. Das Grab hat einen ovalen Grundriss, Ø 0,76 m. Es wurde auf der Relativtiefe von 39 cm vermerkt. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 58 cm.

In der Mitte des Grabs fand man eine vom Druck der Erde beschädigte Urne (1). Darin und um sie herum wurden Überreste von eingeäscherten Knochen (252,1 g), höchstwahrscheinlich ei-ner Frau im Alter von 15-18, gefunden. In der Urne wurden unter den eingeäscherten Menschenknochen römische Bronzemünzen (2) und nordwestlich der Urne ein eiserner Keil (3) sowie das Fragment eines römischen Ziegels, gefunden. Unter den Überre-sten der eingeäscherten Menschenknochen wurde auch der nicht verbrannte Augenzahn eines Wildschweinebers (Sus scrofa) ge-funden.1. Die Urne (T. 5,1) Das regelmäßige eiförmige Keramikgefäß wurde an der lang-

sam rotierenden Töpferscheibe angefertigt. Die fl achen Verzie-rungen aus horizontalen Linien und Wellenlinien wurden einge-kämmt und reihen sich von der Schulter bis zum weitesten Teil des Gefäßes. Die Öffnung des Gefäßes ist äußerst eng, der Rand hat einen D-Querschnitt. Im Ton gibt es Beimischungen von grobkörnigem Sand, weißen Steinchen und viel Glimmer. Farbe – ziegelfarben. Größe – H. 18,1 cm; M. Ø 6,6 cm; H. Ø 6,5 cm; B. Ø 8,1 cm; max. Ø 14,5 cm; WB 0,9 cm. Feldbezeichnung SN 17; Inv. Nr. SMV A-3592.

2. Bronzemünzen von geringem Nominalwert (T. 8,6) Konstans; Münzanstalt: Siscia; AV: CONSTAN-S P F AVG; RV:

VICTORIAE DD AVGGQ NN; Jahr der Prägung: 347-348; RIC VIII, 1925

Maße: Gew. 1,4 g, Ø 1,5 cm. Feldbezeichnung SN 19.3. Eiserner Keil (T. 8,5) Maße: Gew. 10,1 g; L. 3,9 cm; Quadratquerschnitt 0,7 cm. Feld-

bezeichnung SN 20.

Grab 7. Das Grab hat einen runden Grundriss, die Angaben über die Ausmaße fehlen. Der Grabboden war auf der Relativtiefe von 54 cm.

Im Grab wurden Überreste von eingeäscherten Knochen (563,0 g), höchstwahrscheinlich eines Kindes im Alter von 4-6 Jahren ge-funden, die mit einem Fragment eines römischen Ziegels bedeckt waren.

Grab 8. Grab mit ovalem Grundriss und schrägen Wänden, die im ebenen Boden enden, Ø (NW-SO) 1,10 m. Es wurde auf der Re-lativtiefe von 40 cm vermerkt. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 70 cm.

Unter einem horizontal gelegten römischen Ziegel, der sich auf der Tiefe von 40 cm befand, wurde auf der Relativtiefe von 47 cm ein als Urne dienender Topf (1) gefunden. Nordwestlich davon wur-de noch ein horizontal gelegter römischer Ziegel, und südlich ein vertikal gelegter Ziegel gefunden. Eingeäscherte Menschenknochen befanden sich auf dem Boden der Urne und auch neben einem ver-tikal gelegten römischen Ziegel. Die Überreste der Knochen (699,5 g) gehörten höchstwahrscheinlich einer Frau im Alter von 20-35 Jahren.

5 Die Geldbestimmung wurde von Hrvoje Kalafatić, dem wissenschaftli-chen Nachwuchs des Instituts für Archäologie, vorgenommen, dem wir bei dieser Gelegenheit danken.

149

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

samome vrhu ramena. Na najširem dijelu trbuha češljaste valovnice se razvijaju u vodoravne linije koje se, načinjene istim predmetom, nižu u dva reda. Rub je jednostavne pro-fi lacije, koso odrezan. Na ravnom dnu urne vidljivi su osta-ci kamenčića koji su služili lakšem odvajanju posude od lončarskog kola. U sredini dna posude uočljivo je kružno udubljenje promjera 2,5 cm od osovine lončarskoga kola. Posuda je grubo obrađena, s primjesama kamenčića. Boja – sivo-tamnosmeđa s ciglasto-oker mrljama izvana, crna iznutra. Dimenzije: v. 18,0 cm; Ø u. 13,5 cm; Ø v. 10,5 cm; Ø d. 9,4 cm; max. Ø 17,5 cm; d.s. 0,6 cm. Terenska oznaka PN 8; inv.br. GMV A-3383, (Dizdar 1999, 156, kat. br. 343).

2. Ulomak sječiva noža (T. 7,3). Mjere: tež. 10,2 g; duž. 8,1 cm; šir. 1,3 cm; deb. sječiva

oštrice 0,08 cm; deb. hrpta 0,31 cm; presjek romboidan. Terenska oznaka PN 9.

3. Ulomak sječiva noža i djelomično očuvanog trna (T. 7,4) Mjere: tež. 3,1 g; duž. 6,7 cm; šir. sječiva 1,3 cm; šir. trna

0,6 cm; deb. oštrice 0,05; deb. hrpta 0,25 cm; presjek rom-boidan. Terenska oznaka PN 9.

4. Željezna spojnica (T. 7,5) Mjere: tež. 3,1 g; duž. 5,7 cm; šir. 0,4 cm; deb. 0,3 cm;

pravokutnog presjeka. Terenska oznaka PN 10.5. Željezni dijelovi ručke drvene vedrice (T. 7,6). Mjere: težina 0,7 g; duž. 1,9 cm; deb. 0,2 cm. Terenska

oznaka PN 12.6. Željezni dijelovi obruča drvene vedrice (T. 7,7) Dvadeset različitih ulomaka obruča šir. oko 1 cm. Teren-

ska oznaka PN 12.7. Ulomak sječiva i trna za nasad noža (?) (T. 8,1) Mjere: tež. 0,8 g; duž. 3,2 cm; šir. sječiva 1,2 cm, šir. trna

0,2 cm; deb. sječiva 0,1 cm. Terenska oznaka PN 12.8. Željezna strelica (T. 8,2) Mjere: tež. 5,5 g; duž. 5,5 cm; šir. 1,9 cm; Ø tuljca 0,8 cm.

Terenska oznaka PN 11.9. Ulomak željeznog predmeta (T. 8,3) Mjere: tež. 11,2 g; duž. 6,8 cm; kružnog punog presjeka Ø

0,6 cm. Terenska oznaka PN 13.10. Ulomak tankog brončanog lima (T. 8,4) Mjere: duž. 2,9 cm; šir. 1,1 cm. Terenska oznaka PN 14.

Grob 5. Grobna raka je kružnog tlocrta, Ø 0,67 m. Dno rake je na dubini 61 cm.

Na dnu rake na relativnoj dubini od 61 cm pronađena je urna u raspadnutom stanju (1) u kojoj su nađeni ostaci gorenih kostiju (295,0 g), najvjerojatnije žene 20-25 godina starosti. 1. Urna (T. 4) Keramička posuda nepravilna oblika, najširi dio posude

je u gornjem dijelu ramena. Posuda je izrađena na spo-rom lončarskom kolu. U donjem dijelu posude vidljivi su tragovi okomitih plitkih ureza, vjerojatno tragovi izrade. Ukrašena je nizovima plitkih širokih žljebova, tj. vodora-vnim jednostavnim linijama. Rub posude je izvučen i koso odrezan. Dno je ravno. Posuda je glatkih stijenki izvana, dok je na unutarnjoj stijenki zamjetna primjesa bijelih i crnih kamenčića. Boja – tamnosmeđe do crvenkasto-oker, presjek crni. Dimenzije: v. 25,8 cm; Ø u. 24,3 cm; Ø v.

1. Die Urne (T. 5,2) Das eiförmige Keramikgefäß wurde an der langsam rotierenden

Töpferscheibe angefertigt und zeigt deutliche Spuren der Töp-ferscheibe an der Öffnung des Gefäßes. Die Verzierung unter dem Hals beginnt mit gekämmten Linien, die sich in zwei unre-gelmäßig gekämmte Wellenlinien und danach in zwei gekämm-te Linien entwickeln, die um die Mitte des Gefäßkörpers, an seinem weitesten Teil, enden. Der Rand hat eine einfache Pro-fi lierung und ist hoch ausgezogen. Am Hals sind Spuren einer Reparatur des Gefäßes feststellbar (Bindelöcher). Der Boden ist gerade, mit Überresten von Sandkörnern an der Außenfl äche. In der Faktur gibt es Beimischungen von großen schwarzen Stein-körnern, es gibt keinen Glimmer. Farbe – braun-grau-rötlich außen, schwarz-grau innen. Größe - H. 18,2 cm; M. Ø 11,8 cm; H. Ø 9,9 cm; B. Ø 9,0 cm; max. Ø 14,0 cm; WB 0,6 cm. Feldbe-zeichnung SN 21; Inv.-Nr. SMV A-3814.

Grab 9. Das Grab konnte nicht bestimmt werden. Der Boden des angenommenen Grabs ist auf der Tiefe von 61 cm.

Das als Urne dienende Gefäß wurde unter dunkelbraunem Hu-mus auf der Relativtiefe von 47 cm gefunden, und es war in die bräunliche vorsterile Schicht eingesunken (1). Die Urne war unter dem Gewicht der Erde zerbrochen, und unter den zerbrochenen Ge-fäßscherben wurden Überreste von eingeäscherten Menschenkno-chen (88,9 g), höchstwahrscheinlich eines Kindes im Alter von 2-4 Jahren, gefunden.1. Die Urne (T. 6,1) Das birnenförmige Keramikgefäß wurde an der langsam rotie-

renden Töpferscheibe angefertigt. Die Verzierung besteht aus einer gekämmten Wellenlinie zwischen zwei Bündeln von ho-rizontalen Linien an der Schulter des Gefäßes, alles mit dem-selben Gegenstand ausgeführt. Die Wände sind glatt, mit Bei-mischungen von weißen Steinchen. Farbe – ocker bis hellbraun. Größe – H. 16,8 cm; M. Ø 12,5 cm; H. Ø 10,0 cm; B. Ø 8,8 cm; max. Ø 16,0 cm; WB 0,7 cm. Feldbezeichnung SN 25; Inv.-Nr. SMV A-4158.

Grab 10. Das Grab mit einem runden Grundriss wurde auf der Relativtiefe von 35 cm vermerkt. Der Grabboden liegt auf der Tiefe von 69 cm.

Das als Urne dienende Gefäß wurde auf der Relativtiefe von 56 cm (1) gefunden. Die Urne war ziemlich beschädigt, seitlich gelegt und unter dem Druck der Erde zerbrochen, mit äußerst wenigen ein-geäscherten Knochen (18,9 g), höchstwahrscheinlich eines Mannes im Alter von 20-40 Jahren.1. Die Urne (T. 6,2) Ein eiförmiges, teilweise erhaltenes Keramikgefäß. Der Rand ist

einfach rund und hoch ausgezogen. Der Unterteil des Gefäßes wurde von Hand gemacht. Die Innenwände sind vertikal einge-glättet, und die runde Vertiefung auf dem Boden, Durchmess er 1,5 cm, weist auf Bearbeitung an der langsam rotierenden Töp-ferscheibe hin. Das Gefäß ist unverziert, von grober Anferti-gung, dickwandig. Farbe – ocker bis hellbraun außen, grau im Querschnitt innen. Größe – H. ca. 21 cm?; M. Ø 13,5 cm; H. Ø 12,5 cm; B. Ø 10 cm; max. Ø 22 cm; WB 1 cm.

3. BESTATTUNGSSITTEN DER FRÜHMITTELALTERLICHEN BEVÖLKERUNG AUS VINKOVCI–DUGA ULICA 99

Das Gräberfeld in Vinkovci–Duga ulica 99 gehört zum Typus der fl achen Brandgräber mit Gruben. Von zehn freigelegten Grä-

150

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

22,0 cm; Ø d. 11,6 cm; max. Ø 32,0 cm; d.s. 1,0 cm. Te-renska oznaka PN 15; inv. br. GMV A-3385.

Grob 6. Grobna raka je ovalnog tlocrta, Ø 0,76 m. Zamijećena je na relativnoj dubini od 39 cm. Dno rake je na dubini 58 cm.

U sredini rake naišlo se na urnu, oštećenu od pritiska zemlje (1). U njoj i oko nje pronađeni su ostaci gorenih kostiju (252,1 g), najvjerojatnije žene 15-18 godina starosti. U urni među spaljenim ljudskim kostima pronađen je rimski brončani novac (2), a sjeverozapadno od urne željezni klin (3) i ulomak rimske opeke. Među ostacima spaljenih ljudskih kostiju pronađen je i nespaljeni očnjak mužjaka divlje svinje (Sus scrofa).1. Urna (T. 5,1) Keramička posuda pravilna jajolika oblika, izrađena na

sporom lončarskom kolu. Plitki ukrasi vodoravnih linija i valovnice izvedeni češljastim predmetom nižu se od ra-mena do najšireg dijela posude. Otvor posude je izuzetno uzak, rub D-presjeka. U glini ima primjesa krupnozrnatog pijeska, bijelih kamenčića i mnoštvo tinjca. Boja – cigla-sta. Dimenzije – v. 18,1 cm; Ø u. 6,6 cm; Ø v. 6,5 cm; Ø d. 8,1 cm; max. Ø 14,5 cm; d.s. 0,9 cm. Terenska oznaka PN 17; inv. br. GMV A-3592.

2. Brončani novac male nominale (T. 8,6) Konstans; kovnica: Siscia; AV: CONSTAN-S P F AVG;

RV: VICTORIAE DD AVGGQ NN; godina kovanja: 347.-348.; RIC VIII, 1925

Mjere: tež. 1,4 g, Ø 1,5 cm. Terenska oznaka PN 19.3. Željezni klin (T. 8,5) Mjere: tež. 10,1 g; duž. 3,9 cm; kvadratični presjek 0,7

cm. Terenska oznaka PN 20.

Grob 7. Raka je okruglog tlocrta, podaci o dimenzijama nedostaju. Dno rake bilo je na relativnoj dubini od 54 cm.

U raci su pronađeni ostaci spaljenih kostiju (563,0 g), najvjerojatnije djeteta 4-6 godina starosti, koje su bile preklo-pljene ulomkom rimske opeke.

Grob 8. Grobna raka ovalnog tlocrta, kosih zidova koji završavaju u ravno dno, Ø (SZ-JI) 1,10 m. Zamijećena je na relativnoj dubini od 40 cm. Dno rake je na dubini 70 cm.

Na relativnoj dubini od 47 cm pronađen je lonac u funkciji urne (1) ispod vodoravno položene rimske opeke koja se na-lazila na dubini od 40 cm. Sjeverozapadno od nje pronađena je još jedna vodoravno položena rimska opeka, dok je južno od urne pronađena okomito položena opeka. Spaljene lju-dske kosti nalazile su se unutar urne i to ne samo na njezinom dnu, a pronađene su i uz okomito postavljenu rimsku opeku. Pronađeni ostaci gorenih kostiju (699,5 g), najvjerojatnije pri-padaju ženi 20-35 godina starosti.1. Urna (T. 5,2) Keramička posuda jajolika oblika izrađena je na sporom

lončarskom kolu s jasno izraženim tragovima kola na otvoru posude. Ukras ispod vrata započinje češljastim li-nijama koje se razvijaju u dvije nepravilne češljaste va-

5 Determinaciju novca izradio je Hrvoje Kalafatić, znanstveni novak Instituta za arheologiju te mu ovom prigodom zahvaljujemo.

bern befanden sich in neun Überreste von eingeäscherten Men-schenknochen in einer Urne. Bei manchen waren die Urnen unter dem Druck der Erde zerbrochen, und Menschenknochen wurden auch um die Urnenfragmente herum gefunden. Ein Grab gehört zum Typus der einfachen Brandgräber mit Gruben, in denen ein-geäscherte Menschenknochen in einem Haufen auf den Grabboden gelegt wurden. Wie schon erwähnt besteht die Möglichkeit, dass unweit des Grabes 7 ein weiteres Grab ohne Urnen lag. Die Gräber haben einen ovalen oder runden Grundriss, ihr Durchmesser be-trägt 75-110 cm, und ihre Böden liegen im Durchschnitt auf 60-70 cm Tiefe von der gegenwärtigen Bodenfl äche, was heißt, dass sie fl ach eingegraben wurden, was der allgemeinen Vorstellung von den Brandgräbern im weiteren geographischen Raum entspricht. Als Urnen wurden Haushaltsgefäße verwendet, was im Einklang mit den anderen slawischen Brandgräberfeldern steht. Dafür spricht auch der Fund einer Urne aus dem Grab 8, an der Reparaturspuren sichtbar sind (absichtlich gebohrte kleine Löcher unter dem Rand, die zur Verbindung der beschädigten Teile des Topfes dienten). Als Urnen dienten Gefäße in mittleren und großen Größen ( mit einer Höhe von 17-26 cm), am häufi gsten der Höhe von ca. 18 cm, über-wiegend Töpfe; mit Ausnahme des großen und ungewöhnlichen Gefäßes aus Grab 5. Von 9 gefundenen Urnen wurden 6 (Gräber 3, 4, 5, 6, 8, 9) an der langsam rotierenden Töpferscheibe ange-fertigt und 3 von Hand gemacht, wobei die oberen Teile an einer langsam rotierenden Töpferscheibe bearbeitet wurden (Gräber 1, 2, 10). Die Urnen aus den Gräbern 4 und 10 hatten am Boden ei-ne runde Vertiefung – die Spur der Achse der langsam rotierenden Töpferscheibe. Von neun Urnen waren sieben verziert, und zwar mit einer Kombination von eingeritzten gekämmten Wellenlinien und horizontalen Linien (Gräber 4, 6, 8 und 9), mit Reihen von eingeritzten gekämmten Wellenlinien (Gräber 2 und 3) oder mit Reihen von gerillten horizontalen Linien (Grab 5), zwei waren un-verziert (Gräber 1 und 10).

Sonstige Grabfunde außer den Urnen sind sehr kläglich (be-stehend aus einzelnen Eisengegenständen oder Fragmenten von Eisengegenständen undefi nierter Form und Funktion); mit einer Vielzahl von Beigaben ragt das Kindergrab Nr. 4 mit Funden von Fragmenten von Messern, Eimern sowie von einem Pfeil, wie auch das Frauengrab Nr. 6 mit dem Fund der römischen Münzen heraus. Für einige Gräber ist es charakteristisch, dass die Urnen oder die Haufen mit den Überresten der eingeäscherten Menschenknochen mit Fragmenten römischer Ziegel (Gräber 1, 2, 7 und 8) oder mit Fragmenten von Keramikgefäßen (Grab 3) bedeckt waren.

3.1. TYPOLOGISCH-CHRONOLOGISCHE ANALYSE DER IRDENEN URNEN

URNE 1Eine Analogie für die Urne aus Grab 1 in Vinkovci fi nden

wir im Gebiet von Mitteldalmatien am Standort Kašić-Maklino-vo brdo, im Weinberg von S. Drča (Belošević 1974, 75, Abb. 1, T. II,1). Die Urne aus Kašić ist ein etwas größeres Gefäß und wurde von Hand geformt, ohne Bearbeitung an der Töpferschei-be, ohne Verzierungen, ihren größten Umfang hat sie auf halber Gefäßhöhe (Belošević 1974, 74). Anhand der Analyse der Form (bauchig-kreisförmig) und der Verzierungen der einzelnen Urnen aus Kašić, die als gemeinsame Merkmale aufweisen, dass sie schwach gebrannt, aus wenig gereinigtem Ton mit Beimischung von Sand und Kalzitkörnern gearbeitet, und unter Verwendung ei-ner primitiven Töpferscheibe von Hand geformt sind (Belošević 2002, 76), datierte der Autor das Brandgräberfeld bei Kašić un-gefähr in das 7. Jahrhundert (Belošević 1972, 126; Belošević 1980, 48), beziehungsweise die Urnen stammen aus der ersten Hälfte (Belošević 1976, 301), und zwar frühestens aus dem zwei-

151

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

lovnice, pa potom u dvije češljaste linije koje završavaju oko sredine tijela posude, na njenom najširem dijelu. Rub je jednostavne profi lacije, visoko izvučen. Na vratu su prisutni tragovi popravka posude (rupice za povezivanje). Dno je ravno s ostacima zrnaca pijeska na vanjskoj plohi. U fakturi ima primjesa krupnih crnih zrnaca kamenčića, nema tinjca. Boja – smeđe-sivo-crvenkasta izvana, crno-siva iznutra. Dimenzije - v. 18,2 cm; Ø u. 11,8 cm; Ø v. 9,9 cm; Ø d. 9,0 cm; max. Ø 14,0 cm; d.s. 0,6 cm. Terenska oznaka PN 21; inv. br. GMV A-3814.

Grob 9. Grobnu raku nije bilo moguće defi nirati. Dno pretpostavljene rake je na dubini 61 cm.

Posuda u funkciji urne pronađena je ispod tamnosmeđeg humusa na relativnoj dubini od 47 cm, a bila je ukopana u smeđkasti predzdravični sloj (1). Urna je bila razlomljena pod težinom zemlje, a ispod izlomljenih komada posude nađeni su ostaci spaljenih ljudskih kostiju (88,9 g), najvjerojatnije dje-teta 2-4 godina starosti.1. Urna (T. 6,1) Keramička posuda kruškolikog oblika, izrađena na sporom

lončarskom kolu. Ukras se sastoji od češljaste valovnice između dva snopa vodoravnih linija na ramenu posude, sve izvedeno istim predmetom. Stijenke su glatke, s pri-mjesama bijelih kamenčića. Boja – oker do svijetlosmeđa. Dimenzije – v. 16,8 cm; Ø u. 12,5 cm; Ø v. 10,0 cm; Ø d. 8,8 cm; max. Ø 16,0 cm; d.s. 0,7 cm. Terenska oznaka PN 25; inv. br. GMV A-4158.

Grob 10. Grobna raka kružnog tlocrta zamijećena je na relativnoj dubini od 35 cm. Dno rake je na dubini 69 cm.

Posuda u funkciji urne pronađena je na relativnoj dubini od 56 cm (1). Urna je bila dosta oštećena, bočno položena i razlomljena pod pritiskom zemlje, s vrlo malo spaljenih ko-stiju (18,9 g), najvjerojatnije muškarca 20-40 godina starosti.1. Urna (T. 6,2) Keramička posuda jajolikog oblika, djelomično očuvana.

Rub je jednostavno zaobljen i visoko izvučen. Donji dio posude rađen je rukom. Prisutno je okomito zaglađivanje unutrašnjih stijenki, a kružno udubljenje na dnu, promje-ra 1,5 cm, govori o doradi na sporom lončarskom kolu. Posuda je neukrašena, grube izrade, debelih stijenki. Boja – oker do svijetlosmeđa izvana, a siva u presjeku i iznutra. Dimenzije – v. oko 21 cm?; Ø u. 13,5 cm; Ø v. 12,5 cm; Ø d. 10 cm; max. Ø 22 cm; d.s. 1 cm.

3. POGREBNI OBIČAJI RANOSREDNJO-VJEKOVNOG STANOVNIŠTVA IZ VINKOVACA-DUGE ULICE 99

Groblje u Vinkovcima-Dugoj ulici 99 pripada tipu ra-vnih paljevinskih grobova u jamama. Od istraženih deset grobova, u njih devet su ostaci spaljenih ljudskih kostiju bi-li položeni u urni. Kod ponekih su urne bile napukle pod pritiskom zemlje te su ljudske kosti pronađene i uokolo ulomaka urne. Jedan grob pripada tipu jednostavnih palje-vinskih grobova u jami kod kojih su spaljene ljudske kosti u hrpici bile položene na dno rake. Kako je već navedeno,

ten Jahrzehnt (Belošević 1974, 73), jedoch höchstwahrscheinlich vom Ende der ersten Hälfte des 7. Jahrhunderts (Belošević 1980, 67-69).

Im Gebiet der Slowakei, auf dem Brandgräberfeld mit Urnen von Stupava fi nden wir Analogien mit der Urne aus Grab 1 – Urne Nr. 4 (Kraskovská 1956, T. I,3) und Urne Nr. 9 (Kraskovská 1956, 166, T. II,3). Stupava wurde 1953 ausgegraben, und es wurden ins-gesamt neun Urnen gefunden, von denen vier verziert waren. Die meisten Gefäße haben im oberen Drittel ihren größten Umfang, und aufgrund der Analogien in der Slowakei mit den Gefäßen aus Devínska Nová Ves, datiert in die Hälfte des 7. Jahrhunderts, und Vajnory, sowie aufgrund der Ähnlichkeit mit der Urne aus Borova bei Moravski Jan und Přitulky, datierte die Autorin das slawische Brandgräberfeld in Stupava in das 6. Jahrhundert (Kraskovská 1956, 164-165). Die Urne Nr. 4 aus Stupava ist ihrer Form nach mit unserer verwandt, sie ist allerdings ausschließlich von Hand geformt, ihr Rand ist weniger ausgezogen, und sie weist einige Merkmale der älteren Keramik auf. Die Urne Nr. 9 hingegen ist mit vertikalen Einritzungen verziert, wie die Urne vom Grab 1 aus Vinkovci.

Andererseits gibt es in der Slowakei mehrere Analogien in den jüngeren Gräberfeldern, z.B. im schon erwähnten Devínska Nová Ves, bei einem kleinen Gefäß (H. 10 cm), das dem Knochengrab 244 beigegeben wurde (Eisner 1952, Abb. 24,4), wobei der Rand dieses Gefäßes weniger ausgezogen ist. Die große Fundstätte in Devínska Nová Ves (883 Gräber), ausgegraben in der Zeit von 1926 bis 1933, förderte Grabfunde aus der Früh- und Spätbronze-zeit sowie vom Anfang der älteren Eisenzeit zutage, und es wur-den auch zahlreiche Gräber aus der awarisch-slawischen Periode sowie Gräber aus der zweiten Hälfte des 10. Jahrhunderts (Eisner 1952, 387) gefunden. Die Gräber aus der awarisch-slawischen Periode, datiert vom dritten Jahrzehnt des 7. Jahrhunderts bis ca. um das Jahr 800 (Eisner 1952, 407), sind überwiegend Knochen-gräber, und nur 27 sind Brandgräber; davon ist nur ein Brand-grab ohne Urne, und alle anderen sind mit Urnen. In zwei Fällen wurde in Devinska Nová Ves die Superposition der Brandgräber über die Knochengräber (Gräber 182A und 302A) nachgewiesen. Weiteren Analogien begegnen wir bei dem großen und lange be-nützten Gräberfeld Čakajovce, wo insgesamt 894 Gräber (9.-12. Jahrhundert) und fünf slawische Objekte ausgegraben wurden; die chronologisch älteste Gruppe bilden 89 Brandgräber aus dem 7. Jahrhundert (Rejholcová 1990, 357). Ihrer Größe nach iden-tisch wie die Urne von Vinkovci war die Urne aus dem Brand-grab 824 (Rejholcová 1990, T. XVII,1, T. XXVI,5), in der sich eingeäscherte Knochen einer Person unbestimmten Geschlechts (maturus) sowie ein Messer mit geradem Rücken befanden. Die Urne aus dem Grab 824 gehört zu der so genannten 1. Gruppe der unverzierten Keramik, und zwar zur Gruppe III, die schon von einer ausgeprägteren S-Profi lierung sowie den Formen, die dem donauländischen Typus näher kommen, gekennzeichnet ist (Rejholcová 1990, 418). Die Brandgräber, gruppiert im SW-Teil des Standortes, klassifi zierte die Autorin als Typus der fl achen Gräberfelder mit Feuerbestattungssitte, aus derselben Zeit, als in der SW-Slowakei Gräberfelder mit Knochenbestattung aus der Zeit des awarischen Khaganats benützt wurden. Aufgrund des fast gleichen Verhältnisses im Vorkommen der handgeformten, unverzierten Keramik, ähnlich dem Prager Typus, und der an der Töpferscheibe angefertigten Keramik, die sich mit ihren Verzie-rungen und Formen dem so genannten donauländischen Typus annähert, datierte M. Rejholcová den Anfang des Brandgräber-feldes von Čakajovce an den Anfang des 7. Jahrhunderts; das Ende der Feuerbestattungen stellen die Gräber mit den Gefäßen, deren Ränder an der Innenseite mit gekämmten Wellenlinien ver-ziert sind, d.h. aus dem 8. Jahrhundert, dar, und danach setzen

152

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

postoji mogućnost postojanja još jednog groba bez urne, ne-daleko groba 7. Grobne rake su ovalnog ili kružnog tlocrta, promjera 75 - 110 cm, dna su im prosječno na 60 - 70 cm dubine od današnje površine terena, što znači da su plitko ukopavane, a to se uklapa u opću sliku paljevinskih grobova na širem geografskom prostoru. Urnama su korištene posude iz kućne uporabe, što je u skladu i s drugim paljevinskim sla-venskim grobljima. Tome u prilog govori nalaz urne iz groba 8, na kojoj su vidljivi tragovi popravka posude (namjerno probušene rupice ispod oboda za povezivanje oštećenog dijela lonca). U funkciji urne služile su posude srednjih i ve-likih dimenzija (visine 17-26 cm), najučestalije visine oko 18 cm, većinom lonci s izuzetkom velike i neobične posude iz groba 5. Od 9 pronađenih urni, 6 ih je izrađeno na sporom lončarskom kolu (grobovi 3, 4, 5, 6, 8, 9), a 3 ih je rađeno rukom s doradom gornjeg dijela na sporom lončarskom kolu (grobovi 1, 2, 10). Urne iz grobova 4 i 10 imale su na dnu kružno udubljenje - trag osovine spororotirajućeg kola. Od devet urni, sedam ih je bilo ukrašeno i to kombinacijom ure-zanih češljastih valovnica i vodoravnih linija (grobovi 4, 6, 8 i 9), nizovima urezanih češljastih valovnica (grobovi 2 i 3) ili nizovima žlijebljenih vodoravnih linija (grob 5), a dvije su bile neukrašene (grobovi 1 i 10).

Što se tiče grobnih nalaza osim urni, oni su vrlo siromašni (sastoje se od pojedinih željeznih predmeta ili ulomaka željeznih predmeta nedefi nirana oblika i funkcije), a bogat-stvom priloga se izdvaja grob djeteta br. 4 s nalazima ulo-maka noževa, vedrice i strelicom te grob žene br. 6 s nalazom rimskog novca. Značajka nekoliko grobova jest prekrivanje urne ili hrpice ostataka spaljenih ljudskih kostiju ulomcima rimskih opeka (grobovi 1, 2, 7 i 8) ili fragmentima keramičke posude (grob 3).

3.1. TIPOLOŠKO-KRONOLOŠKA ANALIZA ZEMLJANIH URNI

URNA 1Urni iz groba 1 u Vinkovcima nalazimo analogiju na

području srednje Dalmacije na lokalitetu Kašić-Maklinovo brdo, položaj vinograda S. Drče (Belošević 1974, 75, Abb. 1, T. II,1). Urna iz Kašića nešto je veća posuda izrađena ručno, bez dorade kola, bez ukrasa, a najveća joj je širina također oko polovice posude (Belošević 1974, 74). Na osnovi analize oblika (trbušasto-kružni) i načina ukrašavanja pojedinih urni iz Kašića, kojima je zajedničko obilježje da su slabo pečene, izrađene od slabo pročišćene gline pomiješane s pijeskom i zrncima kalcita te izrađene rukom uz upotrebu primitivnog lončarskog kola (Belošević 2002, 76), autor je paljevinsko groblje kod Kašića okvirno datirao u 7. st. (Belošević 1972, 126; Belošević 1980, 48), odnosno urne potječu iz prve pol. 7. st. (Belošević 1976, 301), i to najranije iz drugog desetljeća 7. st. (Belošević 1974, 73), a najvjerojatnije s kraja prve pol. 7. st. (Belošević 1980, 67-69).

Na području Slovačke urni iz groba 1 nalazimo analogije na paljevinskome groblju s urnama Stupave – urna br. 4 (Krasko-vska 1956, T. I,3) i urna br. 9 (Kraskovska 1956, 166, T. II,3). Stupava je istraživana 1953. god. i ukupno je pronađeno de-vet urni, od kojih je četiri bilo ukrašeno. Najveća širina većine

sich die Knochenbestattungen fort, die im 9. Jahrhundert einen Aufschwung erlebten (Rejholcová 1990, 420).6

Weitere Formanalogien zu der Urne aus Grab 1 fi nden wir in der Slowakei in Bernolakovo bei einem Gefäß, das dem Knochengrab Nr. 1 beigegeben wurde (Kraskovská 1962, T. III,14). Das Gräber-feld in Bernolakovo war doppelrituell, aber Brandgräber machten nur seinen geringeren Teil aus. Im Verhältnis zu 84 Knochengrä-bern wurden nur zwei Brandgräber mit Urnen (Gräber 85 und 86) sowie die Fragmente von Urnen, die durch die Bestattungen in den Knochengräbern 11 und 49 beschädigt und in den Verfüllungen ih-rer Gräber gefunden wurden, entdeckt. Von besonderer Beutung ist der Fund des Grabs 34, in dem ein Pferd mit Ausrüstung begraben wurde, während an der anderen Seite des Grabs Überreste von ein-geäscherten Knochen Verstorbener (ohne Urne) lagen. Während die Urnen in den Gräbern 11 und 49 darauf hinweisen, dass das Brand-gräberfeld älter als das Knochengräberfeld war (Kraskovská 1962, 442-443), stellt der Fund des Grabs 34 aufgrund der Typologie der Pferdeausrüstung eines der jüngsten Gräber dar und wurde an das Ende des 8. Jahrhunderts datiert. Ľ. Kraskovská datierte die Brand-gräber in Bernolakovo, mit Analogien zu Zahora, an den Anfang des 8. Jahrhunderts, und die endgültige Datierung des ganzen Gräber-feldes setzte sie in den Zeitraum des 8. Jahrhunderts (Kraskovská 1962, 458-459).

In Mähren wurde in der Umgebung von Pohansko eine große Dichte an frühmittelalterlichen slawischen Fundorten festgestellt, die eine Art archäologischer Mikroregion dieser Periode darste-llen. So fi nden wir für die Urne aus Grab 1 Analogien bei dem Gräberfeld Břeclav-Pohansko im Grab 11, in dem sich in einer unverzierten Urne mit leicht ausgezogenem Rand die Knochen eines Erwachsenen befanden (Dostál 1985, 144, T. 5,5); ihrer Form nach ist die Urne von Vinkovci auch der verzierten Urne aus Grab 8 ähnlich (Dostál 1985, 143, T. 4,3, T. IV,3). Der Gra-bungsleiter vermutete vom Gräberfeld in Břeclav-Pohansko, dass es wahrscheinlich noch in die erste Hälfte des 7. Jahrhunderts (vielleicht auch in das Ende des 6. Jahrhunderts) datiert, aber über ein Viertel des Gräberfeldes wurde in die zweite Hälfte des 7. Jahrhunderts und in das 8. Jahrhundert datiert. Dem entspricht auch das Bild der benachbarten Siedlung, die einen älteren Ho-rizont hat, deren häufi gste Funde aber aus donauländischer Ke-ramik aus der zweiten Hälfte des 7. und aus dem 8. Jahrhundert bestehen (Dostál 1985, 30-31). J. Macháček nahm weitere Ana-lysen dieses Gräberfeldes vor, das sich auf einer 75 m langen und 25 m breiten Fläche, und zwar in Richtung NW-SO, erstreckt, und er stellte fest, dass die Gräber in zwei Hauptgruppen im NW- und SO-Gebiet konzentriert sind, und dass das Gräberfeld vielleicht nicht ganz, aber wahrscheinlich größtenteils freigelegt wurde (Macháček 1994, 219, Abb 1). In denselben Gebieten hat er je nach dem Bestattungsritus und dem Charakter der Keramik mehrere Untergruppen klassifi ziertrt und dann auch Alter und Ge-schlecht der Verstorbenen einer Analyse unterzogen. Außerhalb dieser Gruppen gab es noch „verstreute“ Gräber, die die Merk-male der jüngsten Phase des Gräberfeldes aufwiesen. Grab 11, gefunden im nordwestlichen Teil des Gräberfeldes, gehört nach Macháček zur Untergruppe F, die durch die Anwesenheit von ver-zierter sowie unverzierter Keramik charakterisiert ist, wobei die unverzierte an der Töpferscheibe angefertigt wurde (Macháček 1994, 223), und Grab 8 gehört zur Gruppe der so genannten „ver-streuten“, jüngeren Gräber, ärmer an Beigaben, und sie sind durch

6 B. M. Szőke äußerte die Meinung, dass das Gräberfeld in Čakajovce in der jüngeren Phase vielleicht ein doppelrituelles Gräberfeld war, bezieh-ungsweise dass die Feuerbestattungen auch länger, bis an den Anfang des 9. Jahrhunderts, andauerten, gleichzeitig mit frühen Knochengräbern (Szőke 1996, 108).

153

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

posuda je u gornjoj trećini, a autorica je, na osnovi analogija u Slovačkoj s posudama iz Devinske Nove Vesi datiranih u polovicu 7. st. i Vajnoryja te sličnosti s urnama iz Borove kod Moravskog Jana i Přitulky, slavensko paljevinsko groblje u Stupavi opredijelila u 6. st. (Kraskovska 1956, 164-165). Urna br. 4 iz Stupave je oblikom slična našoj, međutim, rađena je isključivo ručno, rub joj je slabije izvijen te nosi neke značajke starije keramike. Urna br. 9, pak, ukrašena je urezivanjem oko-mitih zareza poput urne iz vinkovačkoga groba 1.

S druge strane, u Slovačkoj nalazimo više analogija u mlađim grobljima, već spomenutoj Devinskoj Novoj Vesi, u maloj posudi (v. 10 cm) priloženoj kosturnom grobu 244 (Ei-sner 1952, Obr. 24,4), s time da je rub posude iz Devinske Nove Vesi blaže izvučen. Veliko nalazište u Devinskoj Novoj Vesi (883 grobova), istraživano u razdoblju od 1926. do 1933. god., rezultiralo je nalazima grobova iz ranog i kasnog brončanog doba te grobova iz početka starijeg željeznog doba, pronađeni su brojni grobovi iz avaro-slavenskog razdoblja te grobovi iz 2. polovice 10. st. (Eisner 1952, 387). Grobovi iz avaro-slaven-skog razdoblja, datirani od trećeg desetljeća 7. st. do oko 800. god. (Eisner 1952, 407), većinom su kosturni, a tek ih je 27 paljevinskih, od toga je samo jedan paljevinski bez urne, a svi ostali su u urnama. U dva slučaja je Devinska Nová Ves pružila dokaz superpozicije paljevinskih grobova nad kosturnima (gro-bovi 182A i 302A). Daljnje analogije susrećemo na velikom i dugo korištenom groblju Čakajovce, gdje je istraženo ukupno 894 grobova (9-12. st.) i pet slavenskih objekata, a kronološki najstariju skupinu čine 89 paljevinskih grobova iz 7. st. (Rejhol-cová 1990, 357). Identičnih dimenzija vinkovačkoj bila je ur-na iz paljevinskog groba 824 (Rejholcová 1990, T. XVII,1, T. XXVI,5), u kojem su u urnu bile položene spaljene kosti osobe neodređenog spola (maturus) zajedno s nožem ravnog hrpta. Ur-na iz groba 824 pripada tzv. 1. skupini keramike – neukrašenoj, i to grupi III koju obilježava već izrazitija S-profi lacija i oblici koji se približavaju podunavskom tipu (Rejholcová 1990, 418). Paljevinske grobove, grupirane u JZ dijelu lokaliteta, autorica je opredijelila u tip ravnih groblja s paljevinskim ritusom koja egzistiraju istodobno kada se u JZ Slovačkoj javljaju groblja s kosturnim ukopom iz vremena avarskog kaganata. Na osnovi gotovo istoga omjera pojave rukom rađene, neukrašene kera-mike, slične praškome tipu i keramike rađene na kolu koja se ukrasom i oblikom približava tzv. podunavskom tipu keramike, M. Rejholcová datira početak paljevinskog groblja u Čakajovci u početak 7. st., a kraj paljevinskog pokopavanja predstavljaju grobovi s posudama s ukrašavanjem unutrašnjeg dijela ruba češljastim valovnicama, odnosno 8. st., dok se dalje nastavlja kosturno groblje koje je uzelo zamaha u 9. st. (Rejholcová 1990, 420).6

Nadalje u Slovačkoj oblikovne analogije urni iz groba 1 nalazimo u Bernolakovu u posudi priloženoj kosturnom grobu br. 1 (Kraskovska 1962, T. III,14). Groblje u Bernolakovu je bilo biritualno, ali su paljevinski grobovi činili tek njegov nez-natan dio. Spram 84 kosturnih grobova, otkrivena su tek dva

6 B. M. Szőke je iznio mišljenje da je groblje u Čakajovcama možda u mlađoj fazi predstavljalo biritualno groblje, odnosno da paljevinski ukopi traju i duže, početkom 9. st., istodobno kada se javljaju i rani kosturni grobovi (Szőke 1996, 108).

Urnen mit weiter entwickelten Formen gekennzeichnet. Vermut-lich gehören die beiden großen Teile des Gräberfeldes im NW und SO zu zwei miteinander blutsverwandten Gruppen. Im NW-Teil ließ sich die Ausdehnung des Gräberfeldes gut verfolgen. In der Mitte, in der Untergruppe A, fand man die Gräber mit der ältesten Keramik. Höchstwahrscheinlich handelt es sich um die engere Familie (Mann, Frau, drei Kinder). Die Gräber der fol-genden Generationen befanden sich am Rand des Gräberfeldes, konzentriert in Untergruppen (B, C, D, E, F, G), und sie weisen vermutlich auf neu gegründete Familien hin (Macháček 1994, 224). Einige Anzeichen weisen nach Macháček auf die Möglich-keit hin, dass die Bestattung in der ersten Hälfte oder ca. in der Mitte des 7. Jahrhunderts begann. Die Analyse zeigte, dass hier drei bis fünf Generationen beigesetzt wurden, was – wenn der Be-ginn der Bestattung die Mitte des 7. Jahrhunderts ist – bedeutet, dass die jüngsten Gräber aus der ersten Hälfte des 8. Jahrhunderts stammen, was auch durch bestimmte Typen von Keramikgefäßen belegt wird7 (Macháček 1994, 230).

URNE 2Wegen der Beschädigung, beziehungsweise dem fehlenden

Oberteil ist die Urne aus Grab 2 nicht das beste Beispiel bei der Suche nach Analogien in den anderen Brandgräberfeldern außerhalb Kroatiens, aber auch anhand des erhaltenen Körpers und des Bodens sowie der Verzierungen sind Ähnlichkeiten mit einigen Gefäßen aus einzelnen Gräberfeldern der Slowakei offenbar. So ist sie zum Bei-spiel der ebenfalls beschädigten Urne aus Grab 439 aus Devínska Nová Ves (Eisner 1952, Abb. 40,7) sehr ähnlich, der sie auch ihren Dimensionen nach entspricht. Auf Čakajovce fi ndet man Parallelen dafür in der Urne aus Grab 786 (Rejholcová 1990, T. XI,1), in der Überreste von eingeäscherten Knochen eines Erwachsenen (adultus) lagen, und die mit dem Fund eines Knochenkamms, der Analogien im 7. und 8. Jahrhundert hat, gut datiert ist, sowie in der Urne eines Erwachsenen (adultus) aus Grab 807, auch aus Čakajovce (Rejhol-cová 1990, T. XIII,11) und in der Urne einer Frau (adultus) aus Grab 823 (Rejholcová 1990, T. XVI,8, XXVIII,3), wobei die letzterwähn-te Urne umgekehrt in das Grab gelegt war, und die eingeäscherten Überreste der Knochen sowie ein Eisenmesser befanden sich unter und in der Urne.

Eine weitere Analogie mit der Urne von Vinkovci aus Grab 2 fi nden wir am Brandgräberfeld Bajč-Vlkanovo in der SW-Slowa-kei, im Grab 21, wo eingeäscherte Überreste eines größeren Kindes in der Urne lagen (Nevizánsky 1992, 398, Abb. 5,2). Die Zahl der ausgegrabenen Brandgräber, gruppiert im südwestlichen Teil einer Sanddüne, mit einer Oberfl äche von 25x50 m an diesem Standort, beträgt 30, und laut Einschätzungen dürfte es insgesamt ca. 40-50 Bestattungen geben (Nevizánsky 1992, 393). Wegen der Anwesen-heit von Gefäßen des Prager Typus, deren letzte Vorkommen D. Bi-aleková in das letzte Drittel des 7. Jahrhunderts datierte, würde diese Zeit die untere Datierungsgrenze für das Gräberfeld bedeuten. D.h. das Gräberfeld wurde an das Ende des 7. oder den Übergang des 7. in das 8. Jahrhundert datiert, was der II. Phase der Brandgräber

7 Der Autor unterstreicht, dass für diese Datierung auch der Fund von zwei einfachen, unverzierten Gefäßen aus der jüngsten Phase der Gräber spricht. Analogien in den Siedlugen der Slowakei zeigen, dass nach der Mitte des 8. Jahrhunderts keine handgeformte Keramik mehr vorkommt. Für die Datierung des Endes der Bestattungen im Gräberfeld in die Mitte des 8. Jahrhunderts spricht auch der Fund eines Gefäßes mit Graphit aus Grab 40. Nach den Untersuchungen im österreichischen Ober- und Unterdonauland lässt sich die älteste Graphitkeramik aus der karolingischen Zeit in die zweite Hälfte des 8. Jahrhunderts datieren. Diese Periode bildet die Obergrenze der Benutzung des Gräberfeldes in Pohansko (Macháček 1994, 230).

154

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

paljevinska groba u urnama (grobovi 85 i 86) te ulomci urni, uništenih ukopima kosturnih grobova 11 i 49 i pronađenih u zapunama njihovih grobnih raka. Od osobitog je značaja nalaz groba 34 u kojem je pokopan konj s opremom, dok su na dru-goj strani groba položeni ostaci spaljenih kostiju pokojnika (bez urne). Dok urne u grobovima 11 i 49 ukazuju na to da je paljevinsko groblje bilo starije od kosturnog (Kraskovska 1962, 442-443), nalaz groba 34 predstavlja prema tipologiji konjske opreme jedan od najmlađih grobova i datiran je u kraj 8. st. L. Kraskovska je paljevinske grobove u Bernolakovu, s analogijama na Zahori, datirala u početak 8. st., a konačnu dataciju čitavoga groblja je stavila u vremenski okvir 8. st. (Kraskovska 1962, 458-459).

U Moravskoj oko Pohanskoga zamijećena je velika gustoća ranosrednjovjekovnih slavenskih nalazišta koja čine vrst arheološke mikroregije u tome razdoblju. Pa tako za ur-nu iz groba 1 nalazimo analogije na groblju Břeclav-Pohan-sko u grobu 11 u kojem su u neukrašenu urnu, nešto slabije izvučenog ruba, položene kosti odrasle osobe (Dostal 1985, 144, T. 5,5), a oblikom je vinkovačkoj urni slična i ukrašena urna iz groba 8 (Dostal 1985, 143, T. 4,3, T. IV,3). Voditelj istraživanja je za groblje u Břeclav-Pohanskom zaključio da vjerojatno datira još od 1. pol. 7. st. (možda i kraja 6. st.), ali više od četvrt groblja se datira u 2. pol. 7. st. i u 8. st. Tome odgovara i slika obližnjeg naselja koje ima stariji horizont, no najviše je nalaza s podunavskom keramikom iz 2. pol. 7. i iz 8. st. (Dostal 1985, 30-31). J. Macháček je pristupio daljnjim analizama toga groblja koje se prostire na liniji dugoj 75, a širokoj 25 m i to smjera SZ prema JI i zamijetio da su gro-bovi koncentrirani u dvije osnovne grupe u SZ i JI području te da je groblje, možda ne u cjelini, ali zasigurno najvećim dijelom istraženo (Macháček 1994, 219, Abb. 1). Na tim je područjima još razlučio više podgrupa prema ritusu pokopa-vanja i karakteru keramike, a onda je u analizu uzeo i starost i spol pokopanih. Izvan ovih grupa bilo je još „raštrkanih“ grobova koji su pokazivali značajke najmlađe faze groblja. Grob 11, pronađen na sjeverozapadnome dijelu groblja, pre-ma J. Macháčeku je pripadao podgrupi F koju karakterizira prisutnost kako ukrašene keramike tako i neukrašene, s time da je neukrašena izrađivana na kolu (Macháček 1994, 223), a grob 8 pripada skupini tzv. „raštrkanih“, mlađih grobova, siromašnijih prilozima, a obilježavaju ih urne razvijenijih for-mi. Za pretpostaviti je da oba velika područja groblja u SZ i JI dijelu pripadaju dvjema skupinama ljudi u krvnom srod-stvu. U SZ području se moglo dobro pratiti širenje groblja. U sredini, u podgrupi A, pronalazili su se grobovi čija je kera-mika najstarija. Najvjerojatnije se radi o «nuklearnoj familiji» (muškarac, žena, troje djece). Grobovi sljedećih generacija nalazili su se na rubu groblja, koncentrirani u podgrupe (B, C, D, E, F, G), a najvjerojatnije ukazuju na novoosnovane obitelji (Macháček 1994, 224). Neki pokazatelji, prema Macháčeku, ukazuju na mogućnost da je pokopavanje započelo u prvoj po-lovici ili oko sredine 7. st. Analiza je pokazala da je ovdje bilo pokopano tri do pet naraštaja što, ako je početak pokopavanja u sredini 7. st., znači da najmlađi grobovi potječu iz prve polo-

nach Zoll-Adamikowa entsprechen würde. Es wurde länger benutzt, während der ersten Jahrzehnte des 8. Jahrhunderts,8 was wiederum durch Funde aus der ca. 500 m entfernt liegenden ausgegrabenen Siedlung bestätigt wurde. Das gleichzeitige Vorkommen des donau-ländischen Keramiktypus mit dem Prager Typus wurde an mehreren Brandgräbern des Gräberfeldes in der SW-Slowakei festgestellt, z.B. Bešeňov, Čakajovce, Bratislava-Vajnory, Vyčapoch-Opatovce, Moravski Jan u.a. (Nevizánsky 1992, 409-410).

URNE 3Bei der Urne aus Grab Nr. 3 aus Duga ulica in Vinkovci, die

von der Schulter abwärts erhalten ist, fi nden wir Analogien in der Slowakei in Devínska Nová Ves in der Urne aus Brandgrab 350 (Eisner 1952, Abb. 36,5) sowie im Knochengrab eines Kindes Nr. 281 (Eisner 1952, Abb. 27,9), in einem etwas kleineren Topf des Donauraumtypus, angefertigt an einer primitiven Töpferscheibe. Die Anordnung der Wellenlinienverzierungen der erwähnten Gefäße ist der Dekoration der Urne von Vinkovci sehr ähnlich, sie unter-scheiden sich jedoch in der Bodenform. Auch sonst ragt die Urne aus Grab 3 mit ihrem leicht ausgezogenen Boden heraus, für den es nur selten Parallelen in der älteren slawischen Keramik gibt. Die Urne aus Grab 3 ist auch der Urne aus dem Doppelbrandgrab 831 in Čakajovce ähnlich (Rejholcová 1990, T. XVIII,2, XXVIII,7), in der Überreste eingeäscherter Knochen eines älteren Mannes und einer erwachsenen Frau aufbewahrt waren, und die an der inneren Rand-seite eine für die Datierung bezeichnende Verzierung mit gekämm-ter Wellenlinie hat.9

URNE 4Für die Urne aus Grab 4 fi nden wir zahlreiche Analogien in

Mähren, der Slowakei und Ungarn. Aufgrund der Form, der Ver-zierung und dem gerade abgeschnittenen Rand ist sie mit der Urne aus Grab 39 verwandt (Dostál 1985, 151, T. 12,1, T. VIII,6), das zur jüngeren Phase des Gräberfeldes in Břeclav-Pohansko gehört, sowie mit der Urne einer älteren Frau aus Grab 36, auch aus der jüngeren Phase des Gräberfeldes, die wie die Urne von Vinkovci am Boden eine kreisförmige Spur der Achse einer langsam rotierenden Töpfer-scheibe aufweist (Dostál 1985, 150, T. 11,3, T. VIII,3). Eine weitere Analogie fi nden wir in der Urne aus Grab 9 vom Brandgräberfeld mit insgesamt 16 freigelegten Gräbern im Trnava-Wald , ca. 5 Kilometer vom Gräberfeld in Břeclav-Pohansko entfernt (Poulik 1948-1950, 36; Dostál 1985, 123, 155, T. 16,2, T. XI,1). Wegen der geringen Zahl der Gräber, sowie der undatierbaren Funde in den Urnen (wie Feuersteine, Messer, Eimerhenkel, Bronzeblechstücke, Glasperlen, Pfeile und Pinzetten) ist bei Trnava die Datierung des Gräberfeldes unsicher. Auf der einen Seite hat die verzierte Keramik eine aus-drücklich entwickelte Form wie die Formen in Pohansko, während andererseits der einzige Fund, der sich mit Zuverlässigkeit zeitlich bestimmen lässt, der Fund einer spätestens in die zweite Hälfte des

8 Für die zeitliche Einordnung ist nach dem Autor der Fund der Urne mit einer schwachen, gekämmten Wellenlinie am Innenrand bedeutsam. Solche Exemplare wurden in den Knochengräberfeldern des awarischen Khaganats unweit von Bajč-Vlkovo – Nove Zamky und Dvory nad Žitavom – bei den gut datierten Metallfunden entdeckt (Nevizánsky 1992, 414), beziehungsweise sie wurden in den Gräbern gemeinsam mit gegossenen Produkten und gelber Keramik gefunden nach der Klassi-fi kation von Bialeková (1967) gehören sie zum Typus A Ia, datiert an das Ende des 7. Jahrhunderts bis zur ersten Hälfte des 8. Jahrhunderts (Rejholcová 1990, 419). Sie kommen auch in Čakajovce vor, wo M. Rejholcová sie zu ihrer 2. Gruppe der Keramik zuordnete (des verzierten donauländischen Typus, angefertigt an der Töpferscheibe), sie sind für die jüngste Phase der Brandgräber, beziehungsweise für das 8. Jahrhun-dert charakteristisch.

9 Vgl. Fußnote 8.

155

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

vice 8. st., a to potvrđuju i određeni tipovi keramičkih posuda7 (Macháček 1994, 230).

URNA 2Zbog oštećenosti, odnosno nedostatka gornjeg dije-

la, urna iz groba 2 nije najbolji primjer na kojem se trebaju tražiti analogije u drugim paljevinskim grobljima izvan Hr-vatske, međutim, i na osnovi očuvanog tijela i dna te načina ukrašavanja, uočljivo je da urna ima sličnosti s nekim posu-dama iz pojedinih groblja Slovačke. Tako, primjerice, veoma nalikuje također oštećenoj urni iz groba 439 iz Devinske Nove Vesi (Eisner 1952, Obr. 40,7) kojoj odgovara i po dimenzija-ma. Na Čakajovcama joj nalazimo paralele u urni iz groba 786 (Rejholcová 1990, T. XI,1) u kojoj su bili položeni ostaci spaljenih kostiju odrasle individue (adultus) i koja je dobro da-tirana nalazom koštanog češlja koji ima analogije u 7. i 8. st., zatim u urni odrasle individue (adultus) iz groba 807, također iz Čakajovce (Rejholcová 1990, T. XIII,11) i urni žene (adul-tus) iz groba 823 (Rejholcová 1990, T. XVI,8, XXVIII,3), pri čemu je posljednja spomenuta urna bila u grobu položena naopako, a spaljeni ostaci kostiju žene, kao i željezni nož, bili su pronađeni ispod urne i u njoj.

Sljedeću analogiju vinkovačkoj urni iz groba 2 nalazimo na paljevinskome groblju Bajč-Vlkanovo u JZ Slovačkoj, u grobu 21 u kojem su u urnu položeni spaljeni ostaci većeg djeteta (Nevizánsky 1992, 398, Obr. 5,2). Broj istraženih paljevinskih grobova, grupiranih na jugozapadnom dijelu pješčane dine na površini 25 x 50 m na tome lokalitetu iznosi 30, a procjenjuje se da je ukupno moglo biti oko 40-50 ukopa (Nevizánsky 1992, 393). Zbog prisutnosti posuda sličnih praškome tipu, čiju je posljednju pojavu D. Bialeková datirala u posljednju trećinu 7. st., to bi vrijeme značilo donju granicu groblja, odnosno, gro-blje je datirano u kraj 7. ili prijelaz 7. na 8. st., što odgovara II. fazi paljevinskih grobova prema Zoll-Adamikowoj, a trajalo je i dulje, tijekom prvih desetljeća 8. st.,8 što pak potvrđuju i na-lazi iz naselja koje je istraživano oko 500 m podalje. Istodobna pojava podunavskog s praškim tipom keramike zamijećena je na više paljevinskih groblja JZ Slovačke, npr. Bešeňov, Čakajovce, Bratislava-Vajnory, Vyčapoch-Opatovce, Mora-vski Jan i dr. (Nevizánsky 1992, 409-410).

7 Autor naglašava da toj dataciji ide u prilog i nalaz dvije jednostavne, neukrašene posude iz najmlađe faze grobova. Analogije u naseljima u Slovačkoj pokazuju da se rukom rađena keramika ne javlja poslije sredine 8. st. Za datiranje kraja groblja u sredinu 8. st. ide u prilog i nalaz posude s grafi tom iz groba 40. Prema istraživanjima u gornjem i donjem austrijskom Podunavlju najstarija grafi tna keramika iz karolinškog vremena može se datirati u drugu polovicu 8. st. te to razdoblje predstavlja gornju granicu trajanja groblja u Pohanskom (Macháček 1994, 230).

8 Za orijentaciju za datiranje je, prema autoru, važan nalaz urne koja ima na unutrašnjem rubu slabu češljastu valovnicu. Takvi primjerci su nađeni na kosturnim, Bajč-Vlkovu nedalekim grobljima avarskog kaganata, dobro datiranim metalnim nalazima – Nove Zamky i Dvory nad Žitavom (Nevizánsky 1992, 414), odnosno nađeni su u grobovima zajedno s lijevanim produktima i žutom keramikom, a prema klasifi kaciji Bialekove (1967) pripadaju tipu A Ia, datiranom u kraj 7/8. st. do 1. pol. 8. st. (Rejholcová 1990, 419). Prisutne su i u Čakajovcama gdje ih je M. Rejholcová uvrstila u svoju 2. skupinu keramike (ukrašenu, podunavskog tipa, izrađenu na kolu), a pokazatelj su najmlađe faze paljevinskih grobova, odnosno 8. st.

7. Jahrhunderts datierten Schnalle ist (Dostál 1985, 124). In der Slowakei hat die Urne aus Grab 4 zahlreiche Parallelen

in Urnen ähnlicher Formen (zwar meistens nicht so bauchig) und Verzierungen, die an der primitiven Töpferscheibe angefertigt wur-den und manchmal ein kreisförmiges Zeichen im Boden aufwie-sen: Grab 7 (erwachsener Mann) aus Bajč-Vlkanovo (Nevizánsky 1992, 397, Abb. 4,1); Urnen aus den Brandgräbern 242 und 276 aus Devínska Nová Ves (Eisner 1952, Abb. 25,7,9); Čakajovce mit den Gräbern 836 (Rejholcová 1990, T. XIX,1, T. XXVII,2; Mann adultus), 860 (Rejholcová 1990, T. XX,4, T. XXVIII,1; ein Erwachsener, adultus, mit beigegebenem Knochenkamm) und 823 (Rejholcová 1990, T. XVI,8, XXVIII,3; eine Frau, adultus, deren Urne umgekehrt lag; unter den Knochen wurde auch ein Eisenmess-er gefunden).

In Ungarn fi nden wir Parallelen mit der Urne aus Grab 4 von Vinkovci in den jüngeren Gräberfeldern, etwa am Fundort Alsóra-jk-Határi tábla, im Gebiet von Zalai, wo neben dem Knochengrä-berfeld (27 Gräber) auch 16 Brandgräber ohne Urnen, aber häufi g mit beigegebenen Gefäßen gefunden wurden. Eine Analogie ist das kleine Gefäß (H. 10 cm) mit engem Hals, das in seiner Form und dem engen Hals der Urne von Vinkovci sehr ähnlich ist, die dem Knochengrab eines Kindes im Alter von 5-8 Jahren beigegeben wurde (Szőke 1996, T. 32, T. 46,5,7). Aufgrund der Position der Brandgräber 21A und 7 über den Knochengräbern, in denen Ka-rolinger Sporne und sonstige Metallfunde, die sich zeitlich genau bestimmen lassen, gefunden wurden, vertritt B. M. Szőke die Mei-nung, dass es sich um ein doppelrituelles Gräberfeld handelt: das Knochen- und Brandgräberfeld datiert er zwischen 840 und 880-885 (oder zwischen 850 und 890-895) und glaubt, dass es sich um eine Gruppe von Slawen – eine oder mehrere Familien – handelt, die ca. 840 auf Einladung von Pribina in das Gebiet von Mosaburg, und dann auch Alsórajk kamen, und zwar direkt aus dem Nord-westen, also vom Stamm der Lutizen, oder aus dem nordöstlichen Karpatenbecken, oder aber aus einem bisher unbekannten Gebiet des Ostalpenraums (Szőke 1996, 122).

Für die Urne aus Grab 4 fi nden wir weitere Parallelen in Pó-kaszepetk, wo 422 Gräber, davon 3 prähistorische, 248 aus der frühawarischen Periode, und 171 slawische Brandgräber dokumen-tiert wurden. Im Kontext der frühawarischen Periode, aufgrund der einzelnen Männergräber mit Gurtgarnituren in drei Horizonte (I. vor 630; II. 630-670; III. letztes Drittel des 7. Jahrhunderts) geteilt, wurden 8 Gräber gefunden, die den Schluss zulassen, dass das Grä-berfeld im 7. Jahrhundert doppelrituell war (es sind 5 Doppelbe-stattungen vorhanden – eine Einäscherung und eine Knochenbestatt-ung im selben Grab); später wurde das Gräberfeld ausschließlich für Feuerbestattungen benützt, wobei in 18 Fällen frühawarische Gräber durch Feuerbestattungen beschädigt wurden. Das Brandgrä-berfeld bestand ca. 100 Jahre bis in das 9. Jahrhundert (Sós, Sala-mon 1995, 13, 89, 129, 132-133). Gerade in den Urnen aus dem 8.-9. Jahrhundert fi nden wir Ähnlichkeiten mit der Urne aus dem Grab von Vinkovci 4, wo sich im Grab 402 ein sehr deformiertes Gefäß befand (Sós, Salamon 1995, T LII,4), und in mehreren Fällen kreisförmige Spuren von der Achse der langsamen Töpferscheibe an Urnenböden vorkommen (Sós, Salamon 1995, T LIV,1-8,10-11, T. LV,1-6).

URNE 5Das große als Urne dienende Gefäß aus Grab 5 ist sehr unge-

wöhnlich, und direkte Analogien fi nden wir in keinem frühslawi-schen Gräberfeld im von den Westslawen besiedelten Gebiet. All-erdings begegneten auch andere Archäologen den ungewöhnlichen Formen, die der Urne 5 von Vinkovci sehr ähnlich sind, und sie er-klärten diese Urnenform mit dem Einfl uss der römisch-provinzialen

156

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

URNA 3Urni iz sljedećega groba, br. 3., iz Duge ulice u Vinkovci-

ma, koja je očuvana od ramena na niže, nalazimo analogije u Slovačkoj u Devinskoj Novoj Vesi u urni iz paljevinskog groba 350 (Eisner 1952, Obr. 36,5) te u kosturnom grobu dje-teta br. 281 (Eisner 1952, Obr. 27,9), u nešto manjem loncu podunavskog tipa, izrađenom na primitivnom kolu. Organi-zacija ukrasa valovnicama spomenutih posuda vrlo je slična načinu dekoracije vinkovačke urne, međutim, razlikuju se po obliku dna. I inače, urna iz groba 3 se ističe blago izvučenim dnom kojemu se rijetko pronalaze paralele u starijoj slaven-skoj keramici. Urna iz groba 3 nalikuje i urni iz dvojnog paljevinskog groba 831 u Čakajovcama (Rejholcová 1990, T. XVIII,2, XXVIII,7) u koju su bili pohranjeni ostaci spaljenih kostiju starijeg muškarca i odrasle žene, a koja na unutrašnjoj strani ruba nosi za dataciju indikativan ukras češljastom va-lovnicom.9

URNA 4Urni iz groba 4 nalazimo brojne analogije u Mora-

vskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Oblikom, ukrasom te ravno odsječenim rubom bliska je urni iz groba 39 (Dostal 1985, 151, T. 12,1, T. VIII,6) koji pripada mlađoj fazi groblja u Břeclav-Pohanskom te urni starije žene iz groba 36, također iz mlađe faze groblja, koja poput vinkovačke nosi na dnu kružni znak od osovine spororotirajućeg lončarskog kola (Dostal 1985, 150, T. 11,3, T. VIII,3). Daljnju analogiju na-lazimo u urni iz groba 9 iz paljevinskog groblja s ukupno istraženih 16 grobova u šumi Trnavi, oko 5 kilometara udalje-noj od groblja u Břeclav-Pohanskom (Poulik 1948-1950, 36; Dostal 1985, 123, 155, T. 16,2, T. XI,1). Zbog malog broja grobova, kao i nedatabilnih nalaza u urnama (poput kremenja, noževa, pričvršćivača ručki za vedrice, komada brončanog li-ma, staklene perle, strelice i pincete), kod Trnave je datacija groblja upitna. S jedne strane ukrašena keramika je izrazito razvijenih oblika, izvedena kao i oblici u Pohanskom, dok s druge strane jedini nalaz koji pouzdanije može vremenski opredijeliti nalaze jest kopča datirana najkasnije u 2. pol. 7. st. (Dostal 1985, 124).

U Slovačkoj urna iz groba 4 ima brojne paralele u urnama sličnih oblika (doduše, uglavnom ne u tolikoj mjeri trbušastih oblika) i načina ukrašavanja, izrade na primitivnome ko-lu, a ponekad i s kružnim znakom na dnu: grob 7 (odrasli muškarac) iz Bajč-Vlkanova (Nevizánsky 1992, 397, Obr. 4,1); urne iz paljevinskih grobova 242 i 276 iz Devinske No-ve Vesi (Eisner 1952, Obr. 25,7,9); zatim Čakajovce s grobo-vima 836 (Rejholcová 1990, T. XIX,1, T. XXVII,2; muškarac adultus), 860 (Rejholcová 1990, T. XX,4, T. XXVIII,1; odra-sla individua, adultus, s priloženim koštanim češljem) i 823 (Rejholcová 1990, T. XVI,8, XXVIII,3; žena, adultus, čija je urna bila položena naopako, a među kostima je pronađen i željezni nož).

U Mađarskoj, pak, urni iz vinkovačkoga groba 4 nalazimo paralele u mlađim grobljima, primjerice na nalazištu Alsórajk-

9 Usp. bilj. 8.

Tradition.10 Wenn Urne 5 vor ihrem Gebrauch als Haushaltskera-mik verwendet wurde, wie viele Autoren für die slawischen Urnen schlossen (besonders da die Slawen in ihren Gräbern oft Töpfe mit sichtbaren Reparaturspuren – Löcher zur Verbindung und Befesti-gung des Gefäßes – als Urnen verwendeten), dürfen wir annehmen, dass sie in ihrer ursprünglichen Funktion als Gefäß ausschließlich zur Aufbewahrung und Lagerung von Lebensmitteln diente, im Ge-gensatz zu allen anderen Urnen, die die Form der klassischen Töpfe haben und zur Zubereitung, zum Kochen sowie zur Aufbewahrung von Speisen dienen konnten.

Eine ähnliche Formanalogie zur Urne aus Grab 5 fi nden wir in weiter entfernten Gebieten, in Böhmen, am Standort Praha 6-Bubeneč, Rooseveltovy ul., in einem früh datierten Gefäß, das zwar mit einer gekämmten Wellenlinie verziert ist, das aber seiner Form nach der Urne von Vinkovci ähnelt: mit einem breiten, in der oberen Hälfte vorgewölbten Bauch, einer fast bikonischen Form, auch mit einer weiten Öffnung, aber mit längerem Hals als bei der Urne von Vinkovci und einem geringer ausgezogenen einfachen Rand (Zeman 1976, 137, Abb. 16,16; Jelinková 1990, 275, Abb. 22,4).

Indirekte Analogien mit der Urne 5 von Vinkovci fi nden wir in der Slowakei im erwähnten slawischen Brandgräberfeld in Stupa-va, in einem Grab, das ebenfalls mit der Nummer 5 gekennzeich-net wurde (Kraskovská 1956, 166, T. I,4). Urne 5 aus Stupava ist ein solide gebranntes Gefäß in rötlicher Farbe mit grauen Flecken, handgeformt, mit Beimischungen von Steinchen, aber im Gegensatz zu der Urne von Vinkovci ist ihre Schulter nicht so stark ausgeprägt, und sie hat keine Verzierung. Gerade die Urne 5 war für Kraskovská ein Anzeichen dafür, dass wegen ihrer Ähnlichkeit mit den römisch-provinzialen Funden das Gräberfeld in Stupava etwas älter als das in Devínska Nová Ves sei (Kraskovská 1956, 164-165). In Čakajovce jedoch, fi nden wir – obwohl es keine Analogien in der Form oder den Ausmaßen gibt, immerhin die Verzierung mit Reihen von ho-rizontalen Linien wie bei der Urne aus dem Grab 5 von Vinkovci, d.h. bei der Keramik des 7. und 8. Jahrhunderts im Grab 840 (Re-jholcová 1990, T. XIX,4). Die übrigen Gefäße aus Čakajovce wur-den immer mit Bündeln von horizontalen Linien in Verbindung mit gekämmten Wellenlinien verziert, wie dies sonst mit den verzierten frühmittelalterlichen Gefäßen aus dieser Periode der Fall war. Das erwähnte Grab 840 aus Čakajovce enthielt in der Urne eingeäscherte Knochen eines Verstorbenen unbestimmten Geschlechts und Alters sowie ein Eisenmesser.

Im jüngeren Horizont des Brandgräberfeldes in Pókaszepetk, Ungarn, fi nden wir im Grab Nr. 240 ebenfalls ein Gefäß mit hori-zontalen Linien (Sós, Salamon 1995, T. LI,4).

Interessanterweise fi nden wir die am nächsten verwandten Analogien für die ungewöhnliche Urne aus Grab 5 von Vinkovci in weiter entfernten Gebieten – in Bulgarien, auf dem Gebiet der Südslawen, im Brandgräberfeld Babovo sowie auf dem doppelritu-ellen Gräberfeld Dolni Lukovit 2 (Feuerbestattungen und christliche Knochenbestattungen). Die Urne aus Grab 3 von Babovo ist ihrer Form nach der Urne von Vinkovci sehr ähnlich, aber etwas schlan-ker, verziert mit einer Wellenlinie und darunter mit einem Bündel

10 Andererseits begegnen wir einer ähnlichen Gefäßform in einem weiten Gebiet, darunter auch auf dem Gebiet Kroatiens, in wesentlich jüngeren Perioden, im 10. und 11. Jahrhundert (Sekelj Ivančan et al. 2005, 144, T. 2: Gruppe A 1.1). Aber während man das Gefäß aus Grab 5 beinahe für eine Art Pythos hielt, stellt der erwähnte Gefäßtypus der Gruppe A 1.1 nach Sekelj Ivančan et al., aus der frühmittelalterlichen Siedlung Torčec-Ledine in der Podravina einen Topf mit weiter Öffnung und ausgeprägten Schultern dar, der neben den Töpfen mit schmalem Hals die zwei Grundtypen der mittelalterlichen Töpfe darstellen, die für die Zubereitung von Speisen dienten. Diese Anmerkung ist nur ein Beitrag zur Theorie von der Verwendung der Gefäßformen im Mittelalter, die auf antiken Traditionen beruhen.

157

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Határi tábla, u zalajskom području, gdje je uz kosturno gro-blje (27 grobova) pronađeno i 16 paljevinskih ukopa bez urni, no s čestim prilaganjem posuda. Analogija je mala posuda (v. 10 cm), uskoga vrata, oblikom i uskim vratom vrlo slična vinkovačkoj urni, priložena u kosturnom grobu djeteta staro-sti 5-8 godina (Szőke 1996, T. 32, T. 46,5,7). Na osnovi super-pozicije paljevinskih grobova 21A i 7 nad kosturnim grobovi-ma u kojima su pronađene karolinške ostruge i drugi metalni, vremenski usko opredjeljivi nalazi, B. M. Szőke je mišljenja da je u pitanju biritualno groblje: kosturno i paljevinsko gro-blje datirao je između 840. i 880.-885. god. (ili između 850. i 890.-895.), te smatra kako se radi o skupini Slavena, jednoj ili više obitelji, koji su došli u područje Mosaburga, pa i Al-sórajka na poziv Pribine oko 840. god. i to direktno sa sjeve-rozapada, dakle iz plemena Lutizen, ili iz sjeveroistočne Kar-patske kotline, ili pak iz jednog do sada nepoznatog područja istočnoalpskog prostora (Szőke 1996, 122).

Urni iz groba 4 nalazimo daljnje paralele na Pokaszepetku na kojem je istraženo 422 groba, od kojih su 3 prapovijesna, 248 iz ranoavarskog razdoblja, a 171 su slavenski paljevinski grobovi. U kontekstu ranoavarskog razdoblja, podijeljenog na osnovi pojedinih muških grobova s pojasnim garniturama u tri horizonta (I. prije 630.; II. 630.-670.; III. posljednja trećina 7. st.), pronađeno je 8 grobova na osnovi kojih je zaključeno da je groblje u 7. stoljeću bilo biritualno (prisutno je 5 dvoj-nih ukopa –incineracijski i inhumacijski u istoj grobnoj raci), a kasnije groblje se nastavilo koristiti isključivo u paljevin-skom ritusu, pri čemu su u 18 slučajeva ukopi paljevinskih oštetili ranoavarske grobove. Incineracijsko groblje je trajalo oko 100 godina, do u 9. st. (Sós, Salamon 1995, 13, 89, 129, 132-133). Upravo u urnama iz 8.-9. st. nalazimo sličnosti urni iz vinkovačkoga groba 4, pa tako se u grobu 402 nalazi vrlo deformirana posuda (Sós, Salamon 1995, T. LII, 4), dok se u više slučajeva javljaju kružni znakovi na dnima urni od oso-vine sporoga lončarskog kola (Sós, Salamon 1995, T. LIV,1-8,10-11, T. LV,1-6).

URNA 5Velika posuda u funkciji urne iz groba 5 vrlo je neobična

i direktne analogije joj ne nalazimo niti na jednome rano-slavenskom groblju na prostoru koji su naseljavali zapad-ni Slaveni. Međutim, s neobičnim oblicima, u velikoj mjeri sličnim vinkovačkoj urni 5, susreli su se i drugi arheolozi te su većinom takav oblik urne interpretirali utjecajem rimsko-pro-vincijalne tradicije.10 Ukoliko je urna 5 bila prije upotrebe u funkciji uporabne keramike u domaćinstvu, kako su to mnogi autori zaključili za slavenske urne (osobito što su u grobovima kao urne učestalo služili lonci na kojima se vide tragovi po-

10 S druge strane, sličan oblik posuda susrećemo na širokom prostoru, pa tako i na našem području, u puno mlađim razdobljima, u 10. i 11. stoljeću (Sekelj Ivančan et al. 2005, 144, T. 2: skupina A 1.1). Međutim, dok je posuda iz groba 5 na granici da je možemo smatrati vrstom pitosa, spomenuti tip posuda skupine A 1.1 prema Sekelj Ivančan et al., iz podravskoga ranosrednjovjekovnog naselja Torčec-Ledine, predstavlja lonac širokog otvora i naglašenog ramena koji uz lonce uskoga vrata predstavlja osnovna dva tipa srednjovjekovnih lonaca za pripremanje hrane. Ova napomena samo je prilog teoriji o primjeni oblika posuda kroz srednjovjekovno razdoblje koji počivaju na antičkim tradicijama.

von gekämmten Linien (Vǎžarova 1976, 44, Abb. 24,1), während die Urne aus Dolni Lukovit 2 ihrer Form und Verzierung nach fast identisch wie die unsere ist, nur dass im Gegensatz dazu ihre Rei-hen von horizontalen Linien tief, dicht und regelmäßig eingeritzt sind (Vǎžarova 1976, 213, Abb. 132a). Ž. Vǎžarova bearbeitete die Gräberfelder vom 6. bis zum 11. Jahrhundert für das gesamte Gebiet Bulgariens, veröffentlichte das Inventar und kartierte die bis dahin unveröffentlichten Fundorte und Funde. Darüber hinaus teilte sie die Gräberfelder chronologisch und nach den Bestattungssitten ein in: 1) Brandgräberfelder (12 Gräberfelder und 2 Einzelgräber); 2) Brand- und Knochengräberfelder mit heidnischem Ritus (bekannt nur in NO-Bulgarien); 3) Brand- und Knochengräberfelder mit christlichem Ritus (bekannt nur in Nordbulgarien) und 4) Knochen-gräberfelder mit christlichem Ritus (gesamtes Bulgarien). Einige Brandgräberfelder wurden in den Zeitraum vom Ende des 6. bis zum 8. Jahrhundert, andere vom 8. bis zum 10. Jahrhundert datiert. Gräberfelder mit Feuerbestattungen und heidnischen Knochenbe-stattungen gehören zum Anfang des 8. bis zum 9. Jahrhundert. Grä-berfelder mit Feuerbestattungen nach dem christlichen Ritus wurden vom 9. bis zum 11. Jahrhundert, und Gräberfelder mit ausschließlich christlichem Ritus vom 9. bis zum 10. Jahrhundert datiert (Vǎžarova 1976, 440-441). Es ist wichtig, auf die erwähnte Einteilung von Ž. Vǎžarova hinzuweisen, da wir – wenn wir uns das gesamte Fund-gut von Vinkovci-Duga ulica 99 anschauen – erkennen, dass unsere Keramik generell der bulgarischen aus den Gräberfeldern mit aus-schließlich Feuerbestattungssitten sowie aus denen mit christlichen Feuer- und Knochenbestattungssitten ähnelt.11

URNE 6Die Urne aus Grab 6 weist ebenfalls eine ungewöhnliche Form

auf, für die wir weder unter den Beständen der Brandgräberfelder noch der Knochengräberfelder mit heidnischem Ritus unmittelbare Analogien fi nden, während andererseits die Verzierung gebräuchlich ist, und wir fi nden zahlreiche Analogien dafür unter den konsultierten Vergleichsbeständen. Es seien hier nur die einzelnen indirekten Ana-logien bei der Form erwähnt. Die Urne, die der Urne von Vinkovci aus Grab 6 am ähnlichsten wäre, wurde an der Einäscherungsstätte D am Standort Stará Břeclav in Mähren, einem Brandgräberfeld mit 34 erforschten Gräbern, gefunden, das 6 km nördlich von Pohansko, in der schon erwähnten archäologischen Mikroregion, liegt. In Stará Břeclav wurden auch Scheiterhaufen zur Verbrennung der Toten gefunden. Trotz eines viel größeren Anteils an unverzierter Kera-mik datierte Dostál das Gräberfeld in Stará Břeclav in die gleiche Zeit wie das in Břeclav-Pohansko, also in das 7. und 8. Jahrhun-dert (Dostál 1985, 123). Das auf dem Scheiterhaufen D gefundene Gefäß enthielt Überreste von eingeäscherten Knochen eines älteren Mannes; es ist nicht verziert, aber seiner Größe und Form nach dem Gefäß von Vinkovci ähnlich, mit sehr schmalem Hals und relativ schmalem Rand, der allerdings abgeschnitten ist, im Gegensatz zu der Urne aus Grab 6 von Vinkovci, deren Rand einfach und außen gerundet ist (Dostál 1985, 165, T. 26,3).

Formähnlichkeiten mit der Urne von Vinkovci fi nden wir in der Slowakei im frühslawischen Brandgräberfeld mit Urnen von Bratis-lava-Dúbravka in Urne Nr. 2 (Hromada 1991, 279, Abb. 2,6; 281,

11 Dies dürfte zugleich die Erkenntnisse von Ž. Vǎžarova bestätigen, dass die Feuerbestattungen nebst Knochenbestattungen mit heidnischem Ritus in den doppelrituellen Gräberfeldern Bulgariens nicht nur zu den Slawen, sondern auch zu den Turkobulgaren hätten gehören können, während Knochengräberfelder mit heidnischem Ritus ausschließlich protobulgarisch waren. In den christlichen Gräberfeldern erkennt Vǎžarova wieder die Slawen, während in NO-Bulgarien nur einige weniger ausgeprägte Elemente der Tradition der Protobulgaren bestehen (Vǎžarova 1976, 441).

158

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Abb. 3,1), die sich im Kontext der Keramik der weiter entwickelten Varianten des Prager Typus befi ndet, und das Gräberfeld sowie die benachbarte erforschte frühslawische Siedlung wurden von der 2. Hälfte des 6. bis in das 7. Jahrhundert datiert.

Weiter fi nden wir in einem etwas späteren Kontext im nahe gelegenen Devínska Nová Ves eine mit Bündeln von horizontalen Linien und einer gekämmten Wellenlinie verzierte Urne, die als einziges von allen Gefäßen an diesem Standort einen ausgeprägt engen Hals hat, aber auch ihr Rand ist ausgezogen und nach außen gebogen, und nicht rund und kurz wie bei der Urne von Vinkovci (Eisner 1952, Abb. 56,8). Außerdem fi nden wir im 7. und 8. Jahr-hundert die folgende mittelbare Analogie – in Čakajovce in Grab 863, in dem sich eine Urne mit den Überresten eingeäscherter Kno-chen eines Erwachsenen (adultus) befand. Aufgrund der schma-leren Öffnung und ungewöhnlich sandigen Faktur ähnelt sie der Urne von Vinkovci, ihr Boden ist mit grobem Sand bestreut, da-mit das Gefäß leichter von der Fläche der Töpferscheibe getrennt werden konnte, und auch die Einordnung der Verzierungen ist sehr ähnlich wie bei der Urne aus Grab 6 (Rejholcová 1990, T. XXI,5, T. XXVII,5).

Es ist wichtig, eine gewisse Ähnlichkeit der Urne aus Grab 6 mit der Urne vom großen doppelrituellen Gräberfeld in Rumänien in Kapul-Vilor bei Histria, datiert in das 9.-10. Jahrhundert, zu er-wähnen (Zirra 1963, 377, Ris. 16,8). Die Urne von Histria hat eine ähnliche Form, einen eiförmigen Körper und einen schmalen Hals, aber ihr Körper ist mit dichten Bündeln tief eingeritzter horizontaler Linien verziert.

URNE 8Für die Urne aus Grab 8 fi nden wir wieder zahlreiche Ana-

logien, darunter auch in Mähren in der 2. Hälfte des 7. und in der 1. Hälfte des 8. Jahrhunderts in Břeclav-Pohansko in Grab 8 aus der jüngeren Phase der so genannten »verstreuten« Gräber nach Macháček (Dostál 1985, 143, T. 4,3, T. IV,3) sowie in einem ähnlichen chronologischen Rahmen in der Slowakei in Devínska Nová Ves in der Urne aus Grab 351 (Eisner 1952, Abb. 36,4) und dem Gefäß aus dem Kinderknochengrab 686 (Eisner 1952, Abb. 65,9). Eine weitere sehr geeignete Analogie fi nden wir in Bajč-Vlkanovo, datiert an das Ende des 7. und das erste Jahrzehnt des 8. Jahrhunderts, in Grab 1 eines Erwachsenen, sowie im Frauen-grab 2 (adultus), dessen Urne Bindelöcher an der gleichen Stelle hat wie die Urnen aus Grab 8 von Vinkovci und am Randinne-ren mit der schon erwähnten datierbaren gekämmten Wellenlinie verziert ist (Nevizánsky 1992, 395, Abb. 3,1-2). Die nächste gute Analogie aus derselben Periode fi nden wir bei Nitra am Brandgrä-berfeld Výčapoch-Opatovce, dessen Kern aus dem 7. Jahrhundert stammt und in das 8. Jahrhundert hineinreicht (Budinský-Krička 1948, T. IV,1), dann in Bešeňovo12 bei Bratislava, wo im Kno-chengräberfeld, datiert vom Anfang des 9. bis zum Anfang des 12. Jahrhunderts, slawische Urnen gefunden wurden, die anhand der Analogien mit dem Standort Výčapoch-Opatovce in das 7. und an den Anfang des 8. Jahrhunderts datiert wurden (Kraskovská 1958, 422-423). Die gleiche Datierung für Bešeňov, Standort Papföld, jedoch mit Betonung auf dem 7. Jahrhundert, gaben B. Szőke und J. Nemeskéri (Szőke, Nemeskéri 1954). Die Urnen E und M aus Bešeňov (Kraskovská 1958, 444, T. IV,1,3) dürften auch die Form-, beziehungsweise Verzierungsanalogien mit der Urne aus Grab 8 von Vinkovci haben. Weiter fi nden wir Analogien dafür

12 Eine unterschiedliche Meinung über die Datierung von Bešeňov vertritt B. M. Szőke, der glaubt, dass das Gräberfeld auch an den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert werden könnte, analog zu den frühen Knochengrä-bern auf diesem Gräberfeld (Szőke1996, 108).

pravaka – rupice za povezivanje i učvršćivanje posude), tada bismo mogli pomišljati da je u prvobitnoj funkciji služila kao posuda isključivo za čuvanje i spremanje namirnica, za razliku od svih drugih urni koje imaju oblike klasičnih lonaca, a mogle su služiti za pripremanje i kuhanje kao i za čuvanje hrane.

Ponešto sličnu oblikovnu analogiju urni iz groba 5 nala-zimo u udaljenim krajevima, u Češkoj, na lokalitetu Praha 6-Bubeneč, Rooseveltovy ul., u rano datiranoj posudi, doduše ukrašenoj češljastom valovnicom, ali oblikom ponešto sličnoj vinkovačkoj: širokoga trbuha, istaknutog u gornjoj polovici, go-tovo bikoničnog oblika, također širokog otvora, ali dužeg vrata od vinkovačke urne i blaže izvijenog jednostavnog ruba (Zeman 1976, 137, Obr. 16,16; Jelinková 1990, 275, Obr. 22,4).

Posredne analogije vinkovačkoj urni 5 nalazimo u Slovačkoj u spomenutom slavenskom paljevinskom gro-blju Stupavi, u grobu također označenom rednim brojem 5 (Kraskovska 1956, 166, T. I,4). Urna 5 iz Stupave je dobro pečena posuda crvenkaste boje sa sivim mrljama, rukom izrađena, s primjesama kamenčića, a za razliku od vinkovačke nema toliko naglašeno rame niti nosi ukras. Upravo je urna 5 Kraskovskoj bila pokazateljem da je groblje u Stupavi nešto starije od Devinske Nove Vesi, zbog njezine sličnosti s rim-sko-provincijalnim nalazima (Kraskovska 1956, 164-165). U Čakajovcama, pak, iako nema analogija u obliku niti dimen-zijama, ipak nalazimo ukras nizovima vodoravnih linija po-put urne iz vinkovačkog groba 5; dakle na keramici 7. i 8. st. u grobu 840 (Rejholcová 1990, T. XIX,4). Ostale su posude iz Čakajovce uvijek ukrašavane snopovima vodoravnih linija u kombinaciji s češljastim valovnicama, kako je to i inače slučaj na ukrašenim ranosrednjovjekovnim posudama iz to-ga razdoblja. Spomenuti grob 840 iz Čakajovce sadržavao je u urni spaljene kosti pokojnika neodređenog spola i dobi te željezni nož.

U Mađarskoj, na paljevinskom groblju, dakle, mlađem horizontu groblja u Pókaszepetku, također nalazimo posudu ukrašenu vodoravnim linijama u grobu br. 240 (Sós, Salamon 1995, T. LI, 4).

Zanimljivo je da smo najbliskije analogije neobičnoj vinkovačkoj urni iz groba 5 pronašli u udaljenim krajevima u Bugarskoj, na području južnih Slavena, na groblju s paljevin-skim ritusom Babovo te na biritualnom groblju (paljevinski i kosturni-kršćanski način pokopavanja) Dolni Lukovit 2. Ur-na iz Babova iz groba 3 je oblikom vrlo bliska vinkovačkoj, no nešto je vitkija, ukrašena je valovnicom i niže nje snopom češljastih linija (Vǎžarova 1976, 44, Obr. 24,1), dok je urna iz Dolneg Lukovita 2 oblikom i ukrasom gotovo identična našoj, jedino što su njeni nizovi vodoravnih linija duboko, gusto i pravilno urezani za razliku od urne iz Vinkovaca (Vǎžarova 1976, 213, Obr. 132a). Ž. Vǎžarova je obradila groblja od 6. do 11. stoljeća za čitavu Bugarsku, objavila inventar i kar-tirala do tada nepublicirana nalazišta i nalaze te je groblja kronološki i prema vrstama pogrebnih običaja podijelila na: 1) paljevinska groblja (12 njih i 2 pojedinačna groba); 2) palje-vinska i kosturna groblja poganskog ritusa (poznata samo u SI Bugarskoj); 3) paljevinska i kosturna groblja kršćanskog ritusa (poznata samo u sjevernoj Bugarskoj) i 4) kosturna groblja kršćanskog ritusa (čitava Bugarska). Neka paljevin-ska groblja datirana su u vremenski okvir od kraja 6. do 8.

159

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

st., druga od 8. do 10. st. Groblja s paljevinskim ukopima i kosturnim poganskim ukopima pripadaju početku 8. do 9. st. Groblja s paljevinskim ukopima prema kršćanskom ritusu da-tiraju od 9. do 11. st., a groblja isključivo kršćanskog ritusa od 9. do 10. st. (Vǎžarova 1976, 440-441). Navedenu podjelu Ž. Vǎžarove bilo je potrebno istaknuti zbog jedne zanimljivosti, a to je da ukupno razmatrajući materijal iz Vinkovaca-Duge ulice 99, uviđamo kako naša keramika općenito dosta sliči onoj s područja Bugarske iz groblja isključivo s paljevinskim ritusom te iz groblja s paljevinskim i kosturnim ritusom na kršćanski način.11

URNA 6Urna iz groba 6 također predstavlja neobičan oblik kojemu

nismo pronašli neposredne analogije u materijalu paljevinskih groblja, pa niti kosturnih groblja s poganskim ritusom, dok je, s druge strane, način ukrašavanja uobičajen te mu pronalazi-mo brojne analogije u konzultiranoj komparativnoj građi. Na-vest ćemo ovom prigodom samo pojedine oblikovne posredne analogije. Najsličnija urna vinkovačkoj urni iz groba 6 bila bi urna pronađena na spalištu D na lokalitetu Stará Břeclav u Moravskoj, paljevinskom groblju s 34 istraženih grobova koje se nalazi 6 km sjeverno od Pohanskog, u već spomenutoj arheološkoj mikroregiji. U Stará Břeclav su nađene i lomače za spaljivanje mrtvih. Usprkos mnogo većoj zastupljenosti neukrašene keramike, Dostal je groblje u Stará Břeclav da-tirao jednako kao i Břeclav – Pohansko, dakle u 7. i 8. st. (Dostal 1985, 123). Posuda pronađena na lomači D sadržavala je ostatke spaljenih kosti starijeg muškarca, ona nije ukrašena, međutim, sličnih je dimenzija i oblika vinkovačkoj, vrlo uskoga vrata i relativno uskoga ruba, koji je, opet, odsječen za razliku od vinkovačke urne iz groba 6, čiji rub je jednostavan i s vanjske strane zaobljen (Dostal 1985, 165, T. 26,3).

Oblikovne sličnosti vinkovačkoj urni pronalazimo u Slovačkoj na ranoslavenskom paljevinskom groblju s urnama Bratislave-Dúbravke u urni br. 2 (Hromada 1991, 279, Obr. 2,6; 281, Obr. 3,1) koja se nalazi u kontekstu keramike razvijenijih inačica praškog tipa, a groblje je kao i nedaleko istraživano ranoslavensko naselje datirano od 2. pol. 6. do u 7. st.

Nadalje, u nešto kasnijem kontekstu na obližnjoj De-vinskoj Novoj Vesi nalazimo snopovima vodoravnih linija i češljastom valovnicom ukrašenu urnu koja, jedina od svih po-suda na tome lokalitetu, ima izrazito uski vrat, no i njezin rub je izvučen i razgrnut prema van, a ne zaobljen i kratak poput vinkovačkoga (Eisner 1952, Obr. 56,8). Potom, u 7. i 8. st. pronalazimo sljedeću posrednu analogiju - u Čakajovcama u grobu 863 u kojem se nalazila urna s ostacima spaljenih kostiju odrasle individue (adultus). Prema užem otvoru i neobično pjeskovitoj fakturi ona nalikuje vinkovačkoj, dno joj je posi-pano grubim pijeskom radi lakšeg odvajanja posude od plohe

11 To bi ujedno potvrđivalo saznanja Ž. Vǎžarove kako su paljevinski ukopi pored kosturnih s poganskim ritusom u biritualnim grobljima Bugarske mogli pripadati ne samo Slavenima već i Turko-Bugarima, dok su kosturna groblja s poganskim ritusom isključivo protobugarska. U kršćanskim grobljima Vǎžarova opet prepoznaje Slavene, a tek u manjem broju u SI Bugarskoj ima nekih elemenata tradicije Protobugara (Vǎžarova 1976, 441).

auch in Bernolakovo, datiert in den Zeitraum des 8. Jahrhunderts, und zwar in einem kleinen Gefäß, das neben einem Kinderskelett dem Grab 11 beigegeben wurde (Kraskovská 1962, T. IV,13). Da diese Beisetzung das ältere Brandgrab beschädigte, und in seiner Verfüllung auch die zerstörten Überreste von Urnen und einge-äscherten Menschenknochen gefunden wurden, dürfte unsere Analogie in diesem Falle zur zweiten Hälfte des 8. Jahrhunderts gehören. In Ungarn fi nden wir Analogien in der jüngeren Phase des Gräberfeldes in Pókaszepetk in der Urne aus Grab 224, also ebenfalls in der zweiten Hälfte des 8. oder im 9. Jahrhundert (Sós, Salamon 1995, T. L,5).

URNE 9Die Urne aus Grab 9 ist mit ihren Ausmaßen und der Verzie-

rung der länglichen eiförmigen Urne mit vorgewölbtem Bauch aus Dalmatien vom Standort Kašić-Weinberg von S. Drča sehr ähnlich (Belošević 1974, 76, Abb. 3, T. III,1). In den nördlichen Gebieten fi nden wir Analogien dafür in Devínska Nová Ves in der Urne aus Brandgrab 271 (Eisner 1952, Abb. 25,4) und im Gefäß aus Grab Nr. 285 (Eisner 1952, Abb. 27,7), in dem die Knochenüberreste einer Frau gefunden wurden, sowie zwei Ohrringe mit einem sternförmi-gen Anhänger und zwei Spinnwirtel. In Břeclav-Pohansko fi nden wir in der jüngeren Phase des Brandgräberfeldes weitere Formpar-allelen in der Urne aus Grab 39, mit dem Ähnlichkeiten auch in der Verzierung und der Anfertigung mit einem gerade abgeschnittenen Rand sowie bei der Form bestehen, wobei bei der Urne von Vin-kovci der Bauch bikonisch gebrochen wurde (Dostál 1985, 151, T. 12,1, T. VIII,6). Weitere Ähnlichkeiten bei der Form fi nden wir in Ungarn in Pókaszepetk bei den Gräbern 61 und 323A (Sós, Salamon 1995, T. XLV,2 , T CIL,4) und Alsórajk-Határi tábla in einem etwas kleineren Gefäß aus dem Knochengrab 21 (Kind im Alter von 3-4 Jahren), beschädigt durch nachträgliche Bestattung im Brandgrab 21A (Szőke 1996, T. 31,2, T. 43,2).

URNE 10Die Urne aus Grab 10 von Vinkovci weist Ähnlichkeiten mit

der Urne aus Grab 302 aus Devínska Nová Ves auf (Eisner 1952, Abb. 35,1), und es sind auch Ähnlichkeiten mit dem kleinen Ge-fäß aus dem Reitergrab 401 erkennbar (Eisner 1952, Abb. 37,4). In Břeclav-Pohansko fi nden wir Analogien dafür in Grab 11 (be-stimmt in die Untergruppe F nach J. Macháček),13 in der unver-zierten Urne mit einem einfachen runden Rand (Dostál 1985,144, T. 5,5) sowie in der Urne aus Grab 44 aus der letzten Phase des Brandgräberfeldes (Macháček 1994, 229). Ihrer Form nach, die an den Prager Typus erinnert, entspricht die Urne aus Grab 10 der Keramikgruppe C nach D. Jelínková, die sie mit der 3. Besied-lungsphase des Gebiets von Mähren verbindet und in die 2. Hälfte des 7. und an den Anfang des 8. Jahrhunderts datiert. Ein Merkmal der Keramik der Gruppe C besteht darin, dass bei unverzierten Gefäßen die S-Profi lierung ausgeprägter ist, und die Ränder in-tensiver ausgezogen sind, so dass die Gefäße um ihre Mitte am weitesten sind. Gleichzeitig sind in dieser 3. Besiedlungsphase in Gruppe C häufi g die Gefäße verziert, und D. Jelínková hält diese Periode für die endgültige frühslawische Besiedlungsphase, in der der Prager Typus nur noch sporadisch vorkommt (Jelínková 1990, 256, Abb. 3, 279-280).

Generell betrachtet würden die Typen der Urnen aus Vinkovci der zweiten Phase von Pouliks typologischer Chronologie der sla-wischen Keramik entsprechen, die vom Jahr 700 bis zum Jahr 850

13 Vgl. Angaben über die Datierung bei der Beschreibung der Urnen von Vinkovci aus Grab 1.

160

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

lončarskoga kola, a i raspored ukrasa vrlo nalikuje dekoraciji urne iz groba 6 (Rejholcová 1990, T. XXI,5, T. XXVII,5).

Važno je spomenuti u određenoj mjeri i sličnost urne iz groba 6 s urnom iz velikog biritualnog groblja u Rumunjskoj u Kapul-Viloru kraj Histrije, datiranog u 9.-10. st. (Zirra 1963, 377, Ris. 16,8). Histrijska urna je sličnoga oblika, jajolika tije-la i uskoga vrata, no tijelo joj je ukrašeno gustim snopovima duboko urezanih vodoravnih linija.

URNA 8Urni iz groba 8 pronalazimo opet brojne analogije, pa

tako u Moravskoj u 2. pol. 7. i 1. pol. 8. st. u Břeclav-Pohan-skom u grobu 8 iz mlađe faze tzv. «raštrkanih» grobova, pre-ma Macháčeku (Dostal 1985, 143, T. 4,3, T. IV,3), potom u sličnom kronološkom okviru u Slovačkoj u Devinskoj Novoj Vesi u urni iz groba 351 (Eisner 1952, Obr. 36,4) i posudi iz kosturnog dječjeg groba 686 (Eisner 1952, Obr. 65,9). Na-dalje, vrlo dobru analogiju nalazimo u Bajč-Vlkanovom, da-tiranome u kraj 7. i prva desetljeća 8. st., u grobu 1 odrasle individue, te grobu 2 žene (adultus), čija urna ima rupice za krpanje posude na mjestu poput urne iz vinkovačkog groba 8, a ukrašena je na unutrašnjoj strani ruba već spominjanom databilnom češljastom valovnicom (Nevizánsky 1992, 395, Obr. 3,1-2). Sljedeću dobru analogiju iz toga razdoblja prona-lazimo pored Nitre na paljevinskome groblju Výčapoch-Opa-tovce koje jezgrom spada u 7. st., a zadire i u 8. st. (Budinský-Krička 1948, T. IV,1), zatim u Bešeňovu12 pored Bratislave gdje su na kosturnome groblju, datiranome od početka 9. do početka 12. st., pronađene slavenske urne, koje su prema ana-logijama s lokalitetom Výčapoch-Opatovce opredijeljene u 7. i u početak 8. st. (Kraskovska 1958, 422-423). Jednaku data-ciju s naglaskom na 7. st. za Bešeňov, položaj Papföld dali su B. Szőke i J. Nemeskéri (Szőke, Nemeskéri 1954). Urne E i M iz Bešeňova (Kraskovska 1958, 444, T. IV,1,3) su oblikovne, odnosno dekorativne analogije za vinkovačku urnu iz groba 8. Zatim, nalazimo joj analogije i u Bernolakovu, datiranome u okvir 8. st., i to u maloj posudi priloženoj uz kostur djeteta u grobu 11 (Kraskovska 1962, T. IV,13). Kako je ukop groba oštetio stariji paljevinski grob, te su u njegovoj zapuni nađeni i uništeni ostaci urne i spaljenih ljudskih kostiju, naša analo-gija bi u ovome slučaju pripadala, možda, drugoj polovici 8. st. U Mađarskoj pak nalazimo analogiju u mlađoj fazi groblja u Pókaszepetku u urni iz groba 224, dakle, također u drugoj polovici 8. ili u 9. st. (Sós, Salamon 1995, T. L,5).

URNA 9Urna iz groba 9 dimenzijama i načinom ukrašavanja veoma

nalikuje urni izduženo-jajolikog oblika s naglašenim trbuhom iz Dalmacije iz lokaliteta Kašić-vinograd S. Drče (Belošević 1974, 76, Abb. 3, T. III,1). U sjevernijim područjima joj nala-zimo analogije u Devinskoj Novoj Vesi u urni iz paljevinskog groba 271 (Eisner 1952, Obr. 25,4) i posudi iz groba br. 285 (Eisner 1952, Obr. 27,7) u kojem su pronađeni kosturni ostaci

12 Drukčijeg je mišljenja o dataciji Bešeňova B. M. Szőke koji smatra da bi se groblje moglo datirati i u početak 9. st., kako su datirani i rani kosturni grobovi na tom groblju (Szőke1996, 108).

datiert wird und den Gefäßen aus den Knochengräbern des Mittel-donauraums, beziehungsweise dem so genannten donauländischen Typus entspricht,14 was nach Hruby die 2. Stufe oder die Keramik der älteren Burgwalzeit (550-800) darstellt (Poulik 1948, 18; Poulik 1948-1950, 58; Eisner 1952, 254ff).

Daraus geht hervor, dass die größte Anzahl der Parallelen für die Urne aus Duga ulica 99 in Vinkovci in Gefäßen von den Grä-berfeldern zu fi nden ist – aus Brandgräbern sowie aus den dopp-elrituellen, in das 7. und 8. Jahrhundert datierten Gräbern. Dafür spricht auch die Ähnlichkeit in der Ausführung und im generellen Geschmack mit der Keramik aus dem slowakischen Želovce, ei-nem großen Knochengräberfeld, an dem auch drei Feuerbestattun-gen in Urnen gefunden wurden, die in die 1. Hälfte des 7. Jahrhun-derts bis ca. 800 datiert wurden (Čilinská 1973, 29), dann mit einer an der langsam rotierenden Töpferscheibe angefertigten Urne aus Dolné Krškany (Bialeková 1962, 99, Abb. I; Bárta 1953) und Ab-rahám (Bialeková 1962, 99, Abb. I,3-4) die, wegen des gleichzeiti-gen Vorkommens der verzierten Keramik des Prager Typus und des donauländischen Typus, nach D. Bialeková zum jüngsten Horizont der Brandgräberfelder in der Südwestslowakei, beziehungsweise zur Periode vom 7. bis zum 8. Jahrhundert gehören (Bialeková 1962, 146).

3.2. SONSTIGE BEIGABEN IN IRDENEN URNEN UND IN DER GRABANLAGEN

Die Brandgräber in Vinkovci-Duga ulica 99 sind meistens arm an sonstigen Funden; nur das Kindergrab Nr. 4 ragt mit der großen Anzahl an Funden heraus. Ein solches Bild ist in den Brandgräbern der slawischen Gräberfelder des Mitteldonauraums üblich, wo zwar in einem ziemlich großen Anteil der Brandgräber Grabbei-gaben vorkommen, diese aber in den Gräbern generell in geringer Anzahl vorkommen. Funde wie Bügel, Messer sowie vermutlich Krampen beziehungsweise Klammern, dann Feuersteine in Bajč-Vlkanovo waren in fast 40% der Gräber vertreten (Nevizánsky 1992, 413). Auf Čakajovce wurden unter den eingeäscherten Kno-chen in 32,6% der Gräber nichtkeramische Beigaben (Gebrauchs-gegenstände, Tracht, Toilettenartikel, Schmuck, Militaria und ri-tuelle Funde) gefunden (Rejholcová 1990, 419). Demgegenüber ragt Bulgarien beziehungsweise das Unterdonauland heraus, wo in den Gräbern eine größere Anzahl und ein reicheres Spektrum von Beigaben und persönlichen Gegenständen der Verstorbenen (Važarova 1976, 409) vermerkt wurde. Im an Funden reichsten Grab 4 von Vinkovci, dem Grab eines Kindes im Alter von 0,5-1,5 Jahre wurden sehr bruchstückhafte Metallteile eines Eimers gefun-den – ein Teil eines eisernen Henkels und Fragmente von eisernen Reifen – die seine hölzernen Teile umspannten und befestigten (T. 7,6-7), sowie 3 Eisenmesserfragmente. Zwei davon wurden in der

14 Neuere Studien der Keramik des so genannten donauländischen Typus schlagen nach Eisner die Verwendung des Begriffs „Keramik der mitt-eldonauländischen Kulturtradition“ vor. Als eines ihrer Merkmale wird – trotz ihrer zugrunde liegenden Homogenität – gerade ihre Heteroge-nität in ihrem Verbreitungsraum erwähnt. Die Ursache dafür ist ihr geo-graphischer Ursprung, innerhalb dessen das technologische Wissen der antiken Bevölkerung auf Originalkeramik unterschiedlicher ethnischer und kultureller Gruppen in Mitteleuropa im Frühmittelalter angewandt wurde. Es wurde eine Kontinuität der spätantiken und der frühmittelal-terlichen Keramik in Slowenien und generell im ostalpinen Gebiet sowie in ganz Norikum sowie in den anderen Gebieten festgestellt, in denen das Fortbestehen der romanischen Bevölkerung archäologisch belegt wurde (Keszthely u.a.). So wurden Gefäße, die fast identisch mit den spätantiken Gefäßen aus dem 5./6. Jahrhundert sind, im Kontext des Frühmittelalters im 7./8. Jahrhundert gefunden, was auf direkte Einfl üsse der romanischen Bevölkerung und ihrer Gestaltung und Verzierung der Gefäße hinweist (Macháček 1997).

161

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

žene koja je imala dvije naušnice sa zvjezdolikim privjeskom te dva pršljena. U Břeclavu-Pohanskom, u mlađoj fazi palje-vinskoga groblja, nalazimo joj oblikovne paralele u urni iz groba 39 s kojom ima sličnosti u načinu ukrašavanja i načinu izvedbe ravno odsječenog ruba, pa i oblikovne sličnosti, s ti-me da je vinkovačka urna naglašenije bikoničnog prijeloma trbuha (Dostal 1985, 151, T. 12,1, T. VIII,6). Daljnje oblikovne sličnosti joj nalazimo u Mađarskoj na Pókaszepetku u grobo-vima 61 i 323A (Sós, Salamon 1995, T. XLV,2 , T CIL,4) i Alsórajk-Határi tábli u nešto manjoj posudi iz kosturnog groba 21 (dijete starosti 3-4 godine), oštećenog naknadnim ukopom paljevinskog groba 21A (Szőke 1996, T. 31,2, T. 43,2).

URNA 10Urna iz vinkovačkog groba 10 ima sličnosti s urnom iz

groba 302 iz Devinske Nove Vesi (Eisner 1952, Obr. 35,1), a sličnosti joj zamjećujemo i u maloj posudi iz konjaničkog groba 401 (Eisner 1952, Obr. 37,4). I u Břeclav-Pohanskom joj nalazimo analogije u grobu 11 (opredijeljenom u podgrupu F, prema J. Macháčeku),13 u neukrašenoj urni jednostavno zaobljenog ruba (Dostal 1985,144, T. 5,5) te u urni iz groba 44 iz posljednje faze paljevinskoga groblja (Macháček 1994, 229). Oblikom koji podsjeća na praški tip keramike urna iz groba 10 odgovara keramičkoj grupi C prema D. Jelinkovoj koju ona veže uz 3. naseobinsku fazu za područje Moravske i datira u 2. polovicu 7. i početak 8. st. Značajka je keramike grupe C da se kod neukrašenih posuda javlja naglašenija S-profi lacija i jače izvučeni rubovi te da je najveća širina posude u polovici njene visine. Ujedno, u toj se 3. naseobinskoj fazi u skupini C učestalo javlja ukrašavanje posuda te D. Jelinkova to razdoblje smatra zaključnom ranoslavenskom naseobin-skom fazom, u kojoj se praški tip samo još sporadično javlja (Jelínková 1990, 256, Obr. 3,279-280).

Općenito gledajući, što se tiče tipova urni iz Vinkovaca, one bi odgovarale drugoj fazi Poulikove tipološke kronologije slavenske keramike koja se datira od 700. do 850. god. i od-govara posudama iz kosturnih grobova srednjeg Podunavlja, tj. tzv. podunavskom tipu,14 što je prema Hrubyju 2. stupanj ili „starogradišna keramika“ (550.-800.) (Poulik 1948, 18; Pou-lik 1948-1950, 58; Eisner 1952, 254 i dalje).

Iz navedenog je uočljivo kako urnama iz Duge ulice 99 u Vinkovcima nalazimo najviše paralela u posudama s gro-blja, kako paljevinskih tako i biritualnih, datiranih u 7. i 8.

13 Usporediti podatke za dataciju kod opisa vinkovačke urne iz groba 1.14 Novije studije keramike tzv. podunavskog tipa, prema Eisneru, predlažu

korištenje termina „keramika srednjodunavske kulturne tradicije“. Ističe se njezina značajka heterogenosti na području na kojem se javlja usprkos svojoj temeljnoj homogenosti. Uzrok tome je njezino podrijetlo unutar kojeg je tehnološko znanje antičkog stanovništva primijenjeno na originalnoj keramici različitih etničkih i kulturnih skupina u srednjoj Europi u ranom srednjem vijeku. Zamijećen je kontinuitet kasnoantičke i ranosrednjovjekovne keramike u Sloveniji i općenito istočnoalpskom području te čitavom Noriku kao i na ostalim područjima na kojima je arheološki dokazano preživljavanje romanskog stanovništva (Kesthely i dr.). Tako se gotovo identične posude kasnoantičkim iz 5./6 st. pronalaze u kontekstu ranog srednjeg vijeka u 7./8. st., što ukazuje na izravne utjecaje romanskog stanovništva i njihova načina izrađivanja i ukrašavanja posuda (Macháček 1997).

Urne selbst unter den Überresten der eingeäscherten Knochen (T. 7,3-4) gefunden, und eines neben der Urne (T. 8,1), zusammen mit Metallteilen des Eimers, einem amorphen Bronzeblechfrag-ment (T. 8,4) und einem solide erhaltenen eisernen blattförmigen Pfeil mit Schaft (T. 8,2). Der blattförmige Pfeil mit Schaft gehört zum einheimischen slawischen Pfeiltypus und wurde auch in den Knochengräbern der zur Infanterie gehörenden Männer am Fund-ort Devínska Nová Ves gefunden (Eisner 1952, 295, 400). Eine Parallele für die Urne von Vinkovci fi nden wir auch in den Grä-berfeldern mit ausschließlicher Feuerbestattungssitte in Bulgarien (Vǎžarova 1976, 75, Abb. 43,3). Im 7. Jahrhundert wurde im dopp-elrituellen Gräberfeld in Pókaszepetk in 28 Fällen ein blattförmi-ger Pfeil mit Schaft, Typus III nach Á. Cs. Sós und Á. Salamon, in Gräbern ohne andere Waffenfunde gefunden, und zwar sogar in 8 Kindergräbern, so dass die Gräber, die nur einen Pfeil ha-ben, nicht für Kriegergräber gehalten werden können, sondern die Pfeile haben hier eine symbolische Bedeutung, d.h. sie dürften die soziale Position oder den Status der Verstorbenen symbolisieren (Sós, Salamon 1995, 75). Im großen Gräberfeld Sǎrati Monteoru gab es zum Beispiel überhaupt keine Waffenfunde in den Gräbern, ausgenommen des Fundes dreier Pfeile, die als Ritusgegenstand oder aber als die Todesursache der Verstorbenen interpretiert wur-den. Ein blattförmiger Pfeil mit Schaft aus Doppelgrab 4 (Mann – maturus und Kind – inf I) in Břeclav-Pohansko (Dostál 1985, 141,T. 2,4) stellt noch eine Parallele mit der Urne von Vinkovci dar. Pfeile dieses Typus kommen schon in der merovingisch-lan-gobardischen Phase in Mähren in der 1. Hälfte des 6. Jahrhunderts vor, und einzelne auch in der älteren donauländischen Phase aus der 2. Hälfte des 5. Jahrhunderts und vom Anfang des 6. Jahr-hunderts. Sie wurden auch im slawisch-awarischen Gräberfeld in Holiare sowie auf der Wallburg Zimnĕ, als auch an den Standorten aus späteren Perioden gefunden, sind aber für eine Datierung un-geeignet (Dostál 1985, 29).

In Vinkovci wurden Messer (3 Exemplare) also nur im Kinder-grab 4. gefunden; in Devínska Nová Ves wurden Messer in Männ-ergräbern sowie in Frauengräbern gefunden, wobei den Krieger-gräbern überwiegend große Messer beigegeben waren. Das kleine Messer in der Urne des Grabes Nr. 277 war zusammen mit dem Verstorbenen auf den Scheiterhaufen gelegt worden, und davor wurde es auch verbogen (Eisner 1952, 298). Gelegentlich werden Funde von verbogenen Messern durch den Einfl uss des Feuers vom Scheiterhaufen gedeutet (Čilinská 1973, 9). Funde von ver-bogenen Messern wurden auch in den Brandgräbern in Bulgarien gefunden und mit einer Ritushandlung begründet (Vǎžarova 1976, 409). Im doppelrituellen Gräberfeld in Bdinci wurden kleine, für den Haushalt bestimmte Messer in Frauengräbern, aber auch in Kindergräbern bei Knochen- als auch Brandgräbern gefunden. Charakteristisch für die Kindergräber sind auch Bronzeanhänger (Vǎžarova 1979, 21). Im frühawarischen doppelrituellen Horizont des Gräberfeldes in Pókaszepetk wurden ein Eisenmesser in 126 Gräbern gefunden, 2 in 10 Gräbern, 3 in 1 Grab. In den Fällen, wo mehrere Messer in einem Grab gefunden wurden, handelt es sich immer um Beisetzungen von Männern, die daneben auch Beiga-ben von Pfeilen und Lanzen haben, ansonsten sind die Messer eine übliche Beigabe in Frauen- als auch Kindergräbern. In den Brand-gräbern wurde das Messer in 3 Fällen beigegeben (Sós, Salamon 1995, 56).

Holzeimer dienten bei den West- und Südslawen als Grabbeiga-ben und konnten auch als Urne dienen (Sós, Salamon 1995, 82-83; Vǎžarova, 1979, 26). Im frühawarischen Horizont in Pókaszepetk wurden Holzeimer in vier Gräber beigegeben, davon 2 Männergrä-ber und ein Knochengrab einer Frau, sowie in ein doppelrituelles Grab, wo er als Urne diente, in die die eingeäscherten Überreste einer Frau gelegt wurden. Ein Merkmal des Feuerbestattungshori-

162

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

st. Tome u prilog govore i sličnosti u izvedbi i općem ukusu s keramikom iz slovačke Želovce, velikog kosturnog groblja, na kojem su pronađena i tri paljevinska groba u urnama, da-tiranog u 1. pol. 7. st. do oko 800. god. (Čilinská 1973, 29), zatim s na sporom kolu izrađenim urnama iz Dolné Krškany (Bialeková 1962, 99, Obr. 3; Bárta 1953) i Abraháma (Bia-leková 1962, 99, Obr. 2,3-4) koji, zbog istodobne pojave ukrašenog praškog tipa i podunavskog tipa keramike, prema D. Bialekovoj pripadaju najmlađem horizontu paljevinskih groblja u jugozapadnoj Slovačkoj, odnosno razdoblju 7. do 8. st. (Bialeková 1962, 146).

3.2. OSTALI PRILOZI U ZEMLJANIM URNAMA I GROBNIM CJELINAMA

Paljevinski grobovi u Vinkovcima-Dugoj ulici 99 uglav-nom su siromašni ostalim nalazima, jedino se brojnošću nala-za ističe grob djeteta br. 4. Takva slika je uobičajena na palje-vinskim slavenskim grobljima srednjeg Podunavlja, gdje se doduše u dosta velikom postotku paljevinskih grobova susreću prilozi, ali su oni u grobovima općenito malobrojni. Nalazi poput pređice, noža te vjerojatno pritegače, odnosno spojnice, zatim kremena u Bajč-Vlkanovu su bili zastupljeni u gotovo 40 posto grobova (Nevizánsky 1992, 413). Na Čakajovcama su nekeramički prilozi (uporabni predmeti, nošnja, toalet-ni pribor, nakit, militaria i ritualni nalazi) pronađeni među spaljenim kostima u 32,6 posto grobova (Rejholcová 1990, 419). Nasuprot tome, izdvaja se područje Bugarske, odno-sno donjeg Podunavlja, gdje je u grobovima zabilježena veća zastupljenost i bogatiji spektar priloga i osobnih predmeta pokojnika (Važarova 1976, 409). U vinkovačkom nalazima najbogatijem grobu 4, grobu djeteta 0,5-1,5 godina staro-sti, pronađeni su vrlo fragmentirani metalni dijelovi vjedri-ce – dio željezne ručke i fragmenti željeznih obruča koji su obuhvaćali i učvršćivali njezine drvene dijelove (T. 7,6-7), zatim 3 ulomaka željeznih noževa. Od toga su dva ulomka noža pronađena u samoj urni među ostacima spaljenih kostiju (T. 7,3-4), a jedan uz urnu (T. 8,1), zajedno s metalnim dije-lovima vedrice, amorfnim ulomkom brončanog lima (T. 8,4) i dobro uščuvanom željeznom listolikom strelicom na tuljac (T. 8,2). Listolika strelica s tuljcem pripada domaćem slaven-skom tipu strelica, a pronalažena je i u kosturnim grobovima muškaraca koji su pripadali pješadiji na nalazištu Devinska Nova Ves (Eisner 1952, 295, 400). Paralelu vinkovačkoj pro-nalazimo i na grobljima s isključivo paljevinskim ritusom u Bugarskoj (Vǎžarova 1976, 75, Obr. 43,3). U 7. st. na biri-tualnome groblju u Pókaszepetku u 28 slučajeva je listolika strelica s tuljcem, tip III prema Á. Cs. Sós i Á. Salamon, pronađena u grobovima bez drugih nalaza oružja i to čak u 8 grobova djece, te se takvi grobovi koji imaju samo strelicu ne mogu smatrati grobovima ratnika, već ovdje strelice imaju simbolično značenje, odnosno mogu biti simboli društvenog položaja ili statusa preminulog (Sós, Salamon 1995, 75). Na velikome groblju Sǎrati Monteoru, primjerice, uopće nije bilo nalaza oružja u grobovima s izuzetkom pronalaska tri strelice koje su protumačene ili kao ritualnim predmetom ili kao uzro-kom smrti pokojnika. Listolika strelica s tuljcem iz dvojnog groba 4 (muškarac-maturus i dijete -inf I) u Břeclav-Pohan-skom (Dostal 1985, 141,T. 2,4) predstavlja još jednu paralelu

zontes in Pókaszepetk ist auch, dass in den Gräbern mit den an ei-ner Töpferscheibe angefertigten Urnen keine Eimer gefunden wur-den, während in den Gräbern mit handgeformten Urnen (Variante A), konzentriert im nördlichen Teil des Gräberfeldes, Holzeimer-beschläge sowie sonstige Gegenstände wie kleine eiserne Messer und Ringe gefunden wurden, die auch für die Gräber mit den an der Töpferscheibe angefertigten Urnen charakteristisch sind, die überall auf dem Gräberfeld verteilt waren (Sós, Salamon 1995, 129). Unge-wöhnlich viele Holzeimerfunde wurden auch in den Knochengrä-bern in Devínska Nová Ves gefunden, und solche Funde sind auch an anderen Brandgräberfeldern oder doppelrituellen Gräberfeldern des Mitteldonauraums, so auch in den südöstlicheren Gebieten (Nusfalau) nicht unüblich. Allerdings sind sie für die Datierung nicht geeignet.

In Vinkovci wurden keine Gegenstände wie Feuerstahl und Feu-erstein gefunden, die sonst einen charakteristischen und häufi gen Fund in den Brandgräbern sowie in den Knochengräbern der Zeit darstellen. Es gibt auch keine Funde von Gürtelschnallen. Ein an-deres Bild würde man bekommen, wenn man die einzelnen Gegen-stände mit unbekannter Funktion (T. 7,2, T. 8,3-4) oder die einzelnen Eisenmesserfragmente als Gegenstände interpretieren würde, die als Feuerstahl dienten, wie dies an einzelnen Fundorten gemerkt wurde (Eisner 1952, 299, 401, T. 34,2; Sós, Salamon 1995, 56, Pl. XV,5, Pl. XXV,12, Pl. XXI,3). Beim gegenwärtigen Forschungsstand und mit den zur Verfügung stehenden Angaben über die Bestattungssit-ten der Bevölkerung in Duga ulica 99 haben wir nicht genügend Elemente für eine solche Interpretation.

Die übrigen Gegenstände, die in den Gräbern von Vinkovci gefunden wurden, haben eine sekundäre Verwendung (römische Ziegel, Münzen) oder sind sie amorph und haben eine unbekannte Funktion (einzelne Fragmente von Metallgegenständen) und sind demzufolge für die Datierung irrelevant.

3.3. EINIGE MERKMALE IM ZUSAMMENHANG MIT DEN BESTATTUNGSSITTEN DER BEVÖLKERUNG AUS VINKOVCI-DUGA ULICA 99

Wir werden versuchen, uns die Hauptmerkmale des Brandgrä-berfeldes in Vinkovci im Kontext der Bestattungssitten kurz anzu-schauen, sowie eventuelle Gesetzmäßigkeiten zwischen den einzel-nen Elementen der Bestattungsriten, des Geschlechts und Alters der verstorbenen Einzelpersonen und der Anzahl der Grabfunde und -beigaben herauszufi nden.

Wenn man die gesamten in den Grabbeschreibungen angegebe-nen Angaben analysiert, bemerkt man, dass im erforschten Teil des Gräberfeldes in Vinkovci überwiegend eingeäscherte Verstorbene gefunden wurden, deren Überreste in einem als Urne dienenden Keramikgefäß aufbewahrt wurden (Grab Nr. 1-6, 8-10). Alle Gefä-ße wurden in ein Grab gelegt, das in den meisten Fällen in geringer Tiefe – auf der Relativtiefe von 38 bis 40 cm – registriert wurde. In zwei Beispielen wurde das Grab etwas größeren Tiefe vermerkt, und zwar bei Grab Nr. 4 auf der Relativtiefe von 50 cm und bei Grab Nr. 10 auf der Relativtiefe von 56 cm. Die Grabböden waren in allen Gräbern klar erkennbar, ihre Relativtiefe variiert von 54 bis 88 cm. Bei den Gräbern Nr. 4 und 10, wo das Grab in größerer Tiefe vermerkt wurde, betrug seine erhaltene Schicht, beziehungs-weise die Verfüllung, nur 13 beziehungsweise 21 cm. In den übri-gen Beispielen betrug die Höhe der Verfüllung der Gräber 30-36 cm, außer bei Grab Nr. 3, wo die erhaltene Schicht der Verfüllung 50 cm betrug. Die Höhe der Verfüllung des Grabes, in das die Urne gelegt war, beeinfl usste weder den Grad seiner Erhaltung, noch die Anzahl der Funde darum herum. Gerade in dem am besten erhalte-nen Grab Nr. 3 war die Urne am schlechtesten erhalten, ihr fehlte der ganze obere Teil. Im Gegensatz zu diesem Grab sind die Gräber Nr. 4 und 6 nur mit 19 cm beziehungsweise 21 cm erhalten, und

163

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

vinkovačkoj. Strelice tog tipa su prisutne već u merovinško-langobardskoj fazi Moravske iz 1. polovice 6. st., a pojedine se javljaju i u starijoj podunavskoj fazi iz 2. pol. 5. st. i početka 6. st. Ima ih na slavensko-avarskom groblju Holiare kao i na gradištu Zimnĕ, dakle i na lokalitetima iz kasnijih razdoblja te su za datiranje nepodobne (Dostal 1985, 29).

Noževi su u Vinkovcima (3 komada) pronađeni, dakle, sa-mo u grobu djeteta br. 4. U Devinskoj Novoj Vesi noževi su pronađeni u grobovima muškaraca kao i u grobovima žena, s time da su u ratničkim grobovima uglavnom bili priloženi veliki noževi. Mali nož u urni groba br. 277 bio je zajedno s pokojnikom stavljen na vatru, a prethodno je bio i savinut (Ei-sner 1952, 298). Ponekad se nalazi savinutih noževa tumače utjecajem vatre na lomači (Čilinska 1973, 9). Nalazi savijenih noževa pronađeni su i u paljevinskim grobovima na području Bugarske i tumače se ritualnim postupkom (Vǎžarova 1976, 409). Na biritualnome groblju u Bdincima mali noževi (za kućnu uporabu) su pronalaženi u grobovima žena, ali i u gro-bovima djece i kod kosturnih i paljevinskih grobova. Značajka dječjih grobova su i brončani privjesci (Vǎžarova 1979, 21). U ranoavarskome biritualnom horizontu groblja u Pókaszepetku po jedan željezni nož je pronađen u 126 grobova, po 2 u 10 gro-bova, po 3 u 1 grobu. U slučaju polaganja više noževa u jedan grob, radi se uvijek o pokopima muškaraca koji uz to imaju i priložene strelice i koplja, a inače su noževi uobičajen prilog i u ženskim i dječjim grobovima. U paljevinskim grobovima je nož bio priložen u 3 slučajeva (Sós, Salamon 1995, 56).

Drvene vjedrice su služile u zapadnih i južnih Slavena kao grobni prilozi, a mogle su biti i u funkciji urne (Sós, Salamon 1995, 82-83; Vǎžarova, 1979, 26). U ranoavarskom horizontu na Pókaszepetku drvene su vjedrice bile položene u četiri gro-ba, od toga u 2 muška i jednom ženskom skeletnom grobu, te u jednom biritualnom grobu u kojem je bila u funkciji urne u koju su položeni spaljeni ostaci žene. Značajka paljevinskog horizonta u Pókaszepetku jest to da vedrice nisu pronađene u grobovima u kojima su bile položene urne izrađivane na lončarskom kolu, dok su u grobovima u kojima su bile ur-ne rađene rukom (varijanta A), koncentriranim na sjevernom dijelu groblja, pronađeni okovi drvenih vjedrica te ostali pred-meti, poput željeznih nožića i ringova, karakteristični i za gro-bove s na kolu rađenim urnama, koji su bili raspoređeni po-svuda po groblju (Sós, Salamon 1995, 129). Neobično mnogo nalaza drvenih vedrica pronađeno je i u kosturnim grobovima u Devinskoj Novoj Vesi, a takvi nalazi nisu neuobičajeni i na drugim paljevinskim ili biritualnim grobljima srednjeg Podu-navlja, pa i u jugoistočnijim područjima (Nusfalau). Međutim, oni za dataciju nisu podobni.

U Vinkovcima nisu pronađeni predmeti poput kresiva i kremena koji inače predstavljaju karakterističan i učestali na-laz u paljevinskim, pa i u kosturnim grobovima tog vremena. Nema niti nalaza pojasnih pređica. Drukčija slika, možda, se može dobiti ukoliko bismo pojedine predmete nepozna-te svrhe (T. 7,2, T. 8,3-4) ili pak pojedine ulomke željeznih noževa tumačili predmetima koji su bili u funkciji kresi-va, kako je to zamijećeno na pojedinim nalazištima (Eisner 1952, 299, 401, T. 34,2; Sós, Salamon 1995, 56, Pl. XV,5, Pl. XXV,12, Pl. XXI,3). No na sadašnjem stupnju istraženosti i s podacima kojima raspolažemo za pogrebne običaje ljudi,

die Urnen waren fast völlig erhalten; außerdem stammt gerade aus diesen Gräbern die größte Anzahl der neben einer Urne gefundenen Gegenstände.

In den Gräbern, deren Form zu bestimmen möglich war, sieht man, dass sie überwiegend rund (Grab. Nr. 2, 3, 5, 7, 10), mit einem Durchmesser zwischen 0,67 und 1 m, beziehungsweise oval (Grab. Nr. 4 und 8) waren, wobei die Längsachse des Ovals zwischen 0,84 und 1,10 m betrug, während es vom Grab Nr. 6 unklar ist, ob es kreis- oder ovalförmig ist. Nur bei Grab Nr. 8 wurde deutlich fest-gestellt, dass es schräge Wände hatte, die im fl achen Boden endeten, auf den die Urne gelegt war. Ähnlich ist es auch bei Grab Nr. 3, wo am Grabboden eine kleinere, härtere, eingeglättete, ca. 3 cm dicke Lehmschicht entdeckt wurde, auf der die Urne lag.

Außer der Aufbewahrung der eingeäscherten Knochen in einer Urne ist im Gräberfeld auch ein Beispiel dafür vermerkt worden, dass eingeäscherte Knochen ohne Urne ins Grab gelegt und mit dem Fragment eines römischen Ziegels überdeckt wurden (Grab. Nr. 7. und möglicherweise noch ein weiteres Grab (?)).

Die sekundäre Verwendung der Fragmente römischer Ziegel zur Abdeckung der Urnenöffnungen fand bei der Gruppe der Gräber im zentralen Teil der erforschten Fläche Anwendung. Üblicherweise ist es je ein Fragment (Grab Nr. 2, Grab Nr. 6), das entweder die Öffnung des Gefäßes abdeckte oder vielleicht als Zeichen der Grab-stelle diente. Die Beispiele des Grabs Nr. 1, wo zwei Fragmente von römischen Ziegeln gefunden wurden, die – nach Angaben des Finders – ein “Dächlein” über der Urne bildeten, sowie des Grabs Nr. 8 mit zwei horizontal und einem vertikal gelegten römischen Ziegel, lassen vermuten, dass die Fragmente der römischen Ziegel Teile der Grabarchitektur waren. Gerade die Fragmente der römi-schen Ziegel schützten im Falle des Grabs Nr. 1 die aufrecht ste-hende Urne, deren Teile fast alle erhalten sind. Die Unterschiede bei der Kennzeichnung der Grabstellen zwischen den Gräbern mit vermuteter Grabarchitektur und denjenigen ohne solche Funde lie-ßen keine Gesetzmäßigkeiten im Hinblick auf das Geschlecht der Verstorbenen in Grab erkennen.

Im Falle des Grabs 6 wurde das Fragment des römischen Ziegels nordwestlich der schief stehenden und unter dem Druck der Erde eingesunkenen Urne gefunden, und der Ziegel mag ursprünglich auch als Urnendeckel gedient haben. Im Falle der Gräber 1 und 8 dienten die Fragmente der römischen Ziegel viel-leicht auch als eine Art komplexere Aufl age und Abdeckung für die Urnen. Ob ein Fragment der römischen Ziegel auch als ober-irdische Markierung der Gräber diente, lässt sich aufgrund des stratigraphischen Bildes von Vinkovci nicht beurteilen. In den übrigen Brandgräberfeldern wurden Fälle der Abdeckung der Ur-nen mit steinernen Deckeln beziehungsweise steinernen Plättchen verzeichnet, gelegentlich mit römischen Tegulae, mit einem an-deren Gefäß oder mit Teilen eines anderen Gefäßes. Dies ist auch in Bulgarien (Vǎžarova 1979, 5; Vǎžarova 1976, 394, 410), Ru-mänien (Zirra 1963, 356; Nestor 1957, 292), aber auch auf dem Gebiet des Mitteldonauraums der Fall (Szőke, Nemeskéri 1954, 109; Rejholcová 1990, 418). In Vinkovci, dem antiken Cibalae, wundert es nicht, dass als Deckel häufi g gerade die römischen Ziegel dienten.

Wenn man die übrigen nichtkeramischen Gräberfunde anschaut, muß man die Funde, die in der Urne zusammen mit den eingeäscher-ten Knochen erhalten sind, erwähnen. Dies sind vor allem römische Münzen in der Urne des Grabes Nr. 6 sowie – der Reihe nach – zwei eiserne Klammern aus der Urne des Grabes Nr. 1, ein eiserner Keil aus der Urne in Grab Nr. 2 und ein undefi nierter eiserner Gegenstand aus der Urne in Grab Nr. 5.

Es ist fraglich, ob die Funde der Eisenkeilen ähnlichen Gegen-stände (Grab 2 und 6) zu Funden aus der Römerzeit gehören, die bei mittelalterlichen Bestattungen vielleicht zufällig in das Grab

164

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

pokopanih u Dugoj ulici 99, nemamo dovoljno elemenata za takvo tumačenje.

Ostali predmeti koji su pronađeni u vinkovačkim grobo-vima, u sekundarnoj su upotrebi (rimske cigle, novac) ili su amorfnog oblika i nepoznate funkcije (pojedini ulomci metal-nih predmeta) te su za dataciju irelevantni.

3.3. NEKE ZNAČAJKE VEZANE UZ POGREBNE OBIČAJE STANOVNIŠTVA IZ VINKOVACA-DUGE ULICE 99

Pokušat ćemo još ukratko promotriti osnovne značajke paljevinskog groblja u Vinkovcima u kontekstu pogrebnih običaja, te potražiti eventualne zakonitosti između pojedinih elemenata pogrebnog ritusa, spola i starosti pokopanih indivi-dua i broja grobnih nalaza i priloga.

Razmotre li se ukupni podaci navedeni u opisima grobova, uočava se da su na istraženom dijelu groblja u Vinkovcima pretežito pronađeni spaljeni pokojnici, čiji su ostaci pohranje-ni u keramičku posudu u funkciji urne (grob br. 1-6, 8-10). Sve su posude bile stavljane u grobnu raku koja je u većini slučajeva evidentirana veoma plitko, na relativnoj dubini od 38 do 40 cm. U dva primjera grobna je raka bila zamijećena nešto dublje i to kod groba br. 4 na 50 cm relativne dubine i kod groba br. 10 na 56 cm relativne dubine. Dna grobnih raka u svim su grobovima jasno prepoznata i varirala su od 54 do 88 cm relativne dubine. Kod grobova br. 4 i 10, gdje je raka bila zamijećena nešto dublje, njezina očuvanost, tj. za-puna rake iznosila je svega 13 cm, odnosno 21 cm. U ostalim primjerima debljina zapune rake iznosila je 30-36 cm, osim u slučaju groba br. 3, gdje je očuvanost zapune grobne rake iz-nosila 50 cm. Bez obzira na debljinu zapune rake u koju je bila položena urna, ona nije utjecala na njezinu očuvanost, kao ni na brojnost nalaza koji su bili uokolo nje. Naime, upravo je u najbolje očuvanom grobu br. 3 urna bila najlošije očuvana i nedostajao joj je čitavi gornji dio. Za razliku od tog groba, rake grobova br. 4 i 6 očuvane su svega 19, odnosno 21 cm, a urne su bile gotovo čitave i upravo iz tih grobova potječe i najveći broj predmeta koji su pronađeni uz urnu.

U grobovima u kojima je bilo moguće defi nirati oblik grobne rake vidljivo je da su bile pretežito kružne (grob. br. 2, 3, 5, 7, 10), promjera između 0,67 i 1 m, odnosno ovalne (grob. br. 4 i 8), kojima je duljina dužeg dijela ovala iznosila između 0,84 i 1,10 m, dok je za grob br. 6 nejasno radi li se o kružnoj ili ovalnoj grobnoj raci. Samo je kod groba br. 8 jasno ustanovljeno da je grobna raka imala kose zidove (stijenke) koji su završavali u ravno dno na koje je bila položena urna. Slično je i kod groba br. 3, gdje je na dnu jame otkriven manji, tvrđi zaglačani dio ilovače debljine oko 3 cm, na koji je bila položena urna.

Osim stavljanja spaljenih kostiju pokojnika u urnu, na gro-blju je evidentiran i primjer gdje su spaljene kosti stavljene u grobnu jamu bez urne, te poklopljene ulomkom rimske cigle (grob. br. 7. i moguće još jedan grob (?)).

Sekundarna uporaba ulomaka rimske cigle za pokrivanje otvora urne upotrijebljena je na skupini grobova u središnjem dijelu istražene površine. Obično je to po jedan ulomak (grob. br. 2, grob. br. 6) koji je ili prekrivao otvor posude ili je možda bio u funkciji oznake grobnog mjesta. Na primjerima

gelangten. Wenn es sich wirklich um eiserne Keile handelt, so wür-de auch die Tatsache, dass ein Keil in einem Frauengrab (Grab 6) gefunden wurde, dafür sprechen. Im Zusammenhang mit den Fun-den römischer Münzen in demselben Grab sei darauf hingewiesen, dass sie gewiss absichtlich der Verstorbenen beigegeben wurden, da sie sich in der Urne unter den Überresten der eingeäscherten Knochen und nicht in der Verfüllung des Grabes befanden. Funde von römischen Münzen und sonstiger römerzeitlicher Gegenstände sind übliche Funde in den frühmittelalterlichen Brandgräbern im Gebiet des Karpatenbeckens und des Donauraums, der einst Teil der römischen Provinzen war. In Pókaszepetk wurden sie meistens in Männergräbern (10) und nur in 3 Frauengräbern gefunden. In-teressanterweise wurden Münzen auf diesem Gräberfeld, im Ge-gensatz zu Vinkovci, immer in Männergräbern gefunden (Sós, Sa-lamon 1995, 63-64).

Äußerst interessant ist Grab Nr. 4, in dessen Urne Fragmen-te zweier kleiner Eisenmesser sowie mehrere Eisengegenstände (Teile der Reifen eines eisernen Eimers, Pfeil u.a.) um die Urne im Grab gefunden wurden. Im Hinblick auf die Verteilung der Grä-ber, die neben Urnen auch nichtkeramische Funde aufwiesen, im Rahmen des Gräberfeldes in Vinkovci, zeigen sie keine Gesetzmä-ßigkeiten. Das Beispiel des Grabes Nr. 4, in dem sich neben der solide erhaltenen Urne die größte Zahl der nichtkeramischen Bei-gaben befand, weist darauf hin, dass die Quantität der Beigaben im Grab – da darin ein Kind im Alter von 0,5-1,5 Jahren bestattet wurde – nicht, wie wir dies vielleicht erwarten würden, mit einem erwachsenen Mann zusammenhängt, sondern im Gegenteil mit der besonderen Position des Kindes,15 beziehungsweise besondere Glaubensrituale.

Ein Merkmal der Brandgräber aus Vinkovci-Duga ulica 99 ist die geringe Anzahl von persönlichen Gegenständen oder Beiga-ben im Grab. Die einzige Ausnahme stellt, wie schon erwähnt, das Kindergrab Nr. 4 dar. Die Bescheidenheit der beigegebenen Funde ist bei den slawischen Brandgräbern nicht ungewöhnlich und wird gelegentlich dadurch erklärt, dass die Gegenstände bei der Einäscherung der Verstorbenen auf dem Scheiterhaufen zer-stört worden sind. In den Verfüllungen der Gräber von Vinkov-ci stellt man fest, dass die Gräber nicht mit den Ascheresten von den Scheiterhaufen bedeckt worden sind. In den Gräbern wurden nur spärliche Überreste von Kohle gefunden, und eine analysier-te Probe aus Grab Nr. 8 zeigte, dass es sich um Eiche (Quercus) handelte.16 Die Verstorbenen wurden an einigen Stellen in einiger Entfernung von den Gräbern eingeäschert, und es wurden keine Spuren von Scheiterhaufen entdeckt. Beim Gräberfeld von Vin-kovci können wir nicht mit Sicherheit feststellen, ob die Gegen-stände zusammen mit den Verstorbenen auf dem Scheiterhaufen verbrannt wurden. Die Urnen wurden gewiss nicht verbrannt, sie weisen keine Brandspuren auf. Dies ist auch mit den Fragmenten des im Grab 3 neben der Urne mit den Überresten der eingeäscher-ten Knochen einer Frau im Alter von 27-35 gefundenen Gefäßes der Fall. Bei der Konservierung der Metallfunde aus den Gräbern wurden keine charakteristischen Veränderungen der Metallmor-

15 Da es sich um ein Kind wahrscheinlich im Alter von 0,5-1,5 Jahren han-delt, konnte der im Grab gefundene Pfeil höchstwahrscheinlich nicht die Todesursache gewesen sein. Der Pfeil im Grab weist auch nicht darauf hin, dass von einem männlichen Kind die Rede ist, da zum Beispiel in Pókaszepetk in einem Kindergrab (infantus) eine Axt gefunden wurde. Die chemische Analyse zeigte, dass es sich um das Skelett eines Mäd-chens handelte, und dass die Axt offensichtlich zu rituellen Zwecken ins Grab gelegt wurde (Sós, Salamon 1995, 64).

16 Wir bedanken uns bei dr. sc. Metka Culiberg vom Biologischen Institut »Jovan Hadži« beim Forschungszentrum der Slowenischen Akademie für Wissenschaften und Künste (ZRC SAZU) in Ljubljana für die Durch-führung der Analyse.

165

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

groba br. 1, gdje su pronađena dva ulomka rimske cigle koje su, prema kazivanju nalaznika, činile “krović” iznad urne, te groba br. 8 s dvije vodoravno i jednom okomito položenom rimskom ciglom, može se pretpostaviti da su ulomci rimske opeke činili dijelove grobne arhitekture. Upravo su ulomci rimske cigle u slučaju groba br. 1 zaštitili urnu koja je stajala uspravno i očuvani su gotovo svi njezini dijelovi. Razlike u označavanju grobnog mjesta i grobovima s mogućom grob-nom arhitekturom spram grobova kojima takvi nalazi nedo-staju, s obzirom na spol pokopanih u grobu, nisu pokazali nikakvu zakonitost.

U slučaju groba 6, ulomak rimske opeke je pronađen sjeve-rozapadno od nakrivljene i pod pritiskom zemlje propale urne te je opeka također možda prvobitno služila kao poklopac urne. U slučaju groba 1 i 8 ulomci rimskih opeka su možda služili i kao vrsta složenije obloge i pokrova urne. Je li koji ulomak rimske opeke bio i u funkciji nadzemnog obilježja grobova, iz vinkovačke stratigrafske slike nije moguće donijeti konačan zaključak. I na drugim paljevinskim grobljima zamijećeni su slučajevi prekrivanja urni poklopcima od kamena, odnosno kamenih pločica, ponekad rimskih tegula, drugom posudom ili dijelovima druge posude, pa tako u Bugarskoj (Vǎžarova 1979, 5; Vǎžarova 1976, 394, 410), u Rumunjskoj (Zirra 1963, 356; Nestor 1957, 292), ali i na području srednjeg Poduna-vlja (Szőke, Nemeskéri 1954, 109; Rejholcová 1990, 418). U Vinkovcima, antičkoj Cibalae, ne začuđuje da su se učestalo u funkciji poklopaca našle rimske opeke.

Promotre li se ostali, nekeramički nalazi u grobovima, valja spomenuti nalaze koji su bili pohranjeni u urnama, zaje-dno sa spaljenim kostima. To je, prije svega, rimski novac u urni groba br. 6, te redom, dvije željezne spojnice iz urne gro-ba br. 1, željezni klin iz urne groba br. 2 i nedefi nirani željezni predmet iz urne groba br. 5.

Upitno je jesu li nalazi predmeta sličnih željeznim klino-vima (grob 2 i 6) pripadali rimskodobnim nalazima koji su prigodom srednjovjekovnih pokopa možda slučajno dospjeli u grob. Ukoliko se uistinu radi o željeznim klinovima, tome bi u prilog govorila činjenica da je jedan klin nađen u grobu žene (grob 6). Što se tiče nalaza rimskog novca u istome gro-bu, on je zasigurno namjerno priložen pokojnici, budući da se nalazio unutar urne među ostacima spaljenih kosti, a ne u zapuni grobne rake. Nalazi rimskog novca i drugih rimsko-dobnih predmeta uobičajeni su nalazi u ranosrednjovjekov-nim paljevinskim grobovima na području Karpatske kotline i Podunavlja koje je nekada bilo u okviru rimskih provincija. U Pókaszepetku su nađeni uglavnom u grobovima muškaraca (10), a samo u 3 ženska groba. Zanimljivost je da je novac na tome groblju, za razliku od vinkovačkog slučaja, nađen uvijek u muškim grobovima (Sós, Salamon 1995, 63-64).

Vrlo je zanimljiv grob br. 4 koji je u urni imao ulomke dvaju željeznih nožića te više željeznih predmeta (dijelovi obruča željezne vjedrice, strelica i dr.) uokolo urne u grobnoj raci. S obzirom na smještaj grobova koji su osim urne imali i nekeramičke nalaze u okviru groblja u Vinkovcima, oni ne pokazuju nikakve zakonitosti. Primjer groba br. 4, u kojem je uz dobro očuvanu urnu bilo najviše nekeramičkih priloga, ukazuje da količina priloga u grobu s obzirom da je u nje-mu pokopano dijete 0,5 - 1,5 godina starosti, nije povezana

phologie festgestellt, die auf den Schmelzpunkt bei bestimmten Temperaturen, beziehungsweise auf das Verbrennen zusammen mit dem Verstorbenen hinweisen würden. Nur im Grab 1 wur-den im Rahmen der anthropologischen Analyse der Überreste der eingeäscherten Knochen eines Mannes im Alter von 30-35 drei amorphe Fragmente geschmolzenen Metalls vermerkt, die darauf hinweisen, dass sie zusammen mit dem Verstorbenen auf dem Scheiterhaufen verbrannt wurden. Andererseits sind die in den Gräbern gefundenen Metallgegenstände in einem sehr schlech-ten, beschädigten Zustand, was ohne Einwirkung von Feuer sehr verwunderlich ist (Messerfragmente, fragmentierte Teile eiserner Reifen von Holzeimern usw.).

In den Gräberfeldern mit ausschließlichem Feuerbestattungs-ritus um Pohansko wurden außer Urnen gelegentlich auch sonsti-ge Gefäße in die Gräber beigegeben und sehr selten auch andere Gegenstände, die vom Feuer beschädigt wurden (Dostál 1985, 123). In der Slowakei wurde in Želovce in zwei von drei Brand-gräbern ein verbogenes Messer gefunden, was Z. Čilinská der Wirkung des Feuers auf dem Scheiterhaufen zuschrieb (Čilinská 1973, 9). In Pókaszepetk zum Beispiel wurden die Beigaben we-der in der älteren Phase des doppelrituellen Gräberfeldes noch in der jüngeren Phase des Brandgräberfeldes mit der Leiche auf dem Scheiterhaufen verbrannt (Sós, Salamon 1995, 14, 124). Bei den Brandgräberfeldern in Bulgarien wurde vermerkt, dass ein Großteil der Gegenstände in den Urnen verbrannt ist, was dar-auf hinweist, dass sie zusammen mit den Verstorbenen auf den Scheiterhaufen gelegt wurden (Vǎžarova 1976, 409). In Nord-Dobrudža sind auf dem großen doppelrituellen Gräberfeld bei Histria Eisengegenstände in den fl achen Brandgräbern (Messer, Bügel) meistens nicht angekohlt, während beim Typus der Ur-nengräber, die zugleich der häufi gste Gräbertypus sind, einige Eisengegenstände wie die Klingen der Eisenmesser oder Bügel angekohlt sind, und bei sogar ungefähr 30% der Urnen sind die Spuren einer erneuten Verbrennung sichtbar, wahrscheinlich da sie teilweise in der Nähe der Bestattungsscheiterhaufen lagen (Zirra 1963, 356, 358). Andererseits wurde in Sǎrati Monteoru, einem Gräberfeld des 7. Jahrhunderts, vermerkt, dass die Verstor-benen zusammen mit Schmuck und persönlichen Gegenständen sowie rituellen Trink- und Essgefäßen auf den Scheiterhaufen ge-legt wurden (Nestor 1957).

Der Brauch des Totenmahls (strava oder daća) wurde in Vin-kovci nicht dokumentiert, mit Ausnahme des Fundes eines ange-kohlten Schweinezahns in Grab 617 sowie der Funde von Keramik-gefäßfragmenten im Grab 3 (T. 2,2). Bei Grab 3 zeigte die anthro-pologische Analyse, dass es sich nicht um ein Doppelgrab handelt, beziehungsweise dass die Fragmente der übrigen Keramikgefäße

17 Aufgrund der unzuverlässigen Fundumstände, wie aus dem ersten Kapitel hervorgeht, schlossen die Autorinnen, dass nur der erwähnte Augenzahn für einen sicheren Fund innerhalb der Grabanlage gehalten werden kann. Alle übrigen Funde von Tierknochen, überwiegend vom Grundstückseigentümer Herrn L. Mravunac gefunden, worüber die Angaben nachfolgend gegeben werden, stammen aus ungesichertem Kontext und wurden nicht als Bestandteil des Brandgräberfeldes analy-siert. Genauso haben die Knochen, die von den Archäologen gesammelt und als „Knochen aus Grab 9“ gekennzeichnet worden sind, keinen klar dokumentierten Kontext und können nicht als Grabfunde betrachtet werden. Es handelt sich um Funde von Knochen, die aufgrund der osteo-logischen Analyse als Fragment eines Tarsalknochens und ein Fragment der Epiphyse Tibia eines erwachsenen Hausrindes (Bos Taurus) sowie mehrere Fragmente langer Röhrenknochen von unbestimmbaren Tieren bestimmt worden sind (Šlaus 2003,11). Auch bei der Ausgrabung des Grabs 10 wurden in eine Extratüte ohne Signatur Knochen gesammelt, die als Fragmente von Schaf-, Ziegen- oder Rehknochen determiniert worden sind. Da auch hier der Kontext der gesammelten Funde nicht bekannt ist, kann man sie nicht als Teil der Grabanlage betrachten.

166

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

uz, kako bismo možda očekivali, odraslog muškarca već je upravo suprotno tome, povezana uz poseban položaj djeteta,15 odnosno povezana je uz posebna ritualna vjerovanja.

Značajka paljevinskih grobova iz Vinkovaca-Duge ulice 99 je polaganje malobrojnih osobnih predmeta ili priloga u grob. Iz te se slike izdvaja, kao što je istaknuto, jedino grob djeteta br. 4. Siromaštvo priloženih nalaza u paljevinskim grobovima nije neobično za paljevinska slavenska groblja, a tumači se ponekad time da su predmeti uništeni na lomači prigodom spaljivanja pokojnika. U zapunama vinkovačkih grobnih raka nije prisut-no zasipavanje rake ostacima gorevine lomače. U rakama je pronađeno malo ostataka ugljena, a analizirani uzorak iz grob-ne rake br. 8 ukazao je da se radilo o hrastu (Quercus).16 Pokoj-nici su spaljivani na nekim mjestima podalje grobova, a tragovi lomača nisu otkriveni. Na vinovačkom groblju ne možemo sa sigurnošću govoriti o tome jesu li predmeti stavljani zajedno s pokojnikom na lomaču. Urne zasigurno nisu, ne pokazuju tragove gorenja, kao niti ulomci posude pronađeni u grobu 3 uz urnu u kojoj su bili pohranjeni ostaci spaljenih kostiju žene 27-35 godina starosti. Prigodom konzervacije metalnih nalaza iz grobova nisu zamijećene karakteristične promjene morfolo-gije metala koje bi ukazivale na taljenje pri određenim tempe-raturama, odnosno na gorenje u vatri zajedno s pokojnikom. Jedino je u grobu 1, prigodom antropološke analize ostataka spaljenih kostiju muškarca, 30-35 godina starosti zamijećeno tri amorfna fragmenta otopljenog metala koji upućuju na to da su bili spaljeni na lomači zajedno s pokojnikom. S druge stra-ne, metalni predmeti su u grobovima pronalaženi u vrlo lošem, oštećenom stanju, što je vrlo začuđujuća činjenica ukoliko nije bilo prisutnosti vatre (ulomci noževa, fragmentirani dijelovi željeznih obruča drvenih vedrica itd.).

U grobljima isključivo paljevinskog ritusa oko Pohanskog, osim urni u grobove su ponekad stavljane druge posude kao pri-lozi, a vrlo rijetko i prilozi drugčije vrste, koji su oštećeni va-trom na lomači (Dostal 1985, 123). U Slovačkoj u Želovcama u dva od tri paljevinska groba pronađen je presavijen nož, što je Z. Čilinska protumačila utjecajem vatre na lomači (Čilinska 1973, 9). U Pókaszepetku, primjerice, prilozi nisu paljeni s tijelom na lomači niti u starijoj fazi biritualnog niti u mlađoj fazi paljevin-skoga groblja (Sós, Salamon 1995, 14, 124). Na paljevinskim grobljima u Bugarskoj zamijećeno je da je velik dio predmeta u urni izgoren, što ukazuje na to da je zajedno s pokojnikom bio stavljen na lomaču (Vǎžarova 1976, 409). U sjevernoj Dobrudži na velikome biritualnome groblju kraj Histrije željezni predmeti u ravnim paljevinskim grobovima u jami (nož, pređica) uglav-nom nisu nagoreni, dok su kod tipa grobova s urnom, koji je ujedno najučestaliji tip grobova, poneki željezni predmeti poput sječiva željeznih noževa ili pređice goreni, a čak su i na otpri-like 30 posto urni vidljivi tragovi ponovnog gorenja, vjerojatno

15 S obzirom da se radi o djetetu vjerojatno 0,5 - 1,5 godina starosti, strelica pronađena u grobu najvjerojatnije nije mogla predstavljati uzrok smrti. Strelica u grobu također ne ukazuje da se radi o muškom djetetu jer je, primjerice, u Pókaszepetku u grobu djeteta (infantus) pronađena sjekira, a kemijskom analizom je ustanovljeno da se radi o skeletu djevojčice te je očito sjekira bila u grob položena u ritualne svrhe (Sós, Salamon 1995, 64).

16 Zahvaljujemo dr. sc. Metki Culiberg iz Biološkog instituta «Jovan Hadžija» ZRC SAZU u Ljubljani, koja je provela analizu.

nicht zu einer zweiten Urne gehören.18 Höchstwahrscheinlich han-delt es sich auch nicht um die Beigabe eines gesonderten Gefäßes mit Speisen, da in diesem Falle alle oder fast alle seine Teile ge-funden worden wären. Möglicherweise handelt es sich um die Ver-wendung von Keramikfragmenten als Deckel, beziehungsweise die Fragmente bedeckten die Überreste der eingeäscherten Knochen in der Urne, die unter dem Gewicht der Erde zusammenbrach, so dass die gefundenen Fragmente der Urne und des Gefäßes teilweise vermischt, und die Bruchstücke um die Urne größtenteils zu ei-nem anderen gefundenen Gefäß gehören. Zugunsten dieser Theorie sprechen auch die Gräber, bei denen die Urne oder die Überreste eingeäscherter Menschenknochen mit einem oder mehreren römi-schen Ziegeln bedeckt waren (Grab 1, Grab 2, Grab ohne Urnen Nr. 7 und Grab 8).

Auf dem erforschten Teil des Gräberfeldes in Vinkovci sind alle Bevölkerungsgruppen – nach dem Geschlecht sowie nach dem Alter zum Zeitpunkt des Todes – vertreten, wobei wir drei Männerbestatt-ungen (jeweils im Alter von 30-35; 35-40; 20-40), vier Frauenbestat-tungen (jeweils im Alter von 15-18; 20-25; 20-35; 27-35) und drei Kinderbestattungen (jeweils im Alter von 0,5-1,5(?); 2-4; 4-6) haben. Die Quantität der gesammelten eingeäscherten Knochen, genauer die Quantität der in den Urnen bewahrten Knochen zeigte keine Gesetz-mäßigkeiten im Hinblick auf das Geschlecht beziehungsweise Alter. Aus den äußerst unterschiedlichen Gewichten der erhaltenen ein-geäscherten Knochen, deren höchstes Gewicht in Grab Nr. 8 (Frau, 699,5 g) und deren geringstes in Grab Nr. 10 (Mann, 18,9 g) fest-gestellt wurde, lässt sich schließen, dass das Gewicht nicht von der Skelettgröβe der Verstorbenen abhängig war. Die Quantität der aufbe-

18 Das Vorkommen von Doppelgräbern sowie von Mehrfachbestattungen in einem Grab, in einer oder mehreren Urnen, ist für den Horizont der slawischen Brandgräber nicht unüblich. Das ungewöhnliche, wahrscheinlich infolge einer Katastrophe entstandene Gräberfeld in Potvorice, an dem die Gräber in dichten Reihen von einem bis zwei angeordnet sind, zeigte, dass die Zahl der Urnen nicht immer mit der Zahl der Verstorbenen übereinstimmen muss, beziehungsweise dass eine Urne für mehrere Verstorbene bestimmt werden kann, und um-gekehrt – die Überreste eines Verstorbenen können in mehrere Urnen gelegt werden (was hier vielleicht bei einem Mann in den Urnen 3 und 5 der Fall ist); datiert wurde es noch an das Ende des 5. Jahrhunderts (Bialeková 1962, 125, 137; Bialeková 1987, 111). Die Bestattung der eingeäscherten Überreste von mehreren Verstorbenen in einem Grab oder in einer Urne im Grab ist keine Ausnahme bei den frühslawischen Gräberfeldern. Die veröffentlichten anthropologischen Analysen der frühslawischen Urnengräber in den Gebieten der West- und Südslawen zeigen verhältnismäßig zahlreiche Bestattungen von zwei oder mehre-ren Verstorbenen in einer Urne (Bialeková 1987, 112), so zum Beispiel in Bobnice in Böhmen, wo es sich in der Regel um Doppelbestattungen eines Erwachsenen und eines Kindes handelt (Zeman 1976, 219), sowie in der Slowakei in Čakajovce, wo in vier Fällen in einer Urne die eingeäscherten Überreste von zwei Personen lagen (in zwei Fällen eine erwachsene Person mit einem Kind, in zwei Fällen ein Mann mit einer jüngeren Frau), und in vier Fällen wurden in ein Grab je zwei Urnen gelegt (ein älterer Mann und eine jüngere erwachsene Person, eine jüngere Frau und ein Kind, eine erwachsene Person und ein Kind sowie zwei Kinder im Alter von 7-8 Jahren) (Rejholcová 1990, 368). Das Vorkommen der Bestattungen mit mehreren Verstorbenen in einem Grab wurde auch in den jüngeren Brandgräberfeldern dokumentiert, z.B. in der 2. Hälfte des 8. Jahrhunderts in Pókaszepetk und zwar bei den Gräbern, die eine Urne hatten (4 Doppelgräber, ein dreifaches Grab, sowie die Bestattung von mehreren Verstorbenen in mehreren Urnen, die eng nebeneinander liegen – Grab 61), als auch bei den Gräbern, in die Überreste von eingeäscherten Menschenknochen ohne Urnen gelegt wurden (Sós, Salamon 1995, 123). Auch im frühawarischen Horizont des Gräberfeldes aus dem 7. Jahrhundert in Pókaszepetk begegnen wir in fünf Fällen (und in weiteren vier ungewissen Fällen) Doppelbestat-tungen, und zwar je einer Knochen- und einer Feuerbestattung, mit oder ohne Urnen (Sós, Salamon 1995, 14).

167

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

zbog djelomičnoga gorenja u blizini pogrebnih lomača (Zirra 1963, 356, 358). S druge strane, u Sǎrati Monteoru, groblju 7. st., zamijećeno je da je pokojnik zajedno s nakitom i osobnim predmetima, te ritualnim posudama za piće i jelo stavljan na lomaču (Nestor 1957).

Običaji strave ili daća nisu u Vinkovcima zabilježeni, ako isključimo nalaz jednoga negorenog zuba domaće svinje u grobu 617 te nalaze ulomaka keramičke posude u grobu 3 (T. 2,2). Što se tiče groba 3, antropološka analiza je pokazala da se ne radi o dvojnom grobu, odnosno da ulomci druge keramičke posude ne pripadaju drugoj urni.18 Najvjerojatnije se ne radi niti o prilaganju posebne posude s hranom jer bi u tome slučaju bili pronađeni svi ili gotovo svi njezini dijelovi. Moguće je da se radi o slučaju upotre-be keramičkih ulomaka u funkciji poklopaca, odnosno da su ulomci prekrivali ostatke spaljenih kostiju u urni koja se pod težinom zemlje i sama raspala te su tako fragmenti urne i posude pronalaženi dijelom pomiješano, a većim dijelom su ulomci fragmenata druge posude pronalaženi uokolo ur-ne. U prilog toj teoriji idu i slučajevi grobova u kojima je u

17 Zbog nesigurnih okolnosti nalaza koje se mogu iščitati iz uvodnog poglavlja, autorice su ocijenile kako se jedino spomenuti očnjak svinje može smatrati sigurnim nalazom unutar grobne cjeline. Svi ostali nalazi životinjskih kostiju, većinom pronađeni od strane vlasnika zemljišta g. L. Mravunca, o čemu se podaci donose niže u tekstu, potječu iz nesigurnih konteksta i nisu uzeti u razmatranje kao sastavni dijelovi paljevinskog groblja. Isto tako, nalazi kostiju prikupljenih od strane arheologa i obilježenih naznakom „kosti uz grob 9“ nemaju jasno dokumentiran kontekst pa se ne mogu promatrati kao nalazi iz same grobne rake. Radi se o nalazima kostiju koje su osteološkom analizom opredijeljene kao fragment tarzalne kosti i fragment epifi ze tibije odraslog domaćeg goveda (Bos taurus) te više fragmenata dijafi za dugih kostiju nedetermiranih životinja (Šlaus 2003,11). I prigodom istraživanja groba 10 prikupljene su u zasebnu vrećicu bez signature kosti koje su opredijeljene kao fragmenti kostiju ovce, koze ili srne. Kako nije poznat kontekst prikupljenih nalaza, ne može ih se promatrati kao dio grobne cjeline.

18 Pojava dvojnih (pa i višebrojnih) grobova, odnosno više individua u jednom grobu, u jednoj ili više urni, nije neuobičajena za horizont paljevinskih slavenskih grobova. Neobično groblje u Potvoricama, nastalo vjerojatno uslijed neke katastrofe, na kojem su grobovi gusto poredani jedan do drugog u nizu, pokazalo je da broj urni ne mora uvijek odgovarati i broju pokojnika, odnosno da urna može biti namijenjena za više pokojnika i obrnuto – ostaci jednog pokojnika mogu biti stavljeni u više urni (ovdje možda slučaj kod muškarca u urni 3 i 5), a datirano je još u kraj 5. st. (Bialeková 1962, 125, 137; Bialeková 1987, 111). Ukop spaljenih ostataka više pokojnika u jednome grobu ili u jednoj urni u grobu nije osamljen slučaj na ranoslavenskim grobljima. Publicirane antropološke analize ranoslavenskih grobova u urnama s područja Zapadnih i Južnih Slavena pokazuju razmjerno brojne ukope dva ili više pokojnika u jednoj urni (Bialekovu 1987, 112), pa tako primjerice i na Bobnicama u Češkoj, gdje se u pravilu radi o dvojnim ukopima odrasle osobe i djeteta (Zeman 1976, 219), potom u Slovačkoj u Čakajovcama gdje su u četiri slučaja u jednoj urni položeni spaljeni ostaci dviju individua (u dva groba odrasla osoba s djetetom, u dva muškarac s mlađom ženom), a u četiri slučaja su u jedan grob položene po dvije urne (stariji muškarac i mlađa odrasla individua, mlađa žena i dijete, mlađa odrasla individua i dijete te dvoje djece 7-8 godina starosti) (Rejholcová 1990, 368). Pojava pokopavanja više pokojnika u jedan grob zamijećena je i na mlađim paljevinskim grobljima, npr. u 2. pol. 8. st. u Pókaszepetku i to kako kod grobova koji su imali urnu (4 dvojni, 1 trojni, zatim ukop više pokojnika u više urni položenih tijesno jedna do druge – grob 61) tako i kod grobova u koje su položeni ostaci spaljenih ljudskih kostiju u raku bez urne (Sós, Salamon 1995, 123). I u ranoavarskome horizontu groblja iz 7. st. na Pókaszepetku prisutan je u pet slučajeva (i još u četiri nesigurna slučaja) ukop dviju individua, jedne na inhumacijski način, a druge incineracijski u urni ili bez urne (Sós, Salamon 1995, 14).

wahrten eingeäscherten Überreste hing auch nicht vom Gefäβvolumen ab, da festgestellt wurde, dass in der größten Urne aus Grab Nr. 5 eine durchschnittlich große Menge an eingeäscherten Knochen von Verstorbenen (295 g) aufbewahrt wurde, während die Urne aus Grab Nr. 8, die den kleinsten maximalen Durchmesser (14 cm), die klein-ste durchschnittliche Gefäßhöhe (18,2 cm) und demzufolge auch das kleinste Volumen hatte, die größte Quantität an eingeäscherten Kno-chen enthielt. Der Grund für die offensichtlichen Missverhältnisse in den abgelesenen Werten muss andere Ursachen haben, von denen einige auch mit der Größe und Intensität des Feuers, in dem die Ver-storbenen eingeäschert wurden, zusammenhängen.19

Diese Angaben lassen aufgrund der geringen Zahl der entdeck-ten Gräber keine zuverlässigen Schlussfolgerungen über gewisse eventuelle Gesetzmäßigkeiten im Verhältnis zwischen der Größe und der Form der Gräber, der eventuellen Grabkonstruktion oder der Kennzeichnung der Gräber mit Ziegeln, über das Geschlecht und Alter der Verstorbenen oder ihren Reichtum, beziehungsweise über die Quantität der Grabbeigaben zu.

Deutliche Angaben können wir nur der Tatsache entnehmen, dass beim Gräberfeld in Vinkovci, welches zum Typus der so ge-nannten fl achen Brandgräberfelder gehört, die Bestattungsvariante der Beisetzung eingeäscherter Knochenüberreste der Verstorbenen in einer Urne im Grab häufi ger praktiziert wurde, als die Sitte der einfachen Grablegung der eingeäscherten Knochen auf einen Hau-fen auf dem Grabboden.

4. FEUERBESTATTUNGSSITTEN IM ENGEREN UND WEITEREN ARCHÄOLOGISCH-CHRONOLOGISCHEN UND GEOGRAPHISCHEN KONTEXT

4.1. BESTATTUNGSSITTEN SÜDLICH DES ZWISCHEN-STROMGEBIETS DER SAVE, DRAU UND DONAU

Weder in der engeren und weiteren Umgebung von Vinkovci, noch auf dem Gesamtgebiet von Kontinentalkroatien gibt es zuver-lässige Angaben über das Bestehen von frühmittelalterlichen Brand-gräberfeldern.

Die einzelnen Zufallsfunde aus dem 19. und vom Anfang des 20. Jahrhunderts klassifi zierte Z. Vinski bei der Bearbeitung der Ke-ramikbestände aus dem Museumsdepot20 als mögliche Brandgräber. Es sind dies einzelne Gefäße aus einem römischen Brandgräberfeld, datiert in das 1. und 2. Jahrhundert in Donji Stenjevac (Vinski 1954a, 76I, 77J, 77K) (Abb. 3,2), bei denen Vinski in seinen späteren Arbei-ten feststellte, dass sie doch nicht als slawische Urnen klassifi ziert werden können (Vinski 1960, 50, 61, Fußn. 34), während er den Zu-fallsfund einer slawischen Fibel aus dem 7. Jahrhundert in Stenje-vac als ein Anzeichen für das Bestehen eines Brandgräberfeldes in Stenjevac deutet. (Vinski 1954a, 71-82; Vinski 1958, 28, T XVII,9) Die Fibel stammt aus einem Frauengrab, das nachträglich in der an-

19 Die wissenschaftliche anthropologische Bearbeitung aller erhaltenen eingeäscherten Knochen der Verstorbenen aus Vinkovci wird zeigen, welche Teile der Skelette in den Urnen bewahrt wurden, sowie auf ihre pathologischen Veränderungen und sonstige Deformationen und Merk-male hinweisen.

20 Dabei hebt Z. Vinski einige Gefäße hervor, die auf die frühe Anwesenheit der Slawen in diesem Gebiet hinweisen: die Gefäße aus Osijek und Vin-kovci-Novo Selo (Vinski 1954a, 74G, 75G) ordnet er dem Prager Typus zu, und die Gefäße aus dem Peščenjak -Bach in Petrovina (Vinski 1960, 50, Abb. 1,3) und aus Vlastelinski brijeg in Sarvaš (Vinski 1954a, 74F) kategorisiert er als mit dem Tisatal-Typus verwandt.

168

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

funkciji poklopca urne ili ostataka spaljenih ljudskih kostiju služila rimska opeka ili više njih (grob 1, grob 2, grob bez urne br. 7 i grob 8).

Na istraženom dijelu groblja u Vinkovcima prisutne su sve populacijske grupacije, i po spolu i po starosti u trenutku smrti, pa tako imamo tri muškarca (30-35; 35-40; 20-40 go-dina starosti), četiri žene (15-18; 20-25; 20-35; 27-35 godina starosti) i troje djece (0,5-1,5(?); 2-4; 4-6 godina starosti). Količina prikupljenih spaljenih kostiju odnosno, moglo bi se reći, količina pohranjenih kostiju u urnama, nije pokazala nikakve zakonitosti s obzirom na spol, odnosno dob. Naime, iz veoma različite težine očuvanih spaljenih kostiju, od kojih je najviše očuvano u grobu br. 8 (žena, 699,5 grama), a naj-manje u grobu br. 10 (muškarac, 18,9 g), može se iščitati da nije ovisila o veličini skeleta pokojnika. Količina pohranjenih spaljenih ostataka nije ovisila niti o zapremnini posude jer se zamjećuje da je u najveću urnu iz groba br. 5 pohranjena prosječna količina spaljenih kostiju pokojnice (295 g), dok je urna iz groba br. 8 najmanjeg maksimalnog promjera (14 cm) i prosječne visine posude (18,2 cm), dakle manje zapremnine, sadržavala najveću količinu spaljenih kostiju. Razloge očitih nerazmjera u očitanim vrijednostima treba tražiti u nekim drugim uzrocima, od kojih bi neki mogli biti povezani i s veličinom i jačinom vatre na kojoj su pokojnici bili spalji-vani.19

Iz tih podataka vidljivo je da se na ovom malom broju otkrivenih grobova ne mogu donositi neki pouzdani zaključci o određenim eventualnim pravilnostima u odnosu između veličine i oblika grobne rake, eventualne grobne konstrukcije ili obilježavanju grobova opekama, spola i starosti pokojnika ili bogatstvu, odnosno količini grobnih priloga.

Jasne podatke možemo lučiti jedino u činjenici da se na groblju u Vinkovcima, koje pripada tipu tzv. ravnih paljevin-skih groblja, učestalije prakticira inačica pogrebnog ritusa s ukopavanjem spaljenih ostataka kostiju pokojnika u urnama u jami, nego s jednostavnim polaganjem spaljenih kostiju na hrpici na dno rake.

4. PALJEVINSKI POGREBNI OBIČAJ U UŽEM I ŠIREM ARHEOLOŠKO-KRONOLOŠKOM I GEOGRAFSKOM KONTEKSTU

4.1 POGREBNI OBIČAJI JUŽNO OD MEĐURJEČJA SAVE-DRAVE I DUNAVA

U užoj i široj okolici Vinkovaca, kao ni na čitavom pro-storu kontinentalne Hrvatske, nema pouzdanih podataka o po-stojanju ranosrednjovjekovnih paljevinskih groblja.

Pojedine slučajne nalaze iz 19. i početka 20. st. Z. Vin-ski, prigodom obrade keramičke građe iz depoa muzeja20,

19 Znanstvena antropološka obrada svih očuvanih spaljenih kostiju pokojnika iz Vinkovaca pokazat će koji su dijelovi tijela pohranjivani u urne, njihove patološke promjene i druge deformacije i značajke.

20 Tom prigodom Z. Vinski upućuje na neke posude koje ukazuju na ranu prisutnost Slavena na ovome prostoru: posude iz Osijeka i Vinkovaca

tiken Nekropole angelegt wurde.21 Funde solcher Bogenfi beln des Dnjepr-Typus, beziehungsweise der Gruppe Rybakov-Werner, sind nach einigen Autoren Zeugnisse der Endphase der frühen slawischen Besiedlung des Zwischenfl ussgebiets von Save und Drau (Tomičić 1996, 151-161; Tomičić 2000, 145).22 Dies sind die einzigen bisher bekannten eventuellen Hinweise auf sonstige Brandgräberfelder in Kontinentalkroatien, und wie wir sehen, sind sie sehr unzuverlässig. Vielleicht werden neuere, noch unveröffentlichte Schutzgrabungen an den Autobahnstrecken im Gebiet Nordwestkroatiens generell zu-verlässigere Angaben über diesen slawischen Besiedlungshorizont ans Licht bringen (Bekić 2005, 74).

Im Gebiet der Ostadriaküste und ihres Hinterlandes wurden an einigen Standorten ebenfalls der Ritus der Einäscherung der Ver-storbenen und die Bestattung der Knochenüberreste in ein als Urne dienendes Keramikgefäß registriert. Im Hinblick auf die äußerst ge-ringe Anzahl solcher Funde im Gebiet südlich der Drau und Save, sowie im Hinblick auf die Tatsache, dass es mehrere Jahrzehnte lang keine neuen Funde dieser Art gab, und da die Umstände der bishe-rigen Entdeckungen in den meisten Fällen zweifelhaft sind und sehr unterschiedlich interpretiert wurden, wird auf das Bedürfnis nach ihrer ausführlicheren Erforschung hingewiesen.

Der erste Standort23 in diesem Gebiet, bei dem bestimmte Ele-mente auf die Einäscherung der Verstorbenen hinweisen, ist Smrde-lji-Debeljak bei Skradin (Abb. 3,3). Nachdem er in seinen Tagebü-chern (9. Mai 1895) die Angabe über einen »Fund von Kohle und Asche am Gräberfeld« in Smrdelji eingetragen hatte (Marun 1998, 62), erwog L. Marun infolge der unzulänglichen Angaben zu den Fundumständen mehrere unterschiedliche Interpretationen sowohl des Fundes wie des Standorts selbst. So betrachtete sogar ca. vierzig Jahre danach Lj. Karaman Maruns Ansicht über die Brandstätten, die er in seinen Tagebüchern vom 9. Mai 1895 beschrieben hatte, mit Vorbehalt, obwohl er im abschließenden Teil seiner Arbeit angab, dass er die Bronzegegenstände aus dem 8. Jahrhundert, gefunden in Gräbern mit Verbrennungsspuren – und demzufolge auch den Fund in Smrdelja – für einen »Fall der Einäscherung bei den alten Kroaten im 8. Jahrhundert« halte (Karaman 1940, 22-24, Abb. 20). Da es im Laufe der Jahre keine neuen ähnlichen Funde gab, bezweifelt auch D. Jelovina, dass es auf dem Territorium Kroatiens überhaupt die Einäscherung gab, da die Schlüsse über diese Sitte lediglich auf zwei ungewissen Fällen basierten. Er ist der Meinung, dass – im Hinblick

21 Dieser Fibeltypus, mit Sicherheit in das 7. Jahrhundert datiert, wurde im Brandgräberfeld Sarata Monteoru in Rumänien (Nestor 1957, pl. I,2,7) in den Gräbern mit handgeformter oder an der langsam rotieren-den Töpferscheibe angefertigter Keramik lokaler Produktion gefunden (Nestor 1957, pl. I,4,10). Funde dieses Typus der Bogenfi bel kommen auch am Standort Novi Banovci vor (Vinski 1958, 28, T. XVII,7), und die unveröffentlichte bronzene Bogenfi bel mit einem anthropomorphen Fuß aus Batina in der Baranya (Dizdar 1999, 71) sowie weitere solche Funde vom Gebiet östlich der Drau und Donau (Vinski 1958, T. XVII) werden in die gleiche Zeit datiert.

22 Zu derselben Periode gehört auch der Fund von Silberschmuck, der dem Martinovka-Stil zugeordnet und in den Schwarzmeerwerkstätten herge-stellt wurde, als weiterer Beweis für die ethnische Heterogenität dieser Periode. Ein prachtvoller Schmuck vom Gebiet des Dorfes Čađavica bei Slatina wird slawischen Fürstengräbern (Anten) zugeordnet (Vinski 1958, 26-27, T. XIV-XV). Eine Riemenzunge aus Silberblech von einem unbekannten Fundort in Dalmatien, wird ebenfalls dem Martinovka-Stil zugeordnet und in das frühe 7. Jahrhundert datiert (Vinski 1958, T XVII,5).

23 An dieser Stelle sei darauf hingewiesen, dass in der Arbeit die Stand-orte nicht angeführt werden, die Brandelemente neben den inhumierten Verstorbenen zeigten und als Teil der Feuerbestattungssitten interpretiert werden, da sie ein Sonderthema darstellen. An einigen Standorten wurde auch das Verfahren der partiellen Einäscherung der Verstorbenen doku-mentiert, wie dies beim Grab Nr. 77 am Standort Nin–Ždrijac der Fall war (Belošević 1980, 26, T. X,1-2, T. XXIII,1).

169

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

pripisuje mogućim paljevinskim grobovima. To su pojedi-ne posude iz rimskog paljevinskog groblja datiranog u 1. i 2. st. u Donjem Stenjevcu (Vinski 1954a, 76I, 77J, 77K) (sl. 3,2), za koje je u kasnijim radovima ocijenio da se ipak ne mogu pripisati slavenskim urnama (Vinski 1960, 50, 61, fus. 34), a slučajan nalaz slavenske fi bule iz 7. st. u Stenjevcu, kao indikatora za postojanje paljevinskog gro-blja u Stenjevcu (Vinski 1954a, 71-82; Vinski 1958, 28, T XVII,9) pripisuje ženskom grobu naknadno ukopanom u antičku nekropolu.21 Nalazi ovakvih lučnih fi bula dnjeprov-skog tipa, tj. skupine Rybakov-Werner, prema nekim su au-torima svjedokom završne faze rane slavenske doseobe u međurječje Save i Drave (Tomičić 1996, 151-161; Tomičić 2000, 145).22 To su jedini eventualni pokazatelji, do sada poznati, drugih paljevinskih groblja u kontinentalnoj Hrva-tskoj, a kao što vidimo vrlo su nesigurni. Možda će novija, još neobjavljena, zaštitna istraživanja na trasama autocesta na području sjeverozapadne Hrvatske dati pouzdanije po-datke općenito o tom slavenskom horizontu naseljavanja (Bekić 2005, 74).

Na prostoru, pak, istočnojadranske obale i zaleđa na nekoliko je lokaliteta evidentiran ritus spaljivanja pokojnika i pohranjivanje ostataka spaljenih kostiju u keramičku posudu u funkciji urne. S obzirom na veoma malo takvih nalaza koji su pronađeni na prostoru južno od Drave i Save, te s obzirom na to što više desetljeća nije bilo novih nalaza takva karaktera, a dosadašnji su u većini slučajeva sumnjivih okolnosti prona-laska i veoma su različito interpretirani, ukazuje se potreba njihova opširnijeg iznošenja.

Prvi lokalitet23 na tom području u kojem su prepoz-nati elementi koji upućuju na spaljivanje pokojnika jesu Smrdelji-Debeljak kod Skradina (sl. 3,3). Zabilježivši u svojim Dnevnicima (9. svibnja 1895.) podatak o «nalazu ugljevlja i pepela na groblju» u Smrdeljima (Marun 1998, 62), L. Marun je, zbog nedostatnih podataka o okolnostima

- Novo Selo (Vinski 1954b, 74G, 75G) pripisuje praškom tipu, dok posude iz potoka Peščenjaka u Petrovini (Vinski 1960, 50, sl. 1,3) i Vlastelinskog brijega u Sarvašu (Vinski 1954a, 74F) pripisuje bliskima potiskom tipu.

21 Taj tip fi bula, sigurno datiranih u 7. st., pronađen je na paljevinskom groblju Sarata Monteoru u Rumunjskoj (Nestor 1957, pl. I,2,7) u grobovima s keramičkom produkcijom lokalnog postanka, izrađenom rukom ili na sporom lončarskom kolu (Nestor 1957, pl. I,4,10). Nalazi tog tipa lučne fi bule pojavljuju se i na lokalitetu Novi Banovci (Vinski 1958, 28, T. XVII,7), a neobjavljena brončana lučna fi bula s antropomorfnom nogom iz Batine u Baranji pripisuje se istom vremenu (Dizdar 1999, 71) kao i još neke s područja istočno od Drave i Dunava (Vinski 1958, T. XVII).

22 Istom vremenu pripada i nalaz srebrnog nakita pripisanog martinovka stilu koji je izrađivan u pontskim radionicama, kao još jedan od dokaza etničke heterogenosti ovog razdoblja. Raskošni nakit pripisuje se kneževskom slavenskom grobu (Anti), a potječe s područja sela Čađavice kraj Slatine (Vinski 1958, 26-27, T. XIV-XV). Jezičac od srebrnog lima koji potječe s nepoznatog nalazišta iz Dalmacije također se pripisuje martinovka stilu i datira u rano 7. st. (Vinski 1958, T XVII,5).

23 Na ovome mjestu potrebno je istaknuti da u radu neće biti navedeni oni lokaliteti koji su imali elemente paljevine uz inhumirane pokojnike, a koji se smatraju običajem vezanim uz obred pokopavanja jer oni pred-stavljaju zasebnu temu. Na nekim je lokalitetima prepoznat i postupak djelomičnog spaljivanja pokojnika, kao što je to slučaj kod groba br. 77 na lokalitetu Nin – Ždrijac (Belošević 1980, 26, T. X,1-2, T. XXIII,1).

auf die Tatsache, dass keine Spuren von Menschenknochen gefunden wurden –, in Smrdelja die Fundumstände eher auf mögliche Kult-handlungen bei der Beisetzung, als auf die Einäscherung der Verstor-benen hinweisen dürften (Jelovina 1976, 67-68).

Wenn D. Jelovina die zwei ungewissen Fälle erwähnt, hat er ne-ben Smrdelji24 auch den Standort Kašić-Maklinovo brdo, den Wein-berg von Stojan Drča im Sinne (Abb 3,4). Dieser Standort befi ndet sich ca. 50 m SO vom altkroatischen Gräberfeld (an einer anderen Stelle spricht der Autor von 200 m); dieses Brandgräberfeld wurde bei Feldbegehungen als ca. 20 dunkle, ungefähr 1 Meter vonein-ander entfernte Flecken – Spuren von der Verbrennung und Asche – festgestellt. Vermischt mit Brandspuren und Asche wurden Frag-mente slawischer Keramik und eingeäscherter Knochen gefunden, die beim Tiefpfl ügen auch bis zu 0,50 m an die Oberfl äche gelang-ten. Wegen der neu angepfl anzten Setzlinge wurde im Weinberg kei-ne Ausgrabung durchgeführt, sondern ein Sondageschnitt (2x2 m) neben der erwähnten Fläche angelegt, aber dieser Sondageschnitt legte keine Gräber frei. Deshalb ging man zur Rettung der Ober-fl ächenfunde und Rekonstruierung des Gefäßes 13 über. Der Autor schloss, dass die Einäscherung der Verstorbenen nicht am Ort der Beisetzung der Urne stattfand, sondern auf einem Scheiterhaufen in einiger Entfernung von der Beisetzungsstelle. Er gibt an, dass die eingeäscherten Überreste der Verstorbenen in die Urne gelegt und relativ fl ach (auf ca. 0,50 m) begraben wurden, und vermutet, dass über dem Grab ein Erdhügel aufgeschüttet wurde, wie bei den Sla-wen üblich (Belošević 1980, 46-47). Belošević datierte die Brand-gräber in die erste Hälfte des 7. Jahrhunderts und ist der Meinung, dass es sich um Beisetzungen der in Dalmatien angesiedelten Kroa-ten handelt, die kurz nach ihrer Ankunft den Feuerbestattungsritus noch nicht aufgegeben hatten. Da sie aber in diesem Gebiet auf eine intensive antike Tradition beziehungsweise auf den intensiven kul-turellen Einfl uss der autochthonen romanisierten Bevölkerung ge-stoßen waren, gaben sie bald die Einäscherung auf,, was auch der Grund für die sporadische Natur solcher Funde ist (Belošević 1976; Belošević 1980, 67-69; Belošević 2002, 79).

Der zweite Fund, der auf die Sitte der Feuerbestattung auf dem Gebiet Kroatiens hinweist, hat die wissenschaftlichen Kreise gespal-ten. Der Doyen der mittelalterlichen Archäologie Z. Vinski ist der Meinung, dass es sich im Falle von Kašići nicht um eine Urne aus dem 7. Jahrhundert handelt (Vinski 1987, 200-201). Er glaubt, dass sie doch zum Knochengräberfeld aus dem 8. und der ersten Hälfte des 9. Jahrhunderts gehört, als Teil des Doppelritus. Indem er auf die typologisch-chronologischen Merkmale nach den mittelalterlichen Chronologien der Keramik von J. Eisner und J. Poulik, mit betonter Profi lgestaltung der Gefäßränder auch bei der Urne aus Kašić, ver-weist, behauptet er, dass sie ein wesentliches typologisches Merkmal des 8. Jahrhunderts, d.h. des späten 8. und des Übergangs zum 9. Jahr-hundert seien. Somit schließt er die Datierung in das 7. Jahrhundert als unhaltbar aus, worauf sein Schluss über die Zugehörigkeit der Urne zum doppelrituellen Gräberfeld auf Maklinovo brdo basiert. Die Ur-

24 In ihrer Doktorarbeit mit dem Titel “Reihengräberfelder des 8.-11. Jahr-hunderts im Gebiet des frühmittelalterlichen Kroatiens” gibt Maja Pe-trinec an, dass alle aus Smrdelji stammenden Gegenstände innerhalb der Brandstätte entdeckt worden seien, und dass es sich nicht nur um einen Fund, sondern um mehrere ähnliche Funde handle, sowie dass unter den Ascheschichten auch Fragmente von Keramikgefäßen gefunden worden seien. Nach einer ausführlichen Analyse der gefunden Gegenstände (heute sind noch sieben erhalten, bei ihrer Freilegung waren es sogar fast neunzig) und aufgrund der Analogien vom Gebiet der Südwestslowakei kommt die Autorin zu dem Schluss, dass es sich bei Smrdelji doch um die slawische Sitte der Feuerbestattung handelt. Für diese Angaben bedanken wir uns bei Kollegin dr. sc. M. Petrinec, die ihre Dissertation mit detaillierten Analysen der Funde aus Smrdelji zur Veröffentlichung vorbereitet.

170

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

nalaza, pokrenuo više različitih interpretacija toga nalaza kao i samog lokaliteta. Tako je četrdesetak godina kasnije Lj. Karaman Marunov sud o paljevinama (koje opisuje u Dnevnicima 9. 5. 1895.), promatrao s rezervom, iako u zaključnom dijelu rada iznosi da brončani predmeti iz 8. st., pronađeni u grobovima s paljevinom pa prema tome nalaz u Smrdeljima, smatra «slučajem paljevine kod sta-rih Hrvata u 8. st.» (Karaman 1940, 22-24, sl. 20). Kako tijekom godina nije bilo novih sličnih nalaza, D. Jelovi-na također sumnja da je spaljivanje uopće postojalo na tlu Hrvatske jer su se zaključci o tom običaju temeljili samo na dva nesigurna slučaja. Smatra kako, s obzirom da nisu nađeni tragovi ljudskih kostiju, u Smrdeljima okolnosti na-laza ukazuju prije na mogućnost nekakvoga kultnog obre-da pri ukapanju, nego na spaljivanje pokojnika (Jelovina 1976, 67-68).

Kada D. Jelovina govori o dva nesigurna slučaja, osim na Smrdelje24, misli i na lokalitet Kašić-Maklinovo brdo, položaj vinograda Stojana Drče (sl. 3,4). Taj se položaj nalazi oko 50 m JI od starohrvatskog groblja (na drugom mjestu autor spominje 200 m), a paljevinsko je groblje zamijećeno površinskim pregledom kada su uočene tamne mrlje od gorevine i pepela (20-ak njih) na oko metar ne-pravilno udaljene jedna od druge. Pomiješani s gorevinom i pepelom, pronađeni su i ulomci slavenske keramike i spalje-nih kostiju koji su dospjeli na površinu prigodom dubokog oranja i do 0,50 m. Zbog novozasađenih sadnica vinograda istraživanje nije provedeno, već je načinjena sonda (2 x 2 m) uz tu površinu, ali sondom nije otkriven niti jedan grob. Stoga se pristupilo spašavanju površinski otkrivenog mate-rijala i rekonstrukciji 13 posuda. Autor je zaključio da se spaljivanje pokojnika nije odvijalo na mjestu ukopa urni već na lomači dalje od mjesta ukopa. Navodi da se pepeo sa spaljenim ostacima pokojnika stavljao u urnu i relativno plitko ukopavao (oko 0,50 m), a pretpostavio je da je nad grobom načinjen «zemljani humak kako je to uobičajeno u slavenskih naroda» (Belošević 1980, 46-47). J. Belošević je paljevinske grobove datirao u okvire prve polovice 7. st., a mišljenja je da se radi o pokopima Hrvata doseljenih u Dalmaciju koji, po samome dolasku nisu još napustili ritus spaljivanja. No kako su na ovim prostorima naišli na jaku antičku tradiciju, tj. na jak utjecaj kulture autohtonog ro-maniziranog stanovništva, ubrzo napuštaju spaljivanje te je to razlogom sporadičnosti takvih nalaza (Belošević 1976; Belošević 1980, 67-69; Belošević 2002, 79).

Taj drugi nalaz koji ukazuje na ritus spaljivanja pokoj-nika na području Hrvatske također je podijelio znanstvenu

24 U doktorskoj disertaciji pod naslovom “Groblja na redove 8.-11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne Hrvatske”, Maja Petrinec iznosi da su svi predmeti koji potječu iz Smrdelja otkriveni unutar paljevine te da se ne radi samo o jednom nalazu već da je sličnih nalaza bilo više, a među paljevinom su bili pronađeni i ulomci keramičkih posuda. Podrobnom analizom pronađenih predmeta (danas ih je sedam očuvano, a prilikom pronalaska bilo ih je čak i do devedesetak) i analogijama s područja jugozapadne Slovačke, autorica dolazi do zaključka da se u slučaja Smrdelja ipak radi o slavenskom običaju spaljivanja. Na ovim podacima zahvaljujemo kolegici dr. sc. M. Petrinec koja svoju disertaciju s detaljnim analizama nalaza iz Smrdelja priprema za objavu.

nen vom Weinberg von S. Drča bei Kašić-Maklinovo brdo wurden auch von ausländischen Autoren dahingehend kommentiert, dass trotz möglicher Ähnlichkeit der Urne aus Kašić mit der aus Pókaszepetk diese keinesfalls zum gleichen Horizont gehören, da die Urne aus Pó-kaszepetk aus der Feuerbestattungsphase des Gräberfeldes stammt, als das doppelrituelle frühawarische Gräberfeld aufgegeben wurde, d.h. dass sie zu derselben Zeit wie das Brandgräberfeld gehört, nämlich zur zweiten Hälfte des 8. Jahrhunderts (Sós, Salamon 1995, 132-133). Ob-wohl doppelrituelle Gräberfelder bei den einzelnen slawischen Völ-kern vorkommen und bis in das entwickelte Mittelalter bestehen, ist J. Belošević doch der Meinung, dass in Kroatien bisher kein solches Gräberfeld festgestellt worden ist (Belošević 2002, 75). Dass es sich um Doppelritualität handelt, aber nicht der angegebenen Zeitspanne, meint auch A. Milošević. Er weist darauf hin, dass sich in Kašić ein doppelrituelles Gräberfeld, jedoch aus der zweiten Hälfte des 7. Jahr-hunderts, befunden hat, wo die eingeäscherten verstorbenen Slawen neben in der Erde bestatteten Angehörigen der alteingesessenen Be-völkerung bestattet wurden. Diesen Schluss lässt auch der Inhalt eines Grabes vom Knochengräberfeld in Kašić-Maklinovo brdo zu, das in der Nähe der Urne gefunden wurde. A. Milošević datierte dieses Grab aufgrund des spezifi schen Fundes eines Anhängers frühkomanischer Prägung in die erste Hälfte oder etwa. in die Mitte des 7. Jahrhun-derts (Milošević 1995; Milošević 2000, 106-107). Dieses Grab gehört nach A. Milošević zu der slawischen Urne und dürfte ein Überrest des doppelrituellen Gräberfeldes aus dem Frühmittelalter sein, in dem die Verstorbenen der slawischen Bevölkerung eingeäschert und die An-gehörigen der ansässigen Bevölkerung in Knochengräbern bestattet wurden, beziehungsweise diese Knochenbestattung nahe der Urne ist ein einzigartiges Beispiel der ethnischen Symbiose unter den bisher bekannten archäologischen Funden in Dalmatien (Milošević 1996, 37-41). Die Meinungen von J. Belošević und A. Milošević stimmen in mehreren Punkten überein: die kurze Dauer der Sitte der Feuerbestat-tung und die Ursachen für ihr Aufgeben; die Ursache für die geringe Anzahl der gefundenen Urnengräberfelder liegt darin, dass sie infolge der fl achen Eingrabung leicht zerstörbar waren; die Slawen verbanden sich mit der alteingesessenen Bevölkerung, gaben unter ihrem Einfl uss die Einäscherung auf und übernahmen die Erdbestattung.

Im archäologischen Sinne lässt sich der Kulturhabitus der spätantiken Elemente dokumentieren, die später, vermischt mit vielen sozialen und kulturellen Elementen der zugewanderten eth-nischen Gruppen, die Merkmale der neu gebildeten Ethnie auf dem hier betrachteten Gebiet, bilden sollten. Es erhebt sich die Frage nach der zeitlichen Bestimmung der Gräberfelder sowie ihrer Be-ziehung zu den jüngeren oder späteren Knochengräbern.

Noch Prof. M. Suić unterschied in seiner Periodisierung der Ethnogenese der Kroaten zwischen drei Phasen: 1. – vorethnische Zeit, vor der Ankunft der Slawen (die vorslawische Phase wurde an das Ende des 6. Jahrhunderts datiert), 2. – protoethnische, die Zeit der ethnischen Reife der kroatischen Slawen, unter der die Assimi-lierung der Substrata und der Superstrata verstanden wird (protosla-wisch-kroatische Phase) – die so genannte Grosso modo endet mit der Bildung der kroatischen Ethnie am Ende des 8. und Anfang des 9. Jahrhunderts, 3. – ethnische Phase, die mit dem Ende des Proze-sses der Ethnogenese beginnt (kroatische Phase). M. Suić war der Meinung, dass der Prozess der frühmittelalterlichen Ethnogenese fast zwei Jahrhunderte andauerte, und ließ die Frage offen, wie lan-ge nur die Zuwanderung und die Assimilation andauerte, und wie lange die Herausbildung des Ethnos (Suić 1995, 15-16) dauerte.

Eine mögliche Antwort auf diese Frage ist an den Standorten zu fi nden, wo die stratigrafi sche Beziehung des Feuerbestattungshori-zontes und der späteren Knochenbestattungen etwas deutlicher ist. Es sind dies die Standorte Dubravice bei Skradin und Sv. Lovre in Donje polje bei Šibenik. Am Standort Dubravice bei Skradin (Abb. 3,5), am Hang südlich der neuen Pfarrkirche der Madonna von Fa-

171

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

i stručnu javnost. Doajen srednjovjekovne arheologije Z. Vinski mišljenja je da se u slučaju Kašića ne radi o urnama iz 7. st. (Vinski 1987, 200-201). Smatra da one ipak pripa-daju groblju s inhumacijim iz 8. i prve pol. 9. st., kao dio biritualnog ritusa. Pozivajući se na tipološko-kronološke značajke po srednjovjekovnim keramičkim kronologijama koji su ustanovili J. Eisner i J. Poulik, naglašene profi lacije oboda na posudama, kakve su prisutne na urnama iz Kašića, kako tvrdi, signifi kantan su tipološki pokazatelj za 8. od-nosno kasnije 8. i prijelaz u 9. st. Time isključuje datiranje u 7. st. kao neodrživo, iz čega i proizlazi njegov zaključak o pripadnosti urni biritualnom groblju na Maklinovu brdu. Na urne s položaja vinograda S. Drče kod Kašića-Makli-nova brda osvrnuli su se i strani autori, komentirajući kako usprkos mogućoj sličnosti urni iz Kašića s urnama iz Po-kaszepetka, one nikako ne pripadaju istom horizontu jer urne s Pokaszepetka pripadaju paljevinskoj fazi groblja, kada je biritualno ranoavarsko groblje napušteno, odnosno pripadaju vremenu u koje je datirano paljevinsko groblje, tj. vremenu iza polovice 8. st. (Sós, Salamon 1995, 132-133). Iako su biritualna groblja kod pojedinih slavenskih naroda prisutna i zadržavaju se sve do razvijenog srednjeg vijeka, J. Belošević ipak smatra da u Hrvatskoj nije dosad ustano-vljeno niti jedno takvo groblje (Belošević 2002, 75). Da se radi o biritualnosti, ali ne spomenutog vremena, mišljenja je i A. Milošević. On ukazuje da se u Kašiću nalazilo bi-ritualno groblje, ali iz druge polovice 7. st., na kojemu su pokopavani spaljeni pokojnici slavenskog stanovništva, pokraj inhumiranih pripadnika starosjedilaca. Na ovakav zaključak upućuje sadržaj jednog groba iz kosturnog groblja na Kašiću-Maklinovu brdu, pronađenog u blizini položaja urni. A. Milošević taj grob, na osnovi specifi čnog nalaza pri-vjeska ranoga komanskog obilježja, datira u prvu polovicu ili oko sredine 7. st. (Milošević 1995; Milošević 2000, 106-107). Taj grob, prema Miloševiću, čini cjelinu sa slaven-skim urnama, pa je stoga možda ostatak biritualnog groblja iz ranog srednjeg vijeka, na kojem su na paljevinski način pokopavani pokojnici slavenskog stanovništva, a na inhu-macijski način pripadnici starosjedilačkog stanovništva, od-nosno taj kosturni ukop nedaleko urni jedinstven je primjer etničke simbioze među dosad poznatim arheološkim nalazi-ma u Dalmaciji (Milošević 1996, 37-41). O kratkotrajnom zadržavanju ritusa spaljivanja i uzroka napuštanja takva pogrebnog običaja, mišljenja J. Beloševića i A. Miloševića istovjetna su, te uzroke malobrojnosti groblja s urnama pro-nalaze u izloženosti uništavanju zbog plitkog ukopavanja, ali i u tome da su Slaveni stupili u veze sa starosjediocima i pod njihovim utjecajem napustili incineraciju i prihvatili inhumaciju.

U arheološkom smislu moguće je defi nirati kulturni habi-tus kasnoantičkog elementa koji će kasnije, pomiješan s mno-gim društvenim i kulturnim elementima pridošlih etničkih skupina, dati značajke novoformiranom etnosu na području s kojega potječu spomenuti nalazi. Pitanje koje se nameće jest kako vremenski opredijeliti paljevinske grobove i njihov od-nos spram mlađih ili kasnijih inhumiranih grobova?

Već je prof. M. Suić u svojoj periodizaciji etnogeneze Hrvata razlučio tri faze: 1. – predetničku, doba prije poja-

tima, wurden bei den Ausgrabungen 1986-1989 (Z. Gunjača) neben insgesamt ca. 50 altkroatischen Knochengräbern auch 6 Brandgrä-ber mit Asche von Verstorbenen in Urnen freigelegt. In der südöst-lichen Ecke der ausgegrabenen Fläche wurden auf der Tiefe von 25 cm 1987 zwei Urnen gefunden, die mit Überresten eingeäscherter Knochen, vermischt mit ziemlich viel Asche, gefüllt waren (Gunjača 1995,159, Fußnote. 3, Abb. 1). Die erste Urne wurde direkt neben dem Grab Nr. 34 gefunden; vermutlich wurde der fehlende Teil während der Beisetzung in das Grab Nr. 34 zerstört. Sie lag auf den Überresten einer Feuerstätte, deren Spuren sich bis zum benachbar-ten Grab Nr. 39 ausbreiten. Spuren zweier ähnlicher Feuerstätten mit Fragmenten von Keramikgefäßen wurden auch an benachbarten Stellen dokumentiert (Gunjača 1989, 150). Unter den Fragmenten der zweiten Urne wurde auch ein größerer Kieselstein entdeckt, der wahrscheinlich als Deckel gedient hatte (Gunjača 1995, 159, Abb. 2). Im Jahr 1989 wurde eine Urne mit eingeäscherten Knochen ge-funden, die in situ mit einem steinernen Deckel bedeckt war . Dar-über und darum herum wurden Überreste von verkohltem Holz und zwei keramische Spinnwirtel gefunden (Gunjača 1995, 160, Abb. 3). Dieses Brandgrab lag unbeschädigt zwischen vier Gräbern mit Knochenbestattungen; es war etwas tiefer eingesunken als die übri-gen, so dass es auch durch spätere landwirtschaftliche Arbeiten nicht zerstört wurde. Die nachträgliche Studie des Feldtagebuches zeigte, dass auch Überreste von einigen weiteren ähnlichen Beisetzungen gefunden wurden (Krnčević 1998, 206, Abb. 14-15).

In den Untersuchungen wurde festgestellt, dass die Urnen äl-ter sind als die Knochenbestattungen; sie wurden also von den Knochengräbern aus dem 8. Jahrhundert überschichtet, worauf die Superposition des Knochengrabs Nr. 34 über den Brandgräbern sowie die Funde von Überresten eingeäscherter Knochen und Ke-ramikfragmenten in den Verfüllungen der Knochengräber, die sich in der Nähe der unbeschädigten Brandgräber befanden, hinweisen (Gunjača 1995, 163; Krnčević 1998, 218). Die von den Experten allgemein akzeptierte Datierung der Brandgräberteile des Gräberfel-des ist das 7. Jahrhundert beziehungsweise das erste Jahrzehnt des 8. Jahrhunderts. Obwohl die Details über das Gräberfeld nicht veröff-entlicht wurden, weist die Entdeckung der Brandgräber in der strati-grafi schen Beziehung mit den Knochengräbern sowie der bedeuten-de Fund einer Goldmünze des byzantinischen Kaisers Konstantin V. Kopronymos (741-775) (Šmalcelj 1992, 26) darauf hin, dass die ältesten Knochenbestattungen in Dubravice sich in das 8. oder in das frühe 9. Jahrhundert datieren lassen (Petrinec 2002, 208).

In den seit 1995 andauernden archäologischen Ausgrabungen am Standort Sv. Lovre in Donje polje bei Šibenik (Abb. 3,6) wurden ne-ben zahlreichen Knochengräbern um die Kirche aus der Zeit vom 9. bis zum 15. Jahrhundert auch zwei Keramikurnen mit eingeäscherten Überresten von Verstorbenen gefunden. Es sei darauf hingewiesen, dass die beiden Urnen unter der Ebene der Knochengräber gefun-den wurden, und zwar die erste Urne ca. 30 cm unter Grab 23, und die zweite Urne auf ungefähr der gleichen Tiefe neben Grab 35. Die beiden Urnen sind ohne Töpferscheibe von Hand geformt (Krnčević 1995, 54); der Autor datiert sie in das Ende des 7. und an den Anfang des 8. Jahrhunderts25 und glaubt wegen der stratigrafi schen Bezie-hung mit den Knochenbestattungen, dass es sich bei diesem Gräber-feld nicht um doppelrituelle Bestattungssitten, d.h. um gleichzeitige Ausübung der beiden Riten handelt (Krnčević 1998, 210-211, 218). In der archäologischen Kampagne von 2004 (bei der bisher insgesamt 300 Gräber ausgegraben wurden) wurde wegen der früheren Urnen-funde in diesem Teil die Fläche östlich der Kirche ausgegraben. Dabei

25 Der Autor vertritt an einer anderen Stelle die These, dass die zwei Urnen aus der Zeit der Besiedlung durch die Kroaten in diesen Gebieten, also aus dem 7. Jahrhundert stammten (Krnčević 2005, 211).

172

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

ve Slavena (predslavensku fazu datiranu u kraj 6. st.), 2. – protoetničku, doba etničkog sazrijevanja hrvatskih Sla-vena, koja podrazumijeva asimilaciju supstrata i superstra-ta (protoslavensko-hrvatsku fazu) – tzv. Grosso modo koja završava formiranjem hrvatskog etnosa krajem 8. i poč. 9. st., 3. – etničku fazu koja započinje sa završetkom procesa etnogeneze (hrvatsku fazu). M. Suić je smatrao da proces ranosrednjovjekovne etnogeneze traje gotovo dva stoljeća, a ostavio je otvorenim pitanje koliko od toga traje samo do-seljenje i asimilacija, a koliko formiranje samog etnosa (Suić 1995, 15-16).

Mogući odgovor na to pitanje treba tražiti na lokalite-tima na kojima je nešto jasniji stratigrafski odnos palje-vinskog horizonta i kasnijih inhumiranih pokojnika. To su lokaliteti Dubravice kod Skradina i Sv. Lovre u šibenskom Donjem polju. Na lokalitetu Dubravice kod Skradina (sl. 3,5), na padini južno od nove župne crkve Gospe Fatimske, u istraživanjima 1986.-1989. god. (Z. Gunjača) od ukup-no 50-ak kosturnih, starohrvatskih grobova otkriveno je i 6 paljevinskih s pepelom pokojnika u urni. U jugoistočnom uglu istraženog terena, na dubini od 25 cm pronađene su 1987. god. dvije urne ispunjene ostacima spaljenih kostiju, pomiješanih s dosta gara i pepela (Gunjača 1995,159, fus. 3, sl. 1.). Prva urna je pronađena tik do groba br. 34 te se pretpostavlja da je dio koji joj nedostaje uništen prilikom ukopavanja pokojnika u grob br. 34. Bila je položena na ostatke vatrišta, čiji se tragovi protežu do rake susjednog grob br. 39. Tragovi dvaju sličnih vatrišta s ulomcima keramičkih posuda ustanovljeni su i na obližnjim mjestima (Gunjača 1989, 150). Među ulomcima druge urne pronađen je veći kameni oblutak koji je vjerojatno služio kao poklo-pac (Gunjača 1995, 159, sl. 2). Godine 1989. pronađena je urna in situ poklopljena kamenim poklopcem u kojoj su bile spaljene kosti pokojnika. Iznad i uokolo pronađeni su osta-ci pougljenjena drveta i dva keramička pršljena (Gunjača 1995, 160, sl. 3). Ovaj se paljevinski grob nalazio između četiri grobne rake s kosturnim ukopima pokojnika koje ga nisu oštetile, a bio je nešto dublje ukopan od ostalih pa ga ni kasniji poljodjelski radovi nisu uništili. Naknadnim pre-gledom terenskog dnevnika ustanovljeno je da su pronađeni ostaci još nekoliko sličnih ukopa (Krnčević 1998, 206, sl. 14-15).

Istraživanjima je utvrđeno da su urne starije od kostur-nih ukopa, one su dakle preslojene kosturnim grobovima 8. st., na što upućuje odnos superpozicije kosturnog groba br. 34 nad paljevinskim, kao i pronalasci ostataka spaljenih kostiju i ulomaka keramike u zapunama kosturnih grobova koji su se nalazili na području u blizini neoštećenih palje-vinskih grobova (Gunjača 1995, 163; Krnčević 1998, 218). Datacija paljevinskog dijela groblja s kojom su se stručnjaci složili jest 7. st., odnosno prva desetljeća 8. st. Iako groblje nije detaljno objavljeno, ipak otkriće paljevinskih grobova u stratigrafskom odnosu s kosturnim grobovima i značajan nalaz zlatnika bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) (Šmalcelj 1992, 26) ukazuju na to da se najstariji kosturni ukopi u Dubravicama mogu datirati u 8. ili u rano 9. st. (Petrinec 2002, 208).

U arheološkim istraživanjima lokaliteta Sv. Lovre u

wurden keine neuen Funde freigelegt, womit die östliche Ausdehnung des Knochengräberfeldes festgelegt wurde (Krnčević 2005, 211).

Obwohl manche Experten die Möglichkeit offen lassen, dass es sich auch in Dubravice und in Donje polje vielleicht um Funde dopp-elritueller Gräberfelder (Milošević 2000, 106-107) handeln könnte, sprechen die bisherigen Ergebnisse der Untersuchungen eher für ei-ne vertikale Stratigrafi e, wo die Superposition der Knochengräber über den Brandgräbern eine Vorstellung von der chronologischen Abfolge verleiht.

Weitere Funde mit Elementen der Sitte der Feuerbestattung mö-gen vielleicht die Schlüsselfragen aus unserer frühesten Geschichte nicht beantworten, allerdings tragen sie zur Gesamtvorstellung von der geografi schen Verbreitung des Ritus bei. Kürzlich wurden nämlich archäologische Ausgrabungen am Standort Glavice bei Sinj, im Dörf-chen Poljaci – Standort Gluvine kuće II vorgenommen (Abb. 3,7), wo in der Nähe der Knochengräber der älteren Schicht an zwei Stellen kleinere amorphe Häufchen von angekohltem Holz und Asche festge-stellt wurden; am Rand der Ausgrabung wurde auch eine runde fl ache Grube mit einem Durchmesser von 60 cm, ausgelegt mit Flußkieseln und verfüllt mit größeren Fragmenten von verkohltem Holz und Asche, gefunden (Petrinec 2002, 206-209, Beigabe 2, Beigabe 4). Der Autorin zufolge handelt es sich nicht um die Überreste einer Feuerstätte, da es im Grab keine Brandspuren gab, sondern es wurden die Überreste des verbrannten Holzes und der Asche dort hineingeschüttet. Wegen der spezifi schen Beziehung zwischen dem Knochengrab Nr. 9 und dem Grab Nr. 10, das aus einer viereckigen steinernen Grabkonstruktion der Größe 50x50 cm und einer Grube mit Brandspuren bestand, nimmt die Autorin unter Vorbehalt an, dass das Grab Nr. 10 sowie die Grube mit Brandspuren Überreste von Brandgräbern darstellen. M. Petrinec führt noch einige Anzeichen des Feuerbestattungsritus am nahe gelegenen Standort Jojine kuće an (Abb. 3,8), wo 1997 am Rand der Ausgrabung drei runde Gruben mit den Überresten von verbranntem Holz und Asche gefunden, aber nicht archäologisch erforscht wurden. Im Jahr 1998 wurde am selben Standort noch eine größere unerforschte Grube, verfüllt mit den Überresten verbrannten Holzes und Asche gefunden, die sich physisch über den Erdgräbern des Grabes Nr. 33 befand. Die Grube enthielt große Keramikfragmente, römische Tegulae und Fluß-kiesel, von denen nichts erhalten ist. Obwohl es unklar geblieben ist, ob die Grube in das Erdgrab Nr. 33 eingegraben wurde oder umgekehrt, ist nach Meinung der Autorin die Möglichkeit wahrscheinlicher, dass das Grab Nr. 33 darüber geschichtet wurde und die Grube teilweise zerstört hat (Petrinec 2002, 206-209, Beigabe 5, Beigabe 6).26

26 In ihrem Artikel über die Erforschung des Standortes Glavice in der Nähe von Sinj beschreibt die Autorin die Standorte, die aufgrund einiger Indizien auf diejenigen Elemente aus Maruns Tagebüchern hinweisen, die zum Schluss über die Existenz der Sitte der Feuerbestattung führten. Bis-kupija–Bračića podvornica – den 21.1.1902 – Ausgrabungen im Garten von Joso Bračić in Biskupija – »unter den Gräbern wurden auch drei runde tiefe Gräber entdeckt, und darin Topfscherben, Topfformen mit Lehm, Verbrennungsspuren und ein Speer« (Marun 1998, 119). Knin–Topolje – den 22.11.1910 – im Weinberg neben dem Haus des Schmieds Jeramaz, neben den Gräbern ohne Mauerung »und ein rundes Grab, wie das aus Bračića bašća in Biskupija, mit Verbrennungsspuren, aber es wurde nicht genau erforscht« (Marun 1998, 204). Knin–Orlić – den 16.2.1914 – ein Feld, das an einen Dorfweg grenzt, am Ende bei der kleinen Brücke ober-halb einer Mauer »Tote, von denen einige einfach auf den verbrannten Erdboden gelegt und andere eingeäschert waren. Neben den einen als auch den anderen fand man einige altertümliche Metallbeigaben wie Gürtel-schnallen, Schellen, Ringe, Ohrringe und einfache Tontöpfe mit oder ohne Verzierung. In einem größeren, dekorierten Topf einer bisher unter unseren altkroatischen Töpfen nicht dokumentierten Größe wurden eingeäscherte Knochen gefunden.« (Marun 1998, 229). In der Fußnote 4 werden weitere Standorte möglicher Brandgräber angegeben: Ivoševci–Šupljaja, Širitovci, Cetina–Totića njive (Gunjača 1955, 231, Abb. 8-8a), Biskupija–Popovića Dolovi (Petrinec 2002,208, Fußn. 4). Des weiteren erwähnt J. Belošević auch Biskupija und Tatomirove bašte (Belošević 2001, 78).

173

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

šibenskom Donjem polju (sl. 3,6), (koja su još u tijeku), go-dine 1995. uz brojne kosturne grobove okolo crkve iz vreme-na 9.-15. st., pronađene su i dvije keramičke urne sa spalje-nim ostacima pokojnika. Ono što je važno naglasiti jest da su obje pronađene ispod razine kosturnih grobova i to prva urna oko 30 cm ispod groba 23, a druga urna na približno istoj dubini uz grob 35. Obje pronađene urne rađene su bez lončarskog kola, tj. ručne su izrade (Krnčević 1995, 54) i au-tor ih datira u kraj 7. i početak 8. st.,25 te zbog stratigrafskog odnosa sa skeletnim ukopima smatra da u slučaju ovoga groblja nije riječ o biritualnom ukopavanju, odnosno isto-dobnom trajanju oba ritusa (Krnčević 1998, 210-211, 218). U arheološkoj kampanji provedenoj 2004. god. (s kojom je ukupno do sada istraženo 300 grobova) istražena je površina istočno od crkve zbog ranijih nalaza urni na tome dijelu lo-kaliteta. Tom prigodom novi nalazi urni nisu pronađeni, a defi nirana je istočna granica rasprostiranja kosturnog groblja (Krnčević 2005, 211).

Iako poneki stručnjaci ostavljaju otvorenu mogućnost da se i u Dubravicama i u Donjem polju možda nalazilo biri-tualno groblje (Milošević 2000, 106-107), dosadašnji rezultati istraživanja govore više u prilog vertikalnoj stratigrafi ji, gdje superpozicija kosturnih grobova nad paljevinskim daje sliku kronološkog slijeda.

Daljnji nalazi s elementima običaja spaljivanja pokojnika možda ne mogu dati odgovor na ključna pitanja iz naše najra-nije povijesti, ali svakako pridonose ukupnoj slici zemljo-pisnog rasprostiranja ovoga ritusa. Naime, u novije vrijeme provedena su arheološka istraživanja lokaliteta Glavice kraj Sinja, zaseok Poljaci - položaj Gluvine kuće II (sl. 3,7) na kojem su u blizini kosturnih grobova starijeg sloja, na dva mjesta „zapažene manje amorfne hrpice gorenog drveta i pepela“, a uz rub iskopa otkrivena je i okrugla plitka jama promjera 60 cm, obložena riječnim oblutcima i ispunjena krupnijim ulomcima gorenog drveta i pepela (Petrinec 2002, 206-209, Prilog 2, Prilog 4). Prema autorici, ovo nisu osta-ci vatrišta jer u jami nije bilo tragova gorenja, već su ostaci izgorjelog drveta i pepela sasuti u nju. Zbog specifi čnih od-nosa kosturnoga groba br. 9 s grobom br. 10, koji se sastojao od četvrtaste grobne kamene konstrukcije, dimenzija 50 x 50 cm, i s jamom s paljevinom, autorica, iako s oprezom, naslućuje da grob br. 10 kao i jama s paljevinom, predsta-vljaju ostatke paljevinskih grobova. M. Petrinec navodi još neke naznake paljevinskog ritusa na nedalekom položaju Jojine kuće (sl. 3,8), gdje su 1997. god. uz rub iskopa otkri-vene tri okrugle jame s ostacima gorenog drveta i pepela, ali nisu arheološki istražene. Godine 1998. na istom je položaju otkrivena još jedna veća jama ispunjena ostacima gorenog drveta i pepela koja također nije istražena, a fi zički se nalazila iznad zemljane rake groba br. 33. Jama je sadržavala velike ulomke keramike, rimske tegule i riječne oblutke, od čega ništa nije sačuvano. Iako je ostao nejasan odnos je li jama ukopana u zemljanu raku groba br, 33 ili je situacija obrnuta, prema autorici je vjerojatnija mogućnost da je raka groba br.

25 Autor na drugom mjestu smatra da su pronađene “dvije urne iz vremena doseljenja Hrvata u ove krajeve, dakle iz 7. st.” (Krnčević 2005, 211).

Ähnliche Brandspuren wurden auch in den neuesten, noch im-mer unveröffentlichten Ausgrabungen von Mai und Juni 2004 am Standort Velištak in der Ortschaft Velim (Gemeinde Stankovci) bei Benkovac gefunden (Abb. 3,9) (Bau der Verbindungsstraße D 27 – Verkehrsknoten Pirovac, Kreuzung D 29 (auf einer Fläche von 900 m2 wurden 115 Knochengräber und 15 Brandgräber freigelegt, Jurić 2005, 202; d.h. 16 Brandgräber nach Šlaus 2006, 44, 57), sowie bei der Fortsetzung der archäologischen Schutzgrabungen von 2005. An diesem Standort wurde ein Gräberfeld mit Körperbestattungen aus der zweiten Hälfte des 8. und aus dem 9. Jahrhundert gefunden. Zwischen den steinernen Grabkammern, in denen die Verstorbenen lagen, denen Gefäße, Eisenmesser u.ä. beigegeben worden waren, wurden auf der gesamten erforschten Fläche von ca. 1100 m2 36 Brandstätten gefunden. Die Brandstätten mit einem Durchmesser von 30-50 cm waren sehr fl ach. In den Verfüllungen der Brandstätten wurden eingeäscherte Menschenknochen sowie Keramikfragmente gefunden, die wahrscheinlich die Überreste der Urnen oder Gefäß-beigaben in den Brandgräbern sind. Die Tiefe der Grube, in die die eingeäscherten Knochen gelegt wurden, betrug ca. 0,25-0,30 m. Der Grabungsleiter glaubt, dass die Brandstätten die Überreste der Sitte der Feuerbestattung aus älteren oder gleichzeitigen Beisetzungshori-zonten sind.27 Das gesamte Gräberfeld datiert der Autor vom Ende des 7. bis an den Anfang des 9. Jahrhunderts (Jurić 2005, 202). Ob es sich um ein doppelrituelles Gräberfeld handelt, oder ob die Sitte der Einäscherung und die Aufbewahrung der eingeäscherten Überreste in Urnen oder Gruben vor dem Aufkommen der Körperbestattungen aufgegeben wurde, wird nach der Bearbeitung und Veröffentlichung des gesamten Gräberfeldes deutlicher werden. Über diese Proble-matik schrieb auch V. Sokol in der neuesten Monographie (Sokol 2006, 148) und vertrat die Meinung, dass es sich bei Velim um ein "typisches doppelrituelles Gräberfeld vom übergang des VIII. bis zur Mitte des IX. Jahrhunderts" handelt.

Mit diesen Standorten in Dalmatien sind alle Angaben und un-sere Erkenntnisse über die Funde ausgeschöpft, die auf Feuerbestatt-ungsriten und die Aufbewahrung eingeäscherter Überreste in der Urne oder im Grab hinweisen.28

Bei einem Überblick über den größeren Raum als unmittelbare geo-graphische Einheit erscheint das Gebiet von Bosnien und Herzegowina als geographische Verbindung zwischen der ostadriatischen Küste und ihrem Hinterland mit dem kontinentalen Teil Kroatiens, wo sich auch unser Standort Vinkovci-Duga ulica 99 befi ndet. Im gesamten Gebiet sind acht Standorte belegt, an denen Urnen oder bestimmte Elemente gefunden wurden, die auf die Sitte der Feuerbestattung hinweisen. Alle

27 Über die Ausgrabungen von 2004 berichtete Radomir Jurić auf der wissenschaftlichen Tagung des kroatischen archäologischen Vereins auf den Inseln Rab und Pag vom 4. bis zum 7. 10. 2004 in seinem Vortrag unter dem Titel »Das frühmittelalterliche Gräberfeld in Velim bei Ben-kovci« (Jurić 2004, 20), und für die sonstigen mündlichen Angaben aus der Kampagne von 2005 bedanken wir uns bei R. Jurić, dem Leiter der Schutzgrabungen vom Archäologischen Museum in Zadar.

28 An dieser Stelle sei auf einen interessanten Fund aus Istrien vom Gräber-feld in Žminj hingewiesen (Abb. 3,10), wo 227 Gräber, datiert vom vier-ten Jahrzehnt des 9. bis in die Mitte des 10. Jahrhunderts, ausgegraben wurden. Dort wurden nämlich an der Außenseite einer Verschalungstafel an der nördlichen Seite des Kindergrabes Nr. 15 zehn Fragmente von an der manuellen Töpferscheibe angefertigten Keramikgefäßen gefunden, mit poröser Struktur, braun und von dunkler Farbe, sowie ein Teil einer karbonisierten Leiste eines dreiteiligen Knochenkamms mit kurzen parallelen Einritzungen (Marušić 1987, 15, T. II,1-2). Nach B. Marušić ist es im Falle des Grabs Nr. 15 möglich, dass es sich um ein Brandgrab handelt (Marušić 1987, 87). Auf einen weiteren möglichen Fund eines Brandgrabes wurde in der Fachliteratur hingewiesen. Es handelt sich um den Fund eines Keramikgefäßes, vielleicht einer Urne, von 1905, vom Standort Bakar-Sarazinovo (Abb. 3,11), aber die Angaben sind äußerst unzuverlässig (Vinski 1954a, 72A, 73A).

174

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

33 preslojila i djelomično uništila jamu (Petrinec 2002, 206-209, Prilog 5, Prilog 6).26

Slične su se paljevine pronašle u najnovijim, još neobja-vljenim istraživanjima na položaju Velištak u mjestu Velimu (općina Stankovci) kod Benkovca (sl. 3,9) (izgradnja spojne ce-ste D 27 – čvor Pirovac, raskrižje D 29), provedenima tijekom svibnja i lipnja 2004. god. (na površini od 900 m2 otkriveno je 115 kosturnih grobova i 15 paljevinskih grobova, Jurić 2005, 202, odnosno 16 paljevinskih grobova prema Šlaus 2006, 44, 57), te u nastavku zaštitnih arheoloških iskopavanja 2005. god. Na tom je lokalitetu pronađeno groblje s ukopima inhu-miranih pokojnika iz druge polovice 8. i iz 9. st. Između ka-menih grobnih komora u kojima su bili položeni pokojnici uz koje su bile polagane posude, željezni noževi i dr., na ukupno istraženoj površini od oko 1100 m2 pronađeno je 36 paljevi-na. Paljevine promjera 30 - 50 cm bile su evidentirane veoma plitko. U zapunama paljevina pronađene su spaljene ljudske kosti te ulomci keramike koji su vjerojatno ostaci urne ili pri-loga posude u paljevinskim grobovima. Dubina ukopa jame u koju su bile položene spaljene kosti iznosila je oko 0,25 - 0,30 m. Voditelj istraživanja smatra da su paljevine ostaci ritusa spaljivanja pokojnika iz starijeg ili istodobnog horizonta uko-pavanja.27 Čitavo groblje autor datira od kraja 7. do poč. 9. st. (Jurić 2005, 202). O tome radi li se o biritualnom groblju ili je obred spaljivanja i pohranjivanja ostataka paljevine pokojnika u urne ili jame napušten prije pojave inhumacije, bit će jasnije nakon obrade i objave čitavoga groblja. Na tu problematiku osvrnuo se i V. Sokol u najnovijoj monografi ji (Sokol 2006, 148), koji je mišljenja da se u slučaju Velima radi o „tipičnom biritualnom groblju prijelaza iz VIII. do sredine IX. stoljeća“ (Sokol 2006, 165).

S ovih nekoliko lokaliteta na području Dalmacije iscrplje-ni su svi podaci i naše spoznaje o nalazima koji ukazuju na

26 U članku o istraživanjima lokaliteta Glavice kraj Sinja, autorica donosi popis lokaliteta koji prema nekim indicijama ukazuju na elementa iz Marunovih Dnevnika koji navode na zaključak o postojanju lokaliteta na kojima je prisutan običaj spaljivanja pokojnika. Biskupija – Bračića podvornica – Dana 21.1.1902. – kopa se u vrtu Jose Bračića u Biskupiji – «među ovim grobovima otkrivene su tri okrugle duboke jame, a u njima rbina od lonaca, kalupa od gnjile za lonce, paljevina i jedno koplje» (Marun 1998, 119). Knin – Topolje – Dana 22.11.1910. – u vinogradu uz kuću kovača Jeramaza, uz grobove bez obzida «i jedna okrugla jama, poput onih u Bračića bašćama u Biskupiji, sa znakovima paljevine, ali ova nije točno istražena» (Marun 1998, 204). Knin – Orlić – Dana 16.2.1914. - njiva koja upire u seoski put, na kraju kod mostića što je nad jednom zidinom «Mrtvaci kojih neki su položeni u prosto spržinasto zemljište a drugi spaljeni. Uz jedne i druge našao se je po koji starinski kovinski prilog, kao sapon, praporac, prsten, naušnica i zemljanih prostih lonaca, bilo ornamentirani bilo bez ornamentacije. U jednom većem loncu, veličinu kod naših starohrv. lonaca do sada ne konstatiranu, ornamentiranu, našlo se spaljenih kostiju....» (Marun 1998, 229). U bilješci 4 donosi još neke lokalitete Ivoševci - Šupljaja, Širitovci, Cetina – Totića njive (Gunjača 1955, 231, sl. 8,8a), Biskupija – Popovića Dolovi – kao «mogući paljevinski grobovi» (Petrinec 2002, 208, bilj. 4 ). Nadalje, J. Belošević spominje još u Biskupiju i Tatomirove bašte (Belošević 2001, 78).

27 O istraživanjima provedenim 2004. god. podneseno je izvješće na znanstvenom skupu Hrvatskoga arheološkog društva, održanom na otocima Rabu i Pagu od 4. do 7. 10. 2004. predavanjem Radomira Jurića pod naslovom «Ranosrednjovjekovno groblje u Velimu kod Benkovca» (Jurić 2004, 20), a na ostalim usmenim podacima iz kampanje 2005. god. zahvaljujemo R. Juriću, voditelju zaštitnih iskopavanja iz Arheološkog muzeja u Zadru.

diese Standorte liegen an größeren Flüssen – im nördlichen Teil von Bosnien, wo die Flüsse dieses Gebiet mit der Pannonischen Ebene ver-binden, wie auch in der Herzegowina, wo sie den kontinentalen Raum mit den Küstengebieten verbinden. Die im Hinblick auf die Umstände der Freilegung zuverlässigsten Angaben kommen von den Standor-ten Gomjenica bei Prijedor und Bagruša in Petoševci bei Laktaši. In Gomjenica bei Prijedor (Abb. 3,12) wurde in großen archäologischen Schutzgrabungen von 1963, als auf einer Fläche von 1377 m2 fast das gesamte Gräberfeld mit 246 Skelettgräbern vom Ende des 10. und An-fang des 11. Jahrhunderts ausgegraben wurde, eine kleine Urne mit winzigen Überresten eingeäscherter Knochen gefunden. Die Urne be-fand sich in der Nähe der äußersten nordwestlichen Bestattungen, auf einer Entfernung von 1,05 m westlich der Grenze des ausgegrabenen Teils. Sie wurde in situ auf der Tiefe von 0,41 m freigelegt, ist aber nur in ihrem unteren Teil erhalten. Im Umkreis von 0,50 m um die Urne und darunter befanden sich Asche, sowie deutliche Spuren von karbonisiertem Holz (Miletić 1967, 110, 112, 138, T. I). Die Autorin ist der Meinung, dass die Urne eher auf die Überreste einer bestimmten Bestattungssitte als auf die Spuren der Feuerbestattung hinweist,29 da das gesamte Knochengräberfeld in die Zeit datiert wurde, als die Ein-äscherung der Verstorbenen bei den Slawen in diesem Gebiet schon aufgegeben worden war (Miletić 1967, 112). Doch N. Miletić lässt die Möglichkeit zu, dass es sich vielleicht um ein Brandgrab mit Urne han-delt; sie schließt in diesem Falle die Doppelritualität aus und glaubt, dass es sich um den Überrest einer älteren Bestattungsart handeln dürf-te, die zu der Periode der Knochengräber auf Gomjenica schon aufge-geben worden war (Miletić 1967, 112).

Was die endgültige Interpretation des Gräberfeldes von Gomje-nica erschwerte, ist eine bestimmte Lageveränderung der Urne, die in keiner vertikalen stratigrafi schen Beziehung zu den jüngeren Kno-chenbeisetzungen stand. Auf den ersten Blick scheint es, dass die Si-tuation für die Interpretation der Beziehung der älteren und jüngeren Funde am Standort Bagruša in Petoševci bei Laktaši etwas leichter sein dürfte (Abb. 3,13), wo zwei Urnen zwischen den Skelettgräbern gefunden wurden. Im Jahr 1976 wurde bei einem Kiesabbau zufäll-ig ein frühmittelalterliches Gräberfeld gefunden, in welchem nach durchgeführten archäologischen Schutzgrabungen auf einer Fläche von 75 m2 161 Knochengräber und 2 Brandgräber mit an der lang-sam rotierenden Töpferscheibe angefertigten Urnen erforscht wurden (Žeravica 1986, 129-131). Die Fragmente der Urne I, gefunden auf der Tiefe von 0,50 m, waren in ein rundes Grab zwischen vier Kno-chengräbern gesunken. Darin und um die Urne herum wurden winzige eingeäscherte Knochen und Asche gefunden (Žeravica 1986, 153-154, Abb. 6-6a). Die teilweise erhaltene Urne II wurde auf der Tiefe von 0,30 m, auch zwischen den Knochengräbern gefunden, und auch die Überreste der eingeäscherten Knochen wurden in der Urne und um sie herum gefunden (Žeravica 1986, 154, Abb. 7). Was diesen Fund äu-ßerst interessant macht, sind die Fragmente eines größeren verzierten Keramikgefäßes innerhalb der Urne. Der Autor vermutet, dass dieses Gefäß eine Grabbeigabe gewesen sei (Žeravica 1986, 154-155, Abb. 8).30 Einerseits weist die Tatsache, dass für die Urnenlegung ein be-sonderes Grab ausgehoben wurde, darauf hin, dass es sich nicht um

29 Bei den Erwägungen der Autorin über »eine bestimmte Bestattungssitte« spielte auch der Fund eines Häufchens von kalzifi zierten, teilweise ein-geäscherten Knochen, vermischt mit den Überresten von karbonisiertem Holz, der neben dem rechten Arm des Verstorbenen in Grab Nr. 222 entdeckt wurde, eine wichtige Rolle; sie interpretierte diesen Haufen als eine sichtbare Spur der älteren Sitten (Miletić 1967, 113, 140-141).

30 Der Autor gibt außerdem an, dass im Quadrant B 6 in der Schicht außer-halb der Knochengräber insgesamt 8 Keramikfragmente von Gefäßkör-pern und ein Bodenfragment eines größeren Gefäßes gefunden wurden, und er vermutet, dass es sich um die Überreste einer weiteren zerstörten Urne handelt, da die Fragmente fl ach auf derselben Tiefe, lagen wie auch Urne Nr. II (Žeravica 1986, 155).

175

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

obred spaljivanja pokojnika i pohranjivanje njegovih ostataka u urnu ili grobnu raku.28

Sagledavanjem šireg prostora kao nezaobilazna geo-grafska cjelina ukazuje se područje Bosne i Hercegovine kao zemljopisna poveznica istočnojadranske obale i zaleđa s kontinentalnim prostorom Hrvatske, u kojem je smješten naš lokalitet Vinkovci-Duga ulica 99. Na čitavom tom prostoru prepoznato je osam lokaliteta na kojima su pronađene urne ili neki elementi prema kojima je zaključeno da se radi o obredu spaljivanja pokojnika. Svi se ti lokaliteti nalaze uz veće rijeke, kako na sjevernom području Bosne, gdje rijeke povezuju taj prostor s Panonskom nizinom, tako i u Hercegovini, gdje pak povezuju unutrašnjost s obalnim područjem. Najpouzdaniji podaci, s obzirom na okolnosti nalaza, do nas dolaze s loka-liteta Gomjenica kod Prijedora i Bagruša u Petoševcima kod Laktaša. U Gomjenici kod Prijedora (sl. 3,12) je u velikim zaštitnim arheološkim istraživanjima 1963. god., kojom pri-godom je na površini od 1377 m2 istraženo gotovo čitavo groblje s 246 skeletnih grobova iz kraja 10. i početka 11. st., pronađena jedna mala urna sa sitnim ostacima spaljenih ko-stiju. Urna se nalazila nedaleko od krajnjih sjeverozapadnih ukopa na groblju, na udaljenosti od 1,05 m zapadno od grani-ce iskopavanog dijela površine. Otkrivena je in situ na dubini od 0,41 m, ali je očuvana samo u svome donjem dijelu. U kru-gu od 0,50 m uokolo urne i ispod nje nalazio se gar, uz jasne tragove karboniziranog drveta (Miletić 1967, 110, 112, 138, T. I). Autorica je mišljenja da urna ukazuje prije na „ostatke izvjesnoga pogrebnog ritusa nego na trag pokapanja sa spalji-vanjem…“,29 jer je čitavo kosturno groblje datirano u „vrijeme kada je spaljivanje pokojnika kod Slavena u ovim krajevima već napušteno“ (Miletić 1967, 112). Ipak, N. Miletić ostavlja mogućnost da se možda radilo o paljevinskom grobu s urnom, a u tom slučaju isključuje biritualnost, već smatra da bi se mo-glo raditi o ostatku jednog starijeg načina pokopavanja, već napuštenog u trenutku pojave kosturnih grobova na Gomjeni-ci (Miletić 1967, 112).

Ono što je otežalo konačnu interpretaciju groblja u Gomjenici jest određena dislociranost urne koja nije bila u vertikalnom stratigrafskom odnosu s mlađim kosturnim uko-pima. Na prvi se pogled čini da bi situacija o interpretaciji odnosa starijih i mlađih nalaza mogla biti nešto lakša na lo-

28 Na ovom mjestu valja upozoriti s područja Istre zanimljiv nalaz iz groblja u Žminju (sl. 3,10), gdje je istraženo 227 grobova datiranih od četvrtog desetljeća 9. do sredine 10. st. Naime, tamo je uz vanjsku stranu jedne od obložnih ploča na sjevernoj strani dječjeg groba br. 15 pronađeno deset ulomaka keramičke posude rađene na ručnom lončarskom kolu, porozne strukture, smeđe i mrke boje i dio karbonizirane letvice trodijelnog koštanog češlja s kratkim usporednim zarezima (Marušić 1987, 15, T. II,1-2). Prema mišljenju B. Marušića u slučaju groba br. 15 «moguće se radi o paljevinskom grobu» (Marušić 1987, 87). Na još je jedan nalaz upozoreno u stručnoj literaturi kao mogući nalaz paljevinskog groba. Radi se o nalazu keramičke posude, možda urne, iz 1905. god. s lokaliteta Bakar-Sarazinovo (sl. 3,11), međutim, podaci su vrlo nesigurni (Vinski 1954a, 72A, 73A).

29 U autoričinim razmišljanjima o «izvjesnom pogrebnom ritusu», ulogu je imao i nalaz hrpice kalciniranih, djelomično spaljenih kostiju pomiješanih s ostacima karboniziranog drveta, koja je bila pronađena uz desnu ruku pokojnika u grobu br. 222 koji interpretira kao vidan trag starijih, poganskih običaja (Miletić 1967, 113, 140-141).

eine Bestattungssitte im Zusammenhang mit einer der benachbarten Knochenbestattungen handelte.31 Andererseits wurde die Urne in die Mitte zwischen zwei benachbarten Reihen von Skelettgräbern gelegt, während Urne II in einer der Reihen des Gräberfeldes begraben wurde, was auf ein bestimmtes Respektieren der Grabreihen hinweist. Deswe-gen sowie aufgrund der typologischen Merkmale der Urne, die etwa in das Jahr 800 datiert wurde, vertritt der Autor die Meinung, dass auf Bagruša doppelrituelle Bestattungen vorkommen (Žeravica 1986, 161-162).32 Da der Autor das in den Knochengräbern gefundene Mate-rial in die kurze Zeitspanne etwa vom ersten Viertel des 9. bis zur Mit-te des 10. Jahrhunderts datiert, lässt er dennoch in den abschließenden Überlegungen die Möglichkeit offen, dass der Ritus der Einäscherung der Verstorbenen auf Bagruša entweder ein Zeichen seiner etwas frü-heren Entstehung, oder der sich länger haltenden Feuerbestattungssitte sei, die höchstwahrscheinlich aus den früheren slawischen Perioden übernommen worden sei (Žeravica 1986, 190-191).

Die übrigen Funde vom Gebiet Bosniens sind zufällig und könn en nur bei der Kartierung der Standorte mit Funden, die auf die Einäscherung der Verstorbenen hinweisen, d.h. auf die älteste Bestattungssitte bei den Slawen, hilfreich sein. So wurde nördlich von Laktaši, am Standort Kamenica bei Mahovljani (Abb. 3,14), der Fund eines als Urne dienenden Keramikgefäßes registriert, und da-neben auch ein kleines Eisenmesser gefunden. Diesen Zufallsfund verbindet die Autorin mit der Sitte der Feuerbestattung und datiert ihn ins 8.-9. Jahrhundert (Miletić 1971, 23, 27).

Weiterhin werden noch vier Standorte mit Einäscherungsspuren im Gebiet von Bosnien und Herzegowina erwähnt, aber der Kontext ihrer Entdeckung ist unzuverlässig (Fekeža 1989, 211-212, Karte 1, Standort-Nr. 31, 33-39). So gibt es aus dem Gebiet von Herzegowina noch vom Ende des 19. Jahrhunderts Angaben über Funde eines Grä-berfeldes mit Urnen am linken Ufer der Buna am Standort Žarovice, Hodbina bei Mostar (Abb. 3,15). Beim Anlegen eines Weinbergs wurde eine größere Fläche umgegraben, und es seien „hunderte von Urnen“ aus der römischen Periode ausgegraben worden, die handge-formt, schwach gebrannt und überwiegend unverziert waren, die aber heute verloren sind. In den größeren zerstörten Urnen lagen einge-äscherte Knochen und Kohlefragmente, und darum herum gab es keine weiteren Beigaben. Es wurden nur zwei Keramikfragmente, verziert mit gekämmten Wellenlinien oder vertikalen gekämmten Einritzungen veröffentlicht, von denen der Autor glaubt, dass sie mit der slawischen Periode zusammenhängen dürften (Radimsky 1891, 164-166, Abb. 5; Radimsky 1894, 11-12).33 Zufallsfunde von Keramikfragmenten, Tier-

31 Diese Behauptung lässt sich möglicherweise durch die Situationen in den Gräbern 8, 17, 37 und 116 bekräftigen, in denen bei dem Verstorbenen oder neben ihm Überreste von Asche gefunden wurden, die auf Spuren ritueller Handlungen im Zusammenhang mit der Entzündung des Feuers im Laufe der Bestattungen hinweisen dürften. An einigen Stellen des Gräberfeldes wurden auch außerhalb der Gräber Verbrennungsspuren gefunden, was der Autor mit der Kulthandlung der Zubereitung und Einnahme von Speisen verbindet (Beispiel des Grabs Nr. 99) (Žeravica 1986, 165, 190).

32 Das Keramikgefäß aus Urne II wird anhand der Analogien vom Anfang des 7. Jahrhunderts bis zur ersten Hälfte des 9. Jahrhunderts datiert (Žeravica 1986, 163). Wegen ihrer länglichen, eiförmigen Profi lgestal-tung wurden die Urne I und das beigegebene Gefäß aus Urne II anhand der Analogien an das Ende des 8. und den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert (Žeravica 1986, 164).

33 Auf der Suche nach Analogien für die zwei Keramikfragmente stützt sich I. Čremošnik auf die rumänische Periodisierung der Slawen und die Fun-de der Analogien in der Phase B am Standort Suceava aus der Mitte und der zweiten Hälfte des 7. Jahrhunderts, obwohl er der Meinung ist, dass sich – da die Urnenfragmente meistens unverziert sind, Hodbina auch mit der ältesten Schicht der Siedlung von Suceava, der Phase A verbinden lässt, die durch unverzierte Gefäße charakterisiert ist (Čremošnik 1970, 100, T. II,1-2).

176

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

kalitetu Bagruša u Petoševcima kod Laktaša (sl. 3,13), gdje su pronađene dvije urne između skeletnih grobova. Naime, godine 1976. slučajno je prigodom eksploatacije šljunka pronađeno ranosrednjovjekovno groblje u kojem je nakon provedenih zaštitnih arheoloških iskopavanja, na površini od 75 m2, istražen 161 kosturni grob i 2 paljevinska groba s urnama, izrađenim na spororotirajućem lončarskom kolu (Žeravica 1986, 129-131). Fragmentirana urna I. pronađena na dubini od 0,50 m, bila je ukopana u grobnu raku kružnog oblika između četiri kosturna groba. U njoj su pronađene sitne spaljene kosti i pepeo kojeg je bilo i uokolo urne (Žeravica 1986, 153-154, sl. 6-6a). Djelomično očuvana urna II pronađena je na dubini od 0,30 m, također između kosturnih grobova, a ostaci spaljenih kostiju su isto tako pronađeni u sa-moj urni i okolo nje (Žeravica 1986, 154, sl. 7). Ono što ovaj nalaz čini izuzetno zanimljivim jesu pronađeni fragmenti veće keramičke ukrašene posude unutar urne. Autor pretpostavlja da je ova posuda predstavljala prilog u grobu (Žeravica 1986, 154-155, sl. 8).30 S jedne strane, okolnost da je za polaganje urni iskopana posebna grobna raka ukazuje na to da se ovdje nije radilo o obavljanju pogrebnog obreda u vezi s nekim od susjednih kosturnih pokopa.31 S druge pak strane, urna I postavljena je u sredini između dva susjedna reda skeletnih grobova, dok je urna II ukopana u jedan od redova groblja, što ukazuje na određeno poštivanje grobnih redova. Zbog te situacije i prema tipološkim značajkama urni koje datira oko 800. god., autor zastupa mišljenje da je na Bagruši prisutno biritualno pokopavanje (Žeravica 1986,161-162).32 S obzirom da autor materijal pronađen u kosturnim grobovima datira u kratak vremenski raspon od oko prve četvrtine 9. do sredine 10. st., ipak u zaključnim razmišljanjima ostavlja otvorenu mogućnost da je obred spaljivanja pokojnika na Bagruši bio „ili znak njenog nešto ranijeg nastanka ili dužeg održavanja običaja spaljivanja pokojnika, prenesenog najvjerojatnije iz ranijih slavenskih razdoblja“ (Žeravica 1986, 190-191).

Ostali nalazi s područja Bosne slučajni su i mogu pomoći jedino pri kartiranju lokaliteta s nalazima koji ukazuju na spaljivanje pokojnika, odnosno na najstariji običaj pokopa-vanja Slavena. Tako je sjeverno od Laktaša na lokalitetu Ka-menica kod Mahovljana (sl. 3,14) evidentiran nalaz keramičke posude u funkciji urne uz koju je pronađen i mali željezni nož. Ovaj slučajni nalaz autorica povezuje s običajem spaljivanja pokojnika i datira u 8.-9. st. (Miletić 1971, 23, 27).

30 Autor još navodi da je u kvadrantu B 6 pronađeno 8 ulomaka tijela keramičke posude i fragment dna veće posude izvan skeletnih grobova, u sloju, i pretpostavlja kako se radi o ostacima još jedne uništene urne, jer su fragmenti nađeni plitko, na dubini do koje je ukopana i urna br. II (Žeravica 1986, 155).

31 Ovu tvrdnju moguće je potkrijepiti situacijama u grobovima 8, 17, 37 i 116 u kojima su na pokojniku ili pored njega nađeni ostaci pepela i gara koji bi eventualno ukazivali na tragove obavljanja ritualnih radnji u svezi s paljenjem vatre u tijeku pokopa. Na nekoliko mjesta na groblju pronađeni su i ostaci gorenja izvan grobova, što autor povezuje s kultnim pripremanjem i uzimanjem hrane (primjer groba br. 99) (Žeravica 1986, 165, 190).

32 Keramičku posudu iz urne II prema analogijama datira od početka 7. st. do prve polovice 9. st. (Žeravica 1986, 163). Po svojoj izduženijoj, jajastoj profi laciji, urnu I i prilog posude iz urne II prema analogijama datira u kraj 8. i početak 9. st. (Žeravica 1986, 164).

knochen und viel Asche, eine Vielzahl von angekohlten Knochenfrag-menten und das Fragment eines kleinen eisernen Messers, gefunden am Standort Sultić bei Konjic (Abb 3,16) im Jahr 1954, wurden als »ein slawisches Grab mit einem eingeäscherten Toten« interpretiert. In einem Sondageschnitt in der Nähe der Fundstelle wurden die Über-reste eines Tumulus freigelegt, in dem »die Asche eines Toten sowie Keramikfragmente vom Totenmahl (daća)« gefunden wurden. Wegen der großen Aschemenge nimmt der Autor an, dass sich der Scheiter-haufen, auf dem die Einäscherung stattgefunden hatte, auf dem Tumu-lus befand. Bei den Keramikfragmenten wurden an der Randinnensei-te sichtbare Spuren der Anfertigung an der Töpferscheibe festgestellt; der Autor datiert diese Funde anhand der Analogien in das 7. und 8. Jahrhundert (Anđelić 1959, 203-204, 207-209).34

Im äußersten Osten Bosniens werden zwei weitere Standorte erwähnt, und zwar Bosanska Rača (Abb. 3,17), der Zufallsfund ei-ner Nekropole aus der Römerzeit bis zum Mittelalter; dort ist der Fund einer großen Urne, die an einem Herd entdeckt wurde, er-wähnenswert, was I. Čremošnik als die Überreste eines Totenmahls (daća) interpretiert und die Urne in die Phase B von Suceava, d.h. in die zweite Hälfte des 7. Jahrhunderts datiert (Čremošnik 1950, T. III,10; Čremošnik 1970, 100). Der zweite ist Krčevine in Trnovica bei Zvornik (Abb. 3,18), wo ein in einen urgeschichtlichen Tumulus eingesunkenes Brandgrab gefunden wurde (Kosorić 1983, 39-40, Skizze 3). Im Tumulus von Trnovica gab es insgesamt 12 Gräber aus unterschiedlichen Perioden, von denen das Brandgrab Nr. 12 mit dem Frühmittelalter verbunden wird. Neben der Urne wurde auch ein 13,5 cm langes Eisenmesser mit einer fl achen Klinge und einem Griff gefunden (Kosorić 1983, Abb. 24-25).35

Die Fundumstände der zwei Urnen in Dvorovi bei Bijeljina (Abb. 3,19) sind für endgültige Schlussfolgerungen ebenfalls unzureichend (Čremošnik 1970, T. II,4-5, T. I,1). Sie wurden zufällig beim Kies-abbau im Areal des prähistorischen Gräberfeldes gefunden. In den Urnen befanden sich Überreste von angekohlten Knochen und Asche, der Abstand zwischen ihnen betrug 8 m. Darüber hinaus wurde zu-fällig auch ein Fragment mit dünneren Wänden, verziert mit mehrfa-cher Wellenlinie und sichtbaren Fingerabdrücken von der Einglättung an der Innenseite, gefunden (Čremošnik 1970, T. I,2-3). Anhand der Analogien aus Rumänien datiert die Autorin diese Urnen in die zweite Hälfte des 6. Jahrhunderts und an den Anfang des 7. Jahrhunderts (Čremošnik 1970a, 63; Čremošnik 1970, 100-101).

Die Fundorte, an denen der Ritus der Einäscherung der Ver-storbenen als ein Zeichen für die Besiedlung dieses Gebiets durch die Slawen identifi ziert werden kann, sind sporadisch, und aus ih-

34 Noch immer sehr unzuverlässig ist ein Fund, der sich anhand der vor-handenen Angaben kaum deutlicher interpretieren lässt. Am Standort Crkvine in Nerezi bei Čapljina gibt es Funde von Keramikfragmenten, die unter den Überresten zerstörter Gräber entdeckt wurden und auf das slawische Element aus der älteren Periode an diesem Standort hinweisen, (Sergejevski 1959, 167). Durch die Analyse der 25 Keramikfragmente, gesammelt in der “amorphen Erdmasse, vermischt mit Knochen”, stellte P. Anđelić fest, dass einige Fragmente an den Prager Keramiktypus erinn-ern, während die anderen als die II. Stufe der Chronologie nach J. Poulik in die Zeit von 650 bis 800 kategorisiert werden könnten (Anđelić 1959a, 175). Wegen der nur in Fragmenten erhaltenen Funde und unzureichen-den Angaben über die Umstände ihrer Freilegung sind diese Angaben äußerst ungenau und sollten mit Vorsicht behandelt werden (Čremošnik 1970, 100).

35 Grube Nr. 11, in der auf der Tiefe von 0,80 cm Asche und verkohlte Knochen vorkommen, weist einerseits auf das mögliche Bestehen eines Grabes (vielleicht die Überreste eines zerstörten älteren Grabes) hin, aber diese Funde könnten auch für eine Art Kultstätte gehalten werden. Die Autorin datiert einige Knochen sowie die einzelnen Gefäßfragmente und das Fragment eines gläsernen Gefäßes ebenfalls in das Spätmittelalter (Kosorić 1983, Abb. 21-23).

177

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Nadalje spominju se još četiri lokaliteta s tragovima incine-racije na prostoru Bosne i Hercegovine, ali nesigurna konteksta nalaza (Fekeža 1989, 211-212, karta 1, lok. br. 31, 33-39). S područja Hercegovine tako postoje podaci još s kraja 19. st. o nalazima groblja s urnama, pronađenih uz lijevu obale Bune na položaju Žarovice, Hodbina kod Mostara (sl. 3,15). Prilikom sadnje vinograda iskopana je veća površina i „raskopano na stotine žara“ iz rimskog razdoblja koje su bile izrađene rukom, slabo pečene i pretežno neukrašene, danas zagubljene. Unu-tar većih razmrskanih urni bilo je spaljenih kostiju i komadića ugljena, a uokolo nije bilo drugih priloga. Objavljena su samo dva ulomka keramike ukrašena češljastim valovnicama ili oko-mitim češljastim zarezima, za koje autor smatra da se mogu po-vezati sa slavenskim razdobljem (Radimsky 1891, 164-166, sl. 5; Radimsky 1894, 11-12).33 Slučajni nalazi ulomaka keramike, životinjskih kostiju i mnogo gara, mnoštvo ulomaka nagorenih kostiju i jedan ulomak željeznog nožića, pronađeni na lokali-tetu Sultić kod Konjica (sl. 3,16) 1954. god., interpretirani su kao «slavenski grob sa spaljenim mrtvacem». U probnoj sondi u blizini položaja gdje su nađeni ovi nalazi evidentirani su osta-ci tumula u kojem je pronađen «pepeo mrtvaca i ulomci kera-mike od daća». Zbog velike količine pepela autor pretpostavlja da je lomača na kojoj je izvršeno spaljivanje bila u tumulu. Na ulomcima keramike vidljivi su s unutarnje strane oboda tragovi izrade na kolu te prema analogijama autor datira ove nalaze u 7. i 8. st. (Anđelić 1959, 203-204, 207-209).34

Na krajnjem istoku Bosne spominju se još dva lokalite-ta i to Bosanska Rača (sl. 3,17), slučajni nalaz nekropole iz vremena Rimljana sve do srednjeg vijeka, na kojoj se ističe nalaz velike urne koja je otkrivena na jednom ognjištu što I. Čremošnik tumači ostacima daće te urnu datira u fazu B Su-ceave, tj. u drugu polovicu 7. st. (Čremošnik 1950, T. III,10; Čremošnik 1970, 100), te Krčevine u Trnovici kod Zvornika (sl. 3,18), gdje je pronađen grob s paljevinom ukopan u pra-povijesni tumul (Kosorić 1983, 39-40, skica 3). U tumulu u Trnovici bilo je ukupno 12 grobova iz različitih razdoblja, od kojih se paljevinski grob br. 12 vezuje za rani srednji vijek. Uz urnu pronađen je i željezni nož dužine 13,5 cm s ravnim sječivom i drškom (Kosorić 1983, sl. 24-25).35

33 Tražeći analogije za ta dva ulomka keramike I. Čremošnik se oslanja na rumunjsku periodizaciju Slavena i nalazi analogije u fazi B lokaliteta Suceava iz sredine i druge polovice 7. st., iako smatra kako se, s obzirom da su ulomci urni uglavnom bili neukrašeni, Hodbina može povezati i s najstarijem slojem naselja na Suceavi, fazom A koju karakteriziraju neukrašene posude (Čremošnik 1970, 100, T. II,1-2).

34 Još je jedan vrlo nesiguran nalaz koji se teško može jasnije interpretirati iz postojećih podataka. Na položaju Crkvine u Nerezima kod Čapljine ima nalaza ulomaka keramike pronađenih među ostacima razorenih grobova koji ukazuju na slavenski element na tom lokalitetu, koji ima kontinuitet iz starijeg razdoblja (Sergejevski 1959, 167). Analizom 25 ulomaka keramike prikupljene u “amorfnoj masi zemlje izmiješane s kostima”, P. Anđelić je ustanovio kako neki ulomci podsjećaju na praški tip keramike, dok bi se neke moglo opredijeliti u II. stupanj Poulikove koronologije u razdoblje od 650. do 800. god. (Anđelić 1959a, 175). Zbog fragmentarnih nalaza i nedovoljno podataka o okolnostima, ovi su podaci vrlo nesigurni i treba ih uzimati s oprezom (Čremošnik 1970, 100).

35 Grob br. 11 s pojavom gara i pepela te pougljenjenih kostiju na dubini 0,80 cm ukazuje s jedne strane na mogućnost postojanja groba (možda ostaci uništenoga starijeg groba), ali se ovi nalazi mogu smatrati i kao mjesto obavljanja određenih kultnih obreda. Autorica neke kosturne grobove datira i u kasni srednji vijek kao i pojedine ulomke posuda te ulomak staklene posude (Kosorić 1983, sl. 21-23).

nen lassen sich die stratigrafi schen Beziehungen, die einige Fragen aus dem Frühmittelalter beantworten würden, nicht ableiten. An-dererseits wurden in diesem Gebiet mit drei Siedlungen die älte-sten Siedlungsfunde aus dem Frühmittelalter freigelegt – Jazbine in Batkovići bei Bijeljina36 sowie die Siedlungen in Mušići37 und Žabljak38, und alle diese Funde weisen zweifellos auf die Anwesen-heit der Slawen in diesem Gebiet hin.

Auf dem Gebiet östlich von Vinkovci kommen ebenfalls spo-radisch Funde vor, die auf die Einäscherung der Verstorbenen hin-weisen.39 Am Standort Ciglana bei Čelarevo an der Donau (Abb

36 Die frühslawische Siedlung in Batkovići, die mit den Funden aus Dvorovi verbunden sein könnte, erstreckt sich unter dem mittelalterlichen Kno-chengräberfeld. Es wurden 50 Objekte freigelegt, von denen einige anhand der Keramikanalyse zur älteren und einige zur jüngeren Schicht gehören. In ihrer ausführlichen Analyse der Keramik teilt die Autorin sie in zwei Gruppen – eine ältere, für das 7. Jahrhundert charakteristische Keramik des entwickelten Prager Typus, und eine jüngere Gruppe. Die ältesten Gefäße sind die ohne Verzierung (Čremošnik 1977, T. II,4, T. III,1-3, T. IV). Bei einigen etwas jüngeren Exemplaren wurde der Rand an der Töpferscheibe angefertigt; unter dem Rand sind noch klare Spuren des Ausziehens mit den Fingern sichtbar. Bei dieser Art kommt die Verzierung der mehrfachen Wellenlinie und der parallelen Linien schon häufi ger vor (Čremošnik 1977, T. III,4-6, T. IV,3-4, T. II,7) (Čremošnik 1977, T. IV,1, T. V,2,4, T. VI,7, T. VIII,7). Das von I. Čremošnik erwähnte Exemplar dürfte zum Übergang von der älteren in die jüngere Keramikgruppe gehören (Čremošnik 1977, T. V,1,5). Nach den Randformen lässt sich die jüngere Keramikgruppe in eine ältere Phase vom Ende des 7. bis zum Ende des 8. Jahrhunderts (einfache Ränder, manuelle und mit dem Fuß betriebene Töpferscheibe, schlechte Sinterung) und eine zweite jüngere Phase (solide Sinterung, fußbetriebene Töpferscheibe) vom Ende des 8. bis zur Hälfte des 9. Jahrhunderts eintei-len (Čremošnik 1977, 251). Die Autorin schreibt die Siedlung slawischen Einwohnern zu (Čremošnik 1977, 300).

37 In den Ausgrabungen in Mušići im antiken Kršće wurden auch spätere Objekte – die Überreste zweier Typen von Häusern – gefunden. Zum einen handelte es sich um slawische Grubenhäuser, die außerhalb der römischen Ruinen lagen und fl acher oder tiefer in die Erde gesunken wa-ren (Haus 3,4,6 und Sondageschnitt II im Bereich 5). Zum anderen sind es Reisighütten aus der Zeit der Völkerwanderung, errichtet auf einem aufgeschütteten Kiesfundament (Haus 1,7) oder aufgeschütteten Steinen von den Ruinen (Haus 5), oder auf einem römischen Fundament (Haus 2). Die zwei Haustypen enthielten auch verschiedenartige Keramik. In einer ausführlichen Analyse fi ndet die Autorin Ähnlichkeiten dafür in der ältesten slawischen Keramik in Rumänien, Bulgarien, Böhmen, Ungarn und Deutschland, und schließt, dass es zwei Gruppen von Keramik gibt, die sich in das 7. Jahrhundert datieren lassen. Obwohl die groben ältesten Gruppen überwiegen, läßt die Autorin die Möglichkeit zu, dass die Sied-lung in Jazbine vom Anfang des 7. Jahrhunderts bis zum 9. Jahrhundert bestand (Čremošnik 1970a, 52-56, 58-64).

38 Oberhalb der römischen Siedlung am Standort Crkvina in Žabljak wurden eine Siedlung aus der Zeit der Völkerwanderung (5. und 6. Jahrhundert) und eine slawische Siedlung (7. Jahrhundert) gefunden (Čremošnik 1970a, 99). Im Objekt II, Raum 5 und Objekt V, Räume 1,2,3, wurde eine dicke schwarze Schicht mit Kohlestücken von den verbrannten Holzbau-ten gefunden. Die Analyse der Keramik ergab, dass ein Teil der Siedlung aus der Zeit der Völkerwanderung vom Ende des 4. sowie aus dem 5. und 6. Jahrhundert stammt, ein Teil der slawischen Keramik wurde in die zweite Hälfte des 7. Jahrhunderts datiert (Čremošnik 1970a, 108-111).

39 Am Standort Najeva ciglana bei Pančevo (Abb. 3,22) wurden außer Knochenbestattungen und Pferdegräbern auch einige Gräber gefunden, in denen der Verstorbene partiell eingeäschert wurde. Es sind tiefe Grä-ber ohne Urnen, von denen Grab Nr. 3 eine Sonderstellung einnimmt, das eine Erhöhung auf einer ovalen Basis hatte, in der auf der Tiefe zwischen 1,35 und 1,56 m Knochen mit Asche gefunden wurden, die nach den Autoren „von der partiellen Einäscherung der Toten zeugen“ (Mano Zisi et al. 1948, 69) wie auch die Gräber Nr. 11, 12, 13 (Mano Zisi et al. 1948, 72ff), in denen Knochenfragmente mit Asche gefunden wurden. Weiterhin verbinden die Autoren die Funde von Keramikge-fäßen des Prager Typus aus Opovo bei Pančevo (Abb. 3,23) ebenfalls mit den Überresten der Einäscherung von Verstorbenen, obwohl die Umstände ihrer Freilegung unklar sind (Janković, Janković 1990, 105, Kat. 84/1-4).

178

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Okolnosti nalaza dviju urni u Dvorovima kod Bijelji-ne (sl. 3,19) također su nedostatne za konačne zaključke (Čremošnik 1970, T. II,4-5, T. I,1). One su slučajno pronađene pri vađenju šljunka u okviru prapovijesnog gro-blja. U urnama su bili ostaci izgorjelih kostiju i pepela, a raz-mak između njih bio je 8 m. Osim njih pronađen je i jedan ulomak tanje stijenke ukrašen višestrukom valovnicom, s vidljivim otiscima prstiju zaglađivanja na unutrašnjoj strani (Čremošnik 1970, T. I,2-3). Prema analogijama s područja Rumunjske, autorica datira ove urne u drugu polovicu 6. st. i početak 7. st. (Čremošnik 1970a, 63; Čremošnik 1970, 100-101).

Lokaliteti s nalazima na kojima je prepoznat obred spaljivanja pokojnika kao odraz naseljavanja ovog područja Slavenima sporadični su, i iz njih nije u potpunosti moguće iščitati stratigrafske odnose koji bi rasvijetlili neka pitanja iz ranog srednjeg vijeka. S druge strane, na tom prostoru evi-dentirani su najstariji nalazi naseobinskoga karaktera iz ranog srednjeg vijeka, s tri istražena naselja Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine36 i naselja u Mušićima37 i Žabljaku38, i svi nam ti nalazi ukazuju na nesumnjivu prisutnost Slavena na tom prostoru.

Na području istočno od Vinkovaca također se sporadično

36 Ranoslavensko naselje u Batkovićima, koje je moguće povezano s nalazima iz Dvorova, prostire se ispod srednjovjekovnog kosturnog groblja. Otkriveno je 50 objekata od kojih prema analizi keramike neki pripadaju starijem, a neki mlađem sloju. Podrobnom analizom keramike autorica ju dijeli u dvije grupe – stariju grupu ili keramiku razvijenog praškog tipa, karakterističnu za 7. st. te mlađu grupu. Najstarije posude su bez ukrasa (Čremošnik 1977, T. II,4, T. III,1-3, T. IV). Na nekim, nešto mlađim primjercima, obod je izrađen na ručnom kolu, a ispod oboda se još vide jasni tragovi izvlačenja prstima. Na ovoj vrsti se već javlja češće ornament višestruke valovnice i paralelnih linija (Čremošnik 1977, T. III,4-6, T. IV,3-4, T. II,7) (Čremošnik 1977, T. IV,1, T. V,2,4, T. VI,7, T. VIII,7). Prijelazu sa starije u mlađu grupu keramike pripadao bi primjerak (Čremošnik 1977, T. V,1,5). Po oblicima oboda, u mlađoj grupi keramike može se izdvojiti jedna starija faza od kraja 7. do kraja 8. st. (jednostavni obodi, ručno pa nožno kolo, loše pečenje) i druga mlađa faza (dobro pečenje, nožno kolo) od kraja 8. do pol. 9. st. (Čremošnik 1977, 251). Autorica opredjeljuje naselje slavenskim naseljenicima (Čremošnik 1977, 300)

37 Istraživanjima u Mušićima na antičkom lokalitetu Kršće otkriveni su i kasniji objekti, ostaci dvaju tipova nastambi. Jedne slavenske, izvan ruševina rimskih građevina su zemunice pliće ili dublje ukopane u zemlju (kuća 3,4,6 i sonda II na prostoru 5). Druge, iz doba seobe naroda, kolibe su od pruća podignute nad nasutom podnicom od šljunka (kuća 1,7) ili nasutog kamenja od ruševina (kuća 5) ili nad podnicom rimskog objekta (kuća 2). Ova dva tipa nastambi imala su i različitu keramiku. Podrobnom analizom keramike autorica joj nalazi sličnosti s najstarijom slavenskom keramikom u Rumunjskoj, Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj i Njemačkoj i zaključuje da postoje dvije skupine keramike koje se obje mogu datirati u okvire 7. st. Iako prevladava gruba najstarija grupa keramike, autorica daje mogućnost da je naselje u Jazbinama trajalo od poč. 7. st. do 9. st. (Čremošnik 1970a, 52-56, 58-64),

38 Nad rimskim naseljem na položaju Crkvina u Žabljaku pronađeno je naselje iz doba seobe naroda (5. i 6. st.) i slavensko naselje (7. st.) (Čremošnik 1970a, 99). U zgradi II, prostorija 5 i zgradi V, prostorija 1,2,3, nađen je debeo crni sloj s komadima ugljena koji potječe od izgorjelih drvenih nastambi. Analizom keramike ustanovljeno je da dio pripada naselju iz doba seobe naroda s kraj 4., 5. i 6. st., a dio slavenskoj keramici datiranoj u drugu polovicu 7. st. (Čremošnik 1970a, 108-111).

3,20), wo systematisch ein Knochengräberfeld vom Ende des 8. und aus dem 9. Jahrhundert erforscht wird (Janković, Janković 1990, 117, Kat. 111/14), wurde zufällig ein Grab mit einer slawi-schen Urne entdeckt und untersucht, von der der untere und mitt-lere Teil eines durch Kneten geformten Topfes gefunden wurde der auch auf die Einäscherung der Verstorbenen hinweist. Weiterhin wurde in Novi Slankamen, am Standort Čarevci-ciglana (Abb. 3,21) in Sirmien (Janković, Janković 1990, Kat. 81), im Knochen-gräberfeld aus dem 9. Jahrhundert ein Grab mit Urne und eins oh-ne Urne gefunden. Das Knochengräberfeld beschädigte das „nicht viel ältere Brandgräberfeld“ (Janković, Janković 1990, 104-105, 81/2-Abb.).40

Ein Überblick über die Fundorte mit den ältesten Siedlungs-spuren der Slawen in den Gebieten südlich von Drau und Save lässt erkennen, dass alle Funde – diejenigen, die auf den Brauch der Einäscherung der Verstorbenen hinweisen, als auch diejenigen, die durch die detaillierte Analyse der Keramik ihren Siedlungen zu-geordnet worden sind – sehr kärglich und quantitativ unbedeutend sind. Da es sich in den meisten Fällen um ältere Funde und ältere archäologische Forschungen handelt, erhellen die jüngsten archäo-logischen Schutzgrabungen von Slowenien diese Zeit des Frühmitt-elalters, unterstützt durch moderne interdisziplinäre Methoden, die eine präzisere Datierung der neuen Siedlungsstandorte und indirekt auch die Kategorisierung der Grundmerkmale der Keramik aus der Epoche vom Ende des 6., dem 7. bis zum Anfang des 8. Jahrhunderts ermöglichten, und über die aus diesem Gebiet bisher nur äußerst magere Kenntnisse bestehen,.

Der frühmittelalterliche Fund aus dem slowenischen Črnomelj, der als Hinweis auf den Ritus der Einäscherung der Verstorbenen interpretiert worden war, wurde infolge der äußerst unzuverlässigen Fundumstände schon vor längerer Zeit verworfen (Karaman 1940, 23).41 Jahrelang machte die Archäologie keine Funde, die weitere Erkenntnisse über die Ansiedlung und die Bestattungssitten der frü-hesten slawischen Gemeinschaften in diesem Gebiet erbracht hätten, obwohl ein wissenschaftliches Interesse der Archäologen an diesem Themenbereich bestand.42 In den letzten paar Jahren änderte sich die Situation wesentlich, und die neuen Erkenntnisse sind zu einem we-sentlichen Baustein im Mosaik des Frühmittelalters geworden und ermöglichten einen vollständigeren Einblick in das gesamte Gebiet.

Die Basis für diese Siedlungsfunde stellt der mehrschichtige Fundort Nova Tabla bei Murska Sobota, mit einer freigelegten Flä-che von 135.000 m2 dar, auf welcher eine horizontale Stratigrafi e festgestellt wurde, anhand derer man die Kontinuität und die Ent-wicklung der frühmittelalterlichen Siedlung nachverfolgen und die Datierungen durch die Ergebnisse der Radiokarbonanalyse bestäti-

40 Ein weiterer Standort wird mit der Einäscherung der Verstorbenen ver-bunden, und zwar das Hügelgräberfeld in Veliko Ostrovo (Abb. 3,24) an der Donau (Janković, Janković 1990, 25). An diesem Standort wurden 5 Hügel, und in 2 davon neben übrigen Funden je 1 Fragment von ein-geäscherten Menschenknochen, freigelegt. In den übrigen Hügeln gab es keine Menschenknochen, daher verbindet der Autor diese Funde mit dem Totenmahl (daća) und dem Feuerbestattungsritus (Janković 1997, 133-149).

41 Ein weiterer Fund kommt in der Literatur als ein mögliches slawisches Brandgrab (?) vor. Am Standort Bled II (das auch urgeschichtliche Brandgräber hat), in unmittelbarer Nähe des Grabes Nr. 141, wurde eine Urne mit Überresten einer intensiven Verbrennung und verkohlten Holzresten unter der Urne, sowie mit einer großen Anzahl kalzifi zierter Knochen, freigelegt; J. Kastelic hält es für ein mögliches slawisches Grab mit Verbrennungsspuren (Miletić 1967, 112-113).

42 A. Pleterski verfasste eine Art Skriptum über die älteste Geschichte und die Ethnogenese der Slawen im weiteren eurasischen Kontext (Pleterski 1990).

179

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

javljaju nalazi koji ukazuju na spaljivanje pokojnika.39 Slučajno otkriven i istražen grob sa slavenskom urnom, od koje je pronađen donji i srednji dio lonca izrađenoga gne-tanjem, na položaju Ciglana kod Čelareva na Dunavu (sl. 3,20), na nalazištu na kojem se sustavno istražuje kosturno groblje s kraja 8. i 9. st. (Janković, Janković 1990, 117, kat. 111/14), također ukazuje na spaljivanje pokojnika. Potom u Novom Slankamenu položaj Čarevci-ciglana (sl. 3,21) u Srijemu (Janković, Janković 1990, kat. 81), na kosturnom groblju iz 9. st. nađen je jedan grob s urnom i jedan bez urne. Kosturno groblje je oštetilo „ne mnogo starije palje-vinsko groblje“ (Janković, Janković 1990, 104-105, 81/2-slika).40

Pregledom lokaliteta najstarijih tragova naseljavanja Slavenima područja južno od Drave i Save uočava se da su svi nalazi, kako oni koji ukazuju na postojanje spaljivanja pokojnika tako i oni koji su detaljnom analizom keramike prepoznati kao njihova naselja, veoma oskudni i malobroj-ni. Budući da se mahom radi o starijim nalazima i starijim arheološkim istraživanjima, svjetlo u ranosrednjovjekovno razdoblje unose najnovija zaštitna arheološka iskopavanja provedena na području Slovenije, potkrijepljena suvreme-nim interdisciplinarnim metodama koje su omogućile pre-ciznije datiranje novih naseobinskih lokaliteta, te posredno i razlikovanje osnovnih značajki keramike iz vremena od kraja 6., 7. i početka 8. st. o kojima na tim prostorima znamo vrlo malo.

S područja Slovenije već je odavno odbačen nalaz iz Črnomelja kao ranosrednjovjekovni nalaz koji bi ukazivao na obred spaljivanja pokojnika, radi vrlo nesigurnih okolno-sti nalaza (Karaman 1940, 23).41 Godinama arheologija nije dala n alaze koji bi omogućavali spoznaje o naseljavanju i običajima pokapanja najranijih slavenskih zajednica na tom području, iako su arheolozi bili znanstveno zainteresirani za tu tematiku.42 U posljednjih nekoliko godina situacija se bit-

39 Na lokalitetu Najeva ciglana kod Pančeva (sl. 3,22) pronađeno je osim kosturnih i konjaničkih grobova i nekoliko grobova u kojima je pokojnik djelomično spaljen. To su duboki grobovi, bez urne od kojih se ističe grob br. 3 koji je imao uzvisinu ovalne osnove u kojoj su na dubini od 1,35 do 1,56 m nađene kosti s pepelom koje prema autorima „svjedoče o djelomičnom spaljivanju mrtvaca“ (Mano Zisi et al. 1948, 69) te još grobovi br. 11, 12, 13 (Mano Zisi et al. 1948, 72 i dalje) u kojima su pronađeni fragmenti kostiju s pepelom. Nadalje, iako im je kontekst pronalaska nesiguran, autori nalaze keramičkih posuda praškog tipa iz Opova kod Pančeva (sl. 3,23) također pripisuju ostacima spaljivanja pokojnika (Janković, Janković 1990, 105, kat. 84/1-4).

40 Još se jedan lokalitet povezuje sa spaljivanjem pokojnika, a to je groblje pod humcima na Velikom Ostrovu (sl. 3,24) na Dunavu (Janković, Janković 1990, 25). Na tom je lokalitetu nađeno 5 humaka i u 2 od njih po 1 ulomak spaljene ljudske kosti uz ostale nalaze. U ostalima humcima nije bilo ljudskih kostiju stoga autor ove nalaze povezuje s daćama i ritusom spaljivanja (Janković 1997, 133-149).

41 Još se jedan nalaza pojavljuje u literaturi kao eventualni paljevinski slavenski grob (?). Na lokalitetu Bled II (koji ima i prapovijesne paljevinske grobove), u neposrednoj blizini groba br. 141, otkrivena je urna s ostatcima intenzivnog gara i pougljenjenih ostataka drva pod urnom i nešto kalciniziranih kostiju, za koji J. Kastelic smatra da je mogući slavenski grob s paljevinom (Miletić 1967, 112-113).

42 A. Pleterski je načinio vrst skripte o najstarijoj povijesti i etnogenezi Slavena u širem euroazijskom kontekstu (Pleterski 1990).

gen konnte.43 Aufgrund der Analogien aus der benachbarten Slowa-kei, aber auch aus der weiter entfernten Ukraine schließt M. Guštin, dass die Fundstätte Nova Tabla die frühe Phase der slawischen An-siedlung im Obermurgebiet und im Drautal in der zweiten Hälfte des 6. Jahrhunderts bestätigt (Guštin 2005, 28). Im Gebiet von Murska Sobota wurden einige weitere Siedlungsorte freigelegt, die die so festgesetzten Daten bestätigten.44 Die Ausgrabungen, die südöst-

43 Die frühmittelalterliche Siedlung hat 80 Gruben oder Objekte, kon-zentriert in drei Gruppen (Guštin, Tiefengraber 2002, Abb. 1). Die Analyse der zahlreichen Keramikfunde ermöglichte die Differenzierung zwischen einer älteren und einer jüngeren Phase am Standort Murska Sobota, da sich die Keramik in zwei deutlich getrennte Gruppen klassi-fi zieren ließ. Die erste Gruppe ist handgeformt, weist einfache Formen mit unbetontem Rand und die spezifi sche poröse Oberfl äche auf, ist in der Regel unverziert oder selten mit Einritzungen am Gefäßrand verziert. Diese Gefäße stellen mit ihrer Form typische Exemplare des Prager Typus dar (Guštin, Tiefengraber 2002, 58, Abb. 6,1-2, Abb. 7,1-4, 8,1-4). Sie stammen aus einigen Objekten, die anhand der 14C-Methode an das Ende des 6. und in das 7. Jahrhundert datiert wurden und die Pha-se Murska Sobota (in der Folge MS) oder die älteste Siedlungsphase in Nova Tabla darstellen, die sich in zwei Stufen unterteilen lässt: 1a (zwei-te Hälfte des 6. Jahrhunderts) und 1b (erste Hälfte des 7. Jahrhunderts). Die Keramik der Stufe MS 1c aus der 2. Hälfte des 7. Jahrhunderts und der 1. Hälfte des 8. Jahrhunderts ist unter den Beständen nicht zahlreich vertreten (Guštin, Tiefengraber 2002, Abb. 8,1), aber sie ist in der Regel immer verziert. Eine Neuigkeit im Horizont MS II ist die Technologie der Anfertigung, die die zweite Gruppe der Keramik bildet.. Es ist näm-lich eine teilweise Anfertigung an der Töpferscheibe mit Bearbeitung sichtbar (zuerst handgeformt und dann an der Töpferscheibe bearbeitet), oder die Gefäße wurden vollständig an der Töpferscheibe angefertigt. Für diesen Horizont ist also eine bessere Produktionsqualität sowie eine Formenvielfalt der Gefäßöffnungen charakteristisch, die mit mehreren horizontalen Linien, Bündeln von horizontalen Linien, gekämmten Wellenlinien oder mit Einstichen am Hals des Gefäßes verziert sind. Dieser Horizont wurde ebenfalls in zwei Stufen eingeteilt, und zwar MS 2a mit den Gefäßformen 7b und 8e (Guštin, Tiefengraber 2002, 7b und 8e), datiert vom Ende des 7. bis zur zweiten Hälfte des 8. Jahrhunderts, und die jüngere Stufe MS 2b aus dem 9. Jahrhundert.

44 An das Ende des 6. und den Anfang des 7. Jahrhunderts lässt sich die frühmittelalterliche Siedlung mit 38 Objekten unterschiedlicher Form am Standort Kotare (2 km S von Murska Sobota) mit drei Hauptgruppen der Keramik datieren, von denen handgeformte unverzierte Gefäße mit fl achem Boden, Formen mit den Charakteristika des Prager Typus (Kerman 2002, 17-16, Abb. 1-7,10,12-13), sowie die etwas andersartig verzierten Gefäße aus der jüngeren Phase der Siedlung überwiegen, aber alles im zeitlichen Rahmen des 7. Jahrhunderts (Kerman 2002, Abb. 15-21). Von der Mitte bis an das Ende des 7. Jahrhunderts wird auch das Objekt vom Standort Pod Kotom mit handgefertigter Keramik und Bearbeitungsspuren an der Wan-dinnenseite datiert. Der Ton ist wenig gereinigt, porös. Ein gerader Boden, kurzer Hals und minimal ausgezogener Rand. Neben unverzierten Gefäßen kommen sporadisch auch die mit einer gekämmten Wellenlinie oder mit Bündeln von parallelen Linien verzierten Gefäße vor (Šavel 2002, 11-16). In denselben Horizont lässt sich auch die Keramik vom zerstörten Standort Krog–Žabljek klassifi zieren, der als der »älteste frühslawische Fund im süDostálpinen Gebiet« vom Ende des 6. und Anfang des 7. Jahrhunderts klassifi ziert wurde (Tiefengraber 2002, 33-35). Etwas später wurde anhand der 14C-Methode die Siedlung Grofovsko datiert, in der 25 frühmittel-alterliche Objekte freigelegt wurden mit handgefertigten Gefäßen ohne sichtbare Bearbeitungsspuren an der Töpferscheibe, dekoriert mit Rillen oder gekämmten Verzierungen. Die Faktur der Gefäße ist unterschiedlich: es kommt löchrige, poröse Keramik sowie Keramik mit äußerst groben Flächen in demselben Objekt vor. Sie wird ungefähr vom 7. bis zum 9. Jahrhundert datiert, obwohl die 14C-Daten für den zeitlichen Rahmen der zweiten Hälfte des 7. und des Anfangs des 8. Jahrhunderts sprechen (Novšak 2002a, 27-32, Abb. 1-25). Am Standort Pod Kotom–Straße wurde auf einer Fläche von 19.210 m2 eine spätantike und frühmittelalterliche Siedlung frei-gelegt. Der Großteil der Keramik wurde mit der Hand oder an der langsam rotierenden Töpferscheibe gefertigt, sie ist überwiegend löchrig, an der Innenseite mit Bearbeitungsspuren von den Fingern. Den frühmittelalterli-chen Teil der Siedlung datiert der Autor anhand der Keramik ungefähr in das 7. Jahrhundert (Tušek 2002, 36-45).

180

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

no izmijenila te su nove spoznaje postale nezaobilazani dio u mozaiku ranosrednjovjekovlja i omogućile su potpunije sa-gledavanje čitavog prostora.

Na neki način okosnicu ovih naseobinskih nalaza čini višeslojni lokalitet Nova Tabla kraj Murske Sobote, s istraženom površinom od 135.000 m2 na kojoj je ustano-vljena horizontalna stratigrafi ja te se mogao pratiti konti-nuitet i razvoj ranosrednjovjekovnog naselja, a datacije su potkrijepljene radiokarbonskim rezultatima.43 Analogija-ma iz bliže Slovačke, ali i udaljene Ukrajine M. Guštin zaključuje da nalazište Nova Tabla potvrđuje ranu fazu slavenskog naseljavanja Prekomurja i Podravlja u drugoj polovici 6. st. (Guštin 2005, 28). U području Murske Sobo-te pronađeno je još nekoliko naseobinskih lokaliteta koji su potvrdili ovako postavljene datume.44 Istraživanja provede-na jugoistočno od područja sliva rijeke Mure, na maribor-

43 Ranosrednjovjekovno naselje ima 80 jama ili objekata koncentriranih u tri skupine (Guštin, Tiefengraber 2002, sl. 1). Analiza brojne keramike je omogućila razlučivanje starije i mlađe faze lokaliteta Murska Sobota jer se mogla razvrstati u dvije jasno razdvojene skupine. Prva skupina je ručno rađena, prostih oblika, s nenaglašenim rubom i specifi čnom poroznom površinom, u pravilu neukrašena ili rijetko ukrašena urezima na rubu posude. Te posude svojim oblikom predstavljaju tipične primjerke praškog tipa keramike (Guštin, Tiefengraber 2002, 58, sl. 6,1-2, sl. 7,1-4, sl. 8,1-4). Potječu iz nekoliko objekata datiranih 14C metodom u kraj 6. i u 7. st i čine fazu Murska Sobota I (dalje MS) ili najstariju fazu naseljavanja na Novoj Tabli koja se dijeli na dva stupnja:1a (druga polovica 6. st.) i 1b (prva polovica 7. st.). Keramika stupnja MS 1c iz 2. pol. 7. st. i 1. pol. 8. st. u keramičkom materijalu nije zastupljena u većoj količini (Guštin, Tiefengraber 2002, sl. 8,1), ali je u pravilu sva ukrašena. Novost u horizontu MS II je tehnologija izrade posuda koja predstavlja drugu skupinu keramike. Vidljivo je naime djelomična izrada na kolu s dorađivanjem (prvo ručno rađena, a onda dorađena na kolu) ili je posuda čitava izrađena na kolu. Za ovaj horizont je značajna, dakle, bolja izvedba i raznoliko oblikovanje ustiju posuda, koje su ukrašene s više horizontalnih linija, snopovima vodoravnih linija, češljastim valovnicama ili ubodima na vratu posude. Također se dijeli na dva stupnja i to MS 2a s oblicima posuda 7b i 8e (Guštin, Tiefengraber 2002, 7b i 8e) datirane od kraja 7. do druge polovice 8. st. i mlađi stupanj MS 2b iz 9.st.

44 U vrijeme kraja 6. i početka 7. st. mogu se datirati ranosrednjovjekovno naselje s 38 objekata različitih oblika na položaju Kotare (2 km J od Murske Sobote) s tri osnovne skupine keramike, od kojih prevladavaju ručno rađene neukrašene posude s ravnim dnom, forme koje su značajne za praški tip keramike (Kerman 2002, 17-16, sl. 1-7,10,12-13), te nešto drukčije ukrašene posude iz mlađe faze naselja, ali sve u okviru 7. st. (Kerman 2002, sl. 15-21). Od sredine pa do kraja 7. st. datira se i objekt s lokaliteta Pod Kotom s keramikom izrađenom rukom, s tragovima dorade na unutarnjoj strani stijenke. Glina je slabo pročišćena, porozna. Ravno dno, kratki vrat i slabo izvijen rub. Uz neukrašene posude sporadično se pojavljuju i one ukrašene s češljastom valovnicom ili snopovima paralelnih linija (Šavel 2002, 11-16). U isti horizont može se opredijeliti i keramika s uništenog lokaliteta Krog – Žabljek koji je prepoznat kao «najstariji ranoslavenski nalaz na jugoistočnoalpskom području» s kraja 6. i poč. 7. st. (Tiefengraber 2002, 33-35). U nešto mlađe vrijeme, 14C metodom opredijeljeno je naselje Grofovsko na kojem je pronađeno 25 ranosrednjovjekovnih objekata u kojima su nađene posude izrađene prostoručno, bez vidljivih tragova dorade na kolu, ukrašene žlijebljenjem ili češljastim ukrašavanjem. Faktura posuda je raznolika: pojavljuje se i šupljikava, porozna keramika i keramika vrlo hrapave površine u istom objektu. Okvirno datira od 7. do 9. st., iako su 14C datumi u okvirima druge pol. 7. i početka 8. st. (Novšak 2002a, 27-32, sl. 1-25). Na lokalitetu Pod Kotom - cesta na površini 19210 m2 pronađeno je kasnoantičko i ranosrednjovjekovno naselje. Većina keramike izrađena je rukom ili na sporom kolu, pretežito šupljikava, u unutrašnjosti s tragovima dorade prstima. Ranosrednjovjekovni dio naselja, s obzirom na keramiku, autor okvirno datira u 7. st. (Tušek 2002, 36-45).

lich des Flussgebiets der Mur, im Gebiet von Maribor45 sowie von Ljubljana46 vorgenommen wurden, zeigten sehr ähnliche Merkmale und fast gleichartige Keramikbestände vom Ende des 6. und der er-sten Hälfte des 7. Jahrhunderts. Bei diesen Siedlungen wurden keine zugehörigen Gräberfelder festgestellt. Aber die Bearbeitung der aus-gegrabenen archäologischen Bestände vom Standort Brstje bei Ptuj (Abb 3,25) zeigte, dass sich unter den latènezeitlichen Funden von 1970 ein Topf befand, bei dem nach Einsicht in die Unterlagen fest-gestellt wurde, dass in seiner unmittelbaren Nähe Überreste einge-äscherter Menschenknochen sowie ein Bronzearmring mit offenen Enden gefunden worden waren, was sich nicht mit den latènezeitli-chen Funden verbinden lässt (Tomanič Jevremov 2002, 65-66, Abb. 2). Im Zusammenhang mit dem Fund aus Brstje bei Ptuj weist M. Guštin darauf hin, dass dies der einzige Brandgrabfund in Sloweni-en ist47, und dass die Angaben über die Feuerbestattungen der Sla-wen in Slowenien noch immer zu ungenau sind, um irgendwelche Schlussfolgerungen zu ziehen (Guštin 2005, 28).

Die Ergebnisse der neuesten Erforschungen der frühmittelal-terlichen Siedlungen in Slowenien bestätigen die früher in der ar-chäologischen Literatur aufgestellte These über die Möglichkeit der Entdeckung von Keramik des Prager Typus im Gebiet von Nord-österreich, Slowenien und Nordwestkroatien (Korošec 1958, 8). Die meisten slowenischen Standorte mit frühmittelalterlichen Objekten, wo Keramik des Prager Typus gefunden wurde, werden gegenwär-tig, wie angegeben, präziser an das Ende des 6. und in die erste Hälfte des 7. Jahrhunderts datiert. Nach der in Mitteleuropa vorherr-schenden Meinung über die Slawen als Träger der handgefertigten einfachen Keramik ist es erkennbar, dass der Horizont der frühesten slawischen Wanderung im ostalpinen Gebiet klar in Siedlungen er-kennbar ist, deren Gräberfelder bisher noch nicht bekannt sind.

Diesen Schluss lassen die bisherigen spärlichen Erkenntnisse über Feuerbestattungen im Frühmittelalter im gesamten untersuch-

45 Im Gebiet von Maribor gibt es drei Standorte, und zwar: Slivnica, Pobrežje und Spodnje Hoče, unter deren Keramikbeständen weder Elemente aus dem 6. Jahrhundert noch Hinweise auf ein Bestehen dieser Siedlungen nach dem Ende des 9. Jahrhunderts vorkommen, während bei dem letzteren Standort die 14C-Datierung ungefähr auf das Jahr 700 hinwies, was auch die veröffentlichten Zeichnungen der Keramikfragmente belegen (Ciglenečki, Strmčnik Gulič 2002, 67-75, Abb. 5, Abb. 8).

46 Zwei im Gebiet von Ljubljana freigelegte Standorte wurden in eine etwas spätere Zeit, nach dem Ende des 7. Jahrhunderts, datiert, und zwar Dragomelj bei Domžalam, wo in der anhand der 14C-Methode in das Jahr 670-775 datierten Ofengrube Nr. 550 erstens ein handgeformter Topf mit einem Loch am Hals (Turk 2002, 81, Abb. 4) und zweitens ein an der Töpferscheibe angefertigtes Gefäß (Turk 2002, Abb. 5) gefunden wurden, die beiden Gefäße in derselben Grube, weshalb der Autor eine jüngere Datierung – das 9. Jahrhundert – vorschlägt (Turk 2002, 79-88). Die archäologischen Bestände vom Standort Podgorica bei Ljubljana sind chronologisch an Dragomelj gebunden, und die frühmittelalterliche Grube, aus der die schwach gebrannte Keramik stammt (Novšak 2002, 89-93, Abb. 5 und Kat.-Nr. 1-7), wird in die erste Hälfte des 7. Jahrhun-derts datiert.

47 Ein weiterer Fund, freigelegt an der Wiese Repelc bei Most na Soči, ist bezeichnend (Abb. 3,26). An derselben Stelle,wo 30 urgeschichtliche Urnengräber ausgegraben wurden, wurde auch eine Grube mit zwei frühmittelalterlichen Töpfen entdeckt (Mlinar 2002, Abb. 1). Die Grube war ein vor Ort deutlich erkennbarer dunkler Fleck, von zwei Seiten, der südlichen und nördlichen, mit Fragmenten von Tonsandsteinplatten eingefasst. Der nördliche Teil des Grubenbodens war von einer roten Tonsandsteinplatte bedeckt. Im Grab befanden sich zwei Tontöpfe, drei Fragmente von eingeäscherten Menschenknochen und ein Koh-lefragment. Der Autor nimmt an, dass es sich um eine »altslawische Grube ohne Datierung« handelt (Mlinar 2002, 111-112), die anhand der beschriebenen Umstände ihrer Entdeckung unserer Meinung nach auch als ein Brandgrab angesehen werden könnte.

181

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

skom području45 te na području Ljubljane46, pokazivala su veoma slične značajke i gotovo ujednačen keramički ma-terijal, datiran u kraj 6. i prvu polovicu 7. st. Za ta naselja nisu ustanovljena pripadajuća groblja. Međutim, obradom iskopane arheološke građe s lokaliteta Brstje kraj Ptuja (sl. 3,25) pokazalo se da je među latenskodobnim nalazima iz 1970. god. pronađen lonac za kojeg je, pregledom doku-mentacije, ustanovljeno da su u njegovoj neposrednoj bli-zini pronađeni ostaci spaljenih ljudskih kostiju te brončana narukvica otvorenih krajeva, koja se ne može povezati s latenskodobnim nalazima (Tomanič Jevremov 2002, 65-66, sl. 2). U svezi s nalazom iz Brstja kod Ptuja M. Guštin ističe da je to jedini nalaz paljevinskog groba u Sloveniji47 te da su podaci o paljevinskom pokopavanju Slavena na području Slovenije još uvijek nedostatni za donošenje nekih zaključaka (Guštin 2005, 28).

Rezultati novijih istraživanja ranosrednjovjekovnih naselja u Sloveniji potvrđuju prije u arheološkoj literaturi naznačenu tvrdnju o mogućnosti pronalaska praškog tipa keramike u području sjeverne Austrije, Slovenije i sjeverozapadne Hrva-tske (Korošec 1958, 8). Većina slovenskih lokaliteta s ranosre-dnjovjekovnim objektima u kojima je pronađen praški tip kera-mike sada je preciznije, kako je navedeno, datirana u vrijeme kraja 6. i prve polovice 7. st. Prema uglavnom prihvaćenom srednjoeuropskom mišljenju o Slavenima kao nosiocima rukom rađene jednostavne keramike, vidljivo je da se horizont te najranije slavenske seobe u istočnoalpskom području jasno luči na naselja čija groblja za sada još nisu poznata.

Iz iznesenog se može zaključiti kako su oskudna dosadašnja saznanja o paljevinskom ukopavanju u ranom srednjem vijeku na čitavom razmatranom prostoru. Čak niti groblja na kojima su provedena arheološka istraživanja nisu u potpunosti rasvijetlila sliku odnosa paljevinskog i kosturnog ukopavanja, no neka su istraživanja još u tijeku te će objelo-danjivanje njihovih rezultata zasigurno dati vrijedne podatke i odgovor na mnoga otvorena pitanja.

45 Tri su lokaliteta na mariborskom području, i to: Slivnica, Pobrežje i Spodnje Hoče koji nemaju elemenata u keramičkom materijalu koji bi se mogao opredijeliti u 6. st. niti elemenata koji bi ukazivali da su ova naselja egzistirala iza kraja 9. st., dok je za posljednji dobivena i 14C datacija oko 700. god., što dokazuju i objavljeni crteži keramičkih ulomaka (Ciglenečki, Strmčnik Gulič 2002, 67-75, sl. 5, sl. 8).

46 Na ljubljanskom području dva pronađena lokaliteta datirana su u nešto mlađe vrijeme od kraja 7. st. na dalje i to Dragomelj kraj Domžala na kojem su u jami-peći br. 550, datiranoj 14C metodom u 670.-775. god., pronađeni s jedne strane lonac s rupicom na vratu izrađen rukom (Turk 2002, 81, sl. 4), i s druge posuda izrađena na kolu (Turk 2002, sl. 5), obje u istoj jami, stoga autor predlaže mlađu dataciju - razdoblje 9. st. (Turk 2002, 79-88). Arheološki materijal s lokaliteta Podgorica kraj Ljubljane kronološki se veže uz Dragomelj, a ranosrednjovjekovna jama iz koje potječe slabo pečena keramika (Novšak 2002, 89-93, sl. 5 i kat.br. 1-7) datirana je u prvu pol. 7. st.

47 Još je jedan nalaz pronađen na mjestu ledine Repelc kod Mosta na Soči indikativan (sl. 3,26). Naime, na mjestu gdje je iskopano 30 žarnih prapovijesnih grobova, pronađena je i jedna jama s dva ranosrednjovjekovna lonca (Mlinar 2002, sl. 1). Jama je bila na terenu jasno vidljiva tamna mrlja koja je s dvije strane, južne i sjeverne, ograđena odlomcima laporastih ploča. Sjeverni dio dna jame je bio pokriven crvenom laporastom pločom. U jami su bila dva glinena lonca, tri ulomka spaljenih ljudskih kostiju i ulomak ugljena. Autor u zaključku donosi da je riječ o «staroslavenskoj jami bez datacije» (Mlinar 2002, 111-112), koju se prema opisanim okolnostima nalaza, smatramo, možda može prepoznati i kao paljevinski grob.

ten Gebiet zu. Sogar die Gräberfelder, wo archäologische Aus-grabungen vorgenommen wurden, haben das Verhältnis zwischen Feuer- und Knochenbestattungen nicht ganz erhellt, aber einige Un-tersuchungen sind noch im Gange, und die Veröffentlichung ihrer Ergebnisse wird wohl wertvolle Angaben ans Licht bringen sowie zahlreiche offene Fragen beantworten.

Wenn wir uns – ohne uns in die Diskussion über die altkroa-tischen Knochengräber des frühen Horizontes (7. und 8. Jahrhun-derts) einzulassen, die, wie J. Belošević notierte, die Wissenschaft-ler trotz mangelnder Geschichtsquellen bei der Interpretation der Periode der Zuwanderung der Kroaten nicht ausreichend genutzt haben (Belošević 2002, 73), genauso wie bei dem Horizont der Gräber in Slowenien, Bosnien und Herzegowina und weiter ent-fernt – nur auf die Knochengräberfelder aus dem Frühmittelalter konzentrieren, wo Funde auf das Bestehen von Brandgräberfeldern hinweisen, müssen wir erkennen, dass es sich immer um Knochen-gräberfelder handelt, die frühestens in die zweite Hälfte des 8. Jahrhunderts, beziehungsweise an den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert wurden. Nur die Stratigrafi e des Gräberfeldes in Dubravice bei Skradin brachte ein etwas deutlicheres Verhältnis zwischen dem älteren Brand- und dem jüngeren Knochengräberfeld, datiert frü-hestens in die zweite Hälfte beziehungsweise die Mitte des 8. Jahr-hunderts, ans Licht. Ob die Brandgräber in Velim zu einem älteren Horizont als die Knochengräber des 8. und 9. Jahrhunderts gehören, oder ob die Brandgräber bei der Kirche Sv. Lovre in Donje polje älter als die Knochengräber des 9. Jahrhunderts oder gleichzeitig waren (Doppelritualität), wird aus den veröffentlichten Beständen noch nicht deutlich. Die Schlussfolgerungen über die chronologi-schen Verhältnisse zwischen den Brand- und Knochengräbern an den Standorten Bagruša und Gomjenica, sowie Čelarevo und Novi Slankamen, können aufgrund der geringen Anzahl der erforschten Brandgräber, sowie ihrer gegenseitigen indirekten Beziehungen, nicht als endgültig betrachtet werden. Abgesehen von den Möglich-keiten erhebt sich nach wie vor die Frage nach den Bestattungsriten der Bevölkerung, die im Laufe des 7. und der ersten Hälfte des 8. Jahrhunderts in diesem ausgedehnten Gebiet lebte. Und gerade das Gräberfeld in Duga ulica 99 erhellt diese Periode im Gebiet des Zwischenstromgebiets der Drau, Save und Donau.

4.2. BESTATTUNGSSITTEN IM GRÖSSEREN EUROPÄ-ISCHEN KONTEXT

Da die Vorstellung von den Bestattungssitten und insbesondere der Sitte der Feuerbestattung im engeren Gebiet von Vinkovci, und weiter auf dem Gebiet südlich des Zwischenstromgebiets für einen Überblick über die Problematik dieses spezifi schen slawischen Ri-tus zu ungenau ist, und deshalb auch beim Versuch der Datierung des Gräberfeldes in Duga ulica 99 nicht zugrunde gelegt werden kann, werden wir uns das Vorkommen dieses spezifi schen Bestatt-ungsritus und seine Beziehung zu den Knochengräberfeldern im Sinne einer Ablösung der Bestattungssitten oder ihrer möglichen Gleichzeitigkeit anschauen, und zwar aufgrund der archäologischen Anzeichen im chronologischen und weiteren geographisch-histori-schen Kontext.

Im weiteren Gebiet Mittel-, Ost- und Südosteuropas sowie an den Rändern Westeuropas kommen in der Periode nach der Völ-kerwanderung Brandgräber vor, die auf einen anderen Brauch im Umgang mit den Verstorbenen im Unterschied zu den Knochengrä-bern der vorangegangenen Periode hinweisen. Dieses Vorkommen einer völlig unterschiedlichen Bestattungssitte weist auf eine neue Bevölkerungsgruppe hin – die Slawen, die die Weltbühne betraten und den Keim des heutigen ethnischen Bildes eines großen Teils Eu-ropas schufen. Die frühslawischen archäologischen Siedlungs- und Grabfunde spiegeln gleichzeitig auch die Richtungen und Grenzen ihrer Ansiedlung wider.

182

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Ne ulazeći u raspravu o horizontu kosturnih starohrvatskih grobalja ranog horizonta (7. i 8. st.) koji, kako je to J. Belošević primijetio, znanstvenici usprkos nedostatka dostatnih po-vijesnih vrela nisu u dovoljnoj mjeri koristili pri tumačenju razdoblja doseljenja Hrvata (Belošević 2002, 73), kao niti o tom horizontu grobalja na području Slovenije, Bosne i Her-cegovine i šire. Osvrnemo li se samo na ona kosturna groblja razdoblja ranog srednjeg vijeka, na kojima su prisutni nalazi koji upućuju na postojanje paljevinskoga groblja, uviđamo da se tu uvijek radi o kosturnim grobljima datiranima najranije od druge polovice 8. st., odnosno od početka 9. st. Jedino je stra-tigrafi ja groblja u Dubravicama kod Skradina dala nešto jasniji odnos starijeg paljevinskog i mlađeg kosturnog groblja, dati-ranog najranije u drugu polovicu odnosno sredinu 8. st. Jesu li paljevinski grobovi u Velimu pripadali starijem horizontu od kosturnih grobova 8. i 9. st., kao i paljevinski grobovi uz crkvu sv. Lovre u Donjem polju od kosturnih grobova 9. st., ili su im bili istodobni (biritualnost), iz objavljene građe još nije poz-nato. Zaključci o kronološkim odnosima između paljevinskih i kosturnih grobova na lokalitetima Bagruši i Gomjenici, kao i Čelarevu i Novom Slankamenu, na osnovi neznatne količine istraženih paljevinskih grobova, a tako i njihovim međusobnim neizravnim odnosima, ne mogu se smatrati konačnima. Kakve god bile mogućnosti i dalje nam se nameće pitanje o tome što se događalo s pogrebnim običajima stanovništva, koje je tijekom 7. i prve polovice 8. st. živjelo na ovome širokome prostoru. A upravo nam groblje u Dugoj ulici 99 rasvjetljuje to razdoblje na istočnom prostoru međurječja Drave, Save i Dunava.

4.2. POGREBNI OBIČAJI U ŠIREM EUROPSKOM KONTEKSTU

Kako je slika pogrebnih običaja i to paljevinskog ritu-sa u užem području Vinkovaca, a i šire na prostoru južno od ovog međurječja nedostatna za sagledavanje problematike tog specifi čnog slavenskog ritusa, a time se ne može koristiti niti pri pokušaju datiranja groblja u Dugoj ulici 99, promotrit ćemo pojavu tog specifi čnog pogrebnog običaja i njegov odnos s kosturnim grobljima, u smislu smjene pogrebnog običaja ili eventualne istodobnosti, i to na osnovi arheoloških pokazatelja u kronološkom i širem geografsko-povijesnom kontekstu.

Na širokom prostoru srednje, istočne i jugoistočne Europe te rubnim dijelovima zapadnoeuropskog prostora, u razdoblju nakon seobe naroda, prisutna je pojava paljevinskih grobova, koji ukazuju na drukčiji običaj postupanja s pokojnikom ne-go kosturni grobovi prethodnog razdoblja. Ta pojava potpuno drukčijeg pogrebnog ritusa ukazuje na novo stanovništvo – Slavene koji su stupili na svjetsku pozornicu i stvorili zametke današnje etničke slike velikoga dijela Europe. Ranoslavenski naseobinski i grobni arheološki nalazi ujedno ocrtavaju smje-rove i granice njihova naseljavanja.

U ranom slavenskom razdoblju na području Češke eg-zistirala su manja naselja koja su relativno kratko trajala. Takva je procjena donesena upravo na osnovi broja grobova u pripadajućim malobrojnim grobljima, smještenim neda-leko naselja, obično na višim položajima. U tome razdoblju, na prostoru današnje Češke otkriven je mali broj paljevinskih grobalja, a razlikuju se groblja bez urni, ravna groblja s urna-

In der frühslawischen Periode existierten im Gebiet von Böh-men kleinere Siedlungen von relativ kurzer Dauer. Zu diesem Schluss kam man aufgrund der Anzahl der Gräber und der weni-gen zugehörigen Gräberfelder, die sich in den benachbarten Sied-lungen, üblicherweise an erhöhten Stellen, befanden. In dieser Zeit wurde im Gebiet des heutigen Tschechien eine kleine Zahl von Brandgräbern entdeckt, und es wird unterschieden zwischen Gräberfeldern ohne Urnen, fl achen Gräberfeldern mit Urnen, Grä-berfeldern mit Urnen, die mit den Resten der Scheiterhaufen be-deckt sind, und seltener fi ndet man eine auf einem Scheiterhaufen liegende Urne, sowie Brandgräber in Gruben, deren Verfüllung aus eingeäscherten Menschenknochen und den Überresten der Scheiterhaufen besteht (Zeman 1976, 219). Ihr Vorkommen ist auf den ältesten Einfl ussbereich der frühslawischen Bevölkerung be-schränkt. In der darauf folgenden Periode, die sich nicht mehr als die frühslawische kategorisieren lässt, da der Anteil der Knochen-bestattungen steigt, kommen weiterhin Feuerbestattungen bezie-hungsweise Brandgräber in Gruben vor, wobei sie lediglich an drei Fundorten festgestellt wurden – im Gebiet von Kolin (das Gräber-feld in Hořanyj, Einzelgräber in Nebovidyje und Sendražice) und in einem Falle in der Nähe von Slaný. Außerdem gehören auch die so genannten Hügelgräber, die in einigen Gebieten von Nord-ost-, Südwest- und Südböhmen gefunden wurden, zum Feuerbe-stattungsritus (Turek 1956). Die Grabhügel wurden in das 8. und 9. Jahrhundert datiert, mit möglicher weiterer Dauer vom 7. bis zum 10. Jahrhundert (Lutovský 1997, 434). Eine Veränderung des Bestattungsritus bei den böhmischen Slawen wurde im 9. Jahr-hundert beobachtet. Der Übergang zu den Knochenbestattungen stellt sich vermutlich nicht durch ein einmaliges Ereignis, sondern durch einen Prozess dar, der sich in Böhmen während der 1. Hälf-te des 9. Jahrhunderts zu entwickeln begann und am Übergang des 9. in das 10. Jahrhundert endete. Die Ursachen dafür wurden dem Einfl uss des Christentums oder anderer Ethnien (meistens der Awaren) zugeschrieben, und die neueren Forschungen neigen eher der These über strukturelle Veränderungen in der Gesellschaft zu (Lutovský 1997, 436).

Eine ähnliche Situation stellt man in Mähren fest, wo grö-ßere frühslawische Brandgräberfelder unter Hügeln vorgefunden wurden, wie das Gräberfeld in Přitluky, wo unter einem Hügel auch mehrere Gräber lagen (Poulik 1948, 69; Poulik 1948-1950, 32). Danach folgen fl ache Brandgräberfelder mit Urnen, bei de-nen die Urne in eine Grube gelegt wurde, die nur etwas größer als die Urne selbst war, zum Beispiel in Velatice (Poulik 1948, T. II). Charakteristisch für die erste slawische Periode ist die Keramik der I. und II. Stufe nach Poulik. Brandgräber in Gruben mit oder ohne Urnen gibt es um Pohansko an den Standorten Břeclav-Po-hansko, Trnava und Stará Břeclav, datiert in die zweite Hälfte des 7. und an den Anfang des 8. Jahrhunderts, wo der Anteil der Gräber mit Urnen deutlich größer ist (Dostál 1985, 15, 18). Es ist nicht sicher, ob die Bestattungen in Gefäßen die älteste Be-stattungsform in Pohansko war, oder die Untergruppe der Brand-gräber ohne Keramik, die den Kern des südöstlichen Bereichs des Gräberfeldes bildet und damit vielleicht als älteste Gruppe der Gräber in die 1. Hälfte des 7. Jahrhunderts datiert werden könnte (Macháček 1994, 230). Nördlich der Donau erhielt sich die Einäscherung an vielen Standorten als der einzige Ritus auch in der Zeit der awarischen Vorherrschaft im Karpatenbecken. Das Vordringen des Einfl usses der Knochenbestattungen in die Bereiche der slawischen Brandgräber in Mähren begann zuerst an den Randgebieten (Poulik 1948, 70). Eine Diskontinuität des Feuerbestattungsritus in Mähren ist Ende des 8. und Anfang des 9. Jahrhunderts erkennbar und mit den Awaren, der Christiani-sierung oder mit sozialen Elementen verbunden (Sós, Salamon 1995, 132-133).

183

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

ma, groblja s urnama koje su prekrivene ostacima lomače, a rjeđe se pronađe urna koja leži na lomači, te paljevinski gro-bovi u jamama čija se ispuna sastoji od spaljenih ljudskih ko-stiju i ostataka lomače (Zeman 1976, 219). Njihova je pojava ograničena samo na najstarije područje utjecaja ranoslavenskih naroda. U sljedećem razdoblju koje se ne može pripisati rano-slavenskome već razdoblju kada dolazi do porasta skeletnog ukopavanja, i dalje se pojavljuju paljevinski grobovi u urnama, odnosno paljevinski grobovi u jamama, s time da su ustanovlje-ni tek na tri nalazišta u području Kolina (groblje u Hořanyju, pojedinačni grobovi u Nebovidyju i Sendražicama) i u jednom slučaju u blizini Slanýja. Osim toga, paljevinskom ritusu pri-padaju i tzv. grobovi pod humkama koji se nalaze na nekim područjima sjeveroistočne, jugozapadne i južne Češke (Turek 1956). Grobni humci su datirani u 8. i 9. st. s mogućnošću šireg trajanja od 7. do 10. st. (Lutovský 1997, 434). Promjena u po-grebnom ritusu kod čeških Slavena zamjetna je u 9. st. Prelazak na kosturno ukopavanje ne smatra se jednim događajem već procesom, čiji se razvojni počeci zamjećuju u Češkoj u vrijeme 1. polovine 9. st, a završetak je na prijelazu iz 9. u 10. st. Uzroci su pripisivani utjecaju kršćanstva ili pak drugog etnika (uglav-nom Avara), a novija istraživanja su sklonija tezi o strukturnim promjenama u društvu (Lutovský 1997, 436).

Slična se situacija zamjećuje u Moravskoj, gdje su pak otkrivena i veća paljevinska ranoslavenska groblja pod humci-ma, poput groblja u Přitluky gdje je pod jednim humkom bilo i po više grobova (Poulik 1948, 69; Poulik 1948-1950, 32). Potom su zastupljena ravna paljevinska groblja s urnama kod kojih je urna položena u tek ponešto veću jamu od same urne, primjerice u Velaticama (Poulik 1948, T. II). Prvo slavensko razdoblje karakterizira keramika I. i II. stupnja, prema J. Pou-liku. Paljevinski grobovi u jamama sa ili bez urne, prisutni su oko Pohanskog na lokalitetima Břeclav-Pohansko, Trnava i Stará Břeclav, datiranima u drugu polovicu 7. i početak 8. st., na kojima je udio grobova s urnama vidno prevladavajući (Do-stal 1985, 15, 18). Nije sigurno je li pokopavanje u posudama bilo najstariji oblik pokopavanja u Pohanskom, ili je podgrupa I s paljevinskim grobovima u jami bez keramike, koja je činila jezgru jugoistočnog područja groblja, možda predstavljala naj-stariju skupinu grobova, u tom slučaju datiranu u 1. polovicu 7. st. (Macháček 1994, 230). Sjeverno od Dunava spaljivanje se na mnogim lokalitetima održalo kao jedini ritus i u razdoblju avarskog gospodarstva u Karpatskoj kotlini. Prodiranje utje-caja kosturnog pokopavanja u oblasti slavenskih paljevinskih grobova u Moravskoj, započelo je najprije u rubnim oblastima (Poulik 1948, 70). Diskontinuitet u incineracijskom pogreb-nom običaju u Moravskoj uočljiv je krajem 8. i početkom 9. st. i povezan je s Avarima, kristijanizacijom ili socijalnim ele-mentima (Sós, Salamon 1995, 132-133).

Na istočnoalpskom prostoru, u području današnje donje Austrije također zahvaćenom slavenskim valom, poznati su pojedinačni nalazi i paljevinska groblja s kraja 6. i 7. st. s poja-vom praškog tipa urni, primjerice Hohenau a.d. March, Poy-sdorf, Velm-Götzendorf zatim Stein a.d. Donau (Friesinger, Winkler 1991, 165, bilj. 3). U 8. i 9. st. to je područje gušće naseljeno Slavenima, a otkrivena groblja u Grosambergu i Hol-zwieseneu ukazuju na to da se paljevinski ritus održava još u 9. st. (Turčan 1983, 97, 114), pa je tako i na velikom kosturno-

Im ostalpinen Gebiet, auf dem Territorium des heutigen Nie-derösterreich, das auch von der slawischen Welle erfasst wurde, sind Einzelfunde und Brandgräberfelder vom Ende des 6. und vom 7. Jahrhundert mit Urnen des Prager Typus bekannt, zum Beispiel Hohenau a.d. March, Poysdorf, Velm-Götzendorf sowie Stein a.d. Donau (Friesinger, Winkler 1991, 165, Fußn. 3). Im 8. und 9. Jahr-hundert wird dieses Gebiet dichter von den Slawen besiedelt, und die freigelegten Gräberfelder in Grosamberg und Holzwieseneu weisen darauf hin, dass sich der Feuerbestattungsritus bis in das 9. Jahrhundert erhielt (Turčan 1983, 97, 114). Auch am großen Kno-chengräberfeld in Pitten-Kreuzackergasse, datiert in die Zeit vom Anfang (in der Tradition des spätawarischen 8. Jahrhunderts) bis in die 70-er Jahre des 9. Jahrhunderts, beziehungsweise bis zum Ein-dringen der Ungarn, wurde das Brandgrab Nr. 49 eines kleinen Kin-des in einer Urne (Friesinger 1977, 136,T. 25), sowie vielleicht ein weiteres Brandgrab Nr. 37 gefunden (Szőke 1996, 108-109).

Ein anderes Bild verleiht der Einblick in das Gebiet der Slo-wakei, insbesondere ihres südwestlichen Teils, und dies vor allem in chronologischer Hinsicht, d.h. im Zusammenhang mit der Dauer des Feuerbestattungsritus beziehungsweise dem frühen Vorkommen der Sitte der Knochenbestattung. Dies lässt sich mit der Tatsache erklären, dass dieser Teil der Slowakei das nördliche Grenzgebiet des awarischen Khaganats bildete und früh unter awarischen Ein-fl uss kam.

In der Südwestslowakei bilden die älteste Schicht der slawischen Gräberfelder ausschließlich mit Feuerbestattungen die Standorte mit Funden von Gefäßen und Urnen des Prager Typus – Košút, Mo-stove und Potvorice48 (Bialeková 1962 – Ende des 5. Jahrhunderts; Bialeková 1987 – erste Hälfte des 6. Jahrhunderts), danach folgen die Brandgräberfelder Stupava (Kraskovská 1956 – 6. Jahrhun-dert), Výčapy-Opatovce (Budinský-Krička 1948 – 7. Jahrhundert und evtl. Anfang des 8. Jahrhunderts) und Čakajovce49 (Rejholcová 1990 – Anfang des 7. Jahrhunderts–8. Jahrhundert) sowie jüngere Gräberfelder wie Borova aus Moravski Jan (Turčan 1983, 98). Die nächste Phase stellen doppelrituelle Gräberfelder Bešeňov50 (Kras-kovská 1958 – Übergang 7./8. Jahrhundert), Galanta-Matuškovo51 (Turčan 1983, 98) und das erste Gräberfeld in Bratislava-Vajnory dar.52 Zu den slawisch-awarischen doppelrituellen Gräberfeldern gehören auch Devínska Nová Ves (883 Gräber, davon 25 Feuerbe-stattungen des donauländischen Typus, 1 Feuerbestattung des Prager Typus und 1 Brandgrab ohne Urnen), Záhorska Bystrica (262 Grä-

48 In den Urnen mit eingezogenem Rand aus Potvorice sowie in den ähn-lichen Urnen von einigen weiteren Standorten sehen manche Autoren größere zeitliche, geografi sche und ethnische Einfl üsse der übrigen Völkerstämme, denen die ältesten Slawen bei ihrer ersten Ankunft im Mitteldonauraum begegneten (Turčan 1983, 105, T. II,114).

49 Die Gräber 780 und 785 aus Čakajovce datiert G. Fusek noch in das 6. Jahrhundert, beziehungsweise in die Entwicklungsphase (Keramik) Ia nach der typologisch-chronologischen Klassifi zierung der Keramik (Fu-sek 1996, 39). G. Fusek datierte anhand der typologischen Analyse der Urnen insgesamt 12 von 30 fl achen Brandgräberfeldern der Südwestslo-wakei in die Phase I und II (6. bis Mitte des 7. Jahrhunderts), und zwar: Bešeňov, Bratislava-Dubravka, Čakajovce, Galanta-Matuškovo, Košuty, Kuty-Sigeca I, Malé Leváre, Mostová, Potvorice, Šurany-Nitranský Hrádok-Vysoký břeh, Trnava-Hrnčiarovce, Výčapy-Opatovce (Fusek 1996, 38, Abb.1).

50 G. Fusek vertritt die Meinung, dass das Gräberfeld in Bešeňovo vielleicht ausschließlich als Brandgräberfeld begann, und dass nach der awarischen Besetzung beide Riten befolgt wurden (Fusek 1996, 44).

51 Die einzelnen Gräber aus Galanta-Matuškovo (Urnen 2, 4 und 8) datiert G. Fusek in die Entwicklungsphase der Keramik Ia (Fusek 1996, 39).

52 Das erste birituelle Gräberfeld in Bratislava-Vajnory wurde 1940 von L. Kraskovská erforscht und in die 2. Hälfte des 8. Jahrhunderts datiert. Es wurden 16 Gräber freigelegt – 6 Feuerbestattungen und 10 Knochenbe-stattungen (Slivka, Mináč 1976, 426).

184

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

me groblju u Pitten-Kreuzackergasse, datiranom u razdoblje od početka 9. st. (u tradiciji kasnoavarskog 8. st.) do 70-ih godina 9. st., odnosno do prodora Mađara, pronađen paljevinski grob br. 49 malog djeteta u urni (Friesinger 1977, 136,T. 25), te možda još jedan paljevinski grob br. 37 (Szőke 1996, 108-109).

Drukčija sliku daje područje Slovačke, posebice njenog jugozapadnog dijela i to osobito u kronološkom pogledu trajanja paljevinskog ritusa, odnosno rane pojave kosturno-ga pogrebnog ritusa, što je uglavnom povezano s činjenicom kako je taj dio Slovačke predstavljao sjeverno granično područje avarskoga kaganata te je rano zahvaćen utjecajima iz avarskoga područja.

U jugozapadnoj Slovačkoj najstariji sloj slavenskih, isključivo paljevinskih groblja čine lokaliteti s nalazima praškog tipa posuda, urni - Košút, Mostove i Potvorice48 (Bia-leková 1962 - kraj 5. st.; Bialeková 1987 -1. pol. 6. st.), potom se javljaju paljevinska groblja Stupava (Kraskovska 1956 - 6. stoljeće), Výčapy-Opatovce (Budinský-Krička 1948 - 7. st. i ev. početak 8. st.) i Čakajovce49 (Rejholcová 1990 - početak 7. st. - 8. st.) te mlađa groblja poput Borove kod Moravskog Jana (Turčan 1983, 98). Sljedeću fazu predstavljaju biritualna gro-blja Bešeňov50 (Kraskovska 1958 - prijelaz 7./8. st.), Galanta-Matuškovo51 (Turčan 1983, 98) i prvo groblje u Bratislava-Vaj-nory.52 Slavensko-avarskim biritualnim grobljima pripadala bi i Devinska Nová Ves (883 grobova, od toga 25 paljevinskih u urnama podunavskog tipa i 1 paljevinski u urni praškoga tipa i 1 paljevinski u jami bez urne), Záhorska Bystrica (262 grobo-va, od toga 7 paljevinskih u urni i 1 paljevinski u jami – Turčan 1983, 99), drugo groblje u Bratislavi-Vajnory,53 Bernolakovo

48 U urni uvučenih oboda iz Potvorica, te sličnih s još nekoliko lokaliteta, poneki autori vide šire vremenske, geografske i etničke utjecaje ostataka stanovništva s kojima su se najstariji Slaveni susreli po svom dolasku u srednje Podunavlje (Turčan 1983, 105, T. II,114).

49 Grobove 780 i 785 iz Čakajovca G. Fusek datira još u 6. st., odnosno u razvojnu fazu (keramike) Ia, prema tipološko-kronološkoj klasifi kaciji keramike (Fusek 1996, 39). Od 30 ravnih paljevinskih groblja jugozapadne Slovačke, G. Fusek njih 12, prema tipološkoj analizi urna, opredjeljuje u fazu I i II (6. do sredine 7. st.), a to su: Bešeňov, Bratislava-Dubravka, Čakajovce, Galanta-Matuškovo, Košuty, Kuty-Sigeca I, Male Levare, Mostova, Potvorice, Šurany-Nitransky Hradok-Vysoky breh, Trnava-Hrnčiarovce, Vyčapy-Opatovce (Fusek 1996, 38, Abb.1).

50 G. Fusek smatra da je groblje u Bešeňovu možda započelo isključivo kao paljevinsko, a nakon avarske okupacije su se koristila oba ritusa (Fusek 1996, 44).

51 Pojedine grobove iz Galante-Matuškova (urne 2, 4 i 8) G. Fusek opredjeljuje u svoju Ia razvojnu fazu keramike (Fusek 1996, 39).

52 Prvo biritualalno groblje u Bratislava-Vajnory je 1940. god. istraživala L. Kraskovska i datirala ga u 2. pol. 8. st. Otkriveno je 16 grobova - 6 paljevinskih u urnama i 10 kosturnih (Slivka, Mináč 1976, 426).

53 Drugo groblje u Bratislava-Vajnory udaljeno je oko 1 km od prvog i na njemu su pri građevinskim radovima 1973. godine otkrivena dva groba – kosturni i paljevinski u urni podunavskog tipa, s time da je iz nedostatne dokumentacije nejasan njihov odnos. No prema kazivanju nalaznika, može se pomišljati na superpoziciju paljevinskog spram kosturnog. Kosturni grob je sadržavao veliku zlatnu naušnicu, izrađenu pod bizantskim utjecajem, lančić od melonenkern perli i posudu te je nalaz oba groba datiran najkasnije do pol. 8. st. Autori smatraju da se nalazište nalazi na granici između dva područja s različitim pogrebnim obredom. Na grobljima zapadno od ove granične linije prevladavaju ravni paljevinski grobovi (Moravski Jan, Vysoka pri Morave i dr.), a istočno od te granice su ravni kosturni grobovi (Holiare, Šturovo i dr.). U kontaktnoj zoni se susreću biritualna groblja, kao npr. u Záhorskoj Bystrici, Devinskoj Novoj Vesi, Bratislava-Vajnory, Bernolakovu i Dolne Krškany (Slivka, Mináč 1976, 430).

ber, davon 7 Feuerbestattungen in Urnen und 1 Brandgrab – Turčan 1983, 99), das zweite Gräberfeld in Bratislava-Vajnory,53 Bernolá-kovo (Knochengräberfeld mit 2-4 Brandgräbern aus dem früheren Horizont und einem birituellen Doppelgrab aus dem jüngeren Ho-rizont; Kraskovská 1962 – 8. Jahrhundert), Želovce (Knochengrä-berfeld – 870 Gräber mit 3 Urnenbestattungen; Čilinska 1973 – 1. Hälfte des 7. Jahrhunderts – ca. 800), dann Všechsvätych-Valaliky (31 Knochengräber, 4 Brandgräber, davon 3 Urnenbestattungen, Turčan 1983, 100 – 8. Jahrhundert) und Barca (Knochengräberfeld mit einem Urnengrab des donauländischen Typus, Pástor 1954 – 7. Jahrhundert bis 1. Hälfte des 8. Jahrhunderts).

Ein besonderes Problem stellen die so genannten doppelrituellen Gräberfelder dar, die gelegentlich so bezeichnet wurden, auch wenn es sich nicht um gleichzeitige Körper- und Feuerbestattungen han-delte; entweder deshalb, weil man nicht mit Sicherheit das Verhält-nis zwischen den Gräbern mit unterschiedlichen Riten bestimmen konnte, oder weil die Autoren einfach darauf hinweisen wollten, dass auf einem Gräberfeld zwei unterschiedliche Bestattungssitten vorkamen, auch wenn diese aus verschiedenen Perioden stammten. Nachdem G. Fusek dieses Problem erkannt hatte, nahm er eine typo-logisch-chronologische Analyse der Keramik vor, der zufolge es in der Südwestslowakei in der 2. Hälfte des 7. Jahrhunderts nur ein im Wortsinn doppelrituelles Gräberfeld gab, und zwar Devínska Nová Ves, wo die Feuerbestattungen bis an das Ende des 8. Jahrhunderts praktiziert wurden. Brandgräber auf den Knochengräberfeldern aus der Zeit des awarischen Khaganats kommen häufi ger erst im 8. Jahr-hundert in der Grenzzone zwischen dem awarischen Khaganat und den nordslawischen Gebieten vor. In dem von Knochengräberfel-dern aus der mittleren Stufe der awarischen Zeit begrenzten Gebiet gibt es nach Fusek keine gleichzeitigen Brandgräberfelder. In der Südwestslowakei kommen im 8. Jahrhundert doppelrituelle Bestatt-ungen bei 8 Gräberfeldern vor: Bernolákovo, Bešeňov, Devínska Nová Ves, Vajnory-Pod Križom, Vajnory-Eisenbahnstation, Záhor-ska Bystrica, Čataj und Nitra-Dolné Krškany (Fusek 1996, 43-44, Abb. 2).

Mit der Zeit breitete sich die Sitte der Knochenbestattung aus, und im 8. Jahrhundert stellte sie die dominante Bestattungsart in der Südwestslowakei dar (Bialeková 1962, 129, 132). Die archäologisch nachgewiesene Superposition der Brandgräber über den Knochen-gräbern wird in einigen Fällen als mögliche Zuwanderung von einer anderen Gruppe der Slawen interpretiert, die damals noch immer die Sitte der Feuerbestattung pfl egten (Eisner 1952, 227), oder sie wird durch den Konservativismus in der Denkweise, beziehungs-weise in der Behandlung der Toten erklärt, der nur noch sporadisch vorkommt; zum Beispiel bei dem Grab 34 in Bernolákovo, wo ein Pferd und die eingeäscherten Überreste eines Verstorbenen begra-ben wurden, die anhand des Fundes einer vergoldeten Gürtelgarni-

53 Das zweite Gräberfeld in Bratislava-Vajnory ist ca. 1 km von dem ersten entfernt, dort wurden im Laufe der Bauarbeiten von 1973 zwei Gräber entdeckt – eine Knochen- und eine Feuerbestattung in einer Urne des donauländischen Typus, wobei wegen der ungenügenden Dokumentation ihr Verhältnis unklar ist. Nach Angaben des Finders lässt sich jedoch eine Superposition des Brandgrabs im Verhältnis zum Knochengrab vermuten. Das Knochengrab enthielt einen großen goldenen Ohrring von byzantinischem Einfl uss, eine Kette aus Melonenkernperlen und ein Gefäß, beide Gräber wurden spätestens bis zur Hälfte des 8. Jahrhunderts datiert. Die Autoren sind der Meinung, dass die Funde sich an der Grenze zwischen zwei Gebieten mit verschiedenen Bestattungssitten befi nden. In den Gräberfeldern westlich dieser Grenzlinie überwiegen fl ache Brandgräber (Moravski Jan, Vysoka pri Morave u.a.), östlich dieser Grenze fl ache Knochengräber (Holiare, Šturovo u.a.). In der Kontakt-zone begegnen wir doppelrituellen Gräberfeldern, wie z.B. in Záhorska Bystrica, Devínska Nová Ves, Bratislava-Vajnory, Bernolákovo und Dolne Krškany (Slivka, Mináč 1976, 430).

185

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

(kosturno groblje s 2-4 paljevinska groba iz ranijeg horizonta i jednim dvojnim biritualnim iz mlađeg horizonta; Krasko-vska 1962 - 8. st.), Želovce (kosturno groblje - 870 grobova s 3 paljevinska u urnama; Čilinska 1973 - 1. pol. 7. st. - oko 800. god.), potom Všechsvätych-Valaliky (31 kosturni grob, 4 paljevinska, od toga 3 u urni, Turčan 1983, 100 - 8. st.) i Barca (kosturno groblje s jednim paljevinskim u urni podunavskog tipa, Pástor 1954 - 7. i do 1. pol. 8. st.).

Zaseban problem predstavljaju tzv. biritualna groblja, kojima su ponekad nazivana i ona kod kojih nije posrije-di istodobno pokopavanje na inhumacijski i incineracijski način, bilo zbog toga što nije sa sigurnošću bilo moguće ustanoviti odnos između grobova različitih ritusa, bilo iz razloga što su autori samo željeli istaknuti da se na jednome groblju javljaju dva pogrebna načina pokopavanja, pa bila ona i iz različitog razdoblja. Prema G. Fuseku, koji je uočivši taj problem proveo tipološko-kronološku analizu keramike, u jugozapadnoj Slovačkoj je u 2. polovici 7. st. samo jed-no groblje bilo biritualno u pravome smislu i to Devinska Nová Ves, gdje se paljevinsko ukopavanje održalo do u kraj 8. st. Paljevinski grobovi na kosturnim grobljima iz vreme-na avarskoga kaganata pojavljuju se učestalije tek u 8. st. u graničnoj zoni između avarskog kaganata i sjevernog slaven-skog područja. U području omeđenom kosturnim grobljima iz srednjeg stupnja avarskog vremena, prema G. Fuseku, ne-ma pojave istodobnih paljevinskih groblja. U jugozapadnoj Slovačkoj u 8. st. biritualni način pokopavanja je prisutan na 8 groblja: Bernolákovo, Bešeňov, Devinska Nová Ves, Vajnory-Pod Križom, Vajnory-Željeznička stanica, Záhorska Bystrica, Čataj i Nitra-Dolné Krškany (Fusek 1996, 43-44, Abb. 2).

S vremenom se kosturni običaj pokopavanja pokazao progresivniji i u 8. st. predstavlja dominantan način poko-pavanja u jugozapadnoj Slovačkoj (Bialeková 1962, 129, 132). Arheološki dokazana superpozicija paljevinskih gro-bova nad kosturnima u nekim se slučajevima tumači kao mogući dolazak druge skupine Slavena koji još u to vrije-me njeguju običaj spaljivanja mrtvih (Eisner 1952, 227), ili se pripisuje konzervatizmu u razmišljanju, odnosno u po-stupku prema mrtvima, koji se još samo sporadično javlja, primjerice, u slučaju groba 34 u Bernolakovu, gdje je uko-pan konj i spaljeni ostaci pokojnika, koji se prema nalazima pojasne pozlaćene garniture ukrašene vegetabilnim moti-vom datira u kraj 8. st. (Kraskovska 1962, 458).54 Biritualno velikomoravsko groblje pod humcima u Skalici jedinim je dokazom da se paljevinski način pokopavanja u jugozapa-dnoj Slovačkoj održava još u 9. st., a predstavlja zanimljiv pokazatelj održavanja tradicije toga pogrebnog običaja na položaju koji se nalazi nedaleko Mikulčica, mjesta koje je svojim velikim brojem otkrivenih crkava svakako predsta-

54 Prema L. Kraskovskoj paljevinski su grobovi bili uništeni pri kopanju kosturnih, što znači da su bili stariji od kosturnih grobova, jer su zapunama kosturnih grobova br. 11 i br. 49 ležale razbite urne i nekoliko spaljenih kostiju. Grob 34 čini iznimku u vremenu pri samom kraju korištenja groblja. U Devinskoj Novoj Vesi je evidentirano da su neki paljevinski grobovi bili položeni na kosturne (grob. br. 182, 302).

tur mit vegetabilen Verzierungen an das Ende des 8. Jahrhunderts datiert wurden (Kraskovska 1962, 458).54 Das doppelrituelle groß-mährische Hügelgräberfeld in Skalica ist der einzige Nachweis da-für, dass sich die Feuerbestattungen in der Südwestslowakei noch im 9. Jahrhundert erhalten haben, und es ist ein interessanter Hinweis,, dass die Tradition dieser Bestattungssitte in der Nähe von Mikulčice gepfl egt wurde, einem Ort, der aufgrund der großen Anzahl der frei-gelegten Kirchen wohl ein Kirchenzentrum war. Hügelgräberfelder vom Ende des 8. Jahrhunderts sind für das nördlichere Gebiet der westlichen Slowakei spezifi sch (Turčan 1983, 99), während in der Südwestslowakei im 8. Jahrhundert nur zwei Hügelgräberfelder bekannt sind, von denen nur eines Skalica) auch in der großmähri-schen Zeit bestand Fusek 1996, 45). Generell kann man feststellen, dass bei den Slawen in der Südwestslowakei Knochenbestattungen früh akzeptiert wurden und sich von da aus in die nördlichen Ge-biete ausbreiteten. Die Veränderung der Bestattungssitte lässt sich nicht direkt mit der Tätigkeit der Kirche verbinden (das gerade be-schriebene Beispiel von Mikulčice und Skalica), da die Christiani-sierung im Donauraum im 7. Jahrhundert unbeträchtlich war. Einige Autoren verbinden die Veränderung der Bestattungsriten sowie die gleichzeitige Anwendung der beiden Riten mit den ethnischen Un-terschieden der Bestatteten,, andere interpretieren sie als eine Spie-gelung der tiefgreifenden gesellschaftlichen Veränderungen, zu de-nen es im 7.-8. Jahrhundert gekommen war. Z. Čilinská, die sich mit der Problematik der Identifi zierung der slawischen Gräber bei den awarischen Knochengräbern befasste, hebt hervor, dass es einen lan-gen Entwicklungsprozess der Veränderung der Bestattungssitte von der Feuerbestattung zur Körperbestattung gegeben haben muss, und dass er sich auch mit der Ansiedlung slawischer Gruppen in mehre-ren Etappen und aus unterschiedlichen Richtungen verbinden läßt. Die ersten slawischen Zuwanderer, die die Feuerbestattung prakti-zierten, gelangten im 6. Jahrhundert55 vom Norden über Mähren in das Gebiet der Slowakei; die Erscheinung der Knochengräberfelder in der awarischen Periode ließe sich mit den Gruppen der Slawen verbinden, die über den Balkan eingewandert waren und die Kno-chenbestattung praktizierten, und die einige Forscher für einen Teil des südlichen Zweigs der Slawen halten (Čilinská 1973, 10).

Die Ostslowakei bildet zusammen mit der Hinterkarpaten-Ukraine einen Teil des nordöstlichen Karpatenbeckens, wo das älte-ste Brandgräberfeld mit Urnen des Prager Typus in Užhorod festge-stellt wurde (6./7. Jahrhundert); nach dem 7. Jahrhundert kommen auch in diesem Gebiet Hügelgräberfelder vor, und ausnahmsweise begegnet man dem Feuerbestattungsritus in der Ostslowakei sogar noch im 11. Jahrhundert (Turčan 1983, 100, 114).

Zusammenfassend können wir sagen, dass den slowakischen Archäologen zufolge der älteste Horizont der slawischen Gräber-felder ausschließlich den Feuerbestattungsritus kennt, der meistens von Bestattungen in Urnen des Prager Typus gekennzeichnet ist; im 7. Jahrhundert gibt es gleichzeitig mit dem Vorkommen der awa-

54 Nach Kraskovska wurden die Brandgräber beim Ausheben der Knochen-gräber zerstört, was bedeutet, dass sie älter als die Knochengräber waren, da in den Verfüllungen der Knochengräber Nr. 11 und Nr. 49 zerbrochene Urnen und einige eingeäscherte Knochen lagen. Grab 34 ist eine Aus-nahme in der Zeit vor dem Ende der Benützung des Gräberfeldes. In Devínska Nová Ves wurde registriert, dass einige Brandgräber über den Knochengräbern lagen (Grab Nr. 182, 302).

55 Die Ansiedlung der Slawen in der Slowakei lässt sich schon ab dem Ende des 5. Jahrhunderts vermuten. Detaillierte Analysen der Gräberfelder mit dem Feuerbestattungsritus in Gruben mit oder ohne Urnen des Prager Typus sowie in Hügelgräberfeldern, im Zusammenhang mit der Ana-lyse der Ethnien, beziehungsweise der unterschiedlichen Gruppen der Slawen, machte D. Bialeková (1993). Ausführlicher über die territoriale Verbreitung der slawischen Grabhügel in Mitteleuropa: s. Lutovský 1989.

186

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

vljalo crkveno središte. Pojava groblja pod humcima krajem 8. st. specifi čna je za sjevernije područje zapadnog dijela Slovačke (Turčan 1983, 99), a u jugozapadnoj Slovačkoj su u 8. st. poznata samo dva groblja pod humcima, a samo jedno (Skalica) traje i u velikomoravskom razdoblju (Fu-sek 1996, 45). Općenito se može ustvrditi da se kosturni način pokopavanja kod Slavena jugozapadne Slovačke ra-no počeo udomaćivati i odatle se širio u sjeverna područja. Promjena pogrebnog ritusa se ne može direktno povezati s djelovanjem crkve (već opisan primjer Mikulčice i Skalica), a kristijanizacija je u Podunavlju u 7. st. zanemariva. Neki autori promjenu grobnog ritusa, kao i istodobno korištenje oba ritusa, povezuju s etničkim razlikama pokopavanog stanovništva, a drugi tumače kao odraz dubokih društvenih promjena do kojih je došlo u 7.-8. st. Z. Čilinska, koja se bavila problematikom identifi ciranja slavenskih grobova na avarskim kosturnim grobovima, ističe da je razvojni proces promjene pogrebnog ritusa od incineracijskoga do inhu-macijskog morao biti dugačak te da se može povezati i s naseljavanjem skupina Slavena u više etapa i iz različitih smjerova. Prvi slavenski naseljenici, koji su se pokopavali na incineracijski način, stigli su na područje Slovačke u 6. st.55 sa sjevera preko Moravske, a pojava kosturnih groblja u avarskom razdoblju mogla bi se povezati sa skupinom Sla-vena pristiglih preko Balkana, koji su se pokopavali inhu-macijski i koje neki istraživači smatraju dijelom južne grane Slavena (Čilinská 1973, 10).

Istočna Slovačka, zajedno sa zakarpatskom Ukrajinom ulazi u područje sjeveroistočne Karpatske kotline, gdje je naj-starije paljevinsko groblje s urnama praškog tipa ustanovlje-no u Užhorodu (6./7. st.), poslije 7. st. i na tom se području javljaju groblja pod humcima, a s izuzetkom se paljevinski pogrebni običaj susreće u istočnoj Slovačkoj čak i u 11. st. (Turčan 1983, 100, 114).

Možemo rezimirati da su slovački arheolozi zaključili kako je najstariji horizont slavenskih groblja isključivo paljevinskog ritusa, obilježen uglavnom ukopima u urni praškoga tipa, a u 7. st. istodobno s pojavom avarsko-sla-venskih grobova javljaju se i zasebna paljevinska ravna gro-blja u urnama, kod kojih se u funkciji urne uz podunavski tip keramike još uvijek javlja i praški tip posude, a nešto kasnije dolazi do pojave biritualnih groblja u kojima se prakticiraju oba pogrebna običaja. Što se tiče pitanja je li pojava no-voga pogrebnog ritusa, inhumacije, uzrokovana direktnim dolaskom Avara u južne dijelove Slovačke ili su Slaveni preuzeli skeletno pokopavanje još od etničkih skupina seobe naroda (odnosno od romaniziranog stanovništva koje su za-tekli u određenim područjima), još se ne može dati konačan odgovor. Postoje mišljenja da je uvođenje novoga pogreb-nog ritusa u vezi s gospodarsko-društvenim promjenama, do kojih je došlo zbog neposredne blizine južne Slovačke

55 S naseljavanjem Slavena u Slovačkoj se može računati već od kraja 5. st. Detaljnija razmatranja o grobljima paljevinskog ritusa u jamama sa ili bez urne praškog tipa te u grobljima pod humcima, vezano na razmatranje etnika, odnosno različitih skupina Slavena, dala je D. Bialeková (1993). Opširnije o teritorijalnoj rasprostranjenost slavenskih grobnih humaka u Srednjoj Europi: Lutovský 1989.

risch-slawischen Gräber auch vereinzelte fl ache Brandgräberfelder mit Feuerbestattungen in Urnen,, bei denen neben dem donaulän-dischen Typus noch immer auch der Prager Gefäßtypus vorkommt, und etwas später erscheinen doppelrituelle Gräberfelder, an denen die beiden Bestattungsriten praktiziert werden. Die Frage, ob die Erscheinung der neuen Bestattungssitte – die Erdbestattung – direkt durch die Ankunft der Awaren in der südlichen Slowakei verursacht wurde, oder ob die Slawen die Skelettbestattungen noch von ande-ren ethnischen Gruppen während der Völkerwanderung übernomm-en hatten (beziehungsweise von der romanisierten Bevölkerung, die sie in bestimmten Gebieten trafen), kann noch nicht endgültig beantwortet werden. Es gibt Meinungen, dass die Einführung der neuen Bestattungssitten in Zusammenhang steht mit den wirtschaft-lich-sozialen Veränderungen, zu denen es wegen der unmittelbaren Nähe der Südslowakei zu den Gebieten der einstigen römischen Pannonia gekommen war, wobei die weiter entfernten Gebiete äl-tere Formen des Gesellschaftslebens und demzufolge auch der Be-stattungssitten bewahrten. Die Autoren stimmen meistens der The-se zu, dass die Slowaken, die von den Westslawen am stärksten der Steigerung der awarischen Macht und Kultur ausgesetzt waren, ihre alte slawische Kultur sowie ihren Lebensstil erhielten und pfl egten (Eisner 1952, 388). Sogar auf den Knochengräberfeldern im awa-rischen Gebiet in der 2. Hälfte des 7. Jahrhunderts lassen sich Ele-mente erkennen, die auf die slawische Ethnie hinweisen; so zeigen die Gefäße vom Prager Typus,, die in die Knochengräber beigege-ben wurden, auch die frühe Akzeptanz der neuen Bestattungssitte unter den Slawen (Eisner 1952, 252-253). In der Südwestslowa-kei wurde dies an vier Standorten festgestellt (Devínska Nová Ves, Záhorska Bystrica, Komárno, Nitra-Ivanka) und auch in Ungarn dokumentiert (Budakalász, Kölked-Feketekapu, Pókaszepetk), wo diese Elemente in eine noch ältere Zeit als in der Slowakei datiert wurden (Fusek 1996, 43).

Im Gebiet von Ungarn, im Zentralbezirk des awarischen Staates, auf dem frühawarischen Gräberfeld in Pókaszepetk, wurde der slawi-sche Feuerbestattungsritus gleichzeitig mit zahlreichen Knochenbe-stattungen praktiziert. Aufgrund der Funde von fünf Doppelgräbern, in denen im Grab gleichzeitig die Körper von eingeäscherten und nicht eingeäscherten Verstorbenen lagen, wurde geschlossen, dass das Gräberfeld im frühawarischen Horizont doppelrituell war. Es wurde festgestellt, dass der beerdigte Verstorbene immer ein Mann war; die anthropologische Analyse der eingeäscherten Knochen, die nur bei zwei Gräbern möglich war, ergab, dass es sich um Frauen im Alter von 31-40, beziehungsweise 26-30 Jahre handelte. Aufgrund dessen sowie aufgrund der Waffenfunde und der übrigen Metallfunde wurde geschlossen, dass ausschließlich Männer mit Frauen bestattet wurden (Sós, Salamon 1995, 14). In den birituellen Doppelgräbern wurden die Überreste der eingeäscherten Menschenknochen in drei Fällen in Urnen deponiert, wobei in einem Grab die Fragmente eines urgeschichtlichen Gefäßes als Urne dienten, im anderen die Über-reste der eingeäscherten Knochen einer Frau in einem Holzeimer lagen, und im dritten Fall lagen die Überreste der eingeäscherten Menschenknochen einfach in einem Häufchen am Grabboden. Au-ßer doppelrituellen Doppelgräbern kommen im frühawarischen Ho-rizont auch Einzelbrandgräber vor, die ausschließlich ohne Urnen waren (Sós, Salamon 1995, 16). Nach einer bestimmten Unterbre-chung wurde derselbe Ort als ein ausschließlich slawisches, fl aches Brandgräberfeld mit oder ohne Urnen benützt. Die Datierung der jüngeren Phase des Gräberfeldes erfolgte aufgrund der Urnentypo-logie sowie der Tatsache, dass es in 18 Fällen zur Superposition der Brandgräber über die Knochengräber gekommen war. Da die späte-sten frühawarischen Gräber ungefähr in das Jahr 680 datiert wurden, und sich inzwischen darin eine dünne Lehmschicht, die aus den um-gebenden Bereichen erodiert war, gebildet hatte, dürfte das jüngere Brandgräberfeld ca. in der Mitte des 8. Jahrhunderts beginnen und

187

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

s područjem nekadašnje rimske Panonije, a da su udaljeniji krajevi zadržali starije oblike društvenog života pa tako i pogrebne običaje. Autori se uglavnom slažu s mišljenjem da su Slovaci, koji su od zapadnih Slavena najviše bili izloženi ekspanziji avarske moći i kulture, i dalje zadržali i njegovali svoju staru slavensku kulturu i živjeli svoj način života (Eisner 1952, 388). Dapače, na kosturnim groblji-ma na avarskom području u 2. polovici 7. st. prepoznaju se elementi koji ukazuju na slavenski etnik, pa tako praški tip posude priložen uz kosturni grob ukazuje ujedno na rano prihvaćanje novoga pogrebnog ritusa kod Slavena (Eisner 1952, 252-253). U jugozapadnoj Slovačkoj je to zamijećeno na četiri lokaliteta (Devinska Nová Ves, Záhorska Bystri-ca, Komárno, Nitra-Ivanka), a zamijećeno je i u Mađarskoj (Budakalász, Kölked-Feketekapu, Pókaszepetk), gdje ti ele-menti datiraju u još starije razdoblje nego u Slovačkoj (Fu-sek 1996, 43).

Na prostoru Mađarske, u središnjoj oblasti avarske države, na ranoavarskom groblju u Pókaszepetku slaven-ski se paljevinski ritus prakticirao istodobno s brojnim ko-sturnim ukopima. Na osnovi nalaza pet dvojnih grobova u kojima su u raku istodobno položena tijela spaljenih i ne-spaljenih pokojnika, zaključeno je da je groblje u ranoa-varskom horizontu bilo biritualno. Ustanovljeno je da je inhumirani pokojnik bio uvijek muškarac, a antropološka analiza spaljenih kostiju bila je moguća samo za dva groba, gdje je ustanovljeno da se radi o ženama 31-40, odnosno 26-30 godina starosti. Na osnovi toga, kao i nalaza oružja i pojedinih drugih metalnih nalaza, zaključeno je da su to ukopi ekskluzivno muškaraca sa ženama (Sós, Salamon 1995, 14). U dvojnim biritualnim grobovima ostaci spalje-nih ljudskih kostiju su deponirani u tri slučaja u urni, od kojih su u jednom grobu kao urna poslužili ulomci prapo-vijesne posude, u jednom su ostaci spaljenih kostiju žene bili položeni u drvenu vjedricu, a u jednom su ostaci spalje-nih ljudskih kostiju jednostavno položeni na hrpici na dnu groba. Osim dvojnih biritualnih grobova u ranoavarskom horizontu su prisutni i pojedinačni paljevinski grobovi koji su bili isključivo bez urne (Sós, Salamon 1995, 16). Nakon određenog hijatusa, isto je mjesto korišteno kao isključivo slavensko ravno paljevinsko groblje u jamama, sa ili bez urni. Datacija mlađe faze groblja je načinjena na osnovi ti-pologije urni te činjenice da je u 18 slučajeva došlo do su-perpozicije paljevinskih nad kosturnim grobovima, a kako najkasniji ranoavarski grobovi datiraju iz oko 680. god. i kako se u međuvremenu nad njima nataložio tanak sloj gli-ne erodirane s okolnih područja, mlađe paljevinsko groblje je moglo početi oko sredine 8. st. i trajati do prijelaza 8. na 9. st. ili do ranog 9. st. (Sós, Salamon 1995, 129). Obje faze groblja u Pókaszepetku pripadaju avarskom razdoblju, ali je u kasnoavarskom razdoblju očito došlo do drukčijeg odno-sa Slavena i Avara. Najveća ritualna značajka koja izdvaja groblje u Pokaszepetku od drugih groblja jest pojava bi-ritualnoga pogrebnog običaja u ranoavarskom razdoblju. Drugi podaci o pojavi paljevinskih ukopa na lokalitetima u „središnjem“ dijelu Avarskog carstva, istočno od Dunava vrlo su nepouzdani te za sada ne postoje sigurni pokazatelji o prakticiranju takvoga dvoobrednog pogrebnog običaja

bis zum Übergang des 8. zum 9. Jahrhundert, oder bis zum frühen 9. Jahrhundert andauern (Sós, Salamon 1995, 129). Die beiden Phasen des Gräberfeldes in Pókaszepetk gehören zur awarischen Periode, aber in spätawarischer Zeit veränderten sich offensichtlich die Be-ziehungen zwischen den Slawen und den Awaren. Das bedeutendste rituelle Merkmal, das das Gräberfeld von Pókaszepetk von den übri-gen Gräberfeldern unterscheidet, ist das Vorkommen des birituellen Bestattungsritus in der frühawarischen Periode. Sonstige Angaben über das Vorkommen von Feuerbestattungen an den Standorten im „zentralen“ Teil des awarischen Kaiserreichs östlich der Donau sind sehr unzuverlässig, und bislang gibt es keine verlässlichen Anzei-chen für die Anwendung der doppelrituellen Bestattungen in die-ser frühen Periode.56 Das Vorkommen von Brandgräbern auf den awarisch-slawischen Gräberfeldern in Südwestungarn wurde auch in Nagypáli, Zalakomár, Kehida und Söjtör registriert (Szőke 1996, 62, Fußn. 2). Wegen der Nähe zu Pribinas Mosaburg besteht die Möglichkeit, dass einige dieser Gräberfelder mit einer eventuellen Kolonisierung der Slawen in diesem Gebiet verbunden waren, noch bevor die Mosaburg zu Pribinas Sitz bestimmt wurde. Im Zusamm-enhang mit der Ansiedlung einer Gruppe von Slawen auf Pribinas Einladung im Gebiet von Mosaburg wird auch das Vorkommen der Einäscherung im Gräberfeld in Alsórajk im Zalai-Gebiet, datiert zwischen 840 und 880-885, interpretiert, wo 9 Brandgräber und 27 Knochengräber freigelegt wurden, wobei in einer der zwei langen Gruben, dem so genannten »Totenhaus«, 7 Feuerbestattungen ge-funden wurden, so dass es insgesamt 16 Brandgräber gab (Szőke 1996, 106). Die Brandgräber in Alsórajk sind ausschließlich Gru-ben ohne Urnen, und in einigen Fällen wurde die Superposition der Brandgräber über den Knochengräbern dokumentiert.

Ein weiteres Gebiet, wo eine Konzentration slawischer Funde erkennbar ist, liegt in West- und Nordwestrumänien.

In der Gruppe Mediaş (7.-9. Jahrhundert) kommen doppelritu-elle Gräberfelder vor, aber mit geringer Anzahl der Knochengräber im Vergleich zu den Feuerbestattungen in Urnen und Gruben, so dass am Standort Bratei 208 Brandgräber und 30 Knochengräber freigelegt wurden (Turčan 1983, 101-102). Ein ähnliches Verhältnis zwischen den Brandgräbern und den Knochengräbern ist in Kapul Viilor neben Histria feststellbar (209 Brand- und 65 Knochengrä-ber), einem Gräberfeld, auf dem in der Zeit von der 2. Hälfte des 9. bis zum 10. Jahrhundert slawische und bulgarische Einwohner bestattet wurden, wo Feuerbestattungen in den folgenden Formen vorkommen: in Gruben; in großen muldenförmigen Gruben mit angekohlten Wänden; in würfelförmigen Grabkonstruktionen aus römischen oder byzantinischen Ziegeln; in Gruben, die von Stein-platten oder Bruchsteinen bedeckt waren; in Urnen, die gelegentlich zusätzlich auch mit Steinplatten, Ziegeln oder Gefäßfragmenten be-

56 Es handelt sich um einzelne unzuverlässige Angaben, die ersten zuver-lässigeren Angaben vermittelt Zalakomár-Lesvári dűlő, wo Feuerbe-stattungen der awarischen Zeit aus unterschiedlichen Perioden datiert wurden, und einige der Doppelbestattungen aus der frühen Periode sind doppelrituell. Des weiteren weisen einige Angaben von V. Lipp von 1885 für Keszthely-Városi und Keszthely-Dobogó auf das Vorkommen von Feuerbestattungen hin. Am Standort Dobogó, datiert vom 6. bis an den Anfang des 9. Jahrhunderts, erwähnt V. Lipp von 2088 Knochengräbern, dass es mindestens 1 Brandgrab mit Urne und 1 mit partieller Einäsche-rung gibt, und am Standort Városi sind von 1150 Knochenbestattungen nur 11 mit Urne und 9 mit möglicher partieller Einäscherung. Das Grä-berfeld in Keszthely-Városi wurde vom Ende der ersten Hälfte des 7. bis an den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert, dort wurden die Bevölkerung der Keszthely-Kultur sowie die Awaren beigesetzt, während in der letz-ten Phase die Slawen ein Urnengräberfeld hatten. Ein weiteres Vorkomm-en von Feuerbestattungen wurde auf einem Gräberfeld aus awarischer Zeit (7.-8. Jahrhundert) in Vác dokumentiert, wo 515 Knochengräber gefunden wurden, und ca. hundert davon vor der Ausgrabung zerstört worden waren (Sós, Salamon 1995, 94-95; Müller 1992, 256-258).

188

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

u tom ranom razdoblju.56 Pojava paljevinskih grobova na avaroslavenskim grobljima u jugozapadnoj je Mađarskoj evidentirana i u Nagypáliju, Zalakomáru, Kehidi i Söjtöru (Szőke 1996, 62, bilj. 2). Zbog blizine Pribininog Mosa-burga otvara se mogućnost da su neka od ovih groblja u vezi s određenom kolonizacijom Slavena na to područje i prije određivanja Mosaburga Pribininim sjedištem. U ve-zi s naseljavanjem skupine Slavena na poziv Pribine na područje Mosaburga tumači se i pojava incineracije na groblju u Alsórajku na zalajskome području, datiranom između 840. god. i 880.-885., gdje je pronađeno 9 paljevin-skih i 27 kosturnih grobova, s time da je u jednoj od dvije dugačke jame, tzv. «kuće mrtvih» (Totenhaus), pronađeno 7 paljevinskih ukopa te bi ukupan broj paljevinskih izno-sio 16 grobova (Szőke 1996, 106). Paljevinski grobovi u Alsórajku pripadaju isključivo tipu grobova u jamama bez urni, a u nekoliko slučajeva je evidentirana superpozicija paljevinskog nad kosturnim grobom.

Sljedeće područje gdje se vidi koncentracija slavenskih nalaza jest zapadna i sjeverozapadna Rumunjska.

U skupini Mediaş (7.-9. st.) javljaju se biritualna groblja, ali s malim brojem kosturnih grobova spram paljevinskih u urnama i jamama pa je tako na lokalitetu Bratei pronađeno 208 paljevinskih i 30 kosturnih grobova (Turčan 1983, 101-102). Sličan odnos paljevinskih grobova spram kosturnih uočljiv je u Kapul Viiloru kraj Histrije (209 paljevinskih i 65 kosturnih), groblju na kojem je u razdoblju od 2. pol. 9. do 10. st. pokopavano slavensko i bugarsko stanovništvo, gdje se pojavljuju paljevinski grobovi u jamama, potom paljevin-ski ukopi u velikim koritastim jamama, čije su stijenke ob-gorjele, zatim ukopi u kockastim grobnim konstrukcijama, načinjenim od rimskih ili bizantskih opeka, paljevinski ukopi uokolo obloženi kamenim pločama ili lomljenim kamenjem, ukopi u urnama kod kojih je ukop ponekad prekriven i kame-nom pločom, opekama ili ulomcima posuda te ukopi s poseb-nim tipom posuda, ukrašenih glačanim motivom, ponekad u funkciji urne, a ponekad u funkciji priložene posude za daće (Zirra 1963, 356-358). Potom se susreću paljevinska groblja pod humcima Nuşfalau i Someşeni, datirana u razdoblje 650. – 800. god. Nuşfalau - Someşeni grupa se smatra dijelom slavenskih groblja pod humcima s paljevinskim grobovima, uglavnom koncentriranim na području ruskog teritorija, južne Poljske i jugozapadne Mađarske te istočnog i zapadnog dijela Slovačke. Njihova izolirana pojava u Transilvaniji može se,

56 Radi se o pojedinim nepouzdanim podacima, a prve pouzdanije podatke daje Zalakomár-Lesvári dűlő, gdje kremacijski ukopi iz avarskog doba datiraju iz različitih razdoblja, a neki od dvojnih ukopa iz ranog razdoblja su biritualni. Potom, pojedini podaci V. Lippa iz 1885. godine za Keszthely-Városi i Keszthely-Dobogó ukazuju na pojavu paljevinskih ukopa. Na položaju Dobogó, datiranom od 6. pa do poč. 9. st., od 2088 kosturnih grobova V. Lipp spominje da ima samo 1 paljevinski u urni i 1 s parcijalnim spaljivanjem, a na položaju Városi od 1150 kosturnih samo ih je 11 u urni i 9 s mogućim parcijalnim spaljivanjem. Groblje u Keszthely-Városi je datirano od kraja prve polovice 7. do poč. 9. st., a na njemu su ukopavani stanovnici kesteljske kulture i Avari, a u posljednjoj fazi su Slaveni imali groblje u urnama. Još je jedna pojava paljevinskoga groba u urni zamijećena na groblju avarskog doba (7.-8. st.) u Vácu, gdje je pronađeno 515 kosturnih grobova, a stotinjak ih je bilo uništeno prije iskopavanja (Sós, Salamon 1995, 94-95; Müller 1992, 256-258).

deckt waren; und mit Gefäßen eines besonderen, mit eingeglättetem Motiv verzierten Gefäßtypus, die manchmal als Urne und manchmal als Beigaben für das Totenmahl dienten (Zirra 1963, 356-358). Wei-terhin begegnen wir Brandgräberfeldern unter den Hügeln Nuşfalau und Someşeni, datiert in die Periode 650-800. Die Gruppe Nuşfalau-Someşeni wird für einen Teil des slawischen Hügelgräberfeldes mit Feuerbestattungen gehalten, die meistens im Gebiet des russischen Territoriums, in Südpolen und Südwestungarn sowie in den östlichen und westlichen Teilen der Slowakei konzentriert sind. Ihr isoliertes Vorkommen in Transsilvanien lässt sich nach Zoll-Adamikowa als das Eindringen einer kleineren Gruppe der Ostslawen interpretieren (Cosma 2002, 298-299). Im Inneren der rumänischen Karpatenregi-on ragt das große fl ache Brandgräberfeld Sǎrata Monteoru aus dem 7. Jahrhundert, mit 1586 Brandgräbern, in denen die eingeäscherten Überreste von Menschenknochen im Grab oder in der Urne im Grab bestattet wurden, heraus (Nestor 1957, 290).

Auf dem Balkan wurden Brandgräber auch in Süd- und Nord-bulgarien sowie auf dem Peloponnes, in Olympia, gefunden. Im 8.-10. Jahrhundert unterscheidet Ž. Važarova zwischen mehre-ren Gräberfeldtypen: Gräberfelder ausschließlich mit der Sitte der Feuerbestattung, die für NO- und NW-Bulgarien spezifi sch sind (nur 2 davon wurden in Südbulgarien entdeckt). Es sind dies fl ache Brandgräberfelder mit einem großen Anteil an Urnengrä-bern. Eines der Merkmale der Gräberfelder in Nordostbulgarien (Varna, Silistra) ist auch, dass die Urnen mit römischen Ziegeln oder mit Steinen bedeckt sind. Generell wurde für die Urnen der slawische Keramiktypus benützt, während im Gebiet von Ostbul-garien auch Gefäße mit protobulgarischer Prägung und übrige Gefäßtypen vorkommen. Ein großer Anteil an Grabbeigaben, und zwar von unterschiedlicheren Formen, als dies sonst üblich ist – Messer, Pfeile, Spinnwirtel, Schmuck: Ohrringe, Torques, Rin-ge u.a. – ist für das Gebiet des Mitteldonauraums charakteristisch (Važarova 1976, 409). Gräberfelder ausschließlich mit der Sitte der Feuerbestattung wurden nur in 12 Fällen gefunden, die übri-gen Feuerbestattungen kommen bei den Gräberfeldern, wo Feuer- und Körperbestattungsriten kombiniert wurden, vor – mit heid-nischem oder christlichem Charakter (Važarova 1976, 440-441). Einige davon wurden aufgrund von Münzfunden datiert, und es fallen auch Elemente auf, die auf die slawische, beziehungswei-se die protobulgarische Ethnie hinweisen (Važarova 1976, 441; Važarova 1979, 26).

Wenn man die Situation vom Gräberfeld von Vinkovci mit allen angeführten Angaben über die Brandgräber und die doppelrituellen Gräberfelder in einem weiteren geografi schen Gebiet vergleicht, be-merkt man, dass im gesamten Bereich neben dem häufi geren Ritus der Feuerbestattungen in der Urne auch Feuerbestattungen in Gru-ben ohne Urnen vorkommen.

Nördlich der Donau, in Devínska Nová Ves, gehört von 27 Brandgräbern nur Grab 247 zum Typus derjenigen Brandgräber, bei denen die Überreste der eingeäscherten Knochen auf den Grab-boden gelegt wurden, während sie bei den anderen in einer Urne im Grab lagen (Eisner 1952, 388). Auf dem doppelrituellen Gräberfeld Želovce wurden nur drei Brandgräber gefunden, bei allen lagen die eingeäscherten Überreste der Knochen in einer Urne (Čilinská 1973, 9). Ein ähnliches Verhältnis wurde auch bei dem doppelritu-ellen Gräberfeld in Bernolákovo vermerkt: vier Gräber mit Urnen (wovon zwei in den Verfüllungen der Knochengräber gefunden wurden), eines ohne Urnen, und zwar das Kriegergrab Nr. 34, in dem auch ein Pferd bestattet war (Kraskovska 1962, 442). In Bajč-Vlkanovo hatten von 30 Brandgräbern alle außer einem eine Urne (Nevizánsky 1992, 413). In Čakajovce gab es von 89 Brandgräbern 71 mit Urnen (79,8%), 18 Gräber ohne Urnen (20,2%) (Rejholcová 1990, 368). In den Gräberfeldern in Bešeňovo kommen ausschließ-

189

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

prema interpretacijama Zoll-Adamikowe, tumačiti kao pro-dor manje skupine istočnih Slavena (Cosma 2002, 298-299). U unutrašnjem dijelu karpatskog dijela Rumunjske ističe se veliko ravno paljevinsko groblje Sǎrata Monteoru iz 7. st., s 1586 paljevinskih grobova kod kojih su spaljeni ostaci lju-dskih kostiju položeni u grobnu jamu ili u urnu u grobu (Ne-stor 1957, 290).

Na balkanskom području su paljevinski grobovi nađeni i u južnoj i sjevernoj Bugarskoj te na Peloponezu u Olimpiji. U 8.-10. st. Ž. Važarova razlučuje više tipova groblja: groblja s isključivo paljevinskim ritusom su specifi čna za SI i SZ Bu-garsku (samo su 2 takva nađena u južnoj Bugarskoj). Značajka im je da su to ravna paljevinska groblja, s velikim udjelom grobova u urni. Jedno od obilježja groblja u sjeveroistočnoj Bugarskoj (Varna, Silistra) je to da su urne prekrivene rim-skom ciglom ili kamenom. Općenito je korišten slavenski tip keramike za urne, dok na prostoru istočne Bugarske ima i posuda koje nose protobugarsku tradiciju te drugih tipova posuda. Visok je postotak prilaganja brojnih nalaza u grobo-vima i to različitijih vrsta nego što je to uobičajeno na pro-storu srednjeg Podunavlja – noževi, strelice, pršljeni, nakit: naušnice, torkvesi, prstenje i dr.) (Važarova 1976, 409). Gro-blja s isključivo paljevinskim ritusom su pronađena samo u 12 slučajeva, a ostala pripadaju mješovitim grobljima s paljevin-skim i kosturnim ritusom, poganskog ili kršćanskog karaktera (Važarova 1976, 440-441), od kojih su poneka datirana nala-zima novca, a uočljivi su i elementi na osnovi kojih je moguće lučiti slavenski, odnosno protobugarski etnik (Važarova 1976, 441; Važarova 1979, 26).

Usporedi li se situacija na vinkovačkome groblju sa svim navedenim podacima o paljevinskim i biritualnim grobljima na širem geografskom prostoru, uočljivo je da se na čitavome tome području, uz učestaliji obred paljevinskog pokopa u ur-nama, javlja i paljevinski pokop u jamama bez urni.

Sjeverno od Dunava u Devinskoj Novoj Vesi od 27 palje-vinskih grobova samo je jedan (grob 247) pripadao tipu palje-vinskih grobova kod kojih su ostaci spaljenih kostiju položeni na dno rake, dok su kod ostalih bili položeni u raku u urni (Ei-sner 1952, 388). Na biritualnome groblju Želovce, pronađena su tek tri paljevinska groba, a kod svih su spaljeni ostaci ko-stiju bili položeni u urnu (Čilinská 1973, 9). Sličan odnos je zamijećen i na biritualnome groblju u Bernolákovu, četiri su groba bila s urnom (od toga su dva pronađena u zapunama kosturnih grobova), a jedan je bio bez urne i to grob ratnika br. 34 u kojem je bio pokopan i konj (Kraskovska 1962, 442). U Bajč-Vlkanovu od 30 paljevinskih grobova svi osim jednog su imali urnu (Nevizánsky 1992, 413). U Čakajovcama od 89 paljevinskih grobova njih 71 bilo je s urnama (79,8%), a 18 grobova je bilo bez urne (20,2 %) (Rejholcová 1990, 368). Na grobljima u Bešeňovu prisutni su isključivo paljevinski grobovi u urnama (Szőke, Nemeskéri 1954, 109; Kraskovska 1958, 422-423), a tako i na oba groblja u Bratislava Vajnory (Slivka, Mináč 1976, 426). Velik udio grobova u urni spram jednostavnih grobova u jami zamijećen je i na moravskim paljevinskim grobljima Břeclav-Pohansko, Stará Břeclav i Trnava (Dostal 1985, 15, 18), a otvara se i mogućnost da su paljevinski grobovi bez urni u Břeclav-Pohanskom možda

lich Feuerbestattungen in Urnen vor (Szőke, Nemeskéri 1954, 109; Kraskovska 1958, 422-423), wie auch auf den beiden Gräberfeldern in Bratislava Vajnory (Slivka, Mináč 1976, 426). Ein großer Anteil an Urnengräbern im Vergleich zu den einfachen Gräbern wurde auch bei den mährischen Brandgräberfeldern Břeclav-Pohansko, Stará Břeclav und Trnava vermerkt (Dostal 1985, 15, 18); es ist möglich, dass die Brandgräber ohne Urnen in Břeclav-Pohansko eine ältere Art des Feuerbestattungsritus darstellten (Macháček 1994, 230).57 Bei den Brandgräberfeldern in Bulgarien ist die Zahl der Feuerbestattungen in Gruben gegenüber den Urnengräbern ge-wöhnlich gering, während es bei den doppelrituellen Gräberfeldern umgekehrt ist – Urnengräber kommen nur sporadisch oder über-haupt nicht vor, und es überwiegen einfache Feuerbestattungen in Gruben, wie auch in Pókaszepetk und in Alsórajk-Határi tábla (Szőke 1996, 105, Fußn. 256; Vǎžarova 1979; 5, Vǎžarova 1979, 409-410). In Rumänien ist jedoch bei dem doppelrituellen Gräber-feld in Histria aus dem 9.-10. Jahrhundert eine größere Anzahl an Urnengräbern als die übrigen Brandgräberformen charakteristisch (Zirra 1963, 358). Andererseits kommen auf dem großen fl achen Brandgräberfeld aus dem 7. Jahrhundert in Sǎrata Monteoru auch Brandgräber mit wie auch ohne Urnen vor, und der Autor ist der Meinung, dass es einen chronologischen Unterschied im Bestatt-ungsritus zwischen den einfachen Bestattungen der eingeäscherten Knochen und den Urnenbestattungen gibt, der nicht auf sozialen Unterschieden zwischen den Bestatteten basiert,, beziehungsweise dass die Urnenbestattungen sich aus den Grubenbestattungen ent-wickelt haben (Nestor 1957, 290).

Zusammenfassend kann man sagen, dass bei den westslawi-schen Gräberfeldern mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus auf dem Gebiet von Mähren (Břeclav-Pohansko, Stará Břeclav und Trnava) sowie der Slowakei (Vyčapov-Opatovce, Čakajovce, Bajč-Vlkanovo, Bešeňov) das Vorkommen von Urnengräbern sichtbar häufi ger ist, dagegen Gräber ohne Urnen nur sporadisch vorkommen. Ähnlich ist es bei den Südslawen in Bulgarien auf den Gräberfeldern mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus. Interessanterweise ist es bei den doppelrituellen Gräberfeldern auf dem Gebiet Bulgariens sowie Ungarns gerade umgekehrt: es überwiegt die Variante der einfachen Feuerbestattungen in Gruben ohne Urnen. Doppelrituelle Gräberfelder vom Gebiet der Slowakei – diejenigen, die nach G. Fusek schon ab der Hälfte des 7. Jahrhun-derts beginnen (Devínska Nová Ves), als auch diejenigen, die ab dem 8. Jahrhundert beginnen (wobei das Vorkommen des Feuer-bestattungsritus auch vor dem 8. Jahrhundert nicht ausgeschlossen ist) –, passen in das generelle Bild von Mähren und der Slowakei bei den Gräberfeldern mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus, beziehungsweise offenbar von der gesamten westslawischen Be-völkerung. Dabei kann man feststellen, dass bei einzelnen doppel-rituellen Gräberfeldern die Variante der Feuerbestattung ohne Ur-ne nicht vorkommt (die beiden Gräberfelder in Bratislava Vajnory, Želovce). Die Angaben über das Verhältnis der beiden Varianten des Feuerbestattungsritus bei den Gräberfeldern vom Gebiet Ru-mäniens sind unklar. Die Frage, die schon viele Experten gestellt haben, ob die zwei Varianten des Feuerbestattungsritus (beim Ty-pus der fl achen Feuerbestattungen in Gruben)58 auf verschiedene

57 Die Urnengräber sind andererseits kein seltener Fund bei den Gräber-feldern, die schon in das 6. und 7. Jahrhundert datiert wurden, aber ihr Hauptmerkmal ist das Vorkommen der älteren Formen der handgeform-ten unverzierten Keramik Potvorice, Stupava, Bratislava-Dúbravka).

58 Aus dieser Diskussion wurden die anderen Typen der Brandgräber ausgeschlossen, zum Beispiel die Hügelgräber und ihre Varianten (die spezifi sche Position der Urnen in den Hügeln) sowie die in den Ge-schichtsquellen erwähnten oberirdischen „Gräber“ auf Holzgestellen (Lutovský 1997; Turek 1958; Bialeková 1993 u.a.).

190

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

predstavljali stariji način paljevinskoga pogrebnog običaja (Macháček 1994, 230).57 Na paljevinskim grobljima u Bu-garskoj broj paljevinskih grobova u jamama na grobljima s urnama većinom je malen, dok je kod biritualnih groblja ta pojava obratna - grobovi u urnama su sporadično prisutni ili ih nema, a prevladavaju jednostavni paljevinski grobovi u ja-mama, što je zamijećeno i u Pókaszepetku i u Alsórajk-Határi tábli (Szőke 1996, 105, bilj. 256; Vǎžarova 1979, 5; Vǎžarova 1979, 409-410). U Rumunjskoj je pak na biritualnome groblju u Histriji iz 9. - 10. st. prisutan veći broj grobova s urnama od ostalih oblika paljevinskih grobova (Zirra 1963, 358). S druge strane, u velikom ravnom paljevinskom groblju iz 7. st. u Sǎrata Monteoru javljaju se i paljevinski grobovi s urnama i oni bez urni, a autor je mišljenja da je razlika u pogrebnom običaju između jednostavnih ukopa spaljenih kostiju i ukopa s urnama kronološka, a ne temeljena na društvenim razlikama ukopanih, odnosno da je jednostavno pokapanje u raci evolu-tivno prethodilo ukopu u urni (Nestor 1957, 290).

Možemo sažeti da je na zapadnoslavenskim grobljima s isključivo paljevinskim ritusom na području Moravske (Břeclav-Pohansko, Stará Břeclav i Trnava) te Slovačke (Vyčapov-Opatovce, Čakajovce, Bajč-Vlkanovo, Bešeňov) pojava grobova u urnama vidno prevladavajuća spram sporadične pojave grobova bez urni. Slična situacija jest kod južnih Slavena u Bugarskoj na grobljima isključivo paljevinskog ritusa. Zanimljivo, ta je pojava obrnuta na bi-ritualnim grobljima na području Bugarske pa i Mađarske: prevladavajuća inačica paljevinskih ukopa su jednostavni grobovi u jamama bez urni. Biritualna groblja s područja Slovačke, kako ona koja, prema G. Fuseku, započinju već iza polovice 7. st. (Devinska Nova Ves), tako i ona koja započinju s 8. st. (s time da nije isključena pojava paljevinskog ritusa i prije 8. st.), uklapaju se u sliku kakva je poznata u Moravskoj i Slovačkoj na grobljima isključivo paljevinskog ritusa, odno-sno očito u čitavome zapadnoslavenskom svijetu. Pri tome se može ustvrditi da na pojedinim biritualnim grobljima inačica incineracijskog ritusa bez urni nije niti prisutna (oba groblja u Bratislava Vajnory, Želovce). Nejasni su podaci o odnosu tih dviju inačica paljevinskog ritusa na grobljima s područja Rumunjske. Još uvijek nije moguće dati odgovor na pitanje, koje su već mnogi stručnjaci postavili, ukazuju li dvije va-rijante paljevinskog ritusa (kod tipa ravnih paljevinskih gro-balja u jamama)58 na različite ogranke slavenskog etnika ili na društveno-gospodarske razlike u određenoj zajednici, ili su pak pokazatelji kronološkog slijeda.

Sumirajući iznesene podatke o pogrebnim običajima stanovništva pokopanog na položaju vinkovačke Duge ulice 99 i sagledavajući ujedno opću sliku pojave toga paljevinskog ritusa na širem geografskom prostoru zaposjednutom Slaveni-

57 Grobovi u urnama ne predstavljaju rijetki nalaz, s druge strane, na grobljima datiranim već u 6. i 7. st., ali im je osnovna značajka prisutnost starijih oblika rukom rađene i neukrašene keramike (Potvorice, Stupava, Bratislava-Dúbravka).

58 Iz ove rasprave isključeni su drugi tipovi paljevinskih grobalja, primjerice, grobovi pod humcima i njihove inačice (specifi čan položaj urne unutar humka) kao i nadzemni „grobovi“ na drvenim stalcima, kakve spominju povijesni izvori (Lutovský 1997; Turek 1958; Bialeková 1993 i dr.).

Zweige der slawischen Ethnien oder auf sozial-wirtschaftliche Un-terschiede in einer bestimmten Gemeinschaft hinweisen, oder ob sie doch einfach von der chronologischen Abfolge zeugen, kann noch immer nicht beantwortet werden.

Wenn man die angeführten Angaben über die Bestattungsriten der Bevölkerung, die ihre Toten am Standort Vinkovci-Duga ulica 99 bestattete, zusammenfasst und sich zugleich das generelle Bild über das Vorkommen des Feuerbestattungsritus im weiteren geo-graphischen, von den Slawen besiedelten Gebiet anschaut, lässt sich aufgrund des bisherigen Forschungsstandes bei dem Gräber-feld von Vinkovci schließen, dass es zum Typus der Gräberfel-der mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus gehört. Allerdings sollte man bei dieser Gelegenheit auch darauf hinweisen, dass es auch Einzelfunde gibt, die vielleicht auch die Möglichkeit für eine unterschiedliche Vorstellung von diesem Gräberfeld eröffnen. Der Grundstückseigentümer übergab den Autorinnen dieses Artikels mehrere schriftliche Angaben aus seinen Notizen über die osteolo-gischen Funde aus den Bereichen um die Brandgräber, jedenfalls außerhalb der Gräber, und er überreichte ihnen die Funde zur Be-arbeitung. Die osteologischen Funde wurden Dr. sc. M. Šlaus zur Begutachtung weitergereicht und brachten interessante Ergebnis-se zutage. Nordwestlich des Grabes 8 wurden Teile des Schädels eines über 40 Jahre alten Mannes gefunden, und es ist wichtig darauf hinzuweisen, dass der Schädel nicht dem Feuer ausgesetzt gewesen war. Direkt neben dem Schädel wurden ein Pferdezahn (Equus sp.) sowie der Wirbelknochen eines Schweins (Sus sp.) gefunden, die ebenfalls nicht dem Feuer ausgesetzt waren. Zwi-schen Grab 1 und Grab 6, auf der Tiefe von ca. 45 cm, wurden unverbrannte Tierknochen in einem kleineren Haufen mit einem Durchmesser von ca. 20 cm gefunden, und die Analyse zeigte, dass es sich um Einzelknochen von Rind (Bos taurus), Schwein (Sus sp.) und Fischotter (Lutra lutra) handelte (Šlaus 2003, 10). Der Finder, Herr L. Mravunac, überreichte auch einige Knochen, die er um das Grab 9 gefunden hatte, und es zeigte sich, dass es sich um Teile nicht eingeäscherter Rinderknochen handelte, an de-nen die Spuren der Schlachtung noch sichtbar sind. Auch an ande-ren Stellen in seinem Garten fand Herr L. Mravunac unverbrannte Tierknochen, und zwar von einem Pferd sowie Ziege oder Schaf. Der Kontext aller dieser Funde ist unzuverlässig. Allerdings ist die Tatsache höchst interessant, dass im Areal des Brandgräber-feldes Teile eines unverbrannten menschlichen Schädels gefunden wurden. Wenn dieser Teil eines Menschenskeletts nicht durch bestimmte urbane Eingriffe in einer jüngeren Periode hierhin ge-langte (vielleicht eine Erdaufschüttung, wovon wir keine Anga-ben haben), dann wäre die Möglichkeit offen, dass im Gebiet des Brandgräberfeldes auch ein Knochengräberfeld bestand, natürlich aus einer unbekannten Periode.

Ob das Gräberfeld in Duga ulica 99 in Vinkovci vielleicht von einer unterschiedlichen Art – doppelrituell – ist, unter Berücksich-tigung der Tatsache, dass üblicherweise die Knochengräber des awarischen Horizontes viel tiefer als die Brandgräber eingesunken waren, werden erst ausführlichere archäologische Ausgrabungen zeigen. Zur Zeit belegen die bestehenden zuverlässigen Angaben nur die Existenz der Feuerbestattungsriten.

Auf das Bestehen eines möglichen awarisch-slawischen Kno-chengräberfeldes aus dem 8. Jahrhundert ca. 800 Meter östlich des Brandgräberfeldes in Duga ulica 99 weisen sporadische Funde mit unzuverlässigen Fundumständen hin. Der erste Fund ist ein Topf-fragment aus der Glagoljaška ulica (Abb. 1,2), angefertigt in der Knettechnik, in das 8. Jahrhundert datiert, und der zweite ist ein Bronzeohrring mit Anhänger, gefunden neben einem Kinderschä-del, wahrscheinlich am Standort „Tržnica”, beziehungsweise der heutigen Duga ulica 5 (Abb. 1,3) (Dimitrijević 1979, 191-192, Abb.

191

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

ma, na osnovi dosadašnjeg stupnja istraženosti vinkovačkog groblja može se zaključiti da ono pripada tipu groblja na kojem je prakticiran isključivo paljevinski ritus. Međutim, ovom je prigodom potrebno napomenuti da postoje pojedini nalazi koji možda otvaraju mogućnost i drukčije slike groblja. Naime, vlasnik zemljišta je autoricama članka dao više pismenih po-dataka iz svojih bilješki o pronalascima osteoloških nalaza na područjima okolo paljevinskih grobova, svakako izvan grob-nih raka, te im je te nalaze ustupio na obradu. Osteološki su nalazi predani na ekspertizu dr. sc. M. Šlausu, a rezultirali su zanimljivim podacima. Sjeverozapadno od groba 8 pronađeni su dijelovi lubanje muškarca starijeg od 40 godina, a važno je konstatirati da lubanja nije bila izložena vatri. Neposredno do kostiju ljudske lubanje pronađen je zub konja (Equus sp.) te kralježak svinje (Sus sp.), koji također nisu bili izloženi vatri. Između groba 1 i groba 6 na dubini od oko 45 cm pronađene su negorene životinjske kosti u manjoj nakupini, promjera oko 20 cm, a analiza je pokazala da se radi o pojedinačnim kostima domaćega goveda (Bos taurus), svinje (Sus sp.) te vidre (Lutra lutra) (Šlaus 2003, 10). Nalaznik, g. L. Mravunac, predao je i neke kosti koje je pronašao oko groba 9, a ispostavilo se da se radi o dijelovima negorenih kostiju domaćega goveda, na kojima su ponekad i vidljivi tragovi mesarenja. I na drugim je mjestima u svome vrtu g. L. Mravunac pronašao životinjske negorene kosti i to konja te koze ili ovce. Kontekst svih tih na-laza nesiguran je. Međutim, nadasve zanimljiva činjenica jest to da su na području paljevinskog groblja pronađeni dijelovi ljudske negorene lubanje. Ukoliko taj dio ljudskog kostura nije na to područje dospio nekim urbanim intervencijama u bilo kojem novijem razdoblju (možda navažanje zemlje, o čemu nemamo podataka), tada bi postojala mogućnost da je na pro-storu paljevinskog groblja egzistiralo i neko kosturno groblje, naravno iz nepoznatog nam razdoblja.

Je li vinkovačko groblje u Dugoj ulici 99 možda drukčijeg karaktera - biritualno, ako uzmemo u obzir da je uobičajeno da su kosturni grobovi avarskog horizonta ukopavani puno dublje od paljevinskih, pokazat će tek opsežnija arheološka istraživanja, a za sada postojeći sigurni podaci dokazuju po-stojanje isključivo paljevinskog pogrebnog običaja.

O prisutnosti mogućeg kosturnog avaro-slavenskog gro-blja 8. st. oko 800 metara istočnije od paljevinskog groblja u Dugoj ulici 99, govore nam sporadični nalazi nesigurnih okolnosti nalaza. Prvi nalaz jeste ulomak lonca iz Glagoljaške ulice (sl. 1,2), izrađenog tehnikom gnjetanja koji je datiran u 8. st., a drugi je brončana naušnica s privjeskom pronađena kraj lubanje djeteta, vjerojatno na položaju „Tržnica”, odno-sno danas Duga ulica 5 (sl. 1,3) (Dimitrijević 1979, 191-192, sl. 11,1-3). Ovi nalazi pronađeni su na položajima unutar be-dema nekadašnje antičke urbane cjeline Cibalae, a pripisani su vremenu drugog avarskog kaganata, dok prisutnost Avara prvog kaganata na području grada Vinkovaca nije potvrđena arheološkim nalazima (Sekelj Ivančan 2001, 196).

5. DATACIJA DUGE 99

Pri vremenskom opredjeljenju groblja u Dugoj ulici 99 treba uzeti u obzir specifi čan pogrebni običaj i njegove ana-logije na širem prostoru, zatim materijal iz grobnih cjelina te

11,1-3). Diese Funde wurden an Standorten innerhalb der Festungs-mauern der einstigen antiken Stadt Cibalae gefunden und in die Zeit des zweiten awarischen Khaganats eingeordnet, während die Anwesenheit der Awaren des ersten Khaganats auf dem Gebiet der Stadt Vinkovci nicht durch archäologische Funde belegt ist (Sekelj Ivančan 2001, 196).

5. DIE DATIERUNG VON DUGA ULICA 99

Bei der zeitlichen Bestimmung des Gräberfeldes in Duga ulica 99 müssen der spezifi sche Bestattungsritus und seine Analogien auf dem weiteren Gebiet sowie das Material aus den Grabanlagen und alternative Datierungsmethoden berücksichtigt werden. Aus dem bisher Gesagten geht hervor, dass alleine aus der Bestattungs-sitte keine deutlichen engeren zeitlichen Eingrenzungen erfolgen können, da diese während einer längeren Periode des Frühmittelal-ters in den einzelnen Gebieten unterschiedlich gehandhabt wurde. Doch stellt der spezifi sche Ritus eine Leitlinie bei der Analyse der Grabfunde dar. Obwohl die verschiedenen in den Gräbern gefun-den Gegenstände keinen entsprechenden chronologischen Rahmen geben können, bieten die Keramikfunde, beziehungsweise die Ur-nen, eine bessere Möglichkeit für die Datierung der Gräber von Vinkovci.

Zur Datierung nach Formen und Art der Keramik ist es wich-tig, noch einmal hervorzuheben, dass in Duga ulica 99 meistens Gefäße vorkommen, die an der langsam rotierenden Töpferschei-be angefertigt und meistens verziert waren, und dass ihr größter Umfang ca. auf der Hälfte der Gefäßhöhe liegt. Das Vorkommen der unverzierten, handgeformten Urnen aus den Gräbern 1 und 10, deren Rand an einer langsam rotierenden Töpferscheibe bearbei-tet wurde, dürfte einen möglichen Verbindungspunkt mit der so genannten Phase C nach D. Jelínková darstellen, zu welcher die Gefäße gehören, für die eine ausgeprägtere Profi lgestaltung des Körpers, intensiver ausgezogene Ränder, der größte Umfang ca. um die Hälfte ihrer Höhe sowie häufi gere Verzierungen charak-teristisch sind, und deren Vorkommen sich mit der dritten, bezie-hungsweise der abschließenden frühslawischen Ansiedlungsphase überschneidet, was im absolut-chronologischen Sinne auf eine Da-tierung in die zweite Hälfte des 7. und an den Anfang des 8. Jahr-hunderts hinweisen würde (Jelínková 1990, 280).59 Ein bedeuten-der Faktor beim Versuch, den Anfang der Benützung der einzelnen Gräberfelder zu datieren, ist das Vorkommen der Keramik, die mit dem Prager Typus, beziehungsweise seinen weiter entwickelten Varianten verwandt ist, so dass bei solchen Gräberfeldern die un-tere Grenze der Benützung ca. in das letzte Drittel des 7. Jahrhun-derts gesetzt wird (Nevizánsky 1992, 414), beziehungsweise an das Ende des 7. und den Anfang des 8. Jahrhunderts (Bialeková 1962, 148). In diesem chronologischen Kontext könnten wir auch den Anfang der Benützung des Brandgräberfeldes in Duga ulica 99 betrachten.

Der Versuch, die obere Grenze der Benützung des Gräberfel-des in Vinkovci aufgrund der Formen der Urnen und ihrer Verzie-rung zu bestimmen, bringt keine zufrieden stellenden Ergebnisse, da solche Formen und Verzierungen während einer längeren Pe-

59 Die zweite Hälfte des 7. Jahrhunderts ist aufgrund der typologisch-chronologischen Analysen von G. Fusek mit der so genannten II. Phase der Keramik verbunden. Er ist der Meinung, dass diese Phase nicht als eine frühslawische, sondern als die Phase des Endes der frühslawischen Keramik betrachtet werden muss. Veränderungen in den Techniken der Anfertigung, der Formen und Verzierung der Keramik verbindet G. Fusek mit der Ausbreitung des awarischen Khaganats Mitte des 7. Jahr-hunderts, was der kontinuierlichen inneren Entwicklung der slawischen Ethnie einen bedeutenden Rückschlag versetzte (Fusek 1996, 36).

192

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

alternativne datacijske metode. Iz dosadašnjeg je teksta razvi-dno da sam pogrebni običaj ne može dati jasne uže vremenske odrednice jer se javlja tijekom dužeg razdoblja ranog srednjeg vijeka, različito u pojedinim krajevima. Ipak, specifi čan ritus predstavlja smjernicu pri sagledavanju samih grobnih nalaza. Iako različiti pronađeni predmeti u grobovima ne mogu da-ti odgovarajući kronološki okvir, nešto bolju mogućnost za dataciju vinkovačkih grobova pružaju nam keramički nalazi, odnosno urne.

Što se tiče datiranja prema oblicima i vrsti keramike, važno je ponoviti da se u Dugoj ulici 99 javljaju uglavnom posude izrađivane na sporome lončarskom kolu, i uglav-nom su ukrašene, a najveća im je širina oko polovice visine posude. Pojava neukrašenih urni iz grobova 1 i 10, koje su rađene rukom s time da im je rub dorađen na sporom kolu, predstavljala bi moguću poveznicu s tzv. fazom C prema D. Jelinkovoj, u koju spadaju posude čija je značajka izraženija profi lacija tijela, jače izvučeni rubovi, najveća širina oko po-lovice visine i veća pojava ukrašavanja posuda, a koja odgo-vara trećoj, odnosno zaključnoj ranoslavenskoj naseobinskoj fazi, što bi u apsolutnokronološkom smislu značilo dataciju druga polovica 7. i početak 8. st. (Jelínková 1990, 280).59 U pokušaju datiranja početka korištenja pojedinih groblja važan čimbenik je pojava keramike bliske praškom tipu, odnosno njegovim razvijenijim inačicama, pa se kod takvih groblja stavlja donja granica korištenja oko posljednje trećine 7. st. (Nevizánsky 1992, 414), odnosno u kraj 7. i početak 8. st. (Bialeková 1962, 148). U tome kronološkom kontekstu mogli bismo promatrati i početak korištenja paljevinskog groblja u Dugoj ulici 99.

Pokušaj određivanja gornje granice korištenja vinkovačkog groblja prema keramičkim oblicima urni i njihovim načinima ukrašavanja ne daje zadovoljavajuće rezultate jer se takvi oblici i ukrasi zadržavaju tijekom dužeg razdoblja. Određeni orijentir za gornju granicu korištenja groblja jeste tip pogreb-nog običaja, odnosno spaljivanje pokojnika. Na području Slovačke groblja s isključivo paljevinskim ritusom uglavnom prestaju s krajem 7. st., a paljevinski ritus se održava paralel-no i istodobno s kosturnim na biritualnim grobljima u drugoj polovici 7. st. (Devinska Nova Ves) te u 8. st., što je dokazano na više nalazišta u pograničnom prostoru avarskoga kaganata u srednjem Podunavlju. U Moravskoj se prestanak groblja s isključivo paljevinskim ritusom stavlja u kraj 8. i početak 9. st., no na ponekim područjima javlja se inhumacija već tijekom 8. st. Na područjima koja su bila izvan dometa utjecaja avarske države, paljevinski se način pokopavanja zadržava i do u 10. st., ponegdje i duže. Čini se da se groblja s isključivo paljevin-skim ritusom na pograničnim područjima avarskog kaganata, u koje svakako spadaju i Vinkovci, uglavnom prestaju ranije prakticirati nego na udaljenijim područjima. S druge strane,

59 Druga polovica 7. st. pripada tzv. II. fazi keramike, prema tipološko-kronološkim analizama koje je proveo G. Fusek. On je mišljenja da se ova faza ne treba promatrati kao ranoslavenska već kao faza prestanka ranoslavenske keramike. Promjene u tehnikama izrade, oblicima i načinu ukrašavanja keramike G. Fusek povezuje sa širenjem avarskog kaganata sredinom 7. st., koje je zadalo značajan udarac kontinuiranom unutarnjem razvoju slavenskog etnikuma (Fusek 1996, 36).

riode vorkommen. Eine Orientierungshilfe bei der Bestimmung der oberen Grenze der Benützung des Gräberfeldes ist der Typus des Bestattungsritus, beziehungsweise die Einäscherung der Ver-storbenen. Auf dem Gebiet der Slowakei werden die Gräberfelder mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus meistens mit dem En-de des 7. Jahrhunderts aufgegeben, und der Feuerbestattungsritus wird parallel und gleichzeitig mit dem Knochenbestattungsritus bei den doppelrituellen Gräberfeldern in der zweiten Hälfte des 7. Jahrhunderts (Devínska Nová Ves) sowie im 8. Jahrhundert prakti-ziert, was an mehreren Fundorten im Grenzgebiet des awarischen Khaganats im Mitteldonauraum belegt ist. In Mähren wird das Ende der Gräberfelder mit ausschließlichem Feuerbestattungsri-tus an das Ende des 8. und den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert, aber in manchen Gebieten kommt die Körperbestattung schon im Laufe des 8. Jahrhunderts vor. In den Gebieten außerhalb des Einfl ussbereichs des awarischen Staates erhielten sich die Feuer-bestattungen noch bis in das 10. Jahrhundert, mancherorts sogar auch länger. Es scheint, dass die Nutzung der Gräberfelder mit ausschließlichem Feuerbestattungsritus in den Grenzgebieten des awarischen Khaganats, zu denen freilich auch Vinkovci gehör-te, meistens früher aufhört als in den entfernteren Gebieten. An-dererseits kommen doppelrituelle Gräberfelder in den zentralen Gebieten des awarischen Staates schon vom Anfang des 7. Jahr-hunderts vor. Daraus wird ersichtlich, dass im Falle von Vinkovci, das unter dem unmittelbaren Einfl uss des awarischen Khaganats stand beziehungsweise in seinem südlichen Grenzgebiet lag, der Feuerbestattungsritus nach der Mitte des 7. Jahrhunderts prakti-ziert wurde.

Diese Datierung des Gräberfeldes von Vinkovci bestätigen auch die Ergebnisse der Radiokarbonanalyse, die zugleich auch zuverlä-ssigere Angaben zur Bestimmung der oberen Grenze der Benützung des Gräberfeldes von Vinkovci mit dem Feuerbestattungsritus brin-gen. Die Analysen wurden an Kohleproben aus den Gräbern 6, 8 und 10 durchgeführt:60

- Grab 6 – BP 1276 ± 26 (kalibriertes Alter: cal AD 694, 697, 717, 748, 766)61;

- Grab 8 – BP 1288 ± 25 (kalibriertes Alter: cal AD 691, 702, 710, 752, 759)62;

- Grab 10 – BP 1808 ± 25 (kalibriertes Alter: cal AD 236).63

Wie man bemerkt, weisen die Ergebnisse der Radiokarbonana-lyse für Grab 10 auf die römische Periode hin. Obwohl am nahe

60 In den gesammelten Proben der Verfüllungen der übrigen Gräber und im Inhalt der Urnen gab es nämlich keine Funde von Kohle. Die Autorinnen versuchten, das Resultat der absoluten Datierung für die Probe der Überreste der eingeäscherten Menschenknochen aus Grab 8 zu bekommen, in dem sich die größte Anzahl an eingeäscherten Kno-chen befand. Die Probe wurde dem Institut Ruđer Bošković in Zagreb überreicht, aber die Ergebnisse waren negativ, da die Überreste der eingeäscherten Knochen nicht genügend Kollagen für die Radiokarbo-nanalyse enthielten.

61 Detailliertere Laborangaben zu Grab 6: 1 σ Range (Probability 68,3%): cal AD 691-704 (Probability 14.3%), cal AD 706-724 (Probability 19.8%), cal AD 739-755 (Probability 17.1%), cal AD 755-772 (Prob-ability 17.1%); 2 σ Range: cal AD 667-780 (Probability 95.4%). Kali-brierung durchgeführt nach “CALIB rev 4.3” (Data set 2), Stuiver et al., Radiocarbon 40, 1041-1083, 1998.

62 Detailliertere Laborangaben zu Grab 8: 1 σ Range (Probability 68.3%): cal AD 687-721 (Probability 38.2%), cal AD 744-769 (Probability 30.1%); 2 σ Range: cal AD 672-776 (Probability 95.4%).

63 Detailliertere Laborangaben zu Grab 10: 1 σ Range (Probability 68.3%): cal AD 134-159 (Probability 17.1%); cal AD 170-196 (Probability 19.1%), cal AD 209-243 (Probability 32.1%); 2 σ Range (Probability 95.4%): cal AD 131-257 (Probability 87.8%), cal AD 301-319 (Prob-ability 7.6%).

193

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

biritualna groblja na središnjim područjima avarske države prisutna su već od početka 7. st.. Iz ovoga je uočljivo da se u slučaju Vinkovaca, na području koje je bilo pod izravnim utjecajem avarskog kaganata, odnosno na njegovom južnom pograničnom prostoru, paljevinski ritus prakticira nakon sre-dine 7. st..

Takvu dataciju vinkovačkog groblja potvrđuju i rezultati radiokarbonskih analiza koji ujedno daju i pouzdanije podatke za određivanje gornje granice korištenja vinkovačkog groblja s paljevinskim ritusom. Ispitivanja su provedena na uzorcima ugljena iz grobova 6, 8 i 10:60

- grob 6 – BP 1276 ± 26 (kalibrirane starost: cal AD 694, 697, 717, 748, 766)61;

- grob 8 – BP 1288 ± 25 (kalibrirana starost: cal AD 691, 702, 710, 752, 759)62;

- grob 10 – BP 1808 ± 25 (kalibrirane starost: cal AD 236).63

Uočljivo je da radiokarbonski rezultati za grob 10 ukazuju na rimsko razdoblje. Iako je nedaleko položaja Duge ulice 99 ustanovljeno postojanje zapadne nekropole rimske Cibalae, te je tako u Kozarčevoj ulici pronađen rimski paljevinski grob sa „standardnom“ urnom s pepelom i pravokutnim poklopcem, vjerojatno iz 1. ili 2. st. (Dimitrijević 1979, 160), u slučaju groba 10 iz Duge ulice 99 ne možemo govoriti o rimskom grobu jer se urna oblikom, fakturom i načinom izrade uklapa u tip slavenskih posuda. Vjerojatno je uzorčen ugljen u grobnu zapunu dospio iz starijeg, rimskog razdoblja.

Uzevši sve to u obzir, zamjećuje se da 14C rezultati potvrđuju dataciju groblja prema najučestalijim analogijama za urne u razdoblje kraja 7. i prve polovice 8. st.. Apsolutnodatacijski orijentir za vremensko opredjeljenje, dakle, predstavljaju nam grobovi 6 i 8, za koje su radiokarbonski datumi dali slične, goto-vo identične rezultate. Na pitanje je li groblje korišteno u kraćem ili dužem razdoblju, s obzirom da se i kod ovog, vrlo malog broja otkrivenih grobova pojedine urne međusobno veoma razlikuju, na osnovi stanja istraženosti nije moguće odgovoriti. Na tako malom uzorku nije moguće donositi niti zaključke o eventual-

60 Naime, u prikupljenim uzorcima zapuna ostalih grobnih raka i sadržaju urni nije bilo nalaza ugljena. Autorice su pokušale dobiti apsolutno datacijski rezultat uzorka ostatka spaljenih ljudskih kostiju iz groba 8 u kojem je bilo najviše nagorenih kostiju. Uzorak je predan na Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, ali su rezultati bili negativni jer u ostacima spaljenih kostiju nije bilo dovoljno kolagena za radiokarbonsku analizu.

61 Detaljniji laboratorijski podaci za grob 6: 1 σ Range (Probability 68,3 %): cal AD 691 - 704 (Probability 14.3 %), cal AD 706 – 724 (Probabil-ity 19.8 %), cal AD 739 - 755 (Probability 17.1 %), cal AD 755 - 772 (Probability 17.1 %); 2 σ Range: cal AD 667 - 780 (Probability 95.4 %). Kalibracija je izvršena prema “CALIB rev 4.3” (Data set 2), Stuiver et al., Radiocarbon 40, 1041-1083, 1998.

62 Detaljniji laboratorijski podaci za grob 8: 1 σ Range (Probability 68,3 %): cal AD 687 - 721 (Probability 38.2 %), cal AD 744 - 769 (Probability 30.1 %); 2 σ Range: cal AD 672 - 776 (Probability 95.4 %).

63 Detaljniji laboratorijski podaci za grob 10: 1 σ Range (Probability 68,3 %): cal AD 134 - 159 (Probability 17.1 %); cal AD 170 - 196 (Probability 19.1 %), cal AD 209 - 243 (Probability 32.1 %); 2 σ Range (Probability 95,4 %): cal AD 131 - 257 (Probability 87.8 %), cal AD 301 - 319 (Probability 7.6 %).

gelegenen Standort Duga ulica 99 das Bestehen der westlichen Ne-kropole des römischen Cibalae belegt und in der Kozarčeva ulica ein römisches Brandgrab mit einer „Standardurne“ mit Asche und einem rechteckigen Deckel, wahrscheinlich aus dem 1. oder 2. Jahr-hundert, gefunden wurde (Dimitrijević 1979, 160), kann im Falle des Grabes 10 aus Duga ulica 99 nicht von einem römischen Grab die Rede sein, da die Urne ihrer Form, Faktur und Anfertigung nach eindeutig einen slawischen Gefäßtypus darstellt. Wahrscheinlich gelangte die Kohleprobe aus der älteren, römischen Periode in die Grabverfüllung.

Unter Berücksichtigung alles dessen stellt man fest, dass die 14C-Resultate die Datierung des Gräberfeldes anhand der häufi g-sten Analogien für die Urnen an das Ende des 7. und in die erste Hälfte des 8. Jahrhunderts bestätigen. Einen Orientierungspunkt für die absolute Datierung bei der zeitlichen Bestimmung stellen also die Gräber 6 und 8 dar, für die die Daten der Radiokarbon-analyse ähnliche, fast identische Ergebnisse brachten. Die Frage, ob das Gräberfeld während einer kürzeren oder längeren Periode benützt war, kann man anhand des Forschungsstandes nicht be-antworten, da bei dieser sehr geringen Zahl freigelegter Gräber sich die einzelnen Urnen wesentlich voneinander unterscheiden. Aufgrund eines so kleinen Musters kann man auch keine Schlüsse über die mögliche Gruppierung der Gräber nach einzelnen Fami-lien oder über den gesellschaftlichen Status, beziehungsweise die Unterschiede zwischen den Einzelpersonen in der Gemeinschaft, machen. Vom besonderen Status einer Einzelperson oder vielleicht von einem rituellen Bestattungsverfahren bei einem Verstorbenen kann möglicherweise nur im Falle der Kindesbestattung in Grab 4 die Rede sein.

6. DIE SLAWISCHE GEMEINSCHAFT AUS DUGA ULICA 99 UND DIE NACHBARBEVÖLKERUNG – SCHLUSSBETRACHTUNGEN

Die gewonnene Datierung des Brandgräberfeldes in Duga ulica 99 in Vinkovci weist in die Zeit zurück, in der dieses Gebiet von Awaren und Slawen besiedelt war. In dieser Zeit kann man im ar-chäologischen Material deutlich zwischen der so genannten frühen, mittleren und späten Phase der awarischen Vorherrschaft unterschei-den,64 und das Gräberfeld von Vinkovci dürfte zum Ende der mittle-ren und den Anfang der späten Phase gehören.

In der mittleren Phase der awarischen Dominanz, die bis zum Jahr 670 andauert und sich im archäologischen Material ungefähr

64 Die Zeit der frühen Phase der awarischen Vorherrschaft beginnt mit dem Jahr 568; sie schwächt sich allmählich nach 630 ab. Im archäolo-gischen Material spiegelt sich die frühe Phase bis ca. 650, als die Zeit der ständigen Krisen des Khaganats eintritt, die nach der Niederlage bei Konstantinopel begonnen hatten (Vinski 1958, 18). Funde aus dieser Periode sind sporadisch: eine Bronzezunge mit Fragmenten von rotem Glas und Matrizen zum Pressen sowie ein kreuzförmiger Beschlag aus Sisak (Vinski 1958, 26-27, T XVII,1-4), der Fund eines Hortes mit 25 Exemplaren von Bronzematrizen zum Pressen aus Biskupija-Pliskov (Vinski 1958, 26-27, T XVI), der Fund eines goldenen Ohrringes vom Typus einer umgekehrten Pyramide aus Velika Kladuša (Vinski 1956, 78; Vinski 1958, T XI,13), der Fund eines frühawarischen dreifl ügeli-gen Pfeils aus Kuzelin bei Zagreb (Sokol 1996, 47, Abb. 5). Östlich der Mündung der Drau in die Donau, im Gebiet von Banat, Batschka und Sirmium und donauabwärts wurden mehrere Funde entdeckt, die sich in den frühawarischen Horizont einordnen lassen, und die vom Territorium des frühawarischen Staatsgebildes stammen (Vinski 1958, 20-26, 30-31).

194

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

nom grupiranju grobova pojedinih obitelji niti o sociološkome statusu, odnosno razlikama između pojedinaca u zajednici. O posebnom statusu pojedinca, ili možda o nekom ritualnom po-smrtnom postupku spram pokojnika, moguće je govoriti jedino u slučaju pokopa djeteta iz groba 4.

6. SLAVENSKA ZAJEDNICE IZ DUGE ULICE 99 I OKOLNO STANOVNIŠTVO – ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Dobivena datacija vinkovačkog paljevinskog groblja u Dugoj ulici 99 upućuje nas na vrijeme u kojem na ovim pro-storima obitavaju Avari i Slaveni. To je vrijeme u kojem se u arheološkome materijalu jasno luči tzv. rana, srednja i kasna faza avarske dominacije,64 a vinkovačko groblje pripadalo bi razdoblju kraja srednje i početka njezine kasne faze.

Tijekom srednje faze avarske prevlasti koja traje do 670. god., a koja se u arheološkom materijalu odražava do oko 700. god., pretpostavljaju se i novi seobeni valovi stanovništva (Vinski 1958, 18).

Na širem prostoru Vinkovaca vrijeme prijelaza srednje u kasnu fazu avarske dominacije u arheološkom materijalu očitava se iz nalaza iz kosturnih grobova, nesumnjivo pripi-sanih Avarima. Najstariji od njih je oštećeni konjanički grob iz Zmajevca u Baranji, datiran u sredinu ili drugu polovicu 7. st. (Vinski 1958, 26-27, T. XI,1-10), zatim konjanički grob iz Osijeka (Vinski 1958, 26-27, T. XII) te pojedini grobovi, od ukupno 66 istraženih s groblja Bijelo Brdo-Bajer (grob br. 49) (Ivaniček 1949; Vinski 1958, 26-27, T. XIII,1-14).65 Pri tome, moramo spomenuti da se uočava sličnost vinkovačke keramike iz Duge ulice 99 s keramikom podunavskog tipa iz konjaničkog groba iz Osijeka i jednom posudom iz Bijelog Br-da-Bajera (Ivaniček 1949, T. XL,61e), dok je ostala keramika s tog lokaliteta po obliku i načinu izrade sasvim drukčija.

Prema paljevinskom pogrebnom ritusu i karakterističnim na-lazima vinkovačko groblje na položaju Duge ulice 99 zasigurno pripada Slavenima. Postavlja se pitanje kakav je odnos slaven-skog stanovništva koji su pokapali svoje mrtve na položaju Du-ge 99 s okolnim stanovništvom - Avarima i drugim slavenskim stanovništvom. Kakvi su bili njihovi kontakti? I, konačno, zašto je stanovništvo u Dugoj 99 pokopano na tradicionalan slavenski

64 Vrijeme rane faze avarske dominacije započinje s 568. god. odnosno postupno slabi nakon 630. god. U arheološkome materijalu rana se faza odražava sve do oko 650. god. kada nastupa vrijeme trajnijih kriza kaganata koje su započele nakon poraza kod Konstantinopola (Vinski 1958, 18). Nalazi iz tog razdoblja su sporadični: brončani jezičac s ulomcima crvenog stakla i uzorci (matrice) za tiještenje i jedan križoliki okov iz Siska (Vinski 1958, 26-27, T XVII,1-4), nalaz ostave 25 primjerka brončanih uzoraka na tiještenje iz Biskupije-Pliskov (Vinski 1958, 26-27, T. XVI), nalaz zlatne naušnice tipa okrenute piramide iz Velike Kladuše (Vinski 1956, 78; Vinski 1958, T XI,13), nalaz trokrilne ranoavarske strelice iz Kuzelina kraj Zagreba (Sokol 1996, 47, sl. 5). Istočno od ušća rijeke Drave u Dunav, na području Banata, Bačke i Srijema i nizvodno uz Dunav pronađeno je više nalaza koji se mogu pripisati ranom avarskom horizontu, a koji i teritorijalno ulaze u ranoavarsku državnu tvorevinu (Vinski 1958, 20-26, 30-31).

65 U ovo razdoblje datira se i nalaz zlatnog prstena bizantskog tipa iz Iloka te nalazi novca Justina II. i carice Sofi je s položaja Gradac u Zagrebu na kojem su u arheološkim iskopavanjima i dendrokronološkim analizama provedenima krajem 20. st. ustanovljeni ostaci naselja (Tomičić 2000, 148).

bis zum Jahr 700 widerspiegelt, lassen sich auch neue Wanderungs-wellen der Bevölkerung vermuten (Vinski 1958, 18).

In der weiteren Umgebung von Vinkovci kommt die Über-gangszeit von der mittleren in die späte Phase der awarischen Vorherrschaft im archäologischen Material bei Funden aus den Knochengräbern zum Ausdruck, die zweifellos den Awaren zu-geschrieben werden können. Das älteste davon ist das beschädig-te Reitergrab aus Zmajevac in der Baranya, datiert in die Mitte oder in die zweite Hälfte des 7. Jahrhunderts (Vinski 1958, 26-27, T. XI,1-10), dann das Reitergrab aus Osijek (Vinski 1958, 26-27, T. XII) sowie einzelne von den insgesamt 66 erforsch-ten Gräbern vom Gräberfeld Bijelo Brdo-Bajer (Grab Nr. 49) (Ivaniček 1949; Vinski 1958, 26-27, T. XIII,1-14).65 Dabei sei darauf hingewiesen, dass Ähnlichkeiten der Keramik aus Duga ulica 99 in Vinkovci mit der Keramik des donauländischen Typus aus dem Reitergrab von Osijek und einem Gefäß aus Bijelo Br-do-Bajer deutlich sind (Ivaniček 1949, T. XL,61e), während die übrige Keramik von diesem Standort ihrer Form und Anfertigung nach völlig anders ist.

Aufgrund der Sitte der Feuerbestattung und der charakteri-stischen Funde gehörte das Gräberfeld von Vinkovci am Stand-ort Duga ulica 99 gewiss zu den Slawen. Es erhebt sich die Frage nach den Beziehungen der slawischen Bevölkerung, die ihre Toten am Standort Duga ulica 99 bestattete, mit ihren Nachbarn – den Awaren und der übrigen slawischen Bevölkerung. Wie waren ihre Kontakte? Und letztendlich, warum praktizierte die Bevölkerung in der Duga ulica 99 traditionelle slawische Bestattungen in ei-nem Umfeld, in dem man eher erwarten würde, dass sie schon die Knochenbestattungen übernehmen würden – entweder unter dem Einfl uss der alteingesessenen Bevölkerung des römischen Cibalae, oder unter dem intensiven Einfl uss der awarischen Anwesenheit, die aus ihrem archäologischen Erbe im Gebiet Ostslawoniens deut-lich hervorgeht?

In letzter Zeit wurde eine revidierte Liste der Standorte aus der Awarenzeit im Gebiet Nordkroatiens zusammengestellt, auf der 51 Standorte sowie die Einzelfunde, die freigelegten Gräberfelder und eine Siedlung aufgelistet sind (Filipec 2003, 132-135). Die meisten gehören in die Zeit der Spätphase der awarischen Vorherrschaft in diesem Gebiet. Es handelt sich um Gegenstände aus den östlichen Teilen Kroatiens, und zwar von mehreren Standorten in Dalj, danach aus den zerstörten Gräbern vom Standort Bogaljevci, die an das En-de des 8. Jahrhunderts datiert wurden (Bojčić 1984, 215-217, Abb. 2-5; Katalog 2000, 89; Filipec 2003, 132-133); darunter sind auch awarische Gürtelzungen aus Vukovar und Umgebung (Borovo-Gradac, Sotin, Vučedol) (Tomičić 1999, 229, Abb. 4, 240, Abb. 13; Filipec 2003, 134-135), sowie sonstige zufällige Einzelfunde oder Gegenstände, die aus zerstörten Knochengräbern stammen (vergl. Katalog 2000, 84-116 und Filipec 2003, 132-135), aber auch aus den westlichen Teilen Nordkroatiens, z.B. spätawarische Gürtelzungen von einem unbekannten Standort vom Gebiet der Stadt Križevci u.a. (Katalog 2000, 90).

Die Datierung der Urne aus Vinkovci an das Ende des 7. bis zur Mitte des 8. Jahrhunderts, beziehungsweise an das Ende der mittle-ren und den Anfang der späten Phase der awarischen Vorherrschaft lassen Schlüsse darüber zu, dass während dieser Zeit innerhalb der

65 In diese Zeit wird auch der Fund eines goldenen Ringes vom byzanti-nischen Typus aus Ilok sowie Münzfunde von Justin II. und Kaiserin Sofi a vom Standort Gradac in Zagreb datiert, wo bei archäologischen Ausgrabungen und dendrochronologischen Analysen, vorgenommen am Ende des 20. Jahrhunderts, die Überreste einer Siedlung festgestellt wurden (Tomičić 2000, 148).

195

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

način u okružju u kojem bi se očekivalo da su u tom vremenu već preuzeli kosturni način pokopavanja, bilo pod utjecajima starosjedilačkog stanovništva rimskih Cibala, bilo pod jakim utjecajima avarske prisutnosti koja je jasno uočljiva iz njihove arheološke ostavštine na prostoru istočne Slavonije?

U novije je vrijeme načinjen revizijski popis avarodobnih lo-kaliteta na području sjeverne Hrvatske na kojem se iščitava 51 lo-kalitet, uključujući pojedinačne nalaze, istraživana groblja te jed-no naselje (Filipec 2003, 132-135). Većina njih pripada vremenu kasne faze avarske dominacije na ovim prostorima. To su pred-meti koji potječu iz istočnih dijelova Hrvatske i to s više položaja u Dalju, zatim iz uništenih grobova s položaja Bogaljevci koji se datiraju u posljednje godine 8. st. (Bojčić 1984, 215-217, sl. 2-5; Katalog 2000, 89; Filipec 2003, 132-133), potom avarski pojasni jezičci iz Vukovara i okolice (Borovo-Gradac, Sotin, Vučedol) (Tomičić 1999, 229, sl. 4, 240, sl. 13; Filipec 2003, 134-135), te ostali slučajni pojedinačni nalazi ili predmeti koji potječu iz uništenih kosturnih grobova (usporedi Katalog 2000, 84-116 i Filipec 2003, 132-135), ali i iz zapadnijih dijelova sjeverne Hr-vatske, npr. kasnoavarski pojasni jezičci s nepoznatog položaja s područja grada Križevaca i dr. (Katalog 2000, 90).

Datacija urni iz Vinkovaca u kraj 7. do sredine 8. st., tj. na sam kraj srednje i početak kasne faze avarske dominacije upućuje nas na zaključak da u tom vremenu unutar granica i u rubnim dijelovima avarske države,66 gdje prevladavaju ko-sturna groblja, usporedno postoje i zasebna groblja s drukčijim obredom pokopavanja mrtvih. U tom vremenu ponovnog jačanja kaganata i novih doseoba Avara stoga možda treba računati i na novu doseobu nekih skupina Slavena koje pre-poznajemo upravo po njihovom specifi čnom obredu pokopa-vanja mrtvih. Ipak, ovdje treba ostaviti i otvorenu mogućnost da je, kao što smo napomenuli u poglavlju o dataciji palje-vinskog groblja u Dugoj ulici 99, paljevinsko groblje možda i prije započelo jer se na osnovi 10 grobova ne mogu davati konačni zaključci o početku ukopavanja na groblju. U tom slučaju bi vinkovačko groblje u Dugoj 99 moglo predstavljati groblje stanovništva koje se doselilo možda početkom 7. st., prema za ove krajeve od većine stručnjaka prihvaćenoj da-taciji doseobe,67 ali svakako se nastavilo koristiti do kraja 7.

66 Granica avarske države u rano doba avarske dominacije na jugozapadu je markirana linijom lokaliteta Suhopolje – Vinkovci - Stari Jankovci – Mitrovica (Filipec 2003, Karta 2). Ono što se zapaža u kasno doba avarske prevlasti jest pomicanje jugozapadne granice avarske države prema zapadu koja je u ovom vremenu, prema K. Filipecu, markirana linijom lokaliteta Sela pri Dobovi, Zagreb – Kruge, Sisak, Brodski Drenovac, Mitrovica (Filipec 2001, 89-91, T. I,1; Filipec 2003, 125-126, Karta 1).

67 Problematika najranijeg horizonta doseljavanja Slavena još je uvijek predmetom rasprava povjesničara, a vezana je uz pokušaje tumačenja podataka iz povijesnih izvora koji ukazuju na prva desetljeća 7. st. Danas je opće prihvaćena teorija o doseljenju Slavena i zasebno Hrvata od zakarpatskih prostora prema Podunavlju i dalje prema jadranskoj obali, o čemu nam govore povijesni izvori, ponajprije De administrando imperio Konstantina Porfi rogeneta koji jasno razlikuje Slavene od Hrvata. Još je pedesetih godina predložena slika seobe (B. Grafenauer) po kojoj je došlo do dvije seobe: Slavena, pa potom, oko desetljeće do dva desetljeća kasnije i Hrvata (za sve detaljnije rasprave povjesničara konzultirati zbornik znanstvenog skupa Etnogeneza Hrvata (Zagreb, 1995) s iscrpnim raspravama i literaturom). Taj je stav prihvaćen kod većine povjesničara, a došlo je i do ekstremnih lučenja ovih dviju seoba. L. Margetić i N. Klaić u svojim novijim radovima su predlagali doseobu Hrvata oko 800. god., međutim te su postavke ubrzo opovrgnute (Goldstein 1995, 76-77 i literatura u bilj. 1-6.). Arheološki pokazatelji, iako sporadični, svakako potvrđuju prisutnost Slavena na ovim prostorima već u 7. st.

Grenzen und in den Randgebieten des awarischen Staates,66 wo Knochengräberfelder überwiegen, parallel dazu auch separate Grä-berfelder mit unterschiedlichen Bestattungssitten bestanden. In die-ser Zeit der erneuten Erstarkung des Khaganats und der neuen Zu-wanderungen der Awaren sollte man daher vielleicht auch mit der erneuten Zuwanderung einiger Gruppen von Slawen rechnen, die wir gerade an ihrem spezifi schen Bestattungsritus erkennen. Doch sollte man dabei auch die Möglichkeit offen lassen, dass – wie wir im Kapitel über die Datierung des Brandgräberfeldes in Duga ulica 99 betont haben – das Brandgräberfeld vielleicht auch früher be-gann, da 10 Gräber keine endgültigen Schlüsse über den Anfang der Bestattungen auf dem Gräberfeld zulassen. In diesem Falle dürfte das Gräberfeld in Duga ulica 99 von Vinkovci ein Gräberfeld der Bevölkerung darstellen, die vielleicht – nach der von den meisten Experten angenommenen Datierung der Besiedlung dieser Gebiete – am Anfang des 7. Jahrhunderts zugewandert war,67 aber jeden-falls bis zum Ende des 7. und bis zur Mitte des 8. Jahrhunderts weiterbenützt wurde. Eine Analyse des Materials aus Duga ulica 99 gibt nach dem gegenwärtigen Forschungsstand für das Gräberfeld sichere Anzeichen nur für eine Datierung direkt an das Ende des 7. und die erste Hälfte des 8. Jahrhunderts.

Um eine deutlichere Vorstellung von der Beziehung zwischen Slawen und Awaren am Südrand des awarischen Staatengebildes am Ende des 7. und im 8. Jahrhundert zu erhalten, muss man einen Blick auf die Vinkovci benachbarten großen Knochengräberfel-der Stari Jankovci-Gatina, Privlaka-Gole njive und Otok-Gradina werfen.

Am Standort Stari Jankovci wurden in den Probegrabungen von 1978 und in der Fortsetzung der Ausgrabungen 1986 und 1988 ein slawisches und awarisches Knochengräberfeld und eine gleichzeitige Siedlung freigelegt (Šmalcelj 1992, 48). Es wurden 88 Gräber mit Funden von eisernen Bügeln, Messern und Feu-erstählen in Männergräbern sowie von Kettengliedern und einfa-chen Ohrringen mit einer Perle in den Kinder- und Frauengräbern

66 Die Grenze des awarischen Staates in der frühen Zeit der awarischen Vorherrschaft wird im Südwesten von der Linie der Standorte Suhopolje – Vinkovci – Stari Jankovci – Mitrovica markiert (Filipec 2003, Karte 2). Was jedoch in der späten Zeit der awarischen Vorherrschaft auffällt, ist die Verlagerung der südwestlichen Grenze des awarischen Staates nach Westen, die seinerzeit laut K. Filipec auf der Linie der Standorte Sela pri Dobovi, Zagreb-Kruge, Sisak, Brodski Drenovac, Mitrovica verlief (Filipec 2001, 89-91, T. I,1; Filipec 2003, 125-126, Karte 1).

67 Die Problematik des frühesten Horizontes der Ansiedlung der Slawen ist noch immer Diskussionsgegenstand der Historiker; sie hängt mit den Interpretationsversuchen der Angaben aus den Geschichtsquellen zusammen, die auf die ersten Jahrzehnte des 7. Jahrhunderts hin-weisen. Heute ist die Theorie über die Ansiedlung der Slawen und getrennt davon der Kroaten vom Hinterkarpatengebiet zum Don-auraum und weiter zur Adriaküste, worüber die Geschichtsquellen sprechen, vor allem „De administrando imperio“ von Konstantin Porfi rogenet, der die Slawen von den Kroaten deutlich unterscheidet, allgemein akzeptiert. Noch in den fünfziger Jahren wurde eine Darstellung der Völkerwanderung vorgeschlagen (B. Grafenauer), nach der es eigentlich zwei Wanderungen gegeben hat: der Slawen, und ca. ein bis zwei Jahrzehnte danach, auch der Kroaten (zu den detaillierten Erörterungen der Historiker s. den Sammelband der wis-senschaftlichen Tagung “Ethnogenese der Kroaten” (Zagreb, 1995) mit ausführlichen Diskussionen und Literatur). Diese Einstellung wurde von den meisten Historikern akzeptiert, und es ist auch zu extremen Unterschieden zwischen den beiden Wanderungen gekom-men. L. Margetić und N. Klaić schlugen in ihren neueren Arbeiten die Zuwanderung der Kroaten ca. im Jahr 800 vor, aber diese Thesen wurden bald widerlegt (Goldstein 1995, 76-77 und die Literatur in den Fußnoten 1-6). Die archäologischen Anzeichen, obwohl sporadisch, bestätigen jedenfalls die Anwesenheit der Slawen in diesen Gebieten bereits im 7. Jahrhundert.

196

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

i sredine 8. st.. Analiza materijala iz Duge 99 na sadašnjem stupnju istraženosti toga groblja daje sigurne pokazatelje jedi-no za dataciju upravo u kraj 7. i prvu polovicu 8. st.

Kako bi se dobila jasnija slika o odnosu Slavena i Avara, na južnom rubnom dijelu avarske državne tvorevine u razdo-blju kraja 7. i 8. st. valja promotriti Vinkovcima obližnja ve-lika kosturna groblja Stari Jankovci-Gatina, Privlaka-Gole njive i Otok-Gradina.

Na lokalitetu Stari Jankovci otkriveno je pokusnim iskopa-vanjem 1978. god. i nastavkom istraživanja 1986. i 1988. god. slavensko i avarsko kosturno groblje i istodobno naselje (Šmalcelj 1992, 48). Otkriveno je 88 grobova s nalazima željeznih pređica, noževa i kresiva u muškim te karičica i jednostavnih naušnica s jednom perlom u dječjim i ženskim grobovima. U grobovi-ma su priložene keramičke posude, rađene rukom ili na kolu, pretežno bez ukrasa osim u dva slučaja (Šmalcelj 1981a, 142-143, T. LXXXV, 2; Šmalcelj 1992, 49). U jednom je grobu poko-pan ratnik s konjem, a dijelovi opreme izrađeni su od kovanog i tiještenog srebra. U grobu br. 15 pronađena je pojasna garnitura koja je dala kronološki okvir groblja – donja granica kraj 7. ili početak 8. st., a gornja granica druga polovica 8. st. (Šmalcelj 1981a, 142-143). Detaljna objava ovoga groblja još se očekuje, a moguće bi dala jasniju distinkciju slavenskog i avarskog elemen-ta u prilozima uz pokojnike. Za sada možemo ustvrditi da svega nekoliko kilometara jugoistočno od Vinkovaca-Duge ulice 99, u kojima se obrednim ritusom spaljivanja pokopava nesumnjivo slavensko stanovništvo, imamo istodobno kosturno groblje vje-rojatno avarskog i slavenskog etnika. To nas navodi na zaključak o postojanju dviju jasno odvojenih zajednica, od koje svaka ima svoj jasno izražen običaj pokopavanja pokojnika, a koje u istom razdoblju obitavaju na prostoru Vinkovaca i okolice.

O daljnjoj sudbini ove dvije različite zajednice moguće odgo-vore moglo bi se potražiti u još neobjavljenom kosturnom groblju Privlaka-Gole njive, gdje je sedamdesetih godina prošlog stoljeća istraženo 230 grobova koje voditeljica iskopavanja i autorica izvješća o istraživanjima opredjeljuje kao «slavensko i avarsko groblje» (Šmalcelj 1992, 44). Datacija čitavoga istraženog dijela groblja ukazuje na početak ukopavanja oko sredine 8. st. koje traje do prvih desetljeća 9. st. Od priloga u grobovima pronađeni su željezni noževi, pređice i kresiva u muškim grobovima i naušnice, perle i mali željezni noževi u ženskim i dječjim gro-bovima. Keramika je pronalažena sporadično tako da je samo u sedam grobova evidentiran prilog posude i to pet slavenskih i dva avarska trbušasta lonca s ručkom (Šmalcelj 1973). Uza značajan nalaz groba ratnika s konjem, s luksuznim dijelovima opreme od pozlate, datiranim u drugu polovicu 8. st. (Šmalcelj 1981, 143-144), na groblju su pronađene i lijevane brončane naušnice sa zvjezdolikim privjeskom koje su pripisane «slavenskom nakitu s kraja 8. st.» (Šmalcelj 1992, 44).68

68 Provedena je antropološka analiza 41 muškog kostura s dva avaroslavenska groblja i to Privlaka-Gole njive (31) i Stari Jankovci-Gatina (10) (Šlaus 1993). Autor donosi nove podatke o populacijskom sastavu stanovništva na tim lokalitetima na kojima je zabilježeno po 5 populacijskih skupina u različitim omjerima zastupljenosti, a ustanovio je da je na oba lokaliteta bio heterogeni populacijski sastav, s tim da uzorak iz Starih Jankovaca pokazuje nešto heterogeniju sliku u odnosu na Privlaku. Također, na svim kosturima s lokaliteta Privlake-Gole njive provedena je paleodemografska analiza ranosrednjovjekovne populacije te je ustanovljen visok mortalitet kod djece i muškaraca u razdoblju između 20. i 35. godine života, dok je osteološka analiza pokazala kroničnu neishranjenost (Šlaus 1996).

entdeckt. Den Gräbern wurden handgeformte oder an der Töpfer-scheibe angefertigte Keramikgefäße, überwiegend ohne Verzie-rung, außer in zwei Fällen, beigegeben (Šmalcelj 1981a, 142-143, T. LXXXV,2; Šmalcelj 1992, 49). In einem Grab wurde ein Krie-ger mit Pferd bestattet, und Teile der Ausrüstung sind aus gego-ssenem und gepresstem Silber angefertigt. In Grab Nr. 15 wurde eine Gürtelgarnitur gefunden, die den chronologischen Rahmen des Gräberfeldes festsetzte – die untere Grenze ist das Ende des 7. oder der Anfang des 8. Jahrhunderts, und die obere Grenze die zweite Hälfte des 8. Jahrhunderts (Šmalcelj 1981a, 142-143). Eine ausführliche Veröffentlichung dieses Gräberfeldes steht erst noch bevor und dürfte eine deutlichere Unterscheidung zwischen den slawischen und awarischen Elementen bei den Grabbeigaben brin-gen. Zur Zeit können wir feststellen, dass nur einige Kilometer südöstlich von Vinkovci-Duga ulica 99, wo aufgrund der Feuer-bestattungssitte zweifellos die slawische Bevölkerung bestattet wurde, ein gleichzeitiges Knochengräberfeld, wahrscheinlich der awarischen und slawischen Ethnie, besteht. Dies lässt auf das Be-stehen von zwei deutlich voneinander getrennten Gemeinschaften schließen, von denen jede ihre charakteristischen Bestattungsriten praktizierte, und die in der gleichen Periode im Gebiet von Vin-kovci und Umgebung lebten.

Mögliche Antworten über das weitere Schicksal der beiden verschiedenen Gemeinschaften dürfte man sich vom noch immer unveröffentlichten Knochengräberfeld Privlaka-Gole njive erho-ffen, wo in den siebziger Jahren des vergangenen Jahrhunderts 230 Gräber freigelegt wurden, die die Grabungsleiterin und Autorin des Grabungsberichtes als ein »slawisches und awarisches Gräberfeld« bestimmt (Šmalcelj 1992, 44). Die Datierung des gesamten frei-gelegten Teils des Gräberfeldes weist auf den Anfang der Bestatt-ungen ungefähr in der Mitte des 8. Jahrhunderts und bis zu den ersten Jahrzehnten des 9. Jahrhunderts hin. An Grabbeigaben wur-den Eisenmesser, Bügel und Feuerstähle in den Männergräbern und Ohrringe, Perlen und kleine Eisenmesser in den Frauen- und Kin-dergräbern gefunden. Keramik wurde sporadisch gefunden, so dass nur in sieben Gräbern Beigaben von Gefäßen dokumentiert wur-den, und zwar fünf slawische und zwei awarische bauchige Töpfe mit Henkeln (Šmalcelj 1973). Neben dem bedeutenden Fund eines Kriegergrabs mit Pferd, mit luxuriösen Teilen vergoldeter Ausrü-stung, datiert in die zweite Hälfte des 8. Jahrhunderts (Šmalcelj 1981, 143-144), wurden auf dem Gräberfeld auch gegossene Bron-zeohrringe mit sternförmigem Anhänger gefunden, die als »slawi-scher Schmuck vom Ende des 8. Jahrhunderts« klassifi ziert wurden (Šmalcelj 1992, 44).68

Dass Gräber mit typisch slawischem Schmuck ab dem Ende des 8. Jahrhunderts in Gräberfeldern mit beerdigten Verstorbenen vorkommen, wird auch am nahe gelegenen Standort Otok-Gradi-na bestätigt, wo in den Ausgrabungen von 1957 sowie 1970 ein slawisches und awarisches Knochengräberfeld festgestellt und 22 Gräber freigelegt wurden (Šmalcelj 1992, 40). Aufgrund der

68 Es wurde eine anthropologische Analyse von 41 Männerskeletten aus zwei awarisch-slawischen Gräberfeldern, und zwar Privlaka-Gole njive (31) und Stari Jankovci-Gatina (10) durchgeführt (Šlaus 1993). Der Au-tor bringt neue Angaben über die Zusammensetzung der Bevölkerung an diesen Standorten, wo 5 Bevölkerungsgruppen in unterschiedlichen zahlenmäßigen Anteilen dokumentiert wurden und hat festgestellt, dass an den beiden Standorten die Bevölkerung heterogen war, wobei das Muster von Stari Jankovci im Vergleich zu Privlaka ein etwas heteroge-neres Bild aufweist. Außerdem wurde an allen Skeletten vom Standort Privlaka-Gole njive auch eine paleodemographische Analyse der früh-mittelalterlichen Bevölkerung gemacht und eine hohe Mortalitätsrate bei Kindern und Männern im Alter zwischen 20 und 35 Jahren festgestellt, während die osteologische Analyse auf chronische Unterernährung hinwies (Šlaus 1996).

197

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Da se grobovi s tipičnim slavenskim nakitom od kraja 8. st. na dalje pojavljuju u grobovima s inhumiranim pokojnici-ma, imamo potvrdu i na obližnjem lokalitetu Otok-Gradina, gdje je istraživanjima 1957. te 1970. god. ustanovljeno sla-vensko i avarsko kosturno groblje, od kojih su istražena 22 groba (Šmalcelj 1992, 40). Na temelju nalaza iz istraženih grobova, od kojih su objavljeni oni iz 1957. god., groblje je datirano u prijelaz s 8. na 9. st. i početak 9. st. U grobovima su do nogu pokojnika bile prilagana posude ukrašene češljastim valovnicama i vodoravnim linijama koje autor datira u 8. st. (Dimitrijević 1957, T. III,5, sl. 3,a, T. II,1-4, sl. 3,b, T. III, 1-4, sl. 3,c, T. IV,1, sl. 3,d). Ovo groblje će nakon detaljnije obrade i objave vjerojatno dati neke odgovore na pitanja o slavensko-avarskoj simbiozi u 8. st., ali ono što se već sada može istaknuti jest činjenica da su na groblju pronađeni ukopi ratnika s konjem, kao i par lunulastih srebrnih naušnica od kojih je na jednoj očuvan zvjezdoliki privjesak. Nakon anali-ze lunulasto-zvjezdolike naušnice, S. Dimitrijević zaključuje da je ovaj tip naušnica bio «karakteristika odličnijeg slaven-skog življa u Panoniji i da je onda, kada se pojavio s avarskim materijalom, imao slavensku pripadnost» te da one vjerojatno pripadaju «nekoj ženskoj osobi iz reda slavenskog rodovskog plemstva» (Dimitrijević 1957, 28, T. III,2). Ovaj nalaz u ko-sturnom grobu iz Otoka, kao i prisutnost slavenskog nakita u Privlaci, govori u prilog jače izraženim dodirima između avarskoga i slavenskog stanovništva, koji su se izražavali i u promjeni pogrebnog ritusa u Slavena.

O promjenama koje su nastupile govori nam i nalaz luk-suzno izrađenog pozlaćenog brončanog jezičca Blatnica sti-la na Meraji u Vinkovcima (Dimitrijević 1979, 191-192, sl. 11,1-3; Simoni 1986, 219, kat.br. 20, T. 1,19) (sl. 1,4). U tom slučajnom nalazu s početka 9. st. s Meraje, na kojoj je zabilježen kontinuitet kosturnog pokopavanja od 11. do 18. st. uokolo crkve sv. Ilije, a koja se nalazi veoma blizu položaja Duge ulice 99, također se posredno prepoznaje običaj pokopa-vanja pripadnika slavenske zajednice na inhumacijski način.

Kosturnih ukopa Slavena na izmaku avarske dominacije na ovim prostorima bilo je i na širem području kontinentalne Hrvatske, što pokazuju istražena groblja u Zagreb-Kruga-ma69 i Zagreb-Velikoj Gorici-položaj Visoki brijeg70 iz sa-

69 Na položaju Prudište Štrbca na zagrebačkim Krugama slučajno su početkom 20. st. pronađena dva ranosrednjovjekovna groba bez priloga, jedan grob s prilogom sjekire i glinene posude podunavskog tipa (grob br. 1) i jedan konjanički grob s oružjem i opremom (grob br. 4) (Katalog 2000, 109-111). Za grob sa sjekirom se pretpostavlja da je slavenski (Vinski 1960, 52, sl. 41-42), dok je konjanički opredijeljen kao avarski, iako je sadržavao težak bojni nož - dugi sax zapadnog merovinškog ili karolinškog podrijetla. Bojni nož je protumačen kao avarski plijen u grobu s «čisto avarskim kulturnim dobrom», tj. lijevanim brončanim jezičcem, kopljem, stremenima, žvalama, oštećenim okovima za pojačanje sedla i koštanom pločicom za pojačanje refl eksnog luka (Vinski 1960, 52, sl. 27-40).

70 Početkom 20. st. na prapovijesnoj i rimskodobnoj nekropoli pronađeno je pet kosturnih ranosrednjovjekovnih grobova s prilozima keramike podunavskog tipa (Vinski 1960, sl. 22-26; Katalog 2000, 106-109). Nalazi u grobovima su opredijeljeni kao pretežito slavenski i datirani oko 800. god. Izrazita avarska tradicija očituje se samo u grobu br. 18 u kojem je pronađen tipičan lijevani jezičac od srebra ukrašen lozicom i stiliziranim životinjama kasnog 8. st., željezne strelice u obliku lastavičjeg repa i bojni nož (Vinski 1960, 51, sl. 4,12,17-21).

Funde aus den erforschten Gräbern, von denen diejenigen von 1957 veröffentlicht sind, wurde das Gräberfeld an den Übergang vom 8. zum 9. Jahrhundert und an den Anfang des 9. Jahrhun-derts datiert. In den Gräbern waren zu Füßen der Verstorbenen Gefäße mit Verzierungen aus gekämmten Wellenlinien und hori-zontalen Linien beigegeben, die der Autor in das 8. Jahrhundert datiert (Dimitrijević 1957, T. III,5, Abb. 3,a, T. II,1-4, Abb. 3,b, T. III, 1-4, Abb. 3,c, T. IV,1, Abb. 3,d). Dieses Gräberfeld wird nach ausführlicher Bearbeitung wahrscheinlich bestimmte Ant-worten auf die Fragen zur slawisch-awarischen Symbiose im 8. Jahrhundert bringen, aber was schon jetzt hervorgehoben werden kann, ist die Tatsache, dass auf dem Gräberfeld das Grab eines Kriegers mit Pferd sowie ein Paar mondsichelförmige Silberohr-ringe gefunden wurden, von denen an einem ein sternförmiger Anhänger erhalten ist. Nach der Analyse des lunula-sternförmi-gen Ohrrings schließt S. Dimitrijević, dass dieser Ohrringtypus „für wohlhabendere Angehörige der slawischen Bevölkerung in Pannonien charakteristisch war, und auch wenn er zusammen mit awarischem Material erschien, von slawischer Provenienz war,“ und wahrscheinlich „einer weiblichen Person aus den Reihen des slawischen Stammesadels“ gehörte (Dimitrijević 1957, 28, T. III,2). Dieser Fund aus einem Knochengrab aus Otok sowie die Anwesenheit slawischen Schmucks in Privlaka sprechen für in-tensivere Kontakte zwischen der awarischen und der slawischen Bevölkerung, die auch in der Veränderung der Bestattungssitten bei den Slawen zum Ausdruck kamen.

Von den aufgetretenen Veränderungen spricht auch der Fund einer prachtvollen vergoldeten Bronzezunge des Blatnica-Stils von Meraja in Vinkovci (Dimitrijević 1979, 191-192, Abb. 11,1-3; Simoni 1986, 219, Kat.-Nr. 20, T.1,19) (Abb. 1,4). Dieser Zufallsfund vom Anfang des 9. Jahrhunderts von Meraja, wo die Kontinuität der Knochenbestattungen vom 11. bis zum 18. Jahrhundert um die dem Standort Duga ulica 99 unmittelbar be-anchbarte Kirche Sv. Ilije dokumentiert ist, belegt indirekt die Bestattungssitte der Beerdigung der Angehörigen der slawischen Gemeinschaft.

Knochenbestattungen der Slawen in der Endphase der awa-rischen Vorherrschaft in diesem Gebiet gab es auch im weiteren Gebiet von Kontinentalkroatien, wie die Ausgrabungen des Grä-berfeldes in Zagreb-Kruge69 und Zagreb-Velika Gorica, Standort Visoki brijeg70 vom Ende des 8. Jahrhunderts beziehungsweise

69 Am Standort Prudište Štrbca im Zagreber Stadtviertel Kruge wurden zu Beginn des 20. Jahrhunderts zufällig zwei frühmittelalterliche Gräber ohne Beigaben gefunden, ein Grab mit einer beigegebenen Axt und einem Tongefäss des donauländischen Typus (Grab Nr. 1) und ein Reitergrab mit Waffen und Ausrüstung (Grab Nr. 4) (Katalog 2000, 109-111). Vom Grab mit der Axt wird angenommen, dass es slawisch ist (Vinski 1960, 52, Abb. 41-42), während das Reitergrab als awarisches determiniert wurde, obwohl es ein schweres Kampfmesser enthielt – den langen Sax westlicher merowingischer oder karolingi-scher Herkunft. Das Kampfmesser wurde als awarische Beute in einem Grab mit »rein awarischem Kulturgut« interpretiert – einer gegossenen Bronzezunge, einem Speer, Steigbügeln, Pferdegebiss, beschädigten Beschlägen zur Verstärkung des Sattels und einer Knochenplatte zur Verstärkung des Refl exbogens (Vinski 1960, 52, Abb. 27-40).

70 Am Anfang des 20. Jahrhunderts wurden in der prähistorischen und rö-merzeitlichen Nekropole fünf frühmittelalterliche Knochenbestattungen mit Beigaben von Keramik des donauländischen Typus gefunden (Vinski 1960, Abb. 22-26; Katalog 2000, 106-109). Die Grabfunde wurden als überwiegend slawisch bestimmt und ungefähr in das Jahr 800 datiert. Die ausdrücklich awarische Tradition kommt nur in Grab Nr. 18 zum Ausdruck, in dem eine typische gegossene Silberzunge, verziert mit Ranken und stilisierten Tieren des späten 8. Jahrhunderts, eiserne Pfeile in Schwalbenschwanzform und ein Kampfmesser gefunden wurden (Vinski 1960, 51, Abb. 4,12,17-21).

198

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

mog kraja 8. st., tj. iz posljednjih godina avarske dominacije u Panonskoj nizini, zatim grobni nalazi iz Požeškog Brestov-ca (Katalog 2000, 98-99) i groblja u Brodskom Drenovcu-položaj Plana s početka 9. st.71 S obzirom da se niti jedno od njih ne može datirati prije samog kraja 8. i početka 9. st. i s obzirom na nalaze iz kosturnih grobova, to je vrijeme kada možemo zasigurno govoriti o pokapanju Slavena isključivo obredom inhumacije. Ta groblja, kako je već navedeno, mo-gu se pripisati i Avarima i Slavenima. Požeški Brestovac, Otok kraj Vinkovaca i Brodski Drenovac pripadaju vremenu kada se na tim prostorima formira slavenska kneževina, tj. vremenu u koje se datiraju pojedinačni slučajni nalazi iz gro-bova ili groblja s izrazito slavenskim nalazima uz inhumi-ranog pokojnika. Pojava takvih groblja odražava slavensku afi rmaciju, a ona je najočitija nakon 800. god., kada prestaje prevlast Avara u Podunavlju, dakle na kosturnim grobljima s početka 9. st. u kojima je prepoznat intenzivniji udio Slavena (Vinski 1954, 201).

Početkom 9. st. zapadni dio međurječja Save i Drave potpada pod franačku vlast. Pojavljuju se groblja i slučajni na-lazi koje možemo pripisati Avarima koji su prešli u franačku službu (Filipec 2003, 131), pa tako i Slavenima koji su bili pod dominacijom Franaka. To se očituje već na groblju u Brod-skom Drenovcu, a različiti nalazi karolinškog oružja i oruđa poznati su iz Podsuseda,72 Medvedičke,73 Cirkovljan – Di-

71 Na položaju Plana južno od sela Brodski Drenovac provedeno je arheološko istraživanje 1952. i 1953. god. (Katalog 2000, 84-88). Tom su prigodom istražena 32 kosturna groba od kojih su tri bila s ukopom konja (grob. br. 1, 13 i 14) i jedan dvojni ukop žene sa zgrčenim nogama i djeteta (grob. br. 29). Prema prilozima uz pokojnike groblje je datirano u prva desetljeća 9. st. Ističe se nalaz jezičca Blatnica stila iz konjaničkog groba br. 1 (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 141, 150, T. IX,4). S jedne strane u groblju se ističe prvenstveno nakit kao «izrazito slavensko kulturno dobro» (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 150, T. XVI,3, T. XVIII,5, T. XIX,1-2, T. XVII,8-9, T. XVI,13). S druge strane ističu se nalazi nomadskog, azijskog podrijetla, defi nirani kao «uže avarsko kulturno dobro», primjerice sablja (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 144-145, T. XIV,1-1b), palaš (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 144-145, T. XV,4,4a), žvale s vertikalnim prečkama oblikovanim u obliku slova S (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, T. XII,6, T. XIII,6), stremeni iz konjaničkih grobova (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 146, T. IX,1-2, T. XII,1-2, T. XIII,1-2), koštani tuljac za igle (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 142-143, T. XIV,3) i naušnice sa staklenim privjeskom (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 136-137, T. XI,1-2). Autorice smatraju da, iako su prvenstveni nosioci potonjih predmeta Avari, može se pretpostaviti da su ih upotrebljavali i Slaveni, pogotovo iza sloma avarske moći u Panonskoj nizini te da su na drenovačkom groblju nesumnjivo bili pokapani Slaveni te u manjem broju možda i Avari (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 151). Na ovome mjestu valja spomenuti da vjerojatno s istog nalazišta potječe i slučajni nalaz spate tipa X zapadne, karolinške provenijencije (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 145-146, T. XV,8).

72 Nalazi iz oštećenoga groba podno staroga grada Sused-grada, pronađeni 1940. god., ukazuju na «grob slavenskog ratnika s početka 9. st.» koji je kao prilog imao željezni mač – spatu tipa K, karolinške provenijencije s pripadajućom lijevanom garniturom za remenje kojim je mač bio vezan uz pojas (Vinski 1960, 53-54, sl. 43-49; Katalog 2000, 97-98).

73 U selu Medvedička u Podravini pronađen je ranokarolinški mač posebnog tipa 1, bojna sjekira i nož koji se datiraju oko 800. god., a potječu iz razorenog groba. Predmeti su zapadne ranokarolinške provenijencije i Z. Vinski je mišljenja da to nije niti avarski niti franački ukop, već ukop zaslužnog pripadnika slavesnkog plemstva u službi Franaka (Vinski, 1977-1978, 166, 178, T. X,1-2; Vinski 1981, 26, 32, 38, fus. 30-31, T. II,1-4; Vinski 1985, 97, fus. 123, 100, sl. 12,1-4; Katalog 2000, 92-93).

aus den letzten Jahren der awarischen Vorherrschaft in der Panno-nischen Ebene, sowie die Grabfunde aus Požeški Brestovac (Ka-talog 2000, 98-99) und die Gräberfelder in Brodski Drenovac-Standort Plana vom Anfang des 9. Jahrhunderts71 belegen. Da sich keines davon vor das Ende des 8. und Anfang des 9. Jahr-hunderts datierten lässt, und im Hinblick auf die Funde aus den Knochengräbern, ist dies eine Zeit, über die wir mit Sicherheit bei der Bestattung der Slawen ausschließlich vom Ritus der Erd-bestattung sprechen können. Diese Gräberfelder lassen sich, wie schon erwähnt, sowohl den Awaren als auch den Slawen zuord-nen. Požeški Brestovac, Otok bei Vinkovci und Brodski Dreno-vac gehören zu der Zeit, als sich in diesem Gebiet ein slawisches Fürstentum bildete, d.h. zu der Zeit, in die sich die einzelnen Zu-fallsfunde aus den Gräbern oder Gräberfeldern mit ausdrücklich slawischen Funden neben beerdigten Verstorbenen datieren lass-en. Das Vorkommen von solchen Gräberfeldern erhält die slawi-sche Bekräftigung aufrecht und wird am stärksten nach 800, als die Vorherrschaft der Awaren im Donauraum zu Ende geht, d.h. bei den Knochengräberfeldern vom Anfang des 9. Jahrhunderts, in denen ein intensiverer Anteil der Slawen identifi ziert wurde (Vinski 1954, 201).

Anfang des 9. Jahrhunderts gelangte der westliche Teil des Zwischenstromgebiets der Save und Drau unter fränkische Herr-schaft. Es kommen Gräberfelder und Zufallsfunde vor, die sich den Awaren, die in den Dienst der Franken übertraten, zuschreiben lassen (Filipec 2003, 131), sowie der Slawen, die unter der Vor-herrschaft der Franken standen. Dies offenbart sich schon beim Gräberfeld in Brodski Drenovac, und verschiedene Funde von ka-rolingischen Waffen und Werkzeugen sind auch aus Podsused,72

71 Am Standort Plana, südlich des Dorfes Brodski Drenovac, wurden 1952 und 1953 archäologische Ausgrabungen vorgenommen (Katalog 2000, 84-88). Dabei wurden 32 Knochengräber freigelegt, davon drei mit Pferdebestattungen (Grab. Nr. 1, 13 und 14) und eine Doppelbestattung einer Frau mit angehockten Beinen und eines Kindes (Grab. Nr. 29). Aufgrund der Beigaben neben den Verstorbenen wurde das Gräberfeld in die ersten Jahrzehnte des 9. Jahrhunderts datiert. Es ragt der Fund einer Zunge des Blatnica-Stils aus dem Reitergrab Nr. 1 heraus (Vin-ski Gasparini, Ercegović 1958, 141, 150, T. IX,4). Einerseits wird im Gräberfeld in erster Linie der Schmuck als »ausdrücklich slawisches Kulturgut« hervorgehoben (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 150, T. XVI,3, T. XVIII,5, T. XIX,1-2, T. XVII,8-9, T. XVI,13). Andererseits fallen Funde nomadischen, asiatischen Ursprungs, defi niert als »engeres awarisches Kulturgut«, auf – zum Beispiel ein Säbel (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 144-145, T. XIV,1-1b), ein Reiterschwert (Vinski Gas-parini, Ercegović 1958, 144-145, T. XV,4,4a), ein Pferdegebiss mit ver-tikalen, S-förmigen Gittern (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, T. XII,6, T. XIII,6), Steigbügel aus Reitergräbern (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 146, T. IX,1-2, T. XII,1-2, T. XIII,1-2), Knochenhülsen für Nadeln (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 142-143, T. XIV,3) und Ohrringe mit Glasanhängern (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 136-137, T. XI,1-2). Die Autorinnen nehmen an, dass – obwohl die ursprünglichen Träger der angeführten Gegenstände die Awaren sind – man sich vorstellen kann, dass sie auch von den Slawen benützt wurden, insbesondere nach dem Zusammenbruch der awarischen Macht in der Pannonischen Ebene, und dass auf dem Gräberfeld von Drenovci zweifellos Slawen sowie in einer geringeren Anzahl vielleicht auch Awaren beigesetzt worden sind (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 151). Es sei an dieser Stelle erwähnt, dass wahrscheinlich von demselben Fundort auch der Zufallsfund einer Spa-tha des Typus X westlicher, karolingischer Provenienz stammt (Vinski Gasparini, Ercegović 1958, 145-146, T. XV,8).

72 Funde aus dem beschädigten Grab unterhalb der alten Burg Susedgrad, gefunden 1940, weisen auf ein »Grab eines slawischen Kriegers vom Anfang des 9. Jahrhunderts« hin, dem ein eisernes Schwert – eine Spatha des Typus K karolingischer Provenienz, mit dazugehörender gegossener Riemengarnitur, mit der das Schwert am Gürtel befestigt war, beigegeben war (Vinski 1960, 53-54, Abb. 43-49; Katalog 2000, 97-98).

199

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

vena,74 Varaždina i drugih lokaliteta koji su smješteni na ili oko granice između avarskoga i franačkog područja (Katalog 2000, 105; Sekelj Ivančan 2004, 122). Lokaliteti koji datiraju u početak 9. st. predstavljaju sloj onih ljudi koji se susreću s Francima i odraz su novih prilika uvjetovanih ulaskom Fra-naka u Panoniju te predstavljaju odraz sasvim drugih povije-snih i političkih prilika (Tomičić 2000, 151 i dalje).

Groblje u Vinkovcima koje pripada ravnim grobljima s paljevinskim ritusom egzistira u vremenu kada su na ovim prostorima prisutna groblja s kosturnim ukopima. Očito je da se u Vinkovcima radi o postojanju jedne slavenske zajedni-ce koja je i u vrijeme razdoblja kraja srednje i početka kasne faze avarske dominacije zadržala i prakticirala svoje izvorne slavenske oblike načina života koji su se izražavali i u pogreb-nim običajima.

Pojava zasebnih groblja s kosturnim i paljevinskim ri-tusom u istom vremenskom horizontu u jugozapadnom graničnom području avarske države mogla bi dokumentirati to da su u ovoj regiji živjele jedna pored drugih populacije s različitom gospodarskom i društvenom strukturom, što dolazi do izražaja i u njihovim pogrebnim običajima.

Slavensko stanovništvo u suživotu s populacijom koja svoje pokojnike inhumira, a svakako i pod utjecajem općih društveno-gospodarskih procesa i promjena u društvenim strukturama, proživljava proces prihvaćanja kosturnog poko-pavanja i napušta običaj pokopavanja umrlih spaljivanjem.

Taj je proces zasigurno započeo i prije, ali se u arheološkom smislu očituje negdje u vremenu iza polovice 8. st., kada se datira napuštanje groblja u Vinkovcima-Dugoj ulici.

Promjene u društvenoj strukturi slavenskog stanovništva jasno se očituju u bogatijim grobovima s nalazima nakita u Otoku i Privlaci, gdje one ukazuju na već završen proces društvene diferencijacije. Mogli bismo pomišljati da je upra-vo negdje u tom razdoblju, između kraja pokopavanja na Du-goj ulici 99 i početka pokopavanja na grobljima u Privlaci i Otoku, došlo do konačnog napuštanja paljevinskog ritusa.

Što se tiče odnosa istodobnih grobalja u Dugoj ulici 99 – na kojem je ukopavano isključivo slavensko stanovništvo na paljevinski način, i Starih Jankovaca – na kojima je po-kopavano na inhumacijski način avarsko stanovništvo, a vjerojatno s njima i slavensko, dolazimo do činjenice da slavensko stanovništvo u Dugoj ulici 99 živi životom jed-ne zatvorene zajednice koja zadržava svoje izvorne oblike života što se izražavaju i u pogrebnim običajima. Ukoliko je istodobno s njom, na samo nekoliko kilometara udalje-nim Starim Jankovcima, uz avarsko pokopavano i slaven-sko stanovništvo na inhumacijski način, došli bismo do spoznaje da je slavensko stanovništvo koje je pokopano na položaju Duge ulice 99 izdvojeno od izravnih doticaja

74 Na položaju Diven južno od Cirkovljana kraj Preloga u Međimurju slučajno je pronađen mač posebnog tipa 1-prijelazni oblik ka tipu K (Vinski 1981, 26, 32, 38, fus. 36, T. III). Naknadnim pregledom podataka evidentiran je i jedan stremen te je zaključeno da nalazi potječu iz uništenoga groblja smještenog istočno od Preloga na položaju šljunčare koje je prema ostalim nalazima datirano oko 800. god. (Tomičić 1984, 211, 223, sl. 2-4, sl. 6; Katalog 2000, 100).

Medvedička,73 Cirkovljan–Diven,74 Varaždin und der übrigen Standorte bekannt, die sich an oder in der Nähe der Grenze zwi-schen dem awarischen und fränkischen Territorium befanden (Ka-talog 2000, 105; Sekelj Ivančan 2004, 122). Die Standorte, die an den Anfang des 9. Jahrhunderts datiert wurden, repräsentieren die Schicht der Menschen,, die sich mit den Franken treffen, und sie refl ektieren die neuen, völlig veränderten historischen und politi-schen Umstände, die durch das Eindringen der Franken in Panno-nien eintraten (Tomičić 2000, 151ff).

Das fl ache Gräberfeld mit der Sitte der Feuerbestattung aus Vin-kovci existierte in einer Zeit, wo in diesem Gebiet Gräberfelder mit Knochenbestattungen vorkommen. Offensichtlich handelt es sich in Vinkovci um eine slawischen Gemeinschaft, die auch am Ende der mittleren sowie am Anfang der späten Phase der awarischen Vorherr-schaft fortbestand und ihre ursprünglichen slawischen Lebensformen behielt, wie sie auch in den Bestattungssitten zum Ausdruck kamen.

Das Vorkommen vereinzelter Gräberfelder mit Knochen- und Feuerbestattungsriten in demselben zeitlichen Horizont im südwest-lichem Grenzgebiet des awarischen Staates dürfte auch die Tatsache dokumentieren, dass in dieser Region Bevölkerungen mit einer unter-schiedlichen wirtschaftlichen und gesellschaftlichen Struktur – und un-terschiedlichen Bestattungsriten – neben- und miteinander existierten.

Die slawische Bevölkerung akzeptiert im Laufe der Zeit allmäh-lich im Zusammenleben mit der Bevölkerung, die ihre Verstorbenen beerdigt, und wohl auch unter dem Einfl uss der allgemeinen gesell-schaftlich-wirtschaftlichen Prozesse und Veränderungen der sozialen Strukturen, die Sitte der Knochenbestattungen und gibt die Feuerbe-stattung auf.

Dieser Prozess begann wohl schon früher, aber er wird im ar-chäologischen Sinne ungefähr in der Zeit nach der ersten Hälfte des 8. Jahrhunderts dokumentiert, wo das Ende der Bestattungen auf dem Gräberfeld in Vinkovci Duga ulica datiert ist.

Die Veränderungen der gesellschaftlichen Struktur in der slawi-schen Bevölkerung kommen deutlich in den reicheren Gräbern mit Schmuckfunden in Otok und Privlaka zum Ausdruck, wo sie auf den bereits vollzogenen Prozess der sozialen Differenzierung hinweisen. Wir können vermuten, dass gerade ungefähr in dieser Periode, zwi-schen dem Ende der Bestattungen in Duga ulica 99 und dem Anfang der Bestattungen auf den Gräberfeldern in Privlaka und Otok, der Feuerbestattungsritus endgültig aufgegeben wurde.

Im Zusammenhang mit dem Verhältnis der gleichzeitigen Gräber in Duga ulica 99 – wo ausschließlich slawische Feuerbestattungen stattfanden – und Stari Jankovci – wo Knochenbestattungen der awa-rischen und wahrscheinlich auch der slawischen Bevölkerung stattfan-den – gelangen wir zu der Tatsache, dass die slawische Bevölkerung in Duga ulica 99 ihr Leben als geschlossene Gemeinschaft lebt, die ihre ursprünglichen Lebensformen aufrechterhält, was sich auch in den Be-

73 Im Dorf Medvedička in der Podravina wurden ein frühkarolingisches Schwert des Sondertypus 1, eine Kampfaxt und ein Messer gefunden, die ungefähr in das Jahr 800 datiert wurden und aus einem zerstörten Grab stammen. Die Gegenstände sind westlicher frühkarolingischer Proveni-enz, und Vinski ist der Meinung, dass es weder eine awarische noch eine fränkische Bestattung, sondern die Bestattung eines verdienten Angehöri-gen des slawischen Adels im Dienste der Franken ist (Vinski, 1977-1978, 166, 178, T. X. 1,2; Vinski 1981, 26, 32, 38, Fuß. 30-31, T. II. 1-4; Vinski 1985, 97, Fuß. 123, 100, Abb. 12:1-4; Katalog 2000, 92-93).

74 Am Standort Diven südlich von Cirkovljani bei Preloge in Međimurje wurde ein Schwert des Sondertypus 1 – eine Übergangsform zum Typus K – gefunden (Vinski 1981, 26, 32, 38, Fuß. 36, T. III). In der nachträg-lichen Untersuchung der Angaben wurde auch ein Steigbügel registriert und der Schluss gezogen, dass die Funde aus dem zerstörten Gräberfeld östlich von Preloge am Standort Kiesgrube stammen und aufgrund der übrigen Funde ca. um das Jahr 800 datiert (Tomičić 1984, 211, 223, Abb. 2-4, Abb. 6; Katalog 2000, 100).

200

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

s tamošnjim Avarima i Slavenima (?), usprkos njihovoj očitoj međusobnoj prostornoj blizini. Možda nisu niti sti-gli uspostaviti izravnije kontakte sa stanovništvom iz Sta-rih Jankovaca? U tom slučaju bismo mogli pomišljati da je stanovništvo Duge 99 pripadalo zasebnoj skupini Slavena, doseljenih u nekom razdoblju srednje faze avarske domina-cije, možda njezina kraja, kada je avarska državna tvorevi-na proživljavala određene krize, i to s nekih područja gdje se prakticirao paljevinski ritus. S druge strane, ne može se isključiti niti mogućnost njihove ranije doseobe (koja u arheološkome materijalu istraženog dijela groblja nije potvrđena) te da oni žive poput jedne enklave, zadržavajući svoj način pokopavanja iz ranijih vremena doseobe. U svakom slučaju, na temelju sadašnjih saznanja, možemo reći da se život slavenskog stanovništva koje je svoje mrtve pokopavalo u Dugoj ulici 99, barem u trajanju od dvije ge-neracije, odvijao na način zatvorene zajednice.

Valja istaknuti neke spoznaje koje nam je paljevinsko groblje u Dugoj ulici 99 u Vinkovcima pružilo. Kao prvo, u istočnom području međurječja Dunava i Save, koje je bilo pod avarskom dominacijom, neke skupine slavenskog stanovništva održavaju svoj izvorni pogrebni ritus i imaju samostalna gro-blja nezavisna od Avara. Druga važna činjenica jest to da je paljevinski pogrebni ritus na tom području prisutan još u prvoj polovici 8. st.

Vinkovačko paljevinsko groblje otvorilo nam je putove za nova gledišta, a na poneka od mnogobrojnih otvorenih pi-tanja, na koja na sadašnjem stupnju istraženosti groblja nije moguće odgovoriti, buduća će arheološka iskopavanja zasi-gurno pružiti odgovore.

7. EKSKURS: ARHEOBOTANIČKE ANALIZE

Članku dodajemo rezultate arheobotaničke analize uzo-raka uzetih iz grobova, odnosno urni koje je provela dr. sc. Renata Šoštarić iz Botaničkog zavoda s botaničkim vrtom, Biološkog odsjeka PMF-a, Sveučilišta u Zagrebu. Dr. sc. R. Šoštarić predani su uzorci sjemenki ekstrahirani lakom frakcijom, odnosno fl otacijom prikupljenih uzoraka zemlje iz urni, odnosno zapuna grobova oko urni, koju su obavile auto-rice članka. Prije nego što iznesemo tekst dr. sc. R. Šoštarić, potrebno je napomenuti kako je moguća kontaminacija rano-srednjovjekovnog sloja i starijim slojem, odnosno uzorcima iz rimskog razdoblja koje je na tome prostoru zastupljeno, a pri-sutno je i u nalazima iz samih grobova (sekundarno korištenje rimske opeke i novca). Dr. sc. R. Šoštarić zahvaljujemo što nam je dopustila objavu svojih rezultata istraživanja:

U uzorcima iz urni slavenskoga paljevinskoga groblja na lokalitetu Vinkovci – Duga ulica 99 nađeno je malo biljnih ostataka, koji su uglavnom nekarbonizirani i dosta oštećeni.

Ostaci su najbrojniji u uzorku iz groba 1, ali se uglavnom radi o korovnim i/ili ruderalnim biljkama, koje su u grob do-spjele slučajno: ili tijekom pogreba, ili kao kontaminacija re-centnim materijalom.

Slična je situacija i s grobovima 6, 8 i 10, čiji uzorci sadrže tek minimalni broj biljnih ostataka. Žabočun (Alisma sp.) je

stattungssitten ausdrückt. Wenn parallel dazu in den nur einige Kilo-meter weiter entfernten Stari Jankovci neben der awarischen auch die slawische Bevölkerung beerdigt wurde, könnte dies zu der Erkenntnis führen, dass die slawische Bevölkerung, die am Standort Duga ulica 99 bestattet wurde, von direkten Kontakten mit den dortigen Awaren und Slawen (?) isoliert war, trotz ihrer offensichtlichen räumlichen Nähe. Vielleicht ist es ihnen überhaupt nicht gelungen, unmittelbare Kontakte mit der Bevölkerung aus Stari Jankovci zu knüpfen? In die-sem Falle könnten wir vermuten, dass die Bevölkerung von Duga ulica 99 zu einer Sondergruppe der Slawen gehört, die in einer Periode der mittleren Phase der awarischen Vorherrschaft zugewandert wären, und zwar aus Gebieten, wo der Feuerbestattungsritus praktiziert wurde; vielleicht am Ende dieser Phase, als das awarische Staatsgebilde be-stimmte Krisen durchmacht. Andererseits ist auch die Möglichkeit ih-rer früheren Zuwanderung (die in den archäologischen Beständen der ausgegrabenen Teile des Gräberfeldes nicht bestätigt wurde), oder die Vermutung, dass sie in einer Art Enklave leben und ihre Bestattungs-sitten aus der früheren Phase der Zuwanderung beibehalten, nicht aus-zuschließen. Auf jeden Fall können wir aufgrund des gegenwärtigen Wissensstandes sagen, dass das Leben der slawischen Bevölkerung, die mindestens zwei Generationen ihrer Toten in der Duga ulica 99 bestattete, sich in einer geschlossenen Gemeinschaft abspielte.

Es sei auf einige Erkenntnisse hingewiesen, die uns das Brand-gräberfeld in der Duga ulica 99 in Vinkovci brachte. Erstens be-halten im östlichen Teil des Zwischenstromgebiets der Donau und Save, das sich unter der awarischen Vorherrschaft befand, einige Gruppen der slawischen Bevölkerung ihre ursprünglichen Bestatt-ungssitten bei und besitzen selbständige Gräberfelder, unabhängig von den Awaren. Die zweite wichtige Tatsache ist, dass die Sitte der Feuerbestattung in diesem Gebiet noch in der ersten Hälfte des 8. Jahrhunderts praktiziert wurde.

Das Brandgräberfeld von Vinkovci eröffnete so neue Gesichts-punkte, und auf einige der zahlreichen offenen Fragen, die beim gegenwärtigen Forschungsstand des Gräberfeldes nicht beantwor-tet werden können, werden künftige archäologische Ausgrabungen wohl Antworten fi nden.

7. EXKURS: ARCHÄOBOTANISCHE ANALYSE

Diesem Artikel fügen wir die Ergebnisse der archäobotanischen Analyse der Proben bei, die aus den Gräbern oder Urnen genommen und von Dr. sc. Renata Šoštarić von der Botanischen Anstalt mit dem Botanischen Garten, der Biologieabteilung der Naturwissenschaftli-chen Fakultät der Universität Zagreb, untersucht wurden. Dr. sc. R. Šoštarić wurden Proben der Samen übergeben, die durch leichte Frakti-on oder durch das Flotieren der gesammelten Erdproben aus den Urnen extrahiert wurden beziehungsweise aus den Verfüllungen der Gräber um die Urnen, die von den Autorinnen dieses Artikels durchgeführt wurden. Bevor wir den Text von Dr. sc. R. Šoštarić darlegen, sei auf die mögliche Kontaminierung der frühmittelalterlichen Schicht durch die ältere Schicht, beziehungsweise durch Proben aus der römischen Peri-ode, die in diesem Raum vertreten und in den Grabfunden vorhanden ist – etwa in Form der sekundären Benützung der römischen Ziegel und Münzen –, hingewiesen. Dr. sc. R. Šoštarić danken wir für die Geneh-migung, die Ergebnisse ihrer Untersuchung zu veröffentlichen:

In den Proben aus den Urnen vom slawischen Brandgräberfeld am Standort Vinkovci–Duga ulica 99 wurden wenige pfl anzliche Überreste gefunden, die meistens nicht karbonisiert und ziemlich stark beschädigt sind.

Die Überreste sind in der Probe aus Grab 1 am zahlreichsten, aber meistens handelt es sich um Unkraut und/oder Ruderalpfl an-zen, die zufällig in das Grab gelangten: entweder während der Be-stattung oder als Kontaminierung durch rezentes Material.

201

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

biljka vlažnih staništa, dolazi u plitkim vodama stajaćicama. Budući da se radi o groblju na povišenom položaju, moguće je da su sjemenke u grob nanesene valom poplave i sl. Ja-goda (Fragaria sp.) dolazi samonikla u području iz kojeg potječu uzorci, a javlja se nekoliko vrsta, od kojih je najčešća šumska jagoda (F. vesca), no samo na temelju oraščića nije moguće precizno defi nirati vrstu. Plodovi divljih jagoda od najranijih su se vremena skupljali za prehranu, pa su se tako mogli naći i kao grobni prilozi. No kako su sunčani položaji na obroncima, rubovima šuma i sl. mjestima njihova staništa, vjerojatno su u grob dospjeli slučajno i/ili naknadno. Zanim-ljiv je nalaz osušene bobe grožđa (Vitis vinifera), u grobu 8. Budući da je tkivo ploda osušeno oko sjemenki, nije moguće defi nirati radi li se o divljem obliku loze (V. vinifera sub-sp. sylvestris) ili o kultivaru (V. vinifera subsp. vinifera), pa se time ne može ni pretpostaviti je li boba u grob dospjela slučajno ili kao grobni prilog.

Iako malobrojan, najzanimljiviji je nalaz iz groba 9, u kojem su nađeni karbonizirani ostaci žitarica: ječma (Hor-deum vulgare) i najvjerojatnije pšenice (cf. Triticum sp.). Nađeni su tek u tragovima i dosta su oštećeni, ali moguće je da predstavljaju ostatke grobnog priloga koji je spaljen zajedno s pokojnikom. Ostali nalazi pripadaju korovnim vr-stama i vjerojatno su u grob dospjeli slučajno (dr. sc. Renata Šoštarić).

SVOJTE / PFLANZENARTEN

GROB 1 / GRAB 1

GROB 6urna PN 2/

GRAB 6Urne SN 2

GROB 8 / GRAB 8

GROB 9U-6 /

GRAB 9U-6

GROB 10sonda VII / GRAB 10

Sondagesch-nitt VII

12. 4. 1996. 30. 10. 1999. 9. 6. 2000. 15. 11. 2002. 1. 12. 2003.

Alisma sp., sjemenka, NK / Alisma sp., Samen, NK 2

Cerastium sp., sjemenka, NK / Cerastium sp., Samen, NK 2 1

Chenopodium album, oraščić, NK / Chenopodium album, Nüßchen, NK 4 2 3

Fragaria sp., oraščić, NK / Fragaria sp., Nüßchen, NK 2

Hordeum vulgare, pšeno, K / Hordeum vulgare, Korn, K 1

Portulaca oleracea, sjemenka, NK / Portulaca oleracea, Samen, NK 5 7

Sambucus ebulus, „koštica“, NK / Sambucus ebulus, „Kern“, NK 1 1

Sambucus sp., „koštica“, fragm., NK / Sambucus sp., „Kern“, Fragm., NK 2

Setaria sp., pšeno s pljevicama, NK / Setaria sp., Korn mit Spelzen, NK 12 1

Vitis vinifera, osušena boba, NK / Vitis vinifera, Trockenbeere, NK 1

cf. Bellis perennis, roška, NK / cf. Bellis perennis, Achene, NK 1

cf. Triticum sp., pšeno, K / cf. Triticum sp., Korn, K 1

INDET. 3

∑ 25 5 2 16 4

NK – nekarbonizirani biljni materijal, K – karbonizirani biljni ma-terijal

NK – nicht karbonisiertes Pfl anzenmaterial, K – karbonisiertes Pfl anzenmaterial

Ähnlich steht es auch mit Gräbern 6, 8 und 10, deren Proben nur ein Minimum an pfl anzlichen Überresten enthalten. Der Froschlöffel (Alisma sp.) ist eine Pfl anze der Feuchtgebiete und wächst in fl achen, stehenden Gewässern. Da von einem Gräberfeld an einem erhöhten Standort die Rede ist, ist es möglich, dass die Samen durch eine Überschwe mmung oder ähnliches in das Grab gelangten. Die Erdbeere (Fragaria sp.) ist in dem Gebiet, aus dem die Proben stammen, heimisch, sie kommt in mehreren Arten vor, am häufi gsten ist die Walderdbeere (F. vesca), aber aufgrund von nur einem Nüßchen lässt sich die Art nicht präziser de-fi nieren. Die Früchte der Wilderdbeeren wurden seit Urzeiten für die Ernährung gesammelt und erscheinen auch als Grabbeigaben. Da sie aber in sonnigen Lagen an den Berghängen, Waldrändern u.ä. wachsen, sind sie ins Grab wahrscheinlich zufällig und/oder nachträglich gelangt. Interessant ist der Fund einer getrockneten Weintraube (Vitis vinifera) aus Grab 8. Da das Bodengewebe um die Kerne ausgetrocknet ist, kann man nicht defi nieren, ob es sich um eine Wildform der Weinrebe (V. vinifera subsp. sylvestris) oder um die Edle Weinrebe (V. vinifera subsp. vinifera) handelt, und demzufolge kann man auch nicht schließen, ob die Traube zufällig oder als Grabbeigabe ins Grab gelangte.

Obwohl gering an Zahl, ist der Fund aus Grab 9, in dem kar-bonisierte Getreideüberreste gefunden wurden, am interessantesten: Gerste (Hordeum vulgare) und höchstwahrscheinlich Weizen (cf. Triticum sp.). Sie wurden nur in Spuren gefunden und sind ziemlich beschädigt, möglicherweise stellen sie aber die Überreste von Grab-beigaben dar, die zusammen mit dem Verstorbenen eingeäschert wurden. Die übrigen Funde gehören zu Unkraut und sind wahr-scheinlich zufällig ins Grab gelangt (Dr. sc. Renata Šoštarić).

202

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

LITERATURA/LITERATUR

Anđelić P., 1959, Dva srednjovekovna nalaza iz Sultića kod Konjica, GZMS XIV, Sarajevo, 203-216.

Anđelić P., 1959a, Slavenska keramika sa Crkvine u Nerezima kod Čapljine, GZMS XIV, Sarajevo, 175-178.

Bárta J., 1953, Pohrebište zo staršej doby hradištnej v Dol. Krškanoch pri Nitre, ARozhl V/2, Praha, 167-171.

Bekić L., 2005, Nedelišće-Stara Ves, HAG 1/2004, Zagreb, 73-75.Belošević J., 1972, Stanje istraživanja slavenske keramike na području

Dalmacije, Materijali IX, Simpozijum srednjevekovne sekcije Arheološkog društva Jugoslavije, Arheološko društvo Jugoslavije, Narodni muzej – Prilep, Beograd, 125-138.

Belošević J., 1974, Die ersten slawischen Urnengräber auf dem Gebiete Ju-goslawiens aus dem Dorfe Kašić bei Zadar, Balcanoslavica 1 (1972), Beograd, 73-86., T. I-VIII.

Belošević J., 1976, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od do-seljenja do IX. stoljeća, Materijali XII, IX kongres arheologa Jugo-slavije, Hrvatsko arheološko društvo, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Zadar, 297-318.

Belošević J., 1980, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb

Belošević J., 2002, Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja ho-rizonta 7.-9. stoljeća na povijesnim prostorima Hrvata, RadFfZd 39 (26) (2000), Zadar, 71-97.

Bialeková D., 1962, Nové včasnoslovanské nálezy z juhozápadného Slo-venska, SlovArch X/1, Bratislava, 97-148.

Bialeková D., 1987, Včasnoslovanské popolnicové hroby z Potvoríc z hľadiska antropologickej analýzy, ŠZAUSAV 23, Nitra, 109-120.

Bialeková D., 1993, Expansion der Slawen nach Mitteleuropa und ihre Spiegelung im Bestattungsritus, u: Actes du XIIe Congrès Internatio-nal des Sciences Préhistoriques et Protohistoriques, Bratislava, 1-7 septembre 1991, Bratislava, 43-48.

Bojčić Z., 1984, Pregled istraživanja i rasprostranjenosti ranosrednjovjeko-vnih arheoloških nalaza u istočnoj Slavoniji i Baranji, IzdanjaHAD, 9, Zagreb, 211-222.

Budinský-Krička V., 1948, Slovanské popolnicové pole z doby predhradištnej vo Výčapoch-Opatovciach, okr. Nitra, HistSlov V, Eisnerov sborník, Bratislava, 135-144.

Ciglenečki S., Strmčnik Gulič M., 2002, Sledovi zgodnje slovanske pose-litve južno od Maribora, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 67-75.

Cosma C., 2002, Vestul şi nord-vestul României în secolele VIII-X d.h., Cluj-Napoca

Čilinská Z., 1973, Frühmittelalterliches Gräberfeld in Želovce, Archaeolo-gica Slovaca – Catalogi, Tomus V, Instituti archaeologici Nitriensis Academiae scientiarum Slovacae, Bratislava

Čremošnik I., 1950, Nalaz slovenske keramike u Rači 1947 g. i pregled nalaza slovenske keramike u Bosni do danas, GZMS IV-V, Sarajevo, 383-395.

Čremošnik I., 1970, Die Chronologien der aeltesten slavischen Funde in Bosnien und der Herzegovina, AIug, XI, Beograd, 99-103.

Čremošnik I., 1970a, Istraživanja U Mušićima i Žabljaku i prvi nalaz najsta-rijih slavenskih naselja kod nas, GZMS XXV, Sarajevo, 45-117.

Čremošnik I., 1977, Ranoslavensko naselje Jazbine u Batkoviću kod Bijelji-ne, GodCenBalIsp XV, knj. 13, Sarajevo, 227-304.

Dimitrijević S., 1957, Četiri groba iz novootkrivene slavenske nekropole u Otoku kod Vinkovaca s posebnim osvrtom na naušnice lunulasto-zvjezdolikog tipa, OpuscA II, Zagreb, 21-38, T I-V.

Dimitrijević S., 1979, Arheološka topografi ja i izbor arheoloških nalaza s vinkovačkog tla, IzdanjaHAD 4, Zagreb, 133-200.

Dizdar M., 1999, Rani srednji vijek, u: Katalog izložbe Vinkovci u svijetu arheologije, Gradski muzej Vinkovci, Vinkovci, 65-71, 151-158.

Dostal B., 1985, Břeclav-Pohansko III. Časnĕ slovanské osídlení, BrnoEisner J., 1952, Devínska Nová Ves, Slovanské pohřebištĕ, Slovenskej aka-

démie vied a umení, BratislavaFekeža L., 1989, Keramičke posude u grobovima ranoslavenskog perioda

ranog srednjeg veka na teritoriji Bosne i Hercegovine, GZMS 44, Sarajevo, 209-231.

Filipec K., 2001, Nekoliko novih ranosrednjovjekovnih nalaza iz Siska i kratak osvrt na druge istovremene nalaze, GGMS II, Sisak, 89-107.

Filipec K., 2003, Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku veprove glave

iz Siska, GGMS III-IV, (2002-2003), Sisak 2003, 117-146.Friesinger H., 1977, Studien zur Archäologie der Slawen in Niederösterrei-

ch II, Mitteilungen der Prähistorischen Kommission der österreichi-schen Akademie der Wissenschaften XVII-XVIII, Wien 1975-1977, 1-174.

Friesinger H., Winkler E-M., 1991, Ein slawisches Brandgrab aus Velm-Götzendorf, Niederösterreich, AAustr 75, Wien, 265-268.

Fusek G., 1996, Das Bestattungsritus und die materielle kultur der Slawen im 6.-8. Jh. in der Südwestslowakei, u: Ethnische und kulturelle Ve-rhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11. Jahrhundert, Symposium Nitra 6. bis 10. November 1994, (ur. D. Bialeková, J. Zábojník), Bratislava, 37-49.

Goldstein I., 1995, Hrvatski rani srednji vijek, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Novi liber, Zagreb

Gunjača S., 1955, Rad Muzeja hrvatskih starina u godini 1952., ShP 3/4, Zagreb, 221-234.

Gunjača Z., 1989, Dubravice kod Skradina, ArhPregl 28(1987), Ljubljana, 148-150.

Gunjača Z., 1995, Groblje u Dubravicama kod Skradina i druga groblja 8-9. stoljeća u Dalmaciju, u: Etnogeneza Hrvata, (ur. N. Budak), Zagreb, 159-168, Sl. 1-3, Karta sl. 17.

Guštin M., 2005, Tisti z vzhoda, Those from the East, Založba Annales, Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče Koper, Inštitut za dediščino Sredozemlja, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, Koper

Guštin M., Tiefengraber G., 2002, Oblike in kronologija zgodnjesrednjeveške lončenine na Novi tabli pri Murski Soboti, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 46-62.

Hromada J., 1991, Včasnoslovanské žiarové pohrebisko v Bratislave-Dú-bravke, SlovArch XXXIX/1-2, Bratislava, 277-286.

Ivaniček F., 1949, Istraživanje nekropole ranog srednjeg vijeka u Bijelom Brdu, LjetJAZU 55, Zagreb, 111-144.

Janković Đ., 1997, Sloveni u istočnoj Srbiji u VI i VII stoleću, u: Arheolo-gija istočne Srbije, naučni skup Arheologija istočne Srbije, Beograd-Donji Milanovac, decembar 1995. godine, (ur. M. Lazić), Beograd, 133-149.

Janković M., Janković Đ., 1990, Sloveni u jugoslovenskom Podunavlju, Beograd

Jelínková D., 1990, K chronologii sídlištních nálezů s keramikou pražského typu na Moravĕ, u: Pravĕké a slovanské osídlení Moravy, Sbor-nik k 80. narozenanám Josefa Poulíka, Die vorgeschichtliche und slawische Besiedlung Mährens, Brno, 251-281.

Jelovina D., 1976, Starohrvatske nekropole na području između rijeka Zr-manje i Cetine, Split

Jurić R., 2004., Ranosrednjovjekovno groblje u Velimu kod Benkovca, (sažetak predavanja), ObavijestiHAD br. 2, god. XXXVI/2004., Zagreb, 20.

Jurić R., 2005, Velim – Velištak, HAG, 1/2004, Zagreb, 201-203.Karaman LJ., 1940, Iskopine društva ‘Bihaća’ u Mravincima i starohrvatska

groblja, RadJAZU, knjiga 268, Zagreb, 1-44.Katalog 2000, Hrvati i Karolinzi, Katalog izložbe, drugi dio (ur. A.

Milošević), Muzej Hrvatskih arheoloških spomenika, SplitKerman B., 2002, Staroslovanska naselbina Kotare – baza pri Murski So-

boti, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 17-26.

Korošec J., 1958, Istraživanja slovenske keramike ranog srednjeg veka u Jugoslaviji, RVM 7, Novi Sad, 5-12.

Kosorić M., 1983, Rezultati istraživanja praistorijske humke na nekropoli Krčevine 1979. godine, ZborNM XI/1, Narodni muzej Beograd, 31-43, sl. 24, 25.

Kraskovska L., 1956, Slovanské popolnicové pohrebisko v Stupave, Slo-vArch IV/1, Bratislava, 163-167.

Kraskovska L., 1958, Výskum v Bešeňove roku 1950, SlovArch VI/2, Bra-tislava, 419-447.

Kraskovska L., 1962, Pohrebisko v Bernolákove, SlovArch X/2, Bratislava, 425-476.

Krnčević Ž., 1995, Sv. Lovre – Donje polje, sustavna arheološka istraživanja, ObavijestiHAD br. 3, god. XXVII/1995., Zagreb, 52-55.

Krnčević Ž., 1998, Srednjovjekovna arheološka nalazišta na šibenskom

203

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

području, u: Područje Šibenske županije od pretpovijesti do sre-dnjega vijeka, IzdanjaHAD 19 (znanstveni skup 1995.g.), Zagreb, 197-225.

Krnčević Ž., 2005, Sv. Lovre – šibensko Donje polje, HAG, 1/2004, Zagreb, 211-213.

Lutovský M., 1989, Území rozšíření slovanských mohyl ve střední Evropĕ. K problému mohylových oblastí, ARozhl XLI/1, Praha, 59-74.

Lutovský M., 1997, Brandbestattungsritus im frühmittelalterlichen Böh-men: drei Überlegungen, u: Život v archeologii středovĕku, (ur. J. Kubková, J. Klápštĕ, M. Ježek, P. Meduna et al.), Praha, 433-438.

Macháček J., 1994, Das Brandgräberfeld von Břeclav-Pohansko. Beme-rkungen zur slawischen Ethnogenese in Mitteleuropa, AAustr, Band 78, Wien, 219-231.

Macháček J., 1997, Studie zur Keramik der mitteldanubischen Kulturtradi-tion, SlovArch XLV/2, Bratislava, 353-418.

Mano-Zisi Đ., Ljubinković M., Garašanin M., Kovačević J., Veselinović R. 1948, Zaštitno iskopavanje kod Pančeva, Muzeji,1, Beograd, 53-95.

Marun L., 1998, Starinarski dnevnici, SplitMarušić B., 1987, Starohrvatska nekropola u Žminju, p.o. HistriaArch 1,

PulaMiletić N., 1967, Slovenska nekropola u Gomjenici kod Prijedora, GZMS

XXI/XXII (1966/1967), Sarajevo, 81-154.Miletić N., 1971, Do završnih stoljeća srednjeg vijeka, u: Laktaši (ur. A.

Ravlić), Skupština općine Laktaši, Laktaši, 15–28.Milošević A., 1995, Komanski elementi i pitanje kasnoantičkog kontinuite-

ta u materijalnoj kulturi ranosrednjovjekovne Dalmacije, u: Etnoge-neza Hrvata, (ur. N. Budak), Zagreb, 97-104.

Milošević A., 1996, O kontinuitetu kasnoantičkih proizvoda u materijalnoj kulturi ranoga srednjeg vijeka na prostoru Dalmacije, u: Starohr-vatska spomenička baština, Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa 6.-8. listopada 1992., (ur.: M. Jurković, T. Lukšić), Zagreb, 37-41.

Milošević A., 2000, Karolinški utjecaji i kneževini Hrvatskoj u svjetlu arheoloških nalaza, u: Katalog izložbe Hrvati i Karolinzi, rasprave i vrela, 1. dio, (ur. A. Milošević), Muzej Hrvatskih arheoloških spo-menika, Split,106-139.

Mlinar M., 2002, Zgodnjesrednjeveški posodi z Mosta na Soči, ledina Re-pelc, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 111-112.

Müller R., 1992, Neue archäologische Funde der Keszthely-Kultur, Awa-renforschungen u: Archaeologia Austriaca, Monographien, Band 1, Studien zur Archäologie der Awaren 4, (ed. F. Daim), Institut für Ur- und Frühgeschichte der Universität Wien, Wien, 251-307.

Nestor I., 1957, La nécropole Slave d’époque ancienne de Sǎrata Monteoru, Dacia I, Bucarest, 289-295.

Nevizánsky G., 1992, Slovanské žiarové pohrebisko v Bajči-Vlkanove, ARozhl XLIV/3, Praha, 393-414.

Novšak M., 2002, Podgorica pri Ljubljani, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 89-93.

Novšak M., 2002a, Zgodnjesrednjeveške najdbe z najdišča Grofovsko pri Murski Soboti, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 27-32.

Pástor J., 1954, Avarsko-slovanské pohrebište v Barci, okres Košice, Slo-vArch IV/2, Bratislava, 136-143.

Petrinec M., 2002, Dosadašnji rezultati istraživanja ranosrednjovjekovnog groblja u Glavicama kraj Sinja kao prilog razrješavanju problema kronologije starohrvatskih grobalja, OpuscA 26, Zagreb, 205-246.

Petrinec M., 2005, Dva starohrvatska groblja u Biskupiji kod Knina, VAHD 98, Split, 171-212.

Pleterski A., 1990, Etnogeneza Slovanov, Obris trenutnega stanja arheoloških raziskav, Arheo, Ljubljana

Poulík J., 1948, Staroslovanská Morava, PrahaPoulik J., 1948-1950, Jižní Morava země dávných Slovanů, BrnoRadimský V., 1891, Bišće-polje kod Mostara, GZM knj. I, god. III, 159-

192.Radimský W., 1894, Das Bišćepolje bei Mostar. Archäologisch-topographi-

sche Studie, WMBH II, Wien, 3-34.Rejholcová M., 1990, Časnoslovanské pohrebisko v Čakajovciach, okres

Nitra, SlovArch XXXVIII/2, Bratislava, 357-420.Sekelj Ivančan T., 2001, Neki arheološki primjeri zaposjedanja ruševina

antičkih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg

vijeka, PrilInstArheolZagrebu 18, Zagreb,189-212.Sekelj Ivančan T., 2004, Ranokarolinško koplje s krilcima iz šljunčare

Jegeniš kod Koprivnice, PrilInstArheolZagrebu 21, Zagreb, 109-128.

Sekelj Ivančan T., Tkalčec T., Slovenec D., Lugović B., 2005, Analiza keramike s ranosrednjovjekovnog naselja na položaju Ledine kod Torčeca (Analyse der Keramik aus der frühmittelalterlichen Sie-dlung am Standort Ledine bei Torčec), PrilInstArheolZagrebu, 22, Zagreb, 127-140.

Sergejevski D., 1959, Bazilike u Nerezima i Docu, GZMS XIV, Sarajevo, 163-173.

Simoni K., 1986, Neobjavljeni okovi i jezičci stila Blatnica iz Arheološkog muzeja u Zagreb, VAMZ 3/ XIX, Zagreb, 217-228, T. I-II.

Slivka M., Mináč V., 1976, Druhé predvelkomoravské birituálne pohrebisko v Bratislave-Vajnoroch, ARozhl XXVIII/4, Praha, 426-430.

Sokol V., 1996, Doba između antike i ranoga srednjeg vijeka na području Zagreba, u: Starohrvatska spomenička baština, Rađanje prvog hr-vatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa 6.-8. listopada 1992., (ur.: M. Jurković, T. Lukšić), Zagreb, 43-49.

Sokol V., 2006, Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Golden Marketing, Zagreb

Sós Á., Salamon Á., 1995, Cemeteries of the Early Middle Ages (6th – 9th c.) at Pókaszepetk, Akadémiai Kiadó, Budapest

Stloukal M., 1990, Staroslovanské žárové pohřby z Čakajovců, SlovArch XXXVIII/2, Bratislava, 421-428.

Stloukal M., 1992, Slovanské žárové pohřby z Bajče-Vlkanova, ARozhl XLIV/3, Praha, 413-417.

Suić M., 1995, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata, u: Et-nogeneza Hrvata, (ur. N. Budak), Zagreb, 13–27.

Szőke B., Nemeskéri J., 1954, Archeologické a antropologické poznatky z výskumu v Bešeňove pri Šuranoch, SlovArch IV/2, Bratislava, 105-135.

Szőke B. M., 1996, Das birituelle Gräberfeld aus der Karolingerzeit von Alsórajk-Határi tábla, Antaeus 23, 61-145.

Šavel I., 2002, Zgodnjesrednjeveški objekt z najdišča Pod Kotom – jug pri Krogu, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 11-16

Šlaus M., 1993, Cranial variation and microevolution in two early middle age sites from Croatia: Privlaka and Stari Jankovci, OpuscA 17, Za-greb, 273-307.

Šlaus M., 1996, Demography and disease in the early medieval site of Priv-laka, OpuscA 20, Zagreb, 141-149.

Šlaus M., 2003, Rezultati antropološke analize spaljenog ljudskog osteološkog materijala s nalazišta Vinkovci-Duga ulica, rukopis Stručnog izvještaja EP-73-11/03, Zagreb

Šlaus M., 2006, Bioarheologija. Demografi ja, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija, Školska knjiga, Zagreb

Šmalcelj M., 1973, Privlaka – «Gole njive» (općina Vinkovci) – Nekropola VII-IX stoljeća – sistematska iskopavanja, ArhPregl 15, Beograd, 117-119, T LXIX.

Šmalcelj M., 1981, Privlaka – Gole njive (općina Vinkovci – avaroslaven-ska nekropola, ArhPregl 22, Beograd, 143-144, T LXXXVI.

Šmalcelj M., 1981a, Stari Jankovci – Gatina (općina Vinkovci) - avarosla-venska nekropola, ArhPregl 22, Beograd, 142-143.

Šmalcelj M., 1992, Skradin, Dubravice; Vinkovci, Stari Jankovci; Vinkovci, Privlaka, Gole njive; Vinkovci, Otok, Gradina, u: Arheologija i rat, djelatnost Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstvo obrazovanja i sporta, Zagreb, 26-27, 40-41, 44-45, 48-49.

Tiefengraber G., 2002, Krog – Žabnjek, najdišče iz zgodnjega 7. stoletja pri Murski Soboti, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 33-35.

Tomanič Jevremov M., 2002, Zgodnjesrednjeveški grob iz Brstja pri Ptuju, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzho-dnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 65-66.

Tomičić Ž., 1984, Prilog istraživanju karolinškog oružja u Međimurju i varaždinskoj regiji, ShP 3/14, Split, 209-230.

Tomičić Ž., 1996, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog međuriječja, u: Starohrvatska spomenička baština, Rađanje prvog hr-vatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa 6.-8. listopada 1992., (ur.: M. Jurković, T. Lukšić), Zagreb 1996, 151-161.

204

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

Tomičić Ž., 1999, Vukovo i okolni kraj u starohrvatsko doba, u: Panonski periplus, arheološka topografi ja kontinentalne Hrvatske, Hrvatska arheološka baština sv. 1 (ur. T. Maštrović), Zagreb, 225-248.

Tomičić Ž., 2000, Arheološka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru međurječja Drave, Dunava i Save, u: Hrvati i Karolinzi, prvi dio (ur. A. Milošević), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 142-161.

Turčan V., 1983, Etnické vzťahy v 6.-8. storočí v Karpatskej kotline vo svetle žiarových hrobov, Zborník Slovenského národného múzea, História 23, vol. LXXVII, Bratislava, 95-115.

Turek R., 1958, Slovanské mohly v Jižních Čechách (Slawische Hügelgrä-ber in Südböhmen), FontArchPrag I, Praha, 1-64, T. I-XVI.

Turk P., 2002, Dragomelj – zgodnjesrednjeveška naselbina, u: Zgodnji Slo-vani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 79-88.

Tušek I., 2002, Poznoantična in zgodnjesrednjeveška lončenina z najdišča Pod Kotom - cesta, u: Zgodnji Slovani. Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, (ur. M. Guštin), Narodni muzej Slovenije, Ljubljana, 36-45.

Vǎžarova Ž., 1976, Sлавяни и Прабългари, Sofi aVǎžarova Ž., 1979, Zur Frage der Etnogenese und der materiellen Kultur

des bulgarischen Volkes (Zwei Nekropolen aus Nordostbulgarien), u: Culture et art en Bulgarie médiévale (VIIIe-XIVe s.), Academie bulgare des sciences, Sofi a, 5-30.

Vinski Z., 1954, Povodom našeg prvog priručnika slavenske arheologije s osvrtom na još neke novije publikacije s tog područja, Peristil I, Za-greb, 199-207.

Vinski Z., 1954a, Gibt es frühslawische Keramik aus der Zeit der süd-slawischen Landnahme?, AIug I, Beograd, 71-82.

Vinski Z., 1956, Nalaz iz Velike Kladuše i problem naušnica tipa okrenute piramide, GZMS 9, Sarajevo, 63-84.

Vinski Z., 1958, O nalazima 6. i 7. stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzi-rom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog avarskog kagana-ta, OpuscA III, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Radovi Arheološkog instituta, p.o., Zagreb, 13-67.

Vinski Z., 1960, Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi na užem i širem području Zagreba, Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb, 47-65, sl. 1-62.

Vinski Z., 1971, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400 do 800 godine, VAMZ 3/V, Zagreb, 47-73.

Vinski Z., 1977-1978, Novi karolinški nalazi u Jugoslaviji, VAMZ 3/X-XI, Zagreb, 143-208.

Vinski Z., 1981, O nalazima karolinških mačeva u Jugoslaviji, ShP 3/11, Split, 9-54.

Vinski Z., 1985, Marginalija uz izbor karolinškog oružja u jugoistočnoj Eu-ropi, ShP 3/15, Split, 61-117.

Vinski Z., 1987, Glose uz dvije novije knjige o prošlosti Slavena, ShP 3/16, Split, 195-235.

Vinski-Gasparini K., Ercegović S., 1958, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu, VAMZ III/1, Zagreb, 129-161, T. I-T. XXVII.

Zeman J., 1976, Nejstarší slovanské osídlení Čech (Die älteste slawische Besidlung Böhmens), PamArch LXVII/1, Praha, 115-235.

Zirra V., 1963, Двүобрядовый могильник раннефеодальной эпохи в Капүл Виилор – Нстрия, Dacia VII, Bucarest, 355-412.

Žeravica, Z., 1986, Ranoslovenska nekropola Bagruša u Petoševcima kod Laktaša, GZMS 40/41 (1985/1986), Sarajevo, 129-201, T. I-VIII.

205

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 1: 1: Grob 1; 2: Grob 2 T. 1: 1:Grab 1; 2: Grab 2

T. 1

1

2

206

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 2: Grob 3 T. 2: Grab 3

T. 2

1

2

207

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 3: Grob 4 T. 3: Grab 4

T. 3

1

1a

208

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 4: Grob 5 T. 4: Grab 5

T. 4

209

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 5: 1: Grob 6; 2: Grob 8 T. 5: 1: Grab 6; 2: Grab 8

2

1

T. 5

210

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 6: 1: Grob 9; 2: Grob 10 T. 6: 1: Grab 9; 2: Grab 10

1

T. 6

2

211

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAWISCHES BRANDGRÄBERFELD AM STANDORT DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 7: 1: Grob 1; 2: Grob 2; 3-7: Grob 4 T. 7: 1: Grab 1; 2: Grab 3; 3-7: Grab 4

T. 7

1 2

34

5

6

7

212

T. SEKELJ IVANËAN, T. TKALËEC, SLAVENSKO PALJEVINSKO GROBLJE NA POLOŽAJU DUGA ULICA 99, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 141-212.

T. 8: 1-4: Grob 4; 5-6: Grob 6 T. 8: 1-4: Grab 4; 5-6: Grab 6

1

T. 8

23

4 5

6

213

Izvorni znanstveni radSrednjovjekovna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perMediaeval archaeology

UDK/UDC 611/618: 572.71: 576 (497.5)Primljeno/Recieved: 03. 04. 2006Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. MARIO ŠLAUSMr. sc. MARIO NOVAKOdsjek za arheologijuHrvatske akademije znanosti i umjetnostiAnte Kovačića 510 000 [email protected]@net.hr

Analiza trauma u srednjovjekovnim uzorcima iz Kliškovca i Crkvara

An analysis of traumas in medieval samples from Kliškovac and Crkvari

U radu su analizirane osobe s dva srednjovjekovna nalazišta iz kontinentalne Hrvatske: Crkvara i Kliškovca. Na spomenutim nalazištima do danas je otkopana 121 osoba (47 djece, 27 žena i 47 muškaraca), od kojih su za analizu učestalosti i distribucije trauma uzete odrasle osobe (n=74). Prosječna starost muškaraca u analiziranom uzorku je 37,4 godina, a žena 36,5 godina. Ukupno je analizirano 573 dugih kostiju. Ukupna učestalost trauma na postkranijalnim kostima iznosi 2,8% (16/573). Antemortalne traume su uočene kod 14 osoba (8 žena i 6 muškaraca), a perimortalne kod šest osoba (četiri žene i dva muškarca). Sve perimortalne traume nanesene su oštrobridnim oružjem (najvjerojatnije mačem ili bojnim nožem). Učestalost trauma glave iznosi 16,7%. Kao i kod postkranijalnih trauma prisutan je velik broj perimortalnih ozljeda.Usporedba s više osteoloških uzoraka iz Hrvatske i svijeta pokazuje da je uzorak iz Crkvara i Kliškovca specifi čan po visokim učestalostima kranijalnih trauma i velikom broju perimortalnih fraktura. Zajedno, ovi podaci sugeriraju visoki rizik od međuljudskog nasilja na analiziranim nalazištima. Činjenica da su četiri od šest osoba s perimortalnim posjekotinama bile žene, sug-erira da su uočene traume prije bile rezultat nasilja kojega su provodili lako naoružani i brzi pljačkaški odredi, čiji je cilj bio teroriziranje i pljačkanje civilnog stanovništva, negoli nasilja koje je bilo rezultat sukoba dviju vojski. Buduća multidisciplinarna osteološka, arheološka i povijesna istraživanja potrebna su da se potvrde rezultati dobiveni na ovom uzorku i pokušaju identifi cirati specifi čne epizode namjernog nasilja koje su prouzročile evidentirane traume.

Ključne riječi: paleopatologija, perimortalne traume, namjerno nasilje, Crkvari, Kliškovac, srednji vijek, Hrvatska.

The paper presents an analysis of human remains from two medieval sites in continental Croa-tia: Crkvari and Kliškovac. To date, the remains of 121 persons (47 children, 27 women and 47 men) have been excavated from the two sites, and the remains of adult individuals (n=74) have been studied to determine the frequency and distribution of traumas. The average age of males in the analysed sample was 37.4 years, while the average age of females was 36.5 years. A total of 573 long bones were analysed. The overall frequency of trauma on postcranial bones was 2.8% (16/573). In 14 persons (8 females and 6 males), signs of antemortem trauma were observed, while in 6 individuals (4 women and 2 men) perimortem trauma were observed. All perimortem traumas were caused by sharp bladed weapon (probably a sword or battle knife). The overall frequency of cranial trauma was 16.7%. Similar to the postcranial traumas, among these traumas there were several perimortem injuries.A comparison with a number of osteological series from Croatia and other parts of the world shows that the Crkvari and Kliškovac sample is specifi c because of the high frequency of cra-nial traumas and the large number of perimortem fractures. Considered together, these results indicate that there was a high risk of interhuman violence at the analysed sites. The fact that four out of six persons with perimortem cuts were women suggests that the observed injuries may have been the results of violence committed by swiftly-moving armed marauding gangs, set on terrorising and looting the civilian population, rather than the results of armed clashes between two military groups. Further multidisciplinary research incorporating osteological, archaeological and historical analysis is necessary to confi rm the results obtained from this sample, and to attempt to identify specifi c episodes of intentional violence that resulted in the observed traumas.

Key words: paleopathology, perimortem traumas, intentional violence, Crkvari, Kliškovac, Middle Ages, Croatia

214

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

UVOD

Traumatske ozljede spadaju u najdramatičnije promjene koje se mogu uočiti u paleopatološkim analizama ljudskog osteološkog materijala s arheoloških nalazišta. Analiza ovih ozljeda donosi informacije o važnim, ponekad i presudnim, događajima u životu jedne osobe, ali i informacije o učestalosti i distribuciji nasilja unutar jedne zajednice. To je važan pre-duvjet za razumijevanje načina života određene populacije te praćenje učestalosti i distribucije nesreća i namjernog nasilja u različitim ekološkim, kulturnim ili socijalnim sustavima.

Prijelomi kostiju (frakture) spadaju među najčešće ti-pove trauma i najlakše se dijagnosticiraju pa su stoga i po-taknuli najveći interes među znanstvenicima koji se bave paleopatološkim istraživanjima. Začetnikom tih istraživanja smatra se W. Jones (1910) koji je detaljno analizirao traume na koštanom uzorku iz Donje Nubije. Nažalost, ovaj rad koji je po mnogočemu bio ispred svog vremena, nije pobudio veće zanimanje te su i nakon njega traume na osteološkom mate-rijalu iz arheoloških nalazišta uglavnom prikazivane na razini deskriptivnih opisa pojedinih kostura koji su ponekad pridoda-vani arheološkim publikacijama, više kao kuriozum negoli kao ozbiljan pokušaj rekonstrukcije uvjeta i kvalitete života na tim nalazištima. Prekretnicu čini izuzetno duhovita i sveobuhvatna analiza trauma koju su na sjevernoameričkom nalazištu Libben proveli Lovejoy i Heiple (1981). Njihovu metodologiju preu-zeli su i usavršili brojni drugi autori: Alvrus (1999), Bennike (1985), Jurmain (1991; 2001), Jurmain i Bellifemine (1997), Grauer i Roberts (1996), Kilgore et al. (1997), Judd i Roberts (1999), Neves et al. (1999), Standen i Ariazza (2000) itd.

Spomenuta istraživanja uglavnom su se koncentrirala na analize postkranijalnih fraktura premda postoje i radovi koji se isključivo bave traumama na glavi (npr. Bennike 1985; Walker 1989; 1997; Webb 1995; Jurmain, Bellifemine 1997; Lambert 1997).

U Hrvatskoj bioarheološkoj znanosti traume su rijetko bile zasebno analizirane. Podaci o učestalostima trauma u različitim arheološkim populacijama objavljeni su zajedno s drugim bioarheološkim podacima u kontekstu holističkih ana-liza različitih arheoloških populacija iz Hrvatske (Šlaus 1997; 2000; 2002; Šlaus et al. 2002; 2003; 2004; 2006). Samo je-dan rad (Šlaus 1994) dominantno se bavi problemom trauma. Nedostatak ovakvih analiza potaknuo nas je na pisanje ovog rada u kojemu je analizirana učestalost i distribucija trauma-tskih ozljeda u osteološkom uzorku s dva srednjovjekovna nalazišta iz kontinentalne Hrvatske: Kliškovcu i Crkvarima. U radu su analizirane učestalosti trauma na različitim dijelo-vima tijela, uspoređene su učestalosti trauma kod muškaraca i žena i analizirane učestalosti antemortalnih (trauma koje je ozlijeđena osoba preživjela) i perimortalnih (ozljeda kao oso-ba nije preživjela) trauma. Zajedno, prikupljeni podaci mogu pokazati ne samo učestalost različitih trauma u analiziranom uzorku, već i je li većina trauma uočenih u uzorku rezultat nesretnih slučajeva ili namjernog nasilja.

Ovo je, jasno, izuzetno važna distinkcija koja se donek-le može ustanoviti i drugim analizama. Arheološka građa, na primjer, obilno dokumentira strah od namjernog nasilja. Utvrde, gradine, oklopi, različite vrsta oružja, kipovi i slikani

INTRODUCTION

Traumatic injuries belong to the most dramatic alterations that can be observed during paleopathological analyses of hu-man remains from archaeological sites. An analysis of such injuries can not only provide information on important, some-times crucial events in a person’s life, but it can also provide unique information on the frequency and distribution of vio-lence within a community. This knowledge is a prerequisite for understanding the way of life of a particular population, and for monitoring the frequency and distribution of accidents and intentional violence in different environmental, cultural or social systems.

The most common type of trauma is bone fracture. It is also the easiest to diagnose and has therefore drawn the highest interest of scientists engaged in paleopathological re-search. The pioneer of paleopathological research is W. Jones (1910) who analysed traumas on a bone sample from Lower Nubia. His work, which was in many ways ahead of its time, unfortunately did not provoke too much interest, and trau-mas observed on osteological material from archaeological sites continued to be presented at the level of a descriptive portrayal of individual skeletons that occasionally accompa-nied archaeological publications, more as a curiosity than a serious attempt to reconstruct the conditions and quality of life at the analysed sites. The turning point was marked by a very astute and comprehensive analysis of trauma observed at a North American site, carried out by Lovejoy and Heiple (1981). Afterwards, their methodology was adopted and re-fi ned by numerous authors: Alvrus (1999), Bennike (1985), Jurmain (1991; 2001), Jurmain and Bellifemine (1997), Grauer and Roberts (1996), Kilgore et al. (1997), Judd and Roberts (1999), Neves et al. (1999), Standen and Ariazza (2000), etc.

The above-mentioned research focused primarily on postcranial fractures, although there are also works that deal exclusively with cranial traumas (e.g. Bennike 1985; Walker 1989; 1997; Webb 1995; Jurmain, Bellifemine 1997; Lam-bert 1997).

In Croatian bioarchaeological science, traumas have rarely been the primary subject of analysis. Data on the fre-quency of trauma in different archaeological populations have been published jointly with other bioarchaeological data within holistic studies of various archaeological populations on the territory of Croatia (Šlaus 1997; 2000; 2002; Šlaus et al. 2002, 2003, 2004, 2006). There has been only one pa-per (Šlaus 1994) which predominantly addresses the issue of traumas. The lack of such analysis prompted us to write this paper which presents an analysis of the frequency and distri-bution of traumatic injuries in an osteological sample from two medieval sites in continental Croatia: Kliškovac and Crk-vari. The analysis focuses on the frequency of traumas on different parts of the body, a comparison of the frequency of traumas in the men and women under analysis, and the frequency of antemortem traumas (which indicate that the injured person survived the injury) and perimortem traumas (which the injured person did not survive). Considered to-gether, the collected data may reveal not only the frequency of various traumas in the analysed sample, but also whether the majority of the observed traumas were the results of ac-cidents or intentional violence.

215

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

prikazi sukoba, samo su neke arheološke potvrde o prisutno-sti nasilja u ljudskim zajednicama. Međutim, dok spomenuta građa jasno dokumentira latentne i kronične sukobe, ništa ne govori o njihovoj učestalosti, raširenosti i posljedicama. Za to je potrebna osteološka građa koja jedina donosi sigurna svjedočanstva o nasilnim sukobima u prošlosti.

U paleopatološkoj literaturi koja se bavi namjernim na-siljem uglavnom prevladavaju opisi pojedinačnih kostura ili malih uzoraka. Do danas su objavljeni opisi osteoloških promjena koje su posljedica: odsijecanja glave (Wells 1982; Bennike 1985; McKinley 1993; Smith 1993), odsijecanja ud-ova (Webb 1974; Smith 1993), ranjavanja strijelama (Lewis, Lewis 1961), ritualnog žrtvovanja (Fowler 1984), razapinjanja na križ (Zias, Sekeles 1985; Aufderheide, Rodríguez–Martín 1998) i skalpiranja (Smith 1995; Ortner 2003). Premda izu-zetno korisni, ti radovi ne donose informacije o raširenosti i distribuciji nasilja u arheološkim populacijama iz kojih ana-lizirani kosturi dolaze. Samo populacijska istraživanja mo-gu pokazati koliko je nasilje utjecalo na svakodnevni život različitih arheoloških populacija i različitih podskupina (spol-nih, starosnih ili socijalnih) unutar tih populacija.

MATERIJALI I METODE

Zbog zemljopisne i kronološke sličnosti (oba uzorka nala-ze se u Slavoniji i datiraju u srednji vijek) osteološki uzorci iz Crkvara i Kliškovca su za potrebe ovog rada spojena u jedan kompozitni uzorak.

Srednjovjekovna crkva Sv. Lovre s grobljem i gradištem podignuta je na nešto izdvojenom brežuljku u neposrednoj blizini sela Crkvara u općini Orahovica (Tomičić, Tkalčec 2004). Ljudski osteološki materijal analiziran u radu potječe iz tri sezone istraživanja (2003., 2004. i 2005.) koje je vodio Institut za arheologiju iz Zagreba. Prve godine iskopavanja je vodio prof. dr. sc. Ž. Tomičić u razdoblju od 1. do 13. rujna (Tomičić et al. 2004), kada je istraženo ukupno sedam gro-bova (1, 2, 3, 5, 8, 10 i djelomično grob 4) (Tomičić, Tkalčec 2004). Godine 2004. sustavna istraživanja vodio je prof. dr. sc. Ž. Tomičić u razdoblju od 28. kolovoza do 3. rujna, kada je dovršeno istraživanje grobova 4, 7, 9 i 11 iz 2003. godine, a u cjelini su istraženi daljnji grobovi od broja 13 do 49 (Tomičić, Tkalčec 2004). U 2005. godini iskopavanja je vodila mr. sc. T. Tkalčec u razdoblju od 5. do 17. rujna i tom prilikom je zabilježeno 66 novih grobnih cjelina (od broja 50 do 116), a istraženo ih je 63 (Tkalčec 2005). Groblje oko crkve može se podijeliti u tri sloja ukapanja: 1) najstariji horizont može se najvjerojatnije datirati u 12. i 13. stoljeće; 2) srednji sloj smješten je u kasni srednji vijek i traje do kraja 15. stoljeća; 3) novovjekovni sloj ukapanja traje do kraja 17. stoljeća (Ž. Tomičić, usmeni podatak).

Arheološko nalazište Suhopolje-Kliškovac ili Turski grad predstavlja blagi konični brežuljak, smješten jugozapadno od središta naselja Suhopolje, kojega je presjekla trasa željezničke pruge Virovitica – Suhopolje – Slatina – Osijek, zapadno od cestovnog prijelaza preko pruge. Sondažna iskopavanja 2005. godine vodio je prof. dr. sc. Ž. Tomičić iz Instituta za arheo-logiju iz Zagreba, a trajala su od 16. do 26 kolovoza te je tom prilikom istraženo 12 grobova (Tomičić, Jelinčić 2005). Gro-

The latter case is clearly a very important distinction that can also be made on the basis of other types of analyses. Ar-chaeological material can, for example, show evidence of fear of intentional violence. Fortifi cations, hillforts, armour, differ-ent types of weapons, sculptures and pictures portraying con-fl icts are but some elements of archaeological data indicating the presence of violence in human communities. However, while that kind of material clearly records latent and chronic confl icts, it says nothing about their frequency, the area of con-fl ict, or their consequences. This kind of information can only be obtained from osteological material, which is the only source that can truthfully testify to the violent confl icts of the past.

In paleopathological literature that discusses incidents of intentional violence, descriptions of individual skeletons or small samples prevail. Thus far, descriptions of osteological al-terations have been described which are the consequence of the following injuries: decapitation (Wells 1982; Bennike 1985; McKinley 1993; Smith 1993), severing of limbs (Webb 1974; Smith 1993), injuries caused by arrows (Lewis, Lewis 1961), ritual sacrifi ces (Fowler 1984), crucifi xion (Zias, Sekeles 1985; Aufderheide, Rodríguez–Martín 1998) and scalping (Smith 1995; Ortner 2003). Although these works are extremely use-ful, they still provide no information on the scope and distri-bution of violence in the archaeological populations that the analysed skeletons belonged to. Only population research can show to what extent violence affected the everyday life of dif-ferent archaeological populations and various subgroups (based on gender, age or social status) within these populations.

MATERIALS AND METHODS

Given that the geographical and chronological positions of Crkvari and Kliškovac are very similar (both are situated in Slavonija and have been dated to the Middle Ages), for the purpose of this work the osteological samples from both sites were taken as one composite sample.

The medieval church of St. Lawrence with the accompa-nying cemetery and hillfort was constructed on a detached hill in the immediate vicinity of the village of Crkvari in the municipality of Orahovica (Tomičić, Tkalčec 2004). The analysed human osteological material was excavated during three seasons of exploration (2003, 2004 and 2005), led by Institute of Archaeology. In the fi rst year, the excavations car-ried out from 1-13 September were supervised by Ž. Tomičić, Ph.D. (Tomičić et al. 2004). During this period a total of seven graves were explored (graves 1, 2, 3, 5, 8, 10 and partially grave 4) (Tomičić, Tkalčec 2004). In 2004, Ž. Tomičić, Ph.D. led systematic excavations from 28 August until 3 September. His team completed the exploration of graves 4, 7, 9 and 11 initiated in 2003, as well as the exploration of the additional graves 13-49 (Tomičić, Tkalčec 2004). In 2005 the excava-tions were led by T. Tkalčec, M.A. in the period between 5 and 17 September. During this cycle of research, 66 new grave units were recorded (graves 50-116), and 63 of them were excavated (Tkalčec 2005). The cemetery surrounding the church can be divided into three groups, according to the burial layers: 1) the oldest horizon could probably be dated to the 12th and 13th century; 2) the middle layer was dated to the late Middle Ages up to the end of the 15th century; 3) the Modern-History burial layer stretches until the end of the 17th century (Ž. Tomičić, oral data).

216

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

blje se može podijeliti u dva horizonta: 1) stariji horizont (još neistražen) po prijašnjim nalazima (nakitne tvorevine, perfo-rirani novac) pripada razdoblju bjelobrdske kulture tj. riječ je o ranom crkvenom groblju (svršetak 11. stoljeća i početak 12. stoljeća) (Tomičić, Jelinčić 2005); 2) mlađi horizont groblja u Kliškovcu može se smjestiti u kasni srednji vijek i traje do 30-ih godina 16. stoljeća (Ž. Tomičić, usmeni podatak).

Prilikom antropološke analize koja je provedena u la-boratoriju Odsjeka za arheologiju HAZU-a u Zagrebu, spol je određen na temelju morfoloških razlika koje su prisutne u kosturima muškaraca i žena. Najvažnije razlike nalaze se u zdjeličnom obruču (Phenice 1969; Krogman, İşcan 1986; Kelley 1979; Kimura 1982; Weaver 1980; Sutherland, Suchey 1991) i te su razlike korištene kad god je to bilo moguće. U slučajevima kada zdjelica nije bila uščuvana, korištene su dru-ge kranijalne i postkranijalne morfološke razlike (Bass 1995). Posebno korisnim pokazale su se diskriminantne funkcije za određivanje spola odraslih osoba na temelju dimenzija butne (Šlaus 1997.a) i goljenične kosti (Šlaus, Tomičić 2005). Spol djece nije određivan.

Doživljena starost određena je na temelju više čimbenika: stupnja obliteracije kranijalnih šavova (Meindl, Lovejoy 1985), promjena na pubičnoj simfi zi (Brooks, Suchey 1990; Gilbert, McKern 1973; McKern, Stewart 1957; Todd 1920; 1921), promjena na aurikularnoj ploštini zdjelične kosti (Lo-vejoy et al. 1985), promjena na sternalnim krajevima rebara (İşcan et al. 1984; 1985) te pojavi degenerativnih promjena na zglobnim ploštinama dugih kostiju i kralješaka (Pffeiff-er 1991). Starost dječjih kostura procijenjena je na temelju promjena koje nastaju tijekom oblikovanja i nicanja mliječnih i stalnih zubiju, stupnja osifi kacije kostiju (spajanje epifi za s dijafi zama) te dužini dijafi za dugih kostiju (McKern, Stewart 1957; Bass 1995; Fazekas, Kosa 1978; Moorees et al. 1963; Scheuer, Black 2000). U svim analizama korišten je najveći mogući broj kriterija da se anulira učinak loše uščuvanosti nekih kostura. Starost dobro uščuvanih odraslih osoba dana je u rasponu od pet godina (npr., 21-25), a za loše uščuvane odrasle osobe u rasponu od 10 ili 15 godina, dok je starost djece dana u rasponu od jedne godine.

Budući da su traume kod djece izuzetno rijetke, u analizu su uključene samo odrasle osobe odnosno osobe starije od 15 godina. Traume kod djece samo su opisane.

U ovoj analizi traume su defi nirane kao prijelomi (frak-ture) koji su posljedica djelovanja sile ili kontakta s oštrim ili tupim predmetima. Pri analizi kranijalnih trauma uzete su u obzir lubanje koje su uščuvane više od 50% dok su u po-stkranijalnom dijelu kostura za analizu uzete sljedeće kosti: ključna kost, nadlaktična kost, palčana kost, lakatna kost, be-drena kost, goljenična kost i lisna kost. Analizirane su samo kosti čija je uščuvanost bila veća od 50% i na kojima je barem jedna zglobna ploština bila uglavnom ili potpuno uščuvana. Prisutnost trauma ustanovljena je makroskopskom analizom koja je uključivala provjeru bilateralne asimetrije kostiju, an-gularnih deformiteta i prisutnosti koštanih kalusa. U slučaju nedoumica osteološki materijal je rendgenski snimljen. Učestalosti trauma izračunate su zasebno za svaku analiziranu kost. Statistička značajnost razlika ustanovljena je hi-kvadrat testom.

The archaeological site of Suhopolje-Kliškovac or Turski Grad is situated on a mild conical hill, southwest of the centre of the village of Suhopolje, cut in half by the railroad Viro-vitica – Suhopolje – Slatina – Osijek, west of the road/rail-way crossing. The excavation of test pits in 2005 was led by Ž. Tomičić, Ph.D. from Zagreb Institute of Archaeology. The excavations, which lasted from 16 to 26 August, revealed 12 graves (Tomičić, Jelinčić 2005). In the cemetery, a distinction can be made between two horizons: 1) the earlier horizon (still unexplored) which, according to some previous fi nds (jew-ellery items, perforated coins), belongs to the period of the Bjelobrdo Culture – in other words, this is an early church cemetery from the late 11th and early 12th century (Tomičić, Jelinčić 2005); 2) the later horizon of Kliškovac cemetery which can be classifi ed as belonging to the late Middle Ages up to the 1530s (Ž. Tomičić, oral data).

During the anthropological analysis, carried out in the laboratory of the Department of Archaeology of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, the sex of the recov-ered individuals was determined on the basis of morphologi-cal differences between the male and female skeletons. The most signifi cant differences occur in the pelvic ring (Phen-ice 1969; Krogman, İşcan 1986; Kelley 1979; Kimura 1982; Weaver 1980; Sutherland, Suchey 1991) and they were used whenever possible. In cases where the pelvis had not been preserved, determination of sex was made on the basis of cra-nial and postcranial morphological differences (Bass 1995). Particularly useful for the determination of the sex of adults were the discriminant functions based on the size of the femur (Šlaus 1997) and tibia (Šlaus, Tomičić 2005.). No attempt was made to determine the sex of subadults.

Several factors were used to assess age at death: degree of obliteration of the cranial sutures (Meindl, Lovejoy 1985), al-terations in the pubic symphysis (Brooks, Suchey 1990; Gil-bert, McKern 1973; McKern, Stewart 1957; Todd 1920; 1921), alterations in the auricular surface of the ilium (Lovejoy et al. 1985), changes on the sternal ends of the ribs (İşcan et al. 1984; 1985), and the appearance of degenerative changes on the ar-ticular surfaces of long bones and vertebrae (Pffeiffer 1991). The age of subadults was assessed on the basis of the changes that occur during the development and formation of deciduous and permanent teeth, the degree of bone ossifi cation (closure of the epiphysis and diaphysis) and the length of the diaphysis in long bones (McKern, Stewart 1957; Bass 1995; Fazekas, Kosa 1978; Moorees et al. 1963; Scheuer, Black 2000). The largest possible number of criteria was applied in all analyses in order to eliminate the impact of the poor preservation of some skele-tons. The age of the well-preserved remains of adults was given within a fi ve-year range (e.g. 21-25), and for the poorly pre-served remains of adults within a 10- or 15-year range, while the age of children was determined within a range of one year.

Given that the number of traumas observed in children is very small, the analysis focused on adults, i.e. persons over 15 years of age. The traumas in subadults are just described.

In this analysis, trauma is defi ned as a fracture resulting from the use of force or contact with a sharp or blunt object. An analysis of cranial traumas was carried out on crania that had been preserved to more than 50% of their volume, while the analysis of the postcranial skeleton took into consideration the following bones: clavicle, humerus, radius, ulna, femur, tibia and fi bula. Only bones preserved to an extent of more

217

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

REZULTATI

Distribucija smrtnosti po spolu i starosti za uzorak iz Crkvara i Kliškovca prikazana je u Tablici 1. Uzorak čini 121 osoba od kojih je 47 djece (38,8%), 27 žena (22,4%) i 47 muškaraca (38,8%). Najmlađa osoba u analiziranom uzorku bila je fetus star devet lunarnih mjeseci, dok su najstarije oso-be doživjele starost između 56 i 60 godina.

Omjer između djece, žena i muškaraca u uzorku iznosi 1,00 : 0,57 : 1,00. Muškarci su gotovo dva puta (1,74) za-stupljeniji od žena i podjednako zastupljeni kao djeca te se po tome ovaj uzorak razlikuje od velike većine drugih sre-dnjovjekovnih uzoraka koje karakterizira naglašena podza-stupljenost djece i sličan broj (omjer je najčešće oko 1,00 : 1,00) muškaraca i žena (Šlaus 2002a). Jedini do danas evi-dentiran primjer sličnog omjera u srednjovjekovnom uzorku iz Hrvatske ustanovljen je na groblju uz crkvu Sv. Franje na Opatovini (Šlaus et al. 2006, u tisku). U ovom slučaju, više bioarheoloških parametara sugerira da je naglašen nerazmjer u omjeru muškaraca i žena rezultat socijalne selekcije, od-nosno da je groblje pokraj crkve Sv. Franje na Opatovini u Zagrebu bilo prestižno groblje u kojemu su se uglavnom po-kapale osobe visoke socijalne kategorije.

Prosječne doživljene starosti u uzorku iz Crkvara i Kliškovca iznose 37,4 godina (sd = 9,08) za muškarce i 36,5 godina (sd = 10,95) za žene.

Traume na postkranijalnom kosturu ustanovljene su kod 14 osoba (8 žena i 6 muškaraca). Ukupan broj postkranijal-nih trauma iznosi 23. Kod osam osoba evidentirana je jedna

that 50% of their surface were analysed, and only if at least one articular surface was mostly or completely preserved. The presence of a trauma was determined by a macroscopic analy-sis which included checking for bilateral bone asymmetry, an-gular deformities and the presence of bone callus. In case of doubt, the osteological material was x-rayed. The frequency of traumas was calculated separately for each analysed bone. Potential differences were evaluated with the χ2 test using Yates correction when appropriate.

RESULTS

The sex and age distribution in the composite Crkvari and Kliškovac sample is shown in Table 1. The sample consists of 121 individuals, of whom 47 were subadults (38.8%), 27 females (22.4%) and 47 males (38.8%). The youngest person in the analysed sample was a foetus at the age of nine lunar months, while the oldest persons lived to 56-60 years.

The ratio of subadults, females and males in the sam-ple is 1.00 : 0.57 : 1.00. Males are thus almost twice (1.74 times) as frequent as females, and equally frequent as chil-dren, which makes this sample different from the major-ity of medieval samples in Croatia that usually include a relatively smaller number of subadults and similar numbers of men and women (often at a ratio of around 1.00 : 1.00) (Šlaus 2002a). The only other example of a similar ratio in a medieval sample from Croatia recorded to date was ob-served in the cemetery by the church of St. Francis at Opa-tovina (Šlaus et al. 2006, in print). In the case of Opatovina cemetery, several bioarchaeological parameters suggest that

Tablica 1 Distribucija spola u srednjovjekovnom uzorku iz Crkvara i Kliškovca

Starost / Age Djeca / Subadult Žene / Female Muškarci / Male

0-1 15

2-5 19

6-10 11

11-15 2

16-20 3 4

21-25 1

26-30 5 4

31-35 6 8

36-40 4 12

41-45 4 10

46-50 1 6

51-55 2 1

56-60 2 1

60+

Ukupno / Total 47 27 47

Prosječna starost1 /Mean age at death1 x = 36,5

s.d. = 10,95

x = 37,4

s.d. = 9,08

1 Prosječna dob u trenutku smrti izračunata je koristeći prosječnu vrijed-nost za svaku dobnu kategoriju (npr. 38 godina za dobnu kategoriju od 36 do 40 godina) i 65 godina za dobnu kategoriju 60+.

Table 1 The sex and age distribution in the composite sample from Crkvari and Kliškovac

1 The average age at death was calculated on the basis of the median value for each age group (e.g. 38 years for the age group 36-40) and 65 years for the age group 60+.

218

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

the signifi cant difference between the number of men and women is the result of social selection, i.e. that the cemetery by the church of St. Francis at Opatovina in Zagreb was a prestigious graveyard, primarily used to bury individuals of high social rank.

The average age at death of individuals from Crkvari and Kliškovac is 37.4 years (sd = 9.08) for men and 36.5 years (sd = 10.95) for women.

Traumas in the postcranial skeleton were observed in 14 individuals (8 women and 6 men). The total number of post-cranial traumas in the series is 23. Eight individuals suffered one trauma, two traumas were observed in three persons, and three traumas in three persons. Fewer than half (42.9% or 6/14) of the individuals with traumas in their postcranial skel-eton suffered more than one injury.

The frequency of traumas on the analysed postcranial skel-etons is shown in Table 2. The number of traumas in a single bone is not provided in the table, but, as previously mentioned, it ranged between one and three. The table provides a list of all bones with traumas, regardless of the number of injuries on

Table 2 Distribution of long bone traumas by side and sex in the composite sample from Crkvari and Kliškovac

Tablica 2 Raspored trauma dugih kostiju po strani i spolu u srednjo-vjekovnom uzorku iz Crkvara i Kliškovca

Lijeva strana / Left side Desna strana / Right side

N1 n2 %3 N n %

Ključne kosti / Clavicle

Muškarci / Men 23 0 0,0 27 1 3,7

Žene / Women 12 0 0,0 12 2 16,7

Nadlaktične kosti / Humerus

Muškarci / Men 25 0 0,0 33 2 6,1

Žene / Women 18 3 16,7 15 1 6,7

Palčane kosti / Radius

Muškarci / Men 26 0 0,0 25 0 0,0

Žene / Women 12 1 8,3 7 1 14,3

Lakatne kosti / Ulna

Muškarci / Men 25 0 0,0 32 1 3,1

Žene / Women 9 0 0,0 11 1 9,1

Bedrene kosti / Femur

Muškarci / Men 28 0 0,0 33 1 3,0

Žene / Women 22 0 0,0 19 0 0,0

Goljenične kosti / Tibia

Muškarci / Men 31 0 0,0 31 2 6,4

Žene / Women 16 0 0,0 15 0 0,0

Lisne kosti / Fibula

Muškarci / Men 21 0 0,0 23 0 0,0

Žene / Women 11 0 0,0 11 0 0,0

Muškarci / Men 179 0 0,0 204 7 3,4

Žene / Women 100 4 4,0 90 5 5,6

Ukupno / Total 279 4 1,4 294 12 4,1

1 N = ukupan broj dugih kostiju2 n = broj dugih kostiju sa prisutnim traumama3 % = % (postotak) od ukupnog broja dugih kostiju

trauma, dvije traume uočene su kod tri osobe, a tri traume prisutne su kod tri osobe. Malo manje od polovice (42,9% ili 6/14) osoba s traumom na postkranijalnom kosturu imaju više od jedne traume.

Učestalost trauma po analiziranim postkranijalnim kosti-ma prikazan je u Tablici 2. U ovoj tablici nije naznačen broj trauma na pojedinoj kosti koji je, kao što je navedeno, iznosio od jedan do najviše tri, već je evidentirana svaka kost s trau-mom, bez obzira na to je li ih ima jednu ili više. Analizirane su 573 kosti koje se podijeljene po spolu i strani tijela na kojoj se nalaze. Traume su evidentirane na 16/573 (2,8%) analiziranih kosti.

Traume su najčešće evidentirane na nadlaktičnim kosti-ma (6/91 ili 6,6%), nakon čega slijede ključne kosti (3/74 ili 4,0%) i palčane kosti (2/70 ili 2,8%). Kada se ovi rezultati zbroje, proizlazi da se na gornjim ekstremitetima (uključujući i ključne kosti) nalaze čak 81,3% svih postkranijalnih kosti s traumama. Iz Tablice 2 također se vidi da postoji razlika u učestalostima trauma, s obzirom na stranu tijela – ukupna

1 N = total number of long bones2 n = number of long bones with one or more traumas3 % = % (percentage) of long bones with traumas

219

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

učestalost trauma na lijevoj strani tijela iznosi 1,4%, a na de-snoj 4,1%. Međutim, razlika nije statistički značajna. Kada se, pak, uzorak podijeli po spolu, statistički značajne razlike prisutne su kod muškaraca. Niti jedan muškarac iz analizira-nog uzorka nema traumu na lijevoj strani tijela (0/179 kostiju s lijeve strane), dok učestalost trauma na desnoj strani tijela iznosi 3,4% (7/204). Ova razlika jest statistički značajna (χ2 = 4,49; P < 0,05). Učestalost trauma na lijevoj i desnoj strani je kod žena gotovo identična (4,0% na lijevoj strani prema 5,6% na desnoj).

U analiziranom uzorku nema statistički značajnih razlika u učestalosti trauma na postkranijalnom kosturu između muškaraca i žena. Najveća razlika uočena je kod nadlaktičnih kostiju gdje su frakture evidentirane na 4/33 ili 12,1% ko-stiju žena i 2/58 ili 3,4% kostiju muškaraca. No razlika nije statistički značajna. Još jedna razlika između muškaraca i žena uočena je u distribuciji trauma. Sve traume postkranijalnoga kostura kod žena se nalaze na gornjim ekstremitetima (9/9), dok isto vrijedi samo za 57,1% ili 4/7 fraktura kod muškaraca. Niti ova razlika nije statistički značajna.

Doživljena je starost precizno određena kod 10/14 oso-ba s traumama postkranijalnoga kostura, dok su 4 osobe (dvije žene i dva muškarca) zbog iznimno loše uščuvanosti osteološkog uzorka svrstane u kategoriju ‘’stariji od 35 go-dina’’. U poduzorku osoba s točno određenom starošću prosječna starost muškaraca s traumama na postkranijalnom kosturu iznosi 40,5 godina, a žena 42,5 godina. Usporedba s prosječnim doživljenim starostima u čitavom uzorku po-kazuje da su muškarci s traumama postkranijalnoga kostura u prosjeku doživjeli nešto veću starost od drugih muškaraca u uzorku (za 3,1 godina). Slična distribucija prisutna je i kod žena. Osobe s traumama postkranijalnoga kostura živjele su u prosjeku 6,0 godina dulje od drugih žena u uzorku.

Analizirani uzorak specifi čan je po visokoj učestalosti perimortalnih trauma na postkranijalnim kostima odraslih osoba. Postkranijalne kosti s jasnim perimortalnim ozljedama čine 37,5% (6/16) svih postkranijalnih kostiju s traumama. Perimortalne ozljede postkranijalnih kostiju uočene su na 4 kostura žena i 2 kostura muškaraca, a njihova morfologija su-gerira da su nanesene oštrobridnim predmetima (najvjerojat-nije nožem ili mačem).

Kod dvije odrasle osobe prisutna je jedna perimortal-na trauma, dvije perimortalne traume evidentirane su kod dvije, a tri perimortalne traume također kod dvije osobe. Na postkranijalnom kosturu ukupno je evidentirano 12 perimor-talnih ozljeda. Gotovo sve perimortalne traume na postkra-nijalnom kosturu odraslih osoba nalaze se na nadlaktičnim kostima (11/12 ili 91,7%), a samo jedna posjekotina uočena je na ključnoj kosti. Zanimljivo je da su perimortalne ozljede postkranijalnih kostiju češće kod žena negoli muškaraca.

Većina perimortanih trauma nanesena je oštrobridnim oružjem. U takve ozljede spadaju dvije perimortalne posjeko-tine uočene na desnoj nadlaktičnoj kosti 21-25 godina starog muškarca, nađenog u grobu broj 7 s nalazišta Kliškovac (sl. 1). Prva trauma (označena slovom ‘’A’’) nalazi se na medijalnoj strani kosti oko 50 mm superiorno od distalnoga kraja. Dugačka je 12 mm te je zarezala nadlakticu pod istim kutom kao i druga posjekotina. Morfologija perimortalnih posjekotina ili ubodnih

each bone. A total of 573 bones were analysed. Traumas were observed in 16/573 (2.8%) of the analysed bones.

Most traumas were present in the upper arm bones (humer-us) (6/91 or 6.6%), followed by the clavicle (3/74 or 4.0%) and adius (2/70 or 2.8%). When these results are added up, it follows that as many as 81.3% of all postcranial bones that exhibit trau-mas were located in the upper extremities (including the collar bones). Table 2 also shows that differences in the frequencies of traumas are present, depending on the side of the body: the overall frequency of traumas on the left side of the body is 1.4%, whereas on the right side it is 4.1%. However, the difference is not statistically signifi cant. When the sample is divided by sex, statistically signifi cant differences emerge in the male sample. No traumas are present on the left side of the body (0/179 bones from the left side), while the frequency of traumas on the right side of the body is 3.4% (7/204). This difference is statistically signifi cant (χ2 = 4.49; P < 0.05). In women, the frequency of traumas on the left and right side of the body is almost identical (4.0% on the left side; 5.6% on the right side).

There are no statistically signifi cant differences in the fre-quencies of traumas on the postcranial skeleton between men and women in the analysed sample. All traumas in the postcra-nial skeleton in females are located in the upper limbs (9/9), while these bones are affected in only 57.1% or 4/7 of all frac-tures in males. The difference is not statistically signifi cant.

Age at death was determined in 10/14 persons with trau-mas in the postcranial skeleton, while, because of the poor preservation, the remains of four individuals (two women and two men) could only be classifi ed as “older than 35”. In the sub-sample of individuals with precisely determined age, the average age of males with traumas in the postcranial skeleton is 40.5 years, while the average age of females was 42.5 years. A comparison with the average age at death in the complete sample indicates that men with traumas on the postcranial skel-eton on average lived longer than males without traumas (3.1 years). Females exhibit a similar distribution: individuals with traumas in the postcranial skeleton lived on average 6.0 years longer than women without skeletal evidence of traumas.

The analysed sample is specifi c because of the high fre-quency of perimortem traumas in the postcranial bones of adults. Postcranial bones with clear perimortem injuries make up 37.5% (6/16) of all injured postcranial bones. Perimortem injuries of postcranial bones were observed on 4 female and 2 male skeletons. Their morphology suggests that they had been infl icted by sharp-bladed objects (possibly a knife or sword).

One perimortem trauma was observed in two adults, two perimortem traumas in two individuals, and three perimortem traumas in two individuals. A total of 12 perimortem injuries were recorded in the postcranial skeleton. Nearly all perimor-tem traumas on the postcranial skeleton of adults were found on the humerus (11/12 or 91.7%). Only one cut was observed on the clavicle. It is worth mentioning that perimortem injuries of postcranial bones are more frequent in females than in males.

Most perimortem traumas were infl icted by sharp-bladed weapons. Among them are two perimortem cuts on the right upper arm bone of a man aged between 21-25 years, recovered from grave 7 in Kliškovac (Fig. 1). The fi rst trauma (marked ‘’A’’) is on the medial side of the bone, approximately 50 mm above its distal end. The injury is 12 mm long and was deliv-ered at the same angle as the second cut. The morphology of the perimortem cuts or stab wounds allows reconstruction of

220

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

rana omogućuje rekonstruiranje kuta i smjera iz kojega je rana nanesena. Ovakve rane imaju, naime, polirane rubove. Kod po-sjekotina kost je polirana na mjestu inicijalnoga kontakta između oštrice i kosti, dok je paralelni rub rane grub i nepravilan. U ovom slučaju polirana kost se nalazi superiorno, što pokazuje da je udarac nanesen iz smjera odozgo prema dolje. Druga peri-mortalna posjekotina (označena slovom ‘’B’’) nalazi se 18 mm inferiorno od prve. Ova posjekotina je veća. Odsjekla je medijal-ni kondil nadlaktične kosti izloživši pri tome trabekularnu kost. Defekt je velik 17×31 mm. Posjekotina je konzistentna s prvom u smislu da je i ovaj udarac nanesen iz smjera odozgo prema dolje, pod manje-više istim kutom. Niti jedna rana ne pokazuje znakove zarašćivanja ili upalnog procesa. Morfologija rana ja-sno pokazuje da su obje nanesene u, ili oko, trenutka smrti.

Posjekotina je uočena i na lijevoj nadlaktičnoj kosti 46-50 godina starog muškarca iz groba broj 15 s nalazišta Kliškovac. Posjekotina je uzrokovala defekt veličine 14×4 mm. Udarac je nanesen pod oštrim kutom iz smjera odozgo prema dolje.

Dvije perimortalne posjekotine prisutne su i na dva frag-menta loše uščuvane desne nadlaktične kosti 21-35 godina stare žene (uzorak br. 29) s nalazišta Kliškovac. Na superior-nom komadu kosti prisutna je ravna, polirana kost dimenzija 9×9 mm , koja je konzistentna s posjekotinom, dok se na infe-riornom komadu kosti nalazi plitka, djelomično postmortalno uništena posjekotina.

Tri perimortalne posjekotine uočene su i na srednjoj trećini dijafi ze lijeve nadlaktične kosti 31-40 godina stare žene (uzorak broj 39) s nalazišta Kliškovac. Sve tri posjekotine nalaze se na anteriornoj strani kosti. Dvije su dugačke 6 mm, a jedna 8 mm.

Na desnoj ključnoj kosti žene starije od 35 godina (uzorak broj 227) s nalazišta Crkvari prisutna je duboka perimortalna posjekotina dugačka 11 mm. Rana je zasjekla gotovo do po-lovice kosti (sl. 2). Polirani dio kosti nalazi se na lateralnoj strani, što sugerira da je udarac nanesen oštrobridnim oružjem (mačem?) s desne na lijevu stranu. Najvjerojatniji scenarij jest da ga je nanio desnoruki napadač koji se nalazio ispred žrtve.

Na srednjoj trećini dijafi ze desne nadlaktične kosti žene starije od 35 godina (uzorak broj 266) s nalazišta Crkvari, pri-sutne su tri perimortalne traume (sl. 3). Najveća posjekotina (označena slovom ‘’A’’) nalazi se na anteriornoj strani kosti. Rana duljine 13 mm je tanka i ravna s oštrim rubovima. Druga posjekotina (označena slovom ‘’B’’) nalazi se na medijalnoj strani i u istoj je visini kao i prva. Dugačka je 7 mm, a nane-sena je udarcem koji je išao odozgo prema dolje. Najmanja posjekotina (označena slovom ‘’C’’) nalazi se na medijal-noj strani kost oko 10 mm inferiorno od druge posjekotine. Najtanja je i najkraća (6 mm) od svih posjekotina.

Pored perimortalnih ozljeda u analiziranom su uzorku prisut-ne i antemortalne frakture postkranijalnih kostiju. Antemortalne frakture evidentirane su na 10 kostiju kod 4 muškarca i 4 žene. Kod šest osoba evidentirana je jedna antemortalna fraktura, kod jedne su prisutne dvije, a kod jedne tri frakture. Za razliku od perimortalnih ozljeda ove traume s podjednakom su učestalošću prisutne kod muškaraca i žena i ravnomjernije su raspoređene na postkranijalnom kosturu. Antemortalne frakture prisutne su na: dvije ključne kosti, jednoj nadlaktičnoj, dvije palčane kosti, dvije lakatne, jednoj bedrenoj i dvije potkoljenične kosti.

Osim postkranijalnih trauma u uzorku iz Crkvara i Kliškovca prisutne su i traume glave i lica. Kranijalne traume

both the angle and direction from which they were infl icted. In cut wounds, the bone is smooth and sometimes polished at the point of initial contact between the blade and the bone, while the parallel edge of the injury is rough and irregular. In this case, the smooth bone is located in the superior part of the bone indicating that the blow was delivered from above. The second perimortem cut (marked “B”) is located 18 mm be-low the fi rst trauma. This cut is longer. It completely severed the medial condyle of the humerus and exposed the underly-ing trabecular bone. The size of the defect is approximately 17×31 mm. The cut is consistent with the fi rst injury, in that this blow was also delivered from above, at more or less the same angle. Neither wound shows signs of healing or infec-tion. The morphology of the wounds clearly indicates that both were infl icted at or around the moment of death.

A cut was also observed on the left upper arm bone of a man aged between 46-50 years, excavated from grave 15 in Kliškovac. The cut caused a defect of approximately 14×4 mm. The blow was delivered at a sharp angle, in a top-down direction.

Two perimortem cuts are also present on two fragments of the poorly preserved right humerus of a woman aged between 21-35 years (sample n. 29) from Kliškovac. On the upper part of the bone, there is a fl at, polished area of bone approximate-ly 9×9 mm , consistent with the morphology of a perimortem cut. On the inferior part of the bone there is a shallower cut, partially destroyed.

Three perimortem cuts were also observed in the middle third of the diaphysis of the left humerus of a woman aged between 31-40 years (sample n. 39) from Kliškovac. All three cuts are on the anterior side of the bone. Two of them are 6 mm long, and one is 8 mm long.

On the right clavicle of a woman older than 35 years (sample n. 227) from the Crkvari site, there is a deep peri-mortem cut 11 mm long. The cut reaches nearly to the centre of the bone (Fig. 2). The smooth part of the bone is situated on the lateral side, suggesting that the injury was infl icted with a sharp-bladed object (possibly a sword?) in a right-to-left direction. The most likely scenario is that the blow was delivered by a right-handed attacker who was standing in front of the victim.

Three perimortem traumas were observed in the middle third of the diaphysis of the right humerus of a woman older than 35 years of age (sample n. 266) from Crkvari (Fig. 3). The largest cut (marked ‘’A’’) is on the anterior side of the bone. The cut is 13 mm long, thin and straight, with sharp edges. The second cut (marked ‘’B’’) is located on the medial side, at the same height as the fi rst one. It is 7 mm long and was caused by a blow delivered from above. The smallest cut (marked ‘’C’’) is located on the medial side of the bone, ap-proximately 10 mm below the second cut. It is the thinnest and shortest (6 mm) of all the cuts on this bone.

Apart from the perimortem injuries, the analysed sample ex-hibited several antemortem fractures of postcranial bones. An-temortem fractures were observed on 10 bones from 4 men and 4 women. Six individuals exhibited one antemortem fracture, one person had two fractures, while one had three antemortem fractures. Unlike the perimortem injuries, these traumas are as frequent in men as they are in women, and their distribution on the postcranial skeleton is also more balanced. The antemortem fractures were noted on the following bones: two clavicles, one humerus, two radia, two ulnae, one femur, and two tibiae.

221

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

uočene su kod šest osoba (5 muškaraca i 1 žene). Učestalost kranijalnih trauma u čitavom uzorku je relativno visoka. Šest od trideset i šest (16,7%) uščuvanih lubanja pokazuje neku vrstu traume. Traume glave i lica su gotovo tri puta češće kod muškaraca (5/23 ili 21,7%) nego kod žena (1/13 ili 7,7%), ali razlika nije statistički značajna.

Na tri lubanje prisutna je jedna trauma, dok su dvije trau-me prisutne na dvije, a tri na jednoj lubanji. Ukupno je evi-dentirano 10 kranijalnih trauma, od kojih su 5 antemortalne, a 5 perimortalne.

Traume su uglavnom locirane na svodu lubanje. Samo na jednoj lubanji uočena je i trauma lica. Shematski prikaz položaja kranijalnih trauma u analiziranom uzorku prikazan je na slici 4. Kao što se iz sl. 4 može vidjeti, većina kranijal-nih trauma nalazi se na lijevom anteriornom dijelu lubanje: dvije traume nalaze se na lijevoj strani čeone kosti, četiri na lijevoj tjemenoj kosti, jedna na desnoj tjemenoj kosti, jedna na nosnim kostima, jedna na lijevom dijelu koronarnog šava (spoju čeone i lijeve tjemene kosti) i jedna na lamboidnom šavu (spoju zatiljne i desne tjemene kosti).

Pet od uočenih deset trauma bile su perimortalne. Preosta-le traume su plitke, dobro zarasle depresijske frakture svoda lubanje najvećeg promjera 25x13 mm i jedna fraktura obiju nosnih kostiju.

Ova fraktura uočena je na djelomično uščuvanoj lubanji 36-40 godina starog muškarca (uzorak broj 116) s nalazišta Crkvari (sl. 5). Fraktura je ovalno/okruglog oblika najvećeg promjera 8 mm. Zahvatila je obje nosne kosti. Ima dobro izre-modelirane i glatke rubove. Ne pokazuje znakove upalnog procesa, što sugerira da je nanesena dulje vremena prije smrti. Morfologija traume je konzistentna s udarcem zadanim ma-lim i relativno oštrim predmetom, kao što je na primjer drška mača ili noža. Obje nosne kosti duboko su utisnute u nosni otvor, a na uščuvanom superiornom dijelu nosne pregrade vi-di se naglašena devijacija na lijevu stranu, što sugerira da je smjer udarac bio s desne prema lijevoj strani.

Kod ove osobe prisutna je i velika perimortalna fraktura trokutastog oblika na lijevoj tjemenoj kosti (sl. 6). Dimen-zije frakture su 36x47x36 mm. Rubovi frakture su vrlo oštri i mjestimično utisnuti unutra. Fraktura je probila i vanjski i unutrašnji svod lubanje, a defekt na unutrašnjoj (endokranijal-noj) strani je veći od defekta na vanjskoj (ektokranijalnoj) strani, što je karakteristično za penetrirajuće ozljede.

Dvije perimortalne posjekotine prisutne su na lijevoj tjeme-noj kosti 36-50 godina stare žene iz groba broj 91 s nalazišta Crkvari (sl. 7). Veća posjekotina nalazi se 21 mm superiorno od šava (spoja) između lijeve tjemene i sljepoočne kosti. Dugačka je 42 mm. Anteriorni rub rane je oštar, a posteriorni grub i nepravi-lan. Druga, tanja i kraća posjekotina, dugačka 22 mm, položena je okomito na prvu. Morfologija obiju rana sugerira da su zadane oštrobridnim oružjem, najvjerojatnije mačem ili sabljom.

Osim perimortalnih fraktura nanesenih oštrobridnim pred-metima, u analiziranom su uzorku evidentirane i perimortalne traume nanesene tupotvrdim predmetima. Tako su na lubanji 36–40 godina starog muškarca iz groba broj 5 s nalazišta Crkvari uočene dvije velike nepravilno ovalne perimortalne depresijske frakture. Pored ovih trauma kod ove osobe evi-dentirane su i zarasla fraktura superiorne površine 11. prsnoga

Beside the postcranial traumas, the sample from Crkvari and Kliškovac contains cranial and facial traumas. Cranial traumas were observed in six individuals (5 males and 1 fe-male). The frequency of cranial traumas in the entire sample is relatively high. Six out of 36 preserved skulls (16.7%) exhibit some type of trauma. Head and face traumas are three times

Sl. 1 Dvije perimortalne posjekotine na distalnom dijelu desne nadlaktične kosti 21–25 godina starog muškarca iz groba broj 7 s nalazišta Kliškovac. Superiorna trauma (A) dugačka je 12 mm i zarezala je nadlakticu pod istim kutom kao i dru-ga posjekotina. Inferiorna posjekotina (B) je veća i dublja. Odsjekla je medijalni kondil nadlaktične kosti izloživši pri tome trabekularnu kost

Sl. 2 Perimortalna posjekotina na superiornom dijelu sredine desne ključne kosti žene starije od 35 godina (uzorak broj 227) s nalazišta Crkvari

Sl. 3 Tri perimortalne posjekotine na anteriornoj (A) i medijalnoj (B i C) strani sredine desne nadlaktične kosti žene starije od 35t godina (uzorak broj 266) s nalazišta Crkvari

Fig. 1 Two perimortem cuts on the distal part of the right humerus of a 21-25 years old male recovered from grave 7 in Kliškovac. The superior trauma (A) is 12 mm long and cuts the upper arm at the same angle as the second cut. The inferior cut (B) is longer and deeper. It completely separated the medial condyle of the humerus exposing the underlying trabecular bone

Fig. 2 Perimortem cut to the superior side of the clavicle of a woman older than 35 years (sample n. 227) from Crkvari.

Fig. 3 Three perimortem cuts on the anterior (A) and medial (B and C) sides of the right humerus of a woman older than 35 years (sample n. 266) from Crkvari

222

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

more frequent in men (5/23 or 21.7%) than in women (1/13 or 7.7%), but that difference is not statistically signifi cant.

Three skulls exhibit one injury, two skulls have two, and one skull has three injuries. A total of 10 cranial traumas were observed, fi ve fo which were delivered antemortem and fi ve perimortem.

The traumas were mostly located on the cranial vault. Only one skull exhibited an injury to the face. A schematic of the positions of the cranial traumas in the analysed sample is shown in Fig. 4. As can be seen from this picture, most cranial traumas were located on the left anterior part of the skull: two traumas were located on the left side of the frontal bone, four on the left parietal bone, one on the right parietal bone, one on the nasal bones, one on the left part of the coronal suture and one on the lamboid suture.

Five out of ten observed traumas were perimortem. The re-maining injuries were shallow, well healed, depression fractures on the cranial vault (the largest measuring approximately 25x13 mm) while one fracture was located on both nasal bones.

This fracture was observed on the partially preserved skull of a man aged between 36-40 years (sample n. 116) from the Crkvari site (Fig. 5). The fracture is oval/round in shape, with a diameter of approximately 8 mm. Both nasal bones are affected. The edges of the wound are smooth and remodeled. There are no signs of infection, which suggests the injury was infl icted a considerable time before the in-dividual died. The morphology of the trauma is consistent with a blow of a small and relatively sharp object, such as a sword or knife handle. Both nasal bones are thrust deep into the nasal cavity, and the preserved superior part of the nasal septum reveals a signifi cant deviation to the left, suggesting that the blow was delivered in a right-to-left direction.

The same individual exhibits a large, triangularly shaped perimortem fracture on the left parietal bone (Fig. 6). The size of the fracture is 36x47x36 mm. The edges of the injury are very sharp and in some places pressed inwards. The fracture perforated both the external and the internal surface of the cranial vault with the defect on the internal (endocranial) side being larger than the defect on the external (ectocranial) side - a feature typical of penetrating wounds.

Two perimortem cuts are also present on the left parietal bone of a woman aged between 36-50 years excavated from grave 91 in Crkvari (Fig. 7). The larger cut is situated 21 mm above the suture between the left parietal and temporal bones. It is 42 mm long. The anterior edge of the injury is sharp, while the posterior edge is rough and irregular. The second cut is thinner and shorter (22 mm long), and crosses the fi rst cut at an almost vertical angle. The morphology of both inju-ries suggests that they were infl icted by sharp-bladed weap-ons, possibly a sword or sabre.

Apart from the perimortem fractures caused by sharp-blad-ed objects, the analysed sample also contains perimortem trau-mas infl icted by blunt objects. The skull of a 36-40 years old male recovered from grave 5 at the Crkvari site, exhibits two irregular oval perimortem depressed fractures. The same indi-vidual also had a healed fracture of the upper surface of the 11th thoracic vertebra, a healed fracture of the left ankle bone, and a shallow, healed depressed fracture of the right parietal bone.

The perimortem fractures are located in the left part of the coronal suture (Fig. 8) and in the right part of the lam-boid suture. The fracture on the anterior side of the skull is

Sl. 4 Shematski prikaz položaja trauma na lubanji i licu u analizira-nom uzorku

Sl. 5 Mala, zarasla depresijska fraktura na obim nosnim kostima 36-40 starog muškarca (uzorak broj 116) s nalazišta Crkvari

Sl. 6 Penetrirajuća perimortalna fraktura trokutastog oblika na lije-voj tjemenoj kosti iste osobe. Rubovi frakture su vrlo oštri i na posteriornom kraju endokranijlano utisnuti

Sl. 7 Dvije perimortalne posjekotine na lijevoj tjemenoj kosti 36-50 godina stare žene iz groba broj 91 s nalazišta Crkvari

Sl. 8 Velika perimortalna ozljeda nanesena tupotvrdim predmetom na lijevom dijelu koronalnog šava 36-40 godina starog muškarca iz groba broj 5 s nalazišta Crkvari

Sl. 9 Uvećani detalj iste traume na kojemu se vide koncentrične linije koje okružuju središte udarca

Fig. 4 Schematic of the location of traumas on the skull vault and face in the samples from Kliškovac and Crkvari

Fig. 5 Small, healed, depressed fracture on both nasal bones of a 36-40 years old male (sample n. 116) from Crkvari

Fig. 6 Penetrating perimortem fracture of a triangular shape in the left parietal bone of the same individual. The fracture edges are very sharp and, at the posterior part, depressed endocra-nially

Fig. 7 Two perimortem cuts on the left parietal bone of a woman aged between 36-50 years from grave 91 in Crkvari

Fig. 8 Large perimortem injury infl icted by a hard blunt object on the left part of the coronal suture of a 36-40 years old male from grave 5 in Crkvari

Fig. 9 Enlarged detail of the same trauma. Concentric lines are vi-sible around the impact point of the blow

223

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

kralješka, zarasla fraktura lijeve skočne kosti i plitka, zarasla depresijska fraktura na desnoj tjemenoj kosti.

Perimortalne frakture nalaze se na lijevom dijelu koronalnog šava koji spaja čeonu i lijevu tjemenu kost (sl. 8) i desnom dijelu lamboidnog šava koji spaja zatiljnu s desnom tjemenom kosti. Fraktura na anteriornom dijelu lubanje ima dimenzije 27x20 mm. Probila je svod lubanje, a odlomljena kost je djelomično utisnuta endokranijalno (sl. 9). Rubovi frakture su oštri, bez znakova zacjeljivanja i koncentrično okružuju mjesto udarca. Fraktura ima vrlo karakterističan izgled koji forenzičari nekada nazivaju ‘’paukova mreža’’. Njezino nastajanje objašnjava se na sljedeći način: u trenutku udarca tupotvrdim predmetom po svodu lubanje na mjestu udarca dolazi do promjene oblika lu-banje. Radi se o vrlo kratkotrajnoj promjeni koja nastaje zbog elastičnosti kostiju. Na mjestu udarca kost se udubi, što na su-sjednom dijelu kosti izaziva istodobno izbočenje. Kosti koje čine svod lubanje građene su od dva paralelna lista, vanjske i unutrašnje lamine. Na mjestu udarca dolazi do utiskivanja vanjske i istodobnog istezanja unutrašnje lamine kosti. Kada mehanička sila nadjača elastičnost kosti, ona puca. Budući da kost lakše podnosi kompresiju nego istezanje, prvo puca na unutarnjoj lamini, a tek onda na vanjskoj. Kod slabijih uda-raca kost ponekad puca samo na unutrašnjoj lamini. Ovisno o jačini udarca, na vanjskoj će lamini nastati jedan ili više radijal-nih prijeloma. Isti mehanizam, samo obrnutog smjera, događa se na susjednom dijelu kosti koji je zbog udarca kratkotrajno izbočen. Tu zbog istezanja najprije puca vanjska lamina, a tek zatim unutrašnja. Ako je udarac dovoljno jak, rezultat će biti da iz središta udarca radijalno izlaze linije frakture, dok se na određenoj udaljenosti od središta nalaze koncentrični prijelomi, što svemu daje izgled paukove mreže (Zečević et al. 2004).

Druga perimortalna depresijska fraktura nalazi se na desnom dijelu lamboidnog šava (spoja). Manja je od prve – veličina joj iznosi 18x13 mm. Morfološki je, međutim, go-tovo identična većoj traumi.

Pored navedenih trauma, u analiziranom su uzorku kod pet osoba (4 muškarca i 1 žene) evidentirane i traume manjih kostiju. Zarasle frakture uočene su na lijevoj skočnoj kosti, 8., 9. i 10. lijevom rebru, lijevoj i desnoj lopatici, te na 11. prsnom kralješku.

RASPRAVA Kada se učestalost i distribucija trauma u uzorku iz Crkva-

ra i Kliškovca usporedi s uzorcima iz drugih dijelova svijeta vidljive su sličnosti, ali i bitne razlike koje daju rijedak i do danas nepoznat uvid u način i kvalitetu života nekadašnjih sta-novnika Slavonije. Uzorak je uspoređen s drugim osteološkim uzorcima koji su istraživani sličnom metodologijom (Tablica 3). Radi se o osteološkim uzorcima s prapovijesnog indijan-skog nalazišta SCl-038 u Kaliforniji, SAD (Jurmain 2001), kompozitnoga prapovijesnog do povijesnog uzorka iz Danske (Bennike 1985), srednjovjekovnog uzorka s nalazišta Raunds u Velikoj Britaniji (Judd, Roberts 1999), te srednjovjekovnog uzorka s nalazišta Kulubnarti u Sudanu (Kilgore et al. 1997).

Podaci iz Tablice 3 pokazuju da je po učestalostima trau-ma na postkranijalnom kosturu uzorak iz Crkvara i Kliškovca vrlo sličan drugim analiziranim uzorcima. Višu ukupnu

approximately 27x20 mm in size (Fig. 9). The edges of the fracture are sharp and show no signs of healing. Since they encircle the point of impact concentrically, the injury has a very characteristic shape, sometimes described by foren-sic scientists as a “spider’s web”. It is believed that such a wound is formed by the following process: at the moment of the impact of a hard blunt object, the shape of the skull mo-mentarily changes at the point of impact. This is a very short-term change which occurs due to bone elasticity. At the point of impact, the bone becomes depressed, causing a simultane-ous convexity to the surrounding bone. The bones that make up the cranial vault are built of two parallel plates: the inter-nal and external lamina. At the point of impact, the external lamina becomes depressed, while, at the same time, the inter-nal lamina stretches. Once the mechanical force overcomes the bone elasticity, the bone breaks. Given that the bone is more resistant to compression than stretching, it breaks fi rst on the internal surface, and following that, if the force of the blow is suffi cient, on the external surface. If the blow is not hard enough, only the internal lamina will break. De-pending on the strength of the blow, the external lamina will suffer one or more radial breaks. The same mechanism, only in a reverse direction, occurs in the surrounding bone that was temporarily pushed out by the blow. In this part of the skull, the stretching of bone will cause breaks in the external surface after which, depending on the force of the blow, the internal surface may break. If the blow is suffi ciently hard, radial fracture lines will appear around the impact area of the blow, and at a certain distance from the central point concen-tric fractures will also be visible, contributing to a ‘’spiders web’’ appearance (Zečević et al. 2004).

The second perimortem fracture is located on the right side of the lamboid suture. It is smaller than the fi rst one – approximately 18x13 mm in diameter. From the point of view of its morphology it is, however, almost identical to the larger trauma.

Beside the above-mentioned traumas, the analysed sample contains skeletons of fi ve individuals (4 men and 1 woman) which exhibit traumas on their short bones. Healed fractures were noted on the left talus, on the 8th, 9th and 10th left ribs, the left and right shoulder-blades and on the 11th thoracic vertebra.

DISCUSSION When the frequency and distribution of traumas in the

composite sample from Crkvari and Kliškovac are compared with samples from other parts of the world, certain similari-ties may be observed, but also some signifi cant differences which provide a rare and new insight into the quality and way of life of the past inhabitants of Slavonija. The sample was compared to other osteological samples analysed with similar research methodologies (Table 3). These osteological sam-ples were recovered from the prehistoric Indian site SCl-038 in California, USA (Jurmain, 2001), a composite prehistoric/historic sample from Denmark (Bennike, 1985), a medieval sample from the site of Raunds in the UK (Judd, Roberts 1999), and a medieval sample from the site of Kulubnarti in Sudan (Kilgore et al. 1997).

The data in Table 3 show that the frequency of traumas in the postcranial skeleton in the Crkvari and Kliškovac sam-ple is very similar to other analysed samples. A higher over-

224

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

učestalost trauma imaju uzorci iz Sudana i Velike Britanije, dok su niže učestalosti evidentirane u uzorcima iz Danske i Sjeverne Amerike. Najsličniji uzorku iz Hrvatske je prapo-vijesna populacija sjevernoameričkih Indijanaca iz uzorka SCl-038 – premda se i tu mogu uočiti bitne razlike: uzorak iz Crkvara i Kliškovca ima višu učestalost trauma ključnih i nadlaktičnih kostiju, a uzorak SCl-038 ima višu učestalost trauma na lakatnim kostima. Na razini ukupnih učestalosti trauma na svim postkranijalnim kostima samo se uzorak iz Danske statistički značajno razlikuje od onoga iz Hrvatske. Ukupna učestalost trauma u Danskoj značajno je manja od one u Hrvatskoj (0,8% prema 2,8%, χ2 = 18,20; P < 0,01).

Najizraženija razlika između uzorka iz Crkvara i Kliškovca i drugih uzoraka je u učestalostima trauma nadlaktičnih kostiju. Učestalost trauma nadlaktičnih kostiju u uzorku iz Crkvara i Kliškovca (6/91 ili 6,6%), bitno je viša od učestalosti evi-dentiranih u drugim uzorcima. Statistički značaje razlike pri-sutne su u odnosu na uzorak iz Danske (6,6% prema 0,1%, χ2 = 31,34; P < 0,01) i u odnosu na srednjovjekovni uzorak iz Velike Britanije (6,6% prema 1,1%, χ2 = 4,49; P < 0,05). Uzorak iz Crkvara i Kliškovca ima i najvišu učestalost trauma goljenične kosti (2,1%), ali usporedba s drugim uzorcima po-kazuje da razlika nije statistički značajna.

Dio postkranijalnoga kostura koji se donedavno koristio kao glavni parametar za određivanje količine namjernog na-silja u nekoj zajednici jest prisutnost tzv. ‘’parir’’ fraktura na distalnoj ili srednjoj trećini dijafi ze lakatne kosti.

Ove ozljede nazivaju se još i ‘’pendrek’’ ili na engleskom ‘’nightstick’’ frakture, a njihova etiologija objašnjava se sljedećim scenarijem: u pokušaju da zaštiti glavu od udarca (koji napadač namjerava zadati, na primjer, pendrekom), oso-ba refl eksno podiže ruku ispred lica. U tom položaju lakat-na kost je najbliža napadaču zbog čega apsorbira najveću količinu sile od udarca i puca (npr., Elliot-Smith, Wood Jones 1910; Wells 1964; Merbs 1989; Ortner, Putschar 1985 itd.).

Problem atribuiranja ovakvih fraktura isključivo namjer-nom nasilju istaknuli su i detaljno obrazložili Smith (1996) i Judd i Roberts (1999). Ovi autori slažu se s činjenicom da frak-tura (pogotovo srednje trećine) dijafi ze lakatne kosti najvje-rojatnije ukazuje na udarac tvrdim ili oštrim predmetom u pod-lakticu koja je u pronaciji. Ističu, međutim, da se ovakve ozlje-de podjednako lako mogu zadobiti i ako osoba padne i udari u oštar rub kamena ili nekog oruđa. Namjerno nasilje sigurno je indicirano samo kada su antemortalne frakture lakatne ko-sti praćene drugim nedvosmislenim pokazateljima namjernog nasilja, kao što je na primjer prisutnost perimortalnih ozljeda ili pak visokih učestalosti kranijalnih trauma. U tom kontek-stu, relativno niska učestalost fraktura lakatne kosti u uzorku iz Crkvara i Kliškovca (2/77 ili 2,6%) nije vjerodostojan do-kaz za odsutnost namjernog nasilja u tim zajednicama. Visoke učestalosti perimortalnih trauma na lubanji i postkranijalnom kosturu, naime, sigurno dokazuju visoku razinu međuljudskog nasilja kod nekadašnjih stanovnika Slavonije.

Perimortalne traume uočene su kod šest odraslih osoba iz Crkvara i Kliškovca. Morfologija trauma konzistentna je s ozljedama nanesenim oštrobridnim oružjem, kao što su mač ili bojni nož. Na dva kostura prisutno je više perimortalnih trau-ma, čiji izgled i lokacija jasno svjedoče o brutalnosti sukoba u

all frequency was noted in the samples from Sudan and the UK, while lower frequencies were recorded in the samples from Denmark and North America. The sample most con-sistent with the series from Croatia is the site SCl-038 from North America. However, important differences between the series are also present: the Crkvari and Kliškovac sample has a higher frequency of traumas to clavicles and humerii, while the SCl-038 sample has a higher frequency of traumas to ul-nas. When the overall frequency of traumas is compared, only the Danish sample differs signifi cantly from the Croatian one. The overall frequency of traumas in Denmark is signifi cantly lower than in Croatia (0.8% vs. 2.8%, χ2 = 18.20; P < 0.01).

The most noticeable difference between the Crkvari and Kliškovac sample and other samples concerns the frequency of traumas of the humerus. The frequency of traumas to the humerus in the Crkvari and Kliškovac sample (6/91 or 6.6%) is much higher than the frequency noted in the other samples. Signifi cant differences are present in the case of the Danish sample (6.6% vs. 0.1%, χ2 = 31.34; P < 0.01) and in the me-dieval sample from the UK (6.6% vs. 1.1%, χ2 = 4.49; P < 0.05). The Crkvari and Kliškovac sample also has the highest frequency of traumas to the tibia (2.1%), but a comparison with other samples reveals that the differences are not statisti-cally signifi cant.

The part of the postcranial skeleton which has frequently been utilized as an indicator of intentional violence is the ulna or, to be more precise, the presence of the so-called ‘’parry’’ fracture on the distal or middle third of the ulna.

This type of injury is also called the “nightstick” fracture, and its aetiology is explained by the following scenario: in an attempt to protect his head from blows (that the attacker intends to deliver, for example, with a nightstick), the person refl exively raises his arm to protect his head and face. In this position, the elbow bone is closest to the attacker and as a con-sequence suffers the largest amount of force from the blow, and therefore breaks (e.g. Elliot-Smith, Wood Jones 1910; Wells 1964; Merbs 1989; Ortner, Putschar 1985, etc.).

The problem caused by the attributing such fractures ex-clusively to intentional violence was raised and thoroughly explained by Smith (1996) and Judd and Roberts (1999). The authors agree that a fracture of the ulna, especially in its middle third, is likely to indicate that a blow was delivered by a hard or sharp object to the lower arm that was in pronation. However, they point out that the same injury could be suffered by a per-son who falls and hits the sharp edge of a rock or tool. Certain evidence of intentional violence exist only when fractures of the ulna are accompanied by other clear indicators of inten-tional violence, such as the presence of perimortem injuries or a high frequency of cranial traumas. In this context, the relatively low frequency of ulna fractures in the Crkvari and Kliškovac sample (2/77 or 2.6%) is not a reliable proof of the presence of intentional violence in the two communities. However, the high frequencies of perimortem traumas to the skull and post-cranial skeleton clearly indicate that interhuman violence was frequent among the past inhabitants of Slavonija.

As previously noted, perimortem traumas were observed in six adults from Crkvari and Kliškovac. The morphology of the wounds is consistent with injuries infl icted by sharp-bladed weapons, such as swords or battle knifes. Two skeletons exhib-it several perimortem traumas. Their appearance and location they clearly testify to the brutality of confl icts that were waged

225

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

kojima se uglavnom upotrebljavalo hladno oružje. Posebno je zanimljiv podatak da su čak četiri od šest osoba s perimortal-nim traumama bile žene. Ova distribucija konzistentnija je sa scenarijem u kojemu su traume rezultat nasilja kojeg provode lako naoružani, brzi pljačkaški odredi, čiji je cilj teroriziranje i pljačkanje civilnog stanovništva, a ne nasilja koje je rezul-tat sukoba dviju vojski. Valja imati na umu da je ubacivanje lako naoružanih konjaničkih odreda u nebranjeni dio neprija-teljskog teritorija bila omiljena taktika kako Mongola koji su Slavonijom prošli u 13. stoljeću, tako i Turaka koji su ovaj kraj terorizirali pljačkaškim upadima svojih akindžija tijekom kasnog srednjeg vijeka (Matuz 1992).

Vrlo visoke učestalosti trauma glave i lice u uzorku iz Crkvara i Kliškovca dodatno potvrđuju visoki rizik od namjer-nog nasilja kojemu su nekadašnji stanovnici Slavonije bili izloženi. Više autora (npr. Alvrus 1999; Walker 1989; 1997; Tyson 1977; Standen, Ariazza 2000 itd.) ističe da su visoke učestalosti trauma glave i lica siguran dokaz povećanog rizika od namjernog nasilja u nekoj zajednici.

Ukupna učestalost trauma lica i svoda lubanje u Crkvari-ma i Kliškovcu iznosi 16,7%, što je bitno više od učestalosti evidentiranih u drugim osteološkim uzorcima diljem svijeta.

with cold steel. Particularly interesting is the fact that four of six individuals with perimortem injuries were women. This dis-tribution corresponds to a scenario in which the traumas were the results of violence infl icted by lightly armed, swift maraud-ing gangs, set to terrorise and loot the civilian population, rath-er than the results of armed clashes between two armed forces. In this context it is relevant to remember that the infi ltration of lightly armed cavalry units in an undefended part of the en-emy’s territory was the favourite tactic employed both by Mon-gols who passed through Slavonija in the 13th century, and by Turks, who terrorised this area with their plundering incursions during the late Middle Ages (Matuz 1992).

The high frequency of head and face traumas in the sam-ple from Crkvari and Kliškovac additionally confi rms the risk of intentional violence that the former inhabitants of Sla-vonija were exposed to. Several authors (e.g. Alvrus 1999; Walker 1989; 1997; Tyson 1977; Standen, Ariazza 2000 etc.) point out that high frequencies of head and face traumas in a community are conclusive proof of intentional interhuman violence.

The total frequency of face and cranial vault traumas in Crkvari and Kliškovac is 16.7%, which is much higher that the frequencies observed in other osteological samples from

Tablica 3 Učestalost trauma dugih kostiju u različitim osteološkim uzorcima

Crkvari i Kliškovac / Crkvari and Kliškovac

SCl-038 Danska / Denmark Raunds Kulubnarti

N1 n2 %3 N n % N n % N n % N n %

Ključne kosti / Clavicle

74 3 4,0 159 0 0,0 386 5 1,3 171 12 7,0 262 1 0,4

Nadlaktične kosti / Humerus

91 6 6,6 142 3 2,1 703 1 0,1 178 2 1,1 276 10 3,6

Palčane kosti / Radius

70 2 2,8 161 6 3,7 608 9 1,5 167 8 4,8 259 16 6,2

Lakatne kosti / Ulna

77 2 2,6 144 10 6,9 607 13 2,1 164 6 3,7 260 34 13,1

Bedrene kosti / Femur

102 1 1,0 119 2 1,7 998 0 0,0 186 2 1,1 281 3 1,1

Potkoljenične kosti / Tibia

93 2 2,1 164 1 0,6 852 6 0,7 163 3 1,8 232 0 0,0

Lisne kosti / Fibula

66 0 0,0 129 1 0,8 364 2 0,5 86 6 7,0 218 3 1,4

Ukupno / Total 573 16 2,8 1018 23 2,3 4518 36 0,8 1115 39 3,5 1788 67 3,7

1 N = ukupan broj dugih kostiju2 n = broj dugih kostiju sa prisutnim traumama3 % = % (postotak) od ukupnog broja dugih kostiju

Table 3 Frequencies of long bone traumas in osteological samples from different parts of the world

1 N = total number of long bones2 n = number of long bones with trauma3 % = % (percentage) of long bones with traumas

226

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

Tako Jurmain (2001) donosi podatak o učestalosti kranijalnih trauma u uzorku SCL-038 od 4,4%, a Bennike (1985) u uzorku iz Danske govori o najvećoj učestalosti od 4,6%. Robb (1997) donosi podatak o učestalosti od 8,9% u željeznodobnom uzorku iz Italije, a Owsley et al. (1994) o učestalosti od 2,5% u uzorku s Uskršnjih otoka.

Analize sjevernoameričkih uzoraka koje su proveli Hoo-ton (1930), Snow (1948), Newman (1957), Stewart i Qua-de (1969), Morse (1969), Miles (1975) i Ferguson (1980) pokazale su učestalosti kranijalnih trauma od 2 do 5%. Tek je nekolicina autora evidentirala učestalosti slične onima iz Crkvara i Kliškovca. U prapovijesnom uzorku iz Australije Webb (1995) je ustanovio učestalost kranijalnih trauma koja je bila oko 15%, a Walker (1989) i Tyson (1977) u analizama prapovijesnih indijanskih populacija iz Kalifornije uočavaju učestalosti od 19,9 i čak 30%.

Izneseni podaci prilično čvrsto sugeriraju da je namjerno međuljudsko nasilje bila tužna konstanta svakodnevnog života nekadašnjih stanovnika Slavonije. Ovi rezultati, dakako, samo otvaraju nova pitanja. Najjednostavnije je možemo li identifi -cirati specifi čne epizode namjernog nasilja koje su prouzročile evidentirane traume? Buduća, multidisciplinarna osteološka, arheološka i povijesna istraživanjima koja planiramo provesti u suradnji sa stručnjacima s Instituta za arheologiju u Zagre-bu pokušat će odgovoriti na to pitanje. Drugo pitanje koje se nameće jest u kojoj korelaciji su rezultati ovih istraživanja s učestalostima i distribuciji trauma u Slavoniji tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka? Budući da odgovor i na ovo pi-tanje mogu dati samo buduća bioarheološka istraživanja, čini nam se da je, pored toga što nedvojbeno dokumentira jednu do danas nepoznatu osobinu života u srednjovjekovnoj Slavo-niji, najveći rezultat ove analize u tome što demonstrira korist koju ovakva istraživanja imaju u rekonstrukciji svakodnevnog života naših predaka.

around the world. Jurmain (2001) reports that the frequency of cranial traumas in the SCL-038 sample is 4.4%, while Bennike (1985) notes that the frequency of these traumas in the Danish sample is 4.6%. Robb (1997) reports a frequency of 8.9% in an Iron Age sample from Italy, while Owsley et al. (1994) note a frequency of 2.5% in a sample from the Easter Islands.

The analysis of North American samples carried out by Hooton (1930), Snow (1948), Newman (1957), Stewart and Quade (1969), Morse (1969), Miles (1975) and Ferguson (1980) show a frequency of cranial trauma of between 2 and 5%. Few authors record frequencies similar to the one from Crkvari and Kliškovac. Webb (1995) noted that the frequency of cranial traumas in a prehistoric sample from Australia was around 15%, while Walker (1989) and Tyson (1977) noted frequencies as high as 19.9% and 30% when they analysed samples of prehistoric Indian populations of California.

The presented data suggest rather convincingly that the in-tentional interhuman violence was a sad constant of the every-day life of the past inhabitants of Slavonija. Obviously, these results only raise new questions. The most obvious among them is: can we identify a specifi c episode which resulted in the recorded traumas? Future multidisciplinary osteological, archaeological and historical research that we intend to under-take together with experts of Institute of Archaeology will at-tempt to provide an answer to this question. The second ques-tion that arises concerns the correlation between the results of this analysis and the frequency and distribution of traumas in Slavonija during late antiquity and the early Middle Ages. Since this is yet another question that can be answered only by future bioarchaological explorations, it seems that the most important result of this analysis, beside the fact that it has documented a previously unknown feature of life in medieval Slavonija, is that it has once again demonstrated the benefi t of osteological research when attempting to reconstruct the everyday life of our ancestors.

227

M. ŠLAUS, M. NOVAK, AN ANALYSIS OF TRAUMAS IN MEDIEVAL SAMPLES FROM KLIŠKOVAC AND CRKVARI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

Alvrus A., 1999, Fracture Patterns Among the Nubians of Semna South, Su-danese Nubia, International Journal of Osteoarchaeology 9, 417-429.

Aufderheide A.C., Rodríguez–Martín C., 1998, The Cambridge Encyclope-dia of Human Paleopathology, Cambridge, Cambridge University Press

Bass W. M., 1995, Human Osteology. A Laboratory and Field Manual of the Human Skeleton (četvrto izdanje), Columbia, MO, Missouri Ar-chaeological Society

Bennike P., 1985., Paleopathology of Danish Skeletons: A Comparative Study of Demography, Disease and Injury, Copenhagen, Akademisk Forlag

Brooks S., Suchey J. M., 1990., Skeletal age determination based on the os pubis: A comparison of the Acsádi-Nemeskéri and Suchey-Brooks methods, HumEvol 5, Firence, 227-238.

Elliot-Smith G., Wood Jones F., 1910, The archaeological survey of Nubia, Volume II, report on the human remains, Cairo, National Printing Department

Fazekas I. G., Kósa F., 1978, Forensic Fetal Osteology, Budapest, Akadé-miai Kiadó

Ferguson C., 1980, Analysis of skeletal remains, u: Cordel L. S. (ed.): Tije-ras Canyon: analysis of the past, Albuquerque, University of New Mexico, 121-148.

Fowler W. R. Jr., 1984, Late Preclassic mortuary patterns and evidence for human sacrifi ce at Chalchuapa, El Salvador, American Antiquity 49, 603-618.

Gilbert B. M., McKern T. W., 1973, A method for aging the female os pubis, American Journal of Physical Anthropology 38, 31-38.

Grauer A. L., Roberts C. A., 1996, Paleoepidemiology, healing and possible treatment of trauma in a medievel cemetery population of St. Helen-on-the-Walls, York, England, American Journal of Physical Anthro-pology 100, 531-544.

Hooton E. A., 1930, The Indians of Pecos Pueblo, New Haven, Yale Uni-versity Press

İşcan et al. 1984, İşcan M. Y., Loth S. R., Wright R. K., Age estimation from the rib by phase analysis: White males, Journal of Forensic Sciences 29, 1094-1104.

İşcan et al. 1985, İşcan M. Y., Loth S. R., Wright R. K., Age estimation from the rib by phase analysis: White females, Journal of Forensic Sciences 30, 853-863.

Judd M. A., Roberts C. A., 1999, Fracture trauma in a medieval British farming village, American Journal of Physical Anthropology 109, 229-243.

Jurmain R. D., 1991, Paleoepidemiology of a trauma in a central California population, u: Ortner D. J. i Aufderheide A. C. (ed.): Human paleo-pathology: current synthesis and future options, Washington, DC: Smithsonian Institution Press, 241-248.

Jurmain R. D., 2001, Paleoepidemiological patterns of trauma in a prehisto-ric population from central California, American Journal of Physical Anthropology 115, 13-23.

Jurmain R. D., Bellifemine V. L., 1997, Patterns of cranial trauma in a prehistoric population from central California, International Journal of Osteoarchaeology 7, 43-50.

Kelley M. A., 1979, Sex determination with fragmented skeletal remains, Journal of Forensic Sciences 24, 154-58.

Kilgore et al. 1997, Kilgore L., Jurmain R. i Van Gerven D. P., Paleoepidemio-logical patterns of trauma in a medieval Nubian skeletal population, International Journal of Osteoarchaeology 7, 103-114.

Kimura K., 1982, Sex differences of the hip bone among several popula-tions, Okajimas Folia Anatomica Japan 58, 266-273.

Krogman W. M., Iscan M. Y., 1986, The human skeleton in forensic medici-ne, Springfi eld, C.C. Thomas

Lambert P. M., 1997, Patterns of violence in prehistoric hunter gatherer so-cietis of coastal southern California, u: Martin D. W. i Frayer D. L. (ed.): Troubled times: Violence and Warfare in the Past (War and Society), Amsterdam, Gordon and Breach, 77-109.

Lewis T. M. N., Lewis M. K., 1961, Eva: An Archaic Site, Knoxville, Uni-versity of Tennessee Press

Lovejoy C. O., Heiple K. G., 1981, Analysis of fractures in skeletal popu-lations with an example from the Libben Site, Ottawa County, Ohio, American Journal of Physical Anthropology 55, 529-541.

Lovejoy et al. 1985, Lovejoy C. O., Meindl R. S., Pryzbeck T. R., Mensforth R. P., Chronological metamorphosis of the auricular surface of the ilium: A new method for the determination of age at death, American Journal of Physical Anthropology 68, 15-28.

Matuz J., 1992, Osmansko carstvo, Zagreb, Školska knjigaMcKern T. W., Stewart T. D., 1957, Skeletal age changes in young Ameri-

can males. Analyzed from the standpoint of age identifi cation. Envi-ronmental protection research division (Quarter-master research and development center, U.S. Army, Natick, Massachusetts), Technical report EP-45

McKinley J. I., 1993, A decapitation from the Romano–British cemetery at Baldock, Hertfordshire, International Journal of Osteoarchaeology 3, 41-44.

Meindl R. S., Lovejoy C. O., 1985, Ectocranial suture closure: A revised method for the determination of skeletal age at death based on the late-ral-anterior sutures, American Journal of Physical Anthropology 68, 57-66.

Merbs C. F., 1989, Trauma, u: İşcan M. Y. i Kennedy K. A. R. (ed.), Recon-structing of life from the skeleton. New York: Alan R. Liss, 161-190.

Miles J. S., 1975, Orthopedic problems of the Wetherill Mesa population, Me-sa Verde National Park, Colorado, Washington, DC, US Department of the Interior, National Park Service

Moorrees et al. 1963, Moorrees C. F. A., Fanning E. A., Hunt E. E., Age va-riation of formation stages for ten permanent teeth. Journal of Dental Research 42, 1490-1502.

Morse D., 1969, Ancient diseases in the Midwest, Springfi eld, Illinois State Museum, Reports of Investigation, no. 15

Neves et al. 1999, Neves W. A., Barros A. M., Costa M. A., Incidence and distribution of postcranial fracture in the prehistoric population of San Pedro de Atacama, Northern Chile, American Journal of Physical An-thropology 109, 253-258.

Newman R. W., 1957, A comparative analysis of prehistoric skeletal remains from the Lower Sacramento Valley, Berkeley, University of California Archaeological Survey Report 39

Ortner D. J., 2003, Identifi cation of Pathological Conditions in Human Ske-letal Remains (drugo izdanje), Amsterdam, Boston, London, New York, Oxford, Pariz, San Diego, San Francisco, Singapore, Sydney, Tokyo, Academic Press

Ortner D. J., Putschar W. G., 1985, Identifi cation of pathological conditions in human skeletal remains, Washington, DC, Smithsonian Institution Press

Owsley et al. 1994, Owsley D. W., Gill G. W., Owsley S. D., Biological ef-fects of European contact on Easter Island, u: Larsen C. S. i Milner G. R. (ed.): Biological responses to conquest, New York: Wiley-Liss, 161-177.

Phenice T. W., 1969, A newly developed visulal method of sexing the os pubis, American Journal of Physical Anthropology 30, 297-301.

Pffeiffer S., 1991, Estimation of age at death, u: Pffeiffer S. i Williamson S. R. (ed.): An investigation of a military cemetery from the war of 1812. Toronto: Dundurn Press

Robb J., 1997, Violence and gender in early Italy, u: Martin D. W., Frayer D. L. (ed.): Troubled times: Violence and Warfare in the Past (War and Society). Amsterdam, Gordon and Breach, 77-109.

Scheuer L., Black S., 2000, Developmental Juvenile Osteology, San Diego, San Francisco, New York, Boston, London, Sydney, Tokio, Acade-mic Press

Smith M. O., 1993, A probable case of decapitation at the Late Archaic Ro-binson site (40SM4), Smith county, Tennessee. Tennessee Anthropo-logist 18, 131-142.

Smith M. O., 1995, Scalping in the Archaic period: Evidence from the we-stern Tennessee Valley, Southeastern Archaeology 14, 60–68.

Smith M. O., 1996, ’’Parry’’ fractures and female directed interpersonal vio-lence: implications from the Late Archaic Period of west Tennessee, International Journal of Osteoarchaeology 6, 84-91.

Snow C. E., 1948, Indian Knoll skeletons of site Oh 2 Ohio County, Ken-tucky, Knoxwille, University of Kentucky Reports in Anthropology no. 4, 321-554.

Standen V. G., Ariazza B. T., 2000, Trauma in the Preceramic Coastal Popu-lations of Northern Chile: Violence or Occupational Hazards?, Ame-rican Journal of Physical Anthropology 112, 239-249.

228

M. ŠLAUS, M. NOVAK, ANALIZA TRAUMA U SREDNJOVJEKOVNIM UZORCIMA IZ KLIŠKOVCA I CRKVARA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 213-228.

Stewart T. D., Quade L. G., 1969, Lesions of the frontal bone in American Indians, American Journal of Physical Anthropology 30, 89-110.

Sutherland L. D., Suchey J. M., 1991, Use of the ventral arc in pubic sex determinantion, Journal of Forensic Sciences 36, 501-511.

Šlaus M., 1994, Osteological evidence for perimortem trauma and occu-pational stress in two medieval skeletons from Croatia, Collegium Antropologicum 18, Zagreb, 165-175.

Šlaus M., 1997, Demography and disease in the early medieval site of Priv-laka, OpuscA 20, Zagreb, 141-149.

Šlaus M., 1997a, Discriminant function sexing of fragmentary and complete femora from medieval sites in continental Croatia, OpuscA 21, Za-greb, 167-175.

Šlaus M., 2000, Biocultural analysis of sex differences in mortality profi les and stress levels in the late Medieval population from Nova Rača, Croatia, American Journal of Physical Anthropology 111, 193-209.

Šlaus M., 2002, Demography and pathology of the medieval population from Stenjevec, OpuscA 26, Zagreb, 257-273.

Šlaus M., 2002a, The Bioarchaeology of Continental Croatia. An analysis of human skeletal remains from the prehistoric to post-medieval pe-riods, Oxford: Archaeopress, BAR IntSer 1021

Šlaus M., Tomičić Ž., 2005, Discriminant function sexing of fragmentary and complete tibiae from medieval Croatian sites, Forensic Science International 147, 147-152.

Šlaus et al. 2002, Šlaus M., Kollmann D., Novak S., Novak M., Temporal trends in demographic profi les and stress levels in medieval (6th-13th century) population samples from continental Croatia, Croatian Me-dical Journal 43, 598-605.

Šlaus et al. 2003, Šlaus M., Novak M., Krznar S., Paleodemografska i paleopatološka analiza ljudskog osteološkog materijala s kasnosred-njovjekovnog nalazišta Torčec-Cirkvišće kraj Koprivnice, Podravina 2, 37-48.

Šlaus et al. 2004, Šlaus M., Novak M., Kollmann D., The Štrbinci skeletal series in context of other Late Antique skeletal series from continen-tal Croatia, ARadRaspr 14, Zagreb, 247-292.

Šlaus et al. 2006, Šlaus M., Novak M., Bedić Ž., Antropološka analiza ka-snosrednjovjekovnog groblja kraj crkve Sv. Franje na Opatovini u Zagrebu. ARadRaspr 15, Zagreb (u tisku/ in press)

Tkalčec T., 2005, Stručno izvješće o rezultatima arheoloških istraživanja uz crkvu Sv. Lovre u Crkvarima 2005. godine, Zagreb, Institut za arheologiju

Todd T. W., 1920, Age changes in the pubic bone. I: the white male pubis. American Journal of Physical Anthropology 3, 285-334.

Todd T. W., 1921, Age changes in the pubic bone. III: The pubis of the whi-te female. IV: the pubis of the female white-negro hybrid, American Journal of Physical Anthropology 4, 1-70.

Tomičić Ž., Tkalčec T., 2004, Izvješće o arheološkom istraživanju lokaliteta Crkvari – crkva Sv. Lovre od 23. kolovoza do 3. rujna 2004. godine, Zagreb, Institut za arheologiju

Tomičić et al. 2004, Tomičić Ž., Krznar S., Osterman J., Novak M., Arheološko – konzervatorska istraživanja crkve Sv. Lovre kraj se-la Crkvara u općini Orahovica (2003.), ObavijestiHAD 1/XXXVI, Zagreb, 156-162.

Tomičić Ž., Jelinčić K., 2005, Stručno izvješće o pokusnim arheološkim iskopavanjima nalazišta Suhopolje – Kliškovac tijekom 2005. godi-ne (16. 08. 2005. – 26. 08. 2005.), Zagreb, Institut za arheologiju

Tyson R. A., 1977, Historical accounts as aids to physical anthropology. Examples of head injury in Baja California, Pacifi c Coast Archaeo-logical Society Quarterly 13, 52-58.

Walker P. L., 1989, Cranial injuries as evidence of violence in prehistoric southern California, American Journal of Physical Anthropology 80, 313-323.

Walker P. L., 1997, Wife beating, boxing and broken noses: Skeletal evi-dence for the cultural patterning of violence, u: Martin D. i Frayer D. (ed.): Troubled times: Violence and Warfare in the Past (War and Society). Amsterdam: Gordon and Breach, 145-180.

Weaver D. S., 1980, Sex differences in the ilia of a known sex and age sample of fetal and infant skeletons. American Journal of Physical Anthropo-logy 52, 191-195.

Webb W. S., 1974, Indian Knoll, Knoxville, University of Tennessee Press. Webb S., 1995, Palaeopathology of aboriginal Australians, Cambridge,

Cambridge University PressWells C., 1964, Bones, bodies and disease, New York, PraegerWells C., 1982, The human burials. u: McWhirr A. , Viner L., Wells C.

(ed.), Romano–British Cemeteries at Cirencester, Cirencester Exca-vation Committee, Corinium Museum, 135–202.

Wood Jones F., 1910, Fractured bones and dislocations, u: Elliot - Smith G. i Wood Jones F. (ed.), The archaeological survey of Nubia, volume II, report on the human remains, Cairo, National Printing Department.

Zečević et al. 2004, Zečević D., Brkić H., Fatović-Ferenčić S., Strinović D., Šlaus M., Sudska medicina i deontologija, Zagreb, Medicinska naklada

Zias J., Sekeles E., 1985, The crucifi ed man from Giv’at ha–Mivtar: A reap-praisal, Israel Exporation Journal 35, 22–27.

229

Izvorni znanstveni radSrednjovjekovna ar heo lo gi ja Ori gi nal scien ti fi c pa perMediaeval archaeology

UDK/UDC 904(497.6): 682Primljeno/Recieved: 03. 04. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Mr. sc. MIRSAD SIJARIĆZemaljski muzej BiHZmaja od Bosne 3BA - 71000 [email protected]

Nadgrobne ploče tri bosanska kralja Tombstones of three Bosnian kings

Bobovac je, osim kao prijestolnica bosanskih vladara, poznat i kao mjesto ukopa više bosanskih kraljeva. Posebnu važnost među arheološkim nalazima s tog lokaliteta zauzimaju fragmenti nadgrobnih ploča izrađenih od tvrdog crvenog vapnenca koji je vađen iz poznatih kamenoloma sa sjevera Mađarske. Autor je u ovom tekstu izvršio detaljnu analizu svih fragmenata koja je urodila identifi ciranjem do sada neprepoznate ploče.

Ključne riječi: kasni srednji vijek, srednjovjekovna Bosna, Bobovac, vladarski grobovi

In addition to being known as the seat of Bosnian rulers, Bobovac is also known as a place of burial of several Bosnian kings. Particularly signifi cant among the archaeological fi nds from this site are the fragments of tombstones made of hard red limestone extracted from well-known quarries in northern Hungary. In this text the author carries out a detailed analysis of all the fragments, which resulted in the identifi cation of a previously unrecognized tombstone.

Key words: late Middle Ages, mediaeval Bosnia, Bobovac, rulers’ graves

Osnovni rezultati sustavnih arheoloških istraživanja dva glavna stolna mjesta bosanskih vladara u kasnom srednjem vijeku - Bobovca i Kraljeve Sutjeske, koja je izvodio Zemaljski muzej BiH u periodu 1959.-1967. godine, objavljeni su u mo-nografskom izdanju (Anđelić 1973). Iskopavanjima na južnom kraju terase Crkvice na Bobovcu otkrivena je grobna kapeli-ca koja je orijentirana u pravcu istok – zapad, a koja je pod pravim kutom sjekla glavni pravac pružanja terase i bobovačke kose. Unutar kapelice (plan 1) utvrđene su tri veće i jedna manja zidana grobnica te dvije grobne rake bez posebne arhitekture, dok su izvan objekta, u trijemu, otkopane još tri, a uz sjeverni zid i četvrta zidana grobnica (Anđelić 1973, 66-81). Grobnice koje se nalaze u žarištu ovog rada, sastojale su se od grobnih raka s grobnom arhitekturom i kompozitnih sarkofaga (zapravo, pseudosarkofaga) s ukrašenim bočnim stranicama, te gornjom pločom na kojoj je u visokom reljefu bio prikazan lik pokoj-nika. Prije nego se iznese detaljnija analiza samih nadgrobnih ploča, prijeko je potrebno ovdje dati nekoliko sažetih opažanja o samom položaju grobnica. Naime, uočljivo je da su tri kraljev-ske grobnice smještene u prednjem dijelu crkvene lađe, prema apsidi, tj. u blizini neočuvanog oltara. Takav odabir položaja kraljevskih grobnica jasno odaje srednjovjekovni zapadni fune-rarni koncept prema kojem se vladarske ličnosti pokopavaju u središte hrama, a za što je kao izvorni primjer poslužio takav ukop, in medio choro, cara Otona III. (983.-1002.) u kapelici u Ahenu, te brojni drugi, kao npr. ugarskog kralja sv. Stjepana (+1038.) koji je u svojoj zadužbinskoj crkvi u Biogradu poko-

The key results of the systematic archaeological excava-tions of the two main seats of authority of Bosnian rulers in the late Middle Ages – Bobovac and Kraljeva Sutjeska, carried out by the National Museum of Bosnia and Herzegovina in the period 1959-1967, were published in a monographic edition (Anđelić 1973). The excavations at the southern end of the ter-race of Crkvica at Bobovac revealed a small cemetery chapel with an east-west orientation, positioned at a right angle to the main line of orientation of the terrace and the Bobovac slope. Three larger tombs and one smaller built tomb were document-ed within the chapel (Plan 1), as well as two graves lacking any architectural features, while outside of the structure, in the porch, a further three built tombs were excavated, in addition to the fourth one along the northern wall (Anđelić 1973, 66-81). The tombs this paper focuses on consisted of grave holes with grave architecture and composite sarcophagi (in fact, pseu-dosarcophagi) with decorated lateral sides and an upper slab on which the fi gure of the deceased was represented in high relief. Before going into a detailed analysis of the tombstones, we must make a few brief remarks regarding the position of the tombs. It is apparent that the three royal tombs are located in the front part of the church nave, towards the apse, that is, close to the unpreserved altar. This choice for the position of royal tombs clearly speaks of a mediaeval western funerary concept according to which the ruling fi gures were buried in the centre of the temple, for which the original example, in medio choro, was set by the burial of the emperor Otto III (983-1002) in the

230

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

pan u medio domus, ili primjerice, njemačkog vladara salijske dinastije Konrada II. (1024.-1039.), ukopanog usred crkvenog kora, ispred oltara katedrale u Speyeru. Primjer Konrada II., čije je tijelo položeno u kameni sarkofag koji je potom ukopan ispod crkvenog poda, zrcali kršćansku koncepciju ukapanja prije 12. st., bez upadljivih vanjskih oznaka, što se u vremenu razvije-nog i kasnog srednjeg vijeka bitno mijenja u pravcu ustaljivanja prakse podizanja velikih vladarskih mauzoleja, gdje vladarski grob zauzima posebno mjesto unutar hrama i ima monumen-talno nadgrobno obilježje. Smještanjem pokojnika u blizinu oltara nastojalo ga se približiti središtu liturgijskog obreda (jer su za oltarom čitane službe mrtvima i održavane zadušnice), te se i samom grobu vratiti kultna funkcija koja je izgubljena u prvome tisućljeću kršćanstva kada se dosljednije primjenji-vala kanonska odredba o zabrani ukopa unutar crkve. Istodob-no, i sam nadgrobni spomenik doživljava preobrazbu u smislu veće monumentalnosti i bogatstva dekorativnih formi koje se možda i ponajbolje ogleda u popularnosti prikazivanja pokoj-nika u ležećem položaju (gisant), s razvijenim individualnim i ikonografskim obilježjima. Takvi spomenici, obično sarkofazi, ukrašeni arkadama i ležećom fi gurom pokojnika, javljaju se na zapadu Europe još u 11. i 12. st., ali svoj puni oblik i popular-nost dostižu u 13. i posebno 14. st.,1 što se na određeni način ogleda i u ostacima grobnica bosanskih kraljeva na Bobovcu. Njihov opisani položaj opet, analogan navedenim primjerima, u određenoj mjeri pokazuje sličnost i s nekim pogledima pokopa prema istočno-bizantskom konceptu koji se odlikovao svoje-vrsnim eklekticizmom rimske i kršćanske tradicije. Pritom, na umu treba imati da se unutar bizantskog primjera razlikuju dva suštinski bitna razdoblja. Uspostavljanje principa za prvi milenij (do 11. st.), veže se za crkvu Svetih apostola koja je podignuta u Konstantinopolju, vjerojatno prije 337. god., kao zadužbina Konstantina I. (306.-337.) i kao njegovo grobno mje-sto gdje je, položen vjerojatno u samu apsidu, ili u središnjem dijelu križno-obrazne građevine, počinuo okružen kenotafi ma dvanaest apostola.2 Takva usporedba Konstantina s Isusom, u smislu okruženosti apostolima, naravno, učinjena s jasnom namjerom, izazvala je negativnu reakciju u crkvenim krugovi-ma, što je dovelo do toga da se za Konstancija II. (337.-361.) tijelo njegova prethodnika premjesti u poseban mauzolej, a na njegovo prvobitno mjesto, u apsidu hrama, prenesu moći apo-stola Timoteja, Andrije i Luke. Ovim potezom, za narednih 800 godina, uspostavljeno je pravilo prema kojem se bizantski care-vi pokapaju u poseban mauzolej, dok je središnji prostor glavne crkve isključivo rezerviran za apostole tj. njihove relikvije.3 U

1 Dužnost mi je i zadovoljstvo da se ovdje najiskrenije zahvalim dr. Pálu Lőveiu, Andrijani Pravidur, prof. dr. Dubravku Lovrenoviću, Margiti Gavrilović, Alisi Hujić i Dejanu Zadri na pomoći i podršci koju su mi pružili prilikom rada na ovoj temi.

Iz vrlo obimne literature o ovoj problematici ovdje izdvajam: Panofsky 1964; Bauch 1976; Herklotz 1985. Kao posebno važno djelo novijeg datuma o pokapanju kraljevskih ličnosti u srednjovjekovnoj Europi treba izdvojiti: Meier 2002, s pedesetak stranica literature.

2 Detaljno o crkvi Svetih apostola u djelu novijeg datuma, sa svom starijom literaturom: Stockmeier 1980.

3 Sve do 11. st. zajednički mauzoleji, spomenuti Konstantinov te Justinijanov izgrađen u prvoj polovici 6. st., podignuti uz crkvu Svetih apostola, jedino su mjesto ukapanja bizantskih careva. O tome uopćeno, s obimnom bibliografi jom: Popović 1992, 137-146.

chapel in Aachen, as well as a number of others, such as the Hungarian king St. Stephen (†1038), who was buried in his en-dowment church in Székesfehérvár in medio domus, or the Ger-man ruler of the Salian dinasty, Conrad II (1024-1039), buried in the middle of the church choir, in front of the altar in the Sp-eyer cathedral. The example of Conrad II, whose body was laid in a stone sarcophagus, which was subsequently buried beneath the church fl oor, mirrors the Christian concept of burial prior to the 12th century, without any conspicuous exterior marks. In the developed and late Middle Ages this concept underwent substantial changes and it became an established practice to build large mausoleums for rulers, where the ruler’s grave occu-pies a special place within the temple and has a monumental mark over the tomb. By positioning the deceased close to the altar the intention was to bring him closer to the centre of the lithurgic rites (because services for the deceased were read and memorial masses celebrated at the altar), and by this also once again bestow upon the tomb a cult function that had been lost in the fi rst millennium of Christendom, when the canonic rule forbidding burial within a church was more strictly followed. At the same time, the tomb monument itself underwent a meta-morphosis in terms of acquiring greater monumentality and wealth of decorative forms, which is probably best refl ected in the popularity of representing the deceased in the lying posi-tion (gisant), with developed individual and iconographic fea-tures. Such monuments, generally sarcophagi, decorated with arcades and a lying fi gure of the deceased, appear in western Europe as early as the 11th and 12th centuries, but reach their full shape and popularity in the 13th and particularly in the 14th century,1 which is refl ected, in a certain way, in the remains of the tombs of the Bosnian kings at Bobovac. Their described position again, analogous to the mentioned examples shows certain similarities also with some aspects of burial according to the eastern-Byzantine concept, which was characterized by a certain eclecticism of the Roman and Christian traditions. Here one should bear in mind that within the Byzantine exam-ple two essentially important periods can be distinguished. The establishment of the principle for the fi rst millennium (until the 11th century) is linked with the Church of the Holy Apostles, which was erected in Constantinople, probably before 337, as an endowment of Constantine I (306-337) and also his burial place where he was laid to rest, probably in the very apse or in the central part of the cross-shaped building, surrounded by the cenotaphs of the twelve apostles.2 Such a comparison of Constantine with Jesus, in terms of his being surrounded by the apostles, executed, of course, with a clear purpose, provoked a negative reaction in ecclesiastical circles. This had as the result

1 It is my duty and pleasure to express my most sincere thanks to Dr Pál Lővei, Andrijana Pravidur, Prof Dubravko Lovrenović, Margita Gavrilović, Alisa Hujić and Dejan Zadro for their help and support during my work on this topic.

Among the exstensive literature regarding this topic I would like to emphasise: Panofsky 1964; Bauch 1976; Herklotz 1985. A recent work of special importance on the burial of kingly fi gures in mediaeval Europe: Meier 2002, with some fi fty pages of literature should also be mentioned.

2 A recent in-depth work regarding the Church of the Holy Apostles, including all the earlier literature: Stockmeier 1980.

231

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

razdoblju 11-15. st., bizantski carevi uglavnom podižu zaseb-ne hramove – grobne crkve u koje se pokapaju, i to više ne u monolitne sarkofage kao njihovi prethodnici, već u grobnice pod zemljom. Ako se zna da su oni, posebno carevi iz dinastije Komnena, imali običaj monašenja prije smrti, iz svega nave-denog jasno se raspoznaje napor u smislu pokušaja raskida s antičko-rimskom tradicijom i približavanja kršćanskim ideali-ma.4

Kada bi vladarskim grobnicama na Bobovcu, za sada sa-mo u vezi smještaja groba u hramu, pokušali navesti paralele u samoj Bosni5 ili u najbližem susjedstvu, morali bismo se ograničiti na srednjovjekovnu Srbiju, jer za vladarske gro-

4 U odnosu na razdoblje do 11 st., pitanje vladarskih grobova poznog doba Bizanta znatno je slabije istraženo. Za opći pregled i osnovnu literaturu, usp.: Popović 1992, 140-146.

5 Situacija oko ukopa Stjepana II. Kotromanića i Tvrtka I. Kotromanića u Milima, današnjim Arnautovićima kod Visokog, u posljednje vrijeme izgleda da ponovo dobiva još jedan neočekivan obrat, pa do objavljivanja rezultata novih istraživanja koja su u tijeku, tog se problema neću doticati. Za potpuni historijat istraživanja i potpunu literaturu o pitanju srednjovjekovnih Mila, usp.: Zadro 2004.

that during the reign of Constantius II (337-361) the body of his predecessor was transferred to a separate mausoleum, while in his original place, in the apse of the temple, were placed the relics of the apostles Timothy, Andrew and Luke. This move established a rule for the next 800 years, by which the Byzan-tine emperors were buried within separate mausoleums, while the central space of the main church is reserved exclusively for the apostles, i.e. their relics.3 In the period between the 11th and 15th century, the Byzantine emperors generally built separate temples – grave churches in which they were buried, no longer in monolithic sarcophagi as their predecessors but in tombs un-der the ground. If we recall that they, particularly the emperors from the Comnenus dinasty, followed the custom of becoming a monk prior to death, we can clearly discern from the all of the above an effort to break with the tradition of the classical-Ro-man period in favour of moving closer to Christian ideals.4

If one is to look for parallels for the Bobovac rulers’ tombs in Bosnia5 or in the immediate neighbourhood, for the time being only with respect to the position of the grave within the temple, , we would have to limit ourselves to mediaeval Serbia, because there is not enough data regarding rulers’ graves in con-temporary Croatia.6 An exception, which in the context of this work does not play a particular role, is a fragmented tomb slab with an inscription of the Croatian queen Jelena, buried in the second half of the 10th century in the atrium of the Church of Our Lady of the Island in Solin.7 In the fi rst place in the burial of the Serbian rulers it is evident that each built a separate temple – church for himself, which in the wider sense can be perceived as a monumental tomb. In contrast to the fore examples in the East (the mentioned St. Apostles) or in the West (Speyer, Saint Denis etc.), their temples – endowments did not grow into fam-ily mausoleums, even though examples were recorded where other persons were also buried there, in addition to the donors – rulers, such as church dignitaries, members of the immediate family, but sometimes also non-members (Popović 1992, 175). When it comes to the positioning and the location of the grave in the temple space the Serbian rulers show a remarkable consist-ency. They are buried without exception in the western part of

3 Up until the 11th century the communal mausoleums built next to the Church of the Holy Apostles, e.g. the mentioned mausoleum Constantine as well as that of Justinian, built in the fi rst half of the 6th century, were the only places of burial for the Byzantine emperors. On this in general, with an extensive bibliography: Popović 1992, 137-146.

4 In comparison with the period until the 11th century, the state of research on rulers’ graves in the late Byzantine period is much poorer. For a general survey and basic literature, comp.: Popović 1992, 140-146.

5 The situation regarding the burial of Stephen II Kotromanić and Tvrtko I Kotromanić in Mila, present-day Arnautovići near Visoko, seems lately to be receiving another unexpected turn; therefore, until the results of the new ongoing excavations have been published I shall not go into this issue. For a thorough history of research and complete literature regarding mediaeval Mila, comp.: Zadro 2004.

6 It seems that a signifi cant part of the graves of the Croatian rulers was destroyed in the Mongolian incursion, comp.: Archdeacon Thomas, Chronicle, 83, editions of the Split City Museum, Split 1960, translation by V. Rismondo.

7 Bulić 1898/99, 22; on this issue in more detail: Ibid 1901; Katić 1955. On the inscription of Queen Jelena, in: Rapanić 1999-2000, including all the earlier literature.

Plan 1 Plan grobne kapele (prema Anđelić 1973, 68)

Plan 1 Plan of the grave chapel (after Anđelić 1973, 68)

232

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

bove u istodobnoj Hrvatskoj nema dovoljno podataka.6 Izu-zetak, koji u kontekstu ovog rada ne igra posebnu ulogu, je fragmentirana nadgrobna ploča s natpisom hrvatske kraljice Jelene, pokopane u drugoj polovici 10. st. u atriju crkve Gospe od Otoka u Solinu.7 Na prvome mjestu kod ukapanja srpskih vladara uočljivo je da svaki od njih za sebe podiže poseban hram – crkvu, što se u širem smislu može promatrati kao mo-numentalna grobnica. Za razliku od čelnih primjera na Istoku (spominjani Sv. apostoli) ili na Zapadu (Speyer, Saint Denis i dr.) njihovi hramovi – zadužbine nisu prerastali u porodične mauzoleje, mada su zabilježeni slučajevi kada se u njih pored ktitora – vladara, pokapaju i crkveni velikodostojnici, članovi uže obitelji, ali ponekad i oni koji nisu bili njihove pripadnici (Popović 1992, 175). Pri smještaju i položaju samog groba u prostoru hrama srpski vladari pokazuju zavidnu dosljed-nost. Naime, bez izuzetka oni se pokapaju u zapadnom dije-lu hrama, zapravo uz južni zid zapadnog traveja. Jedino pod uvjetom da je pokopani vladar bio proglašen svetim (“obja-vljen”), premjestili bi njegove ostatke (moći) bliže svetijem prostoru hrama, dakle bliže oltaru, kojeg bi u nekom smislu i postao dijelom (Popović 1992, 176-177). U tom slučaju moći bi bile izlagane u posebnom, raskošno ukrašenom kovčegu – kivotu.8

Kada je riječ o nadgrobnim pločama bosanskih kraljeva s Bobovca, držimo da je prijeko potrebno ukazati i na neke nove detalje koji na njima do sada nisu zapaženi ili, jednostavno, nisu prezentirani stručnoj javnosti. Za razliku od tzv. muljike (miljevina ili lapor – lokalnog porijekla), upotrijebljene za izve-dbu arhitektonske plastike i dijelova grobne arhitekture, nad-grobne ploče načinjene su od crvenoga kamena kakvog nema na prostoru Bosne i Hercegovine.9 U starijoj stranoj i domaćoj literaturi koja se bavila analiziranjem spomenika od ovoga ka-mena, gotovo redovito je prenošena konstatacija da se radi o crvenom mramoru, što je s geološkog stajališta netočno. Nai-me, u pitanju je tvrdi vapnenac čijim se poliranjem može dobiti učinak mramora. Brojni nadgrobni spomenici, rasprostranjeni uglavnom teritorijem srednjovjekovne Ugarske, napravljeni su od iste vrste kamena za kojeg je utvrđeno da se vadio iz rudnika Tardos i Süttő na gorju Gerecse u blizini Budimpešte i Ostrogona (Varga, Lővei 1992, 117). Kamen sličnih obilježja

6 Izgleda da je dobar dio grobova hrvatskih vladara nastradao još za mongolske provale, usp.: Toma Arhiđakon, Kronika, 83, Izdanja muzeja grada Splita, Split 1960, prijevod V. Rismondo.

7 Bulić 1898/99, 22; o tom pitanju opširnije: isti 1901; Katić 1955. O natpisu kraljice Jelene, u: Rapanić 1999-2000, sa svom starijom literaturom.

8 O kivotu za moći, ili “drugom grobu”, kako se također naziva, u: Popović 1992, 107 (crtež kivota kralja Stefana Dečanskog), 180 (zaključna razmatranja); Ćorović-Ljubinković M., Srednjovekovni duborez u istočnim oblastima Jugoslavije, Beograd, 1965.

9 Ovdje izuzetak predstavlja ploča s groba 4 koja je izrađena od muljike i koja se od ostalih razlikuje po tome što se sav njen ukras sastoji od motiva loze i osmolisnih rozeta, spletenih u ukrasnu traku što se pruža preko tri skresana ruba ploče. Za ovaj grob je, zbog njegovih izuzetno malih dimenzija, pretpostavljeno da je pripadao djetetu u dobi između 10 i 12 godina. Na osnovi položaja groba P. Anđelić iznosi tezu da je tu ukopan potomak najbliže pokopanog kralja – dakle onog iz južne grobnice koju je autor vodio kao br. 3, dok je u ovom tekstu, na planu 1, pod oznakom grob 2 (?). Usp.: Anđelić 1973, 84-85.

the temple, that is along the southern wall of the western trave. Only if the buried ruler was declared a saint, his remains (relics) would be transferred closer to the holier space of the temple, that is closer to the altar, of which it would become a part, in a sense (Popović 1992, 176-177). In that case the relics would be exhibited in a special, lavishly decorated chest – kivot.8

When it comes to the tombstone slabs of the Bosnian kings from Bobovac, we believe that certain new details must abso-lutely be pointed out that have not been observed on them pre-viously or, simply, have not been presented to the professional public. In contrast to the so-called muljika (miljevina or marl – of local origin), used to make architectural plastic and parts of grave architecture, the tombstone slabs were made of a red stone that is not present in the territory of Bosnia and Herzegovina.9 In the older foreign and domestic literature dealing with the analysis of monuments made of that stone, it was almost regu-larly stated that it was red marble, which is incorrect from the geological standpoint. The stone in question is in fact a hard limestone which can acquire features of marble through polish-ing. Numerous grave monuments, distributed mostly through-out the territory of mediaeval Hungary, were made of the same type of stone, for which it was established that it was quarried from the Tardos and Süttő mines in the Gerecse mountain in the vicinity of Budapest and Esztergom (Varga, Lővei 1992, 117). Stone of similar features was quarried and used also in Verona as well as in the wider area of Salzburg,10 but no indications exist that would bring the Bobovac material into any contact with those centres. The familiar historical circumstances as well as direct analogies in the Hungarian material, do not leave any doubt as to the origin of the slabs from Bobovac.11 In the Hungarian literature it was established that the fi rst use of red limestone is documented toward the end of the 12th century,12 while the beginning of the 13th century is taken as the date of the fi rst known workshop for its working in Esztergom, which,

8 On the kivot for the relics, or ‘’the second grave’’, as it is also called, in: Popović 1992, 107 (illustration of the kivot of king Stephen of Dečani), 180 (concluding remarks); Ćorović-Ljubinković M., Mediaeval carving in the eastern regions of Yugoslavia, Belgrade, 1965.

9 The exception here is a slab from grave 4, made of muljika and different from the others in that its entire decoration consists of the motifs of vine and rosettes with eight petals, interwoven into a decorative stripe extending across three hewn edges of the slab. On account of its exceptionally small dimensions, it was supposed that this grave belonged to a child between 10 and 12 years of age. Based on the position of the grave, P. Anđelić put forward the hypothesis that here was buried a descendant of the king who was buried the nearest – that is, the one from the southern tomb, number 3 in the author’s documentation, whereas in this text, in Plan 1, it is marked as grave 2 (?). Comp.: Anđelić 1973, 84-85.

10 Petrographic analyses established that the red limestone from Hungary and from the surroundings of Salzburg have identical geological features. On this, with numerous examples of various uses: Lővei 1992.

11 This was, naturally, observed already by P. Anđelić, but he mentions that the stone originates from Pannonia, (Siklós, Esztergom or Erdély – comp.: Anđelić 1973, 86), which I correct here on the basis of recent literature.

12 The fi rst use of hard red limestone, for the production of graves as well as architectural plastic, is registered in the period from 1175 to 1270, when it is worked by foreign masters, generally upon the order of the royal family in Hungary. Comp.: Lővei 1992: 7; Varga, Lővei 1992, 118, note 13.

233

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

iskapan je i korišten i u Veroni, te širem arealu Salzburga,10 ali ne postoje indicije koje bi bobovački materijal dovodile u bilo kakav kontekst s tim središtima. Poznate povijesne okolnosti kao i izravne analogije u ugarskome materijalu, ne ostavljaju mjesta sumnji o porijeklu ploča s Bobovca.11 U mađarskoj lite-raturi utvrđeno je da se prva upotreba crvenog vapnenca bilježi krajem 12. st.,12 dok se u početak 13. st., smješta rad prve poz-nate radionice za njegovu obradu u Ostrogonu koji zajedno s Budimom predstavlja glavni radionički centar tijekom cijelog srednjeg vijeka. Upotreba tvrdoga crvenog vapnenca naglo se intenzivirala u razdoblju 1360.-1380. g., a geografski pro-matrano ona se evidentira na prostoru od zapadne mađarske granice, sjeverne Hrvatske, Vojvodine, bivše Čehoslovačke, do zapadnih dijelova današnje Rumunjske (Lővei 1992, 9). Koliko je poznato, Bobovac predstavlja najudaljeniji lokalitet na koji je dospio ovaj kamen, zasigurno, prvo tokom rijeke Dunav, a potom i drugim riječnim tokovima, u našem slučaju Savom i Bosnom.13

Smatram kako prva, i što je zanimljivo, do sada jedina de-taljnija analiza fragmenata14 koju je dao P. Anđelić, nije potpu-na. Da bi se iz velikog broja, uglavnom manjih očuvanih frag-menata sastavio potpuniji mozaik, potrebno je provesti “metodu eliminacije” tj., krenuti od one ploče čiji fragmenti daju najviše elemenata za identifi ciranje osobe čiji je sarkofag zatvarala.

NADGROBNA PLOČA KRALJA STJEPANA TOMAŠA (1)

Iskopavanjem srednje grobnice utvrđena je grobna raka dužine 200, širine 80 i dubine 100 cm, sa zidovima obloženim kvadrima tesane sedre, premazane kao i pod, fi nom žbukom. Na gornjim dijelovima rubnih zidova rake očuvana je kame-na konstrukcija na kojoj su uočena ležišta za poklopnicu rake kao i ležišta za bočne ploče kompozitnog sarkofaga. Osim fragmenata nadgrobne ploče, u grobnici su nađeni fragmenti obrađene muljike, fresaka kao i ostaci kostiju jednoga muškog skeleta, kako je prema antropološkoj analizi utvrđeno – staro-sti oko 50 godina (Anđelić 1973, 82-83). Na osnovi obilježja crvenog kamena (intenzivnija crvena boja i ujednačenija fak-tura u odnosu na ostale fragmente), nađenog uglavnom u ovoj grobnici, P. Anđelić je ustvrdio kako su istoj ploči pripadali:

10 Petrografskim analizama utvrđeno je da crveni vapnenac iz Ugarske i onaj iz okolice Salzburga imaju identične geološke karakteristike. O tome s brojnim primjerima različite upotrebe: Lővei 1992.

11 Ovo je, naravno, primijetio već P. Anđelić, s tim da navodi kako je porijeklo kamena iz Panonije (Siklos, Ostrogon ili Erdelj - usp.: Anđelić 1973, 86), što ovom prilikom korigiram na osnovi novije literature.

12 Prva upotreba tvrdoga crvenog vapnenca, za izradu grobova kao i arhitektonske plastike, bilježi se u razdoblju od 1175. do 1270. god., kada ga, u pravilu po nalogu kraljevske obitelji u Ugarskoj, obrađuju strani majstori. Usp.: Lővei 1992: 7; Varga, Lővei 1992, 118, nap. 13.

13 Pojedinačna upotreba izvan granica srednjovjekovne Ugarske, osim u Bosni, zabilježena je i u Poljskoj (Krakow, Gniezno) odnosno Moravskoj (Tovačev) – usp.: Lővei 1992, 11.

14 Ovdje treba upozoriti na malo zapažen ali zbog toga ne i manje vrijedan rad M. Lovrenović (Lovrenović 2000) koja se nije doticala pitanja nadgrobnih ploča, ali je dala vrlo interesantno tumačenje arhitektonskog razvoja toga sakralnog objekta prizmom utjecaja rane i kasne gotike pod okriljem franjevačkog graditeljstva.

together with Budim, was the main workshop centre throughout the entire Middle Ages. The exploitation of hard red limestone increased signifi cantly in the period 1360-1380, and in terms of geography it is registered in the territory stretching from the western Hungarian border, northern Croatia, Voivodina, former Czechoslovakia, to the western parts of present-day Romania (Lővei 1992, 9). As far as it is known, Bobovac represents the farthest site that this stone reached, certainly fi rst via the course of the Danube river and later also by means of other watercours-es, in our case the Sava and Bosna rivers.13

I believe that the fi rst and, interestingly, the only in-depth analysis of the fragments,14 put forward by P. Anđelić, is not complete. In order to piece together a more comprehensive mo-saic from a large number of mostly small preserved fragments, we need to perform the ‘’method of elimination’’, i.e. to start from the slab whose fragments offer the most elements for the identifi cation of the person whose sarcophagus it covered.

TOMBSTONE SLAB OF THE KING STEPHEN TOMAŠ (1)

The excavation of the middle tomb documented a grave hole 200 cm long, 80 wide and 100 cm deep, with the walls covered in blocks of hewn tufa, plastered, like the fl oor, with fi ne mortar. A stone construction was preserved in the upper parts of the edge walls of the hole, on which beds for the grave hole cover were noticed as were beds for the lateral slabs of a composite sarcophagus. In addition to the tombstone slab fragments, the fragments of worked muljika and frescoes were also found in the tomb, as were bone remains of a male skel-eton, whose age was determined at around 50 on the basis of anthropological analysis (Anđelić 1973, 82-83). Based on the features of the red stone (a more intense red colour and more uniform texture in comparison with the remaining fragments), found mostly in this tomb, P. Anđelić concluded that the fol-lowing belonged to the same slab: 1. a fragment with a representation of a shield with the ini-

tials S and T (Fig. 4);2. a decorated pommel and a sword scabbard (Fig. 6-7);3. a part of a face (Fig. 1);4. fragments of legs and other small fragments (Fig. 8-9).

This list has to be complemented by a fragment on which the left hand with a part of the sceptre handle can be recog-nized. For this left hand P. Anđelić stated, probably again on the basis of coluor intensity, that it did not belong to Tomaš’s but most probably to Ostoja’s slab.15 A closer look at this

13 Individual use outside the borders of mediaeval Hungary, except in Bosnia, is also registered in Poland (Krakow, Gniezno) and Moravia (Tovačov) – comp. Lővei 1992: 11.

14 We have to draw attention here to a work by M. Lovrenović (Lovrenović 2000) that did not receive much attention but is nevertheless signifi cant. She did not deal with the issue of tombstone slabs, but offered a very interesting interpretation of the architectural development of that sacral structure through the prism of infl uences of the early and late Gothic style under the wing of Franciscan architecture.

15 Anđelić 1973, 86. P. Anđelić does not directly mention Ostoja’s slab, but considering that he identifi ed with certainty a fragment of Tvrtko II’s slab, into which the second fragment with the left hand and the sceptre fi ts perfectly, such a conclusion offered itself naturally.

234

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

1. ulomak s prikazom štita s inicijalima S i T (sl. 4);2. ukrašena jabučica i korice mača (sl. 6-7);3. dio lica (sl. 1);4. ulomci nogu i drugi sitni ulomci (sl. 8-9).

Ovaj popis treba nadopuniti s fragmentom na kojem se pre-poznaje lijeva šaka s dijelom drške žezla. Za ovu lijevu šaku P. Anđelić je, vjerojatno opet na osnovi intenziteta boje, ustvrdio da ne pripada Tomaševoj već, najvjerojatnije, Ostojinoj ploči.15 Promotri li se pažljivije ovaj fragment može se primijetiti da, samo na prvi pogled, zbog slabije očuvane politure nalikuje fragmentima pripisanim pločama Ostoje i Tvrtka II. Zapravo, u pitanju je fi zičko oštećenje gornjeg sloja i to samo na manjem dijelu šake, što navodi na pogrešan zaključak. P. Anđeliću je promakao jedan mnogo važniji detalj, da je na dijelu fragmen-ta ispod malog prsta, a odmah pored sačuvanog komada žezla kružnog presjeka, vidljiv dio ravne površine ploče. Jednostav-nim uspoređivanjem sa sličnim površinama, bez prikaza fi gure u visokom reljefu, može se zaključiti da je ova približno duplo manje debljine (5,5 cm)16, za razliku od debljine istog dijela kod Ostojine ili Tvrtkove ploče koja varira između 10,5 i 11,5 cm (sl. 2). Tako veliko odstupanje nije se moglo dogoditi, a naročito ne u središnjem dijelu ploče, neposredno uz fi guru tijela, koju je ovaj detalj svakako zauzimao. Žezlo u opisanoj lijevoj šaci vidljivo je i u svom gornjem dijelu na fragmentu s prikazom oklopljene podlaktice koja se na osnovi debljine ra-vne plohe i općih karakteristika kamena također može pripisati ploči Stjepana Tomaša (sl. 3). Zbog toga sa sigurnošću se može tvrditi kako ova lijeva šaka nije pripadala ploči Tvrtka II, kao ni fragmentima koje je P. Anđelić pripisao ploči kralja Ostoje.

Pobrojani fragmenti identifi cirani su kao dijelovi nad-grobne ploče kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.). Takva atribucija izvršena je na osnovi inicijala koji se nalaze u štitu, a prema analogijama s Tomaševa novca,17 i u nju se ne treba sumnjati. Podrobnijom analizom može se uočiti još nekoliko do sada nezapaženih detalja. Na lijevoj strani fragmenta s pre-dstavom štita unutar kojeg se nalaze kruna i inicijali, očuvan je dio ruba profi liranog s donje strane za bolje nalijeganje na bočne stranice sarkofaga. Očuvanost ruba omogućava da se ovaj štit pouzdano pozicionira na lijevu stranu ikonografske kompozicije Tomaševe nadgrobne ploče. Ovom detalju ćemo se vratiti naknadno, a sada treba istaknuti da se na gornjoj površini ruba ploče vidi polje s precizno i pravilno sjenčanim linijama u obliku mreže malih pravokutnika, dimenzija 5 x 0,6 cm. Svrha polja ne bi trebala predstavljati posebnu misteriju, najvjerojatnije se radi o pripremnoj šabloni koja je trebala olakšati dosljedno urezivanje slova natpisa (sl. 4).

15 Anđelić 1973, 86. P. Anđelić na tom mjestu ne navodi direktno Ostojinu ploču, ali s obzirom da je sa sigurnošću identifi cirao fragment ploče Tvrtka II., u koji se savršeno uklapa i drugi fragment s lijevom rukom i žezlom, takav zaključak se nametnuo sam od sebe.

16 Približno ista debljina ravnih ploha bez visokog reljefa konstatirana je i na drugim fragmentima ove ploče: ulomku sa štitom, ukrašenim koricama i dr.

17 Anđelić 1973, 91, nap. 50. Ovako komponirani inicijali dobro su vidljivi na Tomaševim dinarima I. i II. vrste, njegovom poludinaru, a nešto slabije na dinaru V. vrste (Rengjeo 1944, 284-286). Na grošima kralja Tomaša, uklopljenim u heraldičku kompoziciju, nalazi se štit sa inicijalom T, preuzet od kralja Tvrtka II. Usp.: isti 1944, 282-284.

fragment will reveal that only at fi rst glance, due to the poor-er preservation of the polish, does it resemble the fragments attributed to the slabs of Ostoja and Tvrtko II. What is in fact at play is that the upper surface is physically damaged, and this only on a small part of the hand, which leads to a wrong conclusion. P. Anđelić missed a far more important detail: on a part of the fragment below the small fi nger, immediately next to the preserved part of the sceptre, which has a circular section, a part of the fl at surface of the slab is visible. A sim-ple comparison with similar surfaces, without representation of the fi gure in high relief, will establish that this one has ap-proximately half the thickness (5,5 cm)16 of the correspond-ing part of Ostoja’s or Tvrtko’s slabs, which vary between 10,5 and 11,5 cm (Fig. 2). Such a large deviation could not occur, especially in the central part of the slab, immediately next to the body fi gure, where this detail undoubtedly lay. The sceptre in the described left hand is visible also in its up-per part on the fragment with the representation of a mailed forearm, which based on the thickness of the fl at surface and general features of the stone can likewise be attributed to Stephen Tomaš’s slab (Fig. 3). This is why it can be asserted with certainty that this left hand did not belong to Tvrtko II’s slab, nor to the fragments that P. Anđelić attributed to the slab of king Ostoja.

The mentioned fragments were identifi ed as parts of the tombstone slab of king Stephen Tomaš (1443-1461). This att-ribution was made based on the initials present in the shield, and on the analogies from Tomaš’s coins,17 and it should not be questioned. A more thorough analysis reveals several more previously unperceived detailes. On the left side of the fragment with the shield representation with a crown and the initials on the inside, a part of the edge was preserved, pro-fi led at the lower part to provide a better joint onto the lateral sides of the sarcophagus. The preservation of the edge makes it possible to position this shield with certainty on the left side of the iconographic composition of Tomaš’s tombstone slab. We shall return to this detail later, and now it should be pointed out that on the upper surface of the slab edge a fi eld is visible with precisely and regularly shaded lines in the shape of a network of small rectangles, measuring 5 x 0,6 cm. The purpose of the fi eld need not represent a particular mystery – most likely it is a preparation pattern designed to facilitate the consistent incision of the letters of the inscrip-tion (Fig. 4).

Another previously unperceived (unmentioned) detail is also present on the same fragment. This is a part of the representation of an object, positioned between the shield and the slab edge, with straight edges narrowing towards the place where it disap-

16 Approximately the same thickness of the fl at slabs without high relief is registered also on other fragments of this slab: a fragment with a shield, a decorated scabbard etc.

17 Anđelić 1973, 91, note 50. Initials composed in this manner are clearly visible on Tomaš’s dinars of types I and II, his poludinar (half denarius), and somewhat less well on the dinar of type V (Rengjeo 1944, 284-286). On king Tomaš’s grossi, a shield with the initial T, taken over from king Tvrtko II, forms part of a heraldic composition. Comp.: Ibid 1944, 282-284.

235

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

Na istom fragmentu nalazi se još jedan prije nezapažen (nespominjan) detalj. To je dio prikaza predmeta, pozicioni-ranog između štita i ruba ploče, s ravnim rubovima koje se sužavaju prema mjestu nestanka ispod teško raspoznatljivog ukrasa.18 O kojem se predmetu radi, na prvi pogled teško se izjasniti, ali poznate paralele i relativno ustaljena ikonografska shema prikazivanja srednjovjekovnih vladara s njihovim insi-gnijama, ključ je rješenja i za ovo pitanje.19 U obzir se može uzeti koplje, žezlo (skeptar) i mač. Pozicija koplja, u gornjem

18 Vjerojatno se radi o grivi lava ispod kraljevskih nogu. Identična kompozicija s vrhom sječiva mača u lavljoj grivi može se vidjeti na ploči Stibora II. Stiboričija (+ 1434.), inače najbližoj analogiji za nadgrobne ploče s Bobovca. Opširnije o toj ploči: Lővei 1992. 1. kép; isti 1999, 103-107, 1. kép; Gerevich 1971, 94, Pl. LXXIV (188, 189); Varga, Lővei 1992, 134-136; Sigismundus Rex et Imperor 2006, 347-348.

19 O tome opširno: Schramm 1956; Kovács, Lovag 1980; Meier 2002, s ostalom literaturom.

pears beneath a barely discernible decoration.18 At fi rst glance it is diffi cult to ascertain which object it might represent, but the known parallels and the relatively consistent iconographic scheme of representing mediaeval rulers with their insignia, is a key to this question as well.19 We may consider a spear, a sceptre and a sword. The position of the spear, in the upper right corner on the large slab fragment with a representation of an angel, as well as the quite logical assumption that the wooden shaft of the spear should not taper toward the end, represents an element of elimination in this case. The sceptre on the other side, visible on several fragments, has a conspicuous circular section and no traces of tapering, so in this case it can likewise be eliminated. Therefore, the object partially visible along the left edge of the slab is without a doubt the remainder of a repre-sentation of a sword, whose central portion was covered by the fi eld of the shield. The mediaeval sword was regularly worn at the left side of the belt, and our specimen is no exception.20 The possible objection that in this case the sword lies too close to the slab edge, could be explained by interpreting this as the point of the blade, which, starting from the wearer’s hip, moves away quite gently and obliquely from the fi gure’s legs, probably in the same way as in the case of the slab of the mentioned Stibor II. We have to mention here that Stibor II is depicted with a drawn sword along his left hip, while the empty scabbard is, unusually, at the right side of the belt, which could lead us to assume that, fi rst, the mentioned person was left-handed, and that the same solution was used also in the case of the slab of the Bosnian king. Nevertheless, we cannot defi nitely claim that this was in-deed the case. It can be stated with certainty that along the right hip of the fi gure of the deceased there was a sword of which two fragments have been preserved bearing the representation of a decorated scabbard and one with a depiction of a decorated pommel.21 In favour of such positioning speaks the fact that to the left of the decorated scabbard, on the fl at surface of the slab, opposite the representation of the blade between the shield and the left edge, there is far more empty space of the slab with no traces of shaded fi elds or any indication of the edge whatsoever. Moreover, the point of the upper fracture of the representation on the fragment with the shield is approximately 3,5 cm wide, which is identical to the width of the lower fracture on the dec-orated scabbard. If this were one and the same scabbard, the fi rst mentioned fragment would also show traces of a veil from the lower part of the decorated scabbard, but as can be seen on the attached photographs, this is not the case. Considering that the decorations on the preserved fragments speak of a su-

18 It is probably a lion’s mane beneath the feet of the king. An identical composition with the point of a sword’s blade in a lion’s mane can be seen on the slab of Stibor II of Stiborice (+ 1434), which is otherwise the closest analogy for the tombstone slabs from Bobovac. In more detail about that slab: Lővei 1992, 1. kép; Ibid 1999, 103-107, 1. kép; Gerevich 1971, 94, Pl. LXXIV (188, 189); Varga, Lővei 1992, 134-136; Sigismundus Rex et Imperor 2006, 347-348

19 On this extensively: Schramm 1956; Kovács, Lovag 1980; Meier 2002, with other literature.

20 Sijarić 2004, 71, for other literature note 339 in particular.21 Three fragments with a represenation of a sword attributed to Tomaš have

been published several times in the literature. Comp.: Anđelić 1973, 88, 90-91; Ibid 1984, 499, Fig. 175; Lővei 1995, 255, Fig. 93; Sijarić 2004, 11, ill. 2. and 3.

Sl. 1 Fragment lica i brade kralja Stjepana TomašaSl. 2 Lijeva šaka sa žezlomSl. 3 Lijeva podlaktica sa žezlom (sve snimio: Jasmin Sinanagić)

Fig. 1 Fragment of the face and beard of King Stephen TomašFig. 2 Left hand with a sceptreFig. 3 Left forearm with a sceptre (All photo by: Jasmin Sinanagić)

236

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

desnom uglu na velikom fragmentu ploče s prikazom anđela kao i sasvim logična pretpostavka da se drvena motka koplja ne bi trebala sužavati prema dnu, u ovom slučaju eliminacijski je element. Žezlo s druge strane, vidljivo na više fragmenta, upadljivo je kružnog presjeka i bez tragova sužavanja, pa se i ono u ovom slučaju može isključiti. Dakle, predmet dijelom vidljiv uz lijevi rub ploče bez ikakve sumnje ostatak je prikaza mača, čiji je središnji dio bio zaklonjen poljem štita. Srednjo-vjekovni mač redovito je nošen na lijevoj strani pojasa te ni naš primjerak ne predstavlja izuzetak.20 Eventualna zamjerka da se on u ovom slučaju nalazi preblizu rubu ploče mogla bi se obrazložiti time da je u pitanju vrh sječiva koje se od no-siteljeva boka, dosta blago i koso udaljava od nogu fi gure, vjerojatno jednako kao što je to slučaj na ploči spominjanog Stibora II. Ovdje treba napomenuti da je Stibor II. prikazan s isukanim mačem uz svoj lijevi bok, dok se prazne korice nalaze, što je neuobičajeno, na desnoj strani pojasa pa bi se moglo pretpostaviti, osim da je spominjani bio ljevak, kako je isto rješenje korišteno i na ploči bosanskoga kralja. Ipak, teško je defi nitivno potvrditi da je to zaista i bio slučaj. Naime, sa sigurnošću se može kazati da se uz desni bok fi gure pokoj-nika nalazio mač od kojeg su do danas sačuvana dva fragmen-ta s prikazom ukrašenih korica i jedan s prikazom ukrašene jabučice.21 U prilog takva pozicioniranja govori činjenica da se lijevo od ukrašenih korica, na ravnoj plohi ploče, nasuprot prikazu sječiva između štita i lijevog ruba, nalazi mnogo više slobodnog prostora ploče na kome nema tragova sjenčanog polja kao ni naznaka ruba uopće. Usto mjesto gornjeg prijelo-ma prikaza na fragmentu sa štitom, približne je širine 3,5 cm, što je identično širini donjeg prijeloma na ukrašenim korica-ma. Da su u pitanju iste korice, onda bi i na prvom spominja-nom bili vidljivi tragovi vela s donjeg dijela ukrašenih korica, ali kao što se vidi iz priloženih fotografi ja, to nije slučaj. S obzirom da ukrasi na sačuvanim fragmentima odaju vrhunsku umjetničku i tehničku izvedbu, ne može se pretpostaviti kako bi se upravo na ovom dijelu napravila pogreška narušavanjem vjernog prikazivanja ravnomjernog sužavanja oštrica sječiva prema njegovu vrhu. Osim toga, opet uz uvažavanje napome-ne o ravnomjernom sužavanju sječiva, ta dva fragmenta se ni približno ne uklapaju po mjestu prijeloma, pa se sa sigurnošću može tvrditi da se fragment s ukrašenim koricama nalazio na desnoj strani ploče.

Pregledom neobjavljenih sitnijih fragmenata tvrdoga crve-nog vapnenca, izdvojio sam jedan među njima na kojem se ra-spoznaje predstava još jedne jabučice mača, a koji bi po svojoj boji te izuzetno fi noj polituri, vjerojatno trebao pripadati istoj ploči22 (sl. 5). Na toj jabučici nije očuvan ukras, ali se čini da

20 Sijarić 2004, 71, za ostalu literaturu posebno nap. 339.21 Tri fragmenta s prikazom mača pripisanog Tomašu više su puta

objavljivani u literaturi. Usp.: Anđelić 1973, 88, 90-91; isti 1984, 499, sl. 175; Lővei 1995, 255, sl. 93; Sijarić 2004, 11, il. 2. i 3.

22 Potrebno je naglasiti da vanjski izgled pojedinih fragmenata kao visoki sjaj, boja i sl., ne moraju biti defi nitivni dokaz opredjeljivanja pojedinog fragmenta ovoj ili onoj ploči, jer su za više od 500 godina različiti fragmenti bili izloženi različitom djelovanju atmosferilija, ali se istraživač u nedostatku pouzdanijih uporišta nekada mora držati i dokaza od sekundarne važnosti.

perior artistic and technical workmanship, one cannot suppose that precisely on this part an error would be committed by dis-turbing the faithful representation of the uniform tapering of the blade edges towards its point. In addition to this, and accepting the remark about the uniform tapering of the blade, those two fragments are not even roughly matching regarding the point of fracture, and it can therefore be asserted with certainty that the fragment with the decorated scabbard was positioned on the right side of the slab.

In the survey of the unpublished smaller fragments of hard red limestone, I have singled out one from among those on which a representation of yet another sword pommel is discern-able, and which by virtue of the colour and the exceptionally fi ne polish, should probably belong to the same slab22 (Fig. 5). No decoration was preserved on that pommel, but it would seem that there was one in the central part, because immediately at the fracture point, one can feel, by touching, the beginning of the un-preserved relief representation, positioned equally as in the case of the completely preserved pommel of Tomaš’s second sword. In my opinion, fi nally, these were two different swords, both in their scabbards, which is a perfectly usual thing in the practice of a mediaeval warrior – knight and therefore there are no reasons to assume that Tomaš could not have been depicted with them on his tombstone slab, which defi nitely has a realistic air.

The execution of decoration on the mentioned fragments undeniably indicates that a craftsman of the highest order must have been commissioned to make them. At the same time, their choice represents, in a highly interesting and innovative manner, the heraldic elements already known previously from the coins of king Tomaš. The decoration on the upper, wider portion of the sword scabbard starts, naturally, in its preserved part, with a fi sh-scale motif –here probably in the function of a stylized representation of scale armour or, perhaps, a mail shirt, below which was positioned a crown with three feath-ers in the shape of a bouquet. On the lower, narrower part of the scabbard, there is an identically rendered crown, but turned upside-down, from which wavy lines extend towards the tip, clearly depicting a veil. A more careful observation reveals that the scabbard of this royal sword23 served as the background for representing heraldic elements known from the coins minted during the reign of king Stephen Tomaš.24 The manner in which these elements are composed deserves particular attention. By this we mean especially the representation of the crown on which, instead of the standard lilies, one fi nds a bouquet – defi -nitely the most stable element of Bosnian heraldry ever since the ban period.25 In complete coats of arms of the Bosnian bans

22 It should be stressed that the external appearance of certain fragments, such as high sheen, colour and so on, need not be a defi nitive proof for attributing individual fragments to this or that slab, as during more than 500 years different fragments were exposed to different atmospheric agents; however, the researcher, lacking a more reliable foundation sometimes also has to consider evidence of secondary importance.

23 Most probably this is the same, ‘’silver-clad“ sword mentioned in the written sources – in more detail on this: Sijarić 2004, 13, note 23, with the earlier literature.

24 Stephen Tomaš did not make his own seals. For an explanation comp.: Anđelić 1970: 47.

25 From the relatively extensive literature dealing with the issues of the Bosnian mediaeval heraldry here I would point out: Solovjev 1933; Anđelić 1964; Ibid 1970; Džaja 1985 etc.

237

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

je on postojao u središnjem dijelu jer se neposredno na mje-stu prijeloma, dodirom, može osjetiti početak neočuvanoga reljefnog prikaza, pozicioniranog jednako kao i na potpuno očuvanoj jabučici drugog Tomaševa mača. Mišljenja sam, na kraju, da se radilo o dva različita mača, oba u svojim korica-ma, što je sasvim uobičajena stvar u praksi srednjovjekovnog ratnika - viteza, pa nema razloga pretpostavljati da Tomaš na svojoj nadgrobnoj ploči, koja svakako odiše realističnom ma-nirom, nije s njima mogao biti prikazan.

Izvedba ukrasa na spominjanim fragmentima nedvosmi-sleno ukazuje kako je za njihovu izradu bio angažiran vrhun-ski majstor. Istodobno, njihov odabir na vrlo zanimljiv i ino-vativan način reprezentira heraldičke elemente koji su od prije poznati s novca kralja Tomaša. Ukras na gornjem, širem dijelu korica mača započinje, naravno, u svom očuvanom dijelu, s

and kings, on their seals, coins or other representations such as architectural plastic, the crest is mostly shaped as a bouquet, but this is the fi rst known example where it descended into the crown itself, ousting the lilies. I believe that in this syncretic detail one should not look for some hidden meaning, that is, for refl ections of possible political and legal changes in the status of Bosnia in the 15th century on the heraldic system, but that it should be looked upon as an ingenious artistic solution, deter-mined by the requirements of presenting the iconography of the rulers on the one hand and the confi ned space on the other. Also speaking in favour of this argument is the fact that another heraldic element of the coat of arms, in addition to the crown and crest, is represented on the scabbard – a veil. Probably due to aesthetic reasons the role of the helmet, whose traces were not preserved either on the scabbard or on the other elements of the slab, was taken by the mentioned motif of the armour – scales. Obviously, all these details, complemented naturally by the coat of arms with the crown and monogram, within the slab as a whole, were meant to represent in a new way the complete coat of arms of king Tomaš26 (Fig. 6-7 – large) (Illustration 2).

A six-petal rosette is depicted on the pommel27 of the sword, but its role on this prominent position is not entirely clear. A rosette is exceptionally rare in heraldic compositions of the Bosnian rulers, and from the known examples on the coins of Stephen II Tomašević28 it is almost entirely absent. Thus it is hard to believe that it was placed on the pommel out of mere horror vacui – fear of empty space, which was frequently its role on various manifestations of Romanesque and particularly Gothic art. There are indications suggesting a more important role for this heraldic element than the one it previously had, so I think that it should be treated separately from this contribution, in which it will merely remain regis-tered. (Fig. 8-9); (Plate I); (Illustration 2).

TOMBSTONE SLAB OF KING TVRTKO II TVRTKOVIĆ (NR. 2 (?))

Parallel with the one described previously, along the southern wall of the Bobovac chapel, another tomb was regis-

26 On Tomaš’s grossi, with minor variations in the execution, a complete coat of arms appears with a crest in the shape of a bouquet, a crown with lilies, a helmet, a veil and a shield with a crown below which is the initial T – taken over from the coins of his predecessor Tvrtko II. On the fi rst three types of dinars the crest, helmet and the veil are lacking, but here, on the dinars of types I and II, a new monogram appears, composed of the letters TMS. The dinar of type IV has a coat of arms lacking only a veil and it is only on the dinar of type V that all the classic heraldic ele-ments are found united in the same place. As mentioned in the text, all these heraldic elements appear together again also on the tombstone slab of Stephen Tomaš, and this information should also have chronological value. For illustrations of all types and classes of Tomaš’s coins comp.: Rengjeo 1944, 282-286.

27 According to the standard typology of mediaeval swords, a pommel of this shape is determined as type G, whose fi rst use was registered in the early Middle Ages, and which was especially popular in the 12th century. It was used in Italy and Spain up until 1380 and it was again used widely between 1450 and 1550 – comp. Oakeshott 1996, 224 – Fig. 106, 225.

28 On Stephen II’ dinar of type III, minted after 1331, a six-petal rosette, identical to the one on the pommel of Tomaš’s sword, is located in the coat of arms above the ‘’small cushion’’.

Sl. 4 Fragment heraldičkog štita sa inicijalimaSl. 5 Fragment jabučice drugog mača (snimio: J. Sinanagić) Sl. 6 Jabučica sa ukrasom u vidu rozeteSl. 7 Ukrašene korice mača (snimio: M. Sijarić)

Fig. 4 Fragment of the heraldic shield with the initialsFig. 5 Fragment of the pommel of the second sword (Photo by: J.

Sinanagić)Fig. 6 Pommel with rosette decorationFig. 7 Decorated sword scabbard (Photo by: M. Sijarić)

238

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

motivom krljušti – tu vjerojatno u funkciji stiliziranog prikaza oklopa od pločica ili, možda, pancirne košulje ispod koje je postavljena kruna s tri pera u vidu buketa. Na donjem, užem dijelu korica smještena je istovjetno izvedena, ali obrnuto okrenuta kruna iz koje se prema samom vrhu pružaju valovite linije u jasnoj predstavi vela. Pažljivijim promatranjem može se primijetiti da su korice ovoga kraljevskog mača23 poslužile kao podloga za prikazivanje heraldičkih elemenata poznatih s novca kovanog za vladanja kralja Stjepana Tomaša.24 Način na koji su ti elementi ukomponirani zaslužuje posebnu pozor-nost. Pri tome se posebno misli na predstavu krune na kojoj umjesto standardnih ljiljana nalazimo buket – sigurno najstal-niji element bosanske heraldike još od banskih vremena.25 U potpunim grbovima bosanskih banova i kraljeva, kako na njihovim pečatima, novcima ili drugim prikazima poput arhi-tektonske plastike, čelenka najčešće ima oblik buketa, ali ovo je prvi poznati primjer da je ona spuštena u samu krunu i da je iz nje istisnula ljiljane. Vjerujem da se u ovom sinkretičkom detalju ne treba tražiti neki skriveni smisao, odnosno, refl ek-sije eventualnih državno-pravnih promjena statusa Bosne u 15. st. na heraldički sustav, već ga se treba promatrati kao ingeniozno umjetničko rješenje, uvjetovano diktatom potrebe prezentiranja vladarske ikonografi je s jedne i skučenog pro-stora s druge strane. Na tragu ovakve tvrdnje je i činjenica da je na koricama, osim krune i čelenke, predstavljen još jedan heraldički element grba – veo. Vjerojatno iz estetskih razloga ulogu kacige, čiji tragovi nisu sačuvani na koricama kao ni na drugim fragmentima ploče, preuzeo je spominjani motiv oklo-pa – krljušti, te se svim ovim detaljima, upotpunjenim narav-no štitom s krunom i monogramom, u cjelini ploče, očigledno na jedan nov način želio prikazati potpuni grb kralja Tomaša26 (sl. 6-7 - velike) (crtež 2).

Na jabučici27 mača nalazi se prikazana šestolisna rozeta, čija uloga na ovoj istaknutoj poziciji baš i nije jasna. Naime, rozeta se izuzetno rijetko nalazi unutar heraldičkih kompozi-

23 Vrlo vjerojatno u pitanju je onaj isti, “srebrom okovani” mač koji se spominje u pisanim izvorima – o tome opširnije: Sijarić 2004, 13, nap. 23, sa starijom literaturom.

24 Stjepan Tomaš nije pravio vlastite pečate. Za objašnjenje usp.: Anđelić 1970: 47.

25 Iz relativno obimne literature o pitanjima bosanske srednjovjekovne heraldike ovdje izdvajam: Solovjev 1933; Anđelić 1964; isti 1970; Džaja 1985. i dr.

26 Na Tomaševim grošima, s manjim varijacijama u samoj izvedbi, poja-vljuje se potpuni grb s čelenkom u obliku buketa, krunom s ljiljanima, kacigom, velom i štitom s krunom ispod koje se nalazi inicijal T – preuzet s novca njegova prethodnika Tvrtka II. Na prve III. vrste dinara izostav-ljene su čelenka, kaciga i veo ali se tu, na dinarima I. i II. vrste, javlja novi monogram od slova TMS. Dinar IV. vrste odlikuje se grbom kojem jedino nedostaje veo da bi se tek na dinaru V. vrste svi klasični heraldički elementi našli objedinjeni na istom mjestu. Kao što je u tekstu navedeno, svi ti heraldički elementi ponovo su zajedno prisutni i na nadgrobnoj ploči Stjepana Tomaša, a taj podatak bi trebao imati i svoju kronološku vrijednost. Za crteže svih tipova i vrsta Tomaševih novaca usp.: Rengjeo 1944, 282-286.

27 Prema standardnoj tipologiji srednjovjekovnih mačeva, jabučica ovog oblika determinira se kao tip G, čija je prva upotreba zabilježena u ranom srednjem vijeku, a posebnu popularnost bilježi u 12. stoljeću. U Italiji i Španjolskoj korištena je sve do 1380. g., da bi u širu upotrebu ponovo bila uvedena između 1450. i 1550. g. – usp. Oakeshott 1996, 224 – fi g. 106, 225.

tered, characterized by the considerable depth of 180 cm. The grave hole, 200 cm long, 80 cm wide and 70 cm deep, like in the case of the middle tomb, was closed by a lid, and its walls were covered with four roughly worked slabs, connected by mortar with one another. The anthropological analysis of the skeletal remains established that they belonged to a female person, who died at approximately 20 years of age (Anđelić 1973, 83-84). A fragment of a lateral side of the sarcophagus found outside the chapel – on the western slope of the church terrace, made of muljika and decorated with the motif of in-terwoven arcades, was also attributed to this tomb. The reg-istered depth of burial and details on the fragments from one of the tombstone slabs led Anđelić to assume that here were buried, one above the other, king Tvrtko II Tvrtković (1404-

Crtež 1 Presjek ploče br. 3 i ploče br. 2 (izradila: A. Pravidur)

Illustration 1 Section of the slab nr. 3 (a) and the slab nr. 2 (b) (Drawn by: A. Pravidur)

239

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

cija bosanskih vladara, a od poznatih primjera s novca Stje-pana II. Tomaševića28 ne javlja se gotovo nikako. S obzirom na to, teško je vjerovati da je ona na jabučicu pozicionirana radi pukog horror vacui – straha od praznog prostora, što joj je česta uloga na raznim manifestacijama romaničke i posebno gotičke umjetnosti. Postoje indicije koje sugeriraju važniju ulogu ovoga heraldičkog elementa od one koju je do sada imao, pa smatram kako se on treba tretirati zasebno od ovog priloga u kojem će ostati tek registriran. (sl. 8-9); (T. 1); (crtež 2).

NADGROBNA PLOČA KRALJA TVRTKA II. TVRTKOVIĆA (BR. 2. (?))

Paralelno s prethodno opisanom, uz južni zid bobovačke kapele, utvrđena je naredna grobnica koju karakterizira velika dubina od 180 cm. Grobnu raku dužine 200, širine 80 i dubine 70 cm, kao i u slučaju srednje grobnice, zatvarala je poklop-nica, a njeni zidovi su obloženi s četiri grubo obrađene ploče, međusobno povezane malterom. Antropološkom analizom je utvrđeno da su ostaci nađenog skeleta pripadali ženskoj osobi, preminuloj u dobi od oko 20 godina (Anđelić 1973, 83-84). Jedan fragment bočne ploče sarkofaga nađen izvan kape-le – na zapadnoj padini terase crkvice, izrađen od muljike i ukrašen motivom prepletenih arkada, pripisan je također ovoj grobnici. Utvrđena dubina ukopa i detalji s fragmenata jedne od nadgrobnih ploča naveli su Anđelića da pretpostavi kako su tu pokopani, jedno iznad drugog, kralj Tvrtko II. Tvrtković (1404-1409. i 1421-1443), i kraljica Doroteja Gorjanska.29 Još jednom vođen općim obilježjima fragmenata kamena koje je imao pred sobom, Anđelić je ustvrdio da su nadgrobnoj ploči koja je pokrivala sarkofag nad opisanom rakom pripadali:1. fragment s krunom i inicijalom unutar heraldičkog štita

(sl. 11);2. fragment s lijevom šakom oslonjenom na dršku mača i

žezlom (sl. 11);3. veliki fragment s predstavom anđela i kopljem (sl. 12);4. dio potkoljenice i drugi manji fragmenti.

Kako autor iznosi, pobrojani fragmenti nalaženi su u ruševinama sa zapadne strane dvora te, manjim dijelom, na zapadnoj strani crkvice (Anđelić 1973: 91). Bitno je naglasiti da ostataka nadgrobne ploče nije bilo u i oko same grobnice.

Isti slučaj je i s dva fragmenta nadgrobne ploče od istog kamena, dijelom prikaza torza i nogu do iznad koljena (sl. 13), odnosno dijelu nadlaktice, koje je P. Anđelić pripisao ploči kralja Ostoje (1398-1404. i 1409-1418). Naime, prvi od njih nađen je uz samo korito rijeke Bukovice, a drugi u ogradi liva-de na Braniču, dakle, oba daleko od grobne kapelice. S obzi-rom da je već izvršio atribuciju dviju ploča (Stjepana Tomaša i Tvrtka II.), a da je pretpostavio postojanje njih tri, Anđelić se za atribuciju posljednje opredijelio isključivo po sustavu

28 Na III. vrsti dinara bana Stjepana II, kovanim nakon 1331. g., u grbu iznad „jastučića“ nalazi se, istovrsna onoj na jabučici Tomaševa mača, šestolisna rozeta – usp.: Rengjeo 1944, 275.

29 Anđelić 1973, 84, nap. 49; O Doroteji Gorjanskoj također u posebnom radu: isti 1973a.

1409 and 1421-1443) and queen Doroteja Gorjanska.29 Once again governed by the general features of the stone fragments before him, Anđelić stated that the following items belonged to the tombstone slab that covered the sarcophagus above the described grave hole:1. a fragment with a crown and an initial within a heraldic

shield (Fig. 11);2. a fragment with the left hand resting on the sword hilt and

a sceptre (Fig. 11);3. a large fragment with a representation of an angel and a

spear (Fig. 12);4. a part of a shin and other smaller fragments.

As the author states, the mentioned fragments were dis-covered in the ruins on the western side of the court and, to a smaller extent, on the western side of the small church (Anđelić 1973: 91). It deserves special mention that no re-mains of the tombstone slab were present within and around the tomb itself.

The same applies to two tombstone slab fragments of the same stone, a part of a representation of a torso and legs up to above the knees (Fig. 13), and a part of the upper arm, at-tributed by Anđelić to the slab of king Ostoja (1398-1404 and 1409-1418). The former was found right next to the bed of the Bukovica river, while the latter was found in the fence of the meadow at Branič, both, therefore, far from the grave chapel. Considering that he had already carried out the attribution of two slabs (those of Stephen Tomaš and Tvrtko II), and that he had anticipated the existence of altogether three slabs, in his attribution of the last one Anđelić was governed exclusively by the probability principle, as on the two mentioned frag-ments there is not a single detail that would directly indicate that it was indeed king Ostoja who is represented there. Ac-cording to Anđelić, this slab originally occupied the central position within the chapel, but was subsequently moved into the corner between the ‘’knee’’ of the apse and the northern wall of the nave, where the third tomb was identifi ed, whose sarcophagus was incorporated into the chapel walls on three sides, while its fourth (southern) side was closed by a fi nely hewn slab made of miljevina, decorated with blind arcades. A small grave hole (length 95 cm, width 42-54 cm, depth 33 cm) was registered beneath the sarcophagus, with walls covered in slabs of roughly hewn miljevina. A hole of such dimensions could not have served for the burial of an adult, and still the remains of at least three persons were found within it, two of which were male, dead at approximately 40 and over 50 years of age respectively. Anđelić puts forward the assump-tion that the remains of king Ostoja, his son Stephen and his wife Kujača were subsequently moved into this tomb, most probably from the central tomb, and with them also Ostoja’s tombstone slab.30

As can be seen, except in the case of the fragments of Tomaš’s tombstone slab, Anđelić did not have a reliable archaeological context that would enable him to sort the

29 Anđelić 1973, 84, note 49; on Doroteja Gorjanska also in a separate work: Ibid 1973a.

30 In more detail about this as well as the tomb itself: Anđelić 1973, 81-82.

240

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

T. 1 Nadgobna ploča Stjepana Tomaša (izradila A. Pravidur) Pl. 1 Tombstone slab of Stephen Tomaš (Drawn by: Andrijana Pra-vidur)

T. 1

241

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

vjerojatnosti, jer na dva izdvojena fragmenta ne postoji niti jedan detalj koji bi direktno ukazivao kako se zaista radi o kralju Ostoji. Prema Anđeliću, ta ploča je prvobitno zauzima-la središnji položaj u kapelici, a onda je premještena u ugao između “koljena” apside i sjevernog zida lađe, gdje je iden-tifi cirana treća grobnica čiji je sarkofag s tri strane bio uklo-pljen u zidove kapelice, dok je njegovu četvrtu (južnu) stranu zatvarala fi no klesana ploča od miljevine, ukrašena slijepim

remaining slab parts and connect them with the two, other-wise convincingly interpreted, lateral tombs (the northern and the southern). Because the disputed fragments were found in many places, except around the place of burial, the answer to their identifi cation should be sought in them, that is, on them.

I think that the mentioned fragments, attributed by Anđelić to the tombstone slabs of Ostoja and Tvrtko II, are in fact piec-es of one and the same slab. I fi nd the justifi cation for such a claim in the fact that the previously mentioned left hand with the sceptre, for which Anđelić claimed that it certainly did not belong to Tomaš’s slab, in fact did belong to it (comp. the pre-vious mention in the text). This fragment was in fact the only one that ‘’overlapped’’ and it certainly infl uenced Anđelić to put forward, less carefully, the thesis about the slabs of Ostoja and Tvrtko II. Equally important, two fragments attributed to different slabs (the torso and the left hand with the sceptre resting on the sword handle), in fact fi t into one another and it is quite surprising that this fact went unnoticed by Anđelić (Fig. 10). As proof of the existence of two slabs the author mentioned minor differences in the shaping of the letters of the inscription (Anđelić 1973, 94). Despite all my efforts I was not able to perceive the mentioned differences. This, nat-urally, does not confute the quoted opinion, because a more practiced and expert eye might have noticed them, provided, of course, that they existed. Nevertheless, another detail leads us to think that the preserved fragments with parts of the in-scription belonged to the same slab. On each of them, in the upper third of the vertically cut edge, an identical wavy fi ssure (vein) is visible, which moreover directly matches on the two fragments. The same fi ssure occupies the same position also on all other fragments that are 10,5-11,5 cm thick, so there is only a very small likelihood31 that this correspondence, taking into account the other indicators, should appear on two differ-ent slabs. Regarding the attribution of the inscription parts to two slabs Anđelić obviously missed something, because he himself claims that to the third slab (allegedly belonging to Ostoja) belonged only two fragments, the torso and an up-per arm, on which there is naturally no inscription (comp.: Anđelić 1973, 91), and on account of the differences in the profi lation of their edge and the thickness of the fl at surface, any confusion with Tomaš’ slab is impossible. Due to these reasons, the fragments mentioned in this text will be treated as parts of one slab.

The decisive fact regarding its attribution is still that on the left side of the iconographic composition a part of the shield is visible, with a crown beneath which a part of a let-ter – an initial is discernable (Fig. 11). Considering that it is known from other sources that only kings Tomaš and Tvrtko II had such a representation (with the initials) in their coats of arms, it is logical to attribute this slab to the latter. A part

31 The existence of the fi ssure is explained by a layer of clay that cut the deposited limestone, and during the extraction of stone in the quarry it was used for the easier detachment of raw blocks. Its presence is not a particular peculiarity in itself, but in our context it does represent an additional factor in differentiating between the fragments of individual slabs.

Sl. 8 Fragment desne podlaktice Sl. 9 Fragment oklopljene potkoljenice (snimio: J. Sinanagić) Sl. 10 Način spajanja fragmenta koje je Anđelić pripisao različitim

pločama Sl. 11 Fragment sa krunom i inicijalom unutar heraldičkog štita

(snimio: M. Sijarić)Sl. 12 Veliki fragment sa predstavom anđela i kopljem (snimio J.

Sinanagić) Sl. 13 Torzo (snimio: M. Sijarić)

Fig. 8 Fragment of the right forearmFig. 9 Fragment of an armoured lower leg (Photo by: J.

Sinanagić)Fig. 10 Joining method of fragments attributed by Anđelić to diffe-

rent slabsFig. 11 Fragment with a crown and initial within the heraldic shield

(Photo by: M. Sijarić)Fig. 12 Large fragment with a representation of an angel and a

spear (Photo by: J. Sinanagić)Fig. 13 Torso (Photo by: M. Sijarić)

242

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

arkadama. Ispod sarkofaga utvrđena je grobna raka malih di-menzija (dužina 95, širina 42-54, dubina 33 cm), sa zidovima obloženim pločama od grubo klesane miljevine. Raka nave-denih dimenzija nije mogla poslužiti za ukop odrasle osobe, pa ipak u njoj su nađeni ostaci najmanje tri osobe, od kojih dvije muškog spola, preminule u dobi od približno 40 tj. više od 50 godina. Anđelić iznosi pretpostavku da su u ovu grobni-cu naknadno, i najvjerojatnije iz srednje grobnice, preneseni ostaci kralja Ostoje te njegova sina Stjepana i žene Kujače, a s njima i Ostojina nadgrobna ploča.30

Kao što se vidi, izuzev u slučaju fragmenata Tomaševe nadgrobne ploče, Anđelić nije raspolagao pouzdanim arheološkim kontekstom koji bi mu pomogao da ostale dije-love ploča razvrsta i poveže s dvije, inače uvjerljivo interpre-tirane, bočne grobnice (sjevernom i južnom). Činjenica da su sporni fragmenti nalaženi svuda, osim oko mjesta ukopa, nalaže da se odgovor o njihovoj identifi kaciji pokuša potražiti u njima tj. na njima samima.

Smatram kako su pobrojani fragmenti, koje je Anđelić pripisao nadgrobnim pločama Ostoje i Tvrtka II, zapravo dijelovi iste ploče. Opravdanje za takvu tvrdnju nalazim u činjenici da je prije spominjana lijeva šaka sa žezlom, za koju je Anđelić tvrdio da sigurno ne pripada Tomaševoj ploči, u stvari, najvjerojatnije pripadala upravo njoj (usp. prije u tek-stu). Taj fragment je zapravo bio jedini koji se “preklapao” i sigurno je utjecao na Anđelića da s manje opreza iznese tezu o Ostojinoj i ploči Tvrtka II. Jednako bitno je i to da se dva fragmenta pripisana različitim pločama (torzo, odnosno lijeva šaka sa žezlom oslonjena na dršku mača), zapravo uklapaju jedan u drugi i vrlo je čudno kako je ta činjenica promakla Anđeliću (sl. 10). Kao dokaz postojanja dvije ploče autor je naveo i male razlike u oblikovanju slova natpisa (Anđelić 1973, 94). I pored najbolje volje, spominjane razlike nisam uspio uočiti, što naravno ne opovrgava citirano mišljenje jer ih je uvježbanije i stručnije oko možda i moglo primijetiti, ako postoje, naravno. Ipak, jedan drugi detalj navodi na mišljenje da su očuvani fragmenti s dijelovima natpisa pripadali istoj ploči. Na svakom od njih, u gornjoj trećini okomito sreza-ne ivice ruba, vidljiva je naime identična valovita naprslina (vena) koja se čak direktno uklapa na dva fragmenta. Ista naprslina zauzima istu poziciju i na svim ostalim fragmenti-ma debljine 10,5-11,5 cm, pa je vjerojatnost minimalna31 da se ovakva podudarnost, uz uvažavanje ostalih pokazatelja, nalazi na dvije različite ploče. Anđelić je u vezi pripisivanja dijelova natpisa dvjema pločama očigledno napravio pre-vid jer i sam tvrdi kako su trećoj (navodnoj Ostojinoj) ploči pripadala samo dva fragmenta, torzo i jedna nadlaktica, na kojim naravno nema natpisa (usp.: Anđelić 1973, 91), a zbog razlika u profi liranju njihova ruba i debljine ravne površine, nikakvo miješanje s Tomaševom pločom ne dolazi u obzir.

30 Opširnije o tome kao i o samoj grobnici: Anđelić 1973, 81-82.31 Postojanje naprsline objašnjava se slojem gline koja je presijecala

nataloženi vapnenac i prilikom vađenja kamena u kamenolomu korištena je za lakše odvajanje sirovih blokova. Njena prisutnost samo po sebi nije poseban kuriozitet, ali u našem kontekstu predstavlja dodatni čimbenik za razlikovanje fragmenata pojedinih ploča.

of the preserved initial below the crown is so small that we would never, even with the greatest daring, venture to say anything more about it, so one cannot dismiss the assump-tion by Anđelić that this was the letter T, which one fi nds on the king’s three middle (the second, third and fourth) seals and on one small seal,32 as well as on all three types of his coins – grossi, dinars and half-dinars.33 To some extent, speaking in favour of such attribution is also the inscrip-tion running along the cut portion of the upper edge of sev-eral fragments, which in Anđelić’s reconstruction reads: + SEPULTURA TVRTCONIS BONE MEMORIE MAGNI OLIM DNNI ET REGIS RASCIE BOSNE MARITIMA-RUM PCIUM TERRE HOLM INFERIORUM PARCIUM USSORE ET SALIS D.G. REGIS ET DNI. The reading was done on the basis of analogous material from other sources and the preserved letters – here in bold – on the slab fragments.

In the upper right and left hand corners of the slab there was a representation of an angel that probably held a royal mantle (Anđelić 1973, 88). Several smaller fragments of a wing were preserved of the angel on the left side of the com-position, while a large fragment with an angel with a broken-off face, wings and a spear tip was preserved of the repre-sentation in the upper right part of the slab (Fig. 12). While the spear, lacking any prominent details, is indeterminate in terms of typology and chronology, the careful stylization and position of the angel’s wings is compellingly reminiscent of one such representation from Hungary, which, in addition to the subsequently elaborated claim that these are products of one and the same workshop and craftsman, offers certain guidelines for dating.34 The fi gure of the deceased himself is represented in full armour, of which a mail shirt, chest piece and armour for legs and arms can be distinguished. The ruler held a sceptre in his left hand, resting on a sword, of which only a part of the hilt is visible today, as well as a cross-guard, a small part next to the shin, and a belt on which it was suspended. A direct and complete analogy to such representation is found on the mentioned, completely preserved slab of Stibor II, but also on the fragments of the slab of his father, the Transilvanian duke Stibor I († 1414). The fragments of the latter slab were found in Székesfe-hérvár in Hungary, and its attribution was made on the basis of a coat of arms in the shield consisting of two crescents

32 Anđelić 1970, 42 (18, Pl. XIII), 43-45 (19, Pl. XIV), 45-46 (20, Pl. XIV), 46-47 (21, Pl. XV), with the older literature. On the large double-sided seal of Tvrtko II in shields at the front is a crown with lilies without initials, and at the back, on the shield in the horseman’s hand is the same representation, while on the mantling there are two shields with an oblique stripe and lilies (comp. Ibid 1970, 39-41, Pl. XI and XII). On the fi rst medium-sized seal there is only an oblique stripe in the shield – the lilies are not visible (comp.: Ibid 1970, 41, 17, T. XIII).

33 Rengjeo 1944, 280-282; Glavaš 1989, 240-241. The coats of arms on these coins consistently include a crest in the shape of a bouquet, a crown with lilies, a helmet and a veil, while the shield with a crown and the monogram T is absent only from the half-dinar – comp.: Rengjeo 1944, 282.

34 On that, also fragmented, monument, the angel supports with his hands a shield with no preserved heraldic symbols – comp.: Lővei 1999, 14. kép.

243

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

Zbog tih razloga, u ovom tekstu navedeni fragmenti tretirat će se kao dijelovi jedne ploče.

U smislu njezine atribucije i dalje je presudna činjenica da se na lijevoj strani ikonografske kompozicije vidi dio štita s krunom ispod koje se nazire dio nekog slova – ini-cijala (sl. 11). S obzirom da je iz drugih izvora poznato kako su u svom grbu takvu predstavu (s inicijalima) imali samo kraljevi Tomaš i Tvrtko II, logično je bilo ovu ploču pripi-sati potonjem. Dio očuvanog inicijala ispod krune je tako mali da o njemu ni uz najveću hrabrost ne bi mogli kazati nešto više, pa se tako ne može isključiti Anđelićeva pretpo-stavka da je u pitanju slovo T kojeg nalazimo na kraljeva tri srednja (drugom, trećem i četvrtom) i jednom malom pečatu,32 odnosno na sve tri vrste njegova novca – grošima, dinarima i poludinarima.33 U prilog takvu atribuiranju do-nekle ide i natpis koji je tekao srezanim dijelom gornjeg ruba više fragmenata i koji, u Anđelićevoj rekonstrukciji, glasi: + SEPULTURA TVRTCONIS BONE MEMORIE MAGNI OLIM DNNI ET REGIS RASCIE BOSNE MA-RITIMARUM PCIUM TERRE HOLM INFERIORUM PARCIUM USSORE ET SALIS D.G. REGIS ET DNI. Čitanje je izvršeno na osnovi usporednog materijala iz dru-gih izvora i očuvanih, ovdje podebljanih, slova na fragmen-tima ploče.

U gornjem desnom i lijevom uglu ploče nalazio se po jedan prikaz anđela koji su vjerojatno pridržavali kraljevski plašt (Anđelić 1973, 88). Od anđela s lijeve strane kompozi-cije očuvano je nekoliko manjih fragmenata krila, a od prika-za na gornjoj desnoj strani ploče očuvan je veliki fragment s anđelom obijenog lica, krilima i vrškom koplja (slika 12). Dok je koplje bez istaknutih detalja tipološki i kronološki neosjetljivo, pažljiva stilizacija i položaj krila anđela neo-doljivo podsjeća na jedan takav prikaz iz Mađarske što, uz kasnije elaboriranu tvrdnju kako su u pitanju proizvodi iste radionice i istog majstora, daje određene smjernice za dati-ranje.34 Sam lik pokojnika prikazan je u punom oklopu od čijih dijelova se prepoznaje pancirna košulja, grudni te oklop za noge i ruke. Vladar je lijevom šakom držao žezlo, a ona je bila oslonjena na mač od koga je danas vidljiv samo dio drške, nakrsnica, mali dio uz jednu potkoljenicu kao i pojas o koji je bio obješen. Izravna i potpuna analogija za ovakav prikaz nalazi se na spominjanoj, u potpunosti očuvanoj ploči Stibora II, ali i fragmentima ploče njegova oca, transilva-nijskog vojvode Stibora I. († 1414). Fragmenti potonje ploče nađeni su u Sekeshfehervaru u Mađarskoj, a njena atribucija je izvršena na osnovi grba u štitu koji se sastoji od dva polu-

32 Anđelić 1970, 42 (18, T. XIII), 43-45 (19, T. XIV), 45-46 (20, T. XIV), 46-47 (21, T. XV), sa starijom literaturom. Na velikom dvostranom pečatu Tvrtka II. u štitovima s prednje strane se nalazi kruna s ljiljanima bez inicijala, a na zadnjoj strani na štitu u ruci konjanika isti prikaz dok su na pokrivaču dva štita s kosom prugom i ljiljanima (usp.: isti 1970, 39-41, T. XI i XII). Na prvom pečatu srednje veličine u štitu se nalazi samo kosa pruga – ljiljani nisu vidljivi (usp.: isti 1970, 41, 17, T. XIII).

33 Rengjeo 1944, 280-282; Glavaš 1989, 240-241. Grbovi na ovim novcima dosljedno sadrže čelenku u vidu buketa, krunu s ljiljanima, kacigu i veo, dok je štit s krunom i monogramom T izostavljen jedino na poludinaru – usp.: Rengjeo 1944, 282.

34 Na tom, također fragmentiranom, spomeniku anđeo rukama pridržava štit bez sačuvanih heraldičkih oznaka-usp.: Lővei 1999, 14. kép.

separated by a cross potent (crux patibulata).35 A comparison of these slabs leads to the conclusion that the workmanship is almost identical in most details, as well as, at least partly, in the iconographic composition. Full armour representation of all three buried persons matches down to the smallest detail and it is obvious that the sculptor had the same physical mod-el in front of him. In fact, if one looks at the same parts of the three torsos, the only important difference that can be noticed is in the decorative motif on the belt for the sword scabbard. The belt on the torso from Bobovac has three profi led veg-etable stripes, of which the middle one, with the motif of oak leaves, is the widest and executed in higher relief. Circular rivets perforated at the top are visible between the slanting ‘’ligatures’’ to the upper and lower stripes, which served to attach the metal applications, most probably of silver or gold, with the decorative motif to the base of the belt, which could have been made of leather or some luxurious cloth. The belt on Stibor II’s slab differs from the described one in that it has only one, central stripe with a vegetable decoration, while the surface below and above it was left empty. No rivets are vis-ible on the belt. The belt on Stibor I’s slab shows somewhat more substantial differences regarding the shaping and the decorative motif. The belt is decorated with a series of ap-plications in the shape of square plaques, whose central part is occupied by a beautifully shaped rosette. The edges of the plaques have a relief profi le, while circular rivets with a high boss, perforated at the top, identical to those on the Bobovac torso, are visible in the inner corners (comp.: Lővei 1995, 253 (90); Lővei 1999, 2. kép) (Fig. 13 – large).

On their right hip, both Stibors had empty and decorated sword scabbards with a motif similar to the previously de-scribed one with ‘’scales’’, i.e. the stylized armour on the scabbard of king Tomaš’ sword, although the motif on Tomaš’ scabbard is considerably larger.36 On the left hip of all three torsos yet another common detail is visible – a long cross-guard of a sword, widened towards the ends.37 In all three cases the cross-guard occupies an identical position, it leans against the lower left edge of the chest armour worn above the mail shirt. The only visible difference that can be distin-guished here is that a cross potent (crux patibulata) is incised on the widened end on our specimen, which, on the other hand, does not represent a signifi cant chronological or, for ex-ample, heraldic detail.38 Next to a shin of the fi gure a part of

35 Comp.: Mysliveček 1997, 7 (“Ctibor ze Ctibořic”). Three members of this family are known in Hungary from the period we are interested in here. As the slab of Stibor II had already been known previously, and the third family member was a spiritual fi gure and was certainly not represented as a knight, researchers have concluded that the tombstone slab in question belonged to Stibor I – comp.: Varga & Lővei 1992, 135, with earlier literature; Lővei 1999, 104, 2-4. kép

36 Five individual, horizontally aligned ‘’leafl ets’’ are visible on Tomaš’ scabbard, while on the slabs of both Stibors there are at least eight.

37 According to the standard typology a cross-guard of that shape is determined as the style 5, which appeared around 1200, and which was especially popular in the 14th and 15th centuries – comp.: Oakeshott 1996, 233.

38 Oakeshott 1994, 114-115, Pl. 26B, 26C, Pl. 39A, Pl. 47 and many others – the cross-guard is of no particular importance for the dating of late mediaeval swords.

244

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

mjeseca koje razdvaja štakasti križ (crux patibulata).35 Uspo-redbom ovih ploča može se zaključiti da je u pitanju gotovo identična izvedba kako u većini detalja tako i, barem dijelom, u ikonografskoj kompoziciji. Predstava punog oklopa sva tri pokojnika poklapa se do najmanjih detalja i očigledno je da je klesar pred sobom imao isti stvarni uzorak. Zapravo, ako se promatraju isti dijelovi tri torza, jedina bitna razlika koja se uočava je ona u ukrasnom motivu na pojasu za korice mača. Pojas na torzu s Bobovca ima tri profi lirane vegetabilne trake, od kojih je središnja s motivom hrastova lišća najšira i izvedena u višem reljefu. Između kosih „spona“ ka gornjoj i donjoj traci vidljive su okrugle i na vrhu perforirane zakovice koje su služile da se metalne, najvjerojatnije srebrene ili zlat-ne, aplikacije s ukrasnim motivom pričvrste za osnovu poja-sa, koja je mogla biti napravljena od kože ili neke luksuzne tkanine. Pojas na ploči Stibora II. od opisanog razlikuje se u tome što ima samo jednu, središnju traku s vegetabilnim ukrasom, dok je površina ispod i iznad nje ostavljena prazna. Na tom pojasu nema vidljivih zakovica. Nešto znatnije razlike u oblikovanju i ukrasnom motivu pokazuje pojas na ploči Sti-bora I. Taj pojas ukrašen je nizom aplikacija u vidu kvadratnih pločica, čiji središnji dio zauzima lijepo oblikovana rozeta. Rubovi pločica reljefno su profi lirani, a u unutrašnjim uglo-vima vidljive su, identične kao na bobovačkom torzu, visoko ispupčene, okrugle i na vrhu perforirane zakovice (usp.: Lővei 1995, 253 (90); Lővei 1999, 2. kép) (sl. 13 – velika).

Oba Stibora na svom desnom boku imali su prazne i ukrašene korice za mač koje se odlikuju motivom sličnim prije opisanom motivu „krljušti“ tj. stiliziranog oklopa na koricama mača kralja Tomaša, s tim da je motiv na Tomaševim koricama znatno krup-niji.36 Na lijevom boku sva tri torza vidljiv je još jedan zajednički detalj – duga, prema krajevima proširena nakrsnica mača.37 U sva tri slučaja nakrsnica zauzima identičnu poziciju, oslonjena je uz donji lijevi rub grudnog oklopa nošenog preko pancirne košulje. Jedina vidljiva razlika koja se ovdje može izdvojiti je u tome što je na našem primjerku, u njen prošireni kraj, ure-zan štakasti križ (crux patibulata), što opet ne predstavlja neki bitan kronološki ili, na primjer, heraldički moment.38 Uz jed-nu potkoljenicu fi gure očuvan je dio prikaza korica ili sječiva mača. Na tom detalju nema nikakvih ukrasa, kao što se ne vide ni mogući detalji sječiva, primjerice, kanal ili središnje rebro, pa se ne može decidirano tvrditi je li mač obješen na lijevom boku pokojnika bio prikazan u koricama ili izvan njih (sl. 14).

35 Usp.: Mysliveček 1997, 7 (“Ctibor ze Ctibořic”). Poznata su tri člana ove obitelji u Ugarskoj, razdoblja koje nas ovdje interesira. Kako je ploča Stibora II. otprije bila poznata, a treći član obitelji je bio duhovno lice pa sigurno nije prikazan kao vitez, istraživači su zaključili kako je riječ o nadgrobnoj ploči Stibora I. – usp.: Varga, Lővei 1992, 135, sa starijom literaturom; Lővei 1999, 104, 2-4. kép.

36 Na Tomaševim koricama, naime, vidi se pet pojedinačnih “listića” poredanih horizontalno, dok ih na pločama oba Stibora ima najmanje po osam.

37 Prema standardnoj tipologiji nakrsnica tog oblika se determinira kao stil 5 koji se javlja oko 1200. g., a posebnu popularnost ima u 14. i 15. stoljeću – usp.: Oakeshott 1996, 233.

38 Oakeshott 1994, 114-115, T. 26B, 26C, T. 39A, T. 47 i mnogi drugi - nakrsnica nema posebnu važnost za datiranje kasnosrednjovjekovnih mačeva.

the representation of a sword scabbard or blade is preserved. There is no decoration on that detail, just as there are no vis-ible details of the blade, such as e.g. a groove or the central rib, so one cannot make a decisive claim as to whether the sword hanging on the left hip of the deceased was represented within the scabbard or outside of it (Fig. 14).

Anđelić singled out a dragon’s jaw as the only discernable symbol on the royal torso from Bobovac. Its rendering is ‘’con-spicuously similar to the dragon from the coat of arms of Janos Stibor, a chamberlain to the Hungarian and Croatian king Si-gismund’’ (Anđelić 1973, 92) who, as he further quotes, died

Sl. 14 Fragment sa koricama mačaSl. 15 Prikaz zmaja na torzu (detalj) (snimio: J. Sinanagić) Sl. 16 Oznaka Zmajevog reda (detalj) Sl. 17 Figura sa oznakom Zmajevog reda (snimio: M. Sijarić) Sl. 18 Jedan od fragmenata sa prikazom krila (snimio: J. Sinanagić) Sl. 19 Rub ploče sa dijelom natpisa i karakterističnom napuklinom

(snimio: M. Sijarić)

Fig. 14 Fragment with a sword scabbardFig. 15 Representation of a dragon on the torso (a detail) (Photo by:

J. Sinanagić)Fig. 16 Symbol of the Order of the Dragon (a detail)Fig. 17 Figure with the symbol of the Order of the Dragon (Photo

by: M. Sijarić)Fig. 18 One of the fragments with the representation of wings (Pho-

to by: J. Sinanagić)Fig. 19 Edge of the slab with a part of the inscription and a cha-

racteristic fi ssure (Photo by: M. Sijarić)

245

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

Kao jedini simbol raspoznatljiv na kraljevskom torzu sa Bobovca, Anđelić je izdvojio čeljust zmaja koja je svojom izvedbom „upadljivo slična sa zmajem iz grba Janoša Stibora, komornika ugarsko-hrvatskoga kralja Žigmunda“ (Anđelić 1973, 92) koji je, kako dalje citira, umro 1429. g.,39 a za čiju je nadgrobnu ploču kao uzor poslužila upravo bobovačka ploča (Anđelić 1973, 94). Autor navodi da se prisutnost zmaja može objasniti funkcijom nositelja heraldičkog štita, ili ulo-gom cimera potpunoga grba - što se mora isključiti jer je do-bro poznato kako se zmaj ne javlja na grbovima unutar pečata koje je Ostoja koristio,40 jednako kao što se ne javlja ni na grbovima Tvrtka II,41 čijoj će nadgrobnoj ploči sporni torzo prije pripadati (sl. 15). Nadalje, P. Anđelić pogrešno pretpo-stavlja da je zmaj zapravo znak Ostojine pripadnosti čuvenom Redu zmaja, što ga je 1408. god. ustanovio Sigismund Luksemburški. Zmaj na Stiborovoj ploči, zapravo, sastav-ni je dio njegova grba, a pripadnost spominjanom viteškom redu naglašena je drugim detaljem – kružnim amblemom ili medaljom, smještenom na lijevom Stiborovu ramenu kojeg Anđelić nije primijetio. U pitanju je predstava zmaja s repom, omotanim oko vlastita vrata, što je bila službena oznaka Re-da.42 Ovakav znak opisan je u osnivačkom dokumentu Reda, gdje njegovi pripadnici za svoj simbol izabiru: zmaja s repom oko vrata, leđima u sredini, razrezanog od vrha nosa do repa, s ranom koja je iskrvarila i uzduž koje je postavljen crveni križ na bijeloj podlozi, nalik na one kakve su nosili vitezovi svetog Jurja.43 Kako među fragmentima bobovačkih ploča od crvenog vapnenca nije očuvan nijedan s prikazom lijevog ra-mena pokojnika, ne može se sa sigurnošću tvrditi je li neki od tu pokopanih bosanskih kraljeva bio prikazan s opisanim sim-bolom, ali da je Anđelić, opet vođen isključivo intuicijom, bio u pravu kada kaže da je neki od njih bio pripadnik Reda, go-vori jedan drugi detalj. Među fragmentima arhitektonske pla-stike iz grobne kapele Anđelić je ukazao i na „dijelove skulp-ture jednog sveca u odori antičkog vojnika (sv. Mihovila)“ (Anđelić 1973, 73) (sl. 16-17). Uz lijevo rame fi gure, izrađene kao i ostale dekoracije u kapelici – od miljevine, može se pri-mijetiti kružni amblem što je, uz vidljivi dio kratkog rukava pancirne košulje, vjerojatno, navelo Anđelića da pomisli kako je u pitanju rimska vojna fi bula, te je i samu fi guru identifi -

39 Ovo je netočan podatak – Stibor II. (mlađi) umro je 1434. godine. Njegova nadgrobna ploča nađena je 1907. g. u Budi - usp. ovdje nap.: 18.

40 Od tri poznata Ostojina pečata na jednom (drugom srednjem) je prikazan stari grb Tvrtka I, s čelenkom u vidu buketa, krunom s ljiljanima, kacigom, velom te štitom u kojem je umjesto stare predstave s kosom prugom i ljiljanima, postavljena kruna s ljiljanima. Na velikom Tvrtkovom dvostranom pečatu, osim unošenja svog imena umjesto Dabišinog tj., Tvrtkova imena, Ostoja također mijenja sadržaj prikaza na štitovima s obje strane prijestolja odnosno u ruci konjanika, tako da se na njima nalazi kruna s ljiljanima. Opširnije o ovom pitanju, sa starijom literaturom: Anđelić 1970, 34-38., T. VIII-X. Koliko se danas zna, Ostoja nije kovao vlastite novce.

41 Za literaturu o tome usp. ovdje nap. 32 i 33.42 Usp.: Lővei 2006, 348 (kat. 4.51); Varga, Lővei 1992, 135, fi g. 30, kao i

u radovima citiranim u nap. 18; Šišić 1902, 20543 Usp.: Lővei 2006, 258. Za originalni tekst na latinskome usp. tu nap. br.

69. Koristim priliku da se još jednom najtoplije zahvalim kolegi Pálu Lőveiu koji mi je ukazao na ove podatke i dostavio mi svoj rad prije nego što je objavljen.

in 1429,39 and for whose tombstone slab it was precisely the Bobovac slab that served as the model (Anđelić 1973, 94). The author mentions that the presence of a dragon can be explained by the function of the bearer of the heraldic shield, or as a sym-bol of the complete coat of arms – which must be rejected as it is well known that a dragon does not appear on coats of arms within seals used by Ostoja,40 just the same as it is not present on the coats of arms of Tvrtko II,41 to whose tombstone slab the disputable torso would sooner belong (Fig. 15). Furthermore, Anđelić wrongly supposes that the dragon is actually a symbol of Ostoja’s affi liation with the famous Order of the Dragon, established in 1408 by Sigismund of Luxembourg. The dragon on Stibor’s slab is in fact an integral part of his coat of arms, and the affi liation with the mentioned knightly order is empha-sised by another detail – a circular emblem or medal, located on Stibor’s left shoulder, which Anđelić failed to notice. It rep-resents a dragon with the tail wrapped around his own neck, which was the offi cial symbol of the Order.42 Such a sign was described in the founding document of the Order, in which its members chose as their symbol: a dragon with the tail around the neck, back in the centre, cut from the tip of the nose to the tail, with a wound that bled out and along which was placed a red cross on a white background, resembling those worn by the knights of Saint George.43 Given that among the fragments of the Bobovac red limestone slabs not a single one was preserved depicting the left shoulder of the deceased, it cannot be claimed with certainty whether any of the Bosnian kings buried here was depicted with the described symbol. Nevertheless, there is another detail speaking in favour of Anđelić’s statement – for which he was again governed exclusively by his intuition – that one of them was a member of the Order. Among the fragments of architectural plastic from the grave chapel Anđelić also pointed out ‘’the parts of a sculpture of a saint in the costume of a soldier from classical antiquity (St. Michael)’’ (Anđelić 1973, 73) (Fig. 16-17). A circular emblem can be noticed next to the left shoulder of the fi gure, which was made of miljevina, like the rest of the decorations in the chapel. This – in addition to the visible part of a short sleeve of a mail shirt – is what probably led Anđelić to conclude that it represented a Roman military fi bula and thus to identify the fi gure as a saint in a

39 This information is incorrect – Stibor II (the younger) died in 1434. His tombstone slab was found in Buda in 1907 – comp. here note 18.

40 Of the three known Ostoja’s seals, one (the second middle) depicts the old coat of arms of Tvrtko I, with a crest in the shape of a bouquet, a crown with lilies, a helmet, a veil and a shield in which, instead of the old representation with an oblique stripe and lilies, a crown with lilies was placed. On Tvrtko’s large double-sided seal, in addition to having replaced Dabiša’s, i.e. Tvrtko’s name with his own, Ostoja also changed the content of the representations on the shields on both sides of the throne, that is in the horseman’s hand, so that they both contain a crown with lilies. In more detail about this issue, with the earlier literature: Anđelić 1970, 34-38, Pl. VIII-X. From what is known today, Ostoja did not mint his own coins.

41 For the literature about this comp. notes 32 and 33 here.42 Comp.: Lővei 2006, 348 (kat. 4.51); Varga & Lővei 1992, 135, Fig. 30,

as well as in the works quoted in the note 18; Šišić 1902, 205.43 Comp.: Lővei 2006, 258. For the original text in Latin comp. here note

nr. 69. I use this opportunity to express again my most cordial thanks to my colleague Pál Lővei, who drew my attention to these data and sent me his paper prior to publishing.

246

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

cirao kao sveca u antičkoj odori. Zapravo, riječ je o opisanoj oznaci spominjanog Reda, na kojoj se i pored oštećenja fi no može razaznati tijelo zmaja s repom omotanim oko naviše izvijenog vrata. Iz razjapljene čeljusti izbija plamen, a od de-talja se još može razabrati griva na dijelu vrata, te zmajevo oko. Na fragmentu fi gure se lijepo vidi i način na koji je oz-naka bilo pričvršćena za oklop, jednom širokom trakom koja se spuštala s ramena, a na čijem je kraju visio opisani zmaj.44 Figura izvedena u visokom reljefu, danas očuvana u visini od 19 cm, a u prvobitnom stanju vjerojatno oko 50 cm, možda je bila smještena u luneti portala, kako to prva predlaže M. Lovrenović, te je zbog tako istaknute pozicije i predstavljala sveca kojem je crkva posvećena (Lovrenović 2000, 119). Ista autorica prenosi Anđelićevu tvrdnju da se radi o prikazu sv. Mihovila, kojeg identifi cira prema „rubu rukava neke očito antičke odore“, te fi buli koja pridržava plašt, što je po mom mišljenju pogrešno.45 Od uobičajenih atributa sv. Mihovila: oklopa, mača ili koplja, vage kao i simbola zla (zmije, zmaja i sl.), tu je vidljiv samo oklop, pa smatram da takvo identifi -ciranje nije utemeljeno. Jedini pouzdan putokaz za identifi ci-ranje ove fi gure zapravo je na njoj prikazani amblem Zmajeva reda čiji su pripadnici, prema već citiranoj odluci o izboru vlastita simbola koji je između ostalog uključivao i crveni križ na bijeloj podlozi, za svog zaštitnika izabrali drugog sve-ca vojnika – sv. Jurja. U kontekstu Zmajeva reda sv. Mihovil se, za razliku od sv. Jurja, nikada ne javlja, te držim kako se on može isključiti iz svih razmatranja o ovoj temi. S druge strane, nigdje nije zabilježena predstava anđela sa simbolom viteškog reda te se prije ostalih mogućnosti u obzir treba uzeti ona koju zastupa P. Lővei da opisana fi gura, zapravo, pred-stavlja jednog od bosanskih kraljeva iza čijih se leđa nalazio anđeo, što bi dakle činilo sličan, ali umanjen, prikaz onom na nadgrobnim pločama. U tom slučaju bi pred sobom imali prikaz kraljevske osobe u čijem su aranžmanu izvođeni rado-vi na kapelici, a koja je istodobno i bila pripadnik Zmajeva reda. Prema analizi M. Lovrenović, glavni građevinski radovi na kapelici bi se trebali pripisati Tvrtku II, i to između 1421. i 1443. godine (Lovrenović 2000, 115-116). Anđelić zaključuje kako je prvobitna kapelica adaptirana u kraljevsku grobnu kapelicu za Ostojina vremena, da je arhitektonska plastika napravljena za vrijeme Tvrtka II, a puna plastika za kralja

44 Simbol Zmajeva reda se može vidjeti na Sigismundovu portretu kojeg je izradio Pisanello, nadgrobnim pločama Stibora II, Grafa Ludviga XI. († 1440), Pétera Berzevicija (†1433.), grobu Hercoga Ludviga II. Šleskog (†1419), ali i drugim spomenicima, nastalim uglavnom tokom treće i četvrte decenije 15. st. – usp.: Lővei 2006, 260; za reprodukcije usp.: na istom mjestu kat. br.: 4.39-42, 4.44-45, 4.51-53 i dr.

45 Ista 2000, 119. Na fragmentu se zapravo može razaznati dio grudnog oklopa s karakterističnim ispupčenim šavom po sredini prsa, kao i na bezbrojnim prikazima ratnika iz 14. i 15. st., te kratki rukav pancirne, ispod platnene, košulje sa završecima izrađenim u antičkoj maniri, ali jednako tako često vidljivim i na srednjovjekovnim primjerima - usp.: Wagner et al., Teil II, T. 82 (2, 5). Na laktu lijeve ruke vidi se i karakteristična zaštita za lakat – tzv. couter (eng.; usp.: Edge, Paddock 1988, 113, 184), što govori da je fi gura bila prikazana u punom oklopu (za dobru reprodukciju identičnog prikaza oklopa usp. naslovnu stranu kataloga izložbe Sigismundus Rex et Imperator, ili u tekstu kat. 7.19). Za razvijeni i kasni srednji vijek vrlo je karakteristično prikazivanje fi gura odjevenih u civilnu i vojnu nošnju po modi vremena kada prikaz nastaje.

costume from classical antiquity. Actually, this represents the described symbol of the mentioned Order, on which despite the damage one can clearly discern the body of the dragon with the tail wrapped around the upwardly raised neck. Fire is spit-ting out of the wide open jaw; of the other details, a mane can be discerned on a part of the neck, as well as a dragon’s eye. Clearly visible on a fragment of the fi gure is the way in which the symbol was attached to the armour – by means of a wide stripe descending from the shoulders, on whose end hung the described dragon.44 The fi gure, rendered in high relief, today preserved in the height of 19 cm and originally probably around 50 cm high, was perhaps located in the lunette of the portal, as proposed fi rst by M. Lovrenović, and by virtue of such a prominent position it probably represented the saint to whom the church was dedicated (Lovrenović 2000, 119). The same author repeats Anđelić’s claim that this is a representation of St. Michael, identifi ed on the basis of an ‘’end of a sleeve of a costume obviously from classical antiquity’’ and a fi bula hold-ing the mantle, which, in my opinion, is wrong.45 Of the usual attributes of St. Michael: armour, sword or spear, scale, and symbols of evil (serpent, dragon etc.) only the armour is visible here, so I think that such identifi cation is unfounded. The only reliable guide for the identifi cation of this fi gure is actually the represented emblem of the Order of the Dragon, whose mem-bers, in line with the previously quoted decision on the choice of their own symbol, which among other things included a red cross on a white background, chose another soldier-saint as their patron – St. George. In contrast to St. George, St. Michael never appears in the context of the Order of the Dragon, so I believe that he can be excluded from all considerations of this topic. On the other hand, no representations have been recorded so far of an angel with a symbol of a knightly order, so before considering other possibilities one has to take into considera-tion the one advocated by P. Lővei, namely that the described fi gure in fact represents one of the Bosnian kings, with an angel behind his back, which would thus form a similar representa-tion, albeit smaller, to the one on the tombstone slabs. In that case, we would have before us a representation of a royal per-son who organized the works on the chapel, and who was at

44 The symbol of the Order of the Dragon can be seen on the portrait of Sigismund by Pisanello, the tombstone slabs of Stibor II, Graf Ludwig XI († 1440), Péter Berzeviczy (†1433), the grave of Herzog Ludwig II of Silesia (†1419), but also on other monuments, created mostly during the third and fourth decade of the 15th century – comp.: Lővei 2006, 260; for the reproductions comp.: in the same work cat. nr.: 4.39-42, 4.44-45, 4.51-53 etc.

45 Ibid 2000, 119. A part of the chest armour with a characteristic embossed stitch along the middle of the chest can be discerned on the fragment, like on countless representations of warriors from the 14th and 15th centuries, as well as a short sleeve of a mail shirt – worn beneath a linen one – with terminals made in the manner of classical antiquity, but seen just as often on medieaval examples – comp.: Wagner & Drobná & Durdík: Teil II, Pl. 82 (2, 5). A characteristic elbow protection – the so-called couter (Eng. Comp.: Edge & Paddock 1988, 113, 184) is visible on the elbow of the left hand, which tells us that the fi gure was represented in full armour (for a good reproduction of an identical armour representation comp. the cover of the catalogue of the Sigismundus Rex et Imperator exhibition, or the cat. 7.19 within the text). For the developed and late Middle Ages it was very characteristic to represent fi gures wearing civilian and military garments after the fashion of the time when the representation was made.

247

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

Tomaša (Anđelić 1973, 98). Mislim da se u tom kontekstu ipak, a u skladu s prije iznesenim opažanjima o identifi kaciji fi gure,46 treba potencirati uloga Tvrtka II, odnosno, njegove supruge Doroteje Gorjanske koja od 1428. g. boravi na Bo-bovcu i koja je, a to nikako nije nevažno, bila kći jednog od istaknutih članova i osnivača Zmajeva reda, poznatoga ugar-skog velikaša Ivana Gorjanskog (mađ. János Garai,† 1427)47 (sl. 18-19), (T. 2).

NADGROBNA PLOČA NEIDENTIFICIRANOGA BOSANSKOG KRALJA (BR. 3. (?))

Prilika je sada da se šira stručna javnost upozna s dva frag-menta od tvrdoga crvenog vapnenca koji do sada nisu obja-vljivani, a koji se pod inventarnim brojevima 6547 (manji) i 6574, među ostalim arheološkim materijalom do koga se došlo iskopavanjima na Bobovcu, čuvaju u Zemaljskome mu-zeju BiH. Precizniji podaci o točnoj lokaciji njihova nalazišta danas ne postoje, ali je već na prvi pogled jasno kako se radi o dijelu neke nadgrobne ploče koja ima zajedničko porijeklo kao i prije opisane. Koji su razlozi naveli Anđelića da ova dva fragmenta izostavi iz svoje studije o Bobovcu i Kralje-voj Sutjesci, ili npr. u prilogu Doba srednjovjekovne bosanske države, koji je pisao za potrebe monografi je Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, nije mi poznato.

Odmah treba naglasiti kako se ova dva fragmenta savršeno uklapaju jedan u drugi što ih čini, poslije opisanog torza, najdužim očuvanim komadom.48 Riječ je o desnom rubu ploče koji je, svojom gornjom površinom, izrađen upadljivo drukčije od ostalih očuvanih. Njegova površina bliža ravnom dijelu s reljefnim prikazom blago je zakošena prema gore, potom se ravno nastavlja prema vanjskom dijelu koji je zakošen nadolje (sl. 20 - velika). Na tom posljednjem, krajnjem dijelu gornje površine ruba vidljivo je polje s pravilno sjenčanim linijama za precizno urezivanje slova – kojih nema. Dimenzije pravo-kutnih ureza približno su jednake onim na ploči pripisanoj Stjepanu Tomašu i iznose 5 x 0,6 – 0,7 cm. Naredna sličnost s Tomaševom pločom ogleda se u načinu na koji je profi lirana donja strana ruba ovog fragmenta (sl. 21). U ovom slučaju površina donje profi lacije očuvana je znatno većom dužinom te pruža potpuniju sliku o načinu na koji su bile oblikovani gornji rubovi bočnih stranica sarkofaga. Još jedan detalj na ova dva fragmenta navodi na pomisao kako se ovdje radi o dijelovima ploče kralja Tomaša. Ravni dio ploče, na kojem se

46 Defi nitivni zaključak o ovome ne može se donijeti bez detaljnije analize svih fragmenata koji možda (!) pripadaju ovom reljefu (nekoliko manjih komada s prikazima krila, jedna ruka koja drži koplje ili skeptar, te drugi nedefi nirani manji fragmenti), a što bi se trebalo zasebno učiniti. Ovdje bih samo naglasio da se na osnovi nekih detalja, poput profi lacije ruba jednog od fragmenata, može pretpostaviti kako je zaista u pitanju bila umanjena kopija jedne od nadgrobnih ploča koja je također, in situ, bila horizontalno položena.

47 O nekim drugim tragovima utjecaja Doroteje Gorjanske na ukrašavanje i prenamjenu nekih arhitektonskih cjelina na Bobovcu opširnije: Anđelić 1973a.

48 Ukupna dužina iznosi 55, najveća širina 28,5 dok debljina varira od 6,2 do 5,5 centimetara.

the same time a member of the Order of the Dragon. According to M. Lovrenović’s analysis, the major building works on the chapel should be attributed to Tvrtko II, in the period between 1421 and 1443 (Lovrenović 2000, 115-116). P. Anđelić con-cludes that the original chapel was adapted into a royal grave chapel during Ostoja’s reign, that the architectural plastic was made at the time of Tvrtko II, while the full sculpture was cre-ated during the time of king Tomaš (Anđelić 1973, 98). I think that in that context, in accordance with the previously men-tioned observations regarding the identifi cation of the fi gure,46 one nevertheless has to stress the role of Tvrtko II and his wife Doroteja Gorjanska, who resided at Bobovac from 1428 and who – and this is far from insignifi cant – was the daughter of a prominent member and one of the founders of the Order of the Dragon, the well-known Hungarian aristocrat Ivan Gorjanski (Hung. János Garai,† 1427)47 (Fig. 18-19), (Pl. II).

TOMBSTONE SLAB OF AN UNIDENTIFIED BOSNIAN KING (NR. 3 (?))

This is an opportunity to familiarise the wider professional public with two previously unpublished fragments of hard red limestone, kept in the National Museum of Bosnia and Herze-govina under the inventory numbers 6547 (the smaller one) and 6574, with the rest of the archaeological material from the excavations at Bobovac. There are no preserved precise data regarding the exact position of their discovery, but it is clear from the fi rst glance that they formed part of a tombstone slab of the same origin as those previously described. I am not fa-miliar with the reasons that led Anđelić to omit these two frag-ments from his study about Bobovac and Kraljeva Sutjeska, or, for example, from his contribution The Period of the Mediae-val Bosnian State, which he wrote for the requirements of the monograph ‘’Cultural History of Bosnia and Herzegovina’’.

It should be stressed here that these two fragments fi t per-fectly one into the other, which together makes them the long-est preserved piece save for the described torso.48 The piece forms part of the right edge of the slab, and its upper surface is executed in a conspicuously different manner from the re-maining preserved pieces. The part of its surface closer to the fl at part with the relief representation gently slopes upwards, then continues in a straight line to the outer part, which is in-clined downwards (Fig. 20 – large). On this last, terminal part of the upper edge surface a fi eld is visible with regularly shad-ed lines for the precise incision of letters – which are missing.

46 No defi nite conclusion about this can be made without an in-depth analy-sis of all fragments that might (?) belong to this relief (several smaller pieces with representations of wings, an arm holding a spear or sceptre, as well as other indeterminate smaller fragments), which should be car-ried out separately. I would just like to stress here that on the basis of certain details, such as a profi lation of an edge of one of the fragments, it can be supposed that this was really a smaller copy of one of the tomb-stone slabs, which was likewise, in situ, positioned horizontally.

47 Regarding some other traces of the impact of Doroteja Gorjanska on the decoration and modifi cation of the use of certain architectural units on Bobovac in more detail: Anđelić 1973a.

48 The total length is 55 cm, the greatest width is 28,5 cm, while the thickness varies between 6,2 and 5,5 cm.

248

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

T. 2 Nadgrobna ploča Tvrtka II. Tvrtkovića (?) (izradila: A. Pravi-dur)

Pl. II Tombstone slab of Tvrtko II Tvrtković (?) (Drawn by: A. Pra-vidur)

T. 2

249

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

vjerojatno nalazio lik pokojnika u visokom reljefu, ovdje je očuvan samo svojim malim dijelom, ali dovoljno da se utvrdi njegova debljina, od 5,5 do 6,2 cm, što je približno jednako debljini iste površine na Tomaševoj ploči. Ova debljina, ipak, samo je pouzdan dokaz kako ova dva fragmenta ne pripadaju ploči Tvrtka II, gdje ona, kao što je već rečeno, varira između 10,5 i 11,5 cm.

Mišljenja sam da ovdje imamo ostatke do sada neprepoz-nate ploče. Da bi se takav stav opravdao, prijeko je potrebno najprije razriješiti pitanje mogućeg pripadanja ova dva frag-menta ploči kralja Tomaša. S njom, osim navedenih, ovdje se može uočiti približna sličnost u općim značajkama kame-na kao što je fi na politura, relativno ujednačena faktura ka-mena i intenzivna crvena boja. Da su ovi elementi ipak od sekundarnog značaja i da ih se kao relevantne treba uzimati samo u krajnjoj nuždi, zorno pokazuju baš ova dva fragmen-

The dimensions of rectangular incisions are approximately the same as those on the slab attributed to Stephen Tomaš, meas-uring 5 x 0,6-0,7 cm. A further similarity with Tomaš’ slab is refl ected in the way in which the lower part of the edge of this fragment is profi led (Fig. 21). In this case the surface of the lower profi lation is preserved in a considerably greater length and offers a more comprehensive picture regarding the way in which the upper edges of the lateral sides of the sarcophagus were shaped. There is another detail on these two fragments that leads one to think that these fragments form part of the slab of king Tomaš. The fl at part of the slab, on which was probably the fi gure of the deceased in high relief, is preserved here only in a small part, which suffi ced to establish its thick-ness, between 5,5 and 6,2 cm, which is close to the thickness of the same surface on Tomaš’s slab. This thickness, neverthe-less, is only reliable proof that these two fragments do not belong to the slab of Tvrtko II, where, as already mentioned, it varies between 10,5 and 11,5 cm.

In my opinion, here we have the remains of a previously unrecognized slab. To justify this view, it is of the utmost im-portance to fi rst solve the question of the possibility of these fragments belonging king Tomaš’s slab. In addition to the already mentioned similarities with this slab, one might add the resemblance in the general features of the stone, such as the fi ne polish, the relatively uniform texture of the stone and the intense red colour. However, that these elements are nev-ertheless of secondary importance, and that only in extreme need should one consider them relevant, is clearly demon-strated precisely by these two fragments, whose polish and particularly the colour, let us repeat, over a total length of 55 cm, gradually decreases from an intense red and shiny, on the smaller fragment, to a pale red, that is, an almost yellowish hue on the lower surface of the larger fragment. The second, far more important argument in favour of the proposed claim can be found in the presence of the representation of a part of a sword hilt on the fragment with more intense colour. The grip of the hilt, decorated along the middle with circular rivets of sorts, is recognizable on the quite unskilled representation, with uncertain lines and strokes, as is an irregular, semioval pommel,49 with a three-leaved lily incised in the centre (Fig. 22). Before saying something more about this representation, for the sake of consistency, we need to allow for a different identifi cation of this object as the top of a sceptre, which may be the only possible alternative to a sword. On the famous large double-sided seal of king Tvrtko I, with respect to the iconographic composition in unaltered use also by his suc-cessors, the sceptre held in the right hand is positioned on the right side of the representation, with the top at level with the head of the fi gure on the throne (comp.: Anđelić 1970, 23, Pl. V, Pl. IX, Pl. XI and elsewhere). The position of the object on the disputed slab speaks the opposite – that it was in an almost horizontal position, probably at the height of the physiological belt of the fi gure, which is not an easily conceivable position

49 A pommel of this shape cannot be reliably determined by standard typological schemes, although by virtue of its contours it is closest to the archaic forms of the 10th-12th centuries.

Sl. 20 Desni rub ploče br. 3Sl. 21 Pogled na rub ploče sa bokaSl. 22 Fragment ploče sa prikazom balčaka mačaSl. 23 Fragment ploče sa dijelom haste slova (sve snimio: M.

Sijarić)

Fig. 20 Right edge of the slab nr. 3Fig. 21 Side view to the edge of the slabFig. 22 Fragment of the slab with a representation of the sword hiltFig. 23 Fragment of the slab with a part of a letter bar (All photo by:

M. Sijarić)

250

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

ta, čija politura i posebno boja, podsjetimo još jednom, na 55 cm ukupne dužine, postupno opada od intenzivno crvene i sjajne, na manjem fragmentu, do blijedo-crvene, odnosno, gotovo žućkaste nijanse na donjoj površini većeg fragmen-ta. Drugi, mnogo važniji argument u korist iznesene tvrdnje nalazimo u prisutnosti prikaza dijela balčaka mača na ko-madu s intenzivnijom bojom. Na dosta nevještom prikazu nesigurnih linija i poteza prepoznaje se drška balčaka, po sredini ukrašena nekom vrstom okruglih zakovica, te nepra-vilna, poluobla jabučica49 u čijoj je sredini urezan trolisni lji-ljan (sl. 22). Prije nego se kaže nešto više o ovom prikazu, radi dosljednosti, potrebno je dopustiti i drukčije identifi ci-ranje tog predmeta kao vrha žezla, što bi mogla biti jedina alternativa maču. Naime, na poznatom velikom dvostranom pečatu kralja Tvrtka I, u pogledu ikonografske kompozicije nepromijenjeno korištenom i od njegovih nasljednika, žezlo držano desnom rukom se nalazi na desnoj strani prikaza s vrhom u visini glave fi gure na prijestolju (usp.: Anđelić 1970, 23, T. V, T. IX, T. XI i drugdje). Položaj predmeta na spornoj ploči govori suprotno – da je on bio u gotovo horizontalnom položaju, vjerojatno u visini fi ziološkog pojasa fi gure, što je teško zamisliva pozicija za tako, uz krunu, državnu jabuku i koplje, bitnu kraljevsku insigniju. S druge strane, da se ovdje ne radi o žezlu neporecivo govori i činjenica kako je ono već prepoznato na više fragmenata bobovačkih nadgrobnih ploča, uvijek u okomitom položaju uz liniju tijela, a k tome i dva puta držano lijevom pokojnikovom rukom. Na kraju, žezlo bosanskih vladara uvijek je prikazivano u istoj formi – sa slo-bodnim ljiljanom na vrhu, što ovdje opet nije slučaj, pa sa sigurnošću možemo govoriti o prikazu mača. Kako je prije, prilikom analize ploče pripisane Stjepanu Tomašu, pretposta-vljeno i, vjerujem, dokazano da je on bio prikazan s dva mača, ovdje treba isključiti mogućnost da se radi o istoj ploči. Čak i ako bi pretpostavili kako pred sobom imamo pravi kuriozi-tet, predstavu kralja s tri mača,50 suočili bismo se, po mom skromnom mišljenju, s još krupnijim problemom. Ukupni dojam koji ostavlja prikaz drške i jabučice ovog mača odaje slaboga i nesigurnog majstora, čiji se rad nikako ne može do-vesti u istu razinu s vrhunskom umjetničkom izvedbom de-talja s Tomaševa mača, ali i drugih dijelova te ploče. To je posebno uočljivo pri paralelnom promatranju dviju jabučica, gdje jedna jasnom formom, vjernošću izvedbe najsitnijih de-talja i dozom nježnosti u prikazu rozete plastično dočarava raskošnu izvedbu ceremonijalnoga kraljevskog mača, dok druga, s ljiljanom u sredini, više nalikuje skici načinjenoj u nuždi po neodređenom sjećanju. Dva takva prikaza istog pre-dmeta nisu se mogla nalaziti na istoj ploči. S druge strane, značenje i simbolika ukrasa koji se nalaze na te dvije jabučice moraju se promatrati i pokušati tumačiti istim kontekst. U

49 Ovako oblikovana jabučica ne može se pouzdano determinirati prema standardnim tipološkim shemama, mada je svojim konturama najbliža arhaičnim oblicima 10-12. stoljeća.

50 Pri tako smjeloj i malo vjerojatnoj hipotezi, radilo bi se o prikazu kralja s dva mača obješena o pojas, te jednim mačem prikvačenim za grudni oklop, što bi bio, koliko je poznato, prvi takav slučaj. Samo po sebi, nošenje mača na grudnom oklopu nije nepoznato (usp.: Sijarić 2004, 71, nap. 338. i 339), ali ne u kombinaciji s druga dva mača, i posebno ne na kraljevskoj nadgrobnoj ploči.

for royal insignia that – along with the crown, the apple of state and the spear – was so important. On the other hand, another fact defi nitely speaking against this being a sceptre, is that it had already been recognized on several fragments of tombstone slabs from Bobovac, always in a vertical position along the line of the body, and twice held in the left hand of the deceased person. Finally, the sceptre of the Bosnian rulers was always represented in the same shape – with a free lily on top, which again is not the case here, so we can be certain that this was a representation of a sword. Given that previously, during the analysis of the slab attributed to Stephen Tomaš, it was supposed and, I believe, proven that he was represent-ed with two swords, here we have to exclude the possibility that this was the same slab. Even if we assume that we had a genuine curiosity here, a representation of a king with three swords,50 we would face, in my humble opinion, an even big-ger problem. The overall impression left by the representa-tion of the hilt and pommel of this sword reveals a poor and uncertain craftsman, whose work can never be brought to the same level with the fi rst-rate artistic rendering of details on Tomaš’ sword, but also of other details on that slab. This is particularly obvious if one observes the two pommels side by side, where one by virtue of its clear form, faithful render-ing of the most minute details and a measure of gentleness in the representation of the rosette plastically illustrates a lavish rendition of a ceremonial royal sword, whereas the other, with a lily in the centre, is more like a sketch done in a hurry after a vague recollection. Two such representations of the same object could not have been present on the same slab. On the other hand, the signifi cance and symbolism of decorations on these two pommels should be observed, and an attempt at in-terpretaton should be made, within the same context. In the case of the pommel decorated with a lily from the slab of un-certain attribution, it is diffi cult to offer any concrete interpre-tation. This symbol, according to the standard interpretations, is present in the coats of arms of the state as much as in the family coats of arms of the Bosnian rulers. However, it never appears as an independent, so-called simple heraldic symbol. As it will be seen later in the text, the role of the sword as a heraldic symbol loses considerably in importance after 1377, so perhaps we should not insist on any particular importance of the decoration on one of its parts. Again, if a symbolic or heraldic meaning is indeed present, it might be possible to interpret it after the same has been done with the rosette on the pommel of Tomaš’ sword, in the case of which one can count on a somewhat larger body of reliable information.

The position of this sword is an entirely separate issue. As could be seen from the previous account, on the Bobovac slabs as much as on those from mediaeval Hungary, the sword was always depicted in an approximately vertical position, next

50 Such a daring and highly improbable hypothesis would entail the representation of the king with two swords suspended from a belt and one sword attached to the chest armour, which, as far as we know, would be the fi rst such case. The carrying of a sword on chest armour is not an unknown phenomenon in itself (comp.: Sijarić 2004, 71, note 338 and 339), but not in combination with two other swords, and especially not on a royal tombstone slab.

251

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

slučaju jabučice ukrašene ljiljanom s ploče čija je atribucija neizvjesna, teško je dati bilo kakvo konkretno objašnjenje. Taj simbol, prema standardnim tumačenjima nalazi se u kako u državnim tako i porodičnim grbovima bosanskih vladara, ali kao samostalno izdvojen, tzv., jednostavni heraldički znak, ne nalazi se nigdje. Kao što će se dalje u tekstu vidjeti, uloga samog mača kao heraldičkog simbola nakon 1377. g. znatno gubi na važnosti, pa u tom smislu možda i ne treba inzistirati na posebnoj važnosti ukrasa na jednom njegovom sastavnom dijelu. Ako opet, neko simboličko i heraldičko značenje zaista postoji, njega će se eventualno moći protumačiti nakon što se to učini s rozetom na jabučici Tomaševa mača, u čijem slučaju postoji nešto više pouzdanih podataka.

Sasvim posebno je pitanje položaja ovog mača. Kao što se iz prethodnog izlaganja moglo vidjeti, kako na bobovačkim tako i na sličnim pločama iz srednjovjekovne Mađarske, mač je uvijek prikazivan u približno okomitom položaju, uz bok nosioca. Ovdje je riječ o dijametralno suprotnom, gotovo hori-zontalnom položaju za što ne postoje paralele niti na nadgrob-nim pločama, niti na kraljevskim pečatima, pa ni na poznatim novcima bosanskih vladara iz 15. stoljeća. Da bi se pronašla najbliža usporednica za ovakvo pozicioniranje mača, treba se vratiti duboko u 14. st., na novce banova Stjepana II. i Tvrtka. Na aversima dinara IV, V. i VI. vrste Stjepana II. Kotromanića, taj vladar je prikazan kako sjedi na prijestolju, s mačem položenim u krilo. Balčak mača, izuzev u jednom slučaju, ban drži desnom rukom (usp.: Rengjeo 1944, 276-278). Sličan prikaz bana Tvrtka, jednom s mačem držanim desnom rukom za balčak i položenim u krilo, te žezlom u lijevoj ruci, a drugi put bez žezla, s mačem u krilu i desnom rukom na balčaku, vidi se na njegovu dinaru I. vrste (isti 1944, 278-279). Zanim-ljivo je da su, prema Rengjeu, svi navedeni novci kovani prije 1365. g., poslije koje više ne nalazimo mač položen u krilo, već držan desnom rukom, s vrhom prema gore, okomito uz tijelo. Nakon 1377. g. i Tvrtkova krunidba za kralja mač očigledno gubi svoju heraldičku ulogu i potpuno nestaje s bosanskog no-vca, dok se na pečatima bosanskih vladara, izuzev na srednjem pečatu bana Ninoslava iz 1249. g., (usp.: Anđelić 1970, 9-10, T. I (2)) s posve drukčijom funkcijom, nikada nije ni javljao.

Ako bi na ovome mjestu inzistirali na preciznosti, onda bismo za blago ukošeni položaj mača paralelu mogli potražiti na njegovim prikazima na stećcima, gdje je vrlo često, u kom-poziciji sa štitom, mač postavljen u kosi položaj, bilo s pre-dnje bilo sa zadnje strane štita.51 Takva analogija na prvi po-gled može djelovati prenategnuto, ali ako se promatra u širem kontekstu porijekla i najvjerojatnijeg mjesta izrade nadgrob-nih ploča s Bobovca, ona i ne djeluje potpuno proizvoljnom. Naime, ako je središnji položaj na nadgrobnoj ploči jednoga bosanskog vladara zauzimao heraldički prikaz državnoga ili porodičnog grba s mačem, a sve u maniri sličnih prikaza na stećcima, u tome ne bi trebali promatrati neki kuriozitet bez presedana, već dosljednu upotrebu obrazaca koji je u velikoj mjeri bio zastupljen na prostorima srednjovjekovne Bosne, dok je na prostorima srednjovjekovne Mađarske, na nadgrob-

51 Usp.: Wenzel 1965, T. LVIII (7, 21, 24, 28, 29), T.LIX (3, 9, 15, 17, 18), T.LX (1, 8, 21, 30) i mnogi drugi.

to the bearer’s hip. What we have here is a diametrically op-posite, almost horizontal position, for which no parallels exist either on the tombstone slabs or on royal seals, or even on the known coins of the Bosnian rulers from the 15th century. In order to fi nd the closest comparison to such positioning of the sword one has to return deep into the 14th century, to the coins of bans Stephen II and Tvrtko. On the obverse of the dinars of types IV, V and VI of Stephen II Kotromanić, that ruler was depicted seated on a throne, with a sword placed in his lap. Except in one case, the ban holds the sword hilt in his right hand (comp.: Rengjeo 1944, 276-278). A similar representa-tion of ban Tvrtko is visible on his dinar of the type I, in one instance holding the sword by the hilt in his right hand and placed in his lap with a sceptre in his left hand, and the second time without a sceptre, with a sword in his lap and his right hand on the hilt (Ibid 1944, 278-279). It is interesting that, ac-cording to Rengjeo, all mentioned coins were minted prior to 1365, after which we no longer fi nd the sword placed in the lap but held in the right hand, with the point up, vertically along the body. After 1377 and Tvrtko’s coronation, the sword obvi-ously loses its heraldic role and completely disappears from the Bosnian coins, while on the seals of the Bosnian rulers, with the exception of the middle seal of ban Ninoslav from 1249 (comp.: Anđelić 1970, 9-10, Pl. I (2)), with an entirely different function, it never appeared in the fi rst place.

If we are to insist on precision here, we would look for a parallel for the slightly inclined position of the sword on its representations on the stećak tombstones, where a sword, in composition with a shield, is frequently placed in a slanting position, in front of as much as behind the shield.51 Such an analogy may at fi rst glance seem far-fetched, but if one ob-serves it in the wider context of the origin and most probable place of production of the tombstone slabs from Bobovac, it in fact does not seem entirely arbitrary. If the central position on a tombstone slab of a Bosnian ruler was occupied by a heraldic representation of a state or family coat of arms with a sword, all in the style of similar representations on the stećak-type tombstones, we should not look upon this as an oddity without precedent, butrather as the consistent application of a pattern widely used in the territory of mediaeval Bosnia, while in the territories of mediaeval Hungary, on the tomb-stones of prominent fi gures from the 13th until the fi rst half of the 15th century this was the predominant pattern.52 This should be understood only as one of the possible variants of the resolution of the iconographic representation, for whose confi rmation there is not enough proof.

On the ‘’newly-discovered’’ fragments from Bobovac

51 Comp.: Wenzel 1965, Pl. LVIII (7, 21, 24, 28, 29), Pl. LIX (3, 9, 15, 17, 18), Pl.LX (1, 8, 21, 30) and many others.

52 In the period 1360-1380 a large number of grave monuments of prominent persons was decorated with a cross or a cross and a coat of arms, and from 1370 the grave monuments with a coat of arms, a helmet and a crest start prevailing in the case of the aristocracy as much as the city leaders. Monuments with fi gural representations seldom appear in the second half of the 14th and in the fi rst half of the 15th century, and it is only after this that they take absolute precedence in representation. Extensively about this, with the relevant literature: Varga & Lővei 1992, 123-131; Fig. 15-25.

252

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

nim spomenicima istaknutih ličnosti od 13. do prve polovine 15. st., bio dominantan.52 Ovo treba shvatiti samo kao jednu od mogućih inačica rješenja ikonografskog prikaza, za čiju potvrdu nema dovoljno dokaza.

Na “novootkrivenim” fragmentima s Bobovca postoji još jedan detalj koji zaslužuje pozornost. Približno 34 cm ispod balčaka mača, na samom užljebljenju koje je odvajalo ravnu plohu ploče od njena ruba, vidljiv je završetak nekog prikaza koji je zauzimao izvjesni dio središnje kompozicije. S obzirom na dosljednu praksu izvedbe pojedinih detalja na svim do sada spominjanim pločama, moguće je na osnovi karakterističnog oblika posljednjeg pretpostaviti o čemu se zapravo radi. Identičan oblik ima samo jedan prikaz, a to je kraj kraka nakrsnice mača na bobovačkom odnosno torzima oba Stibora. S obzirom da je iznad ovog prikaza već identi-fi ciran jedan mač malo je, ili nikako, vjerojatno da se opet radi o nakrsnici. Usporedbom s fragmentima ploče pripisane Tvrtku II. ustanovio sam kako se na približno istoj udaljeno-sti (33 cm), ispod nakrsnice mača nalazi štit s inicijalom, što nudi sasvim opravdano objašnjenje da pred sobom imamo dio haste slova. I sam oblik ovog detalja, uspoređen sa završecima slova inicijala iz Tomaševa grba, govori u prilog ovakvoj tvr-dnji. Odmah treba isključiti eventualnu pretpostavku kako je riječ o dijelu natpisa jer je uvijek pisan manjim slovima i jer je za njega, kako na bobovačkim tako i na svim analognim pločama iz Mađarske, predviđeno mjesto na rubu.53 Vjerujem da pred sobom imamo mali detalj nekadašnje predstave gr-ba s inicijalom, čija je hasta izašla iz okvira štita koji opet, na osnovi poznatih shema bosanske heraldike, tu možemo pretpostaviti. Ako je posljednja hipoteza točna, to bi bila prva takva pojava jer na Tomaševu heraldičkom štitu, jednako kao i na svim drugim prikazanim na bosanskim grbovima i novcu, a koji su prije spominjani u ovom tekstu, slova nikada ne iz-laze iz njegova okvira. Naravno, mnogo važnija je činjenica da se ovim iznosi mišljenje kako je još jedan bosanski kralj, osim Tvrtka II. i Stjepana Tomaša, imao grb s inicijalom, ali se njegov identitet, samo na osnovi ovdje iznesenog, ne može ustanoviti (sl. 23) (T. 3).

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Nakon svega iznesenog, s velikom mjerom sigurnosti spreman sam tvrditi da su pouzdano identifi cirane tri ploče, od kojih dvije s manjom debljinom ravnih ploha i sličnom profi -lacijom donje strane ruba, te jedna s dvostruko debljom rav-nom plohom i drukčijom profi lacijom. Fragmenti ploče pripi-sane kralju Stjepanu Tomašu daju dosta relevantnih podataka za analizu, pa i za datiranje i atribuiranje. Kompariranjem s poznatim heraldičkim motivima s različitih vrsta novca tog

52 U razdoblju 1360.-380. veliki broj nadgrobnih spomenika istaknutih ličnosti ukrašen je križem ili križem i grbom, a od 1370. g. nadgrobnici s grbom, kacigom i čelenkom počinju prevladavati, kako kod aristokracije tako i kod gradskih prvaka. Spomenici s fi guralnim prikazima rijetko se javljaju u drugoj polovini 14. i prvoj polovini 15 st., da bi tek nakon toga preuzeli apsolutni primat po zastupljenosti. Opširno o tome, s relevantnom literaturom: Varga, Lővei 1992, 123-131; fi g. 15-25.

53 Usp.: Gerevich 1971, Pl. LXXVI (191, 192, 193); Lővei 1999, 2, 4, 7, 18 kép; Varga, Lővei 1992, fi g. 32-39, i mnogi drugi.

there is yet another detail worthy of attention. Approximately 34 cm below the sword hilt, on the very groove separating the fl at surface of the slab from its edge, we can see the end of a representation occupying certain portion of the central composition. Taking into account the consistent practice of rendering individual details on all the so far mentioned slabs, it is possible, on the basis of the characteristic shape of the latter, to assume what it actually represented. Only one rep-resentation has an identical shape: the end of an arm of the cross-guard on the Bobovac torso and on those of both Sti-bors. Considering that one sword has already been identifi ed above this representation, it is highly unlikely, or perhaps even impossible, that this is again a cross-guard. By comparing the fragments of the slab attributed to Tvrtko II, I found out that at approximately the same distance (33 cm) below the sword cross-guard there is a shield with an initial, which offers an entirely justifi ed interpretation, that before us we have a part of a bar of a letter. The very shape of this detail, compared with the terminals of letters of the initial from Tomaš’ coat of arms, speaks in favour of such a claim. The possible assump-tion that this was part of an inscription should be dismissed right away, because it is always written in smaller letters and because, on the Bobovac slabs as much as on all analogous slabs from Hungary, a space at the edge was reserved for it.53 I believe that we have before us a small detail of a former rep-resentation of a coat of arms with an initial, whose bar went outside the frame of the shield, which again, on the basis of the known schemes of the Bosnian heraldry, we can surmise here. If the last hypothesis is correct, this would be the fi rst such case, because on Tomaš’ heraldic shield, same as on all the others depicted on the Bosnian coats of arms and coins that were described previously in this text, the letters never go outside of its frame. Naturally, a far more important fact is that with this the opinion is put forward that yet another Bosnian king, besides to Tvrtko II and Stephen Tomaš, had a coat of arms with an initial, but whose identity cannot be established only on the basis of what was said here (Fig. 23) (Pl. III).

CONCLUDING REMARKS

After presenting the above, I am prepared to claim with a great degree of certainty that three slabs have been reliably identifi ed, two with a lesser thickness of fl at surfaces and a similarly profi led edge on the lower side, and one with twice the thickness of the fl at surface and different profi lation. The fragments of the slab attributed to king Stephen Tomaš offer enough relevant data for analysis, and also for dating and attri-bution. After comparing with the known heraldic motifs from various types of coins of that king we may assume that the iconographic solution for the tombstone slab was conceived and realized in the later part of his reign.

Hungarian authors dealing with the topic of the slabs of Sti-bor I and II concluded, mostly based on the rendering of certain details on the slabs as well as analogies in and outside Hungary,

53 Comp.: Gerevich 1971, Pl. LXXVI (191, 192, 193); Lővei 1999, 2, 4, 7, 18 kép; Varga & Lővei 1992, fi g. 32-39, and many others.

253

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

T. 3 Nadgrobna ploča br. 3 (izradila: A. Pravidur) Pl. III Tombstone slab nr. 3 (Drawn by: A. Pravidur)

T. 3

254

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

kralja može se pretpostaviti da je ikonografsko rješenje za na-dgrobnu ploču osmišljeno i realizirano, u poznijem razdoblju njegove vladavine.

Mađarski autori koji su razmatrali pitanje ploča Stibora I. i II. zaključili su, uglavnom na osnovi izvedbe pojedinih detalja na njima kao i na analogijama u i izvan Mađarske, da su obje ploče, po narudžbi Stibora II, izrađene istodobno, od ruke istog majstora koji je djelovao oko 1430. godine (Varga, Lővei 1992, 136, nap. 87-93). Izvedba ploče Tvrtka II. ne-dvosmisleno govori da se i njeno porijeklo treba tražiti u istoj radionici i, najvjerojatnije, kod istog majstora. Anđelićeva pretpostavka kako je ta ploča (pri tome je mislio na torzo i jednu nadlakticu) desetak godina starija od ploče Stibora II, te da je poslužila kao uzor za njenu izradu - nema jako uporište jer se njena bogatija ikonografska kompozicija može i mora opravdati kraljevskim položajem onog za koga je napravlje-na, dok se drugi razlog kojeg ovaj autor navodi - “izraženiji plasticitet”, nikako ne može uzeti kao kronološki čimbenik. Nasuprot takvoj pretpostavci, logičnijom se čini mogućnost kako je situacija bila upravo obrnuta, da se Tvrtko II. za vrije-me svoga jednogodišnjeg izgnanstva iz Bosne (1434-1435),54 kojeg je uglavnom proveo na relaciji između Budima, Požuna i Beča, imao prilike na licu mjesta uvjeriti u vještinu budimskih kamenorezaca i ljepotu njihovih proizvoda. Uz uvažavanje te činjenice, ploču bih datirao u vrijeme oko 1440. godine.

Posljednja ovdje analizirana ploča, koja je sigurno bila poznata Tvrtku II. prije njegova spominjanog izgnanstva, u usporedbi s prethodne dvije pokazuje znatne razlike. Zapaženi detalji na njoj, mač u neobičnom položaju i pretpostavljeni grb s inicijalom, nedostatni su za punu identifi kaciju, ali i tako manjkavi sugeriraju neuobičajenu ikonografsku predstavu za koju unutar poznatog korpusa komparativnoga heraldičkog materijala, barem kada je u pitanju položaj mača, nema para-lela nakon 1365. god. Naravno, ta činjenica nije posebno ko-risna za samo datiranje ploče, ali stidljivo ukazuje na potrebu opreznijeg pristupa uvriježenim stavovima o bosanskoj heral-dici. Pitanje njezina atribuiranja je posebno važna jer je, ko-liko se barem iz raspoloživih podataka može zaključiti, to bila prva ploča te vrste na Bobovcu. Logično bi je trebalo povezati s kraljem Ostojom koji je, iako često u nezavidnoj političkoj ali i životnoj poziciji, svojim nasljednicima vjerojatno želio priuštiti jedan tako raskošan podsjetnik na svoju uzvišenu kraljevsku ličnost. Osim poznate prilike iz 1412. g., može se pretpostaviti kako su njegovi bliski kontakti s Pipom Spanom, s kojim je povremeno osim osame Bobovca55 dijelio i sklo-nost k avanturizmu, možda utjecali na pokretanje ideje. Nai-me, građevinski pothvati poznatog Florentinca zapaženi su u literaturi, (Varga, Lővei 1992, 134), a koliki je zaista bila nje-gov utjecaj na kasnije Ostojine zahvate na Bobovcu, problem je koji zavrjeđuje punu pozornost. Kako konkretne indicije za atribuiranje posljednje ploče ipak ne postoje, krug mogućih rješenja mora se ostaviti otvorenim. Ugarski primjer starije-ga i mlađeg Stibora (gdje, podsjetimo se, sin za oca naručuje

54 Usp.: Živković 1981, 174-176; Prema Ćirkoviću Tvrtko II. je Bosnu napustio već 1433. g. – usp.: Ćirković 1964, 266-267.

55 Up.: Živković 1981, 51-53, 55; Anđelić 1973, 140 – 141.

that both slabs, commisioned by Stibor II, were made simul-taneously, by the hand of the same craftsman, active around 1430 (Varga & Lővei 1992, 136, nap. 87-93). The rendering of Tvrtko II’s slab undeniably indicates that its origin should be sought in the same workshop and, most probably, in the person of the same craftsman. Anđelić’s assumption that this slab (by this he meant the torso and an upper arm) was some ten years older than Stibor II’s slab, and that it was used as the model for its production, has no fi rm standing, because its richer icono-graphic composition can and must be explained by the royal position of the person for whom it was made, while the second reason put forward by the author – ‘’a more prominent plastic-ity’’, can by no means be taken as a chronological factor. In contrast to this assumption, a more logical possibility is that the situation was exactly the opposite, that Tvrtko II himself, during his one-year exile from Bosnia (1434-1435),54 which he mostly spent between Buda, Bratislava and Vienna, had the opportunity to witness personally the skill of the stonecutters of Buda and the beauty of their products. Taking this fact into consideration, I would date the slab in the period around 1440.

The last slab analyzed here, certainly known to Tvrtko II before his mentioned exile, shows considerable differences in comparison with the previous two. The details observed on it, a sword in an unusual position and the surmised coat of arms with an initial, are insuffi cient for a full identifi cation, but even so they suggest an unusual iconographic representation, for which within the known body of comparative heraldic mate-rial, at least when it comes to the position of the sword, no parallels exist after 1365. Naturally, this fact is not particularly useful for the dating of the slab, but it does modestly indicate the need for a more careful approach to the established opin-ions on Bosnian heraldry. The issue of its attribution is of par-ticular importance because, at least from what we can conclude based on the available data, this would be the fi rst slab of that kind at Bobovac. It would be logical to link this slab with king Ostoja who, although frequently in an unenviable political but also personal position, probably wished to afford his successors one such lavish reminder of his sublime royal person. Besides the famous occasion in 1412, it can be supposed that perhaps his close contacts with Pipo Spano, with which he occasionaly shared, apart from the solitude of Bobovac,55 also a penchant for adventures, infl uenced the start of the idea. The building enterprises of the famous Florentine were noted in the litera-ture (Varga & Lővei 1992, 134), and the actual extent of his infl uence on Ostoja’s later interventions at Bobovac is a prob-lem that deserves full attention. As there are nevertheless no concrete indications for attributing the last slab, the circle of possible solutions has to remain open. The Hungarian example of the elder and younger Stibors (where, let us be reminded, the son commissioned the grave monument for the father), forbids one to dismiss too easily the possibility that Ostoja’s son, Stephen Ostojić (1418-1421) played a certain role in this. Considering that such commissions could not be accomplished

54 Comp.: Živković 1981, 174-176; According to Ćirković, Tvrtko II left Bosnia already in 1433 – comp.: Ćirković 1964, 266-267.

55 Comp.: Živković 1981, 51-53, 55; Anđelić 1973: 140-141.

255

M. SIJARIÊ, TOMBSTONES OF THREE BOSNIAN KINGS , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

nadgrobni spomenik), nalaže da se olako ne smije odbaciti ni mogućnost kako Ostojin sin, Stjepan Ostojić (1418-1421), u ovom pitanju igra određenu ulogu. S obzirom da se ovakve narudžbe nisu mogle jednostavno i brzo realizirati, čini mi se sasvim realnim da su u pogodnoj prilici dvije ploče mogle biti, u istoj radionici i kod istog majstora, naručene istodobno. U slučaju kada kralja po automatizmu ne nasljeđuje najstariji muški potomak, prije pripremljena nadgrobna ploča jasan je signal konkurentima o odlučnosti mladog kandidata za pre-tendiranje na uzvišeni položaj okrunjena vladara. Posljednja alternativa javlja se u liku i imenu Stjepana Dabiše (1391-1395). Nisu mi jasni razlozi zbog kojih je Anđelić rezolut-no isključio tog vladara iz svih varijanti pri razmatranju o mogućoj atribuciji ploča s Bobovca, iako se za Dabišu zna da je umro u Kraljevoj Sutjesci, gdje je uglavnom i stolovao (Anđelić 1973, 202-203). Da isto pitanje bude još zanimlji-vije, Anđelić fragmente bočne ploče jednoga od sarkofaga, s dijelom predstave orla, tumači kao heraldički simbol Srbije – na osnovi funkcije orla u prijestolnim pečatima Tvrtka I. i Stjepana Dabiše (isti 173, 95-96, nap. 62). Ako je zaista riječ o heraldičkoj predstavi, onda bi na prvo mjesto ipak trebalo istaknuti logičniju inačicu - da se orao nalazio na bočnoj strani sarkofaga kralja Dabiše.

Ličnost koja je osmislila prezentirani koncept posmrt-nog obilježja, na umu nije imala isključivo estetski kriterij. Upotreba crvenoga kamena jasna je aluzija na nadgrobne spomenike izrađivane od porfi ra, cijenjenog kako zbog kva-litete tako i purpurne boje na koju su, u simboličkom kodu, od davnina pravo pripisivali najviši velikodostojnici,56 dok je izbor gisanta kao modela prikazivanja pokojnika učinjen s namjerom ravnopravnog svrstavanja u prvi red srednjoeu-ropskih velikodostojnika. Bez obzira na vjerojatno opravdanu tvrdnju kako povećavanje sjaja posmrtnog obilježja predsta-vlja kompenzaciju za pad osobnog autoriteta (Meier 2002, 373), analizirani ostaci nadgrobnih ploča govore da se radilo o djelima iz samog vrha središnje i zapadne europske funeralne umjetnosti. Iz ovdje iznesenog je očigledno kako se sa svakim pokušajem da se detaljnom analizom baci više svjetla na cije-li problem, istodobno otvaraju nova pitanja na koja prečesto nema konačnog odgovora, ili se on koleba u neodređenosti, pa bih se za sada, o pitanju fragmenata nadgrobnih ploča tri bosanska kralja, zadovoljio skromnim, ali defi nitivnim, rezul-tatom njihova razlikovanja.

56 Za izradu nadgrobnih spomenika porfi r se koristio još od antičkih vremena – za osnovnu literaturu up.: Popović 1992, 139, nap. 19 i 20; Za upotrebu u srednjem vijeku up.: Deér 1959.

simply and quickly, I fi nd it quite plausible that in favourable circumstances two slabs could have been commissioned simul-taneously in the same workshop and from the same craftsman. In the cases when a king is not succeeded automatically by his eldest male descendant, a tombstone slab prepared in advance is a clear signal to rivals about the determination of the young pretender to the sublime position of a crowned ruler. The last alternative appears in the fi gure and name of Stephen Dabiša (1391-1395). I am not quite clear as to why Anđelić should resolutely exclude that ruler from all variants in his considera-tions about the possible attribution of the slabs from Bobovac, even though it is known that Dabiša died in Kraljeva Sutjeska, where he also mostly had his seat (Anđelić 1973, 202-203). To make the issue even more interesting, Anđelić interpreted the fragments of a lateral slab of one of the sarcophagi, with a part of a representation of an eagle, as a heraldic symbol of Serbia – on the basis of the function of the eagle on the throne seals of Tvrtko I and Stephen Dabiša (Ibid 173, 95-96, note 62). If this were really a heraldic representation, one would nevertheless fi rst have to put forward a more logical variant – that the eagle was positioned at the lateral side of king Dabiša’s sarcopha-gus.

The person that conceived the concept of funerary portray-al presented here, did not have an exclusively aesthetic crite-rion in mind. The use of red stone is a clear reference to grave monuments made of porphyry, valued for its quality as much as for its purple colour, to which the right, in a symbolic code, was from ancient times appropriated by the highest dignitar-ies,56 while the choice of gisant as the model of representing the deceased person was made with the intention of the equal positioning in the fi rst line of central European dignitaries. Regardless of the probably justifi ed claim that greater splen-dour of funerary portrayal is a compensation for diminishing personal authority (Meier 2002, 373), the analyzed remains of tombstone slabs tell us that these works were among the very best of central and western European funerary art. From what was said here it is obvious that every attempt at sheding more light on the entire problem by carrying out a detailed analysis, also raises new questions, to which only too often there is no fi nal answer or it only wavers in uncertainty. Regarding the question of the fragments of the tombstone slabs of three Bos-nian kings, I would, therefore, satisfy myself with a modest but defi nitive result of their distinction.

56 Porphyry was used for the production of grave monuments from the time of classical antiquity – for the basic literature comp.: Popović 1992, 139, note 19 and 20; For use in the Middle Ages comp.: Deér 1959.

256

M. SIJARIÊ, NADGROBNE PLO»E TRI BOSANSKA KRALJA , Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 229-256.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

Anđelić P., 1964, Neka pitanja bosanske heraldike, GZMS XIX, Sarajevo, 157-172.

Anđelić P., 1970, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, ANUBIH, Djela XXXVIII, Odjeljenje društvenih nauka knjiga 23, Sarajevo

Anđelić P., 1973, Bobovac i Kraljeva Sutjeska – stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo

Anđelić P., 1973a, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, GZMS XXVII/XXVIII, Sarajevo, 377-395.

Anđelić P., 1984, Doba srednjovjekovne bosanske države, u: Kulturna isto-rija Bosne i Hercegovine, Drugo i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 435-587.

Bauch K., 1976, Das mittelalterliche Grabbild. Figürliche Grabmäler des 11. bis 15. Jahrhunderts in Europa, Berlin, New York

Bulić F., 1898/89, Nadgrobni natpis hrvatske kraljice Helene u Solinu, VHADns III (1898), Zagreb, 19-24.

Bulić F., 1901, Izvještaj predsjednika društvenoga mons. Fr. Bulića o crkvi sv. Marije od Otoka i nadgrobnom napisu kraljice Jelene, VHADns V, Zagreb, 201-227.

Ćirković S., 1964, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd Deér J., 1959, The dynastic porphyry tombs of the Norman period in Sicily,

CambridgeDžaja M. S., 1985, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune,

grba i biskupije. Jukić 15, Sarajevo, 81-102.Edge D., Paddock J. M., 1988, Arms and armor of the medieval knight,

New York.Engel et al. 1984, Engel P., Lövei P., Varga L., Grabplatten von ungarischen

Magnaten aus dem Zeitalter der Anjou-Könige und Sigismunds von Luxemburg, ActaArchHung XXX/1-2, Akadémiai Kiadó, Budapest 1984, 33-63.

Gerevich L., 1971, The Art of Buda and Pest in the Middle Ages, Akadémiai Kiadó, Budapest

Glavaš T., 1989, Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica, GZMS 44, Sarajevo, 233-266.

Herklotz I., 1985, „Sepulcra“ e „Monumenta“ del medioevo, Roma.Katić L., 1955, Zadužbine hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu, Ra-

dovi JAZU, Odjel za fi lozofi ju i društvene nauke, knj. VI, Zagreb, 187-219.

Kovács, É., Lovag, Z., 1980, The Hungarian Crown and other Regalia, Bu-dapest

Lővei P., 1980, The Sepulchral Monuments od Saint Margaret of the Ar-pad Dynasty, ActaHaHung, XXVI/3-4, Akadémiai Kiadó, Budapest, 175-221.

Lővei P., 1992, A tömött vörös mészkő – „vörös márvány“ – a középkori magyarországi művészetben. ArsHung 1992, Nr. 2, Budapest, 3-29.

Lővei P., 1995, A középkori magyarország síremlékei – kutatási helyzetkép, ArsHung 1995/2, Budapest, 243-255.

Lővei P., 2001, “Virtus, es, marmor, scripta.” Red Marble and Bronze Let-ters, ActaHaHung, XLII/1-4, Akadémiai Kiadó, Budapest, 39-55.

Lővei P., 2006, Hoforden im Mittelalter, unter besonderer Berücksichtigung des Drachenordens, u: Sigismundus Rex et Imperator – Kunst und Kultur zur Zeit Sigismundus von Luxemburg 1387 – 1437, Budapest – Luxemburg, 251-263.

Lovrenović D., 1999, Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. (Pokušaj reva-lorizacije), Forum Bosnæ, Sarajevo.

Lovrenović M., 2000, Crkva svetog Mihovila u Bobovcu; Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću (1498- 1998), Sarajevo – Fojnica, 109-123.

Meier T., 2002, Die Archäologie des mittelalterlichen Königsgrabes im christlichen Europa, Mittelalter-Forschungen 8, Stuttgart.

Mysliveček M., 1997, Erbovník 2, aneb kniha o znacích i osudech rodů žijících v Čechách a na Moravé, Praha.

Oakeshott R.E., 1994, The Sword in the Age of Chivalry, Woodbridge, f. p. 1964.

Oakeshott R.E., 1996, The Archaeology of Weapons – Arms and Armour from Prehistory to the Age of Chivalry, Mineola, New York, o. p. 1960.

Panofsky E., 1964, Tomb Sculpture, London.Popović D., 1992, Srpski vladarski grob u srednjem veku, Beograd.Rapanić Ž., 1999-2000, Ponovo o epitafu kraljice Jelene, OpuscA 23-24,

Zagreb, 309-315.Rengjeo I., 1944, Novci bosanskih banova i kraljeva, GHDM LV, 237-291.Schramm P. E., 1956, Herrschaftszeichen und Staatssymbolik – Beiträge

zu ihrer Geschichte vom dritten bis zum sechzehnten Jahrhundert, Stutgart.

Sijarić M., 2004, Mačevi 10-15. stoljeća iz Bosne i Hercegovine, SarajevoSolovjev A., 1933, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević, GSND

XII, Skoplje, 79-125.Stockmeier P., 1980, Herrscherfrömmigkeit und Totenkult. Konstantins

Apostolkirsche und Antiochos’ Hierothesion, Festschrift für B. Köt-ting, Müster.

Šišić F., 1902, Vojvoda Hrvoj Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb.

Varga L., Lővei P., 1992, Funerary art in Medieval Hungary, ActaHaHung 35, Budapest 1990-92, 115-167.

Wagner et al. 1957, Wagner E., Drobná Z., Durdík J., 1957, Tracht, Wehr und Waffen des späten Mittelalters (1350-1450), Praha.

Wenzel M., 1965, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo.Zadro D., 2004, Franjevačka crkva i samostan sv. Nikole u srednjovjekov-

nim Milima (Arnautovići kod Visokog). Kritički osvrt na dosadašnja arheološko-povijesna istraživanja. PII 33, Sarajevo, 59-100.

Zolnay L., Marosi E., 1989, A budavári szoborlelet corvina, Budapest.Živković P., 1981, Tvrtko II. Tvrtković, Bosna u prvoj plovini XV stoljeća,

Sarajevo.

257

Izvorni znanstveni radNovovjekovna arheologija Ori gi nal scien ti fi c pa perModern Age archaeology

UDK/UDC 904(497.5 Prozorje):726.54“653“Primljeno/Recieved: 02. 05. 2006.Prihvaćeno/Accepted: 11. 09. 2006.

Dr. sc. JURAJ BELAJInstitut za arheologijuUlica grada Vukovara 68HR - 10000 [email protected]

Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve Sv. Martina na Prozorju

Interpretation of the Modern Age fi nds from the graves of the church of St. Martin at Prozorje

Nakon kraćeg prikaza stratigrafi je lokaliteta, izdvaja se horizont novovjekovnih grobova. Opisuju se bogatiji grobovi, te se pojedini nalazi analiziraju i interpretiraju. Na temelju anal-ize odabranih nalaza i njihove interpretacije, nalazi se, a time i grobovi, kronološki smještaju uglavnom u početak 18. st. Pritom se koriste i podaci iz pisanih izvora: kanonskih vizitacija, matične knjige umrlih te župne spomenice. Problematizira se tumačenje novovjekovnih nalaza i potreba multidisciplinarnog pristupa. U radu se posebna pozornost obratila osobitoj krunici iz groba 60, na kojoj su među zrnima visjeli i privjesci - simboli arma Christi.

Ključne riječi: novi vijek, crkva Sv. Martina na Prozorju, medaljice, krunice, križevi - privjesci, arma Christi, gumbi

Following a brief presentation of the site stratigraphy, a horizon of postmediaeval graves is singled out. Richer graves are described and specifi c fi nds are analyzed and interpreted. Based on the analysis of the chosen fi nds and their interpretation, the fi nds, and thus also the graves, are chronologically attributed mostly into the beginning of the 18th century. Data are used from written sources in the process: canonical visitations, register of the dead and parochial memori-als. The interpretation of Modern Age fi nds and the need for a multidisciplinary approach are discussed. Particular attention was given in the paper to a singular rosary from grave 60, on which, among the beads also hung pendants – the arma Christi symbols.

Key words: Modern Age, church of St. Martin at Prozorje, medallions, rosaries, crosses-pendant, arma Christi, buttons

Crkva Sv. Martina nalazi se na vrhu djelomično obzida-na brežuljka u selu Prozorje, kraj Dugoga Sela, odnosno na Martin Bregu - kako se taj kraj, prema crkvi, u puku nazi-va. Prosječna nadmorska visina lokaliteta je oko 203-204 m, odnosno nadvisuje okolno područje za stotinjak metara. Od crkve se pruža sjajan vidik na sve strane, pa je položaj kao predodređen za stratešku promatračnicu.

Od godine 2002. Institut za arheologiju provodi zaštitna arheološka istraživanja ruševne crkve Sv. Martina. U dosadašnjim istraživanjima otvoreno je više sondi unutar i uokolo crkve (tlocrt 1). Poviješću lokaliteta te poviješću istraživanja posjeda terra Sancti Martini bavio sam se u svom magistarskom radu (Belaj J. 2001, 149-169), gdje je navedena i osnovna literatura. Opširniji rezultati dosadašnjih

The church of St. Martin is situated on top of a partially walled hill in the village of Prozorje near Dugo Selo, that is, on Martin Breg – as people call this area, after the church. The average site altitude is around 203-204 m above sea level, and it rises above the surrounding area by about a hundred me-tres. There is an excellent view from the church on all sides, making the position almost as if predestined for a strategic observation post.

Since 2002 the Institute of Archaeology has been carrying out salvage archaeological excavations of the decrepit church of St. Martin. Several trenches within and outside the church have been opened in the excavations so far (plan 1). I have dealt with the history of the site and the history of research of the terra Sancti Martini estate in my master’s thesis (Belaj J.

258

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

istraživanja1 prikazani su nakon svake pojedine kampanje u izvješćima koja su pohranjena u Institutu za arheologiju (Belaj J. 2002; Belaj J. 2003; Belaj J. 2005). Najnoviji sažeti prikaz objavljen je nedavno u godišnjaku Annales Instituti Archaeo-logici (Belaj J. 2006, 79-84). Stoga ću ovdje ponoviti samo osnovne podatke o lokalitetu.

Najstariji nadzemni ostaci građevine potječu s kraja 15. st. Crkva je kasnije više puta pregrađivana i dograđivana. Jedno-brodna je, s nešto užim, danas trostrano zaključenim svetištem. Krajem 17. st. pred zapadno pročelje dozidan joj je zvonik. Današnje stanje ruševina crkve izuzetno je loše.

Srednjovjekovna crkva Sv. Martina postojala je i ranije. Prvi put se u povijesnim izvorima (posredno) spominje 1209. god., kada je kralj Andrija darovao templarima zemlju koja se po crkvi nazivala svetoga Martina (CD III., 84, doc. 74.).

Već se 1270. god. spominje templarski zamjenik precepto-ra (perpreceptor) Sv. Martina, (CD V., 577, doc. 14), a precep-

1 Uz voditelja istraživanja, dr. sc. Jurja Belaja, u dosadašnjim su istraživanjima sudjelovali: dr. sc. Bartul Šiljeg i mr. sc. Kristina Jelinčić (iz Instituta za arheologiju), Marijeta Babin, Stanka Crvik, Damir Fofi ć, Iva Kaić, Siniša Krznar, Ivana Miletić, Maja Pasarić, Maja Šunjić (diplomirani arheolozi), Nikolina Antonić, Kristina Grubišić, Ksenija Jurejevčič, Dalibor Kereša, Ana Krolo, Andreja Kudelić, Ivana Murati, Filomena Sirovica (apsolventi i studenti arheologije) te Marija Brajković i Ivana Bago (apsolventice povijesti umjetnosti).

2001, 149-169), where the basic literature was listed as well. Extensive results of former excavations1 were presented fol-lowing each individual campaing in the reports kept in the ar-chives of the Institute of Archaeology (Belaj J. 2002; Belaj J. 2003; Belaj J. 2005). The latest summary report was recently published in the annual publication Annales Instituti Archaeo-logici (Belaj J. 2006, 79-84). I shall therefore repeat here only the basic data about the site.

The earliest above-ground remains of the building date from the late-15th century. The church was subsequently re-constructed and added to on several occasions. It has a single nave, with a somewhat narrower shrine, presently enclosed on three sides. Toward the end of the 17th century a bellfry was built in front of the western façade. The present state of the church ruins is exceptionally poor.

The medieval church of St. Martin existed even before. It was fi rst (indirectly) mentioned in historical sources in 1209, when King Andrija gave the land, known as St. Martin’s after the church, to the Templars (CD III, 84, doc. 74).

Already in 1270 there is mention of a Templar deputy pre-ceptor (perpreceptor) of St. Martin (CD V, 577, doc. 14), and preceptors appear in documents from 1277, 1292 and 1311 (Mon. Episc. Zagr. I, 184, doc. 184; CD VII, 98, doc. 79; CD VII, 287, 288, doc. 240, 241). After their order was abolished, the Templars were succeeded also on this estate by the Hospi-tallers. A document from 1320 mentions the Hospitaller house of St. Martin (CD VIII, 556, doc. 456), and their preceptor (as preceptor domus sancti Martini de Zelina) is mentioned in 1340 (CD X, 555, doc. 390). Following the departure of the Hospitallers, towards the end of the 15th century, secular feudal lords appear as managers (Dobronić 1984, 30).

Even though St. Martin’s name appears already in the fi rst known document, the church as a building is mention-ed only starting with archdeacon John’s list of parishes in the Cathedral archdeaconry of the Zagreb diocese of 1344: Item ecclesia beatissimi Martini in possessione crucifero-rum (Buturac 1984, 66). True, Buturac writes that the par-ish church of St. Martin in Prozorje appears in 1209, 1268, 1270, 1320 and 1340, but this is only inferred from the name of St. Martin.

Although most researchers of its history agree that the church of St. Martin had always stood on this position, which has an exceptional view on all four sides of the world, other opinions were also put forward (Belaj J. 2001, 149-169; Be-laj J. 2002, 4-12). There are even more differences of opin-ion regarding the exact location of the house (domus) of the Knights Templar and Hospitaller, which (as the seat of their preceptorate) was, at least from the middle of the 13th cen-

1 In addition to the excavation director, Juraj Belaj, PhD, the following per-sons took part in the excavations carried out so far: Bartul Šiljeg, PhD and Kristina Jelinčić, MSc (from the Institute of Archaeology), Marijeta Babin, Stanka Crvik, Damir Fofi ć, Iva Kaić, Siniša Krznar, Ivana Miletić, Maja Pasarić, Maja Šunjić (graduate archaeologists), Nikolina Antonić, Kristina Grubišić, Ksenija Jurejevčič, Dalibor Kereša, Ana Krolo, Andreja Kudelić, Ivana Murati, Filomena Sirovica (senior and junior students of archaeology) and Marija Brajković and Ivana Bago (senior students of art history).

Tlocrt 1

Ground plan 1

259

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

tori se javljaju u ispravama iz 1277, 1292. i 1311. god. (Mon. Episc. Zagr. I., 184, doc. 184; CD VII., 98, doc. 79; CD VII., 287, 288, doc. 240, 241). Templare su, nakon njihova ukinuća, i u ovom posjedu naslijedili ivanovci. U ispravi iz 1320. god. spominje se ivanovačka kuća Sv. Martina (CD VIII, 556, doc. 456), a njihov se preceptor (kao preceptor domus sancti Mar-tini de Zelina) spominje 1340. god. (CD X., 555, doc. 390). Nakon odlaska ivanovaca, krajem 15. st., kao upravitelji se javljaju svjetovni feudalci (Dobronić 1984, 30).

Iako se s imenom svetog Martina susrećemo od prve poz-nate isprave, sama crkva kao građevina spominje se tek od popisa župa arhiđakona Ivana u Katedralnom arhiđakonatu zagrebačke biskupije iz 1334. god.: Item ecclesia beatissimi Martini in possessione cruciferorum (Buturac 1984, 66). J. Buturac, doduše, piše da se župska crkva sv. Martina u Pro-zorju javlja 1209., 1268., 1270., 1320. i 1340. god., ali to se samo sluti po imenu sv. Martina.

Iako se većina istraživača njezine povijesti slaže da se crkva Sv. Martina oduvijek nalazila na ovome položaju, s kojega se pruža izuzetni pogled na sve četiri strane svijeta, bilo je i drugih mišljenja (Belaj J. 2001, 149-169; Belaj J. 2002, 4-12). Još je više razmimoilaženja oko ubikacije kuće (domusa) vitezova templara i ivanovaca, koja se (kao središte njihova preceptorata), također, barem od sredine 13. st., nala-zila na velikome svetomartinskom posjedu (Dobronić 1984, 30; Belaj J. 2001, 154-155). No izuzetnost ovoga položaja opravdano nameće pretpostavku dugog kontinuiteta zaposje-dnutosti lokaliteta.

U dosadašnjim arheološkim kampanjama intenzivnije je istraživano svetište crkve i njezina okolica te istočni kutovi broda kao i prostor južno od njega. Otkriveni su tragovi više faza gradnje i dogradnje crkve Sv. Martina. Pronađeni su i ostaci dviju sakristija (starije, južne i mlađe, sjeverne), pre-dvorja koje je kasnije bilo pregrađeno u južnu bočnu kapeli-cu Sv. tri kralja te (plitko otkopane) sjeverne bočne kapelice Sv. Barbare. Dominantna je gotička faza crkve s potpornjima, koji su također otkriveni u istraživanjima. Vidi se da je ona barem djelomično sjela na starije temelje crkve, koji su možda bili čak i drukčije orijentacije. Današnja crkva nije posve pra-vilno orijentirana u smjeru istok – zapad. Otklonjena je za 24° prema pravcu jugozapad-sjeveroistok. Svi grobovi ukopani u novome vijeku prate takvu orijentaciju: ili su paralelni s osi crkve, ili su pak (zbog očite skučenosti prostora) ukopani oko-mito na nju.

Istražena su 93 groba različitih stupnjeva očuvanosti, različitih orijentacija (prevladavaju ukopi paralelni s osi crkve) i pokojnika različite dobi (položaj im je ucrtan na tlocrt 1). Pronađeni su nalazi koji svjedoče o srednjovjeko-vnim aktivnostima na lokalitetu, primjerice, novci kovani u doba vladavine kralja Žigmunda (1387.-1437.) i Karla I. Roberta (a za vrijeme banovanja Stjepana IV. Babonića, dakle između 1310. i 1316. godine). S prijelaza 13. na 14. st. potječe nadgrobna ploča s uklesanim prikazom štita i mača, a još je starija karičica sa S petljom (Belaj J. 2006, 81, sl. 2,84).

Namjera u ovom radu nije prikazati svu slojevitost istraživana lokaliteta (između ostalog i zbog činjenice

tury located on the large St. Martin estate (Dobronić 1984, 30; Belaj J. 2001, 154-155). However, the singularity of this position requires that we assume a long continuity of the site’s occupation.

In the archaeological campaigns carried out so far excava-tion was focused on the church sanctuary and its surround-ings as well as the eastern corners of the nave and the space to the south of it. Traces of several phases of construction of and additions to the church of St. Martin were discovered. The remains of two sacristies (an earlier, southern one and a later, northern one) were also found, a lobby that was later reconstructed into a southern lateral chapel of the Magi and a (shallowly excavated) northern lateral chapel of St. Barbara. The dominant phase of the church is the Gothic phase with supports, which were also discovered by the excavations. It is obvious that it at least partly sat on the earlier church foun-dations, which were perhaps even orientated differently. The present-day church is not fully oriented in the east-west direc-tion. It has a tilt of 24° to the southwest-northeast direction. All graves dug in the Modern Age follow this orientation: they are either parallel to the church axis or (due to obviously re-stricted space) are dug vertically to it.

Ninety-three graves were excavated, in various degrees of preservation, of variable orientation (predominant are burials parallel to the church axis) and belonging to deceased persons of different ages (their position was drawn on plan 1). Finds were discovered that bear testimony to the medieval activi-ties on the site, e.g. coins minted during the reign of King Si-gismund (1387-1437) and Charles I Robert (and during the banship of Stephen IV Babonić, i.e. between 1310 and 1316). A tombstone with a carved representation of a shield and a sword dates from the transition from the 13th to the 14th cen-tury, while a ring with an S-shaped loop is even older (Belaj J. 2006, 81, Fig. 2,84).

It is not the intention of this paper to present the entire stratigraphy of the excavated site (among other things also due to the fact that the excavations are continuing, and it is ex-pected that they will lead to additional fi nds and understand-ing of the earlier periods, which will, hopefully, complement the medieval picture), but to draw attention to the relatively rich Modern Age horizon explored in the excavations carried out so far.

There are several reasons for such an intention. It is al-most impossible to excavate archaeologically medieval sacral architecture without fi rst encountering a Modern Age horizon with abundant material. The fi nds in that horizon, mostly in graves, can often be quite interesting, but it is somehow as if they are out of the focus of attention of archaeologists, who focus on the search for the earliest medieval (or even earlier) layers, for the deepest roots of the church building.

It is perfectly clear that archaeologists cannot simply ‘’wash their hands’’ of the fi nds that they acquired through systematic excavations and leave them to others who may be interested. Unless they represent exceptional works of art, art historians do not want them, ethnologists do not focus on the interpretation of excavated material, and historians would say that they are not interested in grave fi nds as such. And thus the

260

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

što se istraživanja nastavljaju, pa se očekuju dodatni na-lazi i spoznaje o starijim razdobljima koji će, nadamo se, upotpuniti srednjovjekovnu sliku), već ukazati na relativno bogati novovjekovni horizont istražen u dosadašnjim isko-pavanjima.

Postoji više razloga za ovakvu nakanu. Gotovo je nemoguće arheološki istraživati srednjovjekovnu sakralnu arhitekturu, a da se pritom prvo ne naiđe na materijalom bo-gat novovjekovni horizont. Nalazi u tom horizontu, ponajviše u grobovima, znaju biti vrlo zanimljivi, no kao da uglavnom izmiču pozornosti arheologa, usredotočenih na potragu za najstarijim srednjovjekovnim (ili još starijim) slojevima, za najdubljim korijenom crkvene građevine.

Sasvim je očito da od nalaza do kojih su došli sustavnim iskopavanjima, arheolozi ne mogu samo tako “oprati ruke” i prepustiti ih eventualnom zanimanju drugih. Naime, ukoliko se ne radi o izuzetnim umjetničkim ostvarenjima, povjesničari umjetnosti ih ne žele, etnolozi nisu usredotočeni na interpre-tiranje iskopina, a povjesničari će reći da ih nalazi iz grobova kao takvi ne zanimaju. I tako materijal ostaje ničiji, neobrađen, razasut u kutijama po depoima daleko od očiju javnosti.

Iz novije stručne literature vidljivo je da slično razmišlja sve više arheologa u Hrvatskoj. Stoga se nadamo da će i ovaj rad pridonijeti boljem vrednovanju novovjekovnog materijala (iz grobova).

material ends up with no-one to care for it, unanalyzed, scatter-ed in boxes in depots far from the eyes of the public.

The recent expert literature shows that this view is in-creasingly adopted by a growing number of archaeologists in Croatia. We therefore hope that this paper will contribute to a better evaluation of the Modern Age material (from graves).

METHODOLOGY

The Modern Age archaeology differs in several respects from its ‘’elder sisters’’; it has its advantages and the research-er should make the most of them. The foremost advantage is that it disposes with numerous written (but also other) sources that can shed light on an encountered object or phenomenon. Each new source type requires a new approach (new method, mostly interdisciplinary).

The mentioned written sources are, in the case of a sacral site, primarily visitations, parochial memorials, registers of the dead, but also cadastre maps, ancient maps, archive entries about producers of certain objects or the systems of their acquisition.

The second important difference is that the analogies for discovered objects (when it comes to fi nds from Modern Age graves they primarily consist of the remains of clothes and footwear, jewellery and items of a religious character with which the deceased were buried – saintly medallions, rosa-ries, crosses…) should also be looked for in the places other than usual (e.g. in the ethnological literature and in the works of art historians, in various museums – of Arts and Crafts, the Ethnographic Museum, the History Museum…, in auction catalogues, on the portraits in picture galleries…).

SITE STRATIGRAPHYModern Age archaeological fi nds on the observed site de-

rive mostly from two types of stratigraphic units: from graves (closed units) and from mixed, disturbed layers, together with earlier fi nds. Sometimes, although less frequently, they are also found in the grave fi lls.

Layers in the narrow sense of the word are not numerous, which is usual on such sites; manifold and prolonged burials at the same space have mostly taken their toll on the stratigra-phy, which remained preserved only at few places.

However, fi nds from certain grave assemblages (belong-ing to the deceased) are the most appropriate for a typological analysis because they were placed into the grave at the same moment. Naturally, even in these occasions one ought to re-main cautious when dating the objects, as it is easily possible that certain objects with which the deceased was buried could have been older, inherited from ancestors etc. A degree of cer-tainty is provided only by the regular, and at the same time simultaneous appearance of identical – and chronologically attributable – objects.

Helpful in establishing a chronology are the relations be-tween the graves and their position with regard to the archi-tecture, and sometimes also – with particular caution – the relative depth at which the graves were dug, as well as their orientation.

In the excavation of this site, graves and dislocated bones were found in all the opened trenches. The exception is the

Sl. 1 Portret nadvojvode Sigismunda iz 1480. god. (detalj) (Prema Gotik in Österreich, 121-122, kat. br. 40, sl. 4)

Fig. 1 Portrait of archduke Sigismund from 1480 (detail) (After Go-tik in Österreich, 121-122, cat. nr. 40, Fig. 4)

261

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

METODOLOGIJA

Novovjekovna arheologija se unekoliko razlikuje od svojih “starijih sestara”, ima svoje prednosti koje istraživač treba čim bolje iskoristiti. Prvenstvena je prednost u tome što raspolaže brojnijim pisanim (ali i nekim drugim) izvorima koji mogu osvijetliti predmet ili pojavu na koju se naišlo. Svaka nova vrsta izvora traži novi pristup (novu metodu, uglavnom interdisciplinarnu).

Spomenuti pisani izvori su, kod sakralnog lokaliteta, prven-stveno vizitacije, župne spomenice, matične knjige umrlih, ali i katastarske mape, stare karte, arhivski podaci o izrađivačima određenih predmeta ili sustavima njihove nabave.

Druga bitna razlika je da i analogije za pronađene predmete (a kada je o nalazima iz novovjekovnih grobova riječ, prven-stveno se radi o pronađenim ostacima odjeće i obuće, nakita te predmeta nabožnog karaktera s kojima su se pokojnici poka-pali - svetačke medaljice, krunice, križevi…) treba tražiti i na drukčijim mjestima od uobičajenih (primjerice, u etnološkoj literaturi i u radovima povjesničara umjetnosti, u raznim mu-zejima - za umjetnost i obrt, etnografskom, povijesnom…, u aukcijskim katalozima, galerijama slika na portretima…).

STRATIGRAFIJA NALAZIŠTANovovjekovni arheološki nalazi na promatranom lokali-

tetu potječu uglavnom iz dvije vrste stratigrafskih jedinica: iz grobova (zatvorenih cjelina) te iz izmiješanih, prekopanih slojeva, zajedno sa starijim nalazima. Ponekad, iako rjeđe, na-laze se i u zapunama grobova.

Slojeva, u užem smislu riječi, nema mnogo, što je uobičajeno na ovakvim lokalitetima; višekratnost i dugotraj-nost pokopavanja na istome prostoru uglavnom je uništila slojevitost, te je ona tek mjestimice ostala očuvana.

No nalazi iz pojedinih grobnih cjelina (koji pripadaju po-kojniku) najpodesniji su za tipološku analizu jer su u grob dospjeli u istome trenutku. Naravno, i u takvim prilikama moramo zadržati određeni oprez pri datiranju predmeta, jer je lako moguće da su pojedini predmeti s kojima je pokojnik po-kopan mogli biti stariji, naslijeđeni od predaka i sl. Određenu sigurnost pruža tek učestala, a istodobna pojava istovrsnih - vremenski opredjeljivih - predmeta.

Kod uspostavljanja kronologije mogu nam pomoći i međusobni odnosi grobova te njihovi odnosi prema arhitek-turi, a ponekad i - uz osobit oprez - relativna dubina ukopa grobova kao i njihova orijentacija.

Istražujući ovaj lokalitet, u svim su otvorenim sondama pronađeni grobovi i dislocirane kosti. Iznimka je prostor istočno od svetišta, gdje se - vjerojatno zbog prevelike strmine - možda nije niti pokapalo. Možemo zaključiti kako se u i oko crkve Sv. Martina pokopavalo u više faza. Kao najstariji, za sada su prepoznati grobovi ukapani prije izgradnje pojedinih zidova sakristija i predvorja. Grobovi za koje se to pouzdano može tvrditi, su grobovi koji ulaze pod zidove, oni koje su zi-dovi presjekli te oni koji svojim položajem izlaze djelomično izvan gabarita predvorja. Primijetiti se može kako je njihova orijentacija isključivo paralelna s osi crkve (Belaj J. 2005). Kasnije će (u promatrano doba) smjer polaganja biti manje bitan jer su se ljesovi slagali na ograničeni, skučen prostor.

space east of the shrine, which – probably due to the excessive steepness – was not used for burial at all. We can conclude that there were several phases when burials were practiced in and around St. Martin’s church. The earliest recognized graves are those dug prior to the building of some of the walls of the sacristies and of the lobby. This can be claimed with certainty for the graves that extend beneath the walls, those that were cut by the walls and those that by virtue of their position partly protrude outside the lobby perimeter. We can see that their orientation is exclusively parallel to the church axis (Belaj J. 2005). Later on (during the observed period) the orientation of positioning will be less important, because the coffi ns were laid in a limited, confi ned space. The fi nds from the graves will then be of particular help to us.

OVERVIEW OF THE IMMOVABLE MODERN AGE FINDSThe Modern Age archaeological fi nds can primarily be di-

vided into the immovable architectural remains and movable fi nds.

Several Modern Age building interventions on the struc-ture were observed in the course of the excavation. These were mostly annexes to the church itself. Even though this segment will not be analyzed in detail in this paper, at least its basic information and features will be given.

Regarding certain features of the graves dug along the church walls, at least two burial horizons can be distinguished: the graves older than the walls of the sacristies and chapels (the graves cut by these walls walls and the contemporary ones) and the graves younger than the walls – which adjusted to them. It is certain that many graves will not be easily de-termined chronologically without 14C analyses of bone age, in other words, only on the basis of the fi nds (which are rare in the older graves).

The graves laid into wooden tombs, whose beams were joined by a hrvatski vugel (‘’Croatian corner’’), and which were discovered in the southern sacristy and to the east of it, turned out to be more interesting. Some of them are obviously later than the sacristy walls, while some were cut by them. Perhaps this practice was applied precisely at the time the sac-risty was being built, but this question also remains open, as we cannot know whether there were also other graves, those buried at higher levels, with similar constructions. This could not have been observed due to the different, considerably darker colour of the layers in comparison with the virgin soil (Belaj J. 2005, 18, 20, 24-25).

The dating of some graves can sometimes be aided by ca-nonical visitations and a parochial memorial, because one can learn from them about the time at which a building was con-structed in the Modern Age.2 Canonical visitations are kept in the Archdiocesal archives in Zagreb, and the earliest regard-ing this parish date from 1622. They were partly retold by Rudolf Horvat (Horvat 1931).

2 I thank Dr Stjepan Razum, the Director of the Archdiocesal Archives in Za-greb for permission to review the canonical visitations as well as Dr Andrija Lukinović for a stimulating conversation. I thank p. Slavko Kresonja, the pastor of Dugo Selo, for an inspection of the parochial memorial.

262

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Tada će nam za datiranje grobova osobitu pomoć pružiti na-lazi iz grobova.

OSVRT NA NOVOVJEKOVNE NEPOKRETNE NALAZEArheološke nalaze iz novog vijeka prvenstveno možemo

podijeliti na nepokretne ostatke arhitekture i pokretne nalaze. Tijekom istraživanja uočeno je više novovjekovnih

građevinskih intervencija na objektu. Uglavnom je riječ o do-gradnjama uz samu crkvu. Iako ovaj segment neće u ovome radu biti detaljnije analiziran, iznijet će se ukratko barem nje-govi osnovni podaci i značajke.

Prema pojedinim obilježjima grobova ukopanih uz zidove crkve, razlučiti se mogu barem dva horizonta ukopavanja: gro-bovi stariji od zidova sakristija i kapela (grobovi koje su ti zidovi presjekli i njima suvremeni) te grobovi mlađi od zidova - koji su se njima prilagodili. Sigurno da mnoge grobove neće biti lako vremenski odrediti bez 14C analiza starosti kostiju, odnosno sa-mo na temelju nalaza (koji su u starijim grobovima rijetkost).

Zanimljivijim su se pokazali grobovi položeni u drve-ne grobnice, čije su grede bile spojene hrvatskim vuglom, a koji su pronađeni u južnoj sakristiji i istočno od nje. Pojedini su očito mlađi od zidova sakristije, a pojedini su bili njima presječeni. Možda se radi o praksi koja se primjenjivala upra-vo u doba gradnje sakristije, ali i to pitanje ostaje otvoreno, jer ne možemo znati nisu li i neki drugi grobovi, oni ukopani na višim razinama, imali slične konstrukcije. To nije moglo biti primijećeno zbog drukčije, znatno tamnije boje slojeva no što je slučaj kod zdravice (Belaj J. 2005, 18, 20, 24-25).

Datacijama pojedinih grobova mogu ponekad pomoći ka-nonske vizitacije i župna spomenica, jer iz njih možemo doz-nati kada je koji objekt u novome vijeku bio građen.2 Kanon-ske se vizitacije čuvaju u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a najstarije o ovoj župi potječu iz 1622. god. Djelomice ih je prepričao Rudolf Horvat (Horvat 1931).

Općenito, u vizitacijama je težište izvješćivanja na oprem-ljenosti crkve obrednim predmetima koji omogućuju župniku obavljanje svih obreda, na njihovo čuvanje te na upravljanje dobrima kojima župa raspolaže. Iz spomenutih se zapisnika može zaključiti kako je dohodovna imovina (zovu je bona, dobra) župe “sv. Martina biskupa i priznavatelja” (to je puni svečev naziv, ponegdje ga baš tako citiraju) relativno skrom-na, pa su svi popravci i preinake tekli veoma usporeno.

U prvoj sačuvanoj vizitaciji, iz 1622. god., zabilježeno je da je stara crkva Sv. Martina utemeljena (fundata) u Božjakovini te da je građevinski u dobrom stanju, ali unutrašnjost nije uščuvana.3

Vizitacije iz 1630. i 1634. govore o potresu 1630. god., zbog čega su popucali zidovi i svod nad svetištem (Horvat 1931, 294). Izjava je vrlo realna jer se to događalo na svim našim srednjovjekovnim crkvama, no dobro vezani gotički

2 Zahvaljujem se dr. Stjepanu Razumu, ravnatelju Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu na omogućenom pregledavanju kanonskih vizitacija te dr. Andriji Lukinoviću na poticajnom razgovoru. Na uvidu u župnu spomenicu zahvaljujem se o. Slavku Kresonji, župniku dugoselskom.

3 Horvat 1931, 294 kaže “slabo čista”, a latinski tekst približno: “minima ... servatam” (1622. [1/I,73]).

Generally speaking, the focus of the visitations’ report is on the degree of furnishment of the church with ritual objects enabling the pastor to perform all the rites, on their keeping and on the management of the goods managed by the parish. It can be concluded from the mentioned records that the income property (called bona, the goods) of the parish of ‘’St. Martin bishop and confessor’’ (this is the full name of the saint, and this is exactly how he is quoted in some places) is relatively modest, so all the repairs and modifi cations proceeded at a very slow pace.

In the fi rst preserved visitation, from 1622, it was regis-tered that the old church of St. Martin was founded (fundata) in Božjakovina, and that it is physically in good condition, but the interior is not preserved.3

The visitations from 1630 and 1634 speak of the 1630 earth quake, which brought about ruptures in the walls and in the vault over the shrine (Horvat 1931, 294). The statement is very realistic because this happened on all our medieval church es, but well connected Gothic vaults are so solid that they survived, like the ones in Remetinec and Lepoglava, but also elsewhere. After that earthquake the church had to be butt-ressed by wooden pillars to prevent its collapse, which is a piece of information that might help us in the interpretation of some of the discovered pits (as fi nally renovated it is men-tioned as late as 1688; Horvat 1931, 294).

Later visitations also occasionally speak about the state of the church building, about repairs and annexes of certain structures, but unfortunately the visitations contain no infor-mation about the graves. In rare occasions only the state of the cemetery and the construction of the grave chapel of the Magi are mentioned (on the 7th October 1680 [47/IIIa, 1]); later, in 1746, it says that the chapel leans against the church and one enters it from the cemetery.

The visitators’ reports are frequently summarized and can end, for example with the sentence: Caetera ut prius – ‘’the rest as before’’(1634 [3/III,120]).

We learn from the parochial memorial that in 1826 the sacristy was moved from the southern to the northern side (according to Horvat 1931, 303). The debris of the southern sacristy with the Gothic profi lations, found southwards next to its foundations, also probably dates from that time.

It seems very likely that some of the children’s graves were dug along the church wall even after the collapse of the sacristy (and the building of the northern sacristy in 1826). Similar burials of small children on deserted church cemeter-ies have been registered elsewhere in Croatia as well.4

DATA ABOUT THE GRAVES FROM THE REGISTER OF THE DEADThe dating of the excavated graves can be aided by the

Register of the dead of St. Martin’s parish in Prozorje.5 It

3 Horvat 1931, 294 says ‘’poorly clean’’, while in the Latin text stands ap-proximately: ‘’minima … servatam’’ (1622. [1/I,73]).

4 Comp.: Sekelj Ivančan and Tkalčec, 2003, 28 and the thesis put forward there.

5 Microfi lm copies are kept in the Croatian State Archives, registers col-lection, register of the dead of the parish of Prozorje – Dugo Selo (1775-1784).

263

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

svodovi su toliko solidni da su opstali, npr. u Remetincu i u Lepoglavi, ali i drugdje. Nakon tog potresa crkvu su morali poduprijeti drvenim stupovima da se ne sruši, što je podatak koji nam može pomoći pri interpretaciji pojedinih pronađenih jama (kao konačno obnovljena, spominje se tek 1688. god.; Horvat 1931, 294).

I kasnije vizitacije govore ponekad o stanju crkvene građevine, o popravcima i dogradnjama pojedinih objeka-ta, no o grobovima u vizitacijama nažalost nema podataka. Rijetko se spominje tek stanje uređenosti groblja te gradnja grobne kapele Sv. tri kralja (7. listopada 1680. god. [47/IIIa, 1]); kasnije se, 1746. god., kaže kako je ona prislonjena uz crkvu te da se u nju ulazi iz groblja.

Izvješća vizitatora su često sažeta i znaju završavati, primjerice, rečenicom: Caetera ut prius - “ostalo kao prije” (1634. [3/III,120]).

Iz župne spomenice, pak, doznajemo da je godine 1826. sakristija premještena s južne na sjevernu stranu (prema Hor-vat 1931, 303). Iz toga su nam vremena vjerojatno preostala i urušenja južne sakristije s gotičkim profi lacijama, pronađena južno uz njezine temelje.

Čini se vrlo vjerojatnim kako su pojedini dječji grobovi ukopani uz zid crkve i nakon rušenja sakristije (i izgradnje sjeverne sakristije 1826. god.) (Belaj J. 2005, 21). Slična uka-panja male djece na napuštenim crkvenim grobljima uočena su i drugdje u Hrvatskoj.4

PODACI O GROBOVIMA IZ KNJIGE UMRLIHZa dataciju istraživanih grobova, pomoć nam može pružiti

Matična knjiga umrlih župe Sv. Martina u Prozorju.5 Ona počinje riječima: Incipit Liber Mortuorum Parochiae S. Mar-tini E. et C. in Prozorje supra Bozjachovinam in Dioecese Za-grabiensi, Comitatuque ejusdem Nominis sita ab Anno 1775. Mensis November… (“Počinje Knjiga mrtvih župe Sv. Mar-tina biskupa i priznavatelja u Prozorju nad Božjakovinom u Biskupiji zagrebačkoj, u županiji istoga imena smještena, od godine 1775.”).

Prvi upisi uneseni su u studenome 1775.6 Prva je upisa-na osoba osam dana stara Katarina Presnecz, ukopana 13. studenoga s oskudnom oznakom in Parochiali (“u župnoj, u župnome”). Pet dana kasnije, 18. studenoga, pokopan je Jaco-bus Gijurak (80 god.) in Parochiali Ecclesia, dakle “u župnoj crkvi”.

Za sljedeću dvojicu piše samo da su ukopani, bez pobliže oznake lokacije, a nakon toga se koriste manje više skraćena formule za in Coemeterio Parochialis Ecclesiae, “na groblju župne crkve”, primjerice, kao In Coemet. Paroch., ili jedosta-vno Coem. Paali, pa čak i samo Coe. To i ne treba čuditi, jer je u prva dva mjeseca ondje (i u grobljima područnih kapela) po-

4 Usp. Sekelj Ivančan i Tkalčec, 2003, 28 i tamo iznesenu tezu.5 Kopije na mikro-fi lmovima čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, zbirka

matičnih knjiga, matična knjiga umrlih župe Prozorje - Dugo Selo (1775-1784).

6 U svojoj vizitaciji od 19. svibnja 1746. arhiđakon katedralni Adam Antun Čegetek hvali župnika Tomu Botičkog, između ostaloga i zato što “U redu drži knjigu za upis krštenih, vjenčanih i umrlih osoba” (prema Horvat 1931, 301), što znači da je postojala i barem jedna prijašnja knjiga.

starts with the words: Incipit Liber Mortuorum Parochiae S. Martini E. et C. in Prozorje supra Bozjachovinam in Dioecese Zagrabiensi, Comitatuque ejusdem Nominis sita ab Anno 1775. Mensis November… (‘’Here starts the Register of the dead of the parish of St. Martin Bishop and Confessor in Pro-zorje above Božjakovina in the Zagreb diocese, situated in the county of the same name, since the year 1775").

The fi rst entries were made in November 1775.6 The fi rst entered person was eight-day old Katarina Presnecz, buried on 13th November with a short label in Parochiali (‘’in the pa-rochial’’). Five days later, on 18th November, Jacobus Gijurak (aged 80) was buried in Parochiali Ecclesia, meaning ‘’in the parochial church’’.

The entries for the next two persons only mention that they were buried, without any closer indication of the loca-tion, and after that more or less shortened formulae are used for in Coemeterio Parochialis Ecclesiae, ‘’in the cemetery of the parochial church’’, such as In Coemet. Paroch., or simply Coem. Paali, or even only Coe. This is not surprising, because in the fi rst two months more than 200 burials took place there (and in the cemeteries of the local chapels) – obviously due to a pestilence. There were only two more cases where burials outside the cemetery and within the church were registered: on 18th November Dorothea Czimas (Cimaš), aged around 44 (Fol 2b) from Ježevo (Jesevo) was buried in Chripta Paroch Ecclesiae, ‘’in the crypt of the parochial church’’, while four days later, on 22nd November, 70-year-old Paulus Miholichich (Pavao Miholičić) from Ostrna (Oszterna) was buried in Ecc-lesia Parochial’’.

We have no more information regarding burials within the church after these burials (with one exception in 1834). There-fore, the year 1775 would be the terminal year for dating the graves found within the church.

Besides this, on 11th July 1784 Josephus Fran. Bukovec wrote in the register of the dead, with larger and more decora-tive letters, that on that day it was established that the cem-etery near the old parish church of St. Martin, Bishop and Confessor above Božjakovina was adapted according to the most eminent I. and R. [Imperial and Royal] order; it was el-evated (Coemeterium sublatum est), the new perimeter wall was built (Cinctura mortuorum nova esse), and the graves started acquiring a better appearance (fol 39). The newly fur-bished cemetery was presented by His Eminence and Illustri-ous Highness, the venerable Josip Galjuf, Bishop of Zagreb, and opened with a benediction ceremony, assisted by Buko-vac’s collaborator, reverend Andrija Alojzije Vidović. The fi rst burial took place the very next day (12th July 1784).

The burials were registered at fi rst only with sept est ad Coem, and later on (from 1780) with ad. S. Martinum. To-wards the end of the 1770s the usual entry is seplts (from sepultus = buried) est ad. S. Martinum. From the 1790s the main cemetery is mentioned in the register as Coemeterio

6 In his visitation from 19th May 1746 the cathedral archdeacon Adam Antun Čegetek praises paroch Tomo Botički, among other things, also because ‘’he holds the register for entering the baptized, married and deceased persons’’ (after Horvat 1931, 301), which means that there already existed at least one previous register.

264

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

kopano gotovo 200 pokojnika - očito zbog neke pošasti. Samo su u još dva slučaja zabilježeni ukopi izvan groblja, a unutar crkve: 18. studenog je pokopana Dorothea Czimas (Cimaš), stara oko 44 god. (Fol 2b) iz Ježeva (Jesevo) in Chripta Pa-roch Ecclesiae, “u kripti župne crkve”. Četiri dana kasnije, tj. 22. studenog pokopan je 70 god. stari Paulus Miholichich (Pa-vao Miholičić) iz Ostrne (Oszterna) in Ecclesia Parochial”.

Nakon ovih ukopa nemamo više podataka o pokapanjima unutar crkve (uz jednu iznimku godine 1834.). Dakle, 1775. bila bi granična godina za datiranje grobova nađenih u crkvi.

Osim toga, 11. srpnja 1784. upisao je u matičnu knjigu umrlih, većim i ukrašenijim slovima, Josephus Fran. Bukovec da je toga dana utvrđeno kako je groblje kraj starinske župne crkve Sv. Martina, biskupa i priznavatelja iznad Božjakovine prilagođeno prema najuzvišenijoj C. Kr. [carsko-kraljevskoj] uredbi; povišeno je (Coemeterium sublatum est), obzid je nov (Cinctura mortuorum nova esse), a grobovi počinju prido-bivati bolji izgled (fol 39). Novouređeno groblje predstavio je preuzvišeni, presvijetli gospodin i prečasni Josip Galjuf, biskup zagrebački, i otvoreno ceremonijom blagoslova kojoj je asistirao Bukovčev suradnik velečasni Andrija Alojzije Vidović. Prvi ukop obavljen je već sljedećega dana (12. srpnja 1784.).

Ukopi su isprva obilježavani u knjizi samo sa sept est ad Coem, a kasnije (od 1780.) ad. S. Martinum. Potkraj sedamde-setih godina 18. st. uobičajena je zabilješka seplts (od sepultus = pokopan) est ad S. Martinum. Od devedesetih se godina 18. st. glavno groblje u knjizi spominje kao Coemeterio S. Marti-ni Eppi fundata in Prozorje. Kripta se spominje još samo 10. veljače 1834. kod ukopa pokojnog župnika župe Sv. Martina, Josipa Terbića (Josephus Terbich).

NOVOVJEKOVNI NALAZI IZ GROBOVABudući da će, iz razumljivih razloga, biti prikazani samo

odabrani posebni nalazi (PN) pronađeni u pojedinim bogatijim grobovima, najprije će biti obrađene okolnosti u kojima su ti grobovi pronađeni (naravno, nisu svi grobovi imali nalaze - vidjeti terenska izvješća). Opsežnije će se obraditi tipološki srodni, odnosno međusobno usporedivi nalazi, i to oni koji su se pri dosadašnjim istraživanjima pokazali databilniji. Pritom će se usporediti sa sličnim nalazima iz drugih slojeva na lo-kalitetu. Iz tog će postupka biti izuzeta analiza tekstila i zani-mljivih tragova metalnoga tkanja, čije kompletno čišćenje i konzervacija tek predstoji, kao i nekih kronološki nedovoljno osjetljivih nalaza (primjerice, nalaza pojasnih pređica). Neki drugi, također oblikom kronološki nedovoljno osjetljivi nalazi (gumbi i kopčice), ipak će biti prikazani. Iako svojim oblikom ne govore mnogo o vremenu kada su izrađeni, vjerujemo da bi njihov raspored u datiranim grobovima, odnosno način nošenja, mogao ukazivati na modu određenog vremena.

U zapunama grobova često su pronalaženi i drugi nalazi o kojima u radu neće biti riječi. Prvenstveno su to manji ulomci keramike (uključujući i nekoliko ulomaka rimske keramike) i stakla, poneki ulomak obrađenog kamena ili kamene ploče od popločenja, jedan mali ulomak cijepane litike, željezni čavli i sl. U istraživanjima su prikupljeni i razni uzorci i to uglavnom kosti, drva, žbuke, opeke, poneki komadić ugljena.

S. Martini Eppi fundata in Prozorje. The crypt is mentioned again only on 10th February 1834 regarding the burial of the deceased priest of St. Martin’s parish, Josip Terbić (Josephus Terbich).

MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVESDue to understandable reasons, only the chosen special

fi nds (SF) discovered in some of the richer graves will be presented. This is why we shall fi rst analyse the circum-stances in which those graves were found (of course, not all the graves contained objects – see the fi eldwork reports). A more extensive analysis will be made in the case of typo-logically related fi nds, that is those that can be compared with each other, precisely those that turned out to be more datable in the excavations carried out so far. In the process they will be compared with similar fi nds from other layers at the site. The analyses of textiles and interesting traces of metal weaving, whose complete cleaning and conservation is yet to come, will be excluded from the procedure, as well as certain fi nds that are not suffi ciently sensitive in terms of chronology (e.g. fi nds of belt buckle pins). Certain other fi nds, also insuffi ciently sensitive chronologically (buttons

Sl. 2 Primjer nekada vrlo popularne “muške krunice” od deset ve-likih zrna na otvorenoj vrpci (njem. Zehner) (Prema Braune-ck, 1979, 254, sl. 98)

Fig. 2 Example of once very popular ‘’male rosary’’, consisting of ten large beads on an open band (Germ. Zehner) (After Brau-neck, 1979, 254, Fig. 98)

265

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Iako količina nalaza i vrsta uzoraka varira od groba do gro-ba, neću se na to više osvrtati. Također, neću donositi druge opsežne podatke o grobovima (opsežnije podatke o stratigra-fi ji, ukoliko se ne radi o međusobnom odnosu, opise sastava pojedinačnih grobnih zapuna, niti izglede ukopa, što je sve vidljivo iz terenskih izvješća i dokumentacije koja se čuva u Institutu za arheologiju), jer bi samo opteretili tekst, a jedva da bi pridonijeli temi ovog rada. Valja istaknuti kako ukopi novovjekovnih grobova uglavnom nisu bili vidljivi, rijetko se koji bilo bojom bilo sastavom razlikovao od sloja u kojega je ukopan. Takve su situacije bile vidljive tek kod dublje ukopa-nih, starijih, srednjovjekovnih grobova.

Bogatstvom i zanimljivošću svojih nalaza ističe se pet grobova iz svetišta (grobovi 2, 4, 42, 60 i 93) te šest grobova iz predvorja, odnosno južne bočne kapele (45, 50, 58, 63, 69 i 71), ukupno 11 grobova.

Grob 2Grob 2 nalazio se u sredini zapadnog dijela svetišta, u

osi crkve, između oltara i trijumfalnoga luka. Važnost ovog groba naglašena je, osim samim središnjim mjestom uko-pa, i sekundarnom uporabom srednjovjekovne kamene nad-grobne ploče za njegovo pokrivanje. Unutar ukopa dobro se lučilo više različitih zapuna.7 Na dnu ukopa bio je položen pokojnik, orijentiran kao i crkva, s glavom na zapadnoj stra-ni. Preliminarna antropološka analiza pokazala je da je riječ o muškarcu starom između 30 i 40 godina.8 Čavli lijesa su također sačuvani. Pokojnik je bio pokopan sa zavjetnom, svetačkom brončanom medaljicom, vjerojatno u rukama, (PN 029, sl. 15), a u blizini su pronađene i željezne kopčice (PN 030). Postrugavši zemljanu zapunu ispod kostura, na dnu gro-ba došlo se do zdravice, narančaste gline. Uza zapadnu polo-vicu sjevernog profi la grobnog ukopa nalazi se neuredno sa-zidani zid od komada opeke i kamenja. Čini se kako je riječ o zidanoj arhitekturi susjedne grobnice na prostoru koji još nije istraživan. Izgleda da je taj zid dublji za 20-ak cm od groba 2, koji nije imao nikakvu grobnu arhitekturu.

Grob 4Zanemarimo li dječje, plitko ukopane grobove pronađene

uz same zidove crkve s vanjske strane, ovo je jedan od najmlađih istraženih grobova. Pronađen je neoštećen, u jugo-zapadnom dijelu svetišta crkve, iznad starijeg groba 42 odno-sno iznad starije grobnice 42/60/93. Uočeno je da su njego-vim ukopom bile probijene sve očuvane podnice za podove od opeka s njihovim otiscima, od SJ 050 naniže (Belaj J. 2002, 23-24).

U grob je bio pokopan muškarac star između 35 i 45 go-dina. Ukop je iste orijentacije kao i crkva, ali s glavom na istoku. Na dnu ukopa pronađeni su tragovi dasaka od lijesa i pripadajući mu čavli. Iako je kostur loše očuvan, do danas su se očuvali kožni ostaci obuće (PN 021 i 023). Na podlaktica-ma te u predjelu prsnih kostiju i ispod njih pronađeni su nizovi

7 Detaljnije vidjeti u Belaj J. 2002.8 Na preliminarnoj se analizi osteološkog materijala zahvaljujem mr. sc.

Mariu Novaku, asistentu na Odsjeku za arheologiju HAZU.

and clasps), will nevertheless be presented. Even though their shape does not say much about the time when they were made, we believe that their distribution in the dated graves, that is, the way they were worn, might indicate the fashion of a specifi c period.

The grave fi lls often contained other fi nds, which will not be mentioned in the paper. This primarily applies to the smaller ceramic sherds (including several sherds of Roman ceramics) and glass, an occasional fragment of worked stone or a stone slab from the pavement, a small piece of chipped lithics, iron nails etc. Various samples were collected in the excavations, mostly bones, wood, mortar, brick and a few pieces of charcoal. Although the quantity of fi nds and the type of samples vary from grave to grave, I shall not mention them further. Similarly, I shall not mention other particulars about the graves (extensive information about stratigraphy, unless there is a relationship, descriptions of the texture of individ-ual grave fi lls, or the appearance of burials, which can all be seen in the fi eldwork reports and documentation kept in the Institute of Archaeology), as they would only burden the text while barely contributing to the topic of this paper. It should be emphasized that the burials of Modern Age graves were mostly not visible, there were very few that stood out from the layer into which they were dug due to the colour or texture. Such situations were noticeable only in the case of the earlier, more deeply dug graves, from the medieval period.

Regarding the wealth and interest of the fi nds, fi ve graves from the shrine stand out (graves 2, 4, 42, 60 and 93) as well as six graves from the lobby, that is the southern lateral chapel (45, 50, 58, 63, 69 and 71), 11 graves in total.

Grave 2Grave 2 lay in the centre of the western part of the shrine,

in the church axis, between the altar and the triumphal arch. The importance of this grave is accentuated, besides the very central position of the burial, also by the secondary use of a medieval stone tombstone slab for its covering. Several differ-ent fi lls were clearly visible within the burial.7 The deceased was placed at the bottom of the burial, orientated the same as the church, with the head to the west. Preliminary anthropo-logical analysis showed that it was a man between 30 and 40 years of age.8 The coffi n nails have also been preserved. The deceased was buried with a votive, saintly bronze medallion, probably in his hands (SF 029, Fig. 15), and small iron clasps (SF 030) were also found close by. Having scratched away the soil fi ll beneath the skeleton, we reached the virgin soil – or-ange clay – at the bottom of the grave. Along the western half of the northern profi le of the grave hole there is a clumsily built wall made of pieces of bricks and stones. It seems that this is the built architecture of the adjacent tomb in the area that has not been excavated yet. It appears that this wall is some 20 cm deeper than grave 2, which lacked any grave architecture.

7 For details see Belaj, J. 2002.8 I thank MSc Mario Novak, junior researcher at the Department of Archaeol-

ogy of CASA, for the preliminary analysis of the osteological material.

266

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

brončanih kopči (ušice i kukice, PN 020 i 024, sl. 42). Nad ko-sturom su pronađeni i ulomci debljeg željeznog predmeta ne-poznata oblika, ovijena tkaninom koja je ostala očuvana (PN 022). Zbog rijetko dobra stupnja očuvanosti tkanine, tijekom čišćenja i konzerviranja predmeta nije se pokušalo ustanoviti o kakvu je predmetu riječ.9 Zbog položaja u kojem je nalaz pronađen, postoji mogućnost da se on nije nalazio na prsima pokojnika već na drvenom lijesu, te je kasnije pao na pokoj-nikova prsa s istrunula lijesa.

Grob 42Ispod razine na kojoj je bio ukopan grob 4, u jugozapadnom

dijelu svetišta nađena je grobnica koja je orijentacijom prati-la zidove crkve. Najprije se pokazao pravokutni prostor pri-slonjen uz južni zid svetišta koji je s ostalih strana bio omeđen više-manje čistom, tvrdo nabijenom ilovačom. Ponegdje su, u južnom i jugozapadnom dijelu, na kontaktu s ilovačom ostali očuvani tragovi raspadnutog drveta. Zapuna tog prostora od početka nije djelovala kompaktno: u sjevernom je dijelu pre-vladavao pjeskovit sloj s ponešto kamenja, dok je u južnom prevladavala hrpa amorfnog kamenja, s ponekom opekom i

9 Sve je metalne nalaze očistio i konzervirao Nikola Erlich.

Grave 4If we neglect the shallowly dug children’s graves discov-

ered right along the church walls on the outside, this is one of the youngest excavated graves. It was found undamaged, in the southwestern part of the church shrine, above the older grave 42, that is above the older tomb 42/60/93. It was ob-served that its burial cut through all the preserved fl oors for brick fl oors with their impressions, from SU 050 downwards (Belaj J. 2002, 23-24).

A man between 35 and 45 years of age was buried in this grave. The burial has the same orientation as the church, but the head is to the east. Traces of coffi n planks and nails belong-ing to it were found at the bottom of the burial. Even though the skeleton is poorly preserved, the leather footwear remains have been preserved to this day (SF 021 and 023). A series of bronze clasps (small loops and hooks, SF 020 and 024, Fig. 42) were found on the forearms, in the area of the chest bones and beneath. Above the skeleton were also found fragments of a thicker iron object of indeterminate shape, wrapped in a cloth that remained preserved (SF 022). On account of the exceptionally good preservation of the cloth, in the process of cleaning and conservation of the object no attempt was made at determining what type of object it was.9 Due to the position in which the fi nd was discovered, it is possible that it was not positioned on the deceased’s chest but on the wooden cof-fi n, from where it later fell onto the deceased’s chest after it decayed.

Grave 42Below the level on which grave 4 was dug, in the south-

western part of the shrine, a tomb was found whose orien-tation followed the church walls. The fi rst to appear was a rectangular space adjacent to the southern wall of the shrine, delimited by a more or less clean, hard-packed loam. In the southern and southwestern parts traces of decomposed wood have occasionally remained preserved at the point of contact with the loam. The fi ll of this space did not look compact from the start: dominant in the northern part was a sandy layer with some stones, while in the southern part there was a dominance of amorphous stones, with occasional bricks and fragments of crumbled mortar and sandy earth. It later became clear that there were two graves in that space, grave 42 to the north and grave 60 to the south, along the church wall, while ossuary 93 was positioned transversally to the east of them. These graves are at the same time the richest in fi nds excavated so far at the site. The mentioned pile of building material obviously fell into grave 42 from the tomb structure. No specifi c claims can be made at this point (because it is located at the very edge of the trench) as to the features of the loam surrounding the tomb, but it seems that it does not represent the virgin soil into which the tomb was dug, but that it was probably placed along the walls of the tomb as a fi ll for isolation and greater solidity. This is indicated by the situation some ten centimetres to the north, where the mentioned loam layer longitudinally cut the earlier grave 33.

9 All the metal fi nds were cleaned and conserved by Nikola Erlich.

Sl. 3 Primjer krunice s “pet Kristovih rana” (Prema Schinnerl, 1995, 16)

Fig. 3 Example of the rosary with ‘’the fi ve wounds of Christ’’ (After Schinnerl, 1995, 16)

267

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

ulomcima izmrvljene žbuke te s pjeskovitom zemljom. Ka-snije se pokazalo da su se na tom prostoru nalazila dva groba, grob 42 sjevernije i grob 60 južnije, uz zid crkve, a istočno od njih se nalazila poprijeko položena kosturnica 93. Ovo su ujedno i nalazima najbogatiji grobovi dosad istraženi na lokalitetu. Spomenuta hrpa građevinskog materijala očito je pala u grob 42 s konstrukcije grobnice. O značajkama ilovače koja okružuje grobnicu zasad (jer se nalazi na samom rubu sonde) još nije moguće ništa određeno tvrditi, no čini se kako se ne radi o zdravici u koju je grobnica ukopana, već je ona vjerojatnije bila ubačena uza zidove grobnice kao ispuna radi izolacije i veće čvrstoće. Na to nam ukazuje situacija desetak centimetara sjevernije, gdje je navedeni sloj ilovače uzdužno presjekao stariji grob 33.

U grobu 42 pronađen je prilično cjeloviti kostur muškarca starog između 30 i 40 godina. Gornji je dio kostura djelomično ispremiješan (rebra i kralješci odvojeni od lubanje; podlaktica desne ruke nađena je tek pri vađenju konstrukcije). Vjerojatni uzrok necjelovite očuvanosti kostura je spomenuto urušenje zidane konstrukcije u grob, na pokojnika. Velika količina čavala nađenih u ovom grobu upućuje na to da je pokojnik bio pokopan u lijesu.

Uz kostur je nađeno dosta metalnih predmeta, vjerojatno dijelova odjeće, od kojih su ostale očuvane (doduše u vrlo lošem stanju) dvije potkovice za pete čizmi, nađene uz ko-sti stopala (PN 114, 115). Uz obje potkoljenice nalazile su se željezne uske i dugačke pločice, ali jako korodirane i raspad-nute (PN 116, 117). Na zdjelici je pronađena mala pravokutna, željezna pojasna pređica s trnom (PN 118). Uz kralježnicu je nađeno sedam pari (uz još nekoliko sitnih ulomaka) željeznih (jako korodiranih) kopčica (“ušica i kukica”) (PN 111, sl. 43). Pokraj lubanje je nađen ulomak brončane žice, debljine oko 1 mm (PN 110), vjerojatno ulomak pribadače (što je čest nalaz pored lubanja na lokalitetu).

Oko obiju ruka, te osobito ispod i iznad zdjelice nađeno je mnoštvo različitih zrna (PN 119-122, 125, 127, 131, 133-136, 143, 145, 148, 217, sl. 24) pa možemo pretpostaviti da je pokojnik pokopan s krunicom.

Pronađene su tri vrste zrna. Najviše je (36 komada) velikih (10-12 mm) crnih, osamnaestplošnih zrna izrađenih od stak-lene paste (PN 119, 121, 122, 125, 133, 134, 136, 143, 148 i 217). Malih je 19 komada (3,5-4 mm) zrnaca, tamnosmeđe boje sa zelenkastim sjajem, izrađenih od staklene paste (PN 127, 131 i 145). U predjelu zdjelice je pronađeno i jedno jedi-no koštano lijepo obrađeno zrno u obliku rastvorenog cvijeta (veličine 13 x 10 x 11 mm) (PN 120), te jedan koštani, uzduž probušeni “čunjić” dug 13 mm (PN 135).

Iz rasporeda pronađenih zrna može se zaključiti da je po-kojnik krunicu najvjerojatnije držao u sklopljenim rukama na zdjelici, a zrna su se naknadno rasula, kada je istrunula nit na koju su bila nanizana.

Tijekom čišćenja groba pokazalo se da je zidana struk-tura okruživala grob 42 s istočne, sjeverne i zapadne strane, dok je s južne uglavnom nedostajala. Vjerojatno se nastavlja-la na konstrukciju groba 60, odnosno ta su dva groba imala zajedničku zidanu grobnicu.

Grob 60Grob 60 nađen je jednako položen i u ukopu iste veličine

A quite complete skeleton of a man between 30 and 40 years of age was found in grave 42. The upper part of the skeleton was partly mixed (the ribs and vertebrae are detached from the skull; the right forearm was found only when the structure was being removed). The probable cause of the incomplete preservation of the skeleton was the mentioned collapse of the built construction into the grave, over the de-ceased. The large quantity of nails found in this grave indi-cates that the deceased was buried in a coffi n.

Numerous metal objects were found with the skeleton, probably pieces from the costume. Of those, two boot heels have remained preserved (albeit in a very poor state), found next to the foot bones (SF 114, 115). Narrow and long iron plaques lay next to both lower legs, but very corroded and decomposed (SF 116, 117). A small rectangular iron belt pin with a thorn (SF 118) was found on the pelvis. Seven pairs (to-gether with several more small fragments) of (very corroded) iron clasps (‘’small loops and hooks’’) (SF 111, Fig. 43). A fragment of approximately 1 mm thick bronze wire was found next to the skull (SF 110), probably a fragment of a pin (a frequent fi nd next to the skulls at the site).

Many various beads were found around both arms and es-pecially above and beneath the pelvis (SF 119-122, 125, 127, 131, 133-136, 143, 145, 148, 217, Fig. 24), so we can presume that the deceased was buried with a rosary.

Three types of beads were found. The largest group (36 pieces) consists of big (10-12 mm) black beads of glass paste/ with eighteen surfaces (SF 119, 121, 122, 125, 133, 134, 136, 143, 148 and 217). There are 19 small (3,5-4 mm) beads of dark-brown colour with a green sheen, made of glass paste (SF 127, 131 and 145). A single bone bead was found in the area of the pelvis, fi nely worked in the shape of an open fl ower (measuring 13 x 10 x 11 mm) (SF 120) and a 13 mm-long, longitudinally perforated ‘’small cone’’ of bone (SF 135).

The distribution of the discovered beads leads to the con-clusion that the deceased most probably held the rosary in his closed hands on the pelvis, and that the beads scattered once that the string on which they were arrayed decayed.

During the cleaning of the grave it became apparent that the built structure surrounded grave 42 from the eastern, northern and western sides, while it was mostly missing at the southern side. It probably continued onto the structure of grave 60, in other words these two graves had a common built tomb.

Grave 60Grave 60 was discovered with the same orientation and

in the hole of the same size as that of the neighbouring grave 42. Moreover, it appears that the deceased were buried in a common tomb of weak construction, which collapsed with the passage of time. The bottom of the tomb, stones joined with mortar, was found on the eastern and western sides of the grave. To the north it continued onto the structure of grave 42, while the southern side leans against the southern wall of the shrine. This grave was dug some ten centimetres deeper. The preliminary anthropological analysis of the osteological mate-rial produced interesting results: a woman was buried in this grave, of approximately the same age or only slightly younger

268

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

kao i susjedni grob 42. Štoviše, izgleda da su pokojnici bili pokopani u zajedničku, nesolidno sazidanu grobnicu, koja se vremenom urušila. Pronađeno je njezino dno, kamenje pove-zano žbukom, i to s istočne i sa zapadne strane groba. Prema sjeveru se nastavlja na konstrukciju groba 42, a južna je strana prislonjena uz južni zid svetišta. Ovaj je grob ukopan desetak centimetara dublje. Zanimljive je rezultate dala preliminarna antropološka analiza osteološkog materijala: u ovaj je grob bila pokopana žena približno iste starosti ili tek nešto mlađa (25-35 godina) kao i njezin muški “susjed” (30-40 godina) u grobu 42 odnosno u zajedničkoj grobnici. Nameće se pomisao da je riječ o obiteljskoj grobnici osobito uglednih i, prema na-lazima, imućnijih župljana.

I ova je pokojnica bila pokopana u lijesu od kojeg su očuvani tragovi dasaka i mnoštvo čavala. Čini se da je to bio široki lijes, ruke su pokojnice bile položene prilično široko u laktovima, a sklopljene na prsima. Kostur je pronađen uglav-nom očuvan (od lubanje je očuvana samo donja čeljust).

I ovaj se grob također izdvaja zbog velikog broja pronađenih posebnih nalaza.

Prije svega, treba spomenuti primjerak srebrnog dena-ra, kovana za kralja Ferdinanda II. 1636. god. (PN 152, sl. 10), nađena između desne potkoljenice i južnog zida svetišta. Smatram da je novac, zajedno s jednom opekom i grumenjem ilovače, naknadno upao, spuznuo u grob. Ispod toga grumena na kojem je novac nađen, nalazili su se tragovi tkanine (PN 154) koja je pripadala ovom grobu.

Očuvani su mnogi dijelovi pokojničine odjeće. Na više su mjesta pronađeni ostaci ili barem tragovi metalne tkanine. Najljepši su primjerci u obliku čipkaste trake (fi nog metal-nog tkanja) nađeni uz kralješke i na području desnih rebara (PN 171), vjerojatno kao ukras na odjeći. U gornjem dijelu groba nađena je i dosta loše očuvana tkanina kakva je, puno bolje očuvana, nađena oko kostiju nogu i djelomično ispod kralježnice (PN 154, 176, 179 i 180). Bolje očuvano metal-no tkanje i metalne pletene trake pronađeni su i ispod lijeve lopatice (PN 167). Pri dnu kralježnice pronađena je i jedna brončana pribadača, duga 38 mm, s (turbanastom) glavicom, širokom oko 2 mm (PN 172).

Uz prsni koš, s lijeve i desne strane, nalazila su se dva niza mjedenih pločica s alkicama (PN 160, 161, 168 i 169, sl. 47), ukupno 12 pari. Pločice su imale dva para rupica za prišivanje na odjeću. Kako su se s obje strane nalazile alkice, možemo zaključiti da su one služile za vezanje odjeće nekom trakom. Nizovi su pronađeni u razmaku od petnaestak cm. Budući da su na poleđini pojedinih pločica ostali očuvani ostaci metalne tkanine, jasno je i da je ta odjeća bila tkana uporabom metal-nih niti.

Ispod desnih rebara pronađene su i uobičajene kopčice, tzv. “ušice i kukice” (par i pol), ali luksuznije izvedbe, s kalo-tastim ukrasom na “kukici” (PN 173 i 220, sl. 48).

Ipak, i u ovome je grobu najveću pozornost privukao nalaz krunice. Oko desne ruke i ispod desnih rebara, ispod i iznad zdjelice te između natkoljenica nađena su staklena i metalna zrna različitih veličina (PN 170, 173, 175, 219, 220, sl. 25). Pronađeno je 13 (ili 14 - teško je točno reći zbog fragmentira-nosti pojedinih primjeraka) velikih (promjera 8-9 mm) stak-lenih prozirnih zrna, 92 malih (5,5-6 mm), također staklenih,

(25-35) than her male ‘’neighbour’’ (30-40 years of age) in grave 42, that is, in the common tomb. The thought springs to mind that this was a family tomb belonging to particularly respectable and, judging by the fi nds, wealthy parishioners.

This woman also was buried in a coffi n, of which traces of planks and numerous nails have been preserved. The coffi n appears to have been broad, the woman’s arms were placed quite broadly at the elbows and clasped at the chest. The skeleton was found mostly preserved (only a mandible has remained of the skull).

This grave is likewise distinguished on account of large number of special fi nds.

First of all, we should mention a silver denar, minted dur-ing the reign of Ferdinand II in 1636 (SF 152, Fig. 10), dis-covered between the right lower leg and the southern wall of the shrine. I think that the coin, together with a brick and a lump of loam, later fell, slipped into the grave. Traces of cloth (SF 154) that belonged to this grave lay beneath the lump on which the coin was found.

Numerous pieces of the deceased woman’s clothes have been preserved. Remains or at least traces of metal cloth have been found in several places. The most beautiful are specimens in the shape of a lace stripe (fi nely woven in metal thread) found next to the vertebrae and in the area of the right ribs (SF 171), probably as decorations on the clothes. In the upper part of the grave a quite poorly preserved cloth was found, such as was also found, but much better preserved, around the leg bones and partly below the spine (SF 154, 176, 179 and 180). Towards the base of the spine a bronze pin was also found, 38 mm long, with a 2 mm wide (turban-shaped) head (SF 172).

On the left and right side of the chest there were two rows of brass plaques with rings (SF 160, 161, 168 and 169, Fig. 47), 12 pairs in total. The plaques had two pairs of holes for sewing onto clothes. Considering that the rings were locat-ed on both sides, we can conclude that they served to fasten clothing by means of a band. The rows were found at a dis-tance of some fi fteen cm. Because remains of the metal fabric remained preserved on the back of some plaques, it is also clear that this clothing was woven with metal threads.

The usual clasps, the so-called ‘’loops and hooks’’ (a pair and a half) were found beneath the right ribs, but they had a more luxurious make, with a dome-shaped decoration on the ‘’hook’’ (SF 173 and 220, Fig. 48).

Nevertheless, in this grave too, it was the fi nd of a rosa-ry that drew the greatest attention. Glass and metal beads of various sizes were found around the right arm and beneath the right ribs, beneath and above the pelvis, as well as between the thighs (SF 170, 173, 175, 219, 220, Fig. 25). Thirteen (or 14 – it is diffi cult to be precise owing to the fragmented state of some pieces) large (8-9 mm in diameter) transparent glass beads were found, 92 small (5,5-6 mm) beads also of glass, transparent or with a brownish fi lm, as well as 37 smallest (3-3,5 mm) metal beads. Altogether, therefore, 105 (106) glass and 37 metal beads. In addition to these, a small glass ‘’cone’’ was also found (SF 155, Fig. 33).

Even more interesting than the beads are the small (1-1,5 cm) metal pendants discovered with them (SF 153, 154, 162, 163, 164, 177, 178, 181, Fig. 34). They also formed part of a ro-

269

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

prozirnih ili sa smećkastim fi lmom te 37 najmanjih (3-3,5 mm) metalnih zrna. Ukupno, dakle, 105 (106) staklenih i 37 metalnih zrna. Uz njih je pronađen i jedan stakleni “čunjić” (PN 155, sl. 33).

Još zanimljiviji od zrna su mali (1-1,5 cm) metalni pri-vjesci pronađeni uz njih (PN 153, 154, 162, 163, 164, 177, 178, 181, sl. 34). I oni su bili sastavni dio krunice, što će biti kasnije pokazano pri analizi nalaza.

Uz desna rebra, blizu zrna kao i kopčica, pronađena su i dva dijela prelomljenog dvostrukoga križića (PN 168 i 174, sl. 19). Sličnih je, ali znatno većih, križeva pronađeno još neko-liko na ovom lokalitetu. Ovaj je bio pronađen u tako lošem stanju da se sve do čišćenja nije moglo ustanoviti o čemu je riječ. Gornji je dio križića pronađen ispod desnih rebara slije-pljen na prsnu kost (PN 174). Kasnije će se u tekstu pokazati da i ovaj križić pripada istoj krunici.

Grob 93Na istočnoj strani ukopa grobova 42 i 60 ustanovljen je

grob 93 defi niran kao kosturnica. Ovaj grob se pruža smje-rom okomitim na os crkve, a dugačak je koliko su zajedno široki grobovi 42 i 60 te se može smatrati dijelom grobnice 42/60/93, položene u istom smjeru kao i crkva. Izgleda da je ovaj, istočni dio novoukopane grobnice, ostavljen za smještaj kostiju nađenih prigodom iskopa. U kosturnici su nađene naj-manje tri lubanje te veća količina različitih kostiju (uglavnom odrasle muške osobe, ali prisutne su i kosti odrasle žene), a uz

sary, as will be demonstrated later in the analysis of the fi nds.Next to the right ribs, close to the beads just as the small

clasp, two pieces were found of a double cross broken in two (SF 168 and 174, Fig. 19). Several similar, but considerably larger, crosses were found on this site as well. This one was discovered in such a poor state that up until the cleaning it could not be established what it represented. The upper por-tion of the cross was found beneath the right ribs pasted to the chest bone (SF 174). It will be shown later in the text that this cross also belonged to the same rosary.

Grave 93Grave 93, determined as an ossuary, was found on the

eastern side of the burials of graves 42 and 60. This grave extends vertically to the church axis, and its length equals that of the combined width of graves 42 and 60, and it can be con-sidered part of tomb 42/60/93, orientated in the same direction as the church. It appears that this, eastern part of the newly-dug tomb, was left for placing the bones found during the ex-cavation. A minimum of three skulls and a large quantity of various bones (mostly belonging to an adult male, but there are also those of an adult woman present) were found in the ossuary, and in addition to two ceramic sherds and the small remains of a cloth, a silver coin of King Matthias II from 1610 was found as well (SF 204, Fig. 7). That year can be taken as the rough date for the dug-up graves placed into this os-suary. Also discovered here was a structure, still connected with mortar, which speaks in favour of the idea that graves 42, 60 and 93 were placed in a common, i.e. jointly constructed tomb. This is corroborated by the relations in their layout, the depth of these graves (from 202,70 on the northern, to 202,55 on the southern side), the fi nds discovered in them, the burial into SU 662 (virgin soil) and SU 663 (overturned virgin soil) as well as the relationship with SU 390, which bordered this tomb at the right angle on its western and northern sides, and for which it can be supposed that it represented the subse-quently introduced loam along the outer wall of the structure of the tomb 42/60/93. Impressions of beams, laid in the man-ner of bed support rails appeared in outlines at the bottom of the grave hole (Belaj J. 2005, 41).

Grave 45Grave 45 was found in the lobby, along the south profi le. It

is orientated like the church. A woman around 30-40 years of age was buried in the grave, at the height of 203,19-203,22 m, of whom only the right side and the spine remained, whereas the entire left side (except the lower leg) and the skull are missing. The arm is placed on the chest. It is possible that the grave was cut by the later burial of grave 63.

Five small (4-5 mm) glass (?) beads (1 transparent/white, 2 grey and 2 very brown) (SF 113, Fig. 26) were found when the bones beneath the ribs were being removed. No concrete burial lines were visible. A cross (SF 106, Fig. 17) was found a bit earlier above this grave, in the layer of the disturbed grave assemblages SU 265. The grave, precisely as many others in the lobby, was buried into this layer. Most of the fi lls of Modern Age graves dug into that layer did not differ from it.

Sl. 4 Krunica Tome Erdödyja ili njegova roda s početka 17. st. (Prema Žmegač, 1994, 206, kat. br. 19)

Fig. 4 Rosary of Toma Erdödy or his kin from the beginning of the 17th cent. (After Žmegač, 1994, 206. cat. nr. 19)

270

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

dva fragmenta keramike i sitne ostatke tkanine nađen je i sre-brni novac kralja Matije II. iz 1610. g. (PN 204, sl. 7). Ta go-dina može u grubo datirati prekopane grobove položene u ovu kosturnicu. I ovdje je ustanovljena, još uvijek žbukom pove-zana, konstrukcija koja govori u prilog tome da su grobovi 42, 60 i 93 bili smješteni u zajedničku, tj. zajednički konstruiranu grobnicu. To potvrđuju i odnosi u njihovu položaju, dubina ukopa ovih grobova (od 202,70 sa sjeverne do 202,55 s južne strane), nalazi nađeni u njima, ukop u SJ 662 (zdravicu) i SJ 663 (prekopanu zdravicu) te odnos sa SJ 390 koja je pravo-kutno obrubljivala ovu grobnicu s njezine zapadne i sjeverne strane, a za koju se može pretpostaviti da je naknadno ubačena ilovača uz vanjski zid konstrukcije grobnice 42/60/93. Na dnu ukopa grobnice ocrtavali su se otisci greda, položenih poput podnica za krevet (Belaj J. 2005, 41).

Grob 45Grob 45 pronađen je u predvorju, uz južni profi l. Orijenti-

ran je kao i crkva. U grobu je, na visini 203,19-203,22 m bila ukopana žena stara oko 30-40 godina, a ostala joj je sačuvana samo desna strana i kralježnica, dok cijela lijeva strana (osim potkoljenice) i lubanja nedostaju. Ruka je položena na prsa. Postoji mogućnost da je grob presječen mlađim ukopom gro-ba 63.

Prilikom vađenja kostiju ispod rebara je pronađeno pet malih (4-5 mm) staklenih (?) zrna (1 prozirno/bijelo, 2 siva 2 jako smeđa) (PN 113, sl. 26). Konkretnije se linije ukopa nisu

Grave 50The remains of the quite destroyed grave 50 were found

along the western wall of the lobby (the earlier buttress of the church) at the height of 203,25 cm. Only the lower legs have remained preserved, most likely belonging to a man between 35 and 50 years of age. The grave was buried vertically to the church direction. There were remains of charred wood be-tween the lower legs as well as two rows, that is, 12 pairs of metal, probably brass, clasps (loops and hooks, SF 139, Fig. 44). It was not determined what it was cut by.

Grave 58Grave 58 was located approximately in the centre of the

lobby, orientated vertically to the direction of the church, at the height of 203,10-203,16 cm. The edge of its burial was clearly visible on the western side. A woman between 35 and 50 years of age, whose skeleton remained well preserved, was placed into the grave.

The woman’s arms were placed on the belly, and during the cleaning an entire row of glass-paste beads was found along her right arm (from the wrist up to above the elbow). It was made of various beads (SF 149, Fig. 27). We can divide them into larger, polygonal (of irregular shape) beads in ochre and white (their size varies mostly from 9 to 12 mm) and small (4-5 mm) multicoloured beads. In order to maintain the well preserved row of beads, they were removed – as much as it was possible – in the order in which they lay in the grave, and were then arrayed on a string accordingly.

The larger part of the sequence was preserved: 1 large (ochre) – 1 small (light blue) – 12 large (ochre) – 1 large (white) – 1 large (ochre) - … - 2 large (white) - … - 6 large (ochre) – 1 large (white) – 5 large (ochre) – 1 medium (white) – 14 large (ochre) – 1 large (white) – 10 large (ochre) – 1 small (light blue) – 2 large (white) beads. Several more broken beads were found, around 4 large ochre beads and 1 white bead as well as three dislocated small beads (red, blue and black).

This makes altogether 5 small beads of various colours, 9 large white and 53 large ochre beads (even though the differ-ence in colour is not always entirely clear), that is, 62 large and 5 small beads were found in this grave.

Grave 63Grave 63 was discovered in the southwestern part of the

lobby. The grave burial was of rectangular shape, with visible contours, around 60 cm wide. The grave extended in the same direction as the church, at the height of 203,05-202,98 cm.

The remains of a man between 30 and 40 years of age lay in the grave. The bones were well preserved and the hands were placed on the belly. The feet were not preserved, and it is quite likely that they were cut by a subsequent burial (perhaps that of grave 71). Next to the man’s spine lay a series of metal (probably an alloy of lead and tin) sleigh-bell-shaped buttons (SF 156, Fig. 40, 12 larger pieces), such as were found dislo-cated in the surrounding layer SU 265. Another two smaller sleigh-bell-shaped buttons were found next to the right elbow and the left upper arm of the deceased (SF 156, Fig. 40, 2 smaller pieces). Five metal dome-shaped buttons were found in the area of the belly (SF 157, Fig. 41). Three pieces lay

Sl. 5 Krunica iz 17. st. sa simbolom Vjerovanja (Credo) (Prema Fundort Kloster, 297, 280, kat. br. 28.15)

Fig. 5 Rosary from the 17th century with the symbol of the Creed (Credo) (After Fundort Kloster, 297, 280, cat. nr. 28.15)

271

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

vidjele. Nešto ranije je iznad ovog groba, u sloju poremećenih grobnih cjelina SJ 265, pronađen križ (PN 106, sl. 17). Grob je, upravo kao i mnogi drugi u predvorju, bio ukopan u taj sloj. Većina zapuna novovjekovnih grobova ukopanih u taj sloj nije se od njega razlikovala.

Grob 50Uz zapadni zid predvorja (stariji potporanj crkve) pronađeni

su na visini od 203,25 m ostaci poprilično uništenoga gro-ba 50. Očuvane su ostale samo potkoljenice, najvjerojatnije muškarca starog između 35 i 50 godina. Grob je bio ukopan okomito na smjer crkve. Između potkoljenica nalazili su se ostaci pougljenjenog drveta te dva niza odnosno 12 pari me-talnih, vjerojatno mjedenih, kopčica (ušice i kukice, PN 139, sl. 44). Nije ustanovljeno čime je bio presječen.

Grob 58Otprilike u sredini predvorja, položen okomito na smjer

pružanja crkve, nalazio se grob 58 na visini 203,10-203,16 m. Sa zapadne su strane bili jasno vidljivi rubovi njegova ukopa. U grob je bila položena žena stara između 35 i 50 godina, čiji je kostur ostao dobro očuvan.

Ruke su pokojnici bile položene na trbuh, a tijekom čišćenja uz desnu je ruku (od zapešća do iznad lakta) pronađen cijeli niz zrna od staklene paste. Riječ je o krunici koja je po-kojnici bila ovijena oko ruke (PN 149, sl. 27). Sastojala se od različitih zrna. Možemo ih podijeliti na veća, višekutna (nepravilna oblika) zrna oker i bijele boje (veličina im varira uglavnom od 9 do 12 mm) te na sitna (4-5 mm), raznobojna zrnca. Kako bi se sačuvao dobro očuvani niz zrna, vađena su - koliko je to bilo moguće - redoslijedom kojim su ležala u grobu i tako su nizana na konac.

Veći je dio niza sačuvan: 1 veliko (oker) - 1 malo (svijetlo-plavo) - 12 velikih (oker) - 1 veliko (bijelo) - 1 veliko (oker) - … - 2 velika (bijela) - … - 6 velikih (oker) - 1 veliko (bijelo) - 5 velikih (oker) - 1 srednje veliko (bijelo) - 14 velikih (oker) - 1 veliko (bijelo) - 10 velikih (oker) - 1 malo (svijetloplavo) - 2 velika (bijela). Pronađeno je još polomljenih, otprilike 4 velika oker, i jedno bijelo, te tri dislocirana mala zrnca (crve-no, plavo i crno).

To je ukupno 5 malih, raznih boja, 9 velikih bijelih, 53 ve-likih oker (iako razlika u boji nije uvijek sasvim jasna), odno-sno, pronađeno je 62 velikih i 5 malih zrna u ovome grobu.

Grob 63U jugozapadnom dijelu predvorja pronađen je grob 63.

Ukop groba bio je četvrtastog oblika, vidljivih kontura, širok oko 60 cm. Grob se pružao u istom smjeru kao i crkva, na visini 203,05-202,98 m.

U grobu su ležali ostaci muškarca starog između 30 i 40 godina, vrlo dobro očuvanih kostiju, a ruke su bile položene na trbuh. Stopala nisu očuvana, a vrlo je vjerojatno da ih je presjekao neki naknadni ukop (možda ukop groba 71). Uz pokojnikovu kralježnicu nalazio se niz metalnih (vjerojatno legura olova i kositra) praporastih gumba (PN 156, sl. 40, 12 većih primjerka), kakvi su već nađeni dislocirani u okolnom sloju SJ 265. Još dva manja praporasta gumba pronađena su uz desni lakat i lijevu nadlakticu pokojnika (PN 156, sl. 40, 2

quite low, close to the pelvis, while two were located higher, near the chest.

During the removal of bones beneath the right ribs a bronze sheet metal saintly medallion was found with the representa-tion of St. Benedict on the obverse (head), and the cross of St. Benedict on the reverse (tail) (SF 159, Fig. 13); further, a thin-wire metal clasp (SF 165, Fig. 45). While in the case of the clasp, in fact a half of a pair (‘’a loop’’), we can suppose that it did not belong to this man but was rather a part of a destroyed grave, in the case of the medallion it is diffi cult to make any claims at all. With regard to the position of the fi nd, it is unfortunately unclear whether it belonged to this grave or to an earlier, destroyed one.

Grave 69Grave 69 is the grave of a man aged around 30-40. It is

buried at the height of 202,98-202,94 m along the eastern wall of the lobby, vertically to the direction of the church (the head was to the south). The right arm was bent at the elbow and placed high on the chest, while the left arm, pelvis and leg were cut by a later burial, that is grave 71, dug next to it. A sequence of 17 buttons was found next to the spine as well as another one next to the right thigh (SF 182, Fig. 35). In his right hand he held a bronze cross – pendant attached to an oval sheet metal plaque (SF 185, Fig. 20). A fragment of a small clasp probably made of metal (SF 183) was found in the area of the belly/pelvis, as were scattered beads (SF 184, Fig. 28). There were altogether 10 various beads: 1 bone bead (10-12 mm), 1 dark bead of glass paste (8 mm) and 8 (or 9) medium-size (8 mm) beads of an as yet indeterminate material.

Grave 71Grave 71 was laid parallel with grave 69 in the same di-

rection and at the same height, but, as has already been said, it nevertheless damaged it during the digging. It can be sup-posed that so much time had passed between the two buri-als that the precise position of the earlier grave was not well known any longer (or was it only negligence?). A skeleton of a child between 7 and 10 years of age was found in the grave. The state of the found bones was quite good. The arms were placed along the body and in the area of the belly lay a cross (SF 186, Fig. 16). Twenty very small (around 3 mm) beads (SF 188, Fig. 29) were found in a pile next to the left arm. There were 19 blue ones, made of glass paste, while one was of glass and transparent. Another somewhat larger (around 5,5 mm) transparent glass bead (SF 187, Fig. 30) was found near. A fragment of a twisted wire, similar to the fi nd SF 183 from the grave 69, but somewhat thinner (SF 190), was found on the chest. During the skeleton removal, six very thin gilt metal leaves in the shape of a very closed ‘’C’’ and a small sheet metal circle with a perforation in the centre (SF 191) were found beneath the ribs. These were obviously decora-tions sewn onto the clothes of the child, considering that a cloth sample was found with them (S 537).

ANALYSIS OF CHOSEN FINDSFollowing is the analysis of chosen fi nds from the de-

scribed graves as well as similar fi nds from the surrounding

272

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

manja primjerka). Na predjelu trbuha pronađeno je pet metal-nih kalotastih gumba (PN 157, sl. 41). Tri su se primjerka na-lazila nisko, već blizu zdjelice, a dva više, kod prsnog koša.

Pri vađenju kostiju ispod desnih rebara pronađena je brončana limena svetačka medaljica s prikazom lika sv. Bene-dikta na aversu (licu), te križa sv. Benedikta na reversu (naličju) (PN 159, sl. 13), zatim metalna kopčica od tanke žice (PN 165, sl. 45). Dok za kopčicu, koja je u stvari polovica para (“ušica”), možemo pretpostaviti da nije pripadala ovom pokojniku već je vjerojatnije ostatak nekog uništenog groba, za medaljicu teško možemo bilo što tvrditi. Prema mjestu nalaza, nažalost, nije ja-sno je li pripadala ovom, ili nekom starijem, uništenom grobu.

Grob 69Grob 69 je grob muškarca starosti oko 30-40 godina, uko-

pan je na visini 202,98-202,94 m uz istočni zid predvorja, u smjeru okomitom na crkvu (glava je bila na jugu). Desna ruka bila mu je savijena u laktu i položena visoko na prsa, dok su lijeva ruka, zdjelica i noga presječene novijim ukopom, odnosno grobom 71 ukopanim pored njega. Uz kralježnicu

layers. We can divide them into: coins, devotionals (fi nds of a religious nature: saintly medallions, crosses and rosaries) and metal parts of clothes. Regarding the latter, these were mostly – like in the case of other, earlier periods – various metal ob-jects, which served for fastening or as parts of decorations. Among comparable fi nds, the most interesting are buttons and small clasps. Most fi nds from that group remained unchanged during centuries and as such cannot help us with the dating of the graves. We present them as yet another testimony of their use and, to a degree, of the way they were worn in the observed period.

COINSTwo coins were found in the fi lls of the observed graves.

Neither arrived in the grave together with the buried person, but ended up there either from the soil turned over when the graves were dug or when the soil from the neighbouring lay-ers collapsed into the graves.

A silver denar, minted during the reign of King Matthias II in 1610 (SF 204, Fig. 7), just two years after he became the king of Croatia and Hungary, was found in grave 93 (os-suary). Even though it was half worn, it is clearly visible that it was minted in Kremnica (Kremnitz, Körmöcybanya; mint abbreviation K – B). A drawing of a similar piece, but minted in 1609, was published by E. Unger (Unger 1976, Pl. LIII, nr. 868), but not with such an indented crown as on this piece.

Denars of Matthias II (1608-1619) were also found in SU 144 (SF 033, Fig. 8) and SU 249 (SF 065, Fig. 9), but worn and damaged, with the year of minting not visible. Judging by the inscription on the obverse, SF 033 is simi-lar to the piece from 1612 published by E. Unger (Unger 1976, Pl. LIII, nr. 869), while SF 065 bears a greater re-semblance to the piece from 1609 (Unger 1976, Pl. LIII, nr. 868). These are at the same time, after the well-preserved Slavonian banovac and two very worn pieces of King Si-gismund’s (1387-1437) obols, the oldest coin pieces found so far at this site.

A half-worn silver denar minted in 1636 during King Fer-dinand II reign, also in Kremnica, was found in the grave 60 (SF 152, Fig. 10). It probably subsequently slipped into the grave from the layer to its south.

An interesting fi nd is also a relatively rare specimen of a well preserved 2-pfennig silver coin of King Ferdinand II, minted in 1624 in Graz, Styria (SF 031, Fig. 11), found rela-tively high, beneath one of the layers of mortar for brick pav-ing in the southwestern corner of the shrine (SU 140). It was minted only on one side and shows three coats of arms.

One should also mention here the youngest discovered coin dating from the observed period. This is a quite worn bronze specimen of King Charles VI’s (1711-1740) thaler (SF 036, Fig. 12), found in the uppermost fi ll of grave 4, immediately beneath the thick surface layer of construction debris. In the opinion of Dr Ivan Mirnik from the Archaeo-logical Museum in Zagreb it was perhaps minted precisely in a Tyrolian mint in Hall. The year of minting is not visible, and it is possible that it was not present in the fi rst place, as

Sl. 6 Kutijica s krunicom iz dijecezanske zbirke u Freisingu. Južnonjemački rad iz oko 1700. god. (Prema Steiner, 1984, 182)

Fig. 6 Box with a rosary from the Diocesal collection in Freising. South German work from around 1700 (After Steiner, 1984, 182)

273

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

je pronađen niz od 17 metalnih gumba te još jedan uz desnu natkoljenicu (PN 182, sl. 35). U desnoj je ruci držao brončani križ - privjesak pričvršćen za limenu ovalnu pločicu (PN 185, sl. 20). U području trbuha/zdjelice pronađen je ulomak vje-rojatno metalne kopčice (PN 183) te razasuta zrnca (PN 184, sl. 28). Bilo je ukupno 10 različitih zrna: 1 koštano zrno (10-12 mm), 1 tamno zrno od staklene paste (8 mm) i 8 (ili 9) srednje velikih (8 mm) zrna od zasad nejasnog materijala.

Grob 71Grob 71 bio je položen paralelno uz grob 69 u istom smjeru

i na istoj razini, ali ga je ipak, kako je već navedeno, prilikom ukopa oštetio. Može se pretpostaviti kako je između dva uko-pa prošlo već toliko vremena da točna pozicija starijeg groba nije bila više dobro poznata (ili je samo bila riječ o nemaru?). U grobu je pronađen kostur djeteta staroga između 7 i 10 go-dina. Kosti su pronađene u dosta dobrom stanju. Ruke su bile položene uz tijelo, a na predjelu trbuha ležao je križ (PN 186, sl. 16). Pored lijeve ruke na hrpici je pronađeno 20 vrlo sitnih (oko 3 mm) zrna (PN 188, sl. 29). Njih 19 je bilo plave boje, izrađenih od staklene paste, a jedno je bilo stakleno, prozir-no. U blizini je pronađeno još jedno nešto veće (oko 5,5 mm) stakleno prozirno zrno (PN 187, sl. 30). Na prsima je pronađen ulomak uvijene žice, slične nalazu PN 183 iz groba 69, ali nešto tanje (PN 190). Pri vađenju kostura pronađeno je ispod rebara šest vrlo tankih pozlaćenih metalnih listića u obliku jako zatvorenog “C” te mali limeni kružić s rupicom u sredini (PN 191). Očito je riječ o ukrasima prišivenim na odjeću djeteta, jer je uz njih pronađen i uzorak tkanine (U 537).

ANALIZA ODABRANIH NALAZASlijedi obrada odabranih nalaza iz opisanih grobova te njima

sličnih nalaza iz okolnih slojeva. Podijeliti ih možemo na: no-vce, devocionalije (nalaze nabožnog značaja: svetačke medalji-ce, križiće i krunice) te metalne dijelove odjeće. Kod potonjih je uglavnom riječ - kao i u drugim, starijim razdobljima - o raznim metalnim predmetima koji su služili za zakapčanje te o dijelovi-ma ukrasa. Među usporedivim nalazima najzanimljiviji su gum-bi i kopčice. Većina nalaza iz te skupine traje nepromijenjena tijekom stoljeća pa nam, nažalost, ne pomažu pri datiranju gro-bova. Donosimo ih kao još jedno svjedočanstvo njihove uporabe i, donekle, načina nošenja u promatrano vrijeme.

NOVCIU zapunama promatranih grobova pronađena su dva pri-

mjerka kovana novca. Niti jedan od njih nije u grob dospio zajedno s pokojnikom, već su u njima završili ili iz prekopane zemlje kod ukopa grobova, ili urušavanjem zemlje u grobove iz susjednih slojeva.

U grobu 93 (kosturnici) pronađen je srebrni denar, ko-van za kralja Matije II. godine 1610. (PN 204, sl. 7), samo dvije godine nakon što je postao hrvatsko-ugarskim kraljem. Iako je napola izlizan, dobro je vidljivo da je kovan u Krem-nici (Kremnitz, Körmöcybanya; sigle kovnice K - B). Crtež sličnoga primjerka, ali kovanog 1609. god., objavio je E. Un-ger (Unger 1976, T. LIII, br. 868), no ne s tako razvedenom krunom kao kod ovoga primjerka.

Primjerci denara Matije II. (1608.-1619.) pronađeni su još

similar cases have already been registered.10 All these coins are of the same size, around 15 mm in diameter (depending also on the degree of wearing)

The only thing we can conclude from what was men-tioned, with a certain degree of caution, is that the coins found in the graves represent a terminus post quem for the creation of the tomb, that is, of the individual grave burials. Naturally, they themselves cannot date the graves into the fi rst half or the middle of the 17th century.

SAINTLY MEDALLIONSOnly few saintly medallions have been found at the site so

far, two of which in the graves.The fi rst one was found in grave 63. It was made of a thin

bronze or copper sheet (SF 159, Fig. 13). The obverse (head) depicts the entire fi gure of St. Benedict in a habit, holding a bishop’s staff in his right hand and in his left a jar with a snake above. The sun’s rays radiate behind his head. Around the representation of the saint, in the interior of the astragalus, starting from bottom left, runs a partly readable inscription, which probably read: S.(ANCTE) BENEDICTE ORA PRO NOBIS (‘’Saint Benedict, pray for us’’).

On the reverse (tail) is the so-called Benedict’s cross with an inscribed inscription consisting of the following initials11:– vertically on the cross is writtten: C.S.S.M.L. (CRUX

SACRA SIT MIHI LUX, ‘May the Holy Cross be my light);

– horizontally on the cross: N.D.S.M.D. (NON DRACO SIT MIHI DUX, „Let not satan be my guide);

– letters between the cross’ arms: C.S.P.B. (CRUX SANCTI PATRIS BENEDICTI, „Cross of the holy father Ben-edict’’);

– inscription around the cross: V.R.S.N.S.M.V.S.M.Q.L.I.V.B. (VADE RETRO SATANA, NUNQUAM SUADE MI-HI VANA, SUNT MALA QUAE LIBAS, IPSE VENENA BIBAS, „Be gone, satan, suggest not to me what is vain, what you proffer me is evil, drink yourself your poison).The height of the medal with the loop is 28 mm, the width

is 21 mm.A similar medallion was also found in the mixed layer in

the southern lobby/chapel SU 239 (SF 057, Fig. 14). It almost certainly (like some other fi nds from layers 239 and 265) ar-rived into this layer from some overturned grave. This bears testimony to the density – spatial as much as temporal – of bur-ial in the area. Unlike the previous one, the inscription on the head of this medallion reads: CR(U)X. S.(ANCTI) P.(ATRIS) BENEDICTI (‘’Cross of the holy father Benedict’’). Its di-mensions are around 30 x 22 mm.

10 Here I would like to thank Dr Ivan Mirnik, scientifi c advisor from the Archaeological Museum in Zagreb, for numerous instructions, advices, expert assessments, which made my work considerably easier.

11 The inscriptions were clarifi ed by Ferdinand Leo Kuncze in his work Systematik der Weihmünzen. Eine ergänzende Studie für alle Freunde der Numismatik. Raab/Györ, 1885 (see also: Knez 2001, 9-10). In Croatian literature there are various translations into Croatian; in this work we used the translation by Dr Anđelko Badurina from the catalogue of crosses of the Croatian History Museum (Pavičić 1994, 44).

274

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

i u SJ 144 (PN 033, sl. 8) i SJ 249 (PN 065, sl. 9), ali izlizani i oštećeni, bez vidljivih godina kovanja. Sudeći prema natpisu na aversu, PN 033 je sličan primjerku iz 1612. god. kojeg je objavio E. Unger (Unger 1976, T. LIII, br. 869), dok je PN 065 sličniji primjerku iz 1609. god. (Unger 1976, T. LIII, br. 868). To su ujedno, nakon dobro očuvana slavonskog banovca i dva vrlo izlizana primjerka obola kralja Žigmunda (1387.-1437.), najsta-riji primjerci novca do sada pronađeni na ovome lokalitetu.

U grobu 60 pronađen je srebrni, poluizlizani denar, kovan za kralja Ferdinanda II. godine 1636., također u Kremnici (PN 152, sl. 10). Vjerojatno je naknadno spuznuo u grob iz sloja južno od njega.

Zanimljiv je i relativno rijedak primjerak dobro očuvanog srebrnog novca od 2 pfeninga kralja Ferdinanda II, iskovanoga 1624. god. u Grazu, u Štajerskoj (PN 031, sl. 11), pronađenog relativno visoko, ispod jednog od slojeva žbuke za popločenje opekom u jugozapadnom kutu svetišta (SJ 140). Kovan je sa-mo s jedne strane i prikazuje tri grba.

Ovdje valja spomenuti i najmlađi pronađeni novac koji potječe iz promatranog razdoblja. To je dosta izlizani brončani primjerak talira kralja Karla VI. (1711.-1740.) (PN 036, sl. 12), koji je nađen u najvišoj zapuni groba 4, odmah ispod de-belog površinskog sloja šute. Prema mišljenju dr. Ivana Mir-nika iz AMZ-a, možda je bio kovan upravo u tirolskoj kovnici Hall. Ne vidi se godina kovanja, a moguće je da niti nije imao otisnutu godinu, jer je bilo i takvih primjera.10 Svi su ti novci iste veličine, promjera oko 15 mm (ovisno i o izlizanosti).

Jedino što iz navedenoga možemo zaključiti, uz određenu mjeru opreza, jest da novci pronađeni u grobovima predsta-vljaju terminus post quem za nastanak grobnice, odnosno pojedinih grobnih ukopa. Naravno, oni sami za sebe ne mogu datirati grobove u prvu polovicu, odnosno sredinu 17. st.

SVETAČKE MEDALJICENa lokalitetu je dosad pronađeno tek nekoliko svetačkih

medaljica, od toga dvije u grobovima. Prva je pronađena u grobu 63. Izrađena je od tankog

brončanog ili bakrenog lima (PN 159, sl. 13). Na aversu (licu) je prikazana cijela fi gura sv. Benedikta u habitu kako u desnoj ruci drži biskupski štap, a u lijevoj vrč sa zmijom iznad. Iza gla-ve mu se šire sunčeve zrake. Uokolo svečeva prikaza, s unutar-nje strane astragala, počevši dolje lijevo, teče djelomično čitak natpis koji je vjerojatno glasio: S.(ANCTE) BENEDICTE ORA PRO NOBIS („Sveti Benedikte, moli za nas”).

Na reversu (naličju) se nalazi tzv. Benediktov križ s upisa-nim natpisom koji se sastoji od inicijala11:– okomito na križu piše: C.S.S.M.L. (CRUX SACRA SIT

MIHI LUX, „Sveti križ nek mi bude svjetlo”); – vodoravno na križu: N.D.S.M.D. (NON DRACO SIT

10 Na ovome se mjestu zahvaljujem dr. Ivanu Mirniku, muzejskom savjetniku iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu, za brojne naputke, savjete, ekspertize koje su mi uvelike olakšale rad.

11 Natpise je rastumačio Ferdinand Leo Kuncze u radu Systematik der Weihmünzen. Eine ergänzende Studie für alle Freunde der Numismatik. Raab/Györ, 1885. (vidjeti i: Knez 2001, 9-10). U hrvatskoj se literaturi može naći različitih prijevoda na hrvatski, u ovome radu preuzet je prijevod dr. Anđelka Badurine iz kataloga križeva Hrvatskog povijesnog muzeja (Pavičić 1994, 44).

Such and similar medallions of St. Benedict appear in the church cemeteries of central Europe already in the 15th cent. (Knez 2001, 37), but become more frequent from the middle of the 17th century – the time of the plague.12 Judging by the reviewed literature13, our specimens were most probably pro-duced at the beginning of the 18th century.

St. Benedict’s medallions14 were massively produced from the second half of the 17th century. Their point of origin was, apparently, Metten monastery near Straubing. With the help of the so-called St. Benedict’s medallions or Benedict’s pfennig people tried to safeguard their health. Also, in order to dis-pel evil spirits from the dying person, the so-called Benedict’s bells were tolled (Schauber, Schindler 1995, 347). A written entry from 1861 testifi es that such a medallion ‘’wards off all spells, cures animals from epidemic diseases, destroys poison, cures the plague, kidney stone, darting pain, epilepsy, blood throwing, protects from fi re and lightning, facilitates delivery and repels any action by the Devil’’.15

Particularly interesting and rare is the medallion (SF 029, Fig. 15) found in grave 2, covered with a medieval slab. The deceased was probably buried holding it in his hands. It is made of bronze, in Rome, as testifi ed by the inscription ROMA in the section as the mark of the mint. Dr Ivan Mirnik from the Zagreb Archaeological Museum thinks that it was not the work of the most skilled Roman craftsmen, but that it is neverthe-less a quality product with numerous details. The height of the medallion with the loop is 42 mm and the width 28 mm.

The head shows Carlo Borromeo16 (S. CAR) in prayer be-fore a crucifi x. The tail is divided into two equal parts. St. Thomas Aquinas17 (S. TOM D ACVI), possibly with a pigeon, is depicted in the lower part, while Our Lady of the Rosary with Jesus in her lap is represented in the upper. Both are holding a rosary with a cross in their hands. In the basic older professional literature (Kuncze 1885, 310-311, 382-383) not a single specimen of a medallion with a combination of these two saints is mentioned.

12 Several similar pieces were published in the literature, e.g. in: Kloster, Archäologie im Klösterreich, (exhibition catalogue), Altenburg, 2000, p. 305, cat. nr. 28.47.

13 For example: Brauneck 1979; Dobrinić 2001; Knez 2001; Kuncze 1885; Fundort Kloster 2000.

14 This is Benedict of Nursia (*around 480 in Nursia, present-day Norcia in Umbria - †547 in Montecassino). Around 529 he founded the monastery in Montecassino near Naples, where under the motto Ora et labora he set down the rules of the Benedictine order (Regula Benedicti), the oldest order in the West. This order set the foundations for western medieval culture.

15 Taken from: Marie Andree-Eysn: Volkskundliches aus dem bayrisch-österreichischen Alpengebiet. Braunschweig 1910, 126. It is quoted there from a document from 1861, by the well-known Benedictine writer dom Prosper-Louis-Pascal Guéranger (1805-1875).

16 Carlo Borromeo (1538-1584) is a protector against the plague. Artists depict him in cardinal’s purple holding a cross, with a rope around his neck; comforting those affected by the plague, with arrows and a skull and crossbones (symbols of epidemics)

17 Thomas Aquinas (around 1225-1274) was a famous Dominican professor at Sorbonne and the founder of the Thomistic school in philosophy. He is represented with various attributes, primarily intended to point out his numerous virtues. He is represented as a Dominican with a bright star on the chest, with a book and a quill for writing, a pigeon speaking into his ear or taking off from his mouth, with a lily, a gem; in prayer before a crucifi x.

275

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

MIHI DUX, „Nek’ mi sotona ne bude vođa”); – slova između krakova križa: C.S.P.B. (CRUX SANCTI

PATRIS BENEDICTI, „Križ Svetoga oca Benedikta”);– natpis uokolo križa: V.R.S.N.S.M.V.S.M.Q.L.I.V.B. (VA-

DE RETRO SATANA, NUNQUAM SUADE MIHI VA-NA, SUNT MALA QUAE LIBAS, IPSE VENENA BI-BAS, „Odlazi, sotono, nikad mi ne savjetuj što je isprazno, zlo je što mi pružaš, sam pij svoj otrov”). Visina medaljice s ušicom je 28 mm, širina 21 mm.Slična medaljica pronađena je i u izmiješanom sloju u

južnom predvorju/kapeli SJ 239 (PN 057, sl. 14). Gotovo je sigurno (kao i neki drugi nalazi iz slojeva 239 i 265) u ovaj sloj dospjela iz nekog prekopanog groba. To nam svjedoči o gustoći - prostornoj kao i vremenskoj - ukapanja na tome prostoru. Za razliku od prethodne, ova medaljica na licu ima natpis: CR(U)X. S.(ANCTI) P.(ATRIS) BENEDICTI („Križ Svetoga oca Benedikta”). Dimenzije su joj oko 30 x 22 mm.

Ovakve i slične medaljice sv. Benedikta javljaju se u crkvenim grobljima srednje Europe već u 15. st. (Knez 2001, 37), no češće su od sredine 17. st. - vremena kuge.12 Sudeći prema pregledanoj literaturi13, naši su primjerci najvjerojat-nije izrađeni početkom 18. st.

Medalje sv. Benedikta14 masovno su se izrađivale od dru-ge polovice 17. st. Ishodište im je, očito, samostan Metten kod Straubinga. Puk je pomoću tzv. Benediktovih medaljica ili Benediktova pfeninga nastojao osigurati zdravlje. Također se, radi rastjerivanja zlih duhova od umirućeg, zvonilo tzv. Benediktovim zvoncima (Schauber, Schindler 1995, 347). Je-dan zapis iz godine 1861. svjedoči da takva medaljica „odbija sve čarolije, oslobađa životinje od epidemija, uništava otrov, liječi od kuge, kamenaca, probadanja, padavice, bacanja krvi, štiti od ognja i munje, pomaže ženama za lakši porod i potire svako Vragovo djelovanje”.15

Osobito je zanimljiva i rijetka medaljica (PN 029, sl. 15) koja je pronađena u grobu 2, pokrivenu srednjovjekovnom pločom. Vjerojatno je pokojnik pokopan s njom u rukama. Izrađena je od bronce, u Rimu, o čemu svjedoči natpis ROMA u odsječku kao oznaka kovnice. Dr. Ivan Mirnik iz zagrebačkog Arheološkog muzeja smatra da to nije rad najvrsnijih rimskih majstora, no ipak je riječ o kvalitetnom izratku s mnogo de-talja. Visina medalje s ušicom je 42 i širina 28 mm.

Na licu je prikazan sv. Karlo Boromejski16 (S. CAR) kako

12 Ima više sličnih primjeraka objavljenih u literaturi, primjerice, u: Fundort Kloster, Archäologie im Klösterreich, (katalog izložbe), Altenburg, 2000, str. 305, kat. br. 28.47.

13 Primjerice: Brauneck 1979; Dobrinić 2001; Knez 2001; Kuncze 1885; Fundort Kloster 2000.

14 Riječ je o Benediktu Nursijskome (*oko 480. u Nursiji, današnja Norcia u Umbriji – †547. u Montecassinu). Oko godine 529. osnovao je samostan u Montecassinu kod Napulja, gdje je pod geslom Ora et labora postavio pravila benediktinskoga reda (Regula Benedicti), najstarijega reda na Za-padu. Taj je red postavio temelje zapadnjačkoj srednjovjekovnoj kulturi.

15 Preuzeto iz: Marie Andree-Eysn: Volkskundliches aus dem bayrisch-österreichischen Alpengebiet. Braunschweig 1910, 126. Tamo je navod prema nekome spisu iz god. 1861. poznatog benediktinskoga pisca dom Prospera-Louisa-Pascala Guérangera (1805-1875).

16 Karlo Boromejski (1538.–1584.) zaštitnik je od kuge. Umjetnici ga prikazuju u kardinalskom purpuru kako drži križ, s užetom oko vrata; kako tješi oboljele od kuge, sa strjelicama i mrtvačkom glavom (simboli epidemija).

In recent history, according to ethnological knowledge, it appears that these three saints – Benedict of Nursia, Carlo Borr-omeo and Thomas Aquinas – did not have a signifi cant reper-cussion on Croatian folk devoutness – which looks upon saints primarily as patrons and helpers. In ethnological journals and sources that altogether cover the period from approximately the second half of the 19th century until today (particularly Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (Proceed-ings on folk life and custom of Southern Slavs) and Glasnik Ze-maljskog muzeja u Sarajevu (Bulletin of the National Museum of Bosnia and Herzegovina) and the archives of the Depart-ment of Ethnology and Cultural Anthropology of the Faculty of Philosophy in Zagreb) and on the basis of individual con-temporary ethnological research there are only two sites where veneration of St. Thomas Aquinas is documented: as the pa-tron of education in Đurđanci near Đakovo and as the patron of youth in Sarajlije near Tomislavgrad in Herzegovina, but there are no records regarding the forms of that veneration.

According to these sources, it seems that in our culture St. Thomas Aquinas and St. Carlo Borromeo did not have a signifi cant impact on folk devoutness (Belaj M. 2006).18 The medallion with their images was most probably brought to Prozorje by a paroch from his pilgrimage, and it certainly rep-resents a rarity.

The number of medallions and crosses of St. Benedict, on the other hand, raises other questions. His cult was spread by the Jesuits through southern German lands, and it soon spread into Slovenia (which, in the observed period, we can likewise consider a German land in the political sense). A confi rmation of his veneration in the folk (and not only among the higher classes or the clergy) and St. Benedict’s popularity in gen-eral in neighbouring northeastern Slovenia, is presented by D. Knez (2001, 29, with the literature). Peasants from that area were bringing a root for the benediction of cows to the capuchins in Varaždin for blessing.

Still, the quantity of medals and crosses of St. Benedict in Croatia, as considerable as it may seem, cannot be compared with the known body of fi nds in Slovenia, where, for instance, in the National Museum, the number of St. Benedict’s medall-ions is second only to those of Mary. It seems probable that the Jesuits who were spreading the cult of St. Benedict across south German lands were doing the same in Slovenia as well. In northern Croatia, the Jesuits (Varaždin, Zagreb, Požega, Osijek) were organizationally connected, like Ljubljana, with Vienna. Even so, the veneration of St. Benedict did not spread that much in this area or at least it did not survive.

The Jesuits in Croatia, as a relatively young order, had their monasteries in several larger towns that were cultural and educational centres, but in the territory between the Sava, Drava, Danube and Sutla rivers – from Klanjec to Ilok, the Franciscans were active in more than twenty towns and nu-merous villages (where they were entrusted with the parish pastoral as well), and with their religious activity they infl u-

18 In this paper are listed numerous limitations and fl aws of the material from the sources in the scope of research on patron saints in Croatian folk devoutness, owing to which numerous data about saints (including the mentioned three) remained unrecorded (Belaj M. 2006, 193-201).

276

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

se moli pred raspelom. Naličje je podijeljeno na dva jednaka dijela. U donjem je dijelu prikazan sv. Toma Akvinski17 (S. TOM D ACVI), možda s golubom, a u gornjem Gospa od Ružarija s Isusom u krilu. Oboje drže u ruci po krunicu s križem. U osnovnoj starijoj stručnoj literaturi (Kuncze 1885, 310-311, 382-383) ne navodi se niti jedan primjerak medaljice s kombinacijom ovih dvaju svetaca.

U novijoj povijesti, prema etnološkim saznanjima, čini se da ova tri sveca – Benedikt Nursijski, Karlo Boromejski i To-ma Akvinski – nisu imala nekog odraza u hrvatskoj pučkoj pobožnosti – pobožnosti koja u svecima u prvom redu vidi zaštitnike i pomoćnike. Naime, u etnološkim časopisima i izvorima koji sveukupno pokrivaju razdoblje negdje od druge polovice 19. st. do danas (posebice Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena i Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo te arhivi Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filo-zofskog fakulteta u Zagrebu) te prema pojedinačnim suvreme-nim etnološkim istraživanjima u samo dva lokaliteta bilježi se štovanje sv. Tome Akvinskog: kao zaštitnika školstva u Đurđancima kod Đakova i kao zaštitnika mladeži u Sarajlijama kod Tomislavgrada u Hercegovini, a o oblicima te pobožnosti nema zapisa. Prema ovim izvorima, čini se da kod nas sv. To-ma Akvinski i sv. Karlo Boromejski nisu imali većega odjeka u pučkoj religioznosti (Belaj M. 2006).18 Najvjerojatnije je me-daljicu s njihovim prikazima u Prozorje donio koji od župnika sa svojega hodočašća i svakako je raritet.

Brojnost medaljica i križeva sv. Benedikta, pak, otvara dru-ga pitanja. Njegov su kult širili isusovci po južnonjemačkim zemljama, a ubrzo se proširio i na Sloveniju (koju, u proma-trano vrijeme, također možemo u političkom smislu proma-trati kao njemačku zemlju). Potvrdu za njegovo štovanje od strane puka (a ne samo viših slojeva ili redovnika) i uopće o popularnosti sv. Benedikta u susjednoj sjeveroistočnoj Slove-niji, donosi D. Knez (2001, 29, s literaturom). Iz tog su kraja, naime, seljaci nosili korijen za blagoslivljanje krava na blago-slov kapucinima u Varaždin.

No količina medalja i križeva sv. Benedikta u Hrvatskoj, koliko god se činila znatnom, ne može se usporediti s poz-natim fondom u Sloveniji, gdje je, primjerice, u Narodnom muzeju broj medaljica sv. Benedikta najbrojniji, osim Ma-rijinih. Vjerojatnim se čini da su isusovci koji su širili kult sv. Benedikta po južnonjemačkim zemljama to činili i u Slo-veniji. U sjevernoj su Hrvatskoj isusovci (Varaždin, Zagreb, Požega, Osijek) bili organizacijski povezani, kao i Ljubljana, s Bečom. Pa ipak se štovanje sv. Benedikta ovim područjem nije tako proširilo ili se barem nije održalo. Isusovci su, nai-me, kao relativno mladi red, u Hrvatskoj imali svoje samosta-

17 Toma Akvinski (oko 1225.–1274.) poznati je dominikanski profesor na Sorboni i osnivač tomističkog smjera u fi lozofi ji. Prikazuju ga s najrazličitijim atributima, prije svega da bi ukazali na njegove brojne krijeposti. Prikazuju ga kao dominikanca sa sjajnom zvijezdom na prsima, s knjigom i perom za pisanje, s golubom koji mu govori na uho ili mu polijeće s usta, s ljiljanom, s dragim kamenom; kako moli pred raspelom.

18 U navedenu su radu naznačena brojna ograničenja i nedostaci građe iz izvora u okviru istraživanja svetaca zaštitnika u hrvatskoj pučkoj pobožnosti, zbog čega su mnogi podaci o svecima (uključeno i o spomenutoj trojici) ostali nepribilježeni (Belaj M. 2006, 193-201).

enced a considerably larger population. Benedict’s medallions obviously fl ooded our market from the northwest, from the German speaking territory, without being accompanied by any particular beliefs.

CROSSES-PENDANTEight pendants have been found in the excavations at

Martin Breg so far, but only three pieces were discovered within graves. Three were found in mixed layers, in which they almost certainly arrived through the digging of the ear-lier graves, while a further two were found in the construction debris of the northern sacristy.

Four crosses belong to the same type by virtue of their shape. This is the so-called Caravaca-cross (named after the town of Caravaca de la Cruz in the province of Murcia), also known as the Loreto or St. Benedict’s cross.19 The shape of this cross is explained by a legend according to which the Byzantine empress Helen (‘’the Crusader’’) arranged the frag-ments of the wood of the cross she found in Jerusalem in the shape with two bars. However, it is more probable that the up-per bar was created from the plate with the inscription INRI. The cross with two bars was from very early on the symbol of Jerusalem’s patriarch, and the other eastern bishops followed suit.

One of the Caravaca crosses was found in grave 71, in the belly area (SF 186, Fig. 16). It was made of somewhat poorer alloy and its lower part was slightly bent to the side. The ring on which the cross was suspended was also preserved. A simi-lar cross was found in layer SU 265 (SF 106, Fig. 17), while another cross from the same layer was made from a fi rst-class alloy and excellently cast (SF 079, Fig. 18). Consequently, the letters on it are the easiest to read.

The discovered Caravaca crosses were, like the new ones, of the same size: around 58 mm high and around 28 mm wide (the wider bar). However, all were obviously used for a long time so they are considerably worn (particularly the corners of the bars and the loop) or even broken. Thus, it can be seen that around 1 mm of the loop of cross SF 186 was worn, while the loop of cross SF 079 broke and around 2-3 mm are missing

19 Legend has it that in the 13th century, during the Reconquest, a miracle ocurred before the eyes of the Moorish king Zeit-Abu-Zeit (later Alfonso X ‘’the Wise’’). He asked an arrested missionary, who preached the gospel to the Arabs, to show him how he serves mass. He even sent an emissary to Christian Cuenca to fetch whatever was necessary for the mass. The emissary forgot to bring a cross. But the missionary, in his elation, did not notice that there was no cross on the altar and began the service. However, when he noticed that the cross was missing, he told the king that he could not continue as, alas, there was no cross. At that moment the king saw two angels placing the cross on the altar and he asked the missionary: is this it? The missionary thanked God and fi nished the mass, while the king, together with his entire family and everyone present, converted to Chris-tianity and baptized. This was, the legend says, what is today the famous cross from Caravaca. This original contains, supposedly, a fragment of wood from Jesus’ cross (lignum Crucis). It became very famous, so it was spread by means of numerous copies. Such crosses spread in the 16th cent. through southern Germany, often with three bars, usually as protection from the plague or bad weather. In 1988 in Schwarzenberg such a cross replaced an earlier one, and people, on account of its three bars, called it a ‘’plague-famine-war cross’’. Incidentally, this is a frequent shape of a cross in the East, and the Lorraine cross also has the same shape.

277

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

ne u nekoliko većih gradova koji su bili kulturna i prosvjetna središta, no na području međurječja Save, Drave, Dunava i Sutle - od Klanjca do Iloka, djelovali su franjevci u više od dvadeset gradova i u brojnim selima (gdje im je bio povjeren i župni pastoral), te su svojom vjerskom aktivnošću utjecali na znatno brojniju populaciju. Benediktove su medaljice očito preplavile naše tržište sa sjeverozapada, iz njemačkog govor-nog područja, a da ih nisu pratila neka posebna vjerovanja.

KRIŽEVI - PRIVJESCIU dosadašnjim istraživanjima na Martin Bregu je

pronađeno i osam križića, no samo su tri primjerka pronađena u grobovima. Tri su pronađena u izmiješanim slojevima u koje su gotovo sigurno došli prekopavanjem starijih grobova, a još su dva križića pronađena u šuti sjeverne sakristije.

Četiri križića svojim oblikom pripadaju istom tipu. Riječ je o tzv. Caravaca-križu (nazvan po mjestu Caravaca de la Cruz, provincija Murcia), zvanu još i loretski ili Benediktov križ.19 Oblik toga križa tumači se legendom prema kojoj je bizantska carica Jelena („Križarica”) dala, navodno, dijelu križeva drva kojega je našla u Jeruzalemu, oblik s dvjema prečkama. No vjerojatnije je da je gornja prečka nastala iz ploče s natpisom INRI. Već je rano jeruzalemski patrijarh imao kao svoj znak križ s dvjema prečkama, a za njime su se poveli i drugi istočni biskupi.

Jedan od Caravaca-križeva pronađen je u grobu 71, na predjelu trbuha (PN 186, sl. 16). Izrađen je od nešto lošije le-gure i donji mu je kraj bio lagano svijen u stranu. Očuvana je i alkica kojom je križić bio obješen. Sličan je križić pronađen u sloju SJ 265 (PN 106, sl. 17), dok je drugi križić iz istog sloja izrađen od najkvalitetnije legure i najbolje odliven (PN 079, sl. 18). Stoga se i najbolje mogu pročitati slova na njemu.

Pronađeni Caravaca-križevi bili su, kao novi, iste veličine: visoki oko 58 mm, a široki (duža prečka) oko 28 mm. No očito su svi bili dugo u uporabi, pa su znatnije izlizani (oso-bito uglovi prečki i ušica) ili čak polomljeni. Tako je vidljivo da je križu PN 186 izlizano oko 1 mm ušice, dok je križu PN 079 ušica bila puknula, te nedostaje oko 2-3 mm (kasnije je na križu probušena druga rupica, nešto niže od originalne). Na svima se nalazi reljefni korpus. Pregledana literatura donosi dosta sličnih križeva, različitih veličina. Uglavnom su veći od naših, a Kristov prikaz je ugraviran. Oblikom je, primjerice,

19 Legenda kaže da se u 13. st., u vrijeme Reconquiste, pred očima maurskog kralja Zeit-Abu-Zeita (kasnije Alfons X. “Mudri”) dogodilo čudo. Uhapšenog misionara, koji je Arapima navješćivao evanđelje, zamolio je da pred njim pokaže kako služi misu. Čak je poslao poslanika u kršćansku Cuencu, da donese sve što je potrebno za misu. Ovaj je zaboravio ponijeti križ. Ni misionar u svojem uzbuđenju nije primijetio kako nema križa na oltaru i počeo je služiti misu. No kada je uočio da nema križa, rekao je kralju da ne može nastaviti jer, eto, nema križa. Kralj je u tom trenu vidio dva anđela kako stavljaju križ na oltar, i pitao misionara: je li to to? Ovaj je zahvalio Bogu i priveo misu kraju, a kralj se s cijelom obitelji i svima nazočnima obratio i pokrstio. To je, kaže legenda, bio danas poznati križ iz Caravace. Taj original sadrži, navodno, trijesku iz Isusova križa (lignum Crucis). Postao je jako poznat, pa se širio brojnim kopijama. Takvi su se križevi raširili u 16. st. po južnoj Njemačkoj, često s tri prečke, obično kao zaštite od kuge ili nevremena. Godine 1988. je u Schwarzenbergu takav križ nadomjestio neki stariji, a ljudi su ga, zbog tri prečke, nazvali „kužno-gladno-ratni križ”. Inače, to je česti oblik križa na Istoku, a i lotarinški križ ima taj oblik.

(subsequently another hole was perforated on the cross, a bit lower than the original one). All contain a body in relief. The reviewed literature presents many similar crosses, of various sizes. They are mostly bigger than ours, while the represen-tation of Christ is engraved. Similar in terms of shape, for instance, is a cross of St. Benedict in the Croatian History Museum (Pavičić 1994, 82, cat. Nr. 72), dated in the 18th-19th cent., with the remark that similar crosses are dated starting with the 17th century.

The fourth Caravaca cross is approximately half the size (31 x 16 mm) and only by virtue of its shape does it belong to this type of cross (SF 168 and 174, Fig. 19). At the same time, the small dimensions are not surprising if one knows its func-tion – it was suspended on a rosary discovered in grave 60. More will be said about it later on in this text. A ring running through the loop was also preserved.

Another relief cross, attached to a thin oval sheet metal plaque (SF 185, Fig. 20) was found in the right hand of the man buried in grave 69. The cross and the plaque differ with regard to size (cross: 35 x 21, plaque: 34 x 27 mm). It appears that the cross was subsequently soldered to the plaque and that in this way it imitated a medallion – perhaps a more modern, i.e. valued and desired object at the time.

Another two similar crosses-pendants were found at Mar-tin Breg. In the already mentioned layer SU 239 in the south-ern lobby a fragment of a very worn cross-pendant was found, made of cast bronze, with no preserved lower part (SF 055, Fig. 21). The dimensions of the preserved fragment are: 22 x 16 mm. Its loop is broken, the plaque with the incised ‘’INRI’’ inscription is visible. Around Christ’s head rays are visible, while the plastically shaped body is made quite subtly, and it was probably the work of a good workshop. The cross bar appears to have ended in the shape of a clover.

A cross of the same type, complete but much more worn and – it appears – quite badly cast, was found in the layer of construction debris in the northern sacristy (SF 129, Fig. 22). That layer (SU 028) lay immediately below a ten-centimetre thick layer of deposited humus. The size of this piece was 33 x 15 mm. An identical cross was found in a grave in Kloster-marienberg (Fundort Kloster, 300, 301, cat. Nr. 28.27, with an image). Its height is 33 mm. It is dated in the 18th century. A similar cross is also kept in the Croatian History Museum, found in Novi Banovci, measuring 33 x 11 mm. It is dated somewhat more cautiously, in the 17th-18th centuries (Pavičić 1994, 79, cat. nr. 63).

Another interesting cross-pendant was found in the men-tioned layer of construction debris in the northern sacristy (SU 028), so we present it here as well. The cross is thick, made of iron, of good quality and relatively well preserved, with rep-resentations on both sides (SF 130, Fig. 23). The front side de-picts the crucifi ed Jesus with rays around the head, an ‘’INRI’’ plaque and an Adam’s skull with two crossed bones under the legs, which is a symbol of the Crucifi x at Golgotha.20 On the

20 Golgotha means ‘’a skull’’ in translation. According to a legend, Jesus’ cross was driven into the soil above Adam’s grave, which symbolizes the victory of eternal life over the fi rst death of man.

278

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

other side are depicted the symbols of Christ’s passion (arma Christi): a crown of thorns, various scourges, a spear and a pole with a sponge attached on top. The cross measures 41 x 19 mm and its frame was bordered on both sides. Its loop lies vertically to the surface of the cross.

During the years of the plague, crosses also fulfi lled a pro-tective role, so particularly during the late Middle Ages and in the 17th and the beginning of the 18th century they were produced in larger numbers. Certain typological shapes were valued more highly and, consequently, lasted longer, among them also the mentioned protective cross of St. Benedict. It is therefore not surprising that they are found among the Ben-edictines in Mariazell (Horány 2004, 360), and our fi nds also form part of that group of protective or rosary crosses.

ROSARY BEADSIt is obvious from the description of the grave assemblages

that the larger or smaller beads were found in graves 42 (Fig. 24), 60 (Fig. 25), 45 (Fig. 26), 58 (Fig. 27), 69 (Fig. 28) i 71 (Fig. 29-30). It is interesting that the number of beads is never repeated (in two different graves). A similar situation was also registered at other sites, for example in the recent excavations in Čazma.21 At Martin Breg, grave 45 particularly stands out with only fi ve beads beneath the rib bones, which is why it appears that this was only the remainder of a rosary, perhaps even from some earlier grave. A particularly large and rich ro-sary was found in grave 60, there are larger ones from graves 42 (56 various beads) and 58 (62+5 beads), while in grave 71 were found 20+1 beads and in grave 69 – ten beads.

Yet another rosary was found in the southern lobby area (SF 050, Fig. 31). A rosary consisting of 140 small and 14 large beads of dark (in few cases bluish) glass paste (?) was found at the bottom of a large (around 60 cm in diameter) cir-cular pit, already at quite a shallow depth. It was found outside any context whatsoever, but with a preserved sequence in the largest part. It is obviously, already by virtue of its position (at the height of 203,44 m, the level at which layer SU 265 only begins), the youngest of those observed here, so by its shape it is also somehow closest to present-day rosaries: ten small beads (Hail Mary; diameter around 5 mm) and one large bead (Our Father; diameter around 8 mm) alternate in regular succesion. Nevertheless, in contrast to the present-day form, it consists of 14 decades (140 small and 14 large beads were found).

In addition to this rosary, a polyhedral bead was also found in SU 265, with a diameter around 8 mm, of reddish colour, made of glass paste (?) (SF 124, Fig. 32). It is unique at this site, but rosaries with similar beads have been found else-where in Croatia, for instance in the mentioned excavations at Čazma.

At the site of Torčec – Cirkvišče, a rosary made of two types of beads was found in the grave of a man aged over 60 (Sekelj Ivančan and Tkalčec, 2003, 9-10, 24, 30, Fig. 23). Six

21 I express my sincere thanks for the information about the rosary fi nds from Čazma to my colleague Ana Azinović Bebek from the Croatian Restaura-tion Institute, Department of Land Archaeology, who is analyzing that material.

sličan križ sv. Benedikta u Hrvatskom povijesnom muzeju (Pavičić 1994, 82, kat. br. 72), datiran u 18.-19. st., uz napo-menu da se slični križevi datiraju već od 17. st.

Četvrti Caravaca-križić je otprilike upola manjih dimen-zija (31 x 16 mm) te samo svojim oblikom pripada ovom ti-pu križeva (PN 168 i 174, sl. 19). Pritom, male dimenzije ne čude ako znamo njegovu funkciju - bio je obješen o krunicu pronađenu u grobu 60. O njemu će još biti govora u ovom tekstu. Očuvana je i alkica provučena kroz ušicu.

U desnoj ruci pokojnika iz groba 69 pronađen je još jedan reljefni križić koji je bio pričvršćen na tanku limenu ovalnu pločicu (PN 185, sl. 20). Križ i pločica razlikuju se u dimen-zijama (križić: 35 x 21, pločica: 34 x 27 mm). Čini se da je križić bio naknadno zalemljen na pločicu te da je na taj način oponašao medaljicu – možda u to doba moderniji odnosno cjenjeniji i poželjniji predmet.

Još su dva slična križića-privjeska pronađena na Martin Bregu. U već spominjanom sloju SJ 239 u južnom predvorju pronađen je i ulomak vrlo izlizanog križića-privjeska, izrađen od lijevane bronce, bez očuvana donjeg dijela (PN 055, sl. 21). Dimenzije očuvana ulomka su: 22 x 16 mm. Ušica mu je polomljena, vidljiva je pločica s urezanim “INRI” natpisom. Oko Kristove glave su vidljive zrake, a plastično oblikovani korpus izrađen je prilično suptilno, vjerojatno je to bio rad dobre radionice. Izgleda da je prečka križa završavala djete-linasto.

Križić istog tipa, cjelovit ali još mnogo izlizaniji i - čini se - prilično loše izliven, pronađen je i u sloju šute u sjevernoj sakristiji (PN 129, sl. 22). Taj se sloj (SJ 028) nalazio odmah ispod desetak centimetara debelog nanesenog humusnog sloja. Ovaj je primjerak veličine 33 x 15 mm. Identičan je križić pronađen u jednome grobu u Klostermarienbergu (Fundort Kloster, 300, 301 kat. nr. 28.27, sa slikom). Visina mu iznosi 33 mm. Datiran je u 18. st. U Hrvatskom povijesnom muzeju također se čuva sličan križ, pronađen u Novim Banovcima, veličine 33 x 11 mm. Datiran je nešto opreznije, u 17.-18. st. (Pavičić 1994, 79, kat. br. 63).

U navedenom sloju šute u sjevernoj sakristiji (SJ 028) pronađen je još jedan zanimljiv križić-privjesak, pa i njega ovom prigodom donosimo. Križić je debeli, željezni, kvalitet-ni i relativno dobro očuvani, s prikazima na obje strane (PN 130, sl. 23). Na prednjoj je strani prikazan raspeti Krist sa zrakama oko glave, “INRI” pločicom i Adamovom lubanjom s dvjema prekriženim kostima pod nogama, što je simbol Raspeća na Golgoti.20 Na drugoj su strani prikazani simboli Kristove muke (arma Christi): trnova kruna, različiti bičevi, koplje i motka s nataknutom spužvom. Križić je veličine 41 x 19 mm i s obje je strane uokviren bordurom. Ušica mu je okomita na plohu križa.

Križići su imali u kužnim godinama i zaštitnu ulogu, pa su se osobito u razdobljima kasnog srednjeg vijeka te u 17. i na početku 18. st. više izrađivali. Pritom su neki tipološki oblici bili cjenjeniji, pa su se duže i održavali, među kojima je

20 Golgota u prijevodu znači „lubanja”. Prema legendi, Isusov je križ bio zaboden nad Adamovim grobom, što simbolizira pobjedu vječnog života nad prvom smrti čovjeka.

279

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

i spomenuti Benediktov zaštitni križ. Nije stoga čudno da ih se nađe i u benediktinaca u Mariazellu (Horányi 2004, 360), a u tu skupinu zaštitnih ili kruničnih križića idu i naši nalazi.

ZRNA OD KRUNICAIz opisa grobnih cjelina vidljivo je da su veća ili manja

zrna pronađena u grobovima 42 (sl. 24), 60 (sl. 25), 45 (sl. 26), 58 (sl. 27), 69 (sl. 28) i 71 (sl. 29-30). Zanimljivo da se broj zrna nijednom ne ponavlja (u dva različita groba). Slična je situacija zabilježena i na drugim lokalitetima, primjerice u nedavnim istraživanjima u Čazmi.21 Na Martin Bregu osobito odskače grob 45 sa samo pet zrna ispod kostiju rebara, pa se čini da je riječ samo o ostatku krunice, možda čak i iz nekog starijeg groba. Osobito velika i bogata krunica pronađena je u grobu 60, veće su krunice iz grobova 42 (56 različitih zrna) i 58 (62+5 zrna), dok je u grobu 71 pronađeno 20+1, a u grobu 69 - deset zrna.

Još je jedna krunica pronađena na prostoru južnog pre-dvorja (PN 050, sl. 31). Na dnu velike (promjera oko 60 cm) okrugle jame, otkrivena već dosta plitko, nalazila se krunica od 140 malih i 14 velikih zrna od tamne (poneka od plavkaste) staklene paste (?). Pronađena je izvan bilo kakva konteksta, ali u većem dijelu uredno očuvana niza. Očito je, već po svojem položaju (na visini od 203,44 m, što je razina na kojoj tek počinje sloj SJ 265), najmlađa od razmatranih, pa je i svojim izgledom nekako najbliža današnjim krunicama. Naime, u pravilnom se nizu smjenjuje po deset malih (Zdravomarija; promjera oko 5 mm) i jedno veliko (Očenaš; promjera oko 8 mm) zrno. Ipak, za razliku od današnjih, sastoji se od 14 dese-tina (pronađeno je 140 malih i 14 velikih zrna).

Osim ove krunice, u SJ 265 pronađeno je i jedno polie-darsko zrno, promjera oko 8 mm, crvenkaste boje, izrađeno od staklene paste (?) (PN 124, sl. 32). Jedinstveno je na ovom nalazištu, no krunice od sličnih zrna pronalažene su i drugdje u Hrvatskoj, primjerice u spomenutim istraživanjima u Čazmi.

Na lokalitetu Torčec - Cirkvišče pronađena je u grobu muškarca starijeg od 60 godina krunica formirana od dviju vrsta zrna (Sekelj Ivančan, Tkalčec 2003, 9-10, 24, 30, sl. 23). Šest zrna Očenaša promjera 9 mm, žuto-bijele boje, slična su našem poliedarskom zrnu, dok su manja, plava, okrugla zrnca Zdravomarija (45 komada, promjera 6 mm) sličnija zrncima “krunice iz jame” (PN 050).22

Zanimljiva je i različitost zrna, često i u istoj krunici. Sudeći prema materijalu, uglavnom ih možemo podijeliti na staklena zrna, zatim zrna od staklene paste i od metala te, izu-zetno, od kosti. Boja im je također promjenljiva, od prozirnih i bijelih do oker, staklenih s malo smeđeg fi lma, smeđih - sa zelenkastim sjajem, crvenih, tamnoplavih i svijetloplavih do crnih.

S obzirom na njihovu veličinu, raznolikost je još veća, što se može najbolje vidjeti iz Tablice 1 (krunice pronađene u grobovima):

21 Na podacima o nalazima krunica iz Čazme srdačno zahvaljujem kolegici Ani Azinović Bebek iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, Odjela za kopnenu arheologiju, koja obrađuje taj materijal.

22 Krunica je objavljena kao “ogrlica”, a horizont kojemu grob pripada datiran je u razdoblje između 1649. i 1731/33. god.

beads of Our Father, 9 mm in diameter, of a yellowish-white colour, are similar to our polyhedral bead, while the smaller, blue, round beads of Hail Mary (45 pieces, 6 mm in diameter) are more like ‘’the rosary from the pit’’ (SF 050).22

The differences between the beads, often within the same rosary, are also interesting. Judging by the material, we can mostly classify them into glass beads, beads of glass paste and metal and, in exceptional cases, of bone. Their colour is like-wise varied, from transparent and white to ochre, glass with a bit of brown fi lm, brown – with a greenish sheen, red, dark blue and light blue to black.

Regarding their size, the variety is even bigger, as can be best seen from the Table 1 (rosaries found in the graves):

The greatest similarity exists between the transparent (few are brownish) glass beads from graves 60 (5,5-6 mm) and 71 (5,5 mm) and the multicoloured beads, probably made of glass paste, from graves 42 (3,5-4 mm) and 58 (4-5 mm). With regard to the size and shape (but not the material), the most similar are the 3-mm beads again from graves 60 (of glass and glass paste) and 71 (of metal). With regard to the material, the glass beads from graves 71, 60 and 45 stand apart.

Exceptional in terms of the material and shape, is a nicely worked bone bead in the shape of an open fl ower, discovered in grave 42 (SF 120). Similar bone beads were found on the cemetery from the late Middle Ages and early Modern Age around the church of Our Lady of the Rushes in Stražanac near Split (Gjurašin 1997, 167 with an image, 169, 173; see also: Burić 2003, 221-222, Fig. 12). T. Burić places the bone beads in a phase earlier than the beads made of glass and glass paste, and he thinks that the bone beads marked the graves of the 16th century. On the example of the site in Oriovica he concludes that they should be dated from the end of the 15th until possibly the fi rst half of the 17th century (Burić 2003, 221). Of course, this is not the date he gives for the rosaries, in the case of which some bone beads were used anew. The graves with rosaries were similarly dated by H. Gjurašin, into the 15th or possibly the beginning of the 16th century (Gjurašin 1997, 175).

Among the beads found at Martin Breg those made of glass paste are frequent. Similar beads were also found at Dalmatian cemeteries, e.g. around the church of St. Kuzma and Damjan in Kaštel-Gomilica (Burić 2003, 223), where a rosary made from combination of bone beads and those of glass paste was discovered in grave 1. Beads of glass paste are cautiously dated by T. Burić into the advanced 17th century, which he bases on the archaeological fi nds from Oriovica (Burić 2003, 225).

It seems that the conspicuous diversity of beads and rosa-ries tells us several things. Firstly, the rosaries were probably brought by individuals from their voyages or even pilgrim-ages, even from very remote lands. The best proof for this is a comparison with medallions and crosses. The mentioned diversity is an indicator of this, bearing testimony to various workshops from various places of pilgrimage, but also craft centres.

22 The rosary was published as ‘’a necklace’’, while the horizon to which the grave belongs is dated in the period between 1649 and 1731/33.

280

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

VELIČINA (mm)SIZE (mm)

MATERIJALMATERIAL

BOJACOLOUR

BROJ GROBAGRAVE NUMBER

3 staklo / glass Prozirne / transparent gr. 71

3 staklena pasta / glass paste Tamnoplave / dark blue gr. 71

3 - 3,5 metal / metal gr. 60

3,5 - 4 staklena pasta / glass paste smeđe-zelene / brown-green gr. 42

4 - 5 staklena pasta / glass paste Raznobojne / of various colour gr. 58

4 - 5 staklo / glass Prozirne/smećkaste / transparent /brownish gr. 45

5,5 staklo / glass Prozirne / transparent gr. 71

5,5 - 6 staklo / glass Prozirne/smećkaste / transparent /brownish gr. 60

7,5 - 8 staklena pasta / glass paste Tamna / dark gr. 69

8 staklena pasta / glass paste Crne / black gr. 69

8 - 9 staklo / glass Prozirne / transparent gr. 60

9 - 12 staklena pasta / glass paste oker-bijele / ochre-white gr. 58

10-12 staklena pasta (?) / glass paste (?) Crne / black gr. 42

Najsličnije su staklena prozirna (poneka smećkasta) zrnca iz grobova 60 (5,5-6 mm) i 71 (5,5 mm) te raznobojna zrna, vjerojatno izrađena od staklene paste, iz grobova 42 (3,5-4 mm) i 58 (4-5 mm). Prema veličini i obliku (ali ne i materija-lu), najsličnija su 3-milimetarska zrnca ponovno iz grobova 60 (od stakla i staklene paste) i 71 (metalna). Prema materijalu izdvajaju se zrna od stakla iz grobova 71, 60 i 45.

Izuzetno je, i materijalom i oblikom, lijepo obrađeno koštano zrno u obliku rastvorenog cvijeta pronađeno u grobu 42 (PN 120). Slična su koštana zrna pronađena i na groblju kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka oko crkve Goste od Sita u Stražancu kraj Splita (Gjurašin 1997, 167 sa slikom, 169, 173; vidjeti i: Burić 2003, 221-222, sl. 12). Zrna od kosti T. Burić svrstava u raniju fazu od zrna izrađena od stakla i staklene paste, te smatra da su koštana zrna obilježila grobove 16. st. Prema nalazištu u Oriovici zaključuje da ih treba datira-ti od kraja 15. do eventualno prve polovice 17. st. (Burić 2003, 221). Naravno, tako ne datira i krunice kod kojih je došlo do preuporabe pojedinih koštanih zrna, a upravo je to ovdje

The second reason can be the combination of beads from various older (or even inherited) rosaries. Considering that no traces of metal chains were found, it should be assumed that the rosaries were arrayed on strips of organic material, prone to snapping. If one takes into consideration the brittleness of beads, but also their presumed relative costliness, it can be easily conceived how it could occur that the number of beads on individual rosaries decreased or even how the older beads were secondarily used to create new rosaries (they were obvi-ously frequently rearranged).

T. Burić also wrote about the combination of bone beads with those made of glass/glass paste. By the way, it should be mentioned here that similar combinations can be seen also on luxurious, earlier rosaries. For instance, on the por-trait of archduke Sigismund from 1480 it can be seen that he is holding a rosary combined of four dark beads and one twisted bead made of wood or bone (Fig. 1, after: Gotik in Österreich, 121-122, cat. nr. 40, Fig. 4). The assumption that most of our rosaries were created by combining beads from

Tablica 1 Raspord zrna krunica po grobovima Table 1 Diffusion of rosary beads in graves

281

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

slučaj. Slično je grobove s krunicama datirao i H. Gjurašin, u 15. ili možda u početak 16. stoljeća (Gjurašin 1997, 175).

Među zrnima, nađenima na Martin Bregu, česta su ona izrađena od staklene paste. Slična su zrna također pronađena na dalmatinskim grobljima, primjerice oko crkve Sv. Kuzme i Damjana u Kaštel-Gomilici (Burić 2003, 223), gdje je u grobu 1 nađena krunica izrađena kombinacijom zrna od kosti i od staklene paste. Zrnca od staklene paste T. Burić oprezno da-tira u poodmaklo 17. stoljeće, što argumentira i arheološkim nalazima iz Oriovice (Burić 2003, 225).

Čini se da upadljiva raznolikost zrna odnosno krunica svjedoči o više toga. Kao prvo, vjerojatno su krunice poje-dinci donosili sa svojih putovanja ili čak hodočašća, pa i iz udaljenijih krajeva. Najbolji dokaz za to je usporedba s me-daljicama i križićima. Na to upućuje navedena raznolikost i svjedoči o različitim radionicama iz različitih hodočasničkih centara, ali i obrtničkih središta.

Drugi razlog može biti kombiniranje zrna s različitih sta-rijih (čak i naslijeđenih) krunica. Budući da nisu ustanovljeni tragovi metalnih lančića, valja pretpostaviti da su krunice bile nizane na trakice od organskog materijala, sklona pucanju. Uzme li se u obzir i lomljivost zrna, ali i njihovu pretposta-vljenu relativnu skupoću, lako se može zamisliti kako je došlo do eventualnog smanjenja broja zrna pojedine krunice, pa i do sekundarne uporabe starijih zrna za formiranje novih krunica (očito je da su bile jako preslagivane).

O kombiniranju koštanih zrna s onima izrađenima od stakla/staklene paste pisao je i T. Burić. Uzgred, ovdje valja pripome-nuti da su slične kombinacije uočljive i na luksuznim, ranijim krunicama. Primjerice, na portretu nadvojvode Sigismunda iz 1480. god. vidi se kako ovaj u rukama drži krunicu kombinira-nu od po četiri tamna zrna i jednog tordiranog zrna, izrađenog od drva ili kosti (sl. 1, prema: Gotik in Österreich, 121-122, kat. br. 40, sl. 4). U pretpostavku da je većina naših krunica nastala kombiniranjem zrna od starijih krunica, uklapa se i različitost broja zrna pojedinih krunica kao i nepodudarnost odnosa broja velikih i malih zrna (ili čak pomanjkanje razlike u veličini) kod svake pojedine krunice (izuzetak je ona najmlađa, PN 050) te nedostatak privjesaka odnosno križića uz pojedine krunice.

Treće, i možda najvažnije: krunice nisu oduvijek izgledale kao današnje. Niti su uvijek imale oblik vijenca (krune), niti su nužno imale isti broj zrna.

O razvoju krunica se kod nas još uvijek premalo zna, premda je njezino značenje za duhovni život puka bilo ogromno. Tako je, primjerice, krunica oko godina 1600-tih bila najbolja zaštita od kuge i drugih epidemija (odatle Go-spa od Zdravlja) (Demori-Staničić 1992, 193). Dragocjen je, nedavno objavljen, spomenuti rad Tončija Burića o krunica-ma u Dalmaciji kao rijedak arheološki pogled na kasnosre-dnjovjekovnu krunicu kao predmet. Poviješću krunice su se uglavnom bavili teolozi, no ne razvojem krunice kao predme-ta, već (logično) kao vrste molitve. Ipak, budući da krunica kao predmet svojim oblikom nedvojbeno prati razvoj krunice kao molitve, od velike su važnosti i njihovi radovi. Nažalost, ta je problematika preopsežna da bi je se moglo prikazati u

earlier rosaries is also corroborated by the diversity in the number of beads in individual rosaries as well as the imbal-ance in the ratio of large and small beads (or even the lack of difference in size) with each and every rosary (with the exception of the youngest, SF 050) and the lack of pendants or crosses with some rosaries.

Third, and perhaps the most important: rosaries did not always look like those today. Nor did they always have the shape of a wreath (crown) or the same number of beads.

Still too little is known about the development of rosa-ries, even though their signifi cance for the spiritual life of the folk was enormous. Thus, for instance, around the 1600s the rosary was the best protection from the plague and other epidemics (hence Our Lady of Health) (Demori-Staničić 1992, 193). The mentioned – recently published work by Tonči Burić about rosaries in Dalmatia, is very valuable as a rare archaeological view on the late medieval rosary as an artefact. The history of the rosary has mostly been dealt with by theologians, but they did not deal with the development of the rosary as an artefact but (which is logical) as a type of prayer. Still, because the rosary as an artefact by virtue of its shape undeniably follows the development of the ro-sary as a prayer, their work is also important. Unfortunately, these issues are too extensive to be presented in this work23, or, as summarized by p. Celestin Belamarić: The history of the rosary is a long chain composed of innumerable links that are interrupted in some places and diffi cult to interpret (Belamarić 1973, 59).

It is also obvious from the depictions on portraits, sculp-tures, tombstones etc. that during the Middle Ages and in the early Modern Age the rosary could have been closed in a cir-cle (crown), like those of the present day (usually arranged in decades – but it should not be forgotten that such depictions show the most representative rosaries). We can thus see the ro-saries of four decades of dark black beads from the end of the 17th century (for instance in Das Kloster Jasna Góra und seine Kunstsammlungen, 1989, 62), of six decades from the fi rst half of the 16th cent. (for instance in Jasnogórska Bogurodzica 1382-1982, 1987, 207), and of seven decades, from the 17th cent. (for instance in Isusovačka baština u Hrvata (The Jesuit legacy among the Croats 1992, 185).

Nowadays also, in addition to the customary rosary, small rings are used with 10 beads and a small cross, which can always be at hand, in a pocket. By its number it is remi-niscent of the once very popular ‘’male rosaries’’ consisting of ten large beads on an open strip (Germ. Zehner, Fig. 2, after: Brauneck 1979, 254, Fig. 98). Still, the most frequent are ‘’standard’’ rosaries of 5 decades separated by a bead of equal size or bigger between them and with 5 separate (1+3+1) beads, suspended from the rosary together with the cross, for the introductory Our Father, 3 Hail Marys and 1 Glory be to the Father.

23 One of the basic works is a paper by G. Ritz (1960). A good review is also given by M. Brauneck (1979, 238-262). A valuable review with the basic literature is provided by for example A. Heinz in Marienlexicon under the entry Rosenkranz. Theologiegesschichte (Heinz 1993, 553-555). A popularly written booklet by P. Lubine (2003) can also be mentioned.

282

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

ovom radu23, ili, kako je to sažeo o. Celestin Belamarić: Po-vijest krunice jest dugi lanac sastavljen od bezbrojnih karika koje su na nekim mjestima isprekidane i teško protumačive (Belamarić 1973, 59).

Iz prikaza na portretima, skulpturama, nadgrobnicima i sl. razvidno je također da je krunica tijekom srednjeg i u ranom no-vom vijeku mogla biti zatvorena u krug (krunu), poput današnjih, ili je mogla izgledati poput otvorena niza zrna na vrpci, te da je mogla imati različiti broj zrna (obično svrstanih u desetine – no ne treba zaboraviti da takvi prikazi ipak donose one najreprezen-tativnije krunice). Tako možemo vidjeti krunice od četiri desetine velikih tamnocrnih zrna s kraja 17. st. (primjerice u Das Kloster Jasna Góra und seine Kunstsammlungen 1989, 62), od šest de-setina iz prve polovice 16. st. (primjerice u Jasnogórska Bogu-rodzica 1382-1982, 1987, 207), te od sedam desetina, iz 17. st. (primjerice u Isusovačka baština u Hrvata 1992, 185).

I u današnje se vrijeme, osim uvriježene krunice, koriste mali prstenčići s 10 zrna i jednim križićem koji može uvijek biti pri ruci u džepu molitelja. Brojem podsjeća na nekada vrlo popularne “muške krunice” od deset velikih zrna na otvore-noj vrpci (njem. Zehner, sl. 2, prema: Brauneck 1979, 254, sl. 98). Ipak, najčešće su “standardne” krunice od 5 deseti-na razdvojenih jednakim ili većim zrnom između njih te s 5 odvojenih (1+3+1), koji vise zajedno s križem s krunice, za uvodni Očenaš, 3 Zdravomarije i 1 Slavaocu.

Put do suvremeno uobličene krunice na koju se mogu mo-liti po izboru sve tri (sada i četiri) standardne krunice, dug je. Na početku su samostanski laici molili samo 150 Očenaša, u ženskim se samostanima nešto kasnije molilo isto toliko Očenaša, ali zajedno s toliko Zdravomarija i Slavaocu.

Novije su krunice uobličene kao pet puta po deset Zdra-vomarija koje razdvajaju zrna za Očenaš (i Slavaocu na istom zrnu). Utrostručenjem te osnovne krunice (a cijeli je ružarij sve do naših dana imao tri krunice, dakle 150 Zdravomarija), nastajali su oni dugi lančići često dragocjenih zrnaca koja su razdvajali najčešće isto tako skupi privjesci.

Među grobnim nalazima česti su lančići ili samo zrna, čiji se broj ne uklapa u poznate sheme 10+1 ili 5 x (10+1) + odvojenih 5, što dovodi istraživače do nedoumica. No i u suvremenim se redovničkim molitvenicima, osim opisa mo-litava uobičajena ružarija, pojavljuju i posebne krunice, npr. samo tog reda. Jedna je od najpoznatijih franjevačka krunica, poznata još pod imenom Krunica 7 radosti Blažene Djevice Marije u kojoj se moli (uz prikladna razmatranja o njezinim radostima) 7 puta po Očenaš, 10 Zdavomarija i Slavaocu, s dodatkom od još 2 Zdravomarije, jer se smatra da je Marija živjela 72 godine. No krunica Marijinih 7 žalosti ima samo 7 x 7, tj. 49 zrna i 7 medaljica s prizorima njezinih žalosti. Treća marijanska krunica, Bezgrješnog začeća, ima samo 18 zrna, a moli se u ritmu 1 Očenaš, 4 Zdravomarije i 1 Slavaocu.

To su samo suvremeni primjeri (Serafsko cvijeće 1959). Nažalost, podaci iz srednjeg vijeka, renesanse i baroka nisu

23 Jedan od temeljnih radova je članak G. Ritz (1960). Dobar pregled nudi i M. Brauneck (1979, 238-262). Vrijedan prikaz s osnovnom literaturom donosi, primjerice, A. Heinz u Marienlexikon pod natuknicom Rosenkranz. Theologiegesschichte (Heinz 1993, 553-555). Može se spomenuti i popularno pisana knjižica P. Lubine (2003.)

The road to the contemporary shape of the rosary on which all three (now also four) standard rosaries can be prayed was long. In the beginning the monastery laymen prayed only 150 Our Fathers, in women’s monasteries some-what later the same number of Our Fathers was prayed, but together with the same number of Hail Marys and Glory be to the Fathers.

More recent rosaries are shaped as fi ve times ten Hail Marys, separated by the beads for Our Father (and Glory be to the Father on the same bead). By tripling this basic rosary (and the entire rosary system has contained three rosaries, i.e. 150 Hail Marys, to this day), these long chains were made often of valuable beads separated most frequently by equally expensive pendants.

Among the grave fi nds frequent are small chains or only beads, whose number does not fi t into the known schemes 10+1 or 5 x (10+1) + a separate 5, which raises doubts with the researchers. However, also in the contemporary monks’ prayer books, in addition to the descriptions of the usual ro-sary prayers, special rosaries also appear, e.g. prayers of that order only. One of the best known is the Franciscan rosary, known also under the name of the Rosary of the 7 joys of the Blessed Virgin Mary in which one prays (in addition to the ap-propriate meditations about her joys) 7 Our Fathers, 10 Hail Marys and Glory be to the Fathers, with an additional 2 Hail Marys, as it is believed that Mary lived to be 72 years of age. However, in the rosary of 7 sorrows of Mary there are only 7 x 7, i.e. 49 beads and 7 medallions with the representations of her sorrows. The third rosary of Mary, that of the Immaculate Conception, has only 18 beads, and it is prayed in the rhythm of 1 Our Father, 4 Hail Marys and 1 Glory be to the Father.

These are only contemporary examples (Seraphic fl owers 1959). Unfortunately, information from the Middle Ages, Ren-aissance and Baroque is not so easily available, but on account of the spirit of those times similar parallels can be taken for granted, and therefore the unusual number or variety of beads, grouped by 3, 7 or 10 can also be an impetus for further research.

ROSARY WITH AN ARMA CHRISTI FROM GRAVE 60Special attention should be given to the most interesting

fi nd – the aforementioned rosary from grave 60 (Fig. 34). Along with scattered glass beads – large and small – and tiny metal beads, small metal pendants were also found. These are models of tools – symbols of the passion of Christ (arma Christi). We can recognize a crown of thorns (SF 153), pliers (SF 154), a bunch of nails, a closed fi st (the thief’s hand), a sponge on a spear and the spear itself (SF 162), a hammer and a sword (SF 163). Their length, although roughly balanced, varies between 8 and 15 mm, with the exception of the spear, which is 20 mm long. All pendants have a small perforation, usually in the centre, so that they can be positioned symmetri-cally on the rosary band when arrayed. Only the cross and the fi st are perforated near the edge so that they ‘’hang’’ from the rosary. The spears are, naturally, disproportionally thick, so that they can be perforated and suspended on a rosary without breaking easily.

283

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

tako lako dostupni, ali zbog duha onog vremena mogu se po-drazumijevati slične paralele, pa stoga ni neuobičajeni broj nađenih kao i različitih zrna, grupiranih po 3, 7 ili 10 može biti poticaj na daljnja istraživanja.

KRUNICA S ARMA CHRISTI IZ GROBA 60Posebnu pozornost valja obratiti najzanimljivijem nalazu

- prije spomenutoj krunici iz groba 60 (sl. 34). Zajedno s raza-sutim staklenim, velikim i malim, te sitnim metalnim zrncima pronađeni su i mali metalni privjesci. Radi se o modelima oruđa – simbolima Kristove muke (arma Christi). Možemo prepoz-nati trnovu krunu (PN 153), kliješta (PN 154), snop čavala, stisnutu šaku (izgrednikovu ruku), spužvu na koplju i samo koplje (PN 162), čekić i mač (PN 163), ljestve i haljinu (PN 164), križ (PN 177), kocke i kesu zlatnika (PN 178) te stup za bičevanje (PN 181). Duljina im, iako približno uravnotežena, varira od 8 do 15 mm, s iznimkom koplja koje je 20 mm dugo. Svi privjesci imaju malu rupicu, obično u sredini, tako da na-nizani budu simetrično postavljeni na vrpcu krunice. Jedino su križić i šaka probušeni pri rubu tako da s krunice “vise”. Koplja su, naravno, nerazmjerno debela, kako bi se mogla probušena objesiti na krunicu, bez da privjesci lako puknu.

Rijedak je to i zanimljiv nalaz. Češći je sličan oblik kruni-ce, s “pet Kristovih rana” - s dvije ruke, dvije noge te sa srcem (primjerice, sl. 3, prema: Schinnerl 1995, 16). Simboli Kristo-ve muke inače su česti motiv umjetnosti i narodne umjetnosti srednjeg i novog vijeka, pa stoga ne čudi njihovo apliciranje na krunice.

Uz privjeske je pronađen i jedan stakleni “čunjić” (PN 155, sl. 33). Pomoću takvih “čunjića” se ponekad oblikovao križ na kraju krunice, primjerice, na krunici Tome Erdödyja ili njegova roda s početka 17. st. (sl. 4, prema: Žmegač 1994, 206, kat. br. 19). Od čunjića koji tvore četiri balustra složen je simbol Vjerovanje (Credo) na krunici iz 17. st. (sl. 5, prema: Fundort Kloster, 297, 280, kat. br. 28.15).

Uz zrna i simbole arma Christi pronađen je i dvostruki križić tzv. Caravaca tipa, prelomljen na dvoje (PN 168 i 174, sl. 19). Vrlo vjerojatno ovaj križić pripada istoj krunici. Cara-vaca-križići su, naime, nerijetko bili pridodavani krunicama (sl. 5, Caravaca križić od mjedenog lima veličine 30 mm).

Krunice s privjescima arma Christi mogu se naći u njemačkoj literaturi. Tako se, primjerice, u dijecezanskoj zbirci u Freisingu nalazi kutijica s krunicom što ju je darovao skupljač Hans Otto Münsterer. Kutija je južnonjemački rad iz oko 1700. god., a i krunica će biti otprilike iz istog vremena (sl. 6, prema: Steiner 1984, 182).

Minijaturni privjesci slični našima (osobito motiv ruke, mača te pojedinih oruđa i sprava kao što su čekić i ljestve) poznati su još od kasnog latena, česti su u doba antike te se, nadživjevši pogansko doba, susreću širom Europe sve do novog vijeka (Ca-pelle 1994, 86-89). Možda je najdojmljiviji lanac s privjescima pronađen u ostavi II. iz nalazišta Szilágysomlyó. Nastao je u istočnogermanskome miljeu i datira se u 5. st.24 O simbolici svakog pojedinog predmeta i dalje se raspravlja u literaturi, a

24 O privjescima s toga lančića te o njihovim analogijama i simbolici opširno je pisao T. Capelle (1994).

This is a rare and interesting fi nd. More frequent is a simi-lar shape of the rosary, with ‘’fi ve wounds of Christ’’ – two hands, two legs and a heart (for instance, Fig. 3, after: Schin-nerl 1995, 16). The symbols of the passion of Christ are fre-quent motifs of art and the folk art of the Middle and Modern Ages, and therefore their application on the rosaries is not surprising.

A small glass ‘’cone’’ (SF 155, Fig. 33) was found with the pendants. Such ‘’cones’’ were sometimes used to shape the cross at the end of a rosary, as, for instance, on the rosary of Toma Erdödy or his kin from the beginning of the 17th cent. (Fig. 4, after: Žmegač 1994, 206, cat. nr. 19). Small cones ar-ranged into four balusters make up the symbol of Creed (Cre-do) on the rosary from the 17th century (Fig. 5, after: Fundort Kloster, 297, 280, cat. nr. 28.15).

In addition to the beads and the arma Christi symbols a double cross of the so-called Caravaca type was found, bro-ken in two (SF 168 and 174, Fig. 19). This cross most proba-bly belongs to the same rosary, considering that the Caravaca-crosses were often added to rosaries (Fig. 5, a Caravaca-cross of sheet brass, 30 mm in size).

Rosaries with the arma Christi pendants can be found in German literature. Thus, for instance, the episcopal col-lection in Freising contains a small box with a rosary given by the collector Hans Otto Münsterer. The box is a south German work from around 1700, and the rosary would like-wise be from roughly the same period (Fig. 6, after: Steiner 1984, 182).

Miniature pendants similar to ours (particularly the mo-tifs of the hand, sword and certain tools and devices such as a hammer and a ladder) have been known since the late La Tene, they are frequent during classical antiquity and, outliving the pagan period, they are encountered through-out Europe up until the Modern Age (Capelle 1994, 86-89). Perhaps the most impressive chain with pendants was found in hoard II from the site of Szilágysomlyó. It was found within the east German milieu and is dated in the 5th century.24 The symbolism of each individual object is still being discussed in the literature, and it is interesting that some fi nds are brought into connection with funerary rites. It appears that, in spite of the substantial chronological dis-tance, we can also include our fi nd from Martin Breg and those related to it among a number series of similar fi nds. This would mean that baroque rosaries with such and simi-lar pendants are not that innovative, either with regard to shape or the (hidden) function – they had previous models for that – but only with regard to the new (Christian) mes-sage they carried.

As rosary beads were inherited and used anew, the same must have been true for such pendants as well. It is therefore not surprising that they should be occasionally found hang-ing together, like amulets, on later rosaries. A nice example of an obviously secondary use was published in the auction catalogue Wiener Kunst Auktionen, 22. Kunstauktion, 23.

24 T. Capelle (1994) wrote extensively about the pendants from that chain and their analogies and symbolism.

284

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

zanimljivo je da se pojedini nalazi dovode u vezu s pogrebnim obredima. Čini se da i ovaj naš martinbreški i njemu srodne na-laze možemo, usprkos velikom vremenskom razmaku, smjestiti u niz sličnih nalaza. To bi značilo da barokne krunice s ovakvim i sličnim privjescima nisu toliko inovativne niti po obliku niti po (skrivenoj) funkciji – za to su imale ranije uzore – već jedino po novoj (kršćanskoj) poruci koju nose.

Kako su se zrnca krunica nasljeđivala i nanovo upotre-bljavala, tako je to zasigurno vrijedilo i za ovakve privjeske. Stoga nije čudno da će ih se povremeno pronalaziti kako za-sebno vise, poput amuleta, na mlađim krunicama. Zgodan primjer očite sekundarne uporabe objavljen je u aukcijskom katalogu Wiener Kunst Auktionen, 22. Kunstauktion, 23. April 1999. Pod rednim br. 1025 prikazana je raskošna kru-nica iz 19. st. u kojoj se može prepoznati snop čavala, a možda i Judina kesa.

GUMBIU dva groba u predvorju/kapeli pronađeni su praporcima

slični gumbi, izrađeni od slitine slične olovu i kositru. Napra-vljeni su od veće šuplje kuglice i na nju zalemljene ušice. Na kuglici svakoga gumba se, ispod spoja s ušicom, nalazi mala rupica veličine oko 3 mm.

U grobu 69 gumbi su se nalazili okomito poredani na pr-sima (sl. 35). Jedan je bio pronađen već blizu sredine desne potkoljenice. Bilo ih je ukupno 18 (PN 182), promjer kuglice je oko 12-14 mm, a ušice oko 8 mm. Slični su gumbi pronađeni i razasuti u okolnom sloju SJ 265 (PN 105, sl. 36; 107, sl. 37; 123, sl. 38; 166, sl. 39).

I u grobu 63 nalazilo se 12 velikih gumba, okomito pore-danih po sredini prsa. Ovi su primjerci nešto veći od ostalih, promjer kuglice je oko 17 mm, a ušice oko 7 mm. Uz desni lakat i lijevu nadlakticu pokojnika nalazili su se još po jedan nešto manji gumb promjera kuglice oko 13 mm s ušicama iste veličine kao i kod velikih (PN 156, sl. 40).

U ovom su grobu, uz navedene praporaste gumbe, na pre-djelu trbuha pronađeni i kalotasti gumbi (PN 157, sl. 41). Tri su primjerka nađena blizu zdjelice, a dva ispod prsnog koša. Bili su izrađeni od jednakog metala, kalote su im bile slične veličine (oko 13 mm), a i ušice pod njima (oko 8 mm).

Praporasti gumbi su oblika koji jako dugo traje te ih je kronološki nemoguće odrediti. Sličnom vremenskom horizontu pripadaju i slični gumbi izrađeni od slitine olova i kositra (di-menzija 20 x 13 mm) pronađeni na lokalitetu Torčec - Cirkvišče (Sekelj Ivančan, Tkalčec 2003, 14-15, 24, 31, sl. 28 s analogija-ma). Jedino što se na ovome mjestu može, jest utvrditi njihovu pripadnost ovom horizontu i rekonstruirati način kopčanja: je-dnoredno s mogućnošću nošenja još po jednog gumba u visini lakta, te njihovu kombinaciju s “kalotastim” gumbima.

KOPČICE “UŠICE I KUKICE”Osim gumba, u promatrano su se vrijeme za zakapčanje

odjeće koristile i brončane kopčice, tzv. “ušice i kukice”. U više su grobova pronađene tri vrste kopčica. Sve su izrađene savijanjem 1 - 1,5 mm debele žice različite kvalitete, a i iz-gled im pomalo varira (do pojedinih je deformacija zasigur-no došlo i tijekom nošenja). Slične su veličine, uglavnom su dugačke oko 13 - 15 mm.

April 1999. Under the number 1025 is presented a lavish rosary from the 19th cent., in which a bunch of nails and per-haps also Juda’s purse can be recognized.

BUTTONSButtons similar to sleigh-bells, made of an alloy similar

to lead and tin, were found in two graves in the lobby/chapel. They were made of a larger hollow ball and a loop soldered to it. A small hole, about 3 mm in size, is located on the ball of each button below the joint with the loop.

In grave 69 the buttons stood in vertical order on the chest (Fig. 35). One was found near the middle of the right lower leg. There were altogether 18 buttons (SF 182), the diameter of the ball was around 12-14 mm and of the loop around 8 mm. Similar buttons were also found scattered in the sur-rounding layer SU 265 (SF 105, Fig. 36; 107, Fig. 37; 123, Fig. 38; 166, Fig. 39).

Also in grave 63 there were 12 large buttons, verti-cally arranged across the centre of the chest. These pieces are somewhat larger than the rest, the diameter of the ball is around 17 mm, while that of the loop is around 7 mm. Along the left elbow and left upper arm there was a some-what smaller button, with the diameter of the ball around 13 mm and with loops of the same size as those on the large buttons (SF 156, Fig. 40).

In this grave, in addition to the mentioned sleigh-bell-shaped buttons, dome-shaped buttons (SF 157, Fig. 41) were also found, in the area of the belly. Three pieces were found near the pelvis and two beneath the chest. They were made of the same metal, their domes were of similar size (around 13 mm), as well as the loops below them (around 8 mm).

The shape of the sleigh-bell-buttons is long-lasting and it is therefore impossible to determine them chronologically. Similar buttons made of a lead and tin alloy (measuring 20 x 13 mm) discovered at the site of Torčec - Cirkvišče (Sekelj Ivančan, Tkalčec 2003, 14-15, 24, 31, Fig. 28 with analogies) belong to a similar chronological horizon. The only thing that can be done here is to establish that they belong to this horizon and to reconstruct the method of buttoning: in one row with the possibility of wearing a pair of buttons at elbow level, and their combination with the ‘’dome-shaped’’ buttons.

‘’LOOPS AND HOOKS’’ CLASPSBesides buttons, during the observed period clothes was

fastened with bronze clasps, the so-called ‘’loops and hooks’’. Three types of clasps were found in several graves. All were made by bending a 1-1,5 mm thick wire of variable quality, and their appearance also somewhat varies (some deforma-tions certainly also occurred during wearing). They are of similar size, mostly around 13-15 mm long.

The most frequent and chronologically probably least sensitive type was found in graves 4, 42 and 50. In grave 4 there were 13 pairs, on the chest and a forearm (SF 020 and 024, Fig. 42). In grave 42, along the spine, 7 pairs and many tiny fragments were found – perhaps altogether 9 pairs of clasps of poorer quality (poorer material) and varied size (SF 111, Fig. 43). In the very damaged grave 50, between the lower legs (the only bones that remained) we found 12

285

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Najčešći i vjerojatno kronološki najmanje osjetljiv tip pronađen je u grobovima 4, 42 i 50. U grobu 4 nađeno je 13 pari, na prsima i na podlaktici (PN 020 i 024, sl. 42). U gro-bu 42 nađeno je uz kralježnicu 7 pari i još dosta sitnih ulo-maka, možda ukupno 9 pari kopčica lošije kvalitete (lošijeg materijala) i neujednačenih veličina (PN 111, sl. 43). U jako oštećenom grobu 50, između potkoljenica (jedinih sačuvanih kostiju) pronašli smo 12 pari mjedenih kopčica te još jedan mali ulomak takve žice (PN 139, sl. 44).

Od nešto tanje žice je jedna “ušica” pronađena na dnu ukopa groba 63 (PN 165, sl. 45), a slične su dvije “ušice” pronađene u dječjem grobu 25 južno uz južnu sakristiju, i to uz tjeme (PN 088, sl. 46). Prema tom nalazu iz groba, može se za “ušice” pretpostaviti da su se nosile i samostalno, možda međusobno povezane kakvom vrpcom.

Ovu pretpostavku osnažuje i nalaz najluksuznijih i, očito, nesvakidašnjih kopčica iz groba 60 - mjedenih pločica s alki-cama. Pronađeno ih je 12 pari u dva razmaknuta okomita niza lijevo i desno od prsnog koša. Ukrasne su pločice bile prišivene za metalnu tkaninu, čiji su ostaci ostali sačuvani na poleđinama mnogih pločica. Dobro uglačane imale su zlatni sjaj (PN 160, 161, 168 i 169, sl. 47).

U istom grobu 60 pronađene su i kopčice sličnije prije opi-sivanima, ali također luksuznije izvedbe. Riječ je o paru (PN 173) i polovici para (“kukica”, PN 220) koji su bili pronađeni ispod desnih rebara (sl. 48). Razlikuju se po kalotastom ukra-su na “kukici”, čime su, kada su bile zakopčane, očito trebale podsjećati na (skuplje) gumbe.

Dakle, najsličnije su kopčice pronađene u grobovima 4, 42 i 50, a bliske su im, no nešto lošije, od tanje žice, u grobu 63. Kao puno kvalitetnije odskaču kopčice iz ionako bogatijeg groba 60. No taj tip kopčica nije dovoljno kronološki osjetljiv, slične se nose od srednjeg vijeka, a i dandanas se mogu vidjeti na suvremenim odjevnim predmetima, te nam manje pomažu u dataciji koliko, možda, u društvenoj diferencijaciji pokoj-nika.

Od analogija pronađenih u pregledanoj literaturi mogu se spomenuti slične željezne (loše očuvane), kopčice pronađene uz svaku potkoljenicu u grobu 12 na martinbreškim nalazima suvremenog sloja nalazišta Torčec - Cirkvišče (Sekelj Ivančan, Tkalčec 2003, 15, 24, 31, sl. 29. s analogijama) te kopčice iz novovjekovnoga groblja na Čontošu u Lendavi.25

ZAKLJUČAK

Cilj ovog članka nije bio prikazati rezultate iskopavanja na Martin Bregu same, nego pokušaj, na prikupljenom materijalu pokazati probleme na koje se može naići pri interpretiranju novovjekovnih nalaza.

Naravno, ovdje ni izdaleka nisu iscrpljene sve analize. Prije svega, samo iskopavanje još nije završeno. Tek nakon toga moći će se dati temeljiti zbirni pregled rezultata istraživanja.

25 Na temelju nalaza iz malog broja istraživanih grobova, kolega Brane Lamut groblje datira u 16. i 17. st. (Pokrajinski muzej Murska Sobota, str. 53, 352, kat. br. 247).

pairs of brass clasps and a small fragment of such wire (SF 139, Fig. 44).

A ‘’loop’’ found at the bottom of grave 63 (SF 165, Fig. 45) was made of a somewhat thinner wire, and similar are two ‘’loops’’ found in child’s grave 25, south of the southern sacristy, next to the vertex (SF 088, Fig. 46). Based on this grave fi nd, we may assume that the ‘’loops’’ were also worn independently, perhaps connected by a band.

This assumption is reinforced by a fi nd of the most luxuri-ous and, obviously, exceptional clasps from grave 60 – brass plaques with rings. Twelve pairs were discovered in two sepa-rated vertical rows to the left and right of the chest. Decorative plaques were sewn to the metal cloth, whose remains were preserved on the back of many plaques. Well-polished, they had a golden sheen (SF 160, 161, 168 i 169, Fig. 47).

The same grave 60 also yielded clasps similar to the afore-mentioned but likewise of a more luxurious make. This is a pair (SF 173) and a half of a pair (‘’hook’’, SF 220) found beneath the right ribs (Fig. 48). They are distinguished by a dome-shaped decoration on the ‘’hook’’, because of which, when fastened, they were obviously meant to remind of (more expensive) buttons.

To sum up, the greatest similarity exists between the clasps found in graves 4, 42 and 50. Close to them, but some-what poorer, made of thinner wire, are those from grave 63. The clasps from grave 60 – a richer grave at any rate - stand out with their much higher quality. However, this type of clasp is not suffi ciently sensitive chronologically; similar pieces were worn since the Middle Ages and even to this day they can be seen on contemporary clothing and are less helpful in dating than, perhaps, in the social differentiation of the deceased.

Regarding the analogies found in the reviewed literature, we can mention the similar iron (poorly preserved) clasps, discovered next to each lower leg in grave 12 from the layer contemporary with the Martin Breg fi nds at the site of Torčec – Cirkvišče (Sekelj Ivančan, Tkalčec 2003, 15, 24, 31, Fig. 29 with analogies) and the clasps from the Modern Age cemetery at Čontoš in Lendava.25

CONCLUSION

The aim of this paper was not to present the Martin Breg excavation results themselves, but to attempt, by using the collected material, to point out problems that can be encoun-tered in the interpretation of Modern Age fi nds.

Naturally, all the analyses have not been remotely ex-hausted here. First of all, the excavation itself has not yet been fi nished. Only after it is fi nished will it be possible to give a comprehensive overview of the excavation results.

I am aware that what lies ahead is the extensive work of collecting the excavated and neglected (or put aside) fi nds

25 On the basis of the fi nds from a small number of excavated graves, col-league Brane Lamut dates the cemetery in the 16th and 17th cent. (Pro-vincial Museum of Murska Sobota, p. 53, 353, cat. nr. 247).

286

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Svjestan sam da predstoji opsežan posao prikupljanja iskopanih i zanemarenih (ili na stranu stavljenih) nalaza iz drugih lokaliteta. Potraga za analognim predmetima koje su prikupili i obradili raznorazni skupljači, etnolozi, povjesni-ci crkvene umjetnosti, ali i arheolozi, trajat će u nedogled. Valjat će pregledati brojne muzeje različitih profi la, zbirke crkvene umjetnosti, galerije slika. Mukotrpan će biti posao na crpljenju relevantnih podataka iz različitih vrsta arhivskih izvora. Nerijetko će kvaliteta pisanih izvora, pa i njihova vre-menska ograničenost, natjerati istraživača na zdvajanje. Liko-vni prikazi ograničeni su u pravilu samo na viši društveni sloj, koji u grobovima čini neznatnu manjinu.

Ovaj članak donosi samo ono što se moglo učiniti u ovom kratkom razdoblju. No povremeno treba glasno razmišljati, kako bi se razbistrili pojmovi i otvorile nove mogućnosti istraživanja i interpretacije.

from other sites. The search for analogous objects collected and analyzed by diverse collectors, ethnologists, historians of ecclesiastical art, but also archaeologists, will last indefi -nitely. Numerous museums of various profi les, collections of ecclesiastical art and picture galleries will have to be ex-amined. The task of gleaning the relevant information from various types of archival sources will be painstaking. Fre-quently the quality of written sources, and also their chrono-logical limitations, will lead the researcher to despair. Fig-ural representations are limited in general only to the higher social classes, which make up an insignifi cant minority in the graves.

This paper brings only what could be done in this short period. However, sometimes one needs to think aloud, in or-der to clarify concepts and open new possibilities for research and interpretation.

287

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

spe od Site, ShP III/24, MHAS, SplitGorys E., 2003, Leksikon svetaca, Naklada Slap, JastrebarskoGotik in Österreich, katalog izložbe, 1967, Krems an der DonauHeinz A., 1993, Rosenkranz. I. Theologiegesschichte, u: Marienlexikon, he-

rausgegeben im Auftrag des Institutum Marianum Regensburg e. V. (ur. R. Bäumer i L. Scheffczyk). sv. V., EOS Verlag, St. Ottilien, 553-555.

Horányi I., 2004, Devotion und Medizin – Frömmigkeitsbrauchtum im Dienste der Heilung, u: Ungarn in Mariazell - Mariazell in Ungarn. Geschichte und Erinnerung, Budapest, 358-362.

Horvat R., 1931, Crkva sv. Martina u Prozorju (1209-1900), Croatia sacra I., Zagreb

Isusovačka baština u Hrvata, 1992, katalog izložbe, MGC, Zagreb Jasnogórska Bogurodzica 1382 - 1982., 1987, WarszawaKnez D., 2001, Svetinjice iz Narodnega muzeja Slovenije, LjubljanaKuncze F. L. 1885, Systematik der Weihmünzen. Eine ergänzende Studie für

alle Freunde der Numismatik, Raab/GyörLubina P., 2003, Krunica – životna suputnica. Uzorci molitve krunice,

Knjižnica “Marije”, knjiga 46, SplitMirnik I., 1994, Medalje Zagrebačke nadbiskupije u Riznici katedrale i

Arheološkome muzeju u Zagrebu, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, Zagreb, 599-621.

Pavičić S., 1994, Križevi iz fundusa Hrvatskoga povijesnog muzeja, katalog izložbe, HPM, Zagreb

Pokrajinski muzej Murska Sobota - Katalog stalne razstave, 1997, Murska Sobota

Ritz G., 1960, Der Rosenkranz. Formen und Funktion, u: Bayerisches Jahr-buch für Volkskunde, 57-69.

Schauber V., Schindler M., 1995, Svetniki in godovni zavetniki, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana

Schinnerl H., 1995, Religiöse Volkskunst - Symbole und Zeichen der Anda-cht, Ehrentaler Museumsschriften, Band 2, Ehrental

Sekelj Ivančan T., Tkalčec T., 2003, Arheološko nalazište Torčec - Cirkvišče, Podravina, vol. 2, broj 4, Koprivnica, 5-36.

Serafsko cvijeće, 1959, ZagrebSteiner P. B., 1984, Diözesanmuseum Freising. Christliche Kunst aus Salz-

burg, Bayern und Tirol. 12. bis 18. Jahrhundert, FreisingUnger E., 1976, Magyar éremhatározó. Második, átdolglzltt kiadás, II.

kötet, BudapestWiener Kunst Auktionen, 22. Kunstauktion, 23. April 1999.Žmegač A., 1994, Biskupske i kaptolske utvrde, u: Sveti trag, katalog

izložbe, Muzej Mimara, Zagreb, 190-206.

Andree-Eysn M., 1910, Volkskundliches aus dem bayrisch-österreichischen Alpengebiet, Braunschweig

Belaj J., 2001, Arheološko naslijeđe viteških redova na sjeverozapadnom prostoru središnje Hrvatske, magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Belaj J., 2002, Izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima crkve Sv. Martina u Prozorju kraj Dugog Sela, elaborat, IARH, Zagreb

Belaj J., 2003, Izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima crkve Sv. Martina u Prozorju kraj Dugog Sela tijekom 2003. godine, ela-borat, IARH, Zagreb

Belaj J., 2005, Izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima crkve Sv. Martina u Prozorju kraj Dugog Sela tijekom 2005. godine, ela-borat, IARH, Zagreb

Belaj J., 2006, Sažeti prikaz arheoloških istraživanja crkve Sv. Martina u Prozorju do 2005. godine, AIA II/2006, Zagreb, 79-84.

Belaj M., 2006, Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Belamarić C., 1973, Isprava o obnovi krunice, Marija XI/1973, br. 2, 58-61. Brauneck M., 1979, Religiöse Volkskunst: Votivgaben, Andachtbilder, Hin-

terglas, Rosenkranz, Amulette, DuMont Buchverlag, KölnBurić T., 2000, Gospa od Zdravlja u Oriovici, ShP III/27, Split, 15-21.Burić T., 2003, I ritrovamenti più antichi di rosari in Dalmazia, ShP III/30,

Split, 199-237.Buturac J., 1984, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine,

StarineJAZU LIX, Zagreb, 43-108.Capelle T., 1994, Die Miniaturenkette von Szilágysomlyó (Şimleul Silva-

niei), UPA, Band 22, Dr. Rudolf Habelt Gmbh, BonnCodex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, ZagrebDas Kloster Jasna Góra und seine Kunstsammlungen, 1989, WarszawaDemori-Staničić Z., 1992, Uvod u posttridentinsku zavjetnu sliku u Dalma-

ciji uz prijedlog za Sante Perandu, Prijateljev zbornik II, PrilpuD 33, Split, 165-207.

Dobrinić J., 2001, Riječke i trsatske zavjetne medalje, medaljice i medaljo-ni, Acta numismatica 2, Rijeka

Dobronić L., 1984, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, RadJAZU, knjiga 406, Razred za likovne umjetnosti, knjiga XI, Zagreb

Enciklopedija leksikografskog zavoda (drugo izdanje), 1966, ZagrebFundort Kloster, Archäologie im Klösterreich, (katalog izložbe), 2000, Al-

tenburgGjurašin H., 1997, Kasnosrednjovjekovno groblje u Strožancu uz crkvu Go-

LITERATURA I IZVORI/BIBLIOGRAPHY AND SOURCES

288

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Sl. 7 Srebrni denar kovan za kralja Matije II. 1610. god. (PN 204) pronađen u zapuni kosturnice 93

Sl. 8 Srebrni denar kralja Matije II. (PN 033) pronađen u SJ 144Sl. 9 Srebrni denar kralja Matije II. (PN 065) pronađen u SJ 249Sl. 10 Srebrni denar kovan u Kremnici za kralja Ferdinanda II. 1636.

god. (PN 152) pronađen u zapuni groba 60Sl. 11 Srebrni novac od 2 pfeninga kralja Ferdinanda II, iskovan

1624. god. u Grazu, u Štajerskoj (PN 031)Sl. 12 Talir kralja Karla VI. (PN 036) pronađen u zapuni groba 4Sl. 13 Brončana limena svetačka medaljica s prikazom lika sv. Be-

nedikta na licu te križa sv. Benedikta na naličju (PN 159), pronađena u grobu 63

Sl. 14 Brončana limena svetačka medaljica s prikazom lika sv. Be-nedikta na licu te križa sv. Benedikta na naličju (PN 057), pronađena u SJ 239

Sl. 15 Zavjetna, svetačka brončana medaljica (PN 029) pronađena u grobu 2. Izrađena je u Rimu; na licu je prikazan sv. Karlo Bo-romejski, a na naličju sv. Toma Akvinski te Gospa od Ružarija s Isusom u krilu

Sl. 16 Caravaca-križ pronađen u grobu 71 (PN 186)

Fig. 7 Silver denar minted during the reign of King Matthias II in 1610 (SF 204), found in the fi ll of ossuary 93

Fig. 8 Silver denar of King Matthias II (SF 033) found in SU 144Fig. 9 Silver denar of King Matthias II (SF 065) found in SU 249Fig. 10 Silver denar minted in Kremnica during the reign of King

Ferdinand II in 1636 (SF 152), found in the fi ll of grave 60Fig. 11 Silver 2-pfennig coin of King Ferdinand II, minted in 1624

in Graz, Styria (SF 031)Fig. 12 Thaler of King Charles VI (SF 036), found in the fi ll of grave

4Fig. 13 Bronze sheet metal saintly medallion with a representation

of St. Benedict on the obverse and the cross of St. Benedict on the reverse (SF 159), found in grave 63

Fig. 14 Bronze sheet metal saintly medallion with a representation of St. Benedict on the obverse and the cross of St. Benedict on the reverse (SF 057), found in SU 239

Fig. 15 Votive, saintly bronze medallion (SF 029), found in grave 2. It was made in Rome; St. Carlo Borromeo is shown on the obverse while St. Thomas Aquinas and Our Lady of the Rosary with Jesus in her lap are shown on the reverse

Fig. 16 Caravaca-cross found in grave 71 (SF 186)

Sl. 7 Sl. 8 Sl. 9

Sl. 10 Sl. 11 Sl. 12

Sl. 13 Sl. 14

Sl. 15Sl. 16

289

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Sl. 17 Caravaca-križ pronađen u SJ 265 (PN 106)Sl. 18 Caravaca-križ pronađen u SJ 265 (PN 079)Sl. 19 Caravaca-križ manjih dimenzija (PN 168 i 174) iz groba 60Sl. 20 Brončani reljefni križić-privjesak pričvršćen za tanku limenu

ovalnu pločicu (PN 185), pronađen u desnoj ruci pokojnika iz groba 69

Sl. 21 Križić-privjesak izrađen od lijevane bronce (PN 055) iz SJ 239

Sl. 22 Križić-privjesak izrađen od lijevane bronce (PN 129) iz SJ 028

Sl. 23 Križić-privjesak s prikazom Raspetoga Krista s jedne te s ar-ma Christi s druge strane (PN 130), pronađen u SJ 028

Sl. 24 Zrna krunice iz groba 42 (PN 119-122, 125, 127, 131, 133-136, 143, 145, 148, 217)

Fig. 17 Caravaca-cross found in SU 265 (SF 106)Fig. 18 Caravaca-cross found in SU 265 (SF 079)Fig. 19 Caravaca-cross of smaller dimensions (SF 168 and 174)

from grave 60Fig. 20 Bronze relief cross-pendant attached to a thin oval sheet me-

tal plaque (SF 185), found in the right hand of the deceased from grave 69

Fig. 21 Cross-pendant made of cast bronze (SF 055) from SU 239Fig. 22 Cross-pendant made of cast bronze (SF 129) from SU 028Fig. 23 Cross-pendant with a representation of crucifi ed Christ on

one side and arma Christi on the other (SF 130), found in SU 028

Fig. 24 Rosary beads from grave 42 (SF 119-122, 125, 127, 131, 133-136, 143, 145, 148, 217)

Sl. 17 Sl. 18

Sl. 19 Sl. 20

Sl. 21

Sl. 22

Sl. 23

Sl. 24

290

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Fig. 25 Rosary beads from grave 60 (SF 170, 173, 175, 219, 220)Fig. 26 Five small beads found in grave 45 (SF 113)Fig. 27 Rosary beads from grave 58 (SF 149)Fig. 28 Beads from grave 69 (SF 184)Fig. 29 Rosary beads from grave 71 (SF 188)Fig. 30 Bead from grave 71 (SF 187)

Sl. 25 Zrna krunice iz groba 60 (PN 170, 173, 175, 219, 220)Sl. 26 Pet malih zrna pronađenih u grobu 45 (PN 113)Sl. 27 Zrna krunice iz groba 58 (PN 149)Sl. 28 Zrnca iz groba 69 (PN 184)Sl. 29 Zrnca krunice iz groba 71 (PN 188)Sl. 30 Zrno iz groba 71 (PN 187)

Sl. 25

Sl. 26

Sl. 29

Sl. 27

Sl. 28

Sl. 30

291

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Fig. 31 Beads from a large rosary, found in the southern lobby (SF 050)

Fig. 32 Polyhedral bead (SF 124) from SU 265Fig. 33 Glass ‘’cone’’ (SF 155) from grave 60

Sl. 31 Zrna velike krunice pronađena u južnome predvorju (PN 050)

Sl. 32 Poliedarsko zrno (PN 124) iz SJ 265Sl. 33 Stakleni “čunjić” (PN 155) iz groba 60

Sl. 31

Sl. 32 Sl. 33

292

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Sl. 34 Metalni privjesci – simboli Kristove muke (PN 153, 154, 162, 163, 164, 177, 178, 181) pronađeni uz zrnca krunice u grobu 60

Sl. 35 Metalni gumbi iz groba 69 (PN 182)Sl. 36 Metalni gumbi iz SJ 265 (PN 105)Sl. 37 Metalni gumbi iz SJ 265 (PN 107)Sl. 38 Metalni gumbi iz SJ 265 (PN 123)Sl. 39 Metalni gumbi iz SJ 265 (PN 166)

Fig. 34 Metal pendants – symbols of the passion of Christ (SF 153, 154, 162, 163, 164, 177, 178, 181), found next to the rosary beads in grave 60

Fig. 35 Metal buttons from grave 69 (SF 182)Fig. 36 Metal buttons from SU 265 (SF 105)Fig. 37 Metal buttons from SU 265 (SF 107)Fig. 38 Metal buttons from SU 265 (SF 123)Fig. 39 Metal buttons from SU 265 (SF 166)

Sl. 34

Sl. 35

Sl. 36 Sl. 37 Sl. 38 Sl. 39

293

J. BELAJ, INTERPRETATION OF THE MODERN AGE FINDS FROM THE GRAVES OF THE CHURCH OF ST. MARTIN AT PROZORJE, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Fig. 40 Sleigh-bell-shaped buttons from grave 63 (SF 156)Fig. 41 Metal dome-shaped buttons from grave 63 (SF 157)Fig. 42 Bronze clasps (loops and hooks) from grave 4 (SF 020 and

024)

Sl. 40 Praporasti gumbi iz groba 63 (PN 156)Sl. 41 Metalni kalotasti gumbi iz groba 63 (PN 157)Sl. 42 Brončane kopčice (ušice i kukice) iz groba 4 (PN 020 i 024)

Sl. 40

Sl. 41

Sl. 42

294

J. BELAJ, INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 257-294.

Sl. 43 Željezne kopčice (ušice i kukice) iz groba 4 (PN 111)Sl. 44 Mjedene kopčice (ušice i kukice) iz groba 50 (PN 139)Sl. 45 Metalna kopčica od tanke žice (PN 165) s dna groba 63Sl. 46 Ušice pronađene u grobu 25 (PN 088)Sl. 47 Mjedene pločice s alkicama (PN 160, 161, 168 i 169) iz groba

60Sl. 48 Kopčice (ušice i kukice) s kalotastim ukrasom na “kukici”

(PN 173 i 220) iz groba 60

Fig. 43 Iron clasps (loops and hooks) from grave 4 (SF 111)Fig. 44 Brass clasps (loops and hooks) from grave 50 (SF 139)Fig. 45 Metal clasp of thin wire (SF 165) from the bottom of grave

63Fig. 46 Loops found in grave 25 (SF 088)Fig. 47 Brass plaques with rings (SF 160, 161, 168 and 169) from

grave 60Fig. 48 Clasps (loops and hooks) with dome-shaped decoration on

the ‘’hook’’ (SF 173 and 220) from grave 60

Sl. 43

Sl. 44 Sl. 45

Sl. 46

Sl. 48

Sl. 47

295

Recen

zije

Godina 1875. zapisana je kao godina prvih planskih arheoloških istraživanja u Sloveniji. Proveo ih je Karl Deschmann, odnosno Dragotin Dežman, prirodoslovac, političar, kustos i ravnatelj Zemaljskog muzeja u Ljubljani. Lokalitet je Ljubljansko barje, poznato još u 17. st. kao vrije-dna prirodna znamenitost tj. najjužnija europska duboka močvara. (spominje ga znameniti polihistoričar Janez Vajkart Valvasor). Duboka močvara označava prirodni okoliš u koje-mu se zbog određenih geoloških i klimatskih uvjeta razvija i posebna vegetacija. Planskim isušivanjem, kopanjem kanala i iskorištavanjem treseta u posljednjih dvjestotinjak godina ta je izuzetnost Ljubljanskog barja smanjena, ali su ti zahvati otkrili važne arheološke nalaze. Tako je 17. srpnja 1875. doja-vljeno u Zemaljski muzej da su radnici, čisteći cestovne jarke kraj sela Studenec (danas Ig), naišli na drvene grede zabijene u tlo i ostatke glinenih posuda. Kako je tada već bio poznat pojam sojenica i sojeničke kulture (zahvaljujući nalazima iz švicarskih, koruških i salzburških jezera), Dežman je odmah pravilno procijenio značenje spomenutih nalaza i počeo provo-diti sustavna iskopavanja koja su trajala do 1877. god. Utvrdio je postojanje 5 sojeničkih naselja, a djelomice je istražio dva od njih. S obzirom na nedostatnu dokumentaciju kasnije je bilo teško utvrditi točne položaje njegovih istraživanja, no anali-zom svih dostupnih dokumenata istraživači su zaključili da su Dežmanovi lokaliteti bili smješteni sjeverno od današnjeg Iga, uz rijeku Ižicu i obližnje kanale. Iako je Dežman redovito izvještavao o svojim iskopavanjima, nikada nije objavio cje-lokupnu građu (osim pojedinih primjeraka). Ona je objavljena gotovo sto godina poslije (Korošec, Korošec 1969) – i tada se nije uvijek sa sigurnošću mogla utvrditi pripadnost građe određenom sojeničkom naselju. Ipak, Dežmanovi izvještaji su u bečkim časopisima skrenuli pozornost europskih arheolo-ga na Ljubljansko barje. Tako je ove nalaze Moritz Hoernes uvrstio u svoju kapitalnu sintezu «Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa» (prvo izdanje 1898), a potom i M. Wosinsky godine 1904. u svoje djelo o inkrustiranoj keramici «Die inkrustierte Keramik der Stein-und Bronzezeit».

Kao što vidimo, Ljubljansko barje ima dugu i gotovo ne-prekinutu povijest arheoloških istraživanja. Njihov intenzitet je varirao, ali se slovenski arheolozi uvijek ponovno vraćaju Barju

HOČEVARICA. ENEOLITSKO KOLIŠČE NA LJUBLJANSKEM BARJU. Ur. ANTON VELUŠČEKHOČEVARICA. AN ENEOLITHIC PILE-DWELLING IN LJUBLJAN SKO BARJE. ED. ANTON VELUŠČEKZbirka Opera Instituti archaeologici Sloveniae 8, ZRC SAZU. Inštitut za arheologijo, Založba ZRC, Ljubljana 2004, 317 stranica

RESNIKOV PREKOP, NAJSTAREJŠA KOLIŠČARSKA NASELBINA NA LJUBLJANSKEM BARJU. Ur. ANTON VELUŠČEK RESNIKOV PREKOP. THE OLDEST PILE-DWELLING SETTLEMENT IN LJUBLJANSKO BARJE. ED. ANTON VELUŠČEKZbirka Opera Instituti archaeologici Sloveniae 10, ZRC SAZU. Inštitut za arheologijo, Založba ZRC, Ljubljana 2006, 154 stranice

The year 1875 went down in history as the year of the fi rst planned archaeological excavations in Slovenia. They were carried out by Karl Deschmann, otherwise known as Dragotin Dežman, natural historian, politician, curator and director of the National Museum in Ljubljana. The site was Ljubljansko Barje, well-known even in the 17th century as a valuable natural sight – the southernmost European deep swamp (mentioned by the famous polyhistorian Janez Vajkart Valvasor). A deep swamp is a natural habitat in which, because of certain geological and climatic conditions, special vegetation thrives. Due to drainage work, canal digging and the exploitation of peat over the past 200 years, this particular feature of Ljubljansko Barje has been reduced. However, the mentioned works also revealed important archaeological fi nds. On 17 July 1875 the National Museum re-ceived information that workers who were cleaning ditches near the road in the vicinity of the village of Studenec (nowadays Ig) came across wooden posts driven in the ground, and some pot-tery fragments. Given that the concept of pile-dwellings and a pile-dwelling culture were already known at the time (thanks to fi nds from lakes in Switzerland, Corinthia and around Salzburg), Dežman immediately – and quite rightly – attached great impor-tance to these fi nds and initiated systematic excavation which was completed in 1877. He discovered fi ve pile-dwelling settle-ments and partly explored two of them. Due to insuffi cient docu-mentation, it was subsequently diffi cult to determine the exact site of his excavations, but on the basis of all available docu-ments, it was concluded that Dežman’s localities were situated north of the present-day village of Ig, by the river Ižica and near-by canals. Although Dežman reported regularly on his excava-tions, he never published the comprehensive results (apart from several fi nds). The comprehensive results of his research were published nearly a hundred years later (Korošec, Korošec 1969), and even then it was not always possible to determine with cer-tainty whether a particular fi nd belonged to one or another pile-dwelling settlement. However, Dežman’s reports published in Viennese journals drew the attention of European archaeologists to Ljubljansko Barje. Moritz Hoernes included them in his great synthesis “Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa” (fi rst edition in 1898), and then in 1904 M. Wosinsky included them in his work on encrusted pottery “Die inkrustierte Keramik der Stein-und Bronzezeit”.

296

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ur. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

As we can see, Ljubljansko Barje has had a long and almost uninterrupted history of archaeological excavations. The research intensity has varied, but Slovenian archaeologists always keep coming back to Ljubljansko Barje with new projects. In 1995, that is, 120 years after the fi rst excavations, the Inštitut za arheologijo Znastveno-raziskovalnega centra SAZU (Archaeological Institute of the Scientifi c-Research Centre of the Slovenian Academy of Arts and Sciences), in cooperation with the Dendrological Laboratory of the Department of Wood Science and Technology of the Biotechnical Faculty, launched an intensive multidiscipli-nary exploration of Ljubljansko Barje, applying new methodol-ogy. The fi rst step of the project was the opening of test pits in the area of a pile-dwelling settlement at Hočevarica. Thanks to the already mentioned new approach, the results were surprising: an uncovered surface area of only 8 m² yielded so much information that 16 researchers of various specialities studied them and pub-lished their fi ndings in an imposing volume which is the subject of this review. The largest part of the archaeological work was carried out by Anton Velušček, who also edited the monograph. The introduction consists of a description of the main geographi-cal features of Central Slovenia, the region in which Ljubljansko Barje is situated. At the time the pile-dwelling settlements were established and inhabited, Barje was a large, albeit shallow, lake. The author also introduces us to other geographical zones of Central Slovenia surrounding Ljubljansko Barje, which led to the creation and development of settlements in Ljubljansko Barje.

The following chapter, also written by A. Velušček, gives a comprehensive overview of Neolithic and Eneolithic sites in Central Slovenia, divided into different geographical areas. After outlining the geographical and archaeological position of Ljubljansko Barje, Velušček proceeds by describing the fi eld ex-ploration, stratigraphy and the fi nds from the Hočevarica site. The position of the test pit, digging technique and stratigraphy are pre-sented in detail. The digging technique is particularly interesting – the researchers used a special wood-and-steel platform placed over the test pit on which the researchers could stand. In this way, they prevented any uncontrolled entry and contemporary “con-tamination” of the cultural stratum. The test pit (2m wide and 4 m long) was divided into eight microsquares of 1x1 m. The sediment from microsquares 1, 4, 5 and 8 was rinsed through metal sieves, while the sediment from the remaining squares was spread out, thoroughly inspected and archaeologically documented. Samples for palinological analysis were also taken from the northern profi le of the test pit which best illustrates the stratigraphic situation on the site. In the following pages, A. Velušček presents in detail the non-pottery fi nds, consisting of wooden, bone and stone items and fi nds that can be linked to copper metallurgy. The wooden fi nds are particularly interesting – they have been preserved thanks to be-ing buried in marshland. They mostly consist of wooden necklace beads, but there is also an almost entirely preserved yew-wood bow, the fi rst such fi nd in Slovenia. Items made of bone, antler and animal teeth complete the picture of the discovered artefacts. Among the fi nds there were also several human teeth (to which a separate chapter is dedicated later in the book). The stone fi nds are typologically determined and described, and a separate chapter is dedicated to petrographic analyses. Three small and seemingly irrelevant fi nds are particularly signifi cant: two almost shapeless fragments of a thick-walled clay pot and a metal drop. It has been confi rmed that the pottery fragments belonged to a metal casting

s novim projektima. Godine 1995., dakle 120 godina nakon pr-vih istraživanja, Inštitut za arheologijo Znastveno-raziskoval-nega centra SAZU-a, u suradnji s Dendrokrono loškim labora-torijem iz Oddelka za lesarstvo Biotehničke fakultete, pokre-nuo je intenzivna multidsiciplinarna istraživanja Ljubljanskoga barja, primjenjujući nove metode. Prvi je korak u tom projektu bilo sondiranje na području sojeničkog naselja na Hočevarici. Zahvaljujući spomenutom drukčijem pristupu istraživanju, rezultati su bili iznenađujući – s površine od svega 8 m² priku-pljeno je toliko podataka da se njima moglo posvetiti čak 16 istraživača različitih disciplina, a svoje rezultate predočiti u im-pozantnoj publikaciji koja je predmet ovog razmatranja. Najveći dio arheološkog posla obavio je Anton Velušček koji je i ured-nik monografi je. Uvod u monografi ju čini opis glavnih zemljo-pisnih obilježja regije u kojoj se nalazi Ljubljansko barje, a to je središnja Slovenija. U vrijeme osnutka i egzistencije sojeničkih naselja Barje je bilo veliko, ali plitko jezero. Autor nas upoz-naje i s ostalim zemljopisnim cjelinama središnje Slovenije što okružuju Ljubljansko barje i koje su svaka na svoj način utjeca-le na nastanak i razvoj života na Ljubljanskom barju.

U narednom poglavlju, također iz pera A. Veluščeka, slije-di iscrpan pregled neolitičko-eneolitičkih nalazišta središnje Slovenije, također razvrstanih po užim zemljopisnim cjeli na-ma. Smjestivši tako zemljopisno i arheološki čitavo Ljubljansko barje, Velušček prelazi na opis terenskih istraživanja, stra-tigrafi je i nalaza samoga lokaliteta Hočevarice. Detaljno je prikazan položaj sonde, tehnika iskopavanja i stratigrafi ja. Osobito je zanimljiva tehnika iskopavanja – istraživači su se, naime, koristili posebnom drveno-čeličnom platformom koju su postavili preko sonde i s nje provodili iskopavanje. Na taj su način onemogućili bilo kakvo nekontrolirano zadiranje i suvremeno “onečišćenje” kulturnog sloja. Sonda, 2 m široka i 4 m dugačka, bila je razdijeljena u 8 mikrokvadrata veličine 1x1 m. Sediment iz mikrokvadrata 1, 4, 5 i 8 čitav je ispiran kroz metalna sita, dok je onaj iz preostalih kvadrata razgr-nut, temeljito pregledan i arheološki dokumentiran. Uzorci za palinološke analize uzeti su i iz sjevernog profi la sonde koji najbolje ilustrira stratigrafsku situaciju na nalazištu. U nasta-vku poglavlja A. Velušček detaljno prikazuje nekeramičke na-laze, a to su drveni, koštani i kameni predmeti te nalazi koji se mogu povezati s metalurgijom bakra. Dakako, posebno su za-nimljivi drveni nalazi, koji su se očuvali zahvaljujući činjenici da je riječ o močvari. Najviše je drvenih zrna za ogrlice, no posebnu pozornost privlači gotovo u cijelosti očuvan luk od ti-sovine, prvi nalaz te vrste u Sloveniji. Predmeti od kosti, roga i životinjskih zuba upotpunjavaju sliku nalaza. Pronađeno je i nekoliko ljudskih zuba (kojima je kasnije posvećeno zaseb-no poglavlje). Kameni nalazi su tipološki određeni i opisani dok je petrografskim analizama posvećeno posebno pogla-vlje. Od izuzetnog su značenja tri mala, naoko neugledna nalaza, - dva gotovo bezoblična ulomka keramičke posude debelih stijenki te kovinska kapljica. Za keramičke je ulomke utvrđeno da pripadaju posudi za lijevanje metala, a kovinska kapljica je ostatak pri izradi bakrenih predmeta. Izvanredno je to svjedočanstvo o domaćoj proizvodnji bakrenih predmeta! Na kraju su priključeni i nalazi koje su prikupili ronioci u Ljubljanici tik do utoka Hočevarice, a za koje se može pretpo-staviti da također potječu iz iste naseobine.

297

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ed. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

vessel, while the metal drop is a residue of the production of cop-per artefacts. This is remarkable proof of domestic copperware production! At the end of the chapter, an overview is given of the fi nds discovered by divers in Ljubljanica River in the immediate vicinity of the mouth of the Hočevarica, which can be assumed to have originated from the same settlement.

Following this markedly archaeological chapter, in other chapters the site and fi nds are analysed from the point of view of other scientifi c disciplines. Marjeta Jeraj writes about the paleo-botanical research of Hočevarica. The plant macro-remains from the sediment and the pollen from the test-pit profi le were ana-lysed. The organic sediment from a depth of 142.5 m and grape pips and wheat kernels were radiocarbon dated. In the Hočevarica cultural stratum, among more than 30,000 seeds and fruits, mostly well-preserved, there were lamb’s-quarters, acorns, vine seeds, cornel-cherry kernels, raspberries, water chestnuts, poppy seeds, rye and wheat kernels, hazelnuts, etc. The charcoal remains were also analysed: they mostly belonged to hazel, black alder and ash trees, but there were also maple, rose tree, hawthorn, beech, oak, walnut tree and a very small quantity of coniferous wood. The remains of different kinds of mosses, algae and hoof fungus were also discovered. The resulting pollen diagram indicates that in the area surrounding Hočevarica at the time when it began to be set-tled, or just before, there were mixed deciduous woods of alder, hazel, beech, oak and lime. Among non-tree pollen, there were low values of pollen belonging to corn, lamb’s-quarters and grass-es. However, in the later section, a clear transition is observable from trees to grass vegetation, suggesting that in the surround-ings of the settlement there were abundant open areas, i.e. fi elds and pastures. The high values of corn and lamb’s-quarters pollen clearly indicate that man was present and that he had changed the environment. The radiocarbon dating of carbonised corn and sediments placed the settling of Hočevarica in the middle of the 4th millennium BC. Dragomir Skaberne and Ana Mladenovič ana-lysed several neatly worked stone rings that were threaded on a necklace. The rings were made of dark-grey, almost black fi ne-grain rock. They applied several research methods and came to the conclusion that the rings were made of a metamorphous rock, such as does not exist in the vicinity of Hočevarica. Similar raw material can be found in northern Karawanken, on Pohorje and on Kozjak, or in the territory of Austria and Italy. It is obvious that already at the time when Hočevarica was settled certain commu-nications linking north to south and east to west existed, and were used for the fi rst exchanges among the prehistoric communities.

Žiga Šmit used the method of proton-guided x-ray emission to analyse the surface of the clay vessel and the metal drop. The vessel was analysed at three points, two of them on the inside, and one on the outside surface. The results show that the inside sur-face was enriched with copper, indicating that the vessel was used for casting copper. A somewhat higher content of sulphur on the inside suggests that a sulphide ore was used. The metal drop was analysed twice: once with its patina, and then after it was removed. The results indicate that it consists of almost pure copper with just a few traces of silver and arsenic. Zoran Milić analysed two copper axes – accidental fi nds from the Ljubljanica River in the immedi-ate vicinity of Hočevarica. Once again, it was proven that the axes were made of copper with a small admixture of lead in one case, and arsenic in the other case. Petra Leben-Seljak analysed three human teeth and determined that these were a child’s milk teeth. In

Ovo izrazito arheološko poglavlje slijede poglavlja koja nalazište i nalaze analiziraju i iz motrišta drugih znanstvenih disciplina. Marjeta Jeraj piše o paleobotaničkim istraživanjima na Hočevarici. Ona su obuhvatila analize biljnih makroosta-taka iz sedimenta te peluda iz profi la sonde. Organski sedi-ment iz dubine 142,5 cm te koštice grožđa i zrna žita radio-karbonski su datirani. U kulturnom sloju Hočevarice između više od 30 000 sjemenki i plodova, mahom dobro očuvanih, utvrđena je prisutnost loboda, hrastovog žira, sjemenki vino-ve loze, koštice drijenka, maline, vodenog oraščića, sjemenke maka, zrna ječma i pšenice, lupine lješnjaka itd. Analizirani su i komadi ugljena koji potječu ponajviše od lijeske, crne johe i jasena, ali bilo je tu i javora, ruža, gloga, bukve, hra-sta, oraha, no vrlo malo crnogorice. Utvrđene su i razne vrste mahovina, algi, guba. Dobiveni je peludni dijagram pokazao da je u okolici Hočevarice neposredno pred njezino naselja-vanje, ili na samom početku naseljavanja uspijevala miješana listopadna šuma johe, lijeske, bukve, hrasta i lipe. Nedrvni pe-lud pokazuje niske vrijednosti žitarica, loboda i trava. Mlađi odsjek, pak, pokazuje oštar prijelaz od drvne prema travnoj vegetaciji, što znači da su u okolici naselja prevladavale otvo-rene površine tj. polja i pašnjaci. Visoke peludne vrijednosti žita i lobode jasno ukazuju na prisutnost čovjeka i njegovo mijenjanje okoliša. Radikarbonski datumi dobiveni iz karbo-nizranog žita i iz sedimenta stavljaju naseljavanje Hočevarice u sredinu 4. tisućljeća pr. Kr. Dragomir Skaberne i Ana Mladenovič analizirali su nekoliko vrlo lijepo obrađenih ka-menih obruča koji su bili nanizani u ogrlicu. Riječ je o tamno-sivoj, gotovo crnoj fi nozrnatoj stijeni. Primijenivši nekoliko metoda ispitivanja zaključeno je da su obruči izrađeni od me-tamorfne stijene koje nema u bližoj okolici Hočevarice. Slična se sirovina može naći u sjevernim Karavankama, na Pohorju i Kozjaku ili, pak, na području Austrije i Italije. Očito su već u vrijeme naseljavanja Hočevarice postojali određeni komu-nikacijski putovi u smjeru sjever-jug i istok-zapad kojima se odvijala razmjena među prapovijesnim zajednicama. Žiga Šmit ispitao je metodom protonski navođenih rendgenskih zraka površinu glinene posude i kovinsku kaplju. Posudica je analizirana na tri točke, dvije na unutarnjoj strani i jednoj na vanjskoj. Rezultati su pokazali bakrom obogaćenu unutar-nju površinu, što upućuje na uporabu posudice za lijevanje bakra. Nešto veći sadržaj sumpora na unutarnjoj strani osta-vlja otvorenu mogućnost korištenja sulfi dne rudače. Metalna kaplja analizirana je najprije s patinom, a zatim i nakon nje-na odstranjivanja. Rezultati govore da je načinjena iz goto-vo čistog bakra s tek nešto primjesa srebra i arsena. Zoran Milić analizirao je dvije bakrene sjekire, slučajne nalaze iz korita Ljubljanice u neposrednoj blizini Hočevarice. I u tom se slučaju pokazalo da su sjekire izrađene iz bakra s tek ma-lim primjesama u jednom slučaju olova, a u drugom arsena. Petra Leben-Seljak analizirala je tri ljudska zuba i ustanovila da je riječ o mliječnim zubima djeteta. Borut Toškan i Janez Dirjec u opsežnom su poglavlju obradili ostatke makrofaune, što je važan doprinos poznavanju načina života prapovije-snih zajednica, poglavito njihove gospodarske osnovice. Na početku poglavlja autori predstavljaju metodu primijenjenu u analizi uzoraka, potom slijedi opis uzoraka i vrlo detaljna taksonomija. Arheolozima, koji su u tom području ipak lai-

298

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ur. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

an extensive chapter, Borut Toškan and Janez Dirjec analysed the macro-fauna remains, thus contributing signifi cantly to our under-standing of the way of life of prehistoric communities, especially in terms of their economy. At the beginning of the chapter, the authors present the method applied in analysing samples, then they describe the samples and provide very detailed taxonomy. For ar-chaeologists, who are not experts in this particular fi eld, the most interesting part is the discussion, which reveals that the number of fi nds was relatively modest, and the small number of samples undermines the credibility of the study, particularly of statistical methods. In this context, the authors underline the fact that the explored test pit accounts for only 0.1% of the assumed settlement surface, and that the results received thus far are not necessarily relevant for the entire settlement. The state of preservation of the samples depends on a range of different factors that should also be taken into consideration (physical and chemical decomposition, selective transportation, slaughtering and butchering of animals by man, activities of dogs and other wild animals, etc.).

In the next chapter, following in logical sequence, Marijan Govedič analyses fi sh remains. He determined that there were fi ve kinds of freshwater fi sh. Their remains, together with various net weights, harpoons and hooks, clearly show that the inhabitants of Barje caught fi sh and thus supplied their diet. Certain elements were isolated from the collected material, which allowed the dif-ferent kinds of fi sh to be determined on the basis of a compara-tive method. The most numerous and best preserved were vertebra and pharyngeal bones, while scales were very rare. The remains belonged to carp, rudd, roach, pike and perch. All of them are autochthonous fi sh species that live in Slovenian waters up to this day. However, a tiny fi nd (3 cm long) of the tail spike of an eagle ray indicates that sea animals were also present there. It is well known that several kinds of eagle rays live in the Adriatic Sea, but it is impossible to determine which kind the specimen found in Hočevarica belongs to, because it was only the tail spike that was discovered. What matters, though, is the fact that something was found at Hočevarica in Ljubljansko Barje that probably origi-nated from the northern Adriatic, which removes any doubt that there were contacts, that is, trade or some kind of exchange, be-tween that population and the inhabitants of the Adriatic region. Ethnographic parallels show that some communities living on the Indonesian islands used eagle ray spikes as arrow heads or harpoons. Why not assume that the fi nd from Hočevarica served the same purpose? Such a conclusion derives from the analyses carried out by Jernej Pavšič and Janez Dirjec. In the explored test pit at Hočevarica, there were 515 bird bones, described by Franc Janžekovič and Vesna Malez. Bearing in mind the small surface area researched, the number of bones is very high, and they were most probably kitchen waste, that is, the remains of food of the Hočevarica inhabitants. This is further confi rmed by the fact that the bones are mostly damaged and broken, and there are no com-plete skeletons. On the basis of the discovered material, it was possible to discern 143 birds that belong to 16 different species. Similar to the fi sh remains, the remains of avifauna make it pos-sible to reconstruct the environment in which the Eneolithic popu-lation lived. The majority of the discovered bird species are those that live in water habitats and marshland. The prevailing number of bones belongs to various kinds of ducks that live on still wa-ter, some of them searching for food in deep waters and some in small or shallow bodies of water surrounded by thick marshland

ci, najzanimljivija je rasprava iz koje je razvidno da je broj nalaza relativno skroman, a malen uzorak umanjuje vjerodo-stojnost prije svega statističkih metoda. U tom kontekstu au-tori naglašavaju i činjenicu da istražena sonda predstavlja tek 0,1 % pretpostavljene površine naselja pa dobiveni rezultati ne moraju biti relevantni za čitavo naselje. Očuvanost, pak, uzorka uvjetovana je nizom različitih čimbenika koje također treba uzeti u obzir (fi zičko i kemijsko raspadanje, selektivni transport, čovjekovo klanje i komadanje životinja, aktivnosti pasa i drugih zvijeri itd.).

Na spomenuto se poglavlje logično nadovezuje sljedeće, Marijana Govediča, u kojemu su analizirani ostaci riba. Utvrđeno je postojanje 5 vrsta slatkovodnih riba. Njihovi ostaci, zajedno s nalazima različitih utega za mreže, harpuna, udica, jasno svjedoče da su barjanski stanovnici ribolovom značajno dopunjavali svoju prehranu. Iz prikupljenog ma-terijala izdvojene su one strukture koje su komparativnom metodom omogućile utvrđivanje vrsta riba. Najbrojniji i naj-manje oštećeni su kralješci i ždrijelna kost, dok su krljušti rijetke. Utvrđena je, dakle, prisutnost šarana, crvenoperke, crvenooke, štuke i običnoga grgeča. Sve su to autohtone vrste riba koje još i danas žive u slovenskim vodama. No jedan mali nalaz (3 cm dugačak) repne bodlje morskoga go-luba upućuje i na prisutnosti morske faune. Poznato je da u Jadranu živi nekoliko vrsta morskih golubova, no kojoj od njih pripada primjerak s Hočevarice, nije moguće utvrditi s obzirom da je očuvana samo repna bodlja koja u tom smislu nije signifi kantna. Bitno je, međutim, da se u Hočevarici na Ljubljanskom barju pronašlo nešto što potječe vjerojatno iz sjevernog Jadrana i što nedvojbeno potvrđuje kontakte, odno-sno trgovinu ili razmjenu ondašnjih stanovnika s područjem Jadrana. Etnografske paralele pokazuju da se neki narodi indonezijskih otoka koriste bodljama tih morskih riba kao vršcima strjelica ili harpuna. Zašto takvu funkciju ne pretpo-staviti i za ovaj nalaz u Hočevarici? To proizlazi iz analiza koje su obavili Jernej Pavšič i Janez Dirjec. U istraženoj son-di na Hočevarici pronađeno je i 515 ptičjih kostiju, o čemu pišu Franc Janžekovič i Vesna Malez. S obzirom na malu istraženu površinu to je velik broj kostiju, što znači da je najvjerojatnije riječ o kuhinjskim otpacima, odnosno osta-cima prehrane stanovnika Hočevarice. U prilog tome govori i činjenica da je uglavnom riječ o oštećenim i polomljenim kostima, a da nema cjelovitih kostura. Iz cjelokupnog je materijala bilo moguće prepoznati 143 ptice koje pripadaju 16 vrsta. Slično kao ostaci riba i ostaci avifaune omogućuju rekonstrukciju životnog okoliša eneolitičkih žitelja. Među pticama pretežito su zastupljene vrste koje kao životni pro-stor izabiru vodena i močvarna područja. Prevladavaju raz-ne vrste pataka koje žive na vodama stajaćicama, no neke od njih hranu traže u većim dubinama, druge u manjim ili pak plićacima obraslim gustom močvarnom vegetacijom. Izuzetak je poljska vrana, a njezina prisutnost u naselju ukazuje na to da je oko Hočevarice bilo otvorenih travna-tih i obrađenih površina. Dakle, nalazi ptica govore da je eneolitički stanovnik Hočevarice bio vješt lovac na vodi, kako u plićacima tako i na dubini. Čime je i kako lovio ptice nije poznato. Vjerojatno mrežama i zamkama, ali materijalni dokazi o tome ne postoje. Možda je u te svrhe rabljena 3

299

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ed. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

vegetation. An exception to this is the fi eld crow; its presence in the settlement indicates that Hočevarica was surrounded by open grassland and cultivated fi elds. In other words, the bird fi nds show that the inhabitant of Hočevarica was a skilled hunter in waters, both in shallow water and in deeper lakes. The tools and methods he used to hunt birds are not known. It is probable that there were some kinds of nets and traps, but there is no material evidence to confi rm this. It is possible that the 3-cm straight hook, where bait could be attached, was used for this purpose. The hunting of swamp birds with hooks and bait was a regular practice on Boden Lake even at the beginning of the 20th century.

The pottery fi nds were analysed by Anton Velušček who fi rst of all provides a catalogue of all fi nds, illustrated with drawings and photographs on 12 plates. After the catalogue, the author discusses their typology, but here he also includes fi nds from Maharski Prekop. He justifi es such a decision by the fact that there were too few fi nds in the explored test pit in Hočevarica, while pottery from Maharski Prekop appeared at fi rst sight to be similar to that from Hočevarica. The analysis of clay used for the pottery production at Maharski Prekop showed that local raw ma-terial was used, which could also be found in Ljubljansko Barje. Lacustrine chalk was also used, so that calcite is the most fre-quently found admixture in the clay. On the basis of the pottery remains from Maharski Prekop and Hočevarica, Velušček divid-ed earthenware types into deep, shallow, hanging and miniature ones, and a group of special shapes. The deep vessels consist of pots and cups, the shallow vessels are bowls, while the hanging vessels are different kinds of vessels with characteristic handles. The wares were decorated with incision, grooving, channelling, brushing with brush-like or comb-like instruments, polishing, coating, impressing and plastic ornaments. All the techniques are described in detail and illustrated with corresponding examples.

After the typological analysis, the author attempts to evaluate the pottery fi nds. In order to attach a relative date to the Hočevarica site, he carried out a comparative analysis of similar fi nds from other archaeological sites in Ljubljansko Barje, such as Maharski Prekop, Blatna Brezovica and Notranje Gorice. As for the working and application of the reduction fi ring technique, there are almost no differences among those settlements. What sets Hočevarica apart, though, is groove-incising as an important decorating technique. In other settlements, such decorations are not found. H. Parzinger placed Maharski Prekop, Blatna Brezovica and Notranje Gorice in the horizons Ljubljansko Barje III and IV, which were parallel to the development of the Baden Culture in the central Danubian region (Parzinger 1984, 50-51). According to A. Velušček, Hočevarica should be placed in the horizon of pottery with furrowed incisions in Central Slovenia and neighbouring provinces. This phenomenon was named the Retz-Gajary Culture by S. Dimitrijević. However, although he published a summary presentation of this culture in Praistorija jugoslavenskih zemalja III and in the esteemed Bericht RGK, the name Retz-Gajary Culture has never been widely accept-ed (Dimitrijević 1979; Dimitrijević 1980). Therefore, most authors, including A. Velušček, still use the descriptive phrase “pottery with furrowed incising” (i.e. Furchenstichkeramik), although it is not the best solution, since the same decorating technique was used by some other cultures, for example the Kostolac and Vučedol cultures, which certainly cannot be defi ned only by this phenomenon. Insistence on the descriptive name indicates that most prehistorians are still not convinced that this was a unique cultural phenomenon. However,

cm dugačka ravna udica na koju se mogao nataknuti mamac. Takav lov na močvarne ptice pomoću udice s mamcima još je početkom 20. st. prakticiran na Bodenskom jezeru.

Keramičke je nalaze obradio Anton Velušček donijevši najprije katalog svih nalaza koji su crtežom i fotografi jom ilustrirani na 12 tabli. Slijedi njihova tipologija u koju je, međutim, autor uvrstio i nalaze iz Maharskog prekopa. To opravdava činjenicom da je u istraženoj sondi na Hočevarici za tu svrhu bilo premalo nalaza, a keramika iz Maharskog prekopa na prvi je pogled bila srodna s onom iz Hočevarice. Analiza gline od koje je izrađena keramika na Maharskom prekopu pokazala je da je korištena lokalna sirovina, pronađena na Ljubljanskom barju, a rabila se čak i jezerska kreda pa je kalcit najčešća primjesa u keramici. Na podlozi keramičkih ostataka s Maharskog prekopa i Hočevarice A. Velušček je ti-pove posuda podijelio na duboke, plitke, viseće, minijaturne i na skupinu posebnih oblika. U duboke posude svrstava lonce i kupe, u plitke zdjele, dok visećim posudama smatra različite oblike posuda koje su opremljene karakterističnim ručkama. U ukrašavanju posuđa primjenjivane su tehnike urezivanja, žlijebljenja, kaneliranja, metličastog i češljastog prevlačenja, glačanja, premazivanja, utiskivanja te plastično ukrašavanje. Sve su tehnike detaljno opisane i popraćene odgovarajućim primjerima.

Tipološku analizu slijedi valorizacija keramičkih nalaza. Kako bi Hočevaricu relativno-kronološki smjestio, proveo je komparativnu analizu srodnih nalaza s ostalih lokalite-ta Ljubljanskog barja, kao što su Maharski prekop, Blatna Brezovica i Notranje Gorice. Što se tiče fakture i primjene redukcijskog načina pečenja keramike, razlike među na-seobinama gotovo da i nema. Ono što Hočevaricu izdvaja jest brazdasto urezivanje kao važna tehnika ukrašavanja. Na ostalim naseobinama takva ukrasa nema. Maharski prekop, Blatnu Brezovicu i Notranje Gorice smjestio je H. Parzinger u horizonte Ljubljansko barje III i IV, koji su pa-ralelni s razvojem badenske kulture u srednjem Podunavlju (Parzinger 1984, 50-51). Hočevaricu, pak, A. Velušček smješta u horizont keramike s brazdastim urezivanjem u središnjoj Sloveniji i susjednim pokrajinama. Riječ je, dakako o pojavi koju je S. Dimitrijević svojedobno odre-dio kao Retz-Gajary kulturu. No iako je sintezni prikaz ove kulture objavio i u Praistoriji jugoslavenskih zemalja III i u uglednom Berichtu RGK, naziv Retz-Gajary kultura nije šire prihvaćen (Dimitrijević 1979; Dimitrijević 1980). Tako većina autora, poput A. Veluščeka, i dalje rabi opisni izraz ke-ramika s brazdastim urezivanjem (tj. Furchenstichkeramik), iako taj izraz nije baš najsretniji jer na taj način ukrašenu ke-ramiku poznaju i neke druge kulture, primjerice kostolačke i vučedolska, a koje nikako ne možemo izjednačiti sa spo-menutom pojavom. No inzistiranje na opisnom nazivu po-kazuje da većina prapovjesničara nije uvjerena kako je riječ o jedinstvenoj kulturnoj pojavi. Nedvojbeno je, međutim, da postoji više regionalnih skupina koje pokazuju jasan unutar-nji lokalni razvoj. Slovenskim nalazima keramike s brazda-stim urezivanjima ponajviše se bavio S. Dimtirijević koji je na području Slovenije vidio prisutnost dva regionalna tipa, slično kao i u Hrvatskoj, Višnjica i Kevderc-Hrnjevac. No S. Dimitrijević je umro prije 25 godina, a otada se broj na-

300

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ur. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

there were undoubtedly several regional groups showing clear inter-nal local development. The Slovenian pottery fi nds with furrowed incisions were analysed most extensively by S. Dimitrijević who discerned two regional types in the territory of Slovenia (similar to the situation in Croatia): the Višnjica and Kevderc-Hrnjevac types. But S. Dimitrijević died 25 years ago, and in the meantime the number of fi nds and sites with pottery showing furrowed incising discovered in Slovenia has increased signifi cantly, modifying our understanding of this phenomenon. The fi nds originate from natu-rally protected settlements, situated either in marshland or low land, from cave dwellings, but also from graves and even entire cemeter-ies. Such a distribution of fi nds suggests that these were not just nomadic populations (as assumed by S. Dimitrijević), but rather distinctively sedentary communities. A. Velušček underlines that a similar conclusion regarding the sedentary lifestyle was reached by the researcher of Pepelana Tell near Virovitica (Minichreiter 1989; Marković 1994). Unfortunately, the fi nds and the overall results of that research have still not been published in their entirety in an appropriate manner. Those fi nds in particular will be very signifi -cant for a new perception of the Retz-Gajary Culture. This chap-ter provides a thorough presentation and analysis of the entire ar-chaeological material related to the Retz-Gajary Culture from the territory of Central Slovenia, originating from some older excava-tions to the most recent ones. Particular attention is drawn to the fact that during the review of material from Kevderc, pottery frag-ments were discovered that are decorated with furrowed incising (and the lack of such decorating technique was precisely what al-lowed S. Dimitrijević to isolate a separate Kevderc-Hrnjevac type). Generally speaking, according to the current state of research, in the wider area of Slovenia there are 15 sites: 1 pile-dwelling settlement, 6 high-altitude settlements and 8 cave settlements. When determin-ing the chronological date for the pottery with furrowed incising, A. Velušček quotes the stratigraphic indicators from Gradec pri Mirni and from the Ajdovska Jama cave. In both sites, this type of pot-tery marks the end of the Eneolithic settlement sequence. Equally, in both sites the pottery with furrowed incising lay on top of the pottery with Lasinja features, and A. Velušček recognises a similar situation in Moverna Vas, where he identifi es phase 7 with Lasinja 3 according to S. Dimitrijević, and fi nds numerous analogies for the pottery of phases 8 and 9 in the horizon of the pottery with fur-rowed incising in the Central Slovenian sites. Obviously, this raises the issue of relative chronological relations between the Lasinja Culture and the Retz-Gajary Culture, as defi ned by S. Dimitrijević. Namely, he put the Višnjica type of the Retz-Gajary Culture at the same time as the Early Classical Lasinja Culture, i.e. its IIa phase, and did the same with the Kevderc-Hrnjevac Culture and the Late Classical Lasinja, that is, Lasinja III (Dimitrijević 1979, 361-364). However, Z. Marković, on the basis of the Pepelana stratigraphy, believes that there is a correlation between the Late Lasinja Culture (i.e. Lasinja III according to Dimitrijević) and the beginning of the Retz-Gajary Culture (Marković 1994, 100), while A. Velušček thinks that the Drljanovci situation does not support such a correla-tion, but rather suggests that, there, the Late Lasinja Culture is clear-ly older than the Retz-Gajary Culture. Still, conclusions founded on the stratigraphy of the sites Gradec pri Mirni, Ajdovska Jama, Pepelana, Oberburgstall, Schlossberg and Kögelberg suggest on one hand that the Lasinja Culture preceded the other, but on the other hand that it is also possible that the two cultures were partially con-temporaneous. However, A. Velušček considers that the Hočevarica

laza, odnosno nalazišta keramike s brazdastim urezivanjem u Sloveniji bitno povećao, a time su se značajno promijenila i saznanja o spomenutoj pojavi. Nalazi potječu iz prirodno zaštićenih naselja, bilo močvarnih bilo nizinskih, iz jamskih naseobina, ali i iz grobova, štoviše čitavih grobalja. Takav raspored nalaza govori kako nije riječ o isključivo noma-dskoj populaciji (kako je to pretpostavljao S. Dimitrijević), nego i o izrazito sjedilačkim zajednicama. A. Velušček naglašava kako su do sličnih spoznaja o sedentizmu došli i istraživači tella Pepelana kod Virovitice (Minichreiter 1989; Marković 1994). Nažalost, ti nalazi kao i sveukupni rezul-tati istraživanja, još uvijek nisu u potpunosti i primjereno objavljeni. A upravo će oni biti vrlo važni u oblikovanju nove slike Retz-Gajary kulture. Ovo je poglavlje, zapravo, temeljit prikaz i analiza cjelokupne arheološke građe veza-ne uz Retz-Gajary kulturu na području središnje Slovenije, od one iz starih iskopavanja do najnovijih istraživanja. Posebnu pozornost privlači činjenica da je pri reviziji ma-terijala iz Kevderca utvrđena prisutnost keramičkih ulo-maka ukrašenih brazdastim urezivanjem (a upravo je ne-dostatak takva načina ukrašavanja naveo S. Dimitrijevića da izdvoji zasebni Kevderc-Hrnjevac tip). Sve u svemu, trenutačno je na širem području Slovenije evidentirano 15 nalazišta: 1 sojeničko naselje, 6 visinskih i 8 jamskih. U određenju kronološkog položaja keramike s brazdastim ure-zivanjem A. Velušček se poziva na stratigrafske pokazatelje s Gradca pri Mirni i iz Ajdovske jame. Na oba se nalazišta s ovom pojavom završava eneolitička naseobinska sekven-ca. Također, na oba lokaliteta keramika s brazdastim ure-zivanjem leži iznad one lasinjskog obilježja, a A. Velušček sličnu situaciju prepoznaje i u Movernoj Vasi, gdje fazu 7 poistovjećuje s Lasinjom 3 prema S. Dimitrijeviću, a za ke-ramiku faza 8 i 9 vidi mnogo analogija upravo u horizontu keramike s brazdastim urezivanjem na nalazištima središnje Slovenije. To, dakako, dovodi u pitanje relativnokronološki odnos lasinjske i retzgajarske kulture, kako ga je defi nirao S. Dimitrijević. On je, naime, Višnjica tip Retz-Gajary kulture sinkronizirao s ranoklasičnom lasinjskom kulturom tj. IIa stupnjem, a Kevderc-Hrnjevac s kasnoklasičnom, odnosno Lasinjom III. (Dimitrijević 1979, 361-364). Z. Marković, pak, na temelju stratigrafi je Pepelane predmnijeva korelaciju kasna lasinjska kultura (tj. Lasinja III prema Dimitrijeviću) – početak Retz-Gajary kulture (Marković 1994, 100), dok A. Velušček misli da situacija iz Drljanovca ne podupire ni takvu korelaciju nego da se ondje kasna lasinjska kul-tura jasno iskazuje starijom od Retz-Gajary kulture. Ipak, zaključci koji se temelje na stratigrafi ji lokaliteta Gradec pri Mirni, Ajdovska jama, Pepelana, Oberburgstall, Schlossberg i Kögelberg, govore s jedne strane o vremenskom prioritetu lasinjske kulture, ali s druge strane i o mogućoj djelomičnoj istodobnosti obje kulture. Lokaliteti, pak, poput Hočevarice i Drljanovca, prema A. Veluščeku svjedoče da lasinjska i retz-gajarska kultura nisu istodobne. No valja ponovno naglasi-ti, na posljednja dva lokaliteta nema vertikalne stratigrafi je koja bi to jasno dokazivala. U rješavanju spomenutog pro-blema opet valja istaknuti nužnost potpune i detaljne objave nalaza iz Pepelane, ali i novih, osobito u tom pravcu ciljanih istraživanja spomenutog lokaliteta. U razmatranju teritorijal-

301

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ed. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

nog širenja Retz-Gajary kulture prema jugu, A. Velušček se dotiče i keramičke bočice iz Vrlovke, koju Z. Marković pri-pisuje Retz-Gajary, a ne lasinjskoj kulturi (Marković 1986, 22) te Kiringrada koji L. Čučković također pripisuje Retz-Gajary kulturi (Čučković 1986, 9). Međutim, i jedan i drugi primjer su kao takvi tek uzgredno navedeni i zaslužuju te-meljitije razmatranje. Što se tiče bočice iz Vrlovke, smatram da je ipak lasinjska – naime, takav karakterističan oblik susreće se isključivo u lasinjskom kontekstu (Homen 1985), a i ukras na koji se Z. Marković poziva nije nepoznat la-sinjskom stilu. Kiringradski, pak, materijal zahtijeva ozbilj-nu revalorizaciju kako bi se konačno odgovorilo na pitanje što je ondje halštatsko, lasinjsko ili retzgajarsko.

Nakon podrobne obrade svih vrsta nalaza slijedi pogla-vlje o apsolutnom datiranju autora Katarine Čufar i Antona Veluščeka. Uvod je posvećen općenito dendrokronologiji i dendrokronološkim istraživanjima u Sloveniji (koja se ondje provode tek desetak godina, ali kao što se vidi iz ove mono-grafi je, već donose određene rezultate), s posebnim težištem na Ljubljanskom barju da bi se na kraju autori zaustavili na konkretnim rezultatima dobivenim na Hočevarici. Ukazano nam je na raznovrsne poteškoće koje prate istraživače u radu, prije svega nepostojanje referentnih kronologija, odnosno re-ferentnih krivulja za prapovijesno razdoblje, iz čega proizlazi sve veći broj nedatiranih plivajućih kronologija. No zato se istraživači služe telekonekcijom, odnosno sinkronizacijom kronologija na velike udaljenosti kao i heterokonekcijom, tj. sinkronizacijom i datiranjem kronologija različitih vr-sta drveta. Primjer telekonekcije predstavljen je u poglavlju «Telekonekcija kronologija iz naseobina Hočevarica i Palù di Livenza u Italiji», nastalom u suradnji Katarine Čufar i Nicolette Martinelli. Posebna je pozornost posvećena i ra-diokarbonskom datiranju drveta s Hočevarice jer, kao što je već rečeno, za njihovo apsolutno dendrokronološko da-tiranje još nema odgovarajućih referentnih kronologija. Radiokarbonske analize iznijete u tom poglavlju obavljene su u Heidelbergu. U zaključnoj interpretaciji rezultata apsolut-nog datiranja Hočevarice i horizonta keramike s brazdastim urezivanjem u Sloveniji stoji da se početak građevinskih dje-latnosti na Hočevarici može odrediti u prvu četvrtinu 36. st. pr. Kr. Sredinom toga stoljeća događaju se neke promjene na Ljubljanskom barju koje se zasada ipak najbolje ocrtavaju u keramičkoj ostavštini. Posuđe ukrašeno brazdastim urezi-vanjem, odnosno bogato urezanim uzorcima, kakvo je poka-zala Hočevarica, nestaje.

Posljednje poglavlje monografi je govori o početku upo-rabe bakra u Sloveniji (Anton Velušček), jer su prethodne analize jasno pokazale kako se upravo u vrijeme horizonta keramike s brazdastim urezivanjem pojavljuju nalazi koji nedvojbeno svjedoče o iskorištavanju lokalnih izvora rude i razvitku metalurgije bakra. Ovomu je poglavlju dodan i ka-talog novootkrivenih bakrenih predmeta i predmeta koji su povezani s metalurgijom bakra (uglavnom slučajnih i naseo-binskih nalaza) koji zajedno s prije objavljenim istovrsnim katalogom (Velušček, Greif 1998) čini važan korpus bakrenih nalaza u Sloveniji.

Monografi ja Hočevarica zoran je pokazatelj kako se primje-nom jasno zacrtanih i ciljanih interdisciplinarnih istraživanja

and Drljanovci sites show that the Lasinja and Retz-Gajary cultures were not contemporaneous. It should be underlined once again that in those last two sites there was no vertical stratigraphy to clearly prove this. In order to resolve this problem, we must repeatedly stress the need to publish not only the comprehensive and detailed results of the excavations at Pepelana, but also the more recent, tar-geted research of that site. When discussing the territorial distribu-tion of the Retz-Gajary Culture in the south, A. Velušček also men-tions the ceramic bottle from Vrlovka, identifi ed by Z. Marković as an item belonging to the Retz-Gajary, rather than Lasinja, Culture (Marković 1986, 22). Velušček also refers to Kiringrad, which, ac-cording to L. Čučković, also belonged to the Retz-Gajary Culture (Čučković 1986, 9). However, both examples are just briefl y men-tioned and deserve more thorough consideration. As for the Vrlovka bottle, I still believe that it belongs to the Lasinja Culture – this characteristic shape can be found exclusively in the Lasinja context (Homen 1985), and the decoration cited by Z. Marković is not un-known among the Lasinja-style ornaments. On the other hand, the material from Kiringrad requires serious re-evaluation, so that it can fi nally be determined which elements belong to the Halstatt, Lasinja or Retz-Gajary cultures.

Following the detailed analysis of all types of fi nds, in the next chapter absolute dating is discussed by Katarina Čufar and Anton Velušček. The introductory part is dedicated to dendrochronol-ogy in general and to dendrochronological research in Slovenia (which has been carried out there only in the past ten years, but – as this monograph shows – has already yielded certain results), with particular emphasis on Ljubljansko Barje and some specifi c results from Hočevarica. The authors explain various diffi culties that the researchers are faced with in their work, most importantly the lack of reference chronologies, that is, reference curves for the period of prehistory. This has resulted in an ever-increasing number of non-dated fl oating chronologies. For this reason, tel-econnecting is used, that is, the synchronisation of chronologies over long distances, as well as heteroconnecting, i.e. the synchro-nisation and dating of chronologies of different types of trees. An example of teleconnecting is given in the chapter “Teleconnecting Chronologies from the Settlements of Hočevarica and Palù di Livenza in Italy”, written jointly by Katarina Čufar and Nicoletta Martinelli. Particular attention was also paid to the radiocarbon dating of wood from Hočevarica, because, as mentioned before, there are no corresponding reference chronologies for its absolute dendrochronological dating. The radiocarbon analyses presented in this chapter were carried out in Heidelberg. In the concluding interpretation of the absolute dating results of the Hočevarica site and the horizon of pottery with furrowed incising in Slovenia, it is said that the beginning of construction activities at Hočevarica can be dated in the fi rst quarter of the 36th century BC. In the middle of that century, certain changes occurred in Ljubljansko Barje that are at this moment best refl ected in the pottery remains. Subsequently, the pottery decorated by furrowed incising and other richly incised patterns, characteristic of Hočevarica, disappeared.

The last chapter in the monograph presents the beginnings of copper use in Slovenia (Anton Velušček), because previous analy-ses clearly indicated that at the time of the horizon of the pottery with furrowed incising there were also fi nds that testify to the use of local sources of ore and the development of copper metallurgy. This chapter also contains a catalogue of newly discovered copper items and items connected to copper production (mostly accidental

302

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ur. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

i iz male sonde može dobiti golema količina najraznovrsnijih podataka te iz njih rekonstruirati slika života u jednom pra-povijesnom naselju. No odmah možemo postaviti pitanje, što su učinili i autori poglavlja o makrofauni – koliko su dobive-ni rezultati relevantni za naselje u cjelini? Činjenica je da je istražen tek vrlo mali segment naseobine, za koju nije moguće utvrditi niti kolika je uistinu bila, kakva je bila njezina unutar-nja struktura, koliko je bilo stambenih objekata ili onih neke druge namjene itd. No spomenutih je nedostataka svjestan i sam autor. Potpunu sliku, dakako, možemo dobiti tek kom-binacijom ovakve vrste interdisciplinarnih istraživanja i su-stavnih istraživanja na velikoj površini. A kao što je rečeno na početku – povijest istraživanja Ljubljanskog barja je du-gotrajna i nema razloga da ne traje i dalje, uvijek usmjerena prema novim ciljevima i otvorena novim metodama i inter-pretacijama.

Dvije godine nakon Hočevarice A. Velušček je u istoj ediciji i prema istom obrascu, ponovno s ekipom različito stručno profi liranih suradnika obradio i objavio još jedan barjanski lokalitet – Resnikov prekop, koji je za razliku od Hočevarice već i prije bio istraživan i publiciran. Učinio je to u spomen na 130. obljetnicu otkrića sojenica na Ljubljanskom barju. A upravo je naseobina na Resnikovu prekopu najsta-rija u kronološkom pogledu. Knjiga, objavljena 2006. go-dine, zapravo je zbir radova proizašlih iz interdisciplinar-nih rezultata sondažnih istraživanja koja je A. Velušček sa suradnicima proveo 2002. god. Sam lokalitet otkriven je 1953. god. pri prokopavanju novoga kanala, tzv. Resnikova prekopa, što je navelo najprije S. Jessea (1953; 1955), a potom i J. Korošca (1962) i T. Bregant (1963) da provedu sondažna, pa i sustavna istraživanja lokaliteta. Veluščekova istraživanja 2002. provedena su po istoj metodologiji kojom je istraživana sojenička naseobina na Hočevarici. Iskopavanje je obavljano s čelično-drvene platforme, sav se-diment je ispiran i prikupljeni su uzorci za sedimentološke analize, palinološke, dendrokronološke, radiokarbonske, faunističke itd. Arheološki nalazi pojavljuju se na Resnikovu prekopu u aluvijalnom sloju koji leži na sloju jezerske kre-de. Prevladavaju prapovijesni nalazi iz sojeničkog naselja, ali ima i nešto rimskodobnih što ih treba vezati uz vicinalnu cestu koja je tu prolazila.

Ne umanjujući vrijednost ni značenje ostalih priloga, na ovome bih se mjestu osvrnula samo na poglavlje «Resnikov prekop – sondiranje, arheološke najdbe, kulturna opredeli-tev in časovna uvrstitev», jer nalazi s ovoga lokaliteta imaju mnogo srodnosti s kasnoneolitičkim nalazištima u sjevero-zapadnoj Hrvatskoj – o tome uostalom govori i sam autor. Odmah na početku ističe kako se na Resnikovu prekopu dotiče problematike o najranijim keramičkim kulturama na širem jugoistočnoalpskom području, o čemu su stavovi u literaturi još uvijek prilično nejasni, i često suprotstavljeni. Za argumentiranu interpretaciju nužno je podatke priku-piti pomoću više neovisnih metoda, dakle i proučavanjem stratigrafi je, tipološkom analizom keramičkih nalaza te apsolutnim datiranjem. Dakle, držeći se tih postulata A. Velušček je obradio keramičke nalaze s Resnikova prekopa, uspoređujući ih sa sličnim nalazima s lokaliteta Zamedvedica kod Plešivice na Ljubljanskom barju, Dragomelj, Drulovka,

fi nds and fi nds from settlements), which, together with a previously published catalogue of the same kind (Velušček, Greif 1998), con-stitutes an important corpus of copper fi nds in Slovenia.

The Hočevarica monograph is a vivid example of how the ap-plication of clearly defi ned and targeted interdisciplinary research may yield – even from a small test pit – a huge amount of the most diverse information, and how this can be used to reconstruct a picture of life in a prehistoric settlement. However, we can im-mediately ask the same question that was raised by the authors of the chapter on macrofauna: how relevant are these results for the entire settlement? The fact remains that thus far just a small por-tion of the settlement has been explored and it is still unclear how big the settlement was, how many dwellings or facilities for other purposes there were, etc. The author is fully aware of these short-comings. The full picture can be achieved only through a combina-tion of such interdisciplinary research and systematic excavations over a large surface area. But, as was stated at the very beginning, the history of research of Ljubljansko Barje is a long one, and there is no reason why it should not continue, constantly aiming at new targets, and always open to new methods and interpretations.

Two years after Hočevarica, A. Velušček published yet an-other Barje site, in the same edition and same format, once again with a team of experts of different profi les. This was Resnikov Prekop, which, unlike Hočevarica, had been researched and pub-lished previously. This publication marked the 130th anniversary of the discovery of pile-dwellings in Ljubljansko Barje. The settle-ment at Resnikov Prekop is chronologically the oldest. Published in 2006, the book consists of a series of works presenting the re-sults of interdisciplinary exploration of test pits carried out by A. Velušček and his associates in 2002. The site was discovered in 1953, when a new canal – the so-called Resnikov Prekop – was dug. This prompted fi rst S. Jesse (1953; 1955), and then J. Korošec (1962) and T. Bregant (1963) to excavate fi rst some test pits, and later to systematically explore the site. Velušček’s excavation of 2002 was carried out with the same methodology used in research-ing the pile-dwelling settlement at Hočevarica. The digging was done from a steel-and-wood platform, the entire sediment was rinsed and samples were taken for sedimentological, palinological, dendrochronological, radiocarbon, faunistic and other analyses. At Resnikov Prekop, archaeological fi nds appear in the alluvial stratum, which lies on a layer of lacustrine chalk. The prevailing number of fi nds belongs to the pile-dwelling settlement, but there are also some fi nds from the Roman period, which can be explained by the fact that a vicinal road passed through here.

Without any intention to diminish the value and importance of other contributions, at this point I would like to say a few words only about the chapter “Resnikov prekop – sondiranje, arheološke najdbe, kulturna opredelitev in časovna uvrstitev”, because fi nds from this site have much in common with the Late Neolithic sites in north-western Croatia – as mentioned by the author himself. At the very beginning of the chapter, he points out that at Resnikov Prekop the issue is raised of the earliest pottery cultures in a wid-er south-eastern Alpine region, and the opinions concerning this problem presented in literature are still rather unclear, and are of-ten contradictory. For a valid interpretation, it would be necessary to collect data by several independent methods, including stratig-raphy analysis, typological analysis of pottery fi nds, and absolute dating. Starting from these postulates, A. Velušček analysed the pottery fi nds from Resnikov Prekop, comparing them with similar

303

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ed. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

fi nds from the sites of Zamedvedica near Plešivica in Ljubljansko Barje, Dragomelj, Drulovka, Gradišče pri Stiški Vasi, Gradec pri Mirni, Ajdovska Jama, Sredno Polje pri Čatežu and Moverna Vas and Sevnica. As for Croatian sites, he believes that the relevant ones are Pepelana, Seče and Slavča, and sees most parallels with the Seče Culture, as defi ned by Z. Marković. He also notes that there is a typological, although not a chronological, similarity with the Brezovljani type of the Sopot Culture. Indeed, he is quite right to make this remark, since the Brezovljani type of the Sopot Culture is pre-Lengyel in its character (both chronological and typologi-cal), in other words, it precedes the Classical Lengyel cultures. On the other hand, Resnikov Prekop undoubtedly belongs to the Late Lengyel horizon, that is, to the horizon preceding the Lasinja Culture (regardless of the name used to describe it by different au-thors). The same conclusion is reached by A. Velušček after a thor-ough analysis of available radiocarbon dates from different sites in Slovenia, Croatia, Austria and Hungary. Finally, A. Velušček con-cludes that the settlement at Resnikov Prekop was established in the 46th century BC and that it did not last long (further proven by a small number of wooden piles for pile-dwellings, unlike in some other settlements in Ljubljansko Barje) and that it was just one of a series of settlements in Central Slovenia in which very similar pot-tery fi nds have been discovered. Recently, M. Guštin defi ned these settlements as the Middle Neolithic Sava Group (Guštin 2003, 247). However, A. Velušček rightly asks what the reason is for this cultural and chronological attribution to the Middle Neolithic and wonders what available chronological scheme was used as a refer-ence for this. Regardless of what name will be used to indicate this group in the future, be it the Sava group or something else, this Late Neolithic phenomenon was created under the infl uence of the late Sopot Culture and/or its regional versions, and the Legyel Culture, and it developed into the later Lasinja Culture.

The pottery fi nds are comprehensively presented in 19 plates, but the author here included some material from other Slovenian, and also Croatian, sites that he believes were contemporaneous to the settlement at Resnikov Prekop and that show similar features.

The two reviewed monographs are also very signifi cant for the prehistoric archaeology of Croatia, since they describe the sites that have many links to the Late Neolithic and Eneolithic sites primarily in north-western Croatia, and raise many ques-tions concerning our knowledge of these Croatian sites. The monographs make us realise how pertinent it is to research thor-oughly some key sites, such as, for example, Pepelana, but also to question certain notions that have been accepted for decades, concerning certain cultural phenomena, especially the Sopot Culture and the transition from Late Neolithic to Early Eneolithic (the issue of Sopot IV, the Seče Culture, the late Lengyel Culture) as well as the Retz-Gajary Culture.

Gradišče pri Stiški vasi, Gradec pri Mirni, Ajdovska jama, Sredno polje pri Čatežu i Moverna vas te Sevnica. U Hrvatskoj su mu relevantni lokaliteti Pepelana, Seče, Slavča, a najviše sličnosti vidi sa Seče kulturom, kako ju defi nira Z. Marković. Uočava tipološku, ali ne i kronološku sličnost s brezovljanskim tipom sopotske kulture. Sasvim ispravno jer brezovljanski tip sopotske kulture ima predlenđelski ka-rakter (i kronološki i tipološki), dakle, prethodi klasičnim lenđelskim kulturama. Resnikov pak prekop nedvojbeno pripada kasnom lenđelskom horizontu, odnosno onom ho-rizontu koji prethodi lasinjskoj kulturi (kakogod ga pojedini autori imenovali.). Do takva zaključka dolazi i A. Velušček nakon iscrpne analize raspoloživih radiokarbonskih da-tuma s različitih lokaliteta Slovenije, Hrvatske, Austrije i Mađarske. Na kraju, A. Velušček zaključuje kako je naseo-bina na Resnikovu prekopu osnovana negdje tijekom 46. st. pr. Kr., da je bila kratkotrajna (o čemu govori i mali broj drvenih stupova sojenica, za razliku od nekih drugih na-seobina na Ljubljanskom barju) i da je samo jedna u nizu naseobina središnje Slovenije u kojima se pojavljuju vrlo slični keramički nalazi. U posljednje vrijeme M. Guštin je spomenute naseobine defi nirao kao srednjoneolitičku sa-vsku skupinu (Guštin 2003, 247) – A. Velušček s pravom postavlja pitanje odakle kulturno-kronološka atribucija u srednji neolitik i na koju se to postojeću kronološku shemu odnosi? Bez obzira kako će u budućnosti ta skupina biti nazvana, savska ili nekako drukčije, ona je kasnoneolitička pojava nastala pod utjecajima kasne sopotske i/ili njezinih regionalnih inačica te lenđelske kulture, a ishodište je ka-snijoj lasinjskoj kulturi.

Keramički su nalazi iscrpno prikazani na 19 tabli crteža, no autor je prenio i nešto materijala s drugih slovenskih, pa i hrvatskih nalazišta, koja bi bila suvremena s naseobinom na Resnikovu prekopu i koja pokazuju slična obilježja.

Ovdje prikazane dvije monografi je vrlo su važne i za pra-povijesnu arheologiju u Hrvatskoj jer govore o nalazištima koja imaju mnogo dodirnih točaka s kasnoneolitičkim i eneolitičkim nalazištima, prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i pokreću mnoga pitanja vezana upravo uz poz-navanje spomenutih hrvatskih lokaliteta. Navode nas da shvatimo koliko je potrebno obraditi i objaviti ključne loka-litete poput, primjerice Pepelane, ali i preispitati neke, već desetljećima ukorijenjene spoznaje o određenim kulturnim pojavama, prije svega o sopotskoj kulturi i općenito prijelazu kasnog neolitika u rani eneolitik (pitanje Sopota IV, Seče kulture, kasne lenđelske kulture itd.) kao i o Retz-Gajary kulturi.

304

T. TEŽAK-GREGL: HOÐEVARICA, RESNIKOV PREKOP, Ur. ANTON VELUŠÐEK, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 295-304.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

Čučković L., 1986, Arheološka topografi ja karlovačke regije. Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, IzdanjaHAD 10/1985, Zagreb, 9-18.

Dimitrijević S., 1979, Retz-Gajary kultura, PJZ III, Eneolitsko doba, Sarajevo, 343-367.

Dimitrijević S., 1980, Zur Frage der Retz-Gajary-Kultur in Nordjugoslawien und ihrer Stellung im pannonischen Raum, BRGK 61, Frankfurt, 17-89.

Guštin M., 2003, Sredno polje pri Čatežu, Zemlja pod vašimi nogami – Arheologija na avtocestah Slovenije, Ljubljana, 247-248.

Homen Z., 1985, Prilog proučavanju lasinjskih keramičkih bočica, MuzVjes 8, Koprivnica, 44-47.

Korošec P., Korošec J., 1969, Najdbe s koliščarskih naselbin pri Igu na Ljubljanskem barju, Arheološki katalogi Slovenije, zvezek III, Ljubljana

Marković Z., 1986, Neki problemi geneze i razvoja lasinjske kulture. Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području. IzdanjaHAD 10/1985, Zagreb, 19-29.

Marković Z., 1994, Sjeverna Hrvatska od neolita do brončanog doba, Koprivnica

Minichreiter K., 1989, Prvi rezultati arheoloških istraživanja u Pepelanama godine 1985., IzdanjaHAD 14, Koprivnica, 19-38.

Parzinger H., 1984, Die Stellung der Uferrandsiedlungen bei Ljubljana im äneolithischeb und frühbronzezeitlichen Kultursystem der mittleren Donauländer, AVes XXXV, Ljubljana, 13-88.

Velušček A., Greif T., 1998, Talilnik in livarski kalup z Maharskega prekopa na Ljubljanskem barju, AVes 49, Ljubljana, 31-53.

Tihomila Težak-Gregl

305

Pod ovim naslovom objavljena je nova, inače druga knji-ga Brunislava Marijanovića, profesora prethistorijske arheo-logije i arheološke metodologije na Filozofskom fakultetu u Zadru nedavno transformiranom u zadarsko Sveučilište i istodobno profesora na novoosnovanom studiju arheolo-gije na Pedagoškom fakultetu (nedavno preimenovanom u Fakultet fi lozofsko-humanističkih znanosti) Sveučilišta u Mostaru. Knjiga predstavlja prerađenu disertaciju koju je autor pod naslovom Eneolit Bosne i Hercegovine obranio 1990. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao i prethod-na, i knjiga koju imamo pred sobom objavljena je na hrva-tskom jeziku s opsežnim sažetkom na engleskom, tako da je pristupačna širokom krugu arheologa.

Kao i u svojoj prethodnoj knjizi i u ovu autor nije poslije završetka rukopisa više unosio nove radove i mišljenja drugih arheologa, osim naravno svojih radova objavljenih čak do 2001. Kao primjer dovoljno je spomenuti da autor ne donosi radove Zilke Kujundžić-Vejzagić i Branke Raunig iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu za 2001. u kojima su prvi put objavljeni eneolitički nalazi u Pećini pod lipom na Glasincu i u Cazinu, a donosi svoj djelomično ponovljeni rad o Biogradu u Pruscu objavljen u istom svesku tog časopisa! Ni to nije sve. Oko 70 stranica teksta u poglavlju o Hercegovini doslovno je identično kao u prethodnoj autorovoj knjizi. Prilikom pisanja istog teksta za dvije knjige ili doslovnog prenošenja teksta iz jedne u drugu knjigu, autor nije ispravio neke bilješke tako da je došlo do apsurdne situacije u kojoj on nekoliko puta citira rukopis svoje disertacije koji upravo objavljuje (bilješke 221, 282, 319, 320 i 341) ili svoju prvu knjigu citira kao da je još u tisku i to s godinom 1998. (bilješke 307, 318, 322 i 339)! Isto tako, gotovo sve ilustracije nalaza već su objavljene u njegovim prijašnjim radovima i knjizi.

U uvodnom poglavlju autor piše o razlozima nastanka svoje knjige, odnosno okolnostima zbog kojih dosadašnje poznavanje eneolitika u Bosni i Hercegovini nije bilo potpu-no. Ističe da se na tom prostoru tijekom eneolitika mogu izdvojiti dvije osnovne kulturne zone. Prvu čine Hercegovina i dinarsko-krško područje, koji su slijedili, kao i tijekom neolitika, razvojne procese na istočnoj jadranskoj obali. Druga je Bosna, koja je u cjelini bila uključena u procese koji su se odvijali na srednjobalkanskom i panonskom pro-storu. Autor je u pravu što izdvaja dinarsko-krško područje (Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško polje) koje

BRUNISLAV MARIJANOVIĆ: ENEOLITIK I ENEOLITIČKE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINISveučilište u Mostaru, Pedagoški fakultet, Odsjek za arheologiju i povijest umjetnosti, Mostar 2003, 334 stranice uključujući 44 table, 33 slike, 2 karte i 3 plana

BRUNISLAV MARIJANOVIĆ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINAUniversity in Mostar, Faculty of Pedagogy, Department of Archaeology and Art History, Mostar 2003, 334 pages including 44 plates, 33 illustrations, 2 maps and 3 plans

Under this title was published the new, second book by Brunislav Marijanović, professor of prehistoric archaeology and archaeological methodology at the Faculty of Philosophy in Zadar, recently transformed into the Zadar University, and at the same time professor at the newly founded archaeology course at the Faculty of Pedagogy (recently renamed to Faculty of Philosophy-Humanities sciences) University in Mostar. The book is actually the author’s adapted dissertation, which he de-fended in 1990 at the Faculty of Philosophy in Belgrade under the title The Eneolithic of Bosnia and Herzegovina. Like the previous one, the book that we have before us was published in Croatian, with an extensive summary in English, making it accessible to a wide circle of archaeologists.

As it was the very case with his previous book the author, after fi nishing his text, didn’t record any more new articles not even opinions of other archaeologists, besides, of course, his texts that had been published even before 2001. To make an example it would be enough to mention that the author didn’t use the articles of Zilka Kujundžić-Vejzagić nor Branka Raunig from the Bulletin of Land Museum in Sarajevo from 2001, where the Eneolitic fi nds from the cave Pećina Pod Lipom in Glasinac and in Cazin had been published for the fi rst time, but, on the other hand, he quoted his partially revised article on Biograd in Prusac, that was published in the same volume of the very same journal. Nevertheless, this wouldn’t be all, about seventy pages of his text about the chapter on Herzegovina is literaly identical to the text from the author’s previous book. On the occasion of writing the same text for two books, or his literal transferring of the text from one to his other book, the author failed to correct some notes. Thus, it created apsurdic situation, where he found himself quoting several times the text of his disertation, which is in the very process of publishing (notes 221, 282, 319, 320 and 341), or is quoting his fi rst book as it is still about to be published with the year 1998 (notes 307, 318, 322 and 339)! Folowing the same pattern, almost all illustrations of the fi nds have already been published in his previous texts and the book.

In the introductory chapter the author writes about the rea-sons underlying the creation of his book, i.e. circumstances due to which the previous knowledge of the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina was incomplete. He points out that two basic cultural zones can be distinguished in this territory during the Eneolithic. The fi rst comprises Herzegovina and the Dinaric-karst region, which followed, as they did during the Neolithic, the developmental processes on the eastern Adriatic coast. The second is Bosnia, which participated entirely in the processes un-

306

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

folding in the areas of the central Balkans and Pannonia. The au-thor is right in distinguishing the Dinaric-karst region (the Livno, Duvno, Glamoč and Kupres Plains), which in terms of natural geography indeed does not belong to Bosnia and Herzegovina and for which the most appropriate name would be Zadinarje (Trans-Dinaric area). However, it is not clear on what grounds he concluded that during the Eneolithic Zadinarje followed the developmental processes on the eastern Adriatic coast and in Herzegovina, because his book does not mention a single site in that area.

In the second chapter the author presents a history of research of the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina, focusing exclusive-ly on settlements, whereas his thoughts regarding the excavated tumuli appear in other chapters. His survey requires certain cor-rections and elaboration on certain points.

The year 1893, when according to the author František-Franjo Fiala started excavating at Debelo Brdo in Sarajevo, cannot be taken as the beginning of research on the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina because excavations at that site had started al-ready in 1888. The following year Šime Ljubić published a hoard of copper axes from Tolisa, so that already the end of the 1880s should be considered the beginning of the research and study of the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina. Further, the year 1906 does not mark the discovery of the settlement in Donja Mahala near Orašje but the one in Gornji Klakar near Bosanski Brod, excavated by Ćiro Truhelka.

Regarding the period between the two world wars, the author failed to mention that it was precisely then, in 1924 to be precise, that the site in Donja Mahala was discovered; that the fi rst sherds of ceramic vessels were collected and published by Jozo Petrović and that Mihovil Mandić carried out a salvage excavation there in 1926. He does not mention Vladislav Skarić’s excavation at Gradac in Lepenica near Kiseljak in 1931 and 1932, where eneo-lithic remains were also discovered.

Considering the title and content, in the case of this chapter, the author’s comments on the now corrected or discarded theses by Josip Korošec regarding the cultural image at the site of Crkvine in Turbe near Travnik, which he excavated in 1942, are superfl u-ous and cynical. At the same time the author does not even men-tion, let alone emphasise the fact that Korošec’s works about the Vučedol Culture, which he wrote and published in the course of his work in Sarajevo, effectively represented a big theoretical step forward in the research on the Eneolithic in Bosnia.

The excavation in the Hrustovača cave in the surroundings of Hrustovo near Sanski Most was carried out by Alojz Benac only in 1947 and not in 1948 as well. Regarding the site of Zemunica in Radosavska near Banja Luka it is stated that it was excavated by Zdravko Marić and Borivoj Čović in 1964, but not that it was excavated also by Zdenko Žeravica in 1974. In the case of the complex site of Kastel in Banja Luka, it is not precisely stated that it was excavated by Irma Čremošnik and Z. Žeravica between 1972 and 1974 and that the excavations were continued by Boris Graljuk from 1979 onwards. The excavations by Milica Kosorić in the vicinity of Bijeljina were left out: at Brdo in Dvorovi in 1963, at Njive in Golo Brdo in 1977 and at Veliki Gradac near Ostojićevo in 1978. Likewise, excavations in other parts of Bosnia are lacking: those by Borivoj Čović at the multilayered prehistoric settlement at Pod near Bugojno, where between 1959 and 1969 the remains of a short-lived Eneolithic settlement were discovered and partially excavated; by Orhan

prirodnogeografski ne pripada ni Bosni ni Hercegovini i za koje je najprimjereniji naziv Zadinarje. Ipak, nije jasno na osnovi čega zaključuje da je Zadinarje tijekom eneolitika slijedilo razvojne procese na istočnoj jadranskoj obali i u Hercegovini, jer u knjizi ne spominje nijedno nalazište s tog područja.

U drugom poglavlju autor prikazuje povijest istraživanja eneolitika u Bosni i Hercegovini, s težištem isključivo na naseljima, dok se na iskopane tumule osvrće u drugim po-glavljima. Njegov pregled zahtijeva određene ispravke i do-pune.

Kao početak istraživanja eneolitika u Bosni i Hercegovini ne može se uzeti godina 1893., kada je prema autorovoj tvr-dnji František-Franjo Fiala počeo iskopavanja na Debelom brdu u Sarajevu, jer su iskopavanja na tom nalazištu počela još 1888. Sljedeće je godine Šime Ljubić objavio ostavu bakrenih sjekira iz Tolise, tako da već kraj 80-ih godina 19. st. treba uzeti kao početak istraživanja i proučavanja eneo-litika u Bosni i Hercegovini. Također, 1906. nije otkriveno naselje u Donjoj Mahali kod Orašja već u Gornjem Klakaru kod Bosanskog Broda, a istraživao ga je Ćiro Truhelka.

Za razdoblje između dva svjetska rata autor nije naveo da je upravo tada, točnije 1924., otkriveno nalazište u Donjoj Mahali, zatim da je prve ulomke keramičkog posuđa priku-pio i objavio Jozo Petrović, te da je tu Mihovil Mandić 1926. izveo zaštitno iskopavanje. Izostavio je spomen iskopavanja Vladislava Skarića na Gradcu u Lepenici kod Kiseljaka 1931. i 1932., gdje su otkriveni i eneolitički ostatci.

Za to su poglavlje, zbog naslova i sadržaja, suvišni i cinični autorovi komentari na danas ispravljene ili odbačene postavke Josipa Korošca o kulturnoj slici na nalazištu Crkvine u Turbetu kod Travnika, koje je iskopavao 1942. U isto vrijeme autor nije ni spomenuo, a kamoli naglasio kako su Koroščevi radovi o vučedolskoj kulturi, koje je on napisao i objavio tijekom svojeg rada u Sarajevu, u stvarno-sti bili veliki teorijski napredak u proučavanju eneolitika u Bosni.

Iskopavanje u pećini Hrustovači u okolici Hrustova kod Sanskog Mosta Alojz Benac je izveo samo 1947., a ne i 1948. god. Za nalazište Zemunicu u Radosavskoj kod Banje Luke navedeno je da su ga iskopavali Zdravko Marić i Borivoj Čović 1964., ali ne i Zdenko Žeravica 1974. Za kompleksno nalazište Kastel u Banjoj Luci nije precizno na-vedeno da su ga iskopavali Irma Čremošnik i Z. Žeravica od 1972. do 1974. i da je iskopavanja nastavio Boris Graljuk od 1979. nadalje. Izostavljena su iskopavanja Milice Kosorić u okolici Bijeljine: na Brdu u Dvorovima 1963., na Njivama u Golom brdu 1977. te Velikom Gradcu kod Ostojićeva 1978. Također, nedostaju iskopavanja u drugim dijelovima Bosne: Borivoja Čovića na višeslojnom prethistorijskom naselju Pod kod Bugojna, gdje su između 1959. i 1969. godine otkriveni i djelomično istraženi ostatci kratkotraj-nog eneolitičkog naselja, Orhana Jamakovića na Bijelića glavici u Gornjim Drugovićima kod Laktaša 1984. i 1985. i Gradini u Aginom Selu kod Banje Luke 1987., Blagoja Govedarice na gradini Klisuri u Kadića brdu kod Sokolca od 1985. do 1991., Envera Imamovića u Podastinju kod Kiseljaka 1987. i Branke Raunig u Cazinu 1991. Nabrojana

307

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Jamaković at Bijelića Glavica in Gornji Drugovići near Laktaši in 1984 and 1985 and at Gradina in Agino Selo near Banja Luka in 1987; by Blagoje Govedarica at the Klisura hillfort in Kadića Brdo near Sokolac between 1985 and 1991; by Enver Imamović in Podastinje near Kiseljak in 1987 and by Branka Raunig in Cazin in 1991. These Eneolithic sites are not mentioned in the text (with the exception of a cursory mention of the Klisura hill-fort in Kadića Brdo) nor are they marked on the maps in the book, in contrast to a dozen other sites where archaeological excava-tions have never been carried out at all, but from which only sur-face fi nds were collected.

In the chapter on the methodological approach the author ex-plains the reasons why he uses the term Eneolithic for the ana-lyzed period and not some other term (e.g. Copper Age or transi-tion from the Neolithic to the Bronze Age); why he takes as the beginning of the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina the end of the phase III of the Butmir Culture, that is the relative chrono-logical horizon that can be synchronized with it; why he does not accept the previously established periodization of the Eneolithic according to the three-period system; and why he begins his ex-position by summarizing data about the Late Neolithic substrate. Further, he points out that his book deals only with the material culture in the narrower sense, primarily ceramic artefacts, and that nothing will be said about other aspects – settlement ele-ments, economic structure, cult, burial etc. This kind of approach stems from two reasons: First, one must begin with carrying out the still lacking classifi cation and systematization of the entire archaeological material. Second, the present day level of research on the Eneolithic in Bosnia and Herzegovina offers no grounds for a comprehensive picture about other aspects, without avoiding simplifi cation according to the principle of probable and possible analogies with other phenomena of the same type in other areas of the Balkans and Pannonia. Even though every approach merits respect, it is nevertheless unusual that the author should fail to present in his book the typological tables of ceramic vessels or to deal with the numerous copper axes in Bosnia and Herzegovina, all the more so because not all types are contemporary and can be, same as the ceramic fi nds, attributed to a specifi c Eneolithic phase, and in the case of certain types even to a specifi c culture. This void is fi lled by a book by Z. Žeravica, in which, among oth-ers, all the known copper axes from Bosnia and Herzegovina are published (Žeravica 1993).

The fourth chapter or the fi rst large thematic unit is dedicated to Herzegovina. The author starts by presenting the Neolithic substrate, represented by the Hvar-Lisičići Culture, whose bear-ers settled the peripheral parts of Bosnia towards the end of the Neolithic. He then gives a survey of 14 sites in Herzegovina, but bases his observations and conclusions mostly on four sites with prominent layers rich in ceramic fi nds on which he carried out systematic archaeological excavations, the results of which he already published: Ravlića Pećina above the Peć-Mlina hamlet in Tihaljina near Grude, the Guvnine hillfort above the Gagrice hamlet in Lokve near Čapljina, Hateljska Pećina above the Hatelji hamlet in Berkovići and the Lazaruša cave in the vicin-ity of Dabrica, both near Stolac. In my review of his fi rst book I stated my opinion regarding the last three sites (Periša 2003), and here I shall elaborate on it. The information from other sites, in the author’s opinion, confi rms or supplements his view of the developmental processes. Therefore I shall fi rst direct my atten-tion to some of these.

eneolitička nalazišta ne spominju se u tekstu (osim usput gradine Klisure u Kadića brdu) niti su označena na kartama u toj knjizi, za razliku od 10-ak drugih nalazišta na kojima arheološka iskopavanja nisu nikada izvedena, već su s njih samo prikupljeni površinski nalazi.

U poglavlju o metodološkom pristupu autor objašnjava razloge zašto za doba koje obrađuje upotrebljava naziv eneolitik, a ne neki drugi (npr. bakreno doba ili prijelaz iz neolitika u brončano doba), zašto kao početak eneolitika u Bosni i Hercegovini uzima završetak III. faze butmirske kulture, odnosno onaj relativnokronološki horizont koji se može s njim sinkronizirati, zašto ne prihvaća unaprijed postavljenu periodizaciju eneolitika po troperiodnom su-stavu i zašto izlaganje počinje sažimanjem podataka o kasnoneolitičkom supstratu. Također, naglašava kako se u knjizi bavi samo materijalnom kulturom u užem smislu, prvenstveno keramičkim nalazima, a da o drugim aspek-tima – naseobinskim elementima, ekonomskoj strukturi, kultu, pokopavanju i sl. – neće biti riječi. Takav pristup proizlazi iz dva razloga: Prvo, najprije treba izvršiti, još uvijek nepostojeću, klasifi kaciju i sistematizaciju cjelo-kupnog arheološkog materijala. Drugo, na današnjoj razini istraženosti eneolitika u Bosni i Hercegovini nije moguće dati neku zaokruženu sliku o drugim aspektima, a da se ne izbjegne pojednostavljivanje prema načelu vjerojatne i moguće sličnosti s drugim istovrsnim pojavama u drugim dijelovima Balkana i u Panoniji. Iako svaki pristup tre-ba poštivati, ipak je neobično da autor u knjizi nije donio tipološke table keramičkog posuđa niti se osvrnuo na mno-gobrojne bakrene sjekire u Bosni i Hercegovini, posebno zato što svi tipovi nisu istodobni i mogu se, kao i keramički nalazi, svrstati u određenu etapu eneolitika, a pojedini tipo-vi čak vezati za određenu kulturu. Taj nedostatak popunjava knjiga Z. Žeravice u kojoj su, pored ostalih, objavljene i sve poznate bakrene sjekire iz Bosne i Hercegovine (Žeravica 1993).

Četvrto poglavlje ili prva velika tematska cjelina odnosi se na Hercegovinu. Svoja izlaganja autor počinje prikazom neolitičkog supstrata koji predstavlja hvarsko-lisičićka kultu-ra, čiji su nositelji krajem neolitika inače naselili i rubne dije-love Bosne. Zatim donosi pregled 14 nalazišta u Hercegovini, ali svoja razmatranja i zaključke uglavnom zasniva na četiri nalazišta s izraženim slojevima bogatim keramičkim nala-zima na kojima je izveo sustavna arheološka iskopavanja i čije je rezultate već objavio: Ravlića pećini iznad zaselka Peć-Mlina u Tihaljini kod Gruda, gradini Guvninama iznad zaselka Gagrica u Lokvama kod Čapljine, Hateljskoj pećini iznad zaselka Hatelja u Berkovićima i pećini Lazaruši u okolici Dabrice, obje kod Stolca. U svojoj recenziji njego-ve prve knjige iznio sam mišljenje o tri potonja nalazišta (Periša 2003), a na ovom mjestu ću ga još dopuniti. Podatci s ostalih nalazišta, prema autorovom mišljenju, potvrđuju ili dopunjavaju njegovu sliku razvojnih procesa. Zbog toga ću se najprije osvrnuti na neka od njih.

Iz eneolitičkog sloja u Zelenoj pećini iznad Blagaja kod Mostara autor objavljuje ulomak vrpčaste i tri ulomka žlijebljene keramike, koji su već bili objavljeni u nekoliko navrata, ali i ulomak ukrašen ljubljanskim stilom koji dosada

308

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

From the Eneolithic layer in Zelena Pećina above Blagaj near Mostar the author published a sherd of corded ware and three sherds of grooved ware, which had already been published on several occasions, but also a previously unpublished sherd deco-rated in the Ljubljana style, which was a bone of contention re-garding the interpretation of the cultural attribution of the site’s Eneolithic phase (Marijanović 1991a, 227). This is precisely why he ought to have published instead of merely mentioning (pp. 60-61, notes 156 and 158) the remaining sherds, as this was a unique opportunity. Further, he believes that there indeed was a separate Eneolithic phase, but it is not true that it was absolutely absent from the periodization by A. Benac, because he attributed the lat-est phase in general terms to the Eneolithic and Early Bronze Age (Benac 1957, 83). In fact, the new periodization and numbering of layers proposed by B. Marijanović are not entirely precise, because one can and should distinguish a Middle Neolithic phase as well.

The destroyed Eneolithic layer in the rockshelter of Badanj in Borojevići near Stolac yielded several sherds of ceramic vessels. A sherd with a tunnel-shaped handle, decorated in the Ljubljana style, was at one time so interesting and important to the author that he dedicated his fi rst article dealing with the Eneolithic in Herzegovina (Marijanović 1978). I shall briefl y mention that this undeniably interesting vessel sherd has close typological and dec-orative analogies with a specimen from Ig at Ljubljansko barje (Korošec 1967, Pl. III,1), which the author still fails to notice.

The Jejinovača cave in Berkovići near Stolac was used as a short-time residence in several periods so that it contains no cul-tural layers. The presence of several ceramic vessel sherds with a bellied lower part and a cylindrical neck, and particularly the rare specimens with ring-like thickened rims, were proof enough for the author to conclusion that the cave was used also during the Eneolithic. The lack of stratigraphy and illustrations renders the attribution of these fi nds into the Eneolithic rather uncertain, because such vessels and ring-like thickened rims appear also during the Early Bronze Age, and this cave also yielded sherds belonging to the Posušje Culture.

In Manastirska Pećina near Trebinje sherds from only two ce-ramic vessels were found, dated by the author into the Advanced Eneolithic. Judging by the published illustrations (Pl. XXIX,1-2), this conclusion is hasty and unfounded. Pots with pointed warts on the shoulder have not been found so far in Eneolithic layers, but only in those from the Early and the beginning of the Middle Bronze Age (Garašanin, Garašanin 1959, 246, Fig. 5; Forenbaher 1987, 90-91, Pl. 1,6). The same applies to the vessels with a wide strap handle positioned immediately below the rim. These fi nds should, therefore, be attributed to the Bronze Age and, taking into account the geographic position, to the Posušje Culture.

In the Greben cave near Trebinje a sherd from the upper part of the vessel was found, decorated with hanging, horizontally hatched triangles, executed by means of an indented wheel (Pl. XXX,1). As the author does not comment the fi nd at all, it should be mentioned that the decoration, for the time being, can fi nd analogies only in the Retz-Gajary Culture, more precisely on a vessel from Velika Pećina near Višnjica in the Hrvatsko Zagorje region (Dimitrijević 1980, Pl. 4,1). The question remains open as to whether this decorative method arrived in the eastern Adriatic coast and its hinterland via the same route as the Ljubljana style.

Although the author wrote about the Early Eneolithic on the eastern Adriatic coast and its hinterland in several of his works,

nije bio objavljen, a bio je kamen spoticanja u tumačenju kul-turne pripadnosti eneolitičke faze tog nalazišta (Marijanović 1991a, 227). Upravo je zbog toga trebao objaviti, a ne samo spominjati (str. 60-61, bilj. 156 i 158) i ostale ulomke, jer to je bila jedinstvena prilika. Dalje, on smatra da je postojala posebna eneolitička faza, ali nije točno da ona nije nikako bila zastupljena u periodizaciji A. Benca, jer je on najmlađu fazu okvirno pripisao eneolitiku i ranom brončanom dobu (Benac 1957, 83). Pa i nova periodizacija i numeracija sloje-va, koje predlaže B. Marijanović, nisu sasvim precizne, jer se može i treba izdvojiti i srednjoneolitička faza.

Iz uništenog eneolitičkog sloja u pripećku Badnju u Borojevićima kod Stolca potječe nekoliko ulomaka keramičkog posuđa. Ulomak s tunelastom ručkom, ukrašen ljubljanskim stilom, autoru je svojedobno bio toliko zani-mljiv i značajan da mu je posvetio svoj prvi rad u kojem se bavio eneolitikom u Hercegovini (Marijanović 1978). Samo usput spominjem da taj, neosporno zanimljiv ulomak posu-de i tipološki i ukrasno ima bliske paralele s jednim primje-rkom iz Iga na Ljubljanskom barju (Korošec 1967, T. III,1), što autor još uvijek nije uočio.

Pećina Jejinovača u Berkovićima kod Stolca bila je korištena kao kratkotrajno stanište u nekoliko razdoblja tako da u njoj ne postoje kulturni slojevi. Prisutnost nekoliko ulomaka keramičkog posuđa s trbušastim donjim dijelom i cilindričnim vratom, a posebno rijetki primjerci koji imaju prstenasto zadebljane obode, autoru je bio dovoljan dokaz za zaključak kako je pećina bila korištena i u eneolitiku. Bez stratigrafi je i ilustracija svrstavanje tih nalaza u eneolitik treba uzeti s rezervom, jer se takve posude i prstenasto za-debljani obodi pojavljuju i u rano brončano doba, a u toj su pećini inače nađeni i ulomci posuške kulture.

U Manastirskoj pećini kod Trebinja nađeni su ulomci od samo dvije keramičke posude koje autor datira u razvijeni eneolitik. Sudeći po priloženim ilustracijama (T. XXIX,1- 2) takav je zaključak ishitren i neutemeljen. Lonci sa šiljastim bradavicama na ramenu do sada nisu nađeni u eneolitičkim, već samo u slojevima iz ranog i početka srednjeg brončanog doba (Garašanin, Garašanin 1959, 246, sl. 5; Forenbaher 1987, 90-91, T. 1,6). Isti je slučaj i s posudama koje imaju široku trakastu ručku postavljenu odmah ispod oboda. Zbog toga te nalaze treba svrstati u brončano doba, a s obzirom na geografski položaj, pripisati posuškoj kulturi.

U pećini Greben kod Trebinja nađen je ulomak gornjeg dijela posude ukrašen visećim, horizontalno šrafi ranim trokutima, izvedenim nazubljenim kotačićem (T. XXX,1). Budući da autor ne komentira taj nalaz, treba reći da ukras, zasada, nalazi svoje paralele jedino u Retz-Gajary kulturi i to na jednoj posudi iz Velike pećine kod Višnjice u Hrvatskom zagorju (Dimitrijević 1980, T. 4,1). Je li taj način ukrašavanja na istočnu jadransku obalu i u njezino zaleđe došao istim putem kao i ljubljanski stil, ostaje otvoreno pitanje.

Iako je autor u nekoliko svojih radova pisao o ranom eneolitiku na istočnoj jadranskoj obali i u njezinom zaleđu, ipak je u knjizi koju imamo pred sobom najiscrpnije obra-dio tu temu. Odmah na početku podsjeća da su Stojan Dimitrijević i Nikša Petrić prvi upozorili i na mogućnost i na potrebu izdvajanja jedne kategorije keramičkih nalaza iz

309

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

this topic receives its most thorough treatment in the book before us. At the very beginning he reminds us that Stojan Dimitrijević and Nikša Petrić were the fi rst to draw attention also to the pos-sibility and necessity of distinguishing a certain category of ce-ramic fi nds from Grapčeva Spilja and Markova Spilja on the is-land of Hvar, to which they applied the term "cannelured ware" and linked it with the beginning of the Eneolithic on the eastern Adriatic coast. However, he does not mention the seminal work in which S. Dimitrijević singled out and published for the fi rst time all the available fi nds of cannelured ware (but also those decorated with vertical plastic ribs and a series of short incisions) from those sites (Dimitrijević 1970). The author further writes that those sites are of no great potential on account of the in-suffi ciently reliable stratigraphic picture, but he does not notice or consider the data obtained by recent revisory excavations in Grapčeva Spilja (Forenbaher, Kaiser 2000, 17-18). He bases his analysis and conclusions on the stratigraphy of Ravlića Pećina and the Lazaruša cave and several more sites on the eastern Adriatic coast and its hinterland.

The archaeologists that have been dealing with this set of problems did not agree in the interpretation of the origins of the cannelured ware (the Vinča, Butmir, Baden and Bubanj-Salcuţa) and the cultural attribution of the horizon in which it appears (the late Hvar-Lisičići or the new so-called Nakovana Culture). In contrast to this, there is a high degree of agreement in the opin-ion that from the moment of appearance of cannelured ware one has to reckon with the beginning of the Eneolithic on the eastern Adriatic coast as well. The author writes that only A. Benac was opposed not only to the distinction of a new culture but also to the dating of the cannelured ware into the Early Eneolithic. However, A. Benac at last corrected his earlier opinion and came to believe that the cannelured ware in the late Hvar-Lisičići Culture marks the beginning of the Eneolithic in that area, but he was not pre-cise with regard to the origin of cannelures in that culture. He found nothing unusual in the presence of the cannelures within the late Hvar-Lisičići Culture, because this method of decoration was a widely distributed phenomenon during the Neolithic and Eneolithic (Benac 1991, 263).

B. Marijanović is very thorough and convincing in his de-scription of the process of the eneolithization of the Hvar-Lisičići Culture. The fact that the cannelured ceramic vessels are charac-terised by Neolithic technology and that by far the largest number of types is present within the Hvar-Lisičići Culture, undeniably indicates affi liation with this culture. On the other hand, the ori-gin of cannelures in this culture should be sought exclusively in the Baden and Bubanj-Salcuţa cultures. The introduction and dominance of cannelured decoration corresponds to the period that is marked, on the largest part of the Hvar-Lisičići settle-ments, by degenerative processes resulting in the diminishing and subsequent disappearance of the decorative system charac-teristic for the classical phase of this culture, which belongs to the Neolithic.

It should be mentioned that Stašo Forenbaher recently also published a review synthetic paper about the Early Eneolithic on the eastern Adriatic coast and its hinterland (Forenbaher 1999-2000). The fact that he put the name Nakovana Culture in quota-tion marks is not due to his doubts regarding the existence of an independent culture with that name, but rather due to a cynical standpoint that questions or denies the justifi cation of both the name and term culture in prehistoric archaeology. On the other

Grapčeve i Markove spilje na otoku Hvaru, koju su obuhva-tili pojmom kanelirane keramike i vezali je za početak eneo-litika na istočnoj jadranskoj obali. Ipak, ne spominje temelj-ni rad u kojem je S. Dimitrijević prvi put izdvojio i objavio sve do tada raspoložive nalaze kanelirane keramike (ali i one ukrašene okomitim plastičnim rebrima i nizom kratkih ureza) s tih nalazišta (Dimitrijević 1970). Autor dalje piše da ta nalazišta ne pružaju velike mogućnosti zbog nedovolj-no pouzdane stratigrafske slike, ali ne zapaža ili ne uvažava podatke dobivene novijim revizijskim iskopavanjem u Grapčevoj spilji (Forenbaher, Kaiser 2000, 17-18). Svoju analizu i zaključke zasniva na stratigrafi ji Ravlića pećine i pećine Lazaruše te još nekoliko nalazišta na istočnoj jadran-skoj obali i u njezinom zaleđu.

Arheolozi koji su se do sada bavili tom problematikom razilazili su se u tumačenju porijekla kanelirane keramike (vinčanska, butmirska, badenska i Bubanj-Salcuţa) i kul-turnom opredjeljenju horizonta u kojem se ona pojavljuje (kasna hvarsko-lisičićka ili nova tzv. nakovanska kultura). Nasuprot tome, prilično su usuglašeni u mišljenju da od trenutka pojavljivanja kanelirane keramike treba računati i s početkom eneolitika na istočnoj jadranskoj obali. Autor piše da je jedino A. Benac bio protiv ne samo izdvajanja nove kulture već i protiv datiranja kanelirane keramike u rani eneolitik. Međutim, A. Benac je ipak ispravio svoje ranije mišljenje i smatrao da kanelirana keramika u kasnoj hvarsko-lisičićkoj kulturi obilježava početak eneolitika na tom području, ali nije bio precizan u pogledu porijekla ka-neliranja u toj kulturi. Naime, za njega kaneliranje u kasnoj hvarsko-lisičićkoj kulturi nije bilo ništa neobično, budući da je takav način ukrašavanja u neolitiku i eneolitiku bio široko rasprostranjena pojava (Benac 1991, 263).

B. Marijanović vrlo iscrpno i uvjerljivo opisuje proces eneolitizacije hvarsko-lisičićke kulture. Činjenica da kane-lirano keramičko posuđe obilježava neolitička tehnologija i da se daleko najveći broj tipova kreće u okvirima hvar-sko-lisičićke kulture, nedvojbeno ukazuje na pripadnost toj kulturi. S druge strane, porijeklo kaneliranja u toj kulturi treba tražiti isključivo u badenskoj i Bubanj-Salcuţa kulturi. Uvođenje i prevlast ukrašavanja kaneliranjem podudara se s vremenom koje je na najvećem broju hvarsko-lisičićkih naselja obilježeno degenerativnim procesima koji se očituju smanjivanjem, a zatim nestankom ukrasnog sustava svoj-stvenog klasičnoj fazi te kulture koja pripada neolitiku.

Treba spomenuti da je nedavno i Stašo Forenbaher obja-vio pregledni sintetski rad o ranom eneolitiku na istočnoj ja-dranskoj obali i u njezinom zaleđu (Forenbaher 1999-2000). Njegovo stavljanje naziva nakovanska kultura pod navod-nike nije prouzrokovano njegovom sumnjom u postojanje samostalne kulture s tim imenom, već ciničnim stavom koji dovodi u pitanje ili isključuje opravdanost i naziva i pojma kultura u prethistorijskoj arheologiji. S druge strane, on ne poznaje neke od najvažnijih radova o toj temi (Benac 1991; Marijanović 1991; Marijanović 1992), tako da mu je proces eneolitizacije na tom području prilično nejasan ili nepoznat.

Sva razmatranja i zaključke o razvijenom eneolitiku u Hercegovini B. Marijanović je doslovno prenio iz svoje prethodne knjige. Budući da sam svoje mišljenje o tome već

310

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

hand, he is not familiar with some of the most important works on this topic (Benac 1991; Marijanović 1991a; Marijanović 1992), so that the process of eneolithization in that area is rather unclear or unknown to him.

B. Marijanović literally transferred the discussion and con-clusions about the Advanced Eneolithic in Herzegovina from his previous book. As I have already expressed my opinion on this in the mentioned review there is no need to repeat it here, so I shall direct readers to that text. Here I shall only make certain additions.

In each of the layers of the Advanced Eneolithic in Hateljska Pećina (phase III) and the Lazaruša cave (phase II) a sherd was found from the neck of a vessel with identical decorations of grooved parallel horizontal lines and oval zigzag stabs (Pl. XVII,2, Pl. XXV,3). There is no mention by the author of any cor-respondence between these two sherds, even though their com-parison indicates that the sherd from Hateljska Pećina was also positioned very close to the rim of the vessel, and by this very fact also that it was drawn upside down. In my review of his fi rst book I accidentally overlooked that sherd and he corrected my state-ment that in the layer of the phase III of Hateljska Pećina there was only one vessel sherd decorated in combination with groov-ing; however, he does not challenge my opinion that the second sherd from the layer of the phase III and the sherd decorated in combination with grooving from the Early Bronze Age layer, i.e. the subsequent phase IVa, belong to the Cetina Culture. The rec-tilinear grooved decoration on the sherd on Pl. XVII,2 also does not call my opinion into question but rather speaks in favour of it, that the sherd decorated with grooved concentric circles from the layer of the phase IVa indeed is of Eneolithic legacy, but not at the same time the legacy from the phase III of Hateljska Pećina.

The author once again devotes quite a lot of attention and space to the decorated lid and the sherd of a richly decorated vessel from the layer of the phase II in Lazaruša, transfer-ring the text form the previous book, but not the illustrations (Marijanović 2000, 158-159, 175-176, Fig. 9-10). In my previ-ous review I stated my opinion about the lid, but for certain, justifi ed, reasons I did not do the same for the second fi nd, for which I compensate here.

The author believes that, in terms of typology, this vessel is very close to the corresponding types of the Vučedol Culture. However, he does not clarify whether it is a pot or a deep bowl, and the illustration is not accompanied by a section of the ves-sel profi le or a scale. In the organization of the decoration on its exterior surface two zones can be distinguished: the narrow up-per zone with rows of opposing stamped triangles, and the wide lower surface, with densely grooved lines ordered in vertical se-quences so that they form a herringbone motif. The author notices that the upper decoration can be viewed in the context of identi-cal decorations of the Ljubljana Culture on the one hand and the Vučedol Culture on the other. He points out that the connection of this decoration with one of those two cultures seems impos-sible to resolve, because there is almost no difference in this type of motif in the two cultures. The impression that this is indeed impossible is enhanced by the presence of vessels decorated in the Ljubljana style in Lazaruša, but also of those with barbotine decorations, whose origins the author links with the Vučedol Culture. Nevertheless, the author thinks that the upper decoration zone should be observed together with its typological features, which means that it should be linked with the Vučedol Culture,

iznio u spomenutoj recenziji, nema potrebe da to ponavljam, već čitatelje upućujem na taj tekst. Ovdje ću dati samo neke dopune.

U slojevima razvijenog eneolitika u Hateljskoj pećini (III. faza) i pećini Lazaruši (II. faza) nađen je po jedan ulo-mak vrata posude s identičnim ukrasima žlijebljenih para-lelnih horizontalnih linija i ovalnim cik-cak ubodima (T. XVII,2, T. XXV,3). Autor nigdje ne spominje podudarnost između ta dva ulomka, iako njihova usporedba upućuje da je ulomak iz Hateljske pećine također bio vrlo blizu oboda posude, a samim time da je naopačke nacrtan. Taj sam ulo-mak u svojoj recenziji njegove prve knjige slučajno previdio i on ispravlja moj navod da je u sloju III. faze Hateljske pećine nađen samo jedan ulomak posude ukrašen u kom-binaciji sa žlijebljenjem, ali ne osporava moje mišljenje da drugi ulomak iz sloja III. faze i ulomak ukrašen u kombina-ciji sa žlijebljenjem iz ranobrončanodobnog sloja, odnosno naredne IV.a faze pripadaju cetinskoj kulturi. Pravolinijski žlijebljeni ukras na ulomku na T. XVII,2 također ne ospora-va moje mišljenje, već samo ide u prilog njemu, da ulomak ukrašen žlijebljenim koncentričnim krugovima iz sloja IV.a faze jest eneolitičko nasljeđe, ali ne i nasljeđe iz III. faze Hateljske pećine.

Veliku pozornost i dosta prostora autor je ponovno po-svetio ukrašenom poklopcu i ulomku bogato ukrašene po-sude iz sloja II. faze u Lazaruši, prenoseći iz prethodne knjige tekst, ali ne i ilustracije (Marijanović 2000, 158-159, 175-176, sl. 9-10). U svojoj prethodnoj recenziji dao sam mišljenje o poklopcu, ali iz opravdanih razloga to nisam učinio za drugi nalaz, pa to sada nadoknađujem.

Autor smatra kako je ta posuda u tipološkom pogledu vrlo bliska odgovarajućim oblicima vučedolske kulture. Međutim, ne izjašnjava se je li riječ o loncu ili dubokoj zdjeli, a uz ilustraciju nema presjeka profi la posude, niti mjerila. U organizaciji ukrasa na njezinoj vanjskoj površini izdvajaju se dvije zone: uska gornja, s nizovima suprotno postavljenih žigosanih trokuta i široka donja površina, s gu-sto žlijebljenim linijama poredanima u okomitim nizovima, tako da prave motiv riblje kosti. Autor uočava da je gor-nji ukras moguće promatrati u kontekstu istovrsnih ukrasa ljubljanske kulture na jednoj i vučedolske kulture na dru-goj strani. Ističe da povezivanje tog ukrasa s jednom od te dvije kulture izgleda nerješivo, jer razlike u toj vrsti motiva u objema kulturama gotovo da i nema. Dojmu nerješivosti pridonosi i prisutnost posuđa u Lazaruši ukrašenog lju-bljanskim stilom, ali i onog s barbotinskim ukrasima, čije porijeklo autor vezuje za vučedolsku kulturu. Ipak, autor smatra da gornju ukrasnu zonu treba promatrati zajedno s njezinim tipološkim obilježjima, a to znači i povezati je s vučedolskom kulturom, jer mu se ne čini logičnim tipološka obilježja povezati s jednom, a ukrasna obilježja, odnosno jedan njihov dio, s drugom kulturom. Za donju ukrasnu zonu autor piše kako neodoljivo podsjeća na tipične ukrase Černavoda III. kulture – veličina ukrasnog polja u odnosu na raspoloživu površinu, tehnika izvođenja i kompozicija motiva gotovo su isti. Ističe da se bilo kakvom čvršćem po-vezivanju nalaza iz Lazaruše i Černavoda III. kulture protive problemi kronološke naravi i prostornog položaja te kulture.

311

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Mogući izvor donje ukrasne zone on vidi u, prema njegovoj procjeni, istim motivima i vrlo sličnoj tehnici u badenskoj i vučedolskoj kulturi. Prvenstveno zbog kronoloških razlo-ga odbacuje mogućnost povezivanja s badenskom kultu-rom, pa mu ostaje samo vučedolska kultura. Paralele traži u jednom od geografski najbližih naselja vučedolske kulture – Debelom brdu u Sarajevu, ali izravnih podudarnosti, kako sam piše, ni tu nema. Na kraju pošteno ističe da se unatoč tome što mu se predloženo rješenje čini logičnim, ne smiju sasvim isključiti i drukčiji pristupi u skladu s mogućim no-vim nalazima.

Upravo ja imam drukčiji pristup pa time i rješenje pro-blema, a za to nisu ni potrebni novi nalazi. Treba prvo istak-nuti kako su cik-cak ukrasi na posuđu vučedolske kulture s Debelog brda toliko jednostavni da samo izdaleka sliče onima u donjoj ukrasnoj zoni posude iz Lazaruše. Takve se sličnosti, ako se želi, mogu vidjeti u svakom cik-cak ukra-su u bilo kojoj kulturi koja ih ima, bez obzira na razdoblje. Tehnike ukrašavanja također su različite, jer je posuđe s Debelog brda ukrašeno urezivanjem oštrim predmetom, a donja ukrasna zona posude iz Lazaruše – kako sam autor piše – žlijebljenjem. Isto tako, i oblik posude iz Lazaruše, sudeći po nađenom ulomku, toliko je jednostavan i uobičajen da se paralele za njega mogu tražiti i naći i izvan vučedolske kul-ture. Autor je bio puno bliže rješenju problema kada je donju ukrasnu zonu posude iz Lazaruše povezao s Černavoda III. kulturom. Tom se povezivanju ne protivi prostorni položaj Černavoda III. kulture, jer je autor previdio nalazišta te kul-ture u zapadnoj Srbiji i jugoistočnoj Bosni, odakle su njezini nositelji ili utjecaji mogli lako doći u istočnu Hercegovinu, odnosno u Lazarušu (Garašanin 1987, 53; Govedarica 2001). Ali, ipak je neosporno da je Černavoda III. kultura starija od početka II. faze Lazaruše, pa time i od spomenute po-sude. Zbog toga se i rješenje problema mora tražiti u okvi-ru Coţofeni kulture koja se razvila u donjem Podunavlju, odnosno u Rumunjskoj uz snažan utjecaj Černavoda III. kulture od koje je preuzela i dalje njegovala takav ukras i takvu tehniku ukrašavanja tijekom cijelog svojeg razvoja. Štoviše, takav ukras i takva tehnika ukrašavanja su jedno od najvažnijih obilježja Coţofeni kulture (Roman 1977, poseb-no crteži na T. 55,1-3,6,12, T. 56,2,8,11, T. 58,2, T. 89,2).

Nalaz iz Lazaruše prisjeća nas na jednu keramičku po-sudu, slično ukrašenu, ali drukčijeg oblika (askos) iz naselja kostolačke kulture na nalazištu Čotu u Popovićima kod Rače u Pomoravlju, koja nas upućuje na jedan od mogućih prava-ca kojim je taj način ukrašavanja došao s područja Coţofeni kulture u Lazarušu (Andrejić 1978, T. CII,1; Nikolić 2000, T. VII,10). Dok se za posudu iz Čota može pretpostaviti da predstavlja uvoz, to za posudu iz Lazaruše nije moguće zbog gornje ukrasne zone, koja nas upućuje da je riječ o domaćem proizvodu. Budući da smo eliminirali vučedolsku kulturu kao izvor donje ukrasne zone posude iz Lazaruše, također nema više razloga da u toj kulturi tražimo porijeklo gornje. Dakle, nju treba vezati za ljubljanski ukrasni stil kao dio starosjedilačke komponente u tom pećinskom staništu. U prilog tome ide i činjenica da je u Lazaruši nađeno još nekoliko ulomaka posuđa ukrašenih ljubljanskim stilom, a ni jedan koji bi se mogao vezati za vučedolsku kulturu.

because he does not consider it logical to link the typological features with one and the decorative features, that is one part of these, with the other culture. For the lower decoration zone the author writes that it is strongly reminiscent of the typical decora-tions of the Cernavoda III Culture – the size of the decoration fi eld with respect to the available surface, the technique of execu-tion and the composition of motifs are almost identical. He points out that any fi rmer connection of the fi nds from Lazaruša and the Cernavoda III Culture is hindered by problems of a chrono-logical nature and the spatial position of that culture. He sees a possible source for the lower decoration zone in what he believes are identical motifs and a very similar technique in the Baden and Vučedol Culture. Primarily on account of chronological rea-sons he discards the possibility of a connection with the Baden Culture, so that all that is left is the Vučedol Culture. He looks for parallels in one of the geographically nearest settlements of the Vučedol Culture – Debelo Brdo in Sarajevo, but, as he him-self puts it, no direct correspondence could be found there either. Finally, he is fair in stating that even though he fi nds the proposed solution logical, one cannot entirely exclude different approaches in accordance with possible new fi nds.

I myself have a different approach and therefore also a solu-tion to the problem, and this does not even require new fi nds. One should fi rst point out that the zigzag decoration on the vessels of the Vučedol Culture from Debelo Brdo are so simple that they are only vaguely similar to those in the lower decoration zone on the vessel from Lazaruša. Such similarities, if one wishes to, can be seen in each zigzag decoration in any culture that has them, irrespective of the period. The decorative techniques are likewise different, because the pottery from Debelo Brdo is decorated by incisions with a sharp instrument, while the lower decoration zone of the vessel from Lazaruša is decorated – in the author’s own words – with grooving. Also the shape of the vessel from Lazaruša, judging by the found sherd, is so simple and common that its parallels can be looked for and found also outside the Vučedol Culture. The author was much closer to solving the prob-lem when he linked the lower decoration zone of the vessel from Lazaruša with the Cernavoda III Culture. This link is not called into question by the spatial position of the Cernavoda III Culture, because the author has overlooked the sites of this culture in western Serbia and southeastern Bosnia, from where its bearers or infl uences could have easily reached eastern Herzegovina, that is Lazaruša (Garašanin 1987, 53; Govedarica 2000). However, it is beyond doubt that the Cernavoda III Culture is earlier than the beginning of the phase II of Lazaruša, and thus also than the mentioned vessel. This is why the solution to the problem ought to be looked for within the frame of the Coţofeni Culture, which developed in the lower Danube basin, i.e. in Romania, highly in-fl uenced by the Cernavoda III Culture, from which it received and continued to cultivate this decorating technique throughout its entire existence. Moreover, this kind of decoration and deco-rative technique are one of the most important features of the Coţofeni Culture (Roman 1977, particularly the drawings on Pl. 55,1-3,6,12, Pl. 56,2,8,11, Pl. 58,2, Pl. 89,2).

The fi nd from Lazaruša reminds us of one ceramic vessel, similarly decorated, but of different shape (askos) from a set-tlement of the Kostolac Culture at the site of Čot in Popovići near Rača in the Morava basin, which points toward one of the possible directions through which this method of decoration ar-rived from the area of the Coţofeni Culture to Lazaruša (Andrejić

312

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Doduše, autor vezuje za tu kulturu pojavu inkrustacije i bar-botina na keramičkom posuđu, ali to nije prihvatljivo. Već sam u svojoj prethodnoj recenziji iznio razloge zašto inkru-stacija na tom nalazištu nije vučedolskog porijekla, već ju treba vezati za istočnobalkansku i donjopodunavsku, inače dominantnu komponentu. Sada bih dodao da to vrijedi i za barbotinsku keramiku, jer ona je dobro zastupljena upravo u Coţofeni kulturi (Roman 1977, 34), za koju smo vezali donju ukrasnu zonu posude iz Lazaruše o kojoj smo upra-vo govorili. Takav zaključak, naravno, ne mora vrijediti za barbotinsku keramiku u drugim eneolitičkim naseljima u Hercegovini, a posebno ne za Veliku gradinu u Varvari kod Prozora (faza A-1), gdje je prisutna komponenta vučedolske kulture, a odsutni su kulturni elementi s područja istočnog Balkana i donjeg Podunavlja.

U prilog iznesenim zaključcima idu i ostali nalazi žlijebljene keramike koja je u Lazaruši najbrojnija kom-ponenta, a razlikuje se od žlijebljene keramike na ostalim nalazištima na istočnoj jadranskoj obali i u njezinom zaleđu. Razlike su u organizaciji ukrasa koji se u Lazaruši najvećim dijelom sastoje od širokih pojaseva ispunjenih alternativno postavljenim i redovito šrafi ranim trokutima, a pojasevi su ograničeni s jednim ili dva reda udubljenja koja mogu biti kombinirana i s urezanom linijom (str. 53-54). Upravo su takve kompozicije zastupljene u Coţofeni kulturi (Roman 1977, T. 69,11,22, T. 80,1, T. 95,6).

Autor ponavlja svoje mišljenje da se eneolitik na istočnoj jadranskoj obali i u njezinom zaleđu, pa tako i u Hercegovini, može podijeliti samo na dvije razvojne faze, od kojih starija pripada ranom eneolitiku, a mlađa razvijenom eneolitiku. Naglašava da "između te dvije faze nisu utvrđeni nikakvi međuslojevi, bilo sterilni bilo s nekim drugim materijalom koji bi se između njih interpolirao, a nije ga moguće naći ni u nekim izdvojenim i nestratifi ciranim nalazima" (str. 148). Takvom tvrdnjom on isključuje mogućnost podjele unutar jedne od tih dviju faza, ali također ostavlja nerazjašnjenim prijelaz iz ranog u razvijeni eneolitik, odnosno iz kasne hvarsko-lisičićke u jadransku kulturu (kako je taj horizont svojedobno nazvala Paola Korošec). Zbog toga se trebamo osvrnuti na stratigrafski položaj zdjela s okomitim plastičnim rebrima na trbuhu i nizom kratkih ureza na uskom ramenom pojasu. Iskopavanja u Ravlića pećini pokazala su da je to posuđe mlađe, a ne starije od kanelirane keramike kako je to svojedobno zastupao S. Dimitrijević u svojoj periodiza-ciji nakovanske kulture, utemeljenoj na stilskoj analizi, a ne na stratigrafskim podatcima. B. Marijanović je to posuđe svrstao u III.a fazu Ravlića pećine, odnosno u razvijeni eneolitik, iako je uočio da se pojavljuje samo na početku te faze koja se nastavlja na prethodnu s kaneliranim posuđem (Marijanović 1980-81, 37). U sloju razvijenog eneolitika u Hateljskoj pećini, inače bogatom keramičkim nalazima, to posuđe uopće nije nađeno, ali tamo nije zastupljen ni sloj s kaneliranom keramikom. Nasuprot tome, u jednoslojnom nizinskom eneolitičkom naselju Lastvine u Bukoviću kod Benkovca, pećini Vlaškoj peći kod Senja i Markovoj spilji na otoku Hvaru zastupljena je kanelirana keramika, ali i po-sude s okomitim plastičnim rebrima i kratkim urezima, dok keramika koja obilježava razvijeni eneolitik sasvim nedo-

1978, Pl. CII,1; Nikolić 2000, Pl. VII,10). While in the case of the vessel from Čot one can assume import, this is not possible with the Lazaruša vessel because of the upper decoration zone, which indicates that it was produced locally. Considering that we eliminated the Vučedol Culture as the source of the lower deco-ration zone of the vessel from Lazaruša, there are likewise no reasons to look within that culture for the source of the upper one. Therefore, it should be linked to the Ljubljana decorative style as part of the indigenous component in that cave residence. Another fact that speaks in favour of that is that several more vessel sherds decorated in the Ljubljana style have been found, and not a single one that could be related to the Vučedol Culture. True, the author established a link between this culture and the presence of incrustation and barbotine on ceramic vessels, but this cannot be accepted. In my previous review I already stated the reasons why incrustation on this site cannot be of Vučedol origin, but should be connected with the eastern Balkans and the lower Danube basin component, which, incidentally, is the dominant one. I would now like to add that the same applies to barbotine ceramics, because it is well represented precisely in the Coţofeni Culture (Roman 1977, 34), with which we linked the lower decoration zone of the vessel from Lazaruša that we just discussed. This conclusion, naturally, need not apply to the bar-botine ceramics in other Eneolithic settlements in Herzegovina, Velika Gradina in Varvara near Prozor in particular (phase A-1), where a component of the Vučedol Culture is present, while cul-tural elements from the area of the eastern Balkans and the lower Danube basin are missing.

The stated conclusions are corroborated by other fi nds of grooved ware, which is the most numerous component in Lazaruša, and which differs from the grooved ware on other sites on the eastern Adriatic coast and its hinterland. The differences lie in the organization of decoration, which in Lazaruša mostly consists of wide belts fi lled with alternating and regularly hatched triangles, while the belts are bordered with one or two rows of depressions, which may also come in combination with an in-cised line (p. 53-54). Precisely such compositions are represented within the Coţofeni Culture (Roman 1977, Pl. 69,11,22, Pl. 80,1, Pl. 95,6).

The author repeats his opinion that the Eneolithic on the east-ern Adriatic coast and its hinterland, and thus also in Herzegovina, can be divided into two developmental phases only, the older be-longing to the Early Eneolithic and the younger to the Advanced Eneolithic. He stresses that "no intermediate layers were estab-lished between these two phases, either sterile or with other mate-rial that would interpolate between those, and it is likewise not possible to fi nd it in some separate and unstratifi ed fi nds" (p. 148). With this claim he excludes the possibility of any divisions within either of the two phases, but also leaves unexplained the transi-tion from the Early to the developed Eneolithic, i.e. from the late Hvar-Lisičići Culture to the Adriatic Culture (as this horizon had at one time been named by Paola Korošec). This is why we have to take a look at the stratigraphic position of bowls with vertical plastic ribs on the belly and a series of short incisions on the nar-row shoulder belt. The excavation in Ravlića Pećina showed that this pottery is younger and not older than the cannelured ware, as had once been claimed by S. Dimitrijević in his periodization of the Nakovana Culture, founded on a stylistic analysis rather than on stratigraphic data. B. Marijanović classifi ed this pottery into the phase IIIa of Ravlića Pećina, i.e. into the Advanced Eneolithic,

313

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

even though he noticed that it appears only at the beginning of that phase, which continues from the previous one with the cannelured pottery (Marijanović 1980-81, 37). In the layer of the Advanced Eneolithic in Hateljska Pećina, rich in ceramic fi nds, this pottery was not found at all, but there is likewise no trace of the layer with cannelured ceramics. In contrast to this, in the single-layer low-land Eneolithic settlement of Lastvine in Buković near Benkovac, the Vlaška Peć cave near Senj and Markova Spilja on the island of Hvar, cannelured ware is present, but also vessels with ver-tical plastic ribs and short incisions, whereas ceramics marking the Advanced Eneolithic is entirely missing (Dimitrijević 1970; Forenbaher 1987, 89-90; Batović 1989, 11-14). The situation is even more clear in Vela Spila above Vela Luka on the island of Korčula, where above the layer with cannelured ware, and below the layer with grooved ware and ware decorated in the Ljubljana style, a prominent and rich layer with vessels with vertical plastic ribs and short incisions was discovered (Čečuk, Radić 2005, 223-244). All this makes it quite clear that there is a horizon character-ised by decoration with a series of vertical incisions and vertical plastic ribs. The distinction of this horizon does not mean that one should, at any cost, distinguish a separate phase and change the author’s periodization into the Early and Advanced Eneolithic, but it does allow us to divide one of the two phases into two parts. But which one? The appearance of such decoration in settlements where life did not continue into the Advanced Eneolithic and the impression that the sequences of vertical incisions only imitate cannelures, show that this horizon should be viewed as the fi nal Hvar-Lisičići Culture. On the other hand, the origin of vertical plastic ribs need not necessarily be sought outside the area of the eastern Adriatic coast and its hinterland, at least not in the Baden Culture. The author had already earlier drawn attention to the fact that identical vessels with vertical plastic ribs were found at Gradina in Alihodže near Travnik, where their affi liation with the Baden Culture, in his opinion, should not come into doubt. He even stressed that vessels of that type from Ravlića Pećina and Alihodže show perfect accordance in both the typological and technological sense (Marijanović 1980-81, 50). In the book we have before us the author believes, when it comes to those vessels, that it is not possible to conceive of any "Nakovana" (i.e. Adriatic) infl uence. Given that he believes that the Baden Culture in Bosnia, and thus also in Alihodže, was one of the sources of cannelured decoration in Herzegovina, that is on the eastern Adriatic coast, it is clear that he also sees in that culture the origin of decoration with vertical plastic ribs. Such a conclusion is called in question by the fact that Alihodže are the only Baden Culture settlement in which vessels decorated in this manner were found. This makes it far more probable that the vessels decorated with vertical plastic ribs and a sequence of short incisions arrived in Alihodže from the immediate hinterland of the eastern Adriatic coast, instead of the other way round. It is not probable that during the Eneolithic the cultural currents led only from the interior towards the eastern Adriatic coast, and that nothing led in the opposite direction. This is all the more so if one takes into account the direct spread of the Neolithic Adriatic cultures into central Bosnia. This conclusion, after all, is corroborated by the short-lived Eneolithic settlement at Pod near Bugojno, which can culturally be linked only with the eastern Adriatic coast (Čović 1991, 11-12), which was neglected by the author.

The fi fth chapter or the second large thematic unit is dedi-cated to Bosnia. The author again begins with a presentation of

staje (Dimitrijević 1970; Forenbaher 1987, 89-90; Batović 1989, 11-14). Situacija je još jasnija u Veloj spili iznad Vele Luke na otoku Korčuli, gdje je iznad sloja s kaneliranom keramikom, a ispod sloja sa žlijebljenom keramikom i ke-ramikom ukrašenom ljubljanskim stilom, otkriven izražen i bogat sloj s posudama s okomitim plastičnim rebrima i kratkim urezima (Čečuk, Radić 2005, 223-244). Iz svega izloženog jasno je kako postoji horizont kojeg obilježava ukrašavanje nizovima okomitih ureza i okomitim plastičnim rebrima. Izdvajanje tog horizonta ne znači da treba pod svaku cijenu izdvajati posebnu fazu i mijenjati autorovu periodizaciju na rani i razvijeni eneolitik, ali dopušta da se jedna od te dvije faze podijeli na dva dijela. Ali koja? Pojava takvog ukrašavanja u naseljima u kojima se život nije produžio u razvijenom eneolitiku i dojam da nizovi okomitih ureza samo oponašaju kanelure, pokazuju da taj horizont treba promatrati kao završnu hvarsko-lisičićku kul-turu. S druge strane, porijeklo okomitih plastičnih rebara ne mora se nužno tražiti izvan područja istočne jadranske obale i njezinog zaleđa, barem ne u badenskoj kulturi. Autor je već prije upozorio da su identične posude s okomitim plastičnim rebrima nađene na Gradini u Alihodžama kod Travnika, gdje njihova pripadnost badenskoj kulturi, prema njegovoj ocje-ni, ne bi trebala biti upitna. Čak je naglasio da zdjele tog tipa iz Ravlića pećine i Alihodža pokazuju potpunu usuglašenost i u tipološkom i u tehnološkom pogledu (Marijanović 1980-81, 50). U knjizi koju imamo pred sobom autor smatra, kada su u pitanju te posude, da u Alihodžama nije moguće ni pomišljati na bilo kakav "nakovanski" (tj. jadranski) utje-caj. Budući da on smatra da je badenska kultura u Bosni, pa tako i u Alihodžama, bila jedan od izvora ukrašavanja kaneliranjem u Hercegovini, odnosno na istočnoj jadran-skoj obali, jasno je da u toj kulturi onda vidi i porijeklo ukrašavanja okomitim plastičnim rebrima. Takav zaključak dovodi u sumnju činjenica da su Alihodže jedino naselje ba-denske kulture u kojem su nađene tako ukrašene posude. Zbog toga je mnogo vjerojatnije da je posuđe ukrašeno oko-mitim plastičnim rebrima i nizom kratkih ureza u Alihodže došlo iz neposrednog zaleđa istočne jadranske obale, a ne obratno. Nevjerojatno je da je tijekom eneolitika dolazilo do kulturnih strujanja samo iz unutrašnjosti ka istočnoj jadran-skoj obali, a da nije bilo i obratno. To je još nevjerojatnije ako se ima u vidu izravno širenje neolitičkih jadranskih kul-tura u srednju Bosnu. Takav zaključak, uostalom, potvrđuje i kratkotrajno eneolitičko naselje na Podu kod Bugojna koje se kulturno može vezati samo za istočnu jadransku obalu (Čović 1991, 11-12), što je autor zanemario.

Peto poglavlje ili druga velika tematska cjelina odnosi se na Bosnu. Svoja izlaganja autor opet počinje prikazom neolitičkog supstrata. Na tom su se području prostirale tri kulture koje autor smatra kasnoneolitičkima: butmirska, vinčanska i sopotska.

Butmirska kultura je predstavnik kasnog neolitika u srednjoj Bosni, a prema autorovim spoznajama rasprosti-rala se na području sliva Bosne – od Sarajeva do Novog Šehera. Međutim, naselja butmirske kulture u Bočcu kod Banje Luke i Durutovcima kod Kotor-Varoši svjedoče da se ona na zapadu prostirala i na području uz srednji tok rijeke

314

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Vrbasa i uz rijeku Vrbanju (Jamaković 1986a; Jamaković 1991). Kasna butmirska kultura, osim opće degeneracije, pokazuje različitu sliku na različitim dijelovima svojeg područja. Brojnost keramike hvarsko-lisičićke kulture u na-seljima u Obrama II. kod Kaknja i Butmiru kod Sarajeva to-liko je velika da njihovu pojavu nije moguće objasniti samo jednostavnim kulturnim utjecajima, nego se mora računati i sa značajnijim populacijskim prodorom. Autor konstatira sljedeće: "Međutim, s iznimkom Obra II i Butmira, ni na jednomu drugom nalazištu, bilo klasične bilo kasne faze butmirske kulture, nisu zabilježeni hvarsko-lisičićki nalazi, što jasno upućuje da se hvarsko-lisičićki prodor zaustavio na južnomu dijelu butmirskog područja. Na taj se način, završna faza butmirske kulture na jednomu dijelu svoga područja iskazuje kao kulturna i populacijska mješavina degenerirane butmirske i znatno životnije hvarsko-lisičićke kulture, dok na drugomu dijelu svoga teritorija do kraja ostaje čista" (str. 162). Dakle, njemu je kasna isto što i završna butmirska kultura, ali to ne može biti isto upravo zato što on izdvaja još jednu fazu mlađu od završetka III. faze neolitičkog naselja u Obrama II. On i tu ranoeneolitičku fazu naziva kasnom butmirskom kulturom, iako se upravo s njom završava ta kultura.

Sopotska kultura (koju autor naziva i sopotsko-lenđelskom, iako je davno dokazano da sopotska kultura ne pripada lenđelskom kulturnom krugu) u Bosni je zahvaćala samo uski pojas uz rijeku Savu.

Za vinčansku kulturu, koja je zahvaćala sjeveroistočnu Bosnu, autor ističe sljedeće: "Napokon, ovdje treba podsjeti-ti i na sasvim određena dostignuća u preradi bakra po čemu se vinčanska kultura znatno izdvaja od ostalih neolitičkih kultura u Bosni i Hercegovini" (str. 163). Ako se vinčanska kultura zbog toga znatno izdvaja od ostalih neolitičkih kul-tura, zašto onda autor nju ne gleda kao eneolitičku pojavu? Njegov pristup je projekcija danas sve rjeđe zastupljenog konzervativnog mišljenja da je vinčanska kultura isključivo neolitička pojava. U arheologiji su tijekom 20. st. paralelno postojala dva mišljenja: prvo, dugo dominantno, po kojem je vinčanska kultura u cjelini neolitička i drugo, po kojem je ona, ako ne od početka, onda barem u svojim mlađim fa-zama, eneolitička pojava. Već je dosta dugo jasno da mlađa vinčanska kultura nije imala samo "određena dostignuća", već vrlo razvijeno rudarstvo i metalurgiju bakra, čak neuspo-redivo razvijenije i intenzivnije od većine mlađih kultura na istom području, koje se smatraju neosporno eneolitičkima. O tome nam svjedoče rudnici bakra s rudarskim alatom i posuđem vinčanske kulture u njima, metalurške peći i metalurški pribor te bakrena ruda i troska u naseljima i danas već mnogobrojni primjerci bakrenog oruđa, oružja i nakita u naseljima i jednom groblju. Postoje indicije da su nositelji vinčanske kulture bili toliko spretni metalurzi da su čak proizvodili živu, a i olovo im je bilo poznato. Već je u vrijeme kada je autor obranio svoju disertaciju, Milutin Garašanin, glavni zastupnik teorije da je vinčanska kultura neolitička pojava, ispravio svoje mišljenje i prihvatio da je ona eneolitička pojava u svojim mlađim fazama (Garašanin 1991, 11-15). Naravno, to ne znači da je svako naselje ima-lo razvijenu metalurgiju i da kameno oruđe i oružje i dalje

the Neolithic substrate. Three cultures that the author considers as belonging to the Late Neolithic were distributed there: the Butmir, Vinča and Sopot cultures.

The Butmir Culture is a representative of the Late Neolithic in central Bosnia, and according to the author’s understanding, it cov-ered the basin of the Bosna River – from Sarajevo to Novi Šeher. However, the settlements of the Butmir Culture in Bočac near Banja Luka and Durutovci near Kotor-Varoš testify that in the west it also spread along the middle course of the Vrbas River and along the Vrbanja River (Jamaković 1986a; Jamaković 1991). The late Butmir Culture, in addition to the general degeneration, presents a different picture in different parts of its territory. The quantity of the ceramics of the Hvar-Lisičići Culture in the settlements of Obre II near Kakanj and Butmir near Sarajevo is so great that its appearance cannot be explained by simple cultural infl uences, but one must reckon with a considerable movement of population. The author states the following: "However, with the exception of Obre II and Butmir, the fi nds of the Hvar-Lisičići Culture have not been documented on any other site of either the classical or the late phase of the Butmir Culture, which clearly demonstrates that the Hvar-Lisičići intrusion stopped in the southern part of the Butmir territory. In this way, the fi nal phase of the Butmir Culture in one part of its territory displays a cultural and population mixture of the degenerated Butmir Culture and the far more lively Hvar-Lisičići Culture, while in the other part of its territory it remains pure until the end" (p. 162). For him, therefore, the late Butmir Culture equals the fi nal Butmir Culture, but this cannot be so pre-cisely because he distinguishes another phase, later than the end of the phase III of the Neolithic settlement in Obre II. This Early Eneolithic phase he also calls the late Butmir Culture, even though it is precisely with this phase that this culture ends.

The Sopot Culture (which the author also calls the Sopot-Lengyel Culture, even though it was demonstrated long ago that the Sopot Culture does not form part of the Lengyel cultural cir-cle) in Bosnia covered only a narrow belt along the Sava River.

Of the Vinča Culture, which occupied northwestern Bosnia, the author states the following: "Finally, one should be reminded here of the quite specifi c achievements in the processing of cop-per, which considerably distinguishes the Vinča Culture from the remaining Neolithic cultures in Bosnia and Herzegovina" (p. 163). If this is the reason for a signifi cant distinction of the Vinča Culture from the remaining Neolithic cultures, then why doesn’t the author view this culture as an Eneolithic phenom-enon? His approach is a refl ection of the nowadays increasingly abandoned conservative opinion that the Vinča Culture is exclu-sively Neolithic phenomenon. In the course of the 20th century two parallel opinions existed in archaeology: the fi rst, dominant for a long time, which viewed the younger Vinča Culture as an entirely Neolithic phenomenon, and the second, which consid-ered it an Eneolithic phenomenon, at least in its later phases if not from the beginning. It has been clear for quite some time that the Vinča Culture did not have only "specifi c achievements", but also highly developed mining and metallurgy of copper, in fact much more developed and intensive than that of most later cultures in the same territory, which are considered indisputably Eneolithic. Testimony to that are the copper mines with mining tools and ves-sels of the Vinča Culture found in those, metallurgical kilns and metallurgical equipment, copper ore and slag in the settlements, and the already quite numerous specimens of copper tools, weap-ons and jewellery found in the settlements and on one cemetery.

315

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

nije bilo u masovnoj upotrebi, ali mlađu vinčansku kulturu u suštini treba promatrati kao eneolitičku pojavu.

Iako je u Bosni do sada poznato više od 30 eneolitičkih nalazišta, autor svoja razmatranja i zaključke zasniva na svega 9, koja mu se čine ključna za rješavanje početka, razvoja i trajanja eneolitika na tom području. Međutim, pri rekonstrukciji općih razvojnih procesa i rasprostranjeno-sti pojedinih kultura na tom području, on uključuje i osta-la njemu poznata nalazišta. Pa i od izdvojenih 9 nalazišta najviše je prostora posvetio Biogradu u Pruscu kod Gornjeg Vakufa, Gradini u Alihodžama i Crkvini u Turbetu, oboje kod Travnika. Od ta tri nalazišta najveću je pozornost i po-vjerenje dao rezultatima svojeg arheološkog iskopavanja na Biogradu. Na jednom mjestu piše da je iskopavanje Z. Žeravice na tom nalazištu bilo prvenstveno usmjereno na srednjovjekovne slojeve i da rezultati nisu objavljeni, dok je njegovo iskopavanje bilo usmjereno na prethistorijske slojeve. Rezultati iskopavanja Z. Žeravice ipak su obja-vljeni u obliku kratkog izvještaja i to s planom nalazišta s ucrtanim sondama (Odavić 1986, 77, T. XXXV,1), dok za Marijanovićevu sondu, čiji profi l on objavljuje, to nedostaje, već samo iz opisa u jednom njegovom radu doznajemo gdje je otprilike bila otvorena (Marijanović 2001, 91).

Autor je na osnovi analize sadržaja kulturnih slojeva u Biogradu, Alihodžama i Crkvinama uvjerljivo dokazao da istodobno s badenskom i lasinjskom kulturom, koje su u Bosnu dospjele migracijama, još uvijek živi starosjedilačka butmirska kultura. Njegova izlaganja o toj temi uglavnom su usklađena s jednim njegovim ranije objavljenim radom (Marijanović 1989). Butmirska kultura na sva tri naselja prepoznatljiva je isključivo po tehnološkim i smanjenim tipološkim obilježjima, dok potpuno nedostaju njezini pre-poznatljivi ukrasi. Promjene su vidljive i u tipu naselja, jer sva tri naselja imaju gradinski položaj, za razliku od neolitičkih koja su smještena u nizini. Također je na sva tri naselja potvrđena istodobnost butmirske i badenske kultu-re. Butmirska kultura u Biogradu i na Crkvinama određuje karakter naselja u cjelini, dok su elementi badenske kulture zastupljeni u obliku koji isključuje prisutnost njezinih no-sitelja. To isto vrijedi za skromne elemente lasinjske kultu-re i one koje je autor odredio kao tisapolgarske, iako je iz kronoloških razloga vjerojatnije da je riječ o elementima bo-drogkeresturske kulture. U Alihodžama je taj odnos obrnut i tu se elementi butmirske kulture pojavljuju u skromnom op-segu u okviru naselja badenske kulture te se može računati na određeni oblik suživota između dvije različite populacije, odnosno na asimilaciju nositelja butmirske kulture. Tu je fazu butmirske kulture autor datirao u rani eneolitik, s čim se moramo složiti. Jedino nije prihvatljivo nazivati tu fazu kasnom butmirskom kulturom, budući da je tako već defi ni-ran horizont te kulture koji odgovara III. fazi u neolitičkom naselju u Obrama II. Zbog toga je jedini prikladan naziv završna butmirska kultura. U suprotnom može lako doći do nejasnoća ili nesporazuma.

Autor ističe da su, osim nekih radova A. Benca, odsutne rasprave koje se odnose na neposredni prijelaz iz neolitika u eneolitik ili rasprave o odnosu starosjedilačkog supstrata i prvih "pouzdano" eneolitičkih kultura koje u Bosnu prodi-

There are indications hat the bearers of the Vinča Culture were so skilled in metallurgy that they even produced mercury, and they were also familiar with lead. Already at the time when the author defended his dissertation, Milutin Garašanin, the major proponent of the theory that the Vinča Culture was a Neolithic phenomenon, corrected his opinion and accepted that it was an Eneolithic phenomenon in its later phases (Garašanin 1991, 11-15). Of course, this does not mean that every settlement had a developed metallurgy and that stone tools and weapons were not in massive use, basicaly the younger Vinča Culture should be viewed as an Eneolithic phenomenon.

Although there are currently more than 30 known Eneolithic sites in Bosnia, the author bases his observations and conclusions on only 9 that he considers of key importance for solving the beginning, development and duration of the Eneolithic in that area. However, in his reconstruction of the general developmen-tal processes and distribution of individual cultures in the area, he also includes other sites known to him. Of the 9 chosen sites he has given the most space to Biograd in Prusac near Gornji Vakuf, Gradina in Alihodže and Crkvina in Turbe, both near Travnik. Of those three sites, most of his attention and confi dence is reserved for the results of his archaeological excavations in Biograd. In one place he writes that Z. Žeravica’s excavation at that site was primarily directed at the medieval layers and that the results were not published, whereas his excavation was directed at the prehis-toric layers. The results of Z. Žeravica’s excavation are neverthe-less published in the form of a short report, including a site plan with drawn-in trenches (Odavić 1986, 77, Pl. XXXV,1), whereas in the case of Marijanović’s trench, whose section he publishes, this is lacking, and it is only from a description in one of his pa-pers that we can learn the approximate position where the trench was opened (Marijanović 2001, 91).

Based on the analysis of the contents of the cultural layers in Biograd, Alihodže and Crkvine, the author convincingly proves that the indigenous Butmir Culture continues to exist alongside the Baden and the Lasinja cultures, which arrived in Bosnia through migrations. His presentations on that topic are mostly in accord with one of his previously published papers (Marijanović 1989). The Butmir Culture at all three settlements is recognizable exclusively by the technological and diminished typological fea-tures, whereas its recognizable decorations are entirely missing. Changes are visible also in the type of settlement, as all three set-tlements have a hillfort position, in contrast to the Neolithic ones, which are positioned in the lowland. Also, the contemporaneity of the Butmir and the Baden Culture is confi rmed on all three sites. The Butmir Culture in Biograd and at Crkvine defi nes the entire character of the settlement, while elements of the Baden Culture are present in the form that excludes the presence of its bearers. The same applies to the modest elements of the Lasinja Culture and those attributed by the author to the Tiszapolgár Culture, even though chronological reasons make it more prob-able that these elements in fact belong to the Bodrogkeresztúr Culture. In Alihodže the relation is reversed and elements of the Butmir Culture appear in modest scope within the frame of the Baden Culture settlement, so that here we may reckon with a cer-tain type of coexistence of two different populations or the as-similation of the bearers of the Butmir Culture. The author dated this phase of the Butmir Culture in the Early Eneolithic, which we must accept. The only unacceptable thing is to call that phase the late Butmir Culture, because this term was already used to de-

316

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

ru iz drugih područja. U eneolitičkom horizontu, koji autor izdvaja kao stariji, u određenoj su mjeri prisutne samo dvije izrazito eneolitičke kulture: lasinjska i badenska. On smatra kako je prisutnost tih kultura kao samostalnih pojava u Bosni vrlo ograničena. Autor poznaje tri naselja lasinjske kulture: Zemunicu u Radosavskoj, Visoko brdo u Lupljanici i Vis u Modranu, oboje kod Dervente. Mogao bi joj pripadati jedan horizont u Gornjem Klakaru, ali to nije sasvim pouzdano. Ipak, broj naselja lasinjske kulture u Bosni je veći. Popisu možemo dodati Bijelića glavicu u Drugovićima i Cazin (Jamaković 1986; Raunig 2001, 122-127). Od naselja ba-denske kulture poznaje četiri: Gradinu u Alihodžama, Kastel u Banjoj Luci, Vinogradine u Ševarlijama kod Doboja i Dvorove kod Bijeljine. Broj naselja badenske kulture također je veći: Njive u Golom brdu i Veliki gradac u oko-lici Ostojićeva, oboje kod Bijeljine (Kosorić 1978; Kosorić 1982, 126-127). Također, u svojim je razmatranjima previ-dio rezultate iskopavanja na Brdu u Dvorovima (Kosorić 1965).

Autor zaključuje sljedeće: "Ostaje na kraju još samo pi-tanje teritorijalnog odnosa dviju starijih eneolitskih kultura koje su prodrle u južnu Bosnu. A. Benac je, na temelju kar-tiranja njihovih nalazišta, zaključio da su one u osnovnim linijama zauzele usporedne prostore u sjevernoj Bosni: la-sinjska zapadni a badenska istočni dio. Tomu se zaključku nema što prigovoriti. Čak ni otkriće badenskoga naselja u Kastelu ga ne osporava. Jedino bi se, možda, mogla ostaviti mogućnost da u graničnom pojasu, koji čini rijeka Bosna, postoji stanovito odstupanje od tako idealno zamišljene gra-nice. No, ta mogućnost i nema neku posebnu važnost" (str. 204). Naprotiv, naselje badenske kulture na Kastelu i te kako ima posebnu važnost jer se nalazi na rijeci Vrbasu, a to je vrlo daleko na zapadu da bi bilo samo odstupanje od pretpo-stavljene granice koju bi činila rijeka Bosna. Danas, poslije otkrića velikog metalurškog centra badenske kulture u Donjoj Vrbi kod Slavonskog Broda (uz već poznato u obližnjoj Gornjoj Bebrini), nema više sumnje da je ta kultura imala vrlo razvijenu metalurgiju bakra, pa samim time nije prihv-atljiv autorov zaključak da je vučedolska kultura pokretač i nositelj metalurgije bakra u Bosni, preciznije na području južno od rijeke Save (str. 234). Nedavno je Aleksandar Durman iscrpno obradio metalurgiju badenske kulture s po-sebnim osvrtom na Donju Vrbu i Gornju Bebrinu. Njegovo kartiranje nalazišta badenske kulture u Slavoniji i Srijemu pokazalo je da su ona smještena uz trasu starog puta koji spaja Vukovar sa Slavonskim Brodom, i da su preko rijeke Save nositelji te kulture odlazili u Bosnu u potrazi za rud-nim ležištima (Durman 2000, 99-100). Šteta je samo to što je A. Durman previdio naselje badenske kulture na Kastelu, iako je objavljeno u arheološkoj literaturi (Žeravica 1983). Osim geografskog položaja Kastela, njegovoj postavci idu u prilog i nalazi iz sloja badenske kulture koji, nažalost, još nisu objavljeni. To su jedna keramička posuda za topljenje bakrene rude (čak s tragovima troske u unutrašnjosti) i jedan keramički kalup za izlijevanje plosnatih pravokutnih sjekira, kakvi su nađeni u Donjoj Vrbi. Sva nalazišta badenske kul-ture u Bosni smještena su uz riječne komunikacije koje iz Posavine vode u unutrašnjost zapadnog Balkana do bogatih

fi ne a horizon of that culture corresponding to the phase III in the Neolithic settlement in Obre II. Therefore, the only appropriate term is the fi nal Butmir Culture. Anything else may easily lead to vagueness or misunderstandings.

The author writes that, with the exception of certain papers by A. Benac, there are no discussions relating to the immediate transition from the Neolithic to the Eneolithic or discussions on the indigenous substrate and the fi rst "defi nitely" Eneolithic cultures that penetrate into Bosnia from other areas. In the Eneolithic horizon, which the author distinguishes as the older one, only two explicitely Eneolithic cultures are present to a certain degree: the Lasinja and the Baden Culture. He believes that the presence of those cultures as independ-ent phenomena in Bosnia is very limited. The author is familiar with three settlements of the Lasinja Culture: Zemunica in Radosavska, Visoko Brdo in Lupljanica and Vis in Modran, both near Derventa. One horizon in Gornji Klakar might also belong to this culture, but this is not entirely certain. Nevertheless, the number of settlements of the Lasinja Culture in Bosnia is bigger. We can expand the list with Bijelića Glavica in Drugovići and Cazin (Jamaković 1986; Raunig 2001, 122-127). The author is familiar with four settlements of the Baden Culture: Gradina in Alihodže, Kastel in Banja Luka, Vinogradine in Ševarlije near Doboj and Dvorovi near Bijeljina. The number of the Baden Culture settlements is also bigger: Njive in Golo Brdo and Veliki Gradac in the vicinity of Ostojićevo, both near Bijeljina (Kosorić 1978; Kosorić 1982, 126-127). Also, in his considerations he overlooked the results of the excavation at Brdo in Dvorovi (Kosorić 1965).

The author concludes the following: "And fi nally, we are left with the question of the territorial relation of two earlier Eneolithic cultures that penetrated into southern Bosnia. A. Benac concluded, based on the mapping of their sites, that they basically occupied parallel territories in northern Bosnia: the Lasinja Culture took the western and the Baden Culture the eastern part. There are no objections to this conclusion. It is not called into question even by the discovery of the Baden settlement in Kastel. Perhaps one should only leave a possibility that in the border belt, formed by the Bosna River, there is a certain aberration of such an ideally conceived border. However, this possibility is not so very impor-tant" (p. 204). On the contrary, the settlement of the Baden Culture at Kastel is indeed particularly important because it is located on the Vrbas River, which is too far in the west to represent a mere aberration from the presumed border formed by the Bosna River. Nowadays, after the discovery of a large metallurgical centre of the Baden Culture in Donja Vrba near Slavonski Brod (in addition to the previously known one in the nearby Gornja Bebrina), there is no more doubt that this culture had a highly developed metal-lurgy of copper, which therefore means that we cannot accept the author’s conclusion that the Vučedol Culture was the originator and agent of copper metallurgy in Bosnia, or more precisely in the territory south of the Sava River (p. 234). Aleksandar Durman has recently analyzed in detail the metallurgy of the Baden Culture with particular emphasis on Donja Vrba and Gornja Bebrina. His mapping of the Baden Culture sites in Slavonia and Srijem showed that these are positioned along the direction of the old route con-necting Vukovar with Slavonski Brod, and that the bearers of that Culture went to Bosnia across the Sava River in search of ore sources (Durman 2000, 99-100). It is a pity only that A. Durman overlooked the Baden Culture settlement at Kastel, although it was published in the archaeological literature (Žeravica 1983). In ad-dition to the geographic position of Kastel, his hypothesis is also

317

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

ležišta bakra i arsena (koji su nositelji badenske kulture do-davali kao primjesu bakru, poboljšavajući time kvalitetu izli-venih predmeta). Tako su Kastel i novootkriveno nalazište u Aginom Selu smješteni na Vrbasu, Vinogradine na Bosni, a Dvorovi, Golo Brdo i Ostojićevo uz donji tok Drine. Alihodže su smještene na rijeci Biloj (pritoka Bosne) koja je s rijekom Vrbanjom (pritoka Vrbasa) važna komunikacija što povezuje rijeke Vrbas i Bosnu. Dakle, nositelji badenske kulture nisu podijelili s nositeljima lasinjske područje južno od Save, već su se naselili uz glavne riječne komunikacije prema rudnim ležištima. Na taj su način nositelji badenske i lasinjske kultu-re mogli živjeti jedni pored drugih na istom području.

Mlađi relativnokronološki odsjek eneolitika u Bosni defi niraju, prema autorovom mišljenju, kostolačka i vučedolska kultura koje su nositelji cjelokupnog razvoja na tom području. Autor naglašava da je uloga kostolačke kulture razmjerno ograničenog opsega, jer je i njezina ra-sprostranjenost u Bosni dosta ograničena. Svoja razmatranja o karakteru i ulozi kostolačke kulture autor sažeto iznosi u sljedećim rečenicama:

"Ovdje je zanimljiv još podatak da kostolačka naselja u Bosni pripadaju onoj skupini njezinih nalazišta na kojima se ona očituje u svomu čistomu obliku, što je poslužilo kao argument u pretpostavci da se i proces njezina nastajanja veže upravo za ta nalazišta rasprostranjena u slavonsko-srijemskom području i područjima južno od Save. Prema toj pretpostavci proizlazilo bi da i bosanski lokaliteti, Pivnica prije svega, pripadaju primarnim središtima njezina na-stajanja. Treba, međutim, odmah reći da se kostolačka kul-tura i na Pivnici, a i ostalim ovdje navedenim nalazištima, očituje u svomu već defi niranu obliku koji ne ostavlja mogućnost uočavanja bilo kakve postupnosti u razvoju. Osim toga, treba imati na umu i činjenicu da se badenska kultura, koja se uzima kao odlučujući čimbenik u tvorbi kostolačke kulture, na bosanskom prostoru ne očituje u op-segu koji bi pružao osnovu za ovakvo promatranje. Takvo mišljenje je u literaturi već iznijeto.

Kostolačka je kultura, kako je već prethodno istaknuto, ograničena na veoma mali broj nalazišta, među kojima se samo dva - Pivnica i Vis-Modran - očituju kao prava na-selja s očiglednim trajnim karakterom. U Donjoj Mahali je to samo mogućnost, a na ostalim lokalitetima to su samo slabiji tragovi. Zanimljivo je ovdje naglasiti da su upravo ta tri naselja locirana na krajnjoj sjevernoj periferiji bosan-skoga područja, što dopušta konstataciju da su i nositelji kostolačke kulture praktički samo prešli preko rijeke Save ne upuštajući se u bilo kakvo ozbiljnije širenje u središnje i južne dijelove Bosne. Prisutnost kostolačkoga materija-la na pojedinim mjestima oko gornjega toka rijeke Bosne ne protuslovi ovoj konstataciji, jer i njihov opseg, karak-ter, a i uloga u ukupnosti razvoja toga dijela Bosne nema dalekosežnijeg značenja" (str. 205).

Ti zaključci uglavnom nisu prihvatljivi zbog dva razlo-ga: Prvo, novija proučavanja kostolačke kulture pokazala su da ona nije nastala u jugoistočnom panonskom području i da badenska kultura nije imala odlučujuću ulogu u njezi-nom nastanku, već da je nastala na srednjem Balkanu, na supstratu Černavoda III. kulture uz elemente starijih kultu-

corroborated by the fi nds from the Baden Culture layer, which, unfortunately, have not been published yet. These consist in a ce-ramic vessel for melting copper ore (even containing traces of slag in the interior) and a ceramic mould for casting fl at rectangular axes, such as were found in Donja Vrba. All the Baden Culture sites in Bosnia are positioned along river communications that lead from the Sava basin to the interior of the western Balkans to rich sources of copper and arsenic (added by the bearers of the Baden Culture to copper in order to enhance the quality of cast artefacts). Kastel and the newly discovered site in Agino Selo lie on the Vrbas River, Vinogradine on the Bosna, while Dvorovi, Golo Brdo and Ostojićevo lie along the lower course of the Drina. Alihodže lies on the Bila River (a tributary of the Bosna), an important com-munication that together with the Vrbanja River (a tributary of the Vrbas) connects the Vrbas and the Bosna Rivers. Therefore, the bearers of the Baden Culture did not share with the bearers of the Lasinja Culture the territory south of the Sava, but settled along the main River communications towards the sources of ore. This is how the bearers of the Baden and the Lasinja cultures were able to live alongside each other in the same area.

In terms of relative chronology, the later part of the Eneolithic in Bosnia is defi ned, in the author’s opinion, by the Kostolac and Vučedol cultures, bearers of the overall development in that area. The author emphasizes that the role of the Kostolac Culture is of a relatively limited scope, because its distribution in Bosnia is likewise rather limited. The author’s considerations about the character and role of the Kostolac Culture are summarized in the following sentences:

"Another interesting detail here is that the Kostolac settle-ments in Bosnia belong to that group of its settlements where it appears in its pure form, which served as an argument in the as-sumption that the process of its emergence is likewise connected precisely with those sites distributed in Slavonia and Srijem and the territory south of the Sava. According to that assumption it would follow that the Bosnian sites, above all Pivnica, also be-long to the primary centres of its emergence. However, we must say immediately that the Kostolac Culture at Pivnica as well as at the other sites mentioned here appears in its already defi ned form, which leaves no possibility to observe any gradation in its development. Besides, it should be kept in mind that the Baden Culture, considered a key factor in the creation of the Kostolac Culture, does not appear in the Bosnian territory in a scope that would create grounds for such consideration. This opinion has already been put forward in the literature.

The Kostolac Culture, as previously pointed out, is limited to a very small number of sites, only two of which – Pivnica and Vis-Modran – have the form of real settlements with an obviously permanent character. In Donja Mahala this was only a possibil-ity, and at other sites there are only faint traces. It is interesting to mention here that precisely those three sites are located at the extreme north periphery of the Bosnian territory, which allows us to state that the bearers of the Kostolac Culture effectively just crossed the Sava River, without spreading seriously into the cen-tral and southern parts of Bosnia. The presence of the Kostolac material in certain places around the upper course of the Bosna River does not speak against this statement, because their scope, character and role in the overall development of that part of Bosnia has no far-reaching signifi cance" (p. 205).

These conclusions are mostly not acceptable for two reasons: First, recent research on the Kostolac Culture showed that it was not

318

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

ra – vinčanske i Bubanj-Salcuţa (Nikolić 2000, 60-63, 80-81). Drugo, autor je previdio gradinu Klisuru u Kadića brdu na kojoj se iznad sloja Černavoda III. kulture nalazi debeli sloj kostolačke kulture (Govedarica 1985, 21). To nalazište svjedoči da se kostolačka kultura u Bosni prostirala na mnogo većem području od onog što ga autor defi nira. To nalazište nas također upućuje da je jugoistočna Bosna mogla ulaziti u matično područje te kulture. Isto tako, to nalazište, kao i nalazišta sa sličnom stratigrafi jom u Srbiji, upućuju nas da se ta kultura u sjevernu Bosnu nije proširila preko rijeke Save, već preko rijeke Drine i rijekom Bosnom od gornjeg toka nizvodno.

Najvažniju ulogu u eneolitiku Bosne imala je vučedolska kultura, o čemu nam svjedoči velik broj njezinih nalazišta. Ona je ujedno i najbolje istražena i defi nirana eneolitička kultura u Bosni. Autor upozorava na određene razlike koje on uočava kod nekih nalazišta te kulture, a koja se mogu svrstati u dvije skupine. Prva skupina nalazišta vezana je za srednju Bosnu i njoj pripadaju Alihodže, Biograd i Crkvine, dok je druga skupina vezana za zapadnu i južnu Bosnu i njoj pripadaju sva ostala nalazišta. Razlike između te dvije skupine nalazišta određene su stratigrafskim položajem te kulture. U prvoj skupini vučedolskoj kulturi pripadaju mlađi eneolitički slojevi i ona tu dolazi u kontekstu koji upućuje na izravne kontakte sa starijim skupinama stanovništva, dok je u drugoj skupini ona najranija pojava. Autor ne objašnjava u koju onda skupinu, prema njegovoj podjeli, spadaju Kastel i Zemunica koji su smješteni u sjeverozapadnoj Bosni i na kojima vučedolska dolazi poslije badenske, od-nosno lasinjske kulture. Također, njegovom popisu naselja vučedolske kulture u Bosni možemo još dodati Crkvinu u Podastinju kod Kiseljaka, Cazin, Agino Selo kod Banje Luke i Pećinu pod lipom kod Sokolca (Imamović 1996, 65-67; Kujundžić-Vejzagić 2001, 40; Raunig 2001, 127-128).

Vučedolska kultura u pećini Hrustovači nije najranija pojava, kako to tvrdi autor. Na površini koja je zahvaćena iskopavanjem A. Benca, ispod sloja vučedolske kulture otkriven je tanki kulturni sloj koji je sadržavao samo garež od vatrišta i životinjske kosti kao ostatke prehrane ljudi (Benac 1948, 8-9). Međutim, na površini koja je zahvaćena ranijim iskopavanjem, ali na kojoj su slojevi bili poremećeni ili stratigrafi ja nije bila pouzdana, nađeno je nekoliko posu-da koje su nesumnjivo starije od vučedolske kulture, a koje se mogu vezati za stariji sloj (Korošec 1946, T. XV,1,6-9,12-13). Kulturna pripadnost tih nalaza, odnosno tog sloja nije sasvim jasna. Posuda na visokoj zvonolikoj šupljoj nozi s dijametralno postavljenim ovalnim otvorima svojstvena je sopotskoj kulturi, a i bikonične posude, kakvih je nađeno nekoliko, zastupljene su u toj kulturi. S druge strane, ukra-si svojstveni sopotskoj kulturi potpuno nedostaju, ali su na jednoj posudi zastupljene kanelure koje možda upućuju na utjecaj badenske kulture. Situacija na tom nalazištu nas upućuje na završetak sopotske kulture sličan butmirskoj. Smetnje u rješavanju tog problema su nedostatak nalazišta sopotske kulture u zapadnoj Bosni i nejasna sudbina njezi-nih nositelja u razdoblju koje odgovara pojavi lasinjske i badenske kulture na području koje je pouzdano pripadalo sopotskoj.

formed in the southeast Pannonian area and that the Baden Culture did not play a key role in its emergence, but that it came into being in the central Balkans, on the substrate of the Cernavoda III Culture with elements of earlier cultures – the Vinča and the Bubanj-Salcuţa Culture (Nikolić 2000, 60-63, 80-81). Second, the author over-looked the Klisura hillfort in Kadića Brdo, where above the layer of the Cernavoda III Culture lies a thick layer of the Kostolac Culture (Govedarica 1985, 21). This site testifi es that the Kostolac Culture in Bosnia was spread out over a far larger territory than that defi ned by the author. This site also indicates to us that southeastern Bosnia might have been part of the core territory of that culture. In the same way, this site, like the sites with a similar stratigraphy in Serbia, leads us to conclude that this culture did not spread into northern Bosnia across the Sava River, but across the Drina River and down-stream along the upper course of the Bosna River.

The Vučedol Culture played the most important role in the Eneolithic of Bosnia, as testifi ed by a large number of its sites. It is at the same time the most thoroughly researched and defi ned Eneolithic culture in Bosnia. The author draws attention to cer-tain differences that he observed on some of the sites of that cul-ture, which can be classifi ed into two groups. The fi rst group of sites is connected with central Bosnia and it comprises Alihodže, Biograd and Crkvine, while the second is connected with west-ern and southern Bosnia, and it comprises all the remaining sites. The differences between these two groups of sites are determined by the stratigraphic position of this culture. In the fi rst group, to the Vučedol Culture belong younger Eneolithic layers and it ap-pears here in a context which indicates direct contacts with older groups of inhabitants, whereas in the second group it is the earli-est phenomenon. The author does not explain to which group, in his classifi cation, belong Kastel and Zemunica, which are situated in northwestern Bosnia and at which the Vučedol Culture comes after the Baden and the Lasinja Culture. Likewise, to his list of the Vučedol Culture settlements in Bosnia we can add Crkvina in Podastinje near Kiseljak, Cazin, Agino Selo near Banja Luka and Pećina Pod Lipom near Sokolac (Imamović 1996, 65-67; Kujundžić-Vejzagić 2001, 40; Raunig 2001, 127-128).

In the Hrustovača cave the Vučedol Culture is not the earliest phenomenon, as the author clames. On the surface covered by A. Benac’s excavation, beneath the layer of the Vučedol Culture a thin cultural layer was discovered that contained only charcoal from a fi replace and animal bones as the remains of human meals (Benac 1948, 8-9). However, on the surface covered by earlier excava-tion, but on which the layers were disordered or the stratigraphy was unreliable, several vessels were found that were undeniably earlier than the Vučedol Culture, and which can be connected with the earlier layer (Korošec, 1946, Pl. XV,1,6-9,12-13). The cultural attribution of those fi nds, i.e. of that layer is not entirely clear. A vessel on a high bell-shaped hollow leg with diametrically posi-tioned oval openings is characteristic of the Sopot Culture, and biconical vessels, several of which were found, are present within that culture. On the other hand, decorations characteristic for the Sopot Culture are entirely missing, but one vessel contains can-nelures, which might suggest the infl uence of the Baden Culture. The situation on that site indicates that the Sopot Culture ended in a manner similar to the Butmir Culture. The resolution of this problem is hindered by the lack of Sopot Culture sites in western Bosnia and the unclear destiny of their bearers in the period cor-responding to the appearance of the Lasinja and Baden cultures in the area that undeniably belonged to the Sopot Culture.

319

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Autor smatra da je periodizacija eneolitika u Bosni u nekim segmentima još složenija od periodizacije u Hercegovini, jer je izravno vezana s periodizacijom eneo-litika u cjelini, budući da većina kulturnoetničkih pojava koje se pri razmatranju tog pitanja moraju uzeti u obzir, ima znatno šire prostorno i kulturnopovijesno značenje nego u Hercegovini. On prihvaća i slijedi mišljenje A. Benca o po-sebnostima u razvoju eneolitičkih kultura u Bosni – a to su lasinjska, badenska, kostolačka i vučedolska – u odnosu na sva područja njihove rasprostranjenosti. U periodizaciji eneolitika u Bosni moraju se uvažavati posebnosti lokalnog značenja uvjetovane dinamikom širenja pojedinih spome-nutih kultura, opsegom i značenjem njihove prisutnosti na tom području, odnosom prema starosjedilačkom supstratu, općim stanjem tog supstrata u doba obilježeno prisutnošću prvih, prema autoru izrazito eneolitičkih kultura i sl. U nastavku teksta autor pojašnjava razloge zbog kojih eneo-litik u Bosni promatra kroz dvije razvojne faze: stariju i mlađu. Svoj pristup zasniva na izravnim i neizravnim po-datcima dobivenim usporedbom stratigrafi je na sljedećim nalazištima: Visu, na kojem se iznad sloja lasinjske na-lazi sloj kostolačke kulture u kojem su nađene i dvije vučedolske posude; Zemunici, gdje lasinjsku preslojava vučedolska kultura; Kastelu, gdje vučedolska kultura dolazi poslije badenske, Alihodžama, gdje se iznad sloja badenske kulture s elementima butmirske nalazi sloj vučedolske kul-ture u kojem je nađen ulomak posude kostolačke kulture; Biogradu i Crkvinama, na kojima završnu fazu butmirske kulture s elementima badenske preslojava vučedolska. Na temelju tih podataka autor zaključuje da su završna but-mirska te lasinjska i badenska kultura istodobne i starije od kostolačke i vučedolske kulture, koje su s druge strane približno istodobne.

Autorov zaključak da su kostolačka i vučedolska kul-tura u Bosni istodobne treba uzeti s oprezom i krajnjom rezervom. Već činjenica da je kostolačka kultura nastala na supstratu Černavoda III. kulture i da je njihov odnos stratigrafski potvrđen na gradini Klisuri u Kadića brdu, upućuje nas kako je pojava kostolačke kulture u Bosni sta-rija od pojave vučedolske, odnosno da je kostolačka jed-nim dijelom istodobna s badenskom. Djelomična istodob-nost badenske i kostolačke kulture već je bila potvrđena na nekoliko naselja izvan Bosne. Tu je dalje i problem odnosa vučedolske kulture prema ranobrončanodobnim kulturama. Autor piše da se datiranje te kulture u rano brončano doba ne može više prihvatiti, barem ne onako kako su to predložili S. Dimitrijević i Nikola Tasić. Međutim, očito je pobrkao osobe, jer to mišljenje nije zastupao S. Dimitrijević, već su ga, osim N. Tasića, zastupali još Dragoslav Srejović i B. Čović. Njih su trojica to mišljenje svojedobno zastupa-li zbog toga što ranobrončanodobne kulture na zapadnom Balkanu i u južnoj Panoniji tada nisu bile poznate ili defi -nirane, a trebalo je popuniti kronološku prazninu. Čim su bile otkrivene i defi nirane ranobrončanodobne kulture koje su smijenile vučedolsku, oni su napustili to mišljenje. Riječ je o vinkovačkoj kulturi u Slavoniji i kulturama privreme-no nazvanima po fazama višelojnih naselja kao Pod A i Varvara A-2. Njima srodne susjedne kulture na srednjem

The author believes that the periodization of the Eneolithic in Bosnia is in certain segments even more complex than the pe-riodization in Herzegovina, because it is directly connected to the periodization of the Eneolithic as a whole, as most cultural and ethnic phenomena that have to be taken into consideration in the analysis of the issue have a considerably wider spatial and cultural-historical signifi cance than in Herzegovina. He accepts and follows A. Benac’s opinion regarding the particularities in the development of the Eneolithic cultures in Bosnia – and these are: the Lasinja, Baden, Kostolac and Vučedol cultures – in rela-tion to all the areas of their distribution. The periodization of the Eneolithic in Bosnia must take into account the idiosyncrasies of local signifi cance that have been conditioned by the dynamics of the spreading of certain among the mentioned cultures, the scope and signifi cance of their presence in the area, the relation to the indigenous substrate, the general situation of that substrate in the time marked by the presence of the fi rst, in the author’s opinion explicitly Eneolithic cultures, and so on. The text goes on to clarify the reasons why the author views the Eneolithic in Bosnia through two developmental phases: the older and the younger. He bases his approach on direct and indirect data obtained by comparing the stratigraphic situation on the following sites: Vis, where above the Lasinja Culture layer there is a layer of the Kostolac Culture, in which two Vučedol vessels were found; Zemunica, where the Lasinja Culture is overlaid by the Vučedol Culture; Kastel, where the Vučedol Culture comes after the Baden Culture; Alihodže, where above the Baden Culture layer with elements of the Butmir Culture there is a layer of the Vučedol Culture in which a sherd of a vessel of the Kostolac Culture was found; Biograd and Crkvine, where the fi nal phase of the Butmir Culture with elements of the Baden Culture is overlaid by the Vučedol Culture. On the basis of those data the author concludes that the fi nal Butmir Culture and the Lasinja and Baden cultures are synchronous and older than the Kostolac and Vučedol cultures, which, on the other hand, are approximately synchronous.

The author’s conclusion that the Kostolac and Vučedol cul-tures in Bosnia are synchronous has to be taken with caution and extreme reserve. The fact that the Kostolac Culture was formed on the substrate of the Cernavoda III Culture, and that their re-lationship was stratigraphically confi rmed at the Klisura hillfort in Kadića Brdo, in itself already indicates that the appearance of the Kostolac Culture in Bosnia occurred older than the Vučedol Culture, and that the Kostolac Culture is partly synchronous with the Baden Culture. The partial contemporaneity of the Baden and the Kostolac Culture has already been confi rmed on several sites outside Bosnia. There is further the problem of the relation of the Vučedol Culture with the Early Bronze Age cultures. The author states that the dating of that culture into the Early Bronze Age is no longer acceptable, at least not in the manner proposed by S. Dimitrijević and Nikola Tasić. However, he has obviously con-fused the persons in question, because this opinion was not advo-cated by S. Dimitrijević but, along with N. Tasić, by Dragoslav Srejović and B. Čović. The three of them advocated this opinion at one time on account of the fact that the Early Bronze Age cul-tures in the western Balkans and in southern Pannonia were not known or defi ned then, and there was a chronological void to be fi lled. As soon as the Early Bronze Age cultures, that replaced the Vučedol Culture, were discovered and defi ned, they aban-doned this opinion. These cultures are the Vinkovci Culture in Slavonia and the cultures temporarily named after the phases of

320

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Balkanu i na istočnoj jadranskoj obali i u njezinom zaleđu su sljedeće: posuška, Belotić – Bela Crkva, Armenochori i Bubanj-Hum III. Te kulture pripadaju nositeljima grube keramike koji krajem 3. tisućljeća prije Krista donose nove oblike, ukrase i tehnologiju u izradi keramičkog posuđa, koji su sasvim drukčiji nego u kostolačkoj i vučedolskoj kulturi. Nositelji grube keramike masovno su se doselja-vali iz donjeg Podunavlja i istočnog Balkana prema dru-gim dijelovima tog poluotoka. Oni nisu uništili zatečeno starosjedilačko stanovništvo, već su se pomiješali s njim i stvorili nove kulturne i etničke zajednice, nesumnjivo indoeuropske. Budući da su nositelji grube keramike bili brojnije, vitalnije i organizacijski nadmoćno stanovništvo, starosjedilačko stanovništvo imalo je izbor asimilacije ili povlačenja pred njima. Ti su se procesi počeli odvijati puno prije završetka vučedolske kulture. Tako u istočnoj Slavoniji već klasičnu vučedolsku kulturu smjenjuje vinkovačka (Dimitrijević 1982, 15-17). To nesumnjivo govori da je kasna vučedolska kultura u Bosni bila djelomično isto-dobna s vinkovačkom i njoj srodnim kulturama. Međutim, je li to bio slučaj i s kostolačkom kulturom? Njezin geo-grafski položaj govori nam da se ona našla na udaru širenja nositelja grube keramike prije vučedolske kulture pa je opravdano očekivati i njezin raniji nestanak. Barem na matičnom području! Time nije isključena mogućnost da su se neke zajednice kostolačke kulture povukle prema zapa-du i sjeverozapadu i naselile područja koja im do tada nisu pripadala. Možda o tome govore naselja kostolačke kul-ture u zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj Bosni: Slavči kod Nove Gradiške (Skelac 1997, 223) i Đurića brdu u Mašićima kod Bosanske Gradiške (ulomke keramičkog posuđa kostolačke kulture našao sam prilikom obilaska 2005.).

Nedavno je Zorko Marković analizirao sadržaj na-selja kasne vučedolske kulture (faza V.) u Zecovima kod Prijedora i zaključio da je ono istodobno s vinkovačkom kulturom i da pripada početnoj fazi ranog brončanog doba (Marković 2002, 147-151). Međutim, činjenica da je kasna vučedolska kultura djelomično istodobna s vinkovačkom nije dovoljan razlog da ju zbog toga treba datirati u rano brončano doba. Kasna vučedolska kultura je još uvijek i stilski i metalurški (ljevaoničarski kalupi za odgovarajuće tipove bakrenih sjekira) eneolitička pojava (Čović 1976). To ne znači da su nositelji vinkovačke ili neke druge njoj srodne kulture bili oni koji su otkrili ili donijeli metalurgiju bronce u krajeve koje su naseljavali nositelji vučedolske i kostolačke kulture. Bez obzira kojeg je porijekla metalurgija bronce u jugoistočnoj Europi i kako je ona uvedena, nespor-no je to da je snažni prijelom u kulturnom razvoju izazvan doseljavanjem nositelja grube keramike bio početak novog – brončanog doba.

U zaključku B. Marijanović ponovno upozorava kako je podudarnost periodizacije eneolitika Hercegovine na jednoj i Bosne na drugoj strani (podjela na rani i razvijeni eneolitik) samo formalna sličnost, a da se stvarni karakter razvojnih procesa na ta dva područja u dobroj mjeri razlikuje. Razvojni procesi u Hercegovini prvenstveno su obilježeni preo-brazbom starosjedilačkog supstrata uz djelovanje vanjskih

multi-layered settlements such as Pod A and Varvara A-2. Their neighbouring and related cultures in the central Balkans and on the eastern Adriatic coast and in its hinterland are as follows: the Posušje, Belotić – Bela Crkva, Armenochori and Bubanj-Hum III cultures. These cultures belong to the bearers of coarse ceram-ics that towards the end of the 3rd millennium B.C. bring new shapes, decorations and technology in the production of ceramic vessels, completely different from those in the Kostolac and the Vučedol cultures. The bearers of coarse ceramics massively im-migrated from the lower Danube basin and the eastern Balkans towards the other parts of the peninsula. They did not destroy the indigenous population there, but mixed with it and created new cultural and ethnic communities, undeniably Indo-European. Given that the bearers of coarse ceramics were the more numer-ous, vital and in terms of organization superior population, the indigenous population was left to choose between assimilation and withdrawal. These processes started to unfold much earlier than the end of the Vučedol Culture. Thus in eastern Slavonia the already classical Vučedol Culture is replaced by the Vinkovci Culture (Dimitrijević 1982, 15-17). This undoubtedly tells us that the late Vučedol Culture in Bosnia was partly synchronous with the Vinkovci Culture and cultures related to it. However, was this also the case with the Kostolac Culture? Its geographic position tells us that it came under the impact of the spread of the bearers of coarse ceramics earlier than the Vučedol Culture, so we would have reason to expect its earlier disappearance as well. At least in its core territory! This does not exclude the possibility that some communities of the Kostolac Culture withdrew towards the west and northwest, settling areas that previously had not belonged to them. Perhaps this is the story told by the Kostolac Culture set-tlements in western Slavonia and northwestern Bosnia: Slavča near Nova Gradiška (Skelac 1997, 223) and Đurića Brdo in Mašići near Bosanska Gradiška (where I discovered sherds of the Kostolac Culture pottery in the course of the 2005 survey).

Zorko Marković recently analyzed the contents of the late Vučedol Culture settlement (phase V) in Zecovi near Prijedor and concluded that it was contemporary with the Vinkovci Culture and that it belongs to the incipient phase of the Early Bronze Age (Marković 2000, 147-151). However, the fact that the late Vučedol Culture is partly synchronous with the Vinkovci Culture is not reason enough to date in into the Early Bronze Age. The late Vučedol Culture still remains, both in terms of style and metal-lurgy (casting moulds for corresponding types of copper axes), an Eneolithic phenomenon (Čović 1976). This does not mean that the bearers of the Vinkovci or another culture related to it were the ones who discovered or brought the metallurgy of bronze into the lands inhabited by the bearers of the Vučedol and Kostolac cultures. Irrespective of the origin of the bronze metallurgy in southeastern Europe and the way it was introduced, the powerful turning point in cultural development brought about by the arrival of the bearers of coarse ceramics undeniably marked the begin-ning of a new period – the Bronze Age.

In his conclusion B. Marijanović again warns that the con-cordance in the periodization of the Eneolithic of Herzegovina on one hand and Bosnia on the other (the division into the Early and Advanced Eneolithic) is but a formal similarity, and that the real character of developmental processes in those two regions is dif-ferent to a large degree. Developmental processes in Herzegovina are primarily characterized by the transformation of the indig-enous substrate with the action of external factors, which led to

321

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITHIC AND ENEOLITHIC CULTURES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

činitelja, što je dovelo do složene kulturne, a u određenoj mjeri i etničke strukture. Razvojni procesi u Bosni znatno su manje određeni starosjedilačkim supstratom, a u puno većoj mjeri sudjelovanjem vanjskih kulturnih i etničkih pojava. Takva je periodizacija za sjeveroistočnu Bosnu prihvatljiva samo pod uvjetom da se mlađa vinčanska kultura promatra isključivo kao neolitička pojava. Međutim, o njezinom neo-spornom eneolitičkom karakteru bilo je dovoljno riječi i u ovoj recenziji.

Na kraju bih iznio i nekoliko primjedbi na jezičnu i tehničku kvalitetu knjige. Tekst je lektoriran, odnosno jezično prerađen, po krutoj varijanti hrvatskog pravopisa, tako da su mnoge rečenice izgubile jednostavnost, odnosno udaljile se od svakodnevnog govornog hrvatskog jezika. Usto samo lektoriranje često nije ni bilo dosljedno, ili je lektor bio površan, što stvara ružan osjećaj tijekom čitanja. Iako su ilustracije u novoj Marijanovićevoj knjizi ispale bolje nego u prethodnoj, ni ovaj put to nije bilo na nekoj vi-sokoj tehnološkoj ili stručnoj razini. Ilustracije su opet lošije od izvornika, što posebno vrijedi za one izvedene tzv. teh-nikom zračnog kista. Uoči posljednjeg rata dio tih ilustra-cija savršeno je reproduciran u jednom njegovom radu, pa je neshvatljivo da se to u novoj knjizi nije moglo ponoviti. Primjedbe se mogu staviti i na prijelom teksta, jer su riječi u nekim retcima previše razvučene, a u nekim opet previše zbijene, što opet stvara ružan osjećaj tijekom čitanja. Barem poklonicima lijepe knjige.

Prava je šteta što Marijanovićeva disertacija nije obja-vljena neposredno nakon obrane, jer bi imala mnogo veći odjek nego danas i bila bi veliki poticaj za daljnje raspra-ve o eneolitiku. Sada, iako knjiga ima nespornu znanstvenu vrijednost, ona ukupno gledajući ipak predstavlja zastarjelo i u mnogočemu ponovljeno djelo.

a complex cultural, and to a certain degree, also ethnic structure. Developmental processes in Bosnia are far less determined by the indigenous substrate and far more by the action of external cul-tural and ethnic phenomena. Such a periodization in the case of northwestern Bosnia is acceptable only under the condition that the younger Vinča Culture is viewed exclusively as a Neolithic phenomenon. However, its undeniable Eneolithic character has been suffi ciently discussed in this review as well.

Finally, I would like to comment on the linguistic and techni-cal quality of the book. The language editing, that is revision, of the text was done according to a rigid variant of Croatian orthog-raphy, with the result that many sentences lost their simplicity and thus became far removed from everyday spoken Croatian. In addition to this, the editing itself was frequently not consistent, or the editor was superfi cial, which creates an unpleasant feel-ing during reading. Although the illustrations in Marijanović’s new book came out better than in the previous one, once again the technological or professional level is by no means high. The illustrations are once again worse that the original, particularly those done in the so-called air brush technique. On the eve of the last war, a part of those illustrations were perfectly reproduced in one of his papers, so it is quite surprising that this could not have been done also in the new book. Objections can also be made also about the layout of the text, because the words in some lines are excessively extended, whereas in others they are too dense, which again leaves an unpleasant feeling during reading. At least to those who appreciate beautiful books.

It is indeed a pity that Marijanović’s dissertation was not pub-lished immediately following its defence, because it would have had much greater repercussion than it has today and would have been a great impetus for further discussions about the Eneolithic. Today, even though the book has undeniable scientifi c value, all things considered it is nevertheless an obsolete and in many ways repeated work.

LITERATURA/BIBLIOGRAPHY

Andrejić Ž., 1978, Arheološko rekognosciranje Donje Lepenice, ArhPregl 20, Beograd, 164-171.

Batović Š., 1989, Istraživanje prapovijesti sjeverne Dalmacije od 1984. do 1988. godine, Diadora 11, Zadar, 5-57.

Benac A., 1948, Završna istraživanja u pećini Hrustovači, GZMS III, Sarajevo, 5-41.

Benac A., 1957, Zelena pećina, GZMS Arh XII, Sarajevo, 61-92.Benac A., 1991, Das frühe Äneolithikum im ostadriatischen Raum, u: Die

Kupferzeit als historische Epoche, Teil 1, Saarbrücker Beiträge zur Altertumskunde 55, Saarbrücken, 259-264.

Čečuk B., Radić D., 2005, Vela spila. Višeslojno pretpovijesno nalazište − Vela luka, otok Korčula, Centar za kulturu "Vela Luka", Vela Luka

Čović B., 1976, Metalurška djelatnost vučedolske grupe u Bosni, u: Alojz Benac sexagenario dicatvm, GodCenBalIsp XIII/11, Sarajevo, 105-115.

Čović B., 1991, Pod kod Bugojna. Naselje bronzanog i željeznog doba u centralnoj Bosni, Sveska 1: Rano bronzano doba, Posebno izdanje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Dimitrijević S., 1970, Zur Frage der kannelierten Keramik in der Hvar-Kultur, u: Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik radova posvećen Grgi Novaku, Zagreb, 105-122.

Dimitrijević S., 1980, Zur Frage der Retz-Gajary-Kultur in Nordjugoslawien und ihrer Stellung im pannonischen Raum, BRGK 61, Frankfurt a/M, 15-89.

Dimitrijević S., 1982, Die frühe Vinkovci-Kultur und ihre Beziehungen zum Vučedoler Substrat im Lichte der Ausgrabungen in Vinkovci (1977/78), OpuscA 7, Zagreb, 7-36.

Durman A., 2000, Počeci metalurgije na brodskom području, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa o Slavonskom Brodu u povodu 750. obljetnice prvoga pisanog spomena imena Broda, Slavonski Brod, 91-102.

Forenbaher S., 1987, Vlaška peć kod Senja, OpuscA 11-12, Zagreb, 83-97.

Forenbaher S., 1999-2000, "Nakovana Culture": State of Research, OpuscA, 23-24, Zagreb, 373-385.

Forenbaher S., Kaiser T., 2000, Grapčeva spilja i apsolutno datiranje istočnojadranskog neolitika, VAHD 92, Split, 9-34.

Garašanin D., 1987, Die Herkunft der westserbischen Hügelgräber, u: Hügelbestattung in der Karpaten-Donau-Balkan Zone während der Äneolitischen Periode. Internationales Symposium – Donji Milanovac 1985, Izdavači: Centar za arheološka istraživanja, Filozofski fakultet u Beogradu, Balkanološki institut SANU u Beogradu, Beograd, 51-55.

322

D. PERIŠA: BRUNISLAV MARIJANOVIΔ: ENEOLITIK I ENEOLITI»KE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 305-322.

Garašanin M., 1991, Verspätetes Neolithikum, Spätneolithikum und be-ginnende Kupferzeit in Südosteuropa, GodCenBalIsp XXIX/27, Sarajevo, 5-22.

Garašanin M., Garašanin D., 1959, Nova iskopavanja na Velikoj Humskoj Čuki kod Niša, Starinar IX-X, Beograd, 243-255 (ćiril.)

Govedarica B., 1985, O istraživanju glasinačkih gradina, Materijali SADJ XX, Beograd, 15-27.

Govedarica B., 2001, Die Funde vom Typ Cernavoda III – Boleraz im ehemaligen Jugoslawien, u: Cernavoda III – Boleraz. Ein vorge-schichtliches Phänomen zwischen dem Oberrhein und der unteren Donau, Bucuresti, 358-368.

Imamović E., 1996, Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka, GZMS Arh 47, Sarajevo, 61-92.

Jamaković O., 1986, Bijelića glavica. Eneolitsko naselje, ArhPregl 26 (1985), Ljubljana, 51.

Jamaković O., 1986a, Gradina / Bočac. Neolitsko naselje, ArhPregl 26 (1985), Ljubljana, 38-39.

Jamaković O., 1991, Neolitsko naselje Kovačica kod Kotor Varoši, GZMS Arh 46, Sarajevo, 53-58 (objavljeno 2005).

Korošec J., 1946, Pećina Hrustovača, novi lokalitet slavonske kulture, GZMS I, Sarajevo, 7-37.

Korošec P., 1967, Neke pojave u istočnoalpskom području u vezi sa kultu-rom zvonolikih pehara Italije, ARadRaspr IV-V, Zagreb 299-318.

Kosorić M., 1965, Probni arheološki radovi na lokalitetu "Brdo" u Dvorovima, ČlanGrađKIIB VI, Tuzla, 91-94.

Kosorić M., 1978, Rezultati probnih radova na lokalitetu Njive kod Patkovače, ČlanGrađKIIB XII, Tuzla, 17-18.

Kosorić M., 1982, Rezultati istraživanja praistorijskih naselja na području Semberije, ČlanGrađKIIB XIV, Tuzla, 121-132.

Kujundžić-Vejzagić Z., 2001, Pećina pod lipom – paleolitsko stanište na Glasinačkoj visoravni, GZMS Arh 48/49, Sarajevo, 33-89.

Marijanović B., 1978, Fragment eneolitske keramike iz Badnja, GZMS Arh 32 (1977), Sarajevo, 177-180.

Marijanović B., 1980-81, Ravlića pećina (Peć-Mlini), GZMS Arh 35/36, Sarajevo, 1-91.

Marijanović B., 1989, Kasna butmirska kultura u eneolitu, GZMS Arh 44, Sarajevo, 39-60.

Marijanović B., 1991, Kasna hvarsko-lisičićka kultura u eneolitu, u: Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Bencu, Posebna izdanja ANUBiH, XCV, Odjeljenje društvenih nauka, 27, Sarajevo, 185-192,

Marijanović B., 1991a, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD 84, Split, 215-245.

Marijanović B., 1992, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora 14, Zadar, 5-21.

Marijanović B., 2000, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Monografi je Filozofskog Fakulteta u Zadru 2, Zadar

Marijanović B., 2001, Prusac (Biograd) – prapovijesno višeslojno nalazište – eneolitički slojevi, GZMS 48/49, Sarajevo, 90-114.

Marković Z., 2002, Ranobrončanodobna faza vučedolske kulture u za-padnoj Bosni i sjevernoj Hrvatskoj, u: Spomenica Alojzu Bencu, GodCenBalIsp XXXII/30, Sarajevo, 141-160.

Nikolić D., 2000, Kostolačka kultura na teritoriji Srbije, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet, Centar za arheološka istraživanja, Knjiga 19, Beograd

Odavić Đ., 1986, Biograd, Prusac, srednjovjekovni grad, ArhPregl 25 (1983-1984), Beograd, 77.

Periša D., 2003, Brunislav Marijanović, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, AVes 54, Ljubljana, 422-438.

Raunig B., 2001, Prahistorijski nalazi na srednjovjekovnom gradu Cazin, GZMS 48/49, 115-163.

Roman P., 1977, The Late Copper Age Coţofeni Culture of South-East Europe, BARSuppSer 32, Oxford

Skelac G., 1997, Prapovijesno nalazište Slavča, OpuscA 21, Zagreb, 217-233.

Žeravica Z., 1983, Ostaci badenskog naselja na Kastelu u Banja Luci, u: Arheološka problematika zapadne Bosne. ZborADBiH, Sarajevo, 41-53.

Žeravica Z., 1993, Äxte und Beile aus Dalmatien und andere Teilen Kroatien, Montenegro, Bosnien und Herzegovina, PBF IX/18, Stuttgart

Darko Periša

323

SNEŽA TECCO HVALA – JANEZ DULAR – EVA KOCUVAN, ŽELEZNODOBNE GOMILE NA MAGDALENSKI GORIKatalogi in monografi je Narodnoga muzeja sv. 36, Ljubljana 2004, 192 stranice, dvojezičan/slovensko-njemački, 174 tabli, crteža i fotografi ja, 13 priloga, od toga 8 u koloru, 52 slikovna priloga u tekstu – crteža fotografi ja i grafi kona

SNEŽA TECCO HVALA – JANEZ DULAR – EVA KOCUVAN, EISENZEITLICHE HÜGEL AUF MAGDALENSKA GORAKataloge und Monographien des Nationalmuseums, Band 36, Ljubljana 2004, 192 Seiten Text, zweisprachig/Slowenisch-Deutsch, 174 Tabellen, Zeichnungen und Photos, 13 Abbildungen, davon 8 in Farbe, 52 Abbildungen im Text – Zeichnungen, Photos und Graphiken

Die Hügel Magdalenska gora bei Šmarje sind eine der bedeutend-sten und reichsten hallstattzeitlichen Fundstätten in Mittelslowenien die stehen schon seit langer Zeit im Mittelpunkt des Interesses der Fachwelt. Die Ausgrabungen vom Ende des 19. und zu Beginn des 20. Jahrhunderts wurden nicht fachgerecht durchgeführt, da sie – und zwar nicht nur im Sinne der modernen Anforderungen – mangelhaft dokumentiert wurden, doch sie resultierten in außerordentlich reichen Funden. Zu dieser Zeit zogen die Hallstatthügelgräber viele Ausgräber aus ganz Europa an, darunter natürlich auch Jernej Pečnik und die Herzogin von Mecklenburg. Die Funde waren so bedeutend, dass sie seither häufi g in den unterschiedlichsten Zusammenhängen angeführt wurden, und am häufi gsten wurden Funde aus einzelnen für chro-nologische Überlegungen wertvollen Grabanlagen veröffentlicht. M. Hoernes hatte schon 1915 einige Schlüsselfunde veröffentlicht, die in der Folgezeit bei allen Zusammenstellungen eine bedeutende Rolle spielten. Es seien an dieser Stelle u.a. die Diskussionen zum Thema Bronzegeschirr von F. Stare erwähnt sowie über die südostalpinen Helme von S. Gabrovec, dann von B. Teržan oder die von J. Dular über die Hallstattnekropolen von Dolenjska aus dem Jahr 2003. Als 1934 die Mecklenburg-Sammlung versteigert wurde, ist ein Auktionskatalog zusammengestellt worden, der auch die Funde von Magdalenska gora vorstellte, die dann nach Harvard an das Peabody Museum verkauft wurden. Diese Funde wurden als die erste Einheit im Jahr 1978 voll-ständig veröffentlicht; in dieser Monographie benutzte Hencken alle Unterlagen und Tagebücher, die vor dem Ersten Weltkrieg während der Ausgrabungen geführt worden waren. In Slowenien wurden schon in den frühen 60er Jahren des 20. Jahrhunderts Pläne zur Bearbeitung und Veröffentlichung aller Funde von den slowenischen Fundorten erstellt, darunter auch der Funde aus Magdalenska gora, die sich heute in inter-nationalen Institutionen befi nden oder unbehandelt im Nationalmuseum Ljubljana aufbewahrt werden. Viel Arbeit musste vor der Ausgabe der vorliegenden Monographie bewältigt werden, die Autoren – insbeson-dere zwei Autorinnen – zeichneten die Gegenstände in Wien und bear-beiteten den Fundus später gemeinsam mit J. Dular. Somit steht uns end-lich in diesem Band, nach fast vierzig Jahren Arbeit, nach verschiedenen Schwierigkeiten und Unterbrechungen, das vollständige Fundgut von Magdalenska gora zur Verfügung.

Hierbei sollte erwähnt werden, dass trotz der häufi gen Nutzung einzelner markanter Gräber für verschiedene typologisch-chronolo-gische sowie dekorative und stilistische Betrachtungen, der größte Teil

Magdalenska gora kod Šmarja, jedan od najznačajnijih i najbogatijih stariježeljeznodobnih središta srednje Slovenije, odavna je u središtu zanimanja stručne javnosti. Iskopavanja krajem 19. i na početku 20. st. na način koji nije bio osobi-to sretan jer je dokumentacija bila manjkava i to ne samo u smislu modernih zahtjeva, dala su izvanredno bogate na-laze. U to vrijeme halštatski tumuli privlačili su u Europi mnoge iskopavače, pa tako u ovom slučaju naravno Jerneja Pečnika i vojvotkinju Mecklenburšku. Nalazi su bili toliko značajni da su se otada često pojavljivali u raznim sinteza-ma, a najčešće su se objavljivale pojedine grobne cjeline s vrijednošću za kronološka razmatranja. Već godine 1915. M. Hoernes je objavio nekoliko ključnih nalaza, koji su nadalje u svim sintezama igrali važnu ulogu. Da samo u izboru spo-menemo raspravu u brončanom posuđu F. Stareta, zatim onu o jugoistočnoalpskim kacigama S. Gabrovca, B. Teržanovu na više mjesta te J. Dulara o halštatskim nekropolama Dolenjske iz 2003. Kada je 1934. god. Mecklenburška zbirka došla na dražbu, sastavljen je aukcijski katalog registrirajući magdalenskogorske nalaze koji su tada prodani na Harvard u Peabody muzej. Ti su nalazi kao prva cjelina i objavlje-ni u cijelosti 1978. god., a u toj Henckenovoj monografi ji korišteni su i svi dokumenti i dnevnici s iskopavanja pred I. svjetski rat. U Sloveniji su već ranih šezdesetih godina 20. st. stvoreni planovi o obradi i objavljivanju svih nalaza iz slovenskih nalazišta, pa tako i onih iz Magdalenske gore, koji se nalaze u inozemnim institucijama ili su neobrađeni sačuvani u Narodnom muzeju u Ljubljani. Za priređivanje ove monografi je obavljen je ogroman posao i autori, oso-bito dvije autorice, iscrtale su predmete u Beču te kasnije s J. Dularom pristupile obradi gradiva. Tako smo napokon u ovom svesku, nakon gotovo četrdeset godina rada, raznovr-snih nedaća i zastoja, dobili na raspolaganje potpuni korpus magdalenskogorskih nalaza.

Treba podvući da unatoč čestog korištenja pojedinih in-dikativnih grobova za razna tipološko-kronološka i dekorati-

324

N. MAJNARIÊ-PANDŽIÊ: S. TECCO HVALA − J. DULAR − E. KOCUVAN, ŽELEZNODOBNE GOMILE NA MAGDALENSKI GORI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 323-327.

der Funde und der dazugehörigen Unterlagen unbekannt war. Umso höher sollte das Resultat dieser über mehrere Jahrzehnte dauernden Arbeit geschätzt werden.

Das kurze Kapitel zu den geographischen und natürlichen Charakteristika der befestigten Siedlung auf Magdalenska gora mit den dazugehörigen Grabhügeln veranschaulicht auf Anhieb den Grund für den Reichtum und die Prosperität dieses Landstrichs: er ist einerseits reich an Eisenerzlagerstätten der Zusammensetzung Pb-Zn und liegt andererseits oberhalb eines fruchtbaren Tals, das in das Becken von Ljubljana mündet. Hier verläuft eine wich-tige Verkehrsstraβe, die über die Südostalpen Norditalien mit Pannonien und dem Donauraum verbindet. Damit liegen gün-stige Voraussetzungen für die Entwicklung und den Reichtum von Magdalenska gora vor. Die Reliefkarte verzeichnet auch die damali-gen zeitgenössischen Siedlungen in der weiteren Umgebung. Daraus geht hervor, dass Magdalenska gora zwischen Molnik im Norden und Stična im Südosten liegt. Das weist wiederum deutlich auf die Existenz einer systematisch geplanten Siedlungsgründung und einer gut organisierten weiteren Umgebung hin.

Mehrere Fundstätten auf Magdalenska gora sind anhand von Karten – neueren und archivischen – dargestellt, wobei alle zur Verfügung stehenden Archivdokumente und -angaben genutzt wurden; die Darstellung wird aber auch durch eine Reihe von guten Photos, die den heutigen Stand vor Ort zeigen, ergänzt. So erleben wir unmittelbar die Siedlung, die Zufahrtswege und die Terrassenruinen und können auch einen Blick auf das bekannte alte Photo der Herzogin von Mecklenburg werfen, das ihre Ausgrabungsarbeiten aus dem Jahr 1913 zeigt.

Die Gräberfelder um die Siedlungen bilden drei eigenständige Gruppen: es sind dies Laščik im Norden, die gröβte und der Siedlung am nächsten gelegene Grabhügelgruppe Preloge und Voselca im Süden. Jede Nekropole wird einzeln vorgestellt: Laščik bei Zgornja Slivnica mit 13 Hügeln, von denen der größte 20 mal 27 m groß und sogar 4 m hoch war. Anhand der Zeichnungen von Rutar bis zu den neuen revidierten Abbildungen von J. Dular und M. Guštin als Ergebnis der Feldbegehungen wurde die Lage aller ausgegrabenen Grabhügel defi ni-ert. Die Beschreibung der alten Forschungen ist sehr lebhaft dargestellt – hier kann das Abenteuer der ersten Forscher zwischen 1881 und 1913 miterlebt werden. Die erforschten Grabhügel auf Laščik sind sehr genau und vollständig dargestellt, wie übrigens das gesamte in diesem Band bearbeitete Fundgut von Magdalenska gora. Hier kann man alte Berichte durchlesen, wie zum Beispiel die von Dežman, und ergänzend neue Kommentare zur Identifi zierung der Gräber und ihrer Beigaben. Die Berichte beginnen mit dem berühmt gewordenen Grab mit dem Fund eines Helms, der die älteste Darstellung im Situlastil zeigt, dem italischen Stil Orientalizzante verwandt (Laščik, Hügel 4, Grab 1). Zu diesem Grab sind viele wissenschaftliche Arbeiten geschrieben worden; es diente als Basis für die Chronologie und enthüllte die ge-schichtlichen Verbindungen. Es ist wirklich spannend, hier über den detaillierten Verlauf seiner Freilegung zu lesen.

Auf dieselbe Weise sind Preloge mit seinen 17 Hügeln dargestellt (der größte mit einem Durchmesser von 40 x 20 x 2 m). Der höchste Hügel Nr. 13 (8 m) verdeutlicht – wie wir später sehen werden – die Bedeutung dieses Gräberfeldes unterhalb der großen Siedlung auf Magdalenska gora.

In der Monographie werden Pečniks Originalberichte ziti-ert und kommentiert. Wie bekannt, arbeitete J. Pečnik für die Wiener Zentralkommission, und somit wurden fast alle Funde nach Wien geschickt. Zum Glück und offensichtlich auf Wunsch der Zentralkommission schrieb J. Pečnik ziemlich ausführliche Berichte über seine Ausgrabungen. Der Hügel Nr. 13 war ein richtiges Sippengrab mit 173 Gräbern, und es war wirklich ein großes Stück Arbeit, die alten Unterlagen – Schriften und Zeichnungen – zu identifi zieren, gemein-

vno-stilska razmatranja, najveći dio nalaza i dokumentacije o njima bio je nepoznat. Tim većma treba cijeniti ovaj konačni rezultat objave nakon višedesetljetnog rada.

Kraće poglavlje o zemljopisnim i prirodnim značajkama utvrđenog naselja na Magdalenskoj gori, s njemu pripadajućim grobnim gomilama, odmah razjašnjava osno-vicu bogatstva i prosperiteta tog središta: to su brojna rudna ležišta željezne sirovine sastava PbZn, ali i njegov smještaj nad plodnom dolinom koja se nadovezuje na Ljubljansku kotlinu, kuda prolazi važna komunikacija koja povezuje sjevernu Italiju preko jugoistočnoalpskog područja s Panonijom i Podunavljem. Time su jasno prikazani uvje-ti razvoja i bogatstva Magdalenske gore. Reljefna karta bilježi i ondašnja suvremena naselja u široj okolici, pa tako vidimo da Magdalenska gora leži između Molnika na sjeve-ru i Stične na jugoistoku. To opet jasno govori o postojanju smišljenog sustava zasnivanja naselja i dobro organizira-nom širokom prostoru.

Predstavljanje više magdalenskogorskih lokaliteta popraćeno kartama, recentnima i arhivskima (naravno, obil-no su korišteni svi raspoloživi arhivski dokumenti i podaci), donosi i niz dobrih fotografi ja današnjeg stanja na nalazištu. Tako neposredno doživljavamo naselje, pristupe k njemu i ostatke terasa, a možemo uživati i u poznatoj staroj foto-grafi ji s iskopavanja vojvotkinje Mecklenburške iz 1913. godine.

Groblja oko naselja otkrivena su u tri odvojene grupe: to su Laščik na sjeveru, Preloge – najveća i naselju najbliža skupina gomila te Voselca na jugu. Svaka je nekropola pred-stavljena ponaosob: Laščik pri Zgornjoj Slivnici s 13 gomila, od kojih je najveća imala dimenzije 20x27 m i impozantnu visinu od 4 m. Počevši od Rutarova nacrta pa do novog re-vidiranog, napravljenog rekognosciranjem J. Dulara i M. Guština, defi niran je položaj svih iskopavanih gomila. Opis starih istraživanja napisan je vrlo živo – u njemu možemo doživjeti avanturu prvih istraživača (od 1881. u više navrata do 1913. god.). Predstavljanje istraženih gomila na Laščiku vrlo je pedantno i potpuno, kao uostalom i sva ostala obrada Magdalenske gore u ovom svesku. Čitamo tu stare izvještaje, npr. Dežmanove, a uz njih i nove komentare o identifi kaciji grobova i njihovih priloga. Počinje sa znamenitim grobom s prilogom kacige s najstarijim prikazom situlskog stila, blisko-ga italskom orijentalizante stilu (Laščik, gom. 4, grob 1). Taj je grob okupio mnogo znanstvenih elaboracija, poslužio kao kronološki oslonac, otkrio je povijesne odnose. Uzbudljivo je čitati ovdje detalje o procesu njegova otkrivanja.

Na isti način slijede predstavljanja Preloga s njihovih 17 gomila (najveća s promjerom 40x20x2 m). Najviša je gomila 13 (8 m) koja govori, kako ćemo kasnije vidjeti, o značaju ovog groblja podno velikog magdalenskogorskog naselja. Posvuda su doneseni originalni izvještaji s komentarom nakon nove revizije. J. Pečnik je, kako je dobro poznato, radio za bečku Središnju komisiju pa su tako gotovo svi nalazi bili upućivani u Beč. Na svu sreću, očito na zahtjev Središnje ko-misije, J. Pečnik je pisao dosta podrobne izvještaje o svojim iskopavanjima. Gomila 13 bila je prava rodovska sa 173 groba

325

N. MAJNARIÊ-PANDŽIÊ: S. TECCO HVALA − J. DULAR − E. KOCUVAN, EISENZEITLICHE HÜGEL AUF MAGDALENSKA GORA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 323-327.

sam mit den Funden, wie sie heute in den Museumssammlungen aufbe-wahrt werden. Als J. Szombathy für die Ausgrabungen F. Brattina en-gagierte, verbesserte sich die Dokumentierungsfrage beträchtlich. Seit dieser Zeit kamen ausführliche Berichte über die Grabanlagen nach Wien und in vielen Fällen auch die dazugehörigen Zeichnungen. So erhielt man zum Beispiel eine zwar kindlich gezeichnete Abbildung, die jedoch ein bedeutendes Dokument darstellt, d.h. die genaue Zeichnung des wichtigen Doppelgrabs Nr. 55 im Hügel Nr. 13 mit einem Helm, einer fi gural verzierten Situla, einer Zyste usw. Den alten Grabanlagen haben die Autoren in dem vorliegenden Band auch die Veröffentlichung aller Einzelfunde hinzugefügt und vervollständigen somit die Kenntnisse von Magdalenska gora. Die beachtliche Zahl von Einzelfunden ist auf 30 Tabellen veröffentlicht. In einigen Fällen war es nicht mehr möglich, die Grabanlagen nach den alten Schriften und den heute noch existierenden Unterlagen vollständig zu rekonstruieren, doch dies ist der uns heute bekannte Tatsachenbestand. Trotz allem ist eine große Anzahl an Funden identifi ziert und behandelt worden, und somit kann das Fundgut des Magdalenska gora als abgeschlossen be-trachtet werden.

In der Schlussbetrachtung, wo alle im Katalog ausführlich ange-führten Angaben ausgewertet sind, wurde den Brandbestattungen ein-erseits und andererseits den Skelettbestattungen während der gesamten Bestattungsperiode, d.h. dem Leben auf Magdalenska gora, besondere Aufmerksamkeit gewidmet. Die Siedlung ist bisher unerforscht, somit kann davon ausgegangen werden, dass die slowenischen Archäologen solche systematischen Forschungen durchzuführen planen. Die Siedlung ist zwar durch den Bau der Kirche der Hl. Magdalena und andere Eingriffe stark beeinträchtigt, doch trotzdem... Was wir jedoch über den Charakter der Siedlung herausfi nden konnten, wurde in nicht allzu lange zurückliegenden Landbegehungen festgestellt (wie bere-its erwähnt, veröffentlicht von J. Dular und M. Guštin): die Ruinen der Doppelfestung sind gut sichtbar, auffällig ist die Ausdehnung dieser Siedlung, einer der größten aus der älteren Eisenzeit in Mittelslowenien, wobei mit großer Wahrscheinlichkeit auch der ur-sprüngliche Stadteingang identifi ziert wurde. Alle Überlegungen in diesem Kapitel basieren auf dem Hügel Nr. 13 vom Fundort Preloge, dem größten und am besten erforschten Gräberfeld mit relativ exakten Unterlagen, vor allem von Pečnik, wobei die Unterlagen der Herzogin von Mecklenburg nach Henckens Veröffentlichung in Bull. Amer. Sch. of Prehist. Res. 32. ebenfalls genutzt werden konnten.

Durch die Einbeziehung der Angaben zu allen Gräbern in die Schlussbetrachtung – jene, die H. Hencken schon 1978 veröffentlicht hatte (ohne Illustrationen) sowie die in dieser Monographie vorgestell-ten –, konnten die Autoren wichtige soziologische und geschichtliche Interpretationen vornehmen. Obwohl J. Dular schon einen großen Teil der Ergebnisse in seiner Monographie über die Hallstattnekropolen von Dolenjska im Jahr 2003 angeführt hatte, erhalten sie hier durch diesen großen und sehr reichen Fundort eine besondere Präzision. Was aus den Angaben über die Standorte und Verteilung der Gräber innerhalb eines Hügels (vor allem Nr. 13 in Preloge) sowie über ihre Tiefe und Konstruktion wie auch die chronologische Entwicklung der Bestattungsrituale geschlossen werden konnte, legt einen gesellschaftli-chen Wandel in der Gemeinschaft von Magdalenska gora nahe: zu Beginn der Rituale wurde die traditionelle Brandbestattung angewandt, doch wurde auch eine Doppelritualität entdeckt – in den Horizonten Podzemelj 2 und Stična; im Horizont der Schlangenfi beln überwog die Skelettbestattung, und dieses Ritual festigte sich bis zum Ende der äl-teren Eisenzeit auf Magdalenska gora. Aus der früheren Periode wurde unterschiedliches Inventar an Grabbeigaben gefunden, vom Horizont Stična ist es durch norditalischen Import und Einfl üsse bereichert und wurde in der jüngeren Zeit, vor allem in den Horizonten der Certosafi bel und des Helms von Negau vereinheitlicht. Mit der Zeit wuchsen auch die sozialen Unterschiede in der Gesellschaft, was vor allem an der

i velik posao bio je identifi cirati stare dokumente – zapise i na-crte, s nalazima kako se danas čuvaju u muzejskim zbirkama. Kada je J. Szombathy angažirao za iskopavanje F. Brattinu, situacija s dokumentiranjem znatno se poboljšala. U Beč stižu podrobni izvještaji o grobnim cjelinama, a počesto i njihovi crteži. Primjerice, tako stiže, doduše djetinjasto nacrtan, ali važan dokument i točan crtež znamenitog dvojnog groba 55 iz gom. 13 s kacigom, fi guralno ukrašenom situlom, cistom itd. Starim grobnim cjelinama autori su u ovom svesku do-dali i objavu svih pojedinačnih nalaza, što sada kompletira poznavanje magdalenskogorskog gradiva. Tih pojedinačnih nalaza nije niti malo – objavljeni su na 30 tabli. Katkada nije više bilo moguće rekonstruirati u potpunosti grobne cjeline prema starim zapisima i danas postojećem materijalu, ali to je činjenično stanje i sada se zna na čemu smo. Ipak, ogroman broj nalaza je identifi ciran i osvijetljen te se magdalenskogor-ski korpus može smatrati posve zaokruženim.

U sažetom zaključku, gdje se vrednuju svi u kataloškom dijelu podrobno navedeni podaci, posebna se pozornost obra-tila s jedne strane paljevinskim, a s druge skeletnim ukopi-ma tijekom cjelokupnog trajanja pokopavanja, tj. života na Magdalenskoj gori. Naselje nije dosad nikada istraživano i treba pretpostaviti da su takva sustavna istraživanja u planu slovenskim arheolozima. Naselje je, doduše, dosta oštećeno izgradnjom crkve sv. Magdalene i drugim intervencijama, ali ipak ... Međutim, ono što doznajemo o karakteru naselja, otkriveno je u ne tako davnim rekognosciranjima (već spome-nutima koja su obavili J. Dular i M. Guštin): dobro su vidlji-vi ostaci dvostruke fortifi kacije, zapaženo je prostiranje tog naselja, jednog od najvećih stariježeljeznodobnih u srednjoj Sloveniji, a pretpostavljen je s velikom vjerojatnošću origi-nalni ulaz. Sva su razmatranja u ovom poglavlju utemeljena na gomili 13 s lokaliteta Preloge, groblja koje je najveće, najbolje istraženo i ima relativno dobru dokumentaciju, pretežno Pečnikovu, dok se ona vojvotkinje Mecklenburg mogla koristiti prema Henckenovoj objavi u Bull. Amer. Sch. of Prehist. Res. 32.

Uključujući u zaključni tekst podatke o svim grobovima, onima koje je H. Hencken objavio još 1978. (oni se ne donose u ilustracijama) kao i u ovoj monografi ji predstavljenima, au-tori su mogli donijeti važna sociološka i povijesna tumačenja. Premda je već velik dio zaključaka J. Dular naveo u svojoj monografi ji o halštatskim nekropolama Dolenjske 2003. god., ovdje – bazirani na jednom velikom i vrlo bogatom nalazištu, zadobivaju posebnu preciznost. Na temelju onoga što se mo-glo zaključiti prema podacima o rasporedu grobova unutar je-dne gomile (naročito br. 13 s Preloga), o njihovoj dubini i kon-strukciji te o kronologiji rituala, predočena nam je društvena mijena magdalenskogorske zajednice: u početku pokopavanja često je kao tradicija primjenjivan paljevinski pokop, ali je prisutna i biritualnost – u horizontima Podzemelj 2 i Stična; u horizontu zmijolike fi bule prevladao je skeletni pokop i taj će se ritual učvrstiti sve do kraja starijeg željeznog doba na Magdalenskoj gori. U ranijem razdoblju dodavan je raznovr-sni inventar grobnih priloga, od horizonta Stična obogaćen je sjevernoitalskim importom i utjecajima, a ujednačuje se u mlađem razdoblju, pogotovo u horizontima čertoške fi bule i

326

N. MAJNARIÊ-PANDŽIÊ: S. TECCO HVALA − J. DULAR − E. KOCUVAN, ŽELEZNODOBNE GOMILE NA MAGDALENSKI GORI, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 323-327.

größeren Zahl der armen Gräber festzustellen war; diese befanden sich oft an der Peripherie der Hügel, und zentral waren die reich(st)en Gräber angelegt. Ab den Horizonten der Schlangenfi beln tauchen Pferdebestattungen samt Geschirr auf; laut Bököny sind diese Pferde östlicher Abstammung, und es kommen auch die östlichen Elemente des Pferdegeschirrs sowie dreikantige Pfeile vor. Mit neueren Funden aus Nordkroatien können wir heute die wahrscheinliche Herkunft die-ser östlichen Elemente über Südpannonien zurückverfolgen (Tumulus in Jalžabet unterhalb der „Gromile“ und das Pferdegrab in Vinkovci von der Fundstätte „Nama“). Reiche Männergräber betonen durch die Ausrüstung die Kriegerrolle des Toten, während Frauengräber sich du-rch ihre Ausstattung im Certosahorizont auszeichnen.

Trotz der mangelhaften alten Unterlagen und fehlender anthro-pologischer und osteologischer Analysen, möchten die Autoren zur Erhellung des demographischen Bildes beitragen. Zu bedeutenderem Anwachsen der Einwohnerzahl auf Magdalenska gora kam es in den Horizonten der Schlangen- und Certosafi beln im späten 6. und in der ersten Hälfte des 5. Jahrhunderts v. Chr. Dies könnte ein Beleg für die Zuwanderung in wichtige vorurbane Zentren wie Magdalenska gora sein. Die Autoren heben trotzdem hervor, dass für diese geschich-tlich bedeutsamen Thesen eine weit umfassendere Studie durchge-führt werden müsste, die mit ihren archäologischen Indikatoren die Wanderungsbewegungen der Bevölkerung nachstellen könnte. Zur Klärung solcher Fragen müsste auch die Siedlung auf Magdalenska gora untersucht werden. Doch die Situation auf den Gräberfeldern aller drei Gruppen ist bereits aussagekräftig im Sinne der größeren Zahl der Gräber in der jüngeren Hallstattzeit. Die Grablegungen erfolgten in re-cht komplizierter Reihenfolge, die nicht mit den Prinzipien der hori-zontalen Stratigraphie festgestellt werden kann. Nach dem Ritual und der Typologie der Grabbeigaben erweist sich die nördliche Gruppe der Hügel auf Laščik als das älteste Gräberfeld; Preloge hat den ältesten Kern im Hügel Nr. 6, und im Schlangenfi belhorizont steigt die Zahl der Bestattungen bis in den Negau-Horizont an.

Obwohl die Autoren sich der Tatsache bewusst sind, dass sich die Gesellschaftsstruktur lediglich aufgrund von Grabfunden nur schwer erkennen lässt, da klare und eindeutige Anzeichen fehlen, schlagen sie – beruhend auf den Deutungen einzelner Hügel als Sippennekropolen, in der slowenischen Wissenschaft von S. Gabrovec und B. Teržan ver-treten – das folgende Bild der Gesellschaft auf Magdalenska gora vor: in der ältesten Phase Podzemelj 2 fi ndet sich einheitliches Grabinventar; die Differenzierung nach dem Reichtum der Ausstattung beginnt in der Stufe Stična, und die herausgehobenen Männergräber sind etwas seltener als die reichen Frauengräber. Gräber aus dieser Zeit sind in allen drei Nekropolen vertreten. Im Schlangenfi belhorizont zeigt das Grabinventar gesellschaftliche Veränderungen auf: die Frauengräber sind nicht mehr so reich ausgestattet wie früher, und besonders auf-fallend sind die Gräber angesehener Krieger mit Doppelkammhelmen, Bronzegeschirr, mit italischen Importgegenständen sowie dem mit im Grab bestatteten Pferd östlichen Typs. Solche Gräber wurden nur auf Preloge gefunden. Im Certosahorizont sind den Beigaben nach Frauen- und Männergräber wieder gleichgestellt, auch die Zahl der Gräber ohne Beigaben ist größer, was archäologisch ein Zeichen für gesellschaftliche Aufgliederung ist. Im Negau-Horizont fallen wieder die Kriegergräber auf, es gibt auch keine besonders reichen Frauengräber. Nach der Zahl der Krieger, besonders hervorge-hoben durch beigegebene Helme, ist es möglich, die Konzentration der Macht in den Hügeln 2 und 13 auf Preloge im Certosahorizont festzustellen. Im Negau-Horizont lassen sich die Mächtigen von Magdalenska gora im Hügel 5 in Laščik identifi zieren; hier tauchen bereits im 4. Jahrhundert v. Chr. auch zwei frühlatènezeitliche Schwerter als Grabbeigaben auf.

Der Reichtum der Gemeinschaft auf Magdalenska gora lässt sich mit den in der Einleitung der Monographie angeführten Gründen erk-

negovske kacige. Tijekom vremena povećavaju se i socijal-ne razlike u društvu, što se posebno zapaža na porastu posve siromašnih grobova; oni se često nalaze na periferiji gomile, a središnji položaj drže (naj)bogatiji grobovi. Od horizonta zmijolikih fi bula javljaju se ukopi konja s opremom; prema Bökönyiju su ti konji istočnog porijekla, a javljaju se i istočni elementi konjske opreme te trobridne strelice. Danas možemo, s novijim nalazima iz sjeverne Hrvatske, pratiti najvjerojat-niji dotok tih istočnih elemenata preko južne Panonije (tumul u Jalžabetu podno «Gromile» i konjski grob iz Vinkovaca s položaja „Nama“). Bogati muški grobovi podcrtavaju svojom opremom ratničku ulogu, ženski opet grobovi iskazuju veću različitost u opremanju u čertoškom horizontu.

Unatoč manjkavosti stare dokumentacije i nedostatku antropoloških osteoloških analiza, autori žele pridonijeti osvjetljenju demografske slike. Do značajnijeg porasta broja stanovnika na Magdalenskoj gori došlo je u horizontima zmijolike i čertoške fi bule u razvijenom 6. i prvoj polovici 5. st. pr. Kr. To treba ići u prilog doseljavanja u važna predurba-na središta poput Magdalenske gore. Autori ipak naglašavaju da bi za te povijesno važne tvrdnje trebalo provesti studij šireg prostora koji bi arheološkim pokazateljima sugerirao kretanje stanovništva. Naravno, za rješavanje tih pitanja trebalo bi istražiti i magdalenskogorsko naselje. No situacija u samim grobljima sve tri skupine rječita je u smislu povećanja broja grobova u mlađem halštatu. Polaganje grobova događalo se komplicirano i ne može se rješavati principima horizontalne stratigrafi je. Prema ritualu i tipologiji grobnih priloga, naj-starijim se grobljem pokazuje sjeverna skupina gomila na Laščiku; Preloge imaju najstariju jezgru u gomili 6, a u hori-zontu zmijolikih fi bula povećava se broj pokopa i on raste sve do u negovski horizont.

Svjesni da je očitavanje društvene strukture na temelju grobnih nalaza dosta otežano jer nedostaju jasni i nedvojbeni pokazatelji, autori ipak, oslanjajući se na tumačenje pojedinih gomila kao rodovskih nekropola, kakvo u slovenskoj znano-sti zastupaju S. Gabrovec i B. Teržan, predlažu sljedeću sliku magdalenskogorske zajednice: u najstarijoj fazi Podzemelj 2 grobni inventari su ujednačeni, diferencijacija po bogatstvu opreme počinje u stupnju Stična, a istaknuti muški grobovi nešto su rjeđi od bogatih ženskih. Grobovi tog vremena zastu-pljeni su na sve tri nekropole. U horizontu zmijolikih fi bula grobni inventari iskazuju društvene promjene: ženski grobovi nisu više bogati kao prije, a posebno se ističu prestižni ratnički grobovi s dvogrebenim kacigama, brončanim posuđem, ital-skim importom te s ukopom konja istočnog tipa. Takvi su grobovi nađeni samo na Prelogama. U čertoškom horizontu se prilozima opet ujednačuju muški i ženski grobovi, a raste i broj grobova bez priloga, što je arheološki pokazatelj za društveno raslojavanje. U negovskom horizontu ističu se opet ratnički grobovi, a nema izričito bogatih ženskih grobova. Prema broju ratnika, posebno istaknutih s prilozima kaciga, moguće je očitati koncentraciju moći u gomilama 2 i 13 na Prelogama u čertoškom horizontu. U negovskom se horizontu magdalenskogorski moćnici mogu prepoznati u gomili 5 na Laščiku; tu se u 4. st. pr. Kr. javljaju kao prilog već i dva ra-nolatenska mača.

327

N. MAJNARIÊ-PANDŽIÊ: S. TECCO HVALA − J. DULAR − E. KOCUVAN, EISENZEITLICHE HÜGEL AUF MAGDALENSKA GORA, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 23/2006, str. 323-327.

lären: Erzlager, das fruchtbare Tal unterhalb von Magdalenska gora sowie dessen Lage an der wichtigsten Verbindung in Richtung Osten, an der die bedeutendsten Hallstattsiedlungen von Dolenjska errich-tet worden sind. An dieser wichtigen Route spielte die Siedlung auf Magdalenska gora offensichtlich eine herausragende Rolle, und von ihrer Mittlerrolle zwischen Ost und West zeugen die importierten Gegenstände, Formen, Ideen und Kenntnisse.

Wie schon erwähnt, ist auf Magdalenska gora eine reiche Sammlung an Bronzegeschirr, insbesondere von fi gural geschmück-ten Situlen, entdeckt worden. In dieser Monographie sind Abrollungen aller Situlenmäntel mit fi guralen Szenen abgebildet. In Dolenjska hebt sich Magdalenska gora auch dadurch hervor, dass hier Beispiele aller Entwicklungsphasen der Situlakunst vertreten sind, von der ältesten Form des Situlastils auf einem Helm bis zu den jüngsten Situlafabrikaten aus dem 5. und 4. Jahrhundert v. Chr.

Die slowenische Reihe Katalogi in monografi je, in der im Laufe der Zeit – seit dem ersten Band in Vače 1954 – alle bedeutenden Fundstätten in Slowenien veröffentlicht worden sind, wurde mit diesem Band bereichert; sie entwickelte sich permanent weiter im Bereich der grafi schen Gestaltung, der Zweisprachigkeit der Texte und natürlich auch fachlich und wissenschaftlich, übereinstimmend mit der allge-meinen Berufsentwicklung in Europa. Somit wurden auch Pläne aus den sechziger Jahren des 20. Jahrhunderts über die systematische Veröffentlichung der Fundstätten, ungeachtet des Aufbewahrungsorts der Funde, verwirklicht. Viele außerordentlich wertvolle archäolo-gische Schätze aus Slowenien sind schon in verschiedene ausländische Institutionen gelangt, daher war der vorgegebene Plan sehr anspruchs-voll. Es ist wirklich fabelhaft, dass er so erfolgreich umgesetzt wurde.

Bei dieser Gelegenheit möchten wir den slowenischen Kollegen zu ihrer Beharrlichkeit, ihrem Fleiß, der fachlichen und wissenschaftlichen Kompetenz, sowie zu den endgültigen Resultaten bei der Vorstellung von Magdalenska gora gratulieren.

Nives Majnarić Pandžić

Sve bogatstvo magdalenskogorske zajednice objašnjivo je razlozima navedenim u uvodnom dijelu monografi je: rudna ležišta, plodnost doline nad kojom se Magdalenska gora diže te položaj uz najvažniju komunikaciju u pravcu istoka, uz koju su podignuta najvažnija dolenjska halštatska naselja. Na tome važnom putu magdalenskogorsko naselje igralo je očito istaknutu ulogu, a o njegovoj posredničkoj ulozi između isto-ka i zapada govore uvezeni predmeti, oblici, ideje i znanja.

Kako je već spomenuto, u Magdalenskoj gori je otkrivena bogata zbirka brončanog posuđa, osobito fi guralno ukrašenih situla. U ovoj su monografi ji objavljeni svi razvijeni plaštevi s fi guralnim scenama. U Dolenjskoj se Magdalenska gora ističe i po tome što su tu pronađeni primjeri svih faza razvoja situl-ske umjetnosti, od najstarije pojave situlskog stila na kacigi do najmlađih situlskih izrađevina 5. i 4. st. pr. Kr.

Serija Kataloga in monografi ja Slovenije obogaćena je ovim sveskom u svom nizu koji tijekom vremena, od prvog o Vačama 1954. god., objavljuje sva važna nalazišta u Sloveniji, napredujući konstantno u grafi čkom opremanju, dvojezičnosti tekstova, ali dakako i stručno-znanstveno, sukladno općem napretku struke u Europi. Uspješno se realiziraju planovi iz davnih šezdesetih godina 20. st. o sustavnoj objavi nalazišta, bez obzira gdje se nalazi čuvaju. Doista je vrlo mnogo prebo-gatog arheološkog blaga iz Slovenije razneseno u razne ino-zemne institucije, stoga je postavljeni plan bio vrlo zahtjevan. Sjajno je što se tako uspješno ostvaruje.

Na upornosti, radinosti i stručno-znanstvenoj razini te konačnim rezultatima u predstavljanju Magdalenske gore tre-ba slovenskim kolegama čestitati.

329

AAAdAntichità Altoadriatiche (Udine/Trieste)

AAustrArchaeologia Austriaca (Wien)

ActaArchActa Archaeologica (København)

ActaMC Acta musei Cibalensis (Vinkovci)

ActaArchHungActa Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae (Budapest)

ActaHaHung Acta Historiae Artium Academiae Scientarum Hungaricae (Budapest)

AIAAnnales Instituti Archaeologici (Zagreb)

AIugArchaeologia Iugoslavica (Beograd)

AKorrBlArchäologisches Korrespondenzblatt (Mainz)

AlbaRegiaAlba Regia, Annales Musei Stephani Regis (Székesfehérvár)

AltThüringenAlt-Thüringen, Jahresschrift des Thüringischen Landesamtes für Archäologische Denkmalpfl ege (Stuttgart)

AMNActa Muséi Napocensis (Cluj)

AnaliOsAnali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Osijek)

AntaeusMitteilungen des Archäologischen Instituts der Ungarischen Akademie der Wissenschaften (Budapest)

AntiqAntiquity (London)

ApvlvmActa Musei Apulensis (Bucuresti)

ARadRasprArheološki radovi i rasprave (Zagreb)

ArheoGlasilo Arheološkega društva (Ljubljana)

ArhPreglArheološki pregled (Beograd, Ljubljana)

ARozhlArcheologické Rozhledy (Praha)

ArsHung Ars Hungarica (Budapest)

AusgrabManchingDie Ausgrabungen in Manching, Römisch-Germanische Kommission des Deutschen archäologischen Instituts zu Frankfurt am Main (Stuttgart)

AVesArheološki vestnik, Slovenska akademija znanosti in umetnosti (Ljubljana)

BalcanoslavicaBalcanoslavica, Savez arheoloških društava Jugoslavije (Beograd)

BARIntSerBritish Archaeological Reports, International Series (Oxford)

BARSuppSerBritish Archaeological Reports, Supplementary Series (Oxford)

BayerVorgeschblBayerische Vorgeschichtsblätter (München)

BJbBonner Jahrbücher des Rheinischen Landesmuseum in Bonn und des Vereins von Altertumsfreunden im Rheinlande (Bonn)

BRGKBericht der Römisch-Germanischen Komission (Frankfurt a./Main, Berlin)

CarnArchCarniola Archaeologica, Dolenjski muzej (Novo mesto)

CrisČasopis Povijesnog društva Križevci (Križevci)

ČlanGrađKIIBČlanci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne (Tuzla)

KRATICE ČASOPISA I ZBORNIKA korištenih u Prilozima Instituta za arheologiju vol. 23

ABBREVIATIONS OF JOURNALS AND SERIES citet in Contributions of Institute of Archaeology vol. 23

ABKÜRZUNGEN DER ZEITSCHRIFTEN UND SAMMELBÄNDE verwendet in Beiträge des Institutes für Archäologie, Band 23

330

DaciaResherches et découvertes archéologiques en Roumanie, Museé national des antiquités (Bucarest)

DiadoraDiadora, Glasilo Arheološkog muzeja u Zadru (Zadar)

DissMonBDissertationes et Monographiae (Beograd)

DissMonZDissertationes et Monographiae, Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Zagreb)

DissPannDissertationes Pannonicae (Budapest)

DocPraehDocumenta Praehistorica, Neolithic studies (Ljubljana)

ĐerdapSves Đerdapske Sveske (Beograd)

FolArchFolia Archaeologica, Magyar Nemzeti Múzeum (Budapest)

FontArchPragFontes Archaeologici Pragenses (Praha)

FontArchSlovFontes Archaeologiae Slovakia (Bratislava)

GermaniaAnzeiger der Römisch-Gemanischen Kommission des Deutschen Archäologischen Instituts (Frankfurt a/Main)

GGMSGodišnjak Gradskog muzeja Sisak (Sisak)

GGMVGodišnjak Gradskog muzeja Varaždin (Varaždin)

GHDM Glasnik Hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu (Sarajevo)

GMGBGlasnik Muzeja grada Beograda (Beograd)

GodCenBalIspGodišnjak Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo)

GSND Glasnik skopskoga naučnog društva (Skoplje)

GZMGlasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Sarajevo)

GZMSGlasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija (Sarajevo)

GZPSKVGrađa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine (Novi Sad)

HAGHrvatski arheološki godišnjak, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (Zagreb)

HistriaAntiqHistria Antiqua (Pula)

HistriaArchHistria archaeologica (Pula)

HistSlovHistorica Slovaca (Bratislava)

HumEvolHuman Evolution (Firence)

IzdanjaHADIzdanja Hrvatskog arheološkog društva (Zagreb)

JbRGZMJahrbuch des Römisch-Germanischen Zentralmuseums Mainz (Mainz)

JbSchwUrgeschJahrbuch der Schweizerischen Gesellschaft für Ur- und Frühgeschichte (Basel)

KatMonKatalogi in monografi je, Narodni muzej Ljubljana (Ljubljana)

LjetJAZULjetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb)

MarbSMarburger Studien zur Vor- und Frühgeschichte (Marburg)

MaterijaliMaterijali Saveza arheoloških društava Jugoslavije (Beograd)

MittArchInsMitteilungen des Archäologischen Instituts der Ungarischen Akademie der Wissenschaftten (Budapest)

MittPKÖAMitteilungen der Prähistorischen Kommission der österreichischen Akademie der Wissenschaften (Wien)

MonFfZadarMonografi je Filozofskog fakulteta u Zadru (Zadar)

MonumArchMonumenta Archaeologica (Novi Sad – Beograd)

MuzVjesMuzejski vjesnik (Varaždin)

331

ObavijestiHADObavijesti Hrvatskog arheološkog društva (Zagreb)

OpuscAOpuscula archaeologica (Zagreb)

OsjZbOsječki zbornik (Osijek)

OxfJAOxford Journal of Archaeology (Oxford)

PamArchPamátky archeologické, Institut of archaeology (Praha)

PASoEPrähistorische Archäologie in Südosteuropa (Kiel, München, Berlin)

PBFPrähistorische Bronzefunde (München/Stuttgart)

PII Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu (Sarajevo)

PJZPraistorija jugoslavenskih zemalja (Sarajevo)

PodrZbPodravski zbornik (Koprivnica)

PraehistoricaActa Instituti praehistorici Universitatis Carolinae Pragensis (Praha)

PrilInstArheolZagrebuPrilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu (Zagreb)

PrilpuDPrilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split)

PZPrähistorische Zeitschrift (Berlin-New York)

RadiocarbonAn international Journal of Cosmogenic Isotope Research (Arizona)

RadFfZdRadovi Filozofskog fakulteta u Zadru (Zadar)

RadJAZURad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb)

RGFRömisch-Germanische Forschungen (Frankfurt a/M)

RVMRad Vojvođanskih muzeja (Novi Sad)

ShPStarohrvatska prosvjeta (Zagreb/Split)

SitulaRazprave Narodnega muzeja v Ljubljani (Ljubljana)

SlovArchSlovenská archeológia, Slovac Academic Press (Bratislava)

StarineJAZUStarine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb)

StarinarInstitut za arheologiju u Beogradu (Beograd)

ŠZAUSAVŠtudijné zvesti Archaeologickeho ustavu Slovenske akademie vied (Nitra) UPAUniversitätforschungen zur prähistorischen Archäologie (Berlin, Bonn)

VAHDVjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku; Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku (Split)

VAMZVjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, 1958.- (Zagreb)

VFVorgeschiechtliche Forschungen (Berlin)

VHADnsVjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, 1895.-1941./1942. (Zagreb)

WMBHWissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Hercegovina (Wien)

ZborADBHZbornik Arheološkog društva Bosne i Hercegovine (Sarajevo)

ZborNMZbornik Narodnog muzeja (Beograd)

333

Časopis PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU/CONTRIBUTIONS OF INSTITUTE OF ARCHAEOLOGY IN ZAGREB donosi izvorne znanstvene i pregledne radove te recenzije na području ARHEOLOGIJE i srodnih društveno-humanističkih znanosti.

Rad treba pisati jasno i jezgrovito. Naslov članka mora biti kratak i informativan, u načelu sastavljen od ključnih riječi. Pored teksta, rad mora sadržavati: nacrtak (apstrakt), ključne riječi, bilješke, potpise ilustracija, autorske nizove i skraćenice. Uz tekst autor prilaže ilustracije. Tablice, tabele, karte i slike moraju biti razumljive i bez čitanja teksta. Prilažu se posebno s naznakom u tekstu, gdje bi se u kontekstu trebale pojaviti, a uz njih se posebno prilažu i opisi. Fotografi je, crteži i zemljovidi, tj. tematske karte bit će usklađene u dogovoru s Uredništvom. Pojedini autor može sudjelovati (u određenom svesku časopisa) najviše s jednim rukopisom. Izuzetak su radovi u kategoriji recenzije.

Rad se u načelu objavljuje na hrvatskom jeziku, a prevodi se u cjelosti na jedan od svjetskih jezika u dogovoru s Uredništvom.

Bibliografska jedinica se u tekstu citira tako da se stavlja u zagradu na mjesto gdje slijedi u tekstu. Uz prezime navodi se godina izdanja te stranice ili brojevi ilustracija, npr. (Minichreiter 2002, 11, 13-16, karta 2, T. 6,1, T. 8,12, sl. 2,2). Na kraju rada je popis literature prema abecednom nizu (npr. Minichreiter K., 2002, Ukopi stanovnika u naseljima starčevačke kulture u Hrvatskoj, HistriaAntiq 8, Pula, 63-72.). Kratice koje se koriste u članku moraju odgovarati kraticama navedenim u časopisu Bericht der Römisch-Germanischen Kommission des Deutschen Archäologischen Instituts 73, Frankfurt/Main-Berlin 1992. Ako citirani časopis nije naveden, iznimno se navode kratice korištene u prijašnjim brojevima časopisa PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU.

Rad se upućuje Uredništvu u jednom ispisu s velikim (dvostrukim) proredom, na jednoj strani papira formata A-4, s bjelinom od 20 mm sa svake strane teksta (tzv. kartice = 1800 znakova). Uz ispis, obvezno se predaju na disketi formatiranoj na PC računalu (3,5’’ diskete kapaciteta 1,4 MB) ili na CD-u s tekstom rada i ilustracijama.

Odluka o prihvaćanju te kategorizaciji rada donosi se na osnovi prosudbe najmanje dva recenzenta, a konačnu odluku o prihvaćanju i kategorizaciji donosi glavni i odgovorni urednik.

Svi radovi podliježu obradi Uredništva u smislu općih, stručnih i publicističkih normi kao i posebnih pravila časopisa PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU.

NAPUTCI AUTORIMA

The journal PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU publishes original scientifi c and review articles and book reviews in the fi eld of ARCHAEOLOGY and related social sciences and humanities.

Articles should be written clearly and concisely. The title must be brief and informative, and generally it should contain the key words. All articles should include: an abstract, key words, notes, illustration legends, bibliographic references and abbreviations. Articles should be accompanied by illustrations. All plates, charts, maps, photographs and drawings must be comprehensible even without reading the text. They should be submitted separately, and each should contain a legend identifying it and an indication of its placement within the text. Photographs, drawings and maps, i.e. thematic maps are subject to adjustments following an agreement between the author and the editorial board. A single author may contribute only one manuscript in a single journal volume. This rule does not apply to book reviews.

In general, articles are published in the Croatian language, along with their translation into one of the major international languages, as agreed with the editorial board.

Bibliographic references in the text should be placed within parentheses and contain the author’s surname, year of publication and page or illustration number, e.g. (Minichreiter 2002, 11, 13-16, map 2, P. 6,1, P. 8,12, fi g. 2,2). At the end of the paper references should be listed alphabetically (e.g. Minichreiter K., 2002, Ukopi stanovnika u naseljima starčevačke kulture u Hrvatskoj, HistriaAntiq 8, Pula, 63-72.). If abbreviations are used in the bibliographic references, they should correspond to the abbreviations listed in the journal Bericht der Römisch-Germanischen Kommission des Deutschen Archäologischen Instituts 73, Frankfurt/Main-Berlin 1992. If the quoted journal is not listed in it, exceptionally abbreviations used in previous issues of PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU may be used.

Articles should be sent to the editorial board in one copy, typed in double spacing, on one side only of white A4 size paper, with a margin of 20 mm on each of the four sides of the page (so-called ‘author’s page’ = 1800 characters). In addition to the print-out, a PC formatted fl oppy disc (3,5’’ fl oppy disk with storage capacity of 1,4 MB) or CD containing the text and illustrations should also be submitted.

The decision on whether an article is to be accepted or not and on its appropriate categorisation shall be made on the basis of an evaluation made by not less than two reviewers. The fi nal decision on the publication and categorisation rests with the editor-in-chief.

All articles are subject to editorial interventions as regards the general, professional and publishing standards, and some special rules prescribed by the journal PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU. Should the editor-in-

INSTRUCTIONS FOR AUTHORS

334

Procijeni li glavni urednik da postoje veći propusti u sadržaju, načinu prezentiranja ili nedostatci u strukturi, rad će biti, uz primjedbe, upućen autoru na preinake.

Autor je u potpunosti odgovoran za sadržaj svog rada.

Radovi autora i korespodencija u svezi s njima pohranjuju se u Uredništvu tri godine, računajući od dana objavljivanja. Rukopisi i prilozi (crteži, fotografi je i sl.) ne vraćaju se autorima, osim iznimno vrijednih izvornih radova, fotografi ja i sl.

Autori kojima se radovi objave dobivaju tri primjerka časopisa PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU, a za objavljene izvorne znanstvene radove i 30 posebno uvezanih separata te članak pohranjen u PDF formatu na CD-u.

Rukopise treba slati na adresu redakcije s naznakom: za časopis PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU, INSTITUT ZA ARHEOLOGIJU, 10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 68.

chief determine that there are major defi ciencies in the content, presentation or structure of the article, the paper and relevant comments shall be sent to the author for modifi cation.

Authors bear full responsibility for the content of their articles.

The submitted papers and all relevant correspondence shall be stored in the premises of the editorial board for a period of three years, commencing with the day of their publishing. Manuscripts and illustrations (drawings, photographs etc.) shall not be returned to the authors, with the exception of some particularly valuable original photographs etc.

Authors whose articles get published are entitled to three complementary copies of the journal PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU, and if the article in question is an original scientifi c paper, they are also entitled to 30 offprints of their articles and a CD containing their article in PDF format.

Manuscripts should be sent to the Editorial Board, specifying For the journal PRILOZI INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU U ZAGREBU, INSTITUT ZA ARHEOLOGIJU, 10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 68.

Časopis koji je prethodio/The journal previously calledPrinosi 1/1983, Prilozi 2/1985, 3-4/1986-1987, 5-6/1988-1989, 7/1990, 8/1991, 9/1992, 10/1993, 11-12/1994-1995, 13-14/1996-1997, 15-16/1998-1999, 17/2000, 18/2001, 19/2002, 20/2003, 21/2004, 22/2005

Sekundarne publikacije/Indexed inGERMANIA Anzeiger der Römisch-Germanischen Kommission des Deutschen Archaeologischen Instituts, Verlag Philip von Zabern, Mainz

Izdavanje časopisa novčano podupire/Financial supportMINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I ŠPORTA REPUBLIKE HRVATSKEHR – 10000 Zagreb, Trg hrvatskih velikana 6