Jednostrani prikaz iz jednokutnoga gledišta

• RelevantnostEdwardaSchillebeecksazateologiju21.stoljeća• Arsmoriendikaoarsvivendi• Proglašavanjeblaženikaisvetacakrozpovijest• SlikarBaldassareD’AnnauKraljevojSutjesci• JednaneobjavljenakritikaJelenićeva

djelaKulturaibosanskifranjevci• Standardinaučneizvrsnosti• Bosanskifranjevacnakomunističkomsudu• Livanjskegimnazije• KatedralauMostaru• Preporodkaopitanjehrvatskedržavnosti• NarodnavjerovanjauzapadnojHercegovini

ISSN 1330-7487

BOSNA FRANCISCANA

43

Godina XXIII • Broj 43 • 2015.

JEDNOSTRANI PRIKAZ IZ JEDNOKUTNOGA GLEDIŠTA

Darko Periša

Početkom 2013. u Zagrebu je, u okviru Biblioteke “Hrvatska povijest”, objavljena knjiga Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. go-dine od Iv(ic)e Lučića (opsega 518 stranica, uključujući mnogo fotografi-ja). Nakladnik je privatna tvrtka Despot Infinitus d.o.o., koja se specijalizi-rala za izdanja iz suvremene povijesti, a sunakladnik je Hrvatski institut za povijest, oba sa sjedištem u Zagrebu. Riječ je o seriji čije se knjige tiskaju u – za hrvatske relacije – vrlo velikoj tiraži (do desetak tisuća primjeraka) i prodaju na kioscima po povoljnoj cijeni, tako da je Lučićeva knjiga sigurno došla do širokog kruga čitatelja. Ivo Lučić jedan je od rijetkih ljudi u Bo-sni i Hercegovini te Hrvatskoj koji ispunjava gotovo sve uvjete za pisanje knjige na tu temu: po osnovnom obrazovanju je pravnik, magistrirao je i doktorirao na temama iz suvremene povijesti, a bio je aktivni političar i službenik Službe državne sigurnosti i Sigurnosno-informativne službe u jednom dijelu svoga života, što znači da je imao pristup teže dostupnim informacijama i izvorima.

Knjiga sadržava uvodnu raspravu i tri dijela, od kojih se svaki sastoji od dužeg niza poglavlja. Prvi se dio odnosi na prikaz političkih i društvenih doga-đanja u Bosni i Hercegovini u okviru komunističke Jugoslavije između 1980. i 1990., drugi na razdoblje demokratskih promjena i prvih međunacionalnih sukoba od 1990. do proljeća 1992., a treći na mit o podjeli Bosne i Hercegovi-ne u Karađorđevu od strane Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Teme u svim poglavljima Lučić je obradio faktografski, sve potkrjepljujući izvorima, a u trećem dijelu, zbog proturječnosti izjava i tvrdnji od strane istih i različitih ljudi, odgovarajućim navođenjima tekstova. S takvom znanstvenom metodo-logijom i akribijom zaključci gotovo sami od sebe proizlaze i s njima je teško ne složiti se. Međutim, to ne znači da u sadržaju knjige nema niz propusta, odnosno da prikaz događaja nije jednostran.

324 Darko Periša

Lučić počinje predgovor u knjizi sljedećim rečenicama: “Napisati knjigu o događajima iz bliske prošlosti i adresirati je mogućem čitatelju, kome su ti događaji ili njihove posljedice vlastito iskustvo, vrlo je odgovoran posao. Osobna stajališta, opredjeljenja, ambicije i interesi, a poglavito uspomene na traumatične događaje iz petogodišnjeg rata, stoje nasuprot želji za objek-tivnim prikazom prošlosti. Većina sudionika uobličila je osobnu sliku prošlih događaja na vlastitim iskustvima.” (str. 9). Jedino nije naveo da i zavičajni identitet može odrediti kut gledišta, odnosno dovesti do (ne)svjesne selekcije prikaza događaja u bliskoj prošlosti. Iz Lučićeve biografije na kraju knjige či-tatelji mogu doznati da je rođen u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju i imao prvo radno mjesto. U tom je pogledu znakovito da je prvi dio njegove knjige popraćen fotografijama uobičajenih događaja, koji su obilje-žili posljednje desetljeće komunističke vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno Jugoslaviji (doček Titove štafete, podrška Palestincima i vježbe teritorijalne obrane i civilne zaštite), a sve se fotografije odnose na Ljubuški! U nastavku teksta navest ću niz Lučićevih spontanih propusta, odnosno previda i proma-šaja, koji su mogli nastati zbog njegove uske zavičajne perspektive.

Propust zbog predrasuda i odbojnosti hercegovačkog Hrvata prema komunističkoj vlasti

Lučić ističe činjenicu da je tijekom Drugog svjetskog rata, uglavnom na zavr-šetku i neposredno poslije rata u komunističkom režimu, u hrvatskom dijelu Hercegovine u širem smislu (današnje tri županije koje imaju hercegovačko ime) ubijeno 23000 Hrvata; ubijen je svaki treći muškarac, a prosjek starosti bio je 23 godine. (Tu činjenicu zaista treba imati u vidu, ako se srpska masov-na ubojstva nešto više od 8000 muškaraca i dječaka, Bošnjaka-muslimana, u Srebrenici 1995. smatraju genocidom!) Međutim, Lučić ubrzo dodaje da su od sva tri naroda u Bosni i Hercegovini Hrvati najslabije bili integrirani u socijalističko društvo i da je došlo do dubokog jaza između većine hrvatskog naroda i, ionako malobrojnih, članova i vodstva komunističke partije iz hrvat-skih redova, koji su iskazivali svoj otklon od hrvatstva tako što su uglav-nom koristili srpski (srpsko-hrvatski) jezik. Ne može i ne želi sakriti svoje predrasude: “najprije su se hrvatski komunisti odrekli pripadnosti hrvatskoj kulturi i naciji, a onda je prvom prilikom narod njima odrekao punomoć za za-stupanje. Tako su Hrvati u BiH ostali bez vodstva koje je moglo na strateškoj razini promišljati nacionalne interese. Ono lokalnih partijaca koji su iz čisto karijerističkih razloga ‘raščistili s religijom’ i hrvatstvom nisu imali nikakvu društvenu težinu i uglavnom su bili teško kompromitirani u očima svojih suna-rodnjaka.” (str. 22).Te se predrasude jasno vide već u njegovom predgovoru: “Ovu knjigu posvećujem svima onima koji komunističku utopiju nisu mirno i pokorno prihvaćali i koji su svoj otpor bili u stanju primjereno artikulirati i pretvoriti u društveno bitno djelovanje. Svima koji su govorili, pisali i po-stupali – svima koji i dalje govore, pišu i postupaju – ne plašeći se zloduha

325Jednostrani prikaz iz jednokutnoga gledišta

prošlosti i ne strahujući od neizvjesne budućnosti.” (str. 11). Knjiga je tako po-svećena i meni, ali se ipak plašim zloduha prošlosti, jer se politička i društve-na elita komunističkog režima (ili njihovih bioloških nasljednika i sljedbenika istog mentaliteta) prilagodila novoj situaciji i u mnogočemu ponovno odlučuje o našim sudbinama. Također strahujem za našu budućnost u postkomunističkom i tranzicijskom demokratskom društvu u Hrvatskoj gdje je korumpirana i krimi-nalna vlastu bescjenje rasprodala(i još uvijek rasprodaje) društveno vlasništvo politički podobnim ljudima,koji su masovno otpustili radnike;sanirala propale banke novcem poreznih obveznika, a zatim ih jeftino prodala stranim bankama, koje su kreditnim mešetarenjem od ljudi (poreznih obveznika) napravile siroti-nju i dužničke robove; legalizirala privatne utjerivače dugova i ovršitelje, koji za mali dug izbacuju ljude iz njihovih domova na ulicu i prisvajaju i prodaju njihove nekretnine; prisilila visoko obrazovane ljude da se, zbog loših uvjeta rada i života, masovno iseljavaju u inozemstvo; počela naplaćivati zdravstvo i visoko obrazovanje, a postoje težnje da rasproda prirodna i kulturna bogatstva. A sve je to bilo nezamislivo u “komunističkoj utopiji”. Strahujem i za buduć-nost Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer su raspadom Jugoslavije odsječeni (i ostavljeni, da ne kažem prodani) od Republike Hrvatske upravo geopolitičkim granicama uspostavljenima početkom 18. st. između tri odavno nepostojeće ve-lesile – Habsburške Monarhije, Venecijanske Republike i Osmanskog Carstva. A nisam komunist i jugonostalgičar, ali ni hrvatski šovinist ili romantičar.

U Lučićevoj biografiji na kraju knjige piše da je na prvim demokratskim izbo-rima u Bosni i Hercegovini u studenome 1990. (dakle, kao mladić) postao zastu-pnik Hrvatske demokratske stranke (HDZ) te izabran u Vijeće općina Skupštine Bosne i Hercegovine. HDZ je osnovanu Zagrebu, odnosno u (tada još uvijek Socijalističkoj) Republici Hrvatskoj i odmah je dobio razmjere nacionalnog po-kreta, a istoimena stranka u Bosni i Hercegovini bila je samo podružnica čijim se imenom davalo do znanja da iza Hrvata u Bosni i Hercegovini stoji hrvatsko političko vodstvo u Zagrebu. A komunistička prošlost osnivača i najistaknutijih članova te stranke dobro je poznata. Prvi predsjednik HDZ-a i samostalne Repu-blike Hrvatske, Franjo Tuđman, bio je član Generalštaba Jugoslavenske narod-ne armije u Beogradu i u svoje vrijeme najmlađi general u njezinim redovima, ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, narodni zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća i predsjednik odbora za znanstveni rad Sabora So-cijalističke Republike Hrvatske. Prvi HDZ-ov potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, Josip Manolić je kao oficir zloglasnog Odeljenja za zaštitu naroda (OZN-a), a zatim Ureda državne bezbednosti (UDB-a), nadzirao sve zatvore za političke zatvorenike u Jugoslaviji, a osobno je proveo utamničenje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kasnije je bio načelnik Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) komunističke Jugoslavije. Prvi HDZ-ov predsjednik Vlade Republike Hrvatske Stjepan Mesić bio je zastupnik u Saboru (komunista) SR Hrvatske, gdje je 1967. osudio Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, pot-pisnike usporedio s hrvatskim emigrantima, koji su poduzimali oružane napade na jugoslavenska predstavništva u inozemstvu, optužio ih za razaranje temelja

326 Darko Periša

socijalističke Jugoslavije i bratstva i jedinstva, i zahtijevao da tužilaštvo protiv njih pokrene krivični postupak.1 Prvi HDZ-ov ministar unutarnjih poslova Re-publike Hrvatske, Josip Boljkovac,bio je oficir OZN-e (upravo oficir, jer se on i Manolić ne bi smjeli na hrvatskom jeziku nazivati časnicima) i kasnije načelnik Odjela za putovnice (pasoše) i granice u SUP-u SR Hrvatske. Da su se takvi ljudi znali i umjeli preobraziti iz komunista u nacionaliste najbolje govori slu-čaj Josipa Perkovića, koji je bio načelnik Odjela za neprijateljsku organizaciju Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, da bi mu poslije demokratskih promje-na bila povjerena organizacija Sigurnosno-informativne službe (SIS) na čijem je čelu bio Miroslav Tuđman, sin predsjednika Republike Hrvatske, a zapravo J. Perković u njegovoj sjeni do svoga umirovljenja.2

U Lučićevoj biografiji na kraju knjige piše da je i on utemeljio i vodio SIS Hrvatskog Vijeća Obrane. Ako je hrvatska politika u Bosni i Hercegovi-ni tijekom 90-ih godina 20. st. bila sastavni dio hrvatske politike o kojoj se odlučivalo u Zagrebu (u konačnici na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini) i ako je Lučić bio podređen M. Tuđmanu, prije nego što je potonjeg zamijenio Tomislav Karamarko, nije teško zaključiti tko je svoj trojici dao prve stručne upute o organizaciji tajne službe. Sve u svemu, pripadnici hrvatskog naroda

1 S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije, Vjesnik, godina XXVII, br. 7225, Zagreb, petak 31. ožujka 1967., str. 3.

2 Njemačka je još od međunarodnog priznanja samostalnosti i neovisnosti Hrvatske (za koje se upravo Njemačka politički najviše zauzela) tražila izručenje J. Perkovića zbog suđenja za orga-nizaciju ubojstava hrvatskih političkih emigranata na njezinom tlu, ali HDZ dok je bio na vlasti nije želio ni čuti za njegovo izručenje, a 1998. je optužbu protiv njega u Hrvatskoj čak proglasio zastarjelom. Svega dva dana (28. lipnja 2013.) prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju – poslije dugotrajnog i teškog pristupnog procesa u kojem je hrvatsko političko vodstvo bespogovorno i dodvoravajući se izvršavalo čak i ponižavajuće uvjete – vladajuća Socijaldemokratska partija (SDP) Hrvatske (inače politička nasljednica Komunističke par tije Hrvatske) na čelu s njezinim predsjednikom i ujedno premijerom Vlade Republike Hrvatske, Zoranom Milanovićem, pred-ložila je i u Saboru, zahvaljujući proračunatima koalicijskim partnerima, izglasala licemjerni zakon protiv Perkovićevog izručenja, čak kolokvijalno nazvan Lex Perković, s tobožnjom za-štitom hrvatskih državnih interesa, odnosno hrvatskih građana. Zakon je podržao predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović (član SDP-a), koji je za savjetnika za nacionalnu sigurnost uzeo Perkovićevog sina Sašu! Time je SDP izazvao veliku političku krizu unutar Hrvatske, ali i s Vladom Njemačke (kancelarka Angela Merkel je odmah bojkotirala proslavu povodom ula-ska Hrvatske u EU) i Europskom komisijom u Bruxellesu, koja je zaprijetila sankcijama. Kada SDP nije uspio u svojoj nakani predložio je i u Saboru izglasao promjenu Ustava po kojoj će se J. Perkoviću suditi u Hrvatskoj, tako da kompromitirajuće tajne prošlosti njihovih nekadašnjih čelnika i očeva nekih današnjih političara ne izađu u javnost. Poslije sedam mjeseci (24. siječnja 2014.),Hrvatska je ipak izručila Perkovića Njemačkoj. Upravo je HDZ kao najjača oporbena stranka, a posebno njegov novi predsjednik Tomislav Karamarko, također bivši službenik i jedno vrijeme načelnik SIS-a, cijelo vrijeme vršio pritisak da se Perković izruči i odgovara za ubojstva u doba komunističkog režima. U isto vrijeme nitko iz HDZ-a ne spominje da bi također trebalo pokrenuti postupak za rasvjetljavanje organizacije ubojstava njihovih političkih protivnika ili ne-istomišljenika tijekom 1991. i 1992. – Mira Barešića, Ante Paradžika, Josipa Reihla Kira i Blaža Kraljevića – o čemu bi Perković također mogao, trebao ili morao nešto znati.


u Bosni i Hercegovini, koji su 1990. glasovali za HDZ ili bili njegovi čla-novi, u konačnici su (ne)svjesno ipak za svoje političke vođe izabrali ili potvrdili (istaknute) komunističke sunarodnjake. Vodstvo HDZ-a je uvi-jek na “strateškoj razini znalo promišljati nacionalne interese”, posebno u svoje ime i za svoj (privatni) interes.

Propust zbog perspektive hercegovačkog katolika

Lučić u zasebnom poglavlju opširno analizira odnos komunističkog režima prema Katoličkoj crk vi (str. 93-105). Kao primjer navodi pismo koje su obja-vili šestorica katoličkih svećenika i redovnika iz Hrvatske u emigraciji u hr-vatskom emigrantskom listu, u kojem oštro napadaju komunistički režim po-vodom blaćenja lika Alojzija Stepinca. Ipak, najviše prostora Lučić daje danas svjetski poznatom slučaju kada su djeca u katoličkom selu Međugorju između Čitluka i Ljubuškog obavijestila svoga župnika fra Jozu Zovku da im se 24. lipnja 1981. ukazala Blažena Djevica Marija (Bogorodica), te da se nastavila ukazivati upozoravajući na molitvu za mir. Vijest o tome se brzo proširila među katoličkim vjernicima izvan Hercegovine. Komunistička je vlast na sve načine pokušala kompromitirati taj čud(es)ni događaj, a fra J. Zovko je uhićen i osuđen na tri i pol godine zatvora. Kasnije je njegova kazna smanjena na dvi-je godine, a pušten je poslije godinu i pol. Kada je deset godina (i jedan dan) kasnije, 25. lipnja 1991., Jugoslavenska narodna armija (JNA) izravno napa-la Sloveniju i Hrvatsku, koji su upravo proglasili samostalnost i neovisnost, mnogi vjernici su u tome vidjeli potvrdu Gospinog ukazanja i njezinih poruka.

Treba navesti da se čud(es)ni događaji u Međugorju nisu ticali samo ko-munističkog režima, nego su uz njih vezani problemi koji traju i danas, četvrt stoljeća poslije nestanka komunističke Jugoslavije. Od ranije napeti odnosi iz-među Mostarsko-duvanjske biskupije i Hercegovačke franjevačke provincije došli su do izražaja upravo oko Međugorja. To mjesto godišnje posjeti oko 1,5 milijun hodočasnika što znači da nije riječ samo o duhovnom nego i o velikom financijskom interesu hercegovačkih franjevaca. Zbog otkazivanja poslušnosti biskupu Ratku Periću, fra J. Zovku oduzete su svećeničke ovlasti na području Mostarsko-duvanjske biskupije, a premješten je prvo u franjevački samostan na otočiću Badiji (između Pelješca i Korčule), a zatim u samostan hercegovačkih franjevaca u Dubravi u Zagrebu. Kod jednog dijela vjernika pojavila se skepsa, jer se ukazanja u Međugorju znatno razlikuju od onih u Lourdesu u Francuskoj i Fatimi u Portugalu – u Međugorju je do danas, navodno, bilo stotine ukazanja i raznih, najčeš će vrlo jednostavnih poruka, a vidjeoci žive svjetovnim životom, dok je na prethodnim mjestima bilo 18, odnosno šest ukazanja s tajnovitim pro-ročanskim porukama (od kojih su neke vezane uz katoličku dogmu, a neke su tek vremenom ostvarene i shvaćene), a od djece su poživjeli samo po jedna dje-vojčica, koje su postale najrevnije časne sestre. Sveta Stolica u Rimu još uvijek nije priznala autentičnost ukazanja u Međugorju, za razliku od onih u Lourdesu

328 Darko Periša

i Fatimi, iako Međugorje kao Marijansko hodočasničko svetište i najveću ispo-vjedaonicu u Europi nitko ne osporava.

Nasuprot fra J. Zovku, Lučić ne navodi don Filipa Lukendu, župnika u Pre-snačama kod Banje Luka, koji je bio posljednji katolički svećenik u Bosni i Her-cegovini, pa i u Jugoslaviji, protiv kojega je komunistički režim vodio namje-šteni sudski proces, i to sličan onome nadbiskupu Stepincu. Optužnica je glasila da je Lukenda svojim župljanima govorio o Stepincu da je nevin i nepravedno osuđen jer nije htio slušati Tita, da je sudski proces protiv njega namješten i sramotan, da je laž ono što se piše o njemu, da bi katolici trebali obvezno posje-ćivati Stepinčev grob zato što je on svetac za Hrvate. Zatim je optužen da je go-vorio kako je Jugoslavija jedan zatvor, jer se jedino u njoj, Albaniji, Bugarskoj i SSSR-u radi na Božić i da u Jasenovcu nije uopće stradalo toliko žrtava kao što se govori i piše. Također je optužen da je govorio kako je Srba u tom kraju više sada nego što ih je bilo prije rata, pa su zbog toga Srbi u većini, a osnovni razlog što se smanjio broj Hrvata jest taj što su ih Srbi za vrijeme rata poubijali; da su Srbi zauzeli visoke položaje dok Hrvati ne mogu dobiti primjerena radna mjesta i zbog toga se iseljavaju iz Bosne; da su u Vladi pretežito Srbi, koji krivo vode politiku, pa Hrvatska mora sa svojim devizama otplaćivati dugove; da Hrvati ne bi trebali ulaziti u brak sa Srbima i Muslimanima, jer mješoviti brakovi vi-šestruko nisu dobri; da natalitet Hrvata opada, jer se Hrvati kao najmalobrojniji miješaju sa Srbima i Muslimanima; da Hrvati ne bi trebali čitati novine pisane ćirilicom, jer je to srpsko pismo, te druge slične optužbe.

Lukenda je, uz pretresanje župnog stana, uhićen 24. siječnja 1986. i na Okružnom sudu u Banjoj Luci je zbog “izazivanja nacionalne, rasne i vjer-ske mržnje, razdora ili netrpeljivosti” osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od četiri godine, uz plaćanje troškova suda. Drugostupanjski sud u Sarajevu smanjio je kaznu na dvije i pol godine, a pušten je poslije godinu i pol sasvim narušenog zdravlja. Poslije liječenja i oporavka opet je preuzeo svoju župu u Presnačama, gdje je bio cijelo vrijeme prošlog rata. Srpski ekstremisti imali su poseban pik na njega, tako da su nekoliko puta pucali na crk vu i župni ured, a jednom i na njega u automobilu. Bio je upozoren da mu se sprema zlo, ali nije želio napustiti svoju župu. Kratko poslije ponoći 12. svibnja 1995. srpski su ekstremisti eksplozivom srušili crk vu i biskupijsko svetište sv. Male Terezije i zapalili župni stan u Presnačama. Tom su prilikom živi spaljeni Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić.3

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem su Muslimani malobrojni

Pišući o međunacionalnim sukobima u Socijalističkoj Republici Bosni i Her-cegovini, koji su narušili “bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda”, Lučić

3 Anto ORLOVAC, Banjolučki martirologij. Svećenici Banjolučke biskupije – žrtve ratova dvade-setog stoljeća, Biblioteka Glasnika banjalučke biskupije, knjiga 2, Banja Luka, 1999., 138-145.

str. 138-145.


navodi dva slučaja (str. 141-143). Prvi je bio 1982. u općini Prozoru (Rami), kada su petorica Hrvata napali jednog Muslimana u prometu, a sutradan je taj Musliman sa svojim sinom napao dvojicu Hrvata napadača i pri tome su jednog teško ozlijedili. Drugi je slučaj bio sukob mladića iz jednog hrvatskog i jednog muslimanskog sela u općini Tesliću 1983., koji se svodio na napade u kafiću, dočekivanje i naganjanje i traženje zaštite kod naoružanih organa reda.

Takvih je sukoba zapravo bilo mnogo među omladinom u srednjim ško-lama, fizičkim radnicima na gradilištima, navijačima na utakmicama i vojni-cima ročnicima u JNA. Često je povod bio nevezan za nacionalne (i vjerske) razlike, ali je do sukoba brže i lakše dolazilo zbog postojeće netrpeljivosti ili nesnošljivosti ljudi različitih svjetonazora. Takve je sukobe kroz obrazovanje zapravo podgrijavala sama komunistička vlast u Bosni i Hercegovini (u kojoj su dominirali Srbi) gdje su Muslimani bili nezadovoljni što moraju u školi učiti da su Turci Osmanlije bili nasilni osvajači, da su Muslimani potomci uglavnom Srba i Hrvata, koji su iz koristoljublja dragovoljno prihvatili islam i tako se poturčili, da Muslimani kao nacija postoje tek od 1968. (odnosno 1971.), da u školi iz povijesti moraju učiti o ratovima Srba protiv Osmanlija i drugih (Kosovski boj, srpski ustanci, uloga Srbije u balkanskim i svjetskim ratovima), da im se materinski jezik zove srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, a žive u Bosni, da iz književnosti moraju za lektiru obvezno čitati povijesne romane slavnog književnika (i nobelovca) Ive Andrića, koji je negativno pisao o bosanskim muslimanima u osmansko doba, itd. Zbog toga je vjerojatnije da je napetost bila veća i da su sukobi (verbalni i tjelesni) bili češ ći između Mu-slimana i Srba, nego Hrvata s pripadnicima ta dva naroda. Ali Lučić ne navodi ni jedan slučaj sukoba Srba i Muslimana, odnosno Hrvata i Srba. Zapravo ne navodi ni jedan slučaj čije su posljedice bile veće od tjelesnih ozljeda i ošteće-nja automobila nekog od sudionika.

U Ljubuškome gdje je Lučić rođen i odrastao, prije posljednjeg rata ži-vjelo je vrlo malo Muslimana (u gradu 27%, ali u općini ukupno svega 5,1% prema popisu stanovništva 1991.), i neznatan broj Srba. Zbog te je okolnosti sigurno osobno poznavao napetosti i sukobe Hrvata s Muslimanima u rodnom kraju poslije završetka Drugog svjetskog rata, gdje su Hrvati imali hipoteku ustaštva, a Muslimani bili od te hipoteke oslobođeni i još povlašteni od strane komunističke vlasti. Tako mu se i moglo dogoditi da je tijekom 80-ih godina 20. st. zapamtio (pa tako i u knjizi naveo) samo sukobe između pripadnika ta dva naroda, odnosno da nije čuo, pročitao i zapamtio stravičan pokolj nad Muslimanima u Banjoj Luci.

Pokolj je napravio Drago Udovčić iz sela Grab, južno od Banje Luke 19. travnja 1988. U predvečerje tog dana zaputio se iz svoje kuće u Gornji Šeher, prigradsko naselje (nekad najstariji dio grada) s gotovo isključivo musliman-skim stanovništvom, udaljeno 3-4 km od Graba, te na javnom mjestu gdje se okupljaju ljudi i igraju djeca počeo nožem ubijati sve koje je zatekao. Na licu mjesta ubio je troje (od toga dvoje djece), a ranio sedam ljudi. Mještani su ga

330 Darko Periša

pokušali uhvatiti, ali im se on otrgnuo i pobjegao prema svome selu i putem uletio u jednu kuću te pokušao uzeti mladića za taoca. Svladala ga je tek mili-cija, a tom je prilikom jedan milicajac ozlijeđen.4 Taj je događaj narušio “brat-stvo i jedinstvo”Muslimana i Srba u Banjoj Luci, tako da je odmah javnoš-ću proširena vijest da je Udovčić registrirani teški psihički bolesnik (odmah objavljena u banjolučkom novinskom listu s viješ ću o zločinu, ali i reakcijom ostarjelih partizanskih boraca), da je imao sukob s ocem i da njegov pokolj nije bio na nacionalnoj osnovi, jer je jedna ranjena djevojčica Srpkinja, a obi-telj u čiju je kuću bježeći nasilno upao srpska. Na pitanje više hrabrijih nego inteligentnijih ljudi zašto Udovčić kao registrirani teški psihički bolesnik nije bio u psihijatrijskoj bolnici na liječenju i zašto nije pokolj napravio u svome selu prije nego što se uputio u Gornji Šeher ili nastavio nakon što je pobjegao, bio bi muk. Zločinac je u zatvoru navodno izvršio samoubojstvo tako da (za razliku od uzroka, koji je očito duševna bolest) motiv pokolja nije razjašnjen, ali je došlo do izražaja nepovjerenje Muslimana prema Srbima. Četiri godine kasnije, takvi su događaji bili gotovo uobičajeni upravo nad nesrpskim sta-novništvom u Banjoj Luci (upravo je cijeli Gornji Šeher brzo etnički očiš ćen i, što je znakovito, preimenovan u Obilićevo u čast srpskog junaka Miloša Obi-lića, ubojice osmanskog sultana Murata na Kosovu polju) i drugim općinama, ali i srpskim stanovništvom u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su bili pod hrvatskom i muslimanskom oružanom vlaš ću.

Propust zbog predrasuda iz hrvatske provincijalne perspektive

Lučić u predgovoru piše: “Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne de-vedesete, ostale u sjećanju kao ‘zlatno doba’, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba ‘novoga vala’ i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade.” (str. 9). Međutim, nigdje u knjizi ne navodi da se tada u Sarajevu pojavio glazbeni “pokret” koji je bio reakcija na”novi val”, a samog je sebe sarkastično naz(i)vao Novim primitivizmom (New Primitivs). Njihov glavni predstavnik bio je sastav Zabranjeno pušenje, a zatim Elvis J. Kurtović and his Meteors, Plavi orkestar, Bombay štampa, u početku donekle Crvena jabuka. Zabranjeno pušenje u svojim je pjesmama, čiji je autor tek-stova i glazbe uglavnom bio Davor Sučić zvani Sula, tretiralo socijalne teme i obične stvarne osobe, tako da su odmah stekli veliku popularnost u Sarajevu, Bosni i Hercegovini te cijeloj Jugoslaviji. Paralelno s glazbom, poje dinci su pripremali radijsku, a1984. televizijsku satiričnu emisiju Top lista nadreali-sta, koju je emitirala Televizija Sarajevo. U toj su emisiji otvoreno kritizirali socijalističko društvo ili se šalili na račun komunističke vlasti. Već s prvim

4 Noć užasa u Šeheru, Glas, godina XLV, br. 5319, Banja Luka, četvrtak 21. aprila 1988., 1, 7 (ćirilica); Teško shvatljiva surova istina, Glas, br. 5320, Banja Luka, petak 22. aprila 1988., 1, 7; Noć užasa u Gornjem šeheru, Oslobođenje, godina XLV, br. 14310, Sarajevo, četvrtak 21. aprila 1988., 1 (latinica), 4 (ćirilica).

str. 1

str. 1

str. 1


albumom Das ist Walter, objavljenim iste godine, i popratnoj turneji po Jugo-slaviji te skečevima u Top listi nadrealista izazivali su kontroverze i probleme s vlastima.

Lučić veliku pozornost daje događaju u Sarajevu s početka siječnja 1987., koji je isprovocirao komunističku vlast (str. 196-205). Riječ je o studentskoj rođendanskoj proslavi, koju je organizirala Isidora Bjelica u stanu svoga oca Dimitrija, tada poznatoga šahovskog majstora i novinara. Sudionici slavlja bili su obučeni u crne košulje s kukastim križevima na rukavima. Zidovi stana bili su okićeni nacističkim zastavama i parolama, a prikazivani su filmovi o Hitleru i Trećem Reichu. Neki od sudionika danas su poznate ili javne osobe, u prvom redu spisatelji – osim Isidore Bjelice, to su Miljenko Jergović, Alek-sandar Hemon, Darko Lukić, Gordana Grozdanić, Nedim Osmanagić i Željko Cvijanović. Iako su studenti optuženi za “fašizam”, s obzirom da su oni bili sinovi i kćeri iz “viših” i “boljih” obitelji, a neki od studenata su bili i članovi Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), postupak komunističke vlasti prema nji-ma bio je relativno blag. Ocijenjeno je da je riječ o izdvojenoj skupini “idej-no dezorijentiranih studenata”, koja je “podlegla desničarskoj indoktrinaciji”. Sudionici koji su bili članovi SKJ-a isključeni su iz članstva ili su ukoreni na “drugarskom vijeću”.

Lučić na kraju opisa tog događaja zaključuje: “Bez obzira na sve razloge zbog kojih su sudionici ‘fašističkog rođendana’ pošteđeni kaznene ili barem prekršajne odgovornosti, ostaje činjenica da se čitav slučaj dogodio samo 15-ak mjeseci nakon suđenja duvanjskim mladićima za ‘terorizam’ i dvije godine nakon uhićenja i suđenja ‘brišničkoj’ skupini. Naravno da se u Sarajevu nije radilo ni o kakvoj ‘fašističkoj ideologiji’ ni fašizmu, kao što to nije bio slučaj ni u Duvnu. Ono što je važno za ovaj slučaj jest to da odnos prema učenicima i studentima Hrvatima iz Duvna nije bio isti kao odnos prema studentima različitih nacionalnosti – što je posebno važno – iz Sarajeva. Dok su prvi osu-đeni kao ‘okorjeli srednjoškolci’, fašisti i teroristi, drugi su ukoreni na ‘dru-garskom vijeću’ zbog ‘egzibicionizma’.” Poslije nekoliko redaka dodaje: “Da bismo objasnili svu složenost odnosa između sela i grada, odnosno Sarajeva i rubnih dijelova BiH, trebalo bi nam mnogo više prostora nego što to dopušta ovo poglavlje u knjizi. Komunistička društvena elita (iako i sama najvećim dijelom sa sela) najčeš će se prezrivo odnosila prema selu i seljacima kao nekoj vrsti nepopravljivih klasnih neprijatelja i protivnika socijalizma (uspr-kos činjenici što je u komunizmu ili socijalizmu seljaštvo uz radništvo bilo glavna klasa? – op.). Ta se netrpeljivost zadržala i do danas, a u mnogim (pro)komunističkim interpretacijama rata iz devedesetih govori se o sukobu rural-nih elemenata s urbanim, odnosno napadu na gradsku kulturu i civilizaciju. U svakom slučaju, duvanjski mladići završili su u zatvoru, a sarajevska je mladež završila fakultete, dijelom magistrirala i doktorirala te i danas, nakon što se komunistički sustav urušio zajedno s jugoslavenskom državom, zauzima vrlo važnu poziciju u društvu.”(str. 205).

332 Darko Periša

Da je riječ o jednostranom prikazu i zaključku svjedoči koncert Zabranjenog pušenja u Rijeci 27. studenoga 1984., kada je pjevač Nenad Janković zvani Nele Karajlić, nakon što im se pokvarilo pojačalo, ishitreno rekao publici: “Raja, malo nam je koncert kasnio, jer je crko Maršal.” i odmah dodao: “Mislim na pojača-lo.” No, vlasti su tu, naizgled bezazlenu i naivnu izjavu, shvatile kao vrijeđanje lika i djela pokojnog maršala Tita. (Lučić kao primjer vrijeđanja pokojnog Tita na str. 180 navodi pjesmu Gojka Đoge Zver nad zverovima, zbog koje je njezin autor bio osuđen na dvije godine zatvora.) Pre ostali koncerti su otkazani, radijske i televizijske stanice su skinule s repertoara njihove pjesme, a Top lista nadreali-sta se prestala emitirati. Služba državne sigurnosti u Sarajevu pokrenula je seriju privođenja članova sastava i informativnih razgovora te montirani proces protiv njih, iako su Nele i Sula, također bili studenti i djeca sarajevskih intelektualaca, čak sveučilišnih profesora. U njihovu su obranu (ne)očekivano stali omladinski novinski listovi Polet, Mladina, Iskra, Naši dani i Studentski list, a od državnih Slobodna Dalmacija, tako da se afera stišala bez zatvorskih kazni. Zbog nastale je situacije pjevač Nele teško bolestan ležao u postelji pola godine od dobivenog stresa. Kada se afera stišala, sastav je snimio i objavio svoj drugi i to dvojni album. Iako je novi album bio kvalitetniji i sadržajniji od prethodnoga, zbog medijske blokade bio je loše prodavan, kao i ulaznice za koncerte na turneji koja je uslije-dila zbog straha organizatora i pretjerane prisutnosti policije na koncertima. To je dovelo do bankrota sastava i napuštanja polovice članova.

Kada su krajem 80-ih okovi komunizma popustili, ponovno je krenula s emitiranjem Top lista nadrealista. Nadrealisti su u svojim skečevima 1989. i 1990. proročanski najavili raspad Jugoslavije, međunacionalne ratove, kantonizaciju Bosne i Hercegovine i povrh svega podjelu Sarajeva, što će se sve obistiniti u narednim godinama. Uz to su svoje parodije TV dnevnika prikazivali obučeni u uniforme JNA čime su dali do znanja da ta vojska kon-trolira sve segmente života u Jugoslaviji.

Raspad Jugoslavije i nacionalne podjele unutar Bosne i Hercegovine odra-zile su se i na Zabranjeno pušenje, tako da su neko vrijeme paralelno postojala dva istoimena sastava – jedan u Zagrebu pod Sulinim, a drugi u Beogradu pod Neletovim vodstvom. Međutim, Davor Sučić je, osim što je u Zagrebu nasta-vio glazbenu karijeru, studirao povijest na Filozofskom fakultetu i na osnovi osobnog iskustva napisao i 2008. obranio diplomski rad upravo pod naslovom Crko Maršal. Sukob omladinske subkulture i jugoslavenske službene politike osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Važnost tog rada za temu Lučićeve knjige ne treba posebno naglašavati.

Prvi propust zbog perspektive (isključivo) hrvatskog zastupnika u Skupštini Bosne i Hercegovine

Kako piše u Lučićevoj biografiji, on je kao kandidat HDZ-a krajem 1990. izabran u Vijeće općina Skupštine Bosne i Hercegovine, što znači


da je izravno sudjelovao i bio upoznat sa svim važnijim političkim do-gađanjima u narednom razdoblju. Usprkos tome, ni na jednom mjestu u svojoj knjizi ne spominje Bogića Bogićevića, koji je u mnogočemu bio jedinstven političar u Bosni i Hercegovini, ali i Jugoslaviji, a za mnoge najsvjetliji politički lik u kriznom razdoblju od 1989. do 1991. Bogićević je za bosanskohercegovačkog člana Predsjedništva Socijalističke Fede-rativne Republike Jugoslavije izabran referendumom stanovnika Bosne i Hercegovine 25. lipnja 1989., između pet kandidata (a pobijedio je s preko 200 000 glasova više od svog najboljeg konkurenta), i tako postao prvi demokratski izabran član Predsjedništva Jugoslavije od 1945. do općih demokratskih izbora. Njegov politički vrhunac bio je na sjednici Predsjedništva Jugoslavije, održanoj 12. ožujka 1991., kada su članovi trebali usvojiti ili odbiti prijedlog uvođenja izvanrednog stanja u državi preko vojne intervencije JNA, a čiji je stvarni cilj bio uvođenje vojne diktature u Hrvatskoj i Sloveniji te rušenje republičkog vodstva u Bosni i Hercegovini te Makedoniji. U to je doba Slobodan Milošević imao sigur-na čak četiri od osam članova Predsjedništva – tri iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, svi srpske nacionalne pripadnosti, dok je član iz Crne Gore bio sasvim prosrpski usmjeren – koji su bili za vojnu intervenciju. S druge su se strane nalazili članovi Predsjedništva Hrvat, Slovenac i Makedonac, sa suprotstavljenim stavom. Iako je po nacionalnosti Srbin, Bogićević je glasom protiv spriječio intervenciju JNA, što je šokiralo miloševićevske članove Predsjedništva. Iz tog razdoblja datira njegova čuvena izjava: “Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji. “Da je Bogićević tada glasovao za uvođenje izvanrednog stanja u Jugoslaviji, za Organizaciju uje-dinjenih nacija to bi sigurno bila unutarnja stvar te države i ne bi osudila JNA i Miloševićevu politiku, a pogotovo NATO ne bi poduzeo vojnu intervenciju protiv Srba, što je kasnije ipak napravio u neko-liko navrata. Hrvatska i Slovenija bi sigurno bile u mnogo gorem položaju u svojim nakanama za proglašenje neovisnosti u granicama socijalističkih republika, koje je ubrzo uslijedilo, ali je pitanje kada bi bile međunarodno priznate i u kakvim bi granicama to vrijedilo za Hrvatsku. Referendum za neovisnosti suverenost Bosne i Herce-govine vjerojatno bi bio utopija. Bogićević se istakao i kao posrednik u pregovorima između Vlade Republike Slovenije, koja je upravo pro-glasila neovisnost prema Jugoslaviji, i Vrhovne komande JNA o puštanju vojnika-ročnika i deblokadi vojarni JNA od strane Teritorijalne obrane Slovenije. Ratno razdoblje od 1992. do 1995. proveo je u opsjednutom Sarajevu kao poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH i pot-predsjednik Socijaldemokratske partije BiH. Predsjednik Republike Hr-vatske Stjepan Mesić je 2002., s obzirom da je to za života propustio napraviti njegov prethodnik F. Tuđman, odlikovao Bogićevića visokim priznanjem za njegov značajan doprinos neovisnosti i cjelovitosti Re-publike Hrvatske te zauzimanje u postizanju mirnog rješenja prilikom raspada Jugoslavije.

334 Darko Periša

Drugi propust zbog perspektive (isključivo) hrvatskog zastupnika u Skupštini Bosne i Hercegovine

Za razliku od Bogićevića, Lučić se osvrće na Fikreta Abdića zvanog Babo, ali isključivo u slučaju “Agrokomerc” iz 1987. (str. 206-209). Na Abdićevu ulogu u razdoblju od 1990. do 1992. kada je bio član Predsjedništva Republike Bo-sne i Hercegovine uopće se ne osvrće, osim u legendama uz dvije fotografije (str. 305, 345).

F. Abdić je, poslije izlaska iz zatvora, u kojem je bio zbog (dobrim dije-lom) namještenog političkog procesa u slučaju “Agrokomerc”, uživao veliku popularnost među Muslimanima, ali zbog svojih velikih ekonomskih poduzet-ničkih sposobnosti poštovanje kod pripadnika drugih naroda. Zbog toga ga je jugoslavenski premijer Ante Marković, pokušao pridobiti da pristupi u Savez reformskih snaga Jugoslavije. On je to odbio i svega dan prije raspisivanja izbora u Bosni i Hercegovini u jesen 1990., pristupio muslimanskoj Stranci demokratske akcije čiji je predsjednik bio Alija Izetbegović. Na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao predstavnik Muslimana dobio je najveći broj glasova. Međutim, mjesto predsjednika Predsjedništva prepustio je A. Izetbegoviću i ostao samo član, što će se pokazati najvećom pogreškom po njegovu političku budućnost, a vjerojatno i političku bu-dućnost njegovog naroda.

Abdić je s revnoš ću vršio svoju dužnost po cijenu života. Kada su srpske ekstremističke postrojbe (Srpska dobrovoljačka garda Tigrovi i oružane snage Srpske radikalne stranke Beli orlovi) pod zapovjedništvom Željka Ražnato-vića Arkana,5 uz podršku JNA koja se sasvim pretvorila u srpsku vojsku, 1. i 2. travnja 1992. napale Bijeljinu, koja je bila većinski muslimanski grad, počinjeni su prvi masovni zločini nad muslimanima. Arkan je osobno pozvao novinara Rona Hovinas ciljem snimanja fotografija “oslobađanje Bijeljine”, a kada su svijet obišle njegove zastrašujuće fotografije svirepih ubojstava nena-oružanih građana, Arkan je raspisao nagradu za glavu tog novinara. U Bije-ljinu je 4. travnja došla delegacija Predsjedništva Bosne i Hercegovine kako bi istražila zločine. Delegaciju su osim Abdića sačinjavali Biljana Plavšić kao srpski i Jerko Doko kao hrvatski član. Usprkos upozorenju JNA da im ne mogu garantirati sigurnost, članovi delegacije odlučili su ući u grad. Kada su Arkanovi vojnici svima iz delegacije koji nisu Srbi naredili da legnu na zemlju prijeteći da će ih ubiti, Abdić je to odbio s čuvenom izjavom: “Ja neću leći na zemlju koju kao član Predsjedništva predstavljam.” Poslije toga mu je osobno

5 Arkan je prije rata po nalogu UDB-e ubijao političke emigrante, a kada se Jugoslavija počela raspadati osnovao je svoju srpsku paravojsku. Hrvatska ga je policija uhitila u Dvoru na Uni u noći 27./28. studenoga 1990. s još pet ljudi, gdje je bio s ciljem da pobuni lokalne Srbe protiv hrvatskih vlasti, i zatočila ga u zatvoru na Remetincu u Zagrebu. Pušten je mjesec dana poslije masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu kod Vukovara. Danas je sa-svim jasno da se za njegovo puštanje pobrinuo netko od njegovih ranijih suradnika (nared-bodavaca) u tadašnjem hrvatskom političkom vrhu.

(podebljati)


prišao Arkan i glumeći mirotvorca dopustio obilazak grada.6 Nekoliko dana kasnije ponovno je obišao Bijeljinu s B. Plavšić, a kao lažni Abdićev zaštitar ušao je Sead Omeragić, novinar Slobodne Bosne, koji je snimio stanje u Bije-ljini. Kada je JNA u noći 2./3. svibnja 1992. uhitila i zatočila Izetbegovića, on je mimoišao Abdića i ovlastio kao svoga zamjenika Sandžakliju Ejupa Gani-ća, do tada predstavnika Jugoslavena u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.7 O Abdiću se Sarajevom proširila glasina da je srpski marioneta, koji će po do-lasku na vlast potpisati kapitulaciju. Tada se povukao u svoju Veliku Kladušu.

Abdićeva politička degradacija i marginalizacija od strane vodstva SDA s jedne i njegov izraženi poduzetnički dar s druge strane vjerojatno su bili ra-zlozi što je u jeku rata, kada su Muslimani (tada već Bošnjaci) u Pounju bili u potpunom srpskom okruženju, proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bo-snu i to na svoj rođendan, 29. rujna 1993. Uspostavio je trgovačke i prometne veze prvo sa Srbima u okruženju, a onda s Hrvatskom i Srbijom, a uslijedilo je međusobno priznanje samoproglašene pokrajine s Republikom Srpskom i Hr-vatskom Republikom Herceg-Bosnom. To je dovelo do rata unutar Bošnjaka-muslimana u Pounju – između onih lojalnih Abdićui onih Izetbegoviću – ali je taj rat Abdić ubrzo izgubio. Abdić je dobio azil u Hrvatskoj, ali ga je hrvatsko pravosuđe, zbog mira s Bošnjacima i dobrosusjedskih odnosa s Federacijom Bosne i Hercegovine bilo prisiljeno osuditi na dugogodišnju robiju zbog zlo-čina njegove vojske nad svojim sunarodnjacima u Pounju.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem su Srbi beznačajna manjina

Uvod u međuetnički/nacionalni rat u Bosni i Hercegovini bio je vađenje kostiju Srba iz masovnih grobnica, koje su hrvatski i muslimanski šovinisti u ustaš-kom pokretu masovno poubijali 1941.Vađenje kostiju uglavnom iz krških jama, potaknuli su Srpska demokratska stranka (SDS) i Srpska pravoslavna crk va u jesen 1990. uoči parlamentarnih stranačkih izbora. Iako takvih ma-sovnih grobnica ima po cijelom području bivše Jugoslavije (a u njih su bačeni

6 Iscrpnije: Medina DELALIĆ – Suzana ŠAČIĆ, Arkan u Bijeljini, u: Balkan bluz. Bosanska hronika 1975. – 1995., Sarajevo, 2007., 181-183.

7 E. Ganić se prije rata izjašnjavao Srbinom islamske vjere. S obzirom da je sedmi član Pred-sjedništva BiH trebao biti predstavnik nacionalnih manjina (“ostalih”), Ganić se 1990. kan-didirao kao Jugoslaven i tako Muslimanima (SDA) omogućio jedan glas više u odnosu na Hrvate i Srbe. Srbija ga je kao svog državljana po mjestu rođenja optužila za ratne zločine, u prvom redu za napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, koja je 3. svibnja 1992. sporazumno napuštala grad, pri čemu je ubijen, još uvijek točno neutvrđen, broj voj-nika i časnika, uglavnom Srba. Za razliku od Srbije, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je Ganića u veljači 2015. odlikovao Redom kneza Branimira bez ikakvog objašnjenja zasluga. A, upravo je Ganić u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini javno održao u Alžiru ratnohuškački govor protiv Hrvata i Hrvatske kao tobožnjih mrzitelja islama, čije su posljedice bile te da su islamisti nekoliko dana kasnije, 14. prosinca 1993., zaklali 12 Hrva-ta, koji su kao zaposlenici zagrebačke tvrtke Hidroelektra niskogradnja radili na jugu Alžira.

str. 181

336 Darko Periša

ubijeni ljudi različite vjerske, etničke, nacionalne i političke pripadnosti), pa tako i masovnih grobnica ubijenih Srba u Srbiji, akcije su ipak bile usmjerene na Hercegovinu. Na tom su se području Srbi graničili ili na rubovima prekla-pali s etnički homogenim hrvatskim područjem, koji je glasio kao ustaški, a u općinama gdje nije bilo Hrvata, Muslimani su imali teret ustaškog naslje-đa. Osnovna poruka bila je da potomci žrtava Srba ne žele i ne mogu živjeti s potomcima krvnika Hrvata i Muslimana. Također se na skupovima među srpskim stanovništvom nastojao stvoriti osjećaj da im od Hrvata i Muslimana ponovno prijeti ista opasnost kao i 1941.

Lučić se sasvim opravdano osvrće na taj događaj, ali izravnije samo na vađe-nje kostiju poubijanih Srba iz Prebilovaca na lijevoj obali Neretve kod Čapljine (str. 187-188). Nije naveo da su se, prilikom vađenja kostiju iz jame Šurmanci kod Međugorja, u koju su pobacani ubijeni Srbi iz Prebilovaca, u nju teatralno spustili Radovan Karadžić, predsjednik SDS-a, i Nikola Koljević, član Pred-sjedništva BiH, što je snimila i emitirala beogradska televizija. Oni su taj sila-zak iskoristili kao politički marketing, a na izbore su izašli uz blagoslov Srpske pravoslavne crk ve. Iako Lučić na jednom mjestu u knjizi (str. 181, u kontekstu Ljubuškoga!) spominje Milorada Ekmečića, inače specijalista za suvremenu povijest i akademika i, što je mnogo važnije, tadašnjeg ideologa SDS-a, nije zapazio da je M. Ekmečić rodom iz Prebilovaca i da je kao dijete preživio taj pokolj. A, za Karadžića se govorilo da radi ono što Ekmečić misli.

Lučić navodi da su od rujna do polovice prosinca 1990. iz desetak krških jama u Hercegovini izvađeni ostaci ubijenih Srba čiji su broj organizatori pro-cjenjivali na oko 3600 osoba. Međutim, nigdje ne navodi vađenje kostiju po-ubijanih Srba iz jama na Livanjskom polju sljedeće godine.

Jame s tijelima Srba koje su ustaše ubili nažalost su posebno bile česte upravo na Livanjskom polju. Prema popisima, ustaše su na Livanjskom po-lju, uglavnom 1941. ubili oko 1600 Srba i većinu bacili kako u krške tako i u iskopane jame. Vađenje njihovih kostiju izvedeno je u svibnju i lipnju 1991., a radove je organizirao Dušan Nikić, ravnatelj Zavičajnog muzeja u Livnu i predsjednik SDS-a u toj općini, a u kojoj je živjelo oko 8% Srba.(Tim postot-kom istina nisu obuhvaćeni svi Srbi na Livanjskom polju, jer polovica srpskih sela na sjeverozapadnom dijelu polja pripada grahovskoj općini, ali je taj po-stotak bio približno jednak ukupnom broju stanovnika Livanjskog polja, jer dio hrvatskih sela u jugoistočnom dijelu tog polja također pripada duvanjskoj općini.) Da bi iskopavanja masovnih grobnica ukopanih u zemlju kod Prologa imala i stručni legitimitet bio je angažiran mr. sc. Mirko Babić, arheolog u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Izvađene i iskopane kosti su 11. kolovoza 1991. svečano položene u ko-sturnicu ispod spomen-kapele pored pravoslavne crk ve u Livnu u prisutnosti velikog broja Srba iz livanjskog i drugih krajeva. Taj su događaj livanjski Hrvati doživjeli kao veliku provokaciju u općini u kojoj su većina i došlo je do najveće napetosti do tada, posebno iz razloga što je s druge strane Dinare


već bio u tijeku rat (srpski napadi na hrvatska sela Kijevo i Uništa), a na Ku-preškom polju su bili smješteni tenkovi prethodno zaustavljeni u Pologu kod Mostara. Sukob u Livnu je izbjegnut zahvaljujući pozivu hrvatskih čelnika u Općinskom vijeću Livna na suzdržanost. Kada se u proljeće 1992. rat proširio po cijeloj Bosni i Hercegovini, posljedice po Srbe u Livnu i bližoj okolici bile su strašne. Hrvatski ekstremisti su minirali sjedište SDS-a, zapalili srpsku pravoslavnu crk vu i oštetili spomen kapelu, svi punoljetni srpski muškarci su bili zatvoreni i mnogi premlaćeni, mnoge obiteljske kuće su spaljene i ugos-titeljski objekti uništeni, a određen (još uvijek točno neutvrđen) broj nevinih ljudi ubijen. Ubrzo su gotovo svi Srbi zauvijek napustili Livno i bližu okolicu.

Ako se ima u vidu takav uvod u međuetnički/nacionalni i vjerski rat u Bosni i Hercegovini, onda postaje jasnija (naravno, ne i opravdana) srpska masovna likvidacija Muslimana i Hrvata u općini Prijedoru, a posebno preko 8000 bošnjačkih muškaraca poslije pada Srebrenice, i njihovo zakopavanje u masovne grobnice. Postaje barem malo shvatljiviji, dotad neviđen ili ne-zapamćen, odnos Srba prema svojim mrtvima na završetku rata, kada su na-puštajući dijelove, koji su poslije mirovnog sporazuma u Daytonu politički pripali Bošnjacima muslimanima, vadili iz grobova kosti svojih pokojnika i nosili ih sa sobom na srpsko područje, što su emitirale mnoge televizije. Sa-rajevski su Srbi tražili od SFOR-a 1000 mrtvačkih sanduka za ekshumaciju, a razna pogrebna poduzeća iz Srbije su nudila usluge te vrste.8 Tako se i moglo dogoditi, da je jedan povratnik na Grbavicu bio šokiran kada je u svojoj garaži zatekao automehaničarski kanal pun ljudskih kostiju, koje netko zbog naglog napuštanja nije stigao odnijeti sa sobom.

Lučić također ne navodi da vađenje kostiju ubijenih Srba u Hercegovini nije izvedeno jedino na području Ljubuškoga, iako je tu 1941. poubijano njih 754 i bačeno u nekoliko jama. Pokolj je preživjelo svega 9 osoba. U Ljubuškom je 1991. živjelo svega 56 Srba, što doseljenih poslije Drugog svjetskog rata (u zapadnoj Hercegovini to su najčeš će bili milicajci ili učiteljice) što asimiliranih s Hrvatima (preko brakova). U takvoj situaciji SDS i Srpska pravoslavna crk-va nisu imali potporu na licu mjesta za vađenje kostiju iz jama, a dodatni im je problem bio što je Ljubuški u unutrašnjosti homogenoga hrvatskog područja. Takvu akciju bi zapravo jednog dana trebali izvesti ljubuški Hrvati ako ni zbog čega drugoga onda zbog poštovanja nevinih žrtava i mrtvih ljudi općenito.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem nije moglo biti sukoba između Srba i Muslimana

Lučić na više mjesta piše o poznatom oportunizmu i pragmatičnosti musli-manskih političara prema ratu u Hrvatskoj i ravnodušnosti prema stradanjima

8 Edin OMERČIĆ, Reintegracija Sarajeva, Prilozi za proučavanje historije Sarajeva, 6, Sara-jevo, 2008., str. 144-145.

338 Darko Periša

Hrvata u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Kao primjer ističe događaj s početka lipnja 1991. kada je kolona tenkova i transportera JNA, koja je pod izgovorom vojne vježbe išla iz Mostara prema Splitu, zaustavljena od strane Hrvata u Pologu kod Mostara, a propuštena u smjeru Kupresa tek kada se okupljenima obratio A. Izetbegović s molbom da ih puste. U prvi se tren činilo da Izetbegović svojom retorikom tu nastupa kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa tako štiti interese Hrvata, ali njegovi kas niji nastupi nedvojbeno su pokazali da su mu interes bili jedino Muslimani. Tako je uni-štavanje hrvatskog sela Ravnoga na jugoistoku Hercegovine u jesen 1991. tije kom napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Dubrovnik samo spo-menuto na sastanku Predsjedništva Bosne i Hercegovine tek tjedan dana po-slije događaja. To ipak ne znači da između Muslimana i Srba nije bilo otvore-nih i izravnih sukoba prije proljeća 1992. kada se rat proširio po cijeloj Bosni i Hercegovini.

Lučić nigdje ni jednom riječju ne navodi grad i općinu Višegrad, a upravo je tu došlo do prvih otvorenih i izravnih sukoba između Muslimana i Srba. Višegrad je, svojim položajem na rijeci Drini i na putu Sarajevo – Beograd, bio strateški važan i Muslimanima i Srbima. Muslimanima je bio važan iz razloga što je bio mjesto naseljeno većinskim muslimanskim stanovništvom na granici Bosne i Hercegovine s Republikom Srbijom i veza sa Sandžakom, naseljenim većinom Muslimanima (tzv. zelena transverzala prema Turskoj). Srbima je bio važan iz razloga što je uz Srebrenicu, Goražde, Foču i Bijeljinu bio smetnja u povezivanju srpskog područja istočno i zapadno od Drine, od-nosno srpskom negiranju da je ta rijeka granica.

Odmah poslije pobjede muslimanske SDA na izborima u Višegradu u studenome 1990., na prvoj sjednici Skupštine općine, zahvaljujući mu-slimanskoj većini izmijenjen je Statut tako što je otklonjeno odlučiva-nje dvotrećinskom većinom o važnim pitanjima iz nadležnosti Skupštine. Time je osigurano nadglasavanje Srba u svim pitanjima i donošenje odlu-ka suglasno interesima Muslimana (danas scenarij dobro poznat Hrvatima u Federaciji Bosne i Hercegovine). Vrlo brzo je organizirana paravojna musli-manska postrojba na čelu s Muratom Šabanovićem, koji su se tijekom 1991. javno pojavljivali s oružjem na ulicama i cestama. Zaustavljali su, pretresali i vraćali autobuse iz Srbije, jer su prema muslimanskoj verziji događaja imali četničke oznake i natpise, a putnici pjevali četničke pjesme. U nekoliko su se navrata sukobili s lokalnom policijom, koja je još uvijek bila etnički mješovita i trebala biti nacionalno nepristrana.

Poslije objave negativnog članka i karikature o Ivi Andriću kao mrzitelju islama u Bosni i Hercegovini u muslimanskom omladinskom listu Vox, M. Šabanović je 1. srpnja 1991. macolom javno razlupao Andrićevu bistu u Više-gradu (iako je zahvaljujući tom književniku Višegrad postao poznat u cijelom svijetu) i ostatke bacio u Drinu. To je snimljeno VHS kamerom, a kasete sa snimkom prodavane su zainteresiranim Muslimanima. Poslije rata Šabanović


je izjavio da je naredbu dobio od Ejupa Ganića i Omera Behmena, a zauzvrat mu je obećano da će postati vlasnik radnje u Sarajevu.9

M. Šabanovići njegov brat Avdija Šabanović, inače tajnik SDA u Višegra-du, su 20. rujna 1991. sa svojom paravojskom postavili barikade na ulicama Višegrada i zaustavili kolonu transportera i drugih vozila JNA, koja je išla prema Dubrovniku. Avdija je zaustavio jedno teretno vozilo, istjerao voza-ča iz vozila i vozilo prepriječio na putu. Oko zaustavljenih vozila okupio se velik broj muslimana, koji su prijetili vojnicima i psovali im. Ermin Velagić je vukao jednog vojnika u masu, dok je Murat pokušavao tom vojniku oteti automatsku pušku, u čemu su ga spriječili policajci, prema kojima je repetirao pištolj. Poslije toga bilo je više sukoba Šabanovićeve paravojske s policijom.

Stanje je posebno postalo napeto kada je Hasan Šabanija iz sela Gornje Crnče ubio 12. siječnja 1992. pištoljem Srbina Ranka Baranca u njegovoj kući u selu Bijeloj. Prema srpskoj optužnici povod nije bio koristoljublje nego šo-vinizam. To se ubojstvo dogodilo dva mjeseca prije muslimanskoga oružanog napada na srpske svatove u Sarajevu (pri čemu je jedan Srbin poginuo), što je Srbima bio povod za izravan napad na Muslimane.10 Ubojstva po obiteljskim kućama postala su uobičajena tijekom rata, ali nažalost i godinama poslije završetka rata.

Višegradski Srbi sve su se češ će sklanjali u Užice u Srbiji, a 8. travnja 1992. Užički je korpus JNA pod izgovorom njihove zaštite napao Višegrad tenkovima i artiljerijom. Nemoćan da suzbije napad, M. Šabanović se povu-kao u obližnju hidrocentralu na Drini i očajnički prijetio da će branu akumu-lacijskog jezera dići u zrak ako Srbi ne prestanu napadati Višegrad. S obzirom da bi puštena voda potopila Višegrad, ali i mjesta nizvodno i nanijela veliku štetu i Srbiji, sa Šabanovićem su radio-stanicom komunicirali glavni zapo-vjednik JNA u Bosni i Hercegovini, general Milutin Kukanjac, i A. Izetbego-vić. U javnost su otišli razgovori u kojima dotad bahati Kukanjac moli Šaba-novića da to ne radi, a priprosti Šabanović mu psuje majku jer laže da Srbi ne napadaju, odnosno Izetbegović Šabanovića savjetuje da to ne radi dok ne bude morao. Šabanović je ipak 12. travnja odlučio uništiti hidrocentralu, ali kako je dizanje brane eksplozivom u zrak bilo tehnički neizvodljivo u mjeri koja bi izazvala poplavu, vodu je pustio podizanjem klapni. I takav je potez napravio katastrofu. Poplavljen je veći dio grada Višegrada i selo Dušča s ljudskim i to muslimanskim žrtvama, uglavnom ženama i djecom, koji se nisu stigli evaku-irati te ogromnom materijalnom štetom. Ekološka katastrofa je izbjegnuta, jer

9 M. DELALIĆ – S. ŠAČIĆ, Murat Šabanović, autorizirani rušitelj biste Ive Andrića i ne-suđeni miner Višegradske brane (2000.), Behmen mi je za rušenje Andrićeve biste obećao radnju na Baščaršiji, u: Balkan bluz, 407-408.

10 Iscrpno o svemu u: Stanje u opštini Višegrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba, Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, Beograd, oktobar 1996. (www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm, pristup 4. svibnja 2013.).

str. 407

340 Darko Periša

su hidrocentrale kod Bajine Bašte i Zvornika, koje pripadaju Elektroprivredi Srbije, na vrijeme ispustile vodu iz svojih akumulacijskih jezera i prihvatile veći dio vodene bujice, a poslije Šabanovićevog napuštanja hidrocentrale je-dan je radnik zaustavio protok vode. Poslije toga, Višegrad su osvojili Srbi i u narednih nekoliko mjeseci potpuno očistili općinu od Muslimana. Procjenjuje se da su ubili 1780 Muslimana. Zločin u Višegradu uvršten je u deset najvećih na području bivše Jugoslavije. Za njega je na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu jedan Srbin dobio doživotnu kaznu, a sedam drugih u ukupnom iznosu 116 godina. Poslije srpskog osvajanja Srebrenice i etničkog čiš ćenja, Drina je najvećim dijelom prestala biti granica koja razdvaja Srbe, odnosno “srpske države” kako se izjasnio R. Karadžić u predstavljanju šest srpskih vitalnih ciljeva u Bosni i Hercegovini.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem Muslimani nisu bili ratni saveznici i Hrvata i Srba

Lučić navodi Bosanski Brod u kontekstu osnivanja Hrvatske zajednice Bosan-ske Posavine sa sjedištem u tom gradu 12. studenoga 1991. (str. 352-353), ali ne navodi da su Srbi u Bosanskom Brodu, osjećajući se ugroženi tim činom, 23. veljače 1992. osnovali Srpsku opštinu Bosanski Brod. To je sasvim bilo očekivano, jer su Hrvati u toj općini, od 34 138 stanovnika prema popisu 1991., imali samo relativnu većinu ili 40,98%, dok je Srba bilo 33,36%, a Muslimana 10,73%.

Lučić također navodi da su izravni ratni sukobi u Bosni i Hercegovini po-čeli upravo u Bosanskom Brodu u ožujku 1992. (str. 367), ali ne navodi da je most na rijeci Savi, koji je povezivao taj grad sa Slavonskim Brodom, uz most između Bosanskog Šamca i Slavonskog Šamca, od jeseni 1991. bio jedina prometna veza Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, odnosno zapadnom Euro-pom. Zbog toga je JNA prilikom topničkog i raketnog napada na Slavonski Brod nekoliko puta, počevši 1. rujna 1991., pokušala srušiti taj most i pri tome ga oštetila. Most je bio i mjesto razmjene ratnih zarobljenika i tijela poginulih u Hrvatskoj.11 Lučić ne navodi da je u Koraću već 16. siječnja 1992. došlo do sukoba između JNA i lokalne policije, koju su činili Hrvati. Povrh svega ni na jednom mjestu ne navodi da su se Hrvati i Muslimani pod zapovjed-ništvom Armina Pohare udruženo borili protiv Srba, ali i počinili prvi masovni zločin nad njima prije međunarodnog priznanja Bosne i Her-cegovine. U Sijekovcu, najbližem selu Bosanskom Brodu, 26. i 27. ožujka 1992. ubili su devet, a zatim još preko 30 srpskih civila, spalili oko 50 kuća i uništili pravoslavnu crk vu. Za taj su zločin Srbi optužili Hrvatske oružane snage, (para)vojnu formaciju Hrvatske stranke prava. Međutim, prvi i zasad

11 Iscrpnije u: Mladen BARAĆ, Most između dva Broda 1991-1992., Hrvatska revija, XIV, 2, Zagreb, 2014., 22-26.

str. 22


jedini osuđeni počinitelj tih zločina Zemir Kovačević bošnjačke je nacional-nosti, a u Sarajevu je u proljeće 2014. osuđen na deset godina robije. Hrvati i Muslimani u Bosanskoj Posavini zajedno su se borili protiv Srba i poslije pada Bosanskog Broda, čak i 1993. kada je u drugim dijelovima Bosne i Hercego-vine trajao hrvatsko-bošnjački rat.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović je tijekom posjete Bosni i Hercegovini krajem svibnja 2010. posjetio i Sijekovac i poklonio se neduž-nim srpskim žrtvama. Ali tada u Bosanskom Brodu, zbog događaja koji su uslijedili u jesen 1992., nije bilo Hrvata kao nacionalne zajednice, iz imena grada je izbrisan bosanski pridjev, a državnu rafineriju nafte otkupili su ruski kapitalisti čime je opstojnost Republike Srpske postala izravan ekonomski (a ne samo emotivni politički) interes Rusije. U (Srpskom) Brodu ostali su ži-vjeti Muslimani (Bošnjaci), koji su se u posljednjem ratu borili u Samostal-noj muslimanskoj jedinici znakovitog imena Meša Selimović u sastavu vojske Republike Srpske. Njezin osnivač i zapovjednik, Ismet Đuherić iz Sijekovca, postao je 2008. predsjednik Skupštine opštine Brod.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem nije moglo biti sukoba između Hrvata i Srba

Pišući o prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u studenome 1990., Lučić ne navodi Kupres. Na Kupreškom polju broj Hrvata i Srba je bio podjednak, ali je u kupreškoj općini, koja je obuhvaćala i Vukovsko i Ravno polje, broj Srba ukupno bio veći – oko 51% prema 39,9% u ko-rist Srba. Broj Hrvata na Kupreškom polju bio je znatno smanjen tijekom Drugog svjetskog rata kada je od oko 6500 kupreških Hrvata (6436 prema popisu iz 1931.) poginulo ili ubijeno njih 1243-je. U komunističkoj Jugosla-viji kupreški su Hrvati bili stigmatizirani, jer je 1942. partizanska vojska u napadu na Kupres doživjela vrlo težak poraz od ustaške Crne legije, potpo-mognute domaćim Hrvatima.12

Na prvim demokratskim izborima u studenome 1990. u kupreškoj su op-ćini masovno glasovali Srbi koji su bili rodom ili porijeklom iz tog kraja, ali nisu tu živjeli, odnosno bili prijavljeni, a na popisu glasača čak su se nalazila imena Srba koji su umrli prije izbora. (Takve nepravilnosti i namještanje re-zultata izbora u mjestima i općinama gdje se ne može računati na sigurnu pobjedu nisu bili samo obilježje kupreških Srba. Ta je praksa inače bila uobičajena s glasačkim tijelom HDZ-a na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj tijekom 90-ih godina 20. st., posebno u kritičnim si-tuacijama po tu stranku.) SDS je dobio 21, a HDZ 15 općinskih zastupnika u Kupresu, a ta srpska pobjeda bila je razlog zašto je Kupres ubrzo svrstan u

12 Davor MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres 1942. godine, Biblioteka Povjesnica, AGM, Zagreb, 1999.

342 Darko Periša

“srpske” općine u Bosni i Hercegovini.13 Da je broj srpskih glasača bio upitan ubrzo je pokazao popis stanovništva u proljeće 1991. kada od svih općina u Bosni i Hercegovini jedino rezultati popisa u kupreškoj općini nisu nikad službeno potvrđeni.14

S obzirom da se ni Srbi ni Hrvati nisu odricali prava na Kupres, takva je situacija dovela do polarizacije u općini, pa je sasvim razumljivo što je to po-četkom travnja 1992. bilo prvo veliko bojište u Bosni i Hercegovini između Hrvata i Srba. Tada su pobijedili Srbi dobrim dijelom zahvaljujući tenkovima JNA koji su u Knin došli preko Kupresa nakon što su propušteni na Pologu kod Mostara prethodne godine.15 Međutim, u jesen 1994. hrvatske oružane snage će zauzeti gotovo cijelu kuprešku općinu i upravo će tada tijek rata promijeniti u svoju korist.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem Hrvati i Srbi nisu imali istu sudbinu

Kada piše o presudama komunističkog režima pojedincima ili skupinama zbog srpskog nacionalizma (najpoznatiji slučaj Vojislav Šešelj) ili bosanskog islamizma (najpoznatiji slučaj Alija Izetbegović i Mladi Muslimani), Lučić ne navodi da su izdržavali kaznu u zloglasnom zatvoru u Zenici, koji je u Bosni i Hercegovini postao pojam strogoće komunističkog režima (zbog čega mu je Zabranjeno pušenje posvetilo pjesmu Zenica blues, koja je postala hit).

U općini Zenici je, prema popisu stanovništva 1991., živjelo ukupno 145 517 ljudi, od toga Muslimana 55,2%, Hrvata 15,46%, Srba 15,41% i Jugoslavena 10,7%. Muslimani su imali tijesnu većinu i to je stvaralo probleme oko organiza-cije vlasti poslije demokratskih izbora 1990. Zbog toga je SDA u toj općini ušla u koaliciju s HDZ-om. Kada je SDA, na inicijativu A. Izetbegovića, 10. lipnja 1991. u Sarajevu osnovala svoje vojno krilo pod nazivom Patriotska liga Bosne i Her-cegovine (o čemu Lučić piše na str. 312-313, 316-317), u Zenici je odmah nastao njezin jak ogranak pod zapovjedništvom Ibrahima Purića, za kojeg se govorilo da je iranski obavještajac. SDS je u javnosti optuživao SDA da je pustila iz zatvora u Zenici isključivo muslimanske kažnjenike, koji trebaju pristupiti muslimanskoj paravojsci. Da je u tome bilo istine svjedoči slučaj Ismeta Bajramovića Ćele, koji je zbog raznih kriminalnih radnji i zločina bio 1985. osuđen na kaznu od 11 godina

13 Nevenko HERCEG – Zoran TOMIĆ, Izbori u Bosni i Hercegovini (drugo dopunjeno izda-nje), Sveučilište u Mostaru, Centar za studije novinarstva, Mostar, 1999., 82.

14 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, 1995., 164-165, sa sljedećom napomenom za općinu Kupres: “Zbog nepravilnosti u provođenju popisa stanovništva 1991. godine Državni zavod za statistiku Bosne i Hercegovine zadržava pravo da naknadno obznani svoj konačni stav o valjanosti popisa u ovoj općini.”

15 D. MARIJAN, Borbe za Kupres u travnju 1992., Polemos, časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, 3/1, Zagreb, 2000., 11-49.

str. 11-49.


u zatvoru u Zenici. Pušten je u ljeto 1991. i odmah se priključio Patriotskoj ligi, a u ratu je bio zapovjednik vojne policije muslimanske Armije Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Poslije rata je nastavio starim načinom života, ali mu vlasti u Sarajevu nisu mogle i smjele ništa. Presudio je samom sebi vatrenim oružjem.

Iako Zenica tijekom rata nije bila izravno ugrožena teškim borbama, ze-nički su Hrvati i Srbi – čiji je broj bio podjednak, ali su pojedinačno bili ma-lobrojni u odnosu na Muslimane – doživjeli sličnu sudbinu. Većina je Srba 1992. iz straha i zbog sigurnosnih razloga napustila Zenicu, dok je dio protje-ran i ubijen, a samo su rijetki o(p)stali. Na njihova su mjesta došle musliman-ske izbjeglice protjerane s područja koja su držali ili osvojili Srbi, a upravo je Zenica postala sjedište brigade mužahedina iz islamskih zemalja i država pod imenom El Mudžahid. Kada je 1993. izbio rat između Hrvata i Muslimana (tada već Bošnjaka), muslimanska Armija BiH protjerala je većinu Hrvata iz grada Zenice i osvojila okolna hrvatska sela. Danas je Zenica izraženo islam-ski grad, a iz općine se postupno iseljava preostalo hrvatsko stanovništvo.

Propust zbog perspektive zavičaja u kojem Hrvati i Muslimani nisu doživjeli zajedničku tragediju

Lučić ni na jednom mjestu ne navodi Prijedor, a kamo li da opisuje ili analizira stanje u toj općini od 1990. do proljeća 1992. Ta je općina jedna od najvećih u Bosni i Hercegovini i u svome sastavu ima čak tri grada – Prijedor, Ljubiju i Kozarac. Na popisu stanovništva 1991. u toj je općini živjelo 112 543 stanovni-ka, od čega 43,9% Muslimana, 42,3% Srba, Hrvata 5,6% i Jugoslavena 5,7%. U ljeto 1990. jugoslavenski premijer Ante Marković osnovao je Stranku reform-skih snaga Jugoslavije, koja nije bila nacional/na/istička, a njezini su članovi bili svi oni koji su vjerovali u budućnost reformirane cjelovite Jugoslavije. Lučić na jednom mjestu opisuje osnivanje te stranke, ali se više na nju ne osvrće, vjero-jatno iz razloga što je njezin utjecaj u Bosni i Hercegovini bio marginalan. Od članova navodi poznate osobe kao što su Ivica Osim, Goran Bregović, Dragan Kalinić, Emir Kusturica, Abdulah Sidran, Predrag Finci, Gajo Sekulić i drugi, koji su zajedno s Markovićem, svojom popularnoš ću i različitom nacionalnom pripadnoš ću trebali biti jamstvo te stranke (str. 244). Iz današnje je perspektive puno važnije što je član te stranke bio mladi Milorad Dodik, koji je postao po-znat tako što je cijelo vrijeme rata bio u političkoj opoziciji SDS-u, da bi poslije rata, podržan od institucija (točnije instalacija) Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, postao i do danas ostao predsjednik Republike Srpske.

Prvi veliki nastupni skup Marković i njegova stranka imali su upravo u općini Prijedor, na mjestu Mrakovici na planini Kozari (koje je bilo jedno od najvećih hodočasničkih povijesnih i mitskih mjesta komunističke Jugoslavije) i stekli velik broj simpatizera i istomišljenika upravo u tom kraju. To se odrazilo na prve stranačke izbore u studenome 1990., kada je od 90 mjesta u Općinskom vijeću Prijedora SDA dobila 30, SDS 28, HDZ 2, a Savez reformskih snaga

344 Darko Periša

(zajedno sa Socijaldemokratskom partijom i Liberalnom demokratskom stran-kom Bosne i Hercegovine) preostalih 30. Tada su SDA, SDS i HDZ u Parla-mentu Bosne i Hercegovine složno glasovali za zakon da se s opozicijskim (a to znači nenacionalističkim i reformiranim komunističkim) strankama ne dijeli vlast. U takvoj je situaciji SDA pripalo mjesto predsjednika općine Prije-dor i ukupno 50% mjesta u općinskom vijeću, SDS-u 48%, a HDZ-u svega 2%. Međutim, SDS je zahtijevao 50% mjesta, tako da je u startu došlo do napetosti između Srba i Muslimana. SDS je širio propagandu da je Srba više u toj općini u odnosu na Muslimane, ali da su, za razliku od njih, masovno glasovali za Stran-ku reformskih snaga Jugoslavije. To su opovrgnuli rezultati popisa stanovništva, na kojem se vidjelo da je zapravo jedino HDZ dobio manje općinskih mjesta u odnosu na postotak Hrvata. Privremeni dogovor, posredovanjem R. Karadžića, bio je da Srbi dobiju 50% mjesta u općinskom vijeću, ali da predsjednik općine bude Musliman. Takva neriješena i napeta situacija dovela je do toga da su pri-jedorski Srbi u jesen 1991. stvorili paralelnu općinsku vlast, a početkom 1992. preusmjerili su televizijski repetitor na Kozari (koji je pokrivao sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine dok ga nije uništilo NATO-vo zrakoplovstvo u ljeto 1995.) isključivo prema srpskim televizijama u Banjoj Luci, Palama, Beogradu i Novom Sadu, odnosno blokirali prijem televizije u Sarajevu. Tako su se prije-dorski Muslimani i malobrojni Hrvati našli u medijskoj blokadi.

Zbog takve situacije nije čudno što je u proljeće 1992. temeljito etničko čiš-ćenje nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini krenulo upravo u općini Prijedor. Prijedorski Srbi su, potpomognuti JNA, uništili Kozarac i opustošili Ljubiju u kojima je bilo većinsko muslimansko stanovništvo. U cijeloj općini ubijeno je preko 3100 Muslimana i Hrvata, a dosad je evidentirano postojanje oko 50 masovnih grobnica na tom području. Protjerano je oko 94% nesrpskog stanovništva. Otvoreni su koncentracijski logori u Omarskoj, Trnopolju i Prije-doru (tvornica Keraterm) – po prvi put u Europi poslije Drugog svjetskog rata. U svakom od njih bilo je zatočeno između 4000 i 6000 ljudi – muškarci su premla-ćivani i izgladnjivani, a žene seksualno zlostavljane. Tek kada je Ed Vulliamy, novinar britanskog The Guardian-a, u ljeto 1992. uspio snimiti koncentracijski logor u Omarskoj, svijet su obišle stravične snimke na kojima se vide pothranjeni muškarci od kojih neki izgledaju kao živi kosturi iza bodljikave žice. Zločin u Prijedoru je, poslije onoga u Srebrenici, najveći masovni zločin na području biv-še Jugoslavije. Za taj je zločin na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu šest Srba osuđeno na zatvorske kazne u ukupnom iznosu 152 godine.

* * *Ne znam je li Lučić, zbog karaktera i opsega svoje knjige, mogao iscrpno opisi-vati svaki od tih događaja kao ja na ovom mjestu (a to sam učinio isključivo zbog razumijevanja situacije, posebno one koja je uslijedila u proljeće 1992.), ali ih je trebao, a neke čak morao, barem navesti. Lučićevi propusti ujedno su i propusti dvojice recenzenata njegove knjige – Mladena Ančića i Davora Marijana, koji su svojim imenima i ugledom jamčili njezinu kvalitetu. Naravno, ako sva trojica za-


jedno ili bilo tko od njih pojedinačno gore izneseno uopće smatra(ju) propustima. M. Ančić je odavno poznati i ugledni povjesničar/historiograf, inače specijalist za povijest srednjeg vijeka, ali i socijalnu historiju. On se među prvima upustio u analizu i tumačenje složenih povijesnih procesa i karaktera posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini o čemu je objavio niz zapaženih članaka (često na stranica-ma mostarskog časopisa Status), a koji su sabrani u dvije knjige. Za razliku od njega, D. Marijan je mlađi povjesničar/historiograf, koji se – nakon što se s vrlo slabim uspjehom okušao u arheologiji (koja mu je druga struka), a zatim sa zapa-ženim rezultatima na samostalnim i neovisnim projektima o Drugom svjetskom ratu16 – specijalizirao za suvremenu vojnu povijest s naglaskom na razdoblje mlađe od svoje punoljetnosti, odnosno za vojne operacije u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, koje su uslijedile poslije njegovog diplomiranja,17 dok njegova publicistička produkcija (o stvarnoj znanstvenoj vrijednosti pojedinih njegovih knjiga prosudit će vrijeme) ima industrijske razmjere. Zajedničko obilježje oboji-ce je da su Lučićevi prijatelji. A Lučić je trebao znati da se za recenzente rukopisa svoje knjige prije objave ne biraju i ne zovu prijatelji, kao što sam ja svjestan da je vrlo nezahvalno kritički se osvrnuti na objavljenu knjigu s čijim te autorom veže ako ne prijateljstvo onda barem dobro poznanstvo. Zbog toga se nadam da će Ivo moje primjedbe shvatiti kao dobronamjernu dopunu svoje knjige, ako je njezin cilj bio izazvati raspravu u traženju istine.

NAPOMENA: Ovaj osvrt ne predstavlja stav institucije (Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu) u kojoj je autor trenutno zaposlen niti bilo tko na bilo koji način stoji iza osvrta i autora. Osvrt također ne predstavlja političko (jer autor nije član ni jedne političke stranke) niti znanstveno djelo (jer tema i nije autorova struka i znanstveno polje) nego običan podsjetnik od strane tada mla-dog suvremenika tih događaja.

16 Vidi napomenu 12.17 Hrvatski institut za povijest u Zagrebu nije znao ili želio iskoristiti interes, energiju i rezultate

D. Marijana u proučavanju Drugog svjetskog rata, nego ga je usmjerio na projekt Domovinski rat, koji okuplja mlade hrvatske povjesničare. Iako su neki među njima, za razliku od D. Mari-jana kao svoga starijeg kolege i mogućeg uzora (osim njega to bi im, istina, mogao biti i Ante Nazor, ali on u javnosti više nastupa kao profesionalni Hrvat nego profesionalni povjesničar), u vrijeme rata za neovisnost i samostalnost Hrvatske i kompleksnog rata u Bosni i Hercegovini bili djeca, što bi im opravdavalo vremenski razmak potreban u bavljenju poviješ ću, ta je tema još uvijek više stvar aktualne politike i pravosuđa nego historiografije. Dovoljno je imati u vidu da na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu još uvijek nisu donesene presude ne-kima od optuženih i zatvorenih vodećih političara i vojnih zapovjednika, da se nekoliko tisuća ljudi na svim stranama vodi kao nestalo i da se Hrvatska i Srbija, a u Bosni i Hercegovini tri konstitutivna naroda, međusobno spore oko toga tko je na koga izvršio agresiju i oko plaćanja oštete. U takvoj situaciji isticati se među hrvatskim povjesničarima bavljenjem prošlim ratom u bivšoj Jugoslaviji na istoj je razini kao isticati se među ekonomistima uvođenjem, poveća-njem i održavanjem najvišeg poreza na dodanu vrijednost u Europi što su uradili i rade oni koji se smjenjuju na dužnosti ministra financija u Vladi Republike Hrvatske.

Documents

Jednostrani prikaz iz jednokutnoga gledišta