View
271
Download
4
Category
Preview:
Citation preview
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
1
Prof. dr Aleksandar Radovanov Redovni profesor i šef Građanskopravne katedre Pravnog fakulteta Univerziteta Privredna akademija u Novom Sadu
KRITI ČKA ANALIZA POJEDINIH ZAKONSKIH REŠENJA U
NOVOM ZAKONU O PARNI ČNOM POSTUPKU
Sažetak: Autor u svom radu daje kritički prikaz novih zakonskih rešenja u Zakonu o parničnom postupku koja se odnose na osnovna načela i druge bitne institute parničnog postupka, a pre svega na nadležnost i sastav suda, stranke, zakonske zastupnike i punomoćnike, dostavljanje pismena, tužbu, suparničare, učešće trećih lica u parnici i dokazivanje. Klju čne reči: parnični postupak, načela, nadležnost suda, zakonski zastupnici, punomoćnici, dostavljanje, tužba, dokazivanje u parnici.
I. OSNOVNE ODREDBE
Osnovnim odredbama su regulisani predmet i osnovna načela parničnog postupka. U
članu 1. ZPP delimično je izmenjena definicija predmeta parničnog postupka tako što je
propisano da se ovim zakonom uređuju pravila procedure u parnici za rešavanje sporova
povodom povrede prava ličnosti i sporova iz porodičnih, radnih, privrednih, imovinskopravnih i
drugih građanskopravnih odnosa. Razlika u odnosu na definiciju predmeta parničnog postupka
po ZPP-u iz 2004. god. je u tome što se u novom ZPP-u naglašava da se u parničnom postupku
rešavaju sporovi povodom povrede prava ličnosti, dok u ranijem zakonu to nije bilo eksplicitno
izraženo.
I u novom ZPP-u su zadržana sva osnovna načela iz ranijeg zakona, ali su pojedina
načela detaljnije razrađena, odnosno pojašnjena, tako da su otklonjene neke dileme koje su se
javljale u praksi. Ovde je reč o raspravnom i istražnom načelu kao radnim metodama za
prikupljanje činjeničnog materijala, neophodnog za donošenje meritorne presude. Prema ZPP-u
iz 2004. god. bilo je propisano da ’’Sud utvrđuje sve činjenice od kojih zavisi odluka o
osnovanosti zahteva’’(član 7.stav 2. ZPP iz 2004 god.). Ovakva formulacija je bila u koliziji sa
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
2
formulacijom stava 1 istog člana kojom je bilo propisano ’’da su stranke dužne da iznesu sve
činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te
činjenice’’ (član 7. stav 1. ZPP iz 2004 god.). Dilema je bila u tome kako postupati u situaciji
kada stranke nisu predložile sve činjenice i dokaze, od kojih zavisi odluka o osnovanosti zahteva,
s obzirom na obavezu suda da utvrđuje sve činjenice od kojih zavisi odluka o osnovanosti
zahteva. Mi smo već u javnoj diskusiji povodom donošenja ZPP-a iz 2004. god. ukazivali na ovu
protivrečnost, ali je takav tekst zakona usvojen. Naravno, da se u praksi pokazalo različito
postupanje suda u primeni ovih odredaba sa tendencijom na ekstenzivno tumačenje istražnog
načela, mada je intencija zakonodavca bila suprotna, tj. na sužavanje primene istražnog načela i
što šire primene raspravnog načela kao logične posledice još veće afirmacije načela dispozicije
kao centralnog načela parničnog postupka. Novelama ZPP-a iz 2009. god. (Službeni glasnik
Srbije 111/09) je donekle otklonjena ova dilema, ali tek sa formulacijom datom u novom ZPP-u
je potpuno jasno i precizno propisano da će „sud razmatrati i utvrditi samo činjenice koje su
stranke iznele i da će da izvede samo dokaze koje su stranke predložile“ (član 7.stav 2.). Ovim je
zakonodavac jasno izrazio svoj stav da u parničnom postupku sud ne utvrđuje više materijalnu
istinu, nego procesnu istinu, a to znači da je istina za sud ono što je stranka dokazala, a ne ono
što se stvarno desilo. Sud po službenoj dužnosti neće utvrđivati činjenice i predlagati dokaze da
bi utvrdio istinu u postupku. Time je naš zakonodavac prihvatio osnovni postulat
anglosaksonskog prava. Ovo rešenje je svakako pragmatično i za sud jednostavnije, ali sa
aspekta pravne zaštite i sigurnosti pravnih subjekata u ostvarivanju subjektivnih građanskih
prava i zadovoljenja pravde mogu se staviti opravdane i ozbiljne primedbe, posebno kada se
imaju u vidu i ostale odredbe Zakona kojima se razrađuje ovo načelo, a što ćemo ukazati u
daljem izlaganju. Teza da se u parnici radi o zaštiti privatnih interesa, te da same stranke treba da
se brinu o svojim pravima i njihovoj zaštiti, a da sud treba samo da arbitrira i odlučuje na osnovu
pravila o teretu dokazivanja mogla bi da se prihvati ako se pođe samo od individualističkog
pristupa parničnom postupku. Međutim, ako se pođe od društvenog aspekta da sud kao državni
organ pruža građanima jednaku i zakonitu pa i pravičnu pravnu zaštitu, tada čisto
individualistički aspekt parničnog postupka ne bi mogao da se prihvati.
Sud je ovlašćen da u parnici primeni istažno načelo samo kada oceni da se radi o
nedozvoljenom raspolaganju stranaka (član 3. stav 3. ZPP-a). Novina je da u nedozvoljeno
raspolaganje stranaka spada i ono koje je „suprotno dobrim običajima“.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
3
Načelo obostanog saslušanja je još eksplicitnije izraženo time što je izričito propisano
da sud ne može svoju odluku da zasnuje na činjenicama o kojima strankama nije pružena
mogućnost da se izjasne, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Suština načela audiatur et
altera pars je da je sud dužan da omogući svakoj stranci da se izjasni o zahtevima i navodima
protivne stranke. Zakonitost sudske odluke zavisi od toga da li je strankama omogućeno da se o
svim pitanjima od kojih zavisi odluka u sporu izjasne sa svojim predlozima i kontra predlozima.
Samo zakonom može da se predvidi odstupanje od ovog načela.
Načelo savesnog korišćenja procesnih prava je propisano u članu 9. ZPP, s tim što je
brisan stav 2. ZPP-a iz 2004.god. kojim je bila propisana obaveza stranaka, umešača i njihovih
zastupnika da su dužni pred sudom da govore istinu.
Suštinska novina kada se radi o načelima parničnog postupka je sadržana u članu 10.
ZPP, koji proklamuje suđenje u razumnom roku. Da bi se ovo moglo realizovati zakonodavac
je propisao obavezu suda da odredi vremenski okvir za preduzimanje parničnih radnji ;
drugim rečima da zajedno sa strankama odredi koliko će parnica da traje u konkretnom slučaju.
Kako će se ova odredba u praksi realizovati teško je sada predvideti, jer je to nešto potpuno novo
u odnosu na dosadašnju dugogodišnju praksu parničkog sudovanja. Intencija zakonodavca je
jasna. Parnice traju dugo, pa je ostvarivanje i zaštita subjektivnih građanskih prava neažurno i
neefikasno, pa stoga treba preduzeti nešto da bi se takvo stanje promenilo na bolje. Osim toga,
najveći broj tužbi protiv države Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu je
zbog toga što nije suđeno u razumnom roku. Međutim, praksa će pokazati da li će ovaj institut
suštinski zaživeti i kakve će rezultatate dati. U ovom momentu se povodom vremenskog okvira
otvaraju mnoga pitanja na koje će praksa morati da da odgovore. Prvo i logično pitanje je na
osnovu kojih parametara će sud i stranke određivati vremenski okvir parnice. Sledeće pitanje
kako će se faktički sprovesti ova odredba kod sudova koji su zatrpani predmetima gde su
unapred zakazane rasprave tek za pet, šest meseci.
U članu 11. novog ZPP-a na drugačiji način je regulisana mogućnost medijacije. Prema
tekstu ZPP-a iz 2004 god. bilo je propisano da će stranke i sud nastojati pre i u toku postupka da
se građanskopravni sporovi rešavaju medijacijom ili na drugi miran način. Dakle, proklamovano
načelo je bilo fakultativnog karaktera i zavisilo je isključivo od stava stranaka i sudije i njihovog
poimanja medijacije. U dobroj meri je medijacija zavisila od stava sudije prema takvom načinu
rešavanja spora i u kojoj meri će preneti ’’dobre vibracije’’ na stranke da na miran način reše
svoj spor. Novim Zakonom je propisano da će sud uputiti stranke na medijaciju u skladu sa
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
4
zakonom, ili da će ukazati strankama na mogućnost za rešavanje spora putem medijacije ili na
drugi sporazuman način. Time je stvorena zakonska mogućnost da se uvede obligatorna
medijacija što je slučaj u mnogim uporednim zakonodavstvima. Ovakvo rešenje zakonodavca
treba pozdraviti, jer alternativni način rešavanja sporova treba što više afirmisati. Nažalost u
našoj zemlji rešavanje građanskopravnih i privrednopravnih sporova putem arbitraže, medijacije,
koncilijacije je izuzetno retko. U razvijenim zemljama na ovakav način se rešava preko 70%
predmeta iz građanskopravne i privrednopravne oblasti. Time se, s jedne strane, znatno vrši
rasterećenje državnih sudova, a sa druge strane ostvaruje brža i efikasnija zaštita ugroženih ili
povređenih građanskih subjektivnih prava. Svakako da ovo ne može da se postigne preko noći,
ali treba upoznavati građane sa prednostima takvog načina rešavanja sporova.
II. NADLEŽNOST I SASTAV SUDA
U ovoj materiji novi ZPP donosi nekoliko bitnih novina. Kada je reč o oglašavanju suda
stvarno i mesno nenadležnim, pojašnjene su neke odredbe koje su u praksi stvarale dilemu. Sud
i dalje u toku celog postupka pazi ex offo na svoju stvarnu nadležnost, ali viši sud prvog stepena
ne može da se oglasi stvarno nenadležnim ni po službenoj dužnosti ni po prigovoru tuženog
posle upuštanja tuženog u raspravljanje u pravnim stvarima iz nadležnosti nižeg suda prvog
stepena iste vrste. Tuženi je dužan da prigovor stvarne nenadležnosti iznese već u odgovoru
na tužbu. Samo ako se tužba ne dostavlja na odgovor tuženi može da istakne prigovor
nenadležnosti najkasnije pre početka pripremnog ročišta, a ako se ono ne održava, pre
otvaranja glavne rasprave.
Što se tiče mesne nadležnosti bitna novina je što su propisani rokovi u kojima sud mora
da se oglasi nenadležnim. Tako će sud ex offo da se oglasi mesno nenadležnim, kada je u pitanju
isključiva mesna nadležnost drugog suda, u roku od 8 dana od dana prijema odgovora na
tužbu, a ako se tužba ne dostavlja na odgovor, u roku od 8 dana od dana prijema tužbe.
Ako se ne radi o isključivoj mesnoj nadležnosti tada je tuženi dužan da istakne prigovor
mesne nenadležnosti u odgovoru na tužbu, a sud može da se oglasi nenadležnim u roku od 8
dana od dana prijema odgovora na tužbu. Ako se tužba ne dostavlja na odgovor tuženi može
da istakne prigovor mesne nenadležnosti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se ono ne
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
5
održava na glavnoj raspravi pre upuštanja u raspravljanje, o čemu sud mora da odluči u
roku od 8 dana od dana izjavljivanja prigovora.
Propisivanje rokova u kojima sud odlučuje o prigovoru mesne nenadležnosti je svakako
dobro u cilju ubrzanja i efikasnosti postupka. Međutim, zapažamo da zakonodavac nije bio
dosledan u terminologiji jer kada se radi o isključivoj mesnoj nadležnosti upotrebljava termin
’’sud će’’ , a kada se radi o oglašavanju nenadležnim po prigovoru upotrebljava termin ’’sud
može’’ (član 19. stav 3.); a u stavu 4. člana 19. je propisano da „sud mora“ da odluči, što stvara
zabunu u primeni ovih odredaba. Ovakvih nedoslednosti u terminologiji ima i u drugim
odredbama Zakona i na to ćemo ukazati u daljem izlaganju.
U članu 20. je predviđeno da u slučaju izborne nadležnosti, sud će zatražiti od tužioca
da se izjasni u roku od 3 dana pre nego što ustupi predmet nadležnom sudu. U slučaju da se
tužilac ne izjasni u određenom roku, sud će da ustupi predmet sudu opšte mesne nadležnosti.
Ova odredba nije sasvim jasna jer ako se radi o elektivnoj mesnoj nadležnosti tužilac treba da se
izjasni već prilikom podizanja tužbe u pogledu mesne nadležnosti suda.
Kod sukoba nadležnosti, sud koji je nadležan za rešavanje treba da reši ovaj sukob
nadležnosti u roku od 8 dana od dana prijema predmeta. Sukob nadležnosti između sudova
iste vrste rešava zajednički neposredno viši sud, a sukob nadležnosti između sudova razne vrste
rešava Vrhovni kasacioni sud.
Stvarna nadležnost sudova je određena Zakonom o uređenju sudova Republike Srbije,
ali kako se određuje vrednost predmeta spora, propisano je odredbama Zakona o parničnom
postupku. Zadržana su rešenja iz ZPP-a 2004 god.. Novina je samo u članu 33. stav 3. gde je
propisano da će sud utvrditi vrednost predmeta spora u slučaju kada se tužbeni zahtev ne odnosi
na novčani iznos, a tužilac je očigledno suviše visoko ili suviše nisko označio vrednost predmeta
spora. U tom slučaju sud je dužan da brzo i na pogodan način proveri tačnost označene vrednosti
predmeta spora i donese rešenje. Ovo je u praksi sud i ranije činio iako eksplicitno u Zakonu nije
bilo navedeno. Ovo je sasvim logično jer zašto bi sud proveravao vrednost predmeta spora ako
ne bi imao ovlašćenja da rešenjem određuje vrednost predmeta spora i koriguje iznos koji je
tužilac naveo u tužbi u slučaju da nađe da je tužilac suviše visoko ili suviše nisko označio iznos
predmeta spora.
U pogledu sastava suda ima nekoliko značajnih novina. Tako u prvom stepenu sporove
sudi sudija pojedinac, osim ako zakonom nije propisano da sudi veće. Zakonom je propisano
da u prvom stepenu postupak sprovodi i sudi sudija pojedinac, a veće će suditi ako se
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
6
stranke o tome saglase. Ta saglasnost mora da se postigne pre upuštanja u raspravljanje o
glavnoj stvari. Ako te saglasnosti nema sudiće sudija pojedinac bez obzira na vrednost predmeta
spora i bez obzira na vrstu spora, osim ako nije posebnim zakonom propisano da sudi veće. U
slučaju suparničarstva potrebna je saglasnost svih suparničara za suđenje u veću. Ovim su
otklonjena nelogična rešenja iz Novela ZPP-a od 2009.god. kojima je bilo propisano da u slučaju
suparničarstva, ako jedan suparničar podnese predlog da sudi sudija pojedinac, ili to učini većina
suparničara na jednoj strani, smatraće se da su se i ostali suparničari saglasili sa predlogom, a to
isto važi i za suprotnu stranu.
Bitna novina je propisana u članu 35. ZPP-a, gde je predviđeno da u porodičnim
sporovima uvek sudi sudija pojedinac. Ovim je izvršena radikalna promena u odnosu na
rešenja iz ranijih zakona, budući da je u porodičnim sporovima uvek sudilo veće, a ne sudija
pojedinac, a što se naglašavalo zbog značaja porodičnopravnih odnosa. Sa praktičnog gledišta
ovo rešenje je jednostavnije za sud, pa i za stranke, jer su poznati problemi u vezi sa
obezbeđivanjem sudija porotnika, ali sa pravnoteorijskog i pravnopolitičkog gledišta ima više
argumenata da u prvom stepenu u ovim sporovima sudi veće, a ne sudija pojedinac.
Vrhovni kasacioni sud odlučuje u veću sastavljenom od troje sudija, kako po vanrednim
pravnim lekovima, tako i kada rešava sukob nadležnosti, kao i u svim ostalim slučajevima. Time
je zadržano rešenje iz Novela ZPP-a od 2009.god. dok je po ZPP-u iz 2004.god. Vrhovni sud
Srbije po reviziji rešavao u veću od pet sudija.
U materiji mesne nadležnosti zadržano je rešenje iz ZPP-a iz 2004 god. na osnovnu
podelu između opšte mesne nadležnosti prema prebivalištu tuženog i posebne mesne nadležnosti.
Pojedini članovi su preformulisani, ali je suština ostala ista. Samo je došlo do promene kod opšte
mesne nadležnosti pravnih lica koja se po odredbama novog ZPP-a određuje prema sudu na
čijem području se nalazi sedište pravnog lica, a prema izveštaju Agencije za privredne
registre. Ranije je bilo propisano da se opšta mesna nadležnost određuje prema sedištu pravnog
lica, a u slučaju sumnje kao sedište smatraće se mesto u kome se nalaze njihovi organi
upravljanja.
Kod posebne mesne nadležnosti brisani su naslovi iznad pojedinih članova, a što
smatramo da nije dobro, jer je ranije rešenje sa naslovima bilo mnogo preglednije i lakše za
snalaženje u primeni ovih odredaba.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
7
Kod suparničara brisana je odredba koja se odnosila na glavne i sporedne dužnike, već
je propisano da je kod suparničara nadležan sud koji je mesno nadležan za jednog od tuženih
(bilo kog nezavisno od toga da li se radi o glavnom ili sporednom dužniku).
Pošto su propisana dva nova posebna parnična postupka nove su odredbe koje regulišu
mesnu nadležnost za suđenje u sporovima za zaštitu prava potrošača. Za ove sporove je
predviđena elektivna mesna nadležnost, pored suda opšte mesne nadležnosti nadležan je i sud na
čijem području potrošač ima prebivalište odnosno boravište. Ovo je u skladu sa direktivama
Evropske unije o zaštiti potrošača.
Nova odredba je predviđena za suđenje u sporovima zbog povrede prava ličnosti u
pogledu mesne nadležnosti gde je predviđeno da je nadležan pored suda opšte mesne nadležnosti
i sud na čijem području je štetna radnja izvršena ili sud na čijem području tužilac ima
prebivalište, odnosno boravište.
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava na osnovu pismene garancije protiv
proizvođača koji je dao garanciju propisana je nova odredba kojom je pored suda opšte mesne
nadležnosti za proizvođača predviđena i opšta mesna nadležnost za prodavca.
U sporovima protiv pravnog lica izvršeno je usaglašavanje sa materijalnim zakonom,
pa je umesto termina poslovna jedinica upotrebljen termin ogranak.
U sporovima iz naslednopravnih odnosa propisana je isključiva mesna nadležnost suda
pred kojim se vodi ostavinski postupak dok nije pravosnažno okončan. Po ZPP-u iz 2004 god.
bila je predviđena elektivna mesna nadležnost.
Novi ZPP na drugačiji način reguliše pitanje delegacije suda. Umesto određivanja
delegacije od strane neposredno višeg suda, sada se zahtev za delegaciju podnosi najvišem sudu
određene vrste koji odlučuje o delegaciji. Detaljnije je razrađen postupak za delegaciju suda.
Pravi se razlika da li zahtev za delegaciju podnosi sud po svojoj inicijativi ili na predlog
stranke. Razlozi za delegaciju su u suštini ostali isti. Ako zahtev za delegaciju podnosi sam sud
on se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje, a ako predlog za delegaciju podnosi stranka, sud
će dostaviti predlog protivnoj stranci da se izjasni u roku od tri dana od dana dostavljanja.
Predlog za delegaciju stranka može da podnese na pripremnom ročištu, odnosno prvom ročištu
za glavnu raspravu. Kasnije stranka može da podnese predlog samo ako je razlog za delegaciju
nastao posle tog momenta ili je stranka za razlog kasnije saznala, što mora da dokaže.
O predlogu stranke za delegaciju sud prvog stepena odlučuje rešenjem u roku od 8
dana od dana prijema predloga i protiv ovog rešenja nije dopuštena žalba. Kada je prvostepeni
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
8
sud prihvatio predlog stranke za delegaciju, on dostavlja zahtev za delegaciju najvišem sudu
određene vrste koji o zahtevu odlučuje u veću od tri člana. Prvostepeni sud može da zastane sa
postupkom dok se ne reši zahtev za delegaciju.
Zahtev, odnosno predlog za delegaciju može da se podnese i u drugostepenom
postupku pod istim uslovima.
Prvostepeni sud ili drugostepeni sud će odbaciti predlog stranke za delegaciju:
1. ako stranka ponovo podnese istovetan predlog,
2. ako je predlog neobrazložen,
3. ako ne sadrži zakonske razloge (član 62.)
4. ako stranka predlaže razloge za delegaciju koji se odnose na isključenje, odnosno
izuzeće.
Odluku o odbacivanju predloga za delegaciju donosi predsednik veća prvostepenog suda
ili veće drugostepenog suda u roku od 8 dana i protiv ove odluke nije dozvoljena žalba.
Na ovaj način novi ZPP postupak svrsishodne delegacije reguliše detaljnije i preciznije,
a sve u cilju sprečavanja zloupotrebe procesnih prava, što je zapaženo u sudskoj praksi. Naime, u
cilju odugovlačenja postupka stranke su postavljale zahtev za delegaciju i u odsustvu jasnih i
preciznih normi dolazilo je do neopravdanog odugovlačenja postupka.
Kada je reč o prorogacionoj klauzuli ona se mora sačiniti u pisanoj formi koja ima
dvostruku ulogu, jer istovremeno proizvodi dejstvo bitne i dokazne forme. Ispravu o
prorogacionoj klauzuli tužilac mora da priloži uz tužbu, a tuženi uz prigovor nenadležnosti.
Ovim je otklonjena dilema koja se u praksi pojavila do kog momenta tuženi može da istakne
prigovor o postojanju sporazumne mesne nadležnosti. Sada je jasno da to mora da učini pre
davanja odgovora na tužbu.
IV. STRANKE I NJIHOVI ZASTUPNICI
Odredbe koje regulišu pojam stranke, stranačke i parnične sposobnosti su u osnovi
ostale iste. Novina je što je predvidjeno da javni tužilac ima pravo da učestvuje u
parničnom postupku kao stranka samo u slučajevima kada je to propisano zakonom.
U članu 77 novog ZPP-a data je nova definicija zastupnika pravnog lica tako što je
odredjeno da je zastupnik pravnog lica u parničnom postupku “lice koje je upisano u
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
9
odgovarajući registar, a odredjeno je posebnim propisom, opštim i pojedinačnim aktom
pravnog lica ili odlukom suda”.
Lice koje se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužno je da prilikom preduzimanja
prve radnje u postupku dokaže da je zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik može da
u ime stranke preduzima sve radnje u postupku, ali za dispozitivne parnične radnje
mora da ima posebno ovlasćenje ako je to posebnim propisima predvidjeno. On ne
može te radnje da preduzima ako nema ovlašćenje. Dispozitivne parnične radnje su:
podnošenje ili povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahteva, zakljućenje sudskog
poravnanja, izjavljivanje pravnog leka, povlačenje ili odricanje od pravnog leka. Ove
odredbe se odnose i na zastupnika pravnog lica.
Ako se u postupku pojavljuje lice koje ne može da bude stranka sud će pozvati tužioca
da otkloni taj nedostatak, ako on može da se otkloni.Taj nedostatak može da se otkloni u
roku od 8 dana (ranije je bilo 15 dana).
Novina je u tome što će sud da postavi privremenog zastupnika po redosledu sa spiska
advokata koji sudu dostavlja nadležna advokatska komora. Spisak se objavljuju na
internet stranici i oglasnoj tabli suda i nadležne advokatske komore. Sud je dužan da
poštuje redosled sa spiska kada postavlja privremenog zastupnika.
Sud rešenje o postavljanju privremenog zastupnika dostavlja bez odlaganja organu
starateljstva poslednjeg prebivališta ili boravišta tuženog, a strankama čim je
moguće. Oglas se objavljuje u Službenom glasniku R. Srbije, na oglasnoj tabli suda i što
je novina “na internet stranici suda”.
Kada je reč o punomoćnicima došlo je do krucijalne promene u normativi jer je
propisano da stranke mogu da preduzimaju parnične radnje lično ili putem
punomoćnika, koji mora da bude advokat. Kao izuzetak je predvidjeno da
punomoćnik pravnog lica može biti diplomirani pravnik sa položenim
pravosudnim ispitom koji je stalno zaposlen u tom pravnom licu. Ovim je izbrisana
kategorija tzv. običnih punomoćnika koji su postojali po odredbama ZPP-a iz 2004 god.,
kada se kao pumonomoćnik moglo pojaviti svako fizičko lice koje je imalo poslovnu
sposobnost.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
10
Ovo rešenje zakona treba svakako pozdraviti jer zastupanje u parnici treba poveriti
stručnim licima, kojima je to profesija, kako bi komunikacija sa sudom mogla biti na
kvalifikovanom stručnom nivou, a što treba da doprinese ažurnijem i kvalitetnijem
stanju u pravosudju. Istovremeno se suzbija nadripisarstvo koje je uprkos zabrani
postojalo u praksi. Zastupanje R. Srbije i njenih organa, jedinica teritorijalnih
autonomija i lokalne samouprave uredjeno je posebnim propisima.
Po novom ZPP-u je predvidjeno da u postupku po vanrednim pravnim lekovima stranku
mora da zastupa advokat (čl.85 st.3 ZPP), izuzev ako je sama stranka advokat. Po ZPP-u
iz 2004 god. bilo je propisano da stranku zastupa advokat u postupku po reviziji i
zahtevu za zaštitu zakonitosti.
Bilo je sporno u praksi da li i advokat koji je stranka u postupku po reviziji mora biti
zastupan od punomoćnika advokata. Takođe, da li sudija Vrhovnog suda ili profesor
pravnog fakulteta mora da ima punomoćnika advokata u postupku po reviziji. Koliko je
nama poznato stav Vrhovnog suda Srbije, iako su mišljenja bila podeljenja, je bio da
mora advokat da učestvuje u postupku po reviziji. Ovakvo rešenje zakonodavca, pa i
stav bivšeg Vrhovnog suda Srbije, ne može da se objasni po našem mišljenju valjanim
argumentima, jer ako je intencija zakonodavca bila da se izjavljivanje revizije, kao
vanrednog pravnog leka, poveri samo advokatima kao sručnim, kvalifikovanim licima,
postavlja se opravdano pitanje zar sudija Vrhovnog suda ili profesor pravnog fakulteta iz
predmeta građanskoprocesno pravo nisu stručni i kvalifikovani za pisanje revizije. Zašto
se nije predvideo izuzetak u zakonu, jer skoro svako pravilo ima izuzetak, pa zašto to
nije moglo i ovde da se predvidi. Ovo zakonsko rešenje kritikovano je i sa aspekta
pravnih službi u pravnim licima jer se postavljalo pitanje zašto diplomirani pravnici sa
položenim pravosudnim ispitom koji su zaposleni u tom pravnom licu ne mogu da izjave
reviziju u predmetu sa kojim su najbolje upoznati i u kom zastupaju sve do revizijskog
postupka. Sigurno da suštinu predmeta, pogotovo ako se radi o složenim predmetima
koji po pravilu dugo traju, su bolje upoznati od advokata koji se prvi put pojavljuje tek
sada u postupku po reviziji.
Novi ZPP je upravo imajući ove argumente u vidu predvideo da pored advokata
koji je ovlašćen da se pojavljuje kao punomoćnik u parnici se može izuzetno pojaviti i
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
11
punomoćnik po zaposlenju. To je lice koje ima položen pravosudni ispit i stalno je
zaposlen u tom pravnom licu. U vezi sa ovim ukazujemo na koliziju između člana 85
stav 3 ZPP i člana 410 stav 2 tačka 2 novog ZPP. Naime, po članu 85 stav 3 je
predviđeno da stranku mora da zastupa advokat u postupku po vanrednim pravnim
lekovima izuzev ako je sama advokat, a po članu 410 stav 2, tačka 2 ZPP je predviđeno
da je nedozvoljena revizija ako nije izjavljena preko punomoćnika. Ova kolizija će
morati da se otkloni bilo autentičnim tumačenjem zakonodavca (što je manje verovatno)
ili putem sudske prakse zauzimanjem načelnom stava ili pravnog shvatanja. Smatramo
da nije dobro da sudska praksa ovakvo značajna pitanja rešava putem pravnog shvatanja,
jer je to pitanje koje mora zakonodavac da reši. Po našem mišljenju ovako kako je sada
propisano u zakonu, uprkos koliziji koja ne sumnjivo postoji, tumačenjem citiranih
odredaba bi se moglo doći do zaključka da je intencija zakonodavca bila da reviziju
može da izjavi i punomoćnik zaposlen u pravnom licu a ne samo advokat. Ovo
tumačenje zasnivamo na propisu člana 410 stav 2, tačka 2 gde je zakonodavac upotrebio
termin punomoćnik a ne advokat i gde se konkretno nalaze odredbe koje regulišu
reviziju kao vanredni pravni lek, a odredba člana 85 stav 3 se nalazi, kao načelna
odredba, u odredbama koje regulišu punomoćnike.
Nova je i odredba da advokatski pripravnik zaposlen kod advokata ne može da
zamenjuje svog principala u postupku po pravnim lekovima.
Obim punomoćja odredjuje stranka. Ako stranka nije bliže odredila ovlašćenja u
punomoćju, punomoćnik je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen da :
1. Preduzima sve dispozitivne parnične radnje,
2. Da predlaže izdavanje privremenih mera obezbedjenja,
3. Da podnosi predlog za izvršenje ili za obezbedjenje,
4. Prenese punomoćje na drugog punomoćnika, ili samo za pojedine radnje, i
5. Da od protivne strane primi i naplati dosudjene troškove (ovo je novo, po
ZPP-u iz 2004 god. to nije bilo propisano).
Brisana je odredba da je advokatu potrebna posebna punomoć za podnošenje predloga
za ponavljanje postupka.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
12
Novo je da advokat mora da zastupa stranku u postupku po svim vanrednim pravnim
lekovima. Po ZPP-u iz 2004 god. u postupku po predlogu za ponavljanje postupka
stranku nije morao da zastupa advokat.
Uvedena je obaveza punomoćnika da o otkazu punomoćja obavesti sud i stranku. Po
ZPP-u iz 2004 god. obaveštavan je samo sud.
Brisana je odredba da ako sud posumnja u istinitost punomoćja rešenjem će naložiti
punomoćniku da podnese overeno punomoćje. Ovo zakonsko rešenje po ZPP-u iz 2004
god. je pretrpelo opravdano ozbiljne kritike i od pravne teorije i od praktičara, pa je sada
zakonodavac to izostavio. Precizirano je kada prestaje punomoćje koje je izdalo pravno
lice. Propisano je da punomoćje koje je izdalo pravno lice prestaje:
1. Prestankom pravnog lica,
2. Otvaranjem stečajnog postupka, i
3. Postupka likvidacije.
Po otvaranju postupka stečaja ili likvidacije punomoćje izdaje stečajni odnosno
likvidacioni upravnik za postupke koji nastaju povodom stečajnog postupka, kao i u
postupcima koji su tekli pre otvaranja stečaja, a nastavljeni nakon otvaranja postupka
stečaja ili likvidacije.
XI. DOSTAVLJANJE PISMENA I RAZMATRANJE SPISA
Dostavljanje pismena u parničnom postupku predstavljalo je uvek ’’rak ranu’’ parničnog
sudovanja. Uprkos činjenice da je ova parnična radnja bila detaljno regulisanja,
dostavljanje u praksi je izazivalo velike probleme i znatno uticalo na dužinu trajanja
postupka. Stoga je jasno bilo da će novi ZPP u ovoj materiji doneti radikalne novine.
Pre svega je propisano da se pismena dostavljaju:
1. Neposredno u sudu,
2. Preko pošte,
3. Preko lica registovanih za obavljanje poslova dostavljanja,
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
13
4. Preko lica zaposlenog u sudu,
5. Preko lica sa javnim ovlašćenjima,
6. Preko drugih državnih organa, a na način propisan odredbama ZPP-a.
Dostavljanje može da se vrši i elektronskim putem i smatra se izvršenim pod
uslovom da je moguće obezbediti povratni podatak da je lice primilo pismeno.
Potvrda o prijemu pismena dostavljenog eletronskim putem predstavlja odštampani
elektronski zapis o danu i času kada je uredjaj za elektronski prenos podataka zabeležio
da je pismeno poslato primaocu, naziv pošiljaoca i naziv pismena.
Novina je da stranke mogu neposredno da dostavljaju podneske i druga
pismena jedna drugoj, osim pismena za koja je predvidjeno lično dostavljanje. Stranke
su dužne da dostave i sudu podnesak koji su uputili protivnoj strani sa dokazom o
dostavljanju. Pitanje je kako će ova novina u zakonu zaživeti u praksi. Intencija
zakonodavca je da se brže odvija proces, međutim, moguće su i zloupotrebe na primer
duga strana tvrdi da nije primila pismeno; a može da se desi da stvarno i nije primila
pismeno. Ovo su sve rešenja koja su preuzeta iz anglosaksonskog sistema, ali mi ne
živimo u Engleskoj i SAD i nismo anglosaksonci, stoga mislimo da će ovaj način
komuniciranja teško zaživeti u praksi i da će se zloupotrebljavati, tako da je optimalno
da se i dalje komunikacija odvija preko suda.
Zakon je propisao na koju adresu se vrši dostavljanje. Kada su u pitanju fizička
lica dostavljanje se vrši na adresu naznačenu u tužbi, odnosno na adresu prebivališta iz
lične karte koja je upisana kod MUP-a.
Državnim organima, organima autonomne pokrajine i jedinicama lokalne
samouprave dostavljanje se vrši predajom pismena pisarnici ili u prostoriji za
prijem pismena. Brisana je odredba da se dostavljanje vrši licu ovlašćenom za prijem
pismena jer je ovakva formulacija predstavljala problem u praksi i mogućnost za
zloupotrebe pošto su nesavesne stranke prigovarale da pismeno nije uručeno licu za
prijem pismena. Zato je dobro što je ova odredba brisana.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
14
Dostavljanje pravnim licima se vrši na adresu iz javnog registra u
prostorijama pravnog lica zaposlenom licu u pravnom licu, odnosno zastupniku
pravnog lica na adresu njegovog prebivališta.
Dostavljanje punomoćniku (advokatu) vrši se i predajom pismena licu koje
radi u njegovoj advokatskoj kancelariji. Ako punomoćnik (advokat) obavlja
delatnost u stanu dostavljanje može da se izvrši odraslom članu porodičnog
domaćinstva. Ako advokat ima fah u sudu dostavljanje može da se izvrši stavljanjem
pismena u fah advokata.
Od 1. Septembra ove godine kada počinju sa radom javni beležnici dostavljanje
pismena će se vršiti i predajom zaposlenom licu u kancelariji javnog beležnika. Isto
važi i za privatnog izvršitelja .
U članu 138 ZPP je propisana obaveza advokata da je dužan da peuzme sva
pismena koja su položena u njegov fah u sudu, u roku od 8 dana od dana polaganja.
Ako se pismeno ne podigne u tom roku dostavljanje se vrši i isticanjem na oglasnu
tablu suda i po proteku 8 dana smatraće se da je izvršeno uredno dostavljanje.
Advokat preuzima lično pismena iz faha, a može da ovlasti lice koje je zaposleno u
njegovoj advokatskoj kancelariji da preuzima pismena iz faha u sudu. Ovim se
sprečavaju moguće zloupotrebe da punomoćnici ne preuzimaju iz faha u sudu pismena
koja im ne odgovaraju već da stoje u fahu (naročito presude koje su nepovoljne po
njihovu stranku).
Novina je da se dostavljanje pismena licu koje se ne zatekne u stanu ne vrši
susedu kako je to bilo predvidjeno po ZPP-u iz 2004 god. (uz pistanak suseda), već se
dostavljanje vrši pribijanjem pismena na vrata stana ili poslovnih prostorija pravnog
lica i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
Li čno dostavljanje je predvidjeno za sledeća pismena:
1. Tužbu,
2. Presudu,
3. Rešenje o platnom nalogu,
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
15
4. Rešenje protiv koga je dozvoljena posebna žalba, i
5. Pravni lek.
Ako se lice ne zatekne tamo gde lično dostavljanje treba da se izvrši dostavljač
će ostaviti obaveštenje da pismeno može da preuzme u sudu u roku od 30 dana od
dana pokušanog dostavljanja. Kopija pismena se ističe na oglasnoj tabli suda. Kada
protekne rok od 30 dana smatra se da je dostavljanje izvršeno. Obaveštenje koje
dostavljač ostavlja mora da sadrži:
1. Ime i prezime lica kome je pokušano dostavljanje,
2. Svojstvo u postupku,
3. Datum i čas kad je pokušano dostavljanje,
4. Naznaku da pismeno može da preuzme u sudu u roku od 30 dana,
5. Naznaku da će kopija pismena biti istaknuta na oglasnoj tabli suda,
6. Naznaku da će se po proteku ovog roka smatrati da je dostavljanje izvršeno.
Kada se u pitanju državni organi i pravna lica dostavljanje se vrši predajom pismena u
prostoriji za prijem pismena ili u pisarnici.
Novina je i obaveza stranke da dostavi sudu adresu protivne stranke kojoj
treba pismena lično da se dostave. Tek ako stranka nije u mogućnosti da sazna adresu
sud će od nadležnog organa da pribavi adresu.
Stranka i njen zastupnik su dužni da prijave promenu adrese sudu. Ako to ne
učine sud će dalje dostavljanje vršiti isticanjem pismena na oglasnu tablu suda, a po
proteku roka od 8 dana smatra se da je dostavljanje izvršeno. Ako punomoćnik ili
punomoćnik za prijem pismena promeni svoju adresu dostavljanje se vrši kao da stranka
nema punomoćnika. Novina je što ove odredbe se primenjuju i u postupku po
vanrednim pravnim lekovima, dok po ZPP-u iz 2004 god. ove odredbe su važile do
dostavljanja pravosnažne odluke.
Novi ZPP je predvideo i situaciju kada stranka ili njen zakonski zastupnik će biti
odsutni duže od 30 dana sa adrese na koju se vrši dostavljanje pismena. U tom
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
16
slučaju oni su dužni da obaveste sud o toj činjenici i da odrede punomoćnika za
primanje pismena.
I odredbe o punomoćniku za primanje pismena su pretrpele izmenu u cilju
preciziranja. Tako je odredjen rok od 30 dana u kome stranka koja se nalazi u
inostranstvu, a nema punomoćnika treba da odredi punomoćnika za prijem pismena
u R. Srbiji . Ako stranka ne odredi takvog punomoćnika sud će odrediti na teret stranke
privremenog zastupnika za prijem pismena, i o tome obavestiti stranku.
U praksi su se javljali i problemi kada punomoćnik za prijem pismena otkaže
punomoć ili kada stranka opozove, a ne odredi novog punomoćnika za prijem pismena.
Ove situacije nisu bile regulisane u zakonu. Novim ZPP-om je propisano da ako
punomoćnik za prijem pismena otkaže punomoćje, a stranka ne odredi drugog
punomoćnika u roku od 30 dana od prijema obaveštenja o otkazu sud će na teret
stranke odrediti zastupnika za prijem pismena i dostavljanje će vršiti njemu, a ako
stranka opozove punomoćje, a ne odredi drugog punomoćnika za prijem pismena, sud
će dostavljanje da vrši stavljanjem pismena na oglasnu tablu suda. Dakle, brisane su
odredbe o bezuspešnom dostavljanju i o sporazumu o adresi dostavljanja.
Što se tiče dostavnice zadržano je postojeće rešenje, s tim što je precizirano da
dostavnicu potpisuje primalac i dostavljač punim imenom i prezimenom uz označenje
svojstva primaoca. Ova dopuna je korisna jer se u praksi dešavalo da umesto potpisa na
dostavnici se “naškraba nešto” kao potpis pa se osporavalo da to nije primalac potpisao.
Bile su moguće razne zloupotrebe sa obe strane. Sa strane primaoca da tvrdi da nije
njegov potpis na dostavnici i da nije primio pismeno, a sa strane dostavljača da sam
potpiše dostavnicu umesto primaoca ili da ne uruči pismeno. Naravno, da ta “opasnost”
od mogućih zloupotreba postoji i sada, ali je ta opasnost smanjena jer pored potpisa,
primalac i dostavljač moraju da napišu svoje puno ime i prezime pa je lakše dokazivati u
slučaju sumnje da li su autentični potpisi i sprovesti veštačenje rukopisa.
Intencija zakonodavca je bila da pojednostavi dostavljanje pismena i učini
efikasnijim zbog čestih zloupotreba od strane nesavesnih stranaka, a pre svega tuženog.
Međutim, ove nove odredbe stvaraju realnu opasnost da se ceo postupak sprovede, a da
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
17
savesna stranka ne zna da se postupak protiv nje vodi. Ako dostavljač ne ostavi
obaveštenje na način propisan zakonom ili ako neko skloni to obaveštenje sa vrata
primaoca pismena, stranka ne mora ni da sazna za tužbu ili za presudu jer se dalje
dostavljanje vrši isticanjem na oglasnu tablu suda. U tom slučaju za stranku mogu da
nastupe fatalne posledice jer presuda može da postane pravosnažna i izvršna, a tada je
teško “vraćati točak unazad”. Zato je centralno pitanje da li će dostavljač postupati
savesno i u skladu sa odredbama ZPP-a. Praksa je pokazala da i do sada je problem bio
ne toliko u propisima već u postupanju dostavljača prilikom uručenja pismena za lično
dostavljanje. Najveći broj ukidanja prvostepenih presuda u vezi sa neurednim
dostavljanjem je bio upravo zbog toga što dostavljači nisu postupali u skladu sa
odredbama o ličnom dostavljanja pismena. Sudovi su striktno primenjivali odredbe
zakona o ličnom dostavljanju i sankcionisali propuste dostavljača kod ličnog
dostavljanja, a što smatramo potpuno ispravnim. Sada je stvorena zakonska mogućnost
da savesna stranka bude oštećena nesavesnim postupkom dostavljača. To se sa stanovišta
pravne zaštite i sigurnosti pravnih subjekata u postupku ostvarivanja njihovih procesnih i
materijalnih prava ne može prihvatiti i stoga smatramo da ove odredbe o ličnom
dostavljanju moraju biti promenjene.
XII. TROŠKOVI POSTUPKA
Odredbe koje regulišu pitanje troškova postupka nisu menjane.
Kod oslobadjanja plaćanja troškova postupka umesto instituta postavljeni zastupnik
uveden je novi institut besplatni punomoćnik . Sud je dužan da odluči o pravu na
besplatnog punomoćnika u roku od 8 dana od dana podnošenja predloga odnosno u
roku od 8 dana od dostavljanja žalbe drugostepenom sudu. U ovom slučaju rok za
preduzimanje parnične radnje od koje zavisi zaštita prava stranke, teče od dana
dostavljanja rešenja kojim je odlučeno o zahtevu za besplatnu pravnu pomoć.
Besplatnog punomoćnika postavlja i razrešava predsednik suda po redosledu sa
spiska advokata koji dostavlja nadležna advokatska komora. Po ZPP-u iz 2004 god.
nije bilo odredjeno da predsednik suda poštuje redosled sa spiska advokata. Predlog za
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
18
razrešenje besplatnog punomoćnika može da podnese i sama stranka, a što po
odredbama ZPP-a iz 2004 god. nije bilo predviđeno.
Novina je da stranka uz predlog za oslobadjanja od troškova postupka ne podnosi
uverenje nadležnog organa o imovinskom stanju već je dužna da navede činjenice i
podnese dokaze kojima se te činjenice potvrdjuju. Sud može ex offo da pribavi potrebne
podatke o imovinskom stanju stranke, a može i da sasluša stranku po potrebi. Protiv
rešenja suda kojim se usvaja predlog stranke za oslobadjanje od troškova nije dozvoljena
posebna žalba. Po ZPP-u iz 2004 god. nije bila uopšte dozvoljena žalba.
XIV. POSTUPAK ZA REŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA
Postupak za rešavanje spornog pravnog pitanja od strane najviše sudske instance u zemlji
koji je uveden ZPP- om iz 2004. god. je u dosadašnjoj praksi pokazao određene
nedostatke, te stoga je izvršeno preciziranje određenih pitanja koja su u praksi izazivale
dileme.
Postupak za rešavanje spornog pravnog pitanja pokreće prvostepeni sud zahtevom ex offo
ili na predlog stranke.
Zahtev kada pokreće sud ex offo treba da sadrži :
1. Kratak prikaz utvrđenog stanja u konkretnom predmetu,
2. Navode stranaka o spornom pravnom pitanju, i
3. Razloge zbog kojih se sud obraća Vrhovnom kasacionom sudu sa zahtevom za
rešavanje spornog pravnog pitanja.
Sud je dužan da priloži sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Ovo ranije nije
bilo obavezno, već je rečeno sud “može“. Upravo ovakva formulacija je davala
mogućnost prvostepenom sudu da u nekim slučajevima koristi ovaj institut da bi pribavio
mišljenje (stav) Vrhovnog suda o određenom pravnom pitanju, a bez da postoje uslovi za
primenu ovog instituta.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
19
U situaciji kada postupak pokreće sud ex offo, on se ne dostavlja strankama na
izjašnjavanje. Bitan uslov za pokretanje ovog postupka je da kod prvostepenog suda
postoji veći broj predmeta u kojima je činjenično stanje isto ili skoro isto, a postoji
potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju kako bi se na jednak i jedinstven
način rešili ovi predmeti.
Kada stranka predloži pokretanje postupka sud može da dostavi predlog drugoj stranci
radi izjašnjavanja u roku od 15 dana od dana dostavljanja predloga.
Prvostepeni sud je dužan da uz zahtev dostavi i predmet Vrhovnom kasacionom sudu.
Dodate su nove odredbe koje ovlašćuju Vrhovni kasacioni sud da odbaci nepotpun i
nedozvoljen zahtev. Zahtev je nepotpun ako ne sadrži sve što je propisano zakonom ( čl.
181 ZPP ) a nedozvoljen, ako je o takvom zahtevu Vrhovni kasacioni već doneo odluku.
Skraćen je rok za odlučivanje tako što je propisao da je Vrhovni kasacioni sud dužan da
reši sporno pravno pitanje u roku od 60 dana (ranije je bilo 90 dana ). Odluka o spornom
pravnom pitanju objavljuje se na Internet stranici Vrhovnog kasacionog suda ili na
drugi pogodan način. Po ZPP-u iz 2004 god. je bilo propisano da se objavljuje u Biltenu
Vrhovnog kasacionog suda. Nova je i odredba da Vrhovni kasacioni sud rešava sporno
pravno pitanje, dok je po odredbama ZPP-a iz 2004 god. bilo predviđeno da zauzima
pravno shvatanje o spornom pravnom pitanju.
XVI. TUŽBA
U odredbama koje regulišu tužbu predviđene su tri bitne novine.
Prva bitna novina se odnosi na tužbu protiv Republike Srbije, koja se može podneti tek
nakon što se postupak po predlogu za mirno rešavanje spora neuspešno okonča. Lice koje
namerava da podnese tužbu protiv Republike Srbije mora pre podnošenja tužbe da
dostavi Republičkom javnom pravobranilaštvu predlog za mirno rešavanje spora.
Predlog za mirno rešavanje spora mora da sadrži :
1. Zahtev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja,
2. Činjenice na kojima se zasniva zahtev,
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
20
3. Dokaze kojima se potvrđuju te činjenice,
4. Vrednost predmeta spora, ako se ne radi o novčanom tužbenom zahtevu,
5. Ako se lice nalazi u inostranstvu dužno je da u predlogu imenuje punomoćnika za
prijem pismena, i
6. Druge podatke koje mora da ima svaki podnesak.
Podnošenjem predloga nastaje zastoj roka zastarelosti u trajanju od 60 dana. Ako
Republički javni pravobranilac ne odgovori na predlog u roku od 60 dana smatra se da
ga nije prihvatio, i tek tada može da se podnese tužba. To znači, da je podnošenje
predloga Republičkom javnom pravobranilaštvu procesna pretpostavka za vođenje
parnice. Ako je podneta tužba pre predloga ili pre nego što je proteklo 60 dana sud će
tužbu odbaciti kao nedozvoljenu. Sporazum koji se postigne po predlogu ima snagu
izvršne isprave, što znači da se može prinudno izvršiti. Ove odredbe se shodno
primenjuju i u slučaju podnošenja tužbe protiv jedinicea teritorijalne autonomije i lokalne
samouprave.
Ako je posebnim zakonom propisan postupak za mirno rešavanje spora ili medijacije u
sporovima sa Republikom Srbijom tada se ove odredbe ZPP-a neće primeniti po principu
lex spetialis derogat legi generali.
Druga bitna novina je kod deklarativne tužbe. Po ZPP-u iz 2004 god. deklarativnom
tužbom je moglo da se traži utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili
pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Sada je predviđeno da se
deklarativna tužba može podneti pored citiranog i radi utvrđenja povrede prava
ličnosti, i to bez obzira da li je postavljen zahtev za naknadu štete ili drugi zahtev i radi
utvr đivanja postojanja odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno zakonom
ili drugim propisom. Ovo predstavlja bitnu promenu u odnosu na ranija teorijska
shvatanja da se deklarativnom tužbom može utvrđivati samo postojanje ili nepostojanje
prava ili pravnog odnosa, a nikako ne i činjenica. Sada je regulisano da utvrđenje
činjenica mora biti predviđeno zakonom ili drugim propisom. Dakle, ne može se tražiti
utvrđenje bilo koje činjenice već za to mora postojati ovlašćenje koje tužilac crpi iz
nekog zakona ili drugog propisa.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
21
Već u čl. 1 ZPP-a je predviđeno da se u parnici rešavaju sporovi u vezi sa povredom
prava ličnosti. Propisom čl. 194 st. 4 ZPP-a je predviđeno da se može postaviti samo
deklarativni zahtev, a ne i kondemnatorni, kada se radi o povredi prava ličnosti, ali uz
uslov da je ovakav zahtev u skladu sa posebnim zakonom. Što znači, da tužilac ako
postavi samo deklarativni zahtev, ovlašćenje za to mora da crpi iz nekog posebnog
zakona, jer ako toga nema ne može se postaviti deklarativni zahtev, budući da se
ostvarivanje cilja pravne zaštite može ostvariti tek sa kondemnatornim tužbenim
zahtevom.
Treća bitna novina je da tužilac može da povuče tužbu sve do pravosnažnog okončanja
parnice, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana ne izjasni o
povlačenju tužbe od dana kada je obavešten, smatraće se da je pristao na povlačenje.
Ovo zakonsko rešenje makar koliko izgledalo na prvi pogled privlačno, trpi ozbiljnu
kritiku i sa teorijskog stanovišta a i sa praktične strane. Mislimo da granica koja je bila
postavljena u svim dosadašnjim zakonima o parničnom postupku i koje je pravna teorija
prihvatila da se tužba može povući do zaključenja glavne rasprave je logična i pravno
održiva. Preko te granice teško se može teorijski braniti. Glavna rasprava je zaključena i
doneta je presuda. Sa donošenjem presude (javno je objavljena) ne postoji rezon da se
povlači tužba. Nepotrebno je sudija pisao presudu; šta je sa troškovima postupka; ako je
bila još izjavljena žalba šta je sa troškovima u vezi sa žalbom.
Zakonom je predvidjeno da će sud doneti rešenje kojim će da utvrdi da je tužba
povučena, da je presuda bez dejstva i da odbaci žalbu. Postavlja se pitanje po kom
osnovu da odbaci žalbu; nije neblagovremena, nije nepotpuna, a nije ni nedozvoljena jer
u momentu izjavljivanja žalbe tužba još nije bila povučena. Sa praktične strane ne vidi se
neka korist od ovakvog rešenja, jer inače kada se radi o disponiranju stranaka sa pravima
sa kojima mogu da raspolažu i nakon presude stranke mogu drugačije da se dogovore.
Čemu onda povlačenje tužbe, i najzad povučena tužba znači kao da nije ni bila podneta,
tužilac može ponovo da podnese tužbu. Da li je to racionalno i ekonomično sa društvenog
stanovišta da se ponovo angažuje sud kao državni organ u rešavanju pravne stvari koju je
već jednom rešio donošenjem (istina) još ne pravosnažne presude.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
22
U pogledu ostalih novina u vezi sa materijom koja reguliše tužbu radi se o preciziranju
određenih pitanja na koje je već teorija dala odgovore pa i u praksi nije bilo problema.
Tako je propisano da smanjivanje tužbenog zahteva predstavlja delimično povlačenje
tužbe za koje nije potreban pristanak tuženog i sud ne donosi posebno rešenje o tome.
Ako je u parnici koja je kasnije počela da teče presuda postala pravosnažna, sud će da
odbaci tužbu u parnici koja je ranije počela da teče između istih stranaka u istoj pravno
stvari. Po pravilu, sud je morao da odbaci tužbu u kasnijoj parnici zbog zabrane
dvostruke litispendencije. Ali, ako je to sud propustio da učini i doneta je pravosnažna
presuda u drugoj parnici, ta činjenica ima prednost u odnosu na činjenicu da je priva
parnica još u toku. Sa pravnoteorijskog stanovišta može se staviti zamerka zakonodavcu
što je na ovakav način razrešio sporno pitanje, ali verovatno pretežu u ovom slučaju
praktični razlozi.
Novina je da kod objektivnog preinačenja tužbe, sud će dozvoliti preinačenje, dok je po
ZPP-u iz 2004 god. bilo propisano da sud može dozvoliti preinačenje. Kada dozvoli
preinačenje sud će rešenjem da odredi novi vremenski okvir za sprovođenje postupka.
Nije precizirano na osnovu kojih parametara će odrediti nov vremenski okvir i koliko
vremena će da iznosi. Uopšte jedna od klju čnih novina, a istovremeno i nepoznanica
novog ZPP-a su odredbe u vezi sa odredjivanjem vremenskog okvira za trajanje parnice.
XVII. SUPARNI ČARI
Kod suparničara nove odredbe su u čl. 207 gde je propisano da se tužba glavnog mešanja
može podneti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, dok je po
ZPP-u iz 2004 god. bilo propisano do pravosnažnog okončanja postupka.
Takođe su nove odredbe o nužnom suparničarstvu što inače nije bilo sporno u teoriji,
ali u ZPP-u iz 2004 god. odredbe o nužnom suparničarstvu nisu postojale, već je bilo
regulisano samo za jedinstvene suparničare. Nužno suparničarstvo postoji ako po
zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju da se obuhvate sva lica koja su
učesnici materijalnopravnog odnosa. O nužnom suparničarstvu sud mora da vodi računa
ex offo. Međutim, nije jasno zašto je zakonodavac propisao da ako nisu obuhvaćeni
tužbom kao stranke sva lica koja su nužni suparničari da će sud odbiti tužbeni zahtev kao
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
23
neosnovan, kada bi trebalo da odbaci tužbu jer nije ispunjena procesna pretpostavka.U
ovoj situaciji nema meritornog suđenja, pa nije jasno zašto se odbija tužbeni zahtev.
XX. DOKAZIVANJE
Opšte Odredbe o dokazivanju nisu menjane. Jedina novina je da se dokazi izvode na
glavnoj raspravi u skladu sa vremenskim okvirom.
Brisana je odredba da će se smatrati kao opšte poznate činjenice i one činjenice
koje je sud saznao u vršenju sudske funkcije ukoliko ih je saopštio na raspravi
strankama.
U pogledu dokaznih sredstava novi zakon je zadržao postojeću klasifikaciju ali
su usvojena nova rešenja kod svedoka i veštaka što ćemo detaljno analizirati.
(1) Kod uvidjaja jedina je novina da sud može da odredi da se uvidjaj snima u celosti
ili delimicno tonskim ili opti čkim uredjajima .
(2) Kod isprava u osnovi su zadržana postojeća rešenja. Brisana je odredba da će sud
pozvati treće lice da se izjasni u vezi sa edicijom isprave pre nego što donese rešenje
kojim trećem licu nalaze da podnese ispravu. A dodata je odredba kojom se
pravosnažno rešenje o dužnosti trećeg lica da podnese ispravu može izvršiti u skladu sa
zakonom kojim se uredjuje izvršenje i obezbedjenje.
Propisane su nove novčane kazne za nepoštovanje odredaba o ediciji isprava tako
da se fizičko lice može kazniti od 10.000 dinara do 150.000 dinara, a pravno lice od
30.000 dinara do 1.000.000 dinara. Kazna za odgovorno lice u državnom i drugom
organu ili pravnom licu kreće se u rasponu od 10.000 dinara do 150.000 dinara.
Propisano je da se novčana kazna izvršava shodno primenom odredaba zakona koji
uredjuje izvršenje krivičnih sankcija za fizička lica, a za pravna lica zakona kojim se
uredjuje odgovornost pravnih lica za krivična dela i to onih odredaba kojima se reguliše
izvršenje novčane kazne.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
24
(3) Značajnije promene su predviđenje kada je u pitanju izvodjenje dokaza putem
svedoka. Tako je propisano da sud može rešenjem da odluči da se izvede dokaz
čitanjem pisane izjave svedoka, koja mora biti overena u sudu ili od strane lica koje
vrši javna ovlašćenja (npr. notara). Ovo rešenje trpi ozbiljnu kritiku jer se jedno
dokazno sredstvo zamenjuje drugim dokaznim sredstvom. Umesto da se neposredno
saslušava svedok, da mu se postavljaju pitanja, da se neposredno opažaju i čuju
odgovori na postavljena pitanja i reakcije svedoka, pa u krajnjoj liniji i suočenje
izmedju svedoka sa kontradiktornim izjavama, sud sada čita pisanu izjavu svedoka i
ceni kao da je u pitanju neka isprava.Time se ozbiljno narušava načelo neposrednosti
i načelo kontradiktornosti u prvostepenom postupku.
Zakon predvidja kao novinu da na predog stranke ili po službenoj dužnosti sud
može da odluči da se svedok sasluša putem konferencijske veze korišćenjem uredjaja
za tonsko ili optičko snimanje. Tonski ili opti čki deo snimka je sastavni deo sudskog
spisa koji se prenosi u formu pisanog zapisnika.
Takodje je predvidjena novina da svedoci koji ne mogu da se odazovu pozivu za
svedočenje u sudu zbog starosti, bolesti ili teških telesnih mana će se saslušati u
svom stanu ili putem pisane izjave svedoka. Nova odredba je i da sud može da
naloži stranci da ona obavesti svedoka o mestu, danu i času održavanja ročišta na
kome će biti sašlušana. Ove odredbe mogu u praksi da stvore probleme, a moguće su i
zloupotrebe od strane nesavesnih stranaka i punomoćnika. Opravdano može da se
pojavi sumnja kod protivne stranke da će ovo obaveštavanje svedoka o raspravi
iskoristiti da nagovara svedoka da svedoči u njenu korist. Logično je da punomoćnik
koji je prisutan na raspravi obaveštava svoju stranku koja nije prisutna o parnici ako je
potrebno njeno saslušanje a nije dostupna sudu, ali nije logično da punomoćnik
“privodi” svedoke u sud. Zapravo, na ovaj način sud prebacuje svoju obavezu na teret
stranke, odnosno njenog punomoćnika a što smatramo da nije prihvatljivo. Istina
ovakvo rešenje je predviđeno u anglosaksonskom sistemu suđenja, ali ponavljamo
pitanje je da li ono odgovara našoj sredini i našem mentalitetu.
(4) Najradikalnije promene u zakonu su izvršenje kod izvodjenja dokaza putem
veštačenja gde su predvidjena potpuno nova pravila.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
25
Stranka koja predlaže izvodjenje dokaza putem veštačenja dužna je da u predlogu
naznači predmet veštačenja, a može da predloži i odredjeno lice za veštaka. Prema
ZPP-u iz 2004 god. bilo je predvidjeno da pored predmeta veštačenja treba da se
naznači i obim veštačenja, a mogao je da se predloži samo veštak sa liste stalnih
sudskih veštaka. Sada su ove odredbe brisane odnosno promenjene, a da se ne vidi
opravdan razlog za to.
Ako ni jedna stranka ne predloži veštačenje ili ne obezbedi troškove za veštačenje
ili odbije da se podvrgne veštačenju, sud će o tim činjenicama da odluči primenom
pravila o teretu dokazivanja. Ovim se apsolutno potvrdjuje teza da se po novom ZPP-
u u parnici utvrdjuje tzv. procesna a ne materijalna istina.
Novo je pravilo da stranka može sudu da priloži pisani nalaz i mišljenje
veštaka koji će sud dostaviti suprotnoj stranci na izjašnjavanje. Nakon što se izjasni
suprotna strana sud može da odluči da se izvodjenje dokaza veštačenja sprovede
čitanjem pisanog nalaza i mišljenja. Ovo novo zakonsko rešenje takodje trpi kritiku
slično kao kod izvodjenja dokaza putem čitanja pisane izjave svedoka. Odstupa se od
načela neposrednosti. Onemogućava se postavljanje pitanja veštaku i dobijanje
neposrednih objašnjenja na postavljena pitanja. Prema ZPP-u iz 2004 god. veštak je bio
dužan da da pisani nalaz i mišljenje koji je dostavljen strankama, ali je po pravilu i
usmeno saslušavan na ročištu gde su stranke mogle da mu postavljaju pitanja na koja je
veštak bio dužan da odgovori.
Sledeća novina takodje izaziva odredjenu dilemu. Prema slovu zakona sud može da
odredi izvodjenje dokaza veštačenjem po službenoj dužnosti samo ako je to
propisano zakonom. Ovakvo rešenje jeste posledica još šire primene načela
dispozicije u parnici ali u praksi može da prouzrokuje situacije koje se sa stanovišta
sigurnosti u ostvarivanju delotvorne pravne zaštite mogu veoma nepovoljno odraziti na
ostvarivanje subjektivnih građanskih prava.
Predlog za veštačenje, pisani nalazi i mišljenje kao i izjašnjenje suprotne
stranke podnose se sudu najkasnije do završetka pripremnog ročišta ili prvog
ročišta za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano. Ovim je uvedena
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
26
eventualna maksima koja značajno sužava prava parničnih stranaka i onemogućava u
punoj meri ostvarivanje gradjanskih subjektivnih prava. Opravdano se može postaviti
pitanje da li se ova odredba može sprovesti u praksi ako se imaju u vidu relativno kratki
rokovi predviđeni zakonom kod zakazivanja ročista za raspravu.
Prema čl.264. ZPP-a sud rešenjem odredjuje veštaka u dva slučaja:
1.Ako se stranke ne sporazumeju u ličnosti veštaka,
2.Ako dokaz veštačenja nije izveden čitanjem priloženog nalaza i mišljenja veštaka
koga je sama stranka angažovala.
Sud će u tom slučaju veštaka da odredi iz registra sudskih veštaka. Nije jasno
zašto zakonodavac ovde propisuje da će sud odrediti veštaka iz registra suskih veštaka,
a kada stranke prilažu nalaz i mišljenje veštaka tada veštak ne mora biti iz registra
stalnih sudskih veštaka. Nepotrebna je i odredba koja propisuje da lice koje sud odredi
za veštaka je dužno da pre veštačenja da izjavu da će nalaz i mišljenje dati prema
pravilima struke i svom najboljem znanju, objektivno i nepristrasno. Kako je ova
odredba stilizovana nije jasno da li se ona odnosi samo na veštaka koji nije u registru
sudskih veštaka ili se odnosi i na veštaka koji se nalazi u registru sudskih veštaka.
Predvidjene su pooštrene novčane kazne za veštaka koji ne postupa po
odredbama zakona i nalozima suda.Tako veštak, fizičko lice ako ne dodje na ročiste, a
uredno je pozvan i izostanak nije opravdao, ili ako ne podnese u roku nalaz i mišljenje
kazniće se novčanom kaznom od 10.000 dinara do 150.000 dinara, a pravno lice od
30.000 do 1.000.000 dinara. Ako veštak neopravdano odbije da veštači može mu se
izreći kazna u predvidjenom rasponu. Novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara
kazniće se i odgovorno lice u pravnom licu koje obavlja veštačenje. I ovde je
predvidjeno da se novčana kazna izvršava shodno primenom pravila o izvršenju
krivičnih sankcija za fizička lica, a za pravna lica shodnom primenom zakona o
odgovornosti pravnih lica za krivična dela.
Stranka koja je predložila dokaz putem veštačenja plaća naknadu i nagradu veštaku, a
o izvršnom plaćanju podnosi dokaz sudu u roku od 8 dana od dana uplate.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
27
To znači da stanka unapred plaća svog veštaka. Postavlja se pitanje iznosa
obzirom da je sud taj koji odlučuje o visini troškova. Ako stranka plati koliko veštak
traži da li se može pojaviti sumnja u objektivnost i nepristrasnost veštaka. Šta će biti sa
strankama koje nemaju novac da plate veštačenje. Kako će ove stranke da ostvare
zaštitu svojih povredjenih ili ugroženih subjektivnih gradjanskih prava.
Prema odredbi čl. 269. ZPP-a sud odredjuje veštačenje rešenjem koje sadrži:
predemet spora, predmet veštačenja, rok za dostavljanje sudu nalaza i mišljenja u
pisanom obliku, ime ili naziv veštaka i podatke iz registra veštaka. Rok za podnošenje
nalaza i mišljenja ne može da bude duži od 60 dana. Veštak je dužan da svoj pisani
nalaz dostavi sudu najkasnije 15 dana pre održavanje ročista, a sud je dužan da
dostavi nalaz i mišljenje veštaka strankama najkasanije 8 dana pre rasprave.
Načelno, dobro je što su predvidjeni rokovi jer je u praksi bilo slučajeva da se dosta
odugovlačilo sa davanjem nalaza i mišljenja veštaka što je doprinosilo dužem trajanju
postupka i neažurnosti pravosudja. Ali, i ovde se može postaviti opravdano pitanje da
li su predvidjeni rokovi optimalno mogući rokovi i da li će se oni moći ispoštovati u
praksi.
Zakon predvidja i situaciju kada veštak dostavi nejasan, nepotpun i protivrečan
nalaz, tada će sud naložiti veštaku da dopuni ili ispravi nalaz i odrediće rok za
otklanjanje nedostatka, odnosno pozvaće veštaka da se izjasni na ročistu.
Ako stranka ima primedbe na nalaz i mišljenje veštaka, te primedbe mora da
saopšti u pisanom obliku u roku koji sud odredi.
Novina je i da stranka može da angažuje stručnjaka ili drugog veštaka iz
registra sudskih veštaka koji će da sačini primedbe na dati nalaz i mišljenje ili će
dati nov nalaz i mišljenje u pisanoj formi. Na ročistu sud može da pročita te
primedbe ili nalaz i da dozvoli učesće u raspravljanju tom licu odnosno drugom
veštaku koga je stranka angažovala. Ako su nalazi oprečni sud će pokušati da usaglasi
nalaze i mišljenja veštaka. Ako se veštaci ne usaglase na ročištu sud će da odredi
novo veštačenje koje će da poveri drugom veštaku. U ovom slučaju troškove novog
veštačenja stranke snose na jednake delove.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
28
Ako veštak ne podnese nalaz i mišljenje u odredjenom roku sud može na predlog
stranke da odredi drugog veštaka ali tek posle isteka roka koji je odredio strankama da
se o tome izjasne.
Ako veštak ne otkloni nedostatak u svom nalazu i mišljenju po nalogu suda, sud će
veštaka da kazni novčanom kaznom i obavestiće Ministarstvo za poslove pravosudja
radi pokretanja postupka brisanja veštaka iz registar sudskih veštaka.
Odredbe zakona kojim se reguliše izvođenje dokaza putem veštačenja na potpuno nov
način regulišu izvođenje ovog dokaznog sredstva. Praktično je naš zakonodavac prihvatio
praksu koja je zastupljena u anglosaksonskom pravu a naročito u pravu SAD jer su ova
rešenja sadržana u FEDERAL RULES OF EVIDENCE (federalna praksa o dokazima.
Ova rešenja mogu biti praktična sa stanovišta suda, ali i ne moraju biti. Sa stanovišta
stranaka ona pogoduju imućnijim, bogatim strankama. Advokatima ona daju široku
mogućnost za primenu raznih varijanti bilo ofanzivne bilo defanzivne taktike. Imajući u
vidu našu stvarnost i naš mentalitet ne treba biti posebno mudar da će se u praksi vrlo
često izvođenje ovog dokaza svesti na davanje tri nalaza i mišljenja veštaka što značajno
utiče na troškove postupka. Postavlja se pitanje ako sud ne uspe da usaglasi nalaze i
mišljenje dva veštaka koji se razlikuju ili smatra da bitne činjenice nisu dovoljno
raspravljene u ovim nalazima, pa odredi u smislu člana 271. ZPP novo veštačenje koje će
da poveri drugom veštaku, a koje troškove veštačenja stranke treba da snose na jednake
delove, šta će biti ako obe stranke ne plate svoju polovinu. Da li će sud moći da
primenom pravila o teretu dokazivanja presudi i koji će od ranija dva nalaza i mišljenja
prihvatiti ako se oni bitno razlikuju. Takođe, se postavlja pitanje šta će biti ako samo
jedna stranka plati svoju polovinu a druga neće. Da li će u toj situaciji hteti i biti
obavezan da sačini novi nalaz i mišljenje i da li će taj novi nalaz i mišljenje ići u korist
stranke koja je platila svoju polovitu troškova veštačenja. Naravno da su moguća i druga
pitanja, koja će praksa sigurno iznedriti, ali je očigledno da će ove odredbe o veštačenju,
s obzirom na značaj koji ovaj dokaz ima u sudskoj praksi, bitno favorizovati bogate
stranke, a time utvrđivanje istine i ostvrivanje pravde pred sudom se postavlja u drugi
plan, a trebalo bi da bude u prvom planu.
Pravno-Ekonomski Pogledi, br. 2/2012
29
(5) Saslusanje stranaka je zadržano kao supsidijaran dokaz i jedina je novina što se
izvodjenje ovih dokaza može izvesti putem konferencijske veze ili korišćenjem
uredjaja za tonsko i optičko snimanje. Stranke imaju pravo na kopiju snimka, a
protiv tog rešenja suda nije dozvoljena posebna žalba. Za pravno lice će se saslušati lice
koje je zakonom, drugim propisom ili opštim aktom pravnog lica odredjeno da ga
zastupa. Ostale odredbe su ostale iste.
ZAKLJU ČNA RAZMATRANJA
Novi Zakon o parničnom postupku je donet sa ciljem da se parnični postupak učini
bržim, ekonomičnijim i efikasnijim. Nova zakonska rešenja, načelno, daju osnova za
tvrdnju da će se parnični postupak ubrzati i time ostvariti ciljevi reforme. Međutim,
pojedina rešenja otvaraju određena pitanja i dileme da li će primenom ovih novih
odredaba biti ugroženi osnovni postulati ostvarivanja pravne zaštite subjektivnih
građanskih prava u parničnom postupku. Praksa će pokazati da li su sva usvojena
rešenja u novom zakonu optimalno postavljena i da li će pravni subjekti ubuduće
ostvarivati ažurnije, efikasnije i pravičnije pravnu zaštitu svojih subjektivnih prava.
Recommended