SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA

OŠ „VRGORAC“ - VRGORAC

Tema:

OTKRIJMO ZAJEDNO VREDNOTE

HRVATSKE

Mentor: Ivana Ćuže Učenici: Mirko Kalajžić

Ivan Mihaljević

Silvija Erceg

Antonio Barać

Josip Rešetar

Tomislav Vuković

Mate Vujčić

Josipa Gašpar

Vrgorac,ožujak 2009.

SADRŽAJ

1. Uvod

2. Povijest grada Vrgorca

3. Vrgoračka tvrđava

4. Kule grada Vrgorca

4.1 Kula Avala

4.2 Dizdareva ili Kapetanovićeva kula

4.3 Fratarska ili kula bega Cukarinovića

4.4 Pakerova kula

4.5 Martinčeva kula

4.6 Raosova kula

4.7 Mumina kula

4.8 Elezova kula

4.9 Kula podno Gradine

5. Vrgoračke crkve

5.1 Crkva sv. Ante Pustinjaka u Kotezima

5.2 Arheološka iskapanja u Kotezima

5.3 Crkva sv. Petra u Dusini

5.4 Crkva Navještenja BDM u Vrgorcu

6. Turističke mogućnosti

7. Zaključak

8. Prilozi

9. Literatura

2

UVOD

Cilj našeg rada bio je razotkriti brojne povijesne znamenitosti i kulturne ljepote našeg kraja.

Naš prvi korak bio je odlazak u knjižnicu. Istražili smo prošlost našeg grada, proučavali

legende i običaje našeg kraja. Naoružani knjiškim znanjem odlučili smo se za odlazak na

teren. Otišli smo u etno selo Kokoriće, razgledali etnografsku zbirku i snimili nekoliko

fotografija. Prije puno godina u Kokorićima je bila gostoljubivo ugošćena nesretna

Hasanaginica, a taj lijepi običaj još živi u stanovnicima toga malenoga sela. U Kokorićima

smo kušali domaći pršut, kozji sir i suhe smokve. Ovaj je kraj bogat jedinstvenim

gastronomskim proizvodima. Nakon Kokorića prošetali smo Vrgorcem. Obišli smo vrgoračke

kule. O Fratarskoj kuli saznali smo nešto više od fra Petra Vrljička. U toj kuli čuva se kameni

žrtvenik posvećen bogu Jupiteru (jedini rimski nalaz na ovom području), originalni križ s

Tinova groba, Tinovo pismo iz 1935. godine, kipovi i brojnih drugi sakralni predmeti.

Posjetili smo Dizdarevu kulu u kojoj se svake godine održava kulturno-književna

manifestacija “S TINOM U VRGORCU“. Obišli smo stari rudnik asfalta kojeg su otkrili

Mlečani, asfalt iz rudnika konjima se prevozio do Kule Norinske, a zatim brodovima do

Venecije. Smatra se da su ulice Beča i New Yorka popločene asfaltom iz ovog rudnika.

Predahnuli smo u jednom od najstarijih i najljepših parkova, koji je formiran 1896. godine.

Popeli smo se i na tvrđavu Gradinu odakle puca pogled na sva tri vrgoračka polja. Nakon što

smo obišli vrgorački kraj i prikupili materijal vratili smo se u školske klupe i raspravljali o

izradi eseja. Shvatili smo da je naš grad nedovoljno istražen pa smo odlučili dati svoj

doprinos tome.

3

4

Povijest grada Vrgorca

Vrgorac je srednjovjekovni grad, smjestio se u podnožju jugoistočnog dijela Matokita

(1063m), podno srednjovjekovne tvrđave koja dominira obzorjem. Okružen poljima Rastok,

Jezero i Bunina. Grad vrh gore, nekad nazvan kao i Vrhgorac, dobio je naziv po uzvišenom

položaju. Stalna pograničnost i križanje važnih prometnica koje spajaju unutrašnjost s

Primorjem, utjecali su na oblikovanje identiteta ovog kraja.

. Očuvana raznolika prirodna cjelina , samozatajna ljepota krša, vidikovci, planinska obzorja,

gorski klanci, vrtače, pećine i špilje, pitoma krška polja s izvorima krase vrgorački kraj

iznenađujućim ljepotama. Kulturno - povijesna baština grada Vrgorca seže duboko u

prošlost. O povijesnom životu ovoga kraja i njegovim prastanovnicima Ilirima svjedoče

mnogobrojne gradine, gomile i razni pronađeni alati, oružja, predmeti, novac i nakit.

Razdoblje rimske urbanizacije samo je periferno dotaklo ovaj prostor. Najbliži rimski grad

bila je Narona, čijoj je gravitacijskoj zoni pripadao ovaj kraj. Kameni žrtvenik, posvećen bogu

Jupiteru, jedan je od rijetkih rimskih nalaza. Pronađen i uzidan u Martinčevoj kuli još u 18.st.

sada je važan dio župne zbirke. Seobe naroda izmijenile su stanovništvo i običaje. Hrvatska

plemena naseljavaju ovaj grad u 7. i 8.st. stvarajući svoja područja, pokrajine, i kneževine

ostavljajući tragove svog življenja, vjere i kulture. „ Vrgorac je srednjovjekovni grad prema

zapisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta spominje se već u 10.st. kao sjedište

Rastočke župe u sustavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine Paganije. „ 1Pisani

dokumenti iz 1444.god. spominju Vrgorac kao jedno od najvažnijih mjesta Gorske župe,

kojim su, gospodarili knezovi Radivojevići-Jurjevići. Kulturno naslijeđe srednjeg vijeka

ostalo je sačuvano u brojnim fortifikacijskim stambenim i sakralnim objektima. Stećci se

nalaze na nekoliko nekropola ovog kraja i datiraju iz 14. i 15.st.

Prema grafičkim zapisima (18.st.) može se uočiti da je stari Vrgorac podno tvrđave bio

opasan gradskim bedemom, obrubljen nizom završnih gibelinskih zubaca i puškarnica te

pojačan visokim četverokutnim kulama. U rukama hrvatskih velikana vrgoračka tvrđava

Gradina odigrala je značajnu obrambenu ulogu. Uz sve to Vrgorac pada pod tursku vlast, koja

je potrajala preko 200 godina. Turci proširuju spomenutu tvrđavu.

1. Ante Franić , Vrgorcu, 1991, str. 14

5

Pisani i grafički izvori dokumentiraju postojanje džamije i minareta iz vremena turske

okupacije. „Godine 1694. džamija je ponovno pretvorena u katoličku crkvu, a na istoj se

lokaciji 1913.god. izgrađena je današnja crkva Navještenja BDM.“2 I danas se uočava veći

broj kula u gradu (osam). Te su građevine ovdje, kao rijetko gdje u Dalmaciji, po broju i po

smještaju naglašene u naselju, što je osobitost gradnje staroga Vrgorca. U kulama, koje su

imale stambenu i obrambenu funkciju, živjeli su feudalci, turski begovi, mletački namjesnici,

serdari i kapetani. Kule su bile prenoćišta fratrima, putopiscima i državnim poglavarima.

Vrgoračke kule čuvari su događaja iz prošlosti, mnogih tajni i legendi. U jednoj od kula

(Kapetanovića) rodio se i živio bard hrvatske književnosti Augustin Josip Tin Ujević

(5.VII.1891.- 12.XI.1955). Prateći niz očuvanih kula, može se naslutiti crta porušenog

obrambenog zida. U tom slijedu osim Kule Avale koja brani prilaz Tvrđavi, niže se Kula

Cukarinovića bega ili Fratarska kula u kojoj je danas smještena župna zbirka sakralnih i

drugih predmeta. Slijedi Pakerova kula, zatim se ističe jedna od najvećih kula četverokutna

zvana Kapetanovića kula (Torre detta del principe).“ Ta kula ima pri vrhu zazidana kruništa i

nije isključeno da su ona, kao i niz kula u istoj crti, ostaci kula koje bijahu sastavni dio

srednjovjekovnih zidina „.3Na Kapetanovoj kuli kao mjestu Tinova rođenja stoji spomen –

ploča s reljefom pjesnika Tina Ujevića , pa se danas ova kula naziva Kula Tina Ujevića.

Slijedi Raosova kula, Mumina i Elezova te kula u naselju podno Gradine. Već na početku

turske vladavine, a posebno za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) vodile su se stalne

borbe. Iz tog doba je i prekrasna legenda o Hasanaginici opjevana u narodu, a koja vuče

korijene upravo u ovim pograničnim krajevima vezanim uz utvrde Vrgorca, Klisa i Imotskog

u čijim se zidinama tvrđave nalazi njezin grob . „Putopisac Alberto Fortis otkrio je svijetu

ovaj kraj zabilježivši baladu o Hasanaginici u Kokorićima kao gost vojvode Pervana

(1774.god.)“.4 Vrgorac je pod turskom vlašću od 1477.god. do 1690.god. kad ga je okupirala

mletačka vojska. Mlečani su 1698.god. otkrili u podnožju brda Radović sa sjeverne strane, na

rubu polja Bunina bitumenoznu mineralnu tvar zvanu paklina, (koja služi za asfaltiranje ulica

i dr.). Prenosili su je na konjima do Kule Norinske, a zatim brodovima do Venecije. Zbog

svoje visoke kvalitete asfaltom iz svog rudnika pokrivene su ulice Beča i New Yorka i drugih

metropola. Rudnik je promijenio veći broj vlasnika koji su ga dosta iscrpili pa navodno nije

više profitabilan.

2.Vrgorac, List župe Navještenja BDM, 2001. god., str.12

3.Vjeko Vrcić, Vrgorska krajina,1972. ,str. 100.

6

Vrgorac u 19.st. dobiva svoju općinu i administracijsku upravu, te se grade prometnice;

(1806-1809) Napoleonova cesta prema Metkoviću i prema Sinju , preko Turije i Šestanovca,

te 1878. od Kozice preko staze do Makarske.

Austrijski car Franjo Josip 1875.god. prespavao je u Vrgorcu na svom putu uz granicu

Turskog Carstva, od Knina prema Metkoviću i zabilježio Vrgorac i Vrgorčane po svojoj

gorštačkoj snazi i mudrosti. Urbanu cjelinu grada krasi crkva Navještenja Blažene Djevice

Marije sagrađena 1913.god.. Vrgorac se ističe i prekrasnim parkom koji se nalazi u krugu

duhanske stanice u centru grada. Formiranjem 1898.god. i spada u najljepše gradske parkove

prirode. Danas je grad Vrgorac upravno, političko, kulturno i gospodarsko središte

vrgoračkog kraja. Grad je to tvrđava i kula; legendi i balada; grad koji je dao velikana

hrvatske književnosti i mnoge gorde ljudi. Leži pod visokim Matokitom njegujući tekovine

svoje tegobne prošlosti i sadašnjosti.

4. Franić,. 21.

7

VRGORAČKA TVRĐAVA

Iznad grada Vrgorca ponosno se diže njegova stara tvrđava.Smjestila se je na donjem

dijelu brda Matokita.Njezina prirodna strmina i kamena podloga čuvala ju je od

nepredviđenih napada.“Vrgoračka tvrđava je srednjovjekovna građevina , ona je jedna od

najvažnijih utvrda Gorske Župe i srednjovjekovne bosanske države“.5 U starim crtežima

vidno se zapaža zupčasto krunište na bedemima što pokazuje da tvrđava pripada srednjem

vijeku.Prvi crtež i opis tvrđave izradio je sergentne generale Rubie i priložio ga izvješću

koji je uputio mletačkom generalu Molinu o zauzimanju Vrgorca 1690. godine.Vrgoračku

tvrđavu također 1749. godine opisuje mletački inženjer Ivan Franjo Rossini.On ističe

obrambeni značaj tvrđave za Makarsku i njezino Primorje.Iz njegova se opisa jasno ističe

da se tvrđava počela rušiti i da treba važne popravke.Vrgoračku tvrđavu opisali su i

mletački inženjer Ivan Frano Rossini i Mateo Milaro.Obadvoje su istaknuli zid obrubljen

ostacima srednjovjekovnih zubaca. Miaro je istaknuo kulu na visokoj stijeni do koje se

dolazilo drvenim ljestvama.

Tvrđava je smještena na visokoj i strmoj stijeni.Ima izgled četvorine, visoke nešto više od

25 koračaja s dvije ravne zaobljene strane. Prvi njen dio prislanja se uz drugi koji ima

otprilike promjer od 8 koračaja, s kućom za stražare. Na najvišem vrhu tvrđave uzdiže se

ograđeni dio, jaka kula vrh žive i prestrme stijene na koju se iz donje utvrde ulazi stubama

dok joj se izvana ne može nikako pristupiti.Ta kula brani tvrđavu i obje varoši.na njoj je

12 dobro sačuvanih kuća i bunar dubok pet metara , a širok jedan metar. General Rubie

priložio je crtež tvrđave. Rađen je guščjim perom, ali prilično nevještom rukom. Na njemu

je uokviren naslov “Vargoraz”. No ipak daje vjernu sliku položaja tvrđave kad je prešla iz

turskih ruku u mletačke.Zapaža se da je tvrđava s polukružnim ugaonim kulama , s

topovskim otvorima i s istaknutim zupčastim zidnim vijencima.

5. Vjeko Vrčić, str. 78.

8

Kule grada Vrgorca

Vrgoračka krajina ušla je u povijest Europe kao buntovno područje na kojem su se kroz

stoljeća prelamala i sukobljavale strategije velikih sila, vojne ,političke, gospodarske pa i

kulturne. Mlečani, Turci, Austrijanci i Francuzi donosili su, naizmjence, svoje zakone,

društveni ustroj, običaje i kulturu. Ono čime se, u toj bogatoj ostavštini, diči grad Vrgorac,

svakako su njegove kule. Njih osam kao dio samog povijesnog nasljeđa krasi sam grad ne

samo svojim povijesnim pričama, nego i građevinskim dosezima minulih stoljeća te su sve

pod zaštitom Ministarstva kulture.

Kula Avala

Jedna od najljepših i najočuvanijih vrgoračka kula.“Prvu sliku i opis kule nalazimo u

izvještaju mletačkog narednika Rubia koji je on uputio generalnom providuru mletačke

provincije Dalmacije i Albanije Aleksandru Molinu u povodu mletačkog osvajanja 1690.

godine“.6 U izvještaju je umetnut i crtež Vrgorca iz 17. stoljeća. Avala ima bazu za krug, te je

stoga valjkastog oblika. Crtež je nacrtan guščjim perom. Kula se nalazi pedesetak koračaja od

glavnih vrata utvrde te sa svih strana štiti pristup gradini. Po njemu je kula praktički

neosvojiva i podsjeća ga na Kulu norinsku. Više od pola stoljeća kasnije, točnije 1749.

godine, Avalu opisuje mletački vojni inženjer Ivan Frano Rossini. On kulu prvi put naziva

“AVALA” što na arapskom znači “uzdignuti položaj”.Opisuje ju kao ruševinu, a sazidana je

od nepravilnih komada kamena.Ulaz se nalazi sa zapadne strane i uzdignut je pa mu se

pristupalo pomoću ljestava.Na južnom dovratku urezan je latinski križ .Zid je širok 1,30

metara.

6. Vrgoračke novine, broj 4, 2008.g., str. 25.

9

Dizdareva ili Kapetanovićeva kula

Najveća od sedam turskih kula na području grada Vrgorca je ona Dizdarevićeva ili

Kapetanovićeva.„Za vrijeme turske vlasti pripadala je dizdaru,turskom zapovjedniku vrgorske

tvrđave, a nakon oslobođenja Vrgorca 1690. godine kula pripada mletačkom kapetanu,

također zapovjedniku vrgorčke tvrđave, i od tada se zove Kula

Kapetanovića“.7 Smatra se da je ova kula izgrađena u vremenu tursko-mletačkih ratova

Kandijskog i Morejskog rata.Prvi crtež i opis kule objavio je bečki vojnik Juster 1708. godine.

Kula je nekoliko puta bila preuređena, a na jugozapadnom kutu zgrade upisana je 1795.

godina koja se smatra godinom prve obnove kule.Tijekom godina kule je nagrizao zub

vremena, pa su u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća izvedeni ozbiljni radovi i

rekonstrukcije.

Kula se sastoji od prizemlja,tri kata i potkrovlja.Katovi su povezani drvenim stubištem u

sjeverozapadnom dijelu kule.Južni zid viok je 12 metara, sjeverni zid je visok 8,30 metara a

tolika razlika je zbog nejednakosti u visini terena. Na sjeverozapadnom dijelu kule simbolički

je arapskim slovima uklesana 1690. godina kao godina turskog izgona , a na jugozapadnom

dijelu 1795. godina koja se smatra godinom preuređenja kule. Kula se nalazi uz glavnu

vrgoračku cestu.Na kuli se nalazi poznati stihovi hrvatskog poetskog slavuja Tina Ujevića:”Ja

jesam prah,život i cijelost svjetlosti i ništa više!

Fratarska ili Kula bega Cukarinovića

„Ova kula nekada je bila vlasnistvo bega Cukarinovća, a od 1690. godine vlasništvo fratara“.8

U njoj su stanovali sve do 15.ožujka 1888. godine.Te godine napustio je tadašnji župnik s

opravdanjem da je trošna i da odgovara svojoj svrsi. Tina Ujevića. U 18. stoljeću bila je

pokrivena slamom i slovila je kao najbolja kuća u Vrgorcu u to je vrijeme slovila kao

najbolja kuća u Vrgorcu. Danas joj je krov izrađen od raznih komada kamena.

7. Vrčić str.102.

8. Vrgorac, List župe Navještenja BDM, 2001.god. str. 64.

10

Pakerova kula

Pakerova kula smještena je uz glavnu cestu ispod crkve. Prlično je dobrog izgleda i nije ju

nagrizao oštri zub vremena. „Pripada je Mujagu Šabiću“.9 Ima prizemlje i dva kata.

Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i grada Vrgorca ova kula spašena je od propadanja.

Martinčeva kula

Ova se kula izdvaja iz crte porušenog obrambenog. Po karakteristikama gradnje, svrstana je u

turske kule. Ima prizemlje i jedan kat. Uzidan u zid Martinčeve kule, pronađen je u 18.

stoljeću kameni žrtvenik posvećen rimskom bogu Jupiteru. To je jedan od rijetkih rimskih

tragova na ovom prostoru, što odaje veliku starinu kule.

Raosova kula

Raosova kula bila je nekada vlasništvo Hasan- bega Dizdarevića. On ju je napustio 1690.

god. kad su Mlečani zagospodarili ovim krajevima. Nastanio se u Vitini. Ova kula je poznata

zato što je car Franjo Josip I. u svom putovanju od Knina do Metkovića prošao i kroz Vrgorac

te prenoćio u Raosovoj kuli. Danas je prekrivena običnom ciglom. Ima prizemlje i jedan kat.

U trošnu je i zapuštenu stanju.

9. Vrčić str. 98.

11

Mumina kula

Mumina kula nalazi se na istočnoj strani Vrgorca uz sklop Elezovnih kuća. Ima prizemlje i

jedan kat. Pripadala je Mumin-agi Atlagiću. Imala je bunar nazvan Pećine, no narod ga naziva

i Muminovac.

Elezova kula

Elezove kuće nastale su u 17. i 18. stoljeću a po tradiciji pripadaju turskim gradnjama. U

sklopuu njih nalazi se Raosova kula, a u neposrednoj blizini je i Mumina kula.

Kula podno Gradine

Ova kula je toliko obnavljana da polako gubi svoj izvorni oblik. Po nekim uočljivim

karakteristikama spada u turske kule, ali obnavljanjem one su se dosta promijenile. Ne zna se

kome je pripadala, niti je imala određeno ime, pa joj je narod dao ime “Kula podno Gradine”,

po njenom geografskom položaju.

12

Crkva sv. A nte Pustinjaka u Kotezima

U Kotezima postoji kapelica sv.

Ante Pustinjaka. Ona je postojala

još u vrijeme turske vladavine, te

su u njoj franjevci iz Zaostroga

narodu držali obrede. To je

najstarija crkva u Vrgorskoj

krajini. Smatra se da potječe iz

15. st. Kroz povijest je odigrala

veliku ulogu u čuvanju vjerske i

nacionalne svijesti. Crkva je duga

cca 3m, a široka cca 2.50m.

Svoltana je i ima mali zidani

oltarić s nišom za kip sv. Ante.

Pragovi vrata i prozorčić na

crkvici su od razbijenih stećaka

na kojim se vide uklesani znakovi

polumjeseca. Kapelica je

nekoć,za turske vladavine , služila

za pastoralnu djelatnost, a u

periodu 1945. – 1991. odigrala je veliku ulogu vjerske poduke za kotešku djecu. Blagdan sv.

Ante Pustinjaka, zaštitnika Koteza, slavi se 17. siječnja.

13

Arheološka iskapanja u Kotezima

U blizine crkve sv. Ante

Pustinjaka nalazi se

dvadesetak stećaka, koji su

prije istraživanja uglavnom

bili zarasli u travu, a neki su u

cijelosti ili komadima

ugrađeni u suhozide koji su

ograđivali okolne ledine. Prije

ih je bilo dvostruko više, ali

su tijekom vremena oštećeni

ili nestali. Ovakvi stećci

označavali su posljednje

počivalište mrtvih, a smatra se

da ih danas ima na prostorima Dinarida u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori. Za ovaj koteški

lokalitet lokalno stanovništvo koristilo je naziv tursko groblje, kako se to često u prošlosti

radilo za groblja za koja ljudi nisu točno znali otkad potječu. Međutim, istraživanja jasno

pokazuju da stećci potječu iz četrnaestog ili petnaestog stoljeća, tj. iz predturskog razdoblja,

kada su ovi krajevi bili neizmjerice pod vlašću Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Bosanskog

kraljevstva, to jest lokalnih bosansko-humskih velikaša. Na lokalitetu je nađeno dvadesetak

većih ili manjih,najviše pločastih i nešto manje sandučnih stećaka, od koji su neki u

cjelovitosti, a neki u komadima. Iz okolnih ledina iskopano je šezdesetak grobova u koje su

pokopani ljudi raznih dobnih skupina, od djece do starijih ljudi. Nađeno je nešto nakita i

keramike. Osim toga na nekim su stećcima uklesani i simboli, poput dva križa na jednom od

njih. Stećaka je uvijek manje nego ljudi pokopani ispod njih, što potvrđuje i ovaj slučaj.

Ovakve grupe stećaka i okolna groblja često su zajednička za više zaseoka i sela.

14

„Arheološka struktura napominje kako se stećci Vrgorske krajine razlikuju od sličnih stećaka

u okolnim područjima,i to po svojoj veličini i obliku,jer se radi većinom o pločama velikih

dimenzija, a manje o stećcima u obliku sanduka kao drugdje“. 10

Arheolozi još nemaju odgovor zašto je to tako. Istraživanja u Kotezima će, nadamo se,

doprinijeti rasvjetljavanju tog djela naše povijesti. Nakon završetka iskapanja ovo će nalazište

biti pretvoreno u arheološki park. Lokalno stanovništvo podržava takav projekt, a to se

svakodnevno očituje u mnogobrojnim obilascima Kotežana ovog nalazišta kao djela vlastite

kulturne baštine.

Crkva sv. Petra u Dusini

Crkva sv. Petra u Dusini smatra se

da uz crkvu sv. Ante Pustinjaka u

Kotezima, spada u najstarije crkve u

Vrgoračkoj krajini. U 18.st

nadograđena je. Svojim položajem,

visoko pod polama, bila je

nepristupačna Turcima. Oko nje se

nalazi malo seosko groblje.Iz

bilježaka župnog ureda saznaje se

da je 1600. godine započela gradnja

ove crkve. Crkva sv. Petra s grobljem danas je napuštena. Misa se održava samo na dan sv.

Petra, 29.lipnja. U crkvi je ostao oltarić od crvenog mramora. Postavljen je 1909. a izrađen je

u Bilinića radionici. No dok nije došao novi mramorni oltar, tu se nalazila polukružna

Naldijeva slika koja je zatvarala prostor iza velikog oltara.

Dugo je visjela na zidu sa strane. Slika prikazuje čitavu skupinu svetaca, a cetralni je prizor

krunjenje Bogorodice od Presvetog Trojstva.

10. Vrgoračke novine, broj 3, 2008. god. str. 4 .

15

Crkva Navještenja BDM u Vrgorcu

Župna crkva posvećena je Navještenju

Marijinu. Stara crkva prvotno je bila mošeja

koju su franjevci pri osvajanju pretvorili u

crkvu. Njen minaret sačuvao se do 1861.

godine. Tada je stara crkva-mošeja bila

popravljena 1859. godine, ali je s vremenom

potpuno propala, te konačno srušena. Na

njenom mjestu počela se 1913. godine graditi

nova, prema nacrtu arheologa Ćira

Ivekovića. Crkva je završena 1921. godine i

jedna je od najljepših građevina vrgoračke krajine. Crkva je trobrodna, podignuta u

neoromanici s tri portala na pročelju i istaknutim zvonikom. Na zvoniku su dva stara zvona iz

1793. godine. U staroj je crkvi bila na velikom oltaru slika Svih svetih Filipa Naldija, danas je

izgubljena. U ovoj crkvi oltar je izradio 1930. godine Ante Frank prema imotskom glavnom

oltaru. U lađi se nalaze dva oltara. Presvetog Srca Isusova i svete Katarine. U crkvi su

postavljena dva groba: Rade Miletića i fra Ivana Rožića.

Danas se u oltaru nalazi Gospina slika

„Gospa u oltaru“ , vjerojatno veoma dobra bizantska

ikona (18.st.). Prema predaji, nabavio ju je vrgorački

junak serdar Rade Miletić u Veneciji. Sliku je restaurirao

Filip Dobrošević. Stav i odjeća Marijin i Kris s

okrenutim tabanom noge, koji drži volumen legis ispisan

grčkim slovima, kao i uobičajeni monogram uz njegovu

glavu , podsjeća na bizantske ikone.

16

U župnoj crkvi nalazi se grob jednog mučenika naše svete vjere. To je grob fra Ivana Rozića

kojeg su mučili i ubili Turci. Njegov grob do šezdesetih godina ovog stoljeća bijaše u kapelici

na Žbarama. Njegove mučeničke kosti sa Žbara u našu župnu crkvu prenio je fra Ivan

Glibotić.

Natpis pored groba fra Ivana Rozića u crkvi Navještenja BDM u Vrgorcu

17

Turističke mogućnosti grada Vrgorca

Kokorići su danas etno-selo. Bogatstvo povijesno-kulturne baštine izdvaja se od ostalih sela u

okolici i upravo zbog tih prednosti nudi široku lepezu turističkih usluga. U Kokorićima se,

u sklopu rodne kuće Antuna Prže Prvana, nalazi etnografska zbirka s 250 različitih izložaka.

U Kokorićima se nalazi vojna kuća- Kula vojvode Antuna Prže Prvana. Kod vojvode Prvana

prenoćioje Alberto Fortis 1772. Alberto Fortis u svom djelu>>Viaggo in Dalmatia<< donosi

prekrasnu baladu Hasanaginicu, koja je remek djelo narodnog pjesništva. -Hasanaginica je

narodna balada nastala u Imotskoj krajini koju je 1774. zapisao učeni opat Alberto Fortis.

Balada propovjeda o ženi koju je osjetljivi muž otpustio oduzevši joj petero djece. Vratio je

majci i bratu Begu Pintoroviću koji je živio na Klisu, gdje je bio zamjenik kliškog sandžaka.

Lijepu Hasanaginicu mnogi prose, a brat je protiv njezine volje udaje za imotskog kadiju

(suca). Nesretnicu svatovi odvode u Imotski, a ona ih moli neka joj dopuste da daruje još

jednom svoju djecu. Začuvši suprugov glasni

prijekor s prozora, sruši se mrtva. Djeca ostaju bez majke, Hasan bez voljene žene, a svatovi

bez mlade.

18

GODINJ

Jedan od dragulja ovog kraja je selo Godinj. Na liticama iznad polja, ušuškane u pramenove dima koji odaju malobrojne stanovnike sela, počivaju stare kamene kuće, gusto zbijene, podsjećajući na utvrđeno naselje. Srednjevjekovne dinastije koje su vladale Bosnom, birale su baš ove krajeve za svoja prebivališta i ljetnjikovce. U Godinju se nalaze ostatci ljetnjikovca vladara koji su vladali Bosnom krajem XIV. i početkom XV.stoljeća, i za šezdeset godina vladavine značajno doprinjela njenom kulturnom i ekonomskom razvoju. Ovi krajevi, baš zbog svog prirodnog bogatstva i ljepote, kao i strateškog položaja, često su bili meta osvajača, ali je i motivacija stanovnika da stanu u obranu bila velika. Na kamenim kućama prepoznatljivi su elementi gradnje tipični za utvrđenja, namijenjeni zaštiti i obrani sela. To su, prije svega, puškarnice na zidovima kuća, kao i sami kameni zidovi debeli i do jednog metra, i sistem tunela koji je nekad povezivao objekte i činio obranu. Stare kuće u Godinju građene su od kamena, debelih su zidova, s krovom od crijepa kanalice i podsjećaju na primorske kuće. Stanovnici su mnogo držali do lijepe kuće, a obnovljena kuća predstavljala je kod potomaka neku vrstu spomena na pretka graditelja. Smatra se da su kuće u Godinju jedne od najljepših. Obično se sastoje od dvorišta iz koga se kamenim stepenicama izlazilo na terasu s voltom. Ispod volta je ulaz u konobu u kojoj se proizvodilo i čuvalo vino, dok je na katu stambeni dio, koji se obično sastojao od kuhinje i jedne ili dvije sobe. Selo naizgled napušteno i zaboravljeno, na ovaj način je izbjeglo devastiranje modernom gradnjom, što dođe kao utjeha zaljubljenicima u starine i tradicionalno i kao dodatna motivacija da se, kao takvo, sačuva i zaštiti. Stanovništvo u Godinju najviše se bavi poljoprivredom i lovom. Godinje ima dugu tradiciju vinogradarstva, i sve više se Godinjani vraćaju toj tradiciji. Opjevano i poznato rašćansko vino opet se proizvodi i čuva u konobama, a šume ustupaju mjesto pitomim vinogradima. Obnavljanje i očuvanje tradicionalnih vrijednosti ovdje mnogi vide kao jedinu perspektivu, a to će sigurno doprinijeti Godinju da bude zaštićeno od daljnjeg propadanja i da zaživi svoj novi život.

19

Obiteljsko gospodarstvo Borovac

Obiteljsko domaćinstvo ''Borovac'' smješteno je u podnožju kamenitog i dominantnog uzvišenja okrunjenog starom tvrđavom Gradina.

Mala farma koza, povrtlarstvo i voćarstvo te uzgoj domaćih životinja zaokružuje kompletnu gastronomsku ponudu organski proizvedene hrane.

U kamenoj kući konobi i na ognjištu gosti mogu osjetiti dah minulih vremena i tradicije. Sklad i harmoniju čovjeka i prirode te u suvremenom načinu življenja pronaći kvalitetan kutak mira.

Gastronomska ponuda

„CRVENO ZLATO“

Jagode iz Vrgorca pokrivaju 50% zahtjeva domaćeg tržišta, kvalitetom daleko premašuju većinu onih iz izvoza. Jagoda je proslavila Vrgorac i to prije svega

zahvaljujući izgledu svojih sočnih plodova, visokoj ekološkoj kakvoći i bogatom, aromatičnom okusu. Vrgoračka jagoda postala je najuzgojenija

poljoprivredna kultura, kojom se trenutačno bavi više od 110 obitelji. Kada su 1974. godine u polju Rastok zasađene prve sadnice njemačke sorte Zenga

zengana i nizozemska Gorela, otvorio se put u proizvodnji jagoda. Već u prvoj godini svaka je sadnica donijela 20-30 dag ploda, a u drugoj čak 60 dag.U

proizvodnji jagoda Vrgorčani idu u korak s vremenom. Uvode nove tehnologije, također i nove sorte, a prinosi su povećani na skoro 80 dag po grmu zahvaljujući kvaliteti sadnog materijala i tehnologiji uzgoja koja isključuje zarazu virusnim

bolestima. Uzgoj jagoda na foliji i navodnjavanje „kap na kap“ umjesto prijašnjeg kišenja iz zraka napravilo je revoluciju. Prinosi su gotovo udvostručeni, truleži na plodovima nema jer su izolirani od tla i čisti,

list je suh i zdrav te manje podložan nap

20

VRGORAČKI PRŠUT

Od malog obrta MI Pivac danas je izrasla u jednu od najvećih MI u Hrvatskoj.

Danas je brand Pivac sinonim za vrhunske suhomesnate delicije što ih predvode

pršut, panceta i kraški vrat. Vrijeme je jedan od najvažnijih čimbenika

proizvodnje pršuta. Čak dvanaest mjeseci soljenja, sušenja i sazrijevanja

potrebni su da se stvori specifična duboka crvena boja i struktura mesa protkana

primamljivim mirisom dima.

21

BIKLA

Listopad je mjesec bikle,Čudnog pića moga krajaI prilipa zavičaja.

To su, kažu, stari pilii uvik su sritni i zdravi bili.To je piće lipe boje od vinove loze i mlika od koze.

Biklu pije i staro i mlado,kažu da je jako zdravo,je li tako, ne znam ni ja,ali fešta svakom prija.

Dođu gosti,dragi ljudi,Vrgorac moj tad se budi.Kad na Korzu glazba svira,neko pleše neko piva.

Kupiti se svašta more, ko da sutra glad će doći:navalila dica do stolapunog ljutih kobasica. Marija Borovac, 6.d

22

ZAKLJUČAK

Naš rad obuhvaća tri dijela. U prvom smo dijelu izložili kulturno povijesne spomenike grada

Vrgorca. Pozornost smo usmjerili na kule-veličanstvene kraljice našeg grada. Naše povijesno

istraživanje bilo je otežano time što u Vrgorcu nema muzeja i povijesnih arhiva. Nadamo se

da će naš rad biti poticaj dubljem i ozbiljnijem povijesno istraživanju. U drugom dijelu

presavili smo ostale turističke ponude našeg grada: etno sela koja njeguju tradicionalan način

življenja, zdrave i kvalitetne proizvode vrgoračkog kraja.

23

PRILOZI

24

25

LITERATURA

1. Ante Franić, «O Vrgorcu» - u povodu 100.objetnice rođenja Tina Ujevića, Kiz

«Tin Ujević», Split 1991.

2. Ante Galić, «Vrgoračko polje i Rastok», Hrvatski zemljopis, 1999.

3. List Župe Navještenja BDM – «Vrgorac», Župni ured Navještenja BDM, br.

1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 . 2000. – 2009.

4. Vrgoračke novine, broj 3, 4, Udruga Vrgoračke novine 2008. god.

5. Vjeko Vrčić, «Vrgorska krajina», župski ured Vrgorac, 1872.g.

26