86

memoari

Ikona stila te legendarna urednica najrelevantnijih modnih časopisa na svijetu, na čije je stranice dovela jet set i avangardne manekenke, a u “ozbiljni” muzej uvela modu i dizajnere, i danas je uzor i inspiracija mnogima Napisao LEO STANIĆ BLAGAIĆ Fotografije © DIANA VREELAND ESTATE, RIZZOLI PRESS, THAMES & HUDSON PRESS, WILLIAM MORROW / HARPER COLLINS PUBLISHERS PRESS, ABR AMS PRESS, CHRONICLE BOOKS PRESS, UNIVERSE PRESS, VISIONAIRE PRESS; MUSEI CIVICI VENEZIANI / PALAZZO FORTUNY PRESS, HARPER’S BAZA AR ARCHIVES / HEARST CORPOR ATION, VOGUE ARCHIVES / CONDÉ NAST PUBLICATIONS

I prva i jedina87

ako interes za sve što je radila i živo sjećanje na nju nisu nikada prestali, Diana Vreeland je po-sljednje dvije godine toliko spo-minjana i slavljena da se može reći da je, nakon tri životne faze koje su ostavile neizbrisiv trag

u poimanju mode, stila, modnog tiska i stylinga općenito, postumno ušla u če-tvrtu fazu svoje karijere, ovaj put “odoz-go”. A budući da je ekscentrična genijal-ka, pokojna već 24 godine, legendom postala još za života, ova bi se faza jed-nostavno mogla definirati kao – vječ-nost.

Premda je, zbog svoje pomno ispoli-rane vanjštine, osebujnog načina izraža-vanja i fascinantnih poslovnih funkcija koje je tijekom karijere obnašala, često mistificirana na način koji može odbiti ili barem zbuniti nekog tko za nju prvi put čuje, Diana Vreeland je u suštini bi-la lako shvatljiva onomu tko je uzeo vre-mena da bez predrasude ili osude shvati njene motive, principe i način funkcioni-ranja. Nakon čega je, kao lik i djelo, u pravilu postajala još dojmljivijom. ”Čita-vog života možemo nešto naučiti, ali da bismo to mogli, trebamo se odreći luk-suza dosade”, bilo je njeno iskreno vjero-vanje kojeg se dosljedno držala. Rođena 29. rujna 1903. u Parizu, gdje su tada njeni roditelji, Englez Frederick Young

I

29. rujna 1903. u Parizu, gdje su tada njeni roditelji, Englez Frederick Young

”VOGUE JE ODUVIJEK PREDSTAVLJAO ŽIVOT.

HOĆU REĆI, nova haljina VAS SAMA PO SEBI NIKAMO NE

ODVODI; ONO ŠTO SE RAČUNA JE ŽIVOT

KAKAV U NJOJ ŽIVITE”

Konceptualni luksuzni magazin

Visionaire objavio je 2002. mapu s

uvezom fotografiranih promemorija koje je

Vreeland slala suradnicima u

Vogueu (desno), a ove ih je godine njen

unuk Alexander ponovo izdao

uvezane u knjigu (sasvim desno)

Projekt “prasnahe” Lise Immordino Vreeland, udane za Dianinog unuka Alexandera, obuhvaća knjigu “The Eye Has to Travel” (Oko mora putovati) iz 2011. (desno) te istoimeni dokumentarni film prikazan premijerno na filmskom festivalu u Veneciji 2012. (gore)

Dvije knjge koje je sama Diana objavila potkraj života

su fotomonografija “Allure” iz 1980. (gore) i

autobiografija “D.V.” iz 1984. (desno) 87

Prva opsežna biografija visoke svećenice mode, kako su Dianu Vreeland nazivali, objavljena je 2002. jednostavno nazvana njenim imenom

I prva i jedina

Pho

tog

rap

h b

y Ja

mes

Kar

ales

19

65.

Co

urte

sy o

f th

e E

stat

e o

f Ja

mes

Kar

ales

.

Ljetos je o carici mode objavljena “Empress of Fashion” (lijevo gore), lani katalog koji je pratio istoimenu izložbu u Veneciji “Diana Vreeland after Diana Vreeland” (desno sasvim gore), a reizdanje stotinu kolumni “Why Don’t You” 2001. (gore desno)

ww

w.r

izzo

liusa

.co

m

ww

w.t

ham

esan

dhu

dso

n.co

m

ww

w.a

bra

msb

oo

ks.c

om

88

Dalziel i Amerikanka Emily Key Hoff man privremeno živjeli, kao odrasla je uporno ponavljala: ”Najbolje što za sebe netko mo-že napraviti je pobrinuti se da se rodi u Parizu. Nakon toga sve dolazi lakše i pri-rodnije, samo od sebe.” Pre za ljub ljena u svoj rodni grad, kasnije je istim žarom obožavala i njegovu sofisticiranu visoku modu, iskreno vjerujući da se samo haute couture računa kao nešto važno, vrijedno i lijepo, a sve je ostalo nadomjestak namet-nut prilikama. Činjenica da je, unatoč ta-kvom uvjerenju, pomogla da se dogode tektonski pomaci u američkoj odjevnoj in-dustriji i modnom dizajnu čini sve još in-trigantnijim.

Ispričati život ove po svemu vanserij-ske osobe moglo bi se i samo navodeći nje-ne odlučne, slikovite i u pravilu pitijski vi-šeznačne izjave kakvima se još od djevojaš-tva rado služila. ”Roditelji mogu učiniti straš ne stvari djeci”, bilo je otprilike sve što je većini ljudi bila spremna reći o svom djetinjstvu. To se ponajprije odnosilo na majku, lakomislenu i netaktičnu ženu koja je prvorođenoj Diani odmalena na nos na-bijala činjenicu da je nelijepa, za razliku od svoje prekrasne mlađe sestre Alexandre. Potencijalni razdor između svojih dviju kćeri uspješno je otkla-njao njihov odmjereni otac, koji je čak i, za ono doba sasvim ne-konvencionalnu neu-mjerenost i slobodou-mlje svoje zabave i pro voda željne supruge (koja se nije libila broj-ne izlaske i putovanja bez muža ”prošarati” i nevjerama), stoički pod nosio uz tipičan en gleski komentar: ”Ah, gore se stvari do-gađaju na otvorenom moru.”

Preseljenjem obitelji u New York u osvit Prvoga svjetskog rata, Diana je otkrila nekoliko stvari: da se teže uklapa u štreberski organizirano visoko snobovsko društvo Novog svijeta, da joj trajno nedostaju estetika i rafinirana libe-ralnost belle epoque Pariza u kojem je do tada živjela, da se teško koncentrira na re-dovnu školu, ali da zato spremno prihvaća disciplinu plesne škole kao učenica Michela Fokinea, plesnog učitelja ruskog carskog

baleta, te da bi se zbog hladne nezaintere-siranosti svoje majke i stalnog podsjećanja na nesavršenu vanjštinu najradije ubila. Izlaz iz ove mladenačke depresije postao je temelj na kojem je sagradila svoj jedin-stven osobni stil i životnu filozofiju, koji-ma je kasnije prožela i svoju izvanserijsku karijeru. U dnevničkim zapisima stvorila je ”the girl” – djevojku koja je postala njen alter ego i, premda fiktivna, prva ”it girl”

memoari

Dianin sin Frederick i unuk Alexander 1960. sa slavnom majkom i bakom koju je mališan zvao nonnina jer je zbog tatine diplomatske službe naučio i talijanski

Preponosna na svog lijepog i zgodnog supruga Reeda, Diana ga je obožavala istim žarom pune 43 godine, stoički i bez komentara podnoseći i onih 7 u kojima ju je, tijekom Drugoga svjetskog rata, ostavio zbog veze s udanom ženom u Montrealu; uvijek dotjerana za njega, u Schiaparellijevoj jakni u kasnim 1930-ima (gore) i otkačenom casual looku u Southamptonu 1950. (dolje)

Co

urte

sy o

f th

e D

iana

Vre

elan

d E

stat

e.

© E

mi-

Lu A

sto

r

89

u povijesti. Plesom je održala vitkost i gracilno držanje, a upadljivom šminkom i elegantnom odjećom riješila je ostalo. Naglašavajući, a ne skrivajući krupan nos i crte lica naslijeđene od svog oca, prigrlila je kabuki pristup šminkanju i definirala svoje sveto trojstvo koje je s vremenom preraslo u zaštitni znak: gavranski crnu kosu zalizanu od lica, blijed i savršeno na-pudran ten i žarkocrveni ruž, lak za nokte i rumenilo kojim je u starijoj životnoj dobi prekrivala ne samo vazelinom naglancane obraze već i vrhove ušiju. Dodajte tome i izvanserijske modele pariških modnih autoriteta i možda će vam biti lakše shvatiti kako je baš ona, na neskriveno čuđenje i zavist visokog njujorškog društva kojem je pripadala, osvojila jednog od najzgodnijih neženja tih godina, Thomasa Reeda Vreelanda za kojeg se udala 1. ožujka 1924. Majka joj je na dan vjenčanja posred-no zadala posljednji udarac u životu, jer se većina uzvanika nije pojavila u crkvi zog Emilyne posljednje izva-nbračne afere upravo eksponirane u ti-sku.

Ponosna na osvojenog ljepotana, Diana se nakon udaje posvetila braku i obitelji na način na koji je nabolje znala, pomno se

Iako je njihova lakomislena majka Emily Key Hoffman (lijevo) trajno ranila stariju kćer ubojitim komentarom “šteta je što si toliko ružna, a tvoja je sestra ljepotica”, Diana i Alexandra (na slici gore 1912.) su se obožavale, a obje je jednako volio i štitio njihov otac Frederick Dalziel (slika iz 1916. sasvim gore)

KAO ELIZABETA I. BILA JE DIVNA... ONA JE NA VRHU MOJE LISTE. SVIĐA MI SE NJENA ODJEĆA. TREBALA SU JOJ ČETIRI SATA DA SE ODJENE – IMAMO PUNO TOGA ZAJEDNIČKOG!”

”ŽELJELA BIH DA SAM SE RODILA

dotjerujući za muža s kojim je vodila inten-zivan društveni život i dekorirajući na naj-bolji mogući način i njihov dom i dvojicu sinova, Thomasa Reeda Jr. rođenog 1925. i dvije godine mlađeg Fredericka Dalziela Vreelanda. Šest godina koje je obitelj pro-vela u Londonu pomoglo je da ne osjete pretjerano posljedice sloma njujorške bur-ze 1929., a Diana je na Starom kontinentu puno čitala, putovala i stjecala važna prija-teljstva s elegantnim jetsettericama koja će se u njenom kasnijem životu pokazati vri-jednim poput zlatnih poluga. U Londonu je, otvarajući vlastitu trgovinu luksuznim donjim rubljem kojim je čak snabdjela i Wallis Simpson za prvi vikend s princom od Walesa, prvi put radila, postajući trajno svjesna dviju činjenica: da je novac prijeko potreban i za najskromniju varijantu živo-ta kakav priželjkuje, te da njen obožavani, dekorativni suprug neće znati kako ga ste-ći. Povratkom u New York započela je je-dinstvena karijera koja ju je učinila legen-dom.

Carmel Snow, glavna urednica Harper’s Bazaara, koncepcijom i tiražom jedinog pravog konkurenta tada znatno dosadni-jem i nemaštovitijem Vogueu (oba su ma-gazina načelno bila društvene kronike s osvrtom na dobro odjevene pripadnice vi-sokoga društva) uočila je Dianu jedne pro-

© C

our

tesy

of

Ms.

Hug

h A

sto

r

Co

urte

sy o

f th

e D

iana

Vre

elan

d E

stat

e.

90

Naslovnice Harper’s Bazaara (sasvim gore) te prva ‘Why Don’t You...’ (gore) objavljena u ožujku 1936. u kojoj je čitateljice pitala zašto ne bi ‘Obukli večernju haljinu s patent zatvaračem? Mahali velikim buketom kao da je čarobni štapić? ... Zaboli japanske ukosnice u kosu? Kupili proziran večernji kaput? Ili toku od šifona boje geranija? Ili svijetle rukavice od flanela? Ili crnu bluzu? ...Podignuli svoju modru vunenu suknju od Mainbochera da pokažete podsuknju prugastu poput bombona? (Bloomingdale)’

Memo od 17. veljače 1970. o niskim potplatima: “Pod tim mislim na cipele

bez potpetica u kojima se hoda kao bos. Ravne cipele silaze na ulice. Nadam se da ćemo, čim to bude moguće objaviti espadrile koje je

Avedon snimio. Možda trčim pred rudo jer još nismo odlučili kamo s potpuno

niskim cipelama, ali čim to učinimo, znat ćemo i zašto jesmo. Radimo u pravcu

bose noge. Znamo da ona ne može biti bosa u nekim klimatskim uvjetima, ali

divne će cipele ‘boso prohodati’ po ulici. Molim vas, sjetite se toga kod odabira accessoriesa. Upamtite da

odjeća danas ne ide uz potpeticu, nego uz ravnu cipelu za koju se nadam da ide

uz izuzetan rist. Edith, tebi kažem - ravne cipele silaze na ulice.”

Godine u Vogueu: s Grace Mirabellom 1965. na snimanju Marise Berenson; fotografije Penelope Tree, Twiggy i Veruschke, naslovnice, “golotinja” iz 1969. i Warholove ilustracije

”ČITAV ŽIVOT TRAŽIM SAVRŠENU CRVENU I MOLIM SLIKARE DA MI JE SMIJEŠAJU. najbolja crvena JE KOPIJA BOJE DJEČJE KAPICE S BILO KOJEG RENESANSNOG PORTRETA”

Pho

tog

rap

h b

y P

risc

illa

Rat

tazz

i, 19

83.

Co

urte

sy o

f P

risc

illa

Rat

tazz

i. © D

iana

Vre

elan

d E

stat

e

Pho

to ©

Jam

es K

aral

es

91

ljetne večeri kako u bijeloj čipkastoj Chanel haljini s bolerom i ružama u kosi pleše na jednoj mondenoj terasi. Sutradan ju je na-zvala i ponudila joj posao koji je ova poku-šala odbiti uz argument da nikada nije bila zaposlena. Snow joj je potom polaskala tvrdnjom da to nije bitno jer Diana zna puno o odjeći, na što je dobila odgovor: ”E odjeću doista poznajem, njoj sam posvetila finu količinu studioznih sati.” Od tog dana do prelaska iz Bazaara u Vogue 1962. Diana je objavljivala svoju luckastu, ma-štovitu kolumnu ”Why don’t you...”) (Zašto ne biste) ispunjenu chic idejama i natukni-cama, no uskoro je dobila i status modne urednice magazina, postajući tako prva nositeljica te funkcije u punom smislu ika-da. ”Prije Diane, bile su to žene u kostimi-ćima koje su jedna drugoj namještale šeši-re. Diana je bila moda!” nemalo puta je na-glašeno. Dok je na rijetko sofisticiran i su-gestivan način u godinama Drugoga svjet-skog rata promovirala ne samo američku modu nego i patriotizam – ali nipošto i po-litikanstvo – Vreeland je u 1950-ima opet imala prilke promovirati pariške modne autoritete, pogotovo njoj najdražeg Balenciagu. Frustrirana nemogućnošću da poslovno putuje u Pariz (jer je to radila sa-mo glavna urednica) i činjenicom da deset-ljeće i pol ima istu plaću, prešla je 1962. u konkurentski Vogue, kojem je to bio očaj-nički pokušaj da postane zanimljiv i, even-tualno, preuzme vodstvo.

Rečeno – učinjeno! Vreeland je u Vogueu bila prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sve važno čemu se danas divimo u modnim magazinima dolazi iz te nevjerojatne dekade u kojoj je ona, poseb-no potaknuta potrebom da Reedovu smrt 1966. kompenzira manijakalnim radom, zauvijek podignula letvicu na jednu sa-svim drugu razinu. Promovirajući foto-grafe u autore i manekenke u zvijezde, lan-sirala je karijere čitave divizije danas ne-preskočivih imena i legendi na tom po-dručju. Prijateljstva sa svjetskim jet setom pomogla su joj da slavni postanu kolumni-sti, a njihovi raskošni domovi diljem svije-ta teme raskošno ilustriranih ekskluziva. Osobito kao udovica opčinila se i okružila

mladima, promovi-rajući otkačenost, modernu glazbu, londonsku modnu scenu, pretvarajući dosadnjikav magazin u vizualno najpoti-cajniju tiskovinu na svijetu. To je, doduše, imalo i visoku cijenu,

zbog čega je u konačnici nečasno iza leđa smijenjena 1971.

Odlučni da joj pomognu da prevlada po-niženje i da se osigura materijalno, njeni utjecajni i imućni prijatelji na čelu s Jackie Kennedy (kojoj je kao mladoj prvoj dami SAD-a pomogla da osmisli i izgradi svoj kasnije legendarni stil) ne samo da su pote-gnuli veze i poznanstva, nego su i diskret-nim donacijama osigurali dvogodišnju pla-ću da bi Diana postala konzultanticom modnog odjela Metropolitan muzeja. Upravo je time započeo najsjajniji, završni čin njene iznimne karijere. Od 1972. do 1986. postavila je prvih 12 i osmislila još 2 od ukupno 14 inventivnih, koncepcijski pod jednako eklektičnih i inventivnih mod-nih izložbi koje su zauvijek promijenile po-gled na značaj mode i njen višestruk umjet-nički aspekt.

Posljednje četiri godine života Diana Vreeland provela je u svom domu viđajući

jedino obitelj koja joj je u toj životnoj fazi opet postala centar svemira. Prestala je bojiti kosu – jer se to nije moglo izvesti u kućnim uvjetima – pa su je najbliži prijate-lji ili čuli telefonom ili posjećivali tako da su razgovarali kroz zatvorena vrata njene sobe. Prije nego što je pala u komu posljed-njeg dana života, Diana Vreeland je zahva-lila svojoj kućnoj pomoćnici Dolores na svemu što je za nju učinila i potom, bunov-na, povikala: ”Ne zaustavljajte muziku, re-ći ću vas mom ocu!” Umrla je od posljedica srčanog udara tog istog 2. kolovoza 1989. godine. Obiteljski prijatelj ganuto je pri-znao da, iako se nije usudio gledati lice sje-dokose starice koja se gasi na bolničkim nosilima, nije mogao ne primijetiti njena skladna stopala sa savršenom pedikurom i žarkocrvenim lakom na noktima. Tog po-podneva zabilježeno je u kućnom dnevniku da je gospođa Kennedy nazvala da pita ka-ko je Diana.

Diana Vreeland na sofi u salonu svog njujorškog stana na adresi 550 Park Avenue (gore lijevo) te na postavljanju izložbe “The World of Balenciaga” koju je u Metropolitan muzeju od ožujka do rujna 1973. vidjelo tada nezamislivih 150.000 posjetitelja (gore desno)

Ho

rst

P. H

ors

t, 1

979,

© E

stat

e o

f H

ors

t P.

Ho

rst

/ A

rt +

Co

mm

erce

© B

ettm

ann

/ C

OR

BIS

.

© G

race

Mir

abel

la

Pismo od 8. srpnja 1968. najdražem couturieru: “Dragi Cristóbal, znaš da mi je trebalo dugo da ti ovo napišem – a znam da si morao dobiti jako, jako puno pisama prije ovog... Iako se o zatvaranju tvoje modne kuće govorilo i nagađalo – a i sama sam o tome često unaprijed razmišljala – službeno je pri-općenje došlo kao potpuno iznenađenje i šok... Neću te zamara-ti detaljima o svom beskrajnom obožavanju – kao kreator znaš svoje mjesto u mislima svojih prijatelja, klijenata i čitavog svijeta mode u Parizu i izvan njega... Svim srcem želim da ti nadolazeće godine budu brojne, zdrave i sretne... Iskreno se nadam da će nam se putevi križati lako i često – i uvijek ću pamtiti tvoj velik obzir prema meni u svakoj prilici...”

BalenciagaNJEN FAVORIT