1

Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra

Piše: Davor DIJANOVIĆ

Završetkom Prvoga svjetskog rata, četiri najveće poslijeratne sile - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija – na Versailleskoj su mirovnoj konferenciji udarile temelje novoga europskog i svjetskog geopolitičkog poretka, čiji je produkt bilo i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija.1 Iako legitimirana idejom o južnoslavenskom zajedništvu, uspostavljenja je jugoslavenska država bila paravan za ostvarenje projekta “Velike Srbije”, koji je projekt korespondirao sa strateškim ciljevima britanske politike na prostoru što ga se danas naziva “Zapadnim Balkanom” ili, u posljednje vrijeme, “Jugosferom”. Kako bi se razumjela podudarnost srpskih i britanskih strateških ciljeva, najprije valja u osnovnim crtama objasniti britansku strategiju prema tome geopolitičkom prostoru.

Geopolitička je strategija Velike Britanije održavanje ravnoteže snaga u Europi. Ključna postavka te strategije jest onemogućenje bilo koje europske kontinentalne države da stekne značajniji nadzor nad kontinentalnom Europom, kao i zadržavanje utjecaja nad istočnim Sredozemljem, strateški iznimno važnim Sueskim kanalom te “biserom britanske krune”, Indijom. Radi toga je nužno da u kontinentalnoj Europi postoji više međusobno suprotstavljenih centara moći, s time da ni jedan ne smije ozbiljnije ugroziti britanske interese. U toj se geopolitičkoj igri Velika Britanija pojavljuje kao svojevrsni arbitar ili neutralizator, tako da se uvijek stavlja na stranu suprotnu od one na kojoj je država koja predstavlja (potencijalnu) prijetnju njezinim interesima, čime osigurava održanje ravnoteže snaga.

1 Objavljeno u mjesečniku Politički zatvorenik: I.dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8.-11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216., str. 8-12., ožujak 2010.

2

Srpski strateški ciljevi – uobličeni u dokumentima nastalima još tijekom 19. stoljeća2 – jesu proširenje teritorija na račun Hrvatske, Crne Gore i dijelova ondašnjega Otomanskog imperija (BiH i Makedonije), te stvaranje “Velike Srbije”. Tijekom povijesti Srbi su kao saveznika u ostvarenju tih ciljeva imali Rusiju - čiji je strateški cilj bio širenje utjecaja na Balkanu i izlaz na toplo more, te – osobito od 1918. – Veliku Britaniju. Kako Srbija nema izlaza na Egejsko ni na Jadransko more, Rusija je taj cilj nastojala ostvariti podupiranjem Srbije u njezinim težnjama da stekne teritorijalna proširenja na račun Hrvatske. S druge pak strane, Hrvatska se u odabiru strateških partnera tradicionalno okretala prema Njemačkoj kao geopolitički kompatibilnoj europskoj velesili koja je također vidjela svoje interese na Balkanu, a koji su interesi suprotstavljeni interesima Rusije – srpske saveznice, kao i same Srbije te Velike Britanije. Kako bi spriječila širenje utjecaja Njemačke na Balkanu te Bliskome i Srednjem istoku, koji su joj važni koliko zbog veza s Indijom i drugim kolonijalnim posjedima, toliko i zbog novoga goriva, nafte, Velika se Britanija – čiji su interesi kroz povijest bili tradicionalno suprotstavljeni njemačkima – okreće prema Srbiji posredstvom koje želi anulirati njemački utjecaj na Balkanu.3

Da bi Srbija mogla parirati Njemačkoj, ona mora predstavljati najveću vojnu i gospodarsku silu na Balkanu, mora imati izlaz na Jadransko more (radije nego na Egejsko, gdje bi ugrožavala drugoga britanskog saveznika, Grčku) te kontrolirati Bosnu i Hercegovinu. Da bi to bilo moguće, Srbija mora kontrolirati Hrvatsku, koja mora biti vojno i gospodarski slaba, što je najjednostavnije ostvariti u

2 Ilija GARAŠANIN: Načertanije. Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine (prvi put objavio M. Vučković u Delu, XXXVIII, Beograd, 1906., str. 321.-336.); Vuk STEFANOVIĆ KARADŽIĆ: “Srbi svi i svuda”, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Beč, 1849.; itd. 3 Britanac R. G. D. Laffan, koji je bio u misiji vojnog savjetnika pri srpskoj vojsci, u svjetlu priprema za izgradnju željeznice Berlin-Bagdad, čija se izgradnja kosila s

britanskim interesima, izjavio je: “Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko Carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala, ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Carigrada i Soluna i drži vrata za istok. Srbija je uistinu bila prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav 'Berlin-Bagdad', naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Isto”. (F. William ENGDAHL, Stoljeće rata, Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak, AGM, Zagreb, 2000., 49.).

3

okviru zajedničke države. Tako uređena zajednička hrvatsko-srpska država ne će potpasti pod njemački utjecaj. Geopolitička simbioza Velike Britanije i Srbije, koja je uvjetovana racionalnim, a ne možda emocionalnim razlozima, ostvarena je uspostavom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Budući da je u Rusiji u međuvremenu izbila boljševička revolucija, nakon koje je slijedio dugotrajni građanski rat i još dulja međunarodna izolacija sovjetskog režima, došlo je do slabljenja ruskog utjecaja na Balkanu. Time je engleska (britanska) uloga dodatno ojačala i ona traje uvelike i do danas.

Ilija Garašanin, tvorac "Načertanija"

Imajući na umu navedene geopolitičke suprotnosti i isprepletenosti, lakše je razumjeti i razloge uspostavljanja prve Jugoslavije – produkta versailleskog poretka, komu je Velika Britanija bila jedan od glavnih arhitekata.4 Kraljevstvo / Kraljevina SHS je bila dijelom sigurnosnog poretka pod neposrednom francuskom dominacijom (tzv. Mala Antanta), što je u prvome poratnom razdoblju odgovaralo i britanskim težnjama. U kasnijim godinama, kad se u

tome francuskom sustavu sigurnosti pokažu prve pukotine, a napose nakon što dođe do približavanja Berlina i Rima, London će se snažnije umiješati u previranja na Balkanu i u Podunavlju. Time se može lako objasniti uporno britansko inzistiranje na očuvanju Kraljevine Jugoslavije, kao i britanska šutnju na apele hrvatskih političara koji su u Europi tražili potporu u borbi protiv karađorđevićevske diktature.5

4 Zbog ograničenog prostora ovdje je nemoguće podsjećati na brojne britanske diplomatske akcije poduzete tijekom svjetskog rata. 5 Emigrantski predstavnici Hrvatske seljačke stranke su se u više navrata različitim apelima obraćali ženevskome Društvu naroda, te su raznim diplomatskim akcijama i predavanjima u Londonu uzaludno pokušavali pridobiti britansku pomoć. Prije njih je to, u jesen 1928. pokušavao učiniti i dr. Ante Trumbić. I dr. Ante Pavelić, poglavnik ustaškog pokreta, u više se navrata pokušavao obratiti europskim demokratskim forumima, baš kao što su u nizu predstavki činili hrvatski iseljenici. Svi su ti pokušaji ostali uzaludni, pa hrvatskim protivnicima jugoslavenske države nije ostalo drugo nego pomoć potražiti kod revizionističkih sila.

4

Novostvorena je jugoslavenska država u znatnoj mjeri bila i financijski ovisna o britanskome kapitalu. O financijskoj ovisnosti Kraljevine Jugoslavije o stranom zapadnom kapitalu povjesničar Hrvoje Matković piše: ”Jedna od najvažnijih pozicija stranog kapitala u Jugoslaviji bio je njegov udio u bankarstvu. Tu je strani kapital obuhvatio tri petine akcijskog kapitala. Od 22 najveće privatne banke (s glavnicom preko 20 milijuna dinara) strani kapital je nastupao u 15 banaka. (…) Monopolističke grupe stranog kapitala, koje su nastupale u Jugoslaviji – unatoč – međusobnoj konkurentskoj borbi – bile su povezane sustavom sudjelovanja preko najkrupnijih svjetskih banaka. Tako su se stvarali povremeni savezi koji su imali mnogo zajedničkih interesa, pa su u nastupanju u jugoslavenskoj državi manje više zauzimali zajednička stajališta. U mreži najkrupnijih grupacija financijskog kapitala dominirale su monopolističke grupe Krupp, Morgan i Rockefeller.”6 Slijedom toga je bilo posve logično da jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević, nakon sloma Jugoslavije – slično drugim državnim poglavarima i vladama zemalja koje su pale pod nadzor Osovine, nađe utočište u Londonu. Glavni grad Velike Britanije je, kao što je poznato, tijekom pretežnog dijela ratnog razdoblja, bio i sjedište jugoslavenske izbjegličke vlade.7

Razdoblje postojanja jugoslavenske državne zajednice, što u monarhofašističkoj, što u socijalističkoj formi, značilo je doba potiskivanja hrvatskoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, političke obespravljenosti, gospodarske eksploatacije te krvavoga policijskog terora i nasilja. Prvi put u svojoj dugoj povijesti, hrvatska je država 1918.g. istrgnuta iz svoga prirodnog prozapadnog kulturno-civilizacijskog kruga,8 te radi ciljeva prvenstveno britanske politike nasilno smještena na Balkan. 6 Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Jugoslavije, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003., 150.-151. Grupe Morgan i Rockefeller bile su članovi američkog Vijeća za vanjske

poslove, podružnice britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose. O tim će organizacijama biti govora i u nastavku teksta. 7 Zanimljivo je za spomenuti da sin Petra II Karađorđevića, Aleksandar Karađorđević, kojemu je krsna kuma bila britanska kraljica Elizabeta II., živi danas u Velikoj Britaniji i ima čin časnika britanske vojske (Carole HODGE, Srpski lobi u Velikoj

Britaniji, Naklada Stih, Zagreb, 2006., 35. ). 8 Poznati američki geostrateg i političar Henry Kissinger o tome zaključuje sljedeće: “Novostvorena Jugoslavija ostvarila je težnje južnoslavenskih intelektualaca. No, u stvaranju te zemlje trebalo je prijeći crtu razgraničenja europske povijesti, koja je dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istočnoga, katolike od pravoslavaca, latinično pismo od ćiriličnoga – crtu razgraničenja koja se pruža otprilike između Hrvatske i

5

Kontinuitet britanske projugoslavenske (a samim time i prosrpske) politike nastavlja se i u Drugome svjetskom ratu. Za vrijeme tog rata, na prostoru sad razbijene jugoslavenske države konfrontiraju se tri pokreta: ustaški pokret s programom stvaranja nezavisne Hrvatske (vođa: dr. Ante Pavelić), četnički pokret koji se bori za očuvanje monarhističke Jugoslavije i velikosrpske hegemonije (vođa: Draža Mihailović), te partizanski pokret koji se bori za stvaranje komunističke Jugoslavije (vođa: Josip Broz Tito). Velika Britanija obnovu Jugoslavije proglašava jednim od svojih ratnih ciljeva.9 Radi toga početno podupire četnički pokret i istodobno razmatra mogućnosti reformiranja Jugoslavije, suzbijajući agresivne velikosrpske ispade niza ministara izbjegličke vlade, budući da oni otežavaju obnovu Jugoslavije.

U tom se sklopu rađa plan o balkanskoj konfederaciji, u koju bi pored Jugoslavije ušla i Grčka i Bugarska. Pod britanskim pritiskom 15. siječnja 1942. sklopljen je između Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Grčke u Londonu sporazum o Balkanskoj uniji.10 No, kasnije, kad je Velika Britanija uvidjela da četnici gube izglede na uspjeh u ratu i da svojim otvorenim velikosrpstvom ugrožavaju plan o obnovi Jugoslavije, London se priklanja jugoslavenskom partizanskom pokretu. Srbije koje nikada u svojoj složenoj povijesti nisu pripadale istoj političkoj cjelini”. (Henry KISSINGER, Diplomacija, Golden marketing, Zagreb, 2000., 213.). 9 Valja podsjetiti i na to da je do početnog razbijanja unitarne strukture Jugoslavije došlo nakon britanskih pritisaka. Naime, budući da je nakon jačanja revizionističkih sila i prijetnje ratom bilo sasvim jasno da je Jugoslavija zbog unutarnjih suprotnosti previša slaba da bi mogla zadržati svoj vanjskopolitički kurs, poduzet je zajednički britanski i francuski pritisak kako bi se bar dijelom zadovoljilo hrvatske zahtjeve i time postigla konsolidacija Jugoslavije. Uslijed toga je 26. kolovoza 1939. potpisan tzv. sporazum Cvetković – Maček, na temelju kojega je formirana Banovina Hrvatska, kao teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije u formi ustavnopravnog provizorija. Iako je stvaranjem Banovine Hrvatske razbijen unitarni ustroj Jugoslavije te je djelomično udovoljeno hrvatskim zahjevima – u onom minimalističkom obliku – stvaranje Banovine primarno je imalo za cilj očuvati i ojačati Jugoslaviju, radi čega je i na hrvatskoj strani došlo do snažnih izraza nezadovoljstva. Opš. Tomislav JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., Libar, Zagreb, 2000., 81. i d. 10 T. JONJIĆ, Planovi federalizacije Jugoslavije, Republika Hrvatska, br. 196, Zagreb, rujan 1997., 51.

6

Pomoć Velike Britanije partizanskome pokretu bila je iznimno velika i važna kako na vojničkom planu, tako – ili možda još više –

na političkome planu. O tome nema dvojbe ni britanski političar Julian Amery: “Britanska suradnja s Titom putem emisara Deakina, i kasnije kroz poslanstvo koje je vodio Fitzroy Maclean bila je za Tita velika poduka. Tito je dugovao svoju pobjedu više Britancima, nego sovjetskoj materijalnoj pomoći”.11 Upravo je zahvaljujući britanskoj pomoći jugoslavenskomu komunističkom vodstvu uspjelo

izolirati, a onda i eliminirati kralja Petra i izbjegličku vladu, te postići međunarodno priznanje.

U tom kontekstu valja promatrati i britansku ulogu u Bleiburškome pokolju, kad su jugoslavenskim vlastima u svibnju 1945. Britanci na milost i nemilost predali razoružane postrojbe NDH, kao i mnogobrojne hrvatske civile, žene, starce i djecu.12 Možda će nam o tome koji su to “najbolji prijatelji” pravi krivci za Bleiburški pokolj, anegdotalno posvjedočiti izvadak iz nedavno objavljene knjige “Tito - fenomen stoljeća” beogradskog autora Pere Simića: “Jedini je komunist (Tito, nap. D. D.) koji je uspio očarati i jednog od najvećih svjetskih konzervativaca, engleskog premijera Winstona Churchilla, koji ga je biranim riječima preporučivao ne samo američkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu, već i sovjetskom diktatoru Josifu Visarionoviču Džugašviliju (Staljinu)... Kad mu je Churchill jednom prigodom rekao:’Tito je jedan od mojih najboljih prijatelja’, Kremljanin mu je obješenjački uzvratio:’Ne znam ga, ali ako Vi kažete, znači mora biti dobar. Potrudit ću se da ga upoznam!’”.13

Veza između Josipa Broza Tita i Velike Britanije, kasnije će uvelike odrediti i vanjskopolitičku orijentaciju Jugoslavije, koja – 11 Julian AMERY, Approach March, London, 1973.; nav. prema: Branimir LUKŠIĆ: Politika Velike Britanije prema području Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, www.hakave.org, pristup ostvaren 18. lipnja 2009. 12 U istom su kontekstu Britanci svojim jugoslavenskim komunističkim saveznicima izručili i znatan broj Srba, Slovenaca i Crnogoraca, dok su Sovjetima predali ukrajinske, kozačke i dr. saveznike Osovine. 13 Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, Večernji edicija, Zagreb, 2009., 20.

7

iako komunistička zemlja – ni poslije rata (p)ostala sovjetskim dominionom, već je nakon 1948. stupila u ograničeni savez sa Zapadom, koji joj je pružao nemalu financijsku, vojnu i drugu pomoć. Britanski povjesničar i predavač na Sveučilištu Sussex Peter Calvocoressi tako primjećuje:” Tito je bio uvjereni komunist, ali ne i poslušnik. (...) Imao je sreću da Jugoslavija nije graničila sa SSSR-om i da mu je zapadna pomoć omogućila pariranje komunističkoj ekonomskoj blokadi. Jugoslavija je postala međunarodnom anomalijom – komunistička zemlja koja ovisi o američkoj i drugoj zapadnoj pomoći, saveznica Grčke i Turske u Balkanskome paktu iz 1953. godine, a zatim s Nehruom i Naserom pobornica neutralnosti i nevrstanosti”.14 Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Radovan Vukadinović, slično zaključuje: “Spretnim Titovim političkim laviranjem, kao i željom Zapada da oslabi sovjetski blok, relativno je brzo uspostavljen nov odnos između Jugoslavije i zapadnih zemalja, koje su započele s pružanjem vojne i gospodarske pomoći Jugoslaviji”.15

Lord Peter Carrington

Američki diplomat i geostrateg H. Kissinger o razlozima Titova održanja na vlasti piše: “Tito, jedini komunistički lider u Istočnoj Europi koji je došao na vlast prvenstveno vlastitim zaslugama, 1948. je jasno obznanio da će Beograd nastaviti svojim vlastitim putem neovisno o direktivama Moskve. Staljinova osveta bila je izbacivanje Jugoslavije iz Kominforma. Protivno Staljinovim

predviđanjima da će se Jugoslavija ubrzo slomiti, Tito je uspio opstati prvenstveno uz pomoć zapadnih demokratskih zemalja, koje su privremeno zaboravile na svoje ideološke prijekore njegovu režimu u svrhu uspostave ravnoteže snaga”.16 Dakle, ta se pomoć Zapada ne smije pojednostavljeno vezivati uz tzv. Marshallov plan.

14 Peter CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2003., 297. 15 Radovan VUKADINOVIĆ: Međunarodni odnosi od Hladnog rata do globalnog

pokreta, Zagreb, 2001., 115. 16 H. KISSINGER, Diplomacija, 503.

8

U okviru tog plana znatnu su pomoć dobivale i druge europske zemlje radi poslijeratne obnove i suzbijanja širenja komunizma iz SSSR-a (budući da su u nekima od njih, poput Francuske, Italije i dr.) ojačani komunistički pokreti čak zaprijetili preuzimanjem vlasti. No u slučaju Jugoslavije, u kojoj je već bio uspostavljen komunistički poredak, presudni su bili strateški i geopolitički razlozi.

***

Nesumnjivo je, dakle, da je Jugoslavija nakon 1948. bila zemlja za koju su zapadni establishment, pa tako i Velika Britanija, pokazivali velike interese. Svojevrsnu potvrdu prijateljskog i savezničkog odnosa Jugoslavije i Velike Britanije predstavljao je posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji 1953. On se sastao s Churchillom, ministrom vanjskih poslova Anthonyjem Edenom i kraljicom Elizabetom II. “Za jugoslavensko je izaslanstvo osnovni politički diplomatski cilj posjeta postignut nakon što je je Churchill u zdravici izjavio kako su dvije zemlje saveznici: '... ako naša saveznica Jugoslavija bude napadnuta, mi ćemo ginuti zajedno s vama', rekao je Churchill”.17 Jugoslavenski komunistički diktator je uživao velike simpatije svijeta, pa su ga tako Amerikanci nazivali “dominantnom figurom svjetske scene”, Afrikanci “patrijarhom nesvrstanih”, Englezi “simbolom dvadesetog stoljeća”, a njemački kanceler Willy Brandt smatrao je Tita “darom sudbine”.18 Uostalom, već sama nazočnost vodećih svjetskih političara i državnika na Titovu sprovodu, najbolje je pokazala odnos demokratskog Zapada prema Titu i prema komunističkoj Jugoslaviji, jednako kao što je izostanak većine vodećih političara i državnika na Tuđmanovu sprovodu pokazao odnos tog istog Zapada prema samostalnoj Hrvatskoj.19

17 Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi: Geoffrey BEST, Churchill i rat, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 380. 18 Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 19.-20. 19 Ivan Mužić upravo u Tuđmanovu sprovodu pronalazi jasnu potvrdu njegove neovisnosti o zapadnim centrima moći: “Najdostojnije priznanje neovisnoj osobnosti Franje Tuđmana odali su službenici masonskih državnih struktura na Zapadu kada mu, slijedeći volju svojih nadređenih, nisu došli na posljednji ispraćaj” (I. MUŽIĆ, “Tuđman i masonstvo”, www.muzic-ivan.info). S obzirom na to da je F. Tuđman personifikacija ideje slobodne i samostalne Republike Hrvatske, nedolazak na njegov sprovod pokazao je jasan odnos zapadnih političara i prema samostalnoj Hrvatskoj.

9

Koliko je za Veliku Britaniju bila važno održanje jedinstvene Jugoslavije, možda i najbolje nam svjedoči da je Hrvatsko proljeće 1971. izazvalo veliku zabrinutost u britanskome veleposlanstvu u Beogradu te u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova. U pismu Bryanu Sparrowu, bivšem veleposlaniku u Jugoslaviji, a sad načelniku Odjela za Istočnu Europu i Sovjetski Savez u Foreign Officeu, datiranom u Beogradu 6. kolovoza 1971., Michael L. Tait iz britanskog veleposlanstva u Jugoslaviji izražava zabrinutost da “zloduh hrvatskog nacionalizma koji su dozvali hrvatski političari kako bi ojačali svoje pozicije u pregovorima o ustavnim amandmanima, neće htjeti natrag u bocu”. Da bi Jugoslavija opstala, Sparrow smatra da “...svi narodi, a pogotovo se to odnosi na Srbe i Hrvate, moraju pokazati vrlo veliku političku tankoćutnost te ne prihvatiti da njihovi zajednički interesi budu zasjenjeni nacionalističkim irelevantnostima, što je dovoljno teško i u mnogo razvijenijim društvima”.20 Slom Hrvatskog proljeća, razumije se, dočekan je u Velikoj Britaniji s velikim zadovoljstvom i oduševljenjem.21

Britanska projugoslavenska politika nastavlja se i devedesetih godina XX. stoljeća odnosno tijekom Domovinskog rata. Iako je krajem osamdesetih bilo posve jasno da je Jugoslavija – kao neprirodna, umjetna tvorevina i tamnica svih nesrpskih naroda – neodrživa, Britanija – kao i međunarodna zajednica u cjelini - čvrsto

stoji na poziciji njezina održanja kao jedinstvene države. To je bila i politika tadašnje Europske zajednice. Jacques Delors, predsjednik Europske komisije od 1985. do 1994., u razgovoru sa srpskim članom Predsjedništva SFRJ, Borisavom Jovićem, izjavio je kako je EZ “uvijek” željela očuvati Jugoslaviju.22 Pad Berlinskog zida 1989. i ponovno ujedinjenje Njemačke nisu dočekani s

20 Milivoj ĐILAS, “Tajni britanski dokumenti o Maspoku”, (1), Nacional, 19. veljače 2002. 21 M. ĐILAS, “Britance oduševila Titova odluka da slomi Hrvatsko proljeće”, (2), Nacional, 26. veljače 2002. 22 Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Beograd, 1995., 328.-337. Navedeno prema: T. JONJIĆ, “Hrvatska pred sudom”, Hrvatska revija, god. 9/2009, br. 9, 14.

10

pretjeranim oduševljenjem ni u Velikoj Britaniji ni u Francuskoj. Britanski autori Chris Cviić i Peter Sanfey o tome pišu:” Vlade zapadnoeuropskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država bile su potpuno nespremne, a u nekim slučajevima i ne pretjerano zadovoljne određenim posljedicama pada Berlinskog zida i rezultatima sloma komunističkih režima u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. U Srednjoj je Europi, tako, s odobravanjem pozdravljen kraj sovjetske dominacije nad Čehoslovačkom, Mađarskom i Poljskom, baš kao i izlazak triju baltičkih republika iz Sovjetskog Saveza. Međutim, francuski predsjednik Francois Mitterand i britanska premijerka Margaret Thatcher nisu nimalo blagonaklono gledali na ubrzane pripreme za ujedinjenje Savezne Republike Njemačke (SRNj) i Njemačke Demokratske republike (NjDR), za koje se odlučno zalagao kancelar SRNj Helmut Kohl, a u tome ga je podržavala i administracija predsjednika Georgea H. W. Busha u Sjedinjenim Američkim Državama. Margaret Thatcher se osobito bojala da će stvaranje ujedinjene Njemačke, s njenih 80 milijuna stanovnika, izazvati naglu promjenu u ravnoteži snaga unutar Europske zajednice i Europe u cjelini. Velika Britanija i Francuska pokušale su nekako usporiti proces ujedinjenja, no sva su njihova nastojanja bila uzaludna”.23

Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici

1990.-1993. To je, radi straha od širenja njemačkog utjecaja, bio dodatni razlog britanskog i francuskog inzistiranja na očuvanju Jugoslavije, pa i onda kad pojam Jugoslavije otvoreno podrazumijeva Veliku Srbiju. Francuski filozof židovskog podrijetla Alain Finkielkraut o tome zaključuje: “Ne strah od usitnjavanja, nego strah od

njemačke moći, potakao je Francusku i Englesku da što dulje ostave slobodne ruke Srbiji. Bolje je, smatralo se u našim ministarstvima, velika Srbija stvorena snagom oružja, nego da Njemačka proširi zonu marke i svoju sferu mittel-europskog utjecaja, iskoristivši

23 Krsto CVIIĆ-Peter SANFEY, Jugoistočna Europa od konflikta do suradnje, EPH/Liber, Zagreb, 2009., 89.

11

raspad Jugoslavije. Oslabljena Njemačka za čvršću Europu: takva je bila računica naših vođa”.24

Britanska autorica Carole Hodge – priznati stručnjak za jugoistočnu Europu – o pozadini događaja prije početka rata, kao i tome tko je Slobodanu Miloševiću omogućio ovladavanje vojnim, političkim i gospodarskim strukturama te tako stvorio pretpostavke za kasniju krvavu agresiju na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu (BiH), piše: “Temeljita analiza događaja u Jugoslaviji iz razdoblja neposredno prije izbijanja rata 1991. godine pokazuje kako se, dok je zemlja padala u sve dublju gospodarsku, političku i socijalnu krizu, Miloševićev položaj neprestano pogoršava, čak i u samoj Srbiji. No, Miloševiću su upomoć priskočili saveznici izvan Jugoslavije, osobito Velika Britanija i omogućili mu da ojača svoj položaj i ovlada vojskom te glavnim političkim i gospodarskim strukturama moći. Tako je on potkraj 1991. ponovno čvrsto zasjeo u sedla iz kojega je područje vojnog djelovanja mogao proširiti i na Bosnu i Hercegovinu”.25

Politiku Velike Britanije i međunarodne zajednice prema Jugoslaviji nakon izbijanja rata ista britanska autorica opisuje ovako: “Politiku Europske zajednice u Jugoslaviji ponajviše su uvjetovali sukobljeni interesi zemalja članica, koji su se zapletali i raspletali na marginama Maastrichta. No, dok je većina članica EU-a podržavala uvođenje zajedničkog europskog sigurnosnog sustava, Velika je Britanija djelovala kao golema prepreka. Francuski prijedlog da se u Jugoslaviju pošalju europske snage za razdvajanje, prvi put stavljen na raspravu potkraj srpnja 1991., dobivao je, kako se sukob širio, sve snažniju potporu većine glavnih europskih država. Ali, Velika se Britanija tome prijedlogu sustavno suprotstavljala, sve dok ga tri mjeseca poslije toga nije podržalo i jugoslavensko Predsjedništvo, koje je tada bilo pod dominacijom Srba. No, u tome su trenutku srpske postrojbe već bile okupirale gotovo trećinu Hrvatske. Britansko udovoljavanje Beogradu postalo je glavno obilježje britanske politike u toj regiji, koja je najvećim dijelom toga desetljeća utjecala i na oblikovanje politike međunarodne zajednice prema Balkanu”.26

Strategija kojom se Velika Britanija poslužila kako bi Hrvatskoj onemogućila obranu od četvrte vojne sile u Europi i time 24 Alain FINKIELKRAUT, Zločin je biti rođen, Zagreb, 1997., 148. 25 C. HODGE, Velika Britanija i Balkan, Detecta, Zagreb, 2007., 26. 26 Isto, 31.

12

pokušala očuvati Jugoslaviju – tada već otvoreno nazivanu Velikom Srbijom – čije je ostvarenje britanski strateški cilj, bilo je uvođenje embarga na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji: “Ključna odluka EU-a o tome da se vojno ne intervenira, bila je jedna od četiriju uzajamno povezanih političkih odluka prihvaćenih toga mjeseca, kojima je uobličena uloga Europe na Balkanu za razdoblje od sljedeće četiri godine. Sljedećega je tjedna Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. No, ta rezolucija vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje.27 Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti. Nesrazmjer u naoružanju, koji je tom rezolucijom samo povećan, poslije je na međunarodnoj razini doveo do oštrih razmimoilaženja, posebice unutar Vijeća sigurnosti. JNA, koja je svoj zavidan arsenal oružja prikupljala još od kraja Drugoga svjetskog rata, u ljeto 1991. godine uglavnom su činili srpski i crnogorski časnici i novaci. S druge strane, nakon što joj je JNA uglavnom razoružala postrojbe Teritorijalne obrane, Hrvatska uopće nije bila opremljena za odgovarajući otpor četvrtoj najjačoj vojnoj sili u Europi. Embargo na isporuku oružja postao je jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice. Uz snažnu potporu Velike Britanije i brojnih drugih europskih zemalja, taj je embargo onemogućio svaki značajniji pokušaj Hrvatske (a poslije i Bosne i Hercegovine) da

iskoristi svoje pravo na samoobranu”.28

T. Stoltenberg, D. Owen i S. Milošević

Potpora Velike Britanije Srbiji tijekom rata razumljiva je i s obzirom na činjenicu da je postojao “snažan lobi unutar Parlamenta, snažan po senioritetu svojih članova, ako ne i po brojnosti, koji je zastupao srpska

27 Budimir Lončar kasnije je postao savjetnik za međunarodne odnose predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića! 28 C. HODGE, Velika Britanija i Balkan, 39.

13

stajališta”,29 a uz to je Velika Britanija smatrala Srbiju “svojom saveznicom iz obaju svjetskih ratova”, koja bi opet mogla biti “korisna za Veliku Britaniju u novoj, još nedefiniranoj Europi, u razdoblju poslije Hladnoga rata”.30

Nedavno haaško svjedočenje dr. Mate Granića, ministra vanjskih poslova od 1993. do 2000. godine, jasno je potvrdilo destruktivnu politiku Velike Britanije prema Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Prema Granićevu svjedočenju, lord David Owen mu je 1994. rekao kako nije moguće postići reintegraciju okupiranih hrvatskih područja bez teritorijalnih ustupaka. Britanci su zahtijevali da se Srbima iz BiH dade izlaz na more te koridor od 20 kilomentara kod Županje. Srbiji odnosno tadašnjoj SRJ tako bi pripala Baranja, dok bi istočna Slavonija bila kondominij, tj. područje pod zajedničkom upravom Hrvatske i Srbije.31

No, unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima, unatoč nametnutom embargu i unatoč nesklonosti međunarodne zajednice prema ideji samostalne Hrvatske, Hrvatska se uspjela obraniti od velikosrpske agresije te postići međunarodno priznanje i samostalnost. Time je kratkoročno poražena i britanska politika “na ovim prostorima”, kao i svaka ideja koja bi uključivala Hrvatsku u nekoj novoj jugoslavenskoj državnoj koncepciji. Međutim, politika međunarodne zajednice i Velike Britanije prema prostoru bivše Jugoslavije se ne mijenja. Na Hrvatsku se i dalje gleda kao na jedan od subjekata neke nove balkanske asocijacije pod primatom Srbije. Rađa se plan o tzv. Zapadnom Balkanu, poznat još kao “6-1+1”, prema kojemu bi se u novoj balkanskoj federaciji našle države bivše Jugoslavije – Slovenija + Albanija. Naziv “Zapadni Balkan”

29 Isto, 112. 30 Isto, 59. 31 “Mate Granić: Britanci su 1994. tražili da Baranju damo Srbiji”, www.vecernji.hr, 18. studenoga 2009. Koga ovaj britanski pokušaj trgovanja tuđim teritorijem pretjerano čudi, valja ga podsjetiti da ovo nikako nije prvi put. Dovoljno je podsjetiti na Londonski ugovor od 26. travnja 1915. Tim su ugovorom, zaključenim između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne, te Italije s druge strane, Italiji obećana krupna teritorijalna proširenja na istočnojadranskoj obali, pod uvjetom da apeninska sila uđe u rat na strani Antante. Ugovor je predviđao i teritorijalno proširenje Srbije na račun hrvatskog teritorija. (Vidi: Hrvoje PETRIĆ, Izvori za povijest 20 stoljeća, tekst Londonskog ugovora na str. 1.-3.)

14

spomenut je i u Tindemansovu izvješću europskim vladama 1996. godine.32

Dolaskom šesteročlane koalicije na vlast 2000 godine, proces nove balkanske integracije dobiva puni zamah. Imajući na umu da je hrvatskim građanima mrzak bilo koji naziv s prefiksom – “jugo”, integracija se počinje provoditi pod krinkom europeizacije,

demokratizacije, liberalizacije, regionalne suradnje, ljudskih prava,

pomirbe i dobrosusjedskih odnosa. Važno je za spomenuti da među bruxelleskim i europskim birokratima ima nezanemariv broj onih koji su imali benevolentan odnos prema bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Hrvatski pisac, diplomat, emigrant i bivši profesor političkih znanosti u Sjedinjenim Američkim Državama, dr. Tomislav Sunić, o tome primjećuje:”Mnogi Hrvati naivno misle da će im Europska komisija pomoći u mogućim lustracijama bivših komunista, zaboravljajući da su glavne odredbe Europske unije upravo borba protiv nacionalizma, tj. desničarenja u istočnoj Europi, a ne borba protiv komunističkog nasljeđa. Konačno, titoistička Jugoslavija imala je veliki broj simpatizera među brojnim današnjim službenicima Europske komisije, kao na primjer kod bivših marksista, bivših prijatelja Jugoslavije i titoizma, utjecajnog šefa Komisije, Jose Manuela Barossa ili Javiera Solane”.33

Uspomene zadnjega američkog

veleposlanika u SFR Jugoslaviji

Da bi zapadnobalkanska koncepcija mogla proći, prvi je korak podrazumijevao oštar obračun i isključivanje iz medijsko-političkog života državotvornih elemenata koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije i stvaranju hrvatske države. Posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji, Warren Zimmerman, nema baš najbolje

mišljenje o onima koji su rušili komunističku Jugoslaviju. U uvodu

32 Anđelko Milardović je 2001. upozorio na mogućnost da regija “Zapadni Balkan” u budućnosti ne uđe u EU, već da bude tzv. “podEuropa” (A. MILARDOVIĆ, Zbogom

Jugoslaviji, zdravo Zapadnom Balkanu!, Dom i svijet, 25. lipnja 2001.). 33 T. SUNIĆ, “Policija iznad riječi i misli”, Podlistak, (2), Hrvatski list, br. 211, Zadar, 9. listopada 2008.

15

svoje knjige “Izvori jedne katastrofe” on piše: “Ovo je priča o nitkovima – nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije (...) Smrt Jugoslavije i nasilje koje je uslijedilo proizišlo je iz svjesnih akcija nacionalističkih vođa koji su zatočili, prevarili ili eliminirali svaku oporbu njihovim demagoškim planovima”.34 To je uključivalo i obračun s mnogima koji su participirali u strukturama vlasti u Tuđmanovo doba. Provodena je sječa državotvornih kadrova u diplomaciji (samo u jednom naletu kući se vratilo 35 hrvatskih veleposlanika i konzula, kažnjeno je više od stotinu nepodobnih diplomata i službenika u Ministarstvu vanjskih poslova), očišćene su obavještajno-sigurnosne službe (poglavito Sigurnosno-informativna služba, gdje je samo u jednom danu najureno 162 djelatnika), provedena je lustracija malog broja preostalih državotvornih kadrova u medijima, a na njihovo su mjesto instalirani poslušnici, mahom interesno-ideološki povezani s propalim jugoslavenskim režimom.35

Pod krinkom tobožnjeg upletanja u politiku, Stjepan Mesić je smijenio veći broj generala zaslužnih za obranu u Domovinskome ratu i stvaranje države, čime je haaškim i domaćim tužiteljima praktički prešutno dana poruka i otvorene ruke za njihov progon. Jer, nema primjera u povijesti da se smjenjuju generali koji su najzaslužniji za netom ostvarenu ratnu pobjedu. Na simboličkoj razini ta je smjena predstavljala delegitimaciju ideje za koju su isti ti generali, kao i stotine tisuća ostalih branitelja, borili tijekom rata. Dokle je takav osvetnički pir – eufemistički zvan “detuđmanizacija” – sezao, svjedoči podatak da su smijenjeni čak i televizijski voditelji koji su do 2000. čitali vijesti, da njihov lik ne bi gledateljstvo podsjećao na “mračne devedesete” i “Tuđmanovo doba”.36

34 W. ZIMMERMAN, Izvori jedne katastrofe, Globus International d.o.o., Zagreb, 1997., 11. S obzirom na to da je jedna od posljedica rušenja Jugoslavije bilo i osamostaljenje Republike Hrvatske, intepretacijom Zimmermanovih riječi vrlo se lako dolazi do zaključka da je i činjenica postojanja samostalne Hrvatske za njega ništa doli – demagoški plan. 35 Nadzor nad hrvatskim obavještajnim sustavom prepušten je britanskoj obavještajnoj službi. Najprije Račan, a kasnije i Sanader , dopustili su britanskoj obavještajnoj službi ne samo da legalno djeluje na području RH (pod izlikom lova na Gotovinu), nego i nesmetano prisluškivanje telefonskih razgovora u Hrvatskoj (Davor IVANKOVIĆ, “Fijasko špijuna”, Slobodna Dalmacija, 23. studeni 2004.). 36 Razgovor s Marijom Peakić Mikuljan: Gdje je nestalo hrvatsko televizijsko novinarstvo?, http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=631:gdje-je-

16

Drugi bitan korak podrazumijevao je obračun s Domovinskim ratom njegovom posvemašnjom demonizacijom i kriminalizacijom. Rijetki, sporadični i izolirani zločini počinjeni s hrvatske strane u Domovinskom ratu, odjednom se počinju prikazivati kao dio sustava, pače, kao element koji nužno definira Domovinski rat u njegovoj biti.37

Odmah po dolasku na vlast - kako bi se haaške optužnice što bolje pripremile - trećejanurska koalicija omogućila je haaškomu Tužiteljstvu neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji. Tomislav Jonjić o tome piše: “...Odmah nakon preuzimanja vlasti, koalicijska je vlada donijela odluku, da se Tužiteljstvu omogući neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji koja je većinom nosila oznaku državne i vojne tajne. To je slučaj bez presedana u svjetskoj povijesti. Takva je odluka apsolutno političke naravi i nije ju moguće braniti pravnim argumentima. Naime, povodom naloga Hrvatskoj (subpoena) u predmetu Blaškić, Žalbeno vijeće MKSJ-a u listopadu 1997. postavilo je do danas neokrznute standarde o obvezi države da omogući pristup svojim arhivima. Prema toj odluci, država je u smislu Pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima, obvezna dati strankama na uvid dokumente, ako su oni specificirano navedeni, ako se učini uvjerljivim da su relevantni i ako nisu prekobrojni ('ne može se tražiti predaja stotina dokumenata...'). Nije, dakle, postojala pravna obveza da Hrvatska postupi onako kako je postupila, dajući na raspolaganje Tužiteljstvu tone dokumenata, prepuštajući mu time da ih koristi po vlastitoj volji i u svrhe koje s izvornim zahtjevom nemaju nikakve veze (fishing expedition). Štoviše, takvim su postupkom Vlada i Granićev [Goran Granić, nap. D. D.] savjet za suradnju izravno prekršili niz međunarodnih i domaćih pravnih propisa, jer su javnima faktično učinjeni dokumenti koji su irelevantni za vođenje kaznenih postupaka pred MKSJ, i koji su po svim kriterijima morali ostati nedostupni javnosti. S jedne strane, to su dokumenti koji otkrivaju sastav, strukturu i modus nestalo-hrvatsko-televizijsko-novinarstvo&catid=54:razgovori &Itemid=22, 3. travnja 2007. 37 Zanimljivo je spomenuti stajalište Petera Calvocoressia o Oluji: “Tuđman, koji je neupadljivo reorganizirao i ponovno opremio svoju vojsku, pokrenuo je 1995. godine ofenzive kojima je vratio Krajinu s neočekivanom učinkovitošću i brzinom te izbacio iz nje 100.000 do 200.000 preplašenih Srba koji su pobjegli na istok. Bila je to najveća prisilna ratna migracija i jedna od najstrašnijih ljudskih katastrofa pred kojom su humanitarne organizacija i njihovi UN-ovi zaštitnici bili nemoćni”. (P. CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., 343.)

17

operandi hrvatskih državnih vlasti i pogotovo obavještajnih službi, što se u svakoj normalnoj državi smatra nedodirljivim područjem. S druge strane, to su dokumenti čijim se otkrivanjem bitno vrijeđaju prava pojedinca na privatnost i zaštitu ugleda i dostojanstva, poput, recimo, sirovih obavještajnih izvješća o stvarnim ili navodnim svojstvima pojedinaca, njihovim spolnim preferencijama ili uopće o pojedinostima koje mogu povrijediti njihovo dostojanstvo i čast, a s povredama međunarodnoga humanitarnog prava nemaju apsolutno nikakve veze”.38

Stranim pak obavještajnim službama omogućeno je legalno djelovanje na području RH. Najprije im je omogućen pristup tzv. Šuškovu arhivu (tj. pismohrani pomoćnika ministra obrane za sigurnosne poslove), a onda i tzv. Tuđmanovu arhivu (dokumentaciji iz Ureda Predsjednika i tzv. predsjedničkim transkriptima).39 Pod ruku s kriminalizacijom Domovinskog rata, dakako, teče i proces nametanja teze o simetriji krivnje, kao i teze da je rat devedesetih zapravo bio građanski rat. 40

O jednom eklatantnom pokušaju nametanja teze o simetriji krivnje i politike “kako se svi svima trebaju ispričati”, piše i C. Hodge: “Potkraj lipnja 2005. britanska su veleposlanstva po prijestolnicama na Balkanu potiho pustila u opticaj prijedlog kako bi desetu obljetnicu pokolja u Srebrenici trebalo obilježiti zajedničkom deklaracijom bosanskohercegovačkog, srbijanskog i hrvatskog vodstva o ‘pomirenju i isprici’. Inicijativa je pokrenuta samo nekoliko tjedana poslije pojave video vrpce na kojoj je do stravičnih pojedinosti ostalo slikom zabilježeno kako skupina pripadnika paravojnih srbijanskih postrojba pod nazivom “Škorpioni” ubija šest ljudi iz Srebrenice. Tu je inicijativu žustro prihvatio predsjednik ‘Republike Srpske’ Dragan Čavić, a odlučno odbili bošnjački i hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Bez obzira na to čime je potaknut, prijedlog je značio nespretan pokušaj da se u

38 T. JONJIĆ, Hrvatski nacionalizam i europske integracije, 173. 39 Isto, 174. 40 Predsjednik Srbije Boris Tadić u intervjuu za njemački Die Welt u listopadu 2009. kazao je kako je rat na području bivše Jugoslavije bio “građanski rat, u kome su svi sudjelovali” i da se svi “moramo odrediti prema našoj odgovornosti” (www.index.hr, 18. listopada 2009.). Nitko od hrvatskih političara ili diplomata nije se osjetio pozvanim demantirati ovu povijesnu krivotvorinu; a da je rat u Jugoslaviji bio građanski smatra i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Neven Budak. Ovoj se je laži suprotstavio jedino dr. Ivo Banac koji je odlučno pobio tezu da je rat devedesetih bio građanski rat (www.jutarnji.hr, 12. listopada 2009.).

18

povijest potisne događaje koji vuku korijene iz projekta na čijemu se ostvarenju i dalje radi – projekta stvaranja ‘velike Srbije’”.41

Popuštanjem pred takvim pokušajima, pa čak i njihovim poticanjem, a osobito servilnim postupanjem prema haaškom Tužiteljstvu i zahtjevima Bruxellesa, trećejanuarski režim stvorio je duhovno i političko ozračje bezuvjetnog pokoravanja, što će pokazati i kasniji postupci i toga i sanaderovskog režima u obliku bezuvjetnog ispunjavanja svih zahtjeva i naloga Haaga i Bruxellesa. I ZERP i pristanak na političko, a ne pravno rješavanje graničnog spora sa Slovenijom, kao i svi ostali ustupci, nužna su posljedica poltronskog mentaliteta inauguriranog 2000. Premda su i hrvatske vlasti do 2000. radile različite ustupke i kompromise, oni su ipak neusporedivi s prosvijećenim sluganstvom kasnijih vlada.

***

Glavno operativno tijelo u provođenju regionalne odnosno

balkanske integracije na institucionalnoj razini jest Vijeće za

regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council – RCC) proizišlo iz Pakta o stabilnosti (Stability Pact - SP) za jugoistočnu Europu iz 1999. godine. Pakt o stabilnosti za Jugoistočnu Europu

prihvaćen je na posebnom zasjedanju ministara vanjskih poslova, predstavnika međunarodnih organizacija, institucija i regionalnih inicijativa u Kölnu 10. lipnja 1999. Političku potvrdu dobio je prilikom sastanka na vrhu u Sarajevu 30. srpnja 1999., a operativno je zaživio održavanjem Regionalnog stola SP 16. rujna 1999. godine.

John Major, bivši britanski premijer Pakt je, dakle, usvojen za života dr. Franje

Tuđmana, koji je nakon sastanka u Sarajevu izjavio da “Republika

41 C. HODGE, Velika Britanija i Balkan, 427. Tužba koju je Srbija 4. siječnja 2010. podnijela protiv Hrvatske Međunarodnom sudu pravde, s tvrdnjom da je u razdoblju 1991.-1995. počinjen genocid nad hrvatskim Srbima, također je pokušaj da se krivotvorenjem povijesnih činjenica (a u tome srbijanska politika ima višestoljetno iskustvo) nametne teza o simetriji krivnje.

19

Hrvatska pruža djelatnu potporu Paktu o stabilnosti, čijoj izradi je i sama pridonijela” te je izrazio uvjerenost da “svi sudionici žele skupa da Pakt o stabilnosti postane događaj od dugotrajne povijesne važnosti”. Dodao je, međutim, i to da su “za Hrvatsku neprihvatljive bilo kakve koncepcije o integraciji u neke neojugoslavenske i slične okvire, jer su one već dokazale svoju pogubnost”.42 Međutim, vrijeme će pokazati kako je prihvaćanje Pakta o stabilnosti bilo jedan od Tuđmanovih lošijih poteza, jer – iako se Tuđman oštro protivio bilo kakvim ponovnim balkanskim integracijama – iz Pakta o stabilnosti kasnije će se izroditi glavno tijelo zaduženo za balkanske integracije – Vijeće za regionalnu suradnju.

Vijeće za regionalnu suradnju osnovano je po uzoru na američko Vijeće za vanjske poslove (Council of Foreign Relations -

CFR). Vijeće za vanjske poslove organizacija je koja u SAD-u djeluje u korist britanskih interesa te je organizacijski i ideološki podružnica britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose (Royal Institute for International Affairs - RIIA) osnovanog 30. svibnja 1919., u vrijeme versailleske Mirovne konferencije, sa svrhom koordinacije angloameričkih strateških poslova. Britanske ekspoziture kao što su Vijeće za vanjske poslove ili Vijeće za regionalnu suradnju postojale su tijekom povijesti u svim dominionima i kolonijama britanskog imperija, a nastale su iz tzv. “kruga upućenih” (poznatijeg pod nazivom Društvo okruglog stola) čiji su osnivači bili britanski plemići Cecil Rhodes, Alfred Milner i Clark Kerr.43

Vijeće za regionalnu suradnju ustrojeno je 27. veljače 2008. u Sofiji, gdje je na sastanku izvršena primopredaja ovlasti s Pakta o stabilnosti na Vijeće za regionalnu suradnju. Umjesto tajništva SP-a u Bruxellesu se osniva Tajništvo RCC-a sa sjedištem u Sarajevu, s glavnim tajnikom iz regije44. Glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju je Hido Biščević45. Transformacijom SP-a (sa sjedištem u Bruxellesu) u RCC (sa sjedištem u Sarajevu) ponovno je potvrđen koncept “Zapadnog Balkana”. Prilikom posjeta europskog 42 http://www.hrt.hr/arhiv/99/07/30/HRT0009.html, 15. 11. 2009. 43 Opš. u F. William ENGDAHL, Stoljeće rata, Anglo-američka naftna politika i novi

svjetski poredak, 103.-107. 44 http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=922, 15. 11. 2009. 45 Dnevni tisak je u srpnju 2008. prenio: “Glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju (RCC) Hido Biščević nekoliko je mjeseci neformalni 'šef jugoistočne Europe' sa sjedištem u Sarajevu”. (Zoran KREŠIĆ, Intervju s Hidom Biščevićem, Večernji list, 26. srpnja 2008.).

20

povjerenika za proširenje Olija Rehna Hrvatskoj u ožujku 2008., dakle, nekoliko dana nakon primopredaje ovlasti s Pakta o stabilnosti na Vijeće za regionalnu suradnju, mediji su prenijeli: “Politički koncept zapadnog Balkana opet je u javnom zamahu. Oli Rehn, koji danas dolazi u Hrvatsku, sa sobom nosi i dokument pod nazivom Zapadni Balkan i poboljšanje europske perspektive. Iako domaći diplomatski izvori tvrde da je karta pogrešno ucrtana, opći dojam nepogrešivo podsjeća na shemu 6-1+1, osmišljenoj u Londonu početkom devedesetih. Tada je naime rođen politički koncept zapadnog Balkana. On dugoročno u Balkanskoj uniji vidi zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija. Rehn će se u četvrtak sastati s premijerom Ivom Sanaderom, potpredsjednicima Vlade Đurđom Adlešić i Slobodanom Uzelcem, ministrom financija Ivanom Šukerom i ministricom pravosuđa Anom Lovrin”.46

U biti je to, kao što je spomenuto ranije, donekle modificirano nastojanje da se bezuvjetno očuva jugoslavenska država, bez obzira na njezin oblik. France Bučar, slovenski političar i jedan od arhitekata slovenskog osamostaljenja 1990.-1992., kasnije predsjednik Državnog zbora Republike Slovenije, otvoreno je priznao kako je i u vrijeme agresije na Sloveniju 1991. počela “nova ofenziva od strane zapadnih političara, pod vođstvom Van den Bruka [Hansa van den Broeka] i drugih, da ipak nekako stvore Jugoslaviju, ponovno”.47 Bučar nastavlja: “Ja lično primio sam od njih dosta sasvim razrađenih nacrta na kojima su radili, ne znam, u Hagu [Haagu] ili drugdje, da ponovo stvore Jugoslaviju, ne takvu kakva je bila, nego modernu, ali ipak ponovo na ishodištu građanske države. Mislim da naša javnost to treba da zna, na tome su vrlo, vrlo mnogo radili zapadni političari i teoretičari i svakako su htjeli da nam to nametnu”.48

Svaka jugoslavenska državna koncepcija – sukladno britanskim interesima – pretpostavlja i jaku Srbiju.49 Zbog toga se je

46 Dnevnik.hr, 5. ožujka 2008. g., http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/povratak-koncepta-zapadnog-balkana.html 47 Nadežda GAĆE (prir.), Adil Zulfikarpašić i France Bučar : Sudbonosni događaji.

Historijski presjek presudnih zbivanja i propusta, Bošnjački institut, Sarajevo, 2001., 72. 48 Isto, 72., 225. 49 Zanimljivo je da je jaku Srbiju prizivao i bivši premijer Ivo Sanader. Na predavanju u Bečkome parlamentu o Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, Sanader je rekao: “…jaka i stabilna Srbija nam treba u Europskoj uniji, bez jake Srbije nema ni jake i stabilne

21

britanska politika ponovno usredotočila na jačanje Srbije i njezine uloge u regionu: “Nakon što je Slobodan Milošević napustio srbijansku političku pozornicu, a posebice poslije događaja od 11. rujna, britanska se politika na Balkanu još jednom usredotočila na pripremanje Srbije za preuzimanje jedne od glavnih uloga u toj regiji. Prebacivanjem američkih interesa na Srednji istok, te zbrkanom i polovičnom politikom većine europskih institucija prema tome prostoru, stvoren je vacuum koji je Velika Britanija, nastojeći i dalje u europskim i svjetskim razmjerima ‘ulaziti u ring s momcima iz mnogo težih kategorija’, vrlo spremno popunila. Moćna Srbija, koja je uživala pokroviteljstvo Velike Britanije i koja je o tome pokroviteljstvu i ovisila, trebala je (Velikoj Britaniji) poslužiti kao protuteža u borbi s nekim europskim ‘teškašima’ sa sjevera europskoga kontinenta, ali i kao neka vrsta dimne zavjese u mogućim budućim sukobima među europskim zemljama”.50

Britanija i uništavanje Bosne -

dokumenti o politici "perfidnog

Albiona"

Na zajedničkoj konferenciji za novinstvo Jacka Strawa i predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića, održanoj 17. siječnja 2005. u Londonu, britanski je ministar naglasio: “Ujedinjeno Kraljevstvo ima neke važne povijesne veze sa Srbijom i Crnom Gorom. U Drugom svjetskom ratu bili smo saveznici, odnosno, kako me na to upozorio ministar vanjskih

poslova, bili smo saveznici i u Prvom svjetskom ratu. Cilj nam je da odnosi Ujedinjenog Kraljevstva sa Srbijom i Crnom Gorom opet regije…” (Novi list, 27. studenoga 2009.). Da se “jaka Srbija” itekako vraća na političku scenu, svjedoče nam i tendencije u oružanim snagama Hrvatske i Srbije. Stjepan Mesić – kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske – odrekao se ratnog zrakoplovstva i ponudio nadzor i obranu hrvatskog neba zrakoplovstvu Italije. Srbija s druge strane ubrzano obnavlja svoje ratno zrakoplovstvo (Denis KRNIĆ, “Hrvatska bez zrakoplovstva, dok Srbija svoje brzo obnavlja”, www.slobodnadalmacija.hr, 10. siječnja 2010.). 50 C. HODGE, Velika Britanija i Balkan, 405.

22

postanu tradicionalno bliski te da Srbija i Crna Gora opet postane predvodnica u toj regiji. Da bi se to ostvarilo (…) unutar toga područja moraju se provesti neke važne promjene”.51

Dan nakon te konferencije, direktor Kraljevskoga instituta za zajedničke službe (Royal United Services Institute) Jonathan Eyal, u intervjuu za BBC, izjavio je: “Britanska Vlada vjerojatno bolje razumije nego vlade ostalih zemalja da bi stabilnost na Balkanu poprimila katastrofalne osobine kada bi srpski narod vjerovao da će (…) uvijek plaćati za grješke i zlo što ih je počinio Miloševićev režim (…) ako se pregovara o punom članstvu Hrvatske u EU-u, onda i Srbija mora poslati signal kako želi krenuti istim putem… Razočaravajuće je da se neke zemlje, uključujući i Sjedinjene Američke Države, i dalje pridržavaju prastare političke izolacije ili ignoriraju što se događa u Beogradu, umjesto da ponude tu toliko potrebnu ‘mrkvu’”.52

S druge pak strane, kad je riječ o Hrvatskoj, tada se “stigma ustaštva”, “suradnje s fašistima” i žrtvoslovna mitologija velikosrpske kvazihistoriografije konstantno nameću Hrvatskoj kao veliki teret, radi kojega Hrvatska mora stalno puzati pred stranim centrima moći. To je samo još jedna potvrda one Orwellove: “Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih...”

Europska unija kao

vrhovni cilj

Nesklona, pa i

neprijateljska britanska politika prema Hrvatskoj jasno očituje i glede ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Dok je s jedne strane Velika Britanija “bila jedina članica Europske unije koja je, osim Nizozemske, odigrala ključnu ulogu u blokiranju pristupanja Hrvatske u članstvo EU-a”,53 s druge je strane Srbiji

51 Isto, 409. 52 Isto, 410. 53 Isto, str. 406. Kao što je poznato, Nizozemska je desetljećima, ako već ne i stoljećima, zbog dinastijskih veza i trajnih geopolitičkih, strateških i gospodarskih poveznica, u političkom smislu britanski satelit. A klasičan obrazac blokiranja

23

pogodovala gdjegod je mogla i stigla. Britanski ministar za Europu Denis MacShane u studenome 2004. je izjavio: “Posebice poslije izbora sadašnje generacije političkih vođa u Srbiji vidim jedno kolektivno rukovodstvo znatno okrenutije prema vani i prema Europi (…) Ima još dubokih podjela (…) i upravo zbog toga nastojimo pružiti odgovarajuće poticaje. (...) Za tri godine koliko sam ja ministar znatno smo suzili lepezu onoga što tražimo od Srba, ali vjerujem kako postoji jedan minimum ispod kojega se ne može ići kada je riječ o optuženima (za ratne zločine)”.54 Direktorica Odsjeka za istočni Jadran u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Karen Pierce dodala je kako je taj “nakadašnji minimum ispod kojega se ne može ići stvar prošlosti. (…) Mi bismo, kao britanska Vlada, bili spremni pokušati prečicom progurati Srbiju kroz neke mehanizme Europske zajednice i NATO-a”.55

Politika obnove Jugoslavije posebno se ubrzala u tijeku aktualne svjetske gospodarske krize. Glavnik tajnik Vijeća za regionalnu suradnju H. Biščević na krizu gleda pozitivno, jer je kriza počela “upućivati zemlje na uzajamnost. (…) Kriza nam je pomogla da se rješavamo stereotipa iz prošlosti. Nemoguće je voditi biznis, a zagovarati politiku udaljavanja”.56 Britanski novinar i publicist Tim Judah – tvorac kovanice “Jugosfera”, na pitanje kakav utjecaj svjetska ekonomska kriza ima na razvoj jugosfere, odgovara: “To je neobično. Poslužio bih se rečima Hide Biščevića, šefa Regionalnog saveta za saradnju, koji smatra da je globalna kriza iskristalisala, fokusirala naše misli”.57

Bivši predsjednik vlade u

Beogradu

No, “biznis” (ili “poslovna suradnja” o kojoj piše Jutarnji list u članku pod naslovom “Jugosfera

hrvatskog pristupa Europskoj uniji granični je spor sa Slovenijom. Tko je instrumentalizirao Sloveniju te joj dao instrukcije da blokira Hrvatsku, moglo bi se sasvim jasno zaključiti ako imamo na umu da je Ljubljana blokirala Hrvatsku nekoliko tjedana nakon posjeta britanske kraljice Elizabete II. Sloveniji. 54 C. HODGE, Velika Britanija i Balkan, 406. 55 Isto. 56 Ines SABALIĆ, “Rađanje Jugosfere iz pepela Jugoslavije”, Globus, 4. rujna 2009. 57 NIN, br. 3075., Beograd, 3. prosinca 2009.

24

je postala stvarnost” 30. studenog 2009.), samo je jedan od instrumenata nove južnoslavenske integracije koja se za sad još uvijek odvija polutajno i ispod površine.58 Integracija se osim na gospodarskom području, provodi i na području policijsko-sigurnosnih sustava. Nakon ubojstva Ive Pukanića u listopadu 2008., Policijski sindikat Srbije i Sindikat policije Hrvatske pokrenuli su inicijativu za stvaranje asocijacije sindikata policija država bivše Jugoslavije.59 Devetog prosinca iste godine, održana je prva zajednička pokazna vježba granične policije PU vukovarsko-srijemske i granične policije Regionalnog centra Novi Sad, kojoj su osim predstavnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, nazočili i zamjenici veleposlanika Velike Britanije u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, kao i predstavnik IOM-a, Međunarodne organizacije za migracije. Riječ je o projektu koji je s 2,6 milijuna kuna financirala Velika Britanija.60 Indikativno je pritom ime operativne akcije hvatanja ubojica Ive Pukanića – “Balkan Express”, kao i činjenica da su egzekutori osobe koje dolaze iz cijelog regiona.

Račan i Mesić s crvenim

karanfilom 2001.

Ovo je tek jedan, noviji primjer regionalne odnosno balkanske integracije. Čitav niz primjera koji na ovaj ili sličan način predstavljaju

regionalnu odnosno balkansku suradnju i integraciju, mogu se vidjeti u Zahtjevu Ustavnom sudu Republike Hrvatske za ocjenu

ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti, koji je kao opunomoćenik udruge Jedino Hrvatska 27. svibnja 2007. uputio odvjetnik Tomislav Jonjić. Ustavni se sud u tom zahtjevu poziva da ocijeni, podliježu li planovi regionalne suradnje i regionalne integracije zabrani iz čl.

58 Na šestom Regionalnom ekonomskom Forumu održanom u Sarajevu 19. studenog 2009 g. zaključeno je: ” Ekonomije regije smatraju kako izlaska iz krize nema bez regionalne suradnje i kontrole financijskih tokova, kao niti dugoročnije suradnje ukoliko se ne postigne jedna stabilnost” (Dnevni list, 20. studeni 2009.). 59 www.jutarnji.hr, 16. studenoga 2008. 60 www.tportal.hr, 9. prosinca. 2009.

25

141. st. 2. Ustava Republike Hrvatske te postoje li u postupcima predsjednika Republike, predsjednika Vlade i drugih članova Vlade Republike Hrvatske – koji su postupci egzemplifikativno navedeni u zahtjevu – elementi što upućuju na to da je došlo do kršenja kogentne norme iz čl 141. st. 2. koji zabranjuje balkanske integracije.

Ustavni se sud do danas nije oglasio o tom zahtjevu. Radi prostorne ograničenosti ovdje ćemo navesti samo dva primjera regionalne suradnje i integracije, navedenih u njemu: “U Završnoj deklaraciji Zagrebačkog sastanka na vrhu (Zagreb, 24. studenoga 2000.), šefovi država i vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, BiH, Hrvatske i SRJ) 'obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova', pri čemu će 'približavanje Europskoj uniji ići ukorak s tim procesom razvitka regionalne suradnje', a 'Europska unija će vrlo uskoro (sic!) pokrenuti jedinstveni program pomoći Zajednice u korist zemalja obuhvaćenih Procesom stabilizacije i pridruživanja pod nazivom CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Democratisation and Stabilisation)'”. Cilj je “'uspostaviti uravnoteženo područje slobodne trgovine između tih država i Europske unije, sukladno pravilima Svjetske trgovinske organizacije’; novi tzv. Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini

(CEFTA), potpisan u Bukureštu u prosincu 2006., koji stupa na snagu 1. svibnja 2007., faktično je regionalni (balkanski) sporazum, budući da su njegove članice Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Moldavija i Srbija, jer su njegove ranije članice (Češka, Poljska, Rumunjska, Bugarska) pristupom Europskoj uniji automatski prestale biti članice CEFTA-e”.61 Uspomene generala Rosea

61 Brojni ostali primjeri “regionalne suradnje” i “regionalne integracije” na gospodarskom, sigurnosnom i drugim područjima, navedeni u zahtjevu upućenom Ustavnom sudu, mogu se pročitati u: T. JONJIĆ, Hrvatski nacionalizam i europske

integracije, Naklada Trpimir, Zagreb 2008., 191.-201.

26

Nakon posjeta bivšeg predsjednika Vlade Sanadera Beogradu početkom 2009., suradnja između Hrvatske i Srbije, dobila je – kako su mediji tada izvijestili – jednu novu, “višu dimenziju”. U Saboru je tako osnovana Hrvatsko-srpska skupina prijateljstva na čelu koje je SDP-ovac Neven Mimica, a isto će tijelo biti osnovano i u srbijanskom parlamentu.62

Integracija se i suradnja, naravno, odvijaju i na kulturnome planu; odlasci hrvatskih novinara i književnika na književne susrete, sajmove knjiga i sl. događaje u Srbiju i ostatak regiona, te srpskih u Hrvatsku, ponovno su postali ne samo normalni, nego i poželjni, te se bez iznimke pozitivno ocjenjuju u sredstvima javnog priopćavanja. U jednome tjedniku tako možemo pročitati: “Svojevrsna potvrda prisutnosti pisaca iz regije u Zagrebu jest i nedavno izišla Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke

“Rat i priče iz cijelog svijeta” koje su za biblioteku Kontekst, urednice Jagne Pogačnik, uredili Enver Kazaz i Ivan Lovrenović. Kazaz smatra da će se i ovom antologijom i knjigama koje će ubuduće biti objavljene, pokazati da je granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske samo administrativna, pogotovo za pisce najmlađe generacije, te da možemo slobodno govoriti o jedinstvenom književnom tržištu ideja, u što se, kako kaže, u zadnje vrijeme uključuje i Srbija”.63

Poznati književnik Miljenko Jergović Beograd naziva “New York-om Balkana”64, jugounitarist Igor Mandić na Radio televiziji Srbije “Tuđmana i postustaše” proglašava krivcima za rat,65 dok feralovci Dežulović i Lucić na zimskome salonu knjige u Sarajevu recitiraju “Melodije Bljeska i Oluje”66 - sudjelujući tako u kriminaliziranju legitimne vojno-redarstvene akcije Oluja – u poslu koji je u Hrvatskoj danas vrlo dobro honoriran. Srpski pak književnici, ako i dođu u Hrvatsku – ma kako liberalnog,

62 www.tportal.hr, 25. ožujka 2009. 63 Mirjana DUGANDŽIJA, “Pisci ujedinili Balkan”, Globus, 28. prosinca 2009., http://globus.jutarnji.hr/kultura/pisci-, 3. 1. 2010. 64 Jovana Gligorijević, “Beograd je stvarna metropola Balkana, Njujork Balkana : Intervju s Miljenkom Jergovićem”, Vreme, 21. svibnja 2009., http://www.vreme.com/cms/view.php?id=865297, 3. 6. 2009. 65 “Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak”, Igor Mandić, Radio Televizija Srbije (RTS), emisija Olivere Kovačević “Da - Možda – Ne”, 26. studenoga 2008. 66 http://www.radiosarajevo.ba/content/view/16976/181/, 16. prosinca 2009.

27

prosvijećenog i naprednog uma bili - nikad ne će blatiti Srbiju u Hrvatskoj, kao što Hrvatsku u Srbiji blate hrvatski književnici.67

Arhitekti novoga jugoslavenskog povezivanja, naravno, koriste i sredstva popularne kulture za postizanje svojih ciljeva. Među njima pop-glazba ima istaknuto mjesto. Velik broj hrvatskih pjevača, poznato je, održava bratstvojedinstvujuće koncerte u Srbiji i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, dok u Hrvatskoj, osim što je kafiće preplavila tzv. narodnjačka muzika, koncerte održavaju i osobe koje su devedesetih godina otvoreno podržavale Miloševićevu velikosrpsku politiku, kao što su recimo Fahreta Jahić Živojinović ili tzv. Lepa Brena koja se 1993. u Brčkome fotografirala u uniformi agresorske vojske, ili Momčilo Bajagić Bajaga, koji je pjesmom četnicima dizao moral u Kninu uoči vojno-redarstvene akcije Oluja. U čitavoj priči sudjeluju, naravno, i glumci, pa tako u “sapunicama” koje se prikazuju na HTV-u uz hrvatske glumce glume i glumci iz čitavog regiona. Među njima nije na posljednjem mjestu Rade Šerbedžija, koji je u porušenom i spaljenom Vukovaru snimao film “Dezerter”. Štoviše, Ministarstvo kulture vrlo izdašno financira i rad njegova kazališta Ulysses, a Brijuni i brodovlje Hrvatske ratne mornarice su mu – bar u Mesićevo doba – redovito besplatno na raspolaganju.68

Očito je u istoj funkciji i sustavno prikazivanje ostvarenja partizansko-komunističke filmske produkcije na HTV-u, pa tako gledatelji pod podmuklom oznakom “antifašistički film”, mogu “uživati” u legendarnim epopejama bratstva-jedinstva, kao što su “Bitka na Neretvi”, “Most”, “Kozara”, “Valter brani Sarajevo” itd.

Kako (neo)jugoslavenska država pretpostavlja i zajednički “srpsko-hrvatski jezik”, i glede toga su poduzeti određeni koraci, i to ne samo u hrvatskim i srpskim neojugoslavenskim krugovima, već i na razini EU. Zastupnice Zelenih u EU parlamentu - Franziska

67 Srpski novinari i književnici, naime, znaju što je osobno i nacionalno dostojanstvo, za razliku od prethodno nabrojanih zakonitih političkih potomaka Ive Andrića. Postoje, naravno, i mnogi srpski književnici koji su osudili srpsku agresiju na Hrvatsku, što je i za očekivati jer je Srbija bila agresor. Međutim, od hrvatskih književnika nije za očekivati da će se ikome za išta ispričavati, jer je jasno tko je u ratu bio žrtva, a tko agresor. Osobito se od njih ne očekuje da Hrvatsku lažno proglašavaju krivcem za rat, kao što to čini Mandić, ili da demoniziraju legitimne operacije oslobađanja okupiranih prostora Bljesak i Oluju kao što to čine Dežulović i Lucić, ili pak da zagovaraju tezu o simetriji krivnje. 68 Opš. Dražen KOS, “Holivudski odmor Rade Šerbedžije na Brijunima”, Hrvatski

list, Zadar, 10. rujna 2009., 44.-47.

28

Katharina Brantner i Marie Cornelissen – tako su amandmanom predložile vraćanje “srpsko-hrvatskog jezika”. Prijedlog pravdaju tobožnjim visokim prevoditeljskim troškovima europskih institucija: “Europski parlament upozorava na to da je izvorni srpsko-hrvatski jezik sada rascijepljen u niz službenih jezika u nekim mogućim kandidatskim zemljama toga područja; ističe da trošak prevođenja ima znatan utjecaj na proračun europskih ustanova; poziva Europsku komisiju da s hrvatskim vlastima prije pristupa pronađe prikladno rješenje glede hrvatskoga jezika koje ne bi spriječilo kasnije zaključivanje sveobuhvatnoga sporazuma o jeziku s BiH, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje jednom postanu članice EU”.69

Pritom je suvišno podsjećati na to da je taj prijedlog nelegalan, jer se svakoj članici EU jamči upotreba vlastitog jezika kao službenog jezika EU. No, navedene zastupnice očito se drže one poznate izreke da se ne treba “držati zakona ko pijan plota”. U tome, međutim, nisu usamljene. Iz klupa britanskih euroskeptika u parlamentu nedavno je stigao povik koji također smjera u istom pravcu: “Pa, ne ćemo valjda uvesti i crnogorski jezik, ha, ha, ha”.70 Doktor lingvističkih znanosti i redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, Ranko Bugarski, smatra kako je rješenje ponudio već MKSJ u Den Haagu, odnosno da uvođenje “bosansko-hrvatsko-srpskog jezika s dodatkom crnogorskog”, koji bi tada “bio jezik na popisu službenih u EU-u”, dok bi “svaka od država koristila bi svoj jezik za unutrašnju upotrebu”.71

Kako bi sve išlo po planu, za potrebe regionalnog povezivanja instrumentalizira se i šport. Regionalna košarkaška liga tako postoji već godinama, a u posljednje vrijeme sve je više onih koji zagovaraju i nogometnu regionalnu ligu. Jugonostalgičarski zadah jasno se osjeti i u člancima naslova “Jugoslavenska repka bila bi favorit na SP 2010”,72 ili “Jugoslavija bi bila prvak svijeta 1994.”73 itd. itd.

Zaključno valja reći kako je sve opisano, najvećim dijelom samo logična posljedica prevrata iz 2000. i promjena koje su uslijedile, a koje britanski veleposlanik u Hrvatskoj John Ramsden

69 www.vecernji.hr, “Zeleni maštaju o “izvornome srpsko-hrvatskom jeziku”, 21. siječnja 2010. 70 Isto. 71 www.tportal..hr, 23. siječnja 2009. 72 www.jutarnji.hr, 31. prosinca 2009. 73 www.bitno.ba, 14. siječnja 2010.

29

prilikom odlaska iz Hrvatske nije propustio istaknuti i pohvaliti: “Kad sam došao u Hrvatsku, ¸'nacionalna pitanja' još su bila vrlo istaknuta. Danas postoji širok konsenzus, koji obuhvaća gotovo sve političke stranke, za stvaranje tolerantne, pluralističke političke kulture koja je okrenuta budućnosti”.74

Ta pluralistička politička kultura “okrenuta budućnosti” upravo je ona politika koju gledamo od 2000. – politika rastakanja hrvatske države i dio projekta na čijemu se ostvarenju i dalje radi – projekta stvaranja “Velike Srbije” (Carole Hodge).75 Koncept obnove Jugoslavije – kojim koordinira britanska ekspozitura Vijeće

za regionalnu suradnju – nedavno je, umjesto uhu ipak donekle ugodnijeg naziva “Zapadni Balkan»”, dobio novi naziv, koji uključuje prefiks “jugo” – “Jugosfera”. Autor kovanice “jugosfera”, već spomenuti britanski novinar i publicist T. Judah – o “jugosferi” kaže: “Jugosfera nije projekat, već je fenomen koji iz dana u dan narasta i postaje sve značajniji. To je praktična, svakodnevna saradnja ljudi koji, usprkos svemu što je bilo, shvataju koliko toga mogu zajednički da postignu. Ako bismo jugosferu smatrali projektom, bojim se da bi se našlo dosta ljudi koji bi u tome videli zaveru da se obnovi stara Jugoslavija. Hrvati su jako osetljivi na to i čuo sam mnogo prigovora na samu reč jugosfera. Međutim značajno je što njima smeta samo ime, a ne ideja koju jugosfera predstavlja. Ne bih rekao ni da je inicijativa, jer to nije nešto što je sada pokrenuto. Jugosfera je reč koju sam smislio, koja simoliše, konkretizuje, proces koji ovde već godinama traje, a koji do sada nije imao ime. Nije mi bila namera da provociram ili ismevam nekog”.76

Britanski novinar, dakle, i sam zaključuje kako je važno što Hrvatima smeta samo ime, a ne “ideja koju jugosfera predstavlja”. Iako nije pobliže precizirao o kojoj je to ideji riječ, i površan poznavatelj povijesti i britanskoga diplomatskog metajezika bez većeg će problema zaključiti da je riječ o ideji obnove Jugoslavije. Pritom, kako i sam kaže, nije bitno kako će se ta nova jugoslavenska tvorevina zvati – bitna je ideja, tj. njezin sadržaj.

U istom kontekstu treba promatrati nedavno zatraženo ukidanje st. 2 čl. 141. Ustava RH. Za ukidanje te norme – koja na

74 John RAMSDEN, “Hrvatska više nema nedodirljivih”, Večernji list, 5. travnja 2008. 75 C. Hodge, Velika Britanija i Balkan, 427. 76 NIN, br. 3075., Beograd, 3. prosinca 2009.

30

ustavnopravnoj razini faktično onemogućuje nove balkanske integracije – založio se predsjednik Građanske udruge za ljudska prava (GOLJP) Zoran Pusić.77 S obzirom na to da su razlike između vladajućih stranaka i opozicije samo kozmetičke i taktičke naravi – na razini političkog folklora - a nisu idejne i programatske, dvotrećinsku većinu u Saboru, koja je potrebna za promjenu Ustava ne bi bio problem postići. Ukidanjem ovog članka i pravno bi bile moguće nove balkanske asocijacije. Realno je očekivati da će SDSS uvjerovati svoju potporu aktualnoj ili budućoj Vladi time da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda – što bi bio prvi korak u ponovnom razbijanju hrvatske države. Neki (npr. Zdravko Tomac) čak upozoravaju kako bi se, u slučaju da se u Haagu potvrdi teza tužiteljstva o “udruženom zločinačkom pothvatu” i “etničkom čišćenju” te tako “ospori” legitimitet Oluje, moglo dogoditi da se zatraži ponovno razmatranje plana Z4. Šef srpske paraobavještajne eskpoziture Veritas, Savo Štrbac, inače blizak suradnik haaškog tužiteljstva, takav je scenarij predvidio kao moguć još 2001.78 Međutim, s obzirom na to da hrvatska vlada sponzorira obnovu spomenika četničkom ustanku u Srbu od 27. srpnja 1941. kao i obnove stanova bivšim četničkim pobunjenicima iz Krajine, ni taj nas potez ne bi trebao previše iznenaditi.

U Hrvatskoj je – a to nam zorno svjedoči posljednje desetljeće – baš sve moguće. Sve navedeno jasno nam govori da je projekt obnove Jugoslavije već poprilično daleko odmakao. Hoće li se dvaput skupo plaćena pogrješka iz povijesti ponoviti ili ne, ostaje nam vidjeti...

77 Z. PUSIĆ: “Dopustiti udruživanje u Jugoslaviju”, www.slobodnadalmacija.hr, 4. prosinca 2009. 78 Nakon podizanja optužnica protiv hrvatskih generala, Štrbac je novinarima izjavio: “Mislim da je realno očekivati da se taj plan vremenom ostvari, pogotovo ako se uzmu u obzir važne postavke u najnovijim optužnicama koje je Haški sud podigao protiv generala hrvatske vojske za počinjene ratne zločine nad Srbima”.