Željko POROBIJA

Adventistički vjeronauk za četvrti razred srednje škole

2

Uvo

d u

Bib

liju

•

3

Uvod u B

ibliju • Predgovor

O vaj udžbenik zamišljen je kao materijal

za adventistički vjeronauk u 4. razredu

srednje škole (četverogodišnji program),

premda se može koristiti (uz prilagodbu) i u 3.

razredu trogodišnjeg programa.

No, namjena udžbenika je i šira. Kao prvo,

on se može upotrijebiti i u izvođenju nastave

vjeronauka drugih protestantskih zajednica.

Drugo, i još važnije, on se može koristiti i

kao izvor znanja za sve one koji žele bolje se

upoznati s Biblijom. Stoga u njemu ima dijelo-

va koji nisu prvenstveno namijenjeni školskoj

nastavi nego proširivanju naobrazbe.

Iz tih razloga imamo nekoliko razina tek-

sta: slovima normalne veličine donijet je tekst

koji bi učenici trebali proučiti. Manjim slovima

dan je tekst koji je namijenjen stjecanju do-

datnog znanja i na njemu ne treba inzistirati u

nastavnom programu (premda ga svakako tre-

ba konzultirati). Uokvireni tekst, pak, spada u

temeljno znanje, ispod kojega se u nastavi ne bi

smjelo ići. U svrhu utvrđivanja znanja, dodani

su odsjeci za ponavljanje znanja, te za zadatke

i diskusiju, koji bi trebali biti nezaobilaznim

dijelom nastave.

Udžbenik donosi ukupno 21 lekciju, koje se

mogu podijeliti u dva dijela:

1. Prvi i tekstualno kraći dio (lekcije od 1 do

10) govori o oblikovanju Biblije.

2. Drugi dio (lekcije 11 do 20) donosi uvodna

znanja o tumačenju Biblije.

Nastavnik ima punu slobodu da kreativno

koristi udžbenik, zadržavajući se na dijelovi-

ma koji su potrebniji i zanimljiviji učenicima,

a manje na dijelovima koji nemaju toliko

značenje.

I pored toga što je udžbenik nastajao

godinama i utemeljen je na materijalima

korištenim u nastavi, moguće su raznorazne

pogreške. One će se, nadam se, u narednim

godinama otkriti i popraviti, a dotle bi, njima

unatoč, ovaj udžbenik mogao biti od koristi i

nastavnicima i učenicima, kao i svim zaintere-

siranim čitateljima.

Autor

Maruševec, rujan 2012.

Predgovor

4

Uvo

d u

Bib

liju

• P

rvi d

io:

Obl

ikov

anje

Bib

lije

Prvi dio: Oblikovanje Biblije

U ovome dijelu, naučit ćemo:

✥ Značenje Biblije i kako joj možemo pristupiti.

✥ Značenje nadahnuća i autoriteta Biblije.

✥ Osnovne značajke biblijskih jezika.

✥ Način na koji je biblijski tekst ostao sačuvan do danas.

✥ Metode kojima dolazimo do izvornog biblijskog teksta.

✥ Razloge zašto neke knjige spadaju u Bibliju, a neke ne.

✥ Povijest prevođenja Biblije na brojne jezike (uključujući i naš).

Između ostalog, znat ćete odgovoriti na sljedeća pitanja:

✥ Zašto smatramo da je Biblija božanskog podrijetla?

✥ Ima li u Bibliji pogrešaka?

✥ Krije li se negdje pravi tekst Biblije?

✥ Zašto nekih najpoznatijih biblijskih tekstova nema u novim prijevodima?

5

Uvod u B

ibliju • Biblija: naziv i pristupi

Naziv

Naziv Biblija nastao je znatno nakon

knjige i u stvari je grčkoga podrije-

tla: biblos znači svitak papirusa, koji

se proizvodio u Egiptu, a s kojim su

se Grci čini se po prvi puta susreli u

feničkom gradu Gebalu, ili, po grč-

kom izgovoru, Biblos. Od riječi biblos

imamo i njezin deminutiv biblion

što znači “mali svitak”, a riječ “biblia”

(βιβλια) zapravo je u množini i znači

“mali svitci”.

Naziv Biblija, najkraće rečeno,

označava zbirku svitaka.

Hebrejski nazivi za BiblijuIzraelci su za Bibliju – a kod njih se

radi o Starom zavjetu – rabili dva

naziva: Tora i Tanak. Tora (ili Zakon,

u izvornom smislu poduka) jest naziv

za prvih pet biblijskih knjiga, odnosno

Mojsijevo Petoknjižje. Vrlo često se

taj naziv rabi i za sve knjige SZ, što se

vidi i na nekim mjestima kod apostola

Pavla (Rimljanima 3,19).

Ipak, Izraelci su naziv “Tora” kori-

stili specifično za Petoknjižje, a ostale

spise SZ nazivali “svjedočanstvom”

(Izaija 8,20) i dijelili ih na proroke

(nabi’im) i spise (ketubim). Naziv “ta-

nak” ustvari je kratica od tora, nabi’im

i ketubim.

I novozavjetni pisci rabe naziv

“sveti spisi” ili “sveta pisma” (vidi

Druga Timoteju 3,15) misleći na cijeli

Stari zavjet (što je i u njihovo vrijeme

zapravo cijela Biblija). Biblija je dobila

naziv Sveto Pismo (jednina), budući

da negdje od 3-4. st. nK spisi bivaju

uvezivani u današnji oblik (koji se tada

zvao kodeks), te se na Bibliju se sve više

gleda kao na jedinstven spis, a ne kao

na zbirku spisa.

“Zavjet”Opće je poznato Biblija u sebi sadr-

ži Stari i Novi zavjet, ali treba biti

svjestan da to nije biblijski naziv. Sama

riječ “zavjet” prijevod je latinske riječi

testamentum (oporuka). Latini su

tako preveli grčku riječ diathekē (npr.

Galaćanima 3,15), s dvostrukim zna-

čenjem: zavjet i savez. Izvorna hebrej-

ska riječ u Starom zavjetu jest zapravo

berit odnosno savez, koja objašnjava

prirodu odnosa Boga s njegovim naro-

dom. Kada novozavjetni spisi govore o

Biblija: naziv i pristupi

Ostatci feničkog grada Gebala u kojemu se proizvodio papirus

6

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

a: n

aziv

i pr

istu

pi

“novom savezu” (zavjetu),

tada ne govore o spisima,

nego o Božjem spaso-

nosnom djelovanju (npr.

Prva Korinćanima 11,25;

Hebrejima 9,15).

Iznimno, samo tekst u

Hebrejima 9,16-17 upo-

trjebljuje riječ diathekē u

značenju zavjeta, ali ni tu

se ne govori o nekakvoj

knjizi Starog ili Novog

zavjeta, nego o oporuci (vidi tekst!).

Pristupi Bibliji

Biblija se može tretirati kao povijesni

dokument, kao knjiga i kao sveti spis.

Upravo o našem stavu kako ćemo je

tretirati ovisi i značenje koje ćemo

u njoj pronaći. Ukoliko na Bibliju

gledamo kao na dokument (tj. zbirku

dokumenata) onda u njoj nalazimo

svjedočanstvo o vremenu i prostoru

u kojemu je nastala. Ako je Biblija za

nas lijepa književnost, onda u njoj

tražimo književne vrijednosti i može-

mo se zanositi njezinim umjetničkim

ostvarajem. Gledamo li na Bibliju kao

na Sveto Pismo, onda je ona Riječ koju

Bog upućuje svom narodu. Vrijedno je

zamijetiti da ćemo Bibliju promatrati

prije svega kao Riječ, premda treba

držati na umu da ona jest i dokument

i knjiga.

Biblija kao dokumentBiblija kao kronika jednog vremena

i prostora najveći je sačuvani spis

drevnog Bliskog Istoka. Ona govori

prije svega o jednom narodu, Izraelu,

i pruža popriličan materijal (najčešće

i jedini dostupni) o povijesti Izraela,

te pridonosi i razumijevanju povijesti

drugih naroda tog vremena i prostora.

Mnogi događaji iz povijesti Asiraca,

Babilonaca, Egipćana i drugih naroda

zabilježeni su samo u Bibliji, ali je iz

života tih naroda prikazano samo ono

što je bilo u svezi s povijesti Izraela.[1]

Biblija kao književnostIako ćemo biblijskoj književnosti

posvetiti zaseban dio, treba već sada

napomenuti neke stvari. Stari naro-

di svoje ideje o svijetu i božanstvu

najčešće izražavaju kroz književno-mi-

tološka djela. Biblija jest umjetnost – s

brojnim pripovijetkama, raznolikom

poezijom, dramom, izrekama i drugim

književnim vrstama. Ona je jedin-

stvena po svom književnom pristupu,

osobito u usporedbi s umjetničkim

djelima iz njezinog vremena. Njezini

likovi nisu božanstva i heroji, nego

ljudi od krvi i mesa, koji su nam bliski

iako su od nas udaljeni tisućama i ki-

lometara i godina. Točno je da većina

tih likova u kasnijoj tradiciji dobiva

status svetaca, ali u Bibliji stvari stoje

drugačije: nema idealnih osoba – osim

Boga – koji je prikazan na način neuo-

bičajen u svoj dotadašnjoj književnosti

[1] O biblijskoj povijesti više se govori u poglavlju o kronikama.

Trska papirusaBiblija je nezamjenjivi povije-

sni dokument koji nam svjedoči o povijesti Izraela i brojnim događa-jima iz povijesti njihovih tadašnjih

susjeda.

7

Uvod u B

ibliju • Biblija: naziv i pristupi

i mitologiji. Svi ostali prikazani su kao

pogrešivi ljudi, koji imaju i svoje pobje-

de i poraze. Nitko nije Superman, ne-

ma crno-bijele tehnike slikanja osoba,

nema prikrivanja mana i nedostataka,

ali ni cinizma ili sarkazma u razotkri-

vanju propusta.

Biblijski je prikaz jednostavan i

dubok, bez psihološkog detaljiziranja

i opširnog komentiranja. Sve je dano

u kratkim potezima, kroz događaj i

postupke i govore likova, pisac ne na-

meće svoj stav. Što se, primjerice, zbiva

u srcu Josipa, kojega ne prepoznaju

njegova izdajnička braća nama postaje

jasnim tek kada pozornije iščitamo

opisani događaj.

Osobito mjesto pripada biblijskoj

poeziji (poglavlje Biblijska poezija),

koja i danas djeluje vrlo suvremeno i

razumljivo.

Biblija kao Sveto Pismo Pojam svetosti u biblijskom razumi-

jevanju znači da je nešto drugačije od

ostaloga, izdvojeno i posvećeno Bogu.

Da je Biblija sveta, to znači da je ona

spis potpuno drugačiji od drugih – po

svom podrijetlu i svojoj obvezatnosti.

Naziv “Sveto Pismo” najvjerojatnije

potječe iz vremena nakon prevođenja

Biblije na grčki, ali je Biblija oduvijek

bila za njezine čitatelje iznad svega

sveti spis. Ona je temeljem vjerovanja

(jer govori tko je Bog, a tko smo mi) i

življenja (jer nam samim ovim prika-

zom govori kakvi trebamo biti).

Vrijeme nastanka Biblije

Ovo je dakako jedno od prjepornijih

pitanja u svezi s Biblijom. Stoljećima

je vladalo tradicionalno uvjerenje da

je pisanje Biblije započelo s Mojsijem

u 15. st. pK a završeno s apostolom

Ivanom krajem 1. st. nK. Znanstvenici

XIX. i XX. st. osporavaju ovakvo

shvaćanje, te Mojsijeve spise pomjera-

ju stoljećima unaprijed, dok su Ivanove

spise neki neopravdano smještali čak

na kraj II. st. nK.

Koji kriteriji vode znanstvenike

u određivanju vremena nastanka

književnog spisa? Pobrojat ćemo

one najglavnije i vidjeti koliko su oni

pouzdani:

1. Starost rukopisa. Ovo je najmanje

pouzdan kriterij. Nije potrebna velika

mudrost zaključiti da ako imamo neki

rukopis iz 300. g. nK onda knjiga nije

nastala sto godina kasnije. Ali kada je

ona uistinu nastala? Rukopisi su uvijek

prijepisi knjiga, a ne njihovi originali

(autografi). Oni mogu biti stoljećima

mlađi od originala – kao što u slučaju

Svetost Biblije znači da je ona potpuno drugačija od ostalih knji-ga jer potječe od Boga i moralno

je obvezujuća za sve vjernike.

Biblijska književnost posjeduje sljedeće osebujne značajke:– ne usredotočuje se na mitske

junake nego na obične ljude– realistično prikazuje ljudske

likove– sve prikazuje sažeto, kroz

događaj– biblijska poezija je suvremena i

razumljiva

8

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

a: n

aziv

i pr

istu

pi

Platonovih ili Aristotelovih djela ta

razlika iznosi više od tisuću godina. U

istraživanju Biblije ova je metoda po-

mogla u utvrđivanju datuma Ivanova

evanđelja – budući da je pronađen

rukopis iz oko 125. g. nK postalo je

jasnim da nisu ispravne teze o nastan-

ku ovog djela krajem drugog stoljeća.

Sada je utvrđeno da je ono nastalo još

u prvom stoljeću.

2. Jezični kriterij. Svaki se jezik razvija

i mi već jasno razlikujemo u našem

jeziku potječe li neki spis iz ovog sto-

ljeća ili iz vremena Marka Marulića.

Međutim, u proučavanju Biblije taj je

kriterij prilično “klimav”. Hebrejski

jezik Starog zavjeta nije trpio tako

značajne promjene tijekom desetak

stoljeća razvoja biblijskog teksta. Još se

manje mijenjao jezik Novoga zavjeta

tijekom kojih pedesetak godina pisa-

nja. Svako znanstveno dokazivanje da

je hebrejski jezik ovoga teksta mlađi

od nekog drugog teksta prilično je

problematično.

Jezični kriterij pomaže kod utvrđi-

vanja autorstva, jer se jezik teksta koje-

mu želimo utvrditi autora uspoređuje

s jezikom teksta kojemu je utvrđen

autor. Tako posredno možemo utvrditi

i kronologiju.

3. Povijesni kriterij. Na osnovu toga

kriterija pokušava se vidjeti postoje li

neki povijesni zapisi u drugim izvori-

ma o određenim biblijskim knjigama.

Primjerice, u knjizi proroka

Ezekiela (14,14) iz 6. st. pK imamo

spominjanje Joba, junaka istoimene

knjige, što znači da je ona starija od

Ezekielove knjige. Ali koliko starija –

to je pitanje na koje znanost ne može

dati pouzdan odgovor.

Postoji i drugi vid ovog povije-

snog kriterija. Prema njemu možemo

na osnovu dostupnih arheoloških i

povijesnih činjenica doći do spoznaje

poznaje li autor knjige razdoblje u

kojemu je tradicionalno smještena

knjiga ili u kojemu autor tvrdi da se

nalazi (kao što primjerice Daniel sebe

smješta u VI. st. pK).

Dakako da i tu preciznost varira: za

Jošuinu knjigu znamo da gradovi koje

ona spominje postoje prije 10. st. pK

što nam sugerira da je i spis iz vreme-

na prije 10. st. Kod Ivanova je evanđe-

lja taj datum znatno precizniji. Budući

da su trjemovi ribnjaka Bethezde

(Ivan, 5. poglavlje) nestali padom

Jeruzalema 70. g. sigurno je da je autor

živio u vremenu prije 70. g. i da je spis

nastao najkasnije koncem 1. stoljeća.

Ipak pošteno je priznati da nam

određene biblijske knjige ne daju

gotovo nikakvu povijesnu natuknicu

(brojni psalmi, neki mali proroci) i

da je nemoguće točno ih smjestiti u

povijesno razdoblje.

Neka će pitanja zasigurno i dalje

ostati otvorenima, no okvirno prihva-

ćamo sljedeću kronologiju nastanka

Biblije:

Stari zavjet – 15. d o 5. st. pK.

Novi zavjet – oko 50. do oko 95. g. nK.

Period između završetka pisa-

nja Starog zavjeta i početka pisanja

Novog, naziva se međuzavjetnim ili

intertestamentarnim periodom.

Sigurno je da su prvi spisi Staroga

zavjeta Mojsijeve knjige, a da po-

sljednjima nastaju knjige proroka

Zaharije, Hagaja i Malahije. Ukoliko

9

Uvod u B

ibliju • Biblija: naziv i pristupi

se ne prihvati da su prvi spisi Staroga

zavjeta upravo Mojsijevi onda je teško

objasniti činjenicu da se praktički sve

starozavjetne knjige pozivaju na već

postojeće Mojsijeve knjige (Jošua 1,8;

Prva kraljevima 2,3; 8,61; Druga kra-

ljevima 14,6; 21,8; 23,25; Druga ljetopi-

sa 14,4; 17,9; Jeremija 8,8; Daniel 9,11;

Ezra 6,18; Nehemija 13,1; Malahija

4,4; ). Postoje dobri razlozi da se u

isto vrijeme smjesti i Knjiga o Jobu, u

kojoj brojni stručnjaci pronalaze velike

sličnosti s Petoknjižjem. Glede Novoga

zavjeta još nije sasvim jasno je li prvi

nastali spis poslanica Galaćanima ili

Prva Solunjanima, kao niti je li po-

sljednji nastali spis Ivanovo Otkrivenje

ili Evanđelje po Ivanu. No to može

dovesti samo do manjih pomjeranja

(od po nekoliko godina) u prihvaćenoj

kronologiji.

Dodatak:Usporedi biblijski tekst preveden s hebrejskog izvornika i grčku redakciju istoga

teksta iz Estera 5,1-3. Zamijeti razlike u načinu prikazivanja događaja:

Hebrejska verzija Grčka verzija

Kroza sva je vrata ušla pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju. Podigavši svoje lice, i podi-gavši zlatno žezlo, postavi ga na vrat Esteri. Kralj joj reče: “Što je tebi, kraljice Estero? Što želiš? Bila to i polovica kraljevstva, dobit ćeš je!”

Kroza sva je vrata ušla pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju, zaogrnut svim ukrasom veličan-stva svoga, sav u zlatu i dragom kamenju, ulijevao je ve-liko strahopoštovanje. Podigavši svoje lice, sjajem ozaren, pogleda krajnje ljutit. Kraljici pozli. Od slabosti problije-dje i klonu na glavu sluškinje što je pred njom išla. Tada Bog skloni kraljevu dušu na blagost. Zabrinut, kralj skoči sa svoga prijestolja i uze je u naručje dok ne dođe k sebi. Hrabrio ju je utješnim riječima i upitao: “Što je, Estero? Ja sam tvoj brat! Ne boj se, nećeš umrijeti – naša je uredba za obične ljude. Priđi!” I podigavši zlatno žezlo, postavi ga na vrat Esteri, zagrli je i reče: “Govori mi!” Ona mu reče: “Spazih te, gospodaru, kao anđela Božjega, pa mi se uznemiri srce od straha pred sjajem tvojim. Jer si, gospodaru, divan, i lice ti je puno dražesti.” Dok je još govorila, klonu od iznemoglosti. Kralj se uznemiri, a sva ju je posluga njegova hrabrila. Kralj joj reče: “Što je tebi, kraljice Estero? Što želiš? Bila to i polovica kraljevstva, dobit ćeš je!”

Bilješke: ✥ Biblija – skup (malih) svitaka

✥ Tora – Petoknjižje, ali i cijeli Stari zavjet

✥ Tanak – Tora (5 Mojsijevih) + Nabiim (proroci) + Ketubim (spisi)

✥ Berit (hebrejski – savez) ð diatheke (grčki – savez, zavjet) ð testamentum

(latinski – zavjet)

✥ Tri pristupa Bibliji: povijesni spis, književno djelo, Sveto Pismo

10

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

a: n

aziv

i pr

istu

pi

Pitanja za ponavljanje: ✥ Kako se zvao fenički grad u kojemu je proizvođen papirus?

✥ Kako su Hebreji nazivali spise Starog zavjeta osim Petoknjižja?

✥ Kako su prikazani likovi u Bibliji?

✥ Što znači da je Biblija Sveto Pismo?

✥ U kojem je periodu pisan Stari zavjet?

✥ U kojem je periodu pisan Novi zavjet?

Zadaci i diskusija: ✥ Pronađite predgovor pjesnika Jure Kaštelana Zagrebačkoj Bibliji.

Prodiskutirajte na koji način Kaštelan promatra Bibliju:

“Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij

čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i

sredinu u kojoj se javlja.”

✥ Može li se Biblija razumjeti bez vjerovanja u Boga?

✥ Usporedite Bibliju i Ep o Gilgamešu. Kakvi su likovi Gilgameš i Enkidu, a

kakvi, npr. Abraham i Petar?

✥ Poznajete li neko književno djelo koje je nadahnuto biblijskim motivima?

✥ Često čujemo da je npr. neka knjiga Biblija suvremene informatike i slično.

Što bi to moglo značiti?

11

Uvod u B

ibliju • Nadahnuće i autoritet B

iblije

Nadahnuće

Riječ nadahnuće i njoj srodne rije-

či često nalazimo u svakodnevnom

govoru. Kažemo za govornika da je

nadahnuto govorio ili za igrača da je

pružio nadahnutu partiju. Nadahnuće

je prijevod latinske riječi inspiratio, a

ne nalazimo istovjetnu grčku ili he-

brejsku riječ u Bibliji. Njoj najsličniju

riječ nalazimo u Druga Timoteju 3,16:

“Svako je Pismo od Boga nadahnuto”

(theopneustos – što doslovce znači

“Bogom nadahnuto”). Učenje o biblij-

skoj inspiraciji znalo je izazivati brojne

teološke probleme i postavljati nas

pred brojna pitanja, tako da može-

mo slobodno reći kako još nije dana

posljednja riječ o toj temi. S obzirom

na svrhu ove knjige, treba se zaustaviti

samo na stavovima koji se mogu pri-

lično pouzdano izvući iz biblijskih tek-

stova poput navedenog Pavlovog, kao i

teksta iz Druge Petrove 1,21: “Nijedno

proroštvo nije došlo ljudskom voljom,

nego su ljudi i žene potaknuti Svetim

Duhom govorili od Boga.”

1. Biblijsko nadahnuće podrazumi-

jeva da je Bog taj koji vodi pisca u

stvaranju biblijske knjige.

Nadahnuće, dakle, nije ona inspira-

cija na koju mislimo kada govorimo

o primjerice pjesničkom nadahnuću,

nadahnutom govoru ili nadahnutoj

igri, koja ima svoje prirodno, odnosno

ljudsko podrijetlo.

Nadahnuće i autoritet Biblije

Pročelje crkve sv. Ivana na Patmosu prika-zuje apostola Ivana dok diktira tekst pisaru

12

Uvo

d u

Bib

liju

• N

adah

nuće

i au

tori

tet

Bib

lije

2. U Bibliji se prije svega govori o

nadahnuću spisa.

Nadahnuće cijele Biblije ne znači da je

svako slovo ili svaka riječ nadahnuta,

nego da su prije svega nadahnute izra-

žene poruke. Konkretno, to znači da

Sanheribov govor (npr. Izaija 36,4-10)

nije nadahnut, ali je nadahnuta poruka

izvještaja o cjelokupnom događaju u

okviru kojega se ovaj govor navodi.

3. Svi su biblijski spisi nadahnuti i

to u jednakoj mjeri.

Dakako, nisu svi spisi podjednako

nadahnjujući, odnosno inspirativni,

tako da ćemo svakako imati podjelu na

važnije i manje važne spise. No to nije

pokazatelj niti mjera nadahnuća kao

takvog.

4. Nadahnuće ne znači da je autor

samo olovka u Božjoj ruci.

Autor zadržava svoju osobnost, svoj

način promatranja, stil i ostale vlastite

osobine. Ukoliko prihvatimo krivo

gledište da su biblijski spisi nastali

diktatom, ne možemo objasniti razno-

likost stilova, emocija i interesa koje

pokazuju biblijski pisci.

Nadahnuće, objava, prosvjetljenje

Obično se uz pojam nadahnuća vezuju

i pojmovi objave (revelacije) i prosvjet-

ljenja (iluminacije), ali njih treba jasno

razlučiti.

Objava je proces Božjeg otkrivanja čo-

vjeku, pri čemu se Bog služio raznora-

znim sredstvima: vizijama i snovima,

slanjem anđela, svećeničkim urimom

i tumimom,[2] utjelovljenjem Isusa

[2] Vidi tekst u Izlasku 28.30. Urim i tu-mim su bili kamenje u naprsniku

Krista ili slanjem čujne poruke.

Nadahnuće je sredstvo kojim Bog

postiže da se ove objave zapišu, kako

bi i Biblija kao takva postala Božjom

objavom.

Prosvjetljenje je proces kojim Bog

utječe na čitatelja da što bolje i du-

blje razumije nadahnućem zapisanu

objavu.

Pogrešivost BiblijeLogički gledano, s obzirom na ljudski

udio u stvaranju Biblije, gdje čovjek

nije samo pasivno oruđe, postoji i

mogućnost greške. Na prvom mjestu

treba jasno naglasiti da Biblija nigdje

ne naučava krivovjerje, nego nam

pruža potpunu spasenjsku istinu.

Zatim treba imati na umu da se

semitsko i zapadno razumijevanje

greške bitno razlikuju.

Tako Matej 27,9 riječi iz Zaharija 11,13

pripisuje Jeremiji, što je greška prema

našem shvaćanju. Matej zapravo alu-

dira na neke Jeremijine retke i navodi

Zaharijine riječi, spominjući ipak

samo ime poznatijeg proroka, Jeremije.

Isto tako i Marko 1,2-3 citira Izaiju i

Malahiju, ali imenuje samo poznatijeg

Izaiju.

Zapadnjački nastrojeni čitatelj

zamijetit će također da Isus u Marko

2,26 pogrešno navodi Abijatara kao

velikog svećenika u vrijeme Davidova

bijega od Šaula (vidi Prva Samuelova

21,2-9), jer radi se o Ahimeleku.

Međutim, činjenica je da je opisani

događaj doveo do toga da Abijatar

prvosvećenika, koji su služili za proricanje. Ne znamo točno način njihovog funkcio-niranja, vjerojatno bi svjetlost ili sjena na njima značili da ili ne.

13

Uvod u B

ibliju • Nadahnuće i autoritet B

iblije

postane velikim svećenikom (v. Prva

Samuelova 22,20) i toga radi se on i

spominje. Stoga je zapadnjaku greška

ono na što Semit uopće ne obraća

pozornost.

S druge strane, u Bibliji ipak ima

grešaka: Druga ljetopisa 22,2 pot-

puno pogrešno navodi da je Ahazja,

Joramov sin, imao 42 godine kada se

zakraljio, po čemu bi ispalo da je bio

dvije godine stariji od svojega oca, koji

je ubijen u 40 godini. Točan poda-

tak o Ahazjinim godinama iznijet je

u 2Kraljeva 8,26 – Ahazji je bilo 22

godine.

Isto su tako problematične krono-

logije Jude i Izraela, koje je nemoguće

međusobno točno uskladiti. Ipak, ni

tu ne treba brzopleto donijeti sud o

pogrešci (premda se ona može priznati

bez opasnosti po biblijski autoritet).

Pitanje je radi li se možda o selektiv-

nom iznošenju događaja koje nam

onemogućuje točnu kronologiju, kao

što ćemo vidjeti kad budemo govorili o

biblijskim kronikama.

Autoritet Biblije

Protestantska doktrinaPrema ovom uvjerenju, Biblija je

božansko-ljudski spis: nju su napisali

ljudi, ali pod Božjim nadahnućem

i stoga ona posjeduje božanski au-

toritet. Na Bibliji se mora zasnivati

sva teologija i ona je dovoljna u svim

stvarima koji se tiču kršćanske vjere i

življenja. To ne znači da nema drugih

autoriteta osim Biblije, ali svi oni svoj

autoritet dobivaju na osnovu Biblije.

Autoritet imaju svi biblijski spisi, što

ne podrazumijeva da su svi podjed-

nako značajni. Značajniji su oni koji

izravno promiču Božju slavu i otkriva-

ju i uzdižu Isusa Krista; dok su manje

značajni (ali ne i manje nadahnuti) oni

koji sve to čine neizravnije. No, bez

obzira na njihovu raznolikost Biblija

posjeduje organsko jedinstvo poruke

i nauke. Biblijska istina ne može biti

predmetom čisto intelektualne debate,

nego se spoznaje vjerom. Sveto Pismo

tumači samo sebe (Sacra Scriptura

sui ipsius interpres) osnovno je načelo

protestantskog razumijevanja Biblije.

Dakako, ne slijedi da se Biblija može

tumačiti bez ikakvog prethodnog

predznanja.

Katolička doktrinaSvoj pogled na Bibliju katolici su uo-

bličili na koncilu u Trentu (Tridentu)

1545-1563. I oni prihvaćaju da je

Biblija božanski nadahnuta, vjero-

dostojna i da se ne može svojevoljno

tumačiti, kao i činjenicu organskog

jedinstva. Njihovo se stanovište pak

razlikuje od protestantskog u nekoliko

točaka:

a. Kanon Biblije – odnosno popis

knjiga uključenih u Bibliju obu-

hvaća i spise kojih nema u prote-

stantskom kanonu (o tome govori

poglavlje Kanon Svetog Pisma)

b. Tumačenje Pisma – Biblija ne

tumači samu sebe, nego su joj

potrebni ovlašteni tumači. To su

tumačenja ranih crkvenih otaca,

odluke crkvenih koncila te papi-

ne izjave ex cathedra, kao krajnji

autoritet.

c. Autoritet Biblije – Biblija nije do-

statna kao pravilo učenja i življenja.

14

Uvo

d u

Bib

liju

• N

adah

nuće

i au

tori

tet

Bib

lije

Prije pisanja Biblije postojala je

bogata usmena predaja, koja potje-

če od apostola i seže do današnjih

dana. Stoga je predaja (tradicija)

istoga ranga kao i Biblija. Tradicija

se sastoji od univerzalno prihvaće-

nih učenja i običaja prakticiranih

u Crkvi, koje nisu pobijali crkveni

učitelji, a poznata su u crkvama ko-

je su osnovali apostoli (prije svega

u Rimu).

LiberalizamRadi se o zajedničkom nazivu za

raznolike svjetovne trendove koji

negiraju božanski autoritet Biblije

(prosvjetiteljstvo, marksizam, itd.).

Osnovni je stav da nikakav nadnaravni

Bog ne intervenira u prirodi i povije-

sti. Stoga je ljudsko mišljenje potpuno

slobodno (libertas, latinski sloboda) od

svih nadljudskih autoriteta. Slijedi da

je Biblija čisto ljudsko djelo, i njezino

se nadahnuće ne razlikuje od umjet-

ničkog ili znanstvenog. Kao ljudski

proizvod, Biblija je puna grešaka,

osobito zbog svojih zastarjelih kon-

cepcija stvaranja, spasenja, nadnarav-

nog, itd. Ona ne može biti nikakvim

temeljem za doktrinu ili život – jer se

učenje o Bogu i čovjeku treba temeljiti

na razumu, a ne na Bibliji. U Bibliji je

dobro samo ono što se može potvrditi

razumom, sve je ostalo besmislica.

Tumačenje Biblije međutim nije stvar

proizvoljnosti nego se zasniva na

znanstvenoj analizi Pisma, pri čemu

se jako naglašava povezanost Biblije s

drugim sličnim antičkim spisima.

Neo-ortodoksijaSama riječ “neo-ortodoksija” značila bi

novo utemeljenje ispravnog (ortodok-

snog) učenja o Bibliji. Radi se o učenju

koje u prvoj polovici ovoga stoljeća

promiču (s različitih pozicija) Rudolf

Bultmann i osobito Karl Barth. Slično

liberalnim teolozima i oni će Bibliju

smatrati ljudskom knjigom, koja je

puna pogrešaka, osobito u znanstve-

nim teorijama i povijesnim podacima.

No, iako ne podupiru božanski auto-

ritet Biblije, ipak se Bog otkriva kroz

Bibliju: Biblija postaje riječju Božjom

onda kada je Sveti Duh rasvjetljuje

i primjenjuje na čitatelju. Biblijsko

otkrivenje nije objektivno otkrivenje o

onome što je Bog učinio ili rekao, nego

zapis o susretima određenih pojedi-

naca s Bogom. Ona može postati i

sredstvom susreta pojedinca s Bogom.

Kada kao kršćani pokušavamo

dokazati da je Biblija doista nadahnuta,

obično se spominju sljedeći argumen-

ti: 1. jedinstvenost Biblije – koja ne

proturječi sebi, iako su je pisali brojni

i različiti autori, tijekom više od tisuću

godina; 2. proročanstva koja ukazu-

ju na njezino božansko podrijetlo; 3.

Shematski pregled triju glavnih pogleda na Bibliju

Protestanti Katolici Liberali

Autorstvo Božansko-ljudsko Božansko-ljudsko Ljudsko

Tumač Biblija Crkva Čovjek

Autoritet Vrhovni Jedan od autoriteta Uopće nije autoritet

15

Uvod u B

ibliju • Nadahnuće i autoritet B

iblije

zadivljujuća univerzalnost knjige koja

je najprevođenija, najprodavanija i

najutjecajnija knjiga svih vremena. 4.

preobražavajuća sila koju su iskusili

njezini brojni čitatelji; 5. uzvišenost

moralnih normi, neusporedivih u

povijesti čovječanstva. Također, treba

uvidjeti da Biblija brani samu sebe

– svaki čitatelj može samostalno je

čitajući doći do uvida o izvanrednoj

veličini i istinitosti Biblije. To nije

objektivna činjenica koja se može

znanstveno demonstrirati, nego doživ-

ljaj kojemu svatko može svjedočiti, po-

put slušatelja Isusovog govora na Gori,

koji su osjetili neusporedivu snagu i

moć Isusovog izraza (Matej 7,28-29).

Možda najzanimljiviji argument u

prilog nadahnutosti Biblije ponudio je

Charles Wesley: Biblija je djelo ili do-

brih ljudi i anđela, ili zlih ljudi i đavola,

ili Božje. Međutim, nemoguće je da je

ona djelo dobrih ljudi i anđela jer bi

onda ispalo da dobri ljudi i anđeli lažu

budući da stalno govore “Ovako govori

Gospod”. Isto je tako nemoguće da je

Biblija djelo zlih ljudi i demona, jer oni

ne bi mogli napisati knjigu koja ih osu-

đuje i zabranjuje sav grijeh. Stoga se

zaključuje da je Bibliju nadahnuo Bog.

Bilješke: ✥ Bogom nadahnuta – theopneustos. Bog podjednako nadahnjuje sve spise.

✥ Protestanti – Sveto Pismo tumači samo sebe; Rimokatolici – Crkva tumači

pismo; liberali – čovjekov autoritet je najviši.

Pitanja za ponavljanje: ✥ Koji su biblijski tekstovi ključni za pitanje nadahnuća Biblije?

✥ Što se događa s osobnošću nadahnutog pisca?

✥ Kakva je razlika između nadahnutog i nadahnjujućeg?

✥ Objasni riječ liberalizam.

Zadaci i diskusija: ✥ Iznova pročitajte Kaštelanov predgovor Zagrebačkoj Bibliji. Zastupa li

Kaštelan protestantski, katolički ili liberalni stav? Prodiskutirajte.

✥ Jeste li čuli za pojam automatsko pisanje? Ima li to ikakve veze s Biblijom?

✥ Prodiskutirajte koji je najjači razlog za prihvaćanje božanskog nadahnuća

Biblije.

16

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski j

ezic

i

Biblijski jezici

Poznavanje Biblije zasniva se na

poznavanju njezinih jezika. Jezici

Starog zavjeta jesu hebrejski i (samo

mjestimice) aramejski, a jezik Novoga

zavjeta je grčki.

Postoje još neke posuđenice iz drugih

jezika, poput perzijskog, egipatskog,

nekih mezopotamskih jezika (ili čak i

iz keltskog), no posuđenice su normal-

na pojava u praktički svim jezicima.

Hebrejski jezikNaziv hebrejski jezik pojavljuje se

u spisima tek oko 130. g. u Knjizi

Sirahovoj. Izraz “hebrejski jezik”

pojavljuje se i na više mjesta u Novom

zavjetu (Djela 21,40; 26,14), ali se

tamo po svemu sudeći on odnosi na

aramejski jezik. Starozavjetni naziv

za hebrejski jezik jest kanaanski jezik

(Izaija 19,18) ili judejski tj. židovski

(2Kr 18,26.28).

Hebrejski jezik spada u skupinu

zapadnosemitskih jezika i po svojim

se osobenostima prilično razlikuje od

našeg jezika. Iz hebrejskog jezika prak-

tički nemamo niti jednu posuđenicu

– one koje i imamo (kao riječi Mesija,

ili imena Ivan, Jakov, Danijel, Marija,

Elizabeta, Suzana itd.) došle su u naš

jezik posredovane drugim jezicima.

Hebrejsko je pismo glasovno (u

čemu je jedno od najstarijih), ali slova

postoje samo za suglasnike. Ima

dosta guturala (postoje dva h), kao i

različitih izgovora slova b, g, d, k, p

i t (koje su se vremenom uglavnom

izgubile), što početniku zna pričinjati

iznimne teškoće. Tek se u srednjem

vijeku donose znaci za samoglasnike,

kojih opet ima znatno više nego u na-

šem jeziku. Kao i u svim semitskim

jezicima, piše se zdesna nalijevo.

Većina je hebrejskih riječi tro-

slovne osnove, kojoj se onda doda-

vanjem samoglasnika i nekih drugih

znakova mijenja smisao. Primjerice,

korijen k-t-b osnova je glagolu pisati,[3]

a promjenama samoglasnika dobiva-

mo različita značenja: katab (napisao

je), ketob (piši!), koteb (pišući), katub

(pisano je) i katob (pisati).

Hebrejski je jezik siromašan pridje-

vima i prilozima, ali je zato izuzetno

bogat raznim imenicama. Salomon

koristi 19 naziva za mudrost a u Jobu

4,10-11 imamo 5 naziva za lava (što

sasvim drugačije izgleda u našem

prijevodu). Raznolika značenja glagola

hebrejski postiže glagolskim oblici-

ma, koji ne određuju vrijeme nego

nijansiraju značenje: ubijam, ubijam

se, okrutno ubijam (koljem), dajem

zaklati, zaklan sam, itd. Hebrejska je

rečenica obično kratka i glavni veznik

u složenim rečenicama jest i (vau),

[3] Ovaj je korijen zajednički i turskim riječi-ma ćitab (spis) i ćata (pisar), koje se npr. koriste u susjednoj Bosni.

Biblijski jezici

17

Uvod u B

ibliju • Biblijski jezici

koji ima značenje i, ali, a, čak, tako,

onda pa čak služi i kao interpunkcija

(dvotočka ili naznačivanje početka

rečenice).

Hebrejski jezik nema glagolska vreme-

na nego samo glagolske vidove svr-

šeni (perfekt) i nesvršeni (imperfekt).

Perfektom se obično izražava prošlo

vrijeme, a imperfektom – buduće.

Međutim, to ne mora biti tako i za

pravilno razumijevanje potrebno nam

je dobro razumjeti kontekst. Ti su pro-

blemi znatno bolje riješeni u novijim

prijevodima.

Stvari se dodatno kompliciraju i

pravilom poput vau consecutivum,

gdje stavljanje veznika i ispred glago-

la utječe i na konjugaciju tog glagola

(pretvarajući ga npr. iz imperfekta u

perfekt).

Jedna od značajki hebrejskoga

jezika jest njegova slikovitost: hebrejski

nije apstraktan jezik pojmova, nego

konkretan jezik slika. Tako, u hebrej-

skom npr. nemamo riječi oprost, nego

se koriste riječi koje označuju pokriva-

nje (kafar) ili nošenje bremena (nasa),

a namjesto riječi grijeh imamo riječ

promašaj (hatat). Ukoliko ne shvatimo

ovu osobinu, djelovat će nam čudnima

mnogi naizgled doslovni opisi Boga.

Osim slikovitosti, hebrejski jezik

odlikuju ritmičnost i jezgrovitost.

Ritam jezika, osobito pjesničkog, nosi

čitatelja i omogućuje mu lakše pamće-

nje. Uzgred rečeno, pisci Starog zavje-

ta često se koriste raznim metodama

zvuka i ritma jezika kako bi se poruka

lakše upamtila. Jezgrovitost hebrej-

skog jezika omogućena spajanjem

i srastanjem izraza postiže da se u

jednoj riječi kaže ono za što nama

katkad treba nekoliko puta više riječi.

Psalam 23 u hebrejskom izvorniku ima

57 riječi, u našem (Zagrebačka Biblija)

prijevodu 92, dok u engleskom prijevo-

du (King James) čak 122.

Odlaskom u babilonsko sužanjstvo,

hebrejski jezik postaje zaboravljenim

od običnog puka i njime se služe samo

teolozi i mudraci. Srednjevjekovni

hebrejski, uz dodatke nekih suvreme-

nih termina, osnovom je današnjeg

hebrejskog jezika.

Aramejski jezikAramejci su bili moćno pleme (ili

savez plemena), koji su naseljava-

li područja današnje Sirije, Iraka,

Jordana i drugih prostora Bliskog

Glavne odlike hebrejskog jezika:

▶ alfabetsko pismo, bez samoglasnika

▶ troslovna osnova riječi ▶ nema glagolskih vremena, samo oblici

▶ slikovitost, ritmičnost, jezgrovitost

Pečat iz VII. st. pK. na hebrejs-kom jeziku pisan je drugačijim pismom od sred-njevjekovnog i modernog hebrejskog.

18

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski j

ezic

i

Istoka. Aramejskog su podrijetla bili

i Kaldejci koji su vladali novobabilon-

skim imperijem. Aramejski je jezik

sličan hebrejskom (poput španjolskog

i portugalskog), kao i drugim bliskoi-

stočnim jezicima, a zbog svoje jedno-

stavnosti i utjecaja Aramejaca, postao

je općim jezikom (lingua franca)

drevnog Bliskog Istoka. Nakon babi-

lonskog sužanjstva, Izraelci govore

aramejskim jezikom, koji je materinji

jezik Izraelaca i u Isusovo vrijeme.

Tekst iz Djela 21.40 čak ga naziva

hebrejski jezik. Aramejski je postao i

jezikom Talmuda (rabinski spisi koji

tumače Stari zavjet), te je i jedna od

najpoznatijih židovskih molitva, kadiš,

također napisana na njemu. U Starom

zavjetu na aramejskom su napisane

Daniel 2,4 – kraj 7. poglavlja, Ezra

4,8 – 6,18 i 7,12-26, zatim jedan stih u

Jeremiji (10,11) i jedna riječ u Postanku

(31,47). U Novome se zavjetu spomi-

nju neke aramejske riječi: efata (“otvori

se” – Marko 7,34), talita kumi (“ustani

djevojčice” – Marko 5,41), Eloi, Eloi,

lama sabahtani (“Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?” – Marko 15,34)

i maran ata (“Gospodin dolazi”) ili

marana ta (“Gospodine, dođi”– Prva

Korinćanima 15,22). Aramejsko pismo

postalo je osnovom srednjevjekovnog i

današnjeg hebrejskog pisma. Različite

verzije aramejskog i danas su uporabi

na Bliskom Istoku, pa se njime i danas

služi nekoliko tisuća stanovnika suvre-

menog Izraela. No, ta verzija aramej-

skog, nažalost, lagano izumire.

Grčki jezikGrčkim je jezikom napisan cjelokupni

Novi zavjet (iako ima razloga vjerovati

da je Matej napisao svoje evanđelje

isprva na aramejskom, što je možda

bio slučaj i s Ivanovim Otkrivenjem).

Zahvaljujući osvajanjima Aleksandra

Velikog, grčki postaje svjetskim

jezikom, kojim se kasnije služe i učeni

Rimljani. U prostorima Palestine grčki

je jezik nekim stanovnicima – što se

vjerojatno odnosi i na Isusa i apostole

– bio drugim jezikom. Postoje podatci

da se grčkim govorilo u Palestini sve

do otprilike VI. st. nK. Dakako, to

više nije bio jezik Homera ili Euripida,

nego jedan pojednostavljeni govor

nazvan “zajedničko narječje” (koine

dialektos), ili samo koine.

On je naslijedio odlike atičkog dijalek-

ta, ali s brojnim izmjenama. U odnosu

na klasični jezik, rječnik je siromašniji

i ponešto drugačiji. Neke riječi dobiva-

ju novo značenje, a pojavljuju se i neke

nove riječi. Gramatika se pojedno-

stavljuje, kod imenica više nema duala

(dvojine), a kod glagola je vrlo rijedak

optativ (željeni način).

Međutim, jezik Novoga zavjeta nije

čisti koine. U Novom zavjetu brojni

su semitizmi, jer su autori bili (osim

možda Luke) semitskog podrijetla. Kao

prvo, tu su čisto hebrejske riječi (samo

napisane grčkim pismom) poput

haleluja (“slavite Jahvu”, Otkrivenje

19,1); amen (“neka tako bude”, Matej

6,13), manna (kruh poslan s neba, Ivan

6,31), hosana (“pomozi”, Matej 21,9)

i mnoge druge. Osim njih, imamo i

doslovne prijevode hebrejskih fraza na

grčki jezik (kao kada bismo našu frazu

“spava kao zaklan” preveli na engle-

ski “he is sleeping like slaughtered”).

19

Uvod u B

ibliju • Biblijski jezici

Takvi su izrazi “podignuti lice” (u

smislu “izazvati poštovanje”), ili “usta

mača” (u smislu “oštrica mača”).

Zanimljiv je i izraz geena što dolazi iz

hebrejskog (dolina Hinomova), čije je

značenje potpuno nepoznato običnom

Grku koji nema spoznaje o zemljopisu

Jeruzalema.

Također postoje brojne riječi iz koi-

ne grčkog koje imaju drugačije znače-

nje u Novom zavjetu. Tako anathema

znači “posvećen dar”, a u NZ “prokle-

to”; baptizo znači “uranjam”, a u NZ

to postaje tehnički izraz za krštenje.

Postoje neki NZ izrazi kojima nije

jasno značenje, iako se koriste i izvan

novozavjetnog jezika. Najpoznatija je

riječ epiousios (“svagdašnji” iz molitve

Oče naš) koja može značiti “neopho-

dan za život” ili “za ovaj dan” ili “za

sljedeći dan” ili “za budućnost”.

Grčki je mnogo sličniji našem

jeziku nego hebrejski. Velika slova A,

B, E, Z, I, M, N, O i T, su preko latin-

skog ušla u sve jezike koji se koriste

latiničnim pismom (vidljiv je utjecaj

grčkih slova i na ćirilično pismo).

Zatim, mnoge riječi koje se danas

koriste u našem jeziku, kao i u drugim

brojnim jezicima, zapravo su grčkoga

podrijetla: anđeo, đavao, evanđelje,

đakon, Biblija, demon i brojne druge

riječi sveopćeg kršćanskog rječni-

ka potječu iz grčkog. Svaki učenik

također zna da su praktički svi nazivi

znanosti grčkoga podrijetla: geografi-

ja, biologija, filozofija, anatomija, itd.;

brojni drugi suvremeni termini poput

terapija, fotografija, teorija, hipodrom

ili metar posuđenice su iz grčkog;

mnoga osobna imena kao što su Petar

(stijena), Andrija (muškarac), Ksenija

(strankinja) izvorno su grčka imena.

Konačno, ima i riječi koje doživljujemo

kao naše izvorne, ali u stvari vuku

svoje podrijetlo iz grčkog (npr. temelj

od grčkog themelion).

Osim poznatih imenica, grčki nam

je sličan i po konjugacijama glagola:

primjerice, u prezentu indikativa akti-

va glagola “piti” oblici poput pineis, pi-

nei i pinete gotovo su identični našim

riječima piješ, pije, pijete. Grčki glagoli

imaju prošlo vrijeme u imperfektu

i aoristu, koji potpuno odgovaraju

našem imperfektu i aoristu; sadašnje

vrijeme izražavaju prezentom, koji se

uvijek odnosi na trajnu radnju (dok

kod nas postoje i svršeni i nesvršeni

vid), a buduće vrijeme izražavaju, kao

i mi, futurom. Uz to, kao i kod nas,

postoji i perfekt, koji je po svojem zna-

čenju osebujan (kod nas je to glagolski

pridjev radni i donekle odgovara grč-

kom perfektu). Od većih razlika treba

Papirus Bodmer (oznaka p66) jedan je od najstarijih grčkih rukopisa Novoga zavjeta, pisan velikim slovima.

20

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski j

ezic

i

spomenuti postojanje određenog člana

u grčkom, koji ima svoje padeže, a isto

tako treba napomenuti da grčki od

glagolskih načina posjeduje i konjun-

ktiv, te je u ovim dvjema karakteristi-

kama sličan npr. njemačkom jeziku.

U gradnji rečenica i u grčkome

imamo participe (glagolske priloge)

koji omogućuju izražavanje napored-

nih i drugih oblika složenih rečenica,

s tim što postoje i neke posebne grčke

mogućnosti (poput apsolutnog geniti-

va), koje olakšavaju sažeto izražavanje.

Uopće, grčki je jezgrovit, čemu po-

maže i neobvezatna uporaba glagola

biti i osobnih zamjenica (ovo drugo je

moguće i u našem jeziku, ali ne npr. u

engleskom). Stoga prevoditelji, osobito

kod Pavlovih spisa, često moraju doda-

vati riječi kako bi se upotpunili izrazi.

Uglavnom, poznavatelju hrvatskog

jezika učenje grčkog (a i latinskog)

predstavlja mnogo manji problem ne-

go, primjerice, prosječnom Englezu.

Dodatak:

Hebrejsko pismoSadrži 22 suglasnika, bez samoglasnika. Nema malih i velikih slova; neka se

slova pišu drugačije kada su na kraju riječi.

slovo naziv izgovor

a alef ne čuje se

b beth B

g gimmel G

d daleth D

h he mekani h

w vau v, u (poput engl. w)

z zajin Z

x het oštri h (poput njem. ch)

t tet t (naglašeno)

Y jod J

k kaf k (mekano)

l lamed L

m ~* mem M

$ n* nun N

s samek S

[ ajin ne čuje se

p pe p, f

c cade C

q kof Q

Glavne odlike novozavjetnog grčkog jezika:

– koine (zajednički) dijalekt s broj-nim semitizmima

– pismo, rječnik, tvorba riječi i re-čenica umnogome slična našem

jeziku

21

Uvod u B

ibliju • Biblijski jezici

r reš R

f sin S

v šin Š

t tau T

*na kraju riječi

Samoglasnici se označavaju točkicama i crticama, ispod ili katkad pored sugla-

snika. Tako se npr. znak čita kao slovo a. Postoji priličan broj ovakvih oznaka

za samoglasnike, dvoglase i polusamoglasnike.

Grčko pismoZa razliku od hebrejskog, ono ima samoglasnike, a tijekom srednjega vijeka do-

bilo je i mala slova. Glasovni se sustav hebrejskog i grčkog razlikuje (grčki nema

j i š) tako da mnoga imena iz hebrejskog jezika mi čitamo na grčki način (iako

mi imamo j i š). Osobit je primjer ime Isus (grčki Iesus), koje je grčki izgovor

hebrejskog Je(ho)šua. I Grci imaju slovo koje se različito piše na kraju riječi – to

je slovo s.

slovo(veliko i malo)

naziv izgovor

Α, α alfa a

Β, β beta b

Γ, γ gama g

Δ, δ delta d

Ε, ε epsilon e (kratko)

Ζ, ζ zeta z

Η, η eta e (dugo)

Θ, θ theta th

Ι, ι iota i

Κ, κ kapa k

Λ, λ lambda l

Μ, μ mi m

Ν, ν ni n

Χ, χ ksi ks

Ο, ο omikron o (kratko)

Π, π pi p

Ρ, ρ ro r

Σ, σ, ς* sigma s

Τ, τ tau t

Υ, υ ipsilon y (njem. ü)

Φ, φ fi f

Ξ, ξ hi h

Ψ, ψ psi ps

Ω, ω omega o (dugo)

*samo na kraju riječi

22

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski j

ezic

i

Neki nazivi slova očito su slični hebrejskim. Činjenica je da oni imaju značenje u

hebrejskom jeziku, ali ne i u grčkom. Primjerice, alef u Hebrejima znači bik, a al-

fa na grč. ne znači ništa; bet znači kuća, a beta nema značenja. Na Grke i njihovo

pismo nisu zapravo utjecali Hebreji nego Feničani.

Bilješke: ✥ Stari zavjet – hebrejski i (mjestimice) aramejski jezik.

✥ Novi zavjet – grčki (koine) jezik.

✥ Hebrejski jezik – slikovit, ritmičan, troslovna osnova riječi; gramatika potpu-

no različita od naše; pisanje zdesna nalijevo.

✥ Grčki jezik – sličan našem u konjugacijama, deklinacijama i glagolskim vre-

menima; razlike u članovima i konjunktivu.

Pitanja za ponavljanje: ✥ Kako Biblija naziva hebrejski jezik?

✥ Navedite neke izraze na aramejskom jeziku iz Novog zavjeta.

✥ Koje su grčke riječi ušle u naš jezik tako da ih doživljujemo kao izvorno naše

riječi?

✥ Koliko suglasnika ima hebrejski jezik?

Zadaci i diskusija: ✥ Pokušajte napisati grčkim ili hebrejskim slovima naše riječi poput ZORAN,

TATA, MIRIS, RUKA, i slično.

✥ Označite iz kojeg jezika dolaze sljedeća imena (g za grčki i h za hebrejski):

Emanuela ( ), Josip ( ), Petar ( ), David ( ), Kristina ( ), Jonatan ( ), Teodor

( ), Mihael ( ). Znaš li možda značenja ovih imena?

Nabrojite neke najpoznatije suvremene riječi koje dolaze iz grčkog jezika.

23

Uvod u B

ibliju • Biblijski rukopisi

Biblijski rukopisi

Kao i kod svih antičkih spisa, i od

biblijskih su nam ostali samo ruko-

pisi prijepisa, a ne autografi (pisani

autorovom rukom). Važno je znati

da su mnoga antička djela izgubljena

(neka se samo spominju, a neka ni

to), dok su se ostala djela sačuvala u

svega nekoliko rukopisa, koji su nastali

više od tisuću godina nakon izvornog

dokumenta. Nije pretjerano reći da je

Biblija, poglavito Novi zavjet, najoču-

vaniji antički spis.

Hebrejski rukopisi Starog zavjetaSve do polovice ovoga stoljeća većina

hebrejskih rukopisa Starog zavjeta

bila je znatno mlađa od originala

– uglavnom se radilo o srednjevje-

kovnim prijepisima. Već početkom

ovog stoljeća imamo otkriće prvog

antičkog starozavjetnog rukopisa tkz.

Nash papirus iz 1. (ili možda 2.) st.

pK, pronađenog u Egiptu 1902., koji je

sadržavao Dekalog i Ponovljeni zakon

6,4-5. Iako je ovo otkriće svakako

značajno, za razumijevanje hebrej-

skih rukopisa značajno je spomenuti

tri skupine: kumranske rukopise,

masoretski tekst i samarjansko

Petoknjižje.

Tekst iz Ponovljenog zakona 6,4-5

naziva se još šema (hebrejski čuj), jer

započinje tom riječju: Čuj Izraele,

Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! To je

ujedno svakodnevna molitva svakog

pobožnog Židova.

Kumranski rukopisi1947. godine petnaestogodišnji je

beduin slučajno pronašao u špilja-

ma blizu Mrtvog mora, kod Wadi

Qumrana, brojne rukopise sačuvane

u glinenim posudama. Ovi se ruko-

pisi pripisuju sljedbi Esena (premda

postoje određene dvojbe o tome). U

svakom slučaju radi se o pripadnicima

određene sljedbe nastanjenim u stam-

benom sklopu Khirbet Qumran, koji je

uništen tijekom prvog židovsko-rim-

skog rata (66-73. nK). Osim brojnih

spisa same sljedbe, nađeni su i rukopisi

(čak i u više primjeraka) praktički svih

starozavjetnih knjiga, osim Estere.

Kumranski svitci pisani su kvadratnim

pismom kojim su se služili Židovi na-

kon babilonskog sužanjstva. Općenito

Kumranske su špilje bile ide-alno mjesto za očuvanje drevnih rukopisa.

24

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski r

ukop

isi

se prihvaća da su ovi rukopisi nastali u

periodu od 3. st. pK do 1.st. nK.

Kumranski se rukopisi obilježavaju

kraticom koja označuje broj špilje u

kojoj je rukopis pronađen, zatim kra-

ticu za naziv knjige i (eventualno) broj

knjige. Tako IQIsa znači prva kumran-

ska špilja, Izaija, prvi rukopis knjige

(budući da ih je nađeno više).

Prijepis Levitske knjige napisan

je pismom kojim su se Izraelci služili

prije odlaska u babilonsko sužanjstvo

(VI. st. pK).

Masoretski spisiMasoreti (od masora, što znači

predaja) jesu židovski srednjevje-

kovni prepisivači. Oni su bili krajnje

pedantni u svom poslu, ali su na mar-

gine stavljali verziju koju su smatrali

ispravnijom. Prvi su uveli znake za

samoglasnike i naglaske. Ispod Božjeg

imena JHVH ( h w h y ), koje se vje-

rojatno izgovaralo Jahve, stavljali su

samoglasnike za Adonai (Gospod) (što

je neupućene srednjevjekovne kršćane

navelo da Božje ime čitaju kao Jehova).

Masoreti su imali detaljna pravila

prepisivanja, koja su propisivala vrstu

kože na kojoj se pisalo, dužinu reda i

kolone, boju tinte, pa čak i ritual koji

se imao obaviti prije pisanja imena

Božjeg. Sustavno su se brojali redovi

i riječi, te je na kraju svake biblijske

knjige stajao je broj riječi i središnja

riječ knjige. Ukoliko bi se pronašla sa-

mo jedna greška u rukopisu, on bi bio

uništen. Toga radi nemamo mnogo

sačuvanih masoretskih rukopisa, ali su

zato vrlo vjerodostojni i s vrlo malim

varijacijama u tekstu. Masoretski

tekstovi znanstveno se obilježuju

kraticom MT.

Najvažniji sačuvani masoretski ruko-

pisi napisani su uglavnom u periodu

od IX – XI. st.:

Kairski kodeks – iz 895. nK najstariji

je masoretski rukopis koji sadrži sve

spise od Jošue do Malahije. Napisao

ga je Moše ben Ašer iz Tiberijade

(Palestina).

Lenjingradski (Petrogradski) kodeks

proroka – iz 916. nK sadrži samo

Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i male

proroke.

Alepski kodeks – iz 930. g. sadržao je

cjelokupni Stari zavjet, ali je samo dje-

lomično sačuvan. Spašen je iz požara

sinagoge u Alepu 1948. g. i prokrijum-

čaren iz Sirije u Izrael. Konačni mu je

oblik dao Aron ben Ašer 930. g.

Lenjingradski kodeks iz 1008. g. jedini

je u potpunosti sačuvan rukopis

Starog zavjeta. On je prijepis kodeksa

kojega je prije 960. g. pripremio rabin

Aron ben Moše ben Ašer (sin Moše

ben Ašera koji je pripremio Kairski

kodeks). Napisan je na pergamentu u

tri kolone s po dvadeset i jednim ret-

kom na svakoj stranici. Ima oznake za

Jedan od kumranskih

svitaka.

25

Uvod u B

ibliju • Biblijski rukopisi

samoglasnike i naglaske, kao što su to

inače radili hebrejski pisari babilonske

tradicije. Po svim svojim karakteri-

stikama ovo je najvredniji masoretski

rukopis.

Spomenutim masoretskim ko-

deksima treba pridodati i Kodeks

Britanskog muzeja (iz 950. g.) koji

sadrži dijelove Petoknjižja (Postanak

39,20 – Ponovljeni zakon 1,33); zatim

Reuchlinov kodeks proroka iz 1105., te

Kairo Geniza fragmente (VI-IX. st.),

nađene prilikom obnove sinagoge u

Kairu 1890.

Samarjansko Petoknjižje Samarjani su narod koji je nastao

miješanjem bliskoistočnih naroda

dovedenih u Palestinu nakon pada

Sjevernog kraljevstva (722. g. pK) s

ostacima Izraelaca (Druga kraljevima

17,24-41). Vremenom su prihvatili re-

ligiju domorodnih Izraelaca, te izgra-

dili svoj hram na gori Gerizimu, kao

Jeruzalemu rivalsko kultno mjesto. Od

cjelokupnog Starog zavjeta prihvaćali

su samo Petoknjižje, u koje su unosili

izmjene kako bi potvrdili svoju inačicu

izraelske religije: npr. u Ponovljenom

zakonu 27,4 namjesto Ebala kao gore

gdje se treba podignuti žrtvenik Jahvi,

Samarjani stavljaju Gerizim. Uz to, oni

nisu prihvatili kvadratno hebrejsko

pismo, nego su se koristili pismom

Feničana. Najstariji samarjanski ruko-

pisi potječu iz 10. st. nK, a najpoznatiji

se čuva u Rimu i napisan je 1277. g.

Samarjansko se Petoknjižje obilje-

žuje kraticom SP.

Samarjansko se Petoknjižje razlikuje

od masoretskog u nekih šest tisuća

slučajeva. Uglavnom se radi o gra-

matičkim promjenama i unošenjima

samarjanskih idioma namjesto he-

brejskih. Znatna je skupina namjernih

izmjena kojim su Samarjani pravdali

svoju vjersku praksu; dio izmjena jesu

pokušaji rasvjetljavanja teško razu-

mljivih mjesta. Većina stručnjaka daje

veću vrijednost masoretskom tekstu,

ali je primjetno da se na nekim mjesti-

ma Septuaginta (prijevod na grčki iz

III. st. pK.) više slaže sa samarjanskim

tekstom nego s masoretskim.

Dva karakteristična primjera u

kojima će većina znanstvenika dati

prednost Samarjanskom Petoknjižju

nad masoretskim tekstom su:

• Postanak 4,8 – SP: “Kajin pak reče

svome bratu: ‘Hajdemo van’” MT:

ne sadrži riječi “Hajdemo van”

• Postanak 47,21 – SP: “A narod uči-

ni njegovim robljem”; MT: “Preseli

ih u gradove.”

Lenjingradski kodeks

26

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski r

ukop

isi

Grčki rukopisi Novoga zavjeta

Najstariji rukopisi Novog zavjeta pisa-

ni su velikim slovima (tkz. majuskule

ili unicijali), bez interpunkcije i odva-

janja riječi. Najznačajniji novozavjetni

rukopisi jesu papirusi i unicijali pisani

na pergamentu.

PapirusiPoznato ih je oko dvije stotine, a naj-

starijim se obično smatra p52, koji se

zove Rylands papirus (po knjižnici u

kojoj se čuva). Sadrži Ivan 18,31-33.37-

38., nađen je u Egiptu i nastao je oko

125. g. nK, dakle najvjerojatnije svega

tridesetak godina nakon izvornika, što

je jedinstven slučaj u povijesti antičkih

rukopisa.

Papirus p66 (Bodmer) potječe iz

oko 200.g. i sadrži dijelove iz Ivan 1,1

– 14,15. Također su iznimno značajni

i tkz. Chester Beatty papirusi iz trećeg

stoljeća, koji sadrže ostatke Evanđelja,

Djela i poslanica.

Nedavno je dr. Carsten Thiede datirao

papirus p64 (tkz. Magdalenski papi-

rus) čak u 66. g nK. Ukoliko bi to bilo

točno, onda bi ovaj papirus koji sadrži

ulomke iz Mateja 26 (rr. 7-8, 10, 14-15,

22-23 i 31) bio uvjerljivo najstariji no-

vozavjetni rukopis, nastao još u vrije-

me apostola (i vjerojatno prije pisanja

Lukinog Evanđelja). Isto se datiranje

daje i za p67. Suvremenija istraživa-

nja sugeriraju da su ovi rukopisi ipak

nastali otprilike stoljeće kasnije.

Unicijalni kodeksiKodeksi su rukopisi koji nisu bili smo-

tani u svitke nego uvezani u knjige po-

put današnjih. Nazivaju se unicijalima

jer su tekstovi pisani velikim slovima

(mala slova, kao što smo već rekli, po-

činju se upotrebljavati tek u srednjem

vijeku). Kodeksi se obično označavaju

John Rylands papyrus (Manchester). Tekst na slici koji je ostao sa-čuvan glasi: “Židovi […] mu […] da […] nikoga […] da se riječ […] ko-jom je označio […] umrijeti […] uđe […] dvor […] i reče […] Židova?“

Tri glavne skupine hebrejskih rukopisa jesu:

▶ Kumranski spisi (najstariji sačuvani)

▶ Masoretski (najpouzdaniji) ▶Samarjansko Petoknjižje

Magdalenski papirus

27

Uvod u B

ibliju • Biblijski rukopisi

s 01, 02, itd. ali se prvi kodeksi označa-

vaju s A, B, C, itd. Ukupno je sačuvano

nekih 300 unicijalnih kodeksa.

Najpoznatiji je tkz. Codex Sinaiticus

(označen s hebrejskim alef � ili la-

tiničnim S), kojega je pronašao nje-

mački istraživač Constantin von

Tischendorff u samostanu Sv. Katarine

na Sinaju tijekom svoja tri posjeta od

1844-1859. Rukopis potječe iz IV. sto-

ljeća (oko 340. g.), sadrži pola Starog

zavjeta (dio su spalili monasi radi gri-

janja!) i cijeli Novi zavjet. Bio je čuvan

u Petrogradu, a 1933. prodan je za 100

tisuća funti Britanskom muzeju.

Drugi poznati unicijal jest Codex

Vaticanus (oznaka B), također iz

polovice IV. stoljeća, iz kojega je ne-

stao tekst od Hebrejima 9,14 do kraja

NZ. I njega je objavio Tischendorff,

nakon što mu ga je Vatikan ustupio

na uvid. Vatikanski kodeks ujedno i

prvi rukopis s podjelom na poglavlja

(bolje rečeno, odsjeke), koja se znatno

razlikuje od današnje – Matej ima

170 odsjeka, Marko 62, Luka 152, a

Ivan 50. Drugačiju podjelu nalazimo u

Codex Alexandrinus (A) iz V. st.

Ostali grčki rukopisi1. minuskule – nazvani zato što su

pisani malim slovima. Nastajali su

u periodu od IX.-XV. stoljeća, ali

mogu biti značajni zbog starosti

rukopisa s kojih su prepisivani.

Minuskule se označavaju brojka-

ma 1, 2, itd. a ima ih više od dvije

tisuće.

2. lekcionari – dijelovi Novoga zavjeta

koji su se koristili u liturgiji. Imaju

manju vrijednost od minuskula.

3. citati crkvenih otaca[4] – u njiho-

vim je knjigama sačuvan praktički

cijeli Novi zavjet, ali zahtijeva

priličnog truda sve ih sakupiti. Po

vrijednosti zaostaju za papirusi-

ma i unicijalima, između ostalog i

zbog brojnih teoloških prilagodbi i

parafraziranja.

Ovim rukopisima treba dodati još

ostrake (komadiće lončarije) koji su

služili siromašnijim slojevima za

pisanje (sačuvano više od 1600 raznih

ostraka), kao i napise na zidovima,

stupovima, novčićima i spomenicima.

Njihov značaj je prije svega u dodat-

nom svjedočanstvu novozavjetnim

rukopisima.

[4] Crkveni oci (patrističari) su teolozi rane crkve iz perioda II.-V. st.

Sinajski kodeks

Samostan Sv. Katarine u podnožju Sinaja u kojemu je Tischendorf uz mnogo sreće pronašao Sinajski kodeks.

28

Uvo

d u

Bib

liju

• B

iblij

ski r

ukop

isi

Bilješke: ✥ Hebrejski rukopisi – masoretski (MT), kumranski i Samarjansko Petoknjižje

(SP)

✥ Grčki rukopisi – papirusi (p52, p66), kodeksi (Sinaiticus, Vaticanus)

Pitanja za ponavljanje: ✥ Iz kojega su periodi kumranski rukopisi?

✥ Tko su bili masoreti?

✥ Tko su bili Samarjani?

✥ Koji je najstariji novozavjetni papirus i što on sadrži?

Zadaci i diskusija: ✥ Pročitajte tekst iz Ivan 18,31-33.37-38. O čemu on govori?

✥ Kako objašnjavate činjenicu da je sačuvano toliko biblijskih rukopisa?

✥ Zašto nam nisu sačuvani autografi?

Najznačajniji grčki rukopisi Novoga zavjeta su: ▶ papirusi (oko 200) ▶ unicijali (kodeksi) ▶ Ostali grčki rukopisi su a. minuskule; b. lekcionari; c. citati crkvenih otaca;

d. ostrake i napisi