Download pdf - Teorija Knjizevnosti M Solar

7/22/2019 Teorija Knjizevnosti M Solar

1/162

Milvoj Solar

TEORIJA KNJIEVOSI


2/162

UrednicaMIROSLAV A VUI

RecenzentiALEKSANDAR FLAKERDRAGUTIN ROSANDRICA VINJA

Grafka urednicaDANIJELA KARLICA

Naslovnu stranicu izradio

IVKO HARAMIJAKorektoricaLIANA CIKOTA

I izdanje

KOLSKA nGA dd Zagreb 1976Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati,fookopirai ni na bilo koji nain eproducratibez nakladnikova pismenog doputenja.

CI dospan u Nacionalnoj i sveuilinoj

knjinici Zageb, 45000

ISBN 3-033

Tisak: GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, do.o. Zagreb

MILIVOJ SOLAR

TEORIJAKNJVNOSTI

XX. izdane

kkjiZAGB, 2005.


3/162


4/162


5/162

1. PRRODA KNJIEVNOSTI I POUAVANJE

KNJIEVNOSTI

NAZIV I POJAM KNJIEVNOSTI

Knjevnost je osobta vrsta jene djelatnost, pa rje knj-evnost, koja je vedena rje knjga, malokad upoebljavamo

u rem smslu kao nav a sve ono to je napsano objavljenouglavnom u knjgama. Rje lteratura opet, kojom se ponekadslumo jer je postala meunarodnm termnom, vedena od latnske

rje liera, slovo, dobla je u nas redovno ue naenje onauje upravlu knjge lanke o nekoj roj tem l nanstvenom podruju.Kao nav a knjevnost upoebljavamo ponekad rje pvoal ona pak ma uglavnom ue naenje, jer je vedena rjepjesma upuuje na ralku meu jedne velke skupne knjevnhdjela, koja se nva poejom, ge skupne, koja se obno nvaproom. Najee se tko rje knjevnost u svagdanjem govoru u nanost upotrebljava u uem smslu: msl se na one jenetvorevne koje se ralkuju od svagdanjeg, obnog govora od

govora u svm onm ljudskm djelatnostma koje nemaju osobtuumjetnku svrhu fnkcju. Kko upravo t osobta svrha funkcja

9


6/162

povezje jievnost s onom ljdskom djelatno koja se zove mjetnost naziv knjievnost potebljava se zapravo redovno ssl m j e t n i k e k n j i e v n o s t i

No i pri takvoj potrebi naziva knjievnost valja imati na mda znanstveni pojam knjievnosti zahtijeva tonija odreenja pri emnas pimisli vezane za rije knjiga kao i one vezane za slovo iliza pjesma U ostalim nazivima mog lako zavesti njievno djelovalja zato odmah napomenti nipoto ne mora biti nno zapisanoPostoji golemo podrje tzv smene knjievnosti koja s jedne straneprada dalekoj prolosti kada pismenost bijae nepoznata ili veomarijetka a koja s drge strane obhvaa i nipoto nevan smen

predaj nta koje i danas nastaj mnogobrojne knjievne vrste poptsvremenih legendi ili viceva npr Takva se knjievnost moe razliitoshvatiti i ocjenjivati moe se ak i sprotstaviti pisanoj knjievnostido te mjere da se za nj zahtijeva novi naziv ponekad zato nailazimoi na razlikovanje izme smene i mjetnike knjievnosti ali nemasmnje da neke temeljne osobine stvaraake moi jezika dolaze doizraaja i jezinim tvorevinama koje nis zapisane i koje se neprenose na isti nain kao pismom tvreni tekstovi Zato je za razmijevanje prirode knjievnosti i za analiz znanstvenog pojmaknjievnosti i te kako vano imati na m i injenic da knjievnostpostoji i kao smena knjievnost

Nadaje pimisli vezane za rijei knjiga ili slovo mog izazvatipomisao da knjievnost vja shvatiti naprosto kao skp knjievnih djelaosobitih svojstava Premda to nije posve netono jer se proaanjknjievnosti prirodno bavimo prije svega knjievnim djelima valjaimati na m da knjievnost ne ine samo djela knjievnost je djelat

nost i pisaca i itatelja; ona je odnos kojem djelo posredje da bidolo do osobitog sporazmijevanja Knjievnost je odeena instcijakoja pretpostavlja da pisci na neki nain oblikj i izraavaj odeenaiskstva i spoznaje koje itatelji mog razmjeti jer ih na odreeninain znaj i mog itati njievnost ne postoji bez itatelja ilislatelja; nj ine atori djela i pblika i jedino zajamnomdjelovanj svih tih trij intelja moe se razmjeti priroda knjievnostikao to se moe i odrediti znanstveni pojam knjievnosti

Na kaj valja rei i da shvaanje knjievnosti kao jedne mjetnostipa i na taj nain stvoren naziv mjetnika knjievnost zahtijeva dajaobjanjenja Prije svega treba napomenti da je tradicionalno pove-

10

zivanje mjetnosti s ljepotom dovelo i do naziva lepa knjievnost,koji s esto potrebljavali nai stai poetiai Taj se naziv ovao i naziv beletristika (prema francskom belles leres lijepa knjievnost) ali se danas takav naziv potebljava jedino znaenj tekjednog dijela knjievnosti glavnom romana i novela ako je danasosim toga izravno povezivanje ljepote i mjetnosti esto osporavanopojam mjetnosti veoma se razliito shvaa i odreje raznolikimsvremenim znanstvenim i lozofskim teorijama Zbog toga je s jednestrane dolo do tao neodreenog znaenja pridjeva mjetniki daje teko razabrat moe se njime dovoljno odditi knjievnost a sdge se strane svremena znanost o knjievnosti mnogo bavi i ivi

jalnom knjievno kao i nekim oblicima smene knjievnosti zakoje je teko stvrditi da ih valja smatrati mjetno Gledamo li takona knjievnost kao najire shvaen jezin djelatnost osobite vrsteta osobitost i ne mora biti shvaena kao osobitost mjetnosti pa sesvremeni pojam knjievnosti moe shvatiti ponekad i ire od pojmamjetnike knjievnost

Ipak okvo odreenje knjievnosti i danas se vee z mjetnostjer je osobitost jezine djelatnosti koj prepoznajemo knjievnimdjelima teko opisati odrediti i imenovati izvan okviog shvaanjaknjievnosti kao mjetnosti U m j e t n o s t se pri tome moe najireoediti kao dhovna djelatnost kojoj mo izraavanja i oblikovanjadovodi do stvaranja tvorevine osobitog smisla i vriednosti mjetnikihdjela Ona kljje stvaralatvo sama stvorena djela i njihovo doivljavanje a mjetnika djela sadre iskstvo i znanje oblikovano iizraeno na takav nain na kakav inae ne bi moglo nastati niti bi semoglo izraziti Za razlik lozoje i znanosti koje nastoje ostvati

ne sstavn si zbilje na temelj opavanja razmiljanja i tvrivanja opih zaonitosti mjetnost se koristi matom i oblikovanjem:prodnoj ve poizvedenoj ai kao to s kaen boja ton ili jezikmjetnik daje takav novi oblik kaav postaje nositeljem posve osobitihznaenja Umjetnik tako stvaa nov zbilj koja na svoj nain dajeljdskom ivot nov smislen dimenzij Umjetnost otkriva novesmslene odnose ntar ljdskog svijeta stvara itave nove mogesvjetove i obogaje iskstva pojedinaca novim ivotno vanim spoznajama

Pojam knjievnosti tako se ipak teko moe razmjeti izvan okviog pojma mjetnosti pa i veoma razliita svremena shvaanja

1 1


7/162

piode kievosti edovo ovj ili oj i osobitost kji-evosti dovoe u juu vezu s osobitou umjeosti Vlj pi tomeipk pomeuti pedost pi odevju pojm kjievosti moguimti i eki dugi odosi Kjievost je jezi djelost, p jezumljivo d se zlik izmeu kjievih djel i dugih jeziihtvoevi mogu iti u lizi jezik Kjievo djelo, tkoe, itoeto zi, oo je pem tome ki zk ili susv zkov, p seosoitost kjievosti moe iti i u zlikm meu tipovim ilivstm zkov Suveme ligvistik i semiotik u tkvim su

pokujim odeivj pojm kjievost postigle bez sumje utjecje ezultte, li z ost o kjievosti uglvom j jo uijek sklo

d zdi, bem u oijetciji, shvje kjievosti ko umjetostiNjviji je tome zlog to se smt d shvje kjievosti koumjetosti jo uvijek jbolje uv utoomiju kjievosti. Kjievost, ime, moe iti u slubi odgoj, obzovj i zliitihuej, ko i posto zoode koj e ukjuuje ikkvu stvlkusudju ittelj. O i td ostje kjievost, li jezi bitkcij, peoeje i izvje iskustv koj se ie e i mogli oblikovti iti izziti, biv umje, ko e i potpuo izgublje.ii se zto d tek oj pisup kjievosti s kojg se kjievostzmt pvestveo ko umjetost omoguuje d se o shvti ipouv u oome to je smo joj svojstveo, to je stvltvokoje em smom sebi deee svhe

Kko kjievost ko umjetost peosi iskustv i zj ovjestv osobit, smo joj smoj svojstve i, o se moe sjede ste odediti u okviim jezie komuikcije, s duge seste moe odediti ko osobit vst spozje. o upozov su

dv odos bit z shvje pojm kjievosti: odos pem jezikui odos pem zbilji Ob su odos, meutim, jue povez:kjiev djel sde eke ivoo v e pouke, i te pouke postoje,i mogu se zumjeti, jedio zto to su osobit i peeseeKjievost je tko istoemeo spozj i komuikcij, p se smozbog poeb zstvee ize moe zm bilo peteo s jedogbilo peteo s dugog spek

1

NEVNOS I EZIK

d se kjievost ziv umjeost ijei, eli se glsti kkje upvo jezik o g od koje se gdi kjievo djelo i kko jeijeic d se kjievost ostvuje u jeziku bit z zumijevjejezie piode. ime je ujedo gle osobit poloj kjieosimeu osim umjetostim. Kjievost se slui jezikom ko slikstvobojom, kipstvo kmeom, glzb toovim, ecimo, li jezik ije

piod g, ego je ve i sm izuzeto sloe duhov tvoevi.Oblikujui jezik kjievost, dkle, oblikuje eto to je ve obliko-vo; o e smo d se gdi od jezik ego se doguje

jezik. Zto bez zumijevj piode jezik em i zumijevjpiode kjievosti kjievost je uvijek osobit jezi pojv.Kjievo se djelo tko e moe shvtii ko se jpije e shvti

ko jezi t voevi, to e ei d se mo petpostviti kko se oojpije zuijev ko bilo koj jezi tvoevi Zto ko oo to

je ekom jeziku zpiso, ili bilo koji dugi i utveo,zovemo t e k s t o m (pem lskom tetum kje, tki, svezijei), kjievo je djelo tekst koji vlj jpije shvtiti ko bilo kojitekst. Kko, meutim, zumijevje tekst ovisi i o k o t e k s t u(pem lt. ontetum skup tko, pepleteo), tj o ooj petpo-stvljeoj govooj ili misooj cjelii uut koje izeeo ili pisodobiv odeeije zeje, tek kjievi tekst zjedo s koteksommoe dobiti siso kjievog djel A to zi d je z shvjekjie vost i posebo vo odediti kk se zbiv zumij evj ekjievog tekst.

Uzimo, ecimo, eeicu: Ubili su g ciglm. se eeic

moe shvtiti ko izvjetj o eko zloiu, i tko emo je zumjetiko smo je poitli p u Veeem listu tome e s, dkko,jie zimti je li o istiit ili je izmilje, ecimo di sezcije.kv pvestv ei itees upvlj u velkoj mjei i smo -zumijevje, je kd se pitmo o tome je li to isti, mi se i u

zumij evju osl jmo tzv stvi kotek st, to poizl zi izijeice d m je jvije u tom iskzu kko se o odosi pemekoj zbiljskoj situciji Ist eeic, meutm, etak je pjese IvSlmig i ujdo jezi slov. itmo li tu eeicu u pjesmi,

zumijeve postje dugije, je vie ije vo di li se o zbilj-skom zloiu. Pite o istiitosti postje besedmeto, p se e

1 3


8/162

razumjevanje v e ne moe osont n na kakav stv kontekst. bsu ga cgama dobva znaenje skjvo u okvr pjesme a cjea sepjesma razumjeva opet na temeju cjene naeg skstva u kojemubjanje cgama moe zazvat tav nz pms a ujedno prmjeujemo u tekst mnoge osobne koje ne bsmo n zapaz ako bse rado o zvjetaju o bojstvu.

Tako kad tamo:

b su ga cgama: crvenm cgamapod zdom pod zdom pod zdom

zamjeujemo da se pt ponavja gdje se zon dogodo da se

kazvanje neprrodno gramatk nepravno om zarezma. Takvaponavjanja brojn zarez ovdje npoto ns svn. Naprotvponavjanje je posebno upozoo na neke rje a zez su nas naveda pojedne rje tamo shvaamo na nek nan sprekdano zdvojeno; one kao da se nabacju poput cg a sve zajedno dajedojam da je zreeno ve no to b se stm rjema mogo zre kadatakvh osobna teksta ne b bo Na taj nan soen tekst kao danas pozorava kako ga vaja razmjevat drgaje no to razumjevamo bo koj tekst

Btna je pr tome kao to vdmo razka nanu tanja; onauvjetuje razumjevamo reence z stvog konteksta z kontekstacjene vasttog skustva To e re da u nae postoj mogunost dabo koj tekst potamo kao knjevn tekst m smo zbog ovh onh razoga phvat da ga ne razmjevamo na temeju stvogkonteksta. No obajen pojam shvaanje knjevnost zahtjeva dasm tekst sadr barem neke osobne koje barem sugeraju kako ga

vaja tat. pravo zbog th osobna knjevna djea razkujemo odneknjevnh tekstova; pravo one pozoravaju da se knjevno djeosu jezkom na osobt nan. ezk kao da svraa panju sm na sebe;on kao da se osamostaljuje sve u njemu prstne dmenzje smsamog se pojavt a razjevanje ve nje upueno na stv kontekst.njevno djeo postaje samosvojna jezna tvorevna pa ga pamtmotako re zbog njega samoga. Zato se moe re da je svak tekst kojegzadravamo pamenju skjvo zbog njegove osobte jezne skture naeu ve knjevno djeo Sv eement jezne komunkacjepr tome ovoj ono mje mog do do zraaja pa zvk znaenje

14

ska nagovjetaj mata osjeaj m s kao da se na nov nansklauju stvara se dojam koj se esto nazva umjetnkm dovjajem Istnsko razmjevanje knjevnost zato pobje osjeajezazva razmjanje redovno djeuje popt svojevrsnog otkra neegavanog to ranje nsmo poznava.

Razt s ptov nan na koje knjevnost uspjeva jezk na temeju jezka ostvat nova znaea obkovat svojevrsn novzbju Jednom preteno poezj to se zbva tako da je kao dazgbe svoje svagdanje obno znaenje pojavjuj se red namakao osobta ba koja maj vastt vot vastte roke mogunosttumaea osobt smsao pravo kao same je Drug put preteno proz to se zbva tako da nas ppovjedanje ops prenesu u neknov svjet doarane zbje koj se na posve osobt nan odnos premastvom svjetu a tre put dramskm tekstovma kov djaozdoaravaj zzetn svjet pozoce u kojem se odjednom kao unekom aobnom ogedau vd ono to u zbj nkada ne vdmo.vjek metm nova je dmenzja razmjevanja jezka na ovaj onaj nan prstna vjek znamo da tako prenesene porke nemoemo razumjet ako se ne osono na cjenu vasttog votnogskstva.

Osobtost knjevnost tako se moda najake moe razumjet natemej njence koju su bezbroj pta nagaaval kako jevnc tako msoc koj s se bav knjevnou: ono to je reeno u knjevnmdjema ne moe se nkada bezuvjetno zre n na kav drgajnan. To e re prepramo mjtnk vrjedne sthove unepovratje zgubjeno upravo ono to n njhovu vrjednost. Pjesmu ne ndosovno znaenje njoj potrjebjenh rje nt je ne ms kojesu njma zravno zraene nt pak osjeaj koj su recmo zazvanPjesmu n kako dosovno znaenje je tako njhov osobenporedak kao rtam zvk posebna skovtost samh rje to sesve dodue moe opsvat analzrat al se tme ne moe ponovtNa san nan prozno knjevno djeo govo skjuvo cjenomsvojh eemenata pa se n u koje saju ne moe svest na bo kojod njh recmo na dej koj je psac mao na um na pru koj jezravno sprao. Roman se dodue moe prepat a ono btno toje u nekom roman reeno ne moe se odvojt od cjene romana;kratk sadraj stavov romanopsca o nekm probemma ntane govore o samom roman u kojem su zreen

1 5


9/162

Na takv neponovljivost umjetnikog kazivanja upuuje, osi toga,i jednostavna injenica postojanja knjievnosti kao osobite jezinedjelatnosti. Kada bi se, naie, knjievno izraavanje oglo u potpunosti zaijeniti neki drgi, jednostavniji i toniji nainoizraavanja, knjievnost bi iezla u povijesti ljudskog roda, jer bi sesve to ona oe rei izreklo saeti i precizni jeziko znanosti ilinesredno razujivi jeziko novinskih izvjetaja. Knjievnost tkopostoji naprosto zato to u ljudsko drtvu obava zadatke koje neoe obaviti neki drgi nain izraavanja; ona prenosi poruke koje seinae ne bi ogle prenijeti i uobliuje iskustvo koje ne bi bilo oblikovano, pa ne bi oglo ni postojati. Knjievnost sadri takvu istinukakva inae ne bi ogla biti ni spoznata niti objavljena.

NJIEVNOST I ZBILJA

ko so ustvrdili da se knjievno djelo ne oe razujeti izstvog konteksta i da knjievnost u jeziku stvara novu zbiu, todakako ne znai kako se knjievnost oe razujeti a da se pri toenea na uu nikakav odnos prea zbilji Knjievnost je dakakostvaralaka djelatnost, ali nitko ne oe porei da noga knjievnadjela podrobno opisuju zbiljske ljude i dogaaje, da su noga praviizvor notva povijesnih podataka, a da se nogia ak i u najveiuzletia ate oe lako razabrati okosnica u posve odreenoj zbiljisvagdanjeg ivota. Tolstojev roan Rat i mir opisuje tako Napoleonovpohd na Rusiju, s nogi potankostia od kojih bare jedan dioodgova povijesnoj istini, a iz Hoerovih epova svakako oeonauiti kako su st Grci ivjeli, kako su se odijevali, kako su ratovali,to su islili i osjeali, kao i u to su vjerovali Danteova oansenaomedija dodue opisuje iagini svijet pakla, istilita i raja, alinea nikakve sunje da su Danteove vizije duboko ukorijenjene uzbilji ljudskog ivota i da brojne sudbine, koje on opisuje, pripadajuupravo zbilji njegova povijesnog vreena. Knjievnost tako na svojnain uvijek i govori o zbilji, pa se njezina stvaralaka piroda oitujejedino u toe to njezi n odnos prea zbilj nipoto nije izravn ooponaanje.

Prvi je razlog takvog odnosa knjievnosti i zbilje to je taj odnosposredovan jeziko. Knjievna su djela, naie, prije svega jezine

16

tvorevine, pa su podlona zakonitostia jezinog oblikovanja. Jezikje pak s, kao to so ve napoenuli, izuzetno sloena duhovnatvorevina, pa je i njegov odnos prea zbilji i s do danas dokrajanerijeen proble znanosti i lozoje. No, ak ako i ne ulazio usloena pitanja kojia se bave osobito ozoja jezika, lingvistika iseiotika, posve je jasno da se jeziko, recio, ne oe slikati, negose ora opisivati, te da se ne oe istovreeno govoriti o vie dogaaja, koji se istovreeno zbivaju, nego se ora govoriti tako da seiskazi niu jedan za drgi To e rei da se prikazati neku zbilju

jeziko oe jedino ako uvaavao teeljne ogunosti jezika injegovu suktur, pa jievna sktura ne oe napsto preslikatizbilju.

Nadalje, knjievno djelo oe zbilju opisati ili izraziti jedino uokvir neke knjievne konvence. K n j i e v n a k o n v e n c i j ap toe i nije nita drgo do upravo onaj teeni postupak zbog kojegprihvaamo jezk u knjievnosti ne razuijevao kao bilo koji drgijezik. Konvencija je upravo tako rei prva nadoadnja na jezik onaje takva jezina organizaci ja koja je uvjet osobitog naina itanjaodnosno sluanja. ek ako netko govori u stihovia konvencija stihaupozorava nas da se radi o knjievno djelu tek ako netko poinjegovoriti: bio jedno jedan kralj i iao sina, i nastavlja pripovijedati o zajevia i vjeticaa, prepoznajeo da se radi o konvencijibajke, pa pstajeo da sluao o nestvo i krajnje neobino kaoda je stvo i obino. Bez ihvanja ikakvh konvencija prkazivanja,jeziko se ne biso ogli sluiti u ujetnike svrhe. ovjek kojiuope ne bi poznavao konvencije kazalita, recio, ne bi ogao pratitito se zbiva na pozoici: njeu bi oglo biti sao sijeno da kliseora zaisliti kao zidove sobe, sobu kao prostor oeen sao s strane, a gluevo obraanje publici kao iskazivanje intinih isli iosjeaja likova oglo bi ga sao zgranuti. itatelj koji ne poznajekonvencije lirike ne bi ogao razujeti zato biso svoje isliiskazivali u ritiki pravilni razacia, povezivali ih riaa iupotrebljavali stanke na neuobiajeni estia, a itatelj roanastruje sijesti, koji ne poznaje konvencije tzv. unutjeg onologa,ne bi ogao ni shvatiti ni povezat znaenje rijei koje ak nisu niodvojene inteunkcijaa.

Knjievno djelo razuijeo tako zato to, tako rei, ve unaprijedprihvaao odreene konvencije, koje na ooguuju da neke naine

Teorija knievnosti 17


10/162

govora prihvatimo kao osobit, umjetniki nain govora. Konvencijesu poput neke vrste prethodnog sporazuma izmeu autora i itatelja;nema li tkvog sporazuma, nema ni knjievnosti, jer bi se svo jezinosaopavanje prihvaalo jedino na onaj nain na koji se prihvaa obino, svagdanje jzino priopavanje

Za razumijevanje odnos knjievnosti i zbilje vano je tko prijesvega imati na umu dvostrko posredovanje: govorei o zbilji,odnosno prikazujui zbilju, knjievno djelo najprije mora bem u nekojmjeri potovati jezine konvencije, a zatim mora potovati i odreeneknjievne konvencij, jer jedino one omoguuju da ga razumijevamoupravo kao knjievno djelo O vanosti jezinih konenca i ne eba

posebno govoriti svome je jasno da knjievnost dodue u nekoj mjerimoe ak i iti gramatike norme - pa s esto spominje lientiapoetia, pjesnika sloboda, kao jedno od naela koje vai u knjievnomgovoru ali ao se pokuava u pounosti napustiti jezine konvencije,moe se moda javiti neka nova umjetnost slikanja slovima ilizvukovima rijei, ali se ne moe odrati ono to nazivamo knjievnou.

to se pk e jievnih konvencija, zanemrimo li njihov vnostlko moe doi do posve pogrenog svaanja naina na koji se knjievnost odnosi prema zbilji Knjievne konvencije, naime, zahtijevajuda sve u jievnom djelu bude prije svega podreeno svojevrsnoj logiciupravo jievnog izraavja Zmajevi u bajci nisu tko ostatak sjenjana dinosaurse, nego su nain na koji bajka prikazuje odreenu zbiljuonog segmenta ljudskog ivota o kojem govori, a isprekidani govor upjesniu ne proizlazi iz prvobiog mucnja, nego je, naprov, oenavisoko kultivirana knjievna konvencija, nastala kao rezultat dugog

razvoja Knjievne konvencije mogu zato vi i onda kada se povijesnazbilja promijenila, pa zato, pozivamo li se na jievna djela kao nasvjedoanstva o tome kko se nekada ivjelo, valja uvijek imati na umuda su ivotni problemi i shvanja prisutna u knjievnom djelu uvijekUkljuena u nain na koji su upravo i jedino odreene konvencijeomoguavae knjievnu iluziju zbilje Knjievnost je zbog nunogosljanja na konvencije uvijek ilzija, pa k i onda kada se, kao recimou realizmu, poziva na izravno oponaanje zbilje, i onda je nain na kojise to ostvarje tkoer samo jedna konvencija.

Knjievnost tako uvijek na neki nain govori o zbili, jer ni matazbilju ne moe napustiti. Knjievnost polazi od zbilje, u zbilji su

18

utemeljene teme o kojima ona govori, zbiljski su problemi kojima seona bai, zbiljska su pitanja koja se postavljaju u knjievnim djelimai zbiljska su eenja koja se predlau ili se osporavaju. No, vezanostknjievnosti za zbilju nije tkve prirode da bismo knjievna djela moglishvatiti kao iskaze o stvom ivotu ili kao ouvana svjedoanstva opovijesnim okolnostima njihova nastanka. knjievnim se djelimazrcali ivot zbiljskih pojedinaca i naroda, u njima su opisani stviobiaji i navike, u njima se javljaju problemi koji bijahu karakteristiniupravo za neka povijesna razdoblja, za neke nrode i za neke ljudskezajednice, ali ono to ih ine knjievnim djelima ne moe svesti nasauvane podatke o nekim injenicama i na ve oblikovane stavove oivotu i svijetu, na zakljuke koji bijahu ve izreeni u znanosti, ulozoji, u religiji ili u politici. Knjievnost se ne odnosi prema zbilj itako da iznosi ve gotove i prije uspostavljene pojedinane istine, negoona nanovo i na svoj nain oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskogiskustva. Zato knjievna djela stvaraju vlastite svjetove, koji se premazbiljskom svijet ne odnose kao kopija prema originalu, nego kao jedanoriginal prema drgom originalu.

KNJIEVNOST KAO MJETNOST

Kada govorimo o osobitosti umjetnosti i o potrebi da se knjievnostu prvom redu razumijeva i prouava kao umjetnost, time naravno nijereeno da umjetniku spoznaju i istinu umjetnosti treba strogo odvojitiod bilo kkve drugaije spoznaje i istine u smislu znanosti i lozofijenpr. Knjievnost, nravno, ne govori o neemu to bi postojalo tek unekom posebnom crstvu umjeos, niti ona govori to njen jezkmogu razumjeti samo posveeni, niti pk istina umjetnosti pripadaneemu to je sasvim osobito i nedohvao obinom ivotnom iskustvu,iskstvu odreen vidova znanos i isstvu isnske lozoje Naprov,knjievnost je sastavni dio svakidanjeg ivota i kao tva ona govori oonom istom o emu govori svki ljudski napor za osmiljavnjem zbilje.Rzlika je samo u tome to knjievno umjetniko djelo pojave ivotazahvaa na nain koji u sogom sislu ipk pripada jedino umjetnosti,na nain oblikovanja posebnog smislenog svijeta djela.

Kad kaemo svijet djela, time naravno ne mislimo da rijesvijet treba shvatiti u smislu svega to postoji. Svijet ovdje znai

19


11/162


12/162

SVRHA I ZADACI PROAVANJA KNJIEVNOSTI

vao svaralaezina delatnost knievnost e sastavni dio svagdasnjeg vota Knevnost se ne predae samo u kolama i na sveuiliti,niti e oa samo vlasnitvo obrazovanih Svaki e ovekna ovaj onaj na u neprestanom dodir s knievnou, er e ivotu drutvu nzaislv bez ezika, a gde postoi ezik, postoi i knievnos

.t rodno e, meutim, da razliiti oblici i naini knie

noumekog zaavana dobivau naii umetniki vid u knizevm dema ajnog znaena i da u iroko skai knievnih delamoemo ralikova dela mae i dela vee umetnike odnosno ope

tue v

edno

Takoer e asno da izmeu zadovolstva u itanu

sluanjU manje-vie sluano oblikovanih knievnih tvorevinasvakianice i zadovolstva u itanu romana Thomasa Manna npr,t golema razlika Stoga moemo rei da smisao za vriednosti

enog staralatva dodue ne mora uviek odgovarati opem stupnuobrazovanja nekog poedinca, ali da e ipak knievna kultura nerauivi.dio ope kulture, te da se bez odreenog poznavana naveihknevh ostvarena vlast itog naroda i oveans tva teko moezamisliti takva knievna kulura kakvu ahtieva suvremeni ivot usvim svoim vidovima Knievnost i obrazovane tako su neraskidivo

ovzi vo ludsko zaednici, a posebno u ono ludsko zadc ko!o e stalo do napretka u smislu obogaivana sadraaljudskog vota svakog poedinca

Govorimo li na ta nain o vezi knievnosti i obrazovana i, prematme, pobi pozavaa nievnosti koa nuno ukuue i procavanknevnos, valja naprie upozoriti na razliku izmeu prak-tinog I teoJskog odnosa prema knievnosti Praktino se naimenieno.u bavi knievnik koi stvara knievna dela, itael koih ovlavaao umjetnost i time ini da umetnost uope budeetn?st, a u rem smislu i knievni kritiar, ako se on zadovolava

canem nepo.sreno suda o vriednosti poedinih knievnih dela,

ako na temeljU h djela stvara nova knievna dela (to e zadataktzv stvaraake knievne tike odnosno knievne itike kao zasebneievne vrste) Teorisk se knievnou pak bavi ona ko knievnadjela pruva kao posebne predmete za misaonu obradu, ona tko elisp.

nat1podu knievnosi u celini odnosno prirodu poedinih

knzevh djela Na tu razliku izmeu teoriskog i praktinog odnosa

22

prema knievnosti vala upozoriti i zbog toga to osim nihove uzaamne uvetovanosti postoe i odreene suprotnosti izmeu ednoga idrgoga Premda nema uspenog teoriskog bavlena knievnou bezsposobnosti neposrednog, praktinog doivlavana knievnih dela, ipremda e teko zasliti iole vii stpan mogunost doivlavana

knievnosi koi ne prati barem neka sposobnost teoriskog razilanao knievnim delima, teoriski odnos, nerietko se tvrdi, moe razoritineposredno oduevlene poediim knievim delo Teorear, kaese, analizira, to e rei: razbia ono neposredno edinstvo umetnikogdela koe ini sr umetnikog dovlaa; on nastupa tako kao ritelzanosa stvaratela i zanosa lubitela knievnosti

Protiv tvog suprotstavlana teoriskog i prinog odnosa prema

knievnosti, meutim, govori i naobinie iskustvo svakog onog tkodoista eli neposredno uivati u knievnosti Nerieko name, recimoprie svega, na put do doivlaa, koi e mogu tek o delo pravorazuiemo, stoe razliite prepreke Mnoge riei u knievnim delimanastalim u blio i dalo prolosti, ili nastalim izvan ueg ivotnog

kruga u koem se kreemo, ne moemo neposredo shvatiti u onomznaenu koe im autor pripisue Nadale, mnoge poave opisane utakvim delima nemau za nas ono znaene koe su imale ili imau zasvog autora; mnoge osobe i dogaae ednostavno ne moemo povezatiu clinu dela ako ih ne poznaemo toliko koliko e potrebno da seustanovi nihov smisao u okviru opeg smisla dela To e rei bezmogunos d se prenesemo u shvaane ivota i svieta koe nam ieneposredno prisutno nema ni mogunosti razumievana, bez razumievana nema ni doivlaa, a doivla e preko potrebe za pravilnimrazumievanem nuno vezan uz neku vrstu teorskog odnosa premaknievnim delima

Osim toga, tek poznavane velikog broa knievnih dela razliitihvremena i noda moe izoiti osea za stvo velike umetnikevrednosti, er samo takvo poznavane omoguue razviane svih onihsposobnosti za doivlavane knievnosti koe svatko posedue,akoemoe otkriti u sebi tek suoen s raznolikou oblika i bogatstvomivotnih problema koe knievnost sadrava Nitko ne moe sva

kevna dela doiveti u svim nihovim vrednostima, i to to dauviek pronae dio sebe, to e nuno da bi se kievno delo doistarazumelo kao knievno delo Zato treba traiti da bi se nalo, a aitise moe tek ako smo upueni u ono to zapravo traimo Tko poznae

23


13/162

sao njevnos oja neposredno nasaje u egovu najue rugune sao da e ograniii svoj zor i ie svoju vlasiu uluru, negonee razujei ni ispravno doivje nii najolja osvarenja svojihsuvreena sugraana, jer i a osvarenja nisu e zraz neposrednogioa, nego su aoer izraz onog shvaanja ivoa svijea oje seoglo razv e na eelju nosa p rea neo shvaanju zajedniesudne ovjeansva

ve o uazuje da prouavanje njevns ea da popoogne,uvrs i oogui razujevanje i doivljavanje njevnh djela.Teorijs i praini odnos prea njievnos ao se, dodue, ogui oraju razliovai, ali se ne ogu i ne siju suprosavlja Naravno,ie nije ope reeno da prouavanje njievnosi nea niave druge

svrhe osi da oogui ujen dovljaj u on sluajeva adase s pravo oe preposavi da ez neog vida znansvene analzeaav doivljaj zosao. Pojava njevnosi i njena nezajenjva ulogau ljudso drvu, njeno znaenje u ljudsoj povijes en ssaou oviru napora da se spozna i ossli ljuds ivo, dovoljno govorei o pore da se njievnos svesano proui u sv njen aspeaao ilo oja ga druvena il prrodna pojava. Posoji zao i opravdan saosalan znansven ineres za prouavanje njievnosi znanoso njievnos voena je aoer on is ljudsi nereso oj

je voena i svaa druga znanos Nea niavog naelnog razloga zaoi nas isavanje eijsih procesa, ljnog ili ivoinjsog svjeaili naina na oji su ljudi vjel u prolos npr., oralo na inodrugaiji nain zana od israivanja njevnosi. To ujedno upozorava da i unao odreeno supnj uzajane uvjeovanosi eorjsog prainog odnosa prea njevnosi, sposonos za znansveni radna prouavanj njevnos ne rea ijeai sa sposonou za

njevno svaralavo ievn ne ora nuno srunja uprouavanju njievnosi, ni srunja u prouavanju njievnosiora njevn.

ZNANOT O KNJIEVNOTI

Razgranao i susavno prouavanje njievnosi u nas se najeenaziva z n a n o s o n j i e v n o s i (ili njievna znanos)Ponead se u iso, ili u slino sslu, upoeljava naziv nj-

24

evna riia, al ada valja upozor ao se ja njevne reu o sluaju proruje u odnosu na uoiajen, adicionalan ssaoKnjievna riia u nas najee oznauje prosuvanje vrjednosipojedinih njevnih dela, e se ao shvaa vie ao poean doznanos o njievnosi nego ao oi naziv za sve vrse eorijsogodnosa prea njevnos

Znanos o njievnosi djeli se redovno n a p o v j e s n j i e v n o s i e o r i j u n j i e v n o s i K n j e v n a r i i a, ao o reoso, aoer se eso shvaa ao rei sasavndio znanosi o njievnosi, al pri oe valja ia na uu njen osoodnos prea eorj povjesi njevnosi, s jedne sane, e prano njievno svaralavu, s druge srane Knjievna ria av

se dodue prvensveno ocjenjvanje njievnih djela, e se u osslu oe donele odjelii od povjesi i eorje njievnosi, al jeaj njen zadaa, ocjenjvanje njevnih vrjednos, olo soen inogosro sprepleen sa svi oni i se avi znaos o njevnos da je za shvaanje prrode ievne rie i uporee nazvanjievna ria neophodno upozor are na sljedee

prvo redu ea sanu da njievna riia nje sljuivozrcanje sudova o vrijednosi pojednh jievnih djela opravdavanjeavh sudova. Knjevna ra avi se aoer upuivanje unjevne vrijednos, e ia ao i neu posredniu ulogu zeudjela aelja Analizo pa pojedinih djela, sinei sudova opojedini auoria, epohaa sl, oji su u njevni iaanerjeo prisun, ona u oj jei zadire u povijes i eoriju njevnosda ju je eo ono u popunos razgrani od znanos o njevnosi u cjelin

Osi oga rea re da njievna riia nje ne oe i nea

jednosa vna prjena oph zaoni osi (oje su uvrdi le eorja ipovijes jievnosi) na pojedinaan sluaj (pojedno njevno jelo).loenos vrednovanja pojednh njievnih djela ao neponljivhindvidualno vrjednih vorevna zahjeva da odnos njievne riei znanos o ievnos ude nepresano uzajano davanje prianje;op sudovi o zaonosia njievne proizvodnje oslanju se najednane zaljue o vjednos pojedinih njievnh djela i ou.

Na raju ea spoenui da njievna ria oe ii i saosalna svaralaa djelanos Ona je ada nea vrsa njievnosi onjievnosi, j oe se shvaii ao jedna njevna vrsa pored

25


14/162


15/162

thn, ujee odnosno vjetina pjesnitva), to bijae radicionalninaziv za sustavno uenje o naelima proizvodnje knjievnih djela.Naziv poetika, meuim, danas esto ima i neto drugaija znaenja:njime se oznauje sao dio suvremene teorije knjievnosti (uenje oknjievnim vrstama npr.) ii pak uenje o pjesnitvu kojim se rukovodepojedini jievni pravci ii razdoja (poea humanizma i renesanse,poeika ekspresionizma, npr) odnosno pojedini pisac (poetika AntunaBranka imia, npr.). Poekad se poetikom nazivaju i naini oblikovanja koji se odnose samo na neke knjievne vrste (pka roana,poetika radidrame, npr.).

smislu koji odgovara nekim navedenim uim znaenjima poeteupotrebjava se i naziv k n j i e v n a t e o r i j a. njievne teorije,naime, znae neka povijesno odreena teorijska uopavanja o svrsi izadacima knjievnosi te o odgovarajuim nainima kievnog oblikovanja poedinih vrsta. Za raziku od ope sustavnosi kojom teorijaknjevnosti eli obuhvaii itavu poznatu knjievnost, jievne orijevezuju se za iskustva pojedinih razdoblja, pravaca ii ue odreenihknievnih pojava; u njima se nastoji naknadno odrediti i izraziti nekokjievno iskustvo ili zactati odreene pravce nekog budueg razvoja.

ESTETIKA, LNGVISTIKA I SEMIOTKA

Kako suvremeno znanstveno israivanje na sv podrujima pratidinamna suradnja raziitih znanosti, isprepletanje njihovih etoda itzv. interdisciplini pristup pojedinim pojavama, ni znanost o ievnosti ne moe se razmaai izvan ireg okvira onih znanosti koese izravno ili posredn takoer bave knjievnou. To vai kako zaznanost o knjievnosti u cjeini tako i posebno za poedine njenediscipine kje su prirodno vie upuene na ove one srodne znanosi.Povijest knjievnosti tako je oito upuena na povijesnu zanost,knjievna kritika - ovisno o vastitoj etod i orijentaciji oslanja seu manjo ili veoj mjeri na neko lozofsko uenje o vrijednostima iina neku teoriju kulure, a teorija knjievnosti se danas najee izravnopovezuje s estetikom, ingvistikom ili sa semiotikom. Prema tome,takoer, i mnoge ruge znanosti, kao siolgija, psihologija, etnologijaii matematika, npr., imaju esto znatnog udjea u prouavanju knjievnosti, ali se razmaanje odnosa teorije knjievnosti i tih znanosti

28

jo uvijek ograniava na samo neke pojedinane metodoloke orijenacije, o emu e bi govora tek u posjednjoj gavi ove knjige. Estika,lingviska i semioika, meutim, do te su mjere danas vezane s teorijomknjievnosti da na njih ve ovdje vaja posebno upozoriti.

Razliita suvremena shvaanja prirode umjetnos i osnovnih nainanjena prouavanja, kao i raziita suvremena shvaanja opsega u kojemlingvistika reba da zahvati i prolematiku znanosti o knjievnosti,onemoguuje pri tome da se odnos teorije knjievnosti prema estetici,s jedne sane, i odnos teorije knjievnosti kao i cjelokupne znanosti oknjievnosti prema ingvistici, s druge strane, odredi unutar jasnoutvrenih granica. Naeno moemo ustvrdii da se esteika bavi onimto je zajedniko svim ujetnostima da se pita, dakle, o prirodi i

oblicima umjetnosti kao posebne judske djeanosti a da lingvistikakao znanost o jeziku razmatra, prirodno, i knjievno djeo u okvirusvog opeg napora oko utvrivanja prirode jezika i naina na koje jezikkcionira kao sredstvo sporazuijavanja Ipak soeni odnosi izmeuestetike i teorije knjievnosti, te izmeu teorije knjievnosti i lingvistike, mogu se razumjeti tek ako barem okvio imamo u viduplodonosan, mada ne i jednosmjeran, razvoj kako estetike tako isuvremene lingvisike

E s t e t i k a (prema grkom aisthtis osjetni, to se tie osjeaja) ima korijene u ozofskom razmijanju o prirodi umjetnosi veu grkoj lozoji, ai je kao filozofska znanost, odnosno ozofskadiscipina, obikovana tek u okviru novije sustavne i znanstveno orijentirane lozofije Sam naziv, a takoer i nastojanje da se umjetnostshvati kao posebno podruje sustavnoga ozofskog studija, potjeeod Aexandera Gottieba Baumgartena (1714-1762), a u neku rukuobveznim dijelom svakog lozofskog sustava estetika posaje u o

zojama njemakoga kasinog ideaizma Tako, npr, Georg WihemFriedrich Hegel (1770-1831) estetiku obrauje kao dio svog lozofskog sustava, shvativi wnjetnost kao ideju koja se pojavjuje uosjetilnom obiku. Razvoj esteike non njemakog klasinog idealizma, meutim, grana se, uzeto neto pojednostavnjeno, u dva osnovnapravca. Ti se pravci dodue esto pokuavaju meusobno upopunjavai povezati, ai se ipak naeno raziae ne samo u metodama i nainimaprouavanja umjetnosti, nego i u osnovnim ciljevima kojima teiprouavanje umjetnosti. S jedne sane postoji jasno izraena namjerada se umjetnika djela opiu, analiziraju i razvrstaju prema nekim

29


16/162

srodni osobinaa e da se ako usposavi neki susav svih pojedinanih ujenosi i israe evenualne sinos i razke eu djeiarazliiih ujenosi. S druge srane ope razvija se lozofsko razaranje prirode ujenosi akvo razaranje koje izvan susavniheenja i unaprjed odreena shvaanja o oe o su ujenika djeaei iznova posavii probee naenog odreenja ujenosi i razuijevanja njene sudbine u suvreeno svijeu. Dok se u prvosuaju oe govorii o neko usporeivanju rezuaa eseike i eorijeknjievnosi u drgo suaju ozofsko razijanje o knjievnosidodiruje se i preplee vie s knjievnokki raspravaa o pojediniknjievn djelia no sa znansveno probeaiko eorije knjievnosi No ba povodo og posljednjeg osnovnog pravca u eseici

valja rei da eorja knjievnosi svoje naene savove eso ueejujeu neko ozofsko shaanju prirode knjievnosi u suvreenosvijeu e odnos ozofije ujenosi i eorije knjievnosi ne sijebii nikada popuno izvan obzora prouavanja knjievnosi.

L i n g v i s i k a (prea a lingua, jezik govor) akoer iaporijeko u lozofsko razaranju probleaike porijeka i bii jezikaTakva su razaranja uz porebu uvrivanja pravinog naina govorai pisanja dovela do opsenih znanja o ih skupie g r a a i k a (odgrkog grammati thn vjeina uijee pisanja) i r e o r i k a(od grkog rhtori thn govorniko uijee) Na eelju ihiskusava obikovaa se u devenaeso soljeu lingvisika kao posebnaznanos koja se bavi jeziko preeno sa sajaia njegova povijesnograzvoja i usporedbi izeu razliiih jezika devenaeso sojeueui Wilhel von Hubod (7671835) razvija iru osnovicuza zv. opu ingvisiku koja reba da razara jezik prije svega kaoizraz duha pojedinog noda dok se u dvadeseo soljeu prije

svega unuar kole koju zasniva Ferdinand de Saussure (85793)ingvisika ueejuje kao znanos koja razaa jezik kao sredsvo sporazuijevanja i na o razvija iroko zaijeno prouavanje jeziakao specine srukure koja sui prenoenju obavijesi ingvisikudvadeseog soljea odikuje od ada onija siseaizacija posojeihznanja o jeziku proirenje kruga ineresa za prouavanje i suradnja snogi drugi posebni znanosia.

Prisupiv jezini pojavaa na nov nain nasojei da opie iobjasni kako nkcionira jezik suvreena je lingvisika u nogo euplodno ujecaa na razvoj prouavanja knjievnosi. Velki dijelo

30

upravo pod ujecje ingvisike knjievno se djelo poinje razaraiprije svega kao jezina vorevina a ie se okrvaju posebne osobineknjievnosi kao ujenosi i posebnos knjievnosi kako u odnosuprea drugi ujenosia ako i u odnosu prea znanosi ili ozoji. Razvijeni znansveni eodaa i novosvoreni pojovniaparao koji se slui u prouavanju jezika ingvisika je nadaljeooguila brojne uvide u srukur knjievnog djela i u nai e kakoiaej odnosno sluaej razuije poruku knjievnog djea. Sirina iobuhvanos odee ingvisike dovela je ako i do shvaanja kakoeorija knjievnosi reba da bude izvedena u popunosi iz onih spoznaja do kojih je doa lingvisika. Takva se shvaanja razvijaju jouvijek u okviru pojedinih znansvenih eorja ii hipoeza pa eusruacia znanosi o knjievnosi prevadava uvjerenje da eorjaknjievnosi reba bii relaivno saosalna znanos odnosno bareposve saosana znansvena discplina akva discipina koja se oei ora korisii rezulaia lingvisike ali koja u prvo redu oranasojai razvii vlasie eode prouavanja knjievnosi kao saosvojne pojave.

najnovije vrijee eui sve su ea nasojanja da se probleaika eorje knjievnosi razara u okviria nove znanosi oznakovia i znakovni susavia koja se naziva s e i o i k a ilis e i o l o g i j a (prea grko smeon, znak) Osnivaia seioike saraju se aeriki ozof Chares Sanders Peirce (1839194)i njegov nasavlja Chares Morris (9011979) s jedne srane a vespoenui francuski lingvis Ferdinand de Saussure koji je u okvirusvoje srukurane ingvisike ve naznaio porebu i osnovne eodenove znanosi o znakovia s druge sane. Odnosi ingvisike i seioike nisu ni do danas sasvi jasn odreeni ai se bez daljega oeusvrdii da se seioka izuzeno brzo razvija jer se njena eodaprouavja znakova i odnosa eu znakovia i znakovni susaviapokazaa izuzeno podonosno u anaizaa i objanjavanjia svihpojava judske kuure.

Teejni je poja sei oike z n a k o e rei osobi lju dskiproizvod koji se oe neo oznaii znak znai neo drugo noo je on s on preslikava neki podaak ili pojavu a da ne oraiai nikakvu prrodnu vezu s i podako ili pojavo. Seioikase danas uglavno razija u pravcu anaize znakova odnosno u pravcuanalize saog odnosa oznaavanja nju zania kako je uope ogue

3 1


17/162

oznaavanje kakve vrste znakova postoje i kako je mogue da znakoveprepznajemo tj kako je mogua komunikacija i koji uvjeti morajubiti zadovoljeni da se uope ostvari komunikacija Zato je semiotikaredovno usko povezana s teorijom informacije i njene metode u pravilunastoje da se priblie matematikoj tonosti i provjerjivosti kakvuzahtijevaju prirodne znanosti

ako je knjievno djeo jezina tvorevina a jezik ini znakovnisustav prirodna je veza izmeu teorije knjievnosti i semiotike prekoanaize jezika S druge strane opet i sama knjievna djela mogu seshvatiti kao znakovi osobite vrste pa se u tom smislu moe govoriti os e m i o t i c i k n j i e v n o s t i koja eba metodama i pojmovimasemiotike obraivati podruje knjievnosti Takva su istraivanja

metim nastala u okviru jedne orijentacije u prouavanju knjievnostikoja se naziva salizam pa e o njima biti kasnij govora akosemiotika knjievnosti jo nije do te mjere razraena discipina da bio njenim temeljnim zasadama i rezultatima postojao visok stupanj sugasnosti valja jedino rei da je utjecaj semiotike na suvremenu teorijuknjievnosti izvan svake sumnje ali to se tie odnosa teorije kievnosti i semiotike uglavnom prevladava mijenje koje odgovaraodnosu izmeu teorije knjievnosti i lingvistike semiotika isaivanjateoretiari knjievnosti shvaaju kao jedan od naina kako sama teorijaknjievnosti pokuava izgraditi vastite metode i vastiti pojmovniaparat analize knjievnosti

Na kraju ovog poglavlja vaja rei da se u nas jo uvijek porednaziva ingvistika upoebljava i naziv f i o l o g i j a (prema grkom phios, prijatelj ljubitej i lgos rije govor znanost) ali jeuobiajeno da se nazivom oogija oznauje znanost koja na temeljujezika i kievnos ali i ostalih manifestacija drutenog ivota nekog

naroda prouava cjeokupnu kultur jednog naroda ii skupine srodnihnaroda (klasina ologija slavenska loogija) Treba takoer spomenuti da se naziv ologija upotrebjava esto i u smislu svogprouavanja i tumaenja kultih injenica koje se temelji na isaivanju pisanih spomenika (umjetnikih tekstova, dokumenata povijesnih zapisa i sL) te u tom smislu oznauje i dosta iroko ali uglavnom povijesno orentirano prouavanje knjievnosti

32

A PODRJA TEORIJE NJIEVNOSTI

Razgranat i zbog toga u mnogo emu neodreen sustav znanosti oknjievnosti sloeni odnosi teorije knjievnosti s povijeu knjievnostii knievnom kritikom te nogoska njena uvjetovanost raziitimuenjima razvijenim u okvir estetike ili lingvistike sve to onemoguuje da se jasno ogranii podruje teorije knjievnosti i da seunutar tog podruja strogo razgranie neki sastavni dijelovi discipineii ua probemska pouja Tek uvjetno ako imamo u vidu i tradicijuprouavanja knjievnosti i razvoj nekih novijih pravaca u studijuknjievnosti moe se govoriti o nekim relativno zasebni uim podrjima unuta teorije knjievnosti odnosno o takvim podrujima

znanstvenog prouavanja koja se izravno mogu ukopiti u teorijuknjievnosti kao znanosti o prirodi i obicima umjetnike knjievnosti

tom smisu sredinji dio teorije knjievnosti ini uenje o analiziknjievnog djela zajedno s uenjem o knjievnim rodovima i vrstamaKnjievnost se naime razvija u nizu posebnih oblika knjievnih vrstate je prouavane naea obikovanja ojedinih knjievnih vrsta odpresudne vanosti i za razumijevanje knjievnosti u cjeini i za razumijevanje naina na koji se unutar svake vrste obikuju pojedinanaknjievna djela pravo taj di teorije knjievnosti s najvi e se pravanaziva poetikom jer poetika od svog osnutka bijae zamijena kaouenje 0 pjesnikom uijeu kao takvo i o pojedinim njegovimoblicima kao to je reeno u uvodim reenicama AristotelovePoetie Prouavanje knjievnih vrsta opet pretpostavlja odreenonaeno razmatranje prirode knjievnosti a iz shvaanja prirode knjievnosti prozlazi i shvaanje osobina pojedinih knjievnih djeaodnosno prouavanje naia kako se knjievna dela mogu analizirati

Poetika se dakle moe zamisiti u skladu s tradicijom kao uenjekoe se razvija od razmaanja ope prirode knjievnosti preko analiepojedinanog knjievnog dela do razatranja njievnih vrsta kaoonih posebnh oblika unutar kojih se ostvaruje svako pojedianoknjievno djl

ako je knjievno djelo meutim jezina tvorevina uenje oanalizi knjievnog djela ukljuuje posebno razmatranje jezika knjievnog djea S t i l i s t i k a (od rijei stil koja se objanjava u odgovarajuoj gavi ove knjige) tako se moe shvatiti kao poseban dio teorijeknjievnosti kao onaj dio koji povezuje ingvistiku i teoriju knjiev

3 eoa knjevnos 33


18/162

ost. S obzrom a postoae mogh pravaca u gvsc u zaosto kevost podrue ststke u ekm e sluaevma re a u ekmue odreeo. Ststka ekad bva tako shvaea da obuhvaa gotovoceokupo probematsko podrue teore kevost dok premadrugam mema oa eba da zahvaa samo oa do teorskogprouava kevost ko se bav ezkom kevog dela.

Kko se u alz ezka kevog dela opet susreemo s probemom obkovaa sthova kao posebog aa govora svostveogedom velkom deu kevost v e r s f k a c a (prema lat.vrsus, sth) se moe shvatt kao poseba do stlstke ko se bavprouavaem aa a ko se oblkuu sthov. Budu da e umeepravea sthova meutm vaa do umea oblkovaa poedh

kevh vrsta versfkaca kao prouavae prrode stha te aa oblka sthovog govora sthovh kevh vrsta aee uskladu s adcom prouavaa kevost e shvaea kao doststke ego kao posebo podrue teore kevost.

a krau ada e posede po vaost treba re kakozeauue bogat a u mogo emu eedstve razvo zastveogprouavaa kevost posledh desetlea zahteva da se uutarteore kvost razmoe eke avae metode pravc suvremeog prouavaa kevost. M e t o d o l o g a p r o u a v a ak e v o s t tako dode zravo e do teore kevostal e problematsko podre prouavaa aa svrha zastveogstravaa kevost tako teso povezao sa suvreem zastvem radom a teor kevost da bez oretace u suvrememmetodama sredstvma clevma poedh pravaca u zaost okevost postae ezamslvo bo kkvo pozavae osova teorekevost sm toga mogostruke veze zmeu razlth uea u

okvru estetke gvstke semotke pa ekh drugh zaost kaopshooge socologe l etooge pr. s teorom kevostodoso sa zaou o kevost u cel daas teko da se mogu razabrat a kamol ocet zv okvog pozavaa oh metoda cleva koe ud bogato razoko suvremeo prouavae kevost u roko lepez razth moguost daeg razvaa uog apredovaa makar preko povremeh zabuda.

34

2 ANALIZA KNJIEVNOG DJELA

LOLOKA ANALZA TEKSTA

Kge koe tko e b tao odoso koe tko e b mogao tata tkav a mu to omogu razumevae hova ezka u smsuumetkog dovaa e bsmo mog azvat kevou; kevost se ostvarue tek u surad autora dela publke; oa ekomukaca zeu psca tatela a kevo e delo svoevrsaporka kou autor upuue tateu. Razumevae te porue ovs obrom uvetma tatel mora razumet ezk a koem e deo psao

to razumet ga e samo povro (to e ugavo dovoo zasporazumeve u svakodevm stuacama); o mora shvaat ekeokve amere autora koe prozlaze z prka u koma e deoastao; mora adae pozavat verovaa obae mea arodakoem delo prpada mora mat a umu adcu kevog zraavaa poedh kevh vrsta; mora a rau posedovat akodree smsao za ase ezog zraza za odreee rtmke glazbee efekte koma se delo esto su u veo mao mer.Sv t htev aravo retko su spue u potpuost te samo mabro kevh dea prhvaamo eposredo odoso tek za ma bro

35


19/162

knjienih djea uvjeti za knjievnu komunikaciju dati su itatejuneposredno njegovi prirodni sudjeovanjem u nekoj drutvenojzajednii. ein vjeta za razuijevanje knjievnih djea ireobzoru va stei posebni brazvanje, a za brjna knjievna deaporebna j i posebna pretdna anaiza na teeju koje tek ivaogue d ruk njienog djea neko razumie kao dista knjievnuetiku poruk.

jedinstven sku atra, dea i puike anaiza knjevnogdea rirdno ia psebnu uogu, jer de ini izazite svih razmaana o kjievnosti, pa i razatranja o autoru ii o pubii; deo,tako rei, sjedoi o svo autou i upuuje na naine kako ga pbikarazumijeva, rihvaa, uva ii jednostavno odbacuje i zaoravja.

Anaiza de zato je poazite svake teorije knjievnosti, iako se vajauvati da se u takvoj anaizi ne igube iz vida oni stvi odnosiknjievne komuiacije u koia knjievnost jedin postji kao knjievnost.

Ko knjievno djeo ini pie svega tekst koji, tako rei, stoi prednaa kao predet pruavanja, u svrhu postizanja uvjeta za razu-mijevanje njievnog djea oebno je prije svega s teks staviti uone odnos koji moguuju njegvo razumievanje kao knjievnosti. anaizi teksta ogu s et razikvai pojedini postupci koji suenekj vrsti prpree za anaiz teksta kao knjievng odnosn ujet-nikog djea. Ti s postupci tivane pravog teksta tvianjeatostva datirae el i ntar. Naravn da u bjni su-aevia pedini od tih ii sv ti pstpci nee biti prebni; to susuajevi kada s naprije djein i u cjeini isunjeni uvjeti zarazeanje. gi sujvia, eti, posebno kad je rijeo dei daeni od nas u postoo ii vreensko sisu,

svi ii nei o psa bit e ugavo neopodni. t v r i v a n j e r a v g t e k s t javja se kao probem

kda zbog oog ii onog razga postje ng varijant teksta istgdjea, varijt kje se u vej ii manjj jeri raziuju, izaivajuite noic tme oja j od njih izvoa i kja je ajbojadnon ujei najrednia. I u noviji kjienm ekstoviapostoje brojne razike kje sto nastaju zbog tiskski pgeaka iiautovi naadnih promjen u pnovno tiskanom tekst, a t se tiestriih teksa esto je eban goem napor i mijee a se razabereto vja shvatiti ka pravi izvi test nekog djea. Zbog vanosti

36

poznavanja izvoog teksa i njegovih varijanata, koje opet ogu bitiak i bje od izvoog teksta ii od ong teksta oj sa autor smaanajboji, pripeau se s mnogo da i uz pznave est veasenih etoda tzv. k r i t i k a i z d a n j a pjedinih jea, va,naime, izdanja u kojia se navodi snvni tekst naj t ji ssaa njboji, a uz njega i sve pznate ijante.

t v r i v a n j e a t o r s t v a i d a t i r a n j e od veie svansti za rzumijevanje knjievni dea u suaeima kada pogreku odreivanju vremena nastaka nekg jea, ii injenica to se onpripisuje jednom a ne drgom autr, utjeu na razumijevanje nogto je u djeu reeno. Treba rei da se pri tome ponekad vanstutvrivanja autrstva precjenjuje, jer za bojna knjievna djea nije odvee vanosti da i nam je poznat njegov autor, ai iso tako vajaupozoiti da za razumijevanje pojedinih djea nee biti svejedno kmeih pripisujem.

K o m e n t a r o m prea atinskom cmmntarius, zapis, dnevnik) se nazivaju bijeke, napomene i popratna objanjenja kojima seneki tekst ei pribiiti itateju. Koment je tako rezutat prethodneanaize teksta; u njemu se tmae rijei za koje se pretpstavja da ihitatej ne moe neposredno razumjeti u onom znaenju u kjem su utekst upotrijebjene, upozorava se na priike u kojima je djeo nastalona odreene sobine njegova obika ii na znaenje njegove teme, anavode se obino i rezutati utvivanja pravog teksta, autrstva,datiranja te sporvi oko tih probema i s. Time komentar nerijetkove postaje sastavni di analize knjievng djea, ai je njegova svrhapreteno ipak u takvoj naizi koja tekst tek priprema za itanje irazumijevane ka i za eventuan dajnju anaizu.

Prouavanjem navedenih postupaka u pripremanju teksta, prijesvega u srhu izdavnja, bavi se a psebna nauka u okvir znanstio knjievnsti t e k s t o o g i j a, a zbog orijentacije staije ioogijena izdavanje osobit strijih tekstova i njihovu anaizu u navedenomsmisu, ti se postupci mgu obuhvatiti i zajednikim imenom lolokaanalia teksta. Sa stajaita teorije knjievnsti fooka je anaizadonekle pripremni posao, ai pos koji je esto od izvanredno veikevanosti, a osim toga posao koji zahtijeva mnogo znanja, umijea imukotrpnog rada, to se pnekd nepravedno zapostavja u odnosu naknjievnoteorijsku anaizu ii knjievnoitiku ocjenu.

37


20/162


21/162

biaj enih reeninih sklopova u kojima se oni redovno pojavljuju, taposlovica sugerira smisao koji e svatko prihvatiti s obzirom na vastitoiskustvo. Ona moe znaiti svojevrsnu pohvau mladosti ba kao ipokudu, jedno shvaanje ivota u kojem ludost ima svoih ari i nijenaprosto neto to zasluuje osudu, kao i odreenu mudrost veogivotnog iskustva koje bagonaklono, ali ne i s uvaavanje, gleda naneiskustvo mladosti. Takve iroke mogunosti razuijevanja bivajutvorene djelovanjem itavog niza initeja; zvukovna podudarnostdviju rijei, izostaljanje glagola, izbor dviju osjeajno razliito obo-jenih predodbi i stav koji je ujedno opa teza, a da ipak upuujesamo na konetno razuijevanje, pri tome igraju presudnu ulogu Sveto, naime, upozorava kako i oni elementi jezika, koje inae u svakodnevnom govor rijetko uzimamo u obzir mogu upravljati ssao ureenim pravcima A to znai da ve u tom jednostavnom sluajuimamo posa sa skturom koja je tako rei nadograena na obinujezinu srkturu

Mnogo vea i soenija knjievna djea no to je spomenuta poslovica imaju dkako i mnogo sloeniju struktur, pa njihova analizazahtijeva poznavanje itavog niza analitikih pojmova i temeljnespoznaje cjeokupne teorije knjievnosi Veliku pri tome tekou iniraznoikost njievnih djela, kao i raznolikost u pristupima njievnoznanstvenoj analizi, koja je u tradiciji prouavanja knjievnosti bilaprovoena ne samo na raziite naine, nego i s razliitim konanimnamjerama Zato temeljne naike pojmove valja uvijek uzei u nekojmjeri uvjeno; oni uvijek pripadaju samo jednoj orijentaciji i u praviusu pogodniji u primjeni na samo odreene tipove knjievnih djea, doksu u drugim suajevima manje pogodni ili se mogu primijeniti jedinoko pristajemo uz posve odreeno, ue shvaanje knjievnosti Ipak,nei su pojmovi temeljni za suvremenu teoriju knjievnosti, pa iakose esto javljaju razlike u tonijim odreenjima i u nazivima, suvremeneanaize najee polaze od razikovanja slojeva knjievnog djela i razike izmeu pana izraza i pana sadraja, a najee upotrebjavajupojmove motiva, teme, motivacije, fabue i siea, kompozicije, pri-povjedaa, ika i ideje.

ako teorija o s o j e v i t o j s t r k t u r i knjievnog djelanastoji opu sruktur knjievnog djea opisati tako to utvruje barem temejna soja, koji se mogu uvjetno razikovati ako elimo shvatiina koji se nain neka jezina tvorevina razumijeva upravo i jedino kao

40

knjievno djeo o su soj zvuka, soj jedinica znaenja i sloj svijetadjea

Z v u k o v n i s o j moe se shva na melju jednostavne injenice to rijei u knjievnom djeu zvue na odreeni nain i to smzvuk izgovorenih rijei moe bii neki samostalni eement znaenjaBez podudost u zvuanju jei mladost i ludost npr, navedena,posovica ne bi bila ono to jest. itav iz postupaka, koji su posebnoesti u poeziji (rima, ritam, meodioznost), upuuje kako u itanju ilislanju knjievnih djela svjesno ili nesvjesno moramo paziti i natijelo rijei, a ne samo na njihovo znaenje Stoga rijei kao odreeneskupine gasova koji imaju vlasite meusobne slinosi i razlike, tekoji stoje u nekom odnosu prema zvukovima ili umovima u prirodinpr, odnosno prema gazbenoj organizaciji tonova ili nekom posebnomosjeaju ritma, igraju relativno zasebnu uogu u skturiranju nji-evnih djela

S o j j e d i n i c a z n a e n j a moe se opet razlikovati natemelju isto tako prirodne osobine jezika: svaka ije napose ima svojeodreeno, reavno utvreno znaenje, tvo znaenje koje omoguujenormano sporazumijevanje itajui ili suajui knjievno djeonikada ne zapaamo rijei neovisno o njihovu znaenju Rijei jezikakoji ne poznajemo tako npr. uope ne moemo ni uti ni prihvatitikao rijei, ak i njihove zvukove esto ujeo razliito od njihovastva zvuanja, povodei se za unapijed poznam zvukovima odnos-no glasovima jezika koji znajemo Neko osnovno znaenje pojedinihrijei nuno se zato javja u svakom knjievnom djelu kao soj koji semoe posebno izdvojiti to je sloj razumijevanja znaenja rjei, aitakvog razumijevanja koje nije ujedno i istovremeno i razumijevanjeumjetnike tvorevine

Za razumijevanje poke koja e biti shvaena kao umjetnikaporuka, naime, potrebno je da znaenja pojedinih rijei dobiju posebnozajedniko, ope znaee, a to ope znaenje sastoji se u tome to natemeju poznavanja znaenja svake pojedine rijei i ostalih elemenatadjea postajemo svjesni svijeta to ga djeo prikazuje itajui tako,npr, Baad Ptric Krmpuha Mosava Krlee, zamjeujemo najpri-je zvuk rijei i njihov posebnu intonaciju. Posebno to moemo zapazitiako se ne sluimo u svkodnevnom govor kajkavskim dijaektom, panam kajkavtina tog djela neposredno svraa panju na zvukovni sloj.Drugi soj, sloj jedinica znaenja, pojavljuje se onda kada razumijemo

4


22/162

znaenje svake rijei, za to je, ako nismo kajkavci, potreban ak

ponekad i poseban napor odnosno objanjenje. Ali ni znaenje svake

rijei nije samo po sebi dovoljno da Balade Petrice Kerempuha shva

timo kao umjetniko djelo Znaenje pojedinih rijei eba da se povee

na kav nain da se u naoj mai pojavi sviet koji pjesme u Baladama

oblikuju, osobit svijet sadanja, nepravde, oora i pobune; svijet ironije

i porge, uasa i ljepote istodobno, svijet koji moe odgovoriti npr i

nekoj predodbi o tome kako je ivio dio hratskog naroda u prolosti,

ali koji je isto ako upravo onaj svijet to ga ine jedino i iskljuivo

Balade Petrice Kerempuha. To je ei sloj, s l o j s v i j e t a d j e -

l a, sloj koji ini smisleni sustav svih onih znaenja to smo ih prepo

znali u pojedinim rijeima, u njihovi zvukovima i u svim ostalim

elementima jezine organizacije.Osim tih temeljnih slojeva, ponekad se u sklopu takve teorije

razlikuju i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je vien svijet djela, a

postoji i uenje, razvijeno osobito u okvirima estetike, da je od od

luujue vanosti za razuijevanje umjetnikog djela razlikovanjeizmeu prednjeg plana i pozadine. Za prednji plan bitno je to

knjievno, kao i svako umetniko djelo, biva ostvareno kao neto

zbiljsko, u naem sluaju kao jezina tvorevina koja ima neko

znaenje kao bilo koja jezina tvorevina i naprosto neto opisuje ili

pripovijeda. Umjetniki dojam, meutim, nastaje pravo zbog toga to

je osobitost umjetnosi da nas taj prednji plan upuuje na sranji plan,

na pozadinu, koja nije naprosto ono to je prikazano, nego upuuje na

jeda n drgi, dublj i smisao, na neto to se ne moe samo analizom

prednjeg plana, ili pojavnosti kao takve, doivjeti i razumjei.

Bez obzira na to kko je dalje shvatili i razvijali, teorija o slojevima

knjievnog djela u svakom sluaju upuuje na vanost odreenih

odnosa izmeu nekih elemenata knjievnog djela, pa omoguuje da seanalizira kako zapravo moemo razumjeti sloene poruke koje amknjievnost prenosi A upravo u tome postoji i neka razlika prema u

tradiciji znanosti o knjievnosti esto prisutnog razlikovanja izmeu

o b l i k a i s a d r a j a.

Oblik i sadraj, naime, pojmovi su kojima se nastojalo upozoriti

na injenicu da knjievna djela sadre odreena iskustva i spoznaje,

koji su onda na neki osbit umjetniki nain oblikovani. Odbljes

je takvog znaenja pojmova sadraja i oblika kada u svakodnevnom

govor kaemo da nam neo ispria sadraj nekog romana ili lma,

42

recimo I tada se, naime, pretpostavlja da postoji neka jednostavna

osnovica djela u prii i likovima, koja je onda na neki poseban nain

ispripovijedana i obraena u romanu ili filmu. Za znanstvenu analizu,

meutim, takva su shvaanja u najmanju rku nedostatna, a tekoe u

razlikovanju izmeu sadraja i oblika tako su velike da su ti pojmovi

uglavnom naputeni ili su dobili posve osobito znaenje unutar nekih

teorija. Zamisao da nekom ve unaprijed poznatom sadraju valja

pridai neki oblik, naime, odve podsjea na misao da knjievno djelonastaje tako to naprosto ono to elimo rei odjenemo u neki toboe

umjetniki oblik: poezija bi, recimo, nastala naprosto ime da reenice

niemo u manje ili vie jednoline nizove i da ih poveemo rimama.Da se takvo shvaanje ne moe odrati jasno je i zbog toga to danas

knjievna djela shvaamo i prihvaamo uvijek tako rei jedino preko

oblika, pa jedino oblik upuuje na ono to bi se moglo shvatiti i kao

sadraj Zato su nam u analizi knjievnog djela poebne rge temeljne

razlike i drugaiji temeljni pojmovi. Binu ulogu tako danas igra prije

svega razlikovanje izmeu izraza i sadraja

IZRAZ I SADAJ

Razlikovanje izmeu izraza i sadraja preuzeto je iz skturalnelingvistike i semiotike, a u teoriji knjievnosti od velike je vanos,

jer omoguuje da se knjievno djelo sagleda s dva razliita kljuna

aspekta, odnosno da se analizira s jedne sane na p l a n u i z r a z a,

a s druge strane na p l a n u s a d r a j a U najirem smislu, premda

ne i u odreenim lingvistikim teorijama, izraz i sadraj odgovaraju

de Saussureovim pojmovima oznaitelj i oznaeno, kojima je ute

meljitelj strkturalne lingvistike elio opisati srukturu lingvistikog

znaka: u svakom lingvistikom znaku, recimo rijei pas, moemo

razlikovati izmeu onoga to je naprosto glasovima oblikovano (rije

pas nekako zvui i moemo je rastaviti na glasove p, a i s)

i onoga to je tim glasovia oznaeno (to odgovara, recimo, pojmu

psa, kojega moemo zamisliti). De Saussureu je osobito stalo da zapa

zimo kako jedinstvo tako i razliku izmeu oznaitelja i oznaenog: u

jeziku su oznaitelj i oznaeno nerazdvojno povezani, jer rije pas

uvijek oznauje psa, ali se isaono, u apstrkciji, mogu odvojiti, to

lako zapaamo ako se prisjetimo da se pas moe oznaiti i latinski

kao canis ili engleski kao dog, a da unato promjeni oznaitelja

43


23/162


24/162

suvremenim analizama knjievnog djela ne gubi s uma injenica da se

do plana sadraja u knjievnom djelu ne moe doi ako se ne analizira

plan izraza, a to znai ako se prije svega ne uoi na koji nam nain

knjievno jelo uspijeva omoguiti razumijevanje nekoga smislenog

svijeta koji je samo u njemu sadran, a ipak je vaan za razumijevanje

smisla svega to postoji oko nas i u nama.

TEMA, MOTIV I MOTIVACIJA

Gledano s aspekta izraza, knjievno je djelo sastavljeno od rijei,

ukljuenih u reenice, koje su opet ukljuene u neke vee cjeline poputstrofa, prizora, pjevanja i poglavlja, recimo Te su rijei uvijek na nekinain izabrane i na osobit su nain sloene, tako da njihov izbor iredoslijed omoguuje da djelo prenese osobitu, samo njemu samom

svojstvenu poruku Gledano s aspekta sadraja, rijei dobivaju odre-enije znaenje u reenicama, a reenice opet u veim cjelinama, nakraju u okvirima cijeloga djela, koje predlae itatelju odreenusmislenu cjelinu, vlastit svijet koji on moe usporeivati sa zbiljskim

svijeto, a koji moe zamisliti na temelju vlastitog iskustva Zbog togamoemo rei kako svako knjievno djelo, ve kao jezina tvorevina,govori o neemu, a kao jedinstvo svih svojih izraajnih elemenata onouvijek govori o neemu to se moe shvatiti kao jedinstvena cjelinaTo omoguuje da se t e m a (prema grkom tMa ono to je po-stavljeno) odredi kao jedan od temeljnih pojmova analize knjievnog

djela.

U tradiciji prouavanja knjievnosti tema se uglavnom shvaalapreteno s aspkta sadraja, pa otuda proizlaze i odreenja poput: temaje ono o emu se govori. No, pri takvim odreenjima teko je izbjei

pomisao da tema u knjievnom djelu u potpunosti odgovara predmeturazgovora ili predmetu kojeg obrauje znanstvena rasprava. Tako jetek u irem smislu tema doista ono o emu se govori, ali uzmemo li uobzir i za knjievnost odluujue vaan aspekt izraza, za temu knji

evnog djela najvanije je upravo ono na to djelo u cjelini upuuje, ato je ono to povezuje i ini relativno jedinstvenim sve dijelove ielemente knjievnog djela. Zato se tema u teoriji knjievnosti moe

odrediti kao j e d i n s t v e n o z n a e n j e d j e l a.

Takvo odreenje teme, naime, ve unaprijed upozorava da se tema

knjievnog djela ne moe shvatt posve na ist nain kao tema no

46

vinskog lanka ili znanstvene rasprave, er knjievna tema nije naprosto

uzeta iz zbilje, nego je uvijek rezultat obrade. Moemo tako, dodue,

rei da je tema Shakespeareove tragedije Othelo ljubomora, ali nam

mora biti jasno da je sluaj jedne ljubomore, koji je Shakespeareobradio, ujedno i mnogo iri i mnogo ui od opisa i analize nekoga

zbiljskog sluaja ljubomore. iri je, naime, nuno zato to je Othelova

ljubomora samo primjer u kojem se izraava i zrcali itav jedan mogui

splet ljudskih sudbina, a ui je zato to su karakteristike ljubomore

opisane iskljuivo u sklopu jedne ljudske sudbine koja je na posve

osobit nain izloena. Tema nekog knjievnog djela moe se tako za

svrhu analize odrediti jedino zato to cjelokupno bogatstvo znaenja

nekog knjievnog djela ipak kao da se okuplja oko jedinstvene okos

nice, koja se tako ipak moe odrediti nekim opim naznakama, poputljubomore u navedenom prmjer.

Takve ope naznake dakako ne mogu imati posebno veliku vanost

za razumijevanje pojedinog djela, ali u velikom broju sluajeva mogu

posluiti kao uporite za dalju analizu. Kaemo li, naime, to je temanekog knjievnog djela, Ukazujemo s jedne strane na odreeni izbor

iz svekolike mogue tematike, koji moe i sm biti uvjetovan na veoma

razliite naine to opet moe biti predmet zasebne analize a s

druge strane upuujemo na takvu obradu kakva je uspjela okupiti esto

raznorodne elmente djela oko jedne jedinstvene okosnice Ako smo

tako naznaili da je tema Shakespeareove tragedije Othelo ljubomora,

odnosno razvoj i nuna katastrofa opsjednutosti ljubomorom, onda ve

utvrujemo da su svi dijlovi Othela nekako vezani enomenom u-

bomore, da ljubomora u odreenom vidu biva ovdje predmet upravo

kievne obrade i da se iskustva i spoznaje, koje Othelo prenosi,

svako mogu razmatrati prje svega s aspekta na koj upuuje osjeaj

ljubomoreKako n a s l o v esto izravno i saeto izraava temu, odreenje i

analiza teme mogu biti usko vezani s analizom naslova, koji je u

mnogim sluajevima vaan element stkture djela. Izbor naslva oito

je vaan jer po naslovu djelo prepoznajemo, a njime nas pisac esto

i upuuje kako bismo djelo barem okvio trebali shvatiti. Ako je tako

djelo naslovljeno Zloin i kzna, recimo kao glasoviti roman Dos

tojevskog tada lao razabiremo da e se raditi o tematici koja tako

rei ve unaprijed povezuje zloin s kaznom, a ako je naslovljeno Srce

tame kao poznata novela Josepha Conrada tada naslov upuuje na

47


25/162

simbolku unutar koje oito vaja razumjeti i tematiku djela posveenogopisu putovanja u praumu. Izbor teme i naslova uvjetova je uvelikekjievnom tradicijom, knjievnom epohom i knjievnom vrstom, aliu granicama takve uvjetovanosti, koju ponajprije valja rzumeti ipoznavti, otvaraju se iroke mogunosti. Upravo te oguosti anlizaknjievnog djela ora pokuati razumjeti i objasniti, kako bi upozorilana razoge zbg kojih knjievno djelo osi upravo odreeni naslov iobraue pravo odreenu teu. Takoer, analiza ora razjasniti iosobito, samostalno znaenje naslova i teme unuta smsla cijelog djela

Kako se tea odnosi na cjelinu djela, oio je da se ona moerazlagati, ba kao to se djelo oe razlagati na mnje cjeline i naplau izraza i na planu sadraa Odredimo li to temu kao jedinstveno

znaenje djela, jasno je da se ona moe rzlagati na manje znaejskejedinice. Tako se dolzi do pojma m o t i v a (od lat mv poetati;srednjovjekn latinski mtivum, poticaj, pokreta, razlog), koji semoe odrediti kao a j m a n a t e m a t s k a j e d i n i c a Motivse tako moe shvatiti kao najanji di knjievnog djela koji zadravaneko relativno saostalno znaenje u okvir teme

Uzmio npr. zapis na steku:

StahBoga mole

i zla ne misleOvden ubi me grom

koji ini cjeovito knjievno djelo s temom tva enuk smrti u kojese ogeda itav ivot Pokuamo li tematsku cjelinu ovog zapisa raz-lagati, dolazio d zakljuka da svaki navedei redak moemo shvatiikao eku relativno sostalnu smislenu cjelinu unutar tee, dok bi

daljnje razlaganje, npr razbijae reence: Ovden ubi me grom,dovelo do djelova koji s vie ni po emu ne bi mogli svatiti kaodijelovi urav ovog zapisa Naveei zapis na steku, dakle, ine eiriuzajamno povezana motiva zaustavljanje, 2. molitva Bogu, 3.odsutnost grijea u to trenu i 4 sr od groma.

Brojnost motiva u jedino kjievno je i naini njihovapovezivanja vise uvelike o knjievnoj vrsti kojoj djelo prpada Oitoje pri tome da e vanost analize svih pojedinih motiva biti vea ukrai knjievnim vrstma (usp o tome analizu motiva u lirskoj pjesmiu poglavlju o strukturi lirske pjesme), dok e u veim knjievnim

48

djelima anliza nastojati zahvati samo vee cjeline ili samo tipinemotive.

Motiv se, vlja meutim rei, u teoriji kjievnosti esto shvaa ina druge naine S obzirom na to da se on odnosi u pravilu izravnoprema izvanknjievnoj stvosti, neki ga teoretiari smaaju tipinomljudskom situacijom, tj odreuju ga kao tipinu ivotnu situaciju okojoj neko knjievno djelo govori S druge sae opet, s obzirom nato da se motivi u mnogim knjievnim djelima ponavljaju, neki teoretiari smaaju da motiv treba shvait kao ou tematsk jedinicu kojase moe prepoznati u mnogim knjievnim djelima (tako se govori omotivu rastaka zaljubljenih, o motivu ugovora s vragom, o motivuprstena koji ini ovjeka nevidljivim i sL) Takvi motivi esto se

nazivaju lutajuim motivimaMotive oito tema povezuje u cjelinu, ali se izbor pojedinih motiva,

kao i naini njihova izravnog povezivaja u pojedinom kjievnomdjelu, odvijaju prema nekim zakonitostima, na temelju kojih je izvedenpojm m o t i v a c i j a Termin motivacija, valja pri tome najprijenapomenuti, esto se upotrebljava u smislu psiholoke motivacije,pri emu se misli na izravne ili eizavne poticaje zbog kojih likovi udjelu misle, govore i djeluju a odreene naine Strogo knjievnoteorijski pojam motivacije, meutim, odnosi se iskljuivo na nainna koji su uvedeni i povezani motivi u knjievnom djelu U takvomshvaanju najee se razlikuju vrste motivacije Prva je tzv realistika motivaija koja zahtijeva da se motivi u knjievnom djeluiabiru i povezuju prema naelu iluzije zbilje. Taj je nain karakterstin za epohu realizma kao i za neke knjieve vrste, recimokrminalistiki roma, a zasniva se na naelu prema kojem se se toje u knjievnom djelu opisano temelji na takvoj konvenciji prikzivanja

prema kakvoj nita ne smije odstupati od onoga to je mogue ivjerojao u zbilji svagdanjeg ivota Oito je da brojna knjievna djela,kao brojne knevne vrste poput rcimo bajke ne potuju reaistkmotivaciju, ali je ba zato pojam realistike motivacije pogodan dauke kako je iluzija zbilje zapravo samo jedna od moguih konvencija,koja, dakako, ako je izabrana, zahtieva da se potuje odreena zakonitost u nainima povezivnja motiva

Za razliku od ealistike, tzv. kopoiijska moivaija izuzeno jevana u analizi brojnih i raznorodni knjievnih djela, jer ona upuujea nuan zahtjev ekonominosti u uvoenju motiva Temeljno je naelo

Teorja eos 49


26/162

te vrste motvije d u knjievnom djelu ne sije biti suvinih otivd svki motiv koji je u delo uveden mor imti neko oprvdnje u jelinidjel. Lko je zpziti piere u kojim se kri nelo tkve motivijeu brojni osobito poetnikim romnim neijetko se dog d piso d je zbrvio zto se neki lik uope pojvio brojne bi s epizodemoge lko izostviti d t ni u ojem sluj ne bi tetilo jeokupnojpoui romn Zntno je tee uoit jo tee ntiki obsnit svuslenost tkve vrste motivije u uspjelim djelim li vnost nelgotovo intuitivno pihvmo: o n poetku djel is pomno opisujevo n zidu n krju e se djel glvni junk njeg objesiti kko jeto seto objsno teoretir omizm Viktor kovski

U nt mnoj jeri no rve dvije upoebljv se i pojm umetnike motivaie, koji se zsniv n nelu umjetnikog dojm zhtijev se motivi ovezuu i oprvdju rzlozim prihvnjonih kovenij koje su priznte u nekoj knievnoj vrsti ili pohi. Ubji tko reimo ne moemo opisti konketn predio i psiholokiobjnjvti postupke likov Uvedemo li u nju reisiku motivijuneeo doivjeti d n spjel povezuje motive jer tkv moiviju bji nrosto ne postoji p i njezino uvoenje predstvlo enjeumjeniog dojm Podjenko tko povezivnje motiv u bji nemoe se oprvdti ni kooziijskom motivijom jer je gomilnjenekih otv u bji konveij vrste p ipk i u bji postoji zkonitost motivii; prekrio li tu zkonitost umetnii dom bjkebiv nruen

Pojovi umjenike i reistike motivije tko su oito izrzitoprikdni z nizu nin n koji se povezuju i oprvdvju nizovimotiv u nkim jievnim vrstm poj kompoziijske motivijeuvodi ns edno u poebu ireg rzmnj kompoziije knjievnogdjel.

KOMPZICIA FABULA I SIE

Govorei o stuktui i o motiviji ve smo ui i u problemenlize komoziije jer se knievno djelo ito mo nzrti jedinoko prtpostvljmo d se ono sstoji od nekih dijelov koji su nsobit nin sloe Poj k o m p o z i i j prem lt. cmpost,

50

od cmpnr, sloiti sstviti uskditi) zto se u teoriji knjievnostiupotrebljv njee z nin n koji je knjievno djelo sloenoodnosno sstveno od nekih svojih dijelov Pri tome se redovno nemisli n one strukturne elemente koji se mogu rzbrti jedino uproesu isonog rzdvjnj pln izrz i pln sdj rzovnj slojev reimo nego n dijelove koji se mogu izrvno shvtitko mnje reltvno zsebne jene unut knjievnog djel o erei d u svkom knjievnom djelu ve motivi ko nnje temtskejedinie nposto orju biti n neki nin rsporeeni i sloeni uvee jeine d kod opsegom veih knjievnih djel lko rzznjemod su nizovi motiv rsporeenih u nekim jelinm poput glv ipoglvlj npr. opet n neki osebujn nin sloeni u onu jelinu kojuini jelokupno djelo j je nin veom vn z nizu knjievnogdjel nprosto zto to i o njemu ovisi hoemo i neku jezinu tvorevinumoi rzumjeti i prihvtti uprvo ko umjetniko djelo. Kompoziijknjievnog djel nime or se rzlikovti od kompoziije znstvenog djel ili od kompoziije politikog govor reimo jer je i onuvjet d knjievno djelo uspjeno prenese uprvo mjetnike poruke.

emeljni nrt kompoziije knjievnog djel u prviu se moerzbrti ve u ninu n koji je knjievno djelo izgovoreno ili npisno U govorenom knjievnom djelu stnke intonij i dugeosobitosti usmenog govor upozorvju slutelj d su neki delovizsebne jeline u tisknom djelu n to redovno upuuje ve nintisknj stihovi su npr. rsporeeni u nekom rsporedu bino nsredini strnie podijeljeni su esto n soe p ztim o je djelovee n pjevnj; romn je podijeen n glve i poglvlj dm ninove i slike k i opsegom ktk novel podijeljen je u prvilun odlomke oznene obino time to svki poinje retkom uvuenimprem sredini stnie u odnosu prem prethodnim reim. Sve su tooznke koje upozorvju to pis eli d se shvti ko zsbni dionjegov djel p je oito d nin kko se niu odlomi poglvljglve i knjige u romnu ili kko se niu prizoi i inovi u drmi ilikko se niu stoe i pjevnj u epu upozorv kko vj pije svegnlizirti kompoziiju. Pri tome je od velike vnosti to tkvvnjskim oznkm oznen struktu pojedinih dijelov i njihovrspored ne mor odgovti tzv. unutjem kompoziijskom plnuto e rei nekoj umjetnikoj logii prem kojoj se djelo rzvij. Autortko moe nmjeo lomiti neke temtske ili duge smislene eline

5 1


27/162

vansim srdstvima razdvaana kako bi izazvao posve osobit uinaknapetosti il iznenaena. Poglavla moe zavrit time to se ne zna

kako e pustolovina unaka zavrila; ona e konano zavrii tekpoetkm drgog poglavla Nadale sthovi mogu loiti strukturureenice a tematske celine u esm esto su posve drugaie aspo-reene nego to bi se to moglo zakluit na temelu rasporeda stihovai sofa. Sve to upozorava da analiza kompozicie mora pokuat shvatitonu logiku prema koo se razvia i slae niz motiva koi e initi delo

a da se ta logika razabire u sloenim odnosima kako slagana ako iodstupana od naina na koi upozoravau vanski initeli kompozicie

Jasno e pri tome da analiza kompozicie mora pre svega voditibgu o konvenciama knievne vrste koo analizrano delo prpada

Priodno e da e biti re o drgaiim dielovima i nihovim vezamakada se azmaa lirska pesma od nekolko sthova no kada se razmaa

roman koi zauzima tsue stranica tskanog teksta. Takoer e asnoda e se uvelike razlikovati nain kako vala analizirati kompoziciupsme koa e namenena usmenom prenoenu od naina kako valaanalizirat kompoziciu drame namienene izvoenu na pozoici iliromana koi izlazi u nastavcima. Zato se elementi kompozicie i nekeokvie zakonitosti naina na koe se analizira kompozicia ogu

odredit edino pmereno poednim knievnim vrstama a naelnose moe naglasiti samo sledee analiza kompozicie mora poi odedinstvenog celovita znaena poedinog knievnog dela. Ona ebautvrdit koe kompoziciske elemente vala izdvoiti edino u skladu stim znaenem te kako vala shvatiti ihov redoslied i nhov rasporedopet samo u okviru celine dela.

Naveu tekou pri tome ini uoavane razlike izmeu naina nakoi su izdvoeni i zatim povezani dielovi knievnog dela te nainana koi se slau i povezuu dielovi u bilo koo i bilo kakvo ezinotvorevini er zbog prrode ezika svaka ezina tvorevina kou moemorazumeti ima neku kompoziciu. Upravo zbog uoavana te razlike uteorii knievnosti uvedena e opreka izmeu fabule i siea.

Opreka dodue vredi samo za tzv. narativna knjievna djela(prema lat. nartio ppoviedane) ali e od naelnog znaena kakozbog inenice da naratvna dela ine opsegom velik skupinu tako izbog uloge kou ona ima u razanavanu odnosa izmeu knievnostii zbile. p tome vala napre napomenut da se poam f a b u l e(prema lat. fabula pria) ne upotreblava u teorii knievnosti uviek

52

u posve istom znaenu to moe izazvai i zabunu. Tako se dostaesto nazivo fabula onaue naprost nz mova povezanih premanaelu noga t se dale zbilo Faula se zat u svagdane

govou nerietko poistoveue sa sadrajem: prepriati sadranekoga krimnalistikog romana to znai otprlike navesi niz do

gaaa koi su se zbili o ubostva do okana uce. ekoe takoneodreenog naziva eutm bivau asne i se prseto a onoto e sadrano u knievnom delu niko ne moe iti edino slied

dogaaa. misli unaka i nihovi oseai i opisi su svakako ukievnom delu na nek nain prsutni a fabula se a kako e irokoodedili u svako sluau ipak odnosi edino na sled dogaaa

Zato poa fabule dobiva tonie knievnoteorsko znaene tek

ako ga suprotstavio omu s i e a rema ancsk sujet predmet razlog povod sadra. Sie se nae oe odreiti kao iz

dogaaa onakav kakav e u knievno delu dok fabula znai nizdogaaa povezanh i raspreenih onako kako bi se on ogli ogodit

u zbili. abula e tako neka vrsta izvnievne okosnice dogaaaprikazanih u poedinom kievn delu T su dogaai povezaniuronoposledinm vezama i pretpostavlau vremenski slied onakavkakav e poznat i mogu u zbli. Sie knievnog dela u praviluodstupa od tg redoslieda: roman koi oisue ivot unaka alokadzapoine upravo negovi roenem kriminalisk roman naeepoine zloinom pa se tek onda u isazi vraa na dogaae oi sumu prethodili i zbog koih se zloin dgodio; ep ki opisue ratnaee pone kad e rat ve pre zavretkom i sl. avo tkva

odstupana ooguu da fabulu oeo preati zasebn sieapa e zatim oe i usporeivat sa sieom. Nai na oi knievnodelo uvodi vlastit re prpoviedana usporeen s oni redm koi

bi pratio krnok i uzrnoposledini slied dogaaa to bivavani uporitm za uavane osobitos knievne sre. U skladus oni o sm ve govorii ne reba ni poseno naglaavat da eanaliza siea est od izuzetne vanosi u analizi knievnog dela erupravo nain ko e pria isprana govor o toe to e zaa uknievnom delu reeno.

53


28/162

PRIPOVJEDA, PRIA I LIK

Motvi se u knjievnim djelima mogu nizati prema naeima kojiugavnom ovise o konvencijama knjievne vrste. U lrskoj pjes onise tako niu po moguim spetovima asocijacija, u eseju po logicizakjuivanja, u putopisu po logici opisa pojedinih predjela, recimo.No, k i u saim motivima naziru se razike koje se dalje razvijajuu nainima povezivanja i dovode do razike izmeu nrivnh i nenra-tivnih knjievnih djea (kod mnogih teoretiara ta je razlika oznaenakao razlika izmeu fabulih i neabuih knjievnih djela). Zbogtoga se motivi esto dijee na statike i dinamike motive, pri emuse smata da dinamki motivi na neki nain pokreu radnju, dok sestaiki odnose na opis odreene situacije. Prema takvim shvaanjimanativna knjievna djea naprosto odreuje prevlast dinamkih moiva,to e rei da su narativna knjievna djea ona djea u kojima se sanjena zavreku bino promijenio prema sanju na oeku.

Pripovijedanje bi tako bilo postupak nizanja motiva koji je bitnopovezan s vremenom i dogaanjem, pa kako svako djelo ima nekipoetak i neki zavretak, struktura na nek nain zatvorena izmeupoetka i aja, a koja zbog toga prrodno ima i neku sredinu, nazivase najee p r i o m. Oigledno je da pria govori o neemu to sedogodilo u nekom vremenu, tijekom kojeg su se zbie neke pomjeneOigedno je takoer da pria moe bii ispriana raziitim sredstvima(tzv lmska pria nije isprana samo reima, recimo) i na razliitenaine, ai da je uvijek netko mora ispriati. U suktu prie tako jeuoga p r i p o v j e d a a nezaobilazna

Prpovjedaa valja razikovat od autora knjievnog djela, jer prem

da je u nekom irokom smislu autor dakako onaj tko je ispripovijedaopriu u vlastitom romanu, pripovjeda je uvijek samo uoga koju zasasvim odreenu priu autor dodjeljuje bio samom sebi bilo jednojosobi u djeu, bio posebno za tu svrhu izmiljenoj osobi. Pripovjedase ne moe poistovjetiti sa zbiljskom osobom autora k ni tada kadanastupa kao da izravno pripovijeda pru o vlastitom ivotu, jer k itada on pie umjetniko djelo, a ne pripovijeda o sebi s namjerom daga upoznamo ao stvu osobu; i tada on ei da sve to o njemusaznamo iskljuivo saznamo iz njegove umjetnike prie on izgraujei tada odreenu uogu prpovjedaa kao osobe koja se moe jedinorazabrat iz njegova djela. Zato valja srogo razikovat analizu autora,

54

koja se kako moe provoditi, recio zbog ktuopovijesnih, psi-hookih, pa i knjievnoznanstvenih razoga, od analize pipovjedaakao knjievnoteoriske kategoje.

Vanost pipovjedaa lako je razabrati ve iz injenice da mu se ubrojnim knjievnim deima posveuje razmaanje koje obino ve upoetku objanjava kako pisac ei da shvatimo neku temeljn per-spektivu iz koje e, tako rei, proizai riovijedanje. Tako su estenaznake o naenom rukopisu ili opisi ovjeka koji e prpovijedai, ilipak naznake o liku u djeu koji e preuzeti ulogu prpovjedaa. Takopoinje, recimo, oman Dktr Faustus Thomasa Manna:

Uvjeravam svom odlunou da nikako ne eli svoju osobuprogurati u vi red ako ova piopenja o ivotu pokojnog AdrianaLeverkhna, ovu pu i zacijeo samo privemenu biograju genijanogmuzia koeg je subina tko stran kaznia, koji se digao u visinei brzo se s nji smoglavio, zaponem s nekoliko rijei o saomesebi i svojim prilima.

Prjevod M Mezulia

U tom pimjeru vidimo i stav pipovjedaa prema gavnom ikuromana, pa u tom smislu i prema prii koju e ispiai, a takav savnas omah i upuuje kko autor ei izravno upozoti na razliku kojae postojati izmeu njegove vlastite prie i pre koju e ispriatiprpovjeda u njegovu omanu.

Tko se vidi da je za analizu pripovijedanja vana razlika u nainuna koji se pipovjeda odnosi prema prii. Pipovijedanje tako moe

biti izveeno kao i da nea pripovjedaa, pa se u tom smislu estopravi razlika izmeu mimeze, to oznauje neposredno prkazivanje, idegeze to oznauje prikazivanje prepriavanjem, ii se pak ta razikanaznauje engleskim terminima telling (prianje, prepriavanje) ishowing (pkazivanje, dramatzirano prikazivanje). Ta razika moebiti vana za anaizu jer upuuje na naine kako se pra eli ispriati,no valja napomenuti da oa nema i vrijednosno znaenje, u sisu daje jedan nain u naelu boji ili loiji od drugoga, to se ponekadpokuavao obrazagati.

Druga je vana razika pria li pripovjeda priu u prvom ii utreem icu, to je oito vano, jer izravno pripovijedanje u prvom cu

55


29/162

sugerira neku subjektvnost, pa uloga prpovjedaa kao da se namjeoei ukoniti, dok pripovijedanje u treem licu dae neki ton vee

objektivnosti i, ini se, nuno ukjuuje pripovjedaa. Da se ipak radivie o tehnikim posupcima nego o nekim nunim binm odreenjima,meutm, pokauje primjer prpovijedanja u drugom licu, koje gotovoparadokslnom igrom uvlaenja itateja u svijet djea pokauje svusloenost prpovjednog stupka u omanu tala Calvina Ak jednezimske ni neki punik:

Poinje itati novi roman Itaa Calvina Ak jedne zimske nineki punik. Opust se. riberi se. Odbaci od sebe svaku drugu isaoPusti neka svijet koji te okruuje iene u neodreenost. Vrata je

najbolje atvort; ia njih je uvek upaljen teevior Reci im odmah:'Ne, ne elim gledat teeviiju Podigni glas, ako te ne uju: 'itam!

Neu da me ometate! Moda te nisu ni ui kad je tamo takva bukareci gasnije, vi: 'Poinjem itat novi roman Itala Cavina! Ii, ako

nee, nemoj to rei, nadajmo se da e te pustiti na mru.

Prijevod P aviia

Takoer valja upoor na raiku imeu onoga ko govori iko vidi, jer se moe lako raabra da se prpovijedanje odigrava u

fokusu, ariu jednog lika, be obia na to to se pria moe priatii u treem licu, pa se ini da je pria pripovjeda Zato teoetiari estogovore o fokalzac, koja moe biti vaan eement analie, jer postoje

i djela u kojima nemamo uvid u junakove misli i osjeaje, pa se tada

govori o vanjskoj fokaliaciji, kao to postoje i brojna djea u kojima

se ogu nai vie unutjih arita, ije prepletanje i krianje oedati iuetne dojmove.

S obirom na opu ulogu pripovjedaa, nadalje, est se praviraika ieu poudanog i nepoudnog prpovjedaa ada, naime,ppovjeda pria pru na takav nain da povremeno iriito kae, iibarem daje naslutiti, kko mu je ponat njein avretak, pa akauima nepsano stajaite prema likovma i bivanjima koje opisuje,radi se o pripovjedau kojem kao atelji uveike vjerujemo, u ije se

iskae na neki nain poudajemo. To je tv. pouzdan prpovjedakoji u nekim suajevima nastupa i tako kao da u je sve ispri-povijedano, pa ak i ono to uvjetuje pranje i bivanje, ponato u

cjelini do najsitnijih pojedinosti. Takav se pripovjeda onda estoodreuje kao sveznaju prpovjeda. Za raliku od poudanog i

56

svenajueg pripovjedaa, nepouzdan prpovjeda prpovijeda na

nain koji se ne raikuje od naina kako bi pu mogao isprati nek

od iravnh sudionika u bivanj u Njegovo je prianje odreenougavnom njegovim gleditem, njegovi verovanjima i osjeajima dote ere da mu ne moemo vjerova vie no bio ojem iku. Takvoprianju onda se ne moe prpisati objekvnost, a dojam pre najee

uveike ovisi upravo o tome to itatej sam mora akljuit o svemu

to se bilo u pri, te kakvo to naenje apravo ima u cjelini knji-evnog djea.

Pripovijedanjem, opisima te iravnim inoenjem misi i osjeaja,u knjievnom se djelu obikuje l i k kao nositej odreenih prepo-

naljivih ikih i psihikh osobna. Lik je torevina knjievnog djela,kojega smo iravn svjesni u procesu itanja, jer gotovo neposrednomoemo amisl tko su i to su likovi ostvaeni u knjievnim djelima,

kao Othelo, Raskojnikov, Petrica Kerepuh ii gospoa Bovry,recimo. Kao raluivi element analie knjievnog djela ik se takonaprsto namee, ai to nipoto ne nai da ga je u knievnonan-stvenom smsu ako odredii. tovie, upravo ato to su ikovi takoiravno preponatjivi u knjevnim djelma, ni se da ih je naj

ake odrediti tako da se usporede sa stvim jdima, pa se analialika esto svodi na prepravaje onih osbina koje bi mogao imatineki mode prema kojem je knievni ik oblikova. Za raliku odtakvog stajaita, valja meutim napomenuti, suvremena teoria knji-evnosti uvijek nanovo nagaava da je ik reultat onih knievnih

postupaka i naina na koje je u knjievnom djelu obikovan, pa knji

evni ik postoji upravo i jeino u jievnom djeu. Zato ako iskjuivoanaiiramo sve naine na koje nas djeo samo upuuje kako moemo

amisliti neki lik, moemo akjuti kako i ato neki lik u djeushvamo kao odreenu osobu, koj onda, dakako, moemo usporei-

vai ak i sa bijskim osobama.Odreenu tekou pri tome moe initi to se k nerijeko mjea

s t i P o m jer bojna knjievna djea opisuju i oblkuju odeene vejudi U konvencije pojedinih knjievnih vrsta tako ulai i to to sunek ikovi uvijek i tipovi: u nekim vrstama komedije tako je ponattip krt a ii hvaisava, u epici postoje tipovi junka, u krimina-listikom romanu redovno se javlja tip detektiva a u basnama je

recimo, lisca tip ukavca koji svakoga ei prevariti Tipovi, meutim,imaju samo neke preponatljive ope osbine, a u knjievnim djeima

57

7/22/2019 Teorija Knjize