1

-SKRIPTA ZA I KOLOKVIJ-

Umjetnost bizanta (II dio)

Dinastija Komnena i dinastija Paleologa

To je bio period umjetnosti koji se nastavljao bez nekog prekida umjentosti. U kasnom srednjem vijeku se

dešavaju razni važni događaji kao što su krstaški ratovi, zauzeće Carigrada i dr. Nije bila neka baš

pogodna klima za razvijanje umjentosti kao što je to bilo za vrijeme Justinijana. Crkvena umjentost je bila

specifična za taj period. Nikad se više nije uspjelo napravit nešto poput Ajaj Sofije, ali su se gradili mali

manastiri i slično. Taj umnjetnički val bio je vrlo jak i dolazio je sa Istoka.

Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta - crkva tlocrta grčkog križa

(istokrakog), upisanog u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji okvir kupole) i na tom

visokom tamburu otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu potpuno bez prozora

na zidu (Hosios Lukas, Nea Moni, Dafni). Takav je tip crkve i Bazilika Svetog Marka u Veneciji (1063.),

koja nije bila pod vlašću Bizanta, ali je bila pod njegovim direktnim umjetničkim utjecajem. Ona ima

osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg kvadrata i svakog kraka križa -

odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene drvenim krovovima.

Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.

Iako je bizantska umjetnost zbog svog dugog kontinuiteta naoko statična i nepromijenjena, ipak se

uočavaju neke razlike. Tako za komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu:

vodoravno stremljenje, načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih

kompozicija..., dok umjetnost u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj

osjećajnosti..., što podjeća na gotiku.

U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se Latinsko Carstvo, što dovodi do intenzivnijeg razvoja

umjetničke djelatnosti na periferiji Bizanta, kao što je Makedonija, Srbija i Rusija. U Srbiji nastaju crkve

Raške škole u kojoj se osjete utjecaji romanike, dok Crkva Manastira Gračanica na Kosovu (1315. god.)

zbog svoje visine podsjeća na gotičku gradnju. Ona ima predulaz spojen s centralnim prostorom

kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana naglašen stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih

se u sredini izdvaja peta, najviša i najveća - sjajan ritam nižih i viših tijela koja skoro ne izlaze iz

kvadratne osnove. Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije, počelo se sve više

graditi u drvetu, a pomalo se mijenjao i bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve viša, veća i raskošnija,

i umnožavat će se (oblik lukovice uveo se zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči

najreprezentativniji primjer bizantske arhitekture, Crkva Svetog Vasilija Blaženika u Moskvi (1555.-1561.

god.). Javljaju se dinastija Komnena i dinastija Paleologa.

Dinastija Komnen (grč. Κομνηνός, pl. Κομνηνοί), bizantska carska dinastija koja je, s kraćim prekidom,

vladala od 1057. do 1185. godine. Jedan ogranak Komnena vladao je u Trapezuntskom Carstvu u

razdoblju od 1204. do 1466. godine.

Vladavina dinastije Komnena zadnje je razdoblje političkog i vojnog uspona i procvata Bizantskog

Carstva. Prvi poznati pripadnik obitelji Komnen bio je Manuel Erotik Komnen, general cara Bazilija II.

2

(976.-1025.) i otac Izaka I. (1057.-1059.), prvog cara iz dinastije Komnen. Izak I. uspio je ojačati vojnu

snagu Carstva i obraniti državne granice u Europi i u Aziji, ali se upleo u borbu za vlast s patrijarhom

Mihajlom Kerularijem zbog čega je na kraju morao odstupiti s prijestolja.

Godine 1081. carem je postao Izakov nećak Aleksije I. s kojim se nastavlja vladavina dinastije Komnena.

Za njegove vladavine sustav pronija dobiva vojno značenje, a obrambena sila Bizanta poprima feudalni

karakter. To je period prevlasti vojnog plemstva.

Manuel I. (1143.-1180.) pokušao je još jednom ostvariti prevlast nad Balkanom i istočnojadranskom

obalom, ali njegov ga uspjeh nije nadživio. Značajni izdanak dinastije bila je i povjesničarka Ana

Komnena, kći cara Aleksija I.

Dinastija Paleolog (grč. Παλαιολογος, mn. Παλαιολογοι, lat. Paleologus), bizantska velikaška obitelj i

posljednja carska dinastija koja je vladala od 1258. do propasti Bizantskog Carstva 1453. godine.

Paleolozi su bili dijelom maloazijskog vojnog plemstva. Uspon obitelji Paleolog počeo je ženidbom

Andronika Paleologa unukom Andronika I. Komnena. Nakon Četvrtog križarskog rata pronašao je

utočište na dvoru nicejskog cara Ivana III. Duke, koji mu je povjerio važne civilne i vojne dužnosti.

Andronikov sin Mihajlo bio je namjesnik u Melniku i Seru. Nakon smrti nikejskog cara Teodora II.

Laskarisa, Mihajlo se nametnuo kao regent njegovog maloljetnog sina Ivana IV, da bi se 1258. okrunio za

cara.

Godine 1261. Mihajlo je oslobodio Carigrad od zapadnjaka i obnovio Bizantsko Carstvo. Premda,

obnovljeno Carstvo više nije imalo snagu i bilo je svedeno na malo područje, Paleolozi su se uspjeli

održati na tronu sljedećih dvjesto godina. Posljednji vladar iz dinastije i ujedno zadnji bizantski car

Konstantin XI. (1449.-1453.) poginuo je tijekom osmanske opsade Carigrada.I azijski i europski dio

kontinenta je obuhvatalo to carstvo, a već početkom 11. st. treritorij se smanjuje: Mala Azija, Balkanski

poluotok i južni dio Italije koji je bio vrlo važan i jako specifičan za umjetnost.

Bizantijska umjetnost je bila umjetnost u službi crkve (crkveni raskol-kad se desio službeni prekid), nije

bio isti ustroj crkve na Istoku i Zapadu, također nije ista liturgija, nije ista funkcija prostorije u kojoj je

papa bio, posebne prostorije za oblačenje, riznicu za čuvanje predmeta , posebno je bitan kompleks od 2

crkve unutar manastirskog zdanja (rijetko su se crkve podizale same), unutar kojeg žive monasi (samo

su muškarci mogli ulaziti u prostorije gdje su jeli, pili, spavali, oblačili se, uzgajali poljoprivredne

proizvode...).

Sva orjentacija je bila prema Jeruzalemu odnosno glavnom centru zbivanja. Osnova crkvi je bila vrlo

bitna iako se nisu gradile kao velike. Krst upisan u kvadrat, odnosno šema upisanog križa gdje su zidovi

u kvadratnoj formi, a unutarnji dijelovi su ukršeteni. Na mjestu gdje je upisani krst nalazi se tambur koji je

izdignut, a ima i kupola. Naos (predvorje) prvo je kad s eulazi, onda ima i apsida koja je obično

polukružna, ikonotas (bio je kod pravoslavaca, a kod kršćana nema), podkupolni sistem je vrlo važan, ali

kupola nije toliko izražena koliko je na Aja Sofiji. Forme građevina su bile vertikalnije, fasade su

polihromne (npr. sloj maltera, pa sloj crvenog sloja..), tamburi (oktogonalni, kružni...)... Način na koji se

ukrašavala crkva nije bio bezvezan, već je postojao jedan određeni kanon, i nije se smjelo raditi šta se

htjelo. Postojalo je tačno mjesto koje je bilo rezervisano za Isusa, gdje su apostoli, gdje Djevica Marija...U

vrhu tjemena kupole nalazio se kao medaljon poprsjem Isusa Krista , koji jednom rukom daje blagoslov

3

(na najvišem mjestu, najbližem nebu). Ikonostas je bio, jer je pregrada gdje se nalaze ikone (svete slike,

jer je Sv. Luka slikao portret Bogorodice , apsida je iza ikonostasa , rezervisana je za Bogorodicu u pozi

orans, a gore na zidovima se nalaze galerije... U Aja Sofiji su bili mozaici gdje je sakralno lice u centru

kompozicije, a s obe strane okolo su bili carevi koji dobijaju aurede (svetost), koji daruju Isusa, imate i

svete i svjetovne ličnosti znači prisutne, ista je šema i ovdje, zlatna pozadina, prikazi su šematizirani, ali je

modelacija lica i prikaz ipak pokazuje promjene... „Deizis“, mozaik XIII st.- vrlo je karakterističan s te tri

figure kako se svi klanjaju Isusu Kristu. Nos je opet izdužen, usta su sićušna, ali se lice modelira puno

nježnije, mekše, jednom rukom se daje blagoslov, a u drugoj drži Evanđelje...

Crkva Krista Spasitelja u polju ili Crkva Hora

(Kahrije džamija) se smatra jednom od najljepših

primjera bizantskih crkvi, najviše zbog prelijepih

freski i mozaika u njezinoj unutrašnjosti. Crkva se

nalazi u Istanbulskoj četvrti Edirnekapi ("Vrata prema

Edirneu") koja se nalazi u zapadnom dijelu općine

(belediye) Fatih. Crkvu su u 16. stoljeću Osmanski

Turci pretvorili u džamiju, a 1948. godine je

sekularizirana i pretvorena u muzej. Danas je, uz Aja

Sofiju i Cisternu Baziliku, jedna od najposjećenijih

bizantskih atrakcija u Istanbulu. Današnji izgled crkva

je dobila za dinastije Paleologa od 1077.-1081.

godine, kada je Marija Dukaina, punica cara Aleksija I. Komnena, obnovila crkvu u tada popularnom

locrtu upisanog grčkog križa. Nakon potresa obnovio ju je kraljević Izak Komnen, Aleksijev treći sin, no

dovršena je tek dva stoljeća kasnije (1315.-21.), za vladavine ministra Teodora Metohita, kada su završene

njezine impresivne freske i mozaici. ako nije velika poput drugih slavnih bizantskih crkava u Istanbulu

(tek 742.5 m²), ona zasjenjuje ostale ljepotom svojih dekoracija. Crkva je podijeljena u tri glavna

područja:

-Ulazna dvorana (narteks) koji je podijeljen u dva hodnika, koji slijede jedan za drugim (oba duga 4 m),

na čijim zidovima se mozaici s prizorima Isusova života (egzonarteks ili vanjski narteks) i prizori iz

Gospina života i života svetaca (ezonarteks ili unutarnji narteks).

-Glavni brod (naos) ima veliku kupolu promjera 7.7 m na sredini i dvije manje iznad skromnih apsida. U

njima su najraskošniji mozaici s najvažnijim likovima.

-Bočne vanjske kapele (paraklezij) od kojih je desna veća i služila je kao mauzolej carske obitelji. Ona

ima drugu po veličini kupolu u crkvi (promjera 4.5 m), i potpuno je oslikana freskama.

Ona je odlika prožimanja stilova, značajna po mozaicima i freskama, prvo je bila crkva, poslije džamija, a

tek poslije muzej.

Anastasis, freska, prikazuje se Isus u veoma dinamičnom položaju, nije više krut kao prije, prikazan je sa

zvijezdama kao sve-vladar, izvlači Adama i Evu. Slika se zove „silazak u Had (pakao)“. Figure su još ipak

šematizirane, a boja je u službi vjere, nebo je crno, proroci su svijetli,simbolizira se mebeska svjetlost...

4

Loza koju priznaju sve vjere od Adama, preko svih proroka do Isusa/Ise (Sveta loza) prikazani su u

kriškastoj kupoli, a Isus je u centru te kupole... Teodor Metohit (državni službenik) bio je izuzetno imućan

i platio je da se dekoriše crkva. Npr.tako je i slučaj sa manastirom Žitomislić u BiH, i vrlo su bitni i važni

bili ti ljudi koji su davali novac za finansiranje umjentosti/pokrovitelji umjentosti... T. Metohit simbolizira

bizantsku kulturu kraja 13. i u 14. vijeku. On je istaknuti državnik, naučnik i književnik. Do 13-godine

živio je u Carigradu, a onda je dalje njegova porodica (otac Georgije Metohit, majka bez poznatog imena)

bila u izgnanstvu u Nikeji. Oko 1290. porodica se vratila u Carigrad. T. Metohit je imao značajnu titulu

logoteta, a uskoro je postao i diplomata na carskom dvoru. Bio je u više misija za cara Andronika II

(Kilikija, Srbija, Solun), a onda i njegov lični sekretar. Kada je 1328. Andronik III svrgnuo svoga djeda

Andronika II Metohit je izgubio svoj dotadašnji položaj. T. Metohit je protjeran u grad Didimotiku u

Trakiji. Tu je ostao oko dvije godine. Umro je u manastiru Hora 1332.

Među njegovim djelima ističe se spis O Skitima u kojem među prvim bizantskim piscima upozorava na

opasnost od Turaka (Skita). Poznat je i po djelima Uvod u astronomiju te kao sastavljač izvještaja o

njegovih pet putovanja u Srbiju pod nazivom Poslaničko slovo. Pisao je i poeziju. Očuvano je njegovih

dvadesetak pjesama različitog sadržaja.Njegova odjeća, njegova ogromna kapa, to su pokazatelji kako su

se ljudi oblačili, kako je odjeća bila bogato ornamentirana... Za bogate naručioce su se radili mozaici

(zlatni i skupi), a na niže staleže freske jer su bile jeftinije...

Venecija-Trg Svetog Marka (talijanski: Piazza San Marco), je glavni trg u Veneciji, Italija.

To je i jedini trg u Veneciji, svi ostali trgovi u

Veneciji se, zbog manje veličine, ne zovu

piazza (trg) nego campi (polja). To je prostor

trapezoidnog oblika dug 170 metara, omeđen

objektima poput neke kazališne scene. Od

828. godine, kad je su dopremljene relikvije

sv Marka u Veneciju i izgrađena prva bazilika

sv. Marka, taj teren je počeo dobijati

karakteristike središta grada.

Cijelo područje je 976. godine izgorjelo,

zajedno s bazilikom i kneževim dvorom, ali je

već 978. bazilika obnovljena. Današnja

bazilika potječe iz 1050.-1094. godine, iz treće faze izgradnje bazilike. U tom vremenu trg je još uvijek

bio omeđen kanalom Batario (koji se nalazio iza nekadašnje crkve San Geminiano) i uljevao u mali zaljev

(luku) Duždeve palače (Palazzo Ducale).Godine 1156., za vladavine 38 dužda Vitale Michielea, kanal

(Rio Batario) je zatrpan, tako je dobijen prostor ispred Duždeve palače (Palazzo Ducale), današnja

Piazzetta.Za vrijeme vladavine dužda Sebastiana Ziania 1172., trg je bio dodatno proširen kako bi

napravili mjesta za nove monumentalne zgrade, tada je izgrađena crkva San Geminiano na suprotnoj

strani od Bazilike sv. Marka, tad su postavljena i dva velika granitna stupa (iz Konstatinopolisa) na molu,

oni su označavali trijumfalni prostor sv. Marka (Marciana).Na jedan od stupova postavljen je krilati lav

simbol sv Marka a na drugi je postavljen kip sv.Teodora, prvog zaštitnika Venecije. Tako je prostor

podijeljen na dva kvadrata, jedan ispred bazilike, te drugi za dovršetak palače i trijumfalni pristup

5

moru.Nakon Četvrtog križarskog rata i osvajanja Konstatinopolisa 1204. godine, u Veneciju su

dopremljena (ukradena) brda mramora i umjetničkih djela koja danas krase baziliku i trg. Tom prigodom

su doveženi i konji (Cavalli di San Marco) koji su postavljeni na Baziliku sv. Marka, i grupa tetrarha koja

danas resi Duždevu palaču. Napokon, 1264. godine trg je popločen ciglama položenim po uzorku riblje

kosti.

Trg Sv.Marka nosi sa sobom toliko likovnih slojeva koji se pretaču (renesansa, barok, bizant, gotika,

romantika...). Ono što je bitno jeste crkva, utemeljena je po legendi da je jedan dužd usnio da se izgradi

crkva, a relikvije (svete stvari) nisu bile od Sv.Marka, Sv.Teodor je bio zaštitnik tog stuba, te su poslali

dva čovjeka da ukradu te relikvije iz Aleksadrije. Došli su do granice s njima i nisu znali kako da ih

prokrijumčare te mošti(relikvije) pa su ih sakrili i ubacili u sivnju i prebace ih, akad su donešene osnovala

se velika crkva Sv.Marka. Sv.Marko je bio zaštitnik Venecije, ima i trg i crkva... duždeva palača

(poglavari Venecije) u stilu mletačke gotike (cvijetne gotike), kampanil (zvonik) se uvijek odvajao tj. nije

bio u sklopu crkve...Osnova građevine rađena je od 11 stoljeća, cijela crkva je presvučena mozaikom, ima

i romantičkih i gotičkih uticaja...

Duždeva palača, gotički stil i pored dva stuba jedan je stub Sv.Marka sa svetim lavom (krilati lav je

simbol Sv.Marka.) Drugi tip koji je karakterističan za arhitekturu je krstoobrazna osnova (s vanjske strane

je krst koji se vidi). Ima ulaz, natreks odnosno atrij u drugoj formi, centralni prostor s vanjske strane ima

pet kupola ( jedna centralna i četiri na krakovima), kupole su u presjeku plitke, drvena je konstrukcija, vrh

kupole je lanterna tako da je taj prostor gore prazan... Koliki je odnos arhitekture i figura, kolike su figure

i figuracija, to umjetniku nije bilo toliko važno već je bilo važno da prikaže ko je tu bio.

Unutrašnjost- pregrada sa skulpturama koja odvaja posjetioce i relikvije (svete stvari) prema oltaru,

ikonostas je drugačiji, pogled prema apsidi gdje je Hrist u centru... Figure su skraćene, nisu u proporciji,

šematizirani su nabori, ali ne koliko su bili prije.

Pentekost- Duhovi tj. blagdan silaska Duha Svetoga na apostole u

Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća. Od tuda i izraz

Blagdan Pedesetnice, Pentekoste itd. Slavi se i kao blagdan "rođenja

Crkve" budući da Djela Apostolska donose da su apostoli puni Duha

Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i

jezika, a mnoštvo se "dalo krstiti te su primili Duha Svetoga". Inače

to je i jasno otvaranje spasonosnog poslanja Crkve prema svima a ne

samo prema Židovima. "Duhovi" je doslovce preuzeto iz

staroslavenskog, gdje je to genitiv jednine, a zapravo se odnosi na

Duha Svetog koji je jedan, a ne na više duhova kako to zvuči u

suvremenom jeziku. Ovaj blagdan slave katolici, pravoslavni i mnoge

druge kršćanske Crkve.

To je bilo kad su apostoli bili u jednoj sobi i kao da je Sveti duh sišao

među njih i oni su počeli da govore različitim jezicima (da

pripovjedaju)... U narteksu (dijelu atrijuma) se nalaze primjeri geneze

(stvaranja svijeta) iz Starog zavjeta- niz je prizora u koncentričnim krugovima, tu je nebeska sfera, plava

pozadina sa zaltnim zvijezdama i sl..

6

Pala d'Oro-tzv.zlatna ikona, centralni dio je stariji,

okolo je nadograđeno. Velika količina zlata je

prisutna, iako nije sve od zlata, velike su dimenzije,

preko 3 metra je samo širina.

Sicilija-osjećaju se uticaji i Zapada i Islamske

umjentosti, crkva je u formi gotičkog pročelja, a

unutra je bizantski mozaik, svodovi su križno-rebrasti i oni su odlika gotičke arhitekture. Sicilija je jako

značajna upravo zbog tog preplitanja arhitekture... Trompe (udubljenja) su drugi način kako se težina

kupole prenosi na donje dijelove. Pandatifi ili sveti trouglovi su primjeri kao kod Aja Sofije odnosno kad

kupola prelazi u kvadrat. Katedrala u Monrealu isto tako je specifična i sadrži šeme iz islamske

arhitekture, fasada...

Moskva (Rusija)-krajem X st. Prihvataju kršćanstvo. Crkve se grade diljem tog carstva, finansiraju ih

carevi. Imali su čudotvorne ikone s kojima su išli u ratove, Mongoli su ih uništili i dugo su vladali u

Rusiji. Ruska arhitektura je uvijek sadržavala narodni element koji je uticao na tu arhitekturu, npr. njihove

babuške... Prednji dio - forma je Aja Sofije-piramidalna kompozicija,

visoki su tamburi, tlocrt je s 9 brodova, jedna kupola s četiri podkupole,

bradati i golobradi Isus krist, ima i ikonostas, freske su također bitne,

imaju te zone i prikazi... Cijeli Krem, koji su radili italijanski umjetnici

(Kremlje), tip je upisanog krsta, imaju lukovičaste kupole (karakterišu i

ovdje i za islamsku arhitektutu)...

Postnik i Barma- Crkva Sv.Vasilija Blaženog, simbol cijele Rusije,

jedinstvena, nestandardizirana šema tlocrta. Po legendi kad je Ivan

Grozni vidio da je da se umjetnici oslijepe da više nikad takvu istu en

naprave. Najvažniji su osim mogloskih kapa uticaji te islamske

umjentosti, te prikazi poput ćilima, a radi se već o 16. Stoljeću...

UMJETNOST SELDŽUKA

Seldžuci su nastali od jednog plemena, rodonačelnik je bio Seltik, i od njih je nastala cijela dinastija. Oni

nisu bili integrirani, već su postojale 2 grupe, jer su vladali veoma velikim teritorijem. Dijele se na

Rumske Seldžuke i Perzijske Seldžuke. Pod sultanom Arp Arslanom i njegovim sinom Malik Šahom I,

Seldžučko carstvo proširilo se na cijeli Iran, Mezopotamiju, Siriju i Palestinu. Alp Arslan uspio je 1071

pobijediti veliku bizantsku vojsku u Bitci kod Manzikerta i zarobiti bizantskog cara Romana IV Diogena.

Nakon te bitke je otvoren put za naseljavanje turkmenskih plemena po Maloj Aziji.

Nakon pobjede Togrul bega nad Bujidima u Bagdadu - 1055., Seldžuci su isplivali kao restauratori

muslimanskog jedinstva pod sunitskim kalifatom. Dok su Alp Arslan i Malik-šah I proširili carstvo sve do

7

granica Egipta, Seldžučki vezir Nizam al-Mulk nadgledao je carstvo u oba kraljevstva. Seldžučko carstvo

ostavilo je snažan trag u islamu, zbog svoje političke i vjerske prirode. Za vrijeme Seldžučke vladavine

izgrađena je mreža medresa, koja je osposobila velik broj sposobnih državnih administratora i vjerskih

vođa, kao i brojne džamije kao Džamija Jame u Isfahanu. Za njihova carstva procvjetala je perzijska

kulturna autonomija. Kako Seldžuci nisu imali vlastitu islamsku tradiciju ili veliku književnu baštinu, oni

su prilagodili jezik i kulturu svojih perzijskih učitelja islamu. Na taj način proširili su perzijski po cijelom

Iranu, i istisnuli arapski, koji je preživio samo u uskim teološkim krugovima. Od 11.-14. St. dolazi do

sukoba, izuzev s Bizantom, vodile su se borbe između dinastija, a poznato je da su Seldžuci bili Suniti ( i

dan danas se vode borbe između Sunita i Šiita).

Od 960. godine kad se prihvata Islam, dolazi do spajanja teritorija. Tu tursko pleme nije bilo pravo da

sebe nazivaju halifama jer nije bilo rodbinske veze s Muhamedom, pa su sebe onda proglašavali

sultanima-kraljevima kraljeva... S Alp Arslanom dolazi do procvata umjentosti 12.st. U 12.stoljeći je bilo

preko 30 medresa, jako se razvija gradnja medresa... Nizam al Mulk je bio također vrlo važan vezir, on je

također igradio dosta medresa (čak su dobile nzive kasnije po njemu Nizamijje). Rumi je bio osnivač reda

derviša okretača (mevlevija). Vladari su inače bili pokrovitelji umjetnosti i na svojim dvorovima, baš kao i

u Bizantu, su skupljali umjentike... S Malikom Šahom je nastalo zlatno doba seldžučkog carstva. Bio je

sin sultana Alp Arslana. Godine 1064. je oca pratio u pohodu na Kavkaz. Iste godine se oženio za Turkan

Hatun, kćer karahanidskog vladara. Ibrahima Tamgač-hana. Nakon očevog ubistva, Malik je preuzeo

prijestolje, ali se protiv njega pobunio stric Kavurd-beg. U januaru 1074. su se dvije vojske srele kraj

Hamadana; Kavurd-begove trupe su se sastojale od tradicionalnih turkmenskih elemenata iz Alp

Arslanove vojske, dok je Malik koristio gulame i kurdske i arapske kontingente. U bitci je Qawurd

poražen i zarobljen; iako mu je Malik ispočetka mislio poštediti život, otrovan je, najvjerojatnije po

naređenju vezira Nizam al-Mulka.

Velika džamija u Isfahanu (prijestolnica

tog doba) kod Seldžuka, bilo je ekoliko

ismalmskih dinastija koje su se smjenjivale

i ostavljale tragove na objektu. Radi se o

sasvim nekom novom tipu džamije s

unutrašnjim dvorištem i kao 4

udubljenja/ulaza/portala koji se zovu

iwani. Jedan od iwana je raskočan i kroz

njega se ulazi u molitvenu dvoranu, gdje je

obilježena mihrabska školjka. Pojavljuju

se i druge prostorije koje imaju svoje

funkcije. Najraskošniji iwan je najveći jer

simboliše Kiblu i sačuvan je oginal iz

Seldžučkog carstva. Vanjska gleđesana

keramika koja prekriva kupole i druge

dijelove s pisanjima, imenim, kaligrafijom i slično je vrlo specifična. Ovdje je prisutan jedan valjkasti

oblik munare i dosta je istaknut gornji dio, za razliku od Sarajevske munare koja ima igličast oblik.

Korpus munare se prekriva sa levhama i drugim ukrasima, a sve to vuče porijeklo iz Mezopotamije, kako

8

su oni radili od gleđesane opeke i slično... Tirkizna boja lukovičastih kupola je predivna, a pored toga boja

je vrlo važna u islamskoj umjetnosti.

Kupola sjeverne sale koju je izgradio Nizam al-Mulk-kupola koja prekriva jedan od prostora, koja leži na

trompama, s naglašenim vertikalizmom i bogatom dekoracijom. U Islamu je također važna meditacija,

ponavljanje brojeva, imena... U štuku (gips reljefno obrađen) radi se o dosta dubokom reljefu sa biljnim

motivima, slova s arabeskama i mihrabima, levhe s biljnim motivima...

Minareti-šerefe ("balkon" koji se nalazi na gornjem dijelu minareta, odakle mujezin poziva na molitvu.

Jedan je od tri osnovna dijela konstrukcije minareta. Prekriven je dekorativnim ciglama, mozaicima i

ornamentima.), tijelo munare, munare su bile u posebnim formama kružne ili poligonalne na kvadratnim

osnovama. Imaju fantastičnu ornamentalnu šemu s geometrijskim ili kufapisom, stalaktitna dekoracija je

ispod šerefeta i vrlo često na pročelju građevina.

Mihrab-dekoracije, osnove su bile uglavnom mrke, vrlo je zahtjevna obrada, udubljenja, imaju islikani

bijeli motivi i kobaltno plava za pismo, te zlatna i srebrena boja, to su kao tri mihraba u jendom, zvonaste

kapitele su preuzeli od Abasida... Tu je savršeni spoj krasnopisa i arabeske...

Anadolski seldžuci:

Aladinova džamija-tip džamije koji nema dvorište, a u

sredini džamije se pojavljuje fontana, šadrvan i vrlo su

neobične po svom konceptu. Munara je zdepastija, isto

valjkasta, ali nije u formi igle. Glavni ulaz je s

prikazom te mihrabske školjke. Unutra su stubovi koji

su potporni cijelom tom sistemu i imaju 3 vrlo neobične

kupole uz mihrabski zid.

Čifte Minareli medresa-forma medrese je na „L“, a

ovdje je oblik s pojavom iwana i s centralnim

dvorištem i nizom učionica, predavaona je izdvojena i

ima turbe u klopu toga. Bočni prostor gdje su bile

učionice i na drugom i prvom spratu. Aladinova

džamija nije samo organska celina jer je tokom

vremena bila podložna svakakvim promenama. Na

veličanstvenoj propovedaonici prve džamije koja je

napravljena od ebonovine i datira od 1155., postoje

epitafi sultana Mesuta i Klčaslana II, sa imenima

majstora Mengumbertija na njima. U džamiji se

primećuju radovi iz dva različita perioda za koja se mislilo da su obavljeni u skladu sa superiornošću

propovedaonice kao najstarije seldžučko umetničko delo.

Indže Minareli medresa-skroz je drugačije osmišljena gdje je centralni dio prekriven kupolom. Fasada

je jako bogata, taj ornamentalni plašt koji čak ima barokne elemente , bila je ta pletenica koja ide skroz

9

gore i ističe vertikale... Tetime- bile su prostorije koje su bile predviđene za derviše, a pored toga su bile i

prostorije za spavanje, za učitelje i sl...

OSMANSKA ARHITEKTURA:

Periodizacija-1299.-1300. Početak osmanske historije. Gradi se niz objekata koji služe za razne svrhe:

medrese, minareti, hamami, i slično... Graditelji nisu gradili samo džamije već cijele komplekse uz te

džamije (imarete, česme, džamije,-npr. tako je kod nas Gazi Husrev-Beg).

Osman (porijeklom iz Male Azije), nastanjen sjeverozapadno Anadolije blizu Burse, je bio začetnik

osmanske dinastije. Dolazi do preplitanja tri toka, a kasnije i četvrtog.

Rana osmanska arhitektura: Bursanski stil- 1299.-1453.,

*grad Bursa,

Velika Ulu džamija u Bursi ogled je tog radnog stila

(Bursa, Edirne i Istambul su bili glavni centri.). Ulu

(Velika) džamija iz 1421. monumentalna građevina sa

20 kupola, poznata po raznolikosti i finoći svojih

kaligrafskih ukrasa. [2] Yeşil (Zelena) džamija iz

1421. označila je početak čisto turskog stila u

islamskoj arhitekturi, ona je zapravo veliki kompleks,

u kojem se nalazi medresa, biblioteka i šadrvan za

vjernike.

Nema velikog molitvenog prostora, harema, da je

povećan, ovo je tip džamije s mnoštvom kupolica

(nema centralne kupole) i tip hipostalne dvorane s

stubovima, odnosno tip kufa džamije s nizom kupolica. Stupci su vrlo monoliti, vrlo su velikih dimenzija i

unutra se krećemo između njih, nema jedinstvenih prostora. U sklopu džamije (iza mihrabskog zida) se

nalaze najčešće turbe (turbete) čovjeka koji je finansirao džamiju. Pravougaona forma džamije s nizom

kupola je prvi tip, a drugi tip džamije je tip obrnutog slova „T“ i pojava veće kupole i još jedne koja taj

prostor povećava. Trijem s kupolicama je karakterističan za sve džamije i tu su sofe koje također služe za

namaz. Turbe je vrlo interesantna arhitektonska pojava, prvo je podignuto ženi jendog halife koja je bila

kršćanka. Medres je bila s unutrašnjim dvorištem, šadrvanom,

učionicama...

Turbe Mehmeda I-angažovali su se ljudi iz Perzije i oni su radili s

tirkiznom dekoracijom koja je karakteristična za Iran, i još su radili

gleđesanu opeku i dekorišu cijelu spoljašnost s time. Kaligrafija je vrlo

važna i jaka odlika ove umjetnosti, a vrlo je važna u cilju pismenosti i jako

je teška...

*Edirne-u građevinama su se gradili vrlo veliki monoliti, stupci, to je bio

odraz koliko je to veliko samo u odnosu na čovjeka. Ubacivao se kao

10

crveni mermer koji se kombinovao sa bijelim i postaje karakterističan za arhitekturu.

Uc Serefeli džamija- ima tip dvorišta koji je okružen

trijemom, ima kupolu koja ima dva potpornika i to

pokazuje koliko se samo kupola povećava, kako dobija

bolje proporcije kao i sama građevina. Poznate džamije u

turskom gradu Edirne - Selimija, Uc Serefeli i Eski,

uveliko doprinose razvoju turizma, a posebno vjerskog

turizma, u ovom gradu.Ove džamije su dobile posebno

na važnosti otkako je nastupio sveti mjesec za

muslimane, mjesec ramazan. Kako su tri džamije blizu

jedna drugoj, ovo mjesto u Edirneu se zove "zlatnim

trokutom". Stanovnici često znaju reći da posjetitelji nisu

upoznali Edirne ukoliko nisu vidjeli pomenute tri

džamije. Džamija Selimija, koja je izgrađena naredbom sultana Selima II, pet stotina godina služi kao

primjer tursko-islamske umjetnosti. Džamija Mimara Sinana stoljećima je otvorena i u službi vjernicima.

Drugo djelo "zlatnog trokuta", džamija Uc Serefeli specifična je po tome što je to prva džamija u kojoj je

napravljeno dvorište sa trijemom. U ovoj džamiji, tri osobe se mogu penjati na munaru istovremeno, a da

se pritom ne sretnu. Temelje ove džamije bacio je Muslihiddin Aga 1537. godine, a izgradnja je trajala

deset godina.

*Istambul-vrlo važan centar, danas glavni privredni i poslovni centar Turske, pored glavnog grada

Ankare.

Mehmed el-Fatihova džamija-prije su na tim mjestima bile crkve i u to vrijeme su se na njihovim

temeljima gradile džamije. Nije izvorni objekt iz tog perioda, jer je pretrpio puno modifikacija. Džamiju je

radio carski arhitekta (kao što je i našu Begovu džamiju), šema je dosta čišća, a džamije su popratne s

nizom medresa, to su ogromni kompleksi. Već su igličaste munare, vidi se stupnjevanje volumena što jako

podsjeća na Aja Sofiju.

Džamija Sultana Bajazita-turbeta su bila iza mihrabskog zida džamije, isto je „obrnuta T“ osnova s

dvorištem. Tu se već pojavljuje šema Aja Sofije, velike kupole s dvije pod kupole, trijem s kupolicama...

*Mimar Sinan-bio je veliki arhitekt i umjetnik; prvobitno je bio janičar i mnogo je putovao po svijetu i

boravio na potpuno različitim mjestima i gledao na koji način se tamo radi, pravio je skice i mnogo naučio

i ostvario to znanje i širinu. Radio je za 4 sultana i izgradio

preko 330 objekata, a za Mehmed-pašu Sokolovića je radio

poznati most na Drini (ćupriju na Drini), 1539. je imenovan za

glavnog arhitektu carstva.

Šehzade džamija-već prikazuje zreli klasični stil osmanske

arhitekture, to su njegova početnička djela, vrlo su bitne

proporcije. Ovdje je jedan simetričan koncept, simetrično

dvorište u odnosu na cijeli prostor. Konstrukcija je

piramidalna, opet je prisutno to stupnjevanje, velika je kupola i

11

džamija ima dvije munare. Ta simetrija, tavanice npr., sistem kao kod Aja Sofije s nizom prozora.

Unutrašnjost se dekoriše tim pločicama s raznim dekorativnim elementima, posebno tim plavim

pločicama. Umjetnik je morao da vodi računa o tome da se ta šema nastavlja i ima simboliku Dženneta,

blagodati i sl... Mihrab s nišom u zidu i stalaktitnom dekoracijom nije više dosta plošno riješeno...

Džamija Sulejmanija-je vrhovno djelo,

na najljepšem je mjestu u Istambulu, sa

strane se nalazi niz objekata; s dvorištem

dužina džamije iznosi 110 m. Džamiju

čini skup kupola i lukova koji vodi do

glavne kupole, visoke 55 metara i široke

preko 25 metara. Četiri divovska stuba u

unutrašnjosti podupiru središnju kupolu i

polukupolu iznad kible, a 138 prozora od

obojenog stakla propušta prigušeno

svjetlo. Pandantivi koji nose kupolu

snažno su projicirani na vanjski volumen

čime je stvorena zona u obliku stepenaste

krnje piramide. Kako je donji dio kupole

(pojas s prozorima) zakošen, na krnju piramidu položen je krnji stožac, a na njega, kao najmonumentalniji

mogući završetak – kupola. Kupola nije polulopta, nego je segmentna, pa je čitava masa džamije

oblikovana kao niz geometrijskih oblika prekinutih u svom rastu i tako lišena samostalnosti. Upotrijebljeni

geometrijski oblici su narušeni u svojoj čistoći (u uglove kocke utisnute su tanke mnogostrane prizme, a

nosači kupole su izvedeni u vanjski volumen, dok su stranice piramidalnog dijela kupole stepenaste, a

stožac je po sredini obogaćen vijencem).Rešetkasti zidovi toliko su otvoreni prozorima da su postali

nesposobni da nose kupolu, te su njen teret preuzeli rasteretni lukovi. Lukovi izlaze iz ugaonih pilastara u

visini unutrašnje galerije i penju se do iste visine kao i pilastri.Unutrašnjost je oblikovana kao velik,

jedinstven prostor, prazan i obilato osvijetljen, ali statičan. Oplata od fajansnih pločica pokriva sve plohe

unutrašnjeg volumena i svojim ornamentom naglašeno odvaja plohu od plohe. Te plohe su još i slikarski

istaknute, a biljni motivi ornamenta na pločicama, složeni u apstraktne sheme, nadalje raščlanjuju prostor.

Kažu da je sultan htio da se izgrade zlatne munare, ali pošto je glavni čovjek koji je prenosio izvršenja kao

bio malo gluh, razumio je „četiri“ to se slično izgovara na turskom, pa su izgrađene 4 munare umjesto

zlatne. Ovo su džamije ogromnih proporcija. Klasični stil i

kupole i tambura i sve ostalo je u savršenim proporcijama.

Samo 4 stupca i jedna ogromna kupola-to je bila ta težnja

Mimara Sinana da dosegne proporcije Aja Sofije, tu su i

pandentifi koji su slični Aja Sofiji, ta dva tambura, ti fini

volumeni...

Džamija Selima II-u Edirnu (jedrenu), je rmeek djelo Sinana

gdje je primjenio svo svoje znanje i iskustvo. Njen klasičan

tlocrt turskih bogomolja, primijenjen na varijantama na

tisućama mošeja sagrađenih od 15. do 19. stoljeća, nadahnut je

Aja Sofijom. Ali kako je sjaj Justinijanove crkve trebao biti

12

nadmašen, Sinan je isplanirao građevinu tako da je postavljanjem savršenog kruga na savršeni kvadrat

dobio ozbiljno geometrijsko remek-djelo u kojem ukrasi igraju sekundarnu ulogu. Sve je podređeno

velikom interijeru koji je natkriven kupolama i smislu za uređeni prostor koji on odaje. Za razliku od

Justinijanove katedrale, ispred džamije nalazi se otvoreno dvorište sa stupovima, a sama džamija je u

žarištu grupe građevina u koju spada utemeljitev grob, medresa, bolnica, kuhinje za siromašne i hamami.

Ovaj arhitektonski kompleks bio je novost za islamski svijet i njegova harmoničnost bila je izvanredno

obilježje turskog graditeljstva.Kako je podignuta na platformi na rubu grada, svojim okvirom vertikalnih

linija četiri minareta dominira krajolikom. Minareti koji poput igala paraju nebo, visoki su oko 90 metara,

a široki samo 4 metra. Samo su carske džamije smjele imati više minareta, a Selimija je posebna jer su one

obično imale samo dva. Džamija je također posebna jer ima kupolu koja je veća od kupole Sv. Sofije (što

je Sinan volio da ističe) i iznutra izgleda kao da lebdi nepoduprta. Njezina težina je vješto razdijeljena

preko kruga potpornih zidova i polukopola na osam potpornih stupova (od milja nazvanih – slonovskim

nogama) i seriju lukova ispod njih. Sinan je u Selimiji usavršio ideje i sredstva iskušane u starijim

građevinama i postigao otomanski ideal – postavljanje savršenog kruga iznad savršenog kvadrata. Iznutra

je centralni plan istaknut mujezinom (platformom) u središtu ispod kupole. Prozori sa svakog kata

osvjetljavaju unutrašnjost od kamena boje krema, suzdržane keramičke dekoracije i sjajnih tepiha.

Zbijeniji su volumeni i stupnjevao je tako da je istakao vertikalizam, a 4 munare naglašavaju stremljenje

prema nebesima (broj 4 je inače vrlo bitan u vjeri, simbolika 4 meleka). Građevina izgleda fenomenalno,

savršena je polulopta, prenošenje težine, precizno osmišljeno sve, savršeni tlocrt Selimije. Sve je u

apsolutnoj simetriji, ima centralni objekat, jako je osvijetljeno, ima veliki broj prozorskih otvora...

Džamija Ahmeda I-džamija njegovog učenika koja uopće nije nešto toliko bitna. Jeste lijepa, ali on je

samo ponavljao ono što je njegov učitelj radio tako da nije uveo ništa novo kao što je to radio Mimar

Sinan. Tuv. Je plava džamija zbog svojih pločica.

UMJETNOST MONGOLA

Arapskim zauzimanjem Sinda (712. g.) započinje islamizacija istočne Indije i islamska umjetnost postaje

dominantna na tom području. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski Sultanat (do 1398.).Početkom 14.

vijeka mongolski upad je približio islam Dalekom istoku i obogatio islamsku umjetnost. Iz spoja Mongola

i islama, u Indiji će nastati Mogulsko carstvo. Najočuvanija građevina iz vremena prvog mogulskog

osvajača – Timura (Tamerlana), koji je osvojio i Arabiju, je Timurov mauzolej u Samarkandu, 14. vijek.

To je masivna građevina odbojnih strogih formi, ali osvježen geometrijskim i kaligrafskim ukrasima, kao i

bogatom kupolom s tirkiznim pločicama.U 16. vijeku, sa središtem u Agri i Delhiju i nastaje posebna

indo-islamska umjetnost velebnih džamija , palača, mauzoleja i figurativnog slikarstva.

Za vrijeme vladavine tri cara: Akbara (1555-1603), Jahangira (1603-1627) i Šaha Džehana (Shah Jehan,

1627-1666), čak se i Evropa upoznala s mogulskom slikarskom školom. Akbarova želja za političkim

jedinstvom svih sfera vlasti inspirirala ga je na sakupljanje evropskih umjetnina. Iako su se ortodoksni

13

muslimani u Indiji protivili Akbarovom pokroviteljstvu figurativnih umjetnosti, njegov sin Jahangir je

ohrabrivao indijske umjetnike da proučavaju prirodu i evropsko slikarstvo.Bihtir, Alegorijski prikaz cara

Jahangira na tronu u obliku sata, rani 17. vijek, boja i zlato na papiru, 27,6 cm visoko, Smithsonian

galerija, Washington.

U Alegorijskom prikazu cara Jahangira na tronu u obliku sata, barokni interes za aktuelno (pješćani sat)

ukomponiran je u islamsku scenografiju. Okvirni ukrasi, kaligrafsko pismo i raskošan tepih koji

uplošnjava pozadinu su ostavština perzijske umjetnosti. S druge strane, Figure i pješčani sat su

trodimenzionalni sa sjenama. Jahangir okružen suncem i mjesecom, prima audijenciju muslimanskog

derviša sa bijelom bradom, muslimanskog princa s crnom bradom, evropskog diplomata u zapadnjačkoj

odjeći i umjetnika koji drži sliku. Dva mala anđela koja se igraju u podnožju pješćanog sata su kopirani sa

neke barokne slike. A kupidi iznad njih simbolički predstavljaju slijepu ljubav (kupid sa lukom i strijelom

– ljubav, a onaj sa prekrivenim očima – sljepilo).

Zapanjujuća je činjenica da veličanstvena građevina Tadž Mahal u Agri (1630-1648) nije palača za užitak,

nego mauzolej koji je Šah Džehan podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska skulpturnost

hinduističke arhitekture usklađena sa islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mermerni zidovi,

raskošno dekorirani reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju

tanki poput papira, skoro providni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi

o kupoli koja liči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim vještačkim

jezerom u kojem se građevina ogleda, oivičeno tamnozelenim žbunjem, ističe hladnu bjelinu paviljona na

veleban način. Džingis Kan, vođa Mongola, 1218. šalje svoje poslanike i trgovce u grad Otrar koji je

pripadao Horezmu. Upravitelj grada ih pogubljuje, a Mongoli pljačkaju Otrar i nastavljaju sve do

Samarkanda i ostalih gradova na sjeveroistoku. Džingis Kanov unuk Hulagu Kan između 1255. i 1258.

osvaja Horezam, Bagdad i veći dio Bliskog istoka, a područje Irana postaje ilkanat, pokrajina ogromnog

Mongolskog carstva, a od 1295. postaje nezavisan.Vladari ilkanata bili su zaštitnici umjetnosti i nauke,

koje su se razvijale u najboljoj tradiciji iranskog islama.

Oko 1370. pojavljuje se novi osvajač, Tamerlan, koji nastoji obnoviti Mongolsko carstvo. Samo u

Isfahanu pobio je 70.000 ljudi i izgradio kule s njihovim lobanjama. Nakon njegove smrti (1405.) Iran

ostaje u ruševinama, a Perzija je kroz sljedećih stotinu godina podijeljena na male emirate kojima vladaju

Tamerlanovi nasljednici.

*Invazija Mongola započela je u 13.stoljeću pod Džingis-hanom. Osvojenjem Bagdada 1258.godine

okončan je period Abasidskog halifata (750-1258.) Kad je došlo do provale Mongola u Istočne dijelove,

Seldžuci su tad bili, ali nisu srušili halifat, i halifat je ostao u Bagdadu. Dijele se na rane Mongole (oni su

sružili 1258. godine dinastiju Abasida) i Timuride (oni su spoj mongolsko-turskih plemena, sjedinjenje

etničkih zajendica, dosta su primitivni, u početku unose više azijskih elemenata u islamsku umjetnost.).

Umjetnost Mongola, Ilhani i Timuridi; perioizacija:

-1220.-1260. invazija Mongola na islamske teritorije

14

-1258. Mongoli osvojili Bagdad

-1295.-1304. GAZAN, prvi mongolski han koji je primio islam

-Timur han 1370.-1405.

-1407.-1506. vladavina Timurida

Samarkand i Buhar su bila dva velika centra, a Registan je glavni trg u Samarkandu omeđen je sa tri

medrese: Ulug-bega (1420.), Shir-dor (1635.) i Tillya-kari (1660.) Sve tri imaju monumentalna pročelja –

iwane, ukrašene fajasnim mozaikom. Izgradili su ih Timuridi. Samarkand godine 1220. osvaja Džingis

Kan, a nakon osvajanja Timura Lenka (1370.) postaje prijestolnicom druge mongolske države,

prethodnice Mogulskog carstva koje se prostiralo od Indije do Turske. Tokom 35 godina njegove vlasti

dovodio je umjetnike i zanatlije iz svih zemalja koje je osvojio. Bio je cijenjen kao mudar i darežljiv

vladar, a Samarkand je rastao. Timur je sebi u Samarkandu podigao mauzolej Gur Emir. Timurov unuk

Ulugbeg vladao je 40 godina, tokom kojih je poticao razvoj nauke. Stvorio je visoku školu koja je

okupljala najbolje astronome i matematičare, a naredio je i gradnju opservatorije koja je imala ogroman,

ali izuzetno precizan mramorni sekstant sa lukom dužine 63 metra. U djelu "Putovanja Marka Pola", Polo

opisuje svoja putovanja duž Puta svile, i kaže za Samarkaand da je "veoma veliki i divan grad..." Također

je spomenuo priču o kršćanskoj crkvi u gradu, koja je ostala čudesno stajati i nakon što je njen centralni

potporni stub uklonjen.

Gur i Mir, turbe Timurovo, izgradio unuk

Muhamed Mirza 1490.-prekriveno je

kriškastom kupolom, obloženo je keramičkim

ukrasima (slikarstvo izvedeno u keramici,

koralni motivi, arabeske...). Jednim dijelom je

to propalo, a fino se vidi rana vrsta kufi pisma.

Gur-e Amir je mauzolej koji je azijski osvajač

Tamerlan (danas poznat kao Timur) dao

sagraditi u Samarkandu (u današnjem

Uzbekistanu). Ta je građevina važna u

historiji islamske arhitekture s obzirom da je

poslužila kao model za buduće monumentalne

mughalske grobnice kao što su Humayunov

grob u Delhiju te znameniti Taj Mahal u Agri,

koga su Timurovi nasljednici iz Mogulske dinastije sagradili u sjevernoj Indiji.Timur je grobnicu

namijenio svojim nasljednicima iz dinastije Timurida, ali je u njoj godine 1405. pokopan zato jer se

njegovo tijelo zbog snježnih nanosa i zapriječenih planinskih prijevoja nije moglo odvesti do predviđene

grobnice u Shahrisabzu. Grobnicu je dovršio njegov unuk Ulugh Begh, koji je također u njoj pokopan.

19.6. 1941. je grobnicu otvorio sovjetski arheolog i antropolog Mihail Gerasimov te odnio Timorove i

ostatke njegovih potomaka u Taškent kako bi pokušao rekonstruirati njihov lik. Tri dana kasnije je počela

operacija Barbarossa, zbog čega je nastala legenda o prokletstvu koje će snaći svakoga tko uznemiri

15

Timurov grob. Nakon što je Gerasimov rekonstruirao Timurov lik, posmrtni ostaci su godine 1942.

svečano pokopani po muslimanskim običajima i nedugo potom je došlo do prekretnice u ratu.

Bibi Hanum medresa, sagradio Timur 1399.-

je nazvana po ženi Timura Lenka jer se vjeruje

kako ju je ona dala izgraditi. Ona je jedna od

najvećih građevina Samarkanda, a samo njena

glavna vrata imaju 35 metara visine. Srušena je

u potresu 1897. godine, nakon čega je

rekonstruirana. Sir Dar prikazuje ukrase

stilizovanog sunca, ali i ljudskog lika, rijedak je

primjer apstraktne figuratike u isamskoj

umjentosti. Reprezentativan je ulaz.

Šah zinde / kralj koji živi turbeta -Šah-i-Zinda je mauzolejski

kompleks osnovan u 15. stoljeću kao grobnica Kusam ibn Abasa

(Muhamedovog rođaka), koji je donjeo islam u Samarkand. Tu se

nalaze i grobovi šire obitelji Timur Lenka i Ulugbega. To je

nekropola odnosno kompleks grobnica blizu Samarkanda.

Slikarstvo:

Behzad (1460.-1535.), slikar minijatura, “Rafael Istoka”, u svoje minijature koje su ilustrovale poznata

djela pjesnika kao što su Firdusi, Nizami, kao i savremena, unosio više realizma u predstavi i figurativnih i

pejzažnih motiva. Naročito je pažljivo tretirao detalje: cvijet, list, grane, stijene, vodu... Npr bitka Timura i

egipatskog sultana, poetičnost svijeta i povezanost s prirodom s

historijskim sadržajima...

Monguli-Indija: Mogulski carevi:Babur 1526.-1530., Humajun 1530.-

1556., Akbar 1556.- 1605., Džahangir 1605.- 1627., Šah Džahan 1627.-

1658., Aurangzeb 1658.- 1707.

Cutb al din u Delhiju, 1199.-70 metara je visok minaret, Kutab

minaret ima pet katova jasno određenih balkonima ukrašenih čipkastim

reljefima. U bazi ima promjer 14,3, te se prema vrhu sužava na 2,5

metra. Unutra ima 379 stuba koje prolaze kroz brojne nadvođene

16

valjkaste prolaze. Izvana mu fasadu čine kanelirani polustupovi od kojih svaki drugi ima oštar rub,

izgrađeni od 40 cm debelih opeka i kamena pješčenjaka. Oni su horizontalno podijeljeni trakama s

klaigrafskim natpisima sura iz Kurana, čime minaret dobiva izgled povezanog pruća (ili buketa cvijeća).

Kompleks Kutab minareta čine ruševine drevnih hinduističkih hramova koji su uništeni kako bi se njihovo

kamenje iskoristilo za izgradnju islamskog kompleksa s velikim tornjem u Delhiju u (Indija) koji sa svojih

72,5 m visine predstavlja najviši minaret od opeke na svijetu. Njegova izgradnja je započela 1193. godine

po naredbi Qutb-ud-din Aibaka, prvog muslimanskog vladara Indije, a najviši kat minareta je dovršen

1386. godine za vladavine Firuz Shah Tughluqa. Oko minareta nalazi se nekoliko mauzoleja,

veličanstveni portal Alai-Darwaza (1331.), i 20 srednjovjekovnih građevina i ruševina, koji s minaretom

čine najpopularniju turističku atrakciju Delhija. Kompleks je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske

baštine u Aziji i Oceaniji 2010. godine kao jedan od najranijih i najimpresivnijih primjera indo-islamske

arhitekture.

Tadž Mahal-1632.-1647.- je arhitektonski spomenik u

Agri, gradu u indijskoj saveznoj državi Utar Pradeš, koji se

smatra vrhunskim ostvarenjem mogulskog perioda.Sazidan

između 1632. i 1647. pod nadzorom šaha Džahana (1592-

1666) kao mauzolej za njegovu omiljenu ženu Mumtaz

Mahal, Tadž predstavlja sjajno zamišljenu cjelinu. Sastoji

se od centralne oktagonalne građevine, krunisane

lukovičastom kupolom, čija je ukupna visina oko 75 m i

koja je skoro u potpunosti izgrađena od bijelog mermera;

uz nju stoje dva simetrična zdanja od crvenog pješčara -

jedno na sjeverozapadu a drugo na jugoistoku. Na

sjeverozapadu se nalazi džamija, a na jugoistoku kuća za

odmor. Dimenzije čitavog kompleksa pravougaonog tlocrta oivičenog zidom iznose 300 m x 560 m.

Ispred pomenuta tri zdanja nalazi se ogroman vrt, podijeljen na četiri dijela simetrično raspoređenim

kanalima. Tadž je kraljevski mauzolej za velikog vladara i njegovu omiljenu ženu. Citati iz Kur'ana su

rapoređeni na pažljivo odabrana mjesta. Opći plan i duhovni karakter ovog remek-djela zasnivaju se na

idejama koje su razvili sufijski mistici. Ovaj "San u mermeru", kako ga nazivaju historičari umjetnosti,

sagrađen je na obali rijeke Džamne za Ariumand Banu Began koju je šah Džahan odlikovao počasnim

imenom Mumtaz Mahal, dragi kamen palače. Ona je nakon rođenja osmog djeteta umrla 1629. godine, a

mogul je naredio da se iznad njenog groba sazida grobnica kakvu svijet nije vidio. Stručnjak za

konstrukciju kupole je vjerovatno iz Istanbula, zidari su dolazili iz Delhija i Kandahara, stručnjaci za vrh

kupole su dolazili iz Lahora i Samarkanda, kaligrafi za umetnute zapise iz Širaza i Bagdada, rezbari

cvijeća iz Buhare, vrtni arhitekti iz Kašmira. Više od 20.000 radnika je radilo 17 godina na izgradnji

monumenta.

Umjetnost Safavida, Persija:

Na području Azerbejdžana, u gradu Ardebilu porasla je u međuvremenu moć Ismaila I (1487.-1524.),

potomka perzijskog sufija Safi al-Dina (1252.-1334.). Kao jednogodišnji dječak Ismail je ostao bez oca

koji je bio vođa azerbejdžanskih šiita. Vrlo mlad, kao trinaestgodišnjak, proglašava se 1500. šahom sa

sjedištem u Tabrizu, te ponovno ujedinjava u jedinstvenu Perziju čitava područja današnjeg Irana,

17

Azerbejdžana i Iraka, te dobar dio Afganistana. Na taj način osniva dinastiju Safavida. Širenje Safavida

prema zapadu zaustavit će Osmanlijsko carstvo u bitki kod Haldirana 1514. Nakon sedamdesetak godina

haosa u državi 1588. na prijestolje stupa šah Abas I Safavid, s čime počinje kulturna i politička obnova.

Glavni grad premješten je u Isfahan, koji ubrzo postaje jednim od najznačajnijih kulturnih središta islama.

Procvat je omogućen i sklapanjem mira s Turcima. Za vrijeme safavidske vlasti šiitska verzija islama

postaje službena vjera u carstvu, a Perzija postaje najvećom šiitskom državom u muslimanskom svijetu,

što će Iran ostati sve do danas. Ovo je i razdoblje procvata umjetnosti, posebno slikarstva, s bogatstvom

tema, te arhitekture. Sporazumom s Osmanlijskim carstvom iz 1639. određene su današnje zapadne

granice Irana.

Safavidsko Carstvo je naziv za novovjekovnu iransku državu pod safavidskom dinastijom i jedno od

najmoćnijih Perzijskih Carstava u islamskoj eri. Safavidi su vladali Iranom od 1501. do 1736. godine, a

prilikom njihovog vojno-političkog vrhunca carstvo se protezalo i preko teritorija današnjeg

Azerbajdžana, Armenije, Gruzije, istočnog Iraka, Afganistana, Pakistana, Turkmenistana, Uzbekistana,

Tadžikistana, Rusije i istočne Turske, te istočne obale Arapskog poluotoka.

Sama safavidska dinastija bila je kurdsko-azarskog podrijetla, a njenim eponimskim osnivačem smatra se

Safi-ad-din iz Ardabila. Stvarni utemeljitelj carstva bio je Ismail I., mladi osvajač koji je još kao tinejdžer

pod svoju krunu ujedinio goleme teritorije Velikog Irana i obnovio političku homogenost iranskog

stanovništva regije koje je bilo uzdrmano konstantnim turkijskim i mongolskim prodorima iz pravca

Središnje Azije. U približno dva i pol stoljeća vladavine Iranom, razdoblje safavidske dinastije ostalo je

upamćeno po spektakularnim arhitektonskim ostvarenjima u njihovim prijestolnicama Tabrizu, Kazvinu i

Isfahanu kao i drugim gradovima, po žestokim ratovima protiv Osmanskog Carstva na zapadu i Uzbecima

na sjeveru odnosno savezništvom s Mogulskim Carstvom na istoku, po učinkovitom državnom aparatu i

bankarskom sustavu, te ponovnoj uspostavi trgovačkih veza između Orijenta i Zapadnog svijeta.

Vladavina Safavida važna je i iz vjerske perspektive budući da je šijitski oblik islama postao državnom

religijom koja je utjecala na širu regiju odnosno opstala u Iranu do današnjeg dana. Dinastija je oslabljena

zbog unutrašnjih ratova s paštunskim plemenom Hotaki, a raspuštena je prilikom osvajanja Nader-šaha

koji se proglasio nasljednikom posljednjeg safavidskog vladara pri čemu je osnovao novo, Afšaridsko

Carstvo.

Trg Šah Abasi- u Isfahanu je najznačajnije ostvarenje, tu se i nalazi

Šah Abasova džamija.

Šeik Lutfulah džamija-je isto jako značajna. Obiluje suptilnim

motivima na keramici obrađenim, unutrašnjost je obrađena

fajasnim mozaikom, ima krasnu kupolu, minaret, kaligrafiju s

pismom koje je dosta složenije i nije geometrijsko kao kufi pismo..

18

Ali Kapu paviljon-vrlo je značajan. Iza imaju sjajne sale s nišama, u kojima se održavaju razne

predstave, muzičke, glumačke... Motivi s kojima je obrađen i oslikan su biljni, ptičiji i

životinjski...Osmanaest kolona u hodniku su dekorisano ogledalima i sjajnim motivima i dekoracijama...

Još su bitni most na rijeci Zajenderah i most na rijeci Alhverdi...

ISLAMSKA UMJETNOST U ZEMLJAMA MAGREBA

(Sjev. Afrika i Španija)

Legenda kaže da se nastanak veže tako što se jedan od Emevija spasio i otišao u Španiju. Osvajanje

Španije je završeno 730.godine. Arapi su dosegli Magreb u vrijeme Omejida, ali je njihova kontrola nad

njime bila prilično slaba. Različite islamske "hereze" poput Abasida i šijita, koje su prihvatili neki Berberi,

ubrzo su zbacili kalifatovu kontrolu u ime svojih interpretacija islama. Arapski jezik tek se kasnije u 1100-

ima raširio kao posljedica invazije Banu Hilala (otpustili su ga, ironično, berberski fatimidi radi

kažnjavanja zbog iznevjerenja ziridskih klijenata). Kroz to razdoblje Magreb je varirao između

povremenog jedinstva (kao pod vlašću Almohada, te kratko pod Hafsidima) i uobičajenije podjele na tri

države koje su grubo odgovarale modernom Maroku, zapadnom i istočnom Alžiru i Tunisu. Nakon

srednjega vijeka područje se gotovo cijelo nalazilo pod kontrolom Otomanskog Carstva osim Maroka.

Nakon 19. stoljeća Magreb su kolonizirale Francuska, Španjolska i kasnije Italija. 1030.godine završava

dinastija Emevija i u tih 400-500 godina ima nekoliko faza...

-UMEJADI 755 – 1023, 25, 27. GOD.

-MULK AL TAWA’IF 1027. – 1090.

-MORABIDI 1090. - 1147.

-AL MOHADI 1147. - 1212.

-NASRIDI 1232. - 1492.

Velika džamija u Sevilji-koja je porušena, samo ej munara ostala orginaln, a ostatak je nadograđen i

napravljena jedna barokna katedrala. Džiran-dvostruki sistem lukova koji se preklapaju, transformirani

arapski luci u nekim djelima literature...

Nasridi-su posljednja i najvažnija dinastija.

Najvažniji objekat je Al kala Al hambra-

arapski: , Al-Ḥamrā' , doslovno

"crvena"), u svojoj kompletnoj formi je bila

Calat Alhambra ( , Al-Qal'at al-

Ḥamrā' , "crvena tvrđava"), je kompleks

sastavljen od od palate i tvrđave konstruiran

sredinom 14. vijeka, od strane maurskih

vladara Emirata Granada u Al-Andalus-u,

zauzimajući vrh brda Assabica na

jugoistočnoj granici grada Granada, sada u

autonomnoj zajednici Andalusia, u Španiji.

19

Maurske palate Alhambre su sagrađen za posljednje muslimanske emire (vladare) u Španiji, dvor dinastije

Nasrida. Nakon Rekonkviste od strane Reyes Católicos ("Katoličkih monarha") 1492., neki dijelovi su

korišteni od strane kršćanskih valdara. Palata Karla V, koju je sagradio Karlo V, car Svetog Rimskog

Carstva 1527., je umetnuta u Alhambru, u okviru utvrđenja Nasrida. Nakon što se dozvolilo da bude

zapuštena vijekovima, Alhambra je ponovno "otkrivena" u 19. vijeku od strane evropskih naučnika i

turista, pa je tada počela i rekonstrukcija.To je sada jedna od glavnih turističkih atrakcija Španije,

pokazujući najpoznatiju i najvažniju građevinu islamske arhitekture, zajedno sa kršćanskim zgradama i

baštenskim intervencijama iz 16. vijeka i poslije.

Ima kulu ambasadora, dvorište mirti, dvorište lavova, prvo, drugo dvorište, sultanove odaje...Trombama

se iz kvadratnog prelazi u kupolasti prostor, a gore je više zvjezdati prelaz, stalaktitska dekoracija...

Detalji su plastične dekoracije s slovima, forme teku u beskraj, nema nešto konkretno definisano...

Dvorište lavova (ima ih 12) sa finim stubićima, trijemom ispred svake prostorije i fontane imaju, sve je

prekriveno izvanrednom gustom plastikom...

Zapadna umjetnost, Evropska umjetnost

Zapadna umjetnost je izraz za umjetničku produkciju zapadne Europe i Sjeverne Amerike koja ima

korijene u umjetnosti Antičke Grčke i Rima, te se karakterno razlikuje od istočne umjetnosti Bizantskih i

Islamskih korijena, kao i od Indijske, Kineske, Japanske, Afričke umjetnosti i umjetnosti pretkolumbovske

Amerike. Ovaj pojam se često poistovjećuje s razvojem povijesti umjetnosti, osobito u odnosu na

umjetnička razdoblja, stilove i pokrete koji su se javili na području zapadne Europe i sjeverne Amerike, a

koji su bili presudni za današnju svjetsku umjetnost.

Srednjovjekovna obnova umjetnosti se javila u razdoblju tzv. karolinške i otonske renesanse, ali je svoj

procvat doživjela za vrijeme prvog europskog stila - romanike. Tijekom romanike došlo je do razvoja

arhitekture, kiparstva i slikarstva do te mjere da se po prvi put nakon klasične antike postiže napredak u

likovnom izrazu i brojnosti likovnih djela, no pod snažnom dominacijom feudalaca i osobito Crkve.

Naime, u to vrijeme došlo je do religioznog optimizma koji se očitovao u intenzivnoj gradnji, ponajviše

crkava. Najprije se javila kao skup istih odlika crkava na putu svetog Jakova, a potom se proširila

ostatkom Europe. Žarišta kulturnog i umjetničkog života bili su samostanic u kojima su sačuvana mnoga

antička znanja i prepisivanjem knjiga sačuvala se pismenost.

Razdoblje razvijenog srednjeg vijeka kada jačaju gradovi s razvijenim obrtima i trgovinom, pod zaštitom

snažne središnje kraljevske ili republikanske vlasti, nazvano je gotikom. Taj razvoj je doživio vrhunac u

reprezantativnoj arhitekturi, prostornom oslobađanju kiparstva i novim svjetovnim motivima u slikarstvu.

Znači javljaju se dva stila: romanika i gotika.

Romanika (romanički stil) je stil u europskoj umjetnosti koji traje otprilike od 1000. do 1250. Dok su

prethodne umjetnosti (Karolinška i Otonska) bile izrazito dvorske, romanika se raširila cijelom zapadnom

Europom bez jedinstvenog centralnog izvora. Područje rasprostiranja ove umjetnosti je od sjeverne

Španjolske do Rajnske oblasti i od Škotske do srednje Italije, a najbogatije se razvija u Francuskoj. Izraz

“romanički” potječe od izraza “rimski”, jer je način građenja čvrstih masivnih crkava sa bačvastim

20

svodovima vrlo sličan rimskom. Kamen je glavni građevinski materijal, a dimenzije se povećavaju sa

usavršavanjem tehnike izgradnje.

Pojava monumentalne skulpture je vezana doduše za arhitekturu, ali je monumentalna, ekspresivna i

vrijedna pažnje. U Istočnoj Evropi su vrlo rijetki primjeri, tu su uglavnom vladali oblici rusko-bizantske

arhitekture. Glavna odlika romaničke umjentosti je romanička crkva/katedrala, koja vodi porijeklo od

ranokršćanskih bazilika.

Neke od njih su pregrađivane i pretvarane u romaničke (od starokršćanskih), ima neki stilski kontinuitet

od ranijih vremena, nije skroz nanovo stvoren pravac... U Romanici dolazi do velikog procvata

građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom

graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost,

kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i

figuralnim motivima. Na skulpturi romanike, još uvijek vezane za arhitekturu, javlja se ponovo, prvi put

nakon kasne antike, jak osjećaj za plastično, a u obradi detalja težnje za shematiziranjem. Romaničko

slikarstvo (kao i kiparstvo) vezano je uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj,

tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci).

Za romaničko slikarstvo (kao i u kiparstvu) vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su:

plošnost i linearnost, vertikalna perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema,

odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje: ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa).

Jedna od značajnih građevina je crkva Sv.Petra u Rimu-Bazilika sv. Petra jedna je od četiri papinske

bazilike ili velike bazilike u Rimu Bazilika sv.

Petra je najistaknutija građevina u Vatikanu.

Njena kupola je dominantna na liniji horizonta u

Rimu. Najveća je crkva na svijetu, pokriva

područje od 2,3 hektara. Jedna je od najsvetijih

mjesta kršćanstva; u njoj se nalazi grobnica sv.

Petra, koji je bio jedan od dvanaest apostola i

prema katoličkoj tradiciji, ujedno i prvi biskup u

Antiohiji, a kasnije prvi biskup u Rimu, prvi

papa. Iako Novi zavjet ne spominje Petrovo

mučeništvo u Rimu, katolička tradicija na

temelju spisa crkvenih otaca, smatra da je

njegova grobnica ispod oltara. Iz tog razloga, mnogi pape iz ranih godina Crkve bili su pokopani u

bazilici. Šema je preuzeta iz crkve Sv.Apostola, sva je prekrivena mozaicima i radili su je bizantijski

majstori...

Romaničke crkve nastaju iz preromaničkih (9.-10. st.), a prava romanika nastaje u 11.-12.st., a gotika se

javlja u 12.st. negdje do 14. St. Bilo je osam križarskih pohoda koji su značajni u nastajanju ovih pravaca,

a Papa Inočet je rekao da će on okupiti križare i da će ih mletački dužd prebaciti brodom i to su i uradili...

Ono što je važno jeste da se veliki broj ljudi okreće vjeri, živi duhovnim načinom života, bavili su se i

radom, podizali objekte, crkve, tako nastaju romaničke crkve. I kasnije, franjevci koji su iz perioda gotike

21

su bili prosti, siromašni, jendostavni ljudi, radnici... To je vrijeme stvaranja monaških zajednica,

samostana (gradovi u malom), pojačavanja vjere...

Katedrale/crkve su bile jednobrodne, trobrodne, a ima ih i petobrodnih. Srednji brod je dva puta širi od

bočnih brodova, a dijelovi se završavaju apsidom polukružno gdje se nalazi oltar. Taj dio je presječen

transeptom, križom... Srednjem brodu odgovara sam oltarni prostor s trpezom, a oko toga se oblikuje

deambolatorijum/hodnik, koji odgovara poprečnim brodovima. Oko njega se razvijaju radijalno

postavljene apside s malim oltarima. Martiriji-mjesta mučeništva, na tim mjestima su podizane te crkve i

veliki hodočasnički objekti. Apsidole/male apside su stajale unutar crkve, a tu je bilo i zatvoreno dvorište,

transept (tu je podizan toranj/kula)... Romanički luk je polukružan sa zrakastim spojnicama, preko njega se

prebacivao kameni svod ili ravna drvena tavanica. Tu konstrukciju su držali stubovi bez entazisa, a sve je

to preuzeto i vuče korjene iz antike.... Krstasti svod se dobije ukrštavanjem dva svoda. Trompe ili

pandentife dobiju se prelaskom iz kvadratne u kružnu konstrukciju gore. Gotički luk za razliku od

romaničkog, koji je polukružan, je prelomljen.

Kao i kod antičke bazilike na poprečnim brodovima su bili prozori odakle je dolazila svjetlost. Stubovi su

višelisni, kompaktna je masa u pitanju. Stubovi koji se kasniej usložnjavaju i postaje konstrukcija više

stubića...Postoji nekoliko različitih faza/škola/razvoja:

Toskanske/firentinske škole:

Najbolji primjer je San Miniato al Monte (Sv. Minijat na

planini) je bazilika u Firenci u centralnoj Italiji, smještena na

jednoj od najviših točaka grada. Smatra se jednom od

najboljih primjera romaničkih građevina u Toskani i jednom

od najljepših crkava u Italiji. Geometrijski uređenu mramornu

fasadu se najvjerojatnije počelo graditi1090. godine, iako su

gornji dijelovi završeni u 12. vijeku ili kasnije, kada je

gradnju financirala firentinska Arte di Calimala (ceh trgovaca

suknom), zadužena za održavanje crkve od 1288. (orao na

vrhu fasade je njihov simbol).Mozaik Krist između Djevice i

sv. Minijata je napravljen 1260. Zvonik se srušio godine

1499. te je 1523. počela gradnja novog koja nikada nije bila dovršena.

Za vrijeme opsade Firence 1530. je korištena kao artiljerijski položaj te ga je Michelangelo obložio

madracima kako bi ga zaštitio od neprijateljske vatre.Unutrašnjost crkve je neobična, s korom na platformi

iznad kripte, koji predstavlja najstariji dio crkve. Pod datira od 1207. Središtem nave dominira Cappella

del Crocefisso (Kapela križa), koju je napravio Michelozzo 1448. Prvotno se u njoj nalazio čudotvorni

križ koji se danas nalazi u Santa Trìniti a ukrašen je od Agnola Gaddiuja. U kripti postoje ukrasi od

terakote koje je napravio Luca della Robbia. Završena je oko 1150.godine, sa polihromnom fasadom,

izidana ciglom, a onda obložena pločama u dvije boje. Plan bazilike je trobrodna građevina, arhajično

svjedoči o starijim oblicima, stubovi su četverolisni i povezani lucima, nema tavanice, a u enterijeru je

vrijedan mozaik od obojenog mermera...

22

Baptisterij firentinske katedrale, Cattedrale di Santa

Maria del Fiore-Ispred katedrale nalazi se krstionica

koje ima korijene još u ranokršćanskom 5. stoljeću, ali u

današnjem obliku je izgrađena u Romanici (11.-12.

stoljeće). Eksterijer oktogonalne građevine prekriven je,

tipično romaničkim, inkrustracijama zelenog i bijelog

mramora. Kupola je utvrđena i učvršćena gornjom

galerijom iz 13. stoljeća. Unutrašnjost osmerokutne

građevine ima toskanske geometrijske ukrase u

višebojnom mramoru na dva nivoa; donji s korintskim

stupovima i gornji s uskom galerijom s arkadama.

Posvećena sv. Ivanu Krstitelju služila je kao Firentinska

katedrala sve do 1128. godine.

Troja brončana vrata koja sa tri različite strane vode u

krstionicu su priznata remekdjela sama po sebi. Južna

vrata je od 1330. do 1336. izradio Andrea Pissano s 28 kvadrata koja predstavljaju scene iz života Ivana

Krstitelja i alegorijske figure kardinala i teoloških vrlina. Sjeverna vrata, koja je 1402. godine izradio

Lorenzo Ghiberti, su inspirirana postojećim južnim vratima; ona također sadrže 28 ploča koja

predstavljaju scene iz Novog zavjeta i Djela evanđeoska. Reljefi su zanimljiva mješavina gotičkog

naturalizma i renesansne ljupkosti. Najslavnija - istočna vrata, tzv. "Rajska vrata", su također djelo

Ghibertija (1425.-1452.), ali je na njima majstor bio odvažniji u uporabi perspektive, visokog i plitkog

reljefa i portreta, te se ona smatraju prvim djelom novog stila - Renesanse. Ova najbogatija i najurešenija

vrata prikazuju veličanstvene scene iz Starog zavjeta, ali u okviru, pored biljnih i životinjskih motiva,

nalaze se brojni likovi (24 figure proroka i sibila, te 24 [[medaljon]a s bistama umjetnika, njegovih

suvremenika).

San Lorenzo- je tlocrtno tipična trobrodna bazilika latinskog

križa sa transeptom (poprečni brod). U transeptu bazilike se

sa lijeve i desne strane nalaze; Stara i Nova sakristija. U

nastavku glavnog broda bazilike je kasnije dograđena Kapela

vladara s oltarima, koja po svojim dimenzijama značajno

odskače od ostalih prostora crkve, njena kupola nadvisuje sve

ostale dijelove bazilike. Uz Baziliku San Lorenzo je

samostan u kojem se nalazi knjižnica Medici-Laurenziana.

San Lorenzo je bila prva firentinska ckva, izgrađena u

novom, renesansnom stilu - uzor za kasnije gradnje,

izgrađena po projektu Filippa Brunelleschija (Stara sakristija i preuređenje bazilike). Kasnije dogradnje -

Nova sakristija i knjižnica Medici-Laurenziana napravljene su po projektu Michelangela. Na mjestu San

Lorenza, stajala je starija crkva iz 4. stoljeća [1] koja je kompletno obnovljena u romaničkom stilu u 11.

Stoljeću.

Brunelleschi je neobično spretno - gotovo naučno precizno iskombinirao stare romaničke elemente crkve,

polukružne lukove, koje nose monolitni stupovi, sa elementima iz klasične antike - korintski kapiteli,

23

rebrasti pilastri, ukrasni vijenci. Harmonično je kombinirao kontrast između ukrasne plastike - koja je

isklesana iz tamnog plavo-sivog mramora (pietra serena) i bjeline zidova. Glavni brod ima ravan

kasetirani strop, ukrašen s četiri medičejska grba. Bočni brodovi imaju okrugle prozore, a glavni monofore

koji crkvi daju dovoljno svijetla za pravi ugođaj oplemenjenog prostora.

U unutrašnjosti San Lorenza nalaze se brojne vrijedne umjetnine između ostalih: Dvije Donatellove

propovjedaonice, koje stoje na jonskim stupovima sa reljefima prizora iz Kristova života. Te

propovjedaonice je Donatello počeo klesati u zadnjim godina svog života - tako da ih nije uspio dovršiti,

već su to napravili njegovi učenici. Ta kiparska djela, karakteriziraju duboki reljefi koji potenciraju

plastičnost likova. Tabernakul Desideria da Settignana iz 1461., kiparsko je djelo koje svojom kvalitetom

stoji uz bok Donatellovim propovjedaonicama., - on je kasnije postao uzor koji su imitirali brojni kipari

Oltarna slika Filippa Lippija Navještenje iz 1437. Marijino vjenčanje, slika manirističkog slikara Rossa

Fiorentina iz 1523. Na mramornom podu ispred glavnog oltara je polikromna inkrustacija - krug unutar

kvadrata sa medičejskim grbovima na uglovima - ta ploča označuje grobnicu Cosima Medicija koji je

pokopan u kripti bazilike.

Bizantska škola:

Kompleks katedrale u Pizi-

Katedrala uzašašća sv. Marije je

započeta 1064., a posvećena je u

1118. god. Ovaj biser toskanske

romaničke arhitekture je

petorobrodna bazilika s

trobrodnim transeptom. Fasada je

od sivog mramora i bijelog

kamena s inkrustracijama šarenog

mramora, a ukrasio ju je s četiri

galerije nižućih arkada majstor

Rainaldo. Na portalu su dvoja drvena i središnja brončana vrata s prizorima iz Isusova života koje izveo

Bonanno Pisano. Unutrašnjost je popločana bijelim i crnim mramorom, korintski kapiteli su ratni plijen iz

džamije u Palermu (1063.), a svod je pozlaćen, dok je kupola oslikana freskama. Apsida je ukrašena

mozaicima Cimabuea, a unutra je i slavna mramorna romanička propovjedaonica koju je izveo Giovanni

Pisano. Nakon požara 1595. god. ukrašena je slikama umjetnika kao što je Andrea del Sarto. U katedrali

se nalaze grobovi sv. Rainerija, sveca zaštitnika Pise, cara Henrika VII. i pape Grgura VIII., ali i relikvije

tri sveca vezana za križarske ratove (Abibo, Gamaliel i Nikodem). Katedrala je imala odlučujuću ulogu u

određivanju početka pisanske Nove godine. Naime, od 10. st., pa sve do 1749. god. kada je reformiran

toskanski kalendar, Pisa je koristila svoj kalendar koji je imao 9 mjeseci, a godina je započinjala na

Gospino Uzašašće, 25. svibnja. Točan trenutak Nove godine bio bi kada sunčeva zraka, točno u podne,

kroz prozor s ijeve strane katedrale, obasja jajastu policu iznad propovjedaonice Giovanija Pisana, na

desnoj strani katedrale. Vjeruje se da je Galileo Galilei utjelovio svoju teoriju o kretanju klatna gledajući

ljuljanje lustera koji je visio sa svoda glavnog broda katedrale. Taj luster, manji i jednostavniji od onog što

se danas nalazi na njegovom mjestu, čuva se u kapeli Aulla groblja Camposanto. Katedrala se, poput

mnogih građevina u Pisi, također znatno ukosila, kao i poznati toranj.

24

Plan je latinski križ, petobrodna je

građevina, ona je najljepša,

najsloženija, fasada je izvedena

oblogom, a polovinom 12.st. je

dograđena. Pročelje je vrlo složeno,

zapadna fasada ima 5 zona, prva ima

sedam arkada s tri portala, iznad toga

su 4 nivoa/reda sa po više arkada. I

bočne fasade su podijeljene visinski.

U enterijeru je visok i širok srednji

brod čiji su stubovi povezani lucima i

nose bifoe pod arkadama.

Portelji San Rijeri-vrata, sam baptisterij koji je ispred katedrale uradio je Diotisalvi. Krstionica je jače

ukrašena od katedrale, ali su slične horizontalne podjele u prizemlju visoke slijepe arkade. Ima i galerija.

Romanika je dobila završnicu gotičkim elementom. Kampanile/zvonik iz 1173.(krivi toranj) djelo je

Bonana Pisana iz Pize. Cilindrični toranj kružne osnove ukrašen je arkadama u stilu katedrale, a ima i

galerije. Ima sedam etaža i još dodatnu etažu zvona koja je dodata sredinom 14.stoljeća.

Lombardijska grupa:

San Amrođo u Milanu-je najzanačjniji. Iz druge polovine 12.stoljeća je, a započet 110.godine. I vodje je

ranokršćanska bazilika prerađena u ovo vrijeme. Trobrodna je građevina sa tročlanim oltarnim prostorom

koji odgovara trobrodnom prostoru. Na zapadnoj strani je zatvoreni trijem i ima osmougaona kupola, i dva

kampanila na krilima pročelja. Kupola je ispred oltarnog pročelja.

Sicilijanska grupa:

Dvorska kapela Palatina u Palermu 1132., Malterani (isto u Palermu) 1143., Katedrala u Montrealu 1174.,

San Kutaldo...

Francuska:-Tu ima više škola.

Normandska škola-Senetijen u Kaenu 1166., isto je trobrodna građevina sa asimetričnim transeptom. S

jedne strane ima tri traveja, a s druge strane dva traveja. Na križištu su četiri stupa, snažna kula, oko 1200.

Godine gornje skulpture kule i stupva su dograđeni i imaju više gotičkih elemenata.

Burmandska škola-Sen Peter, vrlo složeni monološki centar, ima klini 1, klini2 i klini 3. Veliki dio tog

klinija je propao u toku francuske revolucije (jer su ih smatrali neradnicima). Sen Madlen (1120 god.) isto

pripada.

Provansanska škola-Sen Trofino, ima dosta antičkih elemenata, 1050.godina.

Notre Dame la Grand u Polatijen Kontavan-trobrodna je građevina, ima asimetričnu osnovu, kula je

ispred oltarnog prostora. Fasada je raščlanjena i jako bogata skulpturno i arhitektonski raščlanjena. Sen

25

Senin u Tuluri- monumentalna građevina, petorodna sa trobrodnim transeptom. Santijago del

Kampostel-u Španiji (1077.-1128.) U Njemačkoj je značajna Rajnska škola i građevina Sen Panteleon u

Kelnu i Sen Mihael u Gigelshajnu...

Romanička skulptura:

Uglavnom je vezana za arhitekturu. Taj program koji se vezuje, princip na koji se oblikuje, sve je pitanje

kršćanske doktrine. Ljudi su uglavnom bili nepismeni, nije bilo puno pismenih, bila je klasa kraljeva,

plemića i uglavnom su noi bili pismeni i educirali se...

Katolička crkva i stil romanike (Zapadna Evropa), program kojim se želi običnom čovjeku uliti povjerenje

prema doktrini, Isusu i drugom, na jedan način da ih se želilo prepasti. Romanička skulptura je vrlo važna

zbog toga što se stalno pominje ta tema i slika Suda. Umjetnik je imao zadatak da s obe strane predstavi

ljude koji idu u Raj i Pakao, i to je automatski ta poruka da se prepadnu ljudi. U centralnom dijelu je Isus,

on je najveći (u bademastoj školjci-simbolika nebeskog svoda), opet je prisutna ta hijerahija, figura je

plošna, vrlo je fatalno i fantastika, proporcije nisu baš usklađene, prisutne su apstrakcije formi,

predstavljen je u formi suca koji sudi. Opet je pojava te slike Suda...Također su slike i prikazi kako su

mučeni oni koji odu u Pakao, kako izgledaju čudovišta, ljudi sa zmijama, žabljim ustima i sl...

Prisutna je podjela na zone, tu su ti izabrani vrhovni anđeli, grad izabranih (Jeruzalem), a s druge strane su

demoni koji mjere dušu. Timpanon s polukružnim lukom se također nalazi tu, a unutar je loneta koja je

stilizovana. Na timpanonu umjentik je stavio svoj potpis. Stub u sredini je služio kao orjentir jer se prema

njemu modelirala vrlo važna skulptura, a doratnici su bili sa strane. Nem auglavnom dubokog reljefa,

volumena, ali se predstavljalo na neki nespretan način, gornji dio je ako frontalan, a donji bočno

prikazan... Arhivolte-polukužni žljebovi koji uokviruju sve to, s njima se poklapaju prizori iz Sv.pisma...

Saint Pierre u Moissacu- Jednobrodna građevina

sa trnseptom i apsidom.Brod ima sedam traveja.

Klaustar ima stubove sa bogato ukrašenim

kapitelima koji odražavaju uticaj islamske

umjetnosti. Trideset kapitela je ukrašeno

ornamentikom, a pedeset figuralnim

kompozicijama. U timpanonu južnog portala iz

1125-1130.g. je prikaz Krista u apokalipsi. U

središtu kompozicije je figura Krista koji je

okružen anđelima i figurama 24 starca iz

apokalipse predstavljenih u sjedećem stavu u nizu.

Ovdje se radi kod umjetnika o strahu od praznog

prostora, a kompozicije su simetrične u zonama...

Skulptura na Trimon-se ne ističe svojom trodimenzionalnošću, ali je fina materijalizacija u tom

prostoru, ističe se spiritualna vrijendnost...

26

Notre Dame la Grande u Poitieru-Pojava sa strana te dvije kule, u

centralnom dijelu je lik Bogorodice. Cijelo pročelje je relejfno

dekorisano...

GOTIKA

Gotika se javlja kao reakcija na romaničku arhitekturu. Gotika je umjetničko razdoblje koje je trajalo oko

tri stotine godina, odnosi se na doba kasnog srednjeg vijeka tijekom 13. i 14.stoljeća. Javlja se u

Francuskoj još sredinom 12.stoljeća gdje se reflektira prvenstveno u sakralnoj arhitekturi. Osim u

arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je u skulpturi , vitrajima, freskama , štafelajnom slikarstvu i u

iluminiranim rukopisima. Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, kroz sve vidove umjetnosti

"priča se priča", bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski prizori često su

uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih

poljoprivrednih radova i sličnoga.

Prvim građevinama gotike smatraju se pariška crkva Saint Denis, koju je 1137. godine dao pregraditi opat

Suger , a zatim katedrala u Chartresu. Zapadni portal Chatresa uokviren je skulpturama burgundskih

majstora, koje su ujedno označile razdoblje zrele ili klasične gotike- u harmoničnom spajanju arhitekture i

skulpture. Ca'd'Oro, Venecija, cvjetna gotika iz prve pol. 14.st, stil koji se zadržao do 16.stoljeća.Ranija

romanička crkvena arhitektura bila je obilježena širokim plohama, zbijenošću i masivnošću. Nasuprot

tome, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i "nedokučivom prostoru". Arhitektonski

elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu

građevina. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju visoku prozori, koji ispunjavaju prostor crkve

svjetlošću. Graditelji gotičkih katedrala također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime

crkveni prostor gubi težinu i postaje transcendentalan.Rana gotika obuhvaća razdoblje 12. i početka

13.stoljeća a obilježena je jasnoćom, čistoćom i disciplinom arhitektonskih okvira, koji se još oslanjaju na

romaničku tradiciju. U zreloj gotici dolazi do postupne dominacije skulpture u odnosu prema

arhitekturi.Kasna gotika od 14.stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i

dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima, pojavljuju se ukrasi u obliku plamena ("plamena

gotika"), cvjetova ("cvjetna gotika") i sl.

Najvažnija klasična gotička umjetnost prisutna je na skulpturama koje ukrašavaju zidove katedrala poput

Portala kraljeva (Katedrala u Chartresu). Skulptura koja je u doba romanike i rane gotike bila potpuno u

funkciji arhitekture, tijekom gotike se polako oslobađa iz arhitektonskog okvira i dobiva sve veći značaj.

Crkvena skulptura najčešće prikazuje tri glavna motiva: svakidašnji život (godišnja doba, mjeseci važni za

poljoprivredu); moralni život (borba kreposti i mana), i misaoni (slobodni život, preuzet iz antike).

Skulpture svetaca, kraljeva, alegorijskih i drugih likova na portalima katedrala daju najbolji primjer

umjetničkog razvoja koji je prethodio potpunom oslobađanju skulpture u renesansi. Kiparski motivi gotike

su prvenstveno ograničeni na crkvenu skulpturu s religijskim i moralizatorskim prizorima. No ovo doba

27

donosi i pojavu prvih individualnih portreta i autoportreta, najčešće crkvenih građevinara i kipara te

pokrovitelja umjetnosti. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom, a prigušen utjecaj klasične

antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza, naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom

oblikovanju draperija prikazanih likova.

Poznato nam je postojanje plemena Goti, ali ono nema nikave veze s nastankom gotike. Ali ima veze s

Đorđe Kazarijem. On je smatrao da je to barbarski naziv i sam je nazvao tim imenom.

Opat Suger je bio izuzetno moćna i uticajna ličnost, dinamičan čovjek sa sklonošću za luksuzom.Njegova

gotička dogradnja crkve postala je uzor drugim građevinama. Fasada datira iz 1137/1140 .g .i prvi je

primjer monumentalne skulpture sintetizovane s arhitekturom.Rješenje kompozicije zapadnog pročelja s

tri sprata, tri portala i dva tornja od kojih je sačuvan samo južni postaće standard za gotičke fasade.

Između 1140. i 1144. Suger je renovirao karolinšku apsidu i izgradio novi kor. Sačuvani su deambulatorij

i sedam radijalnih apsidiola. Novi arhitektonski koncept, (svjetlosti i prostora) je realiziran. Zidovi su

zamijenjeni velikim prozorskim površinama što je omogućeno sistemom potpornih stubova koji se nalaze

između radijalnih apsidiola.

Obnovu crkve 1231.g. radio je Piere de Montereau. Dodao je elemente visoke gotike .

Saint Denis- Bazilika Sveti Denis, izgrađena u XII veku, prva je crkva u gotskom stilu i služila je kao

grobnica francuskih kraljeva. Obnova crkve je bila 1231.godine.

Također je vrlo bitna crkva u Reimsu. (Katedrala Notre-Dame u

Reimsu) Crkva ima križni tlocrt i da bi se osigurao prostor za krunidbene

svečanosti koje su se na tom mjestu održavale od 496. godine, prošireni

su glavni brod, pobočni brodovi i istočni dio da obuhvate transepte.

Osjeća se tendencija kratkoće, širine, simetrije i kompaktnosti. Transepti

se neznatno ističu, a glavni brod ima dvostruke pobočne brodove.

Deambulatorij (pobočni brod koji okružuje oltar) i kapele se radijalno

šire tvoreći na istočnom dijelu tipičnu francusku zaobljenu

apsidu.Svečana, suzdržano ukrašena unutrašnjost sugerira bezgraničnu

visinu i prostran glavni brod. Red snopastih (svežnjastih) stubova

poredanih duž glavnog broda dugog 140 metara privlači pogled na križne

svodove visoke 38 metara. Reimski graditelji upotrijebili su klasični

raspored arkada, triforija i visoko postavljenih prozora, ali umjesto

jednostavnih prozora sa šiljastim lukovima kao u katedrali u Chartresu

primijenili su dvostruke šiljaste lukove i na razini pobočnih brodova i visoko na razini glavnog

broda.Rozeta s vitrajima iznad vrata zapadnog pročelja zamjenjuju tradicionalni zabat "razgrađujući" zid

obojenim svjetlom. Vještina ugradnje vitraja u tanke kamene okvire (mullions) doživjela je savršenstvo

upravo u Reimsu.Katedrala u Reimsu glasovita je po svom složenom sustavu elegantnih potpornja koji

podupiru i rese kipovima ukrašeni eksterijer. Na zapadne tornjeve visoke 82 metra nikada nisu dodane

krovne kape.Čvrsta konstrukcija ove katedrale svjedoči o vještini visokogotičkih majstora zidara

(masona); za Prvog svjetskog rata izdržala je bombardiranje od oko 3,000 granata.Na zapadnim portalima

katedrale nalazi se gotovo 500 isklesanih likova od kojih su neki veći od prirodne veličine. Najprije su

28

klesani u tradicionalnom strogom stilu izduženih figura (danas vidljiv na skulpturama desnog portala), a

kasnije (osobito u rekonstrukciji nakon požara u 14. stoljeću) u stilu tzv. reimske skulpture s klasičnim

pozama i životnijim pokretima (danas vidljiv na skulpturama lijevog portala).

Bitna je faza između 1140.-1144. Kad se prvi put javlja taj sistem gotičkih građevina. Mijenja se donja

struktura, transept je dole, a kor je konstrukturni dio, a ima i deambolatorij, a samo veoma male mase su

nosivi zidovi... Ljudi su otkrili jedan novi način konstrukcije, npr. samo 3 konstruktivna elementa su bila

dovoljna da bi podigli jako visoke građevine. Postojale su i kripte-podzemne građevine...

Najveća odlika gotičkih građevina je oštri prelomljeni luk koji direktno prenosi težinu i nije samo jako

dekorativan već i jako efikasan. Ovdje je križno rebrasti svod koji je također jako bitan, jer se

ukrštavanjem 2 bačvasta svoda isto težina prenosi u zemlju. Treći element su kontrafori (potporni

stubovi) koji podupiru cijelu građevinu. Težina gornjeg dijela katedrale se prenosi preko kontrafora u

zemlju.

Reimsu crkva je cijela presvedena tim križno rebrastim svodom, puno je prozračnija, visina prozora je

viša, da budu ogromni prozori (po 9-10 m) i unutrašnjost je jako osvjetljena. Isto je interpretacija

Sv.Pisma, nebeskog Jeruzalema ( s 12 vrata-vrlo je simboličan taj broj)... Vitraže- su užasno teška

tehnika, te metalne trake koje se tope i uklapaju u jednu cjelinu.

Notre Dame u Parizu- Petobrodna građevina sa jednobrodnim

transeptom i apsidom s dvostrukim deambulatorijem. Dužina crkve

je 130 m, širina 48 i visina 36 m. Tornjevi na zapadnom pročelju

imaju visinu 69 m.Crkva se nalazi u središtu grada na otoku Ille de

la Cite gdje su se nalazili galo-romanski hram i karolinška

crkva.Izgradnja Notre Dame je započeta 1163. g. za vrijeme Louisa

VII. Biskup Maurice de Sully uklonio je prethodne

građevine.Unutrašnja elevacija se razvija u dvije zone (arkada i

prozora), eliminisana je zona triforijuma. Osnova je zbijena.

Dvostruki deambulatorij hora nadovezuje se neposredno na bočne

brodove, a kratki transept jedva prelazi širinu fasade i daje crkvi

oblik latinskog križa. Sistem potpornih stubova i lukova koji

okružuju cijelu građevinu nose glavni dio težine konstrukcije.

Potporni lukovi i stubovi raspoređeni su u više redove u vidu kaskada. Zapadno pročelje katedrale primjer

je neponovljive elegancije gotike. [nedostaje izvor] Pročelje uokviruju dva zarubljena tornja. Strelasti

završeci uobičajeni u gotici, nisu nikad bili izvedeni, tako da su kule prekrivene terasastim krovovima.

Potporni stupci pojačavaju uglove kula i dijele pročelje na tri glavna dijela. Rješenje je trokatno. Na

zapadnom pročelju skulptura je teško oštećena za vrijeme francuske revolucije. Gotički je vertikalizam

unutrašnjeg prostora kao i veliki prozori u prozorskom zidu, kao i lakoća i vitkost oblika.

Upotrebljen je sistem potpornih stubova i lukova da bi se stabilizirao visoki svod. Javljaju se dva tipa

potpornih stubova unutrašnji i vanjski. Spoljašnji potporni lukovi i stubovi imaju značajnu konstruktivnu

ali i vizuelnu dekorativnu ulogu u gotičkoj arhitekturi.Fasada je izgrađena najvećim dijelom u prvoj

polovini 13 st. Kompozicija fasade je remek-djelo balansa horizontalnih i vertikalnih elemenata. U

periodu pozne gotike vertikalizam će postati dominantan.Zapadno pročelje ima trodijelnu podjelu na zonu

29

portala i galerije kraljeva, druga zona je rozeta između dvije bifore unutar lukova , i treća zona je zona

zvonika bez strijele.Tri portala nose nazive: portal sv. Ane (desni), Strašnog suda (centralni) i Bogorodice

(lijevi).

Zrakasti je stil, sistem vanjskih potpornih lukova, kor s apsidom i transept gdje se isto može ulaziti u

crkvu. Taj element teži ka tome da se napravi što viša građevina, to bliža nebu, ističe vertikalizam... N

zapadnom pročelju je jako bitna Galerija kraljeva. Trodijelna i horizontalna je podjela, drugi dio je s

rozetom (kružni prozor), bifore isto imaju varijantu prelomljenog luka... U centru rozete je Bogorodica s

dva anđela, Bogorodica s Kristom...

Ima narteks, ulazi se u crkvu, cijela građevina je presvučena križno rebrastim svodovima... Zona portala

zapadnog pročelja Notre Dame ima primjere skulptura koje su vezane za arhitekturu, lik čovjeka se

mijenja, nema toliko fantastike više, želi da se što realističnije predstavi, već se vidi ta humanizacija...

Portal Posljednjeg suda-skulptura se

već odvaja od tog zida i pokušava da se

sama razvija, postaje plastičnija, nije

više toliko šematizirana... Oni

polukružni svodovi potiču iz antike kao

što se radilo na sarkofazima... Fijale-luk

koji prenosi težinu, apsida s razvijenim

sistemom kontrafora u Notre Dame.

Vitraži se isto programski riješeni,

tačno se zna šta će stajati na zapadnoj,

šta na južnoj strani... To su kao ti

dragulji nebeskog Jeruzalema...

*! Notre Dame u Chartres- Katedrala u Chatresu je remek-

djelo gotičke umjetnosti s kojom počinje razvoj francuske

klasične gotike. Na njoj se nalaze najbolje sačuvani

ranogotički dijelovi u kombinaciji s kasno-gotičkim, kao i

prigodne skulpture i najslavniji vitraji na svijetu. Visina

glavnog broda je 37 metara, a bočnih brodova 14. Katedrala

je izgrađena na uzvišenju kako bi se naglasila njezina visina i

kako bi se vidjela iz velike daljine.

Katedrala ima tri fasade zapadnu, sjevernu i južnu a svaka od

fasada ima dvije kule. Zapadno pročelje je jedino sačuvano

nakon požara tako da se na njemu može primijetiti sukob

romaničke tradicije i novih gotičkih graditeljskih zamisli.

Dvije nejednake kule uokviruju pročelje. Južna kula (visoka

106 metara) pokrivena je 1160. i predstavlja najraniju pravu

gotički vrh u Europi, a oblikom prijelaz iz kasne Romanike u

30

ranu Gotiku. Sjeverna (visoka 115 metara) je započeta 1507. godine u stilu kasne Gotike; ona je viša,

vitkija i ukrašenija od južne. Njena visina odražava napredak u tehnologiji gradnje.Tri portala zapadnog

pročelja govore da se radi o trobrodnoj bazilici. Oni se sastoje od istih romaničkih elemenata poput

samostanske crkve u Conquesu; iznad svakog portala nalazi se visoki vitraj u luku. Iznad njih se nalazi

golema rozeta s vitrajima, a iznad nje galerija s nišama u kojima su figure starozavjetnih kraljeva. Na

kraju, iznad galerije se nalazi trokutasti zabat s nišom u kojoj je skulptura Djevice Marije s malim Isusom.

Ponavljanje trostrukih elemenata (portala, lukova, horizontalna podjela katova, i trokutasti zabat) je

numerička asocijacija na Sveto Trojstvo.Isto tako, na rozeti se nalaze kršćanski simboli organizirani u

geometrijske oblike. Tri grupe od po dvanaest elemenata okružuju manji središnji krug. Krug simbolizira

Kraljevstvo Nebesko ili samog Boga, a broj 12 na 12 apostola.Iznad ulaza na južnom transeptu nalazi se

pet visokih vitraja i još veća rozeta od one na zapadnom pročelju. Vanjski potisak golemog svoda

neutraliziran je potpornim sustavom kontrafora pomalo arhaičkog oblika.

Znači, trobrodna građevina s trobordnim transeptom. Izrazito je visoka i izrazito dugačka, nema te

harmonije i zlatnog antičkog reza. Dva različita zvonika su napravljena u 2 različita perioda. Imaju 3

portala, ali je kor petobordni. Plan podnog labirinta prikazuej tu mistiku Srednjeg vijeka. Unutrašnja

trodijelna elevacija je takva da je glavni brod najosvjetljeniji jer prima najviše svjetlosti. Sačuvano je 180

izvornih vitraža. NPR. Plava Madonna-isto je jako šematizirana, ali je jako zahtjevna tehnika... Predstava

zodijačkih znakova-govori o ljudskoj mudrosti...

! Zapadni portal katedrale u Šatru- ostala sačuvana u požaru, centralni dio je prikaz Krista u Mandorli,

taj prizor apokalipse između 4 bića, imaju ta 24 straca ispod... Skulpture na Zapadnom pročelju (na

Dovratnicima) su jako bitne, tipično su gotičke skulpture, jako izdužene, ali se vidi ta humanizacija lika i

nisu rađene u potpunoj simetriji već je puno prirodniji položaj tijela... Lik Sv.Teodora se izdvaja iz te

cjeline, on stoji u kontraposu...

Katedrala u Reimsu- Izgrađena je u periodu između

1211 i 1231.g. Posvećena je Bogorodici.Trobrodna

građevina sa trobrodnim transeptom i petobrodnim

korom, apsidom, deumblatorijem i pet radijalnih

kapela.Elevacija unutrašneg prostora je trodijelna.

Visina glavnog broda je 37,8 m, a dužina 138,1 m

Veliki značaj ima bogata plastična dekoracija koja se

javlja i na neuobičajenim mjestima i prekriva gotovo

cijelu površinu fasade. Tri portala su neuobičajeno

izvučena - isturena u odnosu na površinu fasade i

nemaju timpanonska polja ukrašena reljefom već su

iznad njih rozete. Razvoj skulptorske dekoracije

ukazuje da se može govoriti o remskom stilu. Figure

su oblikovane u grupama među kojima se ističu

kompozicije Blagovijesti i Susret Elizabete i Marije.

Tu su se krunisali francuski kraljevi. Portali su se

izbacili prema napolje, forme zabata su još kitnjastije.

Mreža skulptura pekriva cijelu fasadu. Nema te tačne

31

horizontalne podijele i ima se neki utisak lakoće i naglašen je vertikalizam. Trobrodna je građevina, s

trobrodnim transeptom i petobrodnim korom...

Skulpture sa fasade katedrale u Reimsu-Blagovijesti i Vizitacija-su jako značajne, jer su svaka od njih

prikazan različito i to se jasno vidi. Prisutan je kod nekih figura tzv. ljupki stil tog anđela, to su te škole, a

za zadnji je klasičniji stil koji podsjeća na antičku skulpturu. Kontraposti su izduženi i skulpture je radila

grupa umjetnika. Zato i jesu različito prikazane...

Arhitektura u razdoblju gotike mijenjala se tijekom triju faza:

-rane gotike (svršetak 12. i početak 13. st. u Francuskoj (Notre-Dame u Parizu i Katedrala u Chartresu),

-klasične gotike (vrhunac oko 1220. (Katedrala u Reimsu i Katedrala u Amiensu) i traje gotovo cijelo

stoljeće) i

-kasne gotike (14. i prva desetljeća 15. st. širom Europe).

Ranu gotiku obilježuje jednostavnost i čistoća oblika, što se oslanja na romaničku tradiciju. Klasične

katedrale su trobrodne građevine naglašenih vertikala i strmih svodova, krov transepta ima istu visinu kao

i glavni brod, na zapadnoj strani imaju jednu ili dvije kule, fasade su podijeljene u nekoliko horizontalnih

zona, a kontrafori dijele cijelu crkvu vertikalno.U klasičnoj gotici upravo ta vertikalna podjela prevladava.

32

Portali imaju prelomljeni luk (arhivolt) u timpanonu (oblina portala + luneta). Prozori imaju prelomljeni

luk, a vremenom lukovi postaju višebrojni. Rozeta na zapadu, iznad ulaza, te na fasadi transepta, ponekad

je ubačena u portal ili stavljena iznad prozora. Cijeli bočni potisak svodova zadržavaju masovni potporni

luci, pa je glavna težina usredotočena na njih i vidljiva samo izvana. Stoga je unutarnjost takvih prostora

skeletna i prozračna.

U kasnoj gotici se osjeća gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije, tj. u pretrpanosti ukrasom.

Kasna gotika je raširena diljem Europe i Talijani je nazivaju cvjetna gotika (gotico fiorito) zbog brojnih

cvjetnih ukrasa, dok je Francuzi nazivaju plamenom (flamboyant) jer izražava nemir oblika i treperenje

svojstveno plamenu i vatri. Njemačka gotika je dosljedna francuskoj dekorativnoj gotici (Npr.

najimitativnija je katedrala u Ulmu), ali je ponekad i reinterpretira u originalnu arhitekturu (npr. Sv. Ana u

Annabergu).

Kao i u Romanici javljaju se regionalizmi u gradnji. Tako Talijani ne prihvaćaju tako lako strani stil i

grade jednu jedinu gotičku katedralu dosljednu svim načelima dekorativnog stila, a to je katedrala u

Milanu. Gradi se gotovo 500 godina i biva dovršena tek polovinom 19. st. Gotika u Veneciji je pravi

primjer cvjetne gotike. Razlozi forsiranom perforiranju pročelja su u muljevitom tlu koje je moglo

podnijeti samo skeletnu građu sa željeznim sponama. (Duždeva palača, Ca d'Oro – Zlatna kuća itd.).

Mlečani koriste dekoracije bizantsko-saracenskih elemenata, maursko šiljastih i djetelinastih lukova itd.

U Engleskoj u 12. st. razvija se oštra gotika (lancet style) – strogog tlocrta oštrih kutova (Katedrala u

Salisburyju, Westminsterska opatija). U 14. st. razvija se tzv. dekorativni stil (Decorated Style) koji je

sličan plamtećoj gotici u Francuskoj (Lincoln, Exeter). U 15 st. dolazi do izrazito engleskog stila –

okomiti stil (Perpendicular Style) gdje rebra snopastih supova neprekinuto rastu u mrežu križnog svoda...

Gotička skulptura: Kiparstvo gotike je još uvijek pretežito vezano za arhitekturu, ali postoje brojne

razlike od romaničkog kiparstva. Prije svega volumeni skulptura su sve manje plošni, a sve više se kipovi

zaobljuju dok se naposljetku ne osamostale od zida (što nije postojalo od razdoblja antike) pa stoje na

isturenim konzolama, ili su postavljeni među stupovima pa se doimlje kao da su u nišama. Kako se crkve

povećavaju, tako raste i broj skulptura oko portala, čak što više prekrivaju cijelo glavno, pa i bočna

pročelja i portale, i apsidijalne dijelove crkve.

Ti brojni kipovi, kadšto u nepreglednim količinama, nisu rađeni zbog ukrasa ili kao izraz izobilja, nego

služe prikazu svekolikog znanja i vjerovanja toga doba. Naglašeni humanizam gotike izražen je i time što

se velik dio sadržaja u likovima i prizorima odnosio na čovjeka, a ne na svece i božanske likove. Ti

humani prikazi javljaju se u tri tematska kruga:

1. Zbiljski, svakidašnji život čovjeka koji se prikazivao u prizorima četiriju godišnjih doba i 12 mjeseci;

2. Moralni život koji je uprizoren borbom vrlina (lijepih mladih djevojaka) koje se bore protiv mana

(ružne nakaze);

3. Misaoni život kroz personifikaciju tzv. sedam slobodnih umjetnosti (gramatike, retorike, dijalektike, te

geometrije, aritmetike i astronomije i glazbe).

33

U vjerskim prikazima romanički motiv Kristove slave zamijenjen je motivom Krista mučenika. Npr.

majstor iz Naumburga oko sredine 13. st. s dubokim suosjećanjem prikazuje Kristovu muku na Raspelu u

korskoj pregradi katedrale u Naumburgu (oko 1250.-1260.). Gotičko kiparstvo pod kraj 13. st. uvodi novu

vrstu religioznih kipova namijenjenih za privatne potrebe vjernika. Najčešća tema je Pietà (oplakivanje

Krista) koja prikazuje Krista u krilu Bogorodice. Najčešće su takvi kipovi rađeni u bojenom drvetu i

skromnih su dimenzija.

Vrlo je važna predikaonica baptisterija u Pizi (1260.god.), koju je radila radionica Nikole Pizana, u

razumjevanju ovih pojava moramo razumjeti da postoje nagovještaji antike, tj. ponovno uspostavljen

odnos za ljepotu tjelesnog, što je Srednji vijek zapostavio... Predikaonice/ pripovjedaonice (mjesta pored

oltarskog prostora na nekoliko stubova, platforma koja je ograđena pločama gdje se nalazi stepenište)

nose sa sobom trag antike i otvaranje interesa za proučavanje tačnije predstave ljudskog tijela... Ima

heksagonalni oblik, na stubovima, a stubovi počivaju na lavovima... Reljefi su inspirisani rimskim

sarkofazima... Graditelj je Nikol Pizano, uradio je pripovjedaonicu i katedrale u Sijeni. Na toj

pripovjedaonici je radio i njegov sin Dovani Pizano, samo što je ova pripovjedaonica oktogonalna...

Također je značajan Andrea Pizano, najveći skulptor 14.st. koji je radio u Firenci. On je izradio bronzana

vrata na firentinskom baptisteriju 1338.godine. Pored nejga značajan je i skulptor Alfonso Dikambio koji

je radio ciborije...

Gotičko slikarstvo: Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na

umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na

romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez

trodimenzionalnosti. Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama

molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom.

U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog

osvajanja Carigrada godine 1204. Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj

slikarstva. Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U crkvama

širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni ciklusi. No tu su zato vitraji

(vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom linijom olova i to po konturama likova; veći

dijelovi stakla uglavljeni su u rame od lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez

perspektive. Boje su prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u

kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima. (vitraji Chartresa –

Reimsa itd.) Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način komponiranja vitraja, boje postaju

raznovrsnije i uvodi se perspektiva.

U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je Italija bila pod

utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu. Tako da će se prvo gotičko slikarstvo

razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu,

ponekad su se radili i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim

lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće zlatna, likovi su

idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejzaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još

nisu svladali perspektivu.

34

Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio

prizor slike i povezao ga s prostorom gledaoca (tako što je sliku

spustio na očište promatrača). Likovi na njegovim slikama čvrsto

stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom

trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u Europskom slikarstvu

krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih

likova. Njegovi suvremenici Duccio i Simone Martini postižu

podjednako zavidne rezultate.

Ono je vrlo značajna stavka Srednjeg vijeka. Veoma su

zanimljivi i bitni vitraži. U gotici se reduscira masivost i nosivost

zidova, smanjuju se nosive plohe...

Firentinska katedrala je najbolji primjer mješavine stila gotike i

romanike...

Ovdje se razvijaju zidne slike, oltarne slike i table, koje su rađene

na drvete, dasci tehnikom jajčane tempere...

Čimablo (Deučivjeni Dečijeni Dipepo?) je vrlo značajan umjetnik koji je radio u Firenci, Asisiju i Rimu.

Njegovo slikarstvo je slabije očuvano, ali ima dosta oltarnih tabli, freski u Asisiju i mozaika u Rimu.

Radio je i dosta raspeća na drvetu....

Možda jedna od najzačajnijih imena jesu Giotto di Bondone i braća Pietro i Ambrođo Lorenceti iz Sijene.

Pietro je ostavio čuvene freske u Asiziju. Njegov brat Ambrođo je poznat po svojim madonama i velikim

freskama u Opštinskoj kući u Sijeni.

Madonna s dijetetom na prijestolju-prisustvo 'Manire Greka', tj. uticaj

bizantijskog slikarsva na gotičko slikarstvo... Bogorodica je veća u

odnosu na ostale, prepoznatljiva je zlatna podloga na retaldima koje su

slikali jajačanom temperom, a simbolično izražava nebesu svjetlost...

Ovu tehniku su mogli platiti samo bogati carevi... S druge strane je

izvjesni realizam, plasticitet likova i lica... Bizantijska ikona je

specifična, njeguje se ta vrsta simetrije, formaliteta, prisustvo grafizma...

Ostaci fresaka u Asisiju, Marijanski ciklus (o Bogorodici) je u velikoj

mjeri propao... Reoni su pozlaćeni, a na nekim djelima postoji i

simbolična plava boja...

Giottov slike, npr. u crkvi Sv.Franje u Asisiju, dvoetažna je crkva; on je

uradio te freske... I cjelokupnu unutrašnjost kapele Skrovenji u Padovi

(kapela Del Arena) je uradio Giotto u freskama...

35

Palazzo Pubblico, Siena -Također je bitna u Palacu Publiko u Sijeni (vijećnica) velika freska ilustracije

dobre i loše vlasti... Slika duga 770 cm sastoji se od šest dijelova:

Dobra uprava sa zborom svetaca

Učinci dobre vladavine u gradu

Učinci dobre vladavine na selu

Loša uprava sa zborom demona

Učinci loše uprave u gradu

Učinci loše uprave na selu... Fresku je uradio Ambrogio Lorenzetti.