SKRIPTA IZ KNJIZEVNOSTI

1. EKSPRESIONIZAM- pokret u likovnim umjetnostima, knjizevnosti i filmu- opste karakteristike

To je avantgardni pokret 1910-1925god. (inovativne, eksperimentalne pokrete koji

idu ispred svog vremena), najsnazniji u knjizevnosti. Na njen nastanak utice lose

stanje (bijeda,nasilje,nezaposlenost..) u Vajmarskoj Njemackoj.

Exp. teznje nisu jedinstvene, autori su mijenjali stavove , od potpune rezignacije do

odusevljavanja i potrebe za novim izvorima.(zajednicke teme i teznje)

Snazan izraz - zbog ostavljanja snaznog utiska, razvila se najprije u gradovima-stoga

ostaje velegradska umjetnost.

3 OBILJEZJA EXP.: 1. svjetski rat/potpuna propast burzoazije/formiranje

proleterijata

2. preteča u književnosti, nagovještava eksp. klimu- Vedekind

3. Znacajni ekspesionisticki casopisi: der Sturm, der Demokrat, die Aktion, die

Revolution

U Berlinu pocinje veliki razvoj umjetnosti, on je predstavnik ekspesionizma

*EXP. U SLIKARSTVU*

preteča u slikarstvu-Edvard Munch „Krik“ 1893.

Predstavnici:

Avgust Make- Ruski balet (nije vazno sta je nacrtano vec na koji nacin je izraz

prenesen na likovnu formu- korak ka modernoj umjetnosti)

Ludvig Kirhner- die sitzende Dame (Dodo)- plavo lice simbolizuje unutrasnju dubinu u

covjeku/plava boja-boja koja uneobicava, ukazuje na neki izraz neceg sto se desava

unutra

Die Maler der Brücke 1925.god. citava slika ostavlja utisak diskurzivnog izraza

sugerisuci na to da se grupa razvijala-pokret, dramaticnost razvoja

Franc Mark- der Turm der blauen Pferde/ die gelbe Kuh

Paul Klee-Motiv aus Hammamet 1914.god

kasnije Oto Miler,Emil Nolde,Vasili Kadinski…

teme: zivot u velikom gradu, covjek i priroda,zivotinje

karakteristicno: intenzivne boje, pokret figura

Exp. slikarstvo je duboko individualno i po prvi put se odnosi na individuu: predocava

izraz,dozivljaj svijeta, dozivljaj stvarnosti umjetnika/ Slobodan odnos prema formi kao

odgovor na neslobodu covjeka u svijetu, gdje nema slobodu izbora. Dozivljaj trenutka

osaje na snazi.

Odbija slikoviti naturalizam, koristi debele iskrivljene forme, napadne boje.

Iako je nastao tek oko 1905. izvori ekspresionistickog slikarstva mogu se pronaci i u

slikarstvu Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka.

Začetnikom ekspresionističkog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je

u svojim djelima prvi počeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah i

Krik prvi su vazni primjeri pesimistične ekspresije unutrašnjeg stanja koja će obilježiti

ekspresionizam.

*Prva prava ekspresionistička grupa, "Die Brücke" (Most), nastaje u Dresdenu

1905.

Ističu važnost emocionalnog doživljaja, a vrlo važan oslonac njihovom slikarstvo bio je

pejzaž. Najprominentniji članovi grupe bili su Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max

Pechstein i Karl Schmidt-Rotluff. Grupa je poticaj crpila od pomenutih francuskih

fovista- Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka.

*Druga ekspresionistička grupa, "Der Blaue Reiter" (Plavi jahač) osnovana je u

Münchenu 1911. Ime su dobili po istoimenoj slici Vasilija Kandinskog, ruskog slikara

koji je emigrirao u Njemačku, koji s Franzom Marcom formulira estetske vrijednosti

grupe. Iste godine kad i osniva skupinu, Kandinski, koji je bio vrsni teoretičar, kasnije

profesor na Bauhausu, a ekspresionista je bio samo u ranoj fazi, izdaje svoj rad naslovljen

O duhovnome u umjetnosti u kojem iznosti načela skupine, čija se estetika bazirala na

traženju duhovnoga u umjetnosti, čime se razlikuju od grupe Die Brücke. Izuzev

Kandinskog i Marca, u grupi djeluju i August Macke, Alexej von Jawlensky te Paul Klee,

u ranijoj fazi stvaralaštva.

Iako manje poznata, nimalo manje značajna je i grupa "Neue Sachlichkeit" (Nova

objektivnost) koja se razvila tijekom 1920-ih. Bila je to grupa koja je možda najbolje

oslikala ratni i socijalni ekspresionizam, a ključne osobe koje se vežu uz rad grupe su

George Grosz, njemački slikar značajan po svojim slikama koje oštro kritiziraju društvo i

bezličnost, kao i otudjenost savremenog čovjeka, i Otto Dix, čiji su slikoviti prikazi vješti

prikazi ogorčenja prouzrokovanog ratnim terorom. Sve tri grupe s djelovanjem prestale

su 1933., kada ih Hitlerov NSDAP proglašava izopačenom umjetnoscu.

Germanskom ekspresionističkom krugu pripadaju još i njemački slikari Max Beckmann i

Paula Modersohn-Becker, kao i austrijski slikari Oskar Kokoschka i Egon Schiele.

Kokoschkin stil vjerno je prikazao gusto namazane boje i debele slojeve istih, što je bila

znakovita odlika ekspresionističkog slikarstva, uz odreĎenu dozu mašte, dok je Schieleov

stil prepun nakaradnih i deformiranih prikaza (načelno su to bili ekspresionistički

portreti) preko kojih autor izražava svoje ogorčenje…

*EXP. U FILMU*

eksp. tog vremena je prenaglašeni izraz, duboko simboličan, prenapregnut simboličkim

značenjem-to on preuzima iz eksp. teatra. Berlin je bio prestonica filma i to je prva

filmska ekspanzija uopste, film dozivljava svjetski uspon u Njemackoj mnogo prije

Holivuda.

UFA je bio prvi filmski studio u okolini Berlina

karakteristike: prenaglaseni izraz, duboka simbolika

predstavnik: Fritz Lang (pojavljuje se groteskno,misteriozno,zastrašujuće, on pruža ruku

duboko u dušu čovjeka)

Njegov filmski junak je doktor M, u istoimenom filmu .

-Nibelunzi 1. dio Zigfrid

-Nibelunzi 2. dio Krimhildina osveta

Metropolis, Špijuni, Frau im Mond itd.

-Zalazak u prostor čovjekove svijesti je i film „Das Kabinet des dr Kaligari“ film Roberta

Vinea

Čovjekov doživljaj svijeta u eksp. nije samo misteriozan vec snazan, Pokazuje koliko je

covjek neprozirno biće.

Eksp. film Paula Wegenera „Der Golem, und wie er in die Welt kam“ (golem-mitoloska

figura koja se hrani ljudskim dušama) / vjestacka tvorevina nesto poput Frankeštajna i

Drakule u Engleskoj književnosti – sve su to mistične figure koje su odraz čovjekove

svijesti i nisu same sebi svrha.

*EXP. U KNJIZEVNOSTI*

Ključni pojam ekspresionista u književnosti bila je riječ "krik" (po Munchovoj slici) kako

bi dočarali užase Prvoga svjetskog rata. Zahvatio je većim dijelom područja Njemačke i

Austrije. Osim individualizma i iznošenja unutarnje ekspresije, važne odlike

ekspresionizma bile su izražena simbolika, dominantno korištenje boja i njihovo

specifično značenje, racionalizacija i "sužavanje" izraza, ali i uvodjenje odredjenih

jezičkih promjena koje su bile, u većem segmentu, karakteristične i za ostale avangardne

pravce (futurizam, nadrealizam, dadaizam)

Specifičan krug ekspresionista okupio se u Njemačkoj, a obilježili su ga, posebno, Trakl,

Stramm, Bahr i Benn, koji je radio kao doktor i tako dobio direktan uvid u strahote rata.

Njegova zbirka pjesama “Mrtvačnica” direktan je prikaz slika ratnog terora, deformiranih

i unakaženih likova s kojima se Benn susretao kao doktor, zbog čega i jeste specifična

unutar opusa njemačkog ekspresionizma. Od književnih vrsta najviše se njegovala drama

i poezija. Poezija je uglavnom koristila grad kao osnovnu temu te su to bile kratke pjesme

pisane slobodnim stihom i bez interpukcije. Koristile su se i apstraktne slike i estetika

ružnoće u pjesmama. Ekspresionističku dramu su okarakterizirali monolozi, pantomima,

masovne scene sa puno glumaca, puno boje i puno pokreta i muzike. Ono što je zajedničko

ekspresionistima je zajedništvo inspiracije, pobune, veliki i raznoliki broj tema, a zalagali su se

za pobijanje svih formi, za mir i težili su novom stvaranju. Neke od osnovnih tema

ekspresionizma su: opsjednutost džinovskim gradovima, rat, svijest o propadanju, umiranju ali

istovremeno i o očekivanju novog, izmijenjenog čovjeka i svijeta, smrt, raspadanje, zemljotresi,

revolucije, glad odnosno sve mračne sfere čovjekovog bivstvovanja. Ekspresionizam je pokret

koji razgradjuje jednu karakteristicnu mitologiju sazdanu od utopije, pobune i ocaja. Mit i

nesvjesno je ono sto fascinira ekspresioniste. Kod Hajma i Trakla grad se javlja kao zlokobna

sila- bolnice, kasarne, prihvatilista u kojima ljudi najcesce trunu, svijet fabrika itd. To dovodi do

priliva raznih profila ljudi- prostaci, lopuze, prostitutke tako da grad dobija drugu sliku.

2. EKSPRESIONISTICKA DRAMA- opste karakteristike i predstavnici

Ekspresionističko pozorište je, kao i sam ekspresionizam, tijesno povezano sa društvenim i

političkim potresima u Njemačkoj, u tmurnim danima bijede, nezaposlenosti, kontrarevolucije i

političkih nereda mnogi umjetnici su osjetili potrebu da na neki način pobjegnu od sebe.

Drama ekspresionizma počinje pozorišnim eksperimentima O. Kokoške, komadima E. Barlaha,

G. Kajzera i R. J. Zorgea. Začetke drame ekspresionizma nalazimo u pokretu Sturm und Drang,

zatim kod Bihnera, u nekim elementima G. Hauptmana i H. Hofmanstala, a naročito u

Strindbergovim i Vedekindovim pozorišnim djelima.

Ekspresionistički teatar je vrsta modernog teatra. Propadanje vrijednosti, rat, potrešenost kao i

revolucije dolaze do izražaja u ekspresionizmu, a ono što ga je najviše obiljezilo je aspekt

pobune svega tradicionalnog. Proizilazi krik, krik za novim čovjekom ali i potreba za kreiranje

novih stvarnosti, novog čovjeka i potreba da se uspostavi novo, čvrsto tlo, i to dolazi do izražaja

u drami.

Preteče ekspresionističkog teatra su Strindberg i Vedekind. Vedekind sa „Buđenjem proljeća“

daje primjer kako lažni društveni moral može da upropasti ljudske živote. On kroz niz tipičnih

slika prikazuje kako se može upropastiti mladi život.

Ekspresionistička drama se protivi bezidejnom naturalizmu i impresionizmu. Veoma različite

modifikacije drame ulivaju se u isti cilj: u čovjekov preporod kao istinsko ljudsko biće.

Ekspresionistička drama ne podliježe psihologizaciji, već najneposredniji izraz duševnih

zbivanja traži u onome što je tipično i simbolički, u radnji koja je svedena, u liku koji je lišen

svoje individualnosti, da bi se otkrilo ono što je isključivo ljudski.

Otpor protiv naturalističkog determinizma u drami je izazvao naročito žestoku reakciju, što je

posljedica posebnih karakteristika igrane drame, njene potrebe da sažima. Građanski saloni ili

krčme u predgrađu su za mlado pokoljenje, koje je željno da se u stvaralačkom zanosu vine iz

sive svakidašnjice, postajali simboli života bez budućnosti.

Ekspresionisti su željeli simboličkim životom na sceni da manifestuju mogućnost slobode

zamjenjujući (iskustveni) determinizam (utopijskim) voluntarizmom. Za njih je pozornica

prostor pjesničke imaginacije.

Strindberg je već u predgovoru svoje drame Igra sna odredio načela ovakve dramaturgije, pri

čemu mu nije stalo do do podudaranja sa stvarsnošću, već do maštovitosti kakvu npr. pružaju

snovi, u kojima je sve moguće, u kojima se oslobađamo zakonitosti vremena i prostora. Ono što

ovakvu umjetničku fantaziju čini su sjećanja, priviđenja, slutnje. Ova drama Igra sna i

Gospođica Julija postaju neka vrsta pledoajea za novi epski teatar, pri čemu nema jedinstvenog

konzepta ekspresionističke drame.

Ono što je zajedničko svim ekspresionističkim dramatičarima je apstrakcija, udaljavanje od

stvarnosti, logika sna i zanemarivanje potrebe da se stvarnost prikaže umjetnički. Jezički oblici u

drami gube svoje aristotelovske predznake, a kategorija apstrahovanja se rasplinjuje.

Ekspresionistički dramatičari se odriču vremenskih i prostornih odrednica, pri čemu su istorijske

odrednice potpuno zanemarene. Priča je iz njih izdvojena i izvučena scena ima zadatak da

nametne iluziju da se radnja dešava uvijek i na svim mjestima.

Raspon mogućnosti koje pruža estetska autonomija seže do jezičke stilizacije, koja inače

realističku fakturu poetizira do apstraktne igre. Apstrakcija je, uopšte, obilježje ekspresionističke

drame. Središte dramske koncepcije je antropološki mit o vječnom čovjeku. Ekspresionističko

pozorište s jedne strane slavi razaranje i raspadanje svih vrijednosti, a sa druge strane mora da

izgradi novi svijet, da stvori novog čovjeka.

Ekspresionisti su pokusali ljudsku bit da dokuče intuicijom i za njih je duša neraščlanjiva

zagonetka, tajna koja se ogleda u iracionalnim postupcima nedokučivi racionalnoj psihologiji.

Sumnja i odbojnost prema empirijskoj psihologiji postaje jedan od središnjih motiva

ekspresionističke poetike i to ne samo u drami.

Dramu cesto prati muzika,ples,pantomima,svjetlosni efekti –inscenacija(bez nje nema exp.

teatra) bogata scenografija. Osobe nisu individue vec tipizirani likovi,oni su simboli a ne

psihologizovani karakteri. Cesto je u centru covjek u konfliktu sa silom sudbine,uskogrudnim

drustvom ili sopstvenim ocem. Radnja u drami se raspada na niz scena.

Posle naturalističkog podražavanja stvarnosti i neoromantičarskog izazivanja štimunga sada

dolazi do apstahovane scenske prostorije. Od glumca se ne očekuje da će izrazom lica i pokretom

podražavati prirodu, već patos sugestivne ekstaze, strast emocionalnog i sposobnost alegorične

maske.

Prvi začetnik ekspresionističke drame je Oskar Kokoška koji je mnogo poznatiji kao slikar.

Njegov komad iz 1910. godine Ubica nada žena predstavlja sintezu pantomime, scenskog i

ritmičkog govora. Ovo djelo predstavlja sukob između muškarca i žene tj. predstavlja vječnu

borbu polova kroz apstrahovanje figure muškarca i žene.

R. J. Zorge je takođe imao veliki uticaj na stvaranje nove drame. Njegova drama Prosjak se

smatra svojevrsnim katalogom postupaka ekspresionističke drame. On je u ovoj drami predstavio

razvitak, rađanje novog teatra, tj. novog teatarskog čovjeka sa novim moralom, sa novom

senzibilnošću i težnjom da se postavi novo čvrsto tlo.

Međutim, prava afirmacija nove drame doći će sa Georgom Kajzerom, najplodnijim

dramatičarem svoje generacije. Kajzer je ostavio veliki dramski opus nejednake vrijednosti i koji

je stilski veoma raznolik. Njegovo najznačajnije djelo na pragu ekspresionizma je Građani

Kalea, koje je inspirisano istorijskom građom iz englesko-francuskih ratova u XIV vijeku i

istoimenom Rodenovom skulpturom. Jedno od njegovih najljepših djela je, nesumnjivo i drama

Od jutra do ponoći. To je jedna od najčuvenijih ekspresionističkih drama, a govori o životu

jednog bankarskog službenika u bjekstvu, koji predstavlja simbol njemačke buržoazije i same

Njemačke.

Likovi ekspr.drame nisu prikazani u mirnom dekoru nekog buržoaskog enterijera, već na

ulicama, za vrijeme demonstracija i nemira, za vrijeme štrajkova, u kafanama itd. Oni su

marionete, puste i prazne ličnosti koje je iz kolosijeka izbacila društvena i moralna kriza. Čovjek

je zarobljenik stvarnosti. Umjesto klasičnog glavnog lika u ekspresionističkoj drami osnovna

figura je egzistencijalna, koja doživljava svoj vrhunac u trenutku preobražaja, bez obzira što

preobražaj ostaje samo tragična iluzija koja se ne može izbjeći. Kod R. J. Zorgea i E. Barlaha

preovladava nada u unutrašnje spasenje, kod G. Kajzera samorazaranje i samooslobođenje kreću

se u dijalektički bezizlaznom krugu.

Ekspresionisti stvaraju dramu u vrijeme otkrića svjesnog i podsvijesnog i ne teže da objasne

čovjeka racionalistički pomoću svijesti i podsvijesti. Oni teže da iznesu svijest, prije svega

podsvijest kao iracionalni domen ljudske egzistencije. Likovi najčešće ne nose imena ili nose

imena koja su simbolična i često su predstavljeni u ekstremnim situacijama, u ekstazama volje i

osjećaja i na taj način dramatičari oslobađaju likove mimetičke obaveze. Njihove individualne

karakteristike potiskuje generalizacija i likovi su reducirani na pojmovne sadržaje tj. umjesto

imena likovi nose neke oznake apstraktnih funkcija. Dosljedan je i postupak u smislu apstrakcije

i kategorizacije dramskih likova prema nekim nadindividualnim obilježjima, npr. biološkim,

generacijskim ili društvenim.

Čovjek je prikazan kao biće koje ni na koji način nije povlašćeno, kao biće koje je

egzistencijalno ugroženo i koje pati. Takav život pun patnje na kraju dovodi čovjeka do otuđenja

ili samootuđenja u velikom gradu. Glavni junak odnosno subjekat je najčešće destabilizovan a na

snazi je dehumanizacija svega ljudskog.

3. G.KAISER – GRADJANI KALEA-- BÜRGER VON CALAIS

Prava afirmacija drame dolazi sa G. Kajzerom cija su djela stilski raznolika. Prvi veliki uspjeh

donijeli su mu Gradjani Kalea. Drama ima istorijski okvir a to je Stogodisnji englesko-

francuski rat. Djelo je pod velikim uticajem Rodenove skulpture koja je nastala u 14. vijeku i

poslednja scena u kojoj su figure prakticno zakocene snazno podsjeca na ovu skulpturu.

Gradjani Kalea su eksp.komad u 3 cina. Djelo posjeduje istorijsku pricu, medjutim ta

istorijska prica je promijenjena tako da ne dolazi u prvi plan taj istorjski dogadjaj. Autor pravi

jednu promjenu u odnosu na originalnu istorijsku pricu da bi pomjerio akcenat, a to je da sada

ovdje vise nije rijec o 6 gradjana koji treba da budu zrtvovani nego se prijavljuje njih 7.

U 1. cinu izabrani gradjani odnosno vijece gradjana se okuplja i raspravlja se o tome na koji

nacin ce gradjani da pruze otpor. Tu se vec istice glavni junak San Pijer. U tom trenutku dok

oni razgovaraju, debatujuci o tome na koji nacin da pomognu gradu, dolazi taj besmisleni

zahtjev engleskog kralja da se 6 gradjana zrtvuju. Glasnik donosi vijest pod kojim uslovom ce

eng kralj postedjeti grad razaranja, a to je pod uslovom da se predaju na ritualni nacin kao

gresnici. Kroz tu vijest kralj je prisutan na sceni iako je odsutan i Kajzer koristi to na sceni-

prisutnog u odsustvu. Prijavljuju se jedan po jedan, ali se prijavljuje njih 7. Na ovaj nacin

Kajzer pravi tu znacajnu razliku u odnosu na istorijsku gradju, i sad se vise ne postavlja

pitanje o zrtvovanju, nego ko ce od njih 7 da odustane. Naravno ni jedan od njih 7 ne pristaje

odmah na to. Prvi cin se zavrsava tako sto svaki od njih treba da izvuce loz ko ce od njih da

odstupi.

2 cin pocinje time sto se oprastaju od svojih najblizih sedmorica dobrovoljaca. Tokom vecere

treba da se donese dogovor ko ce od njih biti postedjen. Onaj ko se prvi prijavio i ko se od

pocetka kao pojedinac najvise istice u toj borbi, u toj potrebi da se zrtvuje pojedinac za

zajednicu je San Pijer. On pomijesa lozove jer on ne zeli da bude postedjen ali mu slucajno

podje za rukom da izvuce taj loz. Ovim se u stvari naglasava njegova licna rijesenost da

primjerom dokaze da je od individualnog zivota mnogo vazniji zivot i dobrobit grada. Vise

nije akcenat ni na zajednici, ni na kritici drustva, ni na kritici mocnika, nego je akcenat na

jednoj individualnoj licnosti koja se izdvojila svojim postupcima i koja je spremna da se

zrtvuje. 2 cin se zatvara opet jednom mogucom proekcijom d ace biti postedjen onaj koji se

poslednji pojavi na trgu sledeceg jutra kada krenu ritualno da izlaze iz grada, kako je eng.kralj

trazio od njih, sa omcom oko vrata kao hodocasnici bosi i obrijanih glava. Sledeceg jutra na

trgu nema San Pijera. Odmah gas vi osumnjice da je on odustao ili da je otisao bez njih.

Medjutim njega donose mrtvog. Ovaj lik je svojim samoubistvom dokazao da on ni po koju

cijenu nije spreman da se ne zrtvuje. On je svojim samoubistvom pokazao neophodnost zrtve.

I ta neophodnost zrtve nadrasta njegov individualni cin i razrjesenje drame dolazi istovremeno

sa njegovim tijelom. Dolazi vijest od eng.kralja da ce postedjeti izabrane gradjane koji su

krenuli da izlaze iz grada, jer se te noci porodila njegova zena, i to je istorijska cinjenica na

koju se Kajzer opet vraca. Te noci se kralju rodio sin, i on ne zeli da uzme drugi zivot u noci

novog zivota. Sada sa ovog sprkta San Pijerova zrtva izgleda potpuno besmislena. Ali ona to

nije, jer je to bio njegov cilj, da pokaze ne neophodnost zrtvovanja u odredjenoj situaciji, nego

neophodnost uopste covjeka da se zrtvuje za zajednicu, radi stvaranja nekog boljeg svijeta,

spasenja svijeta. Prvi put se na kraju drame eksplicitno pominje nov covjek, covjek koji je

spreman da se zrtvuje za zajednicu, jer ta zrtva za zajednicu nikad nije besmislena.

Ovu Kajzerovu dramu nazivaju jos i drama vremena Zeitstuck zato sto ona na jednom

relativno skucenom prostoru nudi vremenski intenzivne dogadjaje. Tipicne tehnike

eksp.drame, osim tog redjanja scena na odredjenoj vremenskoj osi, scene se nadovezuju jedna

na drugu i to ovdje omogucuje istorijski dogadjaj, tj.ona obezbjedjuje jedinstvo price. Figure

su apstrahovane tj.nijedan o dove sedmorice ukljucujuci cak i glavnog junaka koji ima ime

nije licnost. Jezik je visoko artificiran, maksimalno poetizovan, pun simbola i figure govore

poviseno.

4. G. KAISER- OD JUTRA DO PONOCI—VON MORGENS BIS

MITTERNACHTS

Ova drama je nastala između 1912. i 1915. godine na putu za Italiju, štampana je 1916. u

Potsdamu, a 24. aprila 1917. godine je prvi put izvedena u Minhenu, a zatim je u početku

dvadesetih godina XX vijeka izvođena na prostoru cijele Njemačke, i važi za jednu od najviše

izvođenih ekspresionističkih drama. Ova drama je podijeljena na dva dijela. Oba dijela sadrže

sedam scena koje nisu obilježene brojevima, pri čemu drama nema ekspoziciju. Gledalac dobija

informacije o protagonisti samo u toku trajanja određene radnje, dok sporedne osobe ostaju

anonimne, a njihova se funkcija svodi na dalje razvijanje i zaoštravanje radnje. Ekspresionistički

teatar je imao eksplicitnu namjeru da suspenduje aristotelovska jedinstva mjesta, vremena i

radnje, pa je ova drama na neki način aluzija na Aristotela i njegov zahtjev, odnosno

interpretaciju njegovog zahtjeva da se dramska radnja dešava u okviru jednog dana. Tipične

tehnike ekspresionističke drame, ređanje scena na određenoj vremenskoj osi, da se scene

nadovezuju jedna na drugu, ovdje nema tako intenzivne međusobne povezanosti scena. Ovdje

jedinstvo priče obezbjeđuje samo glavni junak, koji postaje nosilac jedne određene individualne

sudbine novog čovjeka malograđanina.

U centru dešavanja ove drame je malograđanin koji je imenovan samo svojom funkcijom.

SIZE:Jedan skromni bankarski činovnik, odan vlastima i ukalupljen u rutinu, biva izbačen iz svoje

jednolične kolotečine svakodnevnog života, time što je osjetio miris jedne žene koja je samo

prošla pored njega. Međutim ta ruka koja se priljubila uz njegovu otvara jadnom blagajniku

beskrajne vidike. On shvata svu ništavnost svog bitisanja, koje se svodi na prostor između

porodičnog stola i šaltera za kojim radi. Progonjen tim mirisom, on odlučuje da promijeni život,

krade novac iz banke i pokušava da pobjegne iz grobnice svoje malograđanske egzistencije.

Tako uzalud pokušava da dostigne ideal i nalazi samo smrt. Konačno dospijeva kod Vojske

spasa i ispovijeda svoj grijeh pred ciničnim auditorijumom, koji se ludački smije. Jedna

militantkinja, za koju je mislio da je zaljubljena u njega, izdaje ga da bi dobila nagradu koju je

policija obećala. Kada je policija ušla u salu, gomila se radovala, dok je jadni blagajnik

proklinjao svijet i svoj život, a zatim je pokidao žice mikrofona i umro od strujnog udara

izazvanog kratkim spojem koji je ostavio salu u potpunom mraku.

Labilna stuktura povezanih scena ovdje nije niz uzročno-posljedičnih veza, tj. scene nisu nikako

u kauzalnoj vezi. Tu vrstu labilnosti susrijećemo i u ranijoj Kajzerovoj drami Građani Kalea.

Dramsko jedinstvo vremena je ovdje predstavljeno kao aluzija. Vrijeme kao da je kompresovano.

Vrijeme dešavanja radnje je vrijeme življenja glavnog junaka.

Jedinstvo mjesta radnje je višestruko. Drama se odvija na sedam različitih lokacija čiji redosled

nema logike, već se radnja odvija po principu slučajnih stanica posljednjih, dosta konfuznih sati

protagoniste. Na osnovu ovoga zaključujemo da ova drama ima formu Stationendrame. Štaviše

ostaje nejasno zašto su baš ovi a ne neki drugi događaji i mjesta radnje prikazani u drami kao

npr. putovanje od malog grada W. za kojeg lako možemo zaključiti da je to Vajmar, u velegrad

B. kojim se eksplicitno aludira na grad Berlin. Višestruke promjene mjesta radnje u drami stoje u

kontradiktornosti, masivu tradicionalnih predstava smislenih i strogo oblikovanih okvira drame.

U istoj radikalnoj mjeri važi i za razbijenost radnje. Prikazani događaji iz posljednjeg života

jednog čovjeka ukazuju na nekonvencijalnu unutrašnju koherentnost. Oni se skoro pojavljuju

samo kao montaža.

Drama je podijeljena na dva dijela i to na tri odnosno četiri epizode, a ne na tri ili pet

tradicionalnih činova sa postojećim klasičnim dramskim funkcijama. Na osnovu ovoga možemo

da zaključimo da ova drama odstupa od Aristotelovih postavki, samim tim što nema podjele na

činove, na likove, nema jedinstva vremena, mjesta i radnje. Od jutra do ponoći odgovara tipičnoj

formi ekspresionističke Stationendrame, koju je sam Kajzer razvio i oblikovao. Konstelacija

likova u ovoj drami odgovara postavci Stationendrame. Dok u centru stoji samo bankarski

činovnik drugi likovi su kroz cijelu dramu njemu podređeni ili posjeduju određenu funkciju u

okviru situacija Stationendrame u kojima on dospijeva. Na snazi je tipizacija likova. U ovoj

drami postoji mnoštvo likova koji su depersonalizovani, tj. nisu označeni imenima već samo

svojim zanimanjem ili ulogom kao npr. prva ćerka, druga ćerka itd. Oni su potpuno

depersonalizovani. Međutim, labilna struktura drame se takođe odražava i na odnose među

njima. Nema neke čvrste povezanosti među likovima, kao npr. povezanost majke i sina.

Protagonista je sasvim ravnodušan po pitanju smrti svoje majke, toliko da on odlazi od kuće.

Krađa novca bankarskog činovnika predstavlja potez kojim on pokušava da spasi damu iz te

situacije, ali zanimljiva je scena kada on odlazi po nju u hotel i ona prosto ostaje zbunjena zbog

čega je on to uradio, jer mu ona to nikada nije tražila. Na taj način Kajzer indirektno skreće

pažnju sa uvodne scene. Uvodna scena ovdje služi samo kao ekspoze, ali ono što je za njega bio

povod da uzme taj novac, u stvari nije povod da se prikaže drama. Ta krađa je praktično njegov

čin viteštva. Povod je u stvari taj njegov nedostatak hrabrosti, ne bi li na taj način mogao da se

otisne kao individua, kao čovjek u nekakav drugi život, da izađe iz tog malograđanskog kruga.

To je u stvari za njega bio neki veliki čin hrabrosti, ali osobi koji je namijenjen ništa ne znači i

ona jednstavno nestaje sa scene, jer je ona samo služila kao instrument u uvođenju dramske

radnje.

Zanimljiva je jedna scena koja stoji između tog njenog odbijanja, da pođe sa njim i scene u

velikom gradu, a to je scena na groblju. To je svojevrsni memento mori. On tu razgovara sa

skeletom i kroz taj razgovor praktično se daje nagovještaj smrti odnosno nagovještaj razrešenja

drame.

Mi o junaku neposredno zaključujemo sa aspekta njegovih postupaka, da je on pripadao

malograđanskoj klasi, da ima težnju da se pomoću novca pridruži nekim višim slijevima, da

proba drugačiji život, život koji njegovoj društvenoj klasi inače nije blizak. Upoznajemo ga sa

aspekta njegove nemogućnosti da se društveno integriše, iako u strukturi drame sporedni likovi

nemaju funkciju intezivne interakcije sa glavnim junakom, što predstavlja njegovu nemogućnost

da funkcionše kao društveno biće.

Ovdje memento mori funkcioniše dvostruko. S jedne strane funkcioniše kao nagovještaj smrti

glavnog junaka na kraju, a sa druge strane i kao svojevrsni carpe diem, da se pod tom devizom

otisne u svijet iz te svoje odurne svakodnevnice i da život treba živjeti, jer je prolazan.

Glavni junak je ovdje predstavnik klase, a nije individualni lik koji sebe samoga predstavlja kao

karakter koji nema dovoljno snage da nešto uradi, nego je on predstavnik te malograđanštine

koja se u tom vilhelminijskom nemoralnom društvu izdvojila i pokazala kao nesposobna da

dosegne neku individualnu sreću, odnosno da se realizuje. . On ne nalazi zajednički jezik sa

društvom koji ga okružuje. Njegova individualna sudbina se završava smrću, tačnije

samoubistvom onog trenutka kada on postaje svjestan da će biti kažnjen za svoje djelo, tj.

uhapšen.

Samoubistvo glavnog junaka ovdje ima drugačije implikacije nego u drami ,,Građani Kalea.”

On se ne žrtvuje, on bježi od života i na kraju rezignira. On napušta život u kojem nije mogao

društveno da se integriše, tako da se scena memento mori na kraju realizuje kroz njegovo

samoubistvo kao nužna smrt, a ne kao mogućnost da se individualni život iskoristi.

5. EKSPRESIONISTICKA PROZA- OPSTE KARAKTERISTIKE

Uticaj ekspresionizma na prozu je bio znatno slabiji u svom efektu i u širini djelovanja u odnosu

na liriku i dramu. Ekspresionizam je za prozu značio eksperimentalno mijenjanje stila i ne može

se posmatrati kao neka epizoda. Prvi koji je ispoljio te tendencije bio je Vaserman. Pisci

ekspresionizma izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti.

„Kao prvi konkretni pokušaj ekspresionističke proze smatra se pripovijetka O. Kokoške

Okovani Kolumb. Logično je da je proza kao reprodukcija sagledane stvarnosti i kao čvrst sklop

motivacija morala da pruži najviše otpora pokušajima razbijanja realnosti i svake logike.

Ekspresionističke pripovijetke izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti, a na njeno mjesto

dolazi silovita dinamika, snažna duševna akcentuacija i intenzivirajuće uprošćavanje.

U ekspresionističkoj pripovjedačkoj prozi se teži za irealnim i to dovodi do naglašavanja i

prenaglašavanja fantastičnog, jezovitog i grotesknog. Gubi se svaka povezanost, ona se rastvara

u sheme, ritam je užurban, abruptna haotizacija jezika i način pripovijedanja uništavaju epsku

mirnoću.Umjesto individualne psihologije stupa epsko-mitska volja za totalnošću postojanja i za

sagledavanje dinamike velikih masovnih pokreta.Psihološka motivacija otpada, na njeno mjesto

dolazi nešto što se ne može predvidjeti.Iznosi se ono što je nagonsko, patološko, nastrano i to

potpuno razotkriveno, bez pokušaja bilo kakvog prikrivanja.

Forme se razbijaju. Prije svega novela je razbijena kao čvrsta forma, iako su pisci

ekspresionizma često pisali novele. Pisci su željeli kako da naprave raskid sa strukturom tako i sa

jezikom. Svi su težili kratkoj priči, da se prije svega priča svede na što manje strana.

U ekspresionističkim novelama primjetno je napuštanje fabule (u pripovijeci Tubuc fabula ne

postoji). Fabula se redukuje na pojedine motivske nizove, koji se zatim aktualizuju na način

repeticije, narativne anticipacije, putem lajtmotiva i paralelizama. Redukcija priče ima za

posljedicu svedenost naracije, odnosno posredovanje narativne teme putem dugog proznog

postupka, koji se naziva deskripcija. Zato se često stiče utisak nekakve pasivnosti i statičnosti

pripovijedanja, što je posljedica posebne diskurzivne prakse autora koja je zasnovana na

alegoriji, grotesci ili fantastici.

Pripovijedački glas ima drugačiju funkciju u oblikovanju narativnog diskursa: on ga najčeće

predočava ili reflektuje, posredujući čitaocu njegove simboličke implikacije. Prepoznatljivi

narativni princip kratke priče je njena kratkoća i zato se pravi razlika između kratke priče i

novele. Kod pripovjedača ekspresionističke kratke priče narator je najčešće glavni, a ujedno i

njen jedini lik, dok se auktorijalni pripovjedač isključuje. Može se javiti Ich forma personalno ili

neutralno pripovijedanje.

Kao dvije važne kategorije svake proze su prostor i vrijeme. U kratkim pričama najčešće su dati

u nejasnim konturama, a ako su naglašeni mogu da se prošire asocijativnim putem, preko

retrospekcije, anticipacije, simultanog izlaganja, vizija ili snova. Naslov kratke priče najčešće

odmah ukazuje na njenu temu, a od stepena njene sugestivnosti najčešće zavisi i konačni smisao

teksta. Najfunkcionalniji su tzv. problematični, provokativni i simbolični naslovi, koji kod

čitaoca odmah izazivaju utisak radoznalosti i čuđenje, pa samim naslovom događaj u kratkoj

priči počinje da se razvija

Fragmentarno, diskontinuirano oblikovanje kratke priče podcrtava egzistencijalnu situaciju

likova i te takve situacije obično u ekpresionističkim pričama nisu promjenljive. Zato se

nezaključeni, otvoreni kraj javlja kao posljedica stalnog pokušaja da se izolovani lik uključi u

socijalne odnose. Priča je takva da bi se naglasio junak(zbog svoje egzistencijalne situacije).

Glavni junak (subjekt) je destabilizovan, a njegova unutrašnja podvojenost ima jedino izlaz u

izolaciji, otuđenju koje najčešće ide do potpunog samootuđenja u kome junak gotovo da

vegetira i sposoban je samo da pasivno registruje sebe i svijet oko sebe.

Subjekt je često redukovan samo na neke činjenice, nesiguran je i takva pozicija glavnog junaka

može da vodi i vodi jedino u ludilo, koje se od priče do priče ispoljava na različite načine, od

agresivne, destruktivne, samodestruktivne reakcije do pomirljivog prihvatanja sopstvene

egzistencije.

U ekspresionističkim proznim tekstovima uočava se niz eksplicitnih stavova koji imaju karakter

antigrađanske ideologije, pa stoga pripadaju socijalnom kodu ekspresionističke poetike. Njihova

osuda društva počiva na osporavanju autoritativnosti, odnosno svih onih instanci u kojima

funkcionišu socijalni red i moć. Pobuna se uvijek odnosi na državu, kapitalizam, zatim obuhvata

kritiku porodičnih odnosa ( u prvom redu odnos otac-sin), bračnih odnosa (muž-žena), religije i

konačno na osudu rata. Takođe su na udaru sve institucije koje unižavaju čovjeka( zatvori,

ludnice,javne kuće), a funkcionišu represivno, ponižavajući ljudsko biće . Zbog toga dolazi do

ekspresionističkog otuđenja, kao posljedica totalne nemogućnosti integracije između subjekta i

društva, subjekat ne može da se integriše.

Kod ekspresionista strah postaje dominantan princip svekolikog bivanja, dakle egzistencijalna

kategorija, koja je vezana za najdublju spoznaju ekspresionističkog subjekta, za shvatanje života

i smisao postojanja. Strah rađa osjećanje samoće i izolovanosti koji vode u potpunu prazninu, što

je sudbinska pozicija ekspresionističkih junaka.

Moć tog straha je tolika da glavni junak može da izgubi čak i predstavu o vremenu. Mrtvilo iz

kojeg ekspresionistički junak ne može i ne želi da promijeni bilo šta u svom postojanju. To je

tačka kada otuđenje dolazi do otuđenja. Junak nije sposoban ništa da promijeni u svom

postojanju. Zato ovim pričama najviše odgovara Ich forma, ali ona odgovara oblikovanju

realiteta iz perspektive unutrašnjeg introspektivnog doživljaja junaka.

Unutrašnji monolog omogućava fokusiranje sveukupnog horizonta lika ili naratora, pa se zbog

toga često gube vremensko-prostorne granice između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, ovdje

nedostaje neki vezivni elementpripovijeda se u sadašnjosti.

Značajno obilježje su asocijativne veze, preplitanje, prelivanje značenja i narušavanje

ustaljenih čitalačkih očekivanja. Rečenica se lomi na pojedine djelove, a u njima mahom

dominiraju glagoli u infinitivu, kao i odsustvo zavisnih rečenica koje bliže određuju i motivišu

značenje glavne rečenice.

U pripovijedanju prisutni su apsurd, narušavanje pripovijedačkog reda, raskid sa tradicionalnim

načinom pripovijedanja, odnosno pričanje iz više perspektiva.

6. G. BENN—MOZGOVI- GEHIRNE

Izlazi 1916.god. 5 novela pod nazivom Gehirne- Gehirne, Die Eröberung, Die Reise, Die Insel

und Der Geburtstag

Poveyuje ih glavna licnost dr Rene. On je mnogo manje individua vise tip. Imamo glavnog

junaka u 5 razlicitih poetskih situacija. Ovu zbirku mozemo posmatrati i kao cjelinu, jer

poslednje dvije novele donose neki rasplet u odnosu na prethodne situacije. Pisac glavnog junaka

dovodi u vezu sa svojim karakterom i zivotom.

MOZGOVI - Prica pocinje distancirano kao klinicki izvjestaj, kao da on nije doctor vec

pacijent.

On je u vozu i najvise o njemu nam govori ono sto on vidi i primjecuje predio prekriven

vinogradima. Prostor se ispunjava bojama a predmetni svijet koji je pred njim je u pokretu, u

raspadanju i rastakanju. Kod Bena je pokret novena koju on uvodi. Ben pokusava da ono sto vidi

okom u trenutku pretoci u jezik tj. dozivljeni govor. Ono sto junak dozivljava nam je predoceno

kao niz rastocenih slika i time su rastoceni njegovi utisci. Rene pojedinacne stvari izoluje u umu

pokusavajuci da stvori sliku. Njemu nedostaje jedinstvo vremenske i prostorne komponente, jer

mu se utisci vrlo brzo nagomilavaju. Njegova proslost je za njega nepojmljiva kao cjelina, da

jedan zivot sakupi u tacku. On je u stalnom naporu da poveze utiske i vazna je ta cinjenica da on

ima namjeru da za to kupi svesku i olovku. To je prva naznaka da u Reneu cuci umjetnik, pisac.

Stalno isticanje ruku kao otudjenih, samostalnih ima visestruku ulogu, njegova svijest ne

koordinira njegovim rukama kao ni ocima. Oci i ruke kao potpuno otudjeni od tijela kojima on

vise ne moze da upravlja. Kroz ovaj kontrapunkt u citaocu se budi sumnja o dr Reneu kao

ljekaru, odnosno izmedju onoga za sta je covjek pozvan i za sta je sposoban. On je svoj posao

potpuno prepustio medicinskim sestrama, i ispraca pacijente kuci. On im pruza lijepu laz i govori

im Neka je sa srecom. Rene se sve vise pokazuje kao otudjenik i zatvara se u sobu. Pripovjedac

nas stalno upucuje na to da Rene nije rodjen za ono za sta je pozvan, a to je da bude ljekar.

Reneov dozivljaj je dozivljaj dr Bena, koji je ranije bio psihijatar. Preispitujuci glavnog junaka

Ben preispituje samog sebe. Kod Bena citave recenice predstavljaju acocijativne nizove, ono sto

najmanje koristi su apstraktni pojmovi, jer to za njega predstavlja domen klisea, a najsavrsenije

su imena, strane rijeci i konkretne imenice. To je odraz poetike 20 vijeka.

Kada Rene pacijentima pruza lijepu laz, Ben se tu nadovezuje na Nicea, jer je laz potrebna da bi

se zivjelo. Laz je ta koja zivot cini podnosljivim. Rene se ponasa kao rastrojen covjek koji nije

dosao do svojeg ja i jos uvijek nema svijest o sebi kao umjetniku.

DIE ERÖBERUNG- druga novela i znacajno se razlikuje od prve. Ovdje je rijec o gramaticki

nepotpunoj recenici, tj.nema subjekta ili predikata. Recenica koja se zatvara crticom i dvije tacke

kod Bena uglavnom oznacava neku vrstu pause, ceyure do sledece misli. Pna naglasava

odstupanje od tradicionalne forme ali i da se krecemo od pauze do pauze izmedju nepovezanih

misli. I u ovoj prici zaticemo dr Renea na putu, i to na putu kroz juznu Njemacku. Ben ovdje

koristi dozivljeni govor it u dolazi do smjene personalnog i auktorijalnog pripovjedaca. U centru

price je pokusaj Renea da osvoji svoj drustveni polozaj, da se snadje u drustvu. Ben sliku drustva

ovdje donosi kroz sliku Caffehausa, jednu mjesavinu banalnosti koje se preplicu odnosno govor

ljudi. Opazajuci razlicite uloge Rene is am pocinje da igra neke od njih. Ta potreba za

drustvenom integracijom navodi ga da bira drustvene i neke knjizevne uloge. On za sebe bira

ulogu iz Schundliterature, bira za sebe lovca, iako sam tu tvorevinu naziva smecem. Druga vazna

uloga koju preuzima za sebe je uloga oca bolesnog djeteta u gradjanskoj porodici. Kroz tu ulogu

on demonstrira gubljenje moci. Vrlo brzo se ispostavlja das u ove drustvene uloge samo privid

drustvene integracije. Njegova komunikacija je slaba, on je izolovan. Znacajnja je i slika sume

do koje Rene stize vozom, koja mu se prikazuje kao ljudska zajednica. U tom prikazu sume,

covjek je sveden na vegetacijsko za razliku od slike u Caffehausu.

Odlucujuce u ovoj pripovijeci u prvi plan izlazi Reneova podsvijest. To nam je prikazano kroz

dominaciju crvene i plave boje. Citava rica je posvecena neuspijehu Renea da se uklopi u

drustvenu zajednicu, iako za sebe bira razlicite uloge. Jedan individualac koji pokusava da se

uklopi u svijet sa aspekta svoje potrebe, ali mu to ne polazi za rukom i on to na kraju priznaje

sebi.

DIE REISE- treca novella. Putovanje se ne dogadja. Ovdje do izrazaja dolazi Reneova potpuna

dezorijentacija u igranju uloge. Iako se u prici pojavljuje put za Antverp on se ne realizuje,

naslov zapravo upucuje na putovanje koje je imaginativno. Rene putuje kroz jedan imaginativni

svijet, svijet filma, gdje mu prvi put uspijeva komunikacija sa drugima. U tami bioskopa on

otkriva da moze da se identifikuje sa prividnim ulogama. Vrlo vazan motiv u ovoj pripovijeci je

san. Reneova zelja za snom je u stvari socijalno negativna, jer on zapravo zeli da na taj nacin

pobjegne iz drustvene zajednice. Njegovo socijalno bice postoji tek u filmu na obodu sna. Slicna

situacija je prikazana i u noveli Ostrvo.

DIE INSEL- 4 novela. U ovoj prici Rene je prikazan u jednom predjelu koji je zatvoren i

odvojen od ostatka svijeta, sto je karakteristicno za ostrva. Ovdje je rijec o zatvoru. Rene je

zatvorski ljekar. Zatvor je shvacen kao slika svijeta u malom. Vec u prvoj recenici vidimo

Reneovo prilagodjavanje, odnosno on prisvaja jezik, nacin izrazavanja, razmisljanja onih koji su

oko njega. To identifikovanje sa okolinom je ovdje po prvi put realizovano. Ovdje je rijec o

jeziku drzavnih organa, o jeziku administracije. Kao suprotnost ovoj zatvorskoj zajednici Rene

opaza ribarsko selo kao zdravu zajednicu. Zanimljivo je da on ovu opoziciju unutar svoga

monologa opisuje klinickim pojmovima zdravo-bolesno itd. Reneu prvi put uspijeva redukcija

stvari na pojmove. Pojmovi polako dolaze u koordinaciju sa slikama i on sam stice sposobnost

neposrednog dozivljaja stvari koje su mu nedostajale. On je prvi put u povisenom stanju jer moze

da se poistovijeti sa okolinom. Drugi dio price donosi scenu na polju maka. Ovdje je polje maka

crveni sto ukazuje na ekspanziju podsvijesnog. Dr Rene je na razmedju svjesnog i nesvjesnog i

osjeca se njegova potreba da osvijesti stvarno. Nadredjeni pojam nij Rene vec mozak, odnosno

mozgovi. Mozak je ono sto treba da uspostavi ravnotezu izmedju ja koje bivstvuje i ja koje

razmislja. Prirodno okruzenje otvara put umjetniku, to je prodor ka tom putu gdje ce Rene otkriti

sebe kao stvaraoca. Osnovna Reneova linija i osnovno shvatanje umjetnickog jeste na strain

racionalnog, silerovskog sentimentalnog svijeta.

DER GEBURTSTAG- 5 novela. Renea sada zaticemo kao ljekara u javnoj kuci. Dosta

podataka su iskustva i cinjenice iz Benovog zivota. Prvi put Renea zaticemo u ovoj prici kao

suverenog tj. po prvi put je u stanju da obavlja svoj posao. Zaticemo ga van grada u bolnici kako

uzima sudbinu u svoje ruke. Prica je specificna po tome sto se sastoji od niza slika koje se

smjenjuju i imamo utisak eksperimenta koji tece sporo. Pojam asocijacije i imaginacije - Ben

uvodi taj dozivljaj svijeta kroz asocijacije. Kroz igru asocijacije, slobodnih misli Rene u sebi

otkriva umjetnika. On izmislja zene, svoje pacijentkinje, one su njegove tvorenice. On u tom

asocijativnom svijetu ostaje suvereni tvorac. Sa jednom od njih, Edme, on stupa u intimne

odnose. Ona je njegova ljubavnica.

Raspad ovog ja koje je bilo na pocetku dr Renea i kroz halucinacije ili asocijacije iluzija je

osnovna tema Mozgova- dolazak Renea do novog rodjenja- od ljekara koji nije mogao da se

uklopi u malogradjanski svijet on prelazi komplikovan unutrasnji put do stvaraoca, i kljucnu

ulogu u tome ima mozak, kao organ koji povezuje slobodne nizove asocijacija, koji omogucava

postupak montaze, stvaranjem novih svjetova. To stvaralacko iskustvo je presudno samo po sebi,

a rijec je o stvaranju novog covjeka i tom idealu nove naivnosti. Mora sebe iznova da stvori i to

stvaranje se odvija u mozgu kroz stvaranje novih asocijacija i jezika i tak novi svijet postaje ideal

koji vise nije naivan i sentimentalan.

7. ALBERT EHRENSTEIN -- TUBUTSCH

Pripovijetka "Tubuč", Alberta Erenštajna, po svojim stilskim i tematsko-motivskim obilježjima

predstavlja tipično prozno ostvarenje njemačkog ekspresionizma. Formule ekspresionističke

poetike u ovoj Erenštajnovoj pripovijetci ostvarene su gotovo imperativno, tako da već i sam

njen početak nedvosmisleno eksponira neka od aksiomatskih polazišta i programskih

opredjeljenja ekspresionizma.

Naime, Karl Tubuč, protagonista pripovjetke, po sopstvenom priznanju jeste čovjek koji osim

vlastitog imena nema gotovo ništa drugo. No, njegova oskudica nije materijalne, već duhovne

prirode. "Oko mene, u meni je praznina, pustoš, ispražnjen sam a ne znam zbog čega", kaže

Tubuč. Ovakve lapidarne i apodiktičke konstatacije u prozi ekspresionista sasvim su uobičajene.

Upravo kako primjećuje Bogosavljević, forma ekspresionističke proze teži sažimanju, opisujući

samo posljedice ali ne i uzroke, dok se fabula disperzira potenciranjem akauzalnosti korišćenjem

tzv, tehnike montaže. Zato je i ovu pripovijetku skoro nemoguće prepričati, odnosno, svesti na

fabulu koje, u klasičnom značenju tog pojma, u stvari ni nema. Primjenu tehnike montaže,

odnosno, asocijativnog nizanja – najčešće začudnih – slika, pronalazimo već u sljedećim

pasusima. Pucanje pertle; naparfemisani policajac; vrabac koji se hrani piljaričinim graškom;

natpis neke obućarske firme; borba dva pijetla na đubrištu; i na kraju, prema Tubuču, događaj od

epohalne važnosti - smrt dvije muve u mastionici, predstavlja takav jedan niz slika koje, u

kontekstu uzročno-posledične strukture iskaza, međusobno ne ostvaruju nikakvu vezu, niti čine

koherentnu cjelinu. Slike koje nam pripovjedač, tj Tubuč, izlaže , zapravo su sadržaj njegove

svijesti, koje on tumači u skladu sa trenutnim, sasvim proizvoljnim, nadahnućem ili afinitetom.

U vezi sa tim, Tubuč priznaje: "Ljudi kao ja, čije je težište negdje van njih samih, negdje u

vasioni...svoja čula moraju da hrane, pa makar i natpisima firmi, kako bi prebrodili zjapeću

prazninu".

Tubučevo je najdublje uvjerenje da je uopšte ludo tragati za uzrocima na ovom svijetu jer,kako

on kaže, postoje samo dejstvo i posljedica koju osjećamo. U skladu sa tim, njegovo stanje kao i

bilo koja druga pojava na ovom svijetu, trajno je lišena svog objektivnog značenja ili pak

psihološkog, racionalno-logičkog, objašnjenja. Smrt dvije muve u mastionici jednako je

neobjašnjiva, ili pak, jednako (be)značajna, kao i sama Tubučeva sudbina ili sudbina ma kog

čovjeka. Ono što opredjeljuje značenje i značaj nekog događaja, jeste svijest posmatrača ili

učesnika, a ne događaj sam po sebi.

U prethodnim izrečenom sa lakoćom možemo identifikovati neke od postulata ekspresionizma –

antipsihologizam, akauzalnost, te primordijalnost svijesti u odnosu na svijet. Kako su mnogi

kritičari s pravom primijetili, u ekspresionizmu "Ja" preplavljuje svijet, čineći ga poprištem

intenzivnih doživljaja svijesti koja više ne robuje obmani zvanoj psihologija, pa tako, u stvari,

"Ja" postaje demijurgom sopstvene realnosti, rušeći stereotipe i konvencije objektivno,

psihološki oblikovanog, svijeta. Otuda ekspresionista u svom proznom tkanju stremi najčešće

transcedentalnom preoblikovanju ili čak rekreaciji svijeta a ne njegovom podražavanju.

Erenštajnovog "Tubuča" upravo možemo čitati kao svojevrsni fantazmagorični putopis kroz

univerzum unutarnjeg čovjeka koji ipak ostaje zarobljen okovima banalne građanske

egzistencije. Nemogućnost svijeta da ispuni zahtjeve ekspresionistički prosvijetljene svijesti,

osuđujući je na "vječno vraćanje" u trivijalnost građanske svakodnevice, zapravo je okosnica

Tubučeve bizarno-tragične sudbine.

Ponajbolje to osjećamo u Tubučevoj reakciji na neizmjenljivu postojanost vlastitog imena, pri

čemu se samo to ime transponuje u amblem svega onoga što je takvoj ekspresionističkoj svijesti

neprijateljski suprotstavljeno. Kada nakon zamaha imaginacije i razigranosti uobrazilje koja mu

dozvoljava da makar na kratko povjeruje u mogućnosti ostavrenja nekog drugog "Ja", pročita

na vratim stana svoje ime, on će tihim, slomljenim glasom reći samo: "Zar opet!.."

Uprkos relativnom obilju svoje unutrašnje kosmogonije, Tubučevo "Ja" ostaje poraženo

siromaštvom svog eksterioirzovanog građanskog statusa. Takva egzistencija u samoj sebi ostaje

raspolućena usled nemogućnosti da empirijski zasnuje svoju subjektivnost. Zato je Tubučev

svijet haotični mozaik sačinjen od bizarnih fragmenata, projekcija dezintegracije njegove

ličnosti koja se raspada na mnoštvo izmaštanih identiteta i paralelnih stvarnosti. Poricanje

objektivnih činilaca egzistencije ide sve do toga da Tubuč u razlikovanju predmeta vidi samo

mijenu jezika, puko lingvističko nijansiranje, dok u stvari, u njegovoj percpepciji, nema razlike

između "kišobrana i haringe". Nadalje, u tom smislu, razgovor sa jednim pijancem pokazuje se

inspirativnijim od čitanja Šopenhauera, pa se Tubuč sarkastično pita: "Mudrac i ludak, pijanac i

ludak – gdje je tu razlika?"

Ovakav egzistencijalni status sobom nosi socijalne konsekvence, koje se radikalno očituju u

ukidanju komunikacije sa spoljašnjim svijetom, ustrojenom prema konvencijama građansko-

buržoaske civilizacije, koju je čitava ekspresionistička generacija tako zdušno prezirala. Zato je

Tubuč usamljenik koji tumara ulicama velegrada u očajničkoj potrazi za utemeljenjem svoje

egzistencije izvan formi koje nameće civilizacija. Usamljenost i velegrad takođe predstavljaju

tematsko-motivske konstante.ekspresionizma koje su i ovdje prisutne. Tipično za

ekspresionističu subjektivnost koja je katapultiran u bezdan velikih gradova, i Tubučeva je

usamljenost apsolutna, a njegova alijeniranost sudbinski nepromjenljiva. Rukavice koje nosi za

vrijeme objeda ili časovnik koji nametljivo ističe, rekviziti su sa kojima Tubuč pokušava da

zapodjene razgovor sa svijetom, nailazeći uvijek samo na potpunu ravnodušnost. Zato Tubuč

zavidi djeci ili psu koji mogu da čine i najbesmislenije stvari bez opasnosti da će biti zatvoreni u

ludnicu. Jer čitav društveni poredak sa svojim represivnim aparatom usmjeren je protiv

individualnosti pojedinaca kakav je Tubuč, koji je "takoreći čovjek koji visi u vazduhu".

Svakako, najočigledniji, mada ne i jedini, primjer menogućnosti komunikacije ova dva

svjetonazora, ekspresionističke subjektivnosti i (malo)građanske egzistencije, predočen nam je u

Tubučevom susretu sa rođakom koji se okončava potpunim prekidom odnosa, nakon što je

Tubuč dobio"beskonačan napad smijeha" kada mu je rođak saopštio da je postao zastupnik

američke firme koja proizvodi naliv-pera.

U duhu eskpresionističke pobune protiv buržoaske civilizacije, Erenštajnov Tubuč će se -

naizgled samo uzgredno - obrušiti na sve njene norme i vrijednosti. No, Tubučeva pobuna lišena

je herojsko-tragičnog patosa jer je, dosledno ekspresionistički, prožeta autoironijom, humorom i

parodijom. Ona je prije, radikalno eksponirana svijest o bezizlaznosti svog položaja, nego li što

je borba za njegovo poboljšanje unutar postojećeg poretka. Iako beskompromsino zastupa

antikapitalizam kao formu humanosti, ekspresionista, za razliku od tadašnjeg marksiste, ne samo

da ne vjeruje u ideologiju klasno-političke borbe, već u njoj podozrijeva nešto nedostojno ili čak

vulgarno. Tako, svoj antikapitalistički revolt, Erenštajn sjenči dubokim ironijom i jetkim

cinizmom koji ne štedi ni ćiftinsku sračunatost potlačenog sloja, kao, na primjer, kada Tubuč

pominje slučaj porodice koja svog pokojnika sahranjuje ujutro jer su tada jeftinije karte za

tramvaj kojim će se odvesti do groblja. On takođe baca rukavicu u lice puritanskom moralu

širokih slojeva kada, lakonski i uz primjetnu dozu cinizma, pominje "češke dadilje koje

dozvoljavaju da im se napravi dijete samo na klupama u ulici cara Vilhelma", ili kada sa

ironičnim ushićenjem poželi da bude supruga radnika na održavanju kanala jer one imaju

privilegiju da brakolomostvo mogu činiti noću.

Umjetnost i ljubav u građanskom društvu, prema Erenštajnu i većini ekspresionista, dio su iste

laži koja kao veo prekriva jaz između istine i poezije. Na ovoj spoznaji temelji se i

ekspresionistička težnja za jedinstvom umjetnosti i života, koju trajno onemogućava društvena

hipokrizija. Epizoda u kojoj nam Tubuč pripovijeda o svojoj vezi sa ženom seoskog sudije u

Popuđinu jeste par exellence ekspresionistička demistifikacija odnosa poezije i istine, jer je

kontrast realnosti te isključivo plotske veze, koja zaudara na "stajsko đubrivo", i njene docnije

poetizacija u stihovima o "opasnoj ljubavi između janičara Mirze i Masume Sultan – Begume",

dat u burlesknom stilu, i efektno je sažima zaključak: "da je nemoguće sa ekonomskog stanovišta

na duže staze proizvoditi ambroziju dok čovek jede đubre". Varijaciju ovog stava pronalazimo i

u Tubučevom susretu sa "daljim poznanikom" koji je snob, skroz-naskroz i kome zato iz "tašne

razmetljivo viri Balzak".

Inače, destrukcija građanskih normi i konvencija koji Tubuč preduzima u svom kazivanju,

prepuna je paradoksa i neobičnih jezičkih obrta, što je takođe ekspresionistički prosede u kome

je stil podređen eruptivnoj dinamici unutarnjih doživljaja. Zato Tubuč za sebe kaže da je, u

smislu religiozne pripadnosti, "paradokslavac". Paradoks je temeljna odlika buržoaskog načina

života, u kome je apstraktnost svih velikih očekivanja redovno nagrađena samo konkretnim

ništavnostima. Za razliku od većine pripadnika beslovesne građanske kaste, Tubuč je toga

svjestan i zato je njegova paradoksalnost samo retorička poza koja parodira takav modus vivendi.

Tako na jednom mjestu kaže: "Stalno iščekujem da nešto veliko... upadne u moj život. Recimo,

neki orangutan...ali onda se setim da on i ne može da prođe kroz vrata pa odustanem od mojih

prevelikih nada".

Diskrepanacija između kolosalnih misli i predstava koje građanin ima o svojoj egzistenciji i

životu uopšte, sa jedne, i realosti sitnih sudbina, sa druge strane, najbolje reflektuje Tubučev

sarkazam: "Život. Kakva velika reč! Zamišljam život kao kelnericu koja me pita koji dodatak

hoću uz kobasice, senf, ren ili krastavce."

Jer sve je, kako rezignirano na samom kraju konstatuje Tubuč, samo crni humor. U okvirima

buržoaske civilizacije, čak je i smrt lišena monumentalnosti pa će Tubuč i njoj zderati sa lica

onu, mistično-svečanu masku, zamišljajući je kao klovna koji se plazi, konduktera koji poništava

kartu, sirovog momka koji zakiva slepe miševe, studenta koji gasi ulične fenjere, ministra. Dakle,

i smrt je samo još jedna stvar iz kataloga rutinskih pojava, svedena na sitnu mjeru građanske

svakodnevice. Slika dvije muve koje su tragično skončale u sasušenoj mastionici tako postaje

portret čitavog svijeta, sa svim njegovim ispraznim ritualima, banalnošću i turobnom pustoši

postojanja, koja sebe zlokobno objavljuje u slovima jednog vlastitog imena, "Tubuč, Karl

Tubuč..."

8. G.HEYM—DER DIEB- LOPOV

DER DIEB

Povod za pripovjetku bila je kradja da Vincijeve Mona-Lize iz Luvra.Ukrao je italijan 1911. ,a

motiv je bilo domoljublje- osjecao je ponizenje sto je morao da ode na francusko tlo da vidi

najvece italijansko djelo. Novine su tada bile ispunjene pisanjem o kradji. Pisalo se o mogucoj

sudbini slike- mozda je lopov upotrebio za potpalu,mozda,ako je lopov ludi slikar, struze boje sa

nje i stvara novo djelo i sl.

Kod Hajma lopov je ludak koji se na pocetku moli Bogu.Osjeca se kao bozji sluga-sve sto radi

radi po bozjoj volji, jer on nema nikog drugog.

Stalno je u Luvru, strazari vise ni ne obracaju paznju na njega, znaju da je lud. On im daje

napojnice i tako mu dopustaju da ostane duze.

Dok je gleda, osjeca zlo koje izbija iz te zene, bori se protiv grijeha. Covjek je pocinio grijeh kad

je stvorena zena. Đavo je Bogu u snu sapnuo da stvori zenu i tada je stvoren grijeh.

U masi ljudi, on osjeca da ona bas njega gleda. Kada je dosao 17. dan, osjetio je da je to dan da

uradi sta je naumio. Odlazi u Luvr, staje pred sliku uz mnogo borbe, ali Mona Liza se ne

prepada,ne odvraca pogled, on smatra da je bila obavijestena da ce on doci.Dodiruje je lijevom

rukom,a desnu sprema za udarac.Stavlja je u paket i odnosi. Ujutru u svim novinama stoji da je

ukradna, starzari su optuzeni ali se brane cutanjem. Lopov zatvara Monalizu i kaznjava je.Zna da

je svako vece posjecuje sotona.On ceka da se ona pokaje, ali ona se stalno smije. On uzima noz i

sijece joj oci,ali se ona i dalje smije ,te joj sijece usta. Zatim tu,u potkrovlju,dolazi do pozara

(bacio lampu,koja je zapalila neke krpe u stanu...on je zaspao,kad se probudio-vatrogasci, odbija

da ga spasu) u kojem umiru 3 vatrogasca zajedno sa lopovom.

*Junak je od boga dobio nalog da unisti Mona Lizu, on je otudjen,i posvecen samo cilju.

*nj. osjecanja su odvojena,kao i nj. licnost, on je potpuno asocijalan

*Biblijski elementi: 7 andjela, Hrist

Glavni lik NOVELE je covjek, bez imena, oznacen kao „lopov“, koji je opsjednut time da unisti

sliku Mona Lize, jer smatra da je ona prototip zene, i izvor iz kojeg zene crpe snagu.

Lopov se povlaci od svojih prijatelja, tako da nakon nekoliko godina nema vise nikog sa kim je u

kontaktu, zivi usamljenicki, posvecuje se naukama- biologiji,astronomiji,arheologiji i sl.

Vodi asketski zivot, pocinju prividjanja. On zeli da zavrsi djelo Isusa Hrista, koje je unistila

zena,koja je izvor zla.

Pocinje da vodi bitke sa njom, kako bi spasio sopstveni ponos i svoj muski suverenitet, koje se

sastoje u tome, da se uzajamno gledaju, dok jedan od njih dvoje ne skrene pogled.

Uskoro mu Bog licno objavljuje datum apokalipse, tako da se lopov odlucuje da se toliko priblizi

slici da moze da je ukrade i unisti. Medjutim rastrzan je izmedju obaveze da je unisti i ljubavi

prema njoj. Nakon kradje pokusava da prevaspita Mona Lizu i da je odvikne od podmuklog,

zluradog(likujuceg) i arogantnog osmjehivanja.

On zeli da je popravi,kao bi mogao da se opravda pred Bogom i tako da njihova ljubav dobije

sansu…sto propada.

*Auktorjalni pripovjedac, bira ulogu van predstavljenog svijet, bira ulogu posmatraca i

predstavlja nadredjenu istancu koja govori.

*** Novela govori o covjeku koji trazi smisao , koji se ogleda u iluzionistickom citanju Biblije.

Hajm tematizuje pitanje subjektivnog shvatanja stvari i estetike i sa time povezana prekoracenja

normi. Djelo Hrista tj. njegova zrtva je bila uzaludna jer kako da ocisti covjeka od grijeha kada

ovaj ponovo mora da padne u grijeh –zbog zene.

Zena je prikazana kao fem fatal, nemoralna, djavolska, dok Biblija u djelu fungira kao sredstvo

obmane tj. iluzije.

Sa unistenjem slike, lopov spoznaje da nema Boga, nema nicega, ni zivvota ni svijeta, samo crna

sijenka oko njega.

Ovaj glavni junak svoju misiju vidi u tome da zavrsi Hristovo djelo, misija da se odupre zlu i tu

dolazi do izrazaja citiranje iz Biblije. U Mona Lizi gl.junak vidi izvor svekolikog zla, tj vidi ga u

zeni nadovezujuci se na stari zavjet, na Adama i Evu. Hajm zenu prikazuje kao nize bice. Ovo

Lopov odnosi se na kradju, kradju iz tradicije. Prica se zavrsava grotesknom scenom. On se sada

smije, jer nije uspio da spasi svijet.

Tematika ludila je jako vazna. Kroz ludilo se dolazi do istine. Ludilo prikazuje covjeka kao

ogranicenog. On Mona Lizi reze oci i usta i istura jezik. Opet imamo ludaka sa maskom, sa

isturenim jeziko. To je ekspresionizam, izruguje tradiciju, kritikuje je.

Motiv vatre- inicijacija odnosno pokretanje neceg novog kroz sagorijevanje starog.

Mona Lizin osmijeh, plazenje postaje izrugivanje.

9. G.HEYM—5 OCTOBER

. Der fünfte Oktober 1789. Kolica sa hljebom trebalo je da stignu u Pariz, narod je gladan, ide ulicom, cekaju da hljeb

stigne. Tacno odredjeno vrijeme i prostor. Naslov je u direktnoj vezi sa pricom, i vec se pominje

u prvoj recenici. Ovo je prica koja ima radnju, nije iskidana kao tipicna ekspresionisticka prica.

Tema ove price je revolucija gladnih.

Neko povice „stigla su kolica sa hljebom“ narod donosi dzakove da u njih stavi hljeb, zamisljaju

da jedu hljeb, zvacu,a usta prazna, ljudi gutaju vazduh, neki stavljaju u usta marame.

U daljini vide crnu tacku koja se brzo priblizava, nada nestaje, nisu kolica.

Prepoznaju Mejara od Bastilje , koji govori o izdaji. Psuje kraljicu, i govori kako je kralj jes u

Orleansu zaustavio kolica i vratio ih nazad.... Masa bjesni i cuje se povik „u Versaj,u Versaj!“

Mejar stize na celo kolone,pokusava da ih ubiejdi da se naoruzaju i izaberu vodju,ali on je sada

nevazan,njegov glas je glas bilo kog drugog. Svi su postali braca, vodi ih nevidljivi vodja, nad

njima se viori zastava slobode,dosao je dan kada nestaje mucenje i glad, te godine ostaju za

njima... Dat je odnos naroda tj. mase i pojedinca.

Vrijeme i prostor su tacno odredjeni

naslov je u direktnoj vezi sa pricom: tema je revolucija ili ustanak gladnih

Glavni junak je narod, prikazan kao bezoblicna slijepa sila, prikazana kao vojska,mada

anarhicna...reaguje na zivotinjski nacin-vodi se instiktom

Krecu na Versaj-obezglavljeni tj. bez vodje. (stravicnost ljudskog nagona kada nisu zadovoljene

primarne potrebe)

motivi: hljeb,crvena i bijela boja,plavo nebo,crna pesnica,izgladnjeli pas,ples smrti, stado

-puno opisa i nabrajanja

-stil pisanja nije jednostavan vec poetican, puno je misli, metafora,alegorija,epiteta

-pripovjedac je sveznajuci

U uskoj vezi sa gladju javljaju se simboli.

Gavranovi su simbol nesrece,smrti, oni idu prema gradovima.

Vetrenjaca-simbol zivota,stalnog kretanja,simbol neke bezizlaznosti

Nebo je mirno, ne prima ni plac, ni molitve.

Osnovni motiv je glad, koji je u uskoj vezi sa covjecanstvom. Ljudi nemaju

predvodnika,vodju,njih su vodila srca, tako da su oni u duhovnom smislu spaseni.

Javlja se i krv,kao osnovni motiv exp.

Krecu u marš, vodi ih unutrasnja snaga,zelja za promjenom,za slobodom.

intertekstualnost: Mekka njihove nade, Gomorra..

*NOVELA kao kritika drutsvenih odnosa

imamo suprotnosti: narod koji gladuje, i kraljicu sa svojom svitom koji zive u izobilju i diktiraju

zivot drugih

Na ivici opstanka narod je tek u stanju da se pobuni

Iz ovoga imamo uvid u vladu: diktatorska,surova,apsolutisticka,tiranska,nedodirljiva-toliko

udaljena da ni ne znaju gdje je ona.

Prica nije potpuno pesimisticna i bezizlazna, jer je kraj nejasan tj. otvoren

*** Sve pociva na exp. motivu usamljenosti u gradu i interakcije sa sugradjanima koje nema.

Atmosfera je tmurna. Narod osjeca prezir prema crkvi( scena kada dolazi pop da trazi novac za

crkvu). Narod je duhovno spasen jer ih vise niko ne vara. Hajm ovom pricom vodi u kritiku

drustvenih odnosa (kraljica- Versaj tretiraju narod do tih granica krajnjeg izgladnjivanja, stoi h je

dovelo do revolucije).

U ovoj prici mozemo izdvojiti dva sloja:1. Kralj i kraljica i njihova svita koja doktira zivot 2.

Narod, koji je sad vec na ivici opstanka. I tek kad dodje do ivice spreman je da se pobuni.

10. A.DEBLIN—UBISTVO JEDNOG MASLACKA

Deblin je bio student medicine i specijalizovao na neuropsihijatriji. 1913 je objavljena njegova

zbirka pripovijedaka a ova pripovijetka predstavlja najvece ostvarenje ekspresionizma.

Glavni junak je Mihael Fiser. Jedne noci on odlazi u setnju i na tom putu se desava ubistvo. On

se razmase stapom i iznenada se spetlja i otkine stapom glavu maslacku. U tom trenutku on se

potpuno uznemiri zbog toga. Kasnije se vratio na to mjesto i sahranio cvijet. Kada se bijes

razbukti u njemu pocinje da razmislja o cvjetovima, i to je bio okidac, koji mu je skrenuo misli

na cvjetove. Citav njegov zivot je maslacak. Kada su ga pitali sta najvise voli da jede on je

odgovorio maslacak. Dok se hrani on ima potrebu da postavi posebnu ciniju za maslacak. On zeli

da mu otvori ziro racun. Sve ovo radi da bi se iskupio. Taj maslacak naziva Elena, ali ga ne

pronalazi. Nasao je drugi cvijet koji bi mogao da bude cerka onom maslacku i time je bio mirniji.

Pomocnica slucajno slomi saksiju u kojoj se nalazio maslacak, i bilo mu je lakse, jer je krivicu

prebacio na drugog, odnosno pomocnicu.

Centar price je Fiser. On je ekscentrican protagonista koji dobija groteskne crte tim smijesnim

povodom, koji otkriva njegove psihicke problem. Kada je ubio maslacak plasio se da ga neko ne

vidi. Nakon ubistva vise nije imao kontakt sa praktikantima, zatvarao se u sobu. Njegovo

samopouzdanje- s jedne strane vrlo autoritativan, maltretira, ugnjetava, a sa druge strane patio d

grize savjesti, nedostatka samopouzdanje, paranoje. On je takav oduvijek samo sto je on

autoritativnoscu prikrivao svoj nedostatak samopouzdanja. On je plakao po prvi put od

djetinjstva is vu tu ljepotu oduzela mu je Elena. Izgubio je kilazu, oci su mu bile utonule.

Pomocu tog cvijeta otkriva sebe i svoje slabosti. Iz jednog apsurdnog dogadjaja se zapravo

pokazala njegova poremecena licnost. Proganja ga strah od sebe al ii nametnuta mu je krivica, a

ovdje cvijet odnosno maslacak ispunjava funkciju savjesti. On gubi samopouzdanje i postaje

jasna tema- konflikt izmedju individualnog zalaganja i nepoznate sile sto god ona bila. U toj

borbi pojedinac je osudjen na poraz zato sto je slab. On tek ubistvom pocinje da pravi razliku

izmedju dobrog i loseg. Da bi se iskupio on mijenja sve zivotne navike- uplacuje novac, zrtvuje

hranu...

Odnos covjeka i prirode- na pocetku priroda je skladna, a onda se ona u njegovim ocima mijenja

i postaje prijeteca- on zamislja da ga drvece juri. Priroda se pretvara u protivnika i tu se radi o

Deblinovoj teznji odnosa- pojedinac-drustvo: pojedinac-grad: pojedinac-priroda i da mu

neminovno slijedi poraz.

Pripovijedanje je u 3.licu. deblin kao pripovjedaca bira sveznajuceg zbog toga mozemo da

saznamo kakav je Fiser spolja. Opisi su detaljni, plasticni, uprosteni.

11.K.EDSCHMID- SMRTONOSNI MAJ

Glavni junak se nalazi u bolesničkom krevetu, trese ga groznica. Boluje od tifusa. Junak je

značajna ličnost, on je i oficir i slikar. U svojoj agoniji on jedino vidi spas u prirodi, drvecu koje

je simbol zivota. Ovdje se izdvaja osnovni motiv- vracanje covjeka na prapocetak, na prirodu na

drvece. Dolaze mu vojnici u posjetu ali on ih ne prepoznaje, kao da je u nekom ludiu. I ovdje se

javlja tematika ludila. Cijelu ovu pricu on prica svojoj negovateljici.

On se oporavlja, izlazi u svijet, sagledava život sa drugačijeg stanovista. Kroz smrt koju je

dotakao spoznaje život. On je propao zbog bolesti. Izgubljeni pojedinac u vrtlogu vremena.Na

više mjesta je prikazan strah glavnog junaka od smrti. Čitavu pripovijetku možemo posmatrati

kao suprotnost života i smrti. Punoća života nam je prikazana u rečenici:„Vitak kao plesač, jurio

je na njoj...”. Smrt se provlači kroz cijelu pripovijetku kroz lik glavnog junaka, koji nije svjestan

svoga stanja u kojem se nalazi.

Vrhunac njegovog postojanja je zapravo trenutak kad je on najbliži smrti i to mu predstavlja

oslobođenje od života, jer on u njemu ne vidi ništa lijepo. Možemo reći da na kraju pripovijetke

njegov pad, kada zakaci nogom o kantu, može značiti njegovu smrt, koju je on predosjećao i na

neki način očekivao. U tom trenutku kada on ustaje, medicinska sestra ga gleda kroz prozor i

pomislja kako ga voli. Ona voli bolesnog covjeka a to je humana ljubav, odnosno ona je humana.

(mozda mozemo povezati sa toposom novog covjeka)

12. A.DEBLIN—BERLINALEXANDERPLATZ

Najznacajniji velegradski roman.

Deblin je bio teoreticar i protivio se psihologizaciji knjizevnih likova. On je zahtijevao

depersonalizaciju izmedju ostalog i neutralan bioskopski stil- da se svijet gleda iz perspective

filmske kamere. Brzo smjenjivanje slika u kojima se montiraju razliciti izvjestaji, clanci, zaziva

staru knjizevnost, mitologiju itd. Njegov stil je moderan i cesto nadrealan.on je smatrao da je

psihologija ta koja unistava umjetnost i da svaki roman treba da postane moderan ep. Po

Deblinovom misljenju svijet treba da vidimo kroz autora, a ne da nama autor opisuje kakav je

svijet. Svijet treba da bude bas onakav kakvim ga mi vidino-nesredjen, pun desavanja, ljudi i

slika, svijet koji se vidi kroz objektiv.

Ovaj roman je dokument o ratnom Berlinu. Uporedjuju ga sa Dzojsovim Uniksom. Ovaj roman

je dokument jednog vremena i jednog grada u vremenu koje je nestalo. Vrijeme desavanja radnje

je period od 1928. do 1929. Djeluje neprohodan, jer nema psiholoskih prikaza likova. More

informacija vlada. Glavni lik je Franc Biberkopf, djelo ima 9 knjiga a svaka knjiga niz poglavlja

sto je slicno kao kod Simplicisimusa (direktno obracanje citaocu na pocetku svake knjige

implicirajuci sta ce se desiti). Franc prima uticaje, to je moderni junak obrazovnog romana koji

se vaspitava i u tom smislu je ovaj roman obrazovni (Parcifal preteca obraz. romana)

Deblin koristi tehniku montaze to je tehnika pripovijedanja u ovom djelu i time postize iluziju,

autenticnost bez psiholoske analize, likove tumacimo kroz dijalog. Svi unutrasnji monolozi su

napisani u prezentu i tako prica ne zastarijeva i imamo osjecaj da se to desava sada. Ono sto

odlikuje ovo djelo je kinostil odnosno filmske pokretne slike.montirane slike velegrada-ulice,

zgrade itd. Javlja se glas smrti sto je karakteristicno za ekspresionizam. Djelo je napisano

jednostavnim jezikom a smrt ukazuje na fatalne posljedice junakovog zivota. Smrt mu otvara

oci. Deblin je raskinuo sa tradicionalnim pripovijedanjem, prvenstveno koriscenjem tehnike

montaze. On ne analizira likove psiholoski ili radnju. Vise nam likovi govore kroz dijalog i

postupke. JA pripovijedac cesto komentarise radnju. Teme ovog djela su: metropola(montazom

se opisuje grad), lik. Deblin je stvorio poseban kolazni stil i u toku pripovijedanja on montira

price iz Biblije, mitologije, reklame, vremensku prognozu, isjecke iz novina, djelove pjesama,

usputne razgovore itd..

Javlja se biblijska prica o Jovu u onom trenutku kada Franc zeli da se osamostali. Deblin prije

svega montazom postize efekat otudjenja. Film Berlin, simfonija velegrada je izvrsio veliki

uticaj na Deblina. Stare forme pripovijedanja su veoma spore za pripovijedanje brzog nacina

zivota, komunikaciju, razvoj, a Deblin pokusava da uhvati tempo vremena, zivota, duh tog

vremena.

Dio oko Alexanderplatza je detaljnije opisan. Prica o Francu se ne moze opisati bez trga, dok

prica o trgu i gradu moze bez njega i tu se ogleda povezanost licnosti i okoline. Franca pojmimo

iz njegovog odnosa prema drugima i gradu. Prikazuje se podzemlje Berlina, kriminal,

alkoholicari a i sam Deblin je imao priliku da se upozna sa takvim svijetom.

Slika zene odnosno prostitutke- zene Franca zanimaju samo kao sredstvo da izrazi svoju

frustraciju. Kod njega se promjena desava tek u susretu sa smrcu. Roman predstavlja svojevrsnu

mapu Berlina. Franc Biberkopf izlazi iz zatvora Tegel gdje je odlezao 4orogodisnju kaznu zbog

ubistva svoje vjerenice Ide u alkoholisanom stanju. Grad je gl lik a ne Franc. Pripovjedac se

obraca citaocu, otkriva aktivno ucesce u djelu. Uloga tj.perspektiva pripovjedaca koja se stalno

mijenja- pripovjedac se cesto umijesa u radnju on komentarise dogadjaje, ali ih i prepricava (o

Rejnholdu) i ne radi se uvijek o istom licu koje pripovijeda(ja pripovjedac se mijesa sa

sveznajucim). 3 bitna odnosa u ovom romau su Franc-zene, Franc grad i Franc-Rejnhold.

Sadrzaj: franc odlucuje nakon izlaska iz zatvora da vodi miran zivot. Upoznaje poljakinju Linu

koja ce mu jedan period biti saputnica. Pije s vremena na vrijeme i odlazi u jednu te istu krcmu.

Nakon nekog vremena dobija pismo od jedne udovice, kojoj je prodavao novine i pamucne

vezice, i odlucuje da se seli ne javljajuci se nikome ni Lini ni svome prijatelju Meku. Upoznaje

Rejnholda, velikog zavodnika. Franc upoznaje razne zene. (Fränze, Silly. Trudi). On kasnije

zavoli Silly. Po treci put odlazi u Berlin ne bi li poceo ispocetka. Tu srijece svog prijatelja Meka.

Zeli da se osamostali i postaje prodavac ukradenih stvari. Kasnije zeli da se bavi politikom ali

mu ne ide. Na kraju zavrsava u ludnici bolujuci od katatomije. Prozivljava susret sa smrcu. U toj

ludnici umire stari Franc Biberkopf a iz nje izlazi novi, koji je ozdravio. On shvata sve svoje

greske. Svjedoci protiv Rejnholda(jer ga je on izdao), kojeg osudjuju na 10 godina. Franc Karl

Biberkopf ide na Alexanderplatz. Na kraju zavrsava kao portir u jednoj fabrici.

13. EKSPRESIONISTICKA BALADA- OSOBENOSTI I IZABRANI

PRIMJERI (HEYM, TRAKL, GOLL…) Osnivac moderne balade Vedekind.U sredistu price je obicno jedan junak,avangardni,

usamljenik,individualac,koji se sudara sa sudbinom, i taj sudar je baladicno prikazan.I ovdje se

odbacuje tradicija,preuzimaju se samo neki elementi koji se preoblicavaju, dajuci im novo

lice,prica se pretvara u slike,unutrasnje stanje junaka dolazi u prvi plan.On je otudjen od sredine i

samog sebe.Ne moze da nadje zajednici jezik sa svijetom,ishod je tragican.

Balada ima za cilj da isprica pricu,sluzi se lirskim elementima.

Pilatus-Georg Heym

Cetiri slike u cetiri strofe povezane hronoloski i daju pricu.

1.slika saslusanja Hrista.Pilat je taj koji saslusava.Heym prikazuje njegov osmijeh i celo,sjedi na

stolici,drzeci stap koji oznacava moc i dominaciju.

2.slika krunisanja Hrista vijencem.Ponovo dominira motiv cela,na kojem se nalazi trnov vijenac.

3.slika Hristovog uspeca

4.slika Pilat u sredistu,slika proklestva,njegova dusa lebdi u beskraju paklenih muka(poginuo u

Alpima).

16 stihova (radikalno skracivanje-bira cetiri momenta,prevodjenje price u simbole je tipican

eksp.postupak,elementi pripovijedanja u odstranjeni,na snazi je dar stellung, slike su istovremeno

simboli) momenti pokazuju dvije figure u opoziciji- Pilat i Hrist,dvije slike Pilata i dvije slike

Hrista.Precizno su izabrane rijeci i pojmovi,slike nose semanticku tezinu.Trenutak Pilatove i

Hristove slave i patnje.Simbol nemoci ruke koje padaju niz tijelo.Vijenac od bodljikave

zice,simbol je patnje.On je predstavljen kao antiheroj,slika njegovog trijumfa je slika njegovog

ponizenja i ujedno slika citavog covjecanstva.Plava boja ovdje ima krajnje afirmativno

znacenje.Istinski trijumf Pilata je u posljednjoj strofi,slika Pilata koji leti je mnogo

dostojanstvenija od Pilata u prvoj slici. Isto je istinski trijumf Hrista u patnji.Samo patnjom

covjek moze da dospije do spoznaje,ne kroz trijumf. U pjesmi ima grotesknog,estetiku lijepog

zamjenjuje estetika uzvisenog, jer cilj umjetnosti nije lijepo vec prikaz nistavnosti u okviru

civilizacije.Priroda dominira nad civilizacijom,ona je demonska i rastace covjeka.Kritika

svijetovne (kroz Pilata) i duhovne (kroz Hrista) moci,afirmise sliku individualnosti covjeka koji

sam kroz patnju dolazi do spoznaje, motivacija je mitoloska.Cilj Heyma je da nagna covjeka da

se pogne,pored kritike svjetovne i duhovne moc,kritikuje i administraciju koja se zasniva na

strahu i podcinjavanju slabih.Osnova je kritika burzoazijskog drustva.

Danton-(1910) Hajm- balada je sastavljena od direktnog govora i govora pripovjedaca koji

opisuje sopstvene reakcije. Dantona zaticemo u solilokviju, on govori sam o sebi. U osnovi je

motiv straha kojim se upravlja masom. Ova balada ima istorijsku podlogu. Kroz Dantonovu

inicijaciju u smrt, Heym prica pricu o revoluciji.Ovo je kritika morala i mase sto je dominantno u

ekspresionizmu. Takodje je prisutan motiv smrti kao i u vecini eksp.balada. tjelesno raspadanje,

oci mu se ispraznise i tjelesno i duhovno sve je to tipicno eksp.

Breht:Legende vom Toten Soldaten- mrtvi vojnik je figura govora, i realizuje se u radnji

balade.Iskopavaju mrtvog vojnika i on prolazi sve ponovo kao regrut-osposobljavaju ga za

vojsku.Breht ironizuje-vade nekog iz groba da bi sluzio otadzbini i vladaru.On je spreman da

ponovo ode u smrt,a zvijezde su svijedoci njegove sudbine.Ovo je drustvena i humanisticka

kritika. Ovdje se kroz metafore prikazuje kako je on instrumentalizovan (kao marioneta),ne

razmislja ne bira,radi sta mu se kaze,on je mrtav. Slika covjeka koji ne bira, nego radi kao mrtav.

Zvijezde u ovoj baladi nisu simbol Boga,vec kantovski moral i apel za razumom kojeg nema. On

je prikazan kao marioneta, lutka kojom upravlja drugi, a nije sposoban da reaguje kao covjek sa

aspekta svoje humanosti. Karakteristicna je crvena eksp.boja koja slika krvavog pejzaza i

umiranja.Vojnik radi kako je naucio tj. djela na osnovu onog cega su ga naucili.U pitanju je

mucenicki put vracanja (travestija Hristovog drugog dolaska),ali on je sam kriv jer nema humani

ljudski kapacitet (dostojanstvo) da sam djeluje,vec pusta da sa njim rade ko sto hoce.Ovo je

satiricna balada,satiricnih slika i sam jezik je parodiran.

Balada demantira pricu o nepobjedivosti carske vojske na osnovu prikaza pripadnika njemacke

vojske.Ovo je kritika nacionalne istorije,nedostatka opstih ljudskih vrijednosti,a poziva na

ljudskost,humanost, dostojanstvo.

Verfel:Isus i strvinarski put - eksp.balada sa motivom smrti.Slika besjede na Gori,gdje Hrist

iznosi vazne hriscanske postulate hriscanskog ucenja,slika golgote.Verfel hoce da prikaze kako

je kroz istoriju hriscanski ideal uzimat zdravo za gotovo,on sve dogmaticare naziva strvinarima,a

pobjednik je ovozemaljski interes. Motiv ljubavi prema Bogu.Mracni svijet u kojem ljudi idu

krivim putem(mracna vizija), sumporasti smrad simbol pakla.Kritika crkve i bilo kakve dogme

kao lazne.Prikaz slika raspadanja i gadjenja umjesto jevandjeljskih slika. Motiv goluba koji se

ljulja- to je boziji golub a u hriscanskoj predstavi je to sveti duh.

Ceh:Balada o slijepom rudarskom konju- slijep jer se koristi da izvlaci rudu,vremenom

izgubio svoje zivotinjske kvalitete i postao nesto drugo. Smrt se pominje u svakoj strofi. On

poludi i ubija djecaka koji ga tjera da radi. Konj gubi svoje attribute- oci su mu mrtve, djecag ga

tjera i razgaljuje ga hlebom i secerom i u njemu prepoznajemo covjeka koji takodje gubi svoje

atribute,ljudske-moralne,slijep je da vidi ono sto zaista treba da vidi (instrumentalizovan).

Ostavljena je mogucnost da se taj konj (covjek) pobuni,i izadje iz svoje situacije(pobuna kao

preispitivanje ljudske istorije) ali konj svakako umire tako da smrt obesmisljava njegov citav

zivot,kakav god on bio.Eksp.poruka je pesimisticka i kriticna u odnosu na covjekov polozaj u

svijetu. Prikazan je covjek sa aspekta svoje smrtnosti,kao neaktivno,jadno bice,

neemancipovano, skoljeno okolnostima,bez snage da svoje individualne kapacitete stavi u pogon

i ako to uradi dolazi do ludila.

Klabund- I otac je tu po svoje – balada iz kruga ratnih motiva. Svaka strofa se zavrsava istim

stihom (refren) i otac je tu po svoje. I strofa opisuje odlazak u rat. Prikazuje se euforija

nacionalnog mobilisanja, ubistva, osvajanja itd. To je slika besmislenosti rata (krstaski ratovi su

bili besmisleni) Ovim refrenom i otac je tu po svoje aludira se na Boga da kazni ljude zbog rata i

stahovitih ubijanja, predstavlja odmazdu starozavjetnog tipa. U drugoj strofi rat se zavrsava.

Zivjeo Spartak (figura iz anticke istorije tj.rob koji je podigao ustanak) ovdje je rijec o revoluciji

odnosno o jos jednoj vrsti nacionalne euforije. U trecoj strofi taj ishod je negativan. Majka i

djeca i dalje stoje na prozoru. Majka i dijete predstavljaju Bogorodicu i Hrista i ona zna kakva

sudbina ceka njeno dijete.

Frank Vedekind- Tantenmörder – ova balada ima ironican i satirican ton. Pricu prica

sudiji.vec u prvoj strofi predikat geschlachtet zaklati asocira na zivotinjski, sirovo. Ovdje je

matrica kriminalistickog romana potpuno preokrenuta. Znamo pocinioca ali zaste se trazi. Tetka

– gradjanin koji je star in a umoru, ali sa velikom kolicinom novca i moci sto je preuzeto iz

tradicije. Opisuje se okrenutost materijalizmu i teznja da se moral prikaze kao lazni. Poslednja

strofa prikazana je ironicno, mladost koja je prikazana trazi razumijevanje, tj.otklon od

tradicionalnih normi. U direktnom obracanju sudiji izokrece se matrica. Trazi se sazaljenje, ne za

tetku vec za mladost. Odnos dzelat (sudija) – zrtva (mladost u procvatu) se preokrece. Namjera

je bila da ubije ono sto vise nije funkcionalno.

14.EKSPRESIONISTICKA LIRIKA- OPSTE KARAKTERISTIKE

Lirika dominira na početku ovog pravca, jer je mogla najbolje da izrazi misli i težnje same

epohe.Apelovala je da ljudi žive u miru i ljubavi (npr. pjesma Franca Vefela „der Weltfreund“,

dok su teme drugih exp. liričara rat,mržnja,smrt(„der Krieg“ Hajma, „Grodek“ Trakla „der

Aufbruch“ Štatlera).

Prve exp. pjesme su bile Weltende(1905) Elze-Lasker Šiler i Weltende(1919) Jakoba van

Hodisa. Gramatička pravila se često krše, specifična je upotreba metafora, slikovitosti i

simbolike boja. Ružnom i šokantnom obezbijedjeno je mjesto u lirici ove epohe npr. u pjesmama

Gotfrida Bena. Dakle težnje prethodnih epoha da se ograde od ružnog su prekinute.

Druga obilježja: tzv. Reihungsstil tj. redjanje kratkih glavnih rečenica koje nisu povezane

ni logički ni sintaksički šifre, konotacije, neologizmi(Lasker-Šiler „ein alter

Tibbetteppich“) dinamičan jezik pomoću upotrebe velikog br. glagola kretanja

tzv. Sprachverknappung tj. izostavljanje članova, partikula, pa i čitavih riječi

akumulacio tj. gomilanje riječi, s druge strane

čovjek postaje objekat,predmet subjekat tj. depersonalizovanje je na snazi

tabu teme poput hirurgije, rata, smrtne presude, ludila itd.

Važni predstavnici exp. lirike su:

Elze Lasker-Šiler, Jakob van Hodis, Franc Verfel, Alfred Lihtenštajn, Gotfrid Ben, Ernst Štatler,

Georg Trakl, Georg Hajm

15.G. BENN-- MORGUE UND ANDERE GEDICHTE

Sin protestanskog sveštenika. Studirao je teologiju i filozofiju na nagovor oca a potom se

okrenuo medicini i diplomirao za vojnog ljekara, u Berlinu.

Iz zdrastvenih razloga napušta vojnu službu i radi kao privatni ljekar u Berlinu. U početku

pozdravlja NS ali ubrzo se razočarava.

1936. god. zabrana objave djela, ocijenjen kao pripadnik ''degenerične umjetnosti''

(ekspresionizma)

Medicina je odigrala presudnu ulogu u Benovom stvaralaštvu- ulila hladno,objektivno, strogo

razmišljanje. Hladno opisuje leševe koje secira, ne užasava se od toga. Uz pomoć pripovijedanja

pokušao je da prevaziđe traume sa kojima se susreo kao ljekar.

U Berlinu upoznaje Lasker-Šiler i druge eks. pjesnike

Za vrijeme 3.rajha žestoko ga napadaju zbog pjesama koje je pisao jevrejki Lasker-Šiler.

Centralna zbirka ekspresionizma ''Mrtvačnica'' na nju se nadovezuju zbirke Meso i Ruševine

(tematski). Potom zbirka Sinovi koja se bavi opravdanošću postojanja u svijetu lišenog svakog

smisla. Nastaju i prozna djela ''Mozgovi'' , ''Glavni geometar'' , ''Karandaš''. Zbog bijede i nesreće

kojom je bio okružen okreće se kokainu (o tome svjedoče pjesme ''Kokain'', ''O noći'').

Pisao je i eseje, nakon rata objavljuje zbirke ''Statičke pjesme'', ''Apres lude'' , ''Fragmenti

destilacije'' .

Benova poetika- prije svega vlada cinizam, beskrajna odvratnost i gađenje. Lirski subjekat želi

da čitaocu otvori oči za prizore koje nameće stvarnost, da ga učini senzibilnim. Česti su

blasfemički prizori kako bi obesvetio ono što važi kao sveto (suprostavlja se tradiciji ,normama i

pretvaranju).

Estetika ružnog stupa na snagu. On prikazuje čovjeka u situacijama kada je ružan, slab,

propadljiv. Čovjek je kod Bena mrtav, to je njegova krajnja pozicija. Ni na koji način nije

povlašćen već egzistencijalno ugrožen. Nema religije koja bi to popravila, Ben ne prihvata

nikakvu utjehu. Pojam sreće, ako uopšte postoji, kratkotrajna, skoro nemoguća. Sreća je samo

iluzija. Čovjek suštinski ne može da bude srećan. Nema metafizičkog.

MORGUE – Mrtvačnica

S jedne strane zbirka je prikaz Benovog života (ljekar po pozivu), s druge strane njegovu

porodicu obilježava smrt. Društveno okruženje je bitan faktor koji je uticao na zbirku. I ona iz

tog ličnog osjećaja i umjetničkog doživljaja predstavlja zbirku usamljenosti, egzistencije i

propadanja zatim odvatnost prema životu i beznađe. Slike osvješćuju, jedna slika nagovještava

drugu i tako dobijamo ukupnu predstavu. To je benova tehnika snažnih slika. Kod njega se

čovjek iznova svodi na objekat.

Francuski naslov, pet pjesama koje cine integralnu scjelinu, a četiri su dodate. Najpoznatija od

njih ''Čovjek i žena idu kroz baraku za rak''. Osnovni postupak, postupak očuđavanja. Zbirka je

nastala kod je Ben pohađao patologiju ali još nije sam secirao.

Raskrstio je sa idealom vitezova, minezengerskim idealom. Ben je sagledao život- bezizlaznost

čovjekove pozicije u životu. Ruši stare ali fundira nove ideale koje treba tražiti u novoj

stvarnosti.

Kroz mrtvačnice u liriku ulazi jezovitost, mučnina i odvratno što čovjeka izlaže lomovima i

rascjepu. Benova sklonost ka odvratnosti, ruznom ima da posvedoci o njegovoj osjetljivosti. On

covjeka prikazuje u onim situacijama kada je ruzan, slab i propadljiv. Covjek kod Bena je mrtav

i to je njegova krajnja pozicija i to je ono sto je zajednicko svim ljudima. Covjek nije ni na koji

nacin povlascen.

Među prve stavlja pred javnost slike prostitucije, bolesnika, mrtvačnice.

MALA HRIZANTEMA

Sadrži jenu čitavu ideju ekspresionizma a to je da treba sve uništiti i započeti iznova. U pjesmi

dakle ništa se ne može stvoriti od mrtvog tkiva. Najpoznatija pjesma ciklusa. Riječ je o vozaču

piva, utopljeniku. Lirski subjekat pronalazi ljubičastu hrizantemu među zubima, pažnja se skreće

na cvijet ne na čovjeka. Lirski subjekat sahranjuje hrizantemu a ne čovjeka a sahranjuje je u leš.

Čovjek je dehumanizovan, prestavljen kao vaza. Na snazi je degradiranje covjeka, tj. prikazan je

kao objekat. Cvijet završava u mrtvu utrobu vozača piva da se hrani njegovim sokom. Pisac se ne

sluzi opisima nego se izrazava pomocu konkretnih slika i on udruzujuci te slike u asocijativne

nizove stvara emociju. Taj cudni kontrast svijetlo tama to je gotovo nemoguce. I nelogican je

postupak seciranja, onaj koji seciram secira jezik i nepce pocev od grudi, zatim neodgovarajucim

sredstvima kojima se secira. Secira se skalpelom a ne nozem. To je Benova teznja da se

nelogicnim predstavljanjem prikaze apsurd i uzas stvarnosti. on nelogicnostima budi paznju i

zbog toga ubacuje te apsurdne slike, da bi prikazao uzas stvarnosti.

LIJEPA MLADOST

Dozvoljeno je simbolično čitanje pjesme. Na snazi je estetika ruzng, raspadanje tijela. Motiv

smrti u vidu lesa koji e direktno iznesen. U pitanju je djevojka.Mlada generacija je oštećena

društvom i situacijom. Nije sposobna ništa novo da stvori već se hrani ostacima i propada.

Simbolično čitanje upućuje na socijalnu ravan tj. sliku društvenog stanja- sve je mrtvo, čak i

pacovi skaču sa tog broda. Pjesnik svoju generaciju doživljava kao pacove. Osuđuje nju i čitavo

društvo ironizujući. Ovdje imamo motiv utopljenice kao centralni motiv. Pacovi simbolizuju

bolest, štetu, zarazu. Imamo estetiku ružnog. Lijepa mladost se odnosi na pacove koji su

izjednačeni sa čovjekom. Oni unistavaju tu lijepu mladost ali onda saznajemo da se odnosi na

pacove koji su tu mladost prozivjeli. Dekadencija je na snazi. Motiv smrti se pojačava , ne samo

time što je tijelo djevojke mrtvo i kroz rupe na jednjaku već i pacovi ginu. Tema je odvratna a

jezik uzvišen i time je podstignut efekat očuđenja. Kritika sopstvene generacije, nesposobna, kao

pacovi hrane se mrtvim. Usta koja ne govore asociraju na Benovu generaciju pisaca, ne govore

jer su mrtva.

KRUZNO KRETANJE

Dinamika svih ovih pjesama bazira se na: nejednakoj duzini slika, direktnom

govoru,kontrastiranju,neprekidnom zaoštravanju motiva i slika(paroksizmi)

biblijski motiv: zemlja-zemlji, prah-prahu

opet je leš-leš MARGINALCA i nije glavni akter on, vec kutnjak. Zlatna plomba je jedino sto se

nije raspalo u njenim ustima(kurve) sto je kontrast u odnosu na propadljivost ljudskog tijela.

Pojavljuje se momak iz mrtvacnice koji je dao sebi za pravo da izvadi taj zub i proda ga i ode da

plese sa opravdanjem da zemlja treba da se vrati zemlji a ne zlato zemlji.

Akcenat je na opravdanju ovog momka koji je sebi dao za pravo da uzme taj zub pod izgovorom

zemlja-zemlji.

Kontrastne su i slike mrtve zene,mrtvih zuba i slike plesa i zabave

Ona je sluzila samo za zabavu, sada i njen zub , i ono poslednje sa nje, sluzi tome, i zatvara krug

(u tome je to kruzenje). Tu je i kritika kulture materijalnog.

CRNČEVA NEVJESTA

Ovdje su leševi udvostručeni. Karikiran je romanticarski motiv mrtve drage

Ponovo imamo marginalce- drustveno neprihvatljiv bracni par(crnac i bijelkinja)- to je

idealizovana ljubav koja se moze realizovati samo u smrti.

Slika sunca koje bjesni gradi efekat izrugivanja, jer tu nema idile, oni su mrtvi, sliku zivih

ostvaruju mrtvi. Zena odlazi u raj, jer jos nije postala nevjesa. Idila prve bracne novi, idila

srecnog zivota dok ih kopito ne rastavi- ta slika je ovdje presiflirana, oni su ovdje raskomadani

konjskim udarcem. Ovako Ben-gomilanjem tradicionalnih obrazaca-izvrgava ruglu idilu bracne

noci i vjecne ljubavi.On odbacuje cjelokupnu tradiciju pjevanja o ljubavi,braku,dragoj i sl. sve je

preobratio u najrealisticnije slike,najgore mogucnosti i sve je to mrtvo(ovdje su raskomadani

konjskim udarcem). Pjesmu zatvara slika zrtvovanja, to zapravo nije slika zrtvovanja vec

realisticna slika obdukcije- rijec je o 2 tijela koja se nalaze u mrtvacnici slucajno 1 pored 2., jer

ono prethodno nije moguce u stvarnom zivotu.

REKVIJEM

kao posmrtna misa- i kritika tog apstraktnog povjerenja u religijske istine(tj. mogucnost spasenja

kroz religijska uvjerenja)

umnogostrucavanje leševa- tijela su simbol apsol. propadanja i osporavaju bilo kakvu mogucnost

ponovnog ili drugog života od ovog zemaljskog. Pjesnicke slike kazuju da su svi isti u smrti,

nema spasenja,nema kazne- komadanje i razdvajanje organa ne ostavlja nikakvu nadu(isto ih

seciraju) Formulacija u vidu krsta je signal koji naznacava bitnu temu ove pjesme i nagovjestava

odgovor na osnovno pitanje zivota ili religije. Jasne su aluzije na Biblijutj na Novi Zavjet. Blizu,

goli, a ipak bez patnje vraca nas u stanje prije Pada, u kojem se Adam i Eva jos ne stide svoje

golotinje. U drugoj strofi se prikazuju slike izjednacavanja u smrti odnosno Boziji hram i

djavolja stala.

16.G.HEYM-- DER EWIGE TAG UND UMBRA VITAESin advokata, djetinjstvo je proveo u Hiršbergu, od 1910. boravi u Berlinu,a to je istovremeno

period nj. glavne stvaralcke faze. Pored Štatlera i Trakla jedan je od najznac. liricara ranog

exp. pod uticajem fr. pjesnika poput Bodlera,Verlena,Ramboa. U nj. djelima mozemo

prepoznati nadolazece katastrofe ratnog i poslijeratnog razdovlja, ,smrt i besmislenost

postojanja, nemilosrdnost velikih gradova,strasnu usamljenost ljudi npr. pjesma

Die Stadt: tematizuje monotoniju velegrada i anonimnost individua uz nagovještaj prijetnje

koja je na pomolu; sonet1, koji nam reĎa slike noćnog ţivota u gradu iz perspektive lirskog ja

uz kontrastiranje. Smjenjuju se konstantno elementi, koji uvode ţivot i oni koji uvode smrt.

Čula su preopterećena mnoštvom šumova, kretanja i dešavanja. Individua je izgubljena u tom

vrtlogu krvi i mesa i metala, ne vidi izlaz, niti ga traţi. Ona samo opservira, frigidno i

pomirljivo, obesmišljen ţivot u velegradu koji huči.Nije individua subjekt, već je počovječeni

velegrad subjekt, djelatnik. Pjesmom vlada negativnost, ţivot i smrt se nečujno pretaču jedna u

drugu, ljudi isto tako. Nema osvrtanja na ţivote i sudbine drugih, nema stvarnog interesovanja

za okruţenje, ni saosjećanja, svuda samo jednoličnost i prolaznost. Ţivot u velegradu je

beskrajan krug radjanja i umiranja, monoton, dalje nepogodan za sreću ili sjetu. Taj ţivot je

samo „blinder Wechsel”. Zato sukobljeno lirsko ja u svom milionskom prebivalištu ne preza

od izraţavanja kritike, ukazujući na alkoholizam, bijedu koja vodi u smrt i ,u ovom slučaju

prije svega, na alijenaciju. Kako u naturalističkim pjesmama grad i stanovnici skončavaju u

poţaru, poplavama i drugim nepogodama (popularno osjećanje smaka svijeta), tako i u ovom

ekspresionističkom ostvarenju postoji prijetnja po čovjeka, koja moţe biti smrtonosna, ako se

ne osvijesti. Rani pjesnicki pokusaji Hajma poticu iz 1899. ,brzo je razvio svoj talenat kada je

u pitanju forma, obradjujuci prave exp. teme poput grada kao velikog industrijskog

centra,zivotnog prostora i nestanak individua. 1904. pise pjesmu Resignation 1 pjesnička

forma italijanskog porijekla, sastavljena od četrnaest stihova, koji su u osnovnom obliku

podijeljeni u dva katrena i dvije tercine. Za nj. razvoj kao pjesnika bio je odlucujuci „der neue

Klub“-ujedinjenje studenata i mladih umjetnika koji su se zakleli da vise nece cutljivo gledati

na nepravilnosti onog vremena u umjetnosti i ekonomiji.

Hajm je ostavio oko 500 pjesama i lirskih skica, pored vizionarskih djela o

bolestima,ratu,ljudskom raspadanju i sl. iz glavne stvaralacke faze – pisao je i djela pastoralne

lakoce pune gracije i ljepote npr. pjesma Träumerei in Hellblau

Utopio se sa svojim prijateljem Ernstom Balkeom dok se se klizali po rijeci Havel.

Zbirke pjesama:

der ewige Tag –jedina zbirka objavljena za njegova zivota

der Kondor(koja sadrzi: die Vorstadt,Berlin,Traumererin in Hellblau,der Blinde,der

Baum,Nach der Schlacht,die Professoren itd)

Poesiealbum

Umbra vitae- zbirka objavljena posthumno(sijenka nad zivotom)

Osnova Hajmove lirike je velegrad,kroz koji promicu samoubice,bolesne i sumanute

spodobe,posrnule sudbine. Štadler ga je nazivao „sveštenikom straha“.

Figure u pjesmama su ugl. djeca,stari,slijepi,mrtvi.

DER EWIGE TAG- je zbirka pjesama koja svjedoci o tematskom i stilskom rasponu

ekspresionisticke lirike. Objavljena je 1911. god. Georg Hajm je u jezivim vizijama sagledavao

sudbinu covjecanstva, ratove, glad, bijedu i umiranje. Njegove pjesme su krik ranjenog ljudskog

roda protiv mehanizacije zivota. Grad u ekspresionizmu postaje krvava opsesija i to se najbolje

ogleda u Hajmovim sonetima o Berlinu, gdje pise o buci, cadji, magli i smradu u njemu, o guzvi

na drumu ili nam daje slike iz zivota robijasa. Gradovi su pakao. Hajm proklinje Berlin, novi

Vavilon. Beherova pjesma Berlin! Berlin! Je direktno nadahnuta raznim verzijama Hajmove

pjesme o Berlinu. U njoj se nalaze vizije tjeskobe i uzasa. Bez obzira da li se govori o ulicama,

kafanama, radnjama, bordelima, uvijek se to cini da bi se otkrila ista bijeda. Grad sek od njega

javlja kao zlokobna sila, kao zlocinacko bozanstvo. U drugim pjesmama, Hajm iznosi istorijske

dogadjaje kao pogubljenje Luja Karpeta ili Robespijerov put do giljotine sa puno odvratnih

detalja. Hajm u svojim pjesmama o Berlinu dize pogled sa sirotinjske zabave pod venjacimada bi

posmatrao oblake koji u plavoj veceri plove kao delfini crvenih peraja po moru uctivosti, i time

upucuje u ekspresionisticku viziju.

Hajm u svojoj pjesmi Nach der Schlacht (Posle bitke) uskladjuje svoju viziju sa djelovanjem

cetiri boje, a karakteristicno je sto mozda najtananija medju njegovim pjesmama izrazava upravo

duboku ceznju slojepog covjeka za svjetloscu i bojom.

Hajmovu pjesmu Fronleichmansprozession (Litija na Telovo) moze se analizirati uporedjujuci se

sa Verfelovim stihovima Die Prozession (Litija). Hajm svoju pjesmu pocinje detaljnim opisom

prirode dok su Verfelovi stihovi, nasuprot tome, rodjeni iz najstasnijeg ucesca u dozivljavanju

jedne religiozne egzaltacije. Dok Hajm redja utiske stoi h ova litija u njemu izaziva, i to mirno,

sukcesivno, utisak za utiskom, kod Verfela je sve stopljeno u jedan simultani utisak, koji se

iznenada, kao munja, prolama iz pjesnikove duse.

Neke od poznatih pjesma su: Berlin I, Berlin II, Berlin III, Der Gott der Stadt, Die Vorstadt

(predgradje), Die Dämonen der Städte, Nach der Schlacht, Louis Capet, Robespierre, April, Der

Tag, Ophelia, Fronleichnamsprozession i dr.

UMBRA VITAE--Pjesma iz istoimene zbirke. Nije sigurno da li je Hajm zelio ovoj pjesmi da

da ime „Sijenka zivota“ tj. „Umbra vitae“ ili Gedicht „Die Menschen stehen vorwärts in den

Straßen“...Medjutim ubrzo nakon nj smrti, nj prijatelji su objavili 43 djela pod nazivom „Umbra

vitae“. Kompletan ciklus pjesama stoji u znaku istoimene pjesme, te nam to ukazuje na tip

Hajmovog kompletnog exp. stvaralastva. Istorijska pozadina: Ova pjesma pripada prvoj fazi tj.

predratnom ili kosmičkom ekspresionizmu, tematizujući smak svijeta, što se uveliko podudaralo

sa osjećanjem koje je vladalo u to doba. Naime, oko 1910. postojala je realna zebnja da će doći

do sudara Halejeve komete sa Zemljom. U lirici exp. apokalipsa koja treba da zadsi svijet da bi

ga promijenila se cesto vizionarski predstavlja. Hajm je u pjesmi obradio strahove svojih

savremenika, nesto poput van Hodisove „Weltende“ pri cemu van Hodis izruguje ljude, dok

Hajm njihovu paniku ironizuje na nesto suptilniji nacin. Pojam smaka svijeta se odnosio na

građanski svijet ili uopsteno na modernu stvarnost. mnogi expresionisti su proklinjali ono sto ih

je okruzivalo i zaklinju jedan novi svijet i novog covjeka nakon propasti svijeta. Kako su mnogi

pjesnici tog vremena kriticki pokusali da promisljaju o propadanju i prolaznosti i to su temelji nj

pjesama, pri cemu kritikuju i parodiraju građanstvo. Forma: petostopni jamb, ukrstena rima, 10

ili 11 strofa(nekad se 7. izbacuje), nema lirskog ja- u prvom planu je govornik koji opisuje

događaje

Sadrzaj: Na pocetku pjesme ljudi kao hipnotisani gledaju u komete na nebu, koje Hajm

personifikuje neologizmom “Feuernasen”-pri cemu on djeluje bezopasno i njime se govornik

distancira od panike ljudi, uz blagu ironiju.

Druga strofa govori ljudima koji su definisani kao “Steredeuter” tj. o astrolozima i

mađioničarima, koji pokusavaju da saznaju,da li ce kometa udariti u Zemlju ili da je zaustave .

Govornik se opet distancira od straha savremenika- u ironicnom tonu govoreci o tome kako

svijet pociva na sujevjerju, te opet kritikuje i podsmijava se društvu.

U trecoj strofi širi se bolest i smrt, sanduci se prave na brzinu. Ovdje se osjeca zastrasujuca

atmosfera koja bud asocijacije na kugu, koja jeprema srednjevjekovnim predstavama bila 1 od 10

znakova da se blizi smak svijeta. Ova strofa pojasnjava da prijatenja postoji, ali nije sigurno da

se radi zaista o Halejevoj kometi.

U 4,5,6 strofe pocivaju na motivu raspadanja ja(Ichzerfalls) ,opisana su masovna samoubistva ,

jer ljudi ne zive u harmoniji sa sobom u savremenom svijetu.Hajm samoubistva povezuje sa

zvanjem čistača ulica i tako pojasnjava da ona pripadaju svakodnevici. Moguce je da Hajm ovim

kritikuje i teske radne uslove u periodu industrijalizacije.Govornik ljude instrumentalizuje i

kritikuje. Oni se osjecaju se ugrozeno, nebeska tijela kao da se potajno priblizavaju,ali oni nista

ne preuzimaju, kao da su mašine (i zato su izlozeni pjesnikovoj kritici.) Samoubic su izjednacene

sa prasinom, koja stoji na dnu procesa raspadanja. Njihov proces propadanja pocinje i prije

njihove smrti, u koju oni zurno trče. Ovim apstraktnim slikama Hajm nam ukazuje na oštećenu

psihu tih ljudi. Oni kao da zele u svom teskom zivotu da bar odluce o vremenu svoje smrti, koja

je nada i bijeg iz negativnog svijeta kojem prijeti propast. Hajm ljude poredi i sa zivotinjama i

grotesknim slikama kritikuje samoubistva koja su mnogi pocinili.

Potom slijede slike prirode, cija je funkcija da otkrije odredjena raspolozenja govornika.

Ljudi su instrumentalizovani, a priroda ima ljudske osobine i djeluje groteskno i prijetece. I ljudi

i priroda i zivotinje-svi su u istoj ravni, nema nade,ne pomaze nijedna religija, svima su u

jednako osudjeni na raspadanje i propast.

9. strofa podrobnije tematizuje smrt i ukazuje na besmislenost ljudskog zivota,koji suvise brzo

protice.

10. strofa ima posebnu ulogu. U prva 2 stiha nalaze se rijeci koje su ujedno i ime zbirke, rijeci

koje ukazuju na to kako je zivot jalov i nestvaran kao sijenka. Tako su ljudi,zivotinje i priroda

sami po sebi sijenke koji vegetiraju i moraju zavrsiti smrcu.

Iz poslednja 2 stiha saznajemo da je sve opisano bio samo san, ali da opasnost postoji, i to ne od

prirodne katastrofe, vec od samog drustva koje je obiljezeno sujevjerjem, teskim radom i

samoubistvom, naivnoscu, poslusnoscu koje ih vodi u propast.

Pjesma ima dosta slicnosti sa pj. van Hodisa “Weltende.”

17.G. TRAKL – SEBASTIAN IM TRAUM UND GRODEK

Georg Trakl je bio poznati austrijski pjesnik ekspresionizma, rođen 3. februara 1887. godine u

Salcburgu, gdje provodi svoje djetinjstvo i mladost. Pripadao je građanskoj porodici, ali nije

imao srećno djetinjstvo. Naime, njegova majka je bila zavisnik od droge, pa je i to uticalo na

njen odnos prema djeci. Odgoj djece preuzima guvernanta Marie Boring, koja djecu između

ostalog podučava francuskom jeziku i literaturi. To objašnjava veliki uticaj Remboa i Bodlera na

Traklovo stvaralaštvo. Traklovo stvaralštvo se može podijeliti u 4 faze:

Prva faza se odnosi na njegova najranija djela u mladosti, koja su bila pod jakim uticajem Ničea,

strujanja secesije i simbolizma. U tom periodu su još zastupljeni uticaji francuskih pjesnik

(Bodlera, Remboa, Verlena) koji su obilježeni jakom lirskom tradicijom, čemu služi primjer stih

„kranke Blumen der Schwermut“ u kojem nalazimo povezanost sa Bodlerovim "Cvjećem zla".

U drugoj fazi (1909-1912) je zastupljen ekspesionistički Reihungsstil – slikoviti manir u

pjesničkom izražavanju, gdje svaki stih u strofi predstavlja posebnu sliku za sebe i na taj način

daje strofi jedinstven utisak. Primjer za to je pjesma Der Gewitterabend.

Treća faza (1912-1914) je karakteristična po jakoj poetskoj sugestivnosti slika koja stvara veliku

semantičku otvorenost. Ovaj hermetično-apstarktni stil i nastojanje da se zamagli jasnoća su

stvorili individualni stil izražavanja koji otežava interpretaciju sadržaja. Sada pokušava da se

oslobodi Reihungstil-a, kako bi polako uveo lirsko Ja u konačne ishode radnje i uveo spoznaju.

Posljednja faza je trajala od 1914. i obuhvatala je djela koja su posthumno objavljena.

Preovladavaju ratna iskustva i arhaično-apokaliptični sadržaj kao što je to slučaj u pjesmana Im

Osten, Klage, Grodek.

Posmatranjem ove četiri faze u stvaralaštvu Trakla, dolazimo do zaključka da one predstvaljaju

rezultat jednog procesa u kojem je Trakl težio da postepeno usavrši pjesnički izraz u slikama.

SEBASTIAN IM TRAUM-- predstavlja centralno djelo u Traklovom stvaralastvu. Pjesme

ovog toma svjedoce o njegovom ograđenom svijetu, svijetu koji miruje.Nastala je 1913. u Kurt

Volf izdavastvu, a sam autor je vdio zestoke rasprave sa izdavacem, jer je namjera izdavaca bilo

da objavi samo dio lirskih ostvarenja koja je Trakl objedinio za izdavanje. Ali mu je obecano da

ce ubrzo izdati cijelu,obimnu zbirku, sto Trakl ipak za zivota nije dozivio. Ona je izasla

posthumno- 1915. 50 pjesama toma su melanholicno-sjetnog tona,a teme su raspadanje,

unistavanje, besmislenost,beskucnistvo, krivica, tuga i smrt. Lajt motivi su djetinjstvo-kao

izgubljeni raj, nemirno lutanje i vecernji,uglavnom jesenji pejzazi. Biblijske slike, metaforicni i

alegorijski motivi prelaze u fantasticne i deluzione(koje se prividjaju) vizije i krivicu, kao i

uzaludnu potragu za izbavljenjem/oslobodjenjem. Ova Traklova osjecanja „pada u grijeh“ i

straha-te potraga za izbavljenjem- su posledica incestuozne veze sa svojom mladjom sestrom

Gretom, koja i u ovim kasnijim djelima Trakla stalno izviru iz motiva i slika pjesama... I u njima

se javlja,za exp. karakteristicna,simbolika boja-narocito u slikama prirode i pejzaza. Npr.

»purpurner Schlaf«, »schwarzes Schweigen« ili »graue Schwüle« postaju šifre, koje nisu bas

prohodne, a koje izuzetno karakterisu Traklovu poeziju. One je cine posebnom, daju joj poseban

ton. Uprkos svim pesimisticnim izjavama i ocajnickom beznađu, iz Traklovih pjesama izbija

jedinstvena toplina- to je saosjećanje onim koji je izgubljen,koji nije stvoren za ovaj svijet, koji

svoje beznađe i svoj očaj izražava kroz naglašene slike.

Struktura: ciklus sadrzi 47 pjesama u stihu i 3 prozne pjesme(Verwandlung des Bösen,

Winternacht, Traum und Umnachtung). Pjesme su podijeljene u 5 ciklusa:

1. Sebastian im Traum

2. Der Herbst des Einsamen

3. Siebengesang des Todes

4. Gesang des Abgeschiedenen

5. Traum und Umnachtung.

Niz pjesama ima klasicnu stihovnu formu, dok onima- u kojima su teme raspadanje i propast

korespondira- lomljenje forme.

GRODEK - Pjesma Grodek govori o ratu i njegovoj razornoj moći, a inspirisana je upravo

ratnim iskustvom Georga Trakla dok je boravio na frontu kao bolničar. Grodek se odnosi na

mjesto u današnjoj Ukrajini, gdje se 1914. godine vodila borba austrijskih i ruskih trupa. Trakl je

bio potrešen prizorima rata i nemogućnošću da svim teško ranjenim borcima pomogne. Zbog

toga Trakl duševno obolijeva i završava u bolnici u Karkovu gdje će oduzeti sebi život

prevelikom dozom kokaina.

Pjesma Grodek se sastoji od jedne strofe koja sadrži sedamnaest stihova. S obzirom na to da

pjesmi nedostaju rima i metrika, Trakl koristi aliteraciju (glasovna je figura koja nastaje

ponavljanjem istih ili zvukovno sličnih suglasnika ili suglasničkih skupina radi postizanja

zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata) i asonancu (glasovna je figura koja nastaje

ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata)

kako bi pjesmi podario lijep prizvuk ( primjer: „Am Abend“, „Verwesung“ i „Sterne“,

„Schmerz“ i „Enkel“).

Iako pjesma sadrži samo 1 strofu, postoji mogućnost da se ona podijeli na 3 smislena dijela, tj.

od 1. do 6., od 7. do 14. i od 14. do 17. stiha.

U prvom dijelu (od 1. do 6. stiha) imamo sliku večeri. Dok traje zalazak sunca, borba još nije

privedena kraju, šuma odjekuje zvucima oružja - „Am Abend tönen die herbstlichen Wälder

von tödlichen Waffen“. Trakl pojačava značenje riječi „Waffen“ i uvodi sintagmu „tödliche

Waffen“, kao da riječ oružje već samo po sebi ne sadrži ubilačku konotaciju.

U 2. i 3. stihu se opisuje idilični pejzaž zlatnog predjela i plavih jezera „die goldnen Ebenen, Und

blauen Seen“. Trakl pritom koristi hiperbolu kao stilsku figuru da bi pojačao idilični opis

svjetluvace plave vode. Plava voda se često poistovjećuje sa Karibima, dakle aludira na toplo i

sunčano vrijeme. Ali ako pomislimo na jezera u stvarnosti, ona nemaju plavu boju, već je ona

zbog visokog procenta određenih pririodnih materija zapravo zelena, ponekad sivkasta ili pak

braon. Ovaj kontrast idilične slike i ratnog krvoprolića Trakl koristi kako bi uvjerljivije dao opis

dešavanja. U nastavku se opisuje „kotrljajuće kretanje sunca“ („darüber die Sonne düstrer

hinrollt“) koje ne ostavlja samo jak optički utisak, već i utisak neke prijeteće opasnosti,

vjerovatno izazvane samom posljedicom kotrljanja. Vojnici se u tom trenutku nalaze u borbi

„Sterbende Krieger, die wilde Klage“. U 6. i 13. stihu će Trakl svesti egzistenciju vojnika na

njihova usta i glavu („zerbrochenen Münder“ i „blutenden Häupter“) , dakle koristiće sinegdohu

kao stilsku figuru (podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu). Prvi dio pjesme je time

priveden kraju.

Drugi dio pjesme počinje sa 7. stihom isticanjem riječi „Doch“ i uvođenjem slike noći i tišine

koju noć donosi sa sobom. Na pašnjaku se sada skuplja krv palih boraca „Doch stille sammelt im

Weidengrund, Rotes Gewölk, Darin ein zürnender Gott wohnt“. Može se pretpostaviti da se

ovdje mislilo na rimskog boga rata, Marsa, za kojeg se često vezuje crvena boja. Hladnoća koja

se pominje u 9. stihu „mondne Kühle“ je trenutak kada bog Mars odvodi pale borce u svoj

podzemni svijet. Pomalo zbunjujća rečenična konstrukcija vlada od 7. do 9. stiha. Dijeluje nam

kao da 8. stih prethodna dva razdvaja, dakle da se radi o stilskoj figuri hiperbaton (kojom se

remeti običan red riječi u rečenici, ali po smislu), pa bi stih trebalo da glasi „Doch stille sammelt

sich im Weidengrund das vergossene Blut“. 7. i 9. stih dodatno sadrže i inverziju kojom se obrće

red riječi u rečenici, radi jačeg isticanja, jer bi riječ „sich“  moralo po pravilu da stoji nakon

glagola „sammelt“

„Alle Straßen münden in schwarze Verwesung“ – ovim opisom iz 10. stiha Trakl želi da ukaže

na ishod borbe, ali i da ukaže na nemogućnost drugog izlaza, jer svi putevi čovjeka vode u

sigurnu propast, smrt. Već u 12. stihu se krećemo na jednoj transcedentalnoj ravni u kojoj se

pojavljuje sjenka sestre koja traži preživjele junake „Es schwankt der Schwester Schatten durch

den schweigenden Hain“. Glas „sch“ se javlja na početku 4 riječi („Schwester“, „Schatten“,

„schwankt“, „schweigenden“), što nam ukazuje na neku tajanstvenu simboliku. Iako

ekspresionistički pokret negira postojanje Boga, sjenka sestre pozdravlja mrtve borce, svoju

braću prije njihovog odlaska u podzemni svijet i kao bliska osoba im daje blagoslov. Ali isto

tako možemo i ulogu sestre interpretirati kao sjenku podzemlja, simbol Hada.

„Helden“ u 13. stihu govori o Traklovom osjećanju poštovanja i časti za poginule ratnike. Zvuk

frula odaje posmrtnu pjesmu za njegove ratne drugove „tönen im Rohr leise die dunklen Flöten

des Herbstes“

Posljednji, treći dio pjesme počinje uzvikom („O“) i evokacijom. Trakl pritom koristi komparativ

pridjeva stolz i započinje stih „O stolzere Trauer! “. Ova apostrofa ima za cilj da istakne ovo

slavljeničko obraćanje starim hramovima „ehernen Altären“, jer su hramovi služili kao

bogomolje u politeističnim religijama, gdje se često odavala počast Bogu tako što su se prinosile

žrtve. Primjetno je i to da Trakl u svojoj evokaciji koristi ličnu zamjenicu „ihr“ napisanu malim

slovom, što se može interpretirati kao Traklovo negiranje značajnosti hramova koji su posvećeni

Bogu.Ako bi se time vodili, onda bi obraćanje lirskog Ja shvatili kao odrećenu provokaciju i

podsmijeh.

Pjesma se završava stihom „ungebornen Enkel“ kojim se aludira na egzistenciju budućih

generacija kao i na teškoće kojima će se one morati nositi. Metafore boja su u pjesmi zadržale

uobičajna ekspresionističa značenja, kao npr. crna u riječima „Nacht“, „schwarze Verwesung“,

crvena kod „rotes Gewölk“, „Blut, a odnose se na simboliku smrti.

Trakl je ovom pjesmom želio da slikovito prikaže užasne posljedice rata i beznadežnu budućnost

čovječanstva u turobnoj i tužnoj atmosferi mrtvila koja je zavladala svijetom.

18.JAKOB VAN HODIS—WELTENDESmak svijeta je lirsko ostvarenje predstavnika ranog ekspresionizma Jakoba van Hodisa. Nastala

je 1910.god. a prvi put je objavljena 1911. u casopisu „Der Demokrat”. Od strane mnogih

knjizevnih kriticara sagledavana je kao temelj ekspresionizma, koji je imao za cilj da pokaze

unutrasnje stanje autora, tj. njegove misli i emocije i time njegovo vidjenje svijeta. Te misli i

emocije uglavnom su bile pregnante pesimizmom i slikama Prvog svjetskog rata. “Smak svijeta”

pripada prvoj fazi tj. predratnom ili kosmickom ekspresionizmu gdje ekspresije ukazuju na nesto

vanzemaljsko, nebesko.

U pjesmi van Hodis tematizuje moguci smak svijeta, sto se uveliko podudaralo sa osjecanjem

koje je vladalo u to doba s tim sto sam lirski ton u pjesmi djeluje distancirano, hladno, bez

emocija, iroonicno. Naime, 1910. Postojala je realna zebnja d ace doci do sudara Halejeve

komete sa Zemljom i otuda ovo djelo je djelo ekspresionisticke apokalipse. Pjesnik karikira uz

dosta ironije histericno raspolozenje gradjana koji strepe pred smakom svijeta, razjasnjavajuci

nam da oni ne treba pred tim da strepe, vec pred sopstvenim nacinom zivota koji karakterisu:

odsustvo volje, kritike, strah, zbog cega su gradjani osudjeni na propast, a oluja na pomolu

podsjeca na veliki biblijski potop. Ovo je pjesma tipicna za vilhelministicku eru. Tu se ogleda

ponasanje tadasnjeg gradjanstva, njegovi strahovi, reagovanje na najavljenu katastrofu i sve to u

cilju kritike drustva. I mnoga druga ostvarenja kritikuju vilheministicko gradjanstvo kao npr.

Umbra vitae od Hajma i Die Stadt od Lihtenstajna.

Kada je rijec o formi, pjesma se sastoji od 2 strofe sa po 4 stiha, sa obgrljenom i unakrsnom

rimom, i svaki stih zasebno gradi jednu zaokruzenu sliku koja stoji u kontrastu sa nekom

narednom, te tako pjesma djeluje groteskno. Specifican je stil pisanja pjesme a to je tzv.

Reihungsstil odnosno to je redjanje slika, gdje svaki stih zasebno gradi po jednu zaokruzenu

sliku, a same slike su medjusobno labavo povezane, uglavnom kontrastom. Pjesmu prije svega

karakterise veliko kontrastiranje. Kontrast je prisutan i izmedju jasno strukturiranih stihova u

odnosu na sadrzaj pjesme, koja je bogata ironijom i besmislenoscu. Npr. katastrofi gdje vozovi

padaju s mostova suprostavljeno je sirenje kijavice medju ljudima, u pitanju je dakle

banalizovanje navodne apokalipse, sto djeluje narocito ironicno i groteskno.

Vec prvim stihom postaje jasno da covjek nije neko ko djeluje, vec je zrtva koja u strahu iscekuje

ishod svoje sudbine. On je dakle, bespomocni objekat, dok je priroda kroz zivahno more i oluju

koja se pomalja, prikazana kao ziva i dominantna, sto je tipicno ekspresionisticki. Ona prijeti da

srusi i dotadasnja velika tehnicka dostignuca sto vidimo iz slika o branama i vozovima, uz

pomoc koji van Hodis kritikuje prolaznost tehnickih izuma.

Tipicno ekspresionisticko u pjesmi jeste individualizam pjesnika. Takodje, tipicna je i izrazena

simbolika, koja dominira narocito na pocetku in a kraju pjesme. Hut asocira na glagol behüten

koji znaci zastititi. Taj sesir se nalazio na glavi gradjanina iz viseg sloja, ciju naivnost pjesnik

kritikuje. Oluja koja se pomalja ostavlja malogradjane bez tog zastitnog predmeta, a zatim slika

krovopokrivaca koji padaju i dijele se, govori o nestanku te zastite, a svaki pokusaj da se ona

stvori je uzaludan.

Specificno ekspresionisticko je i redukovanje slika. Pjesma je prilicno kratka, ii ma samo 2 strofe

i ukupno 8 stihova, tj. 8 slika koje na kraju cine izvjesnu cjelinu. Prijeteca katastrofa evocirana u

naslovu u djelu ipak nije prikazana, vec se samo nagovjestava. Iznenadjuje kraj pjesme koji je

banalizovan. Pjesnik ironicnim tonom ponovo kritikuje malogradjane te povezuje pocetak i kraj

pjesme.

19.ELSE LASKER-SCHÜLER—HEBRÄISCHE BALLADEN, EIN ALTER

TIBETTEPPICH

Rođena u Vupertalu, iz imucne jevrejske porodice.Majka je bila centralna figura njenih

pjesama. Elze je bila tako reći cudo od djeteta, jer već sa 4 godina je čitala i pisala.

Uz Anetu fon Droste-Hilshof je najveća pjesnikinja, koja je pisala na njemačkom jeziku.

1902. je objavljena njena prva zbirka pjesama STYX, koja je pod uticajem Jugendstila. Sa

zbirkom Moja čuda ,koja je objavljena 1911. ona postaje vodeća predstavnica njemačkog

ekspresionizma.

Početkom XX vijeka u Berlinu se družila sa poznatim piscima-kao sto su Trakl i Ben. 1912. je

upoznala Godfrida Bena i ubrzo postaju prijatelji. To njihovo intenzivno prijateljstvo ona je

opisala u brojnim ljubavnim pjesmama, koje je posvetila Benu. Gotfrid Ben je takođe pisao o

njoj.Kad su nacisti dosli na vlast emigrirala je u Svajcarsku . Smrt njenog sina Paula je dovela

pjesnikinju u duboku krizu. Iako je 1932. dobila Klajstovu nagradu emigrirala je 1933 u Cirih

a zatim u Palestinu.

***

Njenu poeziju obiljezavaju osjecanja straha,usamljenosti,teznja za oslobodjavanjem od svake

vemenske i prostorne zavisnosti, teznja za aps. slobodom. Pjesme su prepune

simbolickih,apokaliptickih slika, teze oslobodjenju i predavanju vjecnosti.

Kod nje obično nalazimo dvojaku tematiku: s jedne strane imamo vrlo subjektivnu ljubavnu

liriku , dok na drugoj strani imamo religiozne pujesme i molitve/pjesme o hebreskoj i

istočnjackoj tradiciji kao i i ličnostima iz Biblije.Njena djela obiluju brojnim poređenjima i

neologizmima, kasniji rad je bogat biblijskim I orjentalnim motivima.

Zbirke pjesama: STYX

DER SIEBENTE TAG

MEINE WUNDER

GESAMMELTE GEDICHTE

MEIN BLAUES KLAVIER(1943)

Njena prva i najznačajnija drama je die Wupper, a tu je još i drama Artur Aronimus i

njegovi očevi. U drami ICH UND ICH ona piše nastavak Geteovog Fausta. Mefisto i Faust

posmatraju iz pakla kako Hitler korak po korak osvaja svijet. Konacno i Mefisto shvata na

osnovu zločina koji su počinjeni da se zlo ne smije podrzavati.Zajedno sa Faustom moli Boga

da mu oprosti ,zajedno idu u raj.

EIN ALTER TIBBETTEPICH

Objavljena 1910. u casopisu „Sturm“. Osnovni motiv pjesme je ljubav, ali se ne koriste

tradicionalni izrazi ljubavne lirike. Ova pjesma je izraz duboke senzualnosti, savrsenstva,

sklada zvuka, ritma..

Upotrebljena je rima, upotrijebljeni su i novi pridjevi-neologizmi: himmellang i

buntgeknüpfte. Sto se strukture tice-naglaseni i nenaglaseni slogovi se smjenjuju,strofe su

povezane rimom. Pjesma ima 1 zatvorenu simboliku i kroz nju ostvaruje estetski efekat.

Nova je i slika, koja povezuje dvoje koji se vole, a to je slika tepiha-koja je simboli vjecne

ljubavi. Ova ljubavna pjesma budi slušaoca i to rijecima: Strahlen, Farben, Sterne. Stopala

koja miruju na tepihu prikazuju obostranu blizinu koja je ispunjena nježnošću, prikazano nam

je i mirovanje u beskrajnom poljupcu kao i nježni obrazi.

Tepih je simbol slike ljubavnog jedinstva i satkan je od 1000 i 1000 cvorova, kao simbol

cvrste veze dvoje u ljubavi. Svaki od ovih cvorova predstavlja pojedinacnu vezu koja se

odnosi na 1000 pojedinacnih spona koje povezuju dvoje ljudi. Ti cvorovi predstavljaju i sliku

svijeta u kojem se ljudi bezuslovno vole, koji u nekoj bajkovitoj, utopijskoj zemlji realizuju

svoju sustinu kroz jedinstvo. Tepih je simbol apoliticnog svijeta, slika rajskog svijeta koji je i

erotican, duhovan u krajnjoj liniji religiozan i istovremeno i vrlo intima i time se omogucava

prerastanje ove pjesme u idilu.

Bitno mjesto u ovoj pjesmi zauzimaju i mirisi, koji mogu da znače sjećanje na ljude koji se ne

smiju zaboraviti. Naznake orijenta otkrivaju se mirisom mosusa. Orijent donosi nagovjestaj

bogatstva a raskos se ostvaruje u toj harmoniji dusa i ona je orijentalno senzualna. Sam naziv

Teppichtibet je naziv koji je iskorišćen za zemlju iz bajke. Zaljubljeno biće koje odgovara

ovim stihovima je zapravo sin čarobnog sveštenika, koji samo u bajkama može da pobijedi i

da bude sa onom koju voli, dok je ovdje biće koje voli- žena. Ova žena je zapravo pjesnikinja

koja je sebe često odijevala u orijentalnu odjeću.

Dakle, ljubav je nesto sto se ne moze opisati konvencionalnim rijecima zbog toga su nuzni

neologizmi. Uvrstavanje jedne udaljene regije u pjesmu ukazuje na mogucnost bjekstva iz

svakodnevnice , sto je moguce kroz ljubav.Bilo je neobicno da zena u 20. vijeku iskazuje

svoja osjecanja na ovaj nacin, po cemu vidimo da LS se bori protiv klasicno-gradjanske uloge

zene…

HEBRÄISCHE BALLADEN 1913.

zbirka od 17 pjesama iz dva dijela i predstavlaju Hebrejski korpus. Za ove pjesme Lasker-

Šiler je sama nacrtala crteže.

Pjesme se prije svega bave temamam Starog zavjeta , pri čemu LS razara granice

epohalne,hijerarhijske i polne, te ima i ljubavi medju muskarcima, junaci su androgeni.

Balade sup o motivima legendarnog. To legendarno je prikazano kao poigravanje. Ona ne

prepricava legende vic se javljaju samo ti nagovjestaji. Likovi iz legend su plastivni, oni su

kao lutke, a onda ih u poeziji pjesnikinja zapravo mijenja, mijenja im maske i prikazuje ih kao

na pozornici. Njena lirika je dio ekspresionizma koji pokusava da otkrije ono duboko u

covjeku. Ona nastoji da izrazi osjecanja koja ne pripadaju ni jednom vremenu.

Neke od pjesama su: Abraham und Isaak, Esther

20.ELSE LASKRE-SCHÜLER—MEIN BLAUES KLAVIER

Zbirka pjesama -jedno od najpotresnijih pjesničkih svjedočanstava o emigraciji. Značenje plavog

klavira nalazimo i u dnevniku ove pjesnikinje: Ich besitze alle meine Spielsachen von fruher

noch, auch mein blaues Puppenklavier... Ovaj klavir je simbol njenog djetinjstva.

Ova pjesma se prvi put pojavila u casopisu Sturm.

Formalna struktura pjesme se može opisati sa nekoliko riječi (naglaseni i nenaglašeni slogovi se

smjenjuju, strofe su međusobno povezane.)

Emocionalnost je ovdje prikazana objektivno.Opisane su nam boje, koje sijaju. Takodje nam je

prikazano trajanje,koje je opisano pridjevom himmellang, sto znaci neograniceno. U cijeloj

pjesmi imamo ujednačenost koja povezuje strofe. Pjesma se može tumaciti na dva

načina:doslovno i preneseno. U ovoj pjesmi su nam prikazana vrata. Jedna vrata nas vode u

podrum, druga nam pokazuju na nebo, a treća se nalaze između ovih i prikazuju nam stav

govornika, koji ne zna šta da radi sa svojim životom. Pjesma govori o djetinjstvu, nastala je

1936. u egzilu.Ovo je dakle pjesma egzila,a ne ratna pjesma ili pjesma koja govori o Holokaustu.

S obzirom da se nalazila u egzilu, kuća je mjesto gdje se nalazio klavir. Na pitanje zašto baš

plavi klavir, kad svi znamo da su klaviri najćešće crne boje. Plavoj boji odgovara:nebo, proleće,

cvijeće. U dnevniku ove pjesnikinje nalazimo sljedeću rečenicu: Ich besitze alle meine

Spielsachen von früher noch, auch mein blaues Puppenklavier. Dakle zbog toga je njen plavir

plave boje, ovdje je riječ o sjećanju na djetinjstvo. Plava boja aludira na kompletno slikarstvo

Plavog jahaca, jer je imala blisku komunikaciju sa ekspresionistickim slikarima. Kod Else plava

boja predstavlja ceznju za njenim istinskim porijeklom i za domovinom tj. Njemackom.

Od dječje kuknjave dolazi katastrofa koja je opisana kao verrohrt Welt. Motiv gorkog hljeba,

koji ukazuje na to kakvoj je ukusa bio hljeba za vrijeme njenog boravka u egzilu, hljeb koji je

gorak, bijedan, koji nema nikakvog ukusa.

Iz takvog svijeta čovjek koji je očajan želi da pobjegne i da nađe spas, a gdje će drugo, nego na

nebu da pronađe svoj mir. Pjesnikinja upliće anđela koji joj otvara vrata neba. Pjesma se

završava riječima zabrane napuštanja zemlje.Ove zabrane su zarobljenici itekako bili svjesni.