Sveučilište J.J.Strossmayera

Pravni fakultet u Osijeku

Seminarski rad iz Teorije prava i države

Pobačaj i eutanazija

Studentice: Nina Hunjak (eutanazija)

Sara Vuletić (pobačaj)

Mentor: Ivana Tucak, dr.

Osijek, 2010.

0

SADRŽAJ:

EUTANAZIJA

1. 1. Uvod...................................................................................................................4

1. 2. Pojam eutanazije................................................................................................5

1. 3. Distanazija..........................................................................................................6

1. 4. Povijesni osvrt o eutanaziji................................................................................6

1. 5. Eutanazija u Nizozemskoj..................................................................................7

1. 6. Uvjeti o izvršavanju eutanazije..........................................................................7

1. 7. Rasprava o eutanaziji.........................................................................................8

1. 8. Stav crkve prema eutanaziji...............................................................................9

1.9. Statistika o podržavanju eutanazije i palijativna skrb………………………..11

1.10.Hospicij .............................................................................................................12

1.11. Zdravstveno osoblje i eutanazija.......................................................................13

1.12. Razlozi u prilog eutanaziji................................................................................14

1.13. Razlozi protiv eutanazije...................................................................................16

1.14. Zaključak...........................................................................................................17

1.15. Literatura...........................................................................................................36

1

POBAČAJ

2.1. Uvod....................................................................................................................19

2.2. Pobačaj kroz povijest..........................................................................................19

2.3. Ontološki i moralni status ljudskog embrija.......................................................22

2.3.2. Biološke činjenice................................................................................23

2.3.3. Filozofsko istraživanje.........................................................................23

2.4. Savjest opterećena pobačajem.............................................................................23

2.5. Posljedice ozakonjenja pobačaja u SAD-u........................................................24

2.6. Pobačaj u Hrvatskoj............................................................................................25

2.6.2. Zakon o pobačaju Republike Hrvatske................................................25

2.6.3. Zabrana pobačaja u političkim kampanjama.......................................26

2.7. Javni um i pravo na pobačaj...............................................................................28

2.8. Važnije statistike.................................................................................................29

2.8.2. Pobačaj u ostalim zemljama.................................................................29

2.8.3. Prema gestacijskoj dobi i metodi..........................................................30

2.8.4. Prema osobnim i socijalnim faktorima.................................................30

2.9. Pravna zaštita embrija.........................................................................................31

2.10. Zakon 194, 22. svbinja 1978.............................................................................32

2.10.2. Primjedbe na zakon 194......................................................................33

2.11. Kratki osvrt na slučaj Grogan...........................................................................34

2.12. Zaključak...........................................................................................................35

2.13. Literatura...........................................................................................................37

2

1.

E U T A N A Z I J A

3

1.1. UVOD

Razvoj medicine (njezine mogućnosti produljenja života pacijenta, uz pomoć

modernih tehnologija), praktički je povećao potrebu za pomoć pri umiranju. Distribucija

medicinskih resursa također se okrenula pitanjima života i smrti, a pristupačnost raznovrsnih i

skupih tehnika koje spašavaju život je ograničena.

Iz etičkog gledišta pitanje bi trebalo zvučati ovako: „Može li kvaliteta jednog ljudskog

života biti razlogom za njezin prekid ili rješenje za nepoduzimanje mjera za njegovo

produljenje?“. Kakvu budućnost možemo izabrati za eutanaziju? Ona bi trebala biti i bit će

dopuštena.

Međutim, ona će biti strogo ograničena i regulirana. To je način na koji se može

koristiti, način kojim će se spriječiti njezina zloporaba. Eutanazija je jedan od istaknutih

problema u nizu koji pokazuje koliko smo mi ljudi humani i u kojoj mjeri smo sposobni ostati

takvima.

Svako ljudsko biće ima pravo na život. A upravo taj život postaje sve češći «predmet»

manipulacije. Primjeri često raspravljanih izuzetaka od legalne zaštite ljudskog života su

područja pobačaja, smrtne kazne i eutanazije. Dokaz konzistentnosti svakog pravnog sustava

bila bi dosljednost djelovanja u sva tri područja.1

4

1.2. POJAM

EUTANAZIJE

Eutanazija (grč. euthanasia: laka smrt, eu: dobar + thanatos: smrt), jest djelovanje

liječnika ili druge osobe kako bi teško i neizlječivo bolestan pacijent koji pati imao „laku“, tj.

„dobru“ smrt. Tzv. aktivna eutanazija podrazumijeva aktivno sudjelovanje u bezbolnom

prekidu života pacijenta, kada mu se daje smrtonosna supstancija ili se na drugi način

činjenjem usmrćuje. Pasivna eutanazija označava prepuštanje osobe umiranju pri čemu

liječnik ili druga osoba uskraćuje lijekove, isključuje aparate za održavanje života i slično,

eventualno uz istodobnu primjenu sredstava za neutralizaciju boli i primirenje. U oba slučaja

motiv je sućut prema ljudskom biću koje pati, a ne postoje nikakvi izgledi za izlječenje ili

znatnije poboljšanje njegovog stanja. Premda može postojati podudarnost motiva, eutanaziju

treba razlikovati od kaznenog djela usmrćenja na zahtjev iz čl. 94. KZ.

Pravni sustavi pristupaju problemu eutanazije na tri načina: (a) Većina pravnih sustava

ne vodi računa o posebnoj naravi eutanazije pa tako usmrćenje kažnjava kao i bilo koje drugo

ubojstvo, (b) neki pravni sustavi prihvaćaju eutanaziju i ne kažnjavaju onoga tko pomaže

drugome umrijeti. (Nizozemska), (c) neki pak pravni sustavi ubojstvo na zahtjev tretiraju kao

poseban oblik ubojstva koji se blaže kažnjava (Hrvatska, Njemačka, Austrija i dr.). Prije nego

iznesemo moralni sud o temi eutanazije, treba zastati nad važnim problemom koji susrećemo:

zahtjev bolesnika u završnoj fazi - zahtijevanje smrti. Ozbiljno razmatranje ove želje je

činjenica koju medicina, ako želi ponovno staviti u središte subjekt, mora ozbiljno uzeti u

obzir.

Naspram ovakvog zahtjeva nužno je prije svega potruditi se oko razumijevanja. Što

zapravo pacijent želi? Izriču li njegove riječi njegovu volju? Što se skriva u tom pacijentovu

protestu? Postoji li uvijek želja za smrću? Što to znači da bolesnik zaziva oslobođenje smrti i

smrt kao oslobođenje?

Poznato je da želja za brzom smrću može značiti prigovor zdravstvenom osoblju i

rodbini od kojih se pacijent osjeća odbačenim ili može biti izraz neke neispunjene potrebe za

pažnjom prema trpljenju ili osjećaju beskorisnosti što ih bolesnik proživljava. Radi se, dakle,

o apelu koji, kada bi biva ostvaren, poništava želju za preuranjenom smrću.

5

Ako se ne radi o protestu ili o kamufliranom apelu za pažnjom, želja za smrću može

biti izraz patološke želje ili zdrava želja za smrću.

Općenito se drži, osobito glede samoubojstva, da želja za smrću ne ide zajedno sa

željom za zdravljem, bilo moralnim bilo mentalnim. Ovo je razlog zbog kojeg se danas na

samoubojstvo gleda ipak malo blaže nego u prošlosti.

1.3. DISTANA

ZIJA

Distanazija je, prema Pessiniju, stari portugalski izraz, a radi se o neologizmu grčkog

podrijetla, u kojem prefiks dys znači – čin s greškom a thantos – smrt. Posljednjih nekoliko

desetljeća u europskoj medicinskoj literaturi češće se govori o terapijskoj upornosti. U

angloameričkoj literaturi govori se o medicinskoj beskorisnosti, beskorisnom tretmanu

odnosno o liječenju koje ne daje nikakve pozitivne rezultate.

Distanazija etimološki znači pretjerano produžavanje agonije, patnje i smrti pacijenta.

Sadržajno je suprotna eutanaziji. U neskladu je sa smrću u dostojanstvu jer joj je temeljno

svojstvo zahtjev za artificijelnim odnosno umjetnim produljenjem života, nastojanje da se,

koliko god je to moguće, uspori prirodni tijek umiranja.

1.4. POVIJES

NI OSVRT O EUTANAZIJI

Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane

novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti

smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi

materijalnu štetu zajednici.

Od renesanse česti su primjeri spominjanja eutanazije, ali u kontekstu rasprave o njoj,

a ne bilježaka o njezinoj praksi. Thomas More (1548.) u «Utopiji» savjetuje da je, ako je

bolesnik neizlječivo bolestan ili je izložen degradaciji ljudskosti u njemu, najbolje da liječnik

6

završi takav život (Scheppens, 2000.). Mnogo je izravniji Martin Luther u tekstu«Tischreden»

kada piše o malformaciji djece «... da sam ja princ ili Bog, bacio bih takvo dijete u rijeku

Moldavu..., riskirao bih u tom slučaju počiniti ubojstvo.» (Scheppens, 2000.).

Svjetska udruga liječnika (WMA - World Medical Association) na Generalnoj

skupštini u Madridu 1987. godine donijela je deklaraciju o ovom pitanju: «Eutanazija, tj.

voljno prekidanje bolesnikova života, bilo na njegov zahtjev ili na zahtjev njegovih bliskih

srodnika, neetična je. To ne sprečava liječnika da poštujući želju bolesnika ne dopusti

prirodan tijek smrti u terminalnoj fazi bolesti.» (Iglesias, 1998).

1.5. EUTANA

ZIJA U NIZOZEMSKOJ

Proces dekriminalizacije eutanazije počinje formalno u Nizozemskoj 1971. godine kad

je stanovita liječnica injekcijom usmrtila svoju teško bolesnu majku. Vjerojatno je i prije toga

bilo sličnih slučajeva, ali nije slučajno da je upravo ova konstelacija s majkom i kćerkom

liječnicom kao protagonisticom medijski iskorištena za spomenutu svrhu.

Početkom80-ih ispitivanja javnog mijenja u Nizozemskoj su pokazala da je oko 75%

građana spremno prihvatiti zakon koji bi dopuštao liječnicima da iz samilosti dokrajče život

terminalnim bolesnicima na njihov zahtjev (Gevers, 1996.).

1993. godine donesen je prvi zakon kojim je eutanazija prestala biti kažnjivim djelom.,

istom je 2001. Godine eutanazija legalizirana a taj je zakon stupio na snagu 1. travnja 2002.

godine. Prema odredbama tog zakona uvjet primjene eutanazije je stanje zbog kojeg bolesnik

„neizdrživo pati a ne postoje nikakvi izgledi izlječenja“. Bolesnik treba osobno zatražiti

primjenu eutanazije. U slučaju da mu je liječnik predloži izlaže se riziku kaznenog progona.

Usmrćenje se može provesti nakon pribavljenog mišljenja drugog liječnika, pa tako ako se i

on suglasi usmrćenje se može provesti. Nakon usmrćenja provjera se jesu li poštivani propisi

jer zbog propusta liječnik može odgovarati za ubojstvo iz nehaja.

1.6. UVJETI

IZVRŠAVANJA EUTANAZIJE

7

Nizozemska kraljevska liječnička udruga je 1984. godine definirala kriterije koji

trebaju biti zadovoljeni za primjenu eutanazije i njenih inačica (prema Zurak 2001.)

- zahtjev za eutanaziju ili asistirani suicid mora postaviti sam bolesnik slobodnom voljom

- zahtjev se na isti način od strane bolesnika treba ponoviti za 7 dana

- patnje bolesnika moraju biti nepodnošljive i bez nade u moguće poboljšanje

- aktivni završetak života mora biti posljednje rješenje i stoga se za njim poseže samo kada

nema alternative rješavanju bolesnikove situacije

- liječnik mora konzultirati drugog nezavisnog kolegu koji mora potvrditi mišljenje o

beznadnosti i nepodnošljivom karakteru patnji, te nepostojanju alternative

- mora postojati pismeno izvješće (u njemu treba navesti dijagnozu, prognozu, terapiju,

perspektivu liječenja, podatke drugog nezavisnog liječnika, bolesnikov zahtjev, te način kojim

je okončan život bolesnika)

U 1995. godini u Nizozemskoj je 25 656 bolesnika usmrćeno eutanazijom ili nekom

njezinom inačicom. To iznosi 19% godišnjeg ukupnog broja umrlih u toj zemlji. Uz to treba

navesti podatak da je broj zahtjeva za eutanazijom ili potpomognutim suicidom tri puta veća

od realiziranih slučajeva. Među razlozima u takvim zahtjevima dominiraju osjećaj gubitka

dostojanstva, ovisnost o drugima, zamorenost životom, dok se nepodnošljiva bol kao isključiv

razlog susreće u samo 6% zahtjeva (Gevers, 1996.; van der Mass, 1996.; Scheppens, 2000.).

Kao što vidimo, odluka o posezanju za eutanazijom kod teško bolesnog čovjeka ne

proizlazi poglavito iz biološkog područja nepodnošljive boli, već je bit problema psihološkog

i socijalnog karaktera.

1.7. RASPRA

VA O EUTANAZIJI

8

Kao jedan od najjačih motiva, društveno i općeljudskih prihvatljivo, u prilog eutanaziji

redovito se navodi vrednota ljudskog dostojanstva. Tvrdi se da su teška stanja bolesti i

umiranja u nepomirljivoj suprotnosti s ljudskim pravom na dostojanstvo u tijeku umiranja.

Općenito se prihvaća definicija Guenthera Dueriga s negativnim kvalifikacijama: «Ljudsko

dostojanstvo je narušeno ako je osoba reducirana na čist objekt, na samo sredstvo, na

zamjenjivu količinu. Primjeri najtežeg kršenja ljudskog dostojanstva su mučenje, robovanje,

masovna istjerivanja, genocid, prisilni rad, teror, masovna ubijanja, zlouporaba

eksperimenta na ljudima.» (Schmoller, 2000.)

Čovjek u očaju može misliti na prvoj razini da je njegov život bezvrijedan, ali to nema

niti smije imati bilo kakav utjecaj na drugu razinu na kojoj bezuvjetno ljudsko dostojanstvo

traje koliko i ljudski život. Postupak eutanazije negira sve sastavnice ljudskog dostojanstva,

jer se tek u primjeni eutanazije ljudsko biće svodi na puki objekt, sredstvo, odnosno

zamjenjivu jedinicu.

Ljudsko dostojanstvo je iznad dometa čovjekove moći. Ono je tu bez obzira na

okolnosti u kojima pojedinac živi. Čovjek ga može poštovati ili ne, ali ga ne može dodijeliti

ili oduzeti. Govori se da će odluka o primjeni eutanazije biti stvar slobode pojedinca. Možda

bi upravo sloboda bila najugroženija. Naime, ako su njegove boli dosegle stupanj

nepodnošljivosti, koliko je on uistinu «slobodan» donijeti presudnu odluku? Iskustvo svjedoči

da molbe teških bolesnika i umiru1ih u velikoj većini nisu želja za ubojstvom, ve1 očajni

prosvjed protiv neodgovarajuće njege i pažnje. Budući da su teški bolesnici i umirući često

teži okolini nego sami sebi, nije isključeno da im iz te okoline stigne poruka da se slobodno

oslobode svog stanja. Problem se povećava kad bolesnik više nije u stanju odlučivati o sebi, i

to bi morao učiniti netko drugi: u čijem najboljem interesu?! (Pozaić, 1995.)

U analizi zahtjeva bolesnika za eutanazijom treba poći od motivacije. Osnovni motiv je opći

ljudski strah od nemogućih patnji u procesu umiranja, a i same svijesti da se umire. Možda je

najjednostavniji i najbolji izraz ovih ljudskih strahovanja poznati aforizam R. L. Stevensona

«Ne bojim se smrti, nego umiranja!» Smisao i poruka zahtjeva za eutanazijom mogli bi se i

ovako pojednostaviti: «Bolujem od neizlječive bolesti, a bojim se patnji u njezinoj završnoj

fazi. Nemam hrabrosti počiniti samoubojstvo, niti bi to «tehnički» znao izvesti. Htio bih uz to

poštedjeti obitelj i ukućane kasnijeg psihičkog optere1enja mojim samoubojstvom. Stoga se

9

obraćam liječniku da mi sredstvima kojima raspolaže suvremena medicina pravodobno

omogući brzu i bezbolnu smrt bez patnji» (prema Zurak, 2001.).

1.8. STAV

CRKVE PREMA EUTANAZIJI

Protiv legalizacije eutanazije određeno se izjasnio i katolički Sveti zbor za nauk vjere

5. svibnja 1980. Deklaracijom o eutanaziji. Osuđuje se svaki čin eutanazije kao kršenje

božanskog zakona, povreda dostojanstva ljudske osobe , zločin protiv života i atentat na

ljudski rod.

O relativističkim karakteristikama psihosocijalnih osnova koje opravdavaju primjenu

eutanazije i njezinih inačica vrlo kompleksno govori u svojoj enciklici «Evangelium vitae»

papa Ivan Pavao II:

- negativistička sljepoća za transcendentalno: gubitak vjere u Boga uz prošireni agnostički

kulturni kontekst zatvoren za transcendentalno; gubitak uvida u smisao misterija smrti

- hedonističko odbijanje trpljenja: hedonistički način života reflektiran na prihvaćanje boli kao

dijela ljudske svakodnevice; sljepoća za ljudsku i okupljajuću vrijednost patnje, ambivalencija

prema značenju smrti

- utilitarna opsesija efikasnošću: snažno uvjerenje da oštećeni život nema više nikakvu

vrijednost; dominantna preokupacija efikasnošću koja vidi u starim i hendikepiranim osobama

nepodnošljivu smetnju

- paničan strah od medicinskog pretjerivanja: strah od sučeljenja s onim medicinskim

tehnologijama koje mogu nastaviti i produljiti bolni život i u situacijama ekstremnog beznađa

- libertinska apsolutizacija čovjeka kao svog vlastitog gospodara: afirmacija čovjeka kao

apsolutnog gospodara svoje sudbine s pravom odlučivanja s punom i kompleksnom

autonomijom što da radi sa svojim životom i izborom načina i sredstava da ga dovrši

10

Kakvim god eufemizmom pokušali maskirati i zaštititi eutanaziju, ona je ubojstvo.

Dostojanstvo ljudske osobe se ponavljano naglašava kao temeljna ljudska vrijednost u

središnjim legalnim dokumentima još iz vremena Drugog svjetskog rata (preambula Povelje

UN-a iz 1945., preambula je Prvi članak Deklaracije o Ljudskim pravima UN-a iz 1948.,

preambula Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima iz 1966.)

1.9. STATISTI

KA O PODRŽAVANJU EUTANAZIJE I PALIJATIVNA SKRB

Početkom 80-ih ispitivanja javnog mišljenja u Nizozemskoj su pokazala da je oko

75% građana spremno prihvatiti zakon koji bi dopuštao liječnicima da iz samilosti dokrajče

život terminalnim bolesnicima na njihov zahtjev (Gevers, 1996.).

Misao o „dostojanstvenom umiranju“ zasigurno ima mnogo pristaša; ankete su u

Njemačkoj pokazale značajan porast (preko 70%) onih koji se zalažu za legalizaciju

eutanazije, a u Austriji taj broj je premašio 80%.

U rastućem trendu starenja populacije polako, ali sigurno pojačava se pritisak za

ozakonjenje eutanazije u sve više zemalja. Tako u SAD-u oko 70-75% građana podržava

eutanaziju.

Godine 2005. Francuski parlament izglasao je zakon kojim je legalizirao pravo na

smrt. Iako se naglašava da nije riječ o legalizaciji eutanazije već o nekakvom središnjem

rješenju, zakon omogućuje osobi u zadnjoj fazi bolesti da odluči o ograničavanju ili prekidu

liječenja.

Statistika i rezultat o odobravanju eutanazije koje je proveo Večernji list 2002. Godine

pokazuje da 43,6% građana u Hrvatskoj podržava uvođenje eutanazije.

Dogovorne eutanazije, zbog skupoće intenzivne njege, ima svaki dan, tvrdi prof.dr.sc.

Slobodan Vukičević, predsjednik Bioetičkog povjerenstva. Njega umirućih zahtijeva primjenu

terapije dok je to razumno opravdano, ističe prof.dr.sc. Valentin Pozaić, katolički bioetičar.

Prema članku 94. Kaznenog zakona RH, koji govori o usmrćenju na zahtjev: «Tko drugog

11

usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam

godina». U članku 96. koji se bavi sudjelovanjem u samoubojstvu stoji: «Tko navede drugoga

na samoubojstvo ili mu pomogne u samoubojstvu pa ono bude počinjeno, kaznit će se

kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine». Znači, eutanazija je kažnjivo djelo.

Opterećeni prisilnom identifikacijom s tekovinama zapadne civilizacije ne uspijevamo

razabrati pozitivnosti od negativnosti, nego nepromišljeno prihvaćamo posljedične produkte

modernog društva i duhovnog otuđenja. Osiromašena emocionalna generacijska solidarnost

dovodi nas do gubitka vjere u pomoć i potporu najbližih u trenucima bolesti ili godinama

starosti. Na neki način razumljivi su stavovi anketiranih ispitanika o eutanaziji u Hrvatskoj.

Jedno od kompletnih i kvalitetnih rješenje vezano za pitanje oboljelih i starijih osoba je

hospicij. U hospiciju se provodi palijativna skrb. Palijativna je skrb aktivna, potpuna skrb za

bolesnike u kojih bolest više ne reagira na liječenje. Svrha je palijativne skrbi što bolja

kvaliteta života bolesnika i njihovih obitelji. Hospicijska skrb prihvaća smrt kao normalan

proces i shvaća je kao posljednju fazu života za osobu koja umire, kao posebno vrijeme za

integraciju i pomirenje. Prihvaća potrebu umirućih da žive potpuno, ponosno i udobno sve

dok ne umru. Osigurava podršku ožalošćenoj obitelji i prijateljima (Juši1, 1995.).

Hospicij i hospicijski pokret nisu alternativa eutanaziji. Oni su jedini ispravni ljudski

postupci skrbi za one koji su na kraju svog života.

Palijativna skrb podrazumijeva i živo nastojanje oko komunikacije s pacijentom i s

obitelji na taj način pacijent može prihvatiti ili odbiti terapije koje bolest tek privremeno

stavljaju pod malu kontrolu, pri čemu je trpljenje još veće. Klinička etika terminalne faze

temelji se na poštivanju želje pacijenta. Liječnik griješi ako inzistira na terapijama koje

pacijent svjesno odbija. Pacijentu treba omogućiti da umre onda kada terapije, unatoč

produženju života, više ne omogućavaju dostojanstveni život. Drugim riječima terapije su

kontraindicirane kada uzrokuju više trpljenja nego dobra.

Palijativna skrb je po svojoj naravi multidisciplinarna. Naime, o bolesniku se ne brine

samo liječnik već i medicinska sestra, psiholog, obitelj i za to pripremljeni volonteri. Ideja o

palijativnoj skrbi niknula je u Velikoj Britaniji, šezdesetih godina 20. stoljeća, odakle se

proširila u Kanadu, SAD, Australiju, zatim Europu, a sad već i na Aziju i Južnu Ameriku.2

1.10. HOSPICIJ

12

Hospiciji su klinike nastale upravo u svrhu čovječnije pomoći pacijentima na kraju

života te u svrhu smanjenja boli i pružanja takozvane palijativne skrbi. Iskustva hospicija

dovode u pitanje olakotno poistovjećivanje trpljenja i želje za smrću.

Trpljenje nije varijabla neovisna o osobi koja trpi. Ta varijabla, osim o bolesti, ovisna

je također i o nizu drugih faktora koji je mogu uvećati ili smanjiti. Pacijenti s nekontroliranom

boli mogu vidjeti smrt kao jedini bijeg od trpljenja koje proživljavaju. Potpuni i primjereni

odgovor na trpljenje drastično smanjuje zahtjeve za eutanazijom ili samoubojstvom.

Tako dakle i zakonskim i administrativnim putem ohrabriti rađanje ovakvih struktura

koje će pružiti pomoć umirućima ali i ohrabriti različite volonterske udruge koje svojim

radom pomažu ljudima da umru čovječnije.

U više zemalja su osnovani pokreti koji pružaju pomoć terminalnim bolesnicima bilo

kod kuće bilo u domovima za starije osobe ili u hospicijima. I u Italiji postoje takve udruge:

nalazimo ih u velikim gradovima ali i u manjim sredinama koje djeluju na užem prostoru.

Ta iskustva iako još ne mogu biti proširena u svim bolnicama upućuju na činjenicu da

je umirućima moguće pružiti pomoć i na čovječan način koji odbacuje logiku ubijanja.

Svi koji su uključeni u ovakve udruge jedinstveni su u mišljenju da prvotna želja za

smrću nestaje čim bolesniku pored lijeka protiv boli ponudimo i ljudsku pažnju dajući mu

mogućnost da prihvati vlastitu smrt. U svjetlu tih iskustava ideja o eutanaziji ne izgleda više

kao pomoć već kao odbijanje da se pod ljudskim i liječničkim vidom pruži ona pomoć koja bi

čovjeku omogućila da umre dostojanstveno. 3

1.11. ZDRAVS

TVENO OSOBLJE I EUTANAZIJA

Ako eutanaziju prosuđujemo s gledišta medicinske profesije trebamo reći da zahtjev za

pomoć pri samoubojstvu koji bolesnik upućuje liječniku dovodi u slučaju izvršenja do

izvrtanja izvornog smisla medicine čija je temeljna nakana skrbiti o drugome. Ta skrb o

drugome koja se ostvaruje u terapijskom savezništvu radikalno bi došla u protuslovlje ako bi

13

se skrb ostvarila uklanjanjem drugoga pa i kako bi to bilo na njegov zahtjev. „Posredovanje

smrt“ upravo je suprotno izvornom smislu medicinske profesije.

Visoki tehnički standardi suvremene medicine pogoduju nastajanju međusobnih veza

te bi se također moglo govoriti i o protuslovlju, kad bi medicinsko osoblje i pored njege,

počelo posredovati i smrt. Protiv ovakvog ishoda treba reagirati.

Medicinska praksa bi trebala izreći odnos uzajamnosti koji postoji među ljudima,

umjesto da dopusti biti upletenom u individualističke koncepcije.

U tom smislu, nema koristi od teoretskih, pa čak ni kazuističkih rasprava,( o tome kada

nastupa moždana smrt, kada treba koristiti umjetno disanje, te umjetno davanje hrane i vode.)

Treba voditi računa o simboličkom značenju tih činova, koji su vrjedniji s obzirom na odnos

bliskosti odnosno otuđenja među osobama, nego s obzirom na učinak koji se njima postiže.

Ideju da je u bezizlaznim situacijama eutanazija jedina pomoć svakodnevna

medicinska praksa treba opovrgnuti, a osim toga se svakodnevno treba boriti protiv

popuštanja eutanaziji kao zamjeni za široki izbor mjera pomoći.

Medicina ima pred sobom zadatak stvaranja konzistentne civilizacije odnosa i zaštite,

različitih postupaka koji će postati obiteljska i prijateljska klinička praksa i koji će biti kadri

poduprijeti zadaću humanizacije što je za savjest pojedinca preteško i preopasno.

Među mogućim inicijativama treba ohrabriti iskustva volonterstva u pružanju pomoći

bolesnicima koji su pri kraju života. Iskustva pokazuju da se time postižu znatni rezultati u

smislu da želja za smrću nestaje čim bolesniku pokažemo mogućnost osobnog prihvaćanja

vlastite smrti, pod sredstvom našeg ljudskog zalaganje i učinkovite borbe protiv bolova. U

svjetlu tih iskustava ideja o eutanaziji više ne izgleda kao pomoć već odbijanje pružanja one

pomoći koja bi bolesniku omogućila umrijeti dostojanstveno.4

1.12. RAZLOZI

U PRILOG EUTANAZIJI

Razlozi u prilog eutanaziji temelje se na načelu autonomije tumačenom na radikalan

način ali bez ikakve povezanosti s načelom odgovornosti i solidarnosti kao i na načelu

14

dobročinstva, kao činu dobrote liječnika i rodbine kako bi se olakšale nepodnošljive boli

pacijenta koji umire. Donosimo još jednom stajalište H.T Engelhardta: „Za svako ljudsko biće

vrijedi načelo: moj život u potpunosti pripada meni i ja sam jedini koji može njime u

potpunosti raspolagati.“

Prema ovome stajalištu ljudski život nema svoju unutarnju vrijednost, već samo

izvanjsku. Budući da je u nuždi preduvjet za ostvarenje svih ostalih vrijednosti. Vrijedi ga

zakonski zaštiti samo u onoj mjeri u kojoj ga zainteresirana osoba na temelju vlastitog

mišljenja doživljava dragocjenim. Jasno je da se radi o nekoj apstraktno zamišljenoj osobi

koja nema nikakve veze s drugima. Riječ je tek o jednom od mnogih pripadnika društva koji

nemaju nikakvih uzajamnih obveza osim onih koje proizlaze iz eventualnog ugovora. U

slučaju eutanazije nije riječ o tome da se nekoj osobi niječe pravo na život. Štoviše opća

zabrana ubijanja treba ustuknuti pred sudom onoga koji smatra da za njega više nema smisla

nastaviti živjeti.

U svjetlu ovog gledišta moguće je razumjeti Engelhardtovu želju da se tema eutanazije

premjesti iz javnog djelokruga u djelokrug privatnosti, gdje pojedinac može samostalno

odlučivati. Zapravo u SAD-u se raspravlja o tome da se eutanazija smjesti ili na područje

javnosti, pri čemu biva smatrana društvenom ranom, ili na područje privatnosti. Ovom se

raspravom sve više oslabljuje status javne teme eutanazije. Ako bi došlo do tog skoka, kad bi

pitanje eutanazije postalo jedno od onih o kojem bi pojedinac autonomno odlučivao. Budući

da je američka javnost vrlo osjetljiva na obranu prava pojedinca, smještanje ovog pitanja

među privatna prava moglo bi naglo dovesti javno mnijenje do nezainteresiranosti za

eutanaziju kao društvenog i javnog etičkog pitanja.

Smijemo se pitati može li se želja za smrću neke umiruće osobe doista smatrati

posljednjim izričajem njegova moralnog samoodređenja. Sjetimo se da se u stvarnom životu

nikada ne može donijeti potpuno slobodna promišljena i razumna odluka o vlastitom životu

koja bi definitivno odredila vrijednost vlastite egzistencije posve objektivno i ničim

uvjetovano. Takva odluka uvijek ovisi o utjecaju stavova osoba koje nas okružuju. D. Lamb

misli da postoji konkretna mogućnost da u društvu u kojem se ubojstvo na zahtjev smatra

dopuštenim umirući bivaju dovedeni u situaciju u kojoj su prisiljeni izraziti svoju „želju za

smrću“ kao ispunjenje posljednje dužnosti dobrog odgoja prema živućima.

15

Priželjkivano načelo dobrohotnosti kao otjelotvorenje sućuti za trpećeg je zapravo

posljedica otuđenja koje postoji između osoba. Kada ne bi bilo tako u ime načela

dobrohotnosti bio bi doveden u pitanje i sam zahtjev za smrću te bi se umjesto tog umirućem

radije ponudila osobna blizina.

Nizozemsko iskustvo koje je daleko od svake teoretizacije pokazuje kako postoji

konflikt u primjeni načela autonomije i dobročinstva, sa postupnim pridavanjem sve veće

moći liječničkom osoblju. Riječ je o rezultatu koji je posve različit od rezultata koji se želi

postići priznavanjem prava na smrt, utemeljen na načelu autonomije, zapravo liječnici

odlučuju hoće li pacijentov zahtjev za eutanazijom uvažiti ili odbiti i to na temelju vlastitih

procjena. Oni u većini slučajeva dokončavaju pacijentov život.5

1.13. RAZLOZI

PROTIV EUTANATIJE

Tradicionalni moralni nauk i katolički nauk se otvoreno protive eutanaziji; no premda

je na objektivnom planu osuđuju, razvili su čitav niz distinkcija (izravna, neizravna, aktivna,

pasivna) kako bi se uočila stupnjevitost odgovornosti osoba koja je provodi (pacijent, liječnik,

rodbina).

No taj se put formalnog razlikovanja nije pokazao vrlo produktivnim: „Treba se kloniti

teorijskog intelektualističkog gledanja: problem se ne rješava ostajući na objektivističkom

gledištu koje a priori umišlja da može ustanoviti razliku između aktivne i pasivne eutanazije,

zanemarujući u potpunosti činjenicu da djelo uvijek odražava nakanu osobe koja djeluje.

Razlika između aktivne i pasivne, izravne i neizravne eutanazije, kao i razlika između

ubojstva i prepuštanja smrti, može skrivati nemoguću objektivaciju čovjekove nakane

njegovog djelovanja, a da se pri tome ne želi zanijekati prvenstvo objekta, koji, međutim, ne

valja misliti u materijalističkom smislu. To je daljnja povreda činjenice da je nemoguće

definirati nešto kao „aktivno“ ili „pasivno“ na objektivan i materijalan način prispijevajući k

definiciji koja ne vodi računa o nakani subjekta.

Ipak s pravne strane razlika između aktivne i pasivne eutanazije čini se važnom barem

zbog napora za objektivnim pojašnjenjem, kako liječnicima ne bi nepotrebno bila nametnuta

kriminalizacija i kako bi se pacijenta i njegove najbliže zaštitilo od možebitnih zlouporaba.

16

Razlog te nedostatnosti formalnog razlikovanja stoji u činjenici da su eutanazija i

terapijsko nasilje sredstva kojima se želi držati pod kontrolom ono što po svojoj naravi nije

moguće kontrolirati, a to je smrt.

Izvorno i radikalno pitanje je sama smrt, te što bi to bila dobra smrt,a što bi to bio

dobar život. Etička pitanja ne tiču se samo trenutka smrti već i svega onoga što mu prethodi.

Ako život ne poprimi smisao u svim svojim fazama, zadržavajući u svakoj od njih svoju

ljudsku kvalitetu, etika neće uspjeti zaustaviti ni poticaje za terapijsko nasilje, ni eutanazijska

rješenja koja se, u pomanjkanjima smisla življenja posljednjih trenutaka života, zbog

nepodnošljive situacije čine najhumanijim rješenjem.

Iz gore navedenog razloga, prijedlog razloga protiv eutanazije treba ugraditi u kontekst

razmišljanja o tome što je za čovjeka dobra smrt?6

1.14. ZAKLJUČ

AK

Eutanazija je vrlo kompleksna tema i sa znanstvene i s pravne strane. Vrlo je teško o

njoj iznijeti objektivno mišljenje jer se u nama stvara uvijek subjektivan sud jer i sami

razmišljamo kakvu bismo odluku donijeli o sebi kada bismo se našli u situaciji nepodnošljive

boli terminalne faze neke teške i neizlječive bolesti. Proučavajući literaturu, ljudi stječu svoje

sudove i svoje mišljenje. Nekima je eutanazija čisto ubojstvo, a nekima čin iz samilosti u

svrhu zaustavljanja čovjekove patnje.

Bez obzira na subjektivna mišljenja svakog pojedinca pitanje eutanazije, isto kao i

pitanje pobačaja, trebalo bi biti prepušteno slobodnoj volji svakog pojedinca vodeći pri tome

računa o svim okolnostima u kojima se pojedinac nalazi.

17

2.

POBAČAJ

18

2.1. UVOD

Pobačaj (koji se medicinski zove abortus) je spontano, namjerno ili nehotično

prekidanje trudnoće prije početka 28. tjedna trudnoće (računajući od prvog dana posljednje

menstruacije). Nakon tog vremena, spontani prerani prekid trudnoće završava rađanjem

mrtvorođenčeta, odnosno preranim porođajem, ako je dijete živo. Izazvani završetak trudnoće

poznat je obično kao "abortus" iako ga liječnici zovu "prekidom trudnoće".

Do pobačaja može doći zbog abnormalnosti fetusa, nedostatka u građi maternice ili

hormonalnog poremećaja kod majke. Pobačaji uzrokovani padom ili sličnom manjom

nezgodom su rijetki jer je fetus dobro zaštićen u maternici.7

Vrste pobačaja:

Spontani pobačaj

Izazvani pobačaj

19

Trudnoća se može namjerno prekinuti na mnoge načine. Izabrani način prekida

trudnoće ovisi poglavito o gestacijskoj dobi embrija ili fetusa, ali i o legalnosti,

regionalnoj dostupnosti i sklonosti liječnika i pacijenta prema određenoj proceduri. Prema

zakonu Republike Hrvatske iz 1978. godine prekid trudnoće do 10. tjedna od začeća

može se izvršiti na zahtjev trudne žene. O zahtjevu za prekid trudnoće nakon 10. tjedna,

na želju same trudnice ili na prijedlog liječnika, ali uvijek uz pristanak trudnice, odlučuju

odgovarajuće komisije pri bolničkim ustanovama, odnosno ginekološko-porodničkim

odjelima, na temelju medicinskih, eugeničkih i pravno-etičkih indikacija.8

2.2 POBAČAJ KROZ POVIJEST

Povijest izazvanog pobačaja može se pratiti i do antičkog doba.1 Postoje dokazi koji

pretpostavljaju, da su se trudnoće prekidale na razne načine, uključujući primjenu

abortificirajućih biljaka, upotreba oštrih pribora, primjena pritiska na abdomen i drugih

metoda.

U Hipokratovim tekstovima stoje mnoge naznake o metodama pobačaja; u grčko

doba, i ne manje u rimsko, pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat, što je razumljivo: u to je

doba infanticid, tj. djecoubojstvo (npr. izlaganjem hladnoći, ostavljanjem u divljini ili na

nepristupačnom terenu isl.) bilo uobičajena metoda kontrole rasta obitelji.

Soranus, grčki liječnik iz 2. stoljeća, u svom djelu Gynaecology preporučio je ženama

koje žele prekinuti svoju trudnoću da se bave teškom energetičkom vježbom, energičnim

skakanjem, nošenjem teških predmeta, jahanjem životinja. Pripisao je isto tako i velik broj

recepata za biljne kupke, pesare i puštanje krvi, ali je savjetovao da se ne koriste oštri

instrumenti za izazivanje spontanog pobačaja zbog mogućnosti perforacije organa.2 Vjerovalo

se isto tako da se silphium (izumrla biljka, vjerojatno srodnik današnjeg komorača), osim kao

kontraceptiv, koristio i kao sredstvo za izazivanje pobačaja u antičkoj Grčkoj. Međutim, neki

narodni lijekovi su varirali u učinku i nisu bili bez rizika. Tako npr. vratić i gorska metvica su

dvije otrovne biljke s ozbiljnim nuspojavama koje se javljaju, kada se koriste za prekid

trudnoće.

Pojavom kršćanstva dolazi do određenih promjena po pitanju pobačaja. U 13. stoljeću

papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u

1

2

20

trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim

grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski

pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Siksto V. prvi je

papa, koji je sve namjerne pobačaje proglasio ubojstvom. Papa [Pio IX.]. 1869. godine donosi

odluku o zabrani svih pobačaja.

Tijekom srednjeg vijeka liječnici u islamskom svijetu dokumentirali su detaljne i duge

liste metoda kontracepcije, uključujući uporabu abortifikanata, s komentarom o njihovoj

učinkovitosti i prevalenciji.3 U svojim medicinskim enciklopedijama popisali su mnoge tvari

za kontrolu koncepcije, poput Avicene, koji ih je popisao 20 u svom Kanonu Medicine 1025.

godine te Muhamea ibn Zakariya ar-Razi koji ih je popisao 176 u svom djelu Hawi u 10.

stoljeću. To je bilo neusporedivo više istraživano nego u europskoj medicini sve do 19.

stoljeća.

Zakonik "Constitutio criminalis Carolina", kojeg je donio Karlo V., car Svetog

Rimskog Carstva 1532. godine, za namjerni pobačaj propisuje smrtnu kaznu. Smrtna kazna za

pobačaj ukinuta je u Austriji 1787., a u Francuskoj 1791. godine. Uvedene su umjesto toga,

dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je do 1948. godine, kazna za pobačaj bio doživotni

zatvor.

Pobačaji su se nastavili obavljati i u 19. stoljeću, bez obzira na zabranu i Ujedinjenog

Kraljevstva i SAD-a, koja je stajala još od viktorijanskog doba.

U 20. stoljeću Sovjetski Savez (1919.), Island (1935.), Švedska (1938.) bile su među

prvim zemljama koje su legalizirale neke ili sve oblike pobačaja. Godine 1935. u nacističkoj

Njemačkoj donesen je zakon koji je dopuštao pobačaj ženama za koje se smatralo da imaju

nasljedne bolesti, dok se ženama koje su pripadale pravoj njemačkoj lozi strogo zabranjivao

pobačaj. Staljin je 1936. godine zabranio pobačaj, kako bi se povećao broj stanovnika. U 70.-

im godinama 20. stoljeća, pobačaj je ozakonjen u mnogim europskim državama.

U SAD-u je pobačaj zakonski dozvoljen nakon dva sudska procesa (Roe protiv Wade i

Doe protiv Boltona) 1973. godine. Nakon toga je rastao broj pobačaja u SAD-u. Kina je 1979.

godine donijela zakon po kojem se dozvoljava jedno dijete u obitelji, što je povećalo broj

pobačaja. U Salvadoru je 25. ožujak proglašen Danom nerođenog djeteta počevši od 1993.

3

21

godine. Inicijativa se s vremenom proširila u više država Sjeverne i Južne Amerike. Američki

liječnik Bernard Nathanson bio je jedan od vodećih aktivista za legalizaciju pobačaja. Nakon

napretka primjene ultrazvuka u prenatalnoj medicini, promijenio je mišljenje i snimio je

dokumentarni film "Nijemi krik" 1984. godine, koji pokazuje proces pobačaja preko

ultrazvuka. Godine 1995. u SAD-u je odobren pobačaj kod djelomičnog rođenja, koji se

primjenjivao samo u dva posljednja tromjesječja trudnoće. Tim načinom potaknulo se rođenje

djeteta, a abortiralo ga se u posljednjim trenucima prije potpunog poroda. To je izazvalo

prijepore i skandal, pa je zabranjeno 2004. godine. Argentinski predsjednik Carlos Menem

1998. godine, objavio je dekret, da život počinje trenutkom začeća.9

Papa Ivan Pavao II. bio je protivnik pobačaja pa je tako proglasio svetom Ivanku Beretta

Molla 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila makar je bila u životnoj opasnosti. Dijete je

preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda. U enciklici "Evangelium Vitae" papa se

usprotivio pobačaju, a 1997. izjavio je da je pobačaj holokaust.

Kada je ljevičarski urugvajski predsjednik Tabaré Vázquez došao na vlast 2005. godine

očekivalo se, da će se legalizirati pobačaj, što je urugvajski parlament najavio, no Vázquez je

zaprijetio stavljanjem veta uz komentar: "Ne želimo započeti mandat masakrom!"10

2.3. ONTOLOŠKI I MORALNI STATUS LJUDSKOG EMBRIJA

Ključno pitanje vezano za ljudski embrij tiče se njegova ontološkog i moralnog

statusa. Pitanje nas nužno vraća na definiciju onoga što se podrazumijeva pod ljudskom

osobom.11 Treba odmah reći da odgovor o ljudskoj kvaliteti embrija ne može doći od biologije

jer znanost ne može definirati stvarnost ljudske osobe. U suprotnom bi trebali pitati znanost:

„Što je čovjek?“ Pitanje bi ostalo bez odgovora jer dobro znamo da znanost ni na koji način

ne može definirati ljudsku osobu. Osobito je bio jasan Hussrel koji se na jednom svom

predavanju ovako izrazio: „Što znanost ima reći o razlogu ili bezrazložnosti, što ima reći o

nama ljudima kao slobodnim subjektima? Očito, čista činjenična znanost nema ništa za reći o

tome. Ona upravo apstrahira od svakog subjekt.4 Zbog ovoga je nemoguće dati znanstvene i

očite razloge koji bi nam omogućili da kažemo kako je embrij dapače zigota – čovjek. Ako za

to ima razloga, onda su to filozofski i teološki razlozi. Drugim riječima, biologija nam daje

4

22

činjenice o embriju, dok filozofija svoju zadaću vrši interpretacijom tih činjenica. Refleksija o

embriju zahtjeva stoga pomoć biologije koja će nam razjasniti proces razvoja embrija od

trenutka oplodnje pa nadalje. Doprinos filozofije će razjasniti prije svega to da li je embrij

ljudska osoba i zbog kojih razloga ovu osobu treba poštovati u njezinom dostojanstvu.

2.3.2. Biološke činjenice

Na biološkom planu, u času oplodnje, počinje postojati jedan novi entitet, kojeg

nazivamo zigota. Ona ima originalni genetski sastav (genetsku jedinstvenost), različit od

genetskog sastava oca i majke. Ova stanica sadrži sve informacije koje su neophodne da bi se

izgradila nova jedinka. Od časa oplodnje započinje proces embrionalnog razvoja, koji

karakteriziraju neku vlastitosti: koordinacija, neprekidnost i postupnost.5

2.3.3. Filozofsko istraživanje

Filozofija se predstavlja kao tumač bioloških činjenica i traži odgovor na pitanje: je li

ljudski embrij ljudsko biće, ljudska jedinka, ljudska osoba? Može li se ljudskoj jedinki

pripisati pojam osobe? Pojam osobe je u trinitarnim kontroverzama služio za naznaku

trojstvene konkretne individualnosti, dok je u kristološkim kontroverzama označavao

jedinstvenost osobe (Krista) u dvostrukosti naravi. U moderno doba, pojam osobe teži

vlastitoj desupstancijalizaciji. Descartes je pojam osobe pridržao samo duši, središtu razuma i

samospoznaje, svodeći tijelo na čistu materiju. Engleski empirizam dovršit će djelo

fragmentiranja ontološke konzistencije ljudske osobe, tvrdeći da svijest ne posjeduje

supstancijalnost (J. Locke) i jedinstvo (D. Hume). Njemački idealizam premda ističe osobu,

neće uspjeti nadoknaditi gubitak konkretnog „ja“. Iznimke u ovom zastranjenju predstavljaju

5

23

Kant i Rosmini, ali oni neće biti dostatni da se suprotstave procesu zbog kojeg se ljudskoj

osobi niječe spoznatljivost i vrijednost.6

2.4. SAVJEST OPTEREĆENA POBAČAJEM

Svake se godine diljem svijeta izvrši između 36 i 50 milijuna pobačaja. Dok se

pobačaj promiče kao bezopasan i jednostavan medicinski postupak, mnogo žena kao i drugih

sudionika u njemu pati od osjećaja krivnje te u njih dolazi do psihološkog poremećaja

poznatog kao postabortivni sindrom. U Sjedinjenim se Državama mogu obratiti

savjetovalištima koja pomažu osobama podnositi tugu i patnju kroz koje prolaze nakon

pobačaja. Psihoterapeuti, svećenici i drugi za to osposobljeni članovi savjetovališta prisno

surađuju, vodeći kroz postupak liječenja žene u kojih je obavljen namjerni pobačaj. Žene se

potiču da ponovno dožive pobačaj, da žale zbog gubitka djeteta koje su pobacile, shvate i

prihvate Božje oproštenje, oproste sebi i drugim osobama uključenima u taj događaj, te na

koncu da proslave oproštenje u sakramentu pomirenja.12

2.5. POSLJEDICE OZAKONJENJA POBAČAJA U SAD-U

Ispituje se kako je pobačaj ozakonjen u Sjedinjenim Američkim Državama i koje su

posljedice toga. Promatrajući pobačaj u okvirima američkog zakonodavnog sustava, vidi se da

pobačaj proizlazi iz dva osnovna vladina izvora: zakonodavstava pedeset država i Vrhovnog

(federalnog) suda SAD-a. Prije 1965. godine svih pedeset država smatrale su pobačaj - u svim

stupnjevima trudnoće - kažnjivim djelom. Odluke Vrhovnog suda u slučajevima ponajprije

Roe protiv Wadea, ali i Doe protiv Boltona godine 1973., oblikovale su novi nacionalni zakon

6 N. Gosić, A. Čović, L. Tomašević – Od nove medicinske etike do integrativne bioetike, stranica 123.-124., Pergamena, Rijeka, 2008.

24

po kojem je pobačaj na zahtjev postao dostupan ženama u svim stupnjevima trudnoće. Tako

su pojedine države lišene vlastitog prava da donesu zakon protiv pobačaja. Iako su daljnji

slučajevi Vrhovnog suda pružili državama određeno pravo propisivati zakone kojima bi

ograničile pobačaje, to je pravo ostalo toliko ograničeno da je pobačaj na zahtjev i dalje

dostupan američkim ženama. To je ozakonjenje uzrokovalo eksploziju pobačaja, a gotovo svi

su se obavljali zbog socijalnih i ekonomskih razloga. Moralno vrednujući presude Vrhovnog

suda i potonji zakon o pobačaju, očito je da su nerođeni potpuno lišeni prava na život.

Vrhovni sud je hotimice zanemarivao dokaze iz Svetog pisma, ali i ljudskog uma i suvremene

znanosti, koji pokazuju da život počinje začećem. Stoga američki štovatelji života ulažu

goleme napore kako bi izborili da se donese zakon koji će braniti ljudski život od začeća.13

2.6. POBAČAJ U HRVATSKOJ

U bivšoj Jugoslaviji, u čijem je sastavu bila i Hrvatska prije osamostaljenja, pobačaj je

legaliziran 1978. godine. Tada je usvojen "Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje

prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece", koji je u Hrvatskoj još uvijek na snazi. Prema

tom zakonu, prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća.14

Nakon toga isteka, pobačaj se može izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po

postupku utvrđenom ovim zakonom. Obavlja se samo u ovlaštenim stacionarnim

zdravstvenim ustanovama. Prema članku 97. Kaznenog zakona, tko protivno propisima o

prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne

izvršiti prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. Liječnici

imaju pravo na prigovor savjesti, što čini oko 70% liječnika prema podacima iz 2006.

godine.15 Bilo je više pokušaja promjene zakona pa je tako stručno povjerenstvo, što ga je

imenovalo Ministarstvo zdravstva, pripremilo još 1996. godine prijedlog novoga zakona16 , no

postojeći zakon je još uvijek na snazi. Prema statističkim podacima, u Hrvatskoj je 1990.

godine bilo oko 38.500 namjernih pobačaja, a 2004. godine malo iznad 5.000 pobačaja.

25

Velika razlika može se pripisati boljoj obrazovanosti i informiranosti, ali se vjeruje da dio

pobačaja liječnici izvode ilegalno pa svi nisu navedeni u statističkim podacima.17

2.6.2. ZAKON O POBAČAJU REPUBLKE HRVATSKE

Uvodno se analiziraju odredbe Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava

na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji je u Republici Hrvatskoj na snazi od 1978.

godine. Prilikom donošenja zakona teorija obično daje kritičku opasku da će tek vrijeme,

odnosno sudska praksa, pokazati u kojoj je mjeri i je li uopće neko zakonsko rješenje bilo

razborito domišljeno. U ovom slučaju ulogu sudske prakse preuzela su statistička izvješća

preko kojih

pratimo učinkovitost zakona i njegovu primjenu u praksi. Službena statistička izvješća

pokazuju da je uz primjenu istog Zakona broj legalnih pobačaja radikalno smanjen. Moglo bi

se zaključiti da je to dokaz evidentnog civilizacijskog napretka i zapravo praćenje procesa

prirodnog“odumiranja” jednog liberalnog Zakona iz 1978. godine. Da su uvjerljivi, ti

statistički podaci ukazivali bi na izvanredan civilizacijski pomak i na ono što je san svakog

zakonodavca koji se upušta u normiranje tako delikatnih područja: imati liberalan zakon i

zamjetno sve nižu i nižu stopu legalno induciranih pobačaja.7

2.6.3. ZABRANA POBAČAJA U POLITIČKIM KAMPANJAMA

Odgovor na pitanje „kada počinje ljudski život“, jedno od najizazovnijih pitanja današnjice,

na koje znanost nema odgovor, Ustavni sud Republike Hrvatske dobio je od osmeročlanog

Etičkog povjerenstva Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. „Život počinje kada

se spoje muška i ženska spolna stanica“, glasi taj odgovor, kojim je aktualizirano pitanje

zabrane pobačaja, unatoč očitovanju ministra Darka Milinovića da ne planira mijenjati zakon,

iako osobno smatra „da život počinje začećem“. Ustavni sud uputio je KBC-u Zagreb upit o

tome kad počinje život još početkom prošle godine, povodom predmeta starog 18 godina, u

kojemu nekoliko osoba osporava pravo na pobačaj regulirano zakonom iz napredne 1978. 7 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=60948 (znanstveni članak: Goran Goldberger – Zakon o pobačaju Republike Hrvatske, 2005.godine)

26

godine. Zbog bure koja se digla u javnosti, Ustavni sud priopćio je da je sudac koji radi na

tom predmetu, osim od KBC-a Zagreb, stručna mišljenja zatražio na još 50-ak adresa. Ustavni

sud, međutim, mora se očitovati i na zahtjeve o ocjeni ustavnosti Zakona o medicinskoj

oplodnji, koje su podnijeli bivši predsjednik Stjepan Mesić i SDP. Socijaldemokrati, između

ostalog, problematiziraju propisane metode reprodukcije i osporavaju zabranu zamrzavanja

zametaka. Podsjetimo, biskup Juraj Jezerinac je napomenuo da je „dijete čovjek od začeća“ te

je oštro osudio nastojanja suvremene medicine da umjetnom oplodnjom i zakonima koji je

omogućuju prkose “'Božjim zakonima“.

Gotovo dvije godine nakon upita Ustavnog suda, na dan kada bivši predsjednički

kandidat HDZ-a Andrija Hebrang započinje svoju pretkampanju, javnost doznaje da je KBC

Zagreb proslijedio upit Ustavnog suda tzv. Petrovoj bolnici, najvećoj i najstarijoj ustanovi za

porode u Hrvatskoj. Tamošnje povjerenstvo, koje čine predstojnik klinike Slavko Orešković

te pročelnici zavoda Velimir Šimunić, Josip Đelmiš, Ante Ćorušić, Dubravko Barišić, Damir

Babić, Slobodan Mihaljević i Emilija Juretić, jednoglasno se očitovalo da život počinje od

trenutka začeća. Za to jedinstveno mišljenje članovima komisije trebalo je nekoliko minuta,

rekao je dr. Orešković za tportal, demantirajući medije koji su izvijestili da su „liječnici iz

Petrove protiv pobačaja“'. „Sve što su iskonstruirali je laž“, kaže Orešković, poričući da

mišljenje povjerenstva „ide u smislu inicijative“ da se zabrani pobačaj.

Predstojnik se ne slaže s ginekologom koji, pod uvjetom anonimnosti, upozorava da je

riječ o pitanju s filozofskim, etičkim, vjerskim i drugim dimenzijama te se unatoč

višedesetljetnoj praksi ne osjeća pozvanim odgovoriti na pitanje o početku ljudskog života.

'Ako nam je zakon o umjetnoj oplodnji ovakav kakav jest, onda bi bilo licemjerno ostaviti

pobačaj dozvoljenim. Iz te perspektive, pobačaj doista postaje čisto ubojstvo', kaže ginekolog.

'Mislim da je to pitanje njega kao čovjeka koji se boji. Tko ga sprečava da kaže svoje

mišljenje?', kaže Orešković. Orešković tvrdi da na povjerenstvu nije bilo rasprave o pobačaju,

koji je 'najgori način kontracepcije'. Prema važećem zakonu, pobačaj se može izvršiti do 11.

tjedna trudnoće. 'To je već život, sa 10 tjedana vide se svi organi i oblik ploda. Kako ćete

zaključiti da prije 10 tjedana nema života, a poslije ga ima?', pita Orešković. S obzirom da je

Hebrang pretkampanju započeo podrškom stajalištima liječnika iz Petrove bolnice, nema

sumnje da se upravo problematizacijom prava na pobačaj, baš kao i u predsjedničkoj

kampanji Jadranke Kosor iz 2004, nastoje istisnuti pitanja čiji se emocionalni naboj vrti oko

nezakonitog bogaćenja i korupcijskih afera u kojima sudjeluju najviši dužnosnici aktualne

vlasti. Ukratko, Hebrang je preporučio liječnicima da rade po vlastitoj savjesti i 'tada sigurno

neće pogriješiti', amortizirajući poruku podsjećanjem da je u nekim zemljama zabrana

27

pobačaja uzrokovala negativne posljedice i povećala smrtnost žena.

Mirando Mrsić (SDP), saborski zastupnik s doktoratom iz biomedicinskih znanosti,

najavljuje da će SDP itekako sudjelovati u javnoj raspravi o pravu na pobačaj, ako se ona

zahukta. U međuvremenu, napominje da je pitanje o početku života filozofsko pitanje, koje

nadilazi mišljenje jednog etičkog povjerenstva jedne klinike. U raspravu bi trebalo uključiti i

Nacionalno bioetičko povjerenstvo, koje bi uz pitanje kada počinje život sagledalo i

cjelokupnu problematiku, vodeći se filozofskim i znanstvenim načelima. 'Nema jedinstvenog

mišljenja o tome, niti se zaključak može postići konsenzusom. Uz izuzetak, naravno,

povjerenstva Petrove bolnice. Branka Galić, profesorica sociologije na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu, napominje da su svi članovi tamošnjeg 'etičkog povjerenstva' zauzeli stav

kršćanskog fundamentalizma o 'početku života'.

'Kriminalizacija pobačaja nije ništa drugo nego oduzimanje ženama temeljnih ljudskih prava

– prava na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu, o slobodi korištenja i upravljanja svojim

tijelom te o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, odnosno svođenje žena na puke

rasplodne kontejnere. Uvođenje 'prava na život' zametaka značilo bi direktno derogiranje već

stečenih ljudskih prava žena (i parova), od kojih je jedno slobodna odluka o rađanju,

uključujući pobačaj. Hipotetičko 'pravo na život' embrija može biti prihvaćeno samo pod

uvjetom derogiranja ženskih prava, budući da su 'ljudska prava' zametaka i ljudska prava žena

u međusobnoj koliziji. Jedno ne može biti uspostavljeno bez obespravljenja drugoga. Dakle,

ne mogu biti na istoj razini prava.

U slučaju koji se ovdje nastoji inaugurirati ženska reproduktivna prava bi bila manje važna od

prava zametaka, a time bi i žene zapravo postale ne-ljudi u odnosu na zametke. Takav

postupak značio bi da država Hrvatska doista žene smatra nižim i manje vrijednim bićima, s

glavnom i isključivom funkcijom rađanja i služenja, u prvome redu državi i crkvi', napominje

profesorica Galić, dodajući da se na taj način Hrvatska vraća u razdoblje tisućljetnog mraka

povijesti iz koje su žene kao ljudska bića bile isključene, protjerivane, a mnoge i spaljene na

lomačama.

'Nadam se samo da će žene u ovoj zemlji iznaći snage za suprotstavljanje kriminalizaciji

pobačaja, jer one jako dobro znaju da su one te koje jedine žrtvuju same sebe (svoje organe,

zdravlje i život, u krajnjoj konzekvenci) za razvoj ploda u slučaju trudnoće, a ne nitko drugi

umjesto njih. S tog aspekta nitko drugi o tome ne može imati više prava ili moralnog

kredibiliteta o tome odlučivati', zaključila je profesorica Galić.18

28

2.7. JAVNI UM I PRAVO NA POBAČAJ

Razmatraju se tri problema vezana uz pitanje prava na pobačaj i ideje političke

koncepcije pravednosti Johna Rawlsa. Politička koncepcija pravednosti zamišljena je za

moderna demokratska liberalna društva čija je glavna značajka pluralizam različitih

sveobuhvatnih doktrina i zato u njezinu sadržaju moraju biti samo političke vrijednosti za

koje se može očekivati da su zajedničke svim građanima neovisno kojima doktrinama

pripadaju. Pitanje prava na pobačaj aktualno je i zanimljivo zbog toga što se oko njegova

opravdanja vode sporovi između određenih religijskih doktrina, koje se tome pravu protive, i

javnoga zakonodavstva. Opravdanje tog prava u pluralističkom društvu mora biti u

ograničenjima javnoga uma, odnosno mora se temeljiti na političkim vrijednostima koje su

kao takve zajedničke svim građanima. Autor će proširiti Rawlsovo mišljenje o pravu na

pobačaj, izneseno u Političkom liberalizmu, i na tome utemeljiti argument za njegovo

opravdanje. Na kraju ću prikazati na koji način doktrine koje se ne slažu s tim pravom i dalje

mogu prihvaćati političku koncepciju pravednosti, a da se ne smatraju nerazložnima od strane

drugih i da se one same ne osjećaju isključenima iz javne rasprave. Da bi one bile razložne,

važno je da prihvaćaju političke vrijednosti iz kojih se to pravo može izvesti, a da ne

prihvaćaju samo to pravo.19

2.8. VAŽNIJE STATISTKE

2.8.2. Pobačaj u ostalim zemljama

U više od polovice članica EU pobačaj je dopušten na zahtjev žene do 12 mjeseci

trudnoće (18 u Švedskoj), a to su Austrija, Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija,

Francuska, Grčka, Mađarska, Njemačka, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i

Švedska. U nekima od tih zemalja žene su dužne proći određeni rok za razmišljanje, koji

varira od dva do šest dana. U praksi je, međutim, Švedska najliberalnija i prekid trudnoće je u

njoj dopušten do 22 tjedna uz odobrenje zdravstva. Maloljetnice ne moraju dobiti dozvolu

roditelja za pobačaj, čije troškove snosi zdravstveno osiguranje. Ni u Francuskoj maloljetnice

ne moraju dobiti dopuštenje roditelja, ali moraju biti u pratnji odrasle osobe koju same

izaberu. U Njemačkoj je za prekid trudnoće potrebna potvrda da je žena prošla savjetovalište i

29

u praksi nije jednostavno ishoditi prekid trudnoće. U drugoj skupini zemalja koje dopuštaju

pobačaj iz socijalnih razloga (ekonomskih, socijalnih i obiteljskih) su Britanija, Finska, Italija,

Luksemburg i Nizozemska. U trećoj su skupini Poljska, Španjolska, Portugal i Cipar, gdje se

prekid trudnoće dopušta u slučaju silovanja i medicinskih indikacija za izazvan pobačaj, kao

što su opasnost za život majke i malformacija fetusa. Pobačaj je zabranjen u Irskoj te na Malti

(čak i u slučaju silovanja), osim ako je u opasnosti život žene, što uključuje i samoubojstvo.20

2.8.3. Prema gestacijskoj dobi i metodi

Stopa pobačaja varira ovisno o stadiju trudnoće i izabranoj metodi pobačaja. U 2003.

godini iz podataka sakupljenih iz područja SAD-a koja prate gestacijsku dob, pronađeno

je da je 88,2% pobačaja obavljeno do 12. tjedna, 10,4% od 13. do 20. tjedna i 1,4%

nakon 21 tjedna. 90,9% ih je obavljeno kiretažom (sukcijskom kiretažom, dilatacijom i

kiretažom, dilatacijom i evakuacijom), 7,7% lijekovima (mifepriston), 0,4%

intrauterinim usađivanjem (salina i prostaglandin) i 1% ostalim metodama (uključujući

histerotomiju i histerektomiju).8 Guttmacher Institute je procijenio da je 2000. godine u

SAD-u bilo 2200 intaktnih dilatacija i ekstrakcija. To se odnosi na 0,17% svih obavljenih

pobačaja te godine. Slično, u Engleskoj i Walesu u 2006. godini 89% pobačaja obavljeno

je do 12. tjedna, 9% od 13. do 19. tjedna, a 1,5% nakon 20. tjedna. 64% od tih je

obavljeno vakuum aspiracijom, 6% dilatacijom i ekstrakcijom i 30% lijekovima.21

2.8.4. Prema osobnim i socijalnim faktorima

Prema studiji iz 1998. godine, provedenoj u 27 zemalja svijeta, razlozi zbog kojih žene

odluče prekinuti trudnoću jesu:

odgoda ili prekid odgajanja djeteta

zabrinutost zbog prekidanja posla ili obrazovanja

pitanja vezana uz financijsku stabilnost ili stabilnost u vezi

osjetna nezrelost

Studija iz 2004. godine u kojoj su američke žene u klinikama odgovarale na upitnik donijela

je slične zaključke. U Finskoj i SAD-u zabrinutost zbog zdravstvenih rizika koji nastaju radi

trudnoće nisu često navedeni faktor. Međutim, u Bangladešu, Indiji i Keniji zdravstvene brige

su često navedene kao razlog za prekid trudnoće. Preglednom studijom iz 2004. godine u

8

30

SAD-u nađeno je da je 1% žena zatrudnjela tokom silovanja, 0.5% tokom incesta. Druga

američka studija iz 2002. godine zaključila je da je 54% žena koje su abortirale koristile neku

vrstu kontracepcije tokom začeća, a 46% nisu. Nepravilnu upotrebu prijavilo je 49% onih koji

su koristili kondom i 76% onih koji su koristili kombinirale oralne pilule za kontracepciju.

42% onih koji su koristili kondom prijavilo je sklizanje ili pucanje kondoma. Guttmacher

Institute procijenio je da većinu pobačaja napravi manjina žena, zato jer manjina žena ima

mnogo više stope neželjene trudnoće. Neke žene su se podvrgle pobačaju radi socijalnih

pritisaka. To može uključivati stigmatizaciju nesposobne osobe, preferencija djece određenog

spola, neodobravanje samohranog majčinstva, nedovoljna ekonomska potpora obitelji,

nedostatak pristupa ili odbijanje kontracepcije ili metode kontrole populacije (kao kineska

politika jednog djeteta). Ovi faktori nekad mogu rezultirati prisilnim pobačajem ili pobačajem

radi izbora spola djetevta.22

- U Nizozemskoj broj pobačaja obuhvaća 1/3 umrlih u zemlji.

2.9. PRAVNA ZAŠTITA EMBRIJA

Ontološki status ljudske osobe svrstava embrije u društvenu zajednicu kojoj snagom

njezinog dostojanstva pripada dužnost da ih zaštiti zakonskim propisima. Prvotna zadaća

ljudskog zakonodavca jest isključivanje života embrija iz područja ekskluzivnog privatnog

vlasništva i stavljanje istoga u područje zaštite koja poredak usklađuje sa životima svih

ljudskih subjekata. Na taj se način priznaje samostojno pravo koje svaka osoba nosi u sebi.,

istom zakon nalazi svoj pravni izvor u ontologiji osobe, a ne u javnom mnijenju kvalificiranoj

većini ili moći jakih.

Današnja napast sastoji se u tome da se izgubi prvenstvo etike i da se upadne u pravni

pozitivizam koji proizvodi pravo pozivajući na kriterije puke koristi i društvene prikladnosti.

U ovom slučaju pravna norma razrađuje se polazeći od prevladavajućih interesa i mišljenja a

ne od vrijednosti života embrija. Privatizacija savjesti za sobom povlači privatizaciju prava.

Ovo je osobito naglašeno na planu života embrija i fetusa. Već smo vidjeli da naše

društvo teži privilegiranju života mladih podižući ih na razinu prava koja valja zaštititi.

Naspram ovih prevladavajućih prava embrij od subjekta postaje objekt a njegova vrijednost

od objektivne postaje objektna, tj. privatno dobro koje pripada nekome koji o njemu odlučuje.

Radi se o jasnoj nepravdi u odnosu na život embrija.

31

Za sad se ne može reći da se pravna regulativa nešto pomakla na bolje glede zaštite

života prije rođenja. Dapače isti zakoni mnogih država koje su pobačaj proglasile nekažnjivim

štite život prije rođenja. Talijanski zakon br. 194/78 jedan je primjer. Čl. 1. Kaže: „Država

štiti ljudski život od njegova početka“

„Ipak još uvijek su prisutni propusti glede eksplicitne zaštite prava koja se odnose na

život prije rođenja i to ne samo na području zakonodavstva mnogih država već i u

međunarodnim deklaracijama o temeljnim pravima.“

Ove nedostatke trebat će ispraviti primjerenim zakonskim propisima koji će spriječiti

zloupotrebu u pogledu života prije smrti. U tom smislu bilo bi primjereno ići putem strategija

prevencije. To su one strategije koje pokušavaju privilegirati bit zakonske zaštite i teže

njezinoj učinkovitosti a ne sankcijskoj pretjeranosti. Zadržavajući kaznenu važnost

sankcioniranja treba primijeniti zabranu poslovanja te uskraćivanje financiranja ili

autorizacije onim strukturama u kojima rade odgovorni za ovakve nedopuštene djelatnosti.

Teži se tome da same ustanove pokrenu compliance programs kako bi se izbjegli nedopušteni

poslovi unutar njih samih.23

2.10. ZAKON 194, 22. SVIBNJA 1978.

U Italiji je pitanje pobačaja normirano zakonom 194/1978., a potvrđeno 1980. godine

javnim referendumom. Ovim zakonom proizašle su norme „Za društvenu zaštitu majčinstva i

prekida trudnoće.“ U čl. 1. se tumači: „Zakon jamči pravo na svjesno i odgovorno rađanje,

priznaje društvenu vrijednost majčinstva i štiti ljudski život od početka. Namjerni prekid

trudnoće nije sredstvo regulacije rađanja.“

Za namjerni prekid trudnoće zakon razlikuje dva razdoblja: a.) unutar prvih devedeset

dana žena koja namjerava prekinuti trudnoću treba se javiti obiteljskom savjetovalištu ili

liječniku od povjerenja. (čl. 4). Takav preliminarni pregled traži se radi utvrđivanja trudnoće i

radi pomoći ženi da se pronađu moguća rješenja. Na kraju susreta ako žena i dalje ostaje

odlučna da prekine trudnoću izdaje se potvrda koju potpisuju žena i liječnik s kojom se nakon

sedam dana – namjerno određenih radi mogućnosti predomišljanja – može otići u javnu

bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ovlaštenu za vršenje pobačaja. Ako su uvjeti „takvi da je to

32

neophodno“ , liječnik u potvrdi izričito određuje da žena treba pod hitno biti primljena u

bolnicu. (čl. 5). U zahtjevu za pobačaj ne traži se obrazloženje koje je pravno nebitno., b.)

nakon devedeset dana: prekid trudnoće može se izvršiti samo „kada trudnoća ili porod sa

sobom nose tešku opasnost za život žene“ ili „kada se utvrde patološki procesi među kojima

valja spomenuti anomalije ili malformacije novorođenčeta a koji mogu imati loše posljedice

po život i psihičko zdravlje žene.“ (čl. 6.)

Djevojke mlađe od 18 godina, koje namjeravaju pobaciti unutar prvih devedeset dana,

trebaju dobiti pristanak oca ili majke, odnosno skrbnika. Ako taj pristanak nedostaje, nadležni

sudac donosi odluku na koju nema mogućnosti priziva. No ako liječnik prosudi da treba hitno

intervenirati zbog zdravlja maloljetnice, nije potreban pristanak suca. (čl. 12.). „Ako je žena u

stanju duševne rastrojenosti, zahtjev za prekid trudnoće mogu zatražiti ona, muž (u svojstvu

skrbnika) ili skrbnik. Postupak se sa zahtjevom žene ili bez njega u skladu s mišljenjem

lječnika predaje nadležnom sucu koji u roku od 5 dana donosi odluku na koju nije moguća

žalba. (čl. 13.)24

2.10.2. Primjedbe na zakon 194.

Zakon 194, koji između ostalog tvrdi da štiti život od njegovog početka, nije

liberalizirao pobačaj, već ga je dopustio u posebno teškim situacijama. Naime, među

ciljevima ovog zakona je i taj da se otklone uzroci koji pridonose pribjegavanju pobačaja.

U predlaganju ovog stajališta, zakon 194 je slijedio put koji je zadao talijanski

Vrhovni sud pravorijekom br. 27 iz 1975., kojim su se proširile granice zakonitosti

terapijskog pobačaja, smatrajući da šteta ili o za opasnost za život onoga tko je već osoba,

mogu opravdat žrtvovanje života onoga to (još) nije osoba.

Manja vrijednost života embrija „dopušta Vrhovnom sudu da proglasi legitimnim

pobačaj na planu usporedbe s ostalim vrijednostima (život i zdravlje majke); inače pravno

dobro života (najviše u našem poretku) ne bi bilo podređeno drugim dobrima koja su također

u igri, osobito zdravlju… u biti, Sud smatra terapijski pobačaj dopuštenim, zato što je

opasnost za život ili zdravlje majke uzrok opravdanosti.“25 S tog stajališta je opravdana

interpretacija kojom Sud i zakon 194 osiguravaju ustavnu zaštitu začetome i sva nepovrediva

ljudska prava, smatrajući ga čovjekom, ali umanjenim u odnosu na neke druge vrijednosti.

Ogroman broj legalnih pobačaja učinjenih snagom zakona 194 nema nikakve veze sa

33

slučajevima opasnosti za zdravlje žene, koje ističe medicinska praksa. Tako je pobačaj,

dovodeći u kontradikciju same ciljeve zakona, postao sredstvom kontrole rađanja. Među

uzrocima ovih očitih kršenja materije predložene zakonom su: izostanak savjetovanja i

podrške od strane bračnih savjetovališta (koje predviđa čl. 1, 3) te izravno obraćanje liječniku

od povjerenja. U oba slučaja se radi o preskakanju procedure koju predviđa zakon, a koja je

nužna kako bi se pročistili i utvrdili stvarni motivi opredjeljenja za pobačaj. To razmišljanje

potvrđuje stalna praksa pobačaja, što ukazuje na to da ni savjetovališta ni liječnici od

povjerenja ne vrše korektno svoju zadaću koju im je povjerio zakon.26

2.11. KRATKI OSVRT NA SLUČAJ GROGAN

Sve je počelo u Irskoj, (gdje je pobačaj ilegalan) kada su mladi studenti medicine

počeli promicati pobačaj i njegovo izvršavanje u zemljama gdje je to dopušteno. Uz njih je

stajala i zdravstvena organizacija koja je u svrhu buđenja javne svijesti i mišljenja prihvatila

podmiriti troškove obavljenih pobačaja u drugim zemljama. Tako su žene koje su to htjele

svoje pravo mogle ostvariti u nekoj od zemalja gdje je pobačaj legaliziran, kada im se to

pravo uskraćuje u domovini. Žene su sve više počele koristit ovu uslugu i vijest o promicanju

i podmirenju troškova pobačaja ubrzo je stigla do samog državnog vrha. Ubrzo je slučaj

Grogan dospio do Europskog suda. Jedno od obilježja EU je slobodno protjecanje dobara i

usluga među zemljama članicama, pa je tako upravo to obilježje bila glavno za obranu koja je

stajala uz mlade studente i zdravstvenu organizaciju, podrazumijevajući da je pobačaj

zapravo-medicinska usluga. Međutim, europski sud je u ovom slučaju zaključio kako se ovo

ne može smatrati uslugom jer se pobačaj nije naplaćivao. Kod ovakvih slučajeva postoje tri

interesna faktora; 1.) pojedinac, koji može smatrati da su mu pojedina prava uskraćena, pa

stoga odlazi ta prava ostvariti u zemlje gdje je to omogućeno; 2.) Država, koja stoji iza svojih

zakona no ne može spriječiti da njezini državljani to pravo ostvaruju negdje drugdje, i 3.) EU

koja promiče slobodan protok dobara i usluga, iako je moguće postojanje zakonskih

nesuglasnosti među zemljama članicama.

Također je poznat slučaj Woman on waves, kada je u Poljsku luku uplovio njemački

brod i obavljao pobačaje na tom brodu. (Iako je u Poljskoj pobačaj zabranjen, na njemačkom

brodu vrijedilo je njemačko pravo.)27

34

2.12. ZAKLJUČAK

Pobačaji su se vršili u prošlosti, vrše se danas, vršit će se i sutra. Bez obzira na

zakonska ograničenja pojedinih država, danas postoji sloboda koja omogućuje da se putuje u

druge zemlje i tamo izvrši pobačaj ili bili koja druga usluga. Smatram da bi se više pažnje

trebalo posvetiti savjetovanju ženama koje žele izvršiti pobačaj te kako pomoći tim ženama.

(smatram da je psihološka pomoć i priprema znatno bitnija od postojanja ili nepostojanja

zakonske mogućnosti da se pobačaj izvrši jer on se ionako može izvršiti ako ne u određenoj

državi, onda u drugoj.) Odgovor na pitanje da li je pobačaj ubojstvo, ne može se ustvrditi na

nijednom području ljudske znanosti i razuma, ali se uvijek možemo pitati…pitali su se i oni:

Usuditi se: to je cijena napretka. (Victor Hugo)

Nitko nikada nije postigao nešto zaista veliko, a da se nije izložio riziku. (Denis Waltley)

Ideale nekog društva najbolje ćete prosuditi po reklamama. (Norman Douglas)

Vi vidite stvari i pitate „ZAŠTO?“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „ZAŠTO

NE?“ (George Bernard Shaw)

Čovjekova sposobnost za pravdu čini demokraciju mogućom. Čovjekova sposobnost nepravdi

čini demokraciju neophodnom! (Reinhold Niebuhr)

Problem upravljanja kvalitetom ne proizlazi iz onoga što ljudi ne znaju, već iz onoga što misle

da znaju. (Philip B. Crosby)

Savršeni birokrat je onaj koji uspijeva ne donositi nikakve odluke i izbjeći svaku odgovornost.

Savršeniji je samo onaj koji uspijeva donositi sve odluke, a pri tome izbjeći svaku

odgovornost. (Brooks Atkinson)

Nebo nad nebesima ne može obuhvatiti Svevišnjega, još manje to može građevina što ju je

čovjek sagradio. (autor nepoznat)

Državni je aparat prepreka bezgraničnoj ljudskoj nepravdi.28

35

 

36

1 T. Matulić – Bioetka, stranica 80., Glas koncila, Zagreb, 2001. 2 T. Matulić – Bioetika, stranica 312. i 313., Glas koncila, Zagreb, 2001.3 T. Matulić – Bioetika, stranica 125. i 126., Glas koncila, Zagreb, 2001.4 Z. Bošković – Medicina i pravo, stranica 98. i 99., Pergamena, Zagreb 2007. 5 Z. Bošković – Medicina i pravo, stranica 125. – 130., Pergamena, Zagreb 2007.6 Z. Bošković – Medicina i pravo, stranica 89. – 101., Pergamena, Zagreb 2007.7 http://www.zdravstveni.com/pobacaj.php, 10.1.2011., 12:05 h8 http://www.centar-zdravlja.net/clanci/zensko-zdravlje/2/1676/pobacaj/, 10.1.2011., 12:20 h9 Celebrate Life, American Life League, ožujak-travanj 2005, stranica 15.-16.10 Celebrate Life, American Life League, ožujak-travanj 2005, stranica 16. 11 M.Muller – W. Vossenkuhl – Dobar uvod u pojma osobe, stranica 92., Pergamena, Zagreb, 2008. 12 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=2178 (znanstveni članak: Anthony Stephen Burnside - Savjest opterećena pobačajem, 2003. godine) 13 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=2469 (znanstveni članak: Anthony Stephen Burnside - Posljedice ozakonjenja pobačaja u SAD-u, 2001. godine) 14 http://www.legalis.hr/modules/newbb/viewtopic.php?topic_id=503322080&forum=21, 23.12.2010., 10:00 h15 http://www.zenska-mreza.hr/press/vecernji_060708.htm, 5.1.2011., 16:35 h16 http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/335/339, 5.1.2011., 17:00 h17 http://www.zenska-mreza.hr/press/jutarnji_060412.htm, 11.1.2011., 13:15 h 18 http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/38398/Zabrana-pobacaja-u-sluzbi-Hebrangove-kampanje.htm, 13.1.2011., 20:15 h19 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=32505 (znanstveni članak: Nebojša Zelić – Javni um i pravo na pobačaj, 2007. godine) 20 http://www.business.hr/hr/Naslovnica/Svijet/Nizozemska-Velika-Britanija-i-Svedska-najtolerantnije-prema-pobacaju, 10.1.2011., 9:00 h21 http://www.zdravstveni.com/pobacaj.php, 20.12.2010., 14:25 h 22 http://www.medicina.hr/clanci/utjecaj_pobacaja.htm, 20.12.2010., 15:00 h 23 Z. Bošković - Medicina i pravo, stranica 67-68., Pergamena, Zagreb, 2007. godine24 Z. Bošković – Medicina i pravo, stranica 214-215., Pergamena, Zagreb, 2007. godine25

26 Z. Bošković - Medicina i pravo, stranica 215-216., Pergamena, Zagreb, 2007. godine27 O slučaju Grogan i Woman on waves govorilo se 2010. godine na seminaru održanom u Dubrovniku; podaci dobiveni od Nelleke Koffman, asistentice sa pravnog fakulteta iz Nizozemske28 http://www.humanitas.info/spekuljak/izreke.htm, 12.1.2011., 11:35 h

LITERATURA

N. Gosić, A. Čović, L. Tomašević - Od Nove medicinska etika do integrativne bioetike, Pergamena, Rijeka, 2008. godine

Z. Bošković - Medicina i pravo, Pergamena, Zagreb, 2007. godine

T. Matulić - Bioetika, Glas koncila, Zagreb, 2001. godine

M. Aramini - Uvod u bioetiku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009. godine

Daša Poredoš - Eutanazija – Ubojstvo modernog doba, 2009. godine

Davor Planinec - Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb HLZ-a, Davor Planinec

A. Jušić - Hospicij i palijativna skrb. Školska knjiga, Zagreb, 1995. godine

Kazneni zakon RH. I. izdanje. Narodne novine RH br.52/97:3.

Kazneni zakon RH. Dopune i izmjene. Narodne novine RH br.110/97, 27/98 i 129/2000.

V. Pozaić - Hospicij promiče kulturu života, Obnovljeni život, Zagreb, 1993. godineA. Jušić A. - Hospicij i palijativna skrb, Školska knjiga, Zagreb, 1995. godine

N. Zurak – Eutanazija, Liječnički vjesnik, Zagreb, 2001. godine

ČASOPISI I ZNANSTVENI ČLANCI:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=60948 (znanstveni članak - Anthony Stephen Burnside - Savjest opterećena pobačajem, 2003. godine)

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=32505 (znanstveni članak: Anthony Stephen Burnside - Posljedice ozakonjenja pobačaja u SAD-u, 2001. godine)

http://www.medicina.hr/clanci/utjecaj_pobacaja.htm (znanstveni članak: Goran Goldberger – Zakon o pobačaju Republike Hrvatske, 2005.godine)

Celebrate Life, American Life League, ožujak-travanj 2005, 5.11.2010., 16:00 h

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=2178 (znanstveni članak: Nebojša Zelić – Javni um i pravo na pobačaj, 2007. godine)

.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=2469, 20.11.2010., 15:50 h

http://www.zdravstveni.com/pobacaj.php 26.11.2010., 16:15 h

http://www.centar-zdravlja.net/clanci/zensko-zdravlje/2/1676/pobacaj/, 26.11.2010., 13:00 h

http://www.legalis.hr/modules/newbb/viewtopic.php?topic_id=503322080&forum=2126.11.2010., 13:35 h

http://www.zenska-mreza.hr/press/vecernji_060708.htm, 26.11.2010., 14:00 h

http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/335/339, 26.11.2010., 14:30 h

http://www.zenska-mreza.hr/press/jutarnji_060412.htm, 26.11.2010., 15:00 h

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/38398/Zabrana-pobacaja-u-sluzbi-Hebrangove-kampanje.html, 26.11.2010., 15:30 h http://www.business.hr/hr/Naslovnica/Svijet/Nizozemska-Velika-Britanija-i-Svedska-najtolerantnije-prema-pobacaju, 26.11.2010., 16:00 h

http://www.zdravstveni.com/pobacaj.php, 26.11.2010., 16:30 h

-O slučaju Grogan i Woman on waves govorilo se 2010. godine na seminaru održanom u Dubrovniku; padaci dobiveni od Nelleke Koffman, asistentice s Pravnog fakulteta iz Nizozemske.