Download pdf - Sanja Radetić Lovrić - j4c.ba · Materijali za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen profesionalcima 259 Primjeri zadatka za ispitivanja razlikovanja

Sanja Radetić LovrićOlga Lola Ninković

DIJETE U PRAVOSUDNOM POSTUPKUpsihološki pristup

Izrada i izdavanje ove publikacije realizuje se u okviru UNICEF-ovog projekta „Pravda za svako dijete” uz podršku Vlade Švajcarske i Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).

Primjeri navedeni u knjizi imaju isključivo edukativnu namjenu. Prilikom navođenja primjera je poštovan Etički kodeks psihologa. Najveći dio primjera potiče iz prakse samih autora. Neki primjeri su izmišljeni i svaka slučajnost sa stvarnim događajima je nenamjerna. Veoma mali broj primjera su uz potrebne dozvole preuzeti od stručnjaka, institucija ili organizacija, koji su se saglasili da se materijal koristi u edukativne svrhe. Sva prava su zadržana. Nijedan dio ove publikacije ili publikacija u cjelini ne može biti reprodukovan, niti podvrgnut sistemu pretraživanja ili transmitovanja, u bilo kojem obliku, bez prethodne saglasnosti oba autora.

Dijete u pravosudnom postupku psihološki pristup

Child in the Judicial Procedure A Psychological Approach

IzdavačDruštvo psihologa Republike Srpske

Filozofski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci

Za izdavačamr sci. Dijana Đurić

prof. dr Brane Mikanović

AutorkeSanja Radetić LovrićOlga Lola Ninković

Recenzijeprof. dr Branko Milosavljević, professor emeritus, prof. dr Gordana Buljan Flander,

prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Elmedin Muratbegović,Vesna Antonić, predsjednica Vrhovnog suda Republike Srpske

Lektura i korekturamr sci. Dragan Dragomirović

CrtežAzra Kadić

([email protected])

Grafički dizajn

([email protected])

Tiraž300 primjeraka

ŠtampaGrafomark, Laktaši

Za štampariju Jelena Ćerketa

NASLOV

Banja Luka, 2017.

DIJETEU PRAVOSUDNOM

POSTUPKUpsihološki pristup

SADRŽAJ

RIJEČ AUTORKI 9PREAMBULA-Pravni psiholog u Bosni i Hercegovini – dilema ili logičan izbor 15Poglavlje 1 DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO 19

Saradnja psihologije i prava u radu sa djecom u pravosudnom postupku 20Psihologija i pravo kao zaštitnici interesa djeteta u pravosudnom postupku 21Uloga i značaj stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u radu sa djecom i maloljetnicima 25Najbolji interesi djeteta u pravosudnom postupku 30Prepoznavanje potreba djeteta - Maslovljeva hijerarhijska organizacija motiva 32Prava djece u krivičnom postupku 35

Poglavlje 2PSIHOLOŠKI PRISTUP U RADU SA DJECOM U PRAVOSUDNOM POSTUPKU 39

Psihološka priprema djece za svjedočenje 40Važnost informisanja djeteta o pravosudnom postupku 40Upoznavanje djeteta i izgradnja povjerenja 42Psihoedukacija 43Rad sa roditeljima 44

Psihološke intervencije u radu sa djecom 47Intervencije tokom razgovora sa djetetom 50Krizna psihološka intervencija 51

Emocionalna stanja koja ometaju proces svjedočenja 54Psihološko savjetovanje djece u pravosudnom postupku 57Struktura izvještavanja 59Česte dileme u radu stručnih savjetnika i saradnika 63

Poglavlje 3 PSIHOLOŠKI SVIJET ZLOSTAVLJANOG DJETETA 67

Dječije poimanje neželjene stvarnosti 68Zlostavljanje djece u porodici 71Suočavanje djeteta sa zlostavljanjem 76

Mehanizmi odbrane 77Model traumatogene dinamike i kompleksna trauma 86Djeca sa posebnim potrebama i zlostavljanje 91

Poglavlje 4 DJECA U SUKOBU SA ZAKONOM 95

Ko su djeca u sukobu sa zakonom 96Holistički pristup djeci u sukobu sa zakonom 97Socijalizacija djece 98

Faktori rizika u procesu socijalizacije djece 99Interakcija između faktora rizika 104

Objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom 106Teorijski koncepti koji objašnjavaju ponašanja djece u sukobu sa zakonom 107

Teorija anomije 107Teorija socijalnog učenja 108Teorija socijalne veze i samokontrole 109Teorije socijalnog interakcionizma 109Teorija samoodbacivanja 111Teorija frustracije 111Bolbijeva teorija kriminala 112Eriksonova teorija kriminala 113Ajzenkova teorija kriminala 122Teorija snižene kortikalne budnosti 123Kognitivno-informaciona objašnjenja 124

Karakteristike djece u sukobu sa zakonom 125Fizičke karakteristike 126Fenomenološke, socijalne i demografske karakteristike 128Školsko postignuće 131Psihološke karakteristike 133

Intelektualne sposobnosti 134Ličnost i ponašanje djece u sukobu sa zakonom 135

Psihološke karakteristike porodica djece u sukobu sa zakonom 140Naznake psihičkih poremećaja kod djece u sukobu sa zakonom 143Informacije o karakteristikama kriminalnog ponašanja maloljetnika 150

Da li su djeca u sukobu sa zakonom odgovorna za svoje ponašanje? 152Koja je starosna granica krivične odgovornosti djece u sukobu sa zakonom 156Mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom 159

Mjere upozorenja i vaspitne preporuke 159Krivične sankcije 160

Značenje i funkcija mjera, vaspitnih preporuka i sankcija prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom 163Da li djeca shvataju značenje vlastitog ponašanja u sukobu sa zakonom? 164Preporuke o uzimanju izjava i saslušanju djece u sukobu sa zakonom 165Predrasude o djeci u sukobu sa zakonom 167Individualni plan tretmana djece u sukobu sa zakonom 168

Primjer individualnog plana tretmana 170Šta je potrebno djetetu u sukobu sa zakonom 176Savjeti za stručnjake u sistemu pravosuđa koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom 177

6 7

Poglavlje 5METODE I TEHNIKE RADA SA DJECOM 181

Intervju 182Posmatranje ponašanja 184Procjena ličnosti 186Procjena sposobnosti 190Procjena uticaja traume 194Projektivne tehnike 197Pomoćna sredstva 200

Poglavlje 6PRILOZI ZA RAD PSIHOLOGA 203

PRILOG 1 Prijedlog preporuka o radu stručnih savjetnika/saradnika koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini 205Prije uvoda 206Uvod 207Zakonodavno-pravno utemeljenje za postojanje Preporuka o radu stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravnom sistemu BiH 210

Međunarodno-pravni okvir 210Zakonodavno-pravni okvir na nivou BiH 210Zakonodavno-pravni okvir na nivou entiteta i distrikta u BiH 211

Federacija BiH 211Republika Srpska 211Brčko distrikt 211

Ostali dokumenti 211Preporuke o stručnim kompetencijama stručnih savjetnika i saradnika - psihologa koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u BiH 212Preporuke o načelima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama u BiH 214

Načelo poštovanja zakonitosti i etičnosti 214Načelo uvažavanja ljudskih prava i dostojanstva osobe 214Načelo zaštite ličnosti i njene privatnosti 215Načelo stručnosti/kompetentnosti 215Načelo multidisciplinarnog rada/saradnje 216Načelo kontinuiranog profesionalnog razvoja 216

Korisnici usluga stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama BiH 217Preporuke o područjima rada stručnog savjetnika i saradnika - psihologa 218

Uspostavljanje kontakta i informisanje o postojanju usluga stručnog savjetnika i saradnika - psihologa 218Kontakt sa svjedocima u tužilaštvu 218

Kontakt sa svjedocima u sudu 219Kontakt sa maloljetnim svjedocima i djecom u sukobu sa zakonom 219Psihološka podrška i psihoedukacija 220Psihološka procjena 220Psihološko savjetovanje u pravosuđu 221Psihološke intervencije 223Vođenje razgovora, intervjua i saslušanje 223Saradnja 224Izvještavanje 225Psihološka podrška zaposlenima u pravosudnim institucijama 226Prikupljanje podataka, vođenje evidencija i dokumentacije 226Istraživanje, analitički i naučni rad 227Edukacija 228Supervizija u radu 229

Preporuke o materijalno-tehničkim uslovima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama 230

PRILOG 2 Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku - ODMP 233PRILOG 3 Materijali za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen profesionalcima 259

Primjeri zadatka za ispitivanja razlikovanja laži od istine 261Primjeri zadatka za ispitivanje djeteta o razumijevanju posljedica govorenja laži 263

PRILOG 4 Primjeri vježbi disanja i relaksacije – pomoćno sredstvo namijenjeno za profesionalce 267

Vježbe disanja 268„Duvajmo balon” 268„Oduvaj maslačak” 268

Progresivna mišićna relaksacija 268„Iscijedi limun” 268

Vježbe vizualizacije 269„Sigurno mjesto” 269Vođena fantazija – „Opustimo se na plaži” 270

REFERENCE 272INDEX POJMOVA 286INDEX AUTORA 290O AUTORKAMA 296

Riječ autorki

RIJEČ AUTORKI

RIJEČ AUTORKI

10 11

Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

Ova publikacija je rezultat dvogodišnjeg rada na projektu „Jačanje institucionalnih kapaciteta za pružanjem psihosocijalne podrške djeci i mladima u krivičnom

postupku”, koju je podržao UNICEF Bosne i Hercegovine u partnerstvu sa Švedskom agencijom za razvoj i Vladom Švajcarske u okviru programa „Pravda za svako dijete”. Projekat je realizovalo Društvo psihologa Republike Srpske uz podršku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine, Društva psihologa Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Studijskog programa psihologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Svim partnerima izražavamo veliku zahvalnost na doprinosu u uspješnosti projekta.

Ova publikacija nastala je sa ciljem da se na jednom mjestu objedine osnovna teorijska znanja i praktična iskustva u radu sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku kako bi psihološka naučna i praktična saznanja bila na usluzi djeci, ali i pravosuđu. Mišljenja smo da publikacija može biti korisna literatura psiholozima koji rade u pravosuđu, ali i studentima psihologije, prava, kriminologije, socijalnog rada, te široj stručnoj javnosti. Cilj je opšti – prikazati značaj psihološkog pristupa u radu sa djecom i predstaviti područja rada psihologa drugim strukama i institucijama kako bi se razvijao i njegovao multidisciplinarni duh u ovoj oblasti. Korist od ove publikacije imaće svi koji žele da usavršavaju svoja znanja i vještine u radu sa djecom koja se pojavljuju u pravosudnom postupku. Glavna intencija ove knjiga ne ide samo u pravcu razumijevanja ove važne problematike u našoj realnosti, psihološkoj praksi i zakonskoj legislativi, već prije svega u promišljanjima koja traže odgovore na pitanja koji bi bili u najboljem interesu djeteta.

Publikacija sadrži šest poglavlja.Prvo poglavlje, Dijete, psihologija i pravo, u fokusu ima dijete između prava i psihologi-

je, kao kompatibilnih nauka, ističući međusobnu saradnju u cilju najbolje humane zaštite djeteta. U poglavlju se objašnjava uloga i značaj stručnih savjetnika/saradnika, psiholo-ga zaposlenih u pravosuđu, te predstavlja prepoznavanje potreba djeteta kroz model Maslovljeve hijerahijske organizacije motiva koja bi trebala biti na usluzi svima onima koji rade sa djecom, naročito u postupcima donošenja odluka za djecu i u ime djece.

Drugo poglavlje obuhvata Psihološki pristup u radu sa djecom u pravosudnom postupku, prateći opšta i specifična područja rada. U okviru psihološke pripreme i podrške djeci koja treba da daju iskaz u istrazi ili svjedoče pred sudom, naglašava se važnost prava djeteta na informisanje iz ugla psihologije. Posebno su obrađene psihološke intervencije u radu sa djecom kroz praktične primjere. Takođe, obrađena su i navedena emocionalna stanja koja ometaju proces svjedočenja te date smjernice stručnjacima kako da ih prepoznaju i intervenišu kako bi olakšali djetetu, ne dovodeći u pitanje interese postupka. Psihološko savjetovanje je izdvojeno kao posebno značajno polje rada jer obuhvata i segment rada poslije svjedočenja. U ovom poglavlju predložen je model strukture izvještavanja na temelju standarda struke i prakse, sa intencijom da bude jednoobrazan model izvještavanja psihologa u pravosuđu koji rade sa djecom.

U trećem poglavlju pod nazivom Psihološki svijet zlostavljanog djeteta iz ugla praktičara pokušava se prikazati svijet zlostavljanog djeteta i njihovo poimanje tog svijeta. U ovom poglavlju akcentirana je uloga porodice, a namjerno je izdvo-jen prostor i za djecu sa posebnim potrebama čije „posebne potrebe” predstavljaju značajan faktor rizika za zlostavljanje. U okviru dijela koji govori o suočavanju djete-ta sa zlostavljanjem opisani su noviji modeli: trauma-Model traumatogene dinamike i Kompleksna trauma. Cijenimo i da će dio gdje su na jednom mjestu opisani meha-nizmi odbrane kod djece pomoći praktičarima u objašnjenju ponašanja djece koja su u kontaktu sa pravosuđem.

Četvrto poglavlje odnosi se na djecu u sukobu sa zakonom, a započinje pitanjem: Ko su djeca u sukobu sa zakonom? Poglavlje podsjeća na osnovna znanja, teorije i objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom, stavljajući u prvi plan faktore so-cijalizacije. Predstavljanjem teorijskih koncepata koji objašnjavaju ponašanje djece u sukobu sa zakonom željelo se ukazati na širinu i kompleksnost ovog problema. U dijelu koji govori o karakteristikama djece u sukobu sa zakonom, pomenute su mnoge karakteristike koje mogu pomoći u objašnjenju i razumijevanju djece u su-kobu sa zakonom. U jednom dijelu poglavlja postavljene su dileme o odgovornosti djece, starosnoj granici i shvatanju vlastitog ponašanja djece u sukobu sa zakonom koje dovode do boljeg uvida o stvarnim potrebama te djece. Mjere, vaspitne pre-poruke i sankcije predstavljene su iz psihološkog ugla. Posebno važnim smatramo predstavljanje individualnog plana tretmana rada sa djecom u sukobu sa zakonom koji bi trebao da predstavlja svojevrstan zajednički rad svih stručnjaka i službi uključenih u rad sa djecom u sukobu sa zakonom. Sudije i tužioci mogu dobiti znača-jne informacije o djetetu kroz ovaj plan, te je stoga važno da se stručni savjetnici zaposleni u pravosuđu uključe u njegovo kreiranje jer mogu dati značajan doprinos.

Peto poglavlje prikazuje i kratko opisuje najčešće metode i tehnike koje psi-holozi zaposleni u pravosuđu koriste u radu sa djecom koja se pojavljuju u ulozi svjedoka ili sa djecom u sukobu sa zakonom. Pregled metoda i tehnika treba da posluži kao orijentacija i pomoć u radu i svakako nije jedina, obavezna, niti najbolja moguća selekcija metoda i tehnika. Izbor je napravljen na osnovu podataka o radu psihologa zaposlenih u pravosuđu BiH i njima poznatih i dostupnih instrumenata u radu sa djecom.

U posljednjem, šestom poglavlju priloženi su materijali koji su rezultat pomenutog Projekta, a mogu biti veoma korisni za rad stručnih savjetnika i saradnika, a to su: 1. Preporuke o radu stručnih savjetnika koji obavljaju psihološku djelatnost u

pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini nastale kao rezultat rada ekspertske grupe u okviru projekta;

2. Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku; 3. Materijal za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen pro-

fesionalcima i 4. Primjeri vježbe disanja i relaksacije koji se najčešće koriste u radu sa djecom.

RIJEČ AUTORKI

12 13


Inspiraciju za pisanje ove publikacije dugujemo učesnicima specijalističke edukacije pomenutog Projekta, koji su ujedno i prvi stručnjaci u Bosni i Hercegovini koji su

prošli dvogodišnju obuku za rad sa djecom u pravosudnom postupku.

Stoga veliko hvala (imena navodimo abecednim redom): Srđanu Baraliću (Centar za socijalni rad Istočno Sarajevo), Aidi Barudžiji (Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo), Jeleni Bovan (Okružno javno tužilaštvo Trebinje), Aidi Beganović (Kantonalni sud u Zenici), Mineli Bakamović (Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona), Belmi Bešo Bijedić (Kazneno - popravni zavod Mostar), Selmiru Buljkiću (Centar za socijalni rad Kalesija), Sandri Čančarević-Milašin (Osnovni sud u Banjaluci), Edi Furundžiji (Kantonalni sud u Novom Travniku), Mariji Jakovljević, (Centar za socijalni rad Banjaluka), Almi Kovačić (Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona), Dženani Lepirici (Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo), Dubravki Lukač (Policija Brčko Distrikta BiH), Mireli Mujagić (Kantonalni sud u Bihaću), Nerminu Omeroviću (Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo), Mariji Pavlović (Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu), Jadranki Popadić Ferreira (Odjel za istrage i podršku svjedocima Tužilaštva BiH), Slađani Popović (Centar za socijalni rad u Zvorniku), Jasmini Pušini (Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH), Maji Radan (Centar za socijalni rad Bijeljina), Dragani Radulović (Centar za socijalni rad u Prnjavoru), Blaženki Sedlarević (Osnovni sud Brčko Distrikta BiH), Sanji Topić (Centar za socijalni rad u Prijedoru) i Melisi Vardo (Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona). Svi navedeni su u okviru specijalističke edukacije „Psihološki pristup djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku”, prošli 180 sati teorijske i praktične obuke, kao i supervizije, te 80 sati praćenja i evaluacije rada. Edukacija se sastojala iz šest obrazovnih modula, a njen opšti cilj je bio unaprijeđenje efikasnosti rada pravosudnih institucija jačanjem funkcije i uloge stručnih saradnika/savjetnika u pravosudnim institucijama i policiji za potrebe vođenja postupaka u kojima se pojavljuju djeca i maloljetnici.

Posebne izraze zahvalnosti dugujemo predavačima i supervizorima koji su nese-bično svoja stručna znanja i vještine prenijeli na učesnike edukacije (imena navodimo abecednim redom): prof. dr Gordana Buljan Flander (Poliklinika za zaštitu djece i mla-dih Grada Zagreba), doc. dr Strahinja Dimitrijević (Studijski program psihologije, Filo-zofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci), mr sci. Dijana Đurić (psiholog i supervizor), dr Nada Grahovac (Ombudsman za djecu Republike Srpske), Jasmina Kosović (sudija Suda BiH), Feđa Mehmedović, prof.dr Elmedin Muratbegović (Fakultet za kriminalisti-ku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu), mr sci. Aleksandra Sala-madić (specijalista medicinske psihologije i sudski vještak, UKC Foča), mr sci. Nadežda Savjak (specijalista kliničke psihologije i sudski vještak), prof. dr Jelena Srna (Odeljenje za psihologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu), doc. dr Siniša Subotić (Studijski program psihologije, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i CEON Beograd), Aleksandra Štrbac (dipl. psiholog, U.G. „Zdravo da ste” Banjaluka) i prof. dr Nada Vaselić (Studijski program psihologije, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ba- njaluci). Zahvaljujemo se organizacijama Genesis Projekt i Nova Generacija

Neizmjerno se zahvaljujemo uvaženim recenzentima, kao i drugim posebnim pojedincima, kolegicama i kolegama (koji će se prepoznati) na stručnoj pomoći i profesionalnoj podršci.

Iako smo, u protekle dvije godine Projekta bile u višestrukim ulogama (od kreatora projekta, organizatora, predavača, istraživača i dr.) naša energija je zahvaljujući svim divnim ljudima koji su učestvovali u njegovoj realizaciji, bivala svakim danom sve veća. Hvala vam na tome.

Nadamo se da će ugledavši svjetlo dana, ova publikacija biti inspiracija svima onima koji rade sa djecom u kontaktu sa pravosudnim institucijama da bolje razumiju psihološku prirodu djeteta.

AutorkeBanja Luka, 10. avgust 2017.

Preambula

Pravni psiholog u Bosni i Hercegovini – dilema ili logičan izbor

PREAMBULAPravni psiholog u Bosni i Hercegovini

dilema ili logičan izbor

PREAMBULA

PRAV

NI PSIH

OLO

G U

BO

SNI I H

ERC

EGO

VIN

ID

ILEMA

ILI LOG

IČA

N IZB

OR

16 17


U samom definisanju prava i psihologije, teško da možemo naći neke zajedničke odrednice koje bi u faktičkom stanju, povezale sadržaje ove dvije naučne oblasti.

Pravo, kao ljudska tvorevina, koju primjenjuju ljudi i koja se primjenjuje na ljudima, prati nas od samog rođenja pa do smrti, te samim tim utiče na naš svakodnevni lični ali i društveni život. S druge strane, psihologija je skup akademskih, kliničkih i industrijskih disciplina koje se bave proučavanjem, objašnjavanjem i predviđanjem ponašanja, razmišljanja, osjećaja (emocija), motivacije, ljudskih međuodnosa i njihovih potencijala. Međutim, iako se psihologija i pravo određuju na različite načine, već površnim pregledom predmeta obje nauke ipak ćemo uvidjeti neke zajedničke odrednice. Naime, zaključit ćemo da im je prvenstveno zajedničko zanimanje za ljudsko ponašanje, koje obrađuju obje nauke. Pravo i psihologija, zaista u punom kapacitetu nastoje objasniti, odnosno predvidjeti i regulisati ljudsko ponašanje.

Naravno, tu postoje i velike razlike u diskursu proučavanja ljudskog ponašanja.

Dok je psihologija prvenstveno usmjerena na razumijevanje i predviđanje indi-vidualnog ponašanja, pravo je ipak usmjereno na društveno regulisanje odnosa među ljudima. Međutim, i jedan i drugi pristup je u punom kapacitetu usmjeren ka objašnjavanju posljedica društvenih ponašanja čovjeka. Upravo stoga, imajući u vidu ovaj zajednički interes, logično je objašnjenje zašto su u posljednjih stotinjak godina, veoma često pravnici tražili savjet i mišljenje psihologa, a psiholozi često nastojali u okviru pravnog sistema potvrditi svoje sporne stavove, pretpostavke i teorije.

Upravo u tom periodu se i javljaju tendencije simbioze pravne nauke i psihologije. U početku je ta saradnja imala vrlo ograničen domet i uglavnom se naslanjala na zajedničke sadržioce unutar kriminološke nauke, tačnije njenog dijela koji se često nazivao i psihologija kriminaliteta. U početku se psihologija provlačila kroz sintagmu „forenzična psihologija” ili „psihologija krivičnog postupka”, dok je vremenom evoluirala u jednostavnu sintagmu „pravna psihologija”, oslanjajući se na sve grane prava. Za psihologe koji se bave ovim područjem karakteristično je nastojanje da, osim što i dalje pružaju niz specifičnih profesionalnih usluga značajnih za provođenje prava, uz pomoć psiholoških metoda i spoznaja u neku ruku i razumiju psihosocijalne aspekte funkcionisanja pravnog sistema uopšte.

Psihologija, iz svog predmeta proučavanja, u stvari ponekad i proučava pravni sistem i time nastoji utvrditi i pojasniti niz „vanpravnih” faktora koji utiču na sam sistem ostvarivanja načela pravne države. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da su za pravni sistem posebno korisni rezultati onih psiholoških istraživanja u kojima su učestvovali i pravnici. Naime, iako se za pravni sistem često konstatuje da je relativno spor i sumnjičav pri uvođenju bilo kojih drugih vanpravnih disciplina u „pravne stvari”, čini se da je ipak sistem „popustio” pred psihološkim spoznajama. Tačnije, danas se sve više rezultati psiholoških istraživanja koriste za unaprjeđivanje prakse vođenja forenzičkog intervjua, pristupa djeci žrtvama, svjedocima ali i izvršiocima krivičnih djela. S druge strane, psihologija ima veliki značaj i u sistemu prepoznavanja indikatora za rad

sa djecom u riziku, kojima daje osnovne pretpostavke za apsolutnu zaštitu prava djeteta i njegov najbolji interes. Tako možemo konstatovati da psihologija danas ima naročito veliki značaj i kod procjene uspješnosti tzv. alternativnih mjera i za djecu i odrasle.

Zbog svega iznesenog, konačno možemo zaključiti da je vrijeme da i naša pravosudna praksa prepozna potrebu specijalizacije unutar same sebe i da našu pravnu praksu obogati za jednu novu specijalnost zvanu „pravni psiholog”. Upravo „pravni psiholog” treba da se bavi proučavanjem ponašanja i uopšteno odnosa među osobama uključenim u pravosudni sistem. Angažman stručnjaka ove provenijencije je sadržan u mnogim aktivnostima vezanim za pravosuđe, koje prevazilaze samo jednu granu prava i obuhvataju široku lepezu aktivnosti. Mišljenje psihologa se koristi i u slučajevima dodjele starateljstva nad djecom, procjeni intenziteta negativnih učinaka zlostavljanja ili zanemarivanja na razvoj djeteta, oduzimanju roditeljskog prava i drugim. Izrazita je potreba za psihologom i u sporovima vezanim uz zaštitni znak nekog proizvoda, kada psiholog iznosi, na osnovu prethodno izvršenog ispitivanja, da li je ime ili zaštitni znak nekog novog proizvoda zbunjujuće sličan nekom već postojećem i slične stvari oko autorskih prava. Naravno, tu je i tradicionalna uloga psihologa u forenzičke svrhe kada „pravni psiholog” može sarađivati i sa tužiocem u procjeni koliko je istražni postupak mogao uticati na vjerodostojnost svjedočenja ili u slučajevima „psihološke autopsije” kad se, u slučajevima kada nije jasno da li se radi o ubistvu ili samoubistvu, na osnovu analize osobina ličnosti ispituje vjerovatniji način smrti. Naravno, tu je i nezaobilazna uloga psihologa u izvršenju krivičnih sankcija koja pretpostavlja dobro poznavanje postupaka procjenjivanja ličnosti i različitih terapeutskih pristupa.

Sve ovo, i mnogo toga što svakodnevno pristiže u složenu pravnu praksu, zasigurno će nam u budućnosti opravdati razloge za specijalizacijom psihologa u okvirima posebne grane psihologije koja bi svojim opusom učinila „pravnog psihologa” svakodnevnicom bosanskohercegovačkog pravosudnog sistema.

prof. dr Elmedin Muratbegović, kriminolog


Poglavlje 1: DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO

DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO

POGLAVLJE 1

20 21


Saradnja psihologije i prava u radu sa djecom u pravosudnom postupku

Svako dijete koje je svjedok u pravosudnom postupku je osjetljiv svjedok. Osjetljivost se odnosi na dječiju ranjivost zbog kognitivne, emocionalne i socijalne nezrelosti, koja

njihove psihološke kapacitete čini neotpornim prema spoljašnjim uticajima. Poštovanje prava djeteta i uvažavanje njegovog psihičkog razvoja je načelo svakog pravosudnog postupka. Kada se dijete nađe u ulozi svjedoka u pravosudnom postupku, svi profesionalci koji rade sa djecom (bez obzira da li se radilo o sudijama, tužiocima, stručnim saradnicima, policijskim službenicima, socijalnim radnicima i drugim) treba da prevashodno štite interese djeteta. U tu svrhu treba da postave sebi nekoliko osnovnih pitanja, odnosno da razriješe nekoliko dilema: • Da li je neophodno da dijete bude svjedok?• Ukoliko je neophodno da dijete bude svjedok, na koji način da zaštitimo interese

djeteta?• Kako da pravosudni postupak ne bude dodatni izvor traumatskog iskustva za

dijete? Šta mogu, kao profesionalac, da uradim po tom pitanju? • U kakvom je psihičkom stanju djete? Kako je kritični događaj uticao na dijete?

Važno je upoznati se sa psihičkim stanjima i procesima djeteta! Važno je upoznati se sa uticajima socijalizacije na psihički razvoj ličnosti i ponašanja djeteta! Ta saznanja će nam omogućiti da kreiramo tzv. „pravosuđe po mjeri djeteta”- pravosudni postupak koji neće nepovoljno uticati na integritet i razvoj djetetove ličnosti.

Da bi pravosuđe bilo po mjeri djeteta, odnos primijenjene psihologije i prava u sva-kodnevnoj praksi treba da ostvari veoma blisku saradnju. Psiholog treba da ima osnovna znanja iz pravne nauke, a pravnik iz psihološke nauke, s ciljem međusobnog uvažavanja i boljeg razumijevanja. To ni u kom slučaju ne znači da psiholog treba da vrši posao sudi-je ili tužioca u bilo kom aspektu, da utiče na donošenje sudske ili tužilačke odluke, niti s druge strane znači, da sudija ili tužilac treba da se bave procjenom psihičkih stanja i procesa djeteta, da donose mišljenja o njegovoj ličnosti i ponašanju. Zadržavanje svake profesije u okvirima svoje djelatnosti, pomaže kreiranju „pravosuđa po mjeri djeteta”.

Tri su osnovna cilja primjene psihologije u pravosudnom postupku u kojem se pojavljuju djeca kao svjedoci: 1. Doprinijeti sveukupnom razumjevanju odnosa socijalizacije djeteta, njegove

ličnosti i ponašanja, s jedne strane i okolnosti krivičnog ili prekršajnog djela (posredno ili neposredno) s druge strane.

2. Ublažiti nepovoljan uticaj pravosudnog postupka na mentalno zdravlje djece.3. Omogućiti sudijama i tužiocima sve relevantne i validne podatke o psihičkom

stanju i socijalizaciji djeteta u cilju efikasnosti sprovođenja postupka.

Da bismo razumjeli vezu između psihičkog života djeteta i njegovog ponašanja, koja je značajna za vođenje pravosudnog postupka, važno je razmotriti odnos između dvije nauke - psihologije i prava.

Psihologija i pravo kao zaštitnici interesa djeteta u pravosudnom postupku

Po samom rođenju, dijete dobija određena prava, koja ga prate i proširuju se na putu njegovog života. Ono ih na početku nije svjesno, ali ih brzo uči. Kasnije, di-

jete može da ih slijedi, poštuje ili krši. Pravo su utemeljili ljudi, da bi ga primjenjivali na djeci i odraslima. Ono usmjerava naš život i atribuira naše ponašanje. Ono uređuje društveno funkcionisanje i društveni život svakog čovjeka. Takođe, rođenjem dijete ulazi u socijalizacijski proces i kroz njega rastući i razvijajući svoju ličnost oblikuje svoje ponašanje. Tako psihologija i pravo postaju stalni, možda na samom početku neprimjetni, pratioci djetetovog rasta i razvoja. Već u ranom djetinjstvu dijete uči na sopstvenom primjeru ili posmatrajući druge, šta je dobro a šta loše, šta je dozvoljeno a šta ne, za koja ponašanja slijedi kazna a koja su poželjna. Tako dijete stiče osnovu za razumjevanje sopstvenih prava, za razvoj moralnosti, ličnosti i ponašanja, koja ga prate i mijenjaju se kroz njegov dalji život.

Težnje psihologije i prava u pogledu interesovanja za čovjeka i društvo su veoma isprepletane. Ta isprepletanost odnosa dvije nauke datira, gotovo, od samog početka osamostaljivanja psihologije kao nauke (1879. godine otvaranjem prve laboratorije za eksperimentalnu psihologiju u Lajpcigu). Tačnije veza počinje od 1893. godine kada je izvršeno prvo istraživanje o procesu pamćenja kod svjedoka i uticaju postavljanja sugestivnih pitanja. Na samom početku XX vijeka usljedila su psihološka istraživanja Sterna (1939) o tačnosti dosjećanja svjedoka, te konstruisanje Bine-Simonove skale za mjerenje inteligencije. Sve to imalo je značajan uticaj na razvoj odnosa psihologije i prava. U početku odnos je bio obostrano nepovjerljiv i ispitivački, ali ipak koristan. Međutim, javna opaska Münsterberga, prvog forenzičkog psihologa i autora knjige „Na klupi za svjedoke” (eng. On the witness stand) da se psihološkim metodama može doći do pouzdanijeg iskaza svjedoka i uspješnije prevencije kriminala u društvu, nego zdravorazumskim, ličnim i instinktivnim metodama pravnika, zaoštrila je odnos dvije nauke (Ajduković, 2007). Razvoj saradnje je tada zaustavljen sve dok se pristalice pokreta „realnog prava” nisu usprotivile rigidnoj i formalizovanoj primjeni prava, te priznale značaj izvanpravnih činjenica u pravnoj praksi. Tada su pokrenuta brojna psihološko-pravna istraživanja. Međutim, većina tih istraživanja, iako su trebala da daju značajne odgovore s ciljem unapređenja pravne prakse nisu dovela do saglasnih preporuka za unapređenje pravosuđa. Bila su opterećena metodološkim ograničenjima, zahtjevala su mnogo vremena i novčanih sredstava (Ajduković, 2007).

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

22 23


U ovom periodu, izdana je prva knjiga pod nazivom „Pravna psihologija” (eng. Legal psychology) od Harolda Burtta (1931, prema Ajduković, 2007). Polovinom XX vijeka sve je veći broj kliničkih i socijalnih psihologa koji su pozivani na sudove i od kojih se tražilo da stručno objasne različite individualne ili društvene fenomene, kako bi se dobila određena saznanja i olakšalo donošenje sudske odluke. Najčešće su to bila pitanja o odnosu psihičkih poremećaja i krivične odgovornosti, uticaju javnog mnjenja i publiciteta na donošenje odluke ili iskaze svjedoka i određenju adekvatne vaspitne mjere maloljetnicima koji su počinili prekršajno ili krivično djelo (Ajduković, 2007). Upravo su ova iskustva značajno doprinijela primjeni psihologije u pravnoj praksi. U posljednjem kvartalu XX vijeka odnos između dvije nauke ulazi u period zrelosti, međusobne saradnje i sve većeg uvažavanja, što se nastavlja sve do danas. Formiraju se i prva zajednička udruženja, ali i prvi interdisciplinarni postdiplomski studijski programi na univerzitetima. Danas postoji značajan broj ovakvih studijskih programa, a zemlje sa posebno razvijenim odnosom psihologije i prava su SAD, Holandija, Njemačka, Velika Britanija i Španija.

Današnji savremeni odnos psihologije i prava je sve više kongruentan, kompatibilan i usmjeren istom cilju, naročito kada su u pitanju djeca u pravosudnom postupku. Tri su tipa savremenog odnosa (Haney, 1980), koja su široko prihvaćena u savremenoj literaturi (Bartol, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen & Hessing, 1988, Ajduković, 2007):

Prvi, nazvan psihologija prava, usmjeren je na pitanje uticaja prava na društvo, međuljudske odnose i pojedinca. Ovaj odnos je najslabije razvijen (Bartol, 1983).

Drugi, nazvan psihologija u pravu, podrazumijeva jednostran odnos u kojem pravo koristi psihološka saznanja u slučaju kada ocjeni da mu je ono potrebno. Najčešće su to situacije psihološkog vještačenja, odnosno područje koje nazivamo forenzičkom psihologijom.

Treći, nazvan pravna psihologija, podrazumijeva odnos bliske saradnje psihologije i prava u kojem se teorijskim i empirijskim psihološkim saznanjima nastoje ispitati izvanpravne činjenice koje koriste sprovođenju prava. Pravna psihologija pruža odgovore na pitanja da li su pravne pretpostavke o ponašanju djece i odraslih empirijski utemeljene, time pomažući pravnom sistemu u objektivizaciji odluka. Pravna psihologija je naročito značajna u unapređenju pravne prakse u odnosu na djecu i razvoj humanističkog pristupa djeci u pravnom postupku, od faze istrage do okončanja postupka, kao i procjene uspješnosti alternativnih mjera. Upravo su zemlje sa najboljim pravnim praksama zemlje koje su razvile ovakav odnos dviju nauka unutar pravnog i visokoobrazovnog sistema.

Da bismo kreirali pravosuđe po mjeri djeteta, uvažili sve važne odlike dječijeg razvoja, trebamo unutar pravnog i obrazovnog sistema razvijati područje pravne psihologije i uvažiti psihološka saznanja u pravnoj praksi prema djeci. Razvoj tog interdisciplinarnog područja unutar pravnog sistema neminovno vodi vraćanju povjerenja u pravosuđe, jer djeca i njihovi roditelji (staratelji) uviđaju da stručnjak brine o njima u stresnom periodu njihovog života. Dijete koje je u ulozi svjedoka,

dolazi u policiju, tužilaštvo ili sud. Dolazi jer je prethodno doživjelo neprijatno, stresno životno iskustvo, o kojem treba da govori, da svjedoči na sudu. Dijete će biti ispitano o neprijatnom životnom iskustvu koje je doživjelo. Takva situacija djeci nije poznata i prijatna. Izaziva im nelagodu, anksioznost i čini ih brižnim. Stresna i traumatska iskustva djeca nikada ne izbrišu iz svoje memorije. Ona ostaju trajno zabilježena u njihovom pamćenju. Djeca u svojim mislima stvaraju različite konstrukte, o kojima mi odrasli, nerijetko, ne možemo iznositi tačne pretpostavke, jer nismo stručni i specijalizovani za taj rad. Naočigled, nama odraslima bezazleno pitanje, djeci može pokrenuti lavinu neprijatnih emocija. Zato je važno upoznati se sa djetetovim psihičkim stanjima i procesima, kako bi njihov psihološki svijet bio sačuvan od dodatnih neprijatnosti i kako bi se spriječile neželjene posljedice. Dijete u pravosudnom postupku je prioritet, treba usredsređenu i stalnu stručnu pomoć. U narednom poglavlju osvrnućemo se na ulogu i značaj stručnih savjetnika i saradnika u pravosudnim institucijama koji obavljaju psihološku djelatnost sa djecom.

Djeca o stručnoj podršci koju su dobili od stručnih savjetnika/saradnika u pravosudnim institucijama:

„Vi ste moj anđeo čuvar.”; „Hvala što ste bili sa mnom u sudnici, bilo mi je puno lakše svjedočiti.”; „Puno ste mi pomogli.”

Stručni savjetnici/saradnici o dječijim iskustvima navode:

„U odnosu na inicijalni dolazak djece, kad pokazuju strah, napetost, anksioznost, nakon pružene psihološke podrške osjećaju se opušteno i sigurno. Čak te svoje osjećaje i verbalizuju i kažu da su dobro, da im je sav proces jasniji i da će lakše svjedočiti. Vrlo su zadovoljni.”

Roditelji o stručnoj podršci njihovoj djeci:

„Mnogo Vam hvala, velika ste podrška cijeloj porodici u ovom procesu.”

Stručni savjetnici/saradnici o roditeljskim iskustvima navode:

„Roditelji su pozitivno iznenađeni činjenicom da postoji psiholog na sudu. Kažu da se osjećaju manje zabrinuto za svoje dijete pred kojim je iskustvo svjedočenja. Manje su anksiozni, jer imaju kome da se obrate za potrebne informacije. Takođe kažu da nisu prepušteni sami sebi pred sistemom, već imaju podršku i to stručnu podršku za sebe i svoje dijete. Često nakon jednog razgovora sa psihologom, koji može biti obavljen i putem telefona s obzirom da postoji dežurni telefon za svjedoke, kažu da se osjećaju bolje, i da se ublaže simptomi nervoze, zabrinutosti i straha. Nakon što se svjedočenje okonča, upute riječi zahvale što sam bila tu za njih.”

POGLAVLJE 1

24 25


Tužioci/sudije o pruženoj stručnoj podršci djetetu svjedoku:

„Mnogo mi je pomogla tvoja pomoć u radu na predmetu sa ovom djevojčicom od 14 godina, gdje smo morali dokazati da je ona zaista bila dijete (u momentu počinjena djela) u psihološkom, a ne samo u pravnom smislu.” (KD Spolni odnošaj sa djetetom).

Stručni savjetnici/saradnici o iskustvima tužilaca i sudija navode:

„Sudije su zadovoljne jer mogu u potpunosti ispoštovati ZKP i druge zakonske procedure, pogotovo kada je ispitivanje djece i maloljetnika u pitanju. Efikasnost postupka je veća jer stručni suradnici kontaktiraju svjedoke i osiguraju njihovu prisutnost u većini slučajeva, zatim suci imaju sve relevantne informacije prije suđenja o svjedocima koje su im u većini od velikog značaja za sam postupak i za njihov odnos prema svjedoku.”

„Tužioci su bili zadovoljni izjavama koje su dobili, ali i mojom brigom o samom predmetu. Značajno im je da se mogu pouzdati da će dijete biti adekvatno sasluša-no, tj. da će dobiti dobru izjavu, ali i to da se mogu osloniti na mene kada se dijete saslušava u policiji, a oni nisu prisutni.”

Pored psihologije, i druge nauke i primijenjene discipline, kako društvene, tako i humanističke, nastoje svojim teorijsko-empirijskim saznanjima, unaprijediti saradnju sa pravom. To su nauke: sociologija, antropologija, medicina, kriminologija i filozofija. Takođe, značajnu vezu sa pravom ostvaruju i praktične discipline kao što su socijalni rad, specijalna pedagogija, ali i interdisciplinarne naučne oblasti kao što su penologija, viktimologija i druge. Smatra se da bi razvoj interdisciplinarne saradnje između nauka i praktičnih disciplina, koji bi bio utemeljen na prepoznavanju profesionalnih potreba na tržištu rada značajno unaprijedio i naučna i praktična dostignuća, te bio od značajne koristi društvenoj zajednici.

Uloga i značaj stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u radu sa djecom i maloljetnicima

Adekvatna podrška djeci i maloljetnicima u krivičnim procesima značajan je do-prinos efikasnijem pravosudnom procesu, ako uzmemo u obzir da je društve-

ni položaj djeteta, kao i njegova uloga, posljednjih decenija značajno promijenjena kroz koncept dječijih prava zahvaljujući Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.1

Demistifikaciji djeteta kao objekta i pasivnog uživaoca brige i zaštite odraslih, djeteta kao „čovjeka u malom”, značajno su doprinijeli čuveni psiholozi kao što su Vigotski2, Pijaže3, Bruner4 i drugi, dokazavši da su djeca subjekti koji aktivno konstruišu svoju spoznaju svijeta.

Zahvaljujući znanjima iz razvojne psihologije odbačen je generalizovani pristup djeci, djeca su postala ličnosti, te se u skladu sa tim razvijao individualni i holistički pristup djeci u svim segmentima njihovog života (obrazovnom, vaspitnom, zdravstvenom i dr.).

Promjeni položaja djeteta u politikama i praksi društvene brige o djeci, doprini-jelo je i odstupanje od zasnivanja politika na konstrukciji odraslih o potrebama djece (Woodhead, 1990/97).

Promijenjen pristup djeci, kao punopravnim članovima ljudske zajednice koja imaju svoja prava i obaveze u skladu sa svojim razvojnim kapacitetima, reflektovao se i kroz zakonodavno-pravnu oblast u našoj zemlji. Djeca svjedoci i očevici krivičnih djela, kao i maloljetni počini0ci krivičnih dijela uživaju posebna prava i zaštitu, između ostalog kroz pomoć stručnjaka5 u pravosudnom procesu. Njihova misija usmjerena je na dobrobit djece, čiji je imperativ stvaranje uslova za pravilan rast i razvoj djece. Na ovaj način pruža se i pomoć pravnicima (sudijama i tužiocima) čime se doprinosi efikasnosti i pravičnosti postupaka u kojima su uključena djeca.

U pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini, sudovima i tužilaštvima, uglavnom rade stručnjaci psihološke struke, čiji su počeci rada bili vezani samo za podršku svjedocima krivičnih djela i to na predmetima ratnih zločina.6

1) Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1989. godine usvojila je Konvenciju o pravima djeteta koja je stupila na snagu 2. septembra 1990. godine. Po Konvenciji prava djeteta odnose se na sva lica mlađa od 18. godine, a ratifikovale su je sve zemlje izuzev SAD i Somalije. Bosna i Hercegovina je Konvenciju ratifikovala 1993. godine preuzimajući je u svoj pravni poredak u skladu sa Ustavom BiH (Aneks I, Dodatni sporazum o ljudskim pravima), što je potvrđeno i Opštim okvirnim Sporazumom za mir u BiH (Aneks 4. član II tačka 7.)

2) Lav Vigotski (1896-1934) utemeljivač ruske psihologije.3) Žan Pijaže (1896-1980) bio je švajcarski razvojni psiholog i filozof, poznat po teoriji kognitivnog razvoja i brojnim

istraživanjima o mentalnim sposobnostima mala djece.4) Jemore Bruner (1915-2006) američki psiholog dao je značajan doprinos kognitivnoj psihologiji i psihologiji učenja.5) Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (FBiH, RS i BD) predviđeno je

zapošljavanje psihologa, socijalnih radnika, specijalnih pedagoga-defektologa i socijalnih pedagoga-defektologa.6) Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH formirano je 2005. godine, dok su na entitetskom/kantonalnom nivou

odjeli formirani 2010. godine u Okružnom sudu Banjaluka i Kantonalnom sudu Sarajevo, te Okružnom tužilaštvu Banjaluka i Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo.

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

26 27


Iako su odjeli za podršku svjedocima pri sudovima i tužilaštvima uspostavljeni radi pružanja podrške svjedocima ratnih zločina, uvidjela se njihova uloga i u drugim krivičnim predmetima, te su u većini sudova i tužilaštava iskorišteni postojeći kadrovski kapaciteti kako bi svi svjedoci kojima je to potrebno, nezavisno o kojem krivičnom djelu je riječ, dobili adekvatnu pomoć i podršku. Ti kapaciteti naročito su bili važni stupanjem na snagu novih zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, kojima je predviđena važna uloga stručnih savjetnika (psihologa, socijalnih radnika, specijalnih pedagoga-defektologa i socijalnih pedagoga-defektologa) u radu sa djecom i maloljetnicima koji učestvuju u krivičnim postupcima. Ovim zakonima regulisani su postupci s djecom u ulozi žrtve/svjedoka i djecom u sukobu sa zakonom. Poseban dio ovih zakona čine odredbe koje se odnose na krivičnopravnu zaštitu djece i maloljetnika kojima se uvažava njihov specifičan psihofizičkih razvoj, te rizici kojima su djeca i maloljetnici izloženi zbog učešća u pravosudnim postupcima. Zbog toga je posebna uloga dodijeljena „stručnim savjetnicima” suda i tužilaštva, koji predstavljaju novinu u pravosudnom sistemu u Bosni i Hercegovini.

Kada je riječ o djeci i maloljetnicima koji se u krivičnim postupcima pojavljuju kao svjedoci ili oštećeni, uloga stručnih savjetnika/saradnika je višestruka i služi utvrđivanju najboljeg interesa djeteta, te kako bi se u najvećoj mjeri smanjile štetne posljedice učestvovanja djeteta u krivičnom procesu na njegov razvoj, ali i poboljšala sposobnost djeteta da na pitanja odgovori najtačnije, najpotpunije i na istinit način, čime se doprinosi i efikasnosti krivičnog procesa.

Stručni savjetnik/saradnik u pravosuđu koji je psiholog, zadužen je za procjenu psihološkog stanja djeteta i maloljetnika koja zavisno o potrebi, može uključivati procjenu razvojne zrelosti, kognitivnog razvoja, sugestibilnosti, moralnog razvoja, psihoseksualnog razvoja, komunikativnosti i jezičkih kompetencija, emocionalnog stanja i ponašanja, kvaliteta traumatskog iskustva, motivacije za svjedočenje i dr. Pored toga, prikuplja socio-anamnestičke podatke, te informacije o zdravstvenom stanju djeteta i potrebama djeteta koje mogu biti veoma specifične i zahtijevati prijedlog za dodatno angažovanje stručnjaka kao što su tumači, logopedi i sl. Prikupljanje podataka i procjena prvenstveno služi za planiranje podrške djetetu ili maloljetniku, a samim tim predstavlja i svojevrsnu podršku tužiocima i sudijama u planiranju saslušavanja djece, na adekvatan i razvojno prihvatljiv način. Pored prikupljanja podataka i procjene, psiholozi u pravosuđu trebaju da budu iskorišteni za objašnjenja, analize i istraživanja, čime se opravdava i njihova društveno korisna uloga.

Na ovom mjestu treba istaći da se psihološka procjena koju radi psiholog zaposlen u pravosuđu odnosi na trenutni psihički status djeteta i da je različita od psihološkog vještačenja koje ima svoj jasan cilj i služi kao pomoć sudu u ocjeni dokaza ili razjašnjavanju spornih činjenica. U tom smislu psihološka procjena ne može

služiti kao dokazno sredstvo u krivičnom postupku, kao što je svrha vještačenja, ono je samo pomoć strankama u postupku i sudu da što bolje i učinkovitije planiraju postupak ispitivanja/saslušanja djece i sa što manje štetnih posljedica po dijete.

Fokus rada psihologa svakako je psihološka podrška koja je naročito važna za djecu oštećenu krivičnim djelom i/ili očevice, jer prevenira negativne posljedice svjedočenja, smanjujući mogućnost retraumatizacije i sekundarne viktimizacije. Psihološka podrška se planira na osnovu procjene djeteta i uvijek se individualno prilagođava potrebama djeteta. Ona uključuje i psihoedukaciju, koja ima za cilj da djeci i maloljetnicima objasni pravosudni postupak, informiše o pravilima ponašanja, razjasni uloge pravosudnih aktera, te ih nauči da prepoznaju i upravljaju svojim emocijama i pomogne u normalizaciji emocija koje bi mogle da ometaju svjedočenje. Psihoedukaciju stručni savjetnici također koriste i u radu sa roditeljima ili starateljima djece, čiji je cilj dodatna psihološka pomoć i podrška djeci i maloljetnicima i osnaživanje roditeljske uloge u životu djeteta.

Pored procjene i podrške djeci i maloljetnicima svjedocima/oštećenim krivičnim djelom, jedan od važnih zadataka stručnih savjetnika/saradnika je i učestvovanje u istražnim radnjama saslušanja, odnosno u procesu svjedočenja pred sudom. Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku predviđaju da se u fazi istrage dijete ili maloljetnik saslušava uz pomoć psihologa ili drugog stručnog lica, na način da tužilac ili ovlašteno službeno lice saslušava dijete putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, a bez prisustva tužioca ili ovlaštenog službenog lica u prostoriji gdje se dijete nalazi. Uloga stručnog lica, odnosno stručnog savjetnika/saradnika u tim situacijama je da djetetu osim psihološke podrške pruži i stručnu pomoć prilikom saslušanja, odnosno da na stručan način provede forenzički inter-vju čiji je cilj prikupljanje i utvrđivanje činjenica neophodnih za krivični postupak. Nestručnim i neadekvatnim ispitivanjem djece u svrhu prikupljanja činjenica, riziku-je se uspješnost postupka, a može se nauditi i samom djetetu i njegovom psihičkom zdravlju.

Istim zakonima se predviđa da se u sudskoj fazi saslušanje djeteta ili maloljetnika obavlja tako da se pitanja postavljaju posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć psihologa ili drugog stručnog lica. U praksi se to odnosi na situacije kada dijete ne razumije pitanje, pa psiholog drugim riječima, prilagođenim uzrastu i kognitivnim sposobnostima djeteta, to isto pitanje postavi djetetu. Psiholog suda u ovom slučaju pruža psihološku podršku i pomaže sudiji ili predsjedavajućem sudskog vijeća u ispitivanju djeteta. Za razliku od psihologa u tužilaštvu, psiholog u sudu u ovom slučaju ne vodi forenzički intervju. Psiholog zaposlen u sudu koji po svom znanju i vještinama može da obavlja forenzički intervju u istražnom postupku ne treba to da čini u predmetima koje će u svom radu imati na sudu na kojem radi, jer bi to predstavljalo narušavanja principa nepristrasnosti i ravnopravnosti. Naime, psiholog u sudu pruža usluge i radi sa svjedocima i tužilaštva i odbrane.

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

28 29


U situacijama saslušanja djeteta ili maloljetnika stručni savjetnik i saradnik - psiholog je dužan, ukoliko takve situacije prouzrokuju emocionalne, ponašajne, kognitivne i druge probleme kod djeteta, pružiti psihološke krizne intervencije. One za cilj imaju stabilizaciju i neutralizaciju emocija koje ometaju postupak, da se povrati osjećaj kontrole i redukuje osjećaj bespomoćnosti. Sve aktivnosti koje psiholog preduzima u cilju pružanja pomoći djetetu ne smiju da utiču na sadržaj iskaza koje će dijete dati u istražnom postupku ili pred sudom.

Uloga stručnog saradnika/savjetnika nije zanemarljiva ni nakon što dijete završi sa svjedočenjem i praktično izađe iz pravosudnog procesa. Djeca i njihovi roditelji ne ostaju prepušteni sami sebi, već se upućuju, zavisno o potrebama i vrsti pomoći na druge relevantne institucije i organizacije. Značaj stručnih savjetnika/saradnika je time veći što oni u opisu svojih poslova treba da daju doprinos intersektorskoj saradnji, kako bi krajnji korisnik, a to je dijete, imao pristup svim respoloživim resursima iz svoje okoline.

Kada je riječ o maloljetnicima počiniocima krivičnih djela, Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku jasno su definisali zadatke stručnih savjetnika kako u tužilaštvima tako i u sudovima. Zadaci se odnose na prikupljanje podataka o ličnosti maloljetnika, prikupljanje podataka i davanje stručnog mišljenja za donošenje odluke o cjelishodnosti pokretanja postupka, o primjeni i opravdanosti vaspitnih preporuka i mjera, mjera bezbjednosti, njihovoj zamjeni ili obustavi postupka, o potrebi preduzimanja mjera smještaja maloljetnika u prihvatilišta, te obilazak pritvorenih maloljetnika.

Da bi dao stručno mišljenje za neku preporuku/mjeru/sankciju, stručni savjetnik pored prikupljanja podataka o ličnosti maloljetnika, ima zadatak da napravi i psihološku procjenu maloljetnika, koja je prvenstveno usmjerena na procjenu ponašanja i ličnosti. U tom slučaju psihološke procjene mogu da se odnose na procjenu ranog razvoja, stepena razvoja moralnosti i karakterističnog sistema vrijednosti sa posebnim naglaskom na procjenu psihičkog odnosa počinioca prema djelu izražen njegovom sviješću i voljom, zrelosti ličnosti, dominantnih mehanizama odbrane ličnosti, stepena intenziteta stresnih životnih događaja i traumatskih događaja, sposobnosti kontrole i regulacije emocija, kognitivnih sposobnosti i druge procjene potrebne za razumijevanja ličnosti i ponašanja djece u sukobu sa zakonom. Stručna procjena ima za cilj donošenje odgovarajuće preporuke/mjere/sankcije, ali s druge strane veoma je važna za planiranje individualnog tretmana maloljetnika.

Psihološka podrška i psihoedukacija također su važan segment u radu stručnih savjetnika sa maloljetnim počiniocima krivičnih djela, i zajedno sa dobro planiranim individualnim tretmanom vodiće krajnjem cilju, rehabilitaciji i socijalnoj reintegraciji maloljetnika.

Po onome što mogu i kakav doprinos daju, pravosudna zajednica u Bosni i He- rcegovini prepoznala je psihologiju kao struku koju treba unapređivati u pravosuđu, te je na mjestima stručnih savjetnika i saradnika najveći broj zaposlenih psihologa.

Zapošljavanje psihologa usmjereno je na sudove i tužilaštva na entitetskom i kantonalnom nivou, što na neki način stavlja u neravnopravan položaj osnovne/općinske sudove, gdje se djeca pojavljuju i u krivičnom (kao počinioci krivičnih djela i žrtve krivičnih djela) i u prekršajnom postupku (učinioci prekršaja). Naime, samo Osnovni sud u Banjaluci, od svih osnovnih/općinskih sudova u Bosni i Hercegovini ima zaposlenog stručnog savjetnika. Takva situacija donekle se nastoji prevazići sporazumima o saradnji između okružnih/kantonalnih i osnovnih/općinskih sudova, ali to svakako ne može biti dugoročno rješenje ako se radi o sudovima sa velikim brojem predmeta. Tako se stručni savjetnici i saradnici stavljaju u etičku dilemu kojoj djeci (djeci iz osnovnog ili okružnog/kantonalnog suda) su više potrebni, ako imaju zakazane pretrese pred svojim matičnim sudom i sudom kojem pružaju saradnju u isto vrijeme.

Dakle, nema dileme da je uloga i značaj stručnih savjetnika/saradnika-psihologa u pravosuđu, kada se radi o djeci prepoznata, pa je i dio obaveznih edukacija za sudije i tužioce usmjeren na psihologiju djece i maloljetnika kroz ulogu ovih novih pozicija. Ono na čemu je potrebno raditi u narednom periodu jeste zapošljavanje stručnih savjetnika/saradnika u svim sudovima i tužilaštvima, gdje se to procijeni kao neophodno, kao i na promociji njihove uloge i zadataka.

Svakako i ostale struke kojima je zakon dao mogućnost da budu zaposleni kao stručni savjetnici trebaju da jasno predstave svoje mogućnosti rada u pravosuđu i rade na promociji svoje uloge. Već sada možemo da prepoznamo sudove/tužilaštva u BiH gdje bi multidisciplinarni tim sastavljen od psihologa, socijalnog radnika i pravnog savjetnika, mogao na najbolji način da odgovori zaštiti najboljeg interesa djeteta u pravosuđu. U situaciji u kojoj smo sada, možemo biti ponosni na dosadašnja rješenja u oblasti očuvanja najboljih interesa djeteta u postupcima pred sudovima. Nismo prvi počeli u regionu, ali smo brzo učili. Cijenimo da smo opravdali svoje pozicije i položili ispit kako kod djece, tako i kod pravosudnih institucija. To samo znači da u vremenu koje je pred nama trebamo sa pravnom strukom jačati saradnju i zajedno razvijati najbolje prakse, jer upravo djeci pripada vrijeme koje dolazi, a naša odgovornost za njih predstavlja univerzalni smisao, nezavisan od vremena i naših brojnih uloga koje imamo u životu odraslog.

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

30 31


Najbolji interesi djeteta u pravosudnom postupku

U svim akcijama koje se odnose na djecu, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne institucije i organizacije socijalne zaštite, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.

Konvencija o pravima djeteta (član 3., stav 1.)

Načelo najboljeg interesa djeteta je univerzalno načelo koje obuhvata sve aspekte dječijeg života. Interes djeteta u ovom smislu treba da zadovolji trenutne dječije

potrebe, ali i dugoročne s obzirom na djetetov razvoj. U vezi sa tim važno je imati na umu da svi postupci i odluke koje se donose za djecu i u ime djece, treba da imaju segment predviđanja u odnosu na njihovu budućnost. Interese djeteta moguće je (i potrebno je) preispitivati s obzirom da se dječije potrebe mijenjaju razvojem.

Osnovno pravilo je da se najbolji interes djeteta utvrđuje u odnosu na svako dijete, da se poštuje princip individualnosti. Svako dijete je dijete za sebe, ono ima specifične potrebe u odnosu na njegov trenutni razvoj, posebne potrebe za zaštitom i brigom. Određivanje najboljeg interesa djeteta zahtijeva sveobuhvatnu analizu uslova i okolnosti u kojima dijete živi, njegov jezik, kulturu, vaspitanje i slično. Takođe zahtijeva i uvažavanje dječije perspektive, odnosno njegovo mišljenje, bez obzira na uzrast.

Prema Hendriku (2003) i Partonu (2006) proces ugrađivanja perspektive prava djeteta u sve pravce političkog djelovanja je postepen proces, koji će u pojedinim aspektima biti osporavan. Njihovo mišljenje je da ostvarivanje prava djeteta zahtijeva fundamentalnu promjenu u načinu kako jedno društvo sagledava dijete i djetinjstvo.

Vlade, donosioci politika i stručnjaci koji se bave djecom naslijedili su diskurse koji se odnose na djetinjstvo i viđenje djeteta, koji su u različitim vremenima činili temelj razvoja politike društvene brige o djeci u skladu sa promjenljivim društveno-ekonomskim prilikama i političkim prioritetima, istakli su Hendrick (2003) i Parton (2006).

U pravosudnim postupcima ovaj interes nije ograničen na krivično-pravnu oblast i na djecu žrtve, već i na druge postupke pred sudom, postupke prilikom saslušanja i uzimanja izjave u istrazi, kao i postupcima gdje se pojavljuju djeca u sukobu sa zakonom. Zbog toga je jako važno da svi akteri u tim postupcima, a naročito oni koji imaju moć pri donošenju odluka kao što su sudije i tužioci, budu upućeni u načine

programiranje ovog načela. Pomoć u ovom poslu treba da dobiju od svojih stručnih savjetnika i saradnika kako bi njihove odluke bile u skladu sa načelom najboljeg interesa djeteta.

Idealne situacije su kada se najbolji interes djeteta može uskladiti sa drugim interesima postupka ili pravima okrivljenih, ali često ovi interesi teško mogu biti uravnoteženi pa je u takvim situacijama interes djeteta prioritet.

Zaštita interesa djeteta u istražnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudom nije samo ublažavanje sekundarne traumatizacije i sekundarne viktimizacije, kao ni povećanje djetetovih kompetencija da pruži svoj najbolji iskaz. Naime, interesi djeteta treba da budu mnogo šire postavljeni, da obuhvataju rješenja koja djeci pomažu u budućnosti i koja su usmjerena na njihov rast i razvoj. Human pristup u zaštiti osjetljive, psihološke prirode djeteta u pravosudnim postupcima treba biti prioritet.

Programiranje najboljeg interesa djeteta vrši se u skladu sa Maslovljevom hijerarhijom ljudskih potreba.

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

32 33


Prepoznavanje potreba djeteta - Maslovljeva hijerarhijska organizacija motiva

Prema Maslovljevoj hijerarhijskoj organizaciji motiva, čovjek svoje potrebe za-dovoljava po hijerarhiji: prvo fiziološke potrebe, a zatim potrebu za sigurnošću,

potrebu za pripadanjem i ljubavlju, potrebu za samopoštovanjem i, na kraju, potre-bu za samoaktualizacijom. Ovako postavljena organizacija motiva obilježje je svih ljudi, prema shvatanju Maslova (Maslow, 1970) što uključuje i djecu. Što su potrebe niže na hijerarhijskoj ljestvici, to su one sličnije među ljudima, a idući prema višim potrebama u hijerarhiji, razlike među potrebama i motivima ljudi su izraženije. Prema Maslovljevom „principu relativnog prioriteta u aktualizaciji motiva” (Maslow, 1970), zadovoljenje viših motiva na hijerarhijskoj ljestvici podrazumijeva da moraju biti zadovoljeni niži motivi hijerarhijske organizacije, ako ne potpuno, onda bar djelimično.

Grafik 1. Maslovljeva hijerarhija ljudskih potreba (Reeve, 2010)

Maslov ljestvicu hijerarhijske organizacije motiva predstavlja na sljedeći način:

Fiziološke potrebe Osnovne fiziološke potrebe su potrebe za hranom, vodom, snom, seksualne

potrebe i potreba za kretanjem/aktivnosti. Kod beba to uključuje i potrebu za afektivnom vezanošću sa majkom. Zadovoljavanje ovih potreba je socijalizovano. Ako ove potrebe nisu zadovoljene, druge potrebe „višeg reda” su gurnute u pozadinu. Ove potrebe organizuju ponašanje.

Potreba za sigurnošćuOva potreba uključuje potrebe za: stabilnosti, zavisnosti od drugih, naročito

kod djece, zaštitom, slobodom od straha, strepnje, haosa, potrebu za strukturom, redom, zakonima, granicama i sl. Ukoliko su nezadovoljene takođe organizuju ponašanje, te u kratkoročnom smislu mogu da budu i iznad fizioloških potreba. Kod odraslih su ove potrebe takođe pod uticajem socijalizacije i često sputane, ako se ne radi o ekstremnom ugrožavanju. Kod male djece ove potrebe su nesputane, oni male promjene u rutini (hranjenje, spavanje) doživljavaju kao ekstremnu prijetnju svoje sigurnosti. Ako dijete odrasta u nesigurnom socijalnom okruženju ili u porodici gdje trpi nasilje i zlostavljanje ili mu je svjedok, potreba za sigurnošću neće biti zadovoljena na adekvatan način. Nemogućnost zadovoljenja potrebe za sigurnošću kod djeteta osujećuje njegov put ka samoaktualizaciji i vrlo često ostavlja posljedice na psihički život i razvoj (Radetić Lovrić, 2011). Prema Maslovljevom shvatanju (Maslow, 1970), u nesigurnoj i nepredvidivoj socijalno-psihološkoj atmosferi i u strahu od neizvjesne budućnosti, ljudske potrebe višeg reda ne mogu se normalno pojavljivati, što razvoj ljudske jedinke i ostvarivanje njenih potencijala ograničava ili usporava.

Potreba za ljubavlju i pripadanjem Ako su fiziološke potrebe i potrebe za sigurnošću zadovoljene, javiće se potrebe

za ljubavlju, naklonosti, pripadanjem. Potreba za pripadanjem uključuje animalnu potrebu za teritorijom i ljudsku potrebu da je čovjek društveno biće i da pripada socijalnim grupama. Ovu potrebu dijete prvo ostvaruje u porodici, a nakon nje i u drugim socijalnim grupama (npr. vršnjačkoj). Nezadovoljavanje ove potrebe dovodi do gubitka povjerenja u druge i nemogućnosti ostvarenja bliskih veza. U cilju zadovoljavanja ove potrebe, djeca ponekad mogu zlostavljanje i zanemarivanje u porodici tumačiti kao izraze naklonosti i ljubavi o čemu će biti riječi u poglavlju o mehanizmima odbrane. Djeca često kažu: ”Kod nas je to tako...”; „Oni tako pokazuju ljubav”; „To je zato što im je stalo.”

Potreba za samopoštovanjem i poštovanjem Svi ljudi, uključujući i djecu imaju potrebu za samopoštovanjem koja se

reflektuje kroz odnos drugih prema nama. Te potrebe uključuju potrebu za važnošću, priznanjem, korisnosti, poštovanjem, uvažavanjem, dostojanstvom, statusom,

FIZIOLOŠKE POTREBE

SIGURNOST

POŠTOVANJE

SAMOAKTUALIZACIJA

LJUBAV I PRIPADANJE

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

34 35


slavom. Osujećenje ovih potreba stvara osjećaj manje vrijednosti, bespomoćnost i dugoročne probleme u mentalnom zdravlju na planu neuroza. Bespomoćna osoba nije u stanju da izađe na kraj sa životnim teškoćama i izazovima. Maslov (Maslow, 1970) je smatrao da je najadekvatniji osjećaj poštovanja samog sebe onaj koji je zasnovan na uvažavanju od strane drugih, a radi postizanja uspjeha u radu, trudu i zalaganju, a ne samo na društvenom položaju. Takođe, Maslow ističe da nije adekvatan onaj osjećaj samopoštovanja koji je izgrađen samo na mišljenjima drugih, a ne na vlastitim naporima, uspjesima i zaslugama.

Potreba za samoostvarenjem Samoostvarenje ili samoaktualizacija se odnosi ne samo na svijest o samom

sebi, već potrebu unapređenja, građenja i razvoja sopstvene ličnosti kao težnje za zadovoljstvom. Samoostvarena ličnost je nezavisna (od suda ili mišljenja drugih) i oslobođena od većine predrasuda. Uključuje: posjedovanje autonomnih moralnih principa čija je valjanost nezavisna od autoriteta ili grupe – moralno odlučivanje po savjesti, kreativnost, sposobnost rješavanja problema, prihvatanje činjenica, spontanost, humor i slično. Prema Maslovu (Maslow, 1970), potreba za samoaktualizacijom predstavlja najviši, konačni životni cilj i najvažniji pokretački motiv čovjeka. Da bi se ostvarila samooaktualizacija, prema Maslovu (Maslow, 1970) potrebno je preći put zadovoljenja potreba od nižih na hijerarhijskoj ljestvici motiva. Međutim, većina ljudi ne uspijeva postići punu samoaktualizaciju, jer u uslovima socijalizacije, djelovanjem različitih faktora tog procesa, zadovoljenje njihovih potreba biva onemogućeno (Radetić Lovrić,2011). Stoga Maslov i ističe da je ljudima potrebno obezbijediti povoljne uslove socijalizacije kako bi se ljudska priroda slobodno razvijala u smjeru samoostvarenja.

Nepovoljni uslovi socijalizacije pojedinca skreću sa puta ka samoostvarenju. Najčešći razlozi nemogućnosti čovjekovog samoostvarenja leže u društvenoj okolini koja je opterećena predrasudama, stereotipima i rigidnom tradicionalnošću, kao i u onim socijalnim sredinama koje nisu u mogućnosti da zadovolje ljudsku potrebu za sigurnošću, smatrao je Maslov (Maslow, 1970).

Što je dijete manje, to su njegove potrebe nižeg reda (fiziološke potrebe i potre-ba za sigurnošću) izraženije, a njihovo nezadovoljavanje ili osujećivanje intenzivnije u pogledu ponašanja i akcija koje poduzima u cilju njihovog zadovoljenja. Čak i kada su u pitanju manja djeca, potrebe nižeg i višeg reda ne treba posmatrati odvojeno, već naprotiv povezivati ih jer su međusobno zavisne.

Određivanje najboljeg interesa djeteta koje je bazirano na dječijim potrebama, npr. onako kako su posložene Maslovljevom hijerarhijom je kontinuiran i dinamičan proces koji je često u sukobu sa rigidno postavljenim zakonskim rješenjima za prakse u dječijoj zaštiti. Traži visoko individualiziran i fleksibilan pristup u slučajevima kada se dijete nalazi u posebno teškim situacijama kao što su djeca žrtve nasilja, djeca u

kontaktu sa zakonom, djeca sa posebnim potrebama, djeca u kriznim situacijama, djeca u pokretu. Po ovoj teoriji, nakon što se zadovolje primarne fiziološke potrebe, u praksama dječije zaštite, sve ostale zahtijevaju socijalno i psihološko povezivanje djeteta sa drugima u njegovoj blizini, stvaranje okruženja sigurnosti, ljubavi, razmjene, pripadanja, samo-poštovanja i prihvatanja drugih (i od strane drugih), sve do samoaktualizacije koja se odnosi na zadovoljavanje potreba za moralnim djelovanjem, kreativnošću, prihvatanjem činjenica i rješavanjem problema, kao krajnjim ciljem kompletne razvojne podrške djetetu (Štrbac, 2016).

Prava djece u krivičnom postupku

Neka od najvažnijih prava djece u krivičnom postupku koja su ugrađena i u BiH zakonodavstvo su:

Pravo djeteta da se prema njemu postupa na dostojanstven načinOvo pravo, kao i ostala, uključuje postupke usklađene sa individualnim i ra-

zvojnim sposobnostima djeteta. Uključuje i pravo da se prema djetetu postupa sa saosjećanjem, da se djetetu vjeruje, da se razumiju njegove potrebe, osjećanja, vjerovanja i individualnost uopšte. U krivičnim postupcima to znači i razumijevanje da dijete u datom trenutku nije sposobno u potpunosti razumijeti događaje, niti dati iskaz, niti shvatiti razmjere krivičnog djela i posljedice istog. Zadovoljenje ovog prava podrazumijeva da su svi akteri koji dolaze u kontakt sa djetetom u pravosudnim postupcima prošli posebnu obuku za rad sa djecom.

Pravo na zaštitu od diskriminacijeDjeca trebaju posebnu zaštitu jer su ranjivija i osjetljivija od odraslih svjedoka.

Radi se o pozitivnoj diskriminaciji gdje se prema djeci postupa na naročito obazriv način, a posebno prema specifičnim kategorijama djece kao što su djeca sa posebnim potrebama, zdravstveno ugrožena ili invalidna djeca. Zabrana diskriminacije odnosi se i na djetetov pol, želje, seksualnu orijentaciju, boju kože, vjeru, kulturno i etničko porijeklo, ekonomski status, jezik, porijeklo i drugo. Posebno se odnosi na zabranu diskriminacije u odnosu na uzrast, što znači da se djeca tretiraju kao sposobni svjedoci, jednaki odraslim, te da se njihov iskaz ne smije smatrati nevažećim ili nepouzdanim samo na osnovu toga koliko dijete ima godina.

Pravo na informacije u krivičnom postupkuPravo na pružanje informacija djeci uključuje i pravo na informacije za njihove

roditelje/staratelje. Aspekt prava na informisanje odnosi se na informisanje djeteta bez obzira da li je uključeno u pravosudni postupak, a njegova primjena počinje sa trenutkom prijave krivičnog djela.

POGLAVLJE 1D

IJETE, PSIHO

LOG

IJA I PR

AVO

36 37


Ovo pravo uključuje: 1. Informisanje o ulozi svjedoka, važnosti svjedočenja, načina svjedočenja tokom

istražnog i sudskog postupka.2. Dostupnosti mjera zaštite. 3. Dostupnosti zdravstvenih, socijalnih, psiholoških i drugih službi, naknadi troško-

va, kao i pravo na besplatnu pravnu pomoć.4. Informacije o mehanizmima za preispitivanje odluka koje se tiču djece i svjedoka.5. Informacije o toku postupka, uključujući hapšenje, pritvor i nadzor optuženih.6. Informacije o naknadi štete. 7. Informacije o napretku predmeta, vremenskom rasporedu postupka, odlukama,

statusu optuženog. 8. Prava djece žrtava i svjedoka koja proizilaze iz Konvencije.

Pravo djeteta da bude saslušano i da izražava svoje mišljenjePravo djeteta da bude saslušano šire je od samog davanja iskaza ili učešća u

sudskom postupku u ulozi svjedoka. Ono uključuje pravo na mišljenje i izražavanje brige o tome kakve će biti posljedice krivičnog djela, o načinu kako se postupak vodi, o djetetovim potrebama i očekivanjima. Dijete koje je aktivno i uključeno može da pronađe načine da se odupre potčinjavanju ili iskorištavanju (Woodhead, 2003). Zakonodavstva većine država tačno određuju obim učešća djece žrtava i svjedoka, kao i pitanja o kojima se traži njihovo mišljenje. To uključuje i procjenu posljedica krivičnog djela na dijete. Na primjer u SAD-u izvještaj sačinjava multidisciplinarni tim i prilaže se sudu prije izricanja presude, čita se prilikom izricanja presude i može poslužiti za određivanje naknade štete. U Velikoj Britaniji, na primjer, kako bi se poštovalo pravo optuženih na pravičan postupak, izjave žrtava se uvažavaju nakon sporazuma o priznanju krivice ili nakon presude.

Pravo na privatnostZakonima u BiH štiti se pravo na privatnost djece i predviđaju se kazne za

objavljivanje informacija u kojima se otkriva identitet djeteta i drugi lični podaci. Svi postupci pred pravosudnim organima koji uključuju djecu zatvoreni su za javnost, a informacije o djetetu čuvaju se kao profesionalna i službena tajna. Većina medija u BiH poštuje pravilo o neotkrivanju identiteta djece kada su oni žrtve ili očevici krivičnih djela, ali vrlo često identitet djeteta biva otkriven objavljivanjem imena počinilaca i nekih njihovih ličnih podataka kao što su godine, mjesto prebivališta i mjesto gdje se djelo dogodilo. Vrlo često mediji objave i vezu počinioca i žrtve. U ovom slučaju interes djeteta treba da bude iznad interesa javnosti odnosno prava na informaciju o optuženom ili osuđenom licu, te sudovi i tužilaštva medijima ne bi trebali ustupati pune podatke o njima.

Pravo na privatnost uživaju i maloljetni počinioci krivičnih djela i njihov identitet zaštićen je od javnosti, ali se prikazivanjem opisa događaja, mjesta i drugih detalja o djelu u medijima vrlo često ukazuje o kojem se djetetu radi.

Pravo na zaštitu od patnje tokom pravosudnog postupkaOvo pravo dobro je riješeno zakonima o zaštiti i postupanju sa djecom i ma-

loljetnicima u krivičnom postupku kroz odredbe koje: ograničavaju broj ispitivanja/svjedočenja, predviđaju kontinuiranu stručnu psihološku podršku tokom postupka, naglašavaju hitnost postupka, daju uputstva za načine ispitivanja koje uključuje što manji broj lica i iz posebne prostorije i sl. Pravo na zaštitu od patnje tokom pravo-sudnog postupka štiti se i pravom o zaštiti privatnosti djeteta u postupcima koji su automatski zatvoreni za javnost, o čemu je bilo riječi, a uključuje i zabranu suočenja sa optuženim licima.

Ono što nije regulisano zakonom jeste ograničenje broja vještačenja koja mogu biti posebno traumatična za djecu, koja doprinose sekundarnoj traumatizaciji i viktimizaciji. Stručni savjetnik/saradnik tužilaštva/suda treba da uzme aktivno učešće u pripremi djece za vještačenje i da izvjesti tužioca/sudiju o eventualnom postojanju ograničenja djeteta u takvim radnjama, otporu djeteta i svakako uticaju koji vještačenje može imati na dijete.

38 39


Poglavlje 2: PSIHOLOŠKI PRISTUP U RADU SA DJECOM U PRAVO-SUDNOM POSTUPKU

PSIHOLOŠKI PRISTUPU RADU SA DJECOM

U PRAVOSUDNOMPOSTUPKU

2

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

40 41


Psihološka priprema djece za svjedočenje

Ključna uloga stručnih savjetnika/saradnika jeste priprema djece za svjedočenje. Priprema djece za svjedočenje je oblik psihoedukacije kada dijete uči:

• o procesu suđenja,• da prepozna i upravlja svojim emocijama i• da normalizuje emocije.

Psihoedukacija usmjerena je na interese djeteta, ali zadovoljavanjem interesa djeteta istovremeno se zadovoljavaju i interesi postupka, jer će rad sa djecom doprinijeti poboljšanju djetetovih sposobnosti da pruži najbolji mogući iskaz.

S tim u vezi možemo zaključiti da su ciljevi psihološke pripreme djece za svje-dočenje sljedeći:1. da smanji negativne posljedice svjedočenja po dijete, odnosno da ublaži

sekundarnu traumatizaciju,2. da smanji nivo stresa/anksioznosti tokom svjedočenja,3. da pomogne djeci da shvate prirodu i ozbiljnost postupka i4. da poboljša sposobnosti djeteta da odgovori na pitanja najtačnije, najpotpunije

i na istinit način.

Psihološka priprema uključuje informisanje, izgradnju povjerenja i predstavlja područje rada koje je važno za izradu psihološke procjene. Psihološka priprema odnosi se i na rad sa roditeljima/starateljima bez obzira da li se i oni u postupku nalaze u svojstvu svjedoka ili ne.

Važnost informisanja djeteta o pravosudnom postupku

Djeca generalno nemaju znanja o pravosudnim postupcima, niti je uobičajeno da ih imaju. Njihovo poznavanje postupaka i uloga u pravosudnim postupcima može biti generalizovano ili površno, oslonjeno na saznanja iz filmova, serija i medija ili iskustva odraslih. Upravo zbog toga djeca u većini slučajeva imaju predrasude od kojih je najrasprostranjenija da je sud mjesto za loše ljude, pa je sramota pojaviti se na sudu u bilo kojoj ulozi, pa makar bio i svjedok, oštećen krivičnim djelom. Ovo je normalna pojava, jer je u duhu našeg mentaliteta „da je dobro ne imati posla sa sudom”, što djeca takođe prihvataju kao neku moralnu vrijednost. U praksi rada sa odraslim svjedocima, često ćete čuti kako se svjedoci pravdaju da su prvi put pred sudom i da sve do sada nisu imali „posla sa sudom”, jer valjda postoje i oni drugi koji se „stalno vuku po sudovima”. Iz tog razloga ne čudi što su predrasude o radu pravosuđa prisutne kod odraslih, našle put do djece.

Primjer:

Jedan dječak (13) žrtva krivičnog djela Iskorištavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju na pripremu u sud došao je u pratnji socijalnog radnika. Nakon što je ostao sam sa psihologinjom suda bilo je upadljivo njegovo ponašanje koje je odavalo strah. Dječak se tresao i nije mogao da govori. Psihologinja je pretpostavila da se dječak boji optuženog i da sigurno ne zna da neće biti suočen sa njim u sudu, te je krenula sa psihoedukacijom. Dječak je već na prve informacije reagovao znatiželjno, strah je popuštao, ali je odavao veliku zbunjenost. Psihologinja je to primijetila pa je rekla:

„Možda ti govorim previše informacija odjednom. Ovdje sam da ti pomognem, pa me ti možeš uvijek prekinuti ako ti je previše ili nešto ne razumiješ. Da li ti imaš neko pitanje za mene? ”.

Dijete je kao „iz topa” postavilo pitanje koje ga je mučilo svo vrijeme i zbog kojeg je imao strah:

„Koliko ću godina ja biti u zatvoru?”.

Zbog toga je jako važno provjeriti šta djeca znaju, kakva su njihova očekivanja i strahovi, pa tek onda pristupiti informisanju i učenju djece o postupku, ulogama, pravima, obavezama i drugo. Dječak iz primjera došao je iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja, gdje je često zbog nestašluka bio kažnjavan. Sud je za njega bio mjesto gdje idu oni koji ne slušaju i njegovo uvjerenje je bilo da će na sudu i on biti kažnjen i da će otići u zatvor. Moguće je da je ovo uvjerenje pojačala i neka instrukcija odraslih sa kojima je bio u kontaktu.

Kao što je već naznačeno djeca generalno nemaju znanja o pravosudnim postupcima, ali nikako ne treba zanemariti činjenicu da djeca imaju osjećaj za pravdu i da su na ranim uzrastima sposobni da razlikuju dobro od lošeg. Myers (1997) navodi da su djeca već na uzrastu od 3 do 4 godine u stanju da razlikuju istinito od lažnog i da na sudu treba da govore istinu. Dakle, nalazi govore o tome da već kod djece na predškolskom nivou možemo očekivati da razumiju potrebu da se govori istina, dok kod školske djece možemo očekivati da razumiju i samu potrebu utvrđivanja činjenica. „Sa 10 godina djeca su već u stanju da razumiju osnove istražnog i sudskog postupka” (Srna, 2001). Sve ovo daje nam opravdanje, ali i obavezu da se djeci koja dolaze u kontakt sa pravosuđem posveti dužna pažnja u pogledu unapređenja i kreiranja njihovih znanja o pravosudnom postupku. Zašto je to važno? Prije svega, priprema djece za svjedočenje proizilazi iz njihovog prava na informaciju, a to pravo je utemeljeno na psihološkom prinicipu da poznato izaziva manje straha od nepoznatog. Dakle, odgovor je vrlo jednostavan, a postoje istraživanja koja govore da je konzumacija takvog prava bolje rješenje i za pravosudni sistem. Djeca sa više znanja o sudskom procesu su davala tačnije iskaze nego djeca koja nisu imala to znanje (Goodman i et al., 1998).

POGLAVLJE 2

42 43


U realizaciji ovog prava, štitimo i pravo djeteta na dostojanstveno postupanje i zaštitu od patnje u pravosudnom postupku. Uloga stručnih savjetnika/saradnika ovdje je jako bitna, jer oni predstavljaju sponu između svjedoka i pravosudnog sistema (sudija, tužioca), ali i sponu između svjedoka i drugih institucija i organizacija koji su uvezani u tzv. mreže podrške svjedocima koji postoje u našoj zemlji.

Upoznavanje djeteta i izgradnja povjerenja

Rad sa djecom imperativno zahtijeva povjerenje, naročito uzimajući u obzir da je povjerenje djece koja su oštećena krivičnim djelom narušeno. Ovo povjerenje je narušeno u odrasle, čak i ako nisu počinitelji djela na štetu djece (već su starija djeca), jer je njihova odgovornost da ih zaštite. Poštujući dostojanstvo i ličnost djeteta o čemu je bilo riječi u ranijem poglavlju, povjerenje gradimo da prvo djeci objasnimo našu ulogu i ono što radimo, rječnikom primjerenim uzrastu djeteta i njegovim sposobnostima. U tom objašnjenju djetetu treba reći da sa njim nećemo razgovarati o onome što mu se desilo, ali vrlo važno je objasniti zašto to nećemo uraditi, odnosno objasniti šta je naš posao. Ako djeci kažete moj posao nije da razgovaram sa tobom o onome što se desilo, djetetu možemo poslati poruku da mu ne vjerujemo ili da ono što je preživjelo nije važno i tako povrijediti njegova osjećanja. Jedan broj djece će imati snažnu potrebu da pričaju o događaju. U tom slučaju pustite ih, ne postavljajte pitanja, već samo intervenišite u slučaju prevelikih emocija.

Primjer

(dijete počinje da plače ili da muca):„Vidim da ti je teško, to je normalno. Sudija/tužilac će imati razumijevanja ako ti i

pred njima bude teško da pričaš o tome što ti se desilo. Ne trebaš se stiditi da slobodno iskažeš svoja osjećanja i pred njima. Hoćemo li sada pričati o nekim vedrijim temama. Mene zanima…..”

Treba imati na umu da sve žrtve žele priznanje da su žrtve, ali da ne žele sažaljenje. Dakle, djetetu treba reći da vam je poznato ono što mu se dogodilo (ne treba reći ja znam šta ti se dogodilo, jer vjerovatno ne znate sve) i da je vaša uloga da mu pomognete da to ispriča na najbolji i najistinitiji način. Početak našeg razgovora sa djetetom treba biti na „neutralne” teme, da dijete što više opustimo. Razgovori o interesima, hobijima, drugarstvu su uvijek dobro došle teme. Ponekad i o školi i porodici, ako škola i porodica nisu izvor dječijih problema ili mjesto gdje se djetetu nešto desilo. Školska djeca biće opterećena hoće li sve dobro reći, hoće li tačno reći, jer je situacija ispitivanja djeteta o događaju njima najsličnija ispitivanju u školi. Treba im reći da je važno da kažu istinu i ako je istina da ne znaju i da se ne sjećaju da je to u redu. Nemojte reći : „možeš pogriješiti” ili „možeš se zbuniti”, jer će dijete tokom svog svjedočenja sve vrijeme biti opterećeno da će napraviti grešku i vjerovatno će je iz straha i napraviti.

Primjer:

Tokom jednog saslušanja djeteta žrtve polnog nasilja, sudija, član vijeća, je u najboljoj namjeri da opusti dijete pitao koji predmet voli u školi, pa kad je dijete reklo matematiku, sudija je pitao tablicu množenja. To je toliko zbunilo dijete (koje je prošlo psihološku pripremu za sud) da poslije nije znalo odgovoriti na vrlo jednostavna pitanja.

Ovaj primjer pokazuje da očigledna senzitivnost sudije za dijete nije bila u interesu djeteta, pa je jako važno da sve sudije uključujući i članove vijeća budu upoznati sa opisom vašeg rada i sa dostavljenim mišljenjem i informacijama o djetetu, kako sami ne bi radili psihološku pripremu na neadekvatan način.

Nadalje, uspostavljanje povijerenje je važno, jer može da utiče i na djetetovu motivaciju za svjedočenje. Stručni savjetnik i saradnik u svom radu zauzima stav da vjeruje djetetu i dijete mora da osjeti tu vrstu povjerenja. S druge strane rad stručnih saradnika i savjetnika ne ulazi u sadržaj iskaza koji će dijete dati, te je to još jedan argument da se djetetu „a priori” vjeruje.

Izgradnja povjerenja u radu sa djecom, odnosi se i na uspostavljanje pozitivnog stava prema pravosudnom postupku i uopšte uzevši prema odraslim osobama, jer one rukovode tim postupkom i donose važne odluke za dijete. Povjerenje je polazna osnova za rad psihologa sa svim kategorijama, naročito sa djecom koja su izložena bilo kojoj vrsti zlostavljanja.

Mnoge rasprave u literaturi o tretmanu koji uključuje osobe koje su bile ozbiljno i dugotrajno zlostavljane govore o eksplicitnoj potrebi uspostavljanja povjerenja (Braun, 1986; Wilbur, 1984).

Psihoedukacija

Kao što je već rečeno treba provjeriti šta dijete zna o pravosudnom postupku, koja su njegova očekivanja i strahovi. Ako dijete pripremamo za svjedočenje pred sudom, najbolje je „edukaciju” o ulogama stranaka u postupku obaviti sa djetetom u praznoj sudnici, bez obzira što dijete ne svjedoči iz sudnice. Naravno, prije ovoga djetetu treba objasniti i pokazati prostoriju iz koje svjedoči, a naročitu pažnju obratiti na tehniku i objašnjenja za šta služe uređaji, jer se većina djece prvi put susreće sa takvom vrstom tehnike, npr. mikrofonom.

Ova interaktivna priprema u praznoj sudnici pomoći će djetetu da ima jasnu predstavu o onome šta se dešava u sudnici, s obzirom da će svoju komunikaciju ostvarivati preko ekrana. Igranje uloga u sudnici može se planirati sa djecom ranog školskog uzrasta. Za tzv. „roll-play” nisu podobna zatvorena i jako uplašena djeca. Ova aktivnost treba da bude stvar individualne procjene stručnog savjetnika/saradnika.

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

44 45


Treba imati na umu da za djecu pričati istinu, znači pričati o onome što im je poznato, te u tom smislu djetetu treba pristupiti kada mu se ističe važnost da se kaže istina. Djetetu treba predočiti moguće ishode suđenja i presude, bez obećanja da će „onaj koji im je to uradio otići sigurno u zatvor”. Ovo je prilika i da djeca postave pitanja koja ih muče ili interesuju. Obećanja koja ne možete ispuniti i koja od vas ne zavise ne smijete davati djetetu. Odgovore na pitanja djece za koje ne znamo ili nemamo odgovor treba tako i saopštiti. Djeca, jednako kao i odrasli cijene iskrenost.

U pripremi djeteta treba obratiti pažnju i dijete upozoriti na neke situacije koje mogu kod njega izazvati strah ili zbunjenost.

Dakle, obavezno predočiti sljedeće:• Možeš tražiti da ti se ponovi pitanje ako nisi dobro čuo/la ili nisi dobro razumio/

la.• Možeš zatražiti da se svjedočenje prekine, ako si umoran, uplašen ili ako moraš

u toalet.• Imaš prava na svoja osjećanja, ako si uplašen/a, ljut/a, tužan/a ili povrijeđen/a i

ako te je stid. • Ako ti se učini da više puta ponove pitanje na koje si već dao/la odgovor, to

ne znači da te nisu dobro slušali i razumijeli već samo žele da najbolje utvrde činjenice i istinu.

Tokom rada sa djecom ne služimo se eufemizmima, jer djeca razumiju da je povod njihovog dolaska na svjedočenje neprijatan. Djetetu nećemo uljepšavati stvarnost ili biti neodređeni u pogledu njegovih očekivanja i potreba pred sudom. Dijete treba upoznati i sa pravilima ponašanja u sudu i tokom postupka. Na ovaj način ga možemo pripremiti i na neke situacije koje njemu mogu izgledati vrlo zbunjujuće. Na primjer, dijete može shvatiti da je nešto pogriješilo ako sud saopšti da je pauza. Dijete može čuti prigovor od neke stranke što bi takođe moglo pogrešno protumačiti. Zbog toga je veoma važno da se dobro objasne uloge svih stranaka u postupku.

Rad sa roditeljima

Rad sa roditeljima prije svega podrazumijeva informisanje roditelja o pripremi njihovog djeteta za svjedočenje. U pravilu rad sa djetetom i rad sa roditeljima treba razdvojiti, nakon što se predstavite i objasnite svoju ulogu. U nekim situacijama to će biti stvar profesionalne procjene u kom trenutku ostajete sami sa djetetom, jer morate voditi računa o uzrastu djeteta, prirodi djela i kapacitetima roditelja. Pripremu djece od pripreme roditelja treba naročito izdvojiti u dijelu gdje roditeljima dajemo priliku da postave pitanja i izraze svoje strahove i očekivanja.

Roditelje upoznajemo: • šta je naša uloga i kako ćemo pomoći njihovom djetetu prilikom svjedočenja, • šta je pravosudni postupak i koja je uloga svjedoka/djeteta u njemu,• kako se svjedoči, ko je prisutan, kako se postavljaju pitanja i dr.,• da se djetetu pruža podrška prije, tokom i nakon svjedočenja,• sa institucijama i organizacijama koje im mogu pomoći u lokalnoj zajednici koje

pomažu u očuvanju i unapređenju mentalnog zdravlja, resocijalizaciji i drugim vidovima pomoći i pružamo njihove kontakte,

• kako da se ponašaju kada im dijete počne pričati o onome što se dešavalo.

Roditeljima takođe moramo objasniti da:• priprema za svjedočenje nije psihoterapija,• da se sa djetetom neće razgovarati o slučaju, • da nećemo uticati na djetetov iskaz, nagovarati ga ili odgovarati da svjedoči.

Rad sa roditeljima odnosi se i na prikupljanje podataka o djetetu i provjeru već postojećih podataka (npr. od centra za socijalni rad, samog djeteta i sl.).

Važan segment rada sa roditeljima je da im se pomogne da prepoznaju i razumi-ju razvojne i individualne potrebe djeteta, te ih savjetovati kako da postupe u skladu sa tim. Roditelje treba edukovati o traumi koju je dijete doživjelo. Kako ono što se desilo djetetu, snažno utiče na cijelu porodicu, roditeljima takođe treba pružiti psi-hološku pomoć. Vrlo važno ih je uputiti kako da reaguju pred djetetom u određenim situacijama, navodeći da na djecu snažno utiču njihove reakcije i stavovi.

Primjer:

Djevojčica (17) je žrtva krivičnog djela pokušaj silovanja. Na pripremu u sud dolazi sa ocem i majkom koji su burno reagovali na ono što se dogodilo djevojčici. Djevojčica se potpuno povukla, uopšte ne komunicira. Iz spisa je dostupan podatak da je djevojčica ispodprosiječnih intelektualnih sposobnosti. Ne reaguje ni na koji način kada roditelji izađu iz prostorije da bi se sa njom radila priprema. Kontakt sa djetetom se ne ostvaruje, pa stručni saradnik suda - psiholog odluči da bez obzira na to ispriča djevojčici šta je svjedok, šta je sud, šta se od nje očekuje tj. da održi psihoedukaciju. S vremena na vrijeme psihologinja bi rekla da joj je OK što ne komunicira sa njom, da to može da razumije. Takođe bi spomenula da je djevojčica može zaustaviti u njenoj priči ako to želi ili jednostavno dići ruku, što ona ne čini. Na kraju psihologinja je pita da li želi sa njom poći u praznu sudnicu da vidi kako to izgleda, na šta ona samo odmahne glavom. Psihologinja suda zakazuje poseban susret sa roditeljima gdje ih takođe upoznaje šta se od njihovog djeteta očekuje na sudu, provodi ih kroz sve faze, jer su i oni sami svjedoci, te im daje upute kako da se do suđenja ponašaju prema djevojčici, o čemu da pričaju sa njom i sl. Objašnjeno im je kako je njihova reakcija na ono što se desilo djevojčici uticala na nju. Roditeljima je preporučeno da ne slušaju njeno svjedočenje pred sudom i da to

POGLAVLJE 2

46 47


kažu djevojčici. Djevojčici je takođe rečeno da će je roditelji dovesti u sud, ali da je neće niko primoravati da priča, već samo ako ona to bude htjela. Oni su se složili sa svim instrukcijama i poštovali sve upute, te je majka dan prije suđenja nazvala psihologinju i saopštila da se izgleda nešto promijenilo. Pitala je djevojčicu da li zna da sutra trebaju ići na sud, a ona odgovorila da zna, pa je na sljedeće majčino pitanje da li želi svjedočiti rekla: „pokušaću”. Ipak prema predsjedavajućoj sudskog vijeća otišlo je mišljenje u kojem je između ostalog navedno da je djevojčica u otporu, zatvorena i da vjerovatno neće moći svjedočiti.

Na dan svjedočenja došlo je do iznenađujućeg preokreta, djevojčica je svjedočila jasno, iskreno i bez većih problema.

U ovom primjeru za sudiju je bilo logično da je psihologinja pogriješila u procjeni. Zapravo procjena djevojčice u trenutku kada se radila je bila procjena njenog trenutnog stanja. Dogodilo se da je psihološka priprema od koje se nije odustajalo zbog djetetove nesaradnje, kao i rad sa roditeljima imao uticaja na motivaciju djeteta da svjedoči. Ovo pokazuje koliko je snažan uticaj imala priprema i pružanje informacija. U ovom primjeru svakako je najznačajniji bio rad sa roditeljima za koje je procijenjeno da imaju dobre roditeljske kapacitete, ali da im je i samima bila potrebna pomoć stručnjaka kako da se nose sa onim što se dogodilo djevojčici.

Psihološke intervencije u radu sa djecom

Pružanje informacija i učenje o pravosudnom postupku i ulogama neće biti dovoljno da zaštitimo dijete od negativnih posljedica koje sa sobom nosi učešće

u pravosudnom postupku. Prepričavanje traumatskih događaja je i za odrasle vrlo teško iskustvo sa rizikom od retraumatizacije. Djeca su mu još više izložena zbog svog specifičnog razvoja i uticaja traumatskih iskustava na njihovo odrastanje. Pored straha koji je najdominantnija emocija, svjedočenje naročito u predmetima seksualnog zlostavljanja, prate osjećaj stida i krivice. U ovoj fazi je značajna uloga psihološkog rada sa djecom koja treba biti fokusirana na prepoznavanje i kontrolu emocija.

Dijete učimo kako da prepoznaje svoje emocije i kako da ih kontroliše. Važno je dati djetetu „dozvolu” da osjeća, objasniti da je to normalno i da se svako tako osjeća u tim situacijama.

U tome nam mogu pomoći intervencije koje koristimo u razgovoru sa djetetom bilo u pripremi djeteta, tokom savjetovanja ili forenzičkog intervjua. Sa djecom radimo i učimo ih vježbama disanja (poglavlje u Prilogu br. 4 ove knjige) kojima ćemo normalizovati nivo preplavljujućih emocija djeteta.

Često psiholog mora biti snalažljiv i pronicljiv u načinima kako da kod djeteta zaustavi buru preplavljujućih osjećanja.

Primjer:

Djevojčica (17) žrtva seksualnog nasilja, sa intelektualnim deficitom i govornom manom po tipu dislalije dolazi na svjedočenje sa svojom bakom. Baka u davanju anamnestičkih podataka na pitanje ima li djevojčica nekih posebnih interesa spomene da voli da crta. Djevojčica se jako uznemirala kada joj je saopšteno da će optuženi biti u sudnici i moći da čuje sve što ona bude pričala. Djevojčici je tada psiholog dala olovku i papir i rekla da bi voljela da joj nešto nacrta, te ako se poslije bude osjećala dobro da će svjedočiti. Predsjedavajuća sudskog vijeća je imala razumijevanja te je odgodila početak pretresa za sat vremena da se pokuša postići stabilizacija djevojčice u cilju njenog svjedočenja pred sudom. Djevojčica je za sat vremena naslikala sedam radova i svakim narednim se sve više smirivala.

Svjedočila je bez većih problema.

Iako je crtanje djevojčici dato u cilju stabilizacije, zanimljivo je uporediti tri izabrana rada: prvi koji je nacrtala, zatim treći i sedmi, posljednji (crteži iz arhiva stručnog savjetnika i saradnika - psihologa Okružnog suda Banja Luka).

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

48 49


Crtež (Slika 1.) koji je djevojčica prvi nacrtala, gdje se uočavaju tragovi psihomotorne tenzije (tamno sijenčenje olovkom).

Slika 1. Na crtežu (Slika 2.) koji je djevojčica crtala treći po redu uočava se projekcija

na seksualno zlostavljanje.

Slika 2.

Posljednji crtež (Slika 3.) ukazuje na stabilizaciju, potpuno se razlikuje od prethodnih.

Slika 3.

POGLAVLJE 2

50 51


Intervencije tokom razgovora sa djetetom

Intervencije tokom razgovora sa djetetom doprinose vještijem prikupljanju podataka, a svrha im je da minimiziraju stres i preplavljujuće emocije kod djece kako bi dali što više pouzdanih i tačnih podataka. Postoje različite vrste intervencija čijom vještom upotrebom i kombinacijom u odgovarajućem kontekstu, profesionalac dolazi istovremeno do vrijednih saznanja i vodi računa o dobrobiti djeteta. S tim u vezi one su dobar alat u rukama profesionalca koji vodi forenzički intervju kojem cilj nije psihološka podrška i pomoć, ali i bilo koju vrstu intervjua i razgovora sa djecom, jer direktno utiču na smanjenje sekundarne traumatizacije.

Dole navedene intervencije predstavljaju vještine aktivnog slušanja (Ninković, 2017; Savjak, 2017).

Reflektovanje: Pružanjem refleksije na empatičan način djetetu pomažete da shvati i poveže svoje misli i osjećanja na osnovu onoga što je reklo. Takođe pomaže da se provjeri da li ispravno razumijemo ono što dijete govori. Osjećanje koje reflektujemo uvijek treba imenovati:

„Djeluješ mi napeto…”; „Zvučiš ljuto kada…”; „Osjećaš se uplašeno kada…”.

Dobro je osjećanje staviti u konkretan kontekst, kako bi djeca na ispravan način shvatila da je u redu ono što osjećaju. Na taj način izbjegavamo i stigmatizaciju djece. Uvijek treba provjeriti i učinkovitost reflektovanja koristeći pitanje:

„Da li sam te dobro shvatio/la....?”

Validacija i normalizacija: Validacija i normalizacija osjećanja možda predstavlja najvažniju podršku djetetu koje tokom davanja iskaza afektivno reaguje plačem, strahom, tugom, ćutnjom. Normalizacijom pokazujemo da su reakcije i emocije djece realne. Validacijom opravdavamo misli i osjećanja:

„Svako bi se osjećao tako na tvom mjestu.”; „Normalno je da si zabrinut.”; „Razumljivo je da osjećaš strah.”; „I odrasli plaču kada se nađu u takvoj situaciji.”; „Normalno je da je teško pričati o ...”.

Afirmacija ili potvrđivanje: Afirmacija podrazumijeva potvrđivanje onog što je ranije rečeno. Jednostavnim, direktnim rečenicama djetetu se može dodatno uliti samopouzdanje, nada, umirenje, naročito kada je dijete na ivici da se rasplače, zaćuti:

„Odlično... a sad mi reci...”; „Hrabro je od tebe da ispričaš šta se dogodilo.”; „Djeluješ mi kao da možeš da…”

Minimalno verbalno ohrabrivanje: Dobar slušalac je onaj koji ne govori mnogo, već malo, a sa tim „malo” podstiče sagovornika da kaže što više, što preciznije i ono što želi reći:

„Da… ”; „Samo nastavi….”; „I… šta se onda dogodilo?”

Rezimiranje ili sažimanje: Rezimiranje podrazumijeva davanje kratkog i saže-tog pregleda onoga što je ranije opširno izloženo. Rezimiranje se radi na kraju razgovora ili jednog dijela razgovora. Na taj način djetetu dajemo do znanja da smo ga aktivno slušali i ujedno provjeravamo da li smo dobro razumijeli ono što je dijete reklo.

Neverbalna podrška: Uključuje kontakt očima, odobravanje klimanjem glave i tjelesni stav blago naklonjen prema djetetu.

Konfrontiranje: Konfrontiranje podrazumijeva suočavanje ili upoređivanje izrečenih stavova ili mišljenja. Konfrontiranje je korisno, ali traži oprez i dobru procjenu. Treba ga koristiti u završnoj fazi razgovora kada je djetetov stepen ugroženosti najmanji. To je intervencija koja se često koristi kod buntovne djece i za ispitivanje djece u sukobu sa zakonom, ali svakako treba biti oprezan da se ne naruši djetetovo povjerenje i da se dijete zatvori za dalji razgovor.

Primjer

Dječak (16) je napustio školu, nalazi se u prihvatilištu zbog zloupotrebe supstanci.

Dječak: „Pušim marihuanu, pa šta? Znam šta radim, nisam budala da postanem ovisnik. To

ni na koji način ne utiče na moj život”.

Psiholog:„Kažeš znaš šta radiš i da to ne utiče na tvoj život. Kako onda objašnjavaš

napuštanje škole, činjenicu da se nalaziš u prihvatilištu i da si više puta privođen u policiju?”

Krizna psihološka intervencija

Pojam krizne psihološke intervencije označava skup postupaka pomoću kojih se nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli. To, prije svega, znači pružanje podrške i pomoći radi ponovnog sticanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti, najizrazitija osobina krize kao psihološkog stanja (Eranen & Liebkind,1993).

POGLAVLJE 2

52 53


Kako navodi Arambašić (2003) za razliku od drugih psiholoških intervencija, krizne intervencije su kratke i vremenski ograničene, usmjerene na krizni događaj, a ne na ranije psihičke teškoće i treba ih provesti što brže nakon događaja. Tako krizne intervencije imaju tri glavna cilja:1. podrška i pomoć ljudima kako bi što lakše prebrodili ono što su doživjeli,2. podrška i pomoć ljudima da se što brže vrate na uobičajen nivo funkcionisanja, i3. sprečavanje dugotrajnih psihičkih teškoća.

Dakle, krizne psihološke intervencije kao što sama riječ kaže su intervencije u krizi koje se sprovode nakon traumatičnih događaja, a osnovna i prva akcija je otkloniti izvor traume i pobrinuti se za sigurnost i bezbjednost. Uzimajući to u obzir, krizne psihološke intervencije tokom svjedočenja djece u istrazi ili pred sudom neće biti vezane za primarni izvor traume, već za procese sekundarne traumatizacije.

Intervenciju može da izazove prijetnja koja je povezana sa djetetovim svje-dočenjem, odnosno njegovom ulogom u pravosudnom postupku. U tom slučaju sve informacije treba proslijediti tužiocu i obavijestiti sudiju. Rad stručnog savjetnika i saradnika nije u tome da procjenjuje koliko su izvori tih prijetnji realni, opasni, niti istiniti. Dijete nećete razuvjeravati u tom pravcu, niti govoriti da se ne boji, jer je u ovom slučaju potrebna konkretna radnja nadležnih službi. Sa vaše strane biće dovol-jno da pružite obavjest o tim saznanjima.

Primjer:

Na dan suđenja mladić (17) koji treba da svjedoči u predmetu Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga za šta je optuženo više lica dolazi ranije u Odjel za podršku sa svojim ocem kako je i dogovoreno. Otac i mladić su jako uplašeni, jer su tokom prethodne noći u više navrata uznemiravani na načine za koje su zaključili da bi bilo „glupo” da prijave policiji, jer se nije ništa konkretno dogodilo. Naime, ispod prozora kuće im je puštana neka čudna muzika, vjerovatno sa mobilnog telefona, dva puta se naglo uz škripu kočnica zaustavilo auto ispred kuće, vozač je nekoliko sekundi turirao, da bi se u velikoj brzini udaljio. Svjedok je naveo i da ima informaciju da će 50-tak momaka, prijatelja optuženih doći na pretres kako bi svojim prisustvom izazvali strah kod svjedoka, što se ubrzo pokazalo kao tačno, jer je sudska policija obavijestila da je na pretres došao veliki broj zainteresovane javnosti. Sve informacije su proslijeđene predmetnom tužiocu i predsjedavajućoj sudskog vijeća. Svjedočenje svjedoka je odgođeno, a tužilac je od suda zatražio dodatne mjere zaštite za svjedoka.

Kriznu intervenciju može da izazove „slučajan” susret optuženog i djeteta ispred zgrade suda. Uznemiravajuće za dijete može biti i da čuje glas optuženog lica. Takođe i neke nepredviđene situacije koje ne moraju biti povezane sa optuženim licima, mogu da izazovu intenzivan strah i reakcije koje će uticati na svjedočenje. U tim situacijama nisu rijetki panični napadi ili pogoršanja psihičkog stanja djeteta koje

će se prenijeti i na tjelesni plan u vidu bolova u stomaku, povraćanja, jake glavobolje, nesvjestice i sl. U ovim slučajevima osnovni zadatak je da se pobrinemo za zdravlje djeteta, što može uključivati pozivanje hitne medicinske službe.

Primjer:

Tokom svjedočenja jedne djevojke iz posebne prostorije u trenutku kada je opisivala događaj (kako se sagnula u autu i rukama štitila glavu kada je rasprsnulo staklo na šoferšajbni uslijed vatrenog okršaja) u sudnici je jednoj od stranaka uz snažan zvuk pala kutija sa naočarima. Djevojka je isti tren skočila sa stolice na kojoj je sjedila, bacila se na pod, te počela da se trese.

Kod ovako snažnih reakcija na nepredviđene i iznenadne situacije, stabilizacija psihičkog i fizičkog stanja može potrajati, naročito ako uključuje i druge službe, te je prekid ili odgađanje svjedočenja neophodno. Bez obzira što je dijete prošlo pripremu, ukoliko to okolnosti stanovanja dozvoljavaju djetetu-svjedoku treba omogućiti još jedan susret/pripremu za naredno svjedočenje i razgovarati o onome što se dogodilo. U većini slučajeva kriznom intervencijom, koja se još naziva „prva psihološka pomoć” moguće je za relativno kratko vrijeme postići stabilizaciju i normalizovati emocije djeteta svjedoka, te nastaviti proces svjedočenja. U kriznim situacijama sve osobe, uključujući i djecu, pogodne su za psihološke intervencije, jer su mehanizmi odbrane oslabljeni uključujući i uobičajne načine/obrasce za rješavanje problema.

Primjeri, koji su navedeni kao mogući izvor kriznog reagovanja imaju domen prediktivnosti i kao takve predstavljaju „situacijske krize” čije uspješno razrješavanje zavisi od profesionalne pripreme djeteta, ali i vještine stručnjaka da pravovremeno interveniše.

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

54 55


Emocionalna stanja koja ometaju proces svjedočenja

Već je apostrofirano da se kod djece žrtava najčešće javljaju dvije dominantne emocije: strah, kao primarna emocija i osjećaj krivice, kod djece koja su

doživjela seksualno zlostavljanje. Kod krivičnih dijela koja uključuju gubitke za djecu (npr. smrt roditelja) biće dominantan osjećaj tuge. Ona se može javiti i kao reakcija na raspad porodice, ako je član porodice optuženo lice, bez obzira ako se istovremeno radi i o zlostavljaču. Ovo i za profesionalce može biti zbunjujuće, međutim emocionalna veza žrtve i zlostavljača dobro je poznat mehanizam odbrane u psihologiji žrtava.

Reakcije ljutnje češće su kod tinejdžera, a još češće kod tinejdžera dječaka. Ljutnja može biti usmjerena na sebe, pa se djeca samopovređuju, što uključuje i pokušaje suicida. Ovome treba vrlo ozbiljno pristupiti i obavezno dijete uputiti na centre za mentalno zdravlje radi daljeg tretmana. Takođe ljutnja može biti ekspresivna i usmjerena na druge, pa u isto vrijeme možete imati dijete koje je žrtva krivičnog djela i koje čini ili je u riziku od činjenja krivičnih djela ili prekršaja. Djetetu ste dužni reći koje su informacije povjerljive tokom vašeg razgovora, a koje nisu. Trebate objasniti da ste dužni prijaviti ako saznate da je dijete nekog povrijedilo (ili ima suicidalne namjere) ili ako dijete ima namjeru nekoga povrijediti. Sa djecom u riziku od samopovrijeđivanja i suicida koja odbijaju pomoć u centru za mentalno zdravlje ili klinici, možete praviti tzv. „ugovor” o nečinjenju suicida ili samopovrijeđivanja.

Primjer:

Mladić (17) žrtva seksualnog zlostavljanja od strane više počinilaca nakon svjedočenja ispoljava snažnu reakciju ljutnje prema zlostavljačima. Iako je svjedočio iz posebne prostorije i nije mogao da vidi optužena lica, njegovu ljutnju pobudila je fantazija da su mu se optuženi smijali dok je svjedočio pred sudom. Ponižen i povrijeđen, prvo ulazi u heteroagresivnu fazu, želi da se suoči sa optuženima, psuje i prijeti im smrću. Nakon psihološke krizne intervencije uz asistenciju sudskog policajca, mladić zapada u autoagresivnu fazu, udara se šakama po glavi i prsima, prijeti samoubistvom što je takođe zahtijevalo psihološku kriznu intervenciju. Nakon stabilizacije, stručni savjetnik/saradnik obavijestio je psihologa iz centra za socijani rad o riziku od suicida (mladić je od ranije korisnik usluga centra), te pozvao dva prijatelja koje je on označio kao osobe kojima najviše vjeruje da dođu po njega. S obzirom da je odbio uputu da se javi psihijatrici koja ga je i ranije vodila, načinjen je antisuicidalni ugovor. U ugovoru je stajalo da neće sebi nauditi do sljedećeg susreta sa psihologom centra i da će se taj dan na svaki sat vremena, javljati na neizmjenične pozive psihologa iz centra i stručnog savjetnika/saradnika-psihologa iz suda.

Strah, kako je navedno, najčešća je emocija kod djece koju susrećemo u krivičnom postupku. Strah spada u najintenzivnije emocije, a može biti i takav da parališe kognitivne funkcije i dovede do veoma neprijatnih somatskih stanja. Javljanje straha može biti povezano sa mnogim aspektima dječijeg učešća u postupku. Rad sa ovom emocijom je vrlo važan i sa pravnog aspekta jer nalazi istraživanja ukazuju na to da djeca koja imaju veći strah ujedno i manje odgovaraju na pitanja tokom sudskog procesa (Cordon, Goodman & Anderson, 2003).

Djeca su najčešće u stanju da verbalizuju strahove i da ih vežu za konkretne pri-jeteće situacije. Jedan od najčešćih je susret sa optuženim. Taj konkretan strah djetetu ćemo otkloniti tokom psihoedukacije, gdje će dijete dobiti informaciju da zakon one-mogućava susret optuženog lica i djeteta u ulozi svjedoka. Strah od optuženih je opra-vdan, naročito u situacijama kada je zlostavljač prijetio djetetu da nikome ne smije reći šta se dogodilo. Njihove prijetnje su svjesna manipulacija dječijim strahom da ne dođe do razotkrivanja djela, pa djeci najčešće plasiraju priče kako ih niko neće voljeti ako ispričaju ono što se dogodilo, kako će biti odbačeni, otići u dom i slično, a ne suzdrža-vaju se ni od prijetnji smrću osobi koju dijete najviše voli. Ukoliko je optuženi neko od članova porodice, strah može biti povezan sa raspadom porodice, jer je to ipak jedina porodica koju ima dijete. Dijete razmišlja da će njegovo svjedočenje npr. „otjerati oca u zatvor”, a ne ono što je uradio. Za ovaj strah se veže osjećaj krivice i dijete postaje odgovorno za očevu kaznu, kao i za raspad i patnju kompletne porodice. Dakle, osjećaj krivice kod djeteta može se odnositi na posljedice prijave djela i dječije učešće u postupku kao svjedoka, a može biti povezano i sa odgovornosti za samo djelo. Djeca često misle da su odgovorna za ono što im se dogodilo npr. „bio sam zločest pa me je tata tukao”; „rekao je da izgledam kao žena”. Osjećaj krivice i stida kod djece koja su seksu-lano zlostavljana može biti povezan sa prijatnosti i ugodom koju djeca mogu osjećati tokom takvog odnosa. Svjedočenje djece na sudu često je praćeno osjećajem krivice i ambivalentnosti, pogotovo ako je okrivljeni član porodice (Herman, 2009).

Uzroci nastanka straha kod djece u krivičnom postupku mogu biti brojni. Kada su strahovi posljedica pogrešnih uvjerenja ili neznanja o postupku biće razrješeni adekvatnom psihološkom pripremom. Problem su realni strahovi za koje dijete nema kapacitet za suočavanje, niti moć za razrješenje. To je na primjer strah o odbacivanju, o raspadu porodice, o ponavljanju djela i osveti ako počinilac bude oslobođen i drugo. Rad na ovom domenu sa djecom zahtijeva uključivanje drugih službi i saradnju sa drugim profesionalcima. Važno je imati prave informacije i mrežu institucija, osoba i organizacija koje mogu odgovoriti tom zadatku.

Bezbjednost i sigurnost djeteta u instituciji gdje će biti obavljeno saslušanje (sud, tužilaštvo) je prva i osnovna potreba koju treba zadovoljiti djetetu.

„Dijete se ne mora osjećati ugodno, jer proces svjedočenja to i nije, ali se mora osjećati sigurno”.

POGLAVLJE 2

56 57


Takođe za djecu nije samo bitan izvor straha, već kako on djeluje. Zato djetetu nikada nemojte reći „nemoj se bojati” ili „ne trebaš se bojati” koliko god djetetov strah bio nerealan. Umjesto toga možete reći: „Hajde da vidimo šta možemo učiniti sa tvojim strahom ili šta možemo učiniti sa tim da se manje plašiš”.Postepenim radom, dijete treba samo da shvati da je njegov strah bio pretjeran, nepotreban i neracionalan. Kada kod djeteta markiramo neku ugrožavajuću ili situaciju koju ono doživljava kao strašnu, kao što je npr. svjedočenje pred sudom pitaćemo:„A šta je najgore što se može desiti?” Možemo reći djetetu da na skali od 1 do 10 ocijeni svoj strah, pa zajedno sa djetetom doći do vrijednosti straha za koje dijete vjeruje da može podnijeti.

Djeca vole znati da nisu jedini koji su prošli koz sličnu situaciju, pa se u pripremi za svjedočenje možemo osloniti i na to da im kažemo da smo i ranije radili sa djecom. U radu sa strahovima, svakako treba objasniti funkciju straha odnosno njegove pozitivne strane, da doprinosi preživljavanju i samozaštiti. Bez obzira na uzrast, djeci se ponude priče u kojima je strah važan za pozitivan ishod neke situacije. Pitati, na primjer, šta bi bilo da straha nema, kako bi ljudi živjeli? Djeca će obično navoditi samo pozitivne primjere te pretpostavke „bili bi srećni”, „bili bi veseli” i sl. Onda im treba ponuditi jednostavnu priču (npr. priča o dječaku koji je sreo lava… šta bi se desilo da se dječak nije prepao i popeo na drvo?) gdje će sami doći do zaključka da strah može biti koristan za preživljavanje.

Kod djece žrtava krivičnih djela, često i vrlo opravdano dominiraju sljedeći strahovi:• da im se neće vjerovati i da će se počinilac izvući, • strah od osvete zlostavljača, • strah od raspada porodice ako je zlostavljač otac ili majka uz koji ide i strah od

odbacivanja ostatka porodice.

Ne treba zaboraviti ni strah od javnog nastupa koji predstavlja svjedočenje pred sudom. U pozadini ovog straha krije se strah djeteta da ne ispadne glupo, smiješno i neuko. Ovaj strah je karakterističan za tinejdžere. S druge strane, gubitak samopouzdanja je normalan kada se ljudi suočavaju sa ličnostima od autoriteta poput sudije, tužioca, vještaka i slično. Tome doprinosi i uniforma, npr. toge koje nose sudije i tužioci, pa većina sudija i tužilaca skida toge kada rade sa djecom.

U svakom slučaju rad sa dječijim emocijama je kompleksan i zahtijeva mi-nucioznost stručnjaka, vrijeme i dobru pripremu. Takođe zahtijeva pravovremenu procjenu stručnjaka da se dijete uputi na druga stručna lica, službe i organizacije, jer je rad sa djecom u pravosuđu vremenski ograničen na sam postupak.

Psihološko savjetovanje djece u pravosudnom postupku

Psihološko savjetovanje koje rade stručni savjetnici i saradnici u pravosuđu sa djecom usmjereno je na ublažavanje posljedica trauma i posttraumatskog

stresnog simptoma, sprečavanje sekundarne traumatizacije i viktimizacije, te jačanje sposobnosti djeteta u prevazilaženju različitih problema koji su povezani sa njegovim učešćem u postupku.

U tom smislu psihološkom savjetovanju pripadaju svi ranije opisani segmenti rada koji uključuju podršku, pripremu djeteta za svjedočenje, odnosno psihoedukaciju. S tim u vezi psihološko savjetovanje pomaže djetetu da sa što manje negativnih posljedica odgovori ulozi svjedoka. Kako stručni saradnik/savjetnik ima mogućnost da sa djetetom radi i nakon njegovog svjedočenja, psihološko savjetovanje u tom dijelu dobija drugi smisao jer je usmjereno na pomoć u rješavanju problema djeteta koji su vezani za njegovu budućnost i njegove druge uloge u životu. U ovom dijelu obraća se pažnja na jačanje djetetovih potencijala i učenja vještina za samostalno rješavanje problema. Savjetovanje istovremeno može uključivati i rad sa roditeljima/starateljima. Takođe uključuje saradnju sa drugim institucijama i organizacijama kojima možemo uputiti dijete radi pomoći.

Primjeri savjetovanja su različiti i najčešće uključuju rad sa djetetom u proce-su suočavanja i integrisanja traumatskog iskustva. Kada su u pitanju teža krivična djela, savjetovanje neće biti dovoljno pa je dijete potrebno uputiti na psihoterapiju, ponekad i na psihijatrijski tretman. Psihološko savjetovanje nije psihoterapija, jer joj cilj nužno ne mora biti promjena, iako i jedan i drugi tretman zahtijevaju jasno postavljanje ciljeva. Kod psihološkog savjetovanja radi se na konkretnom problemu, direktivnijim metodama i traje kraće od procesa psihoterapije.

Problemi sa kojima se radi u procesu savjetovanja pripadaju posljedicama krivičnog djela, a to su najčešće: smanjenje školskog uspjeha, socijalna izolacija, problematični odnosi sa vršnjacima, porodični problemi, preseljenje u drugu sredinu, promjena škole, zdravstveni problemi koji su somatizacija psihičke patnje, problem prihvatanja sebe i svog tijela, ambivalencija seksualnog identiteta kao posljedica krivičnih djela seksualnog nasilja i drugo. Stručni savjetnik/saradnik treba da se fokusira na jedan problem, onaj koji je djetetu najvažniji i koji eventualno ometa normalno funkcionisanje. U tom smislu rješenje mora da bude realno, označeno rokom, uspjeh mora biti mjerljiv i definisan. Za rješenje moraju postojati realni kapaciteti djeteta i identifikovani svi akteri koji mogu po-moći. Dijete će vam često reći „želim da se sve to nije dogodilo”, što je nerealan problem na kojem ne možete sa djetetom raditi. Naime, sa djetetom ćete raditi na redefinisanju tog problema kako bi ono na najbolji mogući način prihvatilo ono što se dogodilo.

POGLAVLJE 2

58 59


Struktura izvještavanja

Stručni savjetnici i saradnici sudijima i tužiocima dostavljaju pismeni dokument o procjeni stanja i potreba djeteta sa stručnim mišljenjem odnosno zaključkom.

Dokument može da sadrži:• Konkretne preporuke o načinu ispitivanja djeteta.

U slučaju kada dijete nema usvojen pojam vremenskih odnosa, preporuka za sudije i tužioce prilikom ispitivanja biće da svoja pitanja usmjere na vremensku odrednicu prema danu i noći ili svakodnevne aktivnosti koje su djetetu dobro poznate. Na ovaj i druge slične načine pomaže se učesnicima u postupku da pravilno, u skladu sa razvojem djeteta budu formulisana pitanja koje će dijete razumijeti.

• Kopije službenih zabilješki ako su informacije koje su sadržane relevantne za dječije učešće u postupku.

Primjer:Dana, xx. xx. godine u xx. sati Odjelu za podršku putem telefona obratila se majka djeteta koja je navela da je brat optuženog sačekao dijete ispred škole i pozvao je da pođe sa njim na sladoled, što je dijete odbilo i došlo kući. O istom je odmah po pozivu majke obavješten tužilac i sudija.

• Kopije medicinskih nalaza ako je zdravstveno stanje djeteta ugroženo i ako može ometati proces svjedočenja.

Struktura izvještavanja može biti postavljena na više načina. Način prezentacije zavisi od svrhe za koju je namijenjen i stila pojedinca. Ownby (1997) naglašava da je najvažniji stil pri pisanju izvještaja, profesionalni stil. Njega karakterišu kratke riječi koje se svakodnevno upotrebljavaju i koje imaju precizno značenje. Trebalo bi varirati konstrukcije rečenica i njihovu dužinu, kako bi se održala pažnja čitaoca. Pasusi treba da budu kratki i fokusirani na jednu temu/ideju/stvar. Teme koje su slične treba da budu izložene jedna blizu druge, odnosno redoslijed izlaganja tema treba da bude smislen i povezan. Hollis i Donna (1979) preporučuju da se koriste kratke riječi i rečenice, kao i kratki pasusi, dok prema standardima Američke psihološke asocijacije (2001) treba varirati dužinu rečenica i pasusa.

Rezultat treba da bude izveštaj koji kombinuje tačnost, jasnoću, integraciju i čitljivost.

Metodologija izvještavanja koje je navedena u ovom poglavlju predstavlja ko- mbinaciju standardnih smjernica za pisanje nalaza i mišljenja psihologa, te prakse psihologa koji rade u sudovima i tužilaštvima.

Primjer:

Djevojčica (9 godina ) žrtva polnog nasilja nad djetetom od strane svog oca, dodjeljuje se hraniteljskoj porodici, mijenja grad i školu. Problem su joj vršnjaci i prihvatanje druge djece u novom školskom okruženju. Ona se odmah po dolasku u novu školu i razred povukla, jer nije željela da odgovara na pitanja zašto je tu, gdje su joj roditelji i sl.

Djevojčica je rekla da joj je želja da je svi prihvate u razredu, da je svi vole i da ima puno drugarica. Postepenim radom sa psihologom došla je do uvida da to nije realno, te je definisan cilj da se do kraja godine u razredu sprijatelji sa najmanje dvije djevojčice. Kroz jedan susret uspjeli smo definisati šta je potrebno da do toga dođe. Prvo je smatrala da im treba reći šta joj se dogodilo, kako bi zadobila njihovo povjerenje, ali su razmotrene i druge, brojne mogućnosti zadobijanja povjerenja. Definisano je šta je to dobra drugarica, šta čini povjerenje i sl., te ustanovili šta ona može sama da uradi po tom pitanju. Takođe se došlo do zaključka da i drugi mogu da pomognu, kao što je učiteljica ili pedagog škole kroz neke radionice, zajedničke zadatke i sl.

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

60 61


Sadržaj izvještaja:

Osnovni podaci: ime i prezime djeteta, datum i mjesto rođenja, status, npr. uče-nik, navesti kojeg razreda i mjesto stanovanja. Ukoliko postoji neka specifičnost u opštim podacima, treba je navesti, npr. učenik specijalnog odjeljenja strukovne škole.

Razlog dolaska: Navesti ko je uputio dijete (sud, tužilaštvo, odbrana, roditelji samoinicijativno npr. našli broj odjela na web sajtu ili brošuri i sl.), u koju svrhu se razgovor obavlja, npr. radi psihološke pripreme i procjene za svjedočenje, sa kim je u pratnji dijete došlo, koliko je susreta i kontakata ostvareno sa djetetom i sl.

Socijalna i porodična anamneza: podaci o roditeljima/starateljima, školovanju, uslovima života, socijalnom ponašanju i interesima. Informacije o djeci prikupljaju se posredno (centri za socijalni rad, škola, porodica, druga djeca) odnosno heteroanamnestički i neposredno od samog djeteta. Za svaku informaciju navesti izvor. Posebno naznačiti ako se podaci koje dobijete od djeteta i posredstvom drugih ne poklapaju. Na primjer, dijete i majka navode da je dječak odličan učenik i da nema problema u školi, dok iz škole dobijate podatke da se radi o djetetu koje ima problema u školskom uspjehu i da neredovno pohađa nastavu. Izvještaj koji se šalje sudiji/tužiocu treba isfiltrirati, odnosno navesti samo bitne podatake, dok ostali podaci koje ste prikupili stoje u dosijeu djeteta u vašoj arhivi.

Zdravstvena anamneza je potrebna ukoliko dijete pati ili je patilo od neke ozbiljne bolesti ili se radi o invalidu. Medicinsku dokumentaciju je potrebno zatražiti od roditelja/staratelja i može se kopirati kao prilog izvještaju. Ukoliko roditelji nemaju dokumentaciju, a i dijete potvrđuje da ima neki zdravstveni problem potrebno je navesti kao napomenu tužiocu i sudu. Naime, stručni saradnik i savjetnik ne može potraživati takvu vrstu dokumenta od zdravstvenih klinika i ustanova, već to čini tužilac ili sudija ukoliko je potrebno, a po informaciji od stručnog savjetnika i saradnika.

Psihološka procjena podrazumijeva opis ponašanja tokom razgovora sa psihologom, procjenu komunikacijske vještine djeteta, širinu rječnika ili korištenje specifičnih termina za određene pojmove (to je često kod male djece žrtava seksualnog nasilja u korištenju termina za genitalije ili seksualne aktivnosti), procjenu kognitivnih sposobnosti djeteta u smislu shvatanja svoje uloge u postupku, te procjenu motivacije za svjedočenje.

Procjena može da sadrži i procjenu spremnosti djeteta na saradnju, opis emocija koje dominiraju u razgovoru ili afektivitet, koncentraciju, pažnju, kritičnost, uvid, kontakt sa realitetom i vremensko-prostornu orijentaciju. Naravno, procjena takođe treba da sadrži samo ono što je relevantno sudiji/tužiocu za ispitivanje. Ukoliko su se za procjenu nekih sposobnosti koristili psihološki mjerni instrumenti, potrebno je navesti šta je korišteno uz interpretaciju samo relevantnih nalaza.

Ostale vrste podataka treba navesti ako su od značaja za proces npr. djetetu prijeti porodica optuženog ili je stigmatizovano u školskoj sredini ili od strane medija.

Mišljenje koje može biti i u formi zaključka daje se na kraju izvještaja. Ukoliko je izvještaj pomoć tužiocu/sudiju prilikom rukovođenja ispitivanja treba da sadrži preporuke u tom smislu. U ovom dijelu se skreće pažnja i na dječije potrebe. Takođe se navode ako je dijete upućeno na neke druge institucije i organizacije uz kratko obrazloženje. Mišljenje treba da bude kratko, koncizno i razumljivo, bez korištenja stručnih psiholoških termina, a ako se navode moraju biti „prevedeni”, odnosno objašnjeni.

Ovakav model strukture izvještaja može da bude primijenjen i kod izvještaja pri-likom ispitivanja djeteta u sukobu sa zakonom.

Postoji izuzetno širok spektar tema o kojima se može pisati u izvještajima. Ove teme služe kao konceptualni alati koji omogućavaju sačiniteljima izvještaja da daju oblik i pravac informacijama koje treba da objedine i proslijede onome kome su namijenjene. Tri najčešće teme se odnose na kognitivno funkcionisanje, emocio-nalno funkcionisanje i međuljudske odnose. Mnogi izvještaji mogu se adekvatno organizovati oko ova tri domena. Dodatne teme uključuju lične snage, profesio-nalne sposobnosti, suicidalne tendencije, odbranu, područja sukoba, ponašanje pod stresom, impulsivnost ili seksualnost (Groth-Marnat, 2009).

Primjer izvještaja

PREDMET: Informacija o svjedoku sa stručnim mišljenjem psihologa

Ime i prezime svjedoka N.N.

Datum i mjesto rođenja 05.02.1999. godine

Status Učenica trećeg razreda srednje XX škole

IZVJEŠTAJ PSIHOLOGA

Živi sa majkom (1975. godište) koja je gluhonijema i blago mentalno retardirana (podaci Centra za socijalni rad XX), mlađim bratom (13 godina) i sestrom (9 godina). Žive od majčine penzije, dječijeg dodatka i dodatka za tuđu njegu i pomoć. Mldb. N.N. od „malih nogu” vodi brigu o domaćinstvu, a brat se brine za baštu i životinje, te ne oskudijevaju kada je riječ o osnovnim životnim potrebama.Otac često nije kući i po nekoliko dana, ponekad im da nešto novca, ali najčešće uzme od majke sva primanja.

POGLAVLJE 2PSIH

OLO

ŠKI PR

ISTUP U

RA

DU

SA D

JECO

MU

PRAV

OSU

DN

OM

POSTU

PKU

62 63


Preporuke za pisanje izvještaja:

• Poštovati najbolje interese djeteta! • Poštovati Etički kodeks psihološke struke !• Osloboditi se „viška” informacija, odnosno onih koje nisu relevantne tužiocu ili

sudiji.• Ne suzdržavati se od jasnog odgovora. Napisati jasnu preporuku!• Koristiti jednostavan, jasan stil pisanja, kratke rečenice, odvajati redove da

izgleda pregledno za čitanja. Značajne informacije, npr. dijete dobro ne vidi ili ne čuje, podvući/boldirati.

• Ne koristiti retrospektivnu interpretaciju tumačenja ranijih događaja i pretjerano dovođenje u vezu sa sadašnjim događajima.

• Ako vam je izvještaj štur zbog nedostatka vremena za rad sa djetetom ili nedostajućih podataka navesti razloge za to.

Česte dileme u radu stručnih savjetnika i saradnika

Profesionalnih dilema u radu ima mnogo, one su odlika profesionalaca čak i sa go-dinama iskustva u radu sa djecom. Važno je imati na umu da je svako dijete dijete

za sebe, kao i da je svaki slučaj slučaj za sebe. Princip individualnog pristupa u radu je i prvi profesionalni princip. Sklonost generalizacijama u radu sa djecom je opasna. Predvidivost može da bude plod iskustva našeg rada i u tom smislu olakšanje, ali i zamka za grešku kojom najviše možete naštetiti djetetu. Sve naše radnje moraju biti usmjerene na dobrobit i interese djeteta, nikako na njihovu štetu. Zato će drugi, ali ne manje bitan, princip rada sa djecom biti – Ne naškodi!

Imamo li kao profesionalci pravo na grešku? Samo na onu koju smo učinili nenamjerno i koja se može ispraviti. Greška ne

smije da bude plod neznanja ili neprofesionalnog pristupa. Profesionalan pristup može da znači da priznamo da ne znamo, da nismo u stanju pomoći, jer tako dijete dobija šansu i pomoć negdje na drugom mjestu.

Koliko traje priprema djeteta?Onoliko koliko je potrebno. Priprema zavisi od uzrasta djeteta, psihofizičkog

stanja, vrste trauma, odnosno krivičnog djela i podrške okoline.

Koliko traje jedan susret/razgovor sa djetetom? Sa djecom ranog školskog uzrasta ne duže od 1 sat i 30 minuta. Sa starijom

djecom može duže da traje uz pauze ili razgovor o neutralnim, zabavnim temama.

N.N. kaže da vjerovatno sve popije, jer kad dođe kući uvijek je pijan. N.N. voli da ide u školu jer je to jedino mjesto gdje se osjeća sigurno i druži se sa drugaricama. Naime, otac joj ne dopušta da bilo gdje izlazi, a mjesto gdje žive je dosta udaljeno i u blizini nema društva.

N.N. dolazi u sud u pratnji psihologa Centra za socijalni rad dana XX radi psihološke pripreme i procjene pred zakazano svjedočenje dana…..

Od obraćanja svjedokinje N.N. Centru za socijalni rad koji je prijavio djelo, mldb. N.N. redovno posjećuje psihijatra u Centru za mentalno zdravlje gdje joj je propisana medikamentozna terapija radi ublažavanja posljedica traumatskog iskustva.

Tokom razgovora sa psihologom u cilju psihološke pripreme za svjedočenje mldb. N.N. ispoljava strah i zabrinutost koja se manifestuje i na verbalnom planu... Tiho govori, izražava se kratkim rečenicama. Jako joj je neugodno da svjedoči o onome što joj se dešavalo pred nepoznatim osobama. Ne zna kako da se izražava...

Neposredna procjena kognitivnih sposobnosti ukazuje da je u stanju da razumije svoju ulogu pred sudom. S obzirom da je nakon kritičnih događaja nastavila sa redovnim školovanjem, gdje postiže solidan uspjeh, te... radi se o maloljetnici koja svojim razvojnim kapacitetima (intelektualni, socijalni, emocionalni) ne odstupa od svog kalendarskog uzrasta...te je s tim u vezi sposobna da shvati značaj svog svjedočenja, odnosno pouku suda da ne mora da svjedoči ako ne želi... Motivacija za svjedočenje proističe iz brige i zaštitničkog odnosa prema mlađoj sestri

MIŠLJENJE PSIHOLOGA

S obzirom da će svjedočenje mldb.N.N. biti organizovano i sprovedeno u skladu sa Zakonom o postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku iz posebne prostorije ovog suda i uz pomoć psihologa ovog suda, potrebe za drugim posebnim mjerama podrške pred sudom nema.

Skrećem pažnju Sudskom vijeću da prilikom postavljanja pitanja svjedokinji ima na umu njeno proživljeno traumatsko iskustvo i da će joj teško biti da pruži spontan iskaz s obzirom da ju je jako sramota da govori o onome što se dogodilo. Preporuka je da se svjedokinja podstakne kratkim, jasnim pitanjima i da se tokom ispitivanja napravi pauza.

Psiholog: ______________Sudija: ______________

POGLAVLJE 2

64 65


Kako se obraćamo djetetu?Djetetu se obraćamo imenom, ne prezimenom i ne nadimkom. Dijete ne

persiramo.

Kako radimo procjenu sposobnosti za svjedočenje? Procjenu djeteta o njegovoj sposobnosti za svjedočenje radimo kroz nestruktu-

risani intervju u okviru pripreme djeteta za sud. Sud obično traži da navedemo da li je dijete u stanju da shvati značaj svog svjedočenja i da ne mora da svjedoči ako ne želi. Kod manje djece može se raditi test kojim trebamo ispitati da li je dijete u stanju (ili nije) da razlikuje laž od istine, kao i da li shvata potrebu da se pred sudom treba reći istina (materijal u prilogu br 2.).

Da li stručni savjetnici/saradnici tužilaštva ili suda treba da rade procjenu vjerodostojnosti iskaza?

Ne, to je posao vještaka psihološke struke. Ovo je radnja koja je direktno povezana sa dokaznim postupkom. Kada govorimo o dječijem kredibilitetu, mislimo na dječiju istinoljubivost i preciznost. Kredibilitet djeteta odnosno njemu iskazano povjerenje prije je svega determinisano od suda, a ne od vještaka. Dakle, na sudu je krajnja ocjena hoće li dječiji iskaz uzeti kao dokazni materijal, a vještak će samo prema utvrđenim psihološkim kriterijumima procijeniti u kojoj se mjeri neka izjava može uzeti kao vjerodostojna (Zorić & Mikuš, 2007).

Može li stručni savjetnik/saradnik raditi forenzički intervju, a kasnije na sudu pružati podršku djetetu?

Forenzički intervju čija je svrha prikupljanje podataka i činjenica o djelu kroz razgovor sa djetetom može da obavlja kompetentan stručnjak i najčešće su to stručni savjetnici/saradnici tužilaštva i policije. S obzirom da se kroz vođenje ovog intervjua ulazi u iskaz djeteta koji će ono dati pred sudom, ovu aktivnost ne treba da rade stručni savjetnici/saradnici suda ako će isti predmet biti njima dodijeljen, odnosno ako će u postupku pred sudom pružati psihološku podršku djetetu i procjenu za sud. Stručne osobe suda svoje usluge mogu pružiti drugim sudovima i institucijama uz ovaj uslov, kroz zamolnice za pravnu pomoć, što je česta praksa.

Dobijeni podaci mogu poslužiti kao osnov za kasnije psihološko i socijalno zbri- njavanje djeteta, mada primarni cilj istražnog intervjua nije pružanje psihološke pomoći. Psihoterapeuti su, naravno vješti ispitivači, dobro poznaju psihološki svijet trauma i mogu minuciozno istražiti dječije iskustvo, ali nije preporučljivo da forenzički intervju vodi osoba koja kasnije planira razvijenje terapijske relacije s djetetom (Savjak, 2017).

Šta učiniti ako vam dijete tokom pripreme za svjedočenje pred sudom povjeri informacije o djelu koje nikome do sada nije saopštilo i moli vas da nikome ne kažete?

Djetetu treba kratko, jasno, bez puno pravdanja saopštiti da je vaša dužnost da takve informacije proslijedite tužiocu/sudiji. Djetetu reći da ga jedino istina može zaštiti. Informacije koje dobijete od djeteta, kakve god bile i vama se činile ne-

važnim, proslijedite usmeno tužiocu/sudiji jer je procjena važnosti tih informacija njihov posao. Informacije saopštite usmeno, te ukoliko tužilac/sudija procijeni da su važne, dostavićete ih kao službenu zabilješku. U toku razgovora sa djetetom treba dobiti podatak kako je došlo do toga da „važnu informaciju” ne saopšti nikome, već vama. Prijetnje optuženih, stid i sramota su najčešći razlozi.

Primjer:

U toku pripreme 16-ogodišnje djevojčice za svjedočenje koju je seksualno zlostavljao otac, a za koju su postojali podaci Centra za socijalni rad da je ispodprosječnih intelektualnih sposobnosti, psiholog suda dolazi (u odnosu na iskaz dat u policiji) do novih saznanja o razmjeri djela. Na pitanje psihologa da li ima nešto da pita, da joj nije jasno ili nešto da kaže, djevojčica saopštava:„Nešto sam slagala”. Objasnila je da ju je policajka pitala: „Je li išao do kraja?”. Ako jeste, rekla joj je ići će na ginekološki pregled, a ako nije, neće. Djevojčica je tada psihologu rekla da je slagala da nije „išao do kraja”, jer se prepala ginekološkog pregleda. „Čula sam da ti doktor cijelu svoju ruku stavi dole i da to jako boli”, rekla je.

Šta ako u toku rada sa djetetom dođete do saznanja da dijete nije u realitetu; posumnjate na psihotični poremećaj, posumnjate da je dijete instruisano, da ne govori istinu ili da je sklono konfabulacijama? Dijete (ili roditelje) nemojte konfron-tirati sa vašom pretpostavkom ili sumnjom. U mišljenu za sud/tužilaštvo preporučite vještačenje djeteta uz kratko obrazloženje.

Poglavlje 3: PSIHOLOŠKI SVIJET ZLOSTAVLJANOG DJETETA

3 PSIHOLOŠKI SVIJETZLOSTAVLJANOG DJETETA

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

68 69


Dječije poimanje neželjene stvarnosti

Odnosi između ljudi u civilizovanom svijetu oduvijek su bili složeni i provokativni za nauku i istraživanja. Pozicija djeteta u društvu, a samim tim i u porodici

mijenjala se sve do priznanja djeteta kao punopravnog ljudskog bića koje uživa prava i zaštitu gotovo svake današnje društvene zajednice. Garant tih prava i zaštite su odrasli koji su ujedno i zaslužni za najveće štete i patnje djece u čemu leži najveća kontradiktornost savremenog odnosa prema djeci.

Zlostavljači mogu da budu i osobe koji se profesionalno bave djecom (npr.vaspitači, nastavnici, socijalni radnici), a da u isto vrijeme budu uzorni roditelji svojoj djeci. Među zlostavljačima ipak najveći je broj roditelja koji sa druge strane mogu da budu uzorni pripadnici društva, dobri profesionalci, čak i na poslovima koji uključuju dobrobit druge djece.

Ipak, većina nas osjeća brigu kako za sopstvenu tako i za tuđu djecu. Šta osjetimo i kakvu predstavu stvorimo kao laici i kao profesionalci na pomen zlostavljanog djeteta? Odgovori će ići u pravcu nelagode, sažaljenja, potrebe da se dijete zaštiti, da mu se pomogne... Osjetićemo i bijes prema onome ko je to učinio, ali mora se priznati da je manji broj onih spremnih da djeluju u tom pravcu, uključujući i prvi korak, prijavljivanje djela počinjenog na štetu djece, što je i zakonska obaveza.

Primjer:

Jedna djevojčica (9 godina ) požalila se učiteljici da je otac zlostavlja, pokazujući joj i poruke sa svog mobilnog telefona. Učiteljica joj je rekla da to nije njen posao, da se nje ne tiče „šta oni rade kod kuće”.

Slučaj je na kraju prijavila socijalna radnica.

Dok su neki skloni da zaštite sebe, ignorišući čak i jasne znakove zlostavljanja djece, drugi su skloni da se pretjerano emocionalno angažuju, što dovodi do problema u profesionalnom odnosu, ali i na ličnom planu, a za posljedicu ima sindrom profesionalnog sagorijevanja. Česte su i predrasude o zlostavljanoj djeci kao „oštećenoj robi” i „vječnim žrtvama”, što ukazuje na nedostatak znanja o ovoj problematici. Raditi sa zlostavljanom djecom je veliki izazov, zahtijeva posvećenost, znanja i vještine koje uključuju zaštitu sebe i svoje ličnosti. Pogrešna su i nastojanja da se zlostavljana djeca generalizuju, jer ne postoji tipičan profil zlostavljanog djeteta. Kao što je svako dijete - dijete za sebe, tako je i svako zlostavljano dijete - dijete za sebe. Žrtve se mogu razlikovati individualno u mnogo karakteristika, kao što posljedice i simptomi zlostavljanja mogu biti toliko različiti da iznenade i najveće profesionalce.

Posljedice najviše zavise od tipa zlostavljanja, da li je u pitanju jedan incident ili se radi o dugotrajnoj izloženosti zlostavljanju, kao i od veze sa zlostavljačem, odnosno da li se ono dešava u porodičnom okruženju ili van njega. Najtežim se svakako smatra seksualno zlostavljanje djece koje se dešava u porodičnom okruženju. Čak i kod ovog tipa zlostavljanja nema potpune saglasnosti stručnjaka u pogledu trajanja i intenziteta simptoma, kao i njihove koherentnosti sa posljedicama zlostavljanja u odraslom dobu. Dok veliki broj studija zaključuje da postoji snažna kauzalna veza između seksualne viktimizacije i kasnijih psiholoških posljedica, određen broj autora iznosi izvjesne zadrške u stavovima, ističući da je intenzitet i vrsta posljedica posredovana različitim faktorima, te da ishod ne mora biti uvijek naglašeno negativan (Pavlović, 2013). Tako Goldstejn (Goldstein,2006) u pregledu rezultata istraživanja navodi da 21-49 % djece žrtava seksualnog nasilja prođe simptomatski, dok samo 10-25 % pokazuje simptome izražene u periodu od dvije godine nakon zlostavljanja.

Nema sumnje da postoji velika razlika između djece koja su zlostavljana i one koje to nisu, a koje je teško uočiti posmatrajući njihovo ponašanje, odnos sa vršnja-cima, školski uspjeh i slično. Oprez u poređenju ove djece (ona koja su zlostavljana i ona koja to nisu) upravo zahtijeva manifestacija simptoma koji mogu biti isti za, na primjer, zlostavljano dijete i dijete koje roditelji previše štite, koje je okruženo pre- tjeranom (ali i štetnom) brigom svojih roditelja.

U čemu je onda razlika? Odgovor je da razlika između zlostavljane djece i ona koja to nisu se ističe u sadržaju njihovog psihološkog svijeta i u emocijama koje osujećuju njihov razvoj. U psihološki svijet koji nazivamo i unutrašnji svijet spadaju osjećanja, želje, strahovi, snovi, nada, vjera, unutrašnji dijalog i drugo, a koji se može samo naslutiti kroz ponašanje djeteta. Zlostavljana djeca spolja mogu izgledati kao da je sve u redu, a neke pojave (npr. razdražljivost, povučenost i sl.) lako možemo pripisati fazama razvoja ili karakteru. Zbog svega ovoga zlostavljana djeca mogu ostati neprepoznata kao takva, jer je velika nekongruentnost između unutrašnjeg i spoljašnjeg (manifestnog) svijeta zlostavljane djece. Ovakav nesklad između unutrašnjeg psihičkog života i ponašanja djeteta posljedica je i različitih mehanizama odbrane i adaptacije na zlostavljanje o čemu će kasnije biti riječi. Dakle, spolja oni se ne moraju razlikovati od djeca koja nisu zlostavljana, ali je njihov unutrašnji svijet prožet samo jednom misijom i najčešće imaju samo jednu želju - da zlostavljanje prestane.

Primjer:

Djevojčica (16) žrtva fizičkog i seksualnog zlostavljanja je poželjela:

„Moja najveća želja je da sve to prestane, da budem kao normalna djeca.”

POGLAVLJE 3

70 71


Dječak (17) žrtva porodičnog nasilja, kojem je otac tokom jedne svađe usmrtio majku je rekao:

„Kad god bi ga vidio da je pijan znao bih da će biti problema, da će tući i mene i majku. Ja sam tada želio da on umre, da ga neko ubije... samo da umre. Čak sam zamišljao kako ću ga ja ubiti jednom, ali nisam mogao ni da zamislim da će on na kraju ubiti majku.”

Djevojčica (14) žrtva seksualnog zlostavljanja od strane svog oca od svoje devete godine sa suicidalnim pokušajima je rekla :

„Najgoriji je taj strah, strah od njega... željela sam da umrem, samo da prestane ...”

Djevojčica (16) žrtva fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane svog oca, kojoj je majka intelektualno i edukativno zapuštena kaže:

„Sestra i braća su dobri, dobro se slažemo ... nikada nismo pričali o tome šta se dešavalo, braću je tukao.... sestra je isto kao i ja, ali ja to nisam prije znala.... Meni se sviđaju M. roditelji (roditelji od drugarice) oni su dobri i otac i majka... ja sam uvijek mislila zašto moji nisu takvi roditelji, normalni... samo sam o tome mislila.”

Želja za prestanak nasilja nema cijenu. Izlaz iz kandži zlostavljača često se vidi u

suicidu i maštanju da zlostavljač nestane.

Zlostavljanje djece u porodici

Zlostavljanje djece je termin koji koristimo za označavanje onih događaja, situ-acija, stanja i odnosa u kojima se povređuje integritet i oštećuje razvoj djeteta.

Takođe, zlostavljanje po vrsti riječi spada u nesvršene (imperfektne) glagole, trajnog (durativnog) oblika, pa se razlikuje od termina nasilje (koji je po vrsti riječi imeni-ca) koje često upotrebljavamo da označimo jedan incident. Dakle, pod terminom zlostavljano dijete podrazumijevamo radnje kojima je dijete izloženo više puta ili u dužem vremenskom intervalu.

Postoji i šira problematika vezana za teškoće operacionalizovanja definicije zlostavljanja djece koja pripada društveno-moralnom kontekstu. Tako Ciceti i Tot (Cicchetti & Toth, 2000) smatraju da teškoće u definisanju zlostavljanja djece dolaze zbog nedostatka društvenog konsenzusa oko neprihvatljivih oblika roditeljskog ponašanja, neslaganja oko toga da li je kriterij zlostavljanja roditeljsko ponašanje ili posljedice koje ono ima na dijete.

Definisanje zlostavljanja je različito ako se koristi u istraživačke, kliničke ili pak u pravne svrhe i to tako da se u istraživanjima zlostavljanje obično definiše kao širi raspon ponašanja (Profaca & Arambašić, 2009).

Zlostavljanje se u najširem smislu klasifikuje kao: fizičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje i emocionalno zlostavljanje. Posljednjih decenija razvojem informacionih tehnologija i njihove dostupnosti djeci razvija se termin nasilje putem interneta i mobilnih telefona. Barnett, Manly i Cicchetti (1993) klasifikuju zlostavljanje i zanemarivanje djece na: fizičko zlostavljanje, seksualno, fizičko zanemarivanje - propuštanje, nedostatak nadzora, emocionalno zlostavljanje, moralno-pravno i obrazovno zlostavljanje i zanemarivanje.

Na žalost zlostavljana djeca skoro nikada nisu izložena samo jednoj vrsti zlostavljanja, obično su ona isprepletena, naročito ako se zlostavljanje dešava u porodičnom okruženju i ako je prisutno duži vremenski period. Fizičko zlostavljanje uvijek ima i elemente emocionalnog zlostavljanja, kao što ga ima i seksualno. Seksualno zlostavljanje, pored emocionalnog, često ima i elemente fizičkog zlostavljanja i zanemarivanja. Dakle, većina zlostavljane djece u porodici izložena su istovremeno različitim oblicima zlostavljanja, pa govorimo o kumulativnom zlostavljanju djece u porodici.

Neposredno dijete može biti izloženo fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, pri čemu moramo imati u vidu da su te tri forme zlostavljanja tijesno povezane. Većina autora ističe da su psihički indikatori najbolji znak postojanja

POGLAVLJE 3

72 73


i ostalih vidova zlostavljanja djece (Milosavljević, 1998). Naravno, da ne treba zanemariti da su djeca u porodici žrtve porodičnog nasilja i zlostavljanja, kada je dijete „samo” svjedok nasilja i zlostavljanja nad drugim članovima porodice. U ovom slučaju dijete ne možemo tretirati kao posrednu žrtvu, samo kao svjedoka nasilja, ako to nasilje i zlostavljanja ima uticaja na njegov život i razvoj. U najblažoj formi radiće se o emocionalnom nasilju sa elementima zanemarivanja.

Javnosti se često prezentuju podaci da se roditelji i do 95 odsto slučajeva javljaju kao zlostavljači djece. Imajući to u vidu, kao i posljedice zlostavljanja u porodičnom okruženju, sve su učestaliji zahtjevi da se nasilje klasifikuje prema mjestu gdje se događa, odnosno da li je u krugu porodice ili ne.

Tako i kod klasifikacije traumatskih događaja Putnam (Putnam, 1997) predlaže da se traumatski događaji trebaju razlikovati po tome da li uključuju zlostavljanje i zanemarivanje unutar porodice ili ne.

Porodica predstavlja primarni faktor stabilnosti razvoja djeteta, mjesto gdje dijete treba da dobije sigurnost, zaštitu, prihvatanje i ljubav. Porodica je ujedno i mjesto gdje dijete uči o svijetu koji ga okružuje, gdje uči o vrijednostima i vrlinama. Dalje, porodica je emocionalno povezana i zbog toga, kao i svega prethodno rečenog, posljedice zlostavljanja za djecu uopšteno gledano su teže od zlostavljanja koje se ne dešava u porodici.

Takođe, traumatski događaji koji nisu vezani za zlostavljanje i zanemarivanje djece u porodici mogu biti brojni, intenzivni i sa dugoročnim posljedicama po djetetovo odrastanje. Tu spadaju ratne okolnosti, sukobi, katastrofe, različite vrste nesreća u kojima je dijete fizički i psihički povrijeđeno, različite vrste napada na dijete (fizičko, seksualno), otmice, dijagnostifikovanje teške neizliječive bolesti djetetu i drugo. Svjedočenje ubistvu ili silovanju za dijete može biti teško traumatično iskustvo koje može odgovarati klasifikaciji traumatskih događaja prema DSM-V (2014).

Primjer:

Djevojčica (14) je bila svjedok ubistva komšije koje se odigralo na ulici ispred njene kuće. Djevojčica je bila u dvorištu kada je počeo sukob između komšija, sakrila se iza složenih drva, ali je vidjela i čula gotovo cijeli događaj. Njeno svjedočenje pred sudom je bilo od izuzetne važnosti. Prema onome što su kasnije majka i ona ispričale psihologu suda, djevojčica je imala karakteristične simptome na traumatski događaj, koje je i uključivalo izbjegavanje svjedočenja. Nakon svjedočenja pred sudom koje je u skladu sa zakonom organizovano iz posebne prostorije uz pomoć tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka i u prisustvu psihologa suda, djevojčica je rekla da se osjeća bolje, da joj je mnogo lakše nakon što je saznala i vidjela šta je sud i kako to sve izgleda. Njen strah je bio povezan sa optuženim, jer je u prošlosti optuženi imao sukob i sa njenim bratom,

što je ona i rekla pred sudom na pitanje sudije da li želi još nešto reći što je nisu pitali. Sa majkom i kćerkom je urađeno psihološko savjetovanje i dobijena uputa da se jave centru za mentalno zdravlje.

Dakle, na ovom mjestu nije cilj minimizirati traumatske događaje koji prave štetu djetetu izvan porodičnog kruga, već istaći veću učestalost zlostavljanja unutar porodice i njihove posljedice.

Takođe,specifične porodične prilike mogu da budu izvor rizika za zlostavljanje. Jedna od njih je siromaštvo porodice, što ne znači da se u svim porodicama koje os-kudjevaju nužno dešava zlostavljanje i zanemarivanje.

Među faktorima rizika zlostavljanja i zanemarivanja koje se odnose na samo dijete mogu biti: neželjeno dijete, dijete koje potiče iz incestuozne veze, dijete začeto silovanjem, dijete koje zlostavljajućeg roditelja podsjeća na omraženu osobu, lijepo i dopadljivo dijete, nedopadljivo dijete, pretilno dijete, dijete sa psihičkim i fizičkim nedostacima,vanbračno dijete, dijete koje nakon razvoda braka ostaje sa roditeljem koji formira drugu porodicu i drugo. Jasno je kako zlostavljačima povod zlostavljanja može biti gotovo svaka karakteristika djeteta ili okolnost, posebno one koje upravo od roditelja zahtijevaju veću brigu, pažnju i posvećenost.

Posebna problematika prati situacije u kojima nezlostavljajući roditelj ima pasivan odnos (ne čini ništa uz brojna opravdanja) prema zlostavljanju, te se postavlja pitanje njegovog doprinosa zlostavljanju. Takođe zanemarivanje djeteta od strane jednog roditelja, može da bude doprinos zlostavljanju djeteta od strane drugog roditelja ili člana porodice. Može se zaključiti kako u porodici u kojoj dijete trpi zlostavljanje nema neodgovornog, nevinog roditelja. Jako je važno istaći da je za dijete u periodu oporavka izuzetno važan odnos sa nezlostavljajućim roditeljem.

Finkelhor (1979) je na primjer formulisao instrument za predikciju rizika seksu-alne zloupotrebe djece. Riječ je o takozvanoj Finkelhorovoj ček-listi rizičnih faktora (Finkelhor's Risk Factor Checklist) koja sadrži osam tačaka od kojih je samo jedna vezana za karakteristike samog djeteta, a ostale se odnose na porodične prilike u kojima dominantnu ulogu ima majka ili odnos sa majkom.

Ček-lista sadrži sljedeće elemente: 1. Prisustvo očuha u porodici;2. Odsustvo majke iz domaćinstva na duži vremenski period;3. Emocionalno udaljen odnos sa majkom;4. Majka koja nije završila srednju školu;5. Majka koja ima negativne i kažnjavajuće stavove prema seksualnim intereso-

vanjima ćerke; 6. Otac koji ne ostvaruje fizičku nježnost;7. Porodica niskog ekonomskog statusa;8. Postojanje dva ili manje prijatelja u djetinjstvu.

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

74 75


Potencijal ovog instrumenta potvrđen je na uzorku od 796 studenata tako da je kod 2/3 ispitanika kod kojih je identifikovano prisustvo 5 od 8 faktora rizika zaista i bilo zlostavljanja u djetinjstvu (Finkelhor, 1979).

Većina autora ponašanje i ličnost majke smatra ključnim faktorom rizika za seksualno zlostavljanje djece. Tako na primjer Finkelhor (1979) ističe da situacija dužeg odsustva majke iz porodice dovodi do odsustva nadzora, brige i zaštite, što za posljedicu ima vulnerabilnost djeteta. Odsustvo majke ne mora biti samo fizičko, već se može ogledati u bolesti ili razvojnoj smetnji koja onemogućuje majčino preventivno i protektivno ponašanje (Briceno-Perriott, 2007).

U praksi je čest slučaj da je kćerka ili pastorka seksualni supstitut ocu ili očuhu uslijed bolesti, neprivlačnosti ili nedostupnosti supruge. U istraživanju Martineza (Martinez, 2009) nađena je korelacija između zloupotrebe alkohola i droga od strane majke i seksualne viktimizacije djeteta.

Nalazi ukazuju da je važan faktor rizika za seksualno zlostavljanje ranija seksualna viktimizacija roditelja. Dijeca roditelja koji su bili žrtve seksualnog nasilja imaju čak 10.2 puta veću vjerovatnoću da i sami postanu žrtve ovog vida kriminaliteta u odnosu na djecu čiji roditelji nemaju iskustva viktimizacije (Finkelhor, Moore, Hamby, & Straus, 1997). Slično navode Mekloski i sar. (McCloskey et al., 1995) u istraživanju u kojem je nađeno da je 10% majki izvještavalo da se uporedo sa nasiljem nad njima odigravalo i seksualno zlostavljanje djeteta, odnosno u 4% ispitanih slučajeva otac istovremeno vrši nasilje nad majkom i zlostavlja dijete (Smith, Berthelsen & O'Connor, 1997).

Ličnosti oca i majke koji zlostavljaju djecu takođe su predmet brojnih istraživanja gdje ne postoji saglasnost oko tipa ličnosti i eventualne patologije, jer je utvrđeno da se u većini slučajeva radi o osobama koje nemaju patološka odstupanja. Ipak, zlostavljanje djece ima izvor u patologiji koja ne mora biti eksplicitna i samim tim evidentirana. Ne treba zanemariti ni preostali postotak roditelja, kod kojih je moguće evidentirati različite vidove psihičkih smetnji. U znatnom postotku prisutne su i zloupotrebe alkohola i psihoaktivnih supstanci, kao i različiti vidovi kriminalnog ponašanja (Đuričić-Banjanin, 1998, p. 108).

U situacijama kada muškarac (otac, očuh) predstavlja zlostavljača djeteta u po-rodici, majka je u većini slučajeva kao što je navedno takođe žrtva. Kao takva često se osjeća bespomoćno da zaštiti dijete, jer ne uspjeva da zaštiti ni sebe. Praksa po-kazuje da u slučajevima gdje su djecu seksualno zlostavljali očevi ili očuh, majke u 60 odsto slučajeva pokazuju odsustvo podrške zlostavljanom djetetu.

Kako navode Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja (2003) tipična inicijalna reakcija majke koja sazna da je dijete seksualno zlostavljano je negiranje. Mnoge majke nisu sumnjale u zlostavljanje dok im nije rečeno, a neke nisu željele vidjeti

znakove seksualnog zlostavljanja. Neke majke trebaju vremena, ponekad i terapiju da bi povjerovale da je njihovo dijete zaista seksualno zlostavljano (Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja 2003). Majke čije je dijete seksualno zlostavljano od njima bliskih osoba u svakom slučaju su u teškom položaju, zaključuju Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja (2003).

Negiranje zlostavljanja od strane majki može da bude uslovljeno tendencijom zadržavanja porodice i po cijenu zlostavljanja djeteta. Motivi mogu da budu: majčina ekonomska zavisnost, strah od nastupajućih posljedica ili nemogućnost nošenja sa posljedicama i životnim neprilikama, sramota, osuda, nevjerovanje od strane oko-line i drugi. Finansijski motiv je izražen kada zlostavljač u porodici jedini radi i hrani porodicu.

Primjer:

Kada je prijavila da je otac seksualno zlostavlja, majka djevojke (17 godina ) je bila u šoku. Povjerovala joj je, ali se držala po strani. U jednoj svađi sa majkom kada je otac bio u pritvoru rekla joj je da je „sad ona kriva što nemaju šta da jedu”, jer je otac bio hranitelj porodice.

Otac je fizički i seksualno zlostavljao svoje dvije kćerke. Na suđenju su se pojavila dvojica braće i majka. Braća su svjedočila u korist svojih sestara, opisujući da je fizičko nasilje primjenjivao i nad njima kad su bili manji dječaci, kao i nad majkom. Majka je došla u sud, ali je odbila da svjedoči. U razgovoru sa psihologom suda rekla je da je bolesna, „da nije u stanju”.

Djevojčica (9 godina) žrtva seksualnog nasilja od strane svog oca smještena je u hraniteljsku porodicu u vrijeme suđenja. Majku viđa jednom sedmično u prisustvu radnika centra za socijalni rad. Tokom razgovora sa psihologom suda, navodi da joj je jako teško što joj majka ne vjeruje i da misli da majka više voli oca nego nju.

Na pitanje kako je to zaključila djevojčica kaže:

„Kakva je to ljubav? Stalno mu ide u posjetu u zatvor i meni to govori… kaže bila sam kod tate, pozdravio te… govori mi kako je loše, kako mu je grozno tamo… Kakva je to ljubav?”

Zlostavljanje djeteta u krugu porodice prati tajnost, minimiziranje i negiranje koje se ogleda u odsustvu majčine podrške djetetu i kroz proces dokazivanja krivičnog djela pred sudom. Neke majke odbiju da svjedoče ili svjedoče u korist počinioca.

Rad sa roditeljima/svjedocima zlostavljane djece u pripremi davanja iskaza za tužilaštvo ili svjedočenje pred sudom zahtijeva posebna znanja i vještine, naročito ako su u pitanju majke koje negiraju zlostavljanje i staju na stranu počinilaca.

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

76 77


Rad na takvim slučajevima je visoko frustrirajući za profesionalce u sudu i tužila- štvu, jer takve majke odbijaju i da se jave u druge institucije radi pomoći i eventualne psihoterapije koja bi im pomogla u suočavanju sa onim što se dešava u porodici i kako bi bila podrška svojoj djeci. Čini se kako profesionalac u sudu i tužilaštvu u toku pripreme za svjedočenje takvih majki može da uradi vrlo malo, ali nije tako. Čak i kada nakon vaše pripreme za svjedočenje tokom koje radite na važnosti govorenja istine pred sudom, opisujete šta njeno dijete prolazi i koliko je važno da bude uz njega, majka odbije svjedočenje, ne pripisujte sebi neuspjeh. Uradili ste sve što ste mogli u datom trenutku. Kao što Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja (2003) navode nekim majkama treba vremena i može biti da se vremenom nešto promijeni. Jasno je ipak da za neke majke puki protok vremena neće značiti ništa, ako se tokom njega ne radi na psihološkom uvidu.

Preporuka je da se fokusirate na dijete i uvežete sve službe koje dalje mogu pomoći djetetu (centar za socijalni rad, centar za mentalno zdravlje, škola i druge).

Suočavanje djeteta sa zlostavljanjem

Psihološki svijet zlostavljanog djeteta je kompleksan u pogledu simptoma, posljedica i načina suočavanja sa traumom zlostavljanja. Svaki od ovih segmenata

(simptom, posljedica, načini suočavanja) treba da se posmatra u svijetlu vrste i težine traume, uzrasta djeteta, njegovog specifičnog psihofizičkog statusa i podrške koju dijete ima.

U osvrtu na činioce koji su od značaja za intenzitet i oblik budućih posljedica, pažnja autora uglavnom se usmjerava na karakteristike pola, godine starosti žrtve, vrste i težine zlostavljanja, kao i vrste odnosa sa nasilnikom. Dodatno, među faktorima čiji je značaj posebno istaknut izdvaja se način na koji je zlostavljanje otkriveno, reakcije osobe od povjerenja kojoj se dijete povjerilo, te pruženi servisi podrške. Očekivano, nalazi su i u ovom segmentu nekonkluzivni (Maniglio, 2009).

Svi ovi elementi i njihov međusobni uticaj treba da budu ispitani od strane stručnjaka, prepoznati i opisani naročito u svjetlu objašnjenja onih ponašanja djeteta koja ometaju prijavljivanje i procesuiranje krivičnih djela (uzimanje izjave u fazi istrage i svjedočenje na sudu) na štetu djeteta kao što su negiranje, poricanje i ćutanje. Ponašanja, stavovi i emocionalne reakcije zlostavljane djece tokom pravosudnog postupka mogu da budu zbunjujuće i neočekivane, pa se mogu protumačiti pogrešno. Na primjer slučajevi dugotrajnog izlaganja zlostavljanju često dovode do tzv. „emocionalnog smrzavanja”, te se odsustvo emocionalnih reakcija može protumačiti kao laganje.

Zbunjujuća je i situacija traumatskog vezivanja sa zlostavljačem poznata kao Štokholmski sindrom7, kada žrtva staje na stranu počinioca, kao i mnoge druge situacije koje mogu da imaju značajne implikacije na istražni i krivični postupak i u konačnici na donošenje sudske odluke.

U ovom poglavlju pažnja će biti usmjerena na načine suočavanja sa zlostavljanjem kroz mehanizme odbrane i posljedice zlostavljanja u svjetlu nekih novijih nalaza i modela poput Modela traumatogene dinamike kod seksualnog zlostavljanja.

Mehanizmi odbrane

Traumatski događaji i kod djece i kod odraslih dovode do snažnog poremećaja psihičke ravnoteže. Svako „živo biće”, pa i dijete ima tendenciju vraćanja u stanje ravnoteže. To nazivamo homeostazom.

Homeostaza predstavlja, automatsko, nenamjerno i samoregulaciono vraćanje organizma u početno stanje mirovanja i balansa, stanje prije nastupanja bilo kakvih promjena. Ona je sastavni dio životnih procesa, a narušeni sklad uspostavlja se mehanizmom povratne veze (engl. feed back), automatski, bez svjesne namjere.

Narušena ravnoteža u somatskim, psihičkim i socijalnim procesima se vraća uz pomoć mehanizama odbrane ličnosti.

Odbrambeni mehanizmi (DSM-IV, 1996, p. 769) se definišu kao „automatski psi-hološki procesi koji štite osobu od anksioznosti i od svijesti o unutrašnjim ili vanjskim opasnostima ili stresorima... te posreduju između reakcija osobe na emocionalne konflikte i na unutrašnje i vanjske stresore”.

Psihijatrijske definicije mehanizama odbrane u fokus stavljaju anksioznost i konflikte, dok psihološka objašnjenja ovog mehanizma naglašavaju više njihovu funkciju ublažavanja i nošenja sa psihičkom boli i patnjom koje predstavljaju životnu neminovnost.

Vaillant (1992) navodi četiri bitne funkcije mehanizama odbrane, to su: 1. kontrolisanje ispoljavanja emocija unutar prihvatljivih granica; 2. uspostavljanje homeostaze ili usmjeravanje neprihvatljivih poriva u društveno

prihvatljive aktivnosti; 3. osiguravanje predaha u situacijama koje ne možemo brzo integrisati ili se ne

uklapaju u našu sliku o sebi, i 4. pomoć pri nošenju sa nerazriješenim konfliktima sa značajnim drugima.

7) Termin Štokholmski sindrom uveo je kriminolog i psihijatar Nils Bejerot nakon pljačke banke i otmice talaca u Štokholmu avgusta 1973. godine.

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

78 79


Neke od karakteristika mehanizama obrane koje Krech i Crutchfield (1958) navode su:1. korišteni u umjerenim dozama predstavljaju normalne oblike ponašanja, 2. većinom se ne koriste svjesno, 3. upotreba određenog mehanizma zavisi od prirode specifične situacije i obilježja

konkretne osobe, 4. mehanizmi odbrane mogu imati i adaptivne i štetne efekte, 5. mehanizmi odbrane sami sebe mogu blokirati, 6. ako mehanizmi odbrane nisu uspješni u suzbijanju anksioznosti mogu poprimiti

oblike psihičkih poremećaja.

Najčešće korištena klasifikacija mehanizama odbrane je autora Emilia Vaillanta (2000), koji se smatra jednim od vodećih autora iz ovog područja. Vaillant (1971) je pratio klasifikaciju Ane Freud, proširio njenu listu i objasnio 20 mehanizama odbrane koje posmatra kao procese, te je razvio hijerarhijski model prema kojem su mehanizmi odbrane svrstani u četiri nivoa (Grafik 2).

Grafik 2. Hijerarhija mehanizama odbrane prema Vaillantu

Na dnu piramide su neadaptivni i najnezreliji mehanizmi odbrane - psihotične odbrambene reakcije (negiranje vanjske realnosti, iskrivljavanje i deluzijske projekcije). Na drugom nivou su nezreli mehanizmi odbrane (projekcija, fantazija, izolacija, racionalizacija, premještanje, regresija, hipohondrija, poricanje), karakteristični za djecu od tri do dvanaest godina. Odrasli, koji koriste nezrele mehanizme odbrane imaju slab ili nedovoljno integrisan ego. Nakon nezrelih mehanizama odbrane slijede neurotične odbrane (intelektualizacija, represija, reaktivna formacija, pseudoaltruizam i idealizacija). Na vrhu piramide se nalaze zreli mehanizmi odbrane (sublimacija, humor, altruizam, anticipacija i supresija).

RacionalizacijaRacionalizacija je odbrambeni mehanizam koji omogućava pojedincu da

sačuva samopoštovanje tako što traži različite izgovore koji će zamijeniti stvarne razloge neuspjeha. Koristeći racionalizaciju pojedinac rješava emocionalni konflikt prikrivajući stvarnu motivaciju za svoje misli i osjećaje tako što priprema netačna objašnjenja ili objašnjenja koja će ga umiriti (DSM-V, 2014), a pri tome stvarno vjeruje u ono što govori i nema svjesnu namjeru da nekoga obmanjuje. U literaturi su opisane dvije forme racionalizacije (Kolenović-Đapo, Drače & Hadžiahmetović, 2015): „kiselo grožđe” - omalovažavanje objekta koji nam je nedostižan i „slatki limun” - prikazivanje beznačajnog uspjeha kao velikog.

Ovaj mehanizam često se sreće kod djece sa problemima u ponašanju (i prestupnika) gdje se uzorni vršnjaci označavaju „kretenima”, a osobe iz svijeta socijalne patologije „kul tipovima”.

IntelektualizacijaIntelektualizacija podrazumijeva usmjeravanja pažnje isključivo na intelektualne

aspekte situacije u kojoj se osoba našla uz istovremeno distanciranje od sopstvenih emocija koje bi izazvale veliku zbunjenost ili strah. Ona podrazumijeva i odvajanje osjećanja od misli i ideja, odnosno napuštanje neprihvatljivih emocija i fokusiran-je na intelektualne elemente. U literaturi se racionalizacija i intelektualizacija često smatraju sinonimima, međutim osnovna razlika između racionalizacije i intelektual-izacije, prema Laplanche i Ponatlis (1992), je u prisustvu, odnosno odsustvu afekata i motivacije. Upotrebom intelektualizacije afekti se drže na distanci ili se u potpunosti neutralizuju. Intelektualizacija nije usmjerena na izbjegavanje emocija, već uključuje motivaciju osobe da prihvati dobre razloge, umjesto stvarnih.

IdentifikacijaIdentifikacija pomaže pojedincu da svoje lične neuspjehe ublaži tako što će

se identifikovati sa nekom drugom uspješnom osobom ili grupom. Takve osobe uspjeh osobe sa kojom su se identifikovale doživljavaju kao svoj. Kondić-Beloš i Levkov (1989), navode četiri modaliteta identifikacije: (1) identifikacija sa voljenim objektom, (2) identifikacija sa izgubljenim objektom, (3) identifikacija sa agresorom i (4) identifikacija zbog osjećaja krivice.

PSIHOTIČNE ODBRANE

NEZRELE ODBRANE

NEUROTSKE ODBRANE

ZRELE ODBRANE

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

80 81


Štokholmski sindromŠtokholmski sindrom predstavlja situaciju traumatskog vezivanja počinioca i

žrtve, gdje je privrženost, lojalnost i emotivna veza uslovljena specifičnim uslovima prisile, neravnoteže moći i primjenom naizmjenično dobro - lošeg postupanja prema žrtvi. Radi se o mehanizmu odbrane kojim žrtva nastoji da izbjegne, odloži ili ublaži nasilje nad sobom u cilju fizičkog i psihičkog preživljavanja. To nije svjestan, racionalan izbor žrtve. Ponašanje žrtve ovog sindroma može da zada mnogo muke istražiteljima i tužiocima, jer one odbijaju saradnju i pomoć, staju na stranu počinioca, brane i minimiziraju njegove postupke (Ninković, 2017).

Ova pojava koja se javlja u uslovima ekstremne ugroženosti baca sjenke sumnje na žrtve, jer je teško shvatljiva. Pored opisanih situacija dugotrajnog zarobljavanja, ovaj sindrom karakterističan je za pojave nasilja u porodici i incest. Ove se žrtve ne mogu primorati na saradnju, njima je prije upuštanja u pravosudni postupak potreb-no obezbjediti stručnu pomoć, a nalazom vještaka utvrditi stepen poremećaja u cilju objašnjenja ponašanja žrtve (Ninković, 2017).

Pored slučaja „Štokholm” po kojem je sindrom dobio ime , gdje se zbog opisnog mehanizma vezivanja posumnjalo da su taoci saučesnici pljačke, jer su odbijali da svjedoče i posjećivali otmičare u zatvoru, poznati su i zanimljivi slučajevi Nataše Kampuš8 i Patriše Kempel Herst9.

RegresijaInfantilne reakcije odrasle osobe u frustrirajućim situacijama označavamo

kao regresivno ponašanje, i ono upućuje na slabost ega. Prema Frojdu, prilikom regresije, osoba se vraća do onog trenutka kada se u životu zadnji put osjećala sigurno. Oblici regresivnih ponašanja su mnogobrojni: plakanje, enureza, averzija prema nekoj hrani, izražena potrebu za spavanjem, pretjerana osjetljivost, dok neki autori (Maltbly, Day & Macaskill, 2010) idu čak i dalje pa tako i odlazak na odmor ili igranje igara smatraju regresivnim ponašanjem.

Elementi regresije karakteristični su za djecu koja su zlostavljana i upravo oni najviše pobuđuju sumnju stručnjaka da se može raditi o nekom obliku zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta.

8) Natašu Kampuš iz Austrije otmičar je kidnapovao kao desetogodišnju djevojčicu, držeći je do njene 18-te godine utamničenu, kada je uspjela da pobjegne. Njen slučaj nedvosmisleno je pokazao kako je ova strategija nužna za psihološki opstanak. Natašina ispovijest ukazivala je da je otmičar svjesno manipulisao njenim osjećanjima tvrdeći da ju je kidnapovao kako je ne bi predao opasnoj kriminalnoj bandi, te se tako postavio kao njen zaštitnik. Tokom njenog zatočeništva smjenjivali su se periodi brutalnog fizičkog i seksualnog nasilja, sa periodima pažnje i ugađanja poklonima. Javnost je bila podijeljena nakon što je Nataša javno izrazila žaljenje nakon njegove smrti, opsujući ga pri tome kao ljudsko biće, kao i zbog činjenice da nosi njegovu sliku u novčaniku i da je nastavila da živi u njegovoj kući.

9) Patriše Kembel Herst, poznatija kao Pati bila je unuka i nasljednica novinskog magnata Vilijema Randolfa Hersta, a koju je kao tinejdžerku 1974. godine kidnapovala teroristička grupa Simbiotička armija (SLA). Teroristi su prvo zahtjevali oslobađanje svojih članova, a nakon što im to nije uspjelo tražili su donacije u hrani za siromašne građane Kalifornije što je porodica Herst ispoštovala. Teroristi nisu pustili Pati, poručivši da je hrana bila lošeg kvaliteta i samo dva mjeseca nakon toga Pati se oglasila video snimkom u kojem je objavila da se pridružila armiji. Ubrzo nakon toga snimljena je sa njima u pljački banke sa oružjem u rukama. Uhapšena je godinu nakon toga, a tokom suđenja držala se na strani terorista nazivajući ih svojom braćom i sestrama. Klinički psiholozi koji su vještačili Pati naveli su da se radi o klasičnoj žrtvi Štokholmskog sindroma, te da je dve nedjelje fizičkog i psihičkog zlostavljanja bilo dovoljno da Pati slomi i razvije poremećaj kojim se žrtva poistovjećuje sa nasilnikom, brani i odobrava njegovo ponašanje. Na strani Pati bila je i njena mladost, ali je uprkos tome osuđena na 35 godi-na zatvora. Tokom suđenja otkriveno je da je Pati bila podvrgnuta surovim metodama mučenja koji su uključivale psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje.

ProjekcijaProjekcija podrazumijeva pripisivanje vlastitih osobina ličnosti drugima, tj. svoje

osobine vide u drugima. To su uglavnom osobine koje osoba ne želi da prizna da ih ima jer su socijalno i moralno neprihvatljive. Jung (1978) navodi da je projekcija nesvjesna aktivnost izbacivanja nekog najčešće negativnog sadržaja ili dijela tog sadržaja u vanjski svijet. Newman, Duff i Baumeister (1997) smatraju da se projekcija aktivira u situacijama kada ljudi postanu jako osjetljivi na prisutnost njihovih neželjenih osobina u drugim ljudima.

Projekcija se kroz projektivne tehnike (vidjeti poglavlje o Metodama i tehnikama rada) koristi za identifikovanje zlostavljanja. Crtež zlostavljanog djeteta na času likovnog može ukazivati na vrstu i obim zlostavljanja.

Reaktivna formacijaReaktivna formacija je proces usvajanja vrijednosti, uvjerenja ili aktivacije ponašanja

koje je u suprotnosti sa osjećajima i impulsima koji su pojedincu neprihvatljivi (Weinstein et al., 2012). Ona se prvenstveno odnosi na suzbijanje seksualnih i agresivnih impulsa. Proces ispoljavanja formirane reakcije prolazi kroz dvije faze: u prvoj fazi dolazi do potiskivanja nepoželjnih impulsa, a u drugoj fazi, na svjesnom nivou impulsi se ispoljavaju na suprotan način od inicijalnog (Fulgosi, 1994). Jedno od glavnih obilježja reaktivne formacije je pretjerano ponašanje koje može imati opsesivne i kompulsivne forme.

Ovaj mehanizam odbrane čest je kod žrtava seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu koji se u kasnijem dobu odaju promiskuitetu i rizičnim seksualnim ponašanjima.

Maštanje i dnevno sanjarenjeOvaj mehanizam se aktivira u situacijama kada osoba nešto ne može realizovati

u stvarnosti, pa to ostvaruje u mašti. Fantazija predstavlja normalan razvojni proces kod djece, a u blažim oblicima i kod odraslih, te je nekad čak i poželjna (kao npr. kod umjetnika). Međutim, mehanizmi odbrane su potencijalno opasni ukoliko naše „Ja” odvuku od realnosti. Fantazija sama po sebi udaljava od realiteta, te ukoliko je mašta dominantna korektivna strategija, osobi može pružiti lažno osjećanje uspjeha i udaljiti je od realiteta (Kolenović-Đapo, Drače & Hadžiahmetović, 2015).

Maštanje i sanjarenje djece takođe može ukazivati da je riječ o djetetu koje je pretrpjelo traumatska iskustva. Izmišljeni prijatelj na primjer kod djece predškolskog uzrasta nije neobična pojava i smatra se normalnom epizodom odrastanja u funkciji jačanja komunikacijskih i kreativnih vještina. Međutim, u kasnijem dobu može ukazivati na zlostavljanje, zanemarivanje i odbacivanje djeteta od vršnjaka uključujući i vršnjačko zlostavljanje.

Potiskivanje ili represijaRepresija podrazumijeva potiskivanje iz svijesti ili zaboravljanje želja, ciljeva ili

sadržaja koji nisu u skladu sa društvenim i moralnim normama. U većini slučajeva potiskivanje je nesvjesno, međutim ono se može odvijati i na svjesnom nivou. Kada smo motivisani da izbjegnemo nešto što smo uradili, a što nije u skladu sa našim

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

82 83


internalizovanim vrijednostima, taj „materijal” svjesno potiskujemo i izbjegavamo da se u mislima njime aktivno bavimo. Današnja saznanja pokazuju da je funkcija potiskivanja zaštita vlastite ličnosti od negativne socijalne evaluacije, a ne kako se ranije smatralo zaštita od vlastite svjesnosti ličnih slabosti (Caprara & Cervone, 2003). U kojoj mjeri će neko potiskivati zavisi i o normama koje egzistiraju u određenom društvu ili kulturi. Što je društvo restriktivnije i nameće više pravila ili tabua, potiskivanje će biti učestalije.

Potiskivanje spada u jedan od ključnih mehanizama odbrane traumatizovanih osoba, uključujući i djecu. Karakterističan je u tzv. reakcijama izbjegavanja10 u klasifikaciji karakterističnih reakcija i simptoma trauma kod djece.

Disocijacija ili izolacijaDisocijacija se odnosi na zapostavljanje emotivnog dijela ličnosti koji bi norma-

lno bio aktiviran u datoj situaciji, ali bi njegovo dejstvo bilo toliko preplavljujuće, da bi onemogućilo normalno funkcionisanje ličnosti. Ova defanzivna odbrana se manifestuje od umjerenih, adaptivnih formi do ekstremnih, maladaptivnih manifestacija (kao što je disocijativni poremećaj ličnosti). Oblici disocijacija su: emocionalna otupjelost, apsorpcija, imaginativna uključenost, depersonalizacija, derealizacija, amnezija i fragmentacija identiteta (Ross, Joshi & Currie, 1990).

U slučajevima dugotrajnog kumulativnog zlostavljanja djece (naročito seksualnog zlostavljanja i seksualnog ropstva) javlja se ovaj ekstremni mehanizam odbrane. Žrtve sa ovim načinom suočavanja često izjavljuju da „to kao da se dešavalo nekom drugom”.

PoricanjePrema Crameru (2006) poricanje je pogrešan reprezent misli ili iskustava koji bi

u slučaju ispravne percepcije bili uznemirujući za pojedinca. Pojedinac odbija od sebe sve ono što se ne uklapa u njegov životni stil, kako bi izbjegao da se nosi sa negativnim posljedicama, odnosno kada su okolnosti previše neugodne pojedinac poriče da je tako. U nekim situacijama poricanje može biti adaptivno, kao npr. kada je riječ o oporavku od ozbiljnih traumatskih događaja kao što su lične nesreće ili viktimizacija. U prvoj fazi, u ovakvim situacijama je prisutno poricanje traume u cjelini, a zatim nastupa faza reinterpretacije procesa, a poricanje polako opada (Janoff-Bulman, 1992).

Savjak (2016) navodi da je ponekad i profesionalcima teško povjerovati s kolikom upornošću je dijete u stanju negirati nesumnjiv incest da bi zaštitilo oca i cjelovitost porodice, čak i po cijenu nastavka sopstvene patnje. Razvojno je primjereno da dijete na određenom uzrastu idealizuje roditelja, čak i ako je zlostavljač. Zbog toga djeci jako teško pada da prijave zlostavljajućeg roditelja i da svjedoči protiv njega.

10) Pored reakcija izbjegavanja, u karakteristične dječije reakcije na traumatski događaj ubrajaju se i reakcije po-jačane pobuđenosti organizma i reakcije prisilnih slika i sjećanja

NegiranjeNegiranje se objašnjava kao neprihvatanje situacije u kojoj se pojedinac nalazi

i svrstava se u prilično jednostavne mehanizme odbrane. Negiranje je svjesno odbijanje nekih društveno prihvatljivih aspekata, odnosno odbijanje prihvaćanja činjenica (Larsen & Buss, 2005). Poricanje i negiranje se često smatraju istim mehanizmom odbrane, međutim razlika između njih uočljiva je i u DSM-IV (1996), u kojem je negacija uvrštena na drugi nivo u grupu odbrana psihičkih inhibicija, dok je poricanje na četvrtom nivou označenom kao nepriznavanje neugodnih i neprihvatljivih impulsa i misli. Laplancha i Pontalisa (1992) navode da je poricanje snažniji izraz od negacije i ne odnosi se samo na tvrdnju koja se negira već i na odricanje od nečega.

RazdvajanjeRazdvajanje (cijepanje ili rascjep ličnosti) je odbrambeni proces držanja

neuskladivih osjećanja odvojenima (Corey, 2004). Za osobe koje koriste ovaj mehanizam odbrane je karakteristično ispoljavanje suprotnih stavova i ponašanja, crno-bijeli pogled na svijet i podjela stvari na dobre i loše.

Spliting (eng. splitting) kako se često u praksi naziva mehanizam razdvajanja pomaže djetetu da odstrani zastrašujuće dijelove sa kojima nije u stanju da se izbori. Ono ga brani od straha, anksioznosti i doživljaja da je svijet u kome živi i raste užasavajuće mjesto zbog doživljenog iskustva zlostavljanja. Kod djece koja su u emotivnom odnosu sa zlostavljačem javlja se ambivalencija osjećanja prema zlostavljaču koji se u isto vrijeme voli i mrzi, smatra i dobrim i lošim.

SomatizacijaU situacijama kada se osoba susreće sa nekim težim životnim situacijama,

psihička napetost se pretvara u fizičke simptome koji mogu postati vrlo neugodni, ometati svakodnevno funkcionisanje i zahtijevati pažnju ljekara. Intenzivni simptomi koji traju duže dovode do poremećaja fizioloških sistema i oštećenja organa. Kod djece je ovaj mehanizam čest iz razloga što je intenzitet stresnih događaja takav da se dijete zbog vlastite emocionalne i kognitivne nezrelosti ni ne može nositi drugačije nego kroz tjelesne reakcije i poremećaje (Vulić-Prtorić, 2005).

Tokom prakse saslušanja djece pred sudom, česta je pojava da djeca izjavljuju da ih boli stomak, glava, da osjećaju mučninu i gađenje. I pored toga što možemo pretpostaviti da se radi o somatizaciji što djeci treba i objasniti, neophodno je da se djeca upute na ljekarski pregled ako se žale na bilo koju vrstu fizičkog bola.

PomjeranjePomjeranje je preusmjeravanje misli, osjećanja i nagona sa jednog predmeta ili

osobe na drugu osobu ili predmet. Djeca često koriste pomijeranje kada ne mogu da ispolje svoja osjećanja prema nekoj osobi na dostupan ili siguran način. Na primjer djevojčica tuče lutku koju joj je mama kupila, jer je mama djevojčicu napustila.

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

84 85


Povlačenje Povlačenje podrazumijeva odustajanje i izbjegavanje suočavanja sa bilo kakvom

konfliktnom situacijom. Povlačenje djece u vršnjačkom socijalnom krugu može da ukaže na simptomatologiju traumatskog iskustva. Ovaj mehanizam takođe spada u jedan od simptoma reakcija izbjegavanja za koji je karakteristično izbjegavanje svega što podsjeća na traumatski događaj uključujući i izbjegavanje svjedočenja o traumatskom događaju.

SublimacijaSublimacija se odnosi na usmjeravanje negativnih afekata u konstruktivna i

kreativna djela, odnosno prema psihoanalitičkom shvatanju neprihvatljivi seksualni i agresivni porivi se pretvaraju u društveno korisne aktivnosti. Ana Freud (1966) je opisala sublimaciju kao zreli i najnapredniji odbrambeni mehanizam, jer omogućuje djelimičan izraz nesvjesnih poriva u modifikovanom i društveno prihvatljivom obliku. Pravac sublimacije determinisan je mogućnostima investiranja seksualne i agresivne energije u objekte koji imaju zamjensku vrijednost. Zamjenska vrijednost zavisi od dva faktora: od sličnosti zamjenskog objekta sa originalnim objektom i u kojoj mjeri društvo dozvoljava zamjenske aktivnosti (Fulgosi, 1990).

Sublimacija kao najpoželjniji oblik odbrane neće se razviti kod svih osoba kod kojih imamo negativne afekte i impulse i/ili traumatsko iskustvo čije reakcije je potrebno pretočiti u društveno korisno ili poželjno ponašanje i aktivnosti. Smatra se da „sklonost” ka sublimaciji imaju osobe sklone umjetnosti. Takođe se smatra da sve osobe imaju neki talenat, ali da je pitanje prilike i podrške da se on razvije. U skladu sa ovim, sublimacija može predstavljati dobar način suočavanja djeteta sa traumatskim iskustvom, ne gubeći iz vida da se radi o nesvjesnom mehanizmu odbrane. Ovi navodi su u skladu sa terapeutskim pristupom rada kako sa traumatizovanom djecom, tako i sa djecom u problemima sa ponašanjem i prestupnicima kroz različite oblike psihoterapije (npr. art terapija, psihodrama, radno–okupaciona terapija). Zbog toga je u bilo kojem pristupu/radu sa djecom koja se pojavljuju u pravosudnom postupku važno ispitati dijete o njegovim interesovanjima, talentima i željama kako bi dobili podatak u kom bi ga pravcu mogli usmjeriti da kanališe svoje negativno iskustvo.

U pored prikazanom tabelarnom pregledu (Tabela 1.) nalaze se pobrojani mehanizmi odbrane karakteristični za djecu žrtve i oni koji su specifični za djecu u sukobu sa zakonom. Treba imati na umu da su često djeca u sukobu sa zakonom ujedno i žrtve neke vrste zlostavljanja ili zanemarivanja.

Tabela 1. Karakteristični mehanizmi odbrane u odnosu na djecu žrtve i djecu u sukobu sa zakonom

MEHANIZAM ODBRANE PRESTUPNICI ŽRTVE

Racionalizacija •

Intelektualizacija •

Identifikacija •

Regresija •

Projekcija • •

Reaktivna formacija •

Maštanje i dnevno sanjarenje •

Represija / Potiskivanje •

Disocijacija / Izolacija •

Poricanje • •

Negiranje • •

Razdvajanje •

Somatizacija •

Pomijeranje • •

Povlačenje i osamljenost •

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

86 87


Model traumatogene dinamike i kompleksna trauma

Najteža posljedica zlostavljanja i zanemarivanja djece jeste smrt djeteta. Ona može biti uzrokovana direktno, kao posljedica krivičnog djela ili indirektno kada

dijete počini suicid, što se kasnije jako teško dokazuje, naročito ako su zlostavljači roditelji. Jedna od metoda dokazivanja koja je vrlo rijetka u našoj pravnoj praksi jeste tzv. psihološka autopsija, procedura putem koje se psihološkim načelima i saznanjima, a uz pomoću različitih psiholoških tehnika i metoda vrši rekonstrukcija kognitivnih i konativnih funkcija osobe prije njene smrti.

Briere (1992) navodi da se posljedice zlostavljanja kao traumatskog iskustva kod djeteta pojavljuju barem u tri faze:1. Početna reakcija na viktimizaciju (uključuje posttraumatske stresne reakcije,

odstupanje od očekivanog razvoja, uznemirujuće osjećaje i kognitivna odstupanja);

2. Prilagođavanje na zlostavljanje (mehanizmi suočavanja usmjereni na povećavanje sigurnosti i/ili smanjivanje bolnih osjećaja i reakcija povezanih sa viktimizacijom);

3. Dugoročna prorada i sekundarno prilagođavanje (s jedne strane, uticaj početnih reakcija i sa zlostavljanjem povezanih prilagodbi na kasniji psihički razvoj pojedinca, a s druge strane, razvijanje mehanizama suočavanja sa osjećajima i stanjem povezanim sa zlostavljanjem).

Pinus i saradnici (Pynoos et al., 1996) navode da se traumatsko iskustvo djece i mladih mora sagledavati u svojoj kompleksnosti koja uključuje kontekst djetetovog života, razvoj i druge stresne izvore.

S tim u vezi može se zaključiti kako su posljedice zlostavljanja višeznačne, kompleksne i veoma posebne u odnosu na svako dijete. Posljedice mogu biti sagledane u svjetlu uticaja na trenutni razvoj i odrastanje, a mogu biti sagledane u svjetlu budućnosti i funkcionisanja u odraslom dobu. Jasno je da ponekad i najteža krivična djela ne ostavljaju trenutne posljedice po funkcionisanje djeteta, ali pitanje posljedica zlostavljanja nije samo pitanje današnjice (funkcionisanja), već onoga što dolazi poslije (razvoja i odrastanja).

Primjer:

Dječak (6 godina) prisustvuje ubistvu svoje majke od strane oca. Dječak nije svjedočio pred sudom. Svjedočili su članovi porodice kojim je tokom postupka pružena psihološka pomoć i podrška. Staratelj dječaka tražio je savjetovanje sa psihologom u vezi vaspitanja dječaka, odnosa prema ocu i njegovoj porodici, tugovanju i drugo.

Zbunio ga je nalaz psihologa u kojem je navedeno mišljenje da dječak ne ispoljava nikakve simptome traumatskog događaja i gdje mu je savjetovano da dječak ne treba nikakvu vrstu pomoći i psihoterapije u skladu sa tim nalazom. Staratelj takođe navodi da se dječak ponaša „normalno”, ali da njemu nije normalno da dijete niti jednom nije zaplakalo, a da o majci govori ravnim tonom na primjer „mamu je odvela hitna” ili „kada mama dođe ićemo na more”, bez pominjanja onog što se majci dogodilo. Kolegica nije pogriješila u konstataciji da dječak trenutno ne ispoljava simptome (što je u skladu i sa heteroanamnestičkim podacima koje je dobio psiholog suda), ali je prosto nedopustiv profesionalni stav da djetetu u skladu sa trenutnim stanjem u budućnosti nije potrebno psihološko praćenje i psihoterapija. Porodici je savjetovano da se obrati specijalizovanoj ustanovu za dječiju traumau, što je porodica i učinila.

Ovaj primjer nije naveden u cilju prikaza neprofesionalnog postupanja, već da ukaže na situacije kada simptomi traume izostaju, ali se ne smije dogoditi da stručnjak-psiholog ne prepozna da je i izostanak simptoma zapravo reakcija na traumatski događaj i da se radilo o alarmantnoj situaciji.

Pinus i saradnici (Pynoos et al., 1996) smatraju da procjena učinka traumatskog iskustva na dijete uključuje postignuća u narednom stadiju razvoja kao i kasnije razvojne komponente i prelaz kroz kritične razvojne faze. Navode više područja razvoja djeteta pogođena traumatskim izlaganjem: pažnja/spoznaja/učenje, slika o sebi, percepcija vlastite učinkovitosti, aktivacija autonomnog nervnog sistema, specifične brige, kontrola impulsa, moralni razvoj, svjesnost/doživljaj kontinuiteta, reprezentacija sebe i drugih, biološko sazrijevanje, interpersonalni i unutarporodični odnosi i razvoj kompetencija. U svakom od ovih područja može se razviti psihopatologija povezana sa traumatskim iskustvom. Dakle, traumatsko iskustvo može omesti ili potaknuti kritična razvojna područja. Isti autori (Pynoos et al., 1996) navode da što je dijete zrelije to ima veći kapacitet prepoznavanja posljedica traumatskog iskustva u svom životu.

Postoji velika saglasnost autora o povezanosti uzrasta djeteta i težini posljedica, ali ne i o tome da li zlostavljanje u ranom djetinstvu ili ranoj mladosti ostavlja teže ili lakše posljedice.

Tako neki autori (Peters, 1976; Gomes-Schwartz, Horowitz & Sauzier, 1985) ističu teže posljedice ako se zlostavljanje dešava poslije puberteta odnosno u adolescentskoj dobi, dok drugi (Meiselman, 1978; Courtois, 1979) navode da su implikacije zlostavljanja teže što je dijete mlađe. Profaca i Arambašić (2009) zaključuju da razvojni stepen na kojem dijete doživljava traumatsko iskustvo ima glavni učinak na sposobnost kasnije adaptacije, kao i da trauma u ranoj dobi nepovoljno djeluje na sazrijevanje sistema regulacije osnovnih bioloških procesa. Individualno iskustvo i oporavak variraju u funkciji različitih faktora, što uključuje pol, dob, porodičnu i socijalnu podršku (Profaca & Arambašić, 2009).

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

88 89


Haris i saradnici (Harris et al., 2006) navode pregled istraživanja koji pokazuje kako traumatsko iskustvo može djelovati na razvoj mozga, naročito onih dijelova povezanih sa regulacijom emocija, kao i onih koji su važni za procese pamćenje i učenja. Kod djece izložene traumatskom iskustvu dolazi do poremećaja u funkcionisanju hormonalnih sistema, kao što je hipotalamičko područje, koje ima ključnu ulogu u stresnim situacijama. Autonomni nervni sistem pobuđen je i ta pobuđenost dovodi do povećane hiperaktivnosti i iritabilnosti, što se odražava u socijalnim i školskim situacijama.

Prema studiji Bonej-Mekkoj i Finkelhora (1995), u kojoj je učestvovalo 2000 ispitanika uzrasta od 10 do 16 godina i njihovih roditelja, potvrđena je statistički značajna veza između ranijeg seksualnog zlostavljanja i naknadne seksualne reviktimizacije u djetinjstvu, za koju postoji 11.7 puta veća vjerovatnoća da će se desiti nego kod nezlostavljane djece.

Finklehor i Browne (1985) konstruisali su Model traumatogene dinamike koji za cilj ima da objasni kratkoročne i dugoročne posljedice incestuoznog zlostavljanja. Model čine četiri dimenzije: traumatska seksualizacija, osjećaj izdaje, osjećaj bespo-moćnosti i stigmatizacija.

Traumatska seksualizacija se odnosi na proces kojim se seksualnost djeteta (uključujući i seksualna osjećanja i stavove) oblikuje na razvojno neprikladan i interpersonalno nefunkcionalan način, kao rezultat seksualnog zlostavljanja. Do traumatske seksualizacije može doći na različite načine: kroz razmjenu naklonosti, pažnje, privilegija i poklona za seksualno ponašanje, tako da dijete nauči da koristi seksualno ponašanje kao strategiju za manipulisanje drugima kako bi zadovoljilo različite potrebe; kada su određeni dijelovi djetetovog tijela fetišizirani i daje im se iskrivljen značaj i značenje; putem zabluda o seksualnom ponašanju i seksualnom moralu koje su prenesene sa zlostavljača; kada vrlo zastrašujuća sjećanja i događaji postaju povezani u umu djeteta sa seksualnim aktivnostima. Neka od reaktivnih ponašanja djeteta na iskustvo zlostavljanja su: naglašeno erotizovano ponašanje, promiskuitet, seksualno nasilništvo prema vršnjacima (Finkelhor & Browne, 1985).

Osjećaj izdaje se odnosi na dinamiku kojom djeca otkrivaju da im neko od koga zavise, uzrokuje patnju i bol. U toku zlostavljanja ili nakon njega, djeca mogu doći do shvatanja da ih je osoba kojoj vjeruju manipulisala kroz laži ili pogrešno predstavljanje moralnih standarda. Oni takođe mogu shvatiti da ih neko koga vole ili čija im je naklonost važna, bezobzirno zanemaruje. Djeca mogu doživjeti izdaju ne samo zbog počinilaca, već i članova porodice koji ih ne zlostavljaju. Član porodice kome su vjerovali, ali koji nije bio u stanju ili nije spreman da ih zaštiti ili vjeruje, ili koji ima promijenjen stav prema njima nakon objelodanjivanja zlostavljanja, značajno doprinosi razvoju osjećaja izdaje. Posljedice osjećaja izdaje manifestuju se depresijom, bijesom i nepovjerenjem u druge.

Osjećaj bespomoćnosti se razvija kada se volja djeteta, želje i osjećaj efikasnosti konstantno krše. Osnova osjećaja bespomoćnosti se javlja kada se djetetov intimni prostor konstantno narušava protiv djetetove volje. Ovaj osjećaj se pogoršava upotrebom prinuda ili manipulacija u toku zlostavljanja, djetetovim bezuspješnim pokušajima zaustavljanja zlostavljanja, shvatanjem djeteta da je zbog zavisnosti od zlostavljača zarobljeno u toj situaciji, nemogućnošću da objasni i uvjeri odrasle da se zlostavljanje dešava.

Stigmatizacija se odnosi na djetetovu internalizaciju sebe kao lošeg, krivog i odgovornog za zlostavljanje. Do ovakvih negativnih stavova o sebi kod djeteta može doći: kada zlostavljač nameće djetetu osjećaj krivice za započinjanje zlostavljanja, ponižava dijete, zahtijeva tajnost o događaju koju dijete veže sa sram, kada dijete čuje negativne komentare bliskih osoba koje reaguju sa šokom, nepovjerenjem ili optuživanjem djeteta za zlostavljanje ako ga dijete objelodani, ili ako dijete ima znanja ili osjećaj da se takva aktivnost smatra devijantnom ili tabuom.

Tabela 2. Simptomi seksualnog zlostavljanja u odnosu na dob (Gomes-Schwartz, Horowitz & Cardarelli, 1990).

Djeca predškolskog uzrastaAnksioznost, noćne more, PTSP, internalizacija, eksternalizacija, seksualizovano ponašanje

Djeca školskog uzrastaStrah, neurotski simptomi, agresija, noćne more, problemi u školi, hiperaktivnost, regresivno ponašanje

AdolescentiPovlačenje, suicidne ideje, samopovrijeđivanje, neurotski simptomi, agresija, regresivno ponašanje

Postoji veza između iskustava seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu i kasnijih psihijatrijskih problema u odrasloj dobi. Najčešće spominjani u ovom kontekstu predstavljaju: posttraumatski stresni poremećaj, granični poremećaj ličnosti, de-presija major, somatoforni poremećaji, disocijativni poremećaji ličnosti, bulimija kao i zloupotreba psihoaktivnih supstanci (Rind, Tromovitch & Bauserman, 1998; Fossa-ti, Madeddu & Maffei, 1999; Smolak & Murner, 2002).

Odnedavno se u praksi pojavio termin „kompleksna trauma” (eng. complex trau-ma) pod kojim se podrazumijeva izloženost djece višestrukim traumatskim događa-jima, koja uključuju zlostavljanja i/ili zanemarivanja u socijalnom krugu gdje bi se dijete trebalo osjećati sigurno. Kompleksnom traumom objašnjavaju se kratkoročne

POGLAVLJE 3

90 91


i dugoročne posljedice takvih traumatskih iskustava kod djece i kod odraslih vulnera-bilnih osoba. Kako se kompleksna trauma odnosi na negativne događaje koji su veza-ni za primarni izvor sigurnosti i stabilnosti kao što je porodica, kao ključna posljedica se smatra ometanja djetetovih sposobnosti za stvaranje sigurnih veza.

Kompleksnu traumu opisuje psiholog i stručnjak za traumu Christin Courtois (Courtois, 2012) kao „vrstu traume koja se ponavlja i kumulativno, obično tokom vremenskog perioda i unutar specifičnih odnosa i konteksta”. To bi se odnosilo na situacije zlostavljanja djece, porodično nasilje i smještanja djece na opasne lokacije (prilikom kidnapovanja, transporta djece u pokretu, djeca u vojnim operacijama).

U članku "Razumijevanje kompleksne traume, kompleksnih reakcija i pristupa li-ječenju" Courtoisa sažima složene traumatske događaje i iskustva kao stresore koji su:• ponavljajući, produženi ili kumulativni, • najčešće interpersonalni, uključuju direktnu štetu, eksploataciju, zlostavljanje,

zanemarivanje, napuštanje, antipatiju primarnih staratelja ili drugih prividno odgovornih odraslih osoba i

• često se javljaju u razvojno ranjivim vremenima, naročito u ranom djetinjstvu ili adolescenciji, ali se mogu pojaviti i kasnije u životu u uslovima ranjivosti poveza-nih sa invalidnošću, ovisnošću, dobi, slabostima i drugo.

Cook, Blaustein, Spinazzola i Van der Kolk (2003) definišu sedam područja razvoja na koje kompleksna trauma djeluje: razvoj privrženosti, biološki razvoj, regulacija emocija, disocijacija, kontrola ponašanja, kognitivni razvoj i slika o sebi.

U vezi sa tim Van der Kolk (2005) navodi da klasična dijagnoza Posttrauma- tskog stresnog poremećaja ne uključuje razvojne aspekte dječije traume, te predlaže korištenje termina i dijagnoze „Razvojni traumatski poremećaj” umjesto Posttraumatski stresni poremećaj kako je naveden u DSM-IV (1996).

On navodi sljedeće kriterijume dijagnostikovanja:• izloženost višestrukim ili hroničnim traumatskim događajima koji su praćeni

strahom, rezignacijom, stidom i porazom,• kontinuirano ponavljanje teškoća u susretu sa izvorom traumatizacije, • trajnije promjene u atribuciji i očekivanju, • teškoće u funkcionisanju (obrazovne, porodične, vršnjačke, teškoće povezane

sa pravnim sistemom).

Dosadašnji navodi o Modelu traumatogene dinamike i novom terminu „kompleksna trauma” na poseban način tretiraju okolnosti koje doprinose traumatskom iskustvu kod djece, te ističu intenzitet i složenost posljedica. Kao takvi dobro se uklapaju u objašnjenja trauma kod djece koja su žrtve i svjedoci krivičnih djela, a poznavanje ovih modela može poslužiti u svrhu detekcije, ali i prevencije krivičnih djela na štetu djece.

Djeca sa posebnim potrebama i zlostavljanje

Djeca sa posebnim potrebama spadaju u visoko rizične skupine djece za zlostavljanje i zanemarivanje. Prema podacima UNESCO (2009) oko 10% djece rađa

se sa nekim oštećenjem ili ga stiče u ranoj dječijoj dobi. Prema navodima Kvama (Kvam, 2000) u populaciji je 11% odsto djece sa smetnjama u razvoju.

Termin „dijete sa posebnim potrebama” je novijeg datuma i koristi se da označi teškoće djece u svakodnevnom funkcionisanju kako u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, tako i u pogledu školovanja, zdravstvene zaštite i socijalizacije. Pojam obuhvata razna prirodna i stečena oštećenja različite vrste i nivoa kao što su: oštećenja vida, sluha, govora, invaliditet, mentalna retardacija, različita oštećnja mozga, oštećenja mišića i živaca (cerebralna paraliza) ili teškoće vezane za komu-nikaciju i socijalizaciju (autizam) i drugo.

Istraživanja pokazuju da su djeca sa posebnim potrebama u prosjeku 3,6 puta podložnija fizičkom nasilju i 2,9 puta seksualnom zlostavljanju od ostale djece (EU-FRA, 2015).Oni se zlostavljaju upravo zbog onoga što jesu. Njihove „nemogućnosti” (sniženi intelektualni kapaciteti, otežana komunikacija, nerazvijena socijalizacija i sl.) olakšavaju nasilnicima lak pristup i sigurnost da neće doći do prijave i svjedočenja o zlostavljanju. Sumnja se da je tamni broj neotkrivenih slučajeva, upravo iz ovih razloga jako veliki, naročito ako se nasilje događa u porodici ili u specijalnim ustanovama gdje privremeno ili trajno borave takva djeca.

Ova djeca su pod posebnim rizikom za seksualno zlostavljanje, jer između ostalih mogu imati problem shvatanja seksualnosti i razlikovanja primjerenog i neprimjerenog tjelesnog kontakta sa drugima.

Prema navodima Melberga-Schwier i Hingsburgera (2000) procjenjuje se da oko 80 odsto djevojaka i 60 odsto mladića iz populacije djece sa smetnjama u razvoju postanu žrtve nekog vida seksualne zloupotrebe prije osamnaeste godine života. Slične nalaze ističu Kros i saradnici (Cross, Kaye & Ratnofsky, 1993) da u odnosu na opštu populaciju intelektualno ometena djeca čak se dva puta češće nalaze pod rizikom od seksualnog zlostavljanja. To pokazuju i praktična iskustva. U periodu od 2010-2016 u u Okružnom sudu u Banjaluci na uzorku od 31 djeteta žrtve seksualnog zlostavljanja, njih 46,7 odsto bila su djeca ometena u razvoju što je znatno više u odnosu na omjer u opštoj populaciji.

Prema Perić-Todorović (2002) postoji nekoliko mitova koji utiču na visoku stopu seksualne zloupotrebe djece sa smetnjama u razvoju. Tako se među različitim ističe mit da su djeca iz ove populacije manje vrijedna, što kod nasilnika stvara osjećaj važnosti i prava na seksualno zadovoljenje.

POGLAVLJE 3PSIH

OLO

ŠKI SV

IJET ZLOSTAV

LJAN

OG

DJETETA

92 93


Primjer:

Počinilac krivičnog djela polno nasilje nad djetetom, čija je žrtva bila njegova pastorka od njene 12 do 16 godine, a radi se o djevojčici sa kombinovanim smetnjama u razvoju u svom svjedočenju pred sudom izjavljuje kako je praktikovao seks sa njom u najboljim namjerama, jer „ko bi od normalnih momaka spavao sa njom”. Na zaprepaštenje sudskog vijeća (a vjerovatno i svog advokata) optuženi u svoju odbranu izjavljuje kako je zapravo učinio dobro djelo.

Pojavu zlostavljanje djece sa teškoćama prati niz predrasuda koje se sreću i kod profesionalaca koji rade sa takvom djecom, ali i u pravosuđu tokom procesuiranja ovih predmeta. Jedna od ključnih je da djeca sa smetnjama ne mogu osjećati psihičku bol, da manje ili nikako pate, jer ništa ne razumiju. Zlostavljanje ove djece se smatra manje štetnim od zlostavljanja djece koje nemaju teškoća, uslovno rečeno normalne djece, što je velika neistina. S tim u vezi ova djeca se smatraju „manje pouzdanim” svjedocima, te se njihov kredibilitet pred sudovima često dovodi u pitanje što počiniocima krivičnih djela na štetu ove djece ide u prilog. Ipak mora se priznati, o čemu govore i navedeni podaci Okružnog suda u Banjaluci da je trend neprihvatanja iskaza takvih svjedoka u opadanju. Tome su doprinijela nova zakonska rješenja u našoj zemlji, kao i obavezne edukacije sudija i tužilaca vezano za postupke u kojima se pojavljuju djeca.

Dušebrižnici bi mogli postaviti pitanje o sudu koji „maltretira” svjedočenjem ovu djecu, ali evo nekoliko argumenta zašto je praksa ovog i njemu sličnih sudova dobra:• zakon je zaštitio djecu svjedočenjem iz posebne prostorije uz obaveznu psi-

hološku podršku i pomoć;• svjedočenje o traumatskim iskustvima često ima terapeutsko dejstvo;• pravo djeteta da bude saslušano i da izražava svoje mišljenje odnosi se i na djecu

sa posebnim potrebama;• umanjuje se broj vještačenja koji takođe mogu imati štetan uticaj na dijete u

pogledu sekundarne traumatizacije; • pravo djeteta da učestvuje u postupcima koji se njega tiču psihološki gledano

vraća kontrolu djeteta nad njegovim životom i čini ga manje bespomoćnim, bez obzira što su njegove potrebe umanjene u odnosu na ostalu djecu;

• štetan uticaj svjedočenja u pogledu sekundarne traumatizacije prisutan je za sve svjedoke, bez razlike da li se radi o djeci, odraslima ili djeci sa posebnim potrebama, te upravo u ovom cilju pravosudne institucije u našoj zemlji zapošljavaju stručnjake koji bi ublažili ove pojave; i na kraju

• svjedočenja ove djece čije iskaze sud ocijeni kao valjane doprinose pravdi i pravosnažnom okončanju postupaka, naročito ako postoji nedostatak drugih dokaza, pa je dječije svjedočenje u pravnom smislu neophodno.

Svakako da sud ima pravo, kao u jednom pomenutom slučaju, da dijete „spasi” svjedočenja koristeći se pravom od neposrednog izvođenja dokaza odnosno čitanjem njegovog iskaza u istrazi, ali na žalost često sud nije u prilici da koristi takve iskaze zbog njihove manjkavosti u pogledu uzimanja izjave od djeteta. Na ovom mjestu svakako treba istaći da svjedočenje djece u istražnom postupku treba da bude prioritet, ali da te radnje sprovode profesionalci obučeni za uzimanje forenzičkog intervjua. U našoj pravosudnoj zajednici većina stručnih savjetnika/saradnika-psihologa ima ta znanja i vještine, ali se nedovoljno koriste iz razloga koji ovdje neće biti predmet rasprave.

U svakom slučaju uloga stručnih savjetnika/saradnika osim u radu sa ovom djecom u pogledu psihološke pripreme i podrške, kako za njih i njihove roditelje ogleda se i u pomoći sudu i tužilaštvu da se ova djeca saslušaju na najbolji mogući način o čemu je bilo riječi u poglavlju o mjestu i ulozi stručnih savjetnika/saradnika.

Pored fizičkog, seksualnog i psihološkog zlostavljanja, djeca sa posebnim potre-bama su izloženija specifičnim vidovima nasilja u vezi sa njihovim posebnim potreba-ma. U te specifične vidove spadaju razne vrste zanemarivanja kako roditeljskog, tako i društvenog (npr. diskriminacija, segregacija) a koje se odnose na njihove posebne potrebe u vezi školovanja, brige, njege i medicinske zaštite.

Najčešće se spominju dva opšta oblika edukativnog zanemarivanja kod djece sa posebnim potrebama (prema Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja, 2003):1. kad roditelj ne prihvata djetove posebne potrebe odbijajući savjete i bilo kakvu

pomoć, jer to „nije za njegovo dijete” i 2. kad roditelj prihvata posebne fizičke potrebe za svoje dijete i medicinsku pomoć,

ali ne i edukativnu.

Sam naziv „zanemarivanje” odvojen je od zlostavljanja 1998. godine kao zasebna kategorija postupka prema djetetu od strane osobe koje su odgovorne za njegov rast i razvoj, a koje može biti odgovorno za djetetovo kasnije neadekvatno ponašanje i brojne zdravstvene probleme. Brojna istraživanja ponašanja zanemarene djece pokazuju da se veliki postotak te djece nalazi kasnije u skupini zlostavljača (Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja, 2003).

Stručnjaci upozoravaju da su djeca sa posebnim potrebama smještena u ustanove za nezbrinutu djecu posebno suočena sa problemima nedostatka transparentnosti i nepristrasnog nadgledanja, praćenja i poštovanja zakonskih regulativa. Tako na primjer podaci dobijeni za desetogodišnji period (Bulgarian Helsinki Committe, 2010) pokazuju da je 238 djece sa posebnim potrebama umrlo u bugarskim ustanovama za nezbrinutu djecu. To u prosjeku iznosi 24 smrtnih slučajeva godišnje. Bugarski Helsinški komitet smatra da je 75 odsto te djece moglo biti spašeno da se na vrijeme intervenisalo, jer je utvrđeno da je u 31 slučaju smrt nastupila kao posljedica izgladnjivanja (Bulgarian Helsinki Committe, 2010).

Poglavlje 4: DJECA U SUKOBU SA ZAKONOM

4 DJECA U SUKOBUSA ZAKONOM

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

96 97


Potpisivanjem Konvencije o pravima djeteta, te donošenjem Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, u Bosni i Herce-

govini su se stvorili značajni preduslovi za promjenu politika u postupanju sa djecom koja su u sukobu sa zakonom. Konvencija o pravima djeteta propisuje zaštitu inte-resa djeteta prije svega. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku uređuje posebna pravila postupanja prema djeci u sukobu sa zakonom, mlađim punoljetnicima, djeci žrtvama i svjedocima. Po pravilima koje definiše ovaj Zakon, dužni su postupati sudovi, tužilaštva, policija, centri za socijalni rad, škola, porodica i svi drugi agensi (prenosnici, faktori) procesa socijalizacije. Za-kon o maloljetnicima, kako se skraćeno naziva u svakodnevnom govoru, predstavlja lex specialis derogat legi generali.

Ko su djeca u sukobu sa zakonom

Formalno-pravno gledano, dijete u sukobu sa zakonom je dijete koje je do svoje navršene osamnaeste godine života, došlo u kontakt sa krivičnopravnim siste-

mom činjenjem krivičnog djela ili postojanjem osnovane sumnje o činjenju krivičnog djela zbog kojeg je dijete, odnosno maloljetnik, osumnjičen, optužen ili osuđen za krivično djelo.

Korištenje termina dijete u sukobu sa zakonom je novijeg datuma. Ranije se u stručnoj javnosti za djecu u sukobu sa zakonom, koristio termin maloljetni prestupnik, maloljetni delinkvent, a u literaturi se često govori o asocijalnim, antisocijalnim, problematičnim, rizičnim i socijalno-patološkim ponašanjima djece i mladih. Bez namjere da definišemo svaki od navedenih termina, njihove međusobne razlike i ulazimo u semantičke nejasnoće i terminološke konfuzije, stručnjacima savjetujemo korištenje termina djeca u sukobu sa zakonom. Njegovom upotrebom u pravnoj praksi podržava se humanistički pristup djeci i mladima, te se sprječava njihova diskriminacija i stigmatizacija.

Vrlo često u praksi korišteni termin dijete u riziku nema svoju formalno-pravnu definiciju. Sa socijalno-psihološkog aspekta, dijete u riziku je dijete u čijem procesu socijalizacije je usljed međusobnog djelovanja faktora socijalizacije došlo do manifestovanja indikatora rizika koji nepovoljno utiču na razvoj djetetove ličnosti i usvajanje prosocijalnih ponašanja.

Stručnjaci koji rade sa djecom trebaju praviti razliku između djece u riziku i djece u sukobu sa zakonom bez obzira što ponekad situaciju rizika i stvarno dolaženje u sukob sa zakonom veže samo tanka nit. Dijete u riziku, nikada ne mora da dođe u sukob sa zakonom, dok će dijete u sukobu sa zakonom, u većini slučajeva,

prethodno biti atribuirano kao dijete u riziku. Međutim, u praksi nije nepoznata situacija u kojoj dijete koje je u sukobu sa zakonom, nikada ranije nije prepoznato kao dijete u riziku, što svakako ne znači da faktori rizika nisu bili manifestovani, već se prije radi o tome da nisu bili pravovremeno prepoznati. Okruženje u kojem živimo je s jedne strane sklono da indikator rizika ne uočava pravovremeno ili da ga smatra prolaznim, dok sa druge strane, postoji sklonost ka prebacivanju odgovornosti, stigmatizaciji djece u riziku, označavanju djece kao outsider-a ili žrtava sistema, lošeg roditeljstva i loših prilika. Ovakva shvatanja nisu stručna i profesionalna. Djeca u riziku i djeca u sukobu sa zakonom zahtjevaju maksimalnu profesionalnu angažovanost jer sama nisu spremna za rješenje problema, kao ni bilo koja druga djeca.

Holistički pristup djeci u sukobu sa zakonom

Kada psiholog, stručni savjetnik ili saradnik u pravosudnoj instituciji ima za ko-risnika usluga dijete, koje je u sukobu sa zakonom, primarni cilj njegovog rada,

treba da bude sveobuhvatno razumijevanje i objašnjenje djetetovog ponašanja.

Grafik 3. Šematski prikaz stručnog pristupa djeci u sukobu sa zakonom

Razumjeti i objasniti ponašanje koje je u sukobu sa zakonom, znači sagledati širok spektar uslova u kojima se odvijao i odvija proces socijalizacije djeteta i uticaja faktora socijalizacije na ličnost i ponašanje djeteta. Na taj način obezbjediće se puna podrška pravosuđu u procesu odlučivanja i zaštititi interese djeteta, a poštovaće se i princip srazmjernosti koji je definisan zakonima o djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini.

DIJETE U SUKOBUSA ZAKONOM

IDENTIFIKOVATI FAKTORE RIZIKA

POTENCIJAL ZA TRETMAN

RAZUMIJETI

LIČNOST/SREDINA

OBJASNITI

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

98 99


Socijalizacija djece

Dijete rođenjem postaje član porodice i društvene zajednice. Ono ne bira svoje roditelje i okruženje u kojem će rasti i razvijati svoje urođene potencijale.

Rođenjem započinje proces primarne socijalizacije djeteta, a sve je više i empirijskih provjera o započinjanju procesa socijalizacije još u intrauterinom periodu. U periodu primarne socijalizacije, dominantan faktor uticaja na vaspitanje, rast i razvoj djeteta imaju roditelji i članovi djetetove primarne porodice. Period primarne socijalizacije traje do perioda adolescencije, ali dominacija uticaja porodice na socijalizaciju djece traje do perioda ranog školskog uzrasta. Od tog perioda uticaj porodice kao dominantnog faktora počinje da slabi, u početku slabije, a kasnije sve intenzivnije. Veliki broj psihologa smatra, a i psihološka praksa pokazuje da upravo taj period života ostavlja trajan pečat na djetetov razvoj, usvajanje socijalnih vrijednosti, moralnosti i ponašanja. Stoga će se psiholozi uvijek interesovati za period primarne socijalizacije djeteta i dovoditi ga u vezu sa ponašanjem djeteta ili odraslog čovjeka u njegovoj kasnijoj životnoj dobi.

Polaskom u školu (ili već u starijoj grupi u vrtiću), započinje period sekundarne socijalizacije, odn. period u kojem dominantan uticaj porodice počinje da se prepliće sa uticajem drugih faktora, u prvom redu vršnjaka i škole, a zatim i šire društveno-kulturne sredine, te sredstava informaciono-komunikacione tehnologije (internet, računarske igrice, televizija i sl.). Period sekundarne socijalizacije traje do kraja života, a najintenzivniji je u periodu adolescencije. Uslovi u kojima se odvijao proces rane socijalizacije djeteta, način na koji je sprovođen, pretvara se u dječije iskustvo i priprema dijete za uticaje i socijalno učenje u periodu sekundarne socijalizacije. Period primarne socijalizacije priprema dijete za život u društvu i okolnostima u njemu. U periodu sekundarne socijalizacije, dijete počinje da stvara vlastiti socijalni krug i svakim novim iskustvom ga obogaćuje.

Pretpostavimo sljedeći scenario:

Dvogodišnji dječak, radoznalo počinje da istražuje svijet oko sebe. Interesantna mu je utičnica na zidu pored njegovog kreveta. Prvo što će uraditi djete, jeste da će svojim prstićima istražiti svijet oko sebe - stavit će prst u utičnicu. Roditelj će odreagovati sa oštrim Ne!, te će iz najbolje namjere, straha za bezbjednost djeteta, ali i zbog vlastitog straha da se ista radnja ne ponovi, udariti dijete po ruci ili guzi. Dijete će se vjerovatno rasplakati, zbog povišenog glasa roditelja i fizičke boli, ali njegova radoznalost time neće prestati. Utičnica će i dalje biti privlačna za njega, a radnja će se ponoviti. Dijete na ovom uzrastu nije u mogućnosti da shvati vezu između uzroka i posljedice, te neće razumjeti zašto ga roditelj verbalno ili fizički kažnjava, ma koliko god se roditelju čini-lo da dijete shvata ozbiljnost situacije. U slučaju ponavljanja kažnjavajućeg vaspitnog

stila roditelja, dijete s jedne strane uči nasilno ponašanje, a sa druge strane uči da je ono podrazumijevano. Iz tog razloga je moguće da u kasnijem ponašanju dijete usvoji nasilno ponašanje prema drugima, te kada mu drugo dijete oduzme igračku odmah i udari drugo dijete ili suprotno, da dozvoli da ga druga djeca udaraju, jer je i sam navikao na to. Tako djeca uče nasilna ponašanja ili da tolerišu nasilje drugih.

Ono što je prihvatljivo kao vaspitni stil roditelja za dvogodišnje dijete, jeste da svojim roditeljskim umjećem i vještinom, roditelj usmjeri dječiju radoznalost na siguran stimulus, te da fizički zaštiti utičnicu, kako bi osigurao bezbjednost djetetu. Situacija sa utičnicom omogućava djetetu sticanje iskustva. Od reakcije odraslih zavisi kakvo će njegovo iskustvo biti, prijatno/neprijatno, poučno ili ne.

Iako, mnogi savremeni roditelji znaju da je fizičko kažnjavanje djece, neprimjeren i neučinkovit način vaspitanja, izostaje motivacija za promjenom. Stručnjaci su dužni da zaštite dijete od fizičkog kažnjavanja, da edukuju roditelje i preduzmu sve mjere kako se ne bi ponavljalo fizičko i druge vrste neprimjerenog kažnjavanja djece.

Faktori rizika u procesu socijalizacije djece

Ukoliko se proces socijalizacije djece odvija u povoljnim i stimulativnim uslovima, ukoliko se adekvatno zadovoljavaju njegove potrebe, dijete će razvijati sigurne obrasce ponašanja, te će dobiti priliku za razvoj svojih potencijala i mogućnosti. Suprotno, ukoliko su uslovi socijalizacije nepovoljni, ispunjeni nekontrolabilnim životnim događajima, stvaraju se nepovoljne okolnosti, koje negativno utiču na razvoj sigurnih obrazaca ponašanja. Nažalost, dijete, u većini slučajeva, nema mogućnost uticaja da djeluje na faktore socijalizacije i životne okolnosti. Dijete nije odgovorno za roditeljsku nebrigu, njihovu nezaposlenost ili međusobne konflikte, ponašanje druge djece, vaspitačica i učiteljica. Ono ne može uticati na prilike u društvu, kulturi, ekonomiji i politici. Ono je samo biće koje pripada porodici u koju je ušao rođenjem, član društvene zajednice, koju su za njega drugi birali. Djeca i mladi će na nepovoljne uslove socijalizacije reagovati određenim ponašanjem ili simptomima, koje nažalost ne moraju uvijek biti prepoznatljivi i jasni nama odraslima. Reakcije djece i mladih uvijek odražavaju njihove potrebe, a sama djeca ih često ne mogu shvatiti i razumjeti. Zbog toga je veoma važno pravovremeno prepoznati moguće faktore rizika za društveno neprihvatljivo ponašanje mladih, te pravovremenim stručnim reakcijama, spriječiti sukobljavanje djece sa zakonom. Nažalost, praksa pokazuje da roditeljske vještine i profesionalni kapaciteti nerijetko ostaju pobjeđeni pred djelovanjem faktora rizika nad djecom.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

100 101


Primjer:

Damir ima 8 godina. Učenik je drugog razreda osnovne škole. Živi sa bakom i ma-jkom, koja povremeno odlazi u inostranstvo radi posla. Roditelji su razvedeni i nemaju međusobno dobru komunikaciju. Otac živi u istom gradu, povremeno viđa Damira, a u skladu sa odlukom o posjetama Centra za socijalni rad.

Već od samog početka prvog razreda, Damir dolazi u sukob sa drugom djecom, prvenstveno dječacima, a zatim i djevojčicama. Sukob se ogleda u udaranju djece, prijetnjama, zadirkivanju, psovanju. Ovakvo ponašanje se posebno ispoljava prema jednom dječaku, koji ubrzo počinje da izbjegava školu, traži od majke da ga prati, da ga ne ostavlja u školi, zbog čega majka prijavljuje problem učiteljici. Učiteljica je odreagovala na način da je obavila razgovor sa roditeljima, rekla jasno da se takva ponašanja neće tolerisati, te sazvala roditeljski sastanak na kojem su bili prisutni i Damirovi roditelji. Roditelji na roditeljskom sastanku nisu govorili. U neformalnom razgovoru, otac je učiteljici rekao da nema uticaj na djete, jer sa istim ne provodi dovoljno vremena. Majka je pomenula da je dijete bilo izloženo nasilju druge djece u vrtiću i da su ga roditelji savjetovali da se brani. Do kraja prvog razreda Damir je došao u sukob sa većinom djece u razredu, a djeca su sve učestalije učiteljici prijavljivala njegovo ponašanje.U drugom razredu se nastavlja Damirovo agresivno ponašanje. Roditelji zahtijevaju odgovore, neki žele da djecu ispišu iz tog razreda, dok drugi zahtijevaju da se isti premjesti u drugi razred. Uključuje se pedagoško-psihološka služba škole.Majka u međuvremenu počinje da živi sa partnerom. Damir živi sa njima u zajednici. Nakon škole ide u dnevni boravak. Jedan dan nakon završetka škole umjesto u dnevni boravak, Damir, odlazi iz dvorišta škole sa drugom i luta po ulicama. Poslije podne je pronađen (3 sata nakon škole), učiteljica je otkrila moguć nestanak i organizovala traženje djeteta, te je obavjestila majku. Ubrzo zatim se dešava da mu jedan dječak u razredu uzvraća udarac i nanosi povredu. Vremenom se djeca više ne obraćaju učiteljici za pomoć i sve učestalije ne prijavljuju nasilje. Damir, svoje agresivno ponašanje ispoljava i na školskim odmorima, te počinje biti nasilan i prema djeci u drugim razredima. Pedagog i psiholog u školi često dolaze u razred i obilaze Damira, te razgovaraju sa djecom o njegovom ponašanju.

Pitanja za diskusiju:

1. Koje faktore rizika identifikujemo?2. Mogu li se identifikovati potrebe iz kojih proizilazi djetetovo ponašanje?3. Postoje li potrebni kapaciteti faktora socijalizacije (roditelja, škole)?

Faktore socijalizacije dijelimo na opšte i posebne. U opšte faktore socijalizacije spadaju: klasni uslovi života i rada, kultura društva, sistem vrijednosti, sredstva masovnih komunikacija, religijska, nacionalna i etnička pripadnost, ekonomsko-materijalno stanje i drugi. U posebne faktore spadaju: porodica, škola i vršnjačka grupa.

O mnogim opštim faktorima socijalizacije najviše podataka dobijamo iz socijalne anamneze djece, koju u praksi za potrebe daljeg postupanja sa djecom pripremaju službe centara za socijalnu zaštitu ili stručnjaci kroz informativne razgovore sa roditeljima i starateljima djece. Prema socijalno-psihološkim istraživanjima (Obretković, Hošek, Momirović, 1998; Hošek, Momirović, 1998a, 1998b) opšti faktori socijalizacije, sami po sebi, nisu dovoljni da bi objasnili društveno neprihvatljiva i socijalno-patološka ponašanja mladih. Oni se mogu shvatiti kao opšti okvir, odnosno pogodno tlo za razvoj i nadogradnju osobina ličnosti, njenih potencijala i ponašanja, ali ne i kao direktne poveznice. Prema tome, opšti faktori socijalizacije djece bez dovođenja u vezu sa posebnim faktorima, nisu dovoljan faktor nastanka prestupničkog ili kriminalnog ponašanja mladih. Drugačije rečeno, iako svi živimo u siromašnoj, ekonomski nerazvijenoj zemlji sa kritički visokom stopom nezaposlenosti i neidealnim uslovima obrazovanja, ne ispoljavaju sva djeca ponašanja koja su u sukobu sa zakonom.

Na ovom mjestu ćemo se posvetiti faktorima koji predstavljaju povećan rizik za sukobljavanje djece sa zakonom, i na koje stručnjaci u praksi trebaju obratiti posebnu pažnju kada razumjevaju, objašnjavaju i predviđaju dječije ponašanje.

Primjer:

Slučaj A: Kosta ima 14 godina, učenik je osnovne škole. Prije 2 godine doselio se iz manjeg grada u veći, jer su njegovi roditelji smatrali da će u većem gradu postojati i veće šanse za poboljšanje finansijske situacije porodice. Otac radi niskokvalifikovane poslove, a majka je još uvijek u potrazi za poslom. Povremeno čisti i održava higijenu u zgradama. U odnosu na prijašnje, ekonomsko stanje porodice se poboljšalo. Kosta nije naišao na prihvatanje od strane vršnjaka u novom razredu, ali je i sam povučene prirode. Nekoliko puta su mu od strane učenika, upućene uvrede na račun njegovog pri-jašnjeg mjesta boravka. Svoje slobodno vrijeme pretežno provodi u gledanju televizije i lutanju naseljem bez naročitog cilja. U zadnje vrijeme, često svraća u PC igraonicu. Od roditelja, bez njihovog znanja uzima manje iznose novca i troši ih u igraonici. Novac koji mu roditelji daju za školu, troši u igraonici. Tamo je upoznao nekoliko drugara. U nekoliko navrata je pitao prolaznike da mu daju novac, jer je gladan, a potrošio ga je na igranje igrica. Njegove vještine u igranju igrica su dobre i uživa u tome.

Slučaj B: Mario ima 14 godina, učenik je osnovne škole. Prije jednu godinu se sa roditeljima doselio u veći grad, jer su roditelji smatrali da će mu to dati bolju šansu za nastavak obrazovanja. Roditelji su visokoobrazovani, zaposleni, a porodica ima dobre materijalne i stambene prilike. Mario nije naišao na prihvatanje od strane vršnjaka u razredu, ali je i sam povučene prirode. U svlačionici škole je čuo, kako nekoliko vršnjaka u razredu na uvrjedljiv način komentarišu da je „seljak”, koji je došao iz provincije. Svoje slobodno vrijeme pretežno provodi u igranju igrica. U zadnje vrijeme, često svraća u PC igraonicu. Svoj džeparac troši na igranje igrica u igraonici. Roditeljima ne govori gdje

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

102 103


provodi vrijeme i da troši džeparac umjesto na užinu, na igranje igrica u igraonici. U dva navrata je rekao roditeljima da mu je potreban novac za humanitarnu akciju u školi, ali ih je potrošio da plati igranje igrica novim drugarima koje je upoznao.

Pitanja za diskusiju:

1. Koja potreba djece je primarno izražena u opisanim slučajevima?2. Na koje načine djeca zadovoljavaju potrebu? Koji su alternativni,

prihvatljivi načini zadovoljenja potrebe?3. Kakva je veza između materijalnog stanja porodice, potrebe djece i nji-

hovog ponašanja?4. Šta stručnjak treba da savjetuje djetetu i roditeljima?

Faktori rizika u procesu socijalizacije djece koji dovode do sukoba sa zakonom najčešće se nalaze u dinamičkom djelovanju porodice, škole i vršnjačke grupe, kao i načinu provođenja slobodnog vremena djece (Grafik 4).

Grafik 4. Osnovni faktori (agensi, prenosnici) socijalizacije

U svakom od primarnih faktora, potrebno je pronaći one koji su rizični za razvoj i nastanak ponašanja koje je u sukobu sa zakonom. Evo, na koje faktore rizika, stručnjak treba da obrati posebnu pažnju.

Faktori rizika u porodici na koje treba obratiti pažnju kod djece u sukobu sa zakonom:

• Neadekvatnost roditeljske (starateljske) brige i odsustvo nadzora sa posebnim naglaskom na identifikovanje mogućeg zanemarivanja i zlostavljanja djece;

• Neprimjereni roditeljski (starateljski) potencijali za brigu o djetetu;• Narušen kvalitet i kvantitet interpersonalnih odnosa u porodici (nedostatak bli-

skosti, porodica ne učestvuje zajedno u porodičnim aktivnostima);• Loša socijalno-psihološka klima u porodici (toplina porodičnih odnosa);• Nedostatak kvalitetne komunikacije između članova porodice (nedostatak otvo-

renog odnosa i povjerenja);• Porodična pravila i granice odgovornosti nisu uspostavljeni;• Prisutnost, učestalost i intenzitet fizičkog kažnjavanja djece;• Prisutnost socijalnopatoloških pojava među članovima porodice (npr. alkoholi-

zam, nasilje, prostitucija, korištenje droga, pokušaj samoubistva);• Prisutnost duševnih i drugih oboljenja među članovima porodice;• Gubici u porodici i drugi porodični stresori;• Loše materijalno-stambene prilike u porodici.

Faktori rizika u školi na koje treba obratiti pažnju kod djece u sukobu sa zakonom:

• Neredovnost u izvršavanju školskih obaveza;• Neopravdanost izostajanja sa nastave, kašnjenje na časove, navođenje neprim-

jerenih i nepotkrepljenih izgovora;• Nepoštovanje školskih pravila i nepreuzimanje odgovornosti, kažnjavanje od

strane nastavnika i sniženo vladanje učenika;• Nedostatak motivacije za učenjem i školskim postignućem;• Naglo slabljenje školskog uspjeha;• Konfliktan ili indiferentan odnos između učenika i nastavnika;• Neprihvaćenost i odsustvo podrške od strane učenika i nastavnika;• Učešće u školskim aktivnostima;• Teškoće u savladavanju nastavnog gradiva;• Nedolaženje roditelja na informativne i roditeljske sastanke, naročito neo-

dazivanje pozivu škole.

Faktori rizika u vršnjačkoj grupi na koje treba obratiti pažnju kod djece u sukobu sa zakonom:

• Druženje sa vršnjacima u sukobu sa zakonom ili djecom u riziku;• Prekid ili slabljenje ranijih prijateljskih veza;• Druženje sa djecom starijeg uzrasta (naročito tri i više godina);• Doživljen bilo koji vid nasilja od strane vršnjačke grupe i učešće u nasilju;• Promjena mjesta stanovanja odnosno česte promjene vršnjačkih grupa.

FAKTORI

PORODICA

SLOBODNOVRIJEME

ŠKOLAVRŠNJACI

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

104 105


Način provođenja slobodnog vremena kao faktor rizika:

• Skitnja, lutanje ulicama, naseljem i gradom bez određenog cilja;• Nedostatak zainteresovanosti za određene aktivnosti i hobije;• Dokoličarenje;• Provođenje vremena u kafićima, kladionicama i PC igraonicama; • Učešće u navijačkim grupama;• Kasno dolaženje noću kući (neprimjereno vrijeme za uzrast djeteta);• Nezainteresovanost za učešće u konvencionalnim aktivnostima (školske i

sportske sekcije).

Upoznavanje sa faktorima rizika koji su doveli do ponašanja u sukobu sa zakonom koristiće stručnom savjetniku da iznese mišljenje o cjelishodnosti pokretanja postupka i/ili adekvatnoj vaspitnoj preporuci.

Interakcija između faktora rizika

Psihološka praksa odavno je prepoznala navedene faktore rizika. Međutim, veoma često faktori rizika su međusobno isprepleteni u svom djelovanju, te ne pružaju jasnu sliku uzročno-posljedičnih odnosa. Iako se porodica smatra najodgovornijom za ponašanje djece, nekada drugi faktori rizika mogu imati odlučujuću ili potkrepljujuću ulogu u nastajanju ponašanja, koje je u sukobu sa zakonom. Stručni savjetnici i saradnici u pravosuđu trebaju da sagledaju djelovanje svakog identifikovanog rizika, odnosno da obrate pažnju na uzrast djeteta u vremenu djelovanja faktora rizika, njihovu dužinu trajanja, intenzitet i učestalost dešavanja. Takođe je veoma važno da stručnjaci imaju savjetodavnu ulogu u sagledavanju međusobnog dejstva svih faktora rizika, predlaganju mjera i odlučivanju o budućnosti djece.

Faktori rizika predstavljaju za dijete stresno životno iskustvo. Psihološki potporni sistem djece nije spreman da pruži zrele odgovore na stresore. Djeca se adaptiraju na stresore na sebi svojstvene načine. Njihovi načini savladavanja stresa i mehanizmi odbrane ličnosti su svojstveni njihovom razvojnom dobu i prethodnim iskustvima. Djelovanje faktora rizika se pretače u dječija iskustva, koja neposredno oblikuju njegove osobine ličnosti i emocionalna stanja, te se odražavaju na različita socijalna ponašanja.

Svako djete je individua za sebe, neponovljiva u univerzumu. Na iste nepovoljne životne okolnosti i stresore, svako dijete će reagovati na sebi svojstven način. Stručnjaci trebaju podržavati humanistički i individualistički pristup svakom djetetu. Etiologiju (uzroke) ponašanja djece u sukobu sa zakonom potrebno je sagledati iz svih uglova. Odlučno treba izbjegavati bilo kakvu kategorizaciju, tipifikaciju i poistovjećivanje naizgled sličnih životnih okolnosti i djece u sukobu sa zakonom.

Pažljivo prikupljene informacije o faktorima rizika omogućavaju stručnjaku: • da razumije i objasni ponašanje djeteta, • da sačini kvalitetan izvještaj za potrebe suda i tužilaštva, • da predloži učinkovitu alternativnu i vaspitnu mjeru, • da kreira ili predloži individualni plan brige za dijete, • da podstakne intersektorsku saradnju i • da ostvari uslove za argumentovanu predikciju ponašanja djeteta u budućnosti i

efikasnu rehabilitaciju i socijalnu reintegraciju.

Uticaj faktora socijalizacije oblikuje djetetove urođene potencijale, ličnost, soci-jalni i emocionalni razvoj, što se manifestuje kroz djetetovo ponašanje.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

106 107


Objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom

Dijete koje raste i provodi vrijeme uz nedovoljnu brigu i nadzor roditelja, neće u dovoljnoj mjeri zadovoljiti svoju potrebu za ljubavlju i pripadanjem, neće ostvariti

pun kapacitet svojih urođenih potencijala ili će oni možda ostati neprimjećeni. Iako najčešće dijete neće nalaziti uzrok svojih problema u roditeljskom ponašanju, ono će ipak iskusiti odsustvo podrške, formirati stavove o sebi kao nedovoljno dobrom ili vrijednom, zbog čega neće biti srećan, a potvrdu sopstvene efikasnosti može potražiti u agresivnom ponašanju prema drugima ili samom sebi. Na taj način će pažnju drugih usmjeriti ka sebi i poslati signal upozorenja drugima da su njegove potrebe za sigurnošću, podrškom, pripadanjem i ljubavlju nezadovoljene. Ovo je samo jedan od mnoštva primjera koji mogu biti objašnjeni uticajem socijalizacije na ponašanje djeteta.

Grafik 5. Hipotetički model generisanja ponašanja djeteta u sukobu sa zakonom

Teorijski koncepti koji objašnjavaju ponašanja djece u sukobu sa zakonom

U naučnoj i stručnoj literaturi, nailazimo na mnoga objašnjenja prestupničkog, kriminalnog i društveno neprihvatljivog ponašanja djece i mladih. Teorijski koncepti koji objašnjavaju ponašanja koja su u sukobu sa zakonom se razlikuju po tome da li prednost daju faktorima sredine ili ličnosti djeteta, odnosno na koje faktore rizika usmjeravaju pažnju u objašnjenju.

Sociološke teorije fokus u objašnjenju ponašanja u sukobu sa zakonom najčešće traže u siromaštvu, nezaposlenosti, klasnoj pripadnosti, obliku državnog uređenja i drugim odlikama društvenih zajednica. Psihološke i socijalno-psihološke teorije ponašanje djece i mladih objašnjavaju usmjeravajući se na ličnost djeteta, njegovu vezu sa socijalnom sredinom i načine djelovanja faktora (prenosnika) socijalizacije na dijete. Dok sociologija objašnjenje prestupničkog i kriminalnog ponašanja traži u društvu, psihologija se interesuje za ličnost djeteta i vezu sa faktorima socijalizacije, ali i nasljednim faktorima. Britanski psiholog Ajzenk (Eysenck, 1998) je bio uvjeren, što je u nekoliko navrata i empirijski pokazao da ključni odgovor na rješavanje problema prevencije, tretmana i resocijalizacije prestupništva i kriminalnog ponašanja leži u psihološkoj nauci i njenoj praktičnoj primjeni. Prema ovom autoru (Eysenck, 1998), psihologija ima ključnu ulogu u proučavanju kriminalne ličnosti i razumijevanju kompleksnih odnosa između urođenih potencijala i uticaja procesa socijalizacije na razvoj ličnosti. Na ovom mjestu ćemo pomenuti samo neke od teorijskih shvatanja, često navođenih u staroj, ali i savremenoj literaturi, a koja mogu biti korisna profesionalcima, da objasne ponašanja djece u sukobu sa zakonom. Polazimo od jedne poznate, zanimljive, stare sociološke teorije, cijeneći da je veoma korisna u prilikama društvene stvarnosti koja nas okružuje, dok će drugi pomenuti koncepti biti socijalno-psihološki, čisto psihološki ili psihološko-kriminološki.

Teorija anomije

Sociolog Dirkem (Durkheim, 1973, 1974) je objašnjenje ponašanja djece u suko-bu sa zakonom pronalazio u stanju društvene anomije. Takvo stanje je determinisano ekonomskim krizama, ali i naglim ekonomskim prosperitetima, a posebno je svojstve-no društvima pogođenim ratom i društvima u tranziciji.

Stanje društvene anomije je stanje u kojem dominira odsustvo reda i organizacije, a prisutna je normativna konfuzija. To je stanje u kojem društvo gubi svoje regulatorske funkcije nad pojedincem, usljed čega pojedinac ostaje prepušten sam sebi, bez potrebne socijalne kontrole. Anomija produkuje nered u funkcionisanju društvene zajednice, slabi pozitivne socijalne, moralne vrijednosti i društvene norme koje regulišu ponašanje pojedinca. Stanje anomije može biti prolazno, povremeno, vezano za određeni period u razvoju društva, ali i trajna odlika neke društvene zajednice.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

108 109


Ukoliko stanje anomije u društvu ima neprolazan karakter, postoji prijetnja da anomija kao stanje društva dobije oblik kolektivne svijesti. Ovakvo stanje u društvu najviše pogađa populaciju mladih, koja treba da donese važne životne odluke u anomičnim društvenim prilikama. Istraživanja o stanju anomije u Bosni i Hercegovini (Radetić-Lovrić, 2011) govore da je više od 85% populacije mladih mišljenja da žive u anomičnom stanju društva.

Sztompka (1996) otkriva da je pasivizam, povlačenje iz učešća u javnom životu, bijeg u zatvoreni svijet porodice, prijatelja, radne grupe ili dobrovoljne organizacije, najčešći i tipičan način reagovanja na društvenu anomiju. Upravo se ovakvim, pasivnim načinom reagovanja na anomiju, prema shvatanju Sztompke (1991, 1993) naglasak stavlja na izgradnju individualnog povjerenja čime se pokušava nadoknaditi izgubljeno i potrebno povjerenje pojedinca u društvene institucije. Ovakav vid ophođenja prema anomičnim društvenim prilikama sprječava svjesno i progresivno političko ponašanje, podstiče neuključivanje u socijalne tokove, izgrađuje nostalgičnost prema starom društvenom sistemu, usporava socijalne promjene i vodi ka porastu socijalnopatoloških pojava, prestupničkog i kriminalnog ponašanja među mladima.

Međutim, još su odavno mnoga socijalno-psihološka istraživanja pokazala da na primjer socijalno-ekonomski status porodice i anomičnost društva nema presudan uticaj na prestupničko ponašanje kod mladih, već da značajniju vezu sa prestupničkim ponašanjem kod mladih imaju porodična atmosfera, neadekvatni vaspitni stilovi, roditeljski nadzor i kontrola, te komunikacija na relaciji djece i roditelja, kao i socijalna podrška od strane roditelja, nastavnika i vršnjaka (Petrović & Radovanović, 1977; Obretković, Hošek, Momirović, 1998; Hošek & Momirović, 1998a, 1998b; Lovrić, 2006; Radetić Lovrić, 2011). Takođe, praksa svjedoči o tome da djeca u sukobu sa zakonom potiču kako iz siromašnih, tako i iz bogatih porodica, da svi živimo u anomičnom društvu, ali nisu sva djeca u sukobu sa zakonom. Zaključci istraživanja o uticaju anomičnog društva na ponašanja djece i mladih idu u pravcu posrednog uticaja anomije. Tačnije, anomija generiše nepovoljne uslove socijalizacije, ali sama po sebi nije direktno vezana za nastanak društveno neprihvatljivih ponašanja. Tako se nauka i praksa više oslanja na psihološka i socijalno-psihološka, a u novije vrijeme i neuro-psihološka objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom. Dakle, socijalni faktori, sami po sebi, bez upliva psiholoških faktora ne mogu pružiti valjana objašnjenja prestupničkog i kriminalnog ponašanja mladih.

Teorija socijalnog učenja

Teorija socijalnog učenja polazi od objašnjenja da se svako ponašanje uči u interakciji ili posmatranjem ponašanja drugih koji predstavljaju određene modele, odnosno uzore ponašanja. Prema autoru ove teorije, Banduri (1977), agresivno ponašanje se uči posmatranjem (vikarijskim učenjem) agresivnog ponašanja druge osobe, koje se potkrepljuje nagradama ili kaznama. Na primjer, ukoliko dječak posmatra

kako otac verbalno zlostavlja majku, a ujedno posmatra i kako majka ne pruža otpor i ostaje bespomoćna na takvo ponašanje oca, koje ostaje nekažnjeno, dječak socijalno uči takav oblik ponašanja. Ponavljanje posmatranja takvog ponašanja omogućava i njegovu jaču fiksaciju. Slično objašnjenje se koristi i kod objašnjenja uticaja agresivnih kompjuterskih igrica na ponašanja kod djece. Virtuelni svijet, kognitivno nezreloj djeci predstavlja slike agresivnog ponašanja, dok ujedno kompjuterski animirani likovi bivaju nagrađeni bodovima ili prelascima na više nivoe igre za brutalne pobjede koje postižu. Socijalno učenje je naročito snažno u vršnjačkim grupama, jer socijalna podrška i prihvaćenost od strane grupe predstavlja pozitivni stimulus za prihvatanje određenog ponašanja. Isto tako, neprihvatanje vršnjaka i odsustvo podrške, ne zadovoljava potrebu djeteta za prihvaćenošću od strane grupe i nepovoljno utiče na sliku djeteta o sebi. Teorija socijalnog učenja može biti veoma korisna u objašnjenju djelovanja mnogih faktora rizika u porodici, vršnjačkoj grupi i školi.

Teorija socijalne veze i samokontrole

Prema ovoj teoriji, prestupničko ponašanje nastaje kao rezultat slabljenja ili prekida veze između pojedinca i društva, posebno značajnih drugih (roditelja, vršnjaka). Prema Hirshiju, autoru ove teoriji, postoje četiri osnovna elementa socijalne veze, a to su: privrženost (odanost) drugima, povjerenje u socijalne institucije, vjerovanje u konvencionalne vrijednosti i norme društva i učešće u konvencionalnim aktivnostima (Hirschi, 1969, 2004). Svi elementi socijalne veze (kontrole), su prema empirijskim provjerama u pozitivnoj vezi sa konformizmom (Hirschi & Gottfredson, 2001; Pratt & Cullen, 2000). Mladi koji su privrženi svojoj porodici, koji učestvuju u konvencionalnim aktivnostima u školi i društvenoj zajednici (npr. školske sekcije, sport), koji se druže sa vršnjacima prosocijalnog ponašanja nemaju naglašene tendencije ka prestupničkom i kriminalnom ponašanju. Ukoliko navedeni elementi slabe ili su prekinuti, tendencija ka društveno neprihvatljivom ponašanju i ponašanju u sukobu sa zakonom se povećava. Zbog toga je važno identifikovati faktore rizika koji se odnose na elemente socijalne veze, i uvažiti ih pri kreiranju individualnih planova brige za djecu. Istraživanja rađena kod nas su pokazala da mladi koji ne učestvuju u školskim i sportskim aktivnostima imaju povišenu tendenciju ka društveno neprihvatljivim ponašanjima (Lovrić, 2006). Upravo su i zakonom predviđene vaspitne mjere za djecu u sukobu sa zakonom podržane ovim teorijskim konceptom, te ih je važno identifikovati prilikom iznošenja mišljenja u pogledu vaspitnih preporuka.

Teorije socijalnog interakcionizma

Teorije socijalnog interakcionizma prestupničko i kriminalno ponašanje mladih objašnjavaju socijalnom interakcijom između djeteta koje ispoljava društveno nedozvoljeno ponašanje (ili ponašanje u sukobu sa zakonom) i onih koji ga tako definišu. Od tog shvatanja polazi Beker (Becker, 1974) u teoriji etiketiranja, naglašavajući da devijantnost ne leži u samom djelu, već u interakciji između počinioca krivičnog djela

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

110 111


i onih koji to djelo etiketiraju kao devijantno. Na ovaj način pažnja se usmjerava na samu reakciju sredine, a ne na ponašanje djeteta. Kao primjer, tom objašnjenju navodi se da vršnjačko nasilje počinjeno od strane djece koja pripadaju bogatim porodicama češće biva okarakterisano kao prolazno, karakteristično za doba sazrijevanja, dok isto takvo ponašanje djece koja dolaze iz siromašnih porodica, čiji roditelji nisu društveno uticajni, biva okarakterisano kao devijantno, te se učestalije sankcioniše. Prema Beke-ru (Becker, 1974), takve društvene reakcije imaju za posljedicu da društveno neprihvatljivo ponašanje, postaje i glavno obilježje djeteta za sve one koji su u interakciji sa njim, te svi drugi svoja ponašanja i stavove prilagođavaju tome. U razredima su djeci poznati tzv. „dežurni krivci” ili „žrtveno janje”, oni koji su zbog nekog svog nedoličnog ponašanja bili okarakterisani kao devijantni, nepristojni, loši i bez obzira na kasnije ponašanje nisu uspjeli da skinu dobijenu stigmu, što za posljedicu ima da se i samo dijete počne doživljavati kao devijantan, kao loš, te da postaje žrtva Pygmalionovog efekta.Zbog takvih zapažanja o procesu socijalizacije djece u sukobu sa zakonom, Lemetra je devijantnost podijelio na primarnu i sekundarnu. Primarna faza je ona koja ostaje neopažena, odnosno ono ponašanje u sukobu sa zakonom koje je neprimjeće-no od strane sredine ili koje nije okarakterisano kao devijantno. Odsustvo reakcije sredine omogućava pojedincu da racionalizuje svoje ponašanje ili da ga koriguje u društveno poželjnom smjeru. Na taj način slika o sebi, djeteta u sukobu sa zakonom, ostaje nepromjenjena. Drugi tip ili faza devijacije je sekundarna, a nastaje kao rezultat društvene reakcije i javne identifikacije djeteta kao devijanta. Kada ponašanje djeteta u sukobu sa zakonom bude okarakterisano kao neprihvatljivo i kada ga sredina osu-di, odbaci i degradira zbog takvog ponašanja, samo dijete se identifikuje sa takvom društvenom reakcijom, mijenja sliku o sebi i prihvata ulogu prestupnika. Dijete svoje ponašanje oblikuje u skladu sa društvenom reakcijom i koristi ga kao oruđe u odbrani i prilagođavanju na ulogu prestupnika, djeteta u sukobu sa zakonom.

Još odavno su autori (Cloward & Ohlin, 1961) naglasili važnost etiketiranja za udruživanje maloljetničkih bandi i stvaranje supkultura koje su u konfliktu sa opšteprihvaćenom kulturom u društvenoj zajednici. Osude, odbacivanja i neprimjerene vaspitne mjere mogu da rezultiraju nepovjerenjem prema društvenom sistemu, prihvatanjem kriminalnog ponašanja i odobravanjem stavova o nepoštovanju i kršenju zakonskih normi i društvenih vrijednosti, čestim recidivizmom u oblasti maloljetničkog prestupništva i zadržavanjem obrazaca kriminalnog ponašanja u odraslom dobu. Koliko god su teorije socijalnog interakcionizma ukazale na kompleksnost ponašanja djece u sukobu sa zakonom, važnost društvene reakcije i ulogu vaspitnih i alternativnih mjera u resocijalizaciji djece u sukobu sa zakonom, njihove empirijske provjere donijele su mnogo opre- čnih nalaza. Osnovna kritika ovim teorijama odnosila se na prenaglašenosti značaja društvene reakcije i zanemarivanje bilo kakve uloge djeteta u nastanku društveno neprihvatljivog ponašanja. Međutim, svakodnevna praksa nam ukazuje na česte potvrde ovih teorijskih zapažanja, te ih je potrebno uvažiti prilikom objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom.

Teorija samoodbacivanja

U svojim empirijskim provjerama, Kaplan (1983, 1988, 1995), autor teorije samoodbacivanja dolazi do zapažanja da je ponašanje djece u sukobu sa zakonom rezultat formiranih socijalih stavova o sebi, odnosno stavova samoodbacivanja. Negativna i nepovoljna životna iskustva djece, kao što su odbacivanje od roditelja, odsustvo socijalne podrške od nastavnika i vršnjaka, neuspjesi u školi, posjedovanje određenih tjelesnih nedostataka, stigmatizacija od strane drugih, dovode do stvaranja slike o sebi kao nedovoljno efikasnog, dobrog, vrijednog, sretnog, sposobnog i cijenjenog od strane drugih. To potvrđuju i istraživanja (Kaplan, 1995; Kaplan & Fukurai, 1992; Lovrić, 2006). Djeca nisu sposobna da se prilagode, adaptiraju ili odbrane na ovakve životne okolnosti. Traganje za odgovorima utiče na razvoj djetetove ličnost i formiranje stavova o sebi. Dijete shvata da ne posjeduje poželjne osobine, ponašanja i vještine, te doživljava neuspjeh. Doživljavanje nekontrolabilnih životnih iskustava ima za posljedicu gubitak motivacije za konformiranje i formiranjem prosocijalnih ponašanja. Usljed svega toga dijete počinje tragati za alternativnim načinima ponašanja koji mogu smanjiti njegov doživljaj neuspjeha, odbačenosti i nerazumjevanja. Kod djece se javlja predispozicija ka društveno neprihvatljivim, prestupničkim i kriminalnim ponašanjima. Počinje se ispoljavati i tendencija odsustva interesovanja i bezosjećajnosti za porodicu, školu, konvencionalne norme i prihvatljiv sistem vrijednosti u društvenoj zajednici. Dijete se priključuje vršnjačkim grupama koje podržavaju odsustvo motivacije za prihvatanjem društvenih normi i prosocijalnih ponašanja, te na taj način pronalazi alternativni odgovor na svoja životna iskustva i konačno biva u „sopstvenim očima” efikasan, podržan, prihvaćen. Upravo je ovakvo objašnjenje bilo od pomoći mnogim praktičarima da shvate formiranje organizovanih kriminalnih grupa i odlike njihove supkulture.

Teorija frustracije

Ovaj teorijski koncept dolazi iz psihoanalize i Frojdovog shvatanja da je savremeno društvo samo po sebi socijalno-patološko i da osujećuju zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba. Prema psihoanalitičarima, kada pojedinac nije u mogućnosti da se prilagodi zahtjevima sredine, on postaje frustriran, a frustracija izaziva agresiju.Istina, agresija i agresivno ponašanje nije dominantan i jedini odgovor na frustraciju. Frustracija može uzrokovati drugačije emocije i ponašanja, kao što su srdžba, gnjev, apatija, depresija, socijalna tjeskoba i imobilnost, povlačenje i druge. Međutim, iz mnogih emocija i oblika ponašanja može se izroditi agresija, npr. iz srdžbe ili ljutnje. Sukob djeteta sa zakonom može biti posljedica nemogućnosti djeteta da na zakonske i društveno prihvatljive načine zadovolji sopstvene potrebe, da izbjegne nepovoljne uslove socijalizacije i djelovanje faktora rizika. Praksa potvrđuje da dijete koje je izloženo vršnjačkom nasilju u školi, ne može jednostavno da prekine nasilje i napusti školu. Dijete koje je izloženo fizičkom kažnjavanju roditelja ne napušta svoju porodicu. Takva djeca ostaju u strahu, u školi i porodici, a nasilje se, najčešće,

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

112 113


ponavlja. Nemogućnost izbjegavanja frustrirajućih situacija produkuje odgovore, koji mogu biti pronađeni u agresivnom ponašanju, npr. da se na nasilje uzvratiti nasiljem. O tome govori Strain teorija ili teorija pritiska (Agnew, 1985, 2001). Po njoj je ponašanje djece u sukobu sa zakonom rezultat nesposobnosti pojedinca da svoje ciljeve ostvari kroz legalne kanale. Averzivne životne situacije djeci stvaraju patnju, strah i bol. Dijete ih ne može jednostavno napustiti. Ono traga za bilo kakvim načinima, kojima može prekinuti neprijatnost ili pobjeći od nje, pa ma to bila zakonski nedozvoljena i društveno neprihvatljiva ponašanja. Stoga stručnjaci u praksi trebaju usmjeriti posebnu pažnju na otkrivanje stresnih životnih događaja djece i pri tome paziti da stresne životne okolnosti posmatraju očima djeteta, jer ono što je za dijete stresno, za odrasle ne mora biti. Na primjer, samohrana majka, udovica može da ostvari emotivnu vezu sa partnerom, koji zadovoljava njene emocionalne potrebe, potrebe za ljubavlju, pripadanjem i sigurnošću. Međutim, njeno dijete to može shvatiti kao način oduzimanja majčine ljubavi, posvećenosti djeci, te ispoljiti ljubomoru i ljutnju iz koje dijete odlučuje da izlaz potraži u lažnoj prijavi majčinog partnera kao zlostavljača.

Bolbijeva teorija kriminala

Bolbijevo shvatanje je još jedno psihoanalitičko objašnjenje kriminala, a zasniva se na autorovom poznatom konceptu o attachment-u, odnosno uspostavljanju veze između djeteta i majke (ili supstituta majke) od njegovih prvih dana života (Bowlby, 1988). Bolbi smatra (Bowlby, 1988) da je svako dijete biološki predodređeno za vezivanje, uspostavljanje kontakta sa odraslima, što mu omogućuje ne samo preživljavanje nego osnovu za formiranje ličnosti i njegovo kasnije mentalno zdravlje. Vezivanje između djeteta i majke nije određeno afektivnim i konativnim faktorima, već predstavlja širu vezu i urođenu tendenciju za uspostavljanjem socijalne vezanosti i kontakta. Trajan, neprekinut, topao i brižan odnos majke (ili supstituta majke) prema njenom djetetu omogućiće da ono stekne povjerenje u svijet oko sebe i izgradi vlastite psihološke kapacitete spremne da na socijalno prihvatljiv način pruži odgovore na spoljašnje stimuluse. Međutim, ukoliko nije uspostavljen čvrst, kontinuiran i privržen attachment između djeteta i majke (ili supstituta majke) u prve četiri godine djetetovog života, posljedice materinske deprivacije postaju trajno nepovoljne po intelektualni, emocionalni, socijalni i sveukupni razvoj njihove djece. Posljedice se prvo manifestuju u vidu dječijeg bunta, neprilagođenog ponašanja, apatije, tjeskobe, a kasnije postaju vidljive u ispoljavanju društveno-neprihvatljivih ponašanja, kriminalnih ponašanja i formiranja psihopatskih osobina ličnosti. Djeca koja su u sukobu sa zakonom, su često djeca koja nisu imala mogućnost da uspo- stave odnos vezanosti sa majkom. Deprivacija je naročito uticajna u slučajevima kada ne postoji podobnost majčine figure (npr. kod majki koje se mentalno oboljele, koje su zbog obezbjeđenja egzistencije prinuđene da rade u inostranstvu i sl.), kada lišavanje traje duže od 6 mjeseci i kada se često mijenja zamjenska figura majke. Ovakve situacije značajno povećavaju rizik od kasnijeg sukoba djece sa zakonom

i razvoja psihičkih poremećaja. Iako je praksa nesumnjivo ukazala na opravdanost veze između rane separacije djece od majki, empirijske provjere ovog teorijskog shvatanja bile su opterećene mnogim metodološkim nedostacima, kao na primjer nemogućnosti kontrole intervenišućih varijabli, mali uzorci ili osipanje uzoraka tokom longitudinalnih studija i sl., što je onemogućilo generalizovane zaključke o vezi između ponašanja djece u sukobu sa zakonom i kvaliteta njihovog attachment-a u ranom djetinjstvu.U svakom slučaju, stručnjaci u praksi u radu sa djecom u sukobu sa zakonom trebaju pažljivo proučiti postojanje materinske deprivacije u ranom djetinjstvu i osobenosti attachment-a.

Eriksonova teorija kriminala

Eriksonova teorija ličnosti je jedna od rijetkih psihološka teorija koja pruža sveobuhvatno teorijsko objašnjenje kriminalnog i prestupničkog ponašanja, kako djece, tako i odraslih. U svom socijalno-psihološkom objašnjenju razvoja čovjeka, Erikson (Ericsson, 1950, 1968) polazi od prvih dana djetetovog života dovodeći u vezu cjelokupan uticaj procesa socijalizacije na razvoj ličnosti djeteta, a kasnije odraslog čovjeka. Sve što se dešava u socijalizacije djeteta je bitno za razvoj njegove ličnosti i razumjevanje zakonski nedozvoljenih ponašanja.

Erikson čovjekov život dijeli u osam faza (stadijuma) i pretpostavlja da svaka faza čovjekovog života nosi sa sobom određene psihološke krize, sukobe koje treba prevazići i razrješiti. Psihosocijalne krize su razvojne i nezaobilazne u sazrijevanju svake individue. Upravo od uslova socijalizacije i uticaja različitih faktora, zavisi hoće li faza razvoja biti riješena uspješno ili ne. Uspješno riješena kriza u jednoj fazi, dijete čini spremnijim da prihvati i razriješi krize u narednim stadijumima svog razvoja. Suprotno tome, neuspješno razriješena kriza ili neuvremenjeno rješavanje krize, onemogućiće djetetu optimalan razvoj ličnosti, a za posljedicu će imati javljanje socijalno-patoloških ponašanja. Pozitivan ishod u rješavanju krize pruža pozitivno iskustvo, funkcionalno iskustveno znanje, generiše snagu i energiju za nastavak razvoja kroz druge stadijume. Negativno rješavanje kriza koje se vezuje za nepovoljne uticaje faktora socijalizacije (roditelje, školu, vršnjake, društvo) djeci pruža negativna iskustva, stvara nepovoljnu sliku o spoljašnjem svijetu i samom sebi, neostavljajući dovoljno snage za rješenje sukoba u narednim fazama razvoja. Kao odgovor na neuspješno rješavanje kriza javlja se ponašanje djece u sukobu sa zakonom, kasnije kriminalno ponašanje, ali i razvoj psihopatskih crta ličnosti i poremećaja psihopatije. Za razvoj društveno neprihvatljivih ponašanja kako djece, tako i odraslih, posebno su važne druga, treća, peta i šesta faza razvoja.

Radi preglednijeg uvida i razumijevanja Eriksonovih faza razvoja prikazaćemo važne odlike svakog stadijuma razvoja i to:• naziv svake faze odnosno stadijuma razvoja,• optimalan period trajanja stadijuma,

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

114 115


• kratak opis psihološke krize sa osnovnim pitanjem koje se postavlja pred dijete, odnosno čovjeka,

• psihološke vrline koje se javljaju i razvijaju u svakoj fazi,• najznačajniji faktor socijalizacije,• pozitivan i negativan ishod razriješenja krize,• krajnje nepovoljan ishod i iskrivljenu formu razriješene krize.

FAZA 1 POVJERENJE NASPRAM NEPOVJERENJA

Period života Od rođenja do druge godine

Psihosocijalna kriza Dijete razvija osjećaj sigurnosti u spoljašnji svijet i stiče povjerenje u druge. Briga za dijete i zadovoljavanje njegovih potreba je veoma važna.

Osnovno pitanje Da li je društvo pouzdano ili nije?

Psihosocijalne vrline Nada i vjera

Značajan faktor socijalizacije Majka

Povoljan ishod Dijete stiče povjerenje. Uči čemu treba vjerovati, a čemu ne. Razvija se nada. U kasnijem dobu dijete neostvarene nade, mijenja u skladu sa realnošću i stvara nova nadanja.

Nepovoljan ishod Javlja se osjećaj napuštenosti i alijenacije. Razvija se nepovjerenje prema drugima.

Pogrešno prilagođavanje i opasnosti

Previše povjerenja: senzorni poremećaji.Previše nepovjerenja: povučenost (paranoja, de-presija). Idolopoklonstvo, stvaranje kulta heroja

FAZA 2 AUTONOMIJA (NEZAVISNOST) NASPRAM STIDA

Period života Od 2 do 4 godine

Psihosocijalna kriza Dijete postaje aktivno, radoznalo istražuje svoju okolinu i uči šta se od njega očekuje, šta je dozvoljeno, a šta nije, uspostavljaju se granice i pravila. Obuzdavanje djetetove samovolje i ishod krize za-visi od roditeljskih vaspitnih stilova.

Osnovno pitanje Treba li mi pomoć drugih ili ne?

Psihosocijalne vrline Razvija se volja, samokontrola

Značajan faktor socijalizacije Majka i otac (staratelji)

Povoljan ishod Razvija se volja koja postepeno dovodi do prihvatanja pravila i zakonitosti u društvu. Jasan sud o dobrom i lošem. Samostalno donošenje odluka. Prihvatanje pravila i reda. Autonomija i samopouzdanje.

Nepovoljan ishod Pretjerano sputavajući roditeljski stil vaspitanja razvija bestidnost (čak i psihopatsku) ili povučenost i tajanstvenost. Permisivni roditelji, koji u odgoju ne uspostavljaju granice i pravila ponašanja svojoj djeci, izgrađuju gubitak osjećaja stida kod djece, odsustvo sumnje u vlastite postupke i postupke drugih. Kod pretjerano autoritarnih roditelja dijete ostaje posramljeno, razvija stid i sumnju, što kasnije prerasta u neprijateljski stav prema okolini, impulsivno ponašanje, kriminalno ponašanje i psihopatsku indiferentnost. Zbog doživljavanja stida u odnosima sa bliskim osobama ponašanje može rezultirati izbjegavanjem i izolacijom.


Previše autonomije: impulsivnost.Previše stida: kompulzivnost. Ritualizam i pretjeran legalizam u pravnom smislu (primjena strogih zakona čak i iznad stvarnih ljudskih prava i zdravog razuma).

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

116 117


FAZA 3 INICIJATIVA NASPRAM KRIVICE

Period života Od 3 do 6 godina

Psihosocijalna kriza Period igre, maštanja, razmišljanja, planiranja prema afinitetima, uspostavljaju se socijalne veze izvan porodice. Raste odgovornost za sebe i spoljašnji svijet. Razvija se pamćenje i govorne sposobnosti. Stiče se spolna uloga. Započinje rani moralni razvoj i razvoj samopoštovanja. Dijete uči kako da vlastitom inicijativom usmjerava ponašanje i manipuliše okolinom, postaje aktivno i sve više nezavisno od roditelja.

Osnovno pitanje Jesam li dobar ili loš (moralan)?

Psihosocijalne vrline Svrha. Istrajnost u ostvarenju ciljeva (samodetermi- nizam) i hrabrost.

Značajan faktor socijalizacije Porodica

Povoljan ishod Roditelji koji uvažavaju i podstiču djetetovu samoinicija-tivnost razvijaju kod njega osjećaj svrsishodnosti vlastitog života, izgrađujući optimalne aspiracije i ambicije.

Nepovoljan ishod Ukoliko roditelji i uža porodica ne ohrabruje dijete, sputava ga, pretjerano kritikuje, kontroliše i ismijava kod djece se razvija osjećaj rezignacije, krivice, gubi se samoinicijativnost lako se odustaje od ciljeva („jer sa mamom i tatom se ne vrijedi raspravljati, uvijek je na kraju po njihovom”), nemogućnost produktivnosti.Kao izraženo nepovoljan ishod mogu da se jave psihopatsko pasivno ponašanje i seksualna impo- tencija. Ukoliko su roditelji permisivni i grubo utiču na razvoj djetetove autonomije mogu da se jave nemilosrdnost i bezobzirnost u ostvarivanju ciljeva pod svaku cijenu, narcisoidno, društveno neprihvatljivo i socijalno-patološko ponašanje.


Previše inicijative: bezobzirnost.Previše krivice: inhibiranost. Igranje uloga, oponašanje odraslih (tzv. „starmali”), pretvaranje (glumatanje) kako bi prikrili stvarnog sebe (socijalna poželjnost, nestvaran „ja”).

FAZA 4 MARLJIVOST NASPRAM INFERIORNOSTI


Psihosocijalna kriza Bujna dječija mašta se podređuje formalnom obrazovanju i sve se više kontroliše. Preuzimaju se školske i druge obaveze. Razvija se osjećaj o značaju marljivosti, upornosti i samodiscipline. Stiču se znanja i određene vještine. Dijete sagle-dava kompetentnost o vlastitim sposobnostima i određenim sferama života, te je upoređuje sa dru-gima i donosi zaključke. Započinju prijateljstva i timska igra.

Osnovno pitanje Jesam li dobar u onom što radim?

Psihosocijalne vrline Kompetentnost

Značajan faktor socijalizacije Škola, učitelj/ica, susjedi, vršnjaci

Povoljan ishod Djetetova iskustva vode osjećaju vlastite kompe-tencije i doprinose samopouzdanju.

Nepovoljan ishod Neuspješno rješenje krize vodi do osjećaja vlastite nekompetentnosti ili inferiornosti.


Previše marljivosti: jednostrana virtuoznost.Previše inferiornosti: inertnost (pasivnost, ljenost).Postaje se rob činjenica ili tzv. „štreber” ako se školski uspjeh uzima kao mjerilo vrijednosti ili dolazi do formalizma u smislu ponavljanja besmi- slenih rituala.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

118 119


FAZA 5 IDENTITET NASPRAM KONFUZIJE IDENTITETA

Period života Od 12 do 20 godina (period adolescencije).

Psihosocijalna kriza Kriza identiteta je odraz svih prethodnih faza: povjerenja, autonomije, inicijative i odgovornosti, od koje uveliko zavisi budućnost. Odvija se tjelesni i emocionalni razvoj. Traga se za spolnim identitetom i prvim seksualnim intimnostima. Pripadnost i prihvaćenost od strane vršnjačke grupe. Profesionalna orijentacija (izbor budućeg zanimanja). Adolescent postaje svjestan svog psihosocijalnog identiteta. Ponašanje mladih je nepredvidivo i nedosljedno. Formiraju se socijalni stavovi, usvajaju se socijalne vrijednosti, moralna načela i uvjerenja. Javlja se spremnost za ideološka angažovanja, potreba za identifikacijom i pripadnošću određenoj socijalnoj grupi. Vlastite sposobnosti, stavovi i uvjerenja se usklađuju sa zahtjevima okoline. Formira se osjećaj pripadnosti religijskim, etničkim, političkim i drugim grupama.

Osnovno pitanje Šta je moj cilj u životu?

Psihosocijalne vrline Vjernost, lojalnost

Značajan faktor socijalizacije Vršnjaci, društvene institucije

Povoljan ishod Lično iskustvo uspjeha i prihvaćenosti vodi ka formi-ranju stabilnog osjećaja vlastite kompetentnosti i sticanja identiteta. Pojedinac postaje jedinstveno ljudsko biće.

Povoljan ishod Pronalazi svoje mjesto u društvu. Bira odgovara-juće zanimanje. Postaje vjeran, na čemu se kasnije temelje bračni i porodični odnosi. Samostalna, je-dinstvena i samopouzdana ličnost.

Nepovoljan ishod Konfuzija identiteta. Razvoj negativnog identiteta, odnosno formiranje stavova i osjećaja o neposjedo-vanju cijenjenih osobina. Ne pronalazi se mjesto u društvu. Snažno osjećanje bezvrijednosti.U pokušaju savladavanja osjećaja vlastite nekompetentnosti počinju misliti da je svijet oko njih loš, a ne oni, što vodi u socijalno-patološka i kriminalna ponašanja, psihopatsku racionalizaciju, diskriminaciju i netoleranciju prema drugim i drugačijim socijalnim i etničkim grupama. Teškoće u formiranju stavova, ideala u koje će vjero-vati. Socijalna imobilnost (naučena bespomoćnost) u traganju za alternativama. Konfuzna profesionalna orijentacija zbog smanjenje produktivnosti i niskog osjećaja vlastite kompetentnosti. Pretjerana identi-fikacija sa socijalnom grupom šteti formiranju ličnog identiteta. Identifikacija sa kriminalnim grupama dovodi do formiranja kriminalnog identiteta, te dolazi do psihološke uslovljenosti kriminalnog ponašanja, javljanja psihopatije, razvoj ličnosti koja nikada, ni-kome i ničemu nije lojalna.


Odbijanje, fanatizam i totalitarizam – potpuna identifikacija i lojalnost sa socijalnim grupama koje podržavaju fanatizam, totalitarizam, radikalizam.

FAZA 6 BLISKOST NASPRAM IZOLACIJE


Psihosocijalna kriza Razvijaju se seksualna iskustva, ostvaruju intimne veze, stiče iskustvo privrženosti i spremnosti odri-canja, žrtvama i prilagođavanja u partnerskim ve-zama.

Psihosocijalna kriza Završava se profesionalna osposobljenost. Stiču se temelji samostalnog života i porodičnosti.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

120 121


Osnovno pitanje Jesam li voljen i volim li?

Psihosocijalne vrline Ljubav

Značajan faktor socijalizacije Partneri, prijatelji

Povoljan ishod Želja za udruživanjem u bračnu zajednicu i volja da se vlastiti identitet iskuša u odnosu na partnerov uz spremnost na kompromise, samokritičnost i želju za erotskim i romantičnim odnosima, bez straha od gubitka vlastitog identiteta.

Nepovoljan ishod Izolacija i zaokupljenost samim sobom. Osjećaj ispraznosti, nepotpunosti i nesvrsishodnosti vlastitog života. Nepovoljan ishod je bijeg u bračnu zajednicu radi izbjegavanja takvog osjećaja, a radi pronalaska vlastitog identitata ili dokaza samostalnosti. Međutim, zbog ranijih neriješenih kriza, partnerski odnosi se uglavnom ne mogu održati.


Previše bliskosti: promiskuitet.Previše izolacije: introvertnost (okretanje sebi).Elitizam, stvaranje ekskluzivnih izolovanih grupa.

FAZA 7 STVARANJE NASPRAM STAGNACIJE


Psihosocijalna kriza Njegovanje emotivnih veza. Stupanje u brak. Izgradnja karijere, domaćinstva i kuće. Ostvarivanje u ulozi roditeljstva. Prenošenje socijalnih vrijednosti na potomstvo i zajednicu. Stvaralaštvo i produktivnost u profesionalnom radu. Prenosi se znanje i iskustvo na druge.

Osnovno pitanje Šta sam uradio, stvorio? Čemu sam doprinio? Da li sam uradio nešto korisno?

Psihosocijalne vrline Brižnost

Značajan faktor socijalizacije Ukućani, poslovni saradnici

Povoljan ishod Briga i staranje za one koji su podarili ljubav ili ono što je stvoreno ljubavlju. Prenošenje znanja, iskustva i sistema vrijednosti na značajne druge ili profesionalne saradnike.

Nepovoljan ishod Zaokupljenost konformizmom. Ugađanje samom sebi ili autoritarna briga o drugome koja je izo-pačena i nema stvarne veze sa altruističkom brigom za drugoga


Previše stvaranja, plodotvornosti, hiperekstenzija (pretjerano rastezanje, širenje).Previše stagnacije: prekomjerno odbacivanje.

FAZA 8 INTEGRITET NASPRAM OČAJANJA

Period života Od 50 godina pa na dalje

Psihosocijalna kriza Razmišljanje o redu i smislu dosadašnjeg života. Promjena pogleda na konačnost života. Usm-jeravanje na druge životne aktivnosti. Jačanje intelektualne snage. Promišlja se o redu, smis-lu i kvalitetu dosadašnjeg života. Procjenjuje se sopstveni uspjeh. Dešavaju se mnoge promjene: napuštanje porodičnog gnijezda, smrt partnera, odlazak u penziju).

Osnovno pitanje Kakav je moj život?

Psihosocijalne vrline Mudrost, razboritost

Značajan faktor socijalizacije Čovječanstvo, društvena zajednica

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

122 123


Povoljan ishod Ako čovjek opazi smisao ranijih životnih faza, uočiće red i smisao u njima, što doprinosi mudrosti i mirnom prihvatanju života što ga brani od očajanja. Svoja djela vidu u svojim naraštajima.

Nepovoljan ishod Osjećaj promašenosti života. Strah od smrti. Grižnja savjest


Previše mudrosti: sujeta.Previše beznadežnosti: očajanje.Sapijentizam – mudrost koja ne postoji, već se samo misli da postoji.

Eriksonova objašnjenja su veoma korisna za razumijevanje ponašanja djece u sukobu sa zakonom, jer ukazuju na važnost socijalizacije i razvoja svakog djeteta u odnosu na njegove roditelje, porodicu, socijalno okruženje i istorijsko-kulturno nasljeđe. Erikson je smatrao da je malo toga što se ne može naknadno popraviti i korigovati, ali da je mnogo onoga što se može spriječiti. Za njega ljudsko ponašanje nije ni dobro ni loše, jer svaki čovjek samo posjeduje mogućnost da čini i dobro i loše.

Ajzenkova teorija kriminala

Britanski psiholog zastupa stanovište prema kojem je prestupničko i kriminalno ponašanje rezultat djelovanja genetskih predispozicija i uticaja sredinskih faktora (Eysenck, 1998). Ukoliko je uticaj faktora socijalizacije nepovoljan na dijete, a postoje genetske skolonosti ka kriminalnom ponašanju, tačnije nasljedne karakteristike nervnog sistema, doći će do manifestovanja kriminalnog ponašanja. Ajzenk je mišljenja da ni genetske predispozicije, same po sebi, a još manje sredinski faktori kao npr. siromaštvo ili nezaposlenost, ne mogu biti sami po sebi dovoljni faktori za nastanak kriminalnog ponašanja. Teza o urođenim kriminalcima je neodrživa, a mnogobrojne socijalne situacije su pokazale da je u vrijeme najvećih socijalnih prosperiteta, kriminal najbrže rastao. Psihološko objašnjenje kriminalnog ponašanja uzima u obzir jedinstvenost nervnog sistema, karakteristike ličnosti i socijalizacijske uslove. Njihovom kombinacijom mogu se objasniti i različiti vidovi kriminala, ali ne svi (na primjer, organizovani kriminal, politički kriminal). Pojednostavljeno rečeno, Ajzenk (Eysenck, 1998) kriminalno ponašanje objašnjava polazeći od nasljeđa, odnosno DNK koji djeluje preko pobuđenosti limbičkog sistema na osobine ličnosti: psihoticizam, ekstraverziju/introverziju i neuroticizam, te stimulisan spoljašnjom uslovljenošću utiče na konstelaciju osobina i manifestovanje određenog ponašanja. Veza između DNK, limbičkog sistema, osobina ličnosti, uslovljavanja i kriminaliteta može ne samo da objasni već i predvidi kriminalno ponašanje, a procenat uspješnosti

predviđanja će zavisiti od toga na koji faktor se oslonimo. Autor je mišljenja da je najbolje u prognozi kriminalnog ponašanja osloniti se na pobuđenost i karakteristike limbičkog sistema, ali empirijska istraživanja pokazuju da je prognoza izvedena na osnovu osobina ličnosti i uslovljavanja dobra i uspješna, te da objašnjava najveći dio varijanse kriminalnog ponašanja. Osobine koje su međusobno povezane i definišu visok psihoticizam su: agresivnost, hladnoća, egocentričnost, bezosjećajnost, impulsivnost, antisocijalnost, neempatičnost i teška narav. Nizak psihoticizam odgovara osobinama kao što su socijabilnost, saosjećajnost i altruizam. Djeca koja imaju izražene ove osobine su distancirana od vršnjaka, ne vole životinje i povrjeđuju ih, teška su za saradnju, nedruštvena i usamljena. U kasnijim istraživanjima došlo se do zaključka da dimenzija psihoticizma više odgovara opisu psihopatije (Howarth, 1986). Dimenzija ekstroverzija-introverzija karakteriše se osobinama: socijabilnost, živahnost, aktivnost, samouvjerenost, traganje za stimulacijom, lakomislenost, pustolovnost, bezobzirnost i dominantnost. Ekstrovertne ličnosti lakše postaju agresivne, lako se iznerviraju, teže se prilagođavaju normama i pravilima i teže se uslovljavaju pa je i primjena tretmana i sprovođenja individualnih planova brige kod takve djece izazov za stručnjaka. Neuroticizam podrazumijeva emocionalnu nestabilnost odnosno predispoziciju da se tjelesno reaguje na stresne životne događaje. Osobine koje karakterišu neurotičnost su: anksioznost, depresivnost, osjećaj krivice, pretjerano senzitivne na beznačajne povrede, pretjerano reaguju na stres, teško se smiruju, neracionalne, rigidne, imaju slabije izraženu volju, sklone su potiskivanju neprijatnih iskustava.

Sve tri kratko opisane dimenzije ličnosti su međusobno nezavisne, ali isprepletane u svom djelovanju. Visok psihoticizam, visoka ekstraverzija i visok neuroticizam su povezani sa kriminalnim ponašanjem. Ajzenk (1998) navodi da je visok psihoticizam kao mjera psihopatije uvijek prisutan kod kriminalne populacije na svim uzrastima, dok je visoka ekstraverzija više prisutna kod mladih, a visok neuroticizam kod starijih prestupnika.

Iako mnogo puta osporavani empirijski nalazi Ajzenka, njegova teorijska shvatanja značajno su doprinijela razumijevanju kriminalnog ponašanja i odnosu nasljednjih, personalnih i sredinskih faktora.

Teorija snižene kortikalne budnosti

Ovaj teorijski koncept zagovara shvatanje da su prestupnici i počinitelji kriminalnog ponašanja u stanju snižene kortikalne budnosti zbog čega su u stalnoj potrazi za činjenjem opasnog, rizičnog i protivzakonitog ponašanja. Ovakvo shvatanje još davno su podržali neki autori (Quay, 1965; Hare, 1970; Raine, 1989). Traganjem za stalnom stimulacijom, povećava se kortikalna budnost na njima prihvatljiv nivo. Istraživači su kroz eksperimentalne provjere longitudinalnom studijom pronašli dovoljne empirijske potvrde ovog teorijskog shvatanja dokazavši

POGLAVLJE 4

124 125


da postoje razlike između kriminalne populacije na uzrastu od 15 godina, te iste populacije na uzrastu od 24 godine i nekriminalne populacije u pogledu mjera pobuđenosti kao što su galvanski refleks, EEG i EKG. Danas su veoma učestala istraživanja u oblasti neuropsihologije i kriminalnog ponašanja, te nas u budućnosti, vjerovatno, očekuju novi empirijski nalazi.

Kognitivno-informaciona objašnjenja

Savremena psihologija, objašnjenja prestupničkog ponašanja pronalazi u kognitivnim i informacionim procesima, odnosno nedostacima u informacionom procesuiranju ili procesuiranju emocionalnog značenja jezika.Prema teoriji soci-jalno-informacionog procesuiranja kriminalno ponašanje nastaje kao odgovor na nemogućnost osobe da dekodira, predstavi i procesuira informacije iz okoline na ispravan način (Dodge & Crick, 1990). Na primjer djeca koja su iskusila fizičko zlo-stavljanje, kontinuirano zanemarivanje, nesigurno afektivno vezivanje, koja su bila izložena agresivnim modelima ponašanja stvaraju memorijsku struktura svijeta oko sebe i okoline kao nesigurnog, hostilnog mjesta u kojem može da sačuva i odbra-ni sebe samo upotrebom sile, prisile i drugih agresivnih vidova ponašanja. Prestu- pničko ponašanje je stečeno putem socijalnog učenja, a fiksirano nastalim deficitom u informacionom procesuiranju. Socijalno iskustvo dovodi dijete do iskrivljivanja shvatanja značenja spoljašnjih stimulusa i iskrivljene obrade primljenih informacija. Zbog toga je veoma važno pri psihološkoj procjeni i u tretmanu djece u sukobu sa zakonom imati na umu načine na koje primaju, obrađuju i shvataju informacije iz svoje okoline, jer od tog procesa zavisi njihova reakcija. Kognitivno-informaciona objašnjenja prestupničkog i kriminalnog ponašanja predstavljaju savremena obja-šnjenja, čije provjere su još u toku, ali daju zapažene nalaze.

Karakteristike djece u sukobu sa zakonom

Iako odavno postoje interesovanja za istraživanje karakteristika djece u sukobu sa zakonom, do danas ne postoji egzaktno utvrđen profil ličnosti maloljetnog prestu-

pnika. Međutim, mnogobrojne psihološke studije i socijalno-psihološka istraživanja tragala su za odgovorima i pružila riznicu korisnih saznanja, postajući neiscrpan izvor budućih istraživačkih pitanja.

Jedno od najčešćih pitanja vezano je za pretpostavku o sklonosti pojedine djece socijalno neprihvatljivom ponašanju, koje je u sukobu sa zakonom. Ta tendencija se kod neke djece uočava na veoma ranom uzrastu, dok se kod drugih intenzivnije man-ifestuje u periodu adolescencije. Dodatno, manifestovanje tendencije ka socijalno neprihvatljivom ponašanju može da bude konstantno uzlazno, ali i da ima izvjesne oscilacije pada i rasta kroz različite razvojne periode u pogledu intenziteta, učestalo-sti i trajnosti u ispoljavanju. Neka od tih ponašanja prerastaju u ponašanje u sukobu sa zakonom.Desi se da dijete dolazi u sukob sa zakonom, a da nikada prije nije iska-zivalo naznake ka bilo kakvom društveno neprihvatljivom ponašanju, te su ga čak učitelji i nastavnici smatrali veoma „mirnim i povučenim”. Suprotno tome, djecu koja su bila procjenjivana kao hiperaktivna i sklona kršenju pravila, te se za njih prognoziralo da će doći u sukob sa zakonom, u periodu adolescencije iskazuju prosocijalna ponašan-ja i postaju aktivni članovi društvene zajednice. Neka djeca su od ranog djetinjstva pa sve do punoljetstva konstantno atribuirana kao nemirna, ali nikada na način da dođu u sukob sa zakonom. Naposljetku, postoje i djeca koja su od najranijeg uzrasta iskazivala agresivna ponašanja i dolazila u sukob sa drugima, te su već u ranoj ado-lescenciji počinitelji prekršajnih i krivičnih djela. Ovakva raznovrsnost ukazuje na to da je svako dijete individua za sebe, ali i da razumijevanje ponašanja djece u sukobu sa zakonom nije jednostavno! Kada su u pitanju socijalno neprihvatljiva ponašanja kod djece, uvijek treba imati na umu razliku između nestašluka kod djece, s jedne strane i s druge strane manifestovanje nevaspitanja kojim se nanosi šteta drugim ljudima i materijalnim dobrima zbog kojih se dolazi u sukob sa zakonskim normama.

Zbog pretpostavke o predisponiranosti, ali i saznanja o uticajima faktora rizika, inspiracija za istraživanje maloljetničkog prestupničkog i kriminalnog ponašanja djece i mladih postala je nepresušan izvor istraživačkih problema, kako u psihologi-ji, tako i drugim naukama. Pomenućemo neke od empirijski i praktičnih saznanja o djeci u sukobu sa zakonom.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

126 127


Fizičke karakteristike

Davno je Lombrozo govorio o fizičkim karakteristikama odnosno stigmatima de-generacije kod odrasle kriminalne populacije, za koju je pretpostavljao da su „urođe-ni zločinci”. Iako, socijalno-psihološkim studijama, jasno opovrgnuta, Lombrozova teza, još uvijek ostavlja traga, naročito u pogledu biološkopsihopatoloških pristupa. Takođe je uvriježena i u laičkim, zdravorazumskim mišljenjima. Često možemo čuti kako o maloljetnim prestupnicima sude po narodnim izrekama: „Iver ne pada daleko od klade”; „Kakav otac takav sin, kakva majka, takva kći”. Ima li istine u takvim uvri-ježenim poslovicama ili se ipak radi o nepravednoj tipologiji, stigmatizaciji i dječijim nesrećnim okolnostima? Dakle, radi se o vječitoj dilemi - nasljeđe ili sredina. U kojem odnosu stoje ova dva faktora? Nauka, još uvijek nema konačan odgovor, ali za njim neprekidno traga. Dok jedni tvrde da je sve, pa i društveno neprihvatljivo ponašanje nasljeđeno (Turkaheimer, 2000), drugi upozoravaju na banalnost razmatranja mjere nasljeđa (da li je nešto nasljedno 20%, 30% ili više) ističući da genetičkim istraživanji-ma ne treba vjerovati, jer je pitanje nasljeđa ometeno mnogim sredinskim faktorima (Johnson, Penke & Spinath, 2011a, 2011b). Dakle, proces socijalizacije potpuno ometa jasno ispitivanje uloge genetičkih faktora. Dodatno, donošenje zaključaka ometaju i sama saznanja o značaju prenatalnog perioda, komplikacija prilikom porođaja, za koje Ajzenk (Eysenck, 1989) tvrdi da imaju uticaja na kasnije kriminalno ponašanje.

Do danas studije nisu dosljedno potvrdile postojanje razlike u fizičkim karakteristikama između djece čije je ponašanje društveno neprihvatljivo, u sukobu sa zakonom i djece čije je ponašanje prosocijalno.Međutim, savremeni razvoj medicinskih dijagnostičkih instrumenata, omogućio je sprovođenje brojnih istraživanja, neuroloških, fizioloških, genetičkih i drugih. Bez obzira na mogućnost njihovog egzaktnog mjerenja, u dostupnoj literaturi, nailazimo na mnoštvo oprečnih istraživačkih nalaza. Istraživačke pretpostavke o vezi između različitih aspekata fizičkog zdravlja (npr. učestalijim enurezama, enkoprezama, nesanici, konvulzijama, anemiji, zaraznim bolestima, bolestima respiratornih i probavnih organa i dr.) društveno neprihvatljivih ponašanja mladih i maloljetničkog prestupništva, nisu sa sigurnošću potvrđene (Clinkinbeard, Simi, Evans & Anderson, 2011; Cockerham, 2005; Ford, 2014; Lansford et al., 2007; Meldrum, Barnes & Hay, 2015; Penner, 1982; Rebar, Loftus & Hagger, 2015; Sadeh, Gruber & Raviv 2002; Semenza, 2017). Vjerovatnijim se čini da bi se prije sredinski faktori (a prije svega stresni uslovi života) mogli dovesti u neposredniju vezu sa fizičkim zdravljem, dok su pojedine fizičke karakteristike samo u posrednoj vezi sa prestupničkim i kriminalnim ponašanjem djece i mladih. Takođe, čini se da fizičke karakteristike prije grade vezu sa određenim psihičkim karakteristikama čija je veza sa ponašanjem djece neposrednija.

Danas su veoma raširena istraživanja u oblasti bihejvioralne i molekularne genetike, čiji nalazi uvijek na specifičan način pobuđuju ljudsku radoznalost, te su često na pogrešan način medijski eksponirana. Ipak, neke od tih studija pružile su vrijedna i

interesantna saznanja (Viding & McCrory, 2012; Ebstein, 2006; Taylor & Kim-Cohen, 2007; Turkheimer, 2000), ali i izazvala određene polemike. O njima govori i detaljnije ih analizira Međedović (2015), proučavajući eksternu validnost psihopatije u odnosu na kriminalno ponašanje. Bez namjere da se ozbiljno posvećujemo bihejvioralno-genetičkim nalazima o djeci koja ispoljavaju prestupnička i kriminalna ponašanja, spomenućemo samo pojedine zaključke koje iznosi Međedović (2015). Naravno, važno je posvetiti se izučavanju veze između nasljednih i sredinskih faktora, ali je veoma zahtjevno operacionalizovati istraživačke varijable i kontrolisati istraživačke uslove u takvim studijama. Takođe, put od gena do fenotipa se odvija u socijalnom kontekstu i od njega je neodvojiv, ističe Međedović (2015). Dva su važna sredinska uticaja za koja se empirijski potvrdilo da dovode do ispoljavanja psihopatskih tendencija povezanih sa prestupničkim ponašanjem. To su: porodični odnosi (u prvom redu zlostavljanje i disfunkcionalni porodični odnosi) i socijalno-ekonomski status u smislu da siromašne osobe sa jasnom rizičnom genetskom predispozicijom razvijaju psihopatske crte ličnosti (Međedović, 2015). Jedan od uočljivih i vrlo interesantnih navoda jeste i onaj koji govori o tome da se uticaj pojedinih sredinskih faktora, kao na primjer negativan roditeljski odnos prema djetetu može objasniti genima djeteta, odnosno fenomenom genotip-sredina korelacija, koja produkuje složene fenotipove (Plomin & Bergeman, 1991).

Postoje tri genotip-sredina korelacije (Međedović, 2015): 1. pasivna genotip-sredina korelacija, koja podrazumijeva situaciju u kojoj su u po-

rodici genetičke predispozicije djeteta i roditelja kompatibilne, što je podsticaj-no za ispoljavanje ovakvog ponašanja kod djeteta;

2. reaktivna genotip-sredina korelacija koja podrazumijeva situaciju u kojoj dijete ispoljava genetičke predispozicije koje nisu ispoljene u porodici, ali ih porodica svojim reakcijama potkrepljuje i

3. aktivna genotip-sredina korelacija podrazumijeva da dijete ispoljava genetičke predispozicije, ali u porodici ne nailazi na potkrepljujuće reakcije, te traži druge prilike za ispoljavanje predisponiranog ponašanja.

Dakle, određena urođena sposobnost djeteta može biti različito razvijana u odnosu na tri opisane korelacije. Kada bi pretpostavili da je empirijska potvrda o postojanju genetske predispozicije za određeno prestupničko ili kriminalno ponašanje djece egzaktno potvrđena, imajući u vidu tri opisane korelacije, mogli bi očekivati tri scenarija:1. da dijete manifestuje određeno prestupničko ponašanje, a manifestuje ga i

otac, te narodna poslovica „kakav otac, takav sin” postaje tačna; 2. da dijete ispoljava prestupničko ponašanje, roditelji ne, ali svojim reakcijama, na

primjer neprimjerenim kaznama, dovode do potkrepljenja takvog ponašanja i 3. da dijete ispoljava genetičke predispozicije, roditelji ne, osuđuju ispoljavanje

takvog ponašanja, ne potkrepljuju ga, ali dijete pronalazi vršnjačku grupu koja takvo ponašanje podržava i nalazi sebi put za manifest genetičke predispozicije.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

128 129


Kreiranje nacrta istraživanja koji bi provjerio tačnost ovako pretpostavljenih scenarija predstavlja veliki izazov u istraživačkom svijetu.

Dolaženje do zaključaka o odnosu naslijeđe-sredina dodatno usložnjava i empirijska potvrda prema kojoj postoji odnos međuzavisnosti između djece i roditelja. Tačnije afektivna površnost roditelja utiče na ispoljavanje psihopatskih crta kod djece, ali i psihopatske crte djeteta utiču na ispoljavanje negativističkog odnosa roditelja prema djeci (Međedović, 2015). Čini se da smo opet došli na put psihologije djeteta, odnosno važnosti uloge socijalno-psiholoških konstrukata u rasvjetljavanju ponašanja djece.

Bez obzira na nalaze različitih studija, u radu sa djecom u sukobu sa zakonom treba registrovati sve važne podatke o njihovom fizičkom zdravlju, teškoćama pri rođenju, bolestima djeteta, povredama i eventualnim tjelesnim nedostacima u svim razvojnim fazama, porodičnom hereditetu, fizičkim, ali i ponašajnim karakteristika-ma njihovih bližih srodnika, jer svi oni mogu biti na određen način (prije posredno, nego neposredno) povezani sa razvojem djetetove ličnosti i usvajanjem određenih oblika ponašanja. U svakom slučaju, nesumnjiva je važnost sredine i njenog uticaja na psihičku strukturu djeteta, proisticala ona iz genotipske ili fenotipske osnove.

Fenomenološke, socijalne i demografske karakteristike

Primjećujući difuzan porast prestupničkog ponašanja djece i maloljetnika u periodu industrijalizacije, polovinom XIX vijeka maloljetničko prestupništvo je okarakterisano kao socijalni problem (Milosavljević, 2004). Od tada pa do danas, neprestano se donose novi normativi i programi u cilju smanjenja obima maloljetničkog prestupništva. Bez obzira na tu činjenicu, svakodnevni smo svjedoci pojave novih oblika manifestacije prestupničkog i kriminalnog ponašanja maloljetnika. Unazad nekoliko godina u Bosni i Hercegovini se govori o porastu prestupničkog ponašanja, te različitih vidova nasilnog ponašanja, prevashodno vršnjačkog i tzv. cyber nasilja. O tačnom broju različitih vidova prestupničkog i kriminalnog ponašanja djece i maloljetnika ne postoje pouzdani podaci na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, treba uzeti u obzir i da je vođenje evidencija o krivičnim djelima djece i maloljetnika opravdano etičko pitanje u odnosu na zaštitu najboljih interesa djece i sprječavanja njihove stigmatizacije.

Prema brojnim dostupnim i odavno poznatim podacima i registrima, u populaciji djece i maloljetnika u sukobu sa zakonom je više muške u odnosu na žensku djecu. Podaci su različiti i kreću se od 10% do 30% djevojčica u odnosu na 70% do 90% dječaka (Milosavljević, 2004). Međutim, ovakve procjene su zasnovane isključivo na otkrivenim, registrovanim i procesuiranim prekršajnim i krivičnim djelima djece i maloljetnika. Poznata je činjenica da je neotkriveni, tzv. „tamni broj” maloljetničkih prekršajnih i krivičnih djela znatno veći u odnosu na poznati broj. Milosavljević

(2004, 2016) istražujući dostupne podatke iz različitih izvora, procjenjuje da oko 90% počinjenih prekršajnih i krivičnih djela od strane maloljetnika ostaje neotkriveno. Podaci o recidivizmu takođe predstavljaju nepouzdane izvore. Procjena je da se poznat broj maloljetničkog prestupništva i kriminaliteta kreće od oko 8% do 25% u odnosu na ukupan obim pojave (Milosavljević, 2004, 2016). Imovinski i nasilni kriminalitet su najučestalija ponašanja djece u sukobu sa zakonom.

Prema istraživanjima, rađenim u Bosni i Hercegovini (Lovrić, 2006) sklonost ka ispoljavanju različitih vidova socijalno neprihvatljivih ponašanja je učestalija na uzrastu od 14 do 16 godina, nego na uzrastima od 12 do 13, te 17 do 18 godina. Isto istraživanje potvrđuje ranije nalaze istraživača na ovim prostorima (Zvonarević, 1974; Singer & Mikšaj-Todorović, 1989) da su tendencije ka društveno neprihvatljivim ponašanjima prisutnije kod djece i mladih iz urbanih nego ruralnih sredina. Međutim, kada su u pitanju prestupnička i kriminalna ponašanja koja imaju pravosudni epilog, procjena je da su stariji maloljetnici i mlađi punoljetnici učestaliji korisnici pravosudnih institucija u odnosu na maloljetnike uzrasta od 14 do 16 godina, iako o tome ne možemo sa sigurnošću iznositi zaključke imajući u vidu „tamni broj”, nedostatke podataka prikupljenih postupkom cenzusa registrovanih, metodološke nedostatke preglednih i eksplorativnih istraživanja i zakonsku mogućnost nepokretanja krivičnog postupka protiv djece.

Ranije se vjerovalo da su djeca u sukobu sa zakonom djeca iz porodica čiji su roditelji nižeg obrazovnog nivoa i socioekonomskog statusa. Danas takav podatak ne predstavlja tačnu procjenu. Djeca u sukobu sa zakonom su djeca koja potiču iz porodica kako nižih tako i viših socijalnoekonomskih statusa, te roditelja različitih nivoa obrazovanja. Svakako treba imati u vidu da u bosanskohercegovačkom društvu nivo obrazovanja, danas ne mora nužno da znači i obrazovanost, niti da obrazovanost i socijalno-ekonomski status podrazumijevaju pozitivnu linearnu povezanost. Objašnjenje za ovu promjenu stručnjaci pronalaze u savremenom stilu života i društvenim okolnostima koji su uticali na izmjenu sistema vrijednosti i dinamiku porodičnog sistema, te raznim psihološkim konceptima.

Pojedini sociolozi (kao na primjer Cohen, 1966 i Miller, 1981) objašnjenja veze između socijalnih faktora (npr. statusna i klasna pripadnost) i maloljetničkog prestupništva vide u izraženijoj statusnoj frustaciji nižih društvenih staleža i njihovoj nemogućnosti da na legitiman način ostvare društveno-kulturne vrijednosti usljed čega pribjegavaju nelegitimnim načinima ostvarivanja ciljeva. Moguće reakcije na statusne frustracije su stvaranje kriminalne supkulture, konfliktne supkulture i supkulture povlačenja, koje sve vode ka socijalnopatološkim pojavama (kriminalnom, prestupničkom i zavisničkom ponašanju). Nepostojanje jednakih šansi za sve stvaraju priliku za nastajanje određenih supkultura, a kakva će se supkultura generisati zavisi od politika opšte društvene zajednice, načina ophođenja i normativa koji su u njoj uvriježeni. Ako je u društvenoj strukturi opšteprihvaćeno ili

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

130 131


se ne reaguje adekvatno i pravovremeno na nezakonito ponašanje, društvo dolazi u situaciju stvaranja nelegitimnih prilika za učenje i manifestovanje kriminalnog i prestupničkog ponašanja. Na primjer, u društvima u kojima se davanje mita podrazumijeva da bi se ostvarili određeni benefiti, omogućava se stvaranje prilika u kojoj pojava postaje opšteprihvaćena iako je nelegitimna. Društva u kojima se ne nalaze pravovremeni i efikasni načini reagovanja na vršnjačko nasilje, postaju društva sa visokom tolerancijom na nasilje među i nad djecom. To daje priliku djeci da se udružuju u vršnjačke grupe kreirajući kriminalne i prestupničke supkulture. Mnoge sociološke, socijalno-psihološke i kriminološke studije (Cohen, 1966; Akers, 1977; Akers, Krohun, Lanza-Kaduce & Radosevic, 1979; Miller, 1981; Brake, 1980; White, 1993; Tanner, 1996; Oberwittler, 2004; Blackman, 2005; Stewart & Simons, 2010; Muncie, 2015) bavile su se proučavanjem maloljetničkog prestupništva istražujući supkulturu maloljetničkih bandi, na taj način dolazeći do korisnih saznanja o karakterističnom stilu života, obilježjima, načinima oblačenja i govora, karakterističnom sistemu vrijednosti, moralnosti i socijalnih stavova. Ta istraživanja uglavnom su potvrdila izdvajanje supkultura maloljetničkih prestupničkih i kriminalnih grupa kao specifičnih i postojanje procesa identifikacije sa grupom, koje su uočljive u fizičkom izgled, stilu života, sistemu vrijednosti i dr. Na taj način su pružila dovoljno dokaza da određene socijalne karakteristike treba uzeti u obzir, naročito ako se radi o maloljetničkom prestupništvu organizovane vršnjačke grupe. Međutim, treba imati na umu da određena obilježja mogu da budu prihvaćena i u opštoj kulturi društvene zajednice i da nas mogu voditi u pogrešne generalizovane zaključke i predrasude (kao npr. tetoviranje, muzički pravci, stilovi oblačenja).

Ekološki pristup (Shaw & McKay, 1972) zagovara koncept prema kojem su odlike sredine u kojoj dijete živi veoma važne za nastanak prestupničkog ponašanja. Tako je izložena teza po kojoj je prestupništvo i kriminal učestaliji u određenim dijelovima grada u odnosu na druge, više u siromašnijim gradskim četvrtima nego u dijelovima grada u kojima živi visoki srednji ili bogati sloj stanovništva. Međutim, analizirajući studije koje su iznijele ovakve zaključke, može se sa priličnom sigurnošću potvrditi da su uslovi života i rada, te izloženost stresnim i nepovoljnim uslovima socijalizacije bitniji faktori za objašnjenje nastanka prestupničkog i kriminalnog ponašanja djece, nego fizičke odlike urbanih sredina, učestalost fluktuacije stanovništva i slično. Ono što ide u prilog shvatanju važnosti uslova socijalizacije za život čovjeka jeste i kriminološki koncept tzv. sindroma razbijenih prozora, koji je potvrdu postojanja pronašao u eksperimentu poznatog socijalnog psihologa Filipa Zimbarda. On je izveo eksperiment u kojem je dva ista auta ostavio u dva različita dijela grada - jednom siromašnom i neuređenom, a drugom bogatom i uređenom dijelu grada. Pretpostavljate! Nakon samo nekoliko minuta, auto ostavljen u siromašnom dijelu grada je bio oštećen, a nakon 24 sata i potpuno pretvoren u olupinu. Stanovništvo tog dijela grada bilo je potpuno ravnodušno prema vandalizmu. U uređenom dijelu grada, auto je ostao netaknut više od 7 dana. Da bi podstaknuo vandalizam i u uređenom dijelu grada, eksperimentator je razbio šoferšajbnu na automobilu.

Nakon toga se desio isti scenario kao i u siromašnom dijelu grada. Upravo taj eksperiment potaknuo je tezu o tome da komunalni nered u socijalnim sredinama podstiče prestupničko i kriminalno ponašanje, a da je najbolja prevencija, zapravo očuvanje komunalnog reda, urednost i briga o socijalnom prostoru u kojem se živi. Posebno se ističe i važan psihološki momenat povezan sa sindromom razbijenih prozora. Postojanje haosa i nesređenosti socijalnih sredina u kojima ljudi žive podstiče nepovoljne psihološke konstrukte, kao što su naučena bespomoćnost, ravnodušnost, socijalni imobilizam, strah, nepovjerenje i nedostatak solidarnosti. Održavanje komunalnog reda predstavlja dobar vid socijalne kontrole i brige za građane, te dovodi do smanjene stope kriminaliteta i prestupništva.

Pored sredine u kojoj dijete odrasta, važan činilac u djetetovoj socijalizaciji može da bude i promjena mjesta boravka. Nije samo po sebi preseljenje nešto što uzrokuje promjene u ponašanju djece, nego činjenica da promjena mjesta boravka zahtjeva promjenu škole, vršnjačke grupe, susjedstva što za djecu predstavlja stresne okolnosti koje mogu da ugroze zadovoljavanje njihovih važnih potreba, kao npr. potreba za prihvatanjem od strane vršnjačke grupe, potreba za sigurnošću. Djetetu treba vremena da se adaptira na izmijenjene uslove života, a često i podrška. Neka djeca imaju sposobnost brže adaptacije, a neka ne. Upravo period adaptacije može predstavljati faktor rizika, dovesti do veće vulnerabilnosti i otvorenosti djece za negativne sredinske uticaje. Često se desi da roditelji ne obrate pažnju na emocionalne i socijalne reakcije djeteta u periodu preseljenja, jer su i sami zaokupljeni obavezama oko preseljenja, sopstvenom adaptacijom i vraćanjem što prije u normalne tokove života. Djeca tada mogu postati usamljena, nesigurna u sebe, a to su svakako stanja koja mogu predstavljati rizik.

I pored toga što su se mnogi sociološki faktori pokazali kao faktori male varijanse u objašnjenju prestupničkih i kriminalnih ponašanja djece i maloljetnika (Radetić Lovrić, 2011; Radovanović,Wolf & Hošek, 1997), potrebno je obratiti naročitu pažnju na njih, jer je njihov manifest lakše uočljiv u odnosu na psihološke faktore, njihovo djelovanje posredno, te upravo iz tih razloga mogu biti maske psihološkim faktorima važnim za nastanak prestupničkog i kriminalnog ponašanja mladih.

Školsko postignuće

Uvriježeno je mišljenje da djeca prestupnici imaju slabiji školski uspjeh. Među- tim, odnos između školskog postignuća i maloljetničkog prestupništva ne treba posmatrati pojednostavljeno, jer je mnogo faktora koji utiču na školski uspjeh, maloljetničko prestupništvo, ali i na njihov međusobni odnos. Osim toga, prema školskim evidencijama, jednostavno je primijetiti da nije svako dijete slabog školskog postignuća maloljetni prestupnik i obrnuto, da nije ni svaki maloljetni prestupnik učenik sa lošim školskim postignućem. Odnos školskog postignuća i maloljetničkog

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

132 133


prestupništva postaje dodatno kompleksan kada se želi doći do saznanja o uzročno-posljedičnom odnosu, odnosno kada se ima u vidu da loše školsko postignuće može voditi maloljetnom prestupništvu, ali da i samo maloljetničko prestupništvo može uticati na smanjenje školskog postignuća. Na kraju, bitno je znati na koji način se procjenjuje i posmatra školsko postignuće, te na koje načine se dovodi u vezu sa pojavom maloljetničkog prestupništva. U naučnoj i stručnoj javnosti neprekidne su rasprave o smjeru kauzalnosti veze između školskog postignuća i maloljetničkog prestupništva. Zaključci ne pokazuju saglasnost koja bi omogućila iznošenje jedinstvenog stava. Međutim, istraživanja su jasnija u dokazivanju povezanosti između prestupničkog ponašanja i školskog postignuća, mada pri objašnjenjima te veze nisu uvijek uzimani u obzir svi relevantni faktori uticaja.

Još u drugoj polovini prošlog vijeka, istraživači su došli do zapažanja (Hawkins et al., 1998; Huizinga & Jakob-Chien, 1998; Hagan & McCarthy, 1997; Maguin & Loeber, 1996; Olweus, 1993, 1994; Simons, Whitbeck, Conger & Conger, 1991; Mensch & Kandel, 1988; Farrington, 1986; Thornberry et al., 1994; Elliott, 1978; Polk, 1975; Elliott & Voss, 1974; Kelly & Balch, 1971; Bachman, Green & Wirtanen, 1971; Rhodes & Reiss, 1969) da su školsko postignuće i maloljetničko prestupništvo povezani, ističući da školski neuspjeh vodi ka društveno neprihvatljivom ponašanju. Naime, djeca kojoj savladavanje školskog gradiva ide otežano zbog smanjenih intelektualnih kapaciteta, nemogućnosti koncentracije pažnje, nezainteresovanosti za školske sadržaje, čestog odsustvovanja iz škole, životnih stresora ili drugih razloga, imaju slabije školsko postignuće, zbog čega se kod djece stvara osjećaj vlastite nekompetentnosti, narušava se njihovo samopouzdanje, te opada interes za školu. Sve to predstavlja i dovoljan razlog da budu percipirana kao neuspješna od strane druge djece, učitelja, nastavnika, roditelja, te nedovoljno prihvaćena i podržana. Takva situacija za djecu predstavlja izvor frustracije iz koje, bez pomoći odraslih, ne mogu sami izaći. Frustracija može voditi i agresivnom ponašanju. Stoga Popadić (2009), sagledavajući vezu između vršnjačkog nasilja i školskog uspjeha, pretpostavlja da i nasilno ponašanje i školski neuspjeh imaju iste izvore koji treba da se potraže u intelektualnim potencijalima, porodičnim prilikama, nedostatku sposobnosti koncentracije, što upućuje na opravdanost pretpostavke da se nikako ne radi o jednostavnoj vezi, te da se u razmatranju prirode odnosa moraju uvažiti mnogi uslovi socijalizacije djece. U obimnoj studiji o nasilnom vršnjačkom ponašanju, sprovedenoj na prostoru Srbije, od strane Popadića, Plutove i Pavlovića (2014), otkriva se da ne postoji povezanost između nasilnog ponašanja učenika i školskog uspjeha, da i slabiji i bolji učenici imaju podjednaku tendenciju ka nasilnom ponašanju, ali da nasilna djeca za razliku od nenasilne imaju izraženiji otpor prema školi. Interesantan je i istraživački podatak (Popadić, 2009) da je slabiji uspjeh u školi više povećavao vjerovatnoću od izloženosti učenika nasilju od strane nastavnika, nego nasilju vršnjaka. To pokreće i pitanje ispravnosti korištenja školskog uspjeha kao metode disciplinovanja, pitanje stigmatizacije učenika na osnovu školskog postignuća, ali i skrivanja možda značajnijih faktora rizika od prestupničkog i kriminalnog ponašanja od samog školskog postignuća.

Prema tome, stručni savjetnici i saradnici u pravosudnim institucijama trebaju sagledati vezu između školskog uspjeha i prestupničkog ponašanja na način da uzmu u obzir širok spektar faktora koji grade nimalo jednostavnu vezu. Školski neuspjeh, narušava samopouzdanje djeteta, utiče na sliku o sebi i prihvaćenost od strane vršnjačke grupe, te može biti jedan od posrednih faktora rizika društveno neprihvatljivog ponašanja. Suprotno, prestupničko ponašanje, može dovesti do slabljenja školskog postignuća, koje je do tada bilo vrlo dobro ili odlično. Važno je upoznati se sa školskim uspjehom u toku cijelog školovanja, doživljajem škole, interpersonalnim odnosima u školi, radnim navikama u rješavanju školskih zadataka, zainteresovanosti za nastavne predmete i drugo, jer sve nabrojano može imati uticaja na školsko postignuće. S druge strane stresori i promjene koje se dešavaju djeci izvan škole zaokupiraju dječije misli, a briga i tjeskoba ovlada njihovim emocijama, te vodi odsustvu pažnje i interesovanja za školsko gradivo, što se svakako reflektuje na školsko postignuće. Ponekad se u rasvjetljavanju veze između školskog postignuća i ponašanja djece kriju suštinski razlozi promjena u dječijim emocijama, motivima i ponašanju. Obično djecu pitamo kakvi su đaci. To djeca shvataju kao vrijednovanje. Trebali bi da ih pitamo kako im je u školi. Na taj način ćemo od njih saznati više, a više ćemo i uvažiti dječije mišljenje. Kada se djetetu u sukobu sa zakonom koje je između ostalog i neredovno pohađalo školu izrekne mjera redovno pohađanje škole, sa gledišta pravosudnog sistema ista može predstavljati blagu i odgovarajući mjeru, ali sa gledišta samog djeteta to može biti nepremostiva prepreka i nedostižan cilj, naročito ako izostane stručna podrška djetetu.Svi koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom, trebali bi uvažiti ne tako jednostavan odnos između školskog postignuća i ponašanja djeteta.

Psihološke karakteristike

U razumijevanju nastanak prestupničkog i kriminalnog ponašanja djece i mladih, nezamjenljivu ulogu igraju interpersonalni i intrapersonalni psihološki faktori. Zbog toga ne začuđuje, što su upravo studije u oblasti različitih grana psihologije (u prvom redu socijalne psihologije i psihologije kriminala, te psihologije ličnosti i razvojne psihologije) pružile najšira saznanja o kriminalnom ponašanju djece.

Interpersonalni psihološki faktori se odnose na interakciju između pojedinca i svih drugih agensa socijalizacije (prvobitno porodice). Intrapersonalni faktori se odnose na kognitivne (saznajne) i konativne (motivacione) karakteristike pojedinca od kojih se za razumijevanje prestupničkog i kriminalnog ponašanja izdvajaju: inteligencija, agresivnost i moralnost (Radulović, 2006) ličnosti.

Interpersonalni faktori se u nestručnoj javnosti (ali i u literaturi) ponekad pogre- šno zamjenjuju sa sociološkim faktorima, vjerovatno imajući u vidu proces socijalizacije, dok se zapravo radi o psihološkim faktorima koji djeluju u okvirima interaktivnih

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

134 135


odnosa, na šta ukazuje i Radulovićeva (2006). Na ovom mjestu govorićemo o psihološkim faktorima značajnim za razumijevanje ponašanja djece u sukobu sa zakonom, te ćemo pokušati pružiti odgovor na česte dileme koje se pojavljuju u praksi.

Intelektualne sposobnosti

Veoma često od strane pravosudnog sistema, stručnjacima psihološke struke se povjerava procjena intelektualne sposobnosti djece i maloljetnika. Iako psiholozi na egzaktan način umiju da procijene intelektualne sposobnosti, nerijetko se dešava da moraju objašnjavati da osobe sa nižim koeficijentom inteligencije mogu biti životno funkcionalne, te da njihovo mišljenje i izjava može biti relevantna i valjana u sudskom procesu, što vrijedi i za djecu i za mlade. S druge strane, činjenica je da se u postupku pred sudom pobijaju iskazi svjedoka koji nemaju probleme u intelektualnom funkcionisanju (čak imaju visok nivo intelektualnih sposobnosti). Jedna od njih je da se prikrije istina iz različitih razloga.

Iako su intelektualne sposobnosti važne za životnu funkcionalnost i postignuće, nivo njihove razvijenosti i ostvarenosti nije jedini nužan faktor čovjekove funkciona-lnosti. Zbog toga je veoma važno prilikom procjene intelektualne sposobnosti djece uzeti u obzir prilike za razvoj urođenih intelektualnih potencijala, različite uticaj na njihov razvoj te stepen njihove ostvarenosti.

Ranije je postojalo uvriježeno mišljenje, kako među laicima, tako i među stručnom javnosti da su djeca u sukobu sa zakonom, djeca nižih intelektualnih sposobnosti u odnosu na vršnjake koji se ponašaju socijalno prihvatljivo. Suprotno, savremenija shvatanja su oprečna ranijim, jer navode da je većina djece u sukobu sa zakonom prosječnog, a oko 10% do 20% njih i iznadprosječnog nivoa intelektualnih sposobnosti. Međutim, sigurno je da je pored opšteg, potrebno procijeniti i nivo razvijenosti posebnih intelektualnih sposobnosti: verbalnih sposobnosti, sposobnosti rasuđivanja, shvatanja apstraktnih odnosa, perceptivnih, numeričkih sposobnosti i drugih. Generalno, djeca nižeg nivoa razvijenosti intelektualnih sposobnosti su podložnija sugestiji, te imaju sniženu sposobnost shvatanja uzročno-posljedičnih odnosa i među djecom u sukobu sa zakonom oni se više podvode mišljenjima, uticajima i naredbama drugih. Takva djeca (ukoliko se radi o djeci u sukobu sa zakonom) su sklonija ostavljanju tragova iza sebe na mjestu kritičnog događaja, te pri davanju iskaza u isto vrijeme negiraju da su počinila krivično djelo i otkrivaju važne detalje o krivičnom djelu. S druge strane, djeca u sukobu sa zakonom, čije su intelektualne sposobnosti iznad prosjeka su sklonija vršenju organizovanih i prethodno osmišljenih krivičnih djela protiv imovine, te su češće organizatori i naredbodavci drugoj djeci.

Važno je imati na umu da su stresne životne okolnosti i nepovoljni uslovi socijalizacije, koji su uticali da dijete svoje ponašanje dovede u sukob sa zakonom, ujedno mogle ometati i razvoj djetetovih urođenih intelektualnih potencijala. Zbog

toga se ne može olako govoriti o njihovoj stvarnoj intelektualnoj insuficijentnosti u odnosu na vršnjake. Takođe, treba biti svjestan niza metodoloških ograničenja empirijskih studija, koja onemogućavaju komparacije i pouzdane zaključke. Da bi se izveli generalizovani zaključci trebalo bi istražiti da li broj djece u sukobu sa zakonom, ispod prosječnog nivoa intelektualne sposobnosti, značajno odstupa od istog broja u opštoj populaciji. U svakom slučaju, pri procjeni intelektualnih sposobnosti djece u sukobu sa zakonom, a naročito ako su ista djeca i u ulozi svjedoka, treba uzeti u obzir uticaj uslova socijalizacije na razvoj njihovih urođenih intelektualnih potencijala. Pogrešno bi bilo donositi zaključak koji bi išao u prilog bilo kojeg stanovišta. Najispravnije bi bilo pri procjeni intelektualnih sposbnosti djece u sukobu sa zakonom zadržati individualistički i humanistički pristup, te pri interpretaciji objasniti načine i uslove razvoja dječijih intelektualnih potencijala, bez nužnog svrstavanja u određenu kategoriju. Takođe je neprimjereno, u situacijama intenzivne traumatizacije kada je dijete usredsređeno na brigu o sopstvenom bivstvovanju, procjenjivati njegove intelektualne kapacitete, a naročito kada se nađe u ulozi svjedoka.

Ličnost i ponašanje djece u sukobu sa zakonom

Dok u pogledu fizičkih, intelektualnih i socijalnih karakteristika djece u sukobu sa zakonom, u dostupnoj literaturi vladaju različita mišljenja, u pogledu procjene određenih osobina ličnosti i ponašanja populacije maloljetnih i odraslih prestupnika, u nauci, ali i psihološkoj praksi, postoje prilično kongruentni stavovi (na primjer Agnew, Brezina, Wright, & Cullen, 2002; Gao, Raine, Chan, Venables, & Mednick, 2010; Popadić, 2009; Singer, & Mikšaj–Todorović, 1989; Međedović, 2015).

Ta kongruentnost se odnosi na sljedeće osobine: • emocionalna nestabilnost i napetost,• pretjerana senzibilnost,• razdražljivost, impulsivnost• uznemirenost kao posljedica odbačenosti,• osujećenost,• inferiornost,• potištenost,• hipoafektivitet, afektivna površnost/bezosjećajnost i nedostatak empatije,• nepovjerljivost,• manipulativnost,• ljubomora,• narcisoidnost,• grandioznost,• snižena moralnost i savjesnost,• poremećaj pažnje,• agresivnost,• impulsivnost,• hiperaktivnost.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

136 137


Gotovo svi navedeni psihološki konstrukti ostvaruju određen stepen međusobne veze, neke i prilično visoke (na primjer: impulsivnost i agresivnost). Međutim, bez obzira na priličnu kongruentnost u pogledu navedenih osobina ličnosti, psihološki profil djeteta u sukobu sa zakonom nije lako sačiniti. Razlog tome leži u individualnosti i univerzalnosti svake jedinke, ali i kompleksnosti obostranog uticaja između nasljeđa i sredine, s jedne strane i interakcije pojedinac-sredina sa druge strane. Dakle, iako postoje određene psihološke karakteristike svojstvene djeci u sukobu sa zakonom, ne znači da će svako dijete ispoljiti sve karakteristike, niti će njihov intenzitet, trajanje, učestalost, te odnos međuzavisnosti i kauzalnosti biti istovjetni. Profilisanje djece u sukobu sa zakonom se zapravo temelji na postojećim teorijskim objašnjenjima i empirijskim nalazima, o kojima smo do sada govorili. Rezimiranjem teorijsko-empirijskih naznaka, možemo uslovno naznačiti profil djeteta u sukobu sa zakonom. Učestalije je dijete u sukobu sa zakonom dijete muškog pola, češće uzrasta između 13 i 18 godina, koje potiče iz porodice u kojoj nije uspostavljena čvrsta socijalna i emocionala veza na relaciji dijete roditelj. Stil roditeljskog vaspitanja je pretjerano krut ili permisivan. Roditelji su pretjerano kontrolisali ili kažnjavali dijete, nerijetko fizički. Nisu uspostavljene granice i pravila u ponašanju kod djeteta. Dijete je agresivno i lako razdražljivo, sklono manipulaciji i okrivljivanju žrtvi za svoje postupke. Ne iskazuje saosjećajnost, a i ako je pokaže, ona je odglumljena iz koristoljublja. O dobrom i lošem ne prosuđuje u skladu sa realnim razlozima. Socijalno je isključen od grupe vršnjaka prosocijalnog ponašanja, te prinuđen da zbog osjećaja usamljenosti traži alternativne vršnjačke grupe radi dokazivanja lične samoefikasnosti. Zbog odbačenosti i nepovoljnih porodičnih odnosa, ali i odbačenosti vršnjaka zbog agresivnih ponašanja svijet shvata kao neprijateljsko mjesto, a ljude kao potencijalne neprijatelje u bilo kakvom odnosu prema njemu. Nema jasnu motivaciju za školskim postignućem ili ona varira u zavisnosti od nastavnog predmeta i odnosa sa nastavnikom. Često neshvaćen od strane školskog sistema i disciplinovan slabim ocjenama. U retrospektivi se pronalaze česte pritužbe na djetetovo ponašanje. Djeluje nezainteresovan i odsutan za ono što odrasli smatraju važnim za njega.

Naravno, stručnjaci će, pristupajući svakom djetetu individualistički, opisati psi-hološke karakteristike otkrivene kroz primjenu psiholoških metoda i tehnika.

Osobine ličnosti i emocije koje djeca doživljavaju, reflektuju se u njihovom ponašanju, reagovanju na spoljašnje stimuluse, te u bihejvioralnim komponentama njihovih socijalnih stavova. Spomenućemo kratko neke od njih.

Agresija Kada se govori o ponašanju djece u sukobu sa zakonom, onda se najviše govori

o agresivnom i nasilnom ponašanju. Agresija je usmjerena ka drugim osobama, prije svega vršnjacima, materijalnim dobrima, ali i životinjama, što se slabo uočava, pa samim time ostaje u okvirima „tamnog broja” i rijetko se sudski procesuira.

Agresija je urođen motiv, čija je svrha odbrana i opstanak vrste. Socijalnim učenjem u interakciji sa drugima urođena agresija se oblikuje, uči se šta je dobro, a šta loše, šta prihvatljivo, a šta neprihvatljivo ponašanje, kada je agresija u funkciji odbrane ličnog integriteta, a kada prerasta u nasilje koje je društveno i zakonski neprihvatljivo i nedozvoljeno. Postoje različite tipologije agresije, koje polaze od različitih kriterijuma i koncepata u shvatanju agresije. U savremenijoj psihologiji, najučestalije se spominje podjela na reaktivnu i proaktivnu agresiju (Pulkkinen, 1996; Vitaro, Gendreau, Tremblay, & Oligny, 1998; McAuliffe, Hubbard, Rubin, Morrow, & Dearing 2006; Ručević i Duvnjak, 2010). Upravo je reaktivna agresija ona koja se podstiče spoljnim stimulusima i koja se socijalizuje kroz razvojne periode. Nastaje kao rezultat frustracije i praćena je promjenama na emocionalnom i fiziološkom planu. Ukoliko dijete nije socijalno naučeno da kontroliše agresiju ili ako je fizičkim kažnjavanjem i krutim roditeljskim vaspitanjem naučeno na agresiju, ovakva vrsta agresije će se fiksirati i postajati ustaljen način reagovanja djeteta, te će prethoditi proaktivnoj agresiji. Proaktivna agresija je agresija koja ima drugačiju emocionalnu i kognitivnu osnovu i koja dovodi dijete do saznanja da agresijom mogu postići određen cilj, te im agresivno ponašanje postaje korisno i isplativo. Kada manifesti i posljedice agresivnog ponašanja maloljetnika, predstavljaju ujedno i ponašanje u suprotnosti sa zakonom, govorimo o kriminalnom ponašanju, odnosno krivičnom djelu sa elementima nasilja ili nasilnom kriminalitetu.

Posebnu pažnju u radu sa djecom u sukobu sa zakonom, treba posvetiti procjeni istorije njihovog agresivnog ponašanja, ali i vezi sa drugim psihološkim konstrukti-ma. Pažljiv pristup može dati korisne odgovore o generisanju i dinamici agresije kod djeteta, te biti važna smjernica u tretmanu agresivnih i nasilnih ponašanja. Pored toga, ne treba zanemariti ni to da su djeca u sukobu sa zakonom nerijetko izložena agresiji i nasilju od strane drugih, kako u djetinjstvu, tako i kasnije.

Hiperaktivnost i poremećaj pažnjeJedna od često spominjanih psiholoških i ponašajnih karateristika djece u

sukobu sa zakonom, pored agresije jeste hiperaktivnost. Ova dva konstrukta stoje u bliskoj vezi (Olfson, Marcus, Zhang & Wan, 2007; Radulović, 2006; Međedović, 2015). Hiperaktivnost može biti praćena poremećajem pažnje, ali je pogrešno bez prethodne procjene zaključiti da su hiperaktivnost i poremećaj pažnje nužno povezani. Kod hiperaktivnog djeteta je uvijek potrebno provjeriti djetetovu sposobnost održavanja i usmjeravanja pažnje, sa posebnim osvrtom na sposobnosti usmjeravanja pažnje u odnosu na stepen interesantnosti različitih sadržaja.

Dok su se nekada roditelji veoma brinuli, pa i stidili svoje hiperaktivne djece, danas je među savremenim roditeljima atribuiranje djeteta kao hiperaktivnog postalo poželjno i popularno. Razlozi tome su roditeljske greške u zaključivanju i poistovjećivanje hiperaktivnosti sa visokom energičnošću i intelektualnim potencijalima. Savremeno društvo i roditelji, zbog socijalnih pritisaka i vlastitih ambicija, iskrivljuju sliku o svom

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

138 139


djetetu i pred njega postavljaju visoke zahtjeve koji štete njegovom bezbrižnom djetinjstvu. Tako se dešava da aktivno i radoznalo dijete koje želi istražiti svijet i postaviti što više pitanja svojim roditeljima proglašavamo hiperaktivnim. Nekada se i takvim atribucijama eufemizira nedostatak roditeljskih kompetencija u vaspitanju i socijalizaciji djece. Uočljivo je kod savremenog roditeljstva da se hiperaktivnost pogrešno zamjenjuje sa neuspostavljenim granicama i pravilima ponašanja kod djece. Roditeljima je jednostavnije reći da je dijete hiperaktivno, nego da je neposlušno i da nema izgrađen odnos poštovanja prema roditeljima. Stoga praktičari, trebaju budno provjeriti da li se zaista radi o hiperaktivnosti kod djeteta i da li uz nju postoji i izvjestan poremećaj pažnje. Ukoliko se provjera pokaže tačnom radi se o poremećaju pažnje sa hiperaktivnim poremećajem ili skraćeno ADHD (eng. Attention Deficit Hyperactivity Disorder). Poremećaj je češći kod dječaka. Djecu sa identifikovanim ADHD treba odmah uključiti u psihološki tretman, a roditelje u program psihološkog savjetovanja, ponekad i tretmana.

Karakteristike ADHD se uočavaju u odnosu na ponašanje, pažnju i kontrolu impulsa (Luca-Mrđen & Puhovski, 2014). Na ponašajnom planu, hiperaktivno dijete je u stalnom pokretu, ni u kom slučaju ne može da sjedi mirno na jednom mjestu. Svaka molba roditelja da se smiri, ne može biti uslišena. Dijete je stalno u pokretu, stalno nešto ruši, priča, zapitkuje, vrpolji se. Pažnja ne može da se fokusira na određen stimulus, niti može adekvatno da se pomjera sa jednog sadržaja na drugi. Djeca često djeluju zaboravno, zbunjeno, neorganizovano, jer ne mogu da pamte instrukcije. Pažnja im je lako ometena, te često imaju problema u ostvarivanju školskog postignuća. Zbog nemogućnosti kontrole impulsa, ova djeca u svom ponašanju često manifestuju burne reakcije, nametljiva su, prekidaju druge u govoru i uvijek imaju nešto da pitaju (iako im je to rečeno samo nekoliko trenutaka prije). U ranom djetinjstvu ovakva djeca su opisana kao vrlo zahtjevne bebe, koje su često plakale, imali dijagnostikovan hipertonus, rano su prohodavali i opisivani su kao nespretni. Treba praviti jasnu razliku između ADHD, s jedne strane i ponašanja koja proističu iz neadekvatnog vaspitanja djeteta, dječijeg nestašluka, od problema u savladavanju školskog gradiva i problema koje stvaraju neka fizička oboljenja s druge strane.

Roditeljima i drugim osobama u okolini, nije lako uspostaviti kvalitetan odnos sa ovakvom djecom, jer njihova ponašanja nerviraju i ljute druge, a i sama djeca nailaze na niz poteškoća i osuda od strane okoline. Roditelji, ali i drugi odrasli često na njih galame, učitelji disciplinuju slabijim ocjenama, a vršnjaci ih odbacuju iz igre i skloni su da ih tužakaju odraslima. Roditelji ovakve djece često dolaze u međusobne konflikte zbog djetetovog ponašanja, što predstavlja dodatno opterećenje za samo dijete, ali i izvor djetetove frustracije. Nesnalaženje u zahtjevnim roditeljskim vaspitnim zadacima uslovljava i česte kazne, koje kod djece dovode do intenzivnije hiperaktivnosti. Zbog svih neprilika u koje svakodnevno dolazi zbog svoje hiperaktivnosti, dijete je pod stalnim uticajem stresora, postaje frustrirano, ljutito, nezadovoljno, bespomoćno, neshvaćeno, agresivno, a nekad i nasilno. Hiperaktivnoj djeci je potrebna vjera drugih u njih i pozitivno potkrepljenje za njihov trud.

U vezi sa hiperaktivnošću djece, Lynam (1996) navodi dva rana indikatora kasnijeg prestupničkog i kriminalnog ponašanja kod djece, a to su rano manifestovanje različitih problema u ponašanju koje se nastavlja kroz adolescenciju i hiperaktivnost sa poremećajem pažnje. Prema istraživanju Forsmana i saradnika (Forsman, Larsson, Andershed & Lichteinstein, 2007) izraženi simptomi ADHD-a na uzrastu od 8 do 9 godina predviđaju visinu skorova na crtama impulsivnosti i neodgovornosti. Istraživanja su otkrila i da je zapravo deficit pažnje bolji prediktor prestupničkog i kriminalnog ponašanja, nego kontrola ponašanja. Hiperaktivnost mjerena na uzrastu 11 do 14 godina pozitivno korelira sa psihopatijom, impulsivnošću i verbalnom agresijom u odraslom dobu (Freidenfelt & Klinteberg, 2007). Djeca sa kombinovanim poremećajima pokazuju više skorove na psihopatskim crtama, slabiji uspjeh u školi i sposobnost razumijevanja pročitanog. Lajnamov koncept o „psihopatiji u povoju” (eng. fledgling psychopathy), kako ga je nazvao je dosta kritikovan. Postavilo se opravdano pitanje o odnosu dva rana indikatora, koja ovaj koncept zagovara. Tako, nalazi istraživanja sugerišu da veza između hiperaktivnosti i poremećaja pažnje prije predviđa slabu kontrolu ponašanja, a ne nužno psihopatiju (Michonski & Sharp, 2010).

Lokus kontrole, saosjećajnost i moralnost Uzroke sopstvenog ponašanja djeca u sukobu sa zakonom, uglavnom ne pove-

zuju sa osobinama svoje ličnosti, genetskim predispozicijama i vaspitnim stilovima svojih roditelja. Oni, primarno, izražavaju eksternalni lokus kontrole navodeći utica-je vršnjačke grupe i socijalne okolnosti kao razloge svog ponašanja. Opravdanje za sopstveno ponašanje najčešće nalaze u frustraciji i nerazumijevanju od strane drugih (vršnjaka, nastavnika). Reakcija drugih na njihovo ponašanje prvobitno se doživljava kao nerazumijevanje i osuda, nakon čega ubrzo prihvataju sebe kao „lošeg momka ili dežurnog krivca”, te se nastavljaju ponašati u skladu sa tako stečenom slikom o sebi. Na osnovu stečenog iskustva, ostaju ubjeđeni da nikome nije stalo do njih, priklanja-ju se vršnjačkim grupama sličnog ponašanja i stiču otpor prema autoritetu.

Zbog eksternalnog lokusa kontrole, ali i iskustva afektivne površnosti u ranim interpersonalnim odnosima, djeca u sukobu sa zakonom ne iskazuju saosjećajnost i moralnost. Djeluju bezosjećajni kada govore o razlozima svog ponašanja i poslje-dicama koje je njihovo ponašanje ostavilo po druge. Njihovi stavovi se ponekad čine tako hladni i okrutni, jer su nemoralni, suprotni od društveno prihvatljivih vrijedno-sti. Bez obzira što nam njihova bezosjećajnost djeluje surovo i nepopravljivo, treba imati na umu da se radi samo o djeci. Takođe se pokazalo da je i u samom tretmanu djece u sukobu sa zakonom, upravo osobina bezosjećajnosti veoma otporna. Imajući u vidu da je svijet oko njih, u očima te djece zapravo neprijateljsko mjesto u kojem vreba mnošto opasnosti, onda nas njihov stav ne treba ni začuditi.

UsamljenostIako se slabije primjećuje, djeca u sukobu sa zakonom su često usamljena,

naročito u periodu prije pojave prestupničkog ponašanja. Takva usamljenost nije

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

140 141


samo stanje, već može da predstavlja i crtu ličnosti. Njihova usamljenost proizilazi iz nezadovoljenih potreba za pripadanjem, neadekvatnog roditeljstva najčešće povezanog sa emocionalnim zanemarivanjem. Stanje usamljenosti naglašava težnju ka prihvatanjem od strane drugih, te vodi ka priklanjanju vršnjačkim grupama, nažalost, prije onim grupama koje podržavaju socijalno neprihvatljiva ponašanja, te lakše omogućavaju doživljaj lične efikasnosti.

OčekivanjaPonekad se kod djece u sukobu sa zakonom uočava izrazita neravnoteža

između stvarnih mogućnosti i očekivanja, što dovodi do formiranja osjećanja manje vrijednosti. Očekivanja djece u sukobu sa zakonom, najčešće, nisu primjetna. Oni samo žele normalne porodične odnose i normalan život. Međutim, ne mogu da ih imaju, te iste, iako razumne, postaju nerealne, a dječiji problemi sve dublji, ozbiljniji i kompleksniji. Zbog toga često gube emocionalnu kontrolu, postaju impulsivni i prazne se na agresivne načine.

Stručnjak treba da se veoma profesionalno ophodi prema djetetu u identifikovanju njegovih osobina ličnosti. Njegov primarni zadatak je da razumije i objasni razvoj njegovih osobina u okvirima procesa socijalizacije i da podrži individualistički i holistički pristup u određivanju profila djeteta u sukobu sa zakonom. Dijete koje je bilo uskraćeno za majčinu ljubav, može da razvije afektivnu površnost i nepovjerenje prema drugima. Međutim, važno je shvatiti da dijete nije moglo razviti drugačiji afektivitet, jer mu se za takvo nešto nije pružila prilika. Ono što je takođe veoma važno jeste da stručnjak treba da identifikuje i one osobine ličnosti, koje mogu služiti kao zaštitni resursi u procesu kreiranja, sprovođenja i evaluiranja individualnog plana tretmana. U tom smislu znanja i vještine profesionalaca u pravosuđu trebaju biti na najvišem nivou, kao i njihovo uvažavanje.

Psihološke karakteristike porodica djece u sukobu sa zakonom

Ranije su se razlozi prestupničkog i kriminalnog ponašanja maloljetnika, prevashodno dovodila u vezu sa disfunkcionalnošću nepotpunih porodica i fenomenom „broken home” (Milosavljević, 1991, 2004; Lykken, 1995, 1998). Danas je sve više podataka koji ukazuju da djeca u sukobu sa zakonom potiču iz potpunih porodica, ukazujući na potrebu obraćanja pažnje na savremeni tip porodice u savremenim uslovima socijalizacije. Odsustvo roditelja od kuće radi osiguranja egzistencije i materijalnih dobara uslovljava sve manju prisutnost roditelja u procesu vaspitanja djece, oskudno poznavanje njihovih potreba ili povjeravanje djece drugim agensima socijalizacije (tete, bake, dede) u vrijeme kada roditelji trebaju biti dominantni faktori socijalizacije svoje djece. Čini se da se radi o savremenom tipu potpunih, a zapravo socijalno udaljenih i emocionalno odsutnih porodica. Propuštanje koliko-toliko

kvalitetno provedenog vremena sa djecom, zaokupljenost roditelja poslovnim i drugim obavezama, generiše emocionalnu prazninu u djeci ostavljajući njihove potrebe puste i nezadovoljene. Djeci je potrebno posvećeno vrijeme sa roditeljima, ispunjeno emocionalnom toplinom i socijalnom podrškom. Nijedan drugi faktor socijalizacije, ma koliko on bio dobar, neće djeci u potpunosti nadomjestiti majčinsku ili očinsku toplinu u raznim fazama njihovog psihičkog razvoja.

U savremenom društvu, roditelji i sami ne nalazeći adekvatne odgovore na zahtjeve socijalne sredine sve više praktikuju permisivan vaspitni stil odgajanja djece, propuštajući da budu potkrepljivači socijalno prihvatljivog i poželjnog ponašanja svoje djece. Sve to ne treba da čudi jer savremeno društvo u kojem je prihvatljiva korupcija i devalvirana difuzija društvene odgovornosti, ne nalazi optimalan odgovor kako vaspitati djecu, šta im savjetovati, a šta im braniti, šta im dozvoliti, a šta ne, za šta ih kažnjavati, za šta nagrađivati i kako. Mnogo je pitanja, a malo aspolutno istinitih odgovora. Često je roditeljsko pitanje i dilema, kako posavjetovati dijete kada ga drugo dijete udari. Roditelji najčešće kažu, ti nemoj prvi, ali ako tebe neko udari ti uzvrati. Na taj način se ne prekida nasilje, već mu se daje legitimitet. Međutim, roditelji nalaze opravdanje za davanje legitimiteta nasilju u činjenicama da vaspitačica (učiteljica, nastavnica) nije kaznila drugo dijete, da nije reagovala na žalbu njegovog djeteta, da roditelj ne žele da njegovo dijete bude žrtva, da dijete mora naučiti da se samo odbrani u svijetu nepravde i sl. Nenalaženje odgovora na adekvatno roditeljstvo čak i nehotice može odvesti u stranputicu.

Ukoliko se odnos dijete-roditelj zasniva na pretjeranoj roditeljskoj brizi i kontroli koja ne dozvoljava osamostaljivanje djeteta, ishod za razvoj stabilnih obrazaca kasnijih ponašanja djece može biti podjednako nepovoljan. Pretjerano hladan i autoritativan stil vaspitanja, kao i pretjerano popustljiv stil kroz koji se ne uspostavljuju granice i pravila ponašanja, značajno povećava rizik od razvoja socijalno neprihvatljivih ponašanja. Insistiranje roditelja na poštovanju strogih pravila uz pretjerano kritikujući vaspitni stil i odsustvo podrške, pohvala za trud i postignute uspjehe kod djece produkuje ljutnju, nisku toleranciju na frustracije, nepoštovanje pravila, sukobljavanje sa vršnjacima i sukobe sa zakonom (Ellis & Bernard, 2006). Slično, laissez faire odnos roditelja prema djeci, takođe može dovesti do neadekvatno uspostavljenih granica odgovornosti, niske tolerancije na frustraciju, emocionalne nezrelost i egocentričnost, zamjene porodičnih uloga, te ponašanja u sukobu sa zakonom.

Disfunkcionalne porodice u kojima su prisutna socijalno-patološka ponašanja, kao na primjer nasilje, zavisnosti od droga, alkohola i igara na sreću predstavljaju visok rizik za sukob djece sa zakonom. Zbog ulaženja u začarani svijet socijalne patologije, roditelji gube iz vida dječije potrebe, te ona ostaju prepuštena sama sebi. Neslaganja između roditelja, česti konflikti i nerazumijevanja koju djeca vide i osjete, stvaraju unutrašnje konflikte u djetetu, ometaju njihov socijalno-emocionalni razvoj usljed

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

142 143


čega vrlo često roditelji zanemaruju dijete, prepuštajući se sopstvenim životnim nesrećama. Zanemarivanje i zlostavljanje djece od strane roditelja nesumnjivo predstavljaju visok rizik za razvoj zakonski nedozvoljenih ponašanja. Značajno je veći rizik od razvoja prestupničkog i kriminalnog ponašanja kod djece čiju su roditelji bili zlostavljani i zanemareni u djetinjstvu. Međutim, neće svako dijete koje je zanemareno ili zlostavljano manifestovati kriminalno i prestupničko ponašanje (Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja, 2003). Zato je važno kod proučavanja ponašanja i ličnosti djece u sukobu sa zakonom usmjeriti pažnju na značajne druge osobe u njihovoj socijalizaciji i faktore zaštite. Ponekad je dovoljno da bez obzira na zanemarenost djeteta od strane roditelja, postoji baka, deka, rođak, sestra ili brat koji sa djetetom ostvaruju blisku emocionalnu vezu i podržavajući interpersonalni odnos, čime se bar djelimično kompenzuje zadovoljenje dječijih potreba i sprječava razvoj društveno nepoželjnih ponašanja.

Do porodične disfunkcionalnosti dovode i različiti porodični stresori, kao na primjer, mentalna oboljenja, teške bolesti, gubici, česta odsustva i neprisutnost roditelja. Mladi koji su zavisnici od droga su značajno učestalije bili izloženi porodičnim stresorima u odnosu na mlade koji nisu imali iskustva sa drogama, te su učestalije dolazili u sukob sa školskim i zakonskim normama (Radetić-Lovrić, 2011). Gubitak oca je prema kliničkoj praksi važan indikator prestupničkog ponašanja (Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja, 2003; Lykken, 1998). Smatra se da je sedam puta više djece iz porodica u kojima otac nije prisutan u populaciji maloljetnih prestupnika, nego iz porodica djeca sa oba roditelja (Lykken, 1998). U situacijama nestabilne porodične dinamike djeca osjećaju strah, a ponavljajući osjećaj straha ometa normalan psihički razvoj. Zbog izloženosti nestabilnoj porodičnoj dinamici, djeca maštaju o porodicama u kojima vladaju skladni odnosi često osjećajući stid i doživljavajući socijalnu isključenost zbog pripadnosti disfunkcionalnoj porodici. Za kognitivno nezrelu ličnost djeteta put u društveno neprihvatljiva ponašanja koja su zakonom zabranjena može biti bijeg od realnosti, težnja za samodokazivanjem, ali i apel za pomoć.

Interes roditelja za potrebe, želje i uopšte život svoje djece u sukobu sa zakonom znatno je smanjen (Essau & Conradt, 2006; Spriggs, Iannotti, Nansel & Haynie, 2007). Najčešće roditelji djece u sukobu sa zakonom nisu poznavali ili su samo površno poznavali prijatelje svoje djece, nisu znali i ne znaju sa kim njihova djeca provode slobodno vrijeme, nisu sigurni gdje su i kada se vraćaju kući, neupućeni su u djetetove školske i vannastavne obaveze, nisu pretjerano zainteresovani za saradnju sa školom. Na upite nastavnika i stručnjaka u školi o roditeljima, djeca često daju odgovore da njihovi roditelji nemaju dovoljno vremena ili neće moći doći u u školu.

Ne treba izgubiti iz vida da porodični faktori, koji predstavljaju rizik za razvoj prestupničkih i kriminalnih ponašanja kod djece nisu izolovani. Zapravo, uvijek se radi o međudejstvu nekoliko faktora, koji su isprepleteni i podsticanje porodične funkciona- lnosti čine veoma složenim. Kako to obično biva, jedan porodični stresor vodi drugome.

Najvažniji faktor prevencije ponašanja u sukobu sa zakonom predstavljaju porodični odnosi prožeti toplinom i podrškom, porodice u kojima vladaju jasna pravila ponašanja i granice, roditelji i staratelji koji se trude vaspitati dijete, koji upotrebljavaju prihvatljive vidove socijalne kontrole i nadzora, prate potrebe svoje djece, kada je to potrebno pružaju im pomoć u rješavanju obaveza i zadataka, podstiču i ohrabruju dijete kada iskazuje želju za samostalnošću i usvajanjem zdravih stilova života, poznaju prijatelje svoje djece i rado ih pozivaju u goste, roditelji (stratelji) koji ne nameću stroga pravila i kazne koje „dječja duša” ne može istrpiti, oni koji jasno razdvajaju životne prioritete, poslovne od porodičnih obaveza i provode dostatno i posvećeno vrijeme sa svojom djecom. Neki roditelji to ne umiju, ne primjećuju potrebe svoje djece iz brojnih razloga, ali ne znači da, uz pomoć stručnjaka, ne mogu da shvate i pokušaju pomoći svom djetetu. Upravo zbog važnosti roditeljske brige, u tretman djece u sukobu sa zakonom veoma je važno psihoedukovati i u sam tretman uključiti i roditelje. Radi podsticanja adekvatne roditeljske brige i nadzora potrebno je razmotriti roditeljsko preuzimanje odgovornosti za prestupničko i kriminalno ponašanje njihove djece. Lykken (1998) sugeriše da je potrebno uvesti programe za kompetentno roditeljstvo, kako bi se suzbio rast maloljetničkog prestupništva.

Naznake psihičkih poremećaja kod djece u sukobu sa zakonom

Iako je veoma nezahvalno, pa i neetično govoriti o psihičkim poremećajima kod djece imajuću u vidu sve razvojne promjene koje djetinjstvo i mladalaštvo nosi sa sobom, one se ponekad ipak dese ili postoje naznake o njihovom nastanku. Na ovom mjestu ćemo spomenuti samo najučestalije pominjan psihičkih poremećaj koji se dovodi u vezu sa prestupničkim i kriminalnim ponašanjem kod mladih.

Većina psiholoških karakteristika, odnosno osobina ličnosti djece u sukobu sa za-konom, koje smo prethodno naveli, mogu da ukazuju i na razvoj psihopatskih tendenci-ja, koje mnogi psiholozi dovode u vezu sa kriminalnim ponašanjem. Psihopatija, zapra-vo, ne predstavlja poseban psihijatrijski i psihološki poremećaj, već se u klasifikaciji poremećaja svrstava u antisocijalni poremećaj ličnosti. Procjena psihopatije se zasniva na procjeni osobina ličnosti i ponašanja, te se u dijagnostici, naročito kada su mladi u pitanju, više govori o sklonosti ka psihopatskim tendencijama, nego o samoj psiho-patiji. Razvijati tendenciju ka psihopatiji ne znači biti i psihopata. Psihopatiju odlikuje nedostatak empatije i osjećaja krivice, sklonost ka manipulaciji drugima, površinski šarm, ponašanje u kojem se ne biraju sredstva dostizanja cilja. Impulsivnost i nasilnost predstavljaju odlike psihopatije, ali ne nužno. Kod mladih sa psihopatskim tendencija-ma uočava se težnja ka iskazivanju intelektualnih potencijala, te glumljenje uživljava- nja u emocije drugih bez stvarnog saosjećanja. U psihopatske tendencije uključuju se i deficit moralnosti i savjesnosti. Sklonost ka psihopatiji ne mora uključivati sve odlike, već samo određene, te se najčešće govori o ispoljenosti crta psihopatske ličnosti.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

144 145


Veza između psihopatije i kriminala je kontinuirano istraživana, te se došlo i do mnogih sličnih nalaza. Međutim, velika većina tih istraživanja je bila opterećena metodološkim nedostacima (koje je nekada prosto nemoguće kontrolisati), te zasnovana na proučavanju retrospektivnih podataka prikupljanih iz različitih, manje-više, nepouzdanih izvora. Bez obzira na takve činjenice, predikcija psihopatije u praksi se pokazuje prilično pouzdana. Pojedini psiholozi su odlučni u shvatanju da se psihološka procjena psihopatije kod djece i mladih može pouzdano vršiti, čak i na uzrastu od 7 do 8 godina (Eysenck, 1998; Hare, 1992; Momirović & Popović, 2002). S druge strane, psihološke studije pokazuju da je psihopatija promjenljiva kroz razvojne periode, te da se uspješno može prevenirati, ali i terapijski tretirati (Lykken, 1995). Zastupajući individualistički i humanistički pristup prema djeci u sukobu sa zakonom, ali i uvažavajući istraživačke nalaze o psihopatskim tendencijama kod djece, mišljenja smo da bi samo dijagnostikovanje psihopatije na ranom uzrastu moglo imati nehumane, stigmatizirajuće i negativne efekte na psihički razvoj djece i tok ispoljavanja samog poremećaja. Imajući to u vidu, još davno je Peter Rygaard (1998) s ciljem procjene rizičnih faktora psihopatije kod djece izložio koncept sindroma „rane emocionalne frustracije”. O ovom konceptu na našem govornom području detaljno je pisala Radulovićeva (2006). Sindrom „rane emocionalne frustracije” odgovara opisu psihopatije kod odraslih. Sindrom nastaje kao rezultat trauma u procesu socijalizacije i nepovoljnih somatskih događaja. Radulovićeva (2006) daje pregled karakteristika ličnosti i ponašanja djece sa simptomima rane emocionalne frustracije, zasnovanim na autorovim proučavanjima psihopatije u evropskoj i sjevernoameričkoj praksi (Rygaard, 1998).

Karakteristike ličnosti djece sa ranom emocionalnom frustracijom (Radulo- vić, 2006):• Niska tolerancija na frustraciju;• Nerazvijen Ego i Superego - princip zadovoljstva dominira nad principom rea-

lnosti i savjesnosti;• Nepostojanje unutrašnjih konflikata; • Odsustvo straha u situacijama opasnosti;• Kratkotrajne emocije i motivacija;• Psihološki derivati objektnih odnosa su neprisutni, nezreli ili u njima postoji

deficit;• Preovladavajući mehanizmi odbrane ličnosti su odricanje, projektivna identifi-

kacija, „splitting” i borba ili izbjegavanje; • Cjelokupna ličnost je u funkciji simptoma.

Odlike ponašanja djece sa sindromom rane emocionalne frustracije su: • Traganje za stimulacijom i održavanjem tenzije;• Odsustvo ili odložena reakcija u eksperimentalno izazvanim situacijama straha

u kojima se registruju slabe promjene srčanog ritma, galvanskog refleksa i kortikalne pobuđenosti;

• Usljed niske tolerancije na frustraciju automatski reaguju impulsivno i agresivno;• Niska sposobnost diskriminativnog reagovanja koja se ispoljava kroz nepre-

poznavanje lica, ostvarivanje nekritičkog pogleda prema nepoznatim osobama, stupanje u rizične seksualne odnose i drugo;

• Kao strategije odbrane koriste identifikaciju sa modelima koji se slično ponašaju u njihovom okruženju;

• U interpersonalnim odnosima stvara odnose međuzavisnosti sa naglašenom tendencijom ka kontroli i manipulaciji drugima;

• Kriminalni obrasci ponašanja (prestupničke i kriminalne radnje, nasilje, razbo-jništva);

• Interpersonalni odnosi zasnovani na kontroli i manipulaciji drugih.

Kreator koncepta sindroma „rane emocionalne frustracije” opravdanje za njego-vo postojanje nalazi u oblasti genetike, neurobiologije i psihologije, ali i kliničke prakse (Rygaard, 1998). Sam koncept zasnovan je na psihoanalitičkom shvatanju i teoriji vezivanja, prema kojoj je rani period dječijeg razvoja i odnos sa majkom presu-dan za kasniji razvoj ličnosti i njenog ponašanja. Sam autor (Rygaard, 1998) sproveo je kliničku studiju nad djecom kod kojih je dijagnostikovan sindrom rane emociona-lne frustracije i koja su provela značajno vrijeme (između 18 i 39 mjeseci) u instituci-jama za tretman ovog sindroma u Danskoj. Na osnovu zapažanja sastavio je listu faktora rizika od psihopatije s ciljem da psiholozima bude od koristi pri identifikaciji djece u visokom riziku. Faktori rizika odnose se na: karakteristične porodične prilike, postojanje organskih oštećenja ili nedostataka, emocionalne karakteristike i tipična ponašanja u situaciji psihološke procjene. U cjelosti ćemo interpretirati sve važne stavke ček-liste, a oslanjajući se na prikaz koji je dala Radulovićeva (2006). Rygaard (1998) smatra da je upravo ova ček-lista koristan instrument predviđanja psihopatije u odraslom dobu.

Ček-lista rizika od psihopatije (Rygaard, 1998)

Porodični faktori rizika (karakteristike majke, djeteta)

• Majka djeteta je u svom djetinjstvu bila žrtva rane deprivacije, nasilja ili seksualnog zlostavljanja.

• Majka djeteta često mijenja partnere sa njima ostvarujući kratkotrajne i površne odnose. Često ulazi u konfliktne situacije. Otac djeteta je napustio porodicu u ranom djetinjstvu djeteta ili je bio samo prolazna osoba u majčinom životu.

• U ponašanju i osobenosti majke manifestuje se psihopatska i psihotična simptomatologija ili se pojavljuju epileptični napadi. Rjeđe su registrovane majke koje nemaju psihopatskih tendencija a koje su u vrijeme trudnoće i prve dvije godine djetetovog života preživjele životnu krizu, koja je imala

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

146 147


uticaja na ostvarivanje adekvatne majčinske uloge. Moguće je i postojanje organiciteta kod djeteta. Na primjer, fetalnog alkoholizma zbog socijalno- patološkog stila života majke, poput korištenja alkohola i droga za vrijeme trudnoće.

• Česta promjena mjesta boravka porodice. Porodica je dezorganizovana, a raspodjela uloga u porodici neadekvatna. Dijete preuzima ulogu odraslog, roditelji djeci dopuštaju sve, dijete nema granica u ponašanju i ne poštuje pravila. Moguć je i scenario u kojem se djetetu, bez opravdanih stvarnih razloga brani sve i svašta, nameću rigidna pravila kojima roditelji prividno pokušavaju zamaskirati porodičnu disfunkcionalnost. Moguća su i seksualna zlostavljanja djeteta od strane nepromišljeno odabranih majčinih seksualnih partnera ili drugih osoba koji lako dolaze sa djetetom u kontakt zbog nebrige majke.

• Majka nema sposobnost uspostavljanja kontinuirane i stabilne emocionalne veze sa djetetom. O djetetu od najranijeg uzrasta brinu mnoge osobe, čak i one koje se slučajno zateknu. Svakodnevni porodični život je u haosu i nema dnevne rutine. Majci nedostaje empatičnosti, osjećaj krivice, za svoje postupke se ne srami. Svi problemi sa djetetom su pod eksternalnim lokusom kontrole – uvijek su drugi krivi. Opravdanja za životne probleme projektuje na dijete.

Faktori rizika u pogledu organskih deficita

• Nezdrav stil života majke tokom trudnoće (korištenje alkohola, droga, štetna ishrana).

• Dijete ima malu porođajnu težinu, komplikacije pri porodu ili prijevremeni porod.

• Učestala hospitalizacija djeteta nakon rođenja (febrilne konvulzije, epileptični napadi, meningitis).

• Poteškoće u senzomotornom razvoju djeteta: izuzetno smanjena ili povećana osjetljivost na bol, preosjetljivost na spoljašnje stimuluse, poremećaj koncentracije pažnje, niska sposobnost diskriminacije, poremećene navike hranjenja i spavanja, dijete ne ostvaruje kontakt očima pri dodiru.

Emocionalni faktori rizika

• Ne uspostavlja se veza sa ljudima i stvarima jer se isti doživljavaju kao objekti konzumiranja.

• Izostanak separacionog straha i straha od stranaca.• Emocionalne reakcije zavise od trenutne situacije, a prestaju po nestanku

stimulacije. Emocije su nepredvidive, a raspoloženja neočekivano mijenjaju oblike, na primjer radost postaje histerija, ljutnja, bijes i dr.

• Nizak nivo podnošenja frustracija, nemogućnost odlaganja zadovoljstva.• Mogućnost pojave psihotičnih reakcija na ostvarivanje bliskog emocionalnog

ili fizičkog kontakta. Nekritično se identifikuju sa ponašanjem drugih ili se ponašaju po principu „bori se ili izbjegni situaciju”.

Ponašanje djece u situaciji psihološke procjene

• Žele ostaviti utisak da zadatke rješavaju sa lakoćom i prikazati se boljim od drugih.

• Stimulisani su za rješavanje novih zadataka, ali se lako dosađuju rutinskim zadacima.

• Brzopleti su u davanju odgovora, ali nekritični prema sebi. • Kada ne mogu da riješe zadatak pokazuju borbenost uz pokušaje manipulacije

ispitivača. • Pri teškim pitanjima daje uproštene, generalizovane i nejasne odgovore. • Pri odgovaranju koriste stereotipne i infantilne strategije koje ne prekidaju

čak i kada se njihovi odgovori ignorišu.• Kada se zahtjeva odgovor o emocionalnosti, ne upotrebljava riječi sa emocio-

nalnim značenjem. • Ne mogu da adekvatno fokusiraju pažnju na ispitivača i zadatke. Pažnja im se

lako remeti čak i nebitnim podražajima. • Blokiraju kada im se postavi nejasan i neobičan zadatak. • U profilu WISC-R testa postižu: relativno visoke skorove na subtestovima

razumijevanja, sličnosti, kompletiranja slika i razvrstavanja slika, a relativno niske skorove na aritmetici, drugom dijelu računanja, crtanju, kodiranju.

• Niže skorove postižu na verbalnom nego na manipulativnom dijelu testa. • Pokazuju probleme u situacijama koje zahtijevaju dublju analizu, emocionalno

značenje riječi, promjenu strategija u odgovaranju i sagledavanju problemskih situacija iz više uglova, razumijevanju proporcija i shvatanju odnosa između elemenata i cjeline.

Uočava se da su faktori rizika navedeni u ček-listi u velikoj mjeri orijentisani na majku, njen način života, ličnost i ponašanje. Postavlja se pitanje da li je materinska deprivacija u ranom djetinjstvu zaista odlučujuća za razvoj psihopatskih tendencija koje vode ka prestupničkom i kriminalnom ponašanju maloljetnika. Tako Hare (1993) iznosi protivargument sadržan u shvatanju da u nekim slučajevima roditelji čine vanljudske napore da socijalizuju svoje dijete, ali im to ne uspijeva ni iz mnogobrojnih pokušaja, iz čega se čini da je nedostatak vezivanja za druge u stvari simptom psihopatije, a ne njegov uzrok. Kompleksnost odnosa psihopatije i prestupničkog ponašanja, treba biti sagledana i u odnosu na figuru oca, ne samo majke. Jedna longitudinalna studija (Robins, 1966) potvrđuje da su djeca sa izraženim psihopatskim

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

148 149


tendencijama imala očeve psihopate ili alkoholičare, koji su nedoslijedni u vaspitanju, konfliktni u bračnim odnosima i loši modeli identifikacije svojoj djeci.I klinička praksa potvrđuje važnost prisutnosti i posvećenosti oca za razvoj prosocijalnih ponašanja (Buljan-Flander & Kocijan-Hercigonja, 2003). Na to je ukazao i Lykken (1995) u svojoj teoriji kriminala. On zastupa tezu da djeca čine krivična djela i dolaze u sukob sa zakonom zbog nedostatka normalne rekacije straha. Upravo je izostanak anksioznosti u situacijama opasnosti kada je reakcija straha očekivana, jedna od osnovnih psihopatskih tendencija, koju je Lykken (1998) uočio kod maloljetnih prestupnika u Americi. Odsustvo reakcije straha je predisponirana urođenim temperamentom i Lykken (1998) je smatra genotipskom psihopatijom. Pored odsustva anksioznosti, genotipsku psihopatiju odlikuje slab bihejvioralni inhibitorni sistem, agresivnost, egocentričnost, odsustvo osjećaja krivice i drugo. Međutim, porast maloljetničkog prestupništva u razvijenim zemljama svijeta otkriva da kriminalna i prestupnička ponašanja nisu uvijek vezana za genotipsku psihopatiju, već da se radi o fenotipskoj psihopatiji (Radulović, 2006). Pretpostavlja se da je fenotipska psihopatija zapravo socijalizovana psihopatija nastala kao rezultat odsustva oca iz života djeteta, neadekvatnog roditeljstva i vaspitanja, života djeteta u prokriminalnim i nepotpunim porodicama, frustracija na relaciji roditelji-dijete i uticaja vršnjaka sa tendencijom ka psihopatskim ponašanjima. Simptomi fenotipske i genotipske psihopatije su veoma slični, s jednom razlikom. U socijalizovanoj, fenotipskoj psihopatiji je prisutna anksioznost u manifestovanju prestupničkog i kriminalnog ponašanja. Autor fokus stavlja na socijalizacijske procese, te govori o djeci koja su po temperamentu više ili manje otvorena ka uticajima socijalizacijskih faktora. Lykken (1998) upozorava da se svi programi prevencije i tretmana maloljetničkog prestupništva i kriminala trebaju zasnivati na psihoedukaciji roditelja o kompetentnom roditeljstvu, smatrajući roditelje odgovornim za kriminalno ponašanje njihove djece.

U psihološkim istraživanjima stalno se čine nastojanja operacionalizacije psihopatskih crta kod djece. Iako istraživačke dileme još uvijek postoje, danas je u upotrebi nekoliko psiholoških instrumenata procjene. Međedović (2015) ih je pregledno sumirao, te ćemo ih prikazati u cjelosti, zbog korisnosti za same praktičare koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom. Međutim prije svega, treba imati u vidu opravdanost mjerenja psihopatskih tendencija kod djece, znajući da djeca prolaze kroz burne razvojne periode, kojem sigurno podliježe i ovaj psihološki konstrukt. Prednost prilikom procjene se ne može dati nijednom od navedenih instrumenata, jer ne postoje saglasnosti dobijenih empirijskih nalaza, kao ni stabilne faktorske strukture skala procjene ni kod djece, ni kod odraslih. Zato Međedović (2015) preporučuje istraživačima i praktičarima da koriste instrumente koji mjere pojedine crte, te da izbjegavaju instrumente u kojima se računa samo ukupni skor. Kada se instrumenti koriste na forenzičkoj ili penalnoj populaciji maloljetnika može se očekivati stabilnija metrijska odlika skala PCL-YV, koja je zapravo osnova i drugih instrumenata. Svi instrumenti mjere emocionalnu površnost, smatrajući je indikatorom agresivnog i socijalno- patološkog ponašanja kod djece, te specifičnih emocionalnih i kognitivnih problema.

Tabela 3. Instrumenti za mjerenje psihopatije kod djece i mladih (preuzeto iz Međedović, 2015)

Instrument Izvor informacija

Uzrast Faktori/crte

PCL-YV: Ček-lista psihopatije za mlade (Forth, Kosson & Hare, 2003)

Obučen procjenjivač

13+ Dva faktora: manipulativnost/afektivitet i impulsivnost/antisocijalnost.Tri faktora: interpersonalni, afekti-vitet i impulsivnost.Četiri faktora: interpersonalni stil, afektivitet, životni stil i antisocijalnost.

APSD: Instrumet za skrining antisocija- lnih procesa (Frick & Hare, 2001)

Roditelji, nastavnici, djeca

4+ Dva faktora: emotivna površnost i impulsivnost/ponašajni problemi.Tri faktora: narcizam, emotivna površnost i impulsivnost.

CPS: Skala psiho-patije za djecu (Ly-nam, 1996)

Roditelji 12+ Računa se samo ukupan skor.

YPI: Inventar psi-hopatskih crta kod mladih (Andershed, Kerr, Stattin & Lev-ender, 2002)

Adolescenti 12+ Tri faktora: afektivna površnost, grandioznost/manipulativnost i impulsivnost.

PCS: Skala za mjeren-je psihopatije (Murrie & Cornell, 2000)

Adolescenti 12 - 18 Tri faktora: interpersonalni stil, afektivitet, životni stil.

CPTI: Inventar prob-lematičnih crta kod djece (Colins et al., 2014)

Roditelji, nastavnici

3 - 12 Tri faktora: grandioznost/prevrtl-jivost, bezosjećajnost i impulsiv-nost/potreba za stimulacijom.

CU: Bezosjećajnost (Frick, 2003)

Nastavnici, roditelji, djeca i adolescenti

4+ Tri faktora (ili Pet faktora): bezosjeća-jnost, nedostatak emotivne ekspresije, nedostatak brige (+ nedostatak em-patije i nedostatak savjesnosti).

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

150 151


Istraživanja o razvojnoj dinamici psihopatije su veoma oskudna, što ne iznenađu-je imajući u vidu kompleksnost samog fenomena i brojna metodološka ograničenja. Međutim, to svakako treba da inspiriše praktičare koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom da se posvete, kako praktičnom, tako i istraživačkom radu, te da u tom pogledu ostvaruju značajnu saradnju sa drugim istraživačima i institucijama. Moti-vacija u istraživačkom radu u cilju razumijevanja ponašanja djece u sukobu sa za-konom nikako ne bi smjelo da bude traganje za patologijom ličnosti, već želja za pronalaženjem efikasnih načina prevencije i tretmana.

Informacije o karakteristikama kriminalnog ponašanja maloljetnika

Pojedine informacije o prekršajnom ili krivičnom djelu maloljetnika mogu biti korisne stručnom savjetniku ili saradniku u razumijevanju i objašnjenju ponašanja u sukobu sa zakonom. Registrovanja podataka o krivičnim djelima maloljetnika omo-gućavaju uvid u karakteristične obrasce kriminalnog ponašanja, ali i praćenje krimi-nalne karijere u slučaju ponavljanja krivičnih djela.

Od koristi mogu biti informacije o: • vrsti krivičnog djela, motivu i načinu izvršenja (metodama i tehnikama).

U skladu sa tim važno je imati informacije o tome da li je krivično djelo ekspresivno ili instrumentalno, da li je nastalo u samoodbrani ili ne, da li je urađeno samostalno ili u grupi. Ukoliko je krivično djelo počinjeno u grupi, važna je informacija o položaju i ulozi maloljetnika u odnosu na grupu, te da li je dijete nečim uslovljeno da počini prekršajno ili krivično djelo, na primjer strahom od ucjene, sticanjem statusa u grupi i drugim razlozima;

• eventualnim ranijim krivičnim djelima, prethodnom policijskom upozorenju ili drugim mjerama i vaspitnim preporukama, kao i ranijim društveno neprihvatljivim ponašanjima (npr. u školi);

• postojanju plana izvršenja krivičnog djela, saradnji i dogovoru sa vršnjacima ili drugim starijim osobama;

• postojanju kognitivnog uvida u posljedice krivičnog djela i procjeni da li ih je di-jete moglo biti svjesno prije samog činjenja;

• postojanju kajanja kod maloljetnog počinitelja;• poznanstvu ili stepenu srodnosti djeteta u sukobu sa zakonom i oštećenog;• korištenju alkohola ili droga, sklonosti ka drugim socijalno-patološkim ponaša-

njima kod djeteta u sukobu sa zakonom, na primjer, klađenje, iznuđivanje nova-ca od drugih, rizična seksualna ponašanja;

• reakcijama i postupanju roditelja, staratelja ili usvojioca na saznanje o krivičnom djelu;

• težini ozljede ili štete koja je nanesena krivičnim djelom, kao i posljedicama koje su nastupile nakon izvršenog krivičnog djela;

• stepenu traumatizacije oštećenog krivičnim djelom, ali i stepenu traumatizacije počinitelja;

• postojanju elemenata osvete iz prošlosti ili mogućoj osveti u budućem vremenu.

Navedene informacije o krivičnom djelu, svakako nisu formulacije koje se postavljaju samom djetetu, već smjernice koje stručnjak prikuplja iz različitih izvora. Odgovori na ova pitanje predstavljaju dobar interdisciplinarni pristup između kriminologije, prava i psihologije u stvaranju potpune slike o odnosu djeteta, njegovog ponašanja i krivičnog djela, ali su i veoma značajne u određivanju mjera, preporuka ili krivičnih sankcija, te kreiranju individualnog plana tretmana. Takođe je važno da stručni savjetnici i saradnici putem metodološki utemeljenih obrazaca evidentiraju sve važne podatke o djeci u sukobu sa zakonom (psihološke, sociološke, kriminološke, pravne, zdravstvene i druge podatke) u svrhu profiliranja, predviđanja ponašanja i izrade efikasnih programa prevencije i tretmana. Ovakvi podaci trebaju biti korišteni u naučne svrhe i sa ciljem unapređenja prakse u radu sa djecom.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

152 153


Da li su djeca u sukobu sa zakonom odgovorna za svoje ponašanje?

Ono što je često predmet preispitivanja stručne javnosti, ali i čest predmet pre-bacivanja odgovornosti između faktora socijalizacije, jeste ko je odgovoran za

ponašanje djeteta u sukobu sa zakonom? Odgovor na ovo pitanje, krije u sebi vječitu dilemu: sredina ili ličnost - da li je sredina u kojoj dijete odrasta uticala na njegovo ponašanje ili je ipak ličnost djeteta ono što uslovljava njegovo ponašanje?

Ni jedan od odgovora ne predstavlja konačnu istinu. Djeca u sukobu sa zakonom, najčešće kao razloge svog ponašanja navode druge vršnjake, prilike u vršnjačkoj grupi ili spoljne prilike. Tako često od djece i mladih čujemo navode koji nama odraslima trivijalno zvuče, da je dječak bio nasilan prema drugom dječaku jer ga ovaj nervira, jer se morao braniti, jer je htio da se dokaže pred grupom. Sa znatno manjom učestalošću ćemo od djece i maloljetnika čuti da je za njihovo ponašanje u sukobu sa zakonom odgovorna: dugogodišnja disfunkcionalnost u porodici, otac koji prekomjerno konzumira alkohol ili je nasilan prema supruzi i djeci, nedovoljna kontrola ili posvećenost roditelja svojoj djeci. Djeca i mladi, trebaju dosegnuti zrelost sopstvene ličnosti da bi stekla kognitivni uvid u generisanje njihovih ponašanja. Zbog toga je i njihov pogled na razloge vlastitog ponašanja odraz nezrelosti njihovog mišljenja i prosuđivanja. Dodatna kompleksnost navedene dileme, leži i u sve češćim zahtjevima za pozivanje na preuzimanje odgovornosti odraslih – roditelja, staratelja i profesionalaca za ponašanja djece u sukobu sa zakonom. Djetetovo ponašanje se oblikuje putem uticaja faktora socijalizacije na njegove urođene potencijale. Način na koji oblikujemo urođene potencijale u sopstvenoj socijalizaciji iskazaće se u našoj ličnosti, našim mislima, stavovima, uvjerenjima i na kraju, u našem ponašanju. Neadekvatna roditeljska briga, neuvremenjeno identifikovanje faktora rizika ili neadekvatno postupanje prema djeci od strane profesionalaca, kojima je moglo biti spriječeno ili bar ublaženo ponašanje djece u sukobu sa zakonom, sve se učestalije navodi i kao olakšavajuća okolnost prilikom izricanja vaspitnih mjera, ali se s druge strane, znatno rjeđe, donose odluke o pozivanju odraslih na odgovornost za dječije ponašanje.

Međutim, sve praktične, ali i naučne spoznaje nisu riješile dilemu difuzije odgovornosti između faktora socijalizacije. Škola i vaspitni sistem su skloniji mišljenju da djeca iz porodice i kuće dolaze u školu kao formirane ličnosti i da je njihovo ponašanje odraz njihovog kućnog vaspitanja. Porodica će tvrditi da nije sama odgovorna i da je škola veoma važna u vaspitanju djece. Vršnjaci, ne posjeduju razvojne kapacitete da sude o uticaju sopstvene grupe, iako mogu biti bitan korektiv ponašanja. Profesionalne institucije će težiti da sprovedu sve formalizovane procedure, koje neće uvijek obezbjediti djetetu zadovoljenje njegovih potreba, koje

bi direktno spriječile dalje društveno i zakonski neprihvatljivo ponašanje. Istina je da svi faktori socijalizacije imaju bitnu ulogu u razvoju ličnosti djeteta i da difuzijom odgovornosti između faktora socijalizacije po principu „ko više – ko manje”, gubimo dragocjeno vrijeme u zaštiti najboljih interesa djeteta.

Dakle, odgovornost i brigu trebamo snositi svi. Porodica je osnovna socijalna grupa, najpodesnija za subjektivno blagostanje i dobrobit djeteta. U situacijama kada porodica ne posjeduje odgovarajuće kapacitete za brigu i nadzor nad djetetom, ispravno, profesionalno i društveno odgovorno je da nadzor i kontrolu preuzimaju društvene institucije, a u prvom redu škola. Škola je djetetova „druga kuća”, mjesto u kojem dijete provede nekoliko sati dnevno, mjesto gdje će se ispoljiti djetetove potrebe, ponašanja i priroda ličnosti. Dijete koje ima probleme u porodici, školu može doživljavati kao svoje utočište, sigurnu luku. Međutim, ako mu ni tamo nije sigurno, preostaje mu skitnja ulicama i priklanjanje vršnjačkim grupama. Tada ulogu kontrole treba da sprovode ustanove centara za socijalnu zaštitu, ali time uloga porodice i škole kao faktora socijalizacije ne treba da prestane. Suprotno, njihovo djelovanje treba biti posvećenije, organizovanije, pomognuto profesionalnim djelovanjem centara za socijalnu zaštitu. Nažalost, sporost u kanalima komunikacije između odgovornih institucija, ali i opterećenost mnogim formalnim procedurama, često oduzima dragocjeno vrijeme za pravovremenu reakciju i nanosi štetu interesima djeteta. Upravo, u tom vakumu difuzije profesionalne odgovornosti, neodlučnosti i insistiranja na formalnim procedurama, dječija patnja se produžava i stvara se prostor za fiksiranje postojećih i pojavu novih oblika društveno neprihvatljivih ponašanja, uključujući i dolaženje u sukob sa zakonom. Tada ulogu socijalne kontrole preuzimaju pravne institucije, ali je sada sveukupna situacija postala mnogo kompleksnija u odnosu na ranije periode. Rješenje problema djece u riziku od društveno neprihvatljivog ponašanja, ponašanja u suprotnosti sa školskim pravilima ili ponašanja u sukobu sa zakonom, ne leži u sprovođenju propisanih procedura poput vođenja uredne evidencije broja neopravdanih izostanaka sa nastave i prebacivanja djeteta u drugi razred ili školu. Na taj način problem se može izbjeći, preusmjeriti na druge, ali se neće riješiti. Na takav način kažnjavamo dijete, ali ne zadovoljavamo njegove potrebe i ne štitimo njegove interese. Kada porodica nije u mogućnosti da adekvatno brine o djetetu, relevantne društvene institucije su dužne da obezbjede svaku moguću pomoć djetetu i porodici, bez odlaganja, efikasno, stručno i profesionalno, pri čemu treba preuzeti profesionalnu odgovornost, zastupati humanistički pristup i osloboditi dijete svih pretjerano rigidnih formalnih institucionalnih procedura koje će nepovoljno uticati na krajnji pozitivan ishod.

Konvencija o pravima djeteta i Zakon o postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (RS,FBiH, BD) uvažava i dozvoljava djeci da iskažu svoja mišljenja po svim pitanjima koja su bitna za njegovu resocijalizaciju i vraćanje u normalne tokove društvenog života. Međutim, kognitivni razvoj djeteta, njihova emocionalna i socijalna nezrelost reflektuje se na stavove i mišljenja djece i ne znači

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

154 155


uvijek i najbolji interes djeteta. Gotovo niti jedno dijete, neće reći da želi da njegov roditelj bude kažnjen ili da ide u zatvor, jer je zanemario njegove potrebe i nanio mu fizičke i psihičke povrede. Većina djece (naročito mlađe od 16 godina) neće svoje roditelje smatrati odgovornima za krivično djelo koje je ono počinilo, niti će dovoditi u vezu odsustvo roditeljskog nadzora i adekvatne brige, te vaspitnih stilova roditelja sa vlastitim ponašanjem. U praksi, nećete imati priliku sresti dijete, koje će na osnovu vlastitog uvida, dovesti u vezu očev alkoholizam i fizičko kažnjavanje sa svojim kriminalnim ponašanjem ili pak dijete koje će željeti da njegov otac ide u zatvor zbog štete koju je nanio porodici. Tek kada postaju odrasli stiču sposobnost za takve spoznaje, što opet ne znači i da dođu do potpunog kognitivnog uvida u genezu vlastitog ponašanja. Zbog toga je veoma opravdano i neophodno uzimati u obzir mišljenja i preporuke stručnjaka u zaštiti interesa djeteta u sukobu sa zakonom. U kulturi našeg društva, oduzimanje djeteta roditeljima i smještanje u drugu porodicu je mjera koja se veoma rijetko izriče i nastoji se kada god je to moguće izbjeći, jer je opšti društveni stav zasnovan na predrasudi da je „bolji bilo kakav roditelj nego nikakav”. Rijetko ko želi biti odgovoran, prijaviti ili pokrenuti takav postupak, čak i kada se radi o profesionalnoj odgovornosti. Opšti stav društva u kojem živimo je da je okrutno izmjestiti dijete van primarne porodice. Međutim, takav stav (ili odlaganje takvog rješenja) može spriječiti uspješnost procesa tretmana i resocijalizacije djece u sukobu sa zakonom, što nije u interesu djeteta.

Primjer

Dječak Borna (13,5 godina) pohađa šesti razred osnovne škole. Živi sa majkom, ocem i mlađim bratom. Otac je težak zavisnik od alkohola i često fizički, psihički i seksualno, na očevid djece, zlostavlja suprugu. Verbalno je i fizički nasilan prema dječacima, naročito Borni. U nekoliko navrata je reagovala i policija, na poziv komšija. Otac se liječio u specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi, ali je ubrzo ponovo recidivirao. Majka nikada nije prijavila nasilje, niti željela da pokrene postupak prema suprugu, u nadi da će se popraviti kao što je i obećavao.

Dječak se po dolasku u prvi razred, prema iskazima učiteljice, odvajao iz grupe vršnjaka i rijetko je sa njima komunicirao. Ostavljao je utisak bistrog djeteta, ali samozatajnog. Školske zadatke je izvršavao u školi, ali ne i domaće. U drugom razredu je počeo da se druži sa učenicima iz starijih razreda (četvrtog i petog), koje je poznavao iz naselja. U nekoliko navrata je zadirkivao djevojčice, prijetio im, a zatim i nasrtao na njih štipajući ih. Drugovima prijeti i od njih iznuđuje novac. Nekoliko puta se i potukao za vrijeme školskih odmora. Psiholog škole je više puta razgovarala sa Bornom, te zaključila da dječaku agresivno ponašanje prema drugima koristi kao instrument za hvalisanje pred starijim drugarima, koji se na dječakovo ponašanje najčešće smiju i podstiču ga različitim izjavama. Pored toga je istakla da dječaku nedostaje sigurnost, podrška i ljubav od strane porodice, te da je često usamljen. Od četvrtog razreda sve više izostaje sa časova, lutajući okolnim ulicama. Školski uspjeh slabi, a iz tri predmeta ima nedovoljne ocjene.

Roditelji se nisu odazivali pozivima škole. Na roditeljske sastanke nisu dolazili. Kritičnog dana, Borna je svom vršnjaku, dječaku iz susjednog razreda, koji je odbio da mu da 1 KM sa nekoliko udaraca u predjelu glave i trbuha, drvenom palicom (koju je našao u školskom dvorištu), ispred škole, za vrijeme velikog odmora nanio teške fizičke ozljede, čime je oštećeni zadobio ozbiljne povrede glave i abdomena, zbog kojih je bio podvrgnut operativnom zahvatu i od kojih se liječio u zdravstvenoj ustanovi duže vrijeme. Prema procjenama očevidaca (djece) događaj nije trajao dugo. Dolaskom dežurnog nastavnika nasilan događaj je prekinut. Škola je pozvala hitnu pomoć, koja je slučaj prijavila policiji. Roditelji oštećenog djeteta su slučaj prijavili tužilaštvu. Borna je psihologu tužilaštva u saslušanju rekao da nije mislio da će toliko povrijediti vršnjaka „sa par udaraca palicom”, ali da je to uradio, kako drugi ne bi vidjeli da njemu neko odbija da da novac.

Nakon sprovedenih neophodnih formalnih procedura, uključenosti Centra za socijalni rad i pružene psihološke podrške u tužilaštvu, a u skladu sa zakonom, doneseno je rješenje o obustavi postupka jer je počinilac dijete koje nije imalo navršenih 14 godina u vrijeme počinjenog krivičnog djela, te mu se ne mogu izreći krivične sankcije i druge mjere. Preporuka Odjela za podršku svjedocima tužilaštva bila je da se dječak uputi u ustanovu Centra za socijali rad radi resocijalizacije i tretmana. Kroz intersektorsku saradnju (škola, Centar za socijalni rad, tužilaštvo, Centar za mlade) izrađen je individualni plan tretmana. Nakon tri mjeseca, stručnjaci izvještavaju o dječakovom redovnom dolasku u Centar za mlade, zainteresovanosti za učešćem u psihološkim radionicama, napretku u školskom postignuću, ali napominju da je i dalje veoma često omalovažavan i fizički kažnjavan od strane oca, nakon čega se dječak povlači, ne želi da priča sa volonterima i stručnjacima Centra, niti želi da učestvuje u radu. Sva postignuća u tretmanu, izlaganjem porodičnom nasilju, bivaju brzo neutralisana. Roditelji djeteta–žrtve su pokrenuli postupak.

Zadatak:

Kreirajte plan rada!

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

156 157


Koja je starosna granica krivične odgovornosti djece u sukobu sa zakonom

Iako je po Konvenciji o pravima djeteta i Zakonu o maloljetnicima, dijete svaka osoba do navršene osamnaeste godine starosti, uvažavajući različitosti razvojnog

perioda, napravljene su podjele na djecu i maloljetnike u odnosu na primjenu krivičnih sankcija. Djeca u sukobu sa zakonom su posebno „osjetljiva grupa svjedoka”. Dijete je svaka osoba koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršila 14 godina i protiv nje se ne mogu izreći krivične sankcije i druge mjere. Maloljetnik je osoba koja je, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, napunila 14 godina, a nije napunila 18 godina i protiv nje se mogu izreći mjere, preporuke i krivične sankcije propisane Zakonom. Zakon razlikuje mlađe i starije maloljetnike, te mlađe punoljetnike. Starosne granice djece i maloljetnika u odnosu na primjenu krivičnih sankcija i drugih mjera koje predviđa Zakon, tabelarno su prikazane.

Tabela 4. Uzrasne kategorije djece u odnosu na primjenu krivičnih sankcija

Uzrasna kategorija Starosna granica Primjena krivičnih sankcija

dijete do nenavršenih 14 god. Ne mogu se primijeniti

mlađi maloljetnik od navršenih 14 do ne-navršenih 16 god.

Mogu se primijeniti, ali se prednost daje alternativnim mjerama. Ne može se izreći kazna zatvora.

stariji maloljetnik od navršenih 16 do nenavršenih 18 god.

Mogu se primijeniti. Kazna zatvora se može izreći u izuzetnim slučaje-vima.

mlađi punoljetnik od navršenih 18 do ne-navršene 21 god.

Mogu se primijeniti ukoliko je djelo počinjeno u vrijeme dok je bio maloljetan.

Uzrasne granice krivične odgovornosti djece i mladih u zemljama Evrope se kreću od 10 do 18 godina. Međutim, veliki broj zakonodavstava tih zemalja uvažava psihološko-razvojne karakteristike perioda mladalaštva prilikom procesa suđenja i izricanja mjera, vaspitnih preporuka i krivičnih sankcija, te u okvirima svojih krivičnih zakona propisuje posebne okolnosti.

Tako na primjer prema Kaznenom zakonu u Finskoj, sudovi imaju ovlaštenja da se odreknu kazne za počinjeno djelo od strane osobe mlađe od 18 godina ukoliko

se smatra da je djelo nastalo kao rezultat nepromišljenosti ili nezadovoljstva. Djeca u Mađarskoj mogu krivično odgovarati za teška krivična djela kakvo je ubistvo i u uzrastu od 12 do 14 godina, pod uslovom da dijete ima sposobnost razumijevanja prirode djela i posljedica koje je ono izazvalo. Donja uzrasna granica krivične odgov-ornosti djece i mladih u Rumuniji je 14 godina, međutim djeca od 14 do 16 godina mogu krivično odgovarati samo ukoliko se može dokazati da je prilikom činjenja krivičnog djela maloljetnik bio sposoban da „rasuđuje”. Dijete mlađe od 14 godina u Bugarskoj ne može krivično odgovarati, ali mu se mogu izreći vaspitne mjere ukoliko je počinio po društvo opasna djela, ali u periodu od 14 do 18 godina maloljetnik može odgovarati samo ako može razumjeti prirodu i značenje djela i ako je sposobno up-ravljati svojim postupcima.Ne suštinski različito, turski Krivični zakon propisuje da nijedno dijete, u dobi između 12 i 14 godina, ne može biti krivično odgovorno ukoliko „nije imalo sposobnosti da percipira pravno značenje i posljedice krivičnog djela ili da kontroliše svoje radnje”. Ono što je svakako uočljivo u zakonskim propisima mnogih zemalja, jeste uzimanje u obzir razvojnih sposobnosti i mogućnosti djece u odnosu na njihova ponašanja, za šta su potrebna specijalizovana znanja i vještine iz domena psihološke nauke.

Neke zemlje ili regije unutar zemalja prave razlike u krivičnim i prekršajnim djelima u odnosu na granice krivične odgovornosti i njihove evidencije, kao što je na primjer Škotska. U pojedinim evropskim zemljama postoje formirani sudovi za mlade, kao na primjer u Hrvatskoj i Luksemburgu.

U tabeli na sljedećoj strani (Tabela 5.) prikazane su starosne granice krivične odgovornosti u većini evropskih zemalja. Navedene godine se smatraju minimalnom dobi kaznenopravne odgovornosti, s tim da zakoni pojedinih zemlja dozvoljavaju i nižu starosnu granicu krivične odgovornosti u slučajevima određenih krivičnih djela (npr. Albanija, Azerbejdžan, Bjelorusija i dr.), kao i višu u slučaju posebno određenih uslova (npr. Bugarska).

POGLAVLJE 4

158 159


Tabela 5. Uzrasne granice krivične odgovornosti djece u zemljama Evrope (CRIN, 2017)

Evropska zemlja Starosna granica krivičnopravne odgovornosti djece i maloljetnika

Armenija, Austrija, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska,Kipar, Estonija, Italija, Letonija, Lihtenštajn, Makedonija, Malta, Crna Gora, Rumu-nija, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španija

14 godina

Andora, Belgija, Irska, San Marino, Turska, Škotska

12 godina

Albanija, Azerbejdžan, Litvanija, Molda-vija, Portugal, Ruska Federacija, Ukrajina

16 godina

Češka, Danska, Finska, Island, Norve- ška, Švedska

15 godina

Luksemburg 18 godina

Monako 13 godina

Poljska 17 godina

Švajcarska, Sjeverna Irska 10 godina

Neke od zemalja, za određena krivična djela, prevashodno teška, dozvoljavaju da granica krivične odgovornosti bude i snižena. Naravno svaka od evropskih zemalja ima određene normativne specifičnosti.

Mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom

Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku propisuje mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije za maloljetnike koji

počine krivično djelo, a to su: • mjere upozorenja i vaspitne preporuke i • krivične sankcije: vaspitne mjere, maloljetnički zatvor i mjere bezbjednosti.

Svaka od mjera, vaspitnih preporuka i krivičnih sankcija podrazumijeva različite forme mjera i sankcija, te se primjenjuje pod određenim uslovima.

Mjere upozorenja i vaspitne preporuke

Svrha mjera upozorenja i vaspitnih preporuka je da se ne pokreće krivični postupak prema djeci i maloljetnicima, već da se primjenom vaspitnih metoda utiče na usvajanje prosocijalnih, društveno odgovornih oblika ponašanja i doprinese dobrobiti psihosocijalnog razvoja djece i mladih. Izrečene mjere upozorenja i vaspitne preporuke prema maloljetniku se ne evidentiraju kao mjere krivične sankcije, čime se, bar sa formalno-pravnog aspekta minimalizuje stigmatizacija prema djeci i mladima.

Grafik 6: Mjere upozorenja i vaspitne preporuke prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom

POGLAVLJE 4

160 161


Mjere upozorenja i vaspitne preporuke se mogu izreći u slučajevima kada maloljetnik slobodno i dobrovoljno priznaje krivično djelo za koje postoji dovoljno materijalnih dokaza da ga je maloljetnik počinio. Mjere upozorenja najčešće podrazumijevaju upozorenje dato od strane policije, dok se u vaspitne preporuke ubrajaju: lično izvinjenje oštećenom, naknada štete oštećenom, redovno pohađanje škole, humanitarni i društveno-korisni rad, zdravstveno liječenje, uključivanje u individualni ili grupni tretman različitih savjetovališta. Policijsko upozorenje se ne može izreći maloljetniku, kojem je za ranije počinjeno krivično djelo već bilo izrečeno policijsko upozorenje, krivična sankcija ili je primijenjena određena vaspitna preporuka. Dakle, policijsko upozorenje se može izreći samo jednom. Da bi se uopšte primijenile vaspitne preporuke potrebno je da maloljetni počinilac krivičnog djela izražava spremnost za pomirenje i da pristaje na primjenu određene vaspitne preporuke. Maloljetnik priznanje treba da iskaže u pisanoj formi. Ukoliko se radi o djetetu, priznanje krivičnog djela i spremnost na primjenu vaspitne preporuke, u pisanoj formi, mogu da daju roditelji ili staratelji. Primjena vaspitnih preporuka može trajati do godinu dana.

Psiholozi i drugi stručni radnici (socijalni pedagozi, socijalni radnici) imaju veoma važnu ulogu u izboru vaspitnih preporuka, jer sudije i tužioci pri donošenju odluka o vaspitnim preporukama uzimaju u obzir stručna mišljenja. Stručna mišljenja se odnose na uslove socijalizacije djece i maloljetnika, njihove razvojne potencijale, osobine ličnosti, te spremnost i mogućnost maloljetnika i njihove porodice da se preporuke sprovedu u djelo. Bez stručnog pristupa i usklađenosti kazne sa psihološkim potrebama i stanjima djeteta, ista može rezultirati suprotnim efektom. U cilju sprječavanja neučinkovitih efekata mjera i preporuka, psiholozi-stručni savjetnici i saradnici u pravosudnim institucijama trebaju u svom profesionalnom radu uvažiti: zakonom propisane uslove određenja mjera i preporuka, psihološke kapacitete djeteta, uslove socijalizacije, roditeljske kompetencije i realne mogućnosti i prilike u lokalnoj zajednici.

Krivične sankcije

Za izvršena krivična djela maloljetnicima se mogu izreći vaspitne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i mjere bezbjednosti. Svaka od ovih krivičnih sankcija ima svoje različite forme, a njihova zajednička svrha je da se pruži pomoć i preduzme stručna briga i nadzor nad pravilnim razvojem pojedinca i jačanjem njegove društvene odgovornosti radi uključivanja u prihvatljive tokove društvenog života. Pored opšte svrhe svih krivičnih sankcija, kazna maloljetničkog zatvora ima za cilj da pojačanim nadzorom spriječi ponovno činjenje krivičnog djela, ali i da vaspitno utiče na druge maloljetnike da ne vrše krivična djela.

Grafik 7: Krivične sankcije prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom

Razlika između propisanih vaspitnih mjera prema maloljetniku se ogleda u tome što se mjere upozorenja izriču u slučajevima kada se procijeni da one mogu biti ko-risne i dovoljne da se utiče na ličnost i ponašanje maloljetnika, dok se mjere pojačanog nadzora izriču u slučajevima kada se procijeni da mjere upozorenja neće biti dovoljne za željenu promjenu u ponašanju maloljetnika, kada nije potrebno izuzimanje ma-loljetnika iz njegovog socijalnog okruženja, ali je potreban trajniji stručni nadzor u procesu vaspitanja. U slučajevima kada se procijeni da je za dobrobit i zaštitu intere-sa maloljetnika potrebno odvajanje iz socijalne sredine, te da je potrebno preduzeti trajnije i intenzivnije mjere vaspitanja ili liječenja, izriču se zavodske mjere. Prema mlađem maloljetniku se ne može izreći kazna zatvora, dok se prema starijem malol-jetniku kazna zatvora može izreći u izuzetnim slučajevima. Uz ove krivične sankcije, maloljetniku, ali i mlađem punoljetnom licu se može izreći jedna ili više mjera bezb-jednosti, s tim da mjere liječenja na slobodi imaju prednost nad mjerama smještanja maloljetnika u zdravstvene ustanove za liječenje psihijatrijskih oboljenja i zavisnosti. Primjena svih krivičnih sankcija ima ograničen rok trajanja i određena je Zakonom.

U cilju izricanja svrsishodne krivične sankcije maloljetniku, psiholog – savjetnik i saradnik u pravosudnim institucijama treba da: • se upozna i prikupi sve relevantne podatke o maloljetniku i okolnostima

učinjenog krivičnog djela primjenom psiholoških metoda i tehnika rada i kroz saradnju sa drugim institucijama;

• ostvari odnos povjerenja sa maloljetnikom radi zaštite najboljih interesa djeteta, određivanja svrsishodne i društveno odgovorne preporuke, mjere ili krivične sankcije;

POGLAVLJE 4

162 163


• procijeni spremnost maloljetnika na saradnju sa pravosudnom institucijom;• definiše prirodu odnosa maloljetnika prema učinjenom krivičnom djelu i

nastalim posljedicama po oštećenog;• stekne uvid u opšte i posebne uslove socijalizacije maloljetnika;• izvrši kompletnu psihološku procjena stanja, ličnosti i ponašanja maloljetnika;• utvrdi na osnovu psihološke procjene kompatibilnost između adekvatne krivične

sankcije, ličnosti maloljetnika i uslova njegove socijalizacije;• procijeni stepen motivacije maloljetnika za prihvatanjem krivične sankcije i

procesa tretmana;• procijeni spremnost porodice i drugih faktora socijalizacije da učestvuju u

procesu adekvatnog vaspitanja maloljetnika;• ukaže na moguće djelovanje faktora rizika u sprovođenju krivičnih sankcija

i predloži načine njihovog otklanjanja ili svođenja na mjeru manjeg rizika (naročito u slučajevima obustave izvršenja ili zamjene izrečene mjere drugom vaspitnom mjerom i ponovnog odlučivanja o vaspitnim mjerama);

• da zauzme stručnu savjetodavnu ulogu i sačini izvještaj za potrebe izricanja krivične sankcije prema maloljetniku od strane pravosudne institucije.

Značenje i funkcija mjera, vaspitnih preporuka i sankcija prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom

Ponašanja djece u sukobu sa zakonom, ne mora nužno biti sagledano sa negati- vnom atribucijom. Takva ponašanja za društvo mogu imati funkciju sigurno-

snog ventila ili korektivnu funkciju (Dirkem, 1973), odnosno mogu nas upozoravati da treba reagovati i poduzimati različite akcije u cilju sprječavanja širenja pojave. U mnogim primjerima se pokazalo da represivne društvene mjere nisu dale očekiva- ne rezultate. Pozitivnije ishode prognoziraju programi utemeljeni na prepoznavanju dječijih potreba i kontinuiranom psihosocijalnom radu, kako sa djecom, tako i sa porodicom. Pozitivno su ocijenjeni i programi zajedničke odgovornost i brige za djecu u koje su uključeni svi važni akteri društvene zajednice, a naročito vaspitno-obrazovni sistem i rani programi prevencije. Smatra se da rana identifikacija faktora rizika od društveno neprihvatljivih ponašanja i uključivanje djece u stručne programe psihosocijalne podrške može da bude efikasan način prevencije kriminalnog ponašanja. Uključivanje djece u tretmane tek nakon nekoliko kontakata sa policijom ili pravosudnom institucijom umanjuje šanse efikasnih programa. U svakom slučaju stručni programi koji podrazumijevaju psihološku podršku i rad sa djecom u sukobu sa zakonom trebaju da imaju prednost u odnosu na kažnjavanje djece. Kazna u mladalaštvu, naročito predadolescentnom periodu života uglavnom ima suprotan efekat i ne dovodi do prosocijalnih ponašanja (Miller et al., 2014). S druge strane, kazne za djecu u sukobu sa zakonom, koje su „blage”, neće doprinijeti ispravnom kognitivnom uvidu od strane djeteta i korekciji ponašanja u željenom smjeru. Naprotiv, dovešće do opravdanosti daljih oblika prestupničkih i kriminalnih ponašanja. U više navrata je Ajzenk (1998), ukazivao na značaj psiholoških saznanja pri izboru učinkovitih formi kažnjavanja, kako djece, tako i odraslih.

Mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije koje se mogu izreći djecu u sukobu sa zakonom će opravdati korektivnu funkciju i djelovati vaspitno na dijete ako su sigurne, izvjesne i brze (Aronson, Wilson & Akert, 2002). Ukoliko između činjenja krivičnog djela i izricanja te izvršenja mjere, preporuke ili krivične sankcije protekne duži vremenski period, kazna neće biti pravovremena, te samim time ni učinkovita. Njena svrha da djeluje vaspitno se umanjuje ili u potpunosti blijedi. Protok vremena za dijete može da znači odsustvo kazne i ne gradi odgovornost prema vlastitom ponašanju. Slično, ukoliko izricanje vaspitne mjere ili krivične sankcije nije sigurno, već se pregovara i isčekuje bilo kakva olakšica, njena svrha će se omalovažiti i gubiti na adekvatnosti. Kada je kazna izrečena, ali njeno izvršenje nije izvjesno (na primjer zbog nepostojanja uslova u socijalnoj zajednici), svrha bilo koje mjere, preporuke ili krivične sankcije neće imati učinka na ponašanje djeteta, niti društveno poželjno značenje. Ajzenk (1989) je posebno istakao ulogu pravovremene i odgovarajuće mjere ili sankcije za kriminalno

POGLAVLJE 4

164 165


ponašanje djece, navodeći da su maloljetnici u sudskoj praksi često zaštićeni od izricanja mnogih učinkovitih sankcija, da česte mjere upozorenja zapravo predstavljaju izostanak pravovremene i adekvatne kazne, te predstavljaju propuštenu priliku za izgradnju savjesti kod maloljetnika, što vodi ka učvršćivanju kriminalnog ponašanja. Dakle, mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije prema djeci u sukobu sa zakonom trebaju biti pravovremene, primjerene i djelotvorne. Ispunjavajući ove atribute kazna ispunjava svrhu svog postojanja, kako za pojedinca - dijete, tako i za društvo.

Da li djeca shvataju značenje vlastitog ponašanja u sukobu sa zakonom?

Razumjeti nastanak kriminalnog ponašanja nije jednostavan i lak zadatak. Brojni faktori kako urođeni, tako i sredinski, te njihova međusobna isprepletenost u

djelovanju čini kriminalno ponašanje kompleksnim. Svako krivično djelo počinjeno od strane djeteta ili maloljetnika odražava određenu nezadovoljenu potrebu i rezultat je psihološke krize koja nije razrješena na adekvatan način u određenoj fazi psihosocijalnog razvoja djeteta. Dijete, nije sposobno da uvidi načine nastanka i razloge njegovog ponašanja, nije sposobno da u potpunosti shvati uzročno-posljedične veze, često ne umije da prepozna i imenuje potrebe koje stoje u osnovi takvog ponašanja, jer je samo dijete, koje nema kognitivnu zrelost i mudrost da uoči uzroke i posljedice svog ponašanja. Dijete prosto ne zna odgovore, zašto i šta sa njim nije u redu. Osude i kritike sredine on prima i obrađuje na sebi svojstvene načine, dječije nezrele i na isti način se suočava sa njima – dječije nezrelo. Obično, u situacijama neprimjerenog ponašanja, kritikujemo dijete, kažnjavamo ga, govorimo da se moraju promijeniti i da se ne smiju tako više ponašati, prijeteći im i predviđajući im razne kazne. Rijetko ih upitamo kako su, šta im treba, kako se osjećaju, a zapravo su to pitanja na koje trebamo odgovore da bi djelovali preventivno i izgrađivali prosocijalna ponašanja kod djece. Ukoliko u procesu socijalizacije djeci ne uspostavimo pravila ponašanja, ne podučimo ih odgovornosti i granicama dozvoljenog, za uzvrat ćemo dobiti djecu koja teže zadovoljenju vlastitih impulsivnih nagona i ne razlikuju dobro od lošeg, ni po njih, ni po druge.

U radu sa djecom u sukobu sa zakonom u pravosudnim institucijama je veoma važno procijeniti djetetov kognitivni uvid o sopstvenom ponašanju, te na osnovu njega donositi preporuke i odluke o vaspitnim i drugim mjerama. Ukoliko dijete nije svjesno posljedica svog prestupničkog ili kriminalnog ponašanja, uzroke istoga vidi u drugima, a ne u sopstvenim postupcima, postavlja se pitanje opravdanosti izricanja policijskog upozorenja ili izvinjenja. Veoma je važno da mjere i vaspitne preporuke, pa i same sankcije budu usklađene sa procijenjenim psihološkim kapacitetima maloljetnika ili da uklju- čuju tretman koji unapređuje psihološke kapacitete za korekciju i bolji uvid u sopstveno ponašanje. U suprotnom se značenje i funkcija preporuka i mjera dovodi u pitanje.

Preporuke o uzimanju izjava i saslušanju djece u sukobu sa zakonom

U idealnim slučajevima, najbolja zaštita interesa i prava djece i mladih u sukobu sa zakonom, ali i najkvalitetniji materijalni dokazi neophodni pravosuđu bi se

ostvarili kada bi forenzičke izjave od djece i mladih u slučajevima činjenja krivičnih djela pravovremeno, uzimali iskusni eksperti i profesionalci, specijalno obučeni za vođenje forenzičkog intervjua sa djecom. U praksi to su najčešće posebno edukovani psiholozi. Profesionalci u radu sa djecom koriste naučne psihološke metode i tehnike u dolaženju do pravno korisnih činjenica, ujedno brižljivo vodeći računa o opštoj dobrobiti djeteta, njegovom blagostanju i razvojnim mogućnostima. Čak i djeca predškolskog uzrasta mogu pružiti kvalitetne, korisne i vjerodostojne iskaze ukoliko su stručno vođeni. Svako nesmotreno ili nestručno postupanje sa djecom i mladima u sukobu sa zakonom, čini ih dodatno nepovjerljivim, što može voditi dječijoj nedovoljnoj otvorenosti i smanjenoj motivaciji za učešćem u daljem postupku.

Preporučljivo je da saslušanje djece vrše najmanje dva profesionalca, a u kompleksnim slučajevima u kojima učestvuje više djece i mladih, tim stručnjaka. U takvim slučajevima uvijek se jedan stručnjak može posvetiti djetetu, dok drugi ili ostali stručnjaci mogu da se nesmetano posvete krivičnom predmetu, spisima, autentičnosti iskaza i dr. Timskim radom se obezbjeđuje bolja validnost i pouzdanost prikupljenih podataka, a obezbjeđuje se i vremenska efikasnost. Veoma nekorisno za vođenje sudskog postupka i kasniju neautentičnost izjava djece može da bude uplitanje nestručnjaka u uzimanje izjava od djeteta, kao npr. administrativnog ili nastavnog osoblja u školi, medicinskih sestara i drugog osoblja u klinikama. Maloljetni prestupnici su najčešće ličnosti koje nemaju izgrađen poželjan sistem socijalnih i moralnih vrijednosti, nemaju povjerenje u društvo i institucije sistema, te je veoma važno da se prema takvoj djeci od samog početka procesa ostvari krajnje profesionalan pristup. Neke zemlje imaju specijalizovane timove za uzimanje izjava od djece, neke imaju formirane odjele za djecu i mlade pri pravosudnim institucijama, dok neke angažuju stručnjake po potrebi.

Potrebno je da se svako uzimanje izjava od djece i mladih snimi, kako bi se i sami stručnjaci mogli podsjetiti na što više objektivnih činjenica.

Primjeri dobre prakse upućuju da broj i način ispitivanja djece i mladih u sukobu sa zakonom treba prilagoditi dječijem uzrastu, ličnosti djeteta, težini krivičnog djela, ali i socijalnim okolnostima. Ponekad zaista nije moguće u određenim okolnostima ispitati dijete. Nije rijetkost da djeca i mladi u sukobu sa zakonom, ne žele da daju iskaz, jer su revoltirana, nepovjerljiva ili su u strahu za vlastitu bezbjednost. Zbog toga je dobro zauzeti fleksibilan stav po pitanju učestalosti, dužine trajanja i načina

POGLAVLJE 4

166 167


ispitivanja takve djece i mladih, te raditi na stvaranju uslova za uvremenjeno, ali pou-zdano saslušanje osjetljivih svjedoka. Važno je da se od djece i mladih izjave uzimaju pravovremeno, jer sam protok vremena može negativno uticati na kvalitet i istini-tost iskaza, ali isto tako uzimanje izjava u situacijama intenzivnih psiholoških kriza može produkovati nekvalitetan iskaz. Iskusan stručnjak će moći prepoznati najbolji način i posavjetovati pravosudne institucije o tome.

Prisustvo drugih lica za vrijeme vođenja forenzičkog intervjua sa djecom u sukobu sa zakonom nije poželjno, jer može nepovoljno uticati na autentičnost iskaza, dječija emocionalna stanja i umanjiti povjerenje djeteta u sam postupak. Bez obzira na formalne norme i procedure, treba se upoznati sa cjelokupnom situacijom i sa što većom sigurnošću donijeti odluku o opravdanosti prisustva drugih osoba. Kada god je to moguće, treba težiti da se prisustvo drugih osoba obezbjedi putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka iz drugih prostorija. U slučajevima kada se procijeni (takođe od strane stručnjaka) da je dijete visoko traumatizovano kritičnim događajem ili okolnostima ispitivanja, može se dozvoliti prisustvo osobe od povjerenja djetetu (roditelja, rođaka, nastavnika). Za ove osobe takođe je potrebno napraviti procjenu da su potrebne djetetu, da mu mogu biti podrška i da neće ni na koji način uticati na djetetov iskaz. To ujedno znači da stručni savjetnici i saradnici sa tim osobama treba da sprovedu pripremu, objasne postupak, pravila i drugo, kako ta osoba ne bi ometala proces uzimanja iskaza. Nisu rijetki praktični primjeri u kojima sudije nisu imale dovoljno materijalnih dokaza za vođenje efikasnih pravosudnih postupaka u slučajevima grupe maloljetnika, jer način uzimanja izjave nije bio pravovremen i valjan. Da bi se izbjegle takve situacije, zdravorazumski i nasumičan pristupi djeci, i najvažnije, doprinijelo efikasnosti pravnog postupka, angažovanje stručnjaka u pravosuđu, za rad sa djecom, predstavlja optimalno rješenje.

Predrasude o djeci u sukobu sa zakonom

Djeca u sukobu sa zakonom su čest izvor socijalnih predrasuda kako od nestručne javnosti, tako i od stručnjaka koji rade sa djecom i mladima. Upravo takve

predrasude mogu da budu dodatan razlog njihovog nepovjerenja u svijet oko sebe i identifikovanja sa ulogom „vječitog krivca”. Predrasude su nerealno zasnovana uvjerenja i štete usvajanju prosocijalnih ponašanja.

Neka od najčešćih pogrešnih uvjerenja iz prakse: • Dijete je nemoguće i nepopravljivo. • Treba ga dobro istući pa će se on naučiti pameti!• Dijete je i ne zna ništa!• Djeca u sukobu sa zakonom su uvijek loši đaci. • Dobro je disciplinovati djecu u sukobu sa zakonom lošim ocjenama. • Nikada ne treba imati povjerenje i praviti dogovore sa djecom u sukobu sa za-

konom. • „Malome” ništa ne treba vjerovati.• Nikada se on neće popraviti. • Nije moje dijete krivo. Druga su ga djeca nagovorila.• Najbolje je poslati ga u popravni dom, pa neka se oni bore sa njim. Ja mu ništa

ne mogu! • Za takve kao on, „batina je iz raja izašla”. • Dijete je psihopata.

Predrasude drugih prema djeci u sukobu sa zakonom dovode do formiranja uvjerenja kod djece kao što su: „Ja nisam dovoljno dobar”; „Ja sam loš”; „Sada ću svima dokazati da jesam ja kriv, kada me već optužuju”; „Ne vrijedi da kažem da nisam, kada mi niko neće vjerovati”; „Mene niko ne voli” ; „Mene niko ne razumije”; „Ja sam bezvrijedan”; „Ja sam uvijek kriv, i kada jesam i kada nisam” i sl.

Slika o sebi zasnovana na ovakvim stavovima produbljuje jaz između djeteta i društva i ne vodi prosocijalnim ponašanjima, nego naprotiv pruža dodatne razloge za razna prestupnička i kriminalna ponašanja, kao i udruživanje sa mladima koji su sličnih shvatanja.

Rukovoditi se predrasudama u objašnjenju ponašanja djece u sukobu sa zakonom, vodi ka stranputici, etiketiranju i umanjenju šanse za prepoznavanje adekvatne alternativne mjere, nepostizanju korektivne funkcije i neučinkovitosti sprovođenja plana tretmana za dijete. Svako dijete, pa i ono u sukobu sa zakonom treba imati šansu za bolji život i ostvarivanje razvojnih potencijala. Ma koliko dobri i uvaženi stručnjaci bili, podržavajući predrasude nećemo profesionalno odgovoriti na probleme djece u sukobu sa zakonom.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

168 169


Individualni plan tretmana djece u sukobu sa zakonom

U radu sa djecom stručnjak treba da se rukovodi jednom osnovnom misijom - dobrobit djeteta iznad svega. S ciljem savjetovanja stručnjaka u sistemu

maloljetničkog pravosuđa, Stakić (2013) navodi osnovne principe rada sa djecom u pravosuđu, a to su: 1. Poštovanje prava djeteta.2. Prepoznavanje najboljeg interesa djeteta u skladu sa identifikovanim priorite-

tnim potrebama. 3. Bezuslovno prihvatanje: prihvatiti maloljetnog prestupnika, onakvog kakav

jeste, bezuslovno, jer svakom djetetu da bi rastao u zdravu ličnost treba be-zuslovna podrška.

4. Transparentnost i informisanost: pružiti potpune informacije, prilagođene razvojnim fazama djeteta, o njihovim obavezama i pravima, tokovima, rizicima, mogućim ishodima i mogućnostima tretmana.

5. Individualistički pristup svakom djetetu.6. Holistički pristup problemu: multidisciplinarnost i međusektorska saradnja.7. Fleksibilnost programa rada sa djetetom, a u skladu sa njegovom individua-

lnošću i potrebama: ne treba robovati rigidnim formalnostima koje jasno idu na štetu djetetu.

8. Partnerski odnosi na relaciji dijete-porodica-stručnjak (tim).9. Prirodni uslovi zbrinjavanja maloljetnika uz poštovanje svih kulturoloških načela.10. Naučno-stručna argumentacija rada.11. Planiran, programiran i transparentan rad.12. Tretman (rad) usmjeren na ishode: biti usmjeren na kreiranje i podsticanje pozi-

tivnih razvojnih promjena kod djeteta, ne nužno na dijagnostikovanje i procjenu problema u ponašanju.

Nakon psihološkog pristupa i podrške djeci u sukobu sa zakonom u pravosudnim institucijama očekuje se da će tužioci i sudije imati cjelovitu sliku o djetetu, njegovom rastu i razvoju u okvirima procesa socijalizacije, te će na efikasan način odrediti mjeru, vaspitnu preporuku ili krivičnu sankciju. Da bi sprovođenje same sudske odluke bilo efikasno, za svako dijete bi trebalo kreirati poseban Individualni plan tretmana (IPT). Izrada individualnog plana tretmana za dijete u sukobu sa zakonom podrazumijeva intersektorsku saradnju i interdisciplinarni pristup. U njegovom kreiranju ili sprovođenju treba da učestvuju svi važni faktori socijalizacije djeteta: roditelji/staratelji, učitelji, nastavnici, pedagoško-psihološka služba škole, stručni radnici centra za socijalni rad, stručni savjetnici pravosudnih institucija, predstavnici nevladinog sektora (ukoliko sprovođenje mjere zahtjeva njihovu angažovanost) i mnogi drugi. Veoma je važno da i samo dijete bude uključeno u kreiranje IPT-a.

Izostanak kreiranja IPT-a i odlaganje njegovog sprovođenja, šteti interesima djeteta i daje prostor za nove neprilike. Zato IPT treba da bude prioritet. Prije samog pristupanja izradi IPT-a, formira se stručni tim za njegovu realizaciju koji može biti i nadopunjen tokom tretmana, a koji predlaže plan tretmana. Potrebno je i imeno-vati odgovornu osobu za rad sa djetetom i praćenje tretmana. Takođe, važno je di-jete transparentno upoznati sa planom i dobiti njegovu saglasnost. U isto vrijeme se donosi odluka o uključivanju u tretman i roditelja, odnosno drugih značajnih osoba u životu djeteta.

Koraci u kreiranju IPT-a su: KORAK 1: Identifikovanje, razumijevanje i objašnjenje problema

• Upoznavanje sa predmetom/slučajem. Ključni korak u donošenju odluke o tretmanu.

• Informisanje o razlozima upućivanja djeteta. • Uspostavljanje odnosa sa djetetom. • Krizne intervencije. Stabilizacija stanja. • Informisanje, prikupljanje svih relevantnih informacija od djeteta, porodice,

značajnih agensa socijalizacije u cilju definisanja problema. • Razumijevanje pojave, ličnosti i ponašanja djeteta u sukobu sa zakonom. • Dublje razumijevanje/psihološka procjena: upoznavanje sa svim važnim

aspektima dotadašnjeg života djeteta i njegove porodice (rani rast i razvoj, lista stresnih životnih događaja, postojanje zlostavljanja ili zanemarivanja, interpersonalni odnosi, vaspitni stilovi roditelja, procjena potencijala za tretman, shvatanje uzročno-posljedičnih odnosa, shvatanje sopstvene pozicije, uzroka problema).

• Identifikovanje potreba maloljetnika koje stoje iza njegovog ponašanja. • Konsultacije i savjetovanje sa drugim stručnjacima (multisektorska saradnja).

KORAK 2: Određivanje cilja tretmana• Jasno i precizno formulisati cilj uz saglasnost svih aktera u postupku. • Jasna formulacija cilja je mapa snalaženja u radu. • Definisanje dugoročnih i kratkoročnih ciljeva.

KORAK 3: Definisanje zadataka

KORAK 4: Izbor strategija, metoda i tehnika radaKratkoročni ciljevi, zadaci, korištene strategije i metode rada mogu predstavljati

jednu cjelinu IPT-a. Korištenjem određenih strategija, tehnika i metoda rada izvršavaju se zadaci koji vode kratkoročnim ciljevima, te omogućavaju da se sagleda ostvarenost osnovnog cilja tretmana.

KORAK 5: Sastavljanje tima stručnjaka u sprovođenju programa, dogovor oko plana održavanja sastanaka i raspodjele odgovornosti

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

170 171


KORAK 6: Praćenje i evaluacija programa• Procjena uspješnosti tretmana i ostvarenosti postavljenih ciljeva.• Identifikovanje razloga neuspjeha programa.• Donošenje odluka o korektivnim mjerama plana tretmana.• Produbljivanje uvida u probleme otkrivene u toku tretmana.

Pri kreiranju IPT-a, treba obratiti pažnju na sljedeće socijalno-psihološke konstrukte važne za uspješnost tretmana, na koje upozorava i Stakić (2013): • Motiv za obrazovanjem (učenjem): motiv postignuća, angažovanost i vezanost

za školu, domaća zadaća, čitanje, posebna interesovanja.• Sistem vrijednosti: afilijativni motiv, socijalna pravda, integritet, iskrenost,

odgovornost, kontrola.• Socijalna kompetencija: planiranje, donošenje odluka, tolerancija na

kulturološke različitosti, nenasilno rješavanje konflikata, interpersonalni odnosi.• Self-koncept: samokontrola, samopoštovanje, smisao života, anticipacija

budućnosti, sticanje radnih navika. • Socijalna podrška: od porodice, komunikacija, značajni drugi, susjedstvo,

vršnjaci, roditelji-škola-vršnjaci.• Socijalna kontrola: socijalno učenje, pozitivan model, porodična pravila, školska

pravila, društvena pravila.• Slobodno vrijeme: kreativne aktivnosti, sport, umjetnost, društveno koristan

rad.• Higijenske i radne navike: održavanje lične higijene, odgovornost prema

vlastitom zdravlju, uloženost vlastitog truda u ostvarivanje ciljeva.

Primjer individualnog plana tretmana

Prikaz slučaja i primjer individualnog plana tretmana koji slijedi nije tipičan u radu stručnih savjetnika i saradnika u pravosuđu, jer prikazuje dijete koje je procesuirano u svojstvu svjedoka, te se odustalo od daljeg pravnog postupka. Međutim, primjer sadrži širok spektar isprepletanih faktora rizika koji predstavljaju osnov za generisanje ponašanja u sukobu sa zakonom. Uobičajen je za rad centara za socijalnu zaštitu, pedagoško-psiholoških službi škola i specijalizovanih nevladinih organizacija za rad sa djecom u riziku od ponašanja u sukobu sa zakonom. Sa svim ovim institucijama i organizacijama, pravosudne institucije bi trebale ostvariti blisku saradnju kada su u pitanju djeca u sukobu sa zakonom, ali i djeca svjedoci. Na taj način se omogućava praćenje djeteta i njegovog ponašanja u potrebnom vremenskom roku, kao i efikasnosti stručnog rada, obezbjeđuje se dosljednija intersektorska saradnja, smanjuje problem difuzije odgovornosti između nadležnih institucija i postiže briga svih relevantnih faktora u zaštiti interesa djece. U tom slučaju se može očekivati i smanjenje obima recidivizma djece u sukobu sa zakonom.

U slučajevima kada se odustane od daljeg sudskog postupka prema djetetu, profesionalna je odgovornost procijeniti uticaj faktora rizika od ponovnog dolaženja u sukob sa zakonom, te razmotriti opravdanost uključivanja djeteta na dalji tretman u odgovarajuće ustanove, radi preventivnog djelovanja na faktore rizika. Nije dovoljno da stručni savjetnici i saradnici samo upute dijete, odnosno njegove roditelje i staratelje prema drugim institucijama. Profesionalno je da obavijeste i da se uključe u koordinaciju međuinstitucionalne saradnje, informišu i motivišu dijete i porodicu za uključivanje u tretman, kao i da psihoedukuju roditelje. Veoma je bitno, ukoliko je dijete u ulozi svjedoka, ali je i samo počinitelj krivičnog djela (pri čemu se odustalo od daljeg postupanja) da se procijeni fizička bezbjednost i sigurnost od negativnih sredinskih uticaja (npr. vršnjačke grupe). Nažalost praksa pokazuje da sa zatvaranjem predmeta, prestaje i profesionalno djelovanje profesionalaca te ustanove. Nerijetko se desi, da djeca u kratkom vremenskom roku budu ponovo u ulozi svjedoka ili počinitelja.

Kada je slučaj da je djetetu u sukobu sa zakonom, od strane suda, izrečena vaspitna preporuka ili druga mjera, profesionalna uloga stručnog savjetnika i saradnika ne treba biti završena davanjem preporuke. Uloga profesionalca je da u saradnji sa drugim relevantnim institucijama učestvuje u kreiranju, sprovođenju i praćenju individualnog plana tretmana, kojim će se na najbolji mogući način sprovesti izrečena mjera, vaspitna preporuka ili krivična sankcija. Bez obzira na dostupna zakonska rješenja, humanizam, stručnost i profesionalizam, dobrobit djeteta, kao individue sa svim njegovim potencijalima, treba biti postavljena ispred svih rigidnih, formalnih i uvriježenih propisa. Samo na taj način, briga za dijete u riziku i sukobu sa zakonom može biti sveobuhvatna i pravovremena.

Prikaz slučaja

Dječak X prvi put u Dnevni centar dolazi sa 15 godina upućen od strane Centra za socijalni rad. Povod za uključenje dječaka je potreba za pomoći u savladavanju školskog gradiva, veoma loš ekonomski status porodice, te organizovanje strukturi-sano provođenog slobodnog vremena. Dječak je veoma higijenski zapušten (prljave ruke, nokti, lice i kosa), neuredne i vremenski neprilagođene odjeće.

U toku inicijalnog razgovora sa starateljem, dobijene su informacije da je X najmlađe dijete u šestočlanoj nepotpunoj porodici. Majka živi u drugom gradu zbog posla, te povremeno dolazi u posjete djeci. Podaci o ocu se ne znaju, a dječak nikad nije upoznao oca. Brigu o djeci vodi baka koja radi povremene poslove na nadnicu. Porodica živi u udaljenom naselju u veoma trošnoj kući sa slabim stambenim uslovima. Pored bake, roditeljsku ulogu je preuzeo najstariji brat (22) koji ispoljava pretjerano kritikujući vaspitni stil sa prisutnim fizičkim kaznama. Brat ima istoriju delinkventnog ponašanja (tuče i manje krađe) u periodu dok je bio maloljetnik, ali su takva ponašanja prestala nakon zasnivanja sekundarne porodice.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

172 173


Za vrijeme razgovora dječak adekvatno odgovara na pitanja održavajući dvo- smjernu komunikaciju, te pokazuje da je zainteresovan za uključenje i učestvovanje u aktivnostima Dnevnog centra.

U saradnji sa školom dobijene su informacije da X ne pohađa redovno nastavu (više od 80 izostavljanih časova) kao i da ima veliki broj negativnih ocjena. Pored toga dobijena su saznanja da X u školi često ulazi u verbalne i fizičke konflikte sa vršnjacima, te i da ne poštuje autoritet nastavnika. Zbog ovakvog ponašanja obno- vio je 8. razred, ali mu je omogućeno da naknadno polaže razredne ispite.

Od strane voditelja predmeta X-ove porodice, dobijene su informacije da je dječak bio ispitivan od strane pripadnika Centra javne bezbjednosti zbog manjih krađa koje su se desile i u kojima je X navodno učestvovao zajedno sa još nekoliko punoljetnih osoba. X se u ovom slučaju pojavio u svojstvu svjedoka, a protiv njega nije vođen postupak.

Individualni plan tretmana

Identifikovanje problemaDana xx.xx.xxxx. godine prostorije Dnevnog centra za djecu u riziku (u daljem

tekstu Dnevni centar) posjetili su maloljetni X (15) i njegova baka Y (65) u cilju obavljanja inicijalnog intervjua i uključivanje dječaka u aktivnosti Dnevnog centra. Porodica je upućena od strane stručnog radnika iz JU „Centar za socijalni rad” kako bi se porodici pružila podrška u vidu materijalne pomoći (hrana, higijena, odjeća i obuća) te dječaku omogućila podrška u savladavanju školskog gradiva, učenju socijalnih vještina, te strukturisano organizovanog korištenja slobodnog vremena sa ciljem smanjenja potencijalnog kontakta sa rizičnim vršnjačkim grupama.

U toku adaptacionog perioda (30 dana) u Dnevnom centru, opservacijom ponašanja i praćenjem stanja maloljetnog X primijećeno je da dječak nema adekvatno razvijene navike učenja, te da ima snižen prag tolerancije na frustraciju koji se ispoljava kroz brzo odustajanje od aktivnosti tokom radionica. Ovakvo ponašanje je praćeno čestim negativnim auto-kritikama kao npr. „Ja sam glup.” „Ne mogu ja to.” i sl. Tokom radionica, ne održava pažnju u radu i često remeti tok radionica pričajući i komentarišući radove druge djece. Dalje, primijećeno je da dječak često krši pravila ponašanja, ulazi u verbalne konflikte sa drugom djecom upućujući uvrede i pogrdna imena. Tokom individualnih razgovora koji su imali za cilj korekciju ponašanja stiče se utisak da dječak ima izražen vanjski lokus kontrole te da ne preuzima i ne shvata odgovornost za svoja ponašanja, misli i osjećanja. Primjetno je izrazito impulsivno ponašanje u vidu galame, plača, bacanja predmeta i napuštanja aktivnosti u situ-acijama kada X ima doživljaj da je prema njemu učinjena nepravda. U navedenom periodu, pored prisutnih poteškoća u adaptaciji na sistem rada Dnevnog centra, sa X je uspostavljen dobar početni odnos povjerenja, naročito u njegovom odnosu sa

psihologom u Dnevnom centru. Ovakav odnos doveo je do djelimičnog smanjenja impulsivnih reakcija, agresivnog ponašanja, te do otvorene i iskrene komunikacije. Pored navedenog, X je pokazao i veliku zainteresovanost za kreativne aktivnosti kao što su likovna sekcija, modelovanje plastelina i gline i tada je njegov fokus pažnje du-gotrajan i X je istrajan u radu, a svoje radove završava bez pomoći voditelja sekcije.

U razgovoru sa bakom i tokom kućnih posjeta terenskog tima stiče se utisak da baka Y, zbog broja djece i unučadi, posla koji radi, kao i godina starosti ima smanjenu kontrolu nad djecom te da su djeca pod povećanim rizikom da budu vaspitno zane-marena i uključena u rizične vršnjačke grupe.

Određivanje cilja intervencijeImajući u vidu sve gore navedene informacije, stručni tim Dnevnog centra je

mišljenja kako je u najboljem interesu djeteta da nastavi koristiti usluge Dnevnog centra sa generalnim ciljem pružanja materijalne pomoći, podrške u savladavanju školskog gradiva, usvajanju socijalnih vještina, higijenskih navika i navika učenja, jačanju pozitivne slike o sebi i svojim sposobnostima, te preveniranja agresivnog ponašanja i negativnog uticaja vršnjačke grupe.

Kratkoročni ciljevi (3 mjeseca) i strategije intervencije• Redovni dolasci u Dnevni centar. U saradnji sa bakom i dječakom napraviti plan

dolazaka u Dnevni centar (minimalno 3 dolaska sedmično u trajanju od 2,5 sata).• Uspostavljanje odnosa povjerenja sa osobljem Dnevnog centra. Tokom boravka

u Dnevnom centru, potrebno je obezbijediti podržavajuću atmosferu. Sprovodi-ti redovne individualne razgovore (2x sedmično) sa ciljem upoznavanja i uvaža-vanja korisnika. Početne individualne razgovore usmjeriti na teme zanimljive dječaku, te redovno vršiti evaluaciju razgovora na osnovu povratnih informacija.

• Usvajanje i poštovanje pravila ponašanja u Dnevnom centru. U situacijama blagog nepoštovanja pravila ponašanja, dječaka podsjećati na iste, kroz sugesti-ju i poziv na postignut dogovor o poštovanju pravila.

• Usvajanje higijenskih navika. Napraviti plan adekvatnog održavanja higijene tijela i odjeće, te obezbjediti uslove za sprovođenje istog kroz donacije odjeće i sredstava za održavanje higijene. Zbog loših stambenih uslova, dječaku je po-trebno omogućiti korištenje kupatila u Dnevnom centru.

• Aktivno učešće u edukativnim, preventivnim i kreativnim radionicama. Napraviti plan radionica na kojima će korisnik učestvovati poštujući njegove želje. Podsticati učešće u dogovorenim aktivnostima te adekvatno nagrađivati pokazani trud i aktivnost kroz pohvale, povratne informacije, te druge dječaku značajne stvari (dodatne minute pri korištenju interneta i sl.).

• Jačanje rezilijentnosti na stres i frustraciju te smanjenje impulsivnih reakcija. Podsticati učešće u grupnim aktivnostima, te pratiti reakcije na stres i frustraciju. Redovno sprovoditi individualne razgovore sa ciljem osvještavanja lične odgovornosti za misli, osjećanja i postupke (ABCD model). Vježbanje adekvatnih

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

174 175


načina reagovanja kroz igre uloga i tehnike desenzitizacije. Sprovoditi individu-alne razgovore u cilju učenja asertivne komunikacije i emocionalne inteligencije.

• Jačanje otpornosti na negativan uticaj vršnjačke grupe. Na osnovu ostvarenog odnosa povjerenja, prihvatanja i uvažavanja sa osobljem Dnevnog centra, voditi individualne razgovore sa ciljem osvještavanja dječakovih želja, ciljeva i vrijednosti, te razumijevanja posljedica određenog društveno neprihvatljivog ponašanja. Jasno strukturisati slobodno vrijeme i tako umanjiti vrijeme koje dječak provodi na ulici.

• Jačanje pozitivne slike o sebi i vlastitim sposobnostima. Pratiti aktivnost i za- laganje tokom radionica te upućivati realne i pravovremene pohvale na biće i ponašanje. U toku individualnih razgovora posebnu pažnju posvetiti i na refleksiju ovakvog ponašanja, dodatno motivisanje, kao i realno sagledavanja dječakovih sposobnosti kao i načina za njihovo unapređenje.

• Jačanje roditeljskih kapaciteta bake. Baku Y uključiti u redovne roditeljske sastanke u Dnevnom centru koji imaju i edukativnu komponentu učenja vaspitnih tehnika. Održavati komunikaciju sa bakom (min 1x sedmično) sa ciljem dobijanja povratne informacije o ponašanju X, te pružanju podrške u vaspitavanju X kroz učenje tehnika kritikovanja i upućivanja pohvala kao i postavljanje adekvatnih zahtjeva od X.

Evaluacija i revizija plana tretmanaKreiran individualni plan će se sprovoditi naredna 3 mjeseca, te će se nakon

toga sprovesti evaluacija postignutih rezultata. U evaluaciju je potrebno uključiti maloljetnog X, njegovu baku, razrednicu i školskog psihologa kao i zapažanje članova osoblja u Dnevnom centru. Ukoliko se ukaže potreba, individualni plan se može izmijeniti u skladu sa najboljim interesom djeteta.

Zadatak za stručne savjetnike i saradnike u pravosuđu Pročitajte prikaz slučaja! Odgovorite na sljedeća pitanja:

• Koje su konkretne uloge i zadaci stručnog savjetnika u radu sa ovim djetetom kao svjedokom u istražnom postupku?

• Razmislite kako stručni savjetnik u ovom konkretnom primjeru može doprinijeti kreiranju individualnog plana tretmana za ovo dijete?

11) Prikaz slučaja i IPT predstavlja primjer iz prakse čija je namjera edukativna, a za čiju objavu postoji odobrenje autora i organizacije.

Naime, učestovanje u kreiranju, sprovođenju ili praćenju IPT-a trebao bi biti jedan od radnih zadataka stručnog savjetnika i saradnika u pravosuđu. Upravo iz vaše profesionalne uloge možete biti od izuzetne pomoći profesionalcima drugih ustanova.

Pri tome imajte na umu sljedeće: • IPT treba uskladiti sa realnim očekivanjima i mogućim prilikama u socijalnoj sre-

dini. Ako uslovi u društvenoj zajednici ne pružaju širok izbor, ne odustajte. Uvijek možete nešto da osmislite!

• Ne oklijevajte da dijete što prije uključite u tretman. Što je dijete mlađe, ishodi tretmana su povoljniji.

• Psihoedukacija roditelja i staratelja, kao i drugih zaštitnih faktora socijalizacije (učitelji, nastavnici, inspektori, sudije, tužioci) treba da prati IPT djeteta i u tome stručni savjetnik i saradnik u pravosuđu može dati svoj doprinos. Na primjer, psihoedukujte roditelje da fizičko kažnjavanje ima posljedice koje sami roditelji ne žele ni sebi, ni svojoj djeci. Upoznajte inspektore, tužioce ili sudije da je dosljedno sprovođenje individualnog plana tretmana i vaše učešće u istom dobar način prevencije recidivizma. Ostvarite saradnju sa centrima za socijalni rad koji će, u najvećem broju slučajeva vodit nadzor nad sprovođenjem izrečene mjere ili preporuke.

Ne zaboravite i to: • Da potkrepljenje identifikovanih zaštitnih faktora u tretmanu doprinosi uspje-

šnosti IPT-a djece u sukobu sa zakonom. • Pokazalo se da je upravo osobina bezosjećajnosti i nedostatka empatije naj-

otpornija u tretmanu, naročito ako se IPT sprovodi u zavodskim ustanovama. Zato na nju treba obratiti posebnu pažnju. Kognitivno-bihejvioralni tretman se u praksi pokazuje kao uspješan u tretiranju takve crte ličnosti. Takođe, što je roditeljski stil vaspitanja manje krut i rigidan, tretman bezosjećajnosti djece je uspješniji.

• Kod starijih adolescenata tretman je manje uspješan, ali uključivanje u porodični psihoterapijski program daje bolje rezultate.

Uloga stručnog savjetnika i saradnika u pravosuđu pri kreiranju IPT-a za djecu u sukobu sa zakonom, u najmanju ruku može biti edukativna, motivaciona i koordina-torska.

Primjer profesionalizma:

U jednoj maloj društvenoj sredini, psiholog je vršeći psihološku procjenu, procijenio da dječak koji je u sukobu sa zakonom ima izražene matematičke sposobnosti. Međutim, u maloj, ekonomski nerazvijenoj sredini osim osnovne infrastrukture, nije bilo omladinske, kulturne ili ekološke organizacije, sportske dvorane ili kluba, što bi bilo adekvatno da

Stručni tim za sprovođenje IPT:• stručni saradnik CSR- psiholog,• socijalni radnik u Dnevnom centru,• voditelj aktivnosti u Dnevnom centru,• razredni starješina, • psiholog u Dnevnom centru.

Prikaz slučaja i IPT pripremio:Saša Risojević, psiholog u Dnevnom centru za djecu u riziku Banja Luka, Udruženje „Nova generacija”, TA psi-hoterapeut u edukaciji i student II ciklu-sa Studija psihologije na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Banjoj Luci11.

POGLAVLJE 4

176 177


zaokupi pažnju mladih. Stručnjaku je palo na pamet, te je dogovorila sa računovođom škole da mu dječak bude pomoćnik. Svakodnevno je psihoedukovala računovođu, a na kraju se pokazalo da je potkrepljenje njegovih matematičkih sposobnosti bio izuzetan pozitivan stimulus njegovog prosocijalnog ponašanja.

Ne odustajte od kvalitetnog IPT-a zbog nedovoljnih mogućnosti i prilika u dru- štvenoj zajednici. Osmislite ih!

Šta je potrebno djetetu u sukobu sa zakonom

Djetetu u sukobu sa zakonom je potrebno:

• Obezbjediti fizičku bezbjednost i osjećaj sigurnosti.• Čuti ga, saslušati, ne osuđivati!• Ne postavljati pitanja tipa: Zašto si to uradio?, Zar nije bilo bolje da si...? Jesi li

obećao da ćeš se popraviti!? • Ne koristiti poruke: Ne, ne, ne! Nemoj! Ne smiješ to! Kako si mogao!• Ne ukazivati dominantno na djetetove pogreške, već više usmjeriti pažnju na

resurse koji vode prosocijalnim ponašanjima. • Pomoći da uvidi vlastite kapacitete, resurse, sposobnosti, prednosti. • Obezbjediti uvid u posljedice po njega samog. Nikako mu nuditi vlastiti uvid.

Važno je dovesti ga do sopstvenog uvida. • Kada se prerađuju prošla životna iskustva, usmjeriti ih na posljedice i alternati-

vna, prihvatljiva rješenja. • Pružiti psihološku podršku u shvatanju interpersonalnih odnosa sa značajnim

drugima (proraditi). • Priznati trud, ne nagrađivati ga. • Da se obrati pažnja na njegova interesovanja, želje, talente, stavove i mišljenja.• Kroz psihološko savjetovanje jačati mehanizme odbrane u suočavanju sa živo-

tnim teškoćama. • Pitati za mišljenje, ne nametati mu svoja shvatanja. • Postaviti realne ciljeve i vremenske distance u slučajevima dogovaranja.• Razviti pozitivne socijalne vještine i prihvatljive načine socijalne kontrole. • Uključivanje u grupne aktivnosti i tretmane.• Da bude informisano o toku postupka. • Da bude uključeno u dogovore, kada god procijenite da je to moguće. Ne dono-

siti odluke bez djeteta i roditelja.

Savjeti za stručnjake u sistemu pravosuđa koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom

• Uvijek uradite pažljivu i kompletnu psihološku procjenu djeteta u sukobu sa za-konom prije nego što donesete bilo kakvu odluku.

• Pri psihološkoj procjeni uzmite u obzir sve relevantne izvore informacija. Nemojte se usmjeravati isključivo na kritični događaj i njemu blisku vremensku distancu, već uzmite u obzir potpunu etiologiju koja je dovela do kritičnog događaja. To podra-zumijeva da trebate upoznati život djeteta od intrauterinog perioda do sadašnjeg perioda i sačiniti relevantan izvještaj koji će se zasnivati na podacima o: psihofizi- čkom razvoju, postojanju organskih oboljenja, interakcijama, ličnosti, uslovima socijalizacije, uticaju faktora socijalizacije, ličnosti, ponašanju djeteta i drugo.

• Ne zaboravite da posvećeno procijenite zaštitne faktore, kako one koji se odnose na ličnost djeteta tako i na njegovu okolini, a koji mogu značajno uticati na efikasnost tretmana djeteta. Tretman vodite u dva smjera, ka djetetu i ka faktorima socijalizacije (roditeljima, školi, vršnjacima).

• Ne tražite nužno patologiju, ne mora da postoji! Umjesto toga usmjerite se na razumijevanje i objašnjenje ponašanja djeteta u sukobu sa zakonom.

• Ne insistirajte na nužnom svrstavanju djece u sukobu sa zakonom u određene tipove ličnosti.

• Ponašanje maloljetnih prestupnika i počinilaca krivičnih djela nije lako predvidi-vo. Stoga, pazite ako vršite predviđanje!

• Ne isključujte roditelje/staratelje iz saradnje i tretmana, jer procjenjujete da su nezainteresovani ili da ne posjeduju kapacitet za adekvatnom roditeljskom kontrolom i brigom. Umjesto toga, prvo uradite psihoedukaciju, motivišite ih i pozovite na odgovornost za postupke vlastitog djeteta. To uradite iz pozicije profesionalnog autoriteta.

• Ukoliko procijenite da roditelji/staratelji predstavljaju visok faktor rizika od ponovnog sukoba djeteta sa zakonom, štete interesima djeteta i njegovom mentalnom zdravlju, ne ustručavajte se da učinite profesionalne korake koji će voditi ka izuzimanju djeteta iz primarne porodice.

• Budite transparentni u svom radu i upoznajte dijete sa planovima koji se odnose na njega i njegovu budućnost. Neka se dijete složi sa njima.

• Ostvarite odnos povjerenja i blisku saradnju sa sudijama, tužiocima, krimi-nolozima, sociolozima, socijalnim radnicima, učiteljima i drugim stručnjacima, radi pronalaženja najboljih rješenja i ostvarivanja najboljeg interesa djeteta.

• Podstičite i poštujte intersektorsku saradnju i multidisciplinarnost. Djetetu u su-kobu sa zakonom treba pomoć „sa svih strana”.

• Budite pažljivi kod predlaganja vaspitnih mjera. Kazne u ranom mladalaštvu znaju da imaju negativan efekat. Pozitivno potkrepljenje prosocijalnih ponašanja ima efikasniji učinak.

POGLAVLJE 4D

JECA

U SU

KOB

U SA

ZAKO

NO

M

178 179


• Kada se posvećeno i pažljivo identifikuju faktori rizika i objasne njihova među-sobna djelovanja na ponašanje djece u sukobu sa zakonom, stiču se uslovi za kreiranje individualnog plana brige za dijete u sukobu sa zakonom, odnosno tretmana. Cilj kreiranja svakog individualnog plana tretmana jeste zaštita dječijih prava i sprovođenje najboljeg interesa djeteta u djelo. Profesionalno se uključite u IPT djece u sukobu sa zakonom. Tako ćete biti upoznati sa važnim aspektima daljeg postupanja sa djecom u sukobu sa zakonom i problemom recidivizma.

• Profesionalno pomozite djeci u sukobu sa zakonom i pazite da zakon ne bude u sukobu sa djetetom.

• Spriječite nepovoljne uticaje pravosudnog postupka po mentalno zdravlje djece u sukobu sa zakonom.

• Uvijek profesionalno odgovorite na sve zahtjeve tužilaca i sudija, jer njihov posao zahtjeva krajnju odgovornost.

Nekada davno indijanski poglavica je svome unuku ispričao priču o dva vuka, rekavši mu da se unutar svakog čoveka vodi bitka, poput borbe između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo – bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos... Drugi vuk predstavlja dobro – radost, mir, ljubav, nadu, vedrinu, ljubaznost, srdačnost, darežljivost, istinu, saosjećajnost, vjeru, nadu... Mali Indijanac se nakratko zamislio te je upitao djeda: „Koji vuk na kraju pobjeđuje, djede?” Stari Indijanac mu na to odgovori: „Pobjeđuje, onaj kojeg hraniš u sebi, sine!”

Njegujte i hranite dobro u djeci i ona će biti dobra!

Poglavlje 5: METODE I TEHNIKE RADA SA DJECOM

5 METODE I TEHNIKERADA SA DJECOM

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

182 183


U daljem tekstu biće prikazane i kratko opisane najčešće metode i tehnike koje psiholozi zaposleni u pravosuđu koriste u radu sa djecom koja se pojavljuju u

ulozi svjedoka ili sa djecom u sukobu sa zakonom. Ovaj pregled treba da posluži kao orijentacija i pomoć u radu, te svakako nije jedina, obavezna, niti najbolja moguća selekcija metoda i tehnika. Izbor je napravljen na osnovu podataka o radu psiholo-ga zaposlenih u pravosuđu BiH i njima poznatih i dostupnih instrumenata u radu sa djecom.

Intervju

Njegovo veličanstvo intervju zasigurno predstavlja najstariji metod za prikupljanje podataka o ljudima. Intervju se nameće i kao prvi izbor u radu sa djecom,

bez obzira na njihov psihofizički status i uzrast. Komunikacija između dve osobe ”licem u lice” je neprevaziđen odnos i najveće vrelo za prikupljanje podataka kako kroz verbalni iskaz (dijaloški registar), tako i kroz priliku da se posmatra ponašanje intervjuisanog. Intervju može biti vođen i posredstvom tehničkih kanala komunikacije kao što su telefon i internet, što je česta praksa u radu stručnih savjetnika/saradnika u pravosuđu, ako svjedoci ne žive u mjestu gdje se ima obaviti saslušanje/svjedočenje.

Prema klasičnoj literaturi intervju dijelimo na strukturisani i nestrukturisani, odnosno standardizovani i nestandardizovani, iako postoje mnoga preklapanja između njih. Većina autora smatra da je nestrukturisani intervju domen neobaveznog razgovora, odnosno da ne može postojati intervju bez neke strukture, pa se predlaže termin polustrukturisani intervju (Fajgelj, 2010). S tim u vezi ovaj će termin biti korišten u daljem tekstu. Treba napomenuti i da se ova vrsta intervjua koristi u kliničkoj psihologiji u cilju dijagnostikovanja psihičkih poremećaja i tegoba, te u psihoterapiji, iako i u tom dijelu postoje razlike u stavovima autora, pa se insistira na posebnoj formi intervjua koji nazivaju kliničkim intervjuem. To nas dovodi do toga da se intervjui mogu podijeliti i prema namijeni za koju se sprovode, odnosno prema njihovom sadržaju (Fajgelj, 2010).

Polustruktuisani intervju je forma koja se najčešće koristi u radu sa djecom u pravosudnom postupku. Njegov značaj je u tome što na sadržaj i tok intervjua, kao i na podatke koji se bilježe najviše utiče samo dijete. Ova forma je značajna sa aspekta činjenice da su djeca koja se pojavljuju u pravosudnom postupku najčešće traumatizovana pa se ovom metodom i njima daje mogućnost kontrole i osjećaj važnosti. Za ovu formu intervjuer mora da raspolaže skupom pojmova i tema koje se istražuju, odnosno za koje prikuplja podatke. Za razliku od strukturisanog intervjua koji ima fiksni izbor kategorija odgovora, polustrukturisani ili kako se još naziva dubinski intervju ima labavu strukturu koja pruža više mogućnosti i koja je pogodnija

za razgovor sa djecom. Kod strukturisanog/standardizovanog intervjua formulacija pitanja i njihov redoslijed su fiksni, što ga čini najbližim metodi upitnika. Fajgelj (2010) navodi da je intervjueru omogućeno da daje dopunska objašnjenja ili da postavlja potpitanja, ali je ta sloboda unaprijed planirana i definisana. Po Fajgelju intervju je dobro koristiti u slučajevima kada poredimo ispitanike međusobno, analiziramo razvoj neke pojave tokom vremena ili provjeravamo neku teoriju ili hipotezu.

Bez obzira koju vrstu intervjua koristimo u radu sa djecom, njegova realizacija treba da bude sprovedena po fazama: otvaranje, glavni tok i završetak. Strategija koja se koristi u pogledu redoslijeda, vrste pitanja (otvorena, zatvorena) i slično, treba da bude procjena ispitivača i svakako prilagođena uzrastu djeteta, njegovim sposobnostima i stanju u kojem se dijete nalazi.

Kada je riječ o bilježenju i snimanju intervjua postoje i stavovi, npr. Glaser (1998), da se ništa ne treba snimati niti zapisivati tokom intervjua, osim kratkih opaski uz preporuku da se izvještaj piše odmah nakon njegovog sprovođenja.

Prednost intervjua kao što je već rečeno jeste mogućnost praćenja ponašanja, ali i emocija. Rad na emocijama predstavlja jedan od najznačajnih aspekata rada psi-hologa u radu sa djecom žrtvama i svjedocima. Sve su to razlozi zbog kojih intervju treba da bude prva metoda izbora rada sa djecom.

Kada bismo intervju uporedili sa ostalim psihodijagnostičkim tehnikama među kojima su mnoge samo specijalizovani i usavršeni intervju, došli bismo do zaključka da je intervju najbolji poznati način direktnog dijagnostikovanja emocija (Berger, 2004).

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

184 185


Posmatranje ponašanja

Posmatranje ponašanja koje nazivamo opservacija ponašanja, a koje isključuje komunikaciju i interakciju koristi se u posebnim slučajevima, a jedan od njih

može biti opservacija djeteta dok svjedoči pred sudom ili posmatranje ponašanja maloljetnog prestupnika tokom boravka u ustanovi.

Dakle, specifični slučajevi u kojima ova metoda može biti korisna su:A. Tokom intervjua. Ovakvo posmatranje obuhvata ponašanje u vezi sa situacijom,

ispitivačem, ciljem susreta i ostalim nestandardnim faktorima (Berger, 2004). To znači da intervjuer nije opserver ponašanja, odnosno da ova situacija zahtijeva intervjuera i opservera. Kako je preporuka da sa djetetom u prostoriji tokom razgovora bude što manji broj lica, opserver može biti u drugoj prostoriji „iza stakla”. Psihološka opservacija ponašanja djeteta, na primjer, u situaciji forenzičkog intervjua može biti koristan izvor podataka za procjenu težine traumatskog iskustva ili planiranja psihoterapijskog tretmana.

B. Tokom boravka djeteta u ustanovi. Preporuka je da se obuhvati dnevna i noćna aktivnost, sve situacije i programi u kojima dijete učestvuje u ustanovi. Odnosi se na boravak djece u vaspitno-popravim domovima, domovima za djecu bez roditeljskog staranja i sl. Na ovaj način može da se prati i dijete koje je smješteno u „sigurnu kuću” ili koje se nalazi na hospitalizaciji zbog povreda zadobijenih krivičnim djelom. Različite vrste podataka možemo dobiti tokom ovakvog cjelodnevnog praćenja djeteta koji mogu služiti u različite svrhe, ali mana ovog metoda jeste da zahtijeva više opservera i to iz ustanove gdje dijete boravi.

C. Tokom psihološkog testiranja. Takođe i u ovoj situaciji zahtijevaju se dva stručna lica - ono koje radi testiranje i opserver. Dobro je prilikom testiranja djece u sukobu sa zakonom, jer daje dodatne podatke o djetetu, ali često ova djeca imaju otpor i prema samom testiranju, a kamoli prisustvu više lica testiranju.

D. Tokom svjedočenja djeteta pred sudom ili u istražnom postupku. Opserver u ovom slučaju može biti stručni savjetnik/saradnik koji nema aktivnu ulogu u saslušanju djeteta tokom ovih postupaka. U praksi je to najčešće stručni savjetnik/saradnik koji djetetu pruža podršku, te nakon što dijete svjedoči napravi službenu zabilješku o ponašanju djeteta u situaciji svjedočenja koju pohranjuje u dosije djeteta. Takvi podaci mogu da služe kao orijentacija u daljem radu sa djetetom, potrebi upućivanja djeteta na druge službe i institucije, kao i u naučno-istraživačke svrhe.

Procjenu ponašanja moguće je izvršiti i pomoću različitih strategija, a one se najčešće razvrstavaju u nekoliko kategorija: bihejvioralni intervju, bihejvioralna

opservacija, kognitivno bihejvioralna procjena, psihofiziološka procjena i inventari kognitivne samoprocjene (Groth-Martnat, 2009).

Bihejvioralni intervju je usmjeren na opisivanje i razumijevanje pokretača, ponašanja i posljedica, kao i na učestalost, intenzitet i trajanje određenog ponašanja. Početak intervjua treba da bude sličan tradicionalnom intervjuu, odnosno potrebno je upoznati se sa djetetom, dobiti relevantnu istoriju, te ukoliko je svjestan svojih problema dijete ih može iznijeti. Sa djetetom se tačno specifikuje bihejvioralni problem sa jasnim opisom. Potrebno je utvrditi u kojim situacijama se problem javlja, koje sfere djetetovog života zahvata, realne mogućnosti rješenja problema kao i vrijeme potrebno za to, te djetetov kapacitet za provođenje plana. Ukoliko nije dobijeno dovoljno informacija, djetetu je to potrebno reći uz prijedlog kako da prikupi još podataka, na primjer uz pomoć vođenja dnevnika, traženja povratnih informacija od drugih (porodice, škole), tehnika za samo-posmatranje ili na neki drugi način. Intervju treba da bude organizovan oko četiri faze rješavanja problema: identifikacija problema, analiza problema, provođenja plana rješavanja problema i evaluacija tretmana.

Bihejvioralna opservacija vrši se prije, tokom i poslije intervjua. Ova metoda je naročito korisna kada je riječ o osobama sa intelektualnim deficitom, osobama koje pružaju otpor u radu i naravno sa djecom. U ovom slučaju, ispitivač je taj koji treba pratiti problematično ponašanje kod djeteta, kao i njegovu učestalost, intenzitet i trajanje. Pri tome, neophodno je da se odrede objektivne mjere za praćenje ponašanja. Ukoliko postoji opravdana opasnost da prisustvo ispitivača utiče na ponašanje klijenta, postoji mogućnost da se za posmatranje obuči osoba iz djetetovog okruženja pred kojom on neće mijenjati svoje ponašanje. Problem ove tehnike je što iziskuje dosta vremena pri posmatranju djetetovog ponašanja u njegovom prirodnom okruženju.

Kognitivno bihejvioralna procjena nastala je kao rezultat istraživanja koja su potvrdila da misli mogu uticati na ponašanje. Tehnike korištene za ovu vrstu proc-jene su: misliti na glas, iznošenje različitih mišljenja, podsticanje određenih misli u određenim vremenskim intervalima.Problem ove tehnike je u tome što je isključivo ograničena na samoizvještavanje djeteta.

Inventari kognitivne samoprocjene obično su sastavljeni od između 20 i 100 ajtema, sa odgovorima Likertovog tipa, i pitanja se odnose uglavnom na određene sfere, kao što su depresivnost, strahovi, anksioznost i slično.

Pored bihejvioralne i kognitivne angažovanosti, važna je i procjena psihofiziološke angažovanosti prilikom problematičnog ponašanja. Ova procjena je u skorije vrijeme znatno olakšana s obzirom na tehnološka dostignuća koja nam omogućavaju lako praćenje svih tjelesnih znakova. Najčešće se prati krvni pritisak, otkucaji srca, tonus mišića, toplota kože, vazodilatacija, moždana aktivnost itd. Korištenje ove tehnike nam omogućava da mnoge psihološke varijable mjerimo na neki drugačiji način, osim uobičajene samoprocjene.

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

186 187


Procjena ličnosti

Svaka teorija ličnosti ima neku svoju interpretaciju načina spoznaje te ličnosti, ali se radi o preporukama za sadržaj posmatranja, ali ne i o metodi. Najprihvatljivija

je trodjelna podjela teorija spoznaje ličnosti koju je dao Allport (1937). Po njegovoj klasifikaciji teorije spoznaje ličnosti svrstavaju se u tri grupe: teorije intuicije, kogni-tivne teorije i teorije empatije.

Intuitivna spoznaja ličnosti ističe posebno iskustvo, ali i posebne sposobnosti procjenjivača. Adler (1927) navodi: „Propust da se koristi intuicija ograničava psi-hologa. Bez toga psiholog započinje analizom, a završava formiranjem određenog pojma žrtvujući priliku da razumije žive ljude”.

Među brojnim definicijama intuicije postoje dva osnovna shvatanja koja je obja-šnjavaju kao nadnaravnu osobinu ili kao kreativni akt.Prema Melu (Meehl, 1954), te Sarbinu i saradnicima (Sarbin, Taft, & Bailey, 1960) intuicija je:• neposredna svijest o nekoj pojavi nastala bez posredovanja čula ili razmišljanja i • metod ili proces stvaranja neočekivanih i novih hipoteza.

Westcott (1961) je definisao intuitivno mišljenje kao specijalan slučaj zaključi- vanja kada je jaz između podataka i zaključaka neobično veliki.

Kako god definisana, intuicija zauzima značajno mjesto u ulozi procjenjivača, a Sorbin je ističe kao saznanje koje nije različito od saznanja posredstvom suđenja. Razlika se svodi na sadržaj svijesti što ne dokazuje da nisu primljene informacije, niti da je izostalo suđenje, smatra Sorbin.

Kognitivne teorije spoznaje ličnosti su brojne: Model dijagnostičkih indikatora, Model teorije informacije, Geštalt model, Silogističko-probabilistički model i druge.

Empatička spoznaja ličnosti odnosi se na razumijevanje druge ličnosti posredstvom osjećanja i pronalazi dosta pristalica među dijagnostičarima. Emocionalnim procesima u dijagnostičkoj spoznaji daje se prednost nad racionalnim oblicima spoznaje, ali je preporuka da ih praktikuju stručnjaci koji su osposobljeni iz neke vrste psihoterapije koji mogu kontrolisati projekciju i druge nesvjesne mehanizme. To što ometa validnu procjenu ličnosti nisu emocije, već neumješnost da se one pravilno iskoriste (Murray, 1938).

Empatija predstavlja djelimično nesvjestan proces identifikacije posmatrača sa objektom. Sarbin i saradnici (Sarbin, Taft, & Bailey, 1960) smatraju da treba razliko-vati dvije vrste empatije:• imitativnu „šta bi uradio da sam na mjestu X.Y.” i• projektivnu „ja bih na njegovom mjestu…”.

Procjena ličnosti se može obavljati sa ili bez psiholoških instrumenata kao i uz pomoć baterije. Upotreba baterije mora da ima jaču argumentaciju s obzirom na činjenicu da ona predstavlja veće opterećenje i za ispitanika i za ispitivača (Berger, 2003). Sva tri oblika procjene ličnosti imaju svoje prednosti i nedostatke. Tako Berger navodi da je procjena bez instrumenata sa stanovišta procjenjivača najprihvatljivija i najkomotnija forma, ali se postavlja pitanje efikasnosti. Među savremenim multidi-menzionalnim instrumentima za procjenu ličnosti zasigurno je najznačajniji i najko-rišteniji Minesota multifazni inventar ličnosti (MMPI) koji se koristi za adolescente, zatim Big Five upitnik za djecu BFQ-C i Eysenckov upitnik ličnosti za djecu EPQ Ju-nior. Posljednjih decenija među praktičarima popularan je i Model Bazičnih oslonaca ličnosti (BOL).

MMPI je psihometrijski instrument izrađen sa ciljem dobijanja podataka o svim klinički važnijim fazama ličnosti pomoću jednog testa. Tokom stvaranja instrumenta, stajalište na temelju kojeg je bila određivana važnost neke osobine bilo je stajalište praktičnog kliničara ili osobe koja se bavi ličnošću i želi ispitati osobine koje su obično karakteristične za psihološke abnormalnosti. Ovaj je instrument u psihološkom procjenjivanju postao najviše upotrebljavan instrument za ispitivanje ličnosti. Njegovo prihvatanje u različitim zemljama izvan Sjedinjenih Američkih Država govori o generalizovanoj valjanosti inventara u različitim kulturalnim sredinama (Butcher & Williams, 2000). Hathaway (1965) dao je popis nekih strukturalnih obilježja MMPI inventara, za koje je smatrao da su, uz valjanost samog inventara, zaslužne za njegovu popularnost: mogućnost kontrole nekih neželjenih načina odgovaranja, mogućnost otkrivanja nevaljanih protokola poput onih koje daju osobe koje ne znaju čitati, jednostavno izražavanje, jednostavna primjena i bodovanje, te opšta klinička poznatost varijabli uključenih u profile.

Problemi s originalnim MMPI inventarom postali su očiti tokom godina, kao i širenjem njegove primjene izvan originalne svrhe za koju je bio konstruisan.

S obzirom na velik broj ajtema (566) a samim tim i vremenu potrebnom za ispunjavanje upitnika, te potrebu za socio-kulturnim prilagođavanjem američkog upitnika, pristupljeno je njegovoj modifikaciji. Ciljano za našu populaciju izvršen je postupak skraćenja i tako dobijena verzija MMPI-201. Međutim, kao ni druge skraćene verzije, ni ova nije omogućavala korištenje dodatnih skala. Dodavanjem 18 novih skala koje su bile spominjane u originalnoj verziji MMPI, te lingvističkom modifikacijom i korekcijom normi, kreirana je nova verzija MMPI-2. Novi zahtjevi u praksi, doveli su do ubacivanja dodatnih pet skala. Osim ovog zahtjeva, norme su bile zastarjele te je bila neophodna i restandardizacija. Zbog navedenog, kreirana je nova verzija upitnika, nazvana MMPI-202 koja sadrži 15 supskala: tri skale validnosti – L, F i K; osam kliničkih – Hipohondrijaza (Hs), Depresija (D), Histerija (Hy), Psihopatska devijacija (Pd), Paranoja (Pa), Psihastenija (Pt), Shizofrenija (Sc), Hipomanija (Ma); i četiri dodatne skale – Socijalna introverzija-ekstraverzija (Si),

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

188 189


Anksioznost (An), Agresivnost (Ag) i lista kritičnih ajtema (Ci) koja sadrži bizarne i psihotične stavke (Biro, 2008). Interpretacija rezultata uglavnom je usmjerena na analizu međuodnosa, najčešće dve, najpovišenije skale.

U priručniku upitnika nalaze se i opisi 16 najčešćih profila, koji olakšavaju procjenu ispitivača. Prije tumačenja profila ličnosti, potrebno je odrediti profil koji se odnosi na pristup test-situaciji i test-materijalu. Riječ je o nevalidnim profilima koji mogu biti disimulativni i simulativni, koji nam govore da ispitanik pokušava da prikrije sopstvenu patologiju, ili da pokušava da je simulira (Biro, 2008).

Iako za izradu upitnika nije korišten adolescentski uzorak, niti su uzeti u obzir razvojni problemi, a norme za adolescente nisu postojale, smatrano je da je upitnik primjenjiv i na tom uzorku, te je čak smatran korisnim za predviđanje delinkvencije i drugih problema mladih. Naravno, vremenom je uočena potreba za prilagođavanjem upitnika adolescentima, te je odlučeno da norme započinju sa 14 godina, iako je prvobitno bila namjera da se uključe i djeca od 12 godina starosti. Međutim, na uzorku djece od 12-13 godina, dobijen je veliki broj nevaljano popunjenih upitnika, te je donesena odluka da se upitnik kreira za adolescente od 14-18 godina, te je ova verzija nazvana MMPI-A. Ova verzija sastavljena je od 478 ajtema koji su se nalazili i u prvobitnoj verziji upitnika, s tim da je dodan čitav niz novih ajtema koji se odnose na probleme i ponašanja adolescenata, kao što su stavovi prema školi i roditeljima, uticaj grupa vršnjaka i problemi hranjenja (Butcher & Williams, 2000).

Big Five upitnik za djecu koristi se za ispitivanje pet (5) dimenzija ličnosti u okviru petofaktorskog modela ličnosti.

Dimenzije koje ispituje su: energija, ugodnost, savjesnost, emocionalna nestabilnost i mentalna otvorenost. BFQ-C je namijenjen procjenjivanju djece od 8 do 14 godina. Model Velikih pet nudi ”kanoničku strukturu za opis ličnosti”, koja omogućava sistemska istraživanja porijekla i razvoja individualnih razlika u ličnosti tokom razvoja i njihove povezanosti sa različitim oblicima prilagođenosti i neprilagođenosti.

U odnosu na Big Five upitnik za odrasle, BFQ-C ima manji broj tvrdnji (65 u poređenju sa 132 tvrdnje u BFQ-u), što odgovara zahtjevu da se upitnik što više po-jednostavi kako se djeca, naročito manja, ne bi previše opterećivala.

Postoje tri verzije upitnika: 1. verzija za samoprocjenu (sa tvrdnjama napisanima u prvom licu) za djecu od 8

do 10 godina,2. verzija za samoprocjenu za djecu od 11 do 14 godina,3. verzija za procjenu od strane roditelja ili nastavnika (s tvrdnjama u trećem licu)

namijenjena procjenjivanju djece u dobi od 8 do 14 godina.

Model Bazičnih oslonaca ličnosti (BOL) je nastao na osnovu proučavanja savre-menih pravaca u psihoterapiji (Berger, 1980). Terapeuti su izdvojili četiri segmenta ličnosti, koja su posebno značajna sa aspekta ispoljavanja poremećaja i terapijskog djelovanja. Ti segmenti čine funkcionalnu cjelinu, nazvanu potporni sistem ličnosti, a oni su: 1. Tijelo - obuhvata aspekte odnosa prema tjelesnom zdravlju, fizičkom izgledu i

tjelesnom identitetu, doživljaj sopstvene energije i snage i odnos prema tjele-snim potrebama.

2. Pripadanje - obuhvata osjećanje bliskosti i povjerenja prema ljudima, komunika-tivnost, konfliktnost i zavisnost od drugih.

3. Mišljenje - obuhvata doživljaj intelektualne kompetentnosti tj. odnos prema sopstvenim sposobnostima, promišljenost, odnosno racionalan pristup u rješa-vanju problema, doživljaj sopstvene efikasnosti i uspješnosti, kao i intelektualnu aktivnost i interesovanja.

4. Vjera, svrha, nada - obuhvata optimistični odnos prema budućnosti, doživljaj životnog smisla, vrijednosti i vjerovanja.

Podjela pacijenata se vrši prema vrsti tegoba koje imaju ili gdje se tegobe najviše ispoljavaju. Prema tome, razlikuju se četiri tipa ispoljavanja: na tijelu, u pogledu pripadanja tj. interpersonalnih odnosa i odnosa sa društvom, u pogledu kognitivnih funkcija i sadržaja mišljenja i u pogledu vjerovanja, nadanja i svrhe. Dosadašnja istraživanja pokazala su da model uspješno diferencira različite uzorke ispitanika, prvenstveno psihijatrijskih pacijenata sa različitim vrstama mentalnih poremećaja u odnosu na normalnu populaciju (Berger, 2002).

Bazični oslonac ličnosti može se ispitivati upotrebom različitih procedura i tehnika, a jedna od najčešće korištenih je Upitnik BOL. Prvi put kreiran je 1988. kao eksperimentalna forma korištena samo u kliničkom individualnom radu sa pacijentima. Zbog loših psihometrijskih karakteristika, bilo je nekoliko pokušaja modifikacije ovog upitnika, dok se nije došlo do 80% izmijenjene verzije prvobitnog upitnika, sačinjenog od 84 ajtema, sa donekle boljim mjernim karakteristikama. Nakon njega razvijena je još jedna modifikovana verzija, koja je sastavljena od ukupno četiri upitnika, za svaki od bazičnih oslonaca ličnosti po jedan, sa po oko 40 ajtema za svaki. Izvršena je i validacija ove verzije upitnika na uzorku beogradskih učenica srednjih škola, uzrasta od 16 do 18 godina (Berger, 2002).

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

190 191


Procjena sposobnosti

Procjena sposobnosti djece koja se pojavljuju u pravosudnim postupcima kao svje-doci ili kao maloljetni prestupnici, može da uključuje različite tehnike ispitivanja

opštih ili pojedinačnih sposobnosti zavisno od cilja procjene i često od raspoloživog vremena koje imamo sa djetetom.

Primjena testova za mjerenje opštih intelektualnih sposobnosti ili inteligencije česta je u radu sa maloljetnim prestupnicima, dok se primjena istih iz opravdanih razloga izbjegava u radu sa djecom žrtvama/svjedocima. Naime, primjena testova za mjerenje inteligencije kod maloljetnih prestupnika sastavni je dio mišljenja psihologa, a bitna je zbog utvrđivanja kapaciteta za promjenu ponašanja, za određivanje mjere i plana tretmana. S druge strane, utvrđivanje intelektualnih sposobnosti kod djece žrtava koja treba da svjedoče je često suvišno iz nekoliko razloga, među kojima je najvažniji da nivo opšte inteligencija nije mjera kredibilnosti iskaza svjedoka. Takođe razlog je i to što su često ova djeca podvrgnuta vještačenju tokom kojih se mjeri intelektualna sposobnost, ili već za njih postoje nalazi centra za socijalni rad ili mentalno zdravlje u kojima postoje takvi podaci. Stručnom savjetniku/saradniku su na raspolaganju tehnike i metode kojima za kratko vrijeme može da procijeni pojedinačne sposobnosti djeteta za svjedočenje i u tom smislu skrene pažnju tužiocu/sudiji na koji način da ispituje dijete. Kada su u pitanju manja djeca za sud i tužilaštvo značajna je i procjena moralnog razvoja djeteta, odnosno da se ispita da li dijete razlikuje istinu od laži, da li shvata koliko je važno govoriti istinu. (Materijal u prilogu broj 3).

Procjena djece za svjedočenje u odnosu na njihove kognitivne i jezičke sposobnosti, treba da uzime u obzir sve individualne karakteristike, ali specifične sredinske faktore. Od djece svjedoka ne možemo da očekujemo iskaze sa obiljem detalja, naročito onim koji su važni u krivično-pravnom smislu. Djeca generalno ne obraćaju pažnju na detalje koji su relevantni odraslima. Kod traumatskih iskustava pamćenje događaja je specifično i podložno psihološkim mehanizmima odbrane, ali i fiziološkim procesima u kojim značajnu ulogu ima lučenje hormona. Bez obzira na ove navode, djeca se smatraju validnim i pouzdanim svjedocima. Više se ne postavlja uopšteno pitanje imaju li djeca kao svjedoci kredibilitet, nego kakve su saznajne kompetencije konkretnog djeteta, ko ga ispituje, na koji način i u kakvim uslovima (Srna, 2001).

Poznavanja kognitivnog razvoja djece daje opšti, generalni pregled njihovih sposobnosti u odnosu na uzrast, ali uzrast nije uvijek indikator određenih sposobnosti zbog čega svako dijete treba posmatrati u kontekstu individualnog razvoja i uticaja mnogih drugih socijalnih faktora.

Tako na primjer spontano sjećanje na događaj moguće je kod adolescenata i starije djece, pa se tek za ovaj uzrast preporučuju otvorena pitanja. Djeca na uzrastu između 10-12 godina ovladala su vremenom (sat i kalendar), mjerama za visinu, dužini i težinu, te su u stanju da odrede sukcesiju i broj događaja. S druge strane, praksa saslušanja djece ukazuje da su neka djeca na uzrastu od 8 godina bila u stanju da svojim riječima prepričaju događaj.

Pri procjeni djeteta za svjedočenje treba imati u vidu i karakteristike dječije pažnje (tenacitet i vigilitet), kao i jezičke sposobnosti.

U narednom tekstu, kroz tabele, prikazane su sposobnosti djece u skladu s uzrastom koje mogu pomoći u procjeni.

Tabela 6. Kapacitet pažnje u odnosu na uzrast

UZRAST VRIJEME PAŽNJE

3 godine 15 minuta

4-5 godina 20 - 25 minuta

6 - 10 godina 30 - 45 minuta

11 - 12 godina do jednog sata

Tabela 7. Razvoj strukture jezika prema Slobinu (1969)

I faza (do 18 mj.) Stadij brbljanja

II faza (18 - 24 mj.) Stadij telegrafskog govora (jedna-dvije riječi)

III faza (3 - 5 god.) Javljaju se svi tipovi gramatičkih rješenja

IV faza (6 - 7 god.) Savladana je većina padeža i složenih oblika, preostali period zaokupljen je savladavanjem finijih aspekata jezičkog sistema

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

192 193


Tabela 8. Vodič za pitanja prilagođena uzrastu (Anderson et al., 2009)

Uzrast Ko? Šta? Gdje? Kada? Struk.izvje- štaja

Detalji vezani za kontekst

Razumijevanje konteksta

3 • • Razlikuju istinu od laži na konkretnom nivou

4-6 • • • Razumiju potrebu da govore istinu

7-8 • • • • Razumiju potrebu utvrđivanja činje- nica

9-10 • • • • • Razumiju osnove istražnog i sudskog postupka11-12 • • • • • •

Na ovom mjestu opet treba podvući da su sposobnosti djece u okviru uzrasta okvirne i da procjena treba da bude strogo individualna. Sposobnosti djece na određenom uzrastu mogu da se razlikuju zbog toga da li dijete živi u urbanom ili ruralnom području. Praksa saslušanja djece pred sudom ukazuje da djeca iz ruralnih područja dobro vladaju mjerama koje se odnose na prostor, dok djeca iz gradskih sredina na ranijim uzrastima imaju pojam vremena odnosno sata i kalendara.

Dakle, procjena sposobnosti djece koja treba da svjedoče ima za cilj samo svje- dočenje i može se obaviti tokom pripreme za svjedočenje uz primjenu polustru- kturisanog intervjua. U nekim prilikama kada na primjer imamo nalaz djeteta koji govori o niskom intelektualnom funkcionisanju, a mi tokom intervjua posumnjamo u suprotno, odnosno kada postoji očita diskrepanca između podataka koje imamo i neposrednog uvida u dječije sposobnosti, primjena psiholoških mjernih instrumena-ta za ispitivanje inteligencije može biti od pomoći. Inteligencija je bitna sposobnost za vršenje složenih aktivnosti, za sticanje znanja i vještina i za prevladavanje zastoja u razvoju ličnosti. U velikoj većini slučajeva testovi inteligencije služe za pozitivnu i negativnu selekciju (Berger, 2004).

Bine-Simonova skala je klinički dijagnostički instrument za procjenu inteligencije, koji se primjenjuje individualno. Nastala je prvobitno kako bi omogućila prepoznavanje djece sa ograničenim intelektualnim kapacitetom. Razvijen je niz

zadataka primjeren djeci različite dobi, od 3 do 13 godina. Za svaku dobnu kategoriju sastavljeno je po 4-5 zadataka, jednostavnih za provjeru, kao što je „pokaži nos, oči i usta”, „uporedi dvije linije”, „prebroj novčiće”, „broj od 20 do 0” i drugo. Zaključili su da sa dobi raste i sposobnost uspješnog rješavanja zadataka, pa su ih kategorizovali prema dobi ispitanika. Prema tome, djetetova mentalna dob je određivana prema kategoriji zadataka koje uspješno rješava, a ne prema kalendarskom uzrastu. Uz Bine-Simonovu skalu veže se i koeficijent inteligencije, koji predstavlja omjer mentalne i kalendarske dobi djeteta, pomnožen sa 100 (Vizek-Vidović, Vlahović-Štetić, Rijavec & Miljković, 2003). Od nastanka ove skale kreirani su mnogi instrumenti, ali Bine-Simonova je ostala i dalje najčešće korištena zbog svoje jednostavnosti i efikasnosti. Zbog nedostatka dobrih mjernih instrumenata, ova skala počela je da se primjenjuje i u kliničkom ispitivanju odraslih (Berger, 2004).

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

194 195


Procjena uticaja traume

Kriterijumi kojima se utvrđivao posttraumatski stresni poremećaj kod djece počeli su se primjenjivati 1987. godine (Pynoss et al., 1996; Hawkins & Radcliffe, 2006).

Problematika određivanja PTSP-a kod djece sa samih početaka ostala je i danas aktu- elna, a sadržana je u nemogućnosti razlikovanja većeg broja traumatskih događaja, te preklapanja simptomatologije sa drugim poremećajima, sa simptomima kriza i drugo. Danas postoji na desetine instrumenata kojima ispitujemo traume kod djece, ali se opravdano postavlja pitanje njihove efikasnosti.

Greenwald (2004) navodi nekoliko važnih karakteristika koje moraju biti razmatrane u procjeni efikasnosti ovih instrumenata: ko je izvor informacija (dijete ili odrasla osoba), da li je identifikovan traumatski događaj ili ne, procjenjuju li se posttraumatske stresne reakcije ili posttraumatski stresni poremećaj, kakve su psihometrijske karakteristike primijenjenih instrumenata, uključuju li instrumenti promjene u ponašanju, zdravstveni status, te s traumom povezane konstrukte (anksioznost, empatiju, disocijaciju, depresivnost i ljutnju).

U daljem tekstu prikazan je opis dva najčešće korištena instrumenta, od kojih je najrašireniji Brierova (2001) Lista simptoma traume za djecu (TSCYC). Takođe, na kraju je dat pregled skala za procjenu posttraumatskih reakcija i posttraumatskog stresnog poremećaja kod djece i mladih po Greenwaldu (2004).

TSCYC (The Trauma Symptom Checklist for Young Children) je prvi standard-izovani instrument za procjenu traume primjenjiv za djecu od 3 godine starosti. Za manje od 20 minuta, TSCYC procjenjuje akutnu i hroničnu posttraumatsku simptom-atologiju i druge psihološke posljedice traumatskih događaja kod djece od 3 do 12 godina. TSCYC je sačinjen od 90-ajtema sa posebnim normama za muškarce i žene u tri starosne grupe: 3 do 4 godine, 5 do 9 godina i 10 do 12 godina. Koristeći skalu od 4 tačke, staratelji ocjenjuju svaki simptom u skladu sa posmatranom frekvencijom tokom prethodnog mjeseca. TSCYC uključuje skale validnosti, kao i podatke o broju sati koje staratelj zapravo provodi sa djetetom prosječno u nedjelji. TSCYC sadrži osam kliničkih skala: anksioznost, depresija, agresija, posttraumatski stres – intruz-ije, posttraumatski stres – izbjegavanje, posttraumatski stres – uzbuđenje, disocija-cija i seksualne zabrinutosti (Briere et al., 2001).

CTQ (Childhood Trauma Questionnaire) (Bernstein, Fink, Handelsman & Foote, 1994) razvijen je kao alat za proučavanje istorije nasilja i zanemarivanja. Vrši se samoprocjenjivanje na 28 ajtema koji mjere 5 vrsta zlostavljanja - emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje, i emocionalno i fizičko zanemarivanje, te je namijenjen za uzrast od 8-16 godina. Za popunjavanje testa potrebno je oko 5 minuta, a odgovori su

Likertovog tipa, te se kreću u rasponu od „nikad nije tačno” do „uvijek tačno”. Mana ovog instrumenta je što ne razlikuje zlostavljanje koje se desilo od zlostavljanja koje je još uvijek u toku (Pavlović, 2013). Ovaj upitnik modifikovan je za upotrebu na kliničkom uzorku adolescenata (Bernstein, Ahluvalia, Pogge, & Handelsman, 1997).

Tabela 9. Pregled skala za procjenu posttraumatskih reakcija i posttraumatskogstresnog poremećaja kod djece i mladih po Grinvaldu (Greenwaldu, 2004)

SKALE PREDMET MJERENJA

Izloženost traumatizaciji: Incidencija traumatskih događaja tokom života/Oblik za učenike i roditelje(Exposure to Trauma: Lifetime Incidence of Traumatic Events, Student/Parent Forms -LITE-S/P, Greenwald,1997)

Istorija izloženosti djete-ta/adolescenta različitim životnim događajima, prošli i sadašnji nivo uznemireno-sti za svaki od navedenih događaja.

Skala izloženosti jednokratnom događaju za djecu(Single Incident: Impact of Events Scale - 8 Child Items - IES-8, Horowitz, Wilner & Alvarez, 1979)

Simptomi nametanja i izbjegavanja povezani s identi-fikovanim događajem.

Lista označavanja akutnih stresnih reakcija za djecu nakon jednokratnog događaja (Single Incident: Acute Stress Checklist for Children, ASC-Kids, Kassam-Adams, Baxt & Shrivastava, 2003)

Akutni simptomi stresa unutar jednog mjeseca nakon kritičnog događaja.

Upitnik reakcija posttraumatskog stresnog poreme- ćaja za djecu (Child Post Traumatic Stress Disorder Reactions Indeks-CPDSDI –RI, Pynoos et al., 1987)

Posttraumatske reakcije.

Skala simptoma PTSP-a za djecu (Child PTSD Symptom Scale – CPSS, Foa, Johnson, Feeny &Treadwell, 2001)

Posttraumatski stresni poremećaj kod djece.

Skala simptoma PTSP-a za djecu/oblik za roditelje (Child PTSD Symptom Scale - child/parent form - PCL-C/PR, Ford, 1999)


Upitnik za procjenu posttraumatskog stresnog poremećaja kod djece (Chidren’s PTSD Inventory - C-PTSD-I, Saigh, 2004)


POGLAVLJE 5

196 197


Lista označavanja posttraumatskih stresnih simptoma kod adolescenata (PTS Symptoms for Adolescents: Los Angeles Symptom Checklist (LASC), King, King, Leskin & Foy, 1995)

Posttraumatska simptomatologija i posttraumatski stresni poremećaj kod djece.

Skala posttraumatskih stresnih simptoma za djecu i adolescente (Child/Adolescent PTS Symptoms: Child Report of Posttraumatic Symptoms (CROPS), Greenwald & Rubin, 1999

Posttraumatska simptomatologija

Skala promjena u ponašanju (Behavior Change: Problem Rating Scale (PRS), Greenwald, 1996)

Problematično ponašanje i drugi simptomi

Skala posttraumatskih stresnih simptoma djeteta i adolescenta: procjena roditelja (Child/Adolescent PTS Symptoms: Parent Report of Post-traumatic Symptoms (PROPS), Greenwald & Rubin, 1999)

Posttraumatska simptomatologija

Lista označavanja simptoma traume za djecu(Trauma Symptom Checklist for Children (TSCC), Bri-ere, 1996)

Posttraumatska simptomatologija i dimenzije simptoma.

Projektivne tehnike

Pojavljivanjem Rorschachove tehnike i TAT (Test tematske apercepcije) tridesetih godina prošlog vijeka započinje era primjene projektivnih tehnika koje potiskuju

do tada dominantne tehnike upitnika i inventara. Radi se o posebnoj grupi instrumenata koje su svoju ekspanziju doživjele pe-

desetih godina prošlog vijeka, ali i vrlo intenzivne kritike, čime je popularnost ovih instrumenata brzo opala.

Projektivne tehnike predstavljaju labavo organizovanu grupu psiholoških instrumenata, a sve ih povezuje pet momenata (Berger, 2004):1. Svojstva stimulusa (relativna neodređenost),2. Otvoreni sistem izbora odgovora (invencija umjesto selekcije),3. Podsticanje spontanosti i slobode (regresije),4. Teorija projekcije, odnosno teorija testovnog ponašanja i 5. Psihodinamička teorija kao interpretacijski okvir vantestovnog ponašanja.

Projektivnim tehnikama otkriva se veći broj motiva mehanizma odbrane putem projekcije. Svrha odbrambene projekcije jeste da očuva samopoštovanje ličnosti, u skladu sa usvojenim sistemom vrijednosti, redukcije anksioznosti, osjećanja krivice i u krajnjoj liniji da spriječi dezintegraciju ličnosti (Berger, 2004).

Koliko god kritike na upotrebu projektivnih tehnika bile opravdane, prije svih one o njihovoj metodološkoj valjanosti i složenosti interpretacije, neke od tih tehnika su godinama veoma popularne i rado primjenjivane među dijagnostičarima, kao npr. Mahover test (MT). Uprkos osnovanosti ocjene o slabostima MT-a kao psihometrijskog instrumenta ne možemo olako preći preko proste činjenice da je ona već dvadeset godina u bateriji psihodijagnostičkih tehnika, da je među najviše primjenjivanim dijagnostičkim postupcima u kliničkoj psihologiji (Berger, 2004).

Mahover test kao projektivnu tehniku uvela je Mahoverova (Machover, 1949). Posmatrajući crteže djece dobijene pri testiranju inteligencije po sistemu Goodenough, primijetila je da postoje značajne individualne razlike iako im je nivo IQ bio isti.

Ova tehnika zauzima jedno od prvih mijesta u pogledu učestalosti primjene među ispitanicima svih uzrasta. Prije svega, MT je dijagnostički postupak koji iziskuje veoma malo vremena, nailazi na dobar odziv kod ispitanika i ne predstavlja opterećenje za ispitivača. Crtež ne može da obuhvati procjenu ličnosti u cjelini, već je uglavnom usmjeren na selekciju aktuelnih potreba ili konflikata. Odnosno, sud se donosi o aktuelnim problemima a ne o mnogim drugim, latentnim, koji su možda i

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

198 199


jači od prvih ali miruju ili su prikriveni. Velika prednost ove tehnike je što se veoma lako primjenjuje i na djeci nižeg uzrasta, naročito kada se javlja otpor pri razgovoru. Crtež se analizira uz pomoć priručnika, pri čemu se pažnja posvećuje polu, prisutnosti svih dijelova tijela, položaju, veličini, radnji, pokretima, detaljima, načinu korištenju papira i olovke i drugo. Osim navedenog, od ispitanika možemo tražiti da nam ispriča priču o nacrtanoj figuri (Berger, 2004).

Slika 4. Slika 5.

Slika 6.

Test tematske apercepcije poznatiji kao TAT (Thematic Apperception Test) je metoda otkrivanja treniranom tumaču nekih od dominirajućih nagona, emocija, sentimenata, kompleksa i konflikata ličnosti. Posebna vrijednost je u njegovoj moći da izloži skrivene inhibirane tendencije koje subjekat ne želi ili ne može priznati, jer ih nije svjestan. Materijal se sastoji od devetnaest slika koje su štampane na bijelom kartonskom papiru i jedne bijele kartice, što ukupno podrazumijeva 20 priča. Proce-dura zadavanja testa se sastoji od predstavljanja niza slika ispitaniku, ohrabrujući ga da o njima ispriča priču koju smišlja u momentu dok posmatra određenu sliku. Čin-jenica da priče sakupljene na ovaj način često otkrivaju značajne komponente lično-sti zavisi od prevlasti dvije psihološke tendencije: tendencije ljudi da interpretiraju ambivalentne ljudske situacije u skladu sa svojim prošlim iskustvima i postojećim željama; i tendencije onih koji pišu priče da rade to isto: oslikavaju priču na osnovu svojih iskustava i izražavaju svoja osjećanja i potrebe, bilo svjesne bilo nesvjesne.

Test još uvijek nije prilagođen dječijem uzrastu ispod četiri godine starosti, dok je većina postojećih slika, sa nekoliko potrebnih supstitucija, prikladna za dob od 7 do 14 godina. Slike koje se prezentuju zavise od pola i dobi ispitanika, te svaka slika na svojoj poleđini ima slovo koje ukazuje na to kome je data slika namijenjena. Tako „B” znači da se slika prikazuje dječacima, „G” djevojčicama, „M” muškarcima iznad 14 godina, „F” ženama iznad 14 godina, „BM” dječacima i muškarcima, a „GF” dje-vojčicama i ženama. Slike koje nemaju na sebi slovo su odgovarajuće za oba pola i svaku dob.

Slika 4. Mahover - Djevojči-ca (14 godina) žrtva roditeljskog zanemarivanja i zlostavljanja, pri-sutne povrede usljed samoozli-jeđivanja.

Slika 5. Mahover - Oštećeni krivičnim djelom Spolni odnošaj sa djetetom, u vrijeme izvršenja KD imao 12 godina i 6 mjeseci.

Slika 6. Mahover - Dječak maloljetnik u sukobu sa zakonom, počinitelj više krađa i oštećenja tuđih stvari.

POGLAVLJE 5M

ETOD

E I TEHN

IKE R

AD

A SA

DJEC

OM

200 201


Pomoćna sredstva

Pomoćna sredstva u forenzičkom intervjuu biraju se zavisno o razvojnom nivou pojedinog djeteta. Na raspolaganju su različita pomoćna sredstva kao što su

anatomske lutke, anatomsko crtanje, crtanje slika, pričanje priča, kuća lutaka.

Anatomske lutke su najpogodnije kao sredstvo za djecu u uzrastu od 2 do 6 godina, iako se mogu upotrijebiti kod djece svakog uzrasta. Preko njih dijete će se lakše izraziti, pokazati aktivnost koju nije u stanju adekvatno verbalno uobličiti. Lutke se koriste samo ako je već utvrđeno da se seksualno nasilje dogodilo, jer se konačan zaključak o seksualnom zlostavljanju ne može formirati na osnovu toga šta dijete radi sa lutkom (Zorić, 2004). Anatomske lutke treba shvatiti samo kao sredstvo preko kojeg ispitivač komunicira sa djetetom i tako olakšava verbalnu komunikaciju. Specifični dijelovi lutke mogu poslužiti kao poticaj za prisjećanje čina seksualnog zlostavljanja, te omogućavaju puno precizniju komunikaciju nego govor ili obične lutke. Djeci, naročito mlađoj, je znatno lakše pokazati nego objasniti šta se dešavalo.

Slika 7. Anatomske lutke

Lutka se može uvesti u ispitivanje na različite načine. Jadan od načina je djeteto-vo spontano započinjanje igre sa lutkama. Lutke se mogu ostaviti obučene u sobi tako da su lako dostupne djetetu, te je moguće da će dijete tada samo započeti igru sa njom, a po potrebi ispitivač može podstaknuti dijete da bolje pogleda lutku. Drugi način je uvođenje lutaka kada nastupi zastoj u razgovoru, kada ispitivač nudi djetetu lutke da umjesto da govori o tome šta se desilo, pokaže.

Lutke se mogu upotrebljavati u svrhu podsticanja prisjećanja - identifikacija odrasli/dječijih, muških/ženskih lutaka, identifikacija dijelova tijela uključujući i intimne. Svrha može biti demonstrativna pomoć kada dijete odbija da priča o tome ili kada ne može da verbalno iskaže ono što želi. Neka djeca neće odgovoriti na molbu da pokažu čin zlostavljanja, te ispitivač može pokušati sa manje spontanim odabirom. Na primjer, od djeteta može tražiti da označi mjesto na anatomskoj lutki na kojem se nešto dogodilo njemu, ili da označi dio tijela koji je upotrebljen u činu zlostavljanja, na anatomskoj odrasloj lutki. Lutke mogu biti iskorištene da razjasne detalje iz razgovora, na primjer što stvarno znači „drmati”. U trećem slučaju, lutke mogu biti korištene kao način razjašnjenja dječjih verbalnih postavki. Posebno je važno, naročito sa djecom od 2 do 6 godina, dati im priliku da ono što su riječima izrekli razjasne sa lutkama. Osim navedenog lutke mogu biti upotrebljene i na druge načine, a ne samo kao anatomski model. Dijete se može pitati za iskustvo lutke koja može dobiti i ime (drugačije od imena djeteta), pa se pitanja odnose na lutku, a ne na dijete.

Lutke u radu sa djecom treba da koriste samo obučeni i vješti profesionalci.

Kuća lutaka posebno je upotrebljiva u radu sa predškolskom djecom. Veće kuće lutaka, sa potrebnim namještajem i figurama ljudi visokim 7-15 cm, su optimalne. Ta veličina lutaka omogućava djetetu da pokaže aktivnosti i ispitivaču da ih vidi. Većina lutaka nema odjeću koja se skida, što otežava djetetu da pokaže neke seksualne aktivnosti, ali kuća lutaka daje bolje mogućnosti da upoznamo kontekst seksualnog zlostavljanja. Kuća lutaka može biti upotrebljena indirektno ili direktno za dobijanje informacija o seksualnom zlostavljanju. Indirektno u smislu da se posmatra djetetova spontana igra u kući lutaka a zatim se postavljaju pitanja ukoliko se igra veže za seksualno zlostavljanje, te direktno da bi se dobile informacije o seksualnom zlostavljanju u smislu podsticanja djeteta da „odigra” doživljenu situaciju zlostavljanja. Na primjer, tako što se lutke u kući organizuju prema položaju članova porodice djeteta koji su bili u kući u toku čina zlostavljanja.

Svaki ispitivač po završetku intervjua preispituje i analizira intervju koji je proveo sa djetetom. Zato su konstruisane posebne liste kojima je moguće procijeniti završeni postupak, a koje obično sadrže pitanja vezana za upotrebu jasnog rječnika, način postavljanja pitanja djetetu, slušanje njegovih odgovora kao i opšte bilješke o načinu postavljanja pitanja primjerenom dječijem iskustvu i sposobnostima. Nužno je da ispitivač prije provođenja intervjua razvije protokol koji će predvidjeti razmatranje određenih sadržaja u različitim fazama intervjua, a takva prethodna priprema treba obuhvatiti i pitanja svih stranaka u sudskom procesu (Zorić, 2004).

Poglavlje 6: PRILOZI ZA RAD PSIHOLOGA

6 PRILOZI ZA RADPSIHOLOGA

Prilog 1: Prijedlog preporuka o radu stručnih savjetnika/saradnika koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini

PRIJEDLOG PREPORUKAo radu stručnih savjetnika/saradnika

koji obavljaju psihološku djelatnostu pravosudnim institucijama

u Bosni i Hercegovini

POGLAVLJE 6

206 207


Prije uvoda

Preporuke o radu stručnih savjetnika koji obavljaju psihološku djelatnost u pravo-sudnim institucijama u Bosni i Hercegovini su nastale kao rezultat rada u okviru

Projekta: „Jačanje institucionalnih kapaciteta za pružanjem psihosocijalne podrške djeci i mladima u krivičnom postupku” (Preporuke).

Naručilac izrade prijedloga Preporuka je Društvo psihologa Republike Srpske. Izradu prijedloga Preporuka podržali su Društvo psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine i Društvo psihologa Brčko Distrikta. Preporuke se publikuju u formi prijedloga, s namjerom da će ih pravosudni sistem prepoznati kao korisne.

Stručni tim koji je izradio prijedlog Preporuka: • Olga Lola Ninković (Okružni sud Banja Luka), • Sanja Radetić Lovrić (Filozofski fakultet Univerzitet u Banjaluci), • Alma Kovačić (Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona), • Dalida Burzić (Tužilaštvo Sarajevskog kantona), • Admir Katica (Visoko sudsko tužilačko vijeće), • Elmedin Muratbegović (Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne

studije, Univerzitet u Sarajevu) i • Dragan Uletilović (Osnovni sud Banja Luka).

Saradnici u postizanju stručnog konsenzusa prilikom izrade prijedloga Preporuka:Beganović Aida, Bekamović Minela, Bovan Jelena, Čančarević-Milašin Sandra, Furundžija Eda, Lukač Dubravka, Mujagić Mirela, Pavlović Marija, Popadić Ferreira Jadranka, Pušina Jasmina, Sedlarević Blaženka i Vardo Melisa.

Korištene skraćenice:BiH – Bosna i Hercegovina; RS – Republika Srpska; FBiH – Federacija Bosne i Hercegovine; DP – Društvo psihologa; DPFBiH - Društvo psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine; DPRS - Društvo psihologa Republike Srpske; DPBD - Društvo psihologa Brčko distrikta Bosne i Hercegovine; APA (eng. American Psychological Associations) – Americka psihološka asocijacija; EFPA (eng. European Federation of Psyhologists Associations) –Evropski savez društava psihologa; EUROPSY – evropski standard u obrazovanju i profesionalnom usavršavanju psihologa prema Evropskom savezu društava psihologa

Uvod

Preporuke o radu stručnih savjetnika/saradnika koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim inistucijama u BiH nastale su kao rezultat aktivnosti projekta

„Jačanje institucionalnih kapaciteta za unapređenje psihosocijalne podrške djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku”, kojeg je sprovodilo Društva psihologa Republike Srpske u saradnji sa Društvom psihologa u FBiH i Društvom psihologa Brčko distrikta BiH, a uz podršku UNICEF-a BiH u okviru projekta „Pravda za svako dijete”.

Cilj ovih preporuka je da se kroz dosadašnju praksu psihološkog rada sa

svjedocima, naročito sa djecom svjedocima oštećenim krivičnim djelima, kao i sa djecom u sukobu sa zakonom izradi dokument u kojem će na jednom mjestu biti sadržani: zakonski okvir, stručne preporuke, područja rada psihologa u pravosuđu, etički kodeks, stručne kompetencije, ciljevi i načela rada.

Prošlo je 12 godina kako su psiholozi i socijalni radnici kročili u pravosuđe Bosne i Hercegovine, kroz formiranje Odjeljenja za podršku svjedocima u Sudu BiH, 2005. godine, kao podrška svjedocima u predmetima ratnih zločina. Ovaj pionirski podu- hvat otvorio je vrata za zapošljavanje psihologa i socijalnih radnika na entitetskim sudovima i tužilaštvima, gdje se polje podrške proširilo na rad sa svjedocima svih krivičnih djela, uključujući i djecu. Naime, od 2011. godine u fokusu rada psihologa u pravosuđu su djeca i maloljetnici, a primjenom novih zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku12.

Ovim zakonima regulisani su postupci s djecom u ulozi žrtve/svjedoka i djecom u sukobu sa zakonom. Poseban dio ovih zakona čine odredbe koje se odnose na krivičnopravnu zaštitu djece i maloljetnika kojima se uvažava njihov specifičan psihofizičkih razvoj, te rizici kojima su djeca i maloljetnici izloženi zbog učešća u pravosudnim postupcima. Zbog toga je posebna uloga dodijeljena „stručnim savjetnicima” suda i tužilaštva, koji predstavljaju inovaciju u pravosudnom sistemu u BiH. Zakon je za ova radna mjesta predvidio socijalne radnike, socijalne pedagoge-defektologe, specijalne pedagoge-defektologe i psihologe, ali nije slučajno da se na ovim mjestima našao najveći broj psihologa. Psihološka struka prepoznata je od strane pravosudnog sistema kao ona koja pored podrške, može odgovoriti na najzahtjevnije zadatke u koje spade psihološka procjena koja je važna za rad sa osjetljivim kategorijama svjedoka u koje spadaju i djeca. Psiholozi u pravosuđu su logičan izbor ako se uzme u obzir da je predmet proučavanja psihologije kao nauke

12) Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH (Službene novine Federaci-je BIH, 07/14; Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Republici Srpskoj ("Sl.glasnik RS" br. 13/10,61/13); Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Brčko distriktu BiH ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", broj 44/11).

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

208 209


psihički život čovjeka u koje spadaju procesi, osobine i njihov uticaj na ponašanje, te da je imperativ njihovog rada očuvanje psihičkog zdravlja koje je najčešće narušeno u ovim postupcima.

Upravo problematika rada sa djecom i maloljetnicima zahtijeva uređenje područja rada psihologa u pravosuđu, kao i specijalne vrste obuke za rad sa djecom, kao što je obuka kroz pomenuti projekat „Jačanje institucionalnih kapaciteta za unapređenje psihosocijalne podrške djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku” tokom koje su u periodu od 18 mjeseci specijalističku obuku za rad sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, prošla 23 psihologa i jedan specijalni pedagog zaposleni u pravosuđu u BiH, Policiji Brčko distrikta i pojedinim centrima za socijalni rad u BiH. Kroz specijalističku edukaciju, stručni savjetnici/saradnici stekli su posebna znanja za primjenu različitih područja rada sa djecom, koja mogu biti od višestruke koristi pravnom sistemu.

Na pozicijama stručnih saradnika za podršku svjedocima i savjetnika na nivou okružnih/kantonalnih sudova i tužilaštava u BiH,13 kao i osnovnih sudova radi 16 stručnjaka od kojih su 14 diplomirani psiholozi. Takođe, Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH zapošljava 5 psihologa, a psihološka struka sa jednim zaposlenim psihologom zastupljena je i u Tužilaštvu BiH.

Kao što je navedeno psiholozi (i socijalni radnici) u pravosuđu zaposleni su kao stručni saradnici ili stručni savjetnici. Kroz sistematizaciju radnih mjesta na entitetskim, kao i na kantonalnim sudovima i tužilaštvima, obim poslova stručnih savjetnika/saradnika je dosta sličan u odnosu na kategorije lica sa kojima rade (odrasli svjedoci, djeca i maloljetnici). Primjer tako opisanih sistematizacija stručnih savjetnika imamo u Okružnom javnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, Kantonalnom sudu u Bihaću i Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo. Takođe, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju tužilaštava RS (Sl. glasnik 86/12, član. 38) ove poslove obavlja stručni savjetnik, te je preporuka i ovog dokumenta da tužilaštva i sudovi na nivou entiteta i kantona koriste u sistematizacijama jedinstven naziv stručni savjetnik. Na ovaj način bi se napravila i distinkcija u odnosu na stručne saradnike u pravosuđu koji su po važećim propisima lica pravne struke. Treba imati u vidu i da psiholozi obavljaju poslove sa visokim stepenom stručnosti i nezavisnosti u oblastima psihološkog rada.

Preporuke predstavljaju i nastojanje da se jednim dokumentom uredi oblast rada psihologa u pravosuđu na stručan i jedinstven način, poštujući APA-ine (American Psychological Association) standarde za rad psihologa u pravosuđu i EuroPsy standard, koji zajedno sa etičkim kodeksom svih društava psihologa u BiH predstavljaju najvišu normu kojom se uređuje psihološka oblast u pravosuđu.

13) U Policiji Brčko distrikta zaposlena je stručna saradnica-psiholog koja pokriva potrebe tužilaštva u Brčko dis-triktu BiH.

Prijedlog nacrta dokumenta Preporuka usvojili su i predstavnici Društva psihologa FBiH i Društva psihologa Brčko distrikta koji su partneri u pomenutom projektu.

Preporuke za rad stručnih saradnika/savjetnika koji su uglavnom prema današnjoj praksi psiholozi u pravosuđu, treba da služe kao osnova prilikom izrade pravilnika/uputstava za rad u pojedinim institucijama, te kao dokument koji sudijama i tužiocima jasno i nedvosmisleno pruža informacije o ulozi, području rada, organičenjima i nadležnostima stručnih savjetnika/saradnika, koji obavljaju psihološku djelatnost.

Izradom Preporuka cilj nam je animirati i ostale profesije (socijalni radnici, socijalni pedagozi, specijalni pedagozi i druge) kojima je Zakon o maloljetnicima omogućio ulogu stručnog savjetnika u postupcima u kojima se pojavljuju djeca i maloljetnici, da donesu slične strukovne preporuke. Na ovaj način bi se dodatno ojačala prava djeteta i garancije za brigu o njihovom najboljem interesu, ali i profesionalni kredibilitet struka kojima je data mogućnost da unapređuju pravosudni sistem svojim kompetencijama, kako bi zajedno sa pravnom strukom jačali povjerenje građana u pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

210 211


Zakonodavno-pravno utemeljenje za postojanje Preporuka o radu stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravnom sistemu BiH

Preporuke o radu stručnih savjetnika/saradnika u pravosudnim institucijama u BiH utemeljene su na međunarodnim dokumentima, zakonskim i drugim relevantnim

propisima na području BiH, standardima i propisima koje propisuju međunarodna i domaća strukovna udruženja (Društva psihologa).

Međunarodno-pravni okvir

• Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta • Preporuke Vijeća Evrope u oblasti zaštite žrtava i svjedoka, Preporuka R (85)

11 iz 1985. i Preporuka R (97) 13 iz 1997. godine; Preporuka R (87) 21 iz 1987. godine

• Okvirna odluka Vijeća Evopske unije (EU) od 15. marta 2001. godine o položaju žrtava u krivičnim postupcima (2201/220/JAI) (Član1.; Član4. stav1.)

• Direktiva broj 2012/29/EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 25.10.2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, podršku i zaštitu žrtava krivičnih djela

Zakonodavno-pravni okvir na nivou BiH

• Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH (Sl. Glasnik BiH 3/03)

• Zakon o programu zaštite svjedoka BIH (Sl. glasnik 36/14)• Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina • Poslovnik o primjeni mjera zaštite svjedoka (VSTV BIH)• Strategija reforme sektora pravde u BIH 2014-2018• Odluka o obaveznoj primjeni Standarda u provođenju mjera zaštite svjedoka u

sudovima u BiH, VSTV BIH, 2010• Pravilnik o Sistemu za automatsko upravljanje predmeta u sudovima (Službeni

glasnik BiH, broj 4/16)• Pravilnik o Sistemu za automatsko upravljanje predmeta u tužilaštvima (Službe-

ni glasnik BiH, broj 4/16)• Strategija za postupanje sa osobama koje dolaze u kontakt sa tužilaštvima u

BiH, od 12.01.2017. (VSTV BiH)

Zakonodavno-pravni okvir na nivou entiteta i distrikta u BiH

Federacija BiH

• Zakon o krivičnom postupku FBIH (Čl. 100. stav 4; Čl. 96. stav 1. tačka c.; Čl. 2. tačka 25.)

• Krivični zakon FBiH (Član 2. tačka 25.; Član 187.)• Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH (Član7.;

Član3.; Član 25.)• Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku

FBIH (Član 12. tačka h; Član 18.; Član 22. stav od 1.-6.; Član 93. stav od 1-4.; Član 187. stav od 1.-7.)

• Zakon o prekršajima FBiH (Član 44.)• Pravilnik o načinu vršenja poslova Sudske policije pri provedbi mjera zaštite

svjedoka pred pravosudnim institucijama FBiH (Član 24.)

Republika Srpska

• Zakon o krivičnom postupku RS (Čl. 151. stav 4. i stav 6.)• Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku RS (Čl. 6.; Član 25. stav od 1-3.)• Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku

RS (Član 12. tačka t. ž.; Član 21. stav od 1.-6.; Član 93. stav od 1-4.; Član 186. stav od 1.-7.)

• Zakon o prekršajima RS (Član 77. stav 2.; Član 95. stav 3.)• Poslovnik o primjeni mjera zaštite svjedoka u sudovima Republike Srpske

,Vrhovni sud Republike Srpske (Član 7. stav od 1-9.)• Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju tužilaštva RS (Sl. glasnik 86/12)

Brčko distrikt• Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku

Brčko distrikta Bosne i Hercegovine• Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine• Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka Brčko distrikta

Bosne i Hercegovine• Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine• Poslovnik o primjeni mjera zaštite svjedoka (Sl.glasnik Brčko disktrikta 5/13)

Ostali dokumenti

• Etički kodeks Društva psihologa u Federaciji BiH • Etički kodeks Društva psihologa RS

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

212 213


• Preporuke za rad psihologa u pravosuđu prema APA i EUROPSY standardima• Pravila o prostoru i opremi za obavljanje psihološke djelatnosti kod poslodavca

(2009) - Hrvatska psihološka komora.• Pravilnik o radu psihologa u školi, predškolskoj ustanovi, specijalnoj obrazovnoj

ustanovi, umjetničkim školama i školama za obrazovanje odraslih (Društvo psi-hologa RS)

• Kodeks tužilačke etike ˝Službeni glasnik Bosne i Hercegovine˝ broj 13/06

Preporuke o stručnim kompetencijama stručnih savjetnika i saradnika - psihologa koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u BiH

Napomena: Stručne kompetencije za rad stručnih savjetnika/saradnika u ovom dokumentu odnose se samo na stručne kompetencije stručnih savjetnika/saradnika koji su psiholozi.

Stručne kompetencije za samostalno obavljanje psihološke djelatnosti, opisane ovim Preporukama, određene su na osnovu važećih planova i programa studija

psihologije na univerzitetima u BiH, kao i standardima koje propisuje Evropska asocija-cija psihologa u oblasti obrazovanja. Takođe su poštovane u dosadašnjim konkursnim procedurama za pozicije stručnih savjetnika i stručnih saradnika u pravosuđu u BiH.

Psiholozima treba biti jasno kakva je njihova uloga u pravosudnom sistemu i trebaju imati dokaze koji potkrepljuju njihovu sposobnost da to rade, kako bi obavljanje profesionalne djelatnosti bilo u najboljem interesu korisnika i pravnog sistema.

Stručne kompetencije stručnog savjetnika/saradnika - psihologa potrebne za samostalno obavljanje psihološke djelatnosti i primjenu područja rada opisanih ovim Preporukama su: • diplomirani psiholog sa završenim četvorogodišnjim studijskim programom po

predbolonjskom sistemu obrazovanja u trajanju od 8 semestara (uz godinu ap-solventskog staža), stečenim radnim iskustvom na istim ili sličnim poslovima u najmanjem trajanju od 3 godine.

• Psiholog završenog drugog ciklusa studija psihologije (sa završenim petogo-dišnjim studijem psihologije u trajanju od 10 semestara i ostvarenih 300 ECTS bodova) po bolonjskom sistemu obrazovanja, stečenim radnim iskustvom u najmanjem trajanju od 3 godine .

• Magistri psiholoških nauka i doktori psiholoških nauka po predbolonjskom sistemu obrazovanja sa radnim i istraživačkim iskustvom u oblasti pravne psihologije i primijenjene psihologije u pravu i radnim iskustvom u najmanjem trajanju od 3 godine.

• Doktori psihologije po bolonjskom sistemu obrazovanja sa radnim i istraživa- čkim iskustvom u oblasti pravne psihologije i primijenjene psihologije u pravu i radnim iskustvom u najmanjem trajanju od 3 godine.

• Psiholozi koji rade u pravosuđu trebaju imati posebna znanja iz oblasti primjenje- ne psihologije u pravu.

• Preporuka je da se psiholozi koji rade u pravosuđu kontinuirano usavršavaju u odnosu na specifičnosti radnih zadataka.

Psiholozi koji su završili prvi ciklus studija psihologije po bolonjskom sistemu sa ostvarenih 180 ECTS ili 240 ECTS su ekvivalent nivoa „the degree of Bachelor” i ne posjeduju nužne kompetencije za samostalno obavljanje psihološke djelatnosti pre-ma Evropskom standardu o obrazovanju psihologa, te ne mogu samostalno obavlja-ti poslove u oblasti pravne psihologije i primijenjene psihologije u pravu.

Poslove stručnog savjetnika/saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama mogu da obavljaju samo stručna lica koju su stekla gore navedene kompetencije isključivo nakon završenih osnovnih studija psihologije, odnosno poslove psihologa ne mogu obavljati stručnjaci drugih profesionalnih profila, kao npr. specijalni pedagozi, socijalni radnici, defektolozi, sociolozi i dr, koji su završili dodatne edukacije iz oblasti psihološke nauke ili njoj srodne.

S obzirom na navedene stručne kompetencije i nezavisnost u radu, preporuka je da psiholozi zaposleni u pravosudnim institucijama u BiH rade na poslovima stručnih savjetnika, što je omogućeno pomenutim zakonskim rješenjima.14

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog doprinosi unaprijeđivanju i stalnom razvoju pravosudnog sistema primjenom znanja relevantnih psiholoških teorija ličnosti, učenja i razvoja, teorija savjetodavnog i terapijskog rada, psiholoških metoda i tehnika. Psiholog zastupa holistički i humanistički pristup, te je dužan stručno, profesionalno i savjesno obavljati psihološku djelatnost uz obavezno pridržavanje načela propisanih Etičkim kodeksom psihologa i svih relevantnih zakonskih propisa u BiH, njenim entitetima i Brčko distriktu, kao i evropskih standarda u oblasti psihologije.

14) Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom u krivičnom postupku (RS,FBiH,BD), Zakon o državnoj službi FBIH.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

214 215


Preporuke o načelima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama u BiH

Napomena: Načela rada stručnih savjetnika/saradnika u pravosudnim institucija-ma u BiH odnose se na obavljanje psihološke djelatnosti i na stručne savjetnike/saradnike koji su po obrazovanju psiholozi. Preporuka je da drugi stručni profili, za koje za-kon predviđa da rade na mjestima stručnih savjetnika/saradnika uvaže ista načela i/ili da definišu sopstvena u skladu sa specifičnim standardima struke.

Načelo poštovanja zakonitosti i etičnosti

Stručni savjetnik/saradnik je dužan poštovati zakonske propise u BiH i Etički kodeks psihologa propisan od strane Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine i Društva psihologa Republike Srpske, prilikom obavljanja profesionalne djelatnosti.

U slučaju da stručni savjetnik/saradnik u toku obavljanja profesionalne djelatnosti dođe do podataka ili sumnje o postojanju seksualnog, fizičkog ili druge vrste zlostavljanja djece, dužan je postupiti u skladu sa zakonskim propisima (Zakona o krivičnom postupku RS, Član 221, stav 2., Zakona o krivičnom postupku FBiH, Član 228, stav 2., Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH, Član 213, stav 2.). U slučaju da je u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti saznao za izvršenje kri- vičnog djela dužan je postupiti po zakonu (Krivični zakon RS, član 362, Krivični zakon FBIH, član 345).

Stručni savjetnik/saradnik treba snažno podsticati stalno unapređivanje primjene etičkih principa u obavljanju svih područja profesionalne djelatnosti stručnih savjetnika/saradnika. Stručni savjetnik/saradnik i onaj sa kojima on radi trebaju razjasniti postupak u slučaju kršenja etičkih principa i na obostrano razumijevanje donositi odluke u skladu sa najboljim interesom korisnika usluga, a prvenstveno djece i maloljetnika.

Načelo uvažavanja ljudskih prava i dostojanstva osobe

Stručni savjetnik/saradnik će iskazivati bespogovorno poštovanje temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i vrijednosti svih ljudi, a naročito djece i maloljetnika. Stoga, stručni savjetnik/saradnik mora biti svjestan postojanja individualnih i kulturalnih razlika među ljudima s obzirom na dob, spol, rasu, nacionalnost, etničko porijeklo, religijsku pripadnost, seksualnu orijentaciju, tjelesne osobine, jezik i

socioekonomski status. Postojeće razlike će prihvatati na otvoren i tolerantan način. Stručni savjetnik/saradnik će nastojati u svom radu otkloniti sve oblike diskriminacije, te neće sudjelovati u bilo kakvom obliku nepoštenih i neetičnih diskriminirajućih odnosa. U slučaju da se dječija prava, kao i prava ljudi krše po bilo kom osnovu, stručni saradnik je dužan ukazati na njih, raditi na njihovom otklanjanju i sprječavanju.

Načelo zaštite ličnosti i njene privatnosti

Stručni savjetnik/saradnik je dužan poštovati dignitet korisnika usluga, njihovu intimu i u skladu s tim čini mjere opreza da ovaj aspekt ni u jednom trenutku ne dovede u pitanje. U pismenim ili usmenim izvještajima, konsultacijama i slično, saopštavaju se samo relevantni podaci zbog kojih je profesionalni odnos i uspostavljen.

Stručni savjetnik/saradnik treba upoznati sve učesnike, odnosno zainteresovane strane u postupku o stepenu tajnosti podataka koje saznaje kada daje svoje profesionalne usluge i precizno naznačiti specifične okolnosti u kojima uobičajeni nivo tajnosti podataka može biti izmijenjen, poštujući zakonske propise u BiH i Etički kodeks struke. Stručni savjetnik/saradnik treba biti dovoljno osjetljiv i oprezan da njegova profesionalna usluga ne bude neprihvatljivo višeznačna (npr. da u isto vrijeme pruža psihološku podršku i procjenjuje vjerodostojnost iskaza u smislu vještačenja). Takođe, obavezan je da izbjegava neformalne kontakte, ako pretpostavlja da oni mogu uticati na njegovu objektivnost ili da mogu interferirati s efektom njegove profesionalne usluge. Stručni savjetnik/saradnik ne pruža profesinalne usluge osobama s kojima je u bliskoj interpersonalnoj vezi (npr. bračnom drugu, sestri, sopstvenom djetetu, bliskom rođaku, bliskom prijatelju, komšiji s kojim je u bliskoj vezi). O odnosu sa korisnikom usluga stručni savjetnik/saradnik je dužan prije pružanja profesionalnih usluga obavijestiti predmetnog (predsjedavajućeg) sudiju ili postupajućeg tužioca o nemogućnosti pružanja profesionalnih usluga i podnijeti molbu za izuzeće. Kada se to desi zbog nepredviđenih okolnosti, to se mora riješiti u najboljem interesu korisnika (svjedoka, djece i maloljetnika).

Stručni savjetnik/saradnik u pravosudnim institucijama ne može biti saslušan kao svjedok, ukoliko bi svojim iskazom povrijedio dužnost čuvanja profesionalne tajne, osim ako je oslobođen te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne.

Načelo stručnosti/kompetentnosti

Pravosudna institucija dužna je obezbjediti da svi korisnici stručnih usluga do-biju te usluge isključivo od osobe koja za to ima odgovarajuće obrazovanje, odnosno standardizovana znanja, svojstva i vještine. Stručnim savjetnicima i saradnicima psiholozima mora biti jasno kakva je njihova uloga u pravosudnom sistemu i trebaju imati dokaze koji potkrepljuju njihovu stručnost. Takođe, moraju biti svjesni granica

POGLAVLJE 6

216 217


svojih znanja i vlastite stručnosti. Pri stručnom radu, stručni savjetnik/saradnik ko-risti samo one metode i tehnike za koje je kvalifikovan obrazovanjem, a prilikom njihove primjene mora se pridržavati Etičkog kodeksa. Preporuka je da se prilikom zapošljavanja i angažovanja stručnih savjetnika/saradnika psihologa u pravosudnim institucijama u BiH, uvaže stručne kompetencije opisane u ovom dokumentu i uskla- đene sa sistemom obrazovanja i tržištem rada u BiH.

Načelo multidisciplinarnog rada/saradnje

Stručni savjetnik/saradnik sarađuje sa svim učesnicima u postupku (sudija, tuži-lac, advokat) i na adekvatan način ih informiše o svojoj ulozi i zadacima u cilju pruža- nja svrsishodne usluge korisnicima. Stručni savjetnik/saradnik je dužan obrazovati se o osnovnim pojmovima i postupcima pravosudnog sistema u kome radi. Dužan je informisati tužitelja/sudiju o eventualnim profesionalnim/etičkim ograničenjima koje ima u vezi sa zadatkom na kojem radi, ali i informisati i o postupcima psihološke struke čija primjena može biti značajna za ispravno/nepristrasno donošenje odluke, a sve u skladu s etičkim principima struke. Stručni savjetnik/saradnik učestvuje u evaluaciji učinaka psiholoških usluga. Stručni savjetnik/saradnik koristi razumljiv jezik kada pruža podatke o prirodi postupka koji je primijenio, obrazlaže eventualne nalaze i mišljenja, te ističe zaključke i preporuke. Ako uoči zloupotrebu ili krivu inter-pretaciju rezultata vlastitog rada, dužan je poduzeti odgovarajuće korake da ispravi ili na najmanju moguću mjeru svede ovakve zloupotrebe ili krive interpretacije.

Načelo kontinuiranog profesionalnog razvoja

Poslovi i odgovornosti stručnog savjetnika/saradnika neraskidivo su povezani sa visokom motivisanošću da se stalno profesionalno usavršava i tako unapređuje rad sa svim korisnicima usluga. Kontinuiran profesionalni razvoj je nužan uslov da se osigura kvalitet raznovrsnih usluga koje pruža korisnicima i učesnicima postupka, unapređuje svoje psihičko zdravlje, razvija interpersonalne i socijalne vještine i donosi odgovorne odluke koje su važne za lični i profesionalni život.

U cilju kontinuiranog profesionalnog razvoja, psiholog održava članstvo i aktivno učestvuje u radu strukovnih udruženja psihologa i/ili drugih struka, kao i organizacija za koje procijeni da mogu doprinijeti daljem profesionalnom usavršavanju.

Stručni savjetnik/saradnik mora periodično supervizirati svoj rad od strane ovlaštenih supervizora, a posebno u situacijama intenzivnog ličnog stresa, težih profesionalnih zadataka, velikog obima posla, te drugih situacija/okolnosti koje narušavaju objektivno i validno donošenje nalaza i mišljenja, te obavljanje savjetodavno-terapijskog rada. Preporuka je da supervizori u oblasti psihologije posjeduju potreban nivo edukacije iz oblasti psihoterapije, kao i da posjeduju sertifikat za istu.

Korisnici usluga stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama BiH

Primjena Preporuka o područjima rada stručnog savjetnika i saradnika - psihologa odnosi se na:

• djecu i odrasle svjedoke i oštećene,• djecu u sukobu sa zakonom, • porodice oštećenih svjedoka, staratelje ili usvojitelje djece,• druge aktere krivičnog/prekršajnog postupka (u daljem tekstu postupka).

U daljem tekstu korisnici.

Napomena: Preporuke o načelima rada stručnih saradnika/savjetnika se jedna-ko odnose na sve korisnike usluga. Kada su korisnici usluga stručnog saradnika/savjetnika djeca i maloljetnici stručni savjetnik/saradnik je dužan da prvenstveno štiti najbolje interese djeteta, te da svim drugim akterima ukaže na tu važnost, kao i da radi na stvaranju uslova za prioritetnu zaštitu interesa djece i maloljetnika u odnosu na sve druge aktere u postupku.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

218 219


Preporuke o područjima rada stručnog savjetnika i saradnika - psihologa

Napomena: Preporuke o područjima rada stručnih savjetnika/saradnika odnose se na obavljanje profesionalne djelatnosti iz domena psihološke nauke, odnosno psihol-oge koji rade u pravosudnim institucijama u BiH. Preporuka je da strukovna udruženja i profesionalci izrade preporuke o područjima rada za druge profesionalne profile, koji prema zakonu mogu da vrše profesionalnu djelatnost stručnih savjetnika/saradnika u pravosudnim institucijama, a u skladu sa prepoznatim potrebama i standardima svoje struke.

Područja rada:

Uspostavljanje kontakta i informisanje o postojanju usluga stručnog savjetnika i saradnika - psihologa

Kontakt sa svjedocima u tužilaštvu

Prvi kontakt sa svjedocima u tužilaštvu ostvaruje se putem telefonskog razgovora ili neposredno sa svjedokom nakon što se stručnom savjetniku/saradniku do-stavi dnevna naredba tužioca putem TCMS-a, usmeni ili pisani prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica ili na zahtjev svjedoka. U neposrednom kontaktu stručni savjetnik/saradnik sastaje se sa svjedokom sam, sa tužiocem ili sa ovlaštenim službenim licem u prostorijama tužilaštva, policije ili na terenu.

Prvi kontakt ima za cilj sačinjavanje preliminirane procjene (psihološke procjene i procjene zdravstvenog stanja i potreba), te planiranje i preduzimanje mjera u skladu sa identificiranim potrebama. Prikupljene informacije o svjedoku unose se u konačno mišljenje stručnog savjetnika/saradnika.

Svjedocima koje kontaktira stručni savjetnik/saradnik daju se kontakt podaci stručnog savjetnika/saradnika (službeni broj telefona, adresa, elektronska adresa). Svjedocima koji ne budu kontaktirani od strane stručnog savjetnika/saradnika uz poziv za davanje iskaza, dostavlja se informativno pismo-obavijest za svjedoka sa opisom usluga koje pruža stručni savjetnik/saradnik kao i kontakt podacima istog. Kontakt podaci stručnog savjetnika/saradnika trebaju da se nalaze i na službenoj web stranici tužilaštva.

Stručni savjetnik/saradnik, nakon davanja iskaza u tužilaštvu ili policiji, kontaktira svjedoka da bi razgovarao o uticaju davanja iskaza na njegovo stanje i kvalitet života kako bi procijenio da li je daljnja podrška neophodna. U slučaju osjetljivih svjedoka, naročito djece, preporučuje se kontinuiran kontakt do potvrđivanja optužnice, a po potrebi i nakon potvrđivanja uz saradnju sa savjetnikom/saradnikom sa suda. U

slučaju da na sudu nije zaposlen stručni savjetnik/saradnik preporuka je da stručni savjetnik/saradnik tužilaštva pruža dalju neophodnu podršku svjedoku tokom suđenja uz saglasnost postupajućeg sudije/predsjedavajućeg sudskog vijeća.

Kontakt sa svjedocima u sudu

Stručni savjetnik/saradnik suda prvi kontakt sa svjedocima tužilaštva ostvaruje po potvrđivanju optužnice u datom predmetu, nakon što mu se dostavi lista svjedoka od strane predsjednika/ce sudskog vijeća. Stručni savjetnik/saradnik stupa u kontakt sa svjedocima sa dostavljenog spiska u dogovoru sa predmetnim tužiocem, a uz saglasnost predsjednika sudskog vijeća. Inicijalni kontakt ima za cilj psihološku procjenu i procjenu potreba svjedoka te poduzimanje mjera u skladu sa identifikovanim potrebama. Informacije o svjedoku unose se u poseban obrazac o procjeni potreba, kao i obrazac sa kratkim opisom razgovora i prilažu se u individualni spis svjedoka. Stručni savjetnik/saradnik po potrebi uspostavlja kontakt i sa stručnim savjetnicima/saradnicima, odnosno odjelima za podršku svjedoka tužilaštava, s ciljem razmjene relevantnih informacija o svjedocima koje ukazuju na psihičko i zdravstveno stanje svjedoka od važnosti za sudski proces. U ovoj fazi svi svjedoci koje kontaktira stručni savjetnik/saradnik dobiće službeni broj telefona stručnog savjetnika/saradnika, kao i elektronsku adresu.

Svjedocima koji u ovoj fazi sudskog postupka ne budu kontaktirani od strane stručnog savjetnika/saradnika uz sudski poziv dostavlja se informativni dopis o radu stručnog savjetnika/saradnika, odnosno Odjelima za podršku svjedocima sa kontakt podacima (telefon, elektronska adresa, poštanska adresa). Takođe, kontakt podaci stručnog savjetnika/saradnika trebaju biti dostupni i na službenoj web stranici suda.

U fazi izvođenja dokaza odbrane ista procedura se prati za svjedoke odbrane. U ovoj fazi postupka odbrana će biti upoznata sa postojanjem rada stručnih savjet-nika/saradnika, te mogućnosti da imenuju svjedoke koje će kontaktirati s ciljem procjene psihološkog stanja, te potreba istih.

Kontakt sa maloljetnim svjedocima i djecom u sukobu sa zakonom

Stručni savjetnik/saradnik kontakt sa djecom (svjedocima i prestupnicima) ost-varuje preko roditelja, staratelja ili nadležnog organa starateljstva, a u cilju prikupljanja potrebnih podataka i dogovora oko dolaska djeteta i maloljetnika na sud/tužilaštvo radi svjedočenja, odnosno davanja iskaza. Ukoliko je to moguće, stručni savjetnik/sarad-nik organizuje, u okviru sudova i tužilaštava, dolazak svjedoka/prestupnika - djeteta i maloljetnika u zgradu suda/tužilaštva/policije, prije zakazanog datuma svjedočenja, kako bi ostvario neposredan kontakt. Neposredni kontakt sa djetetom i maloljetni-kom može se ostvariti i na terenu, ovisno o potrebama djeteta. Individualni susret sa djetetom i maloljetnim svjedokom/presupnikom ima za cilj efikasniju psihološku proc-jenu, te upoznavanje djeteta sa načinom svjedočenja, sudskim postupkom i drugim informacijama koje mogu da mu olakšaju učestvovanje u pravosudnom procesu.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

220 221


Psihološka podrška i psihoedukacija

Psihološka podrška i psihoedukacija predstavlja psihološku pripremu, a rad psi-hologa u tom segmentu je dvojak. Jedan je usmjeren na dobrobit i očuvanje mental-nog zdravlja svjedoka i djece u sukobu sa zakonom, a drugi na interese postupka na način da se:• smanje negativne posljedice svjedočenja, odnosno da se ublaži sekundarna

traumatizacija,• smanji nivo stresa/anksioznosti tokom svjedočenja,• pomogne svjedocima da shvate prirodu postupka, važnost svjedočenja i da se

stekne povjerenje u pravosudni postupak,• da poboljša sposobnost svjedoka da odgovore na pitanja najtačnije, najpotpuni-

je i na istinit način.

U tom smislu psihoedukacija koju izvodi psiholog ima za cilj da svjedocima objasni pravosudni postupak, informiše o pravilima ponašanja, razjasni uloge pravosudnih aktera, te nauči svjedoke da prepoznaju i upravljaju svojim emocijama, pomogne u normalizaciji emocija koje bi mogle da ometaju svjedočenje.

Psihološka podrška, naročito je važna za oštećene svjedoke radi ublažavanja posljedica retraumatizacije, a posebno oštećene djece, kao i djece očevidaca radi preveniranja posljedica svjedočenja imajući u vidu njihovu vulnerabilnost i specifičnosti psihofizičkog razvoja.

Psihološka procjena

Psihološku procjenu o trenutnom psihičkom stanju i potrebama, stručni saradnik i savjetnik – psiholog dostavlja sudiji/tužiocu, odnosno u spis predmeta. Ova procjena fokusirana je na postupak saslušanja pred sudom ili tužilaštvom, te pomaže sudiji i tužiocu da što kvalitetnije vodi postupak ispitivanja svjedoka. U slučaju djece svjedoka, psihološka procjena treba da sadrži procjenu zrelosti djete-ta s obzirom na uzrast, procjenu jezičkih sposobnosti i razumijevanja, motivaciju za svjedočenje i druge vrste psihološke procjene od značaja za svjedočenje. Potrebno je pri psihološkoj procjeni naznačiti ako se radi o licima ometenim u razvoju, ako se radi o invalidnosti i svim drugim relevantnim informacijama, koje mogu ometati tok saslušanja. Ukoliko stručni savjetnik/saradnik koristi podatke iz drugih izvora u postupku psihološke procjene (Centar za socijalni rad, Centar za mentalno zdravlje, škole, klinike i sl.) treba da navede izvor dobijenih informacija. U slučaju trauma-tizovanih svjedoka, a naročito djece i maloljetnika, treba izvršiti procjenu stepena traumatizacije.

Psihološka procjena djece u sukobu sa zakonom prvenstveno je usmjerena na procjenu ponašanja i ličnosti. U tom slučaju psihološke procjene mogu da se odnose na procjenu: ranog psihomotoričkog razvoja; ranog socioemocionalnog razvoja;

stepena razvoja moralnosti i karakterističnog sistema vrijednosti sa posebnim na-glaskom na procjenu psihičkog odnosa počinioca prema djelu izražen njegovom sviješću i voljom; zrelosti ličnosti; dominantnih mehanizama odbrane ličnosti; ste-pena intenziteta stresnih životnih događaja i traumatskih događaja; sposobnosti kontrole i regulacije emocija, uticaja emocija na pamćenje, mišljenje i percepciju, motivacionih i emocionalnih stanja; kognitivnih sposobnosti, sposobnost prostorno vremenske orjentacije, naknadnog dosjećanja; poremećaj ličnosti i ponašanja; psi-hoorganiciteta usljed trauma; procjena potreba i kapaciteta ličnosti za sprovođenje odgovarajuće vaspitne preporuke ili mjere, kao i procjena odgovarajućeg tretmana i procjena uspjeha tretmana; karakterističnih načina ponašanja u određenim situ-acijama, procjenu doživljaja sebe i okoline, procjenu shvatanja uzročno-posljedičnih odnosa u skladu sa uzrastom; procjenu doživljaja kazne i pravednosti, te dosljedno- sti sprovođenja kazne; procjenu neophodnosti vještačenja; druge procjene potrebne za razumijevanja ličnosti i ponašanja djece u sukobu sa zakonom.

Cilj psihološke procjene je: razumjeti i objasniti psihička zbivanja i ponašanje korisnika radi efikasnosti vođenja postupka, zaštititi mentalno zdravlje korisnika, spriječiti retraumatizaciju, izraditi plan psihološke podrške, savjetovanja i tretmana, te donijeti preporuku o odgovarajućoj mjeri ili sankciji. Stručni savjetnik i saradnik -psiholog donosi odluku o načinu i vrsti psihološke procjene, u dogovoru sa učesnicima u postupku i prethodnim upoznavanjem sa predmetom. Stručni savjetnik i saradnik-psiholog svaku psihološku procjenu mora naučno-validno objasniti. Psiholog se koristi relevantnim psihološkim metodama i pouzdanim tehnikama psihološke procjene pri čemu je u obavezi poštovati Etički kodeks psihologa. Kršenje Etičkog kodeksa podliježe Sudu čast/Odboru za etička pitanja. Psihološku procjenu stanja, potreba, ličnosti i sposobnosti korisnika usluga nije moguće uraditi bez ličnog prisustva, odnosno ostvarenog adekvatnog kontakta sa korisnikom usluga.

Psihologu je strogo zabranjeno da daje na uvid ili da obučava o primjeni psi-holoških mjernih instrumenata, koji se koriste u svrhu psihološke procjene, osobe koje nemaju stručne i profesiоnalne kompetencije za primjenu istih.

Psiholog ne smije iznositi nevalidne, naučno neargumentovane podatke o psi-hološkim procjenama stanja, potreba, ličnosti i sposobnosti na osnovu analize do-kumenata, bez ostvarenog potrebnog kontakta sa osobom za koju se vrši procjena.

Psihološko savjetovanje u pravosuđu

Savjetodavni rad kao važno područje psihološke djelatnosti ostvaruje se kroz individuаlni pristup usmjeren na ublažavanje posljedica traume i posttraumatskog stresnog simptoma, sprečavanje sekundarne traumatizacije i viktimizacije, jačanje sposobnosti i ličnosti, naročito djece i maloljetnika u njihovim razvojnim potencijali-ma. Stručni savjetnik i saradnik - psiholog kroz psihološko savjetovanje u pravosudnim institucijama:

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

222 223


• pruža informacije i edukuje o prirodi traume, krize i problema, kao i mogućno- stima njihovog prevazilaženja,

• pruža osjećaj sigurnosti i povjerenja, • provjerava potencijale za preuzimanje kontrole nad problemima i postupa u

skladu sa tim nalazima,• razvija motivaciju za učešće u pravosudnom postupku, • radi na korigovanju nerealnih očekivanja i pogrešnih uvjerenja o pravosudnom

postupku i njegovim ishodima,• unapređuje sposobnosti za svjedočenje,• uči prepoznavanju i kontroli emocija, • upućuje na posebne programe pomoći.

Kod djece i maloljetnika naročito:

• podstiče, motiviše, razvija i unapređuje razvojne potencijale, socijalne vještine, startegije prevladavanja stresa,

• podstiče prosocijalna ponašanja• podstiče samopouzdanje, lični rast i razvoj,• unapređuje kompetencije djece i maloljetnika.

Psihološko savjetodavni rad odnosi se i na roditelje, staratelje ili usvojitelje djece i maloljetnika koji se pojavljuju u postupku kroz efektivnu komunikaciju tokom koje se roditelji, staratelji ili usvojitelji edukuju o načinima dodatne psihološke podrške i pomoći, upućuju na druge relavantne institucije i organizacije za pomoć i podršku u cilju osnaživanja roditeljske uloge u životu djece.

Područje rada savjetovanja, koju vrši stručni savjetnik i saradnik - psiholog može da se odnosi i na rad sa svim akterima postupka, ukoliko se za tim ukaže potreba.

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog je tako dužan da:• upozna roditelje/staratelje sa svojom ulogom i zadacima, ističući načelo povje-

rljivosti dobijenih podataka i uvažavajući prava i odgovornosti roditelja/staratelja, a u interesu očuvanja dobrobiti njihove djece;

• informiše roditelje/staratelje da psiholog u pravosudnoj instituciji ne radi psiho-terapiju sa djecom ;

• da upozna staratelje/roditelje da rad psihologa neće uticati na djetetov iskaz;• prikuplja podatke od roditelja/staratelja koji su od značaja za postupak; • pomaže roditeljima da prepoznaju i razumiju razvojne i individualne potrebe

djece i maloljetnika i savjetuje ih kako da se ponašaju u skladu sa istima;• informiše roditelje o postojećim resursima u lokalnoj zajednici koji pomažu u

očuvanju i unapređenju mentalnog zdravlja, resocijalizaciji i drugim vidovima profesionalne pomoći.

Psihološke intervencije

Ovo područje rada odnosi se na psihološke metode i tehnike, koje koristi stručni savjetnik i saradnik-psiholog u radu sa korisnicima koji su proživjeli ili proživljavaju intenzivne, negativne stresne životne događaje, koji prouzrokuju emocionalne, kognitivne, tjelesne probleme i probleme u ponašanju. Psihološke krizne intervenci-je pružaju se u situacijama saslušanja svjedoka i tokom radnji koje se preduzimaju u prisutnosti maloljetnog učinioca krivičnog djela, a naročito tokom njegovog ispi-tivanja. Cilj psiholoških kriznih intervencija jeste stabilizacija i neutralizacija emocija koje ometaju postupak, da se povrati osjećaj kontrole, kao i da se redukuje osjećaj bespomoćnosti. Stručni savjetnik i saradnik - psiholog je dužan da pruži emocionalnu i psihološku pomoć, na način da ne remeti tok postupka ili pravnih radnji, kao i da ne utiče na sadržaj iskaza svjedoka.

U slučajevima kada tokom postupka saslušanja i uzimanja izjave dođe do pogoršanja psihičkog zdravlja, stručni savjetnik i saradnik - psiholog će zatraži-ti pauzu tokom koje će stabilizovati psihološko stanje svjedoka. U slučajevima da stručni savjetnik/saradnik procijeni da psihičko stanje svjedoka ne može biti sta-bilizovano u relanom vremenu, može zatražiti odlaganje svjedočenja (ispitivanja).

Vođenje razgovora, intervjua i saslušanje

Ovo područje rada odnosi se na vođenje razgovora sa svjedocima i djecom koja se pojavljuju u postupcima, kao i sa djecom u sukobu sa zakonom, a po nalogu/zahtjevu tužioca ili sudije. Razgovor koji obavlja stručni savjetnik i saradnik - psiholog, kroz primjenu različitih vrsta intervjua (Intervju procjene, Forenzički intervju, Motivacioni intervju, Intervju u krizi) ima za cilj: prikupljanje podataka, procjenu stanja i potreba, te utvrđivanje činjenica. Stručni savjetnik/saradnik u skladu sa Zakonom o postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, prisustvuje radnjama saslušanja, odnosno ispitivanja djece i maloljetnika iz posebne prostorije, gdje osim psihološke podrške djeci pruža svoju stručnu pomoć tokom samog čina ispitivanja djece i maloljetnika. Naime, Zakon o postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, propisuje da se u posebnoj prostoriji sa djetetom (maloljetnikom) nalazi stručno lice, te tako stručni savjetnik/saradnik suda i tužilaštva, po zahtjevu/naredbi sudije odnosno tužioca može da djetetu postavlja pitanja koja dobije od strana u postupku i da ista prilagodi dječijem razumijevanju i psihološkom razvojnom nivou.

Stručni savjetnik/saradnik biće svo vrijeme prisutan tokom svjedočenja djece i maloljetnika u postupcima pred sudom i davanja iskaza pred tužilaštvom. Takođe, stručni savjetnik/saradnik treba biti prisutan u slučajevima davanja iskaza i svjedočenja pred sudom i tužilaštvom kada se radi o djeci u sukobu sa zakonom.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

224 225


Sve tehnike i metode koje koristi stručni savjetnik i saradnik - psiholog, a koje se odnose na ovo područje rada izvode se uz poštovanje Etičkog kodeksa i najviših profesionalnih standarda psihološke struke. Cilj ovog područja rada usmjeren je na dobrobit lica, a naročito djece i maloljetnika koja se ispituju, kao i na interese pravo-sudnog postupka.

Saradnja

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog u ostvarivanju ciljeva svoga rada realizu-je saradnju sa učesnicima u postupku, kao i sa drugim jedinicama svoje institucije (pisarna, upisnik, računovodstvo/finansije, radnici na obezbjeđenju i informacijama, sudska policija i drugi).

U interesu korisnika usluga, kao i u interesu postupka, sarađuje i sa drugim rele-vantnim institucijama (centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, psihijatri-jske, pedijatrijske i ambulante porodične medicine, klinički centri, vaspitno-obra-zovne ustanove, policija i drugo), međunarodnim i nevladinim organizacijama u cilju multidisciplinarnog i interresorskog pristupa korisnika usluga. Ciljevi saradnje odnose se na: • zaštitu najboljeg interesa djeteta,• izradu individuanog plana tretmana i davanje preporuka za izricanje mjera i

sankcija,• rano otkrivanje krivičnih djela i prevenciju,• međusobnu razmjenu informacija, • sveobuhvatni pristup svjedocima/oštećenima, djeci i maloljetnicima,• koordinaciju i usklađen pristup na planu prijavljivanja, upućivanja, izvještavanja,

obavještavanja, informisanja, podrške i zaštite svjedoka, djece i maloljetnika,• izbjegavanje konflikta između službi i organizacija čime se smanjuje rizik od

sekundarne traumatizacije.

Stručni savjetnici i saradnici - psiholozi, zaposleni u sudovima i tužilaštvima, mogu postupati u predmetima drugih sudova, odnosno tužilaštva, ako te institucije nemaju zaposlena ova lica, što se ostvaruje zamolnicama za pravnu pomoć, a po odobrenju institucije prema kojoj je zamolnica upućena ili sporazumima o saradnji kao što je to učinjeno između nekih institucija u BiH (npr. Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud u Sarajevu, te Kantonalni sud u Bihaću i Općinski sud u Bihaću). Ovakva saradnja je naročito važna u predmetima gdje se pojavljuju ugroženi svjedoci, posebno djeca i maloljetnici. Osim između sudova, posebno se ta saradnja treba ostvariti između policije i tužilaštava u predmetima gdje se pojavljuju djeca i maloljetnici, što je u skladu sa Zakonom o postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku.

U slučaju etičkih dilema stručni savjetnik i saradnik - psiholog zaposlen u pra-vosuđu se može savjetovati i sarađivati sa drugim kolegama iz oblasti Pravne psi-hologije i drugih psiholoških područja, Sudom časti/Odborom za etička pitanja, pri

čemu su svi konsultovani u strogoj obavezi pružiti krajnje profesionalnu podršku i poštovati profesionalnu tajnu.

Stručni savjetnik/saradnik ne daje izjave za medije o svom radu u konkretnim predmetima, niti u toku svog radnog vremena, niti izvan njega.

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog pruža pomoć sudiji i tužiocu u donošenju odluke o potrebi angažovanja vještaka ili tima vještaka psihološke struke, kao i krei-ranja njegovih radnih zadataka. Stručni savjetnik/saradnik suda isto čini i na traženje odbrane.

Stručni savjetnik/saradnik u skladu sa uvidom u opšte stanje i potrebe svjedoka, a naročito djece i maloljetnika može da uputi korisnike prema drugim institucijama i organizacijama koje mu mogu pomoći u ostvarivanju prava i zaštiti mentalnog zdravlja (kao npr. besplatna pravna pomoć, centri za mentalno zdravlje, centri za socijalni rad, psihijatrijske klinike, bolnice, nevladine organizacije, udruženja građana i sl.). Prilikom davanja uputa, stručni savjetnik/saradnik koristiće sve uspostavljene mreže podrške na nivou lokalne zajednice, kao i činiti inicijative za traženje i uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje (kao u primjeru Banjaluke, gdje je 2013. godine potpisan Protokol o međusobnoj saradnji institucija i nevladinih organizacija u pružanju podrške žrtvama/svjedocima u slučajevima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih djela rodno zasnovanog nasilja, te Protokol o međusobnoj saradnji institucija i nevladinih organizacija regije Banjaluka u pružanju podrške maloljetnim žrtvama rodno zasnovanog nasilja).

Izvještavanje

Podrazumijeva davanje stručnog mišljenja i prikupljanje podataka u skladu sa zakonima o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku ( Čl. 21, stav 2-3 RS i Čl. 22, stav2-3 FBiH).

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog u tužilaštvu u toku pripremnog krivičnog postupka prikuplja podatke koji se tiču ličnosti maloljetnika; daje mišljenje tužiocu za donošenje odluke o cjelishodnosti pokretanja postupka; prikuplja podatke koji se odnose na primjenu vaspitnih preporuka; daje mišljenje o potrebi preduzimanja mjera smještaja maloljetnika u prihvatilište i preduzimanja drugih mjera za obezbjeđenje prisustva maloljetnika tokom postupka; obilazi pritvorene maloljetnike i tužiocu podnosi izvještaje i, ako je potrebno, predlaže preduzimanje potrebnih mjera; daje mišljenje o opravdanosti primjene konkretnih vaspitnih preporuka, vaspitnih mjera i mjera bezbjednosti i njihovoj zamjeni drugim mjerama ili obustavi postupka.

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog u sudu u toku krivičnog postupka prikuplja podatke potrebne za donošenje odluke o primjeni vaspitnih preporuka; prikuplja podatke koji se odnose na primjenu vaspitnih preporuka; daje mišljenje o potrebi smještaja maloljetnika u prihvatilište i preduzimanja drugih mjera za obezbjeđenje prisustva maloljetnika tokom postupka; obilazi pritvorene maloljetnike i sudiji podnosi izvještaj i ako je potrebno, predlaže preduzimanje potrebnih mjera; daje

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

226 227


stručno mišljenje o potrebi preduzimanja određenih mjera prema djeci koja su žrtve ili svjedoci učinjenog krivičnog djela, te daje mišljenje o drugim pitanjima kada postoji saglasnost stranaka i branioca ili sud ocijeni da je to neophodno. Stručni savjetnik i saradnik - psiholog u sudu takođe pruža podatke o cjelishodnosti prekršajnog postupka, koji se tiču uzrasta, zrelosti i drugih osobina ličnosti maloljetnika, o sredini i prilikama u kojima maloljetnih živi, te daje mišljenje o cjelishodnosti pokretanja prekršajnog postupka. Takođe psiholog u sudu prati i izvještava sud o izrečenim vaspitnim mjerama pojačanog nadzora u prekršajnom postupku. Podaci koji su predmet izvještavanja predstavljaju profesionalnu tajnu. Ovo područje rada ne podrazumijeva redovna izvještavanja o radu prema rukovodiocu pravosudne institucije.

Psihološka podrška zaposlenima u pravosudnim institucijama

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog može pružati psihološku podršku i pomoć sudijama, tužiocima i drugim zaposlenim u pravosuđu nakon izlaganja stresnim i traumatičnim okolnostima njihovog rada, kao i nakon kriznih situacija. Psihološki rad sa zaposlenima u pravosudnim institucijama može se odnositi na kreiranje is-provođenje radionica, predavanja i drugih aktivnosti u cilju prevencije stresa na radu i profesionalnog sagorjevanja. U slučaju pružanja takvih profesionalnih usluga psi-holog je dužan strogo poštovati tajnost podataka i zaštitu dostojanstva i integrite-ta ličnosti sa kojom je obavljao profesionalnu djelatnost. Stručni saradnik/savjetnik - psiholog može da vrši i druge profesionalne usluge i iz oblasti organizacione psi-hologije, ako se za tim ukaže potreba.

Prikupljanje podataka, vođenje evidencija i dokumentacije

Ovo područje rada podrazumijeva prikupljanja relevantnih podataka u svim fazama postupka, koji su propisani zakonom, kao i svih podataka koji su u skladu sa zakonskim propisima, čiji je cilj olakšavanje rada i uvida u rezultate rada, te zadovoljavanje institucijskih, zakonskih i etičkih propisa. Stručni savjetnik/saradnik u svrhu prikupljanja podataka i evidencije može da kreira odgovarajuće obrasce za rad sa specifičnom populacijom, kao što su djeca i maloljetnici.

Stručni savjetnik/saradnik vodi evidenciju o prikupljenim podacima, pohranjuje dokumentaciju o vlastitom profesionalnom i naučnom radu, uredno čuva sve relevantne prikupljene podatke i dokumente o prikupljenim podacima u obavljanju psihološke djelatnosti značajne za rad psihologa i pravosudnog sistema, a u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka (Službeni glasnik BiH br. 49/06, 76/11, 89/11) i Etičkim kodeksom psihologa.

Stručni savjetnici/saradnici u sudovima imaju pristup Sistemu za automatsko upravljanje predmeta u sudovima (CMS) koje je regulisano Pravilnikom o Sistemu za automatsko upravljanje predmeta u sudovima (Član 87., Član 92.), a u tužilaštvima Sistemu za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima (TCMS) koje je regulisano Pravilnikom o Sistemu za automatsko upravljanje predmeta u tužilaštvima (Član 80., Član 85.).

Putem CMS/TCMS-a stručni savjetnik/saradnik vrši uvid u krivične predmete suda u kojima postoji potreba za pružanje psihološke, socijalne ili logističke podrške i pomoći svjedocima na osnovu pismene naredbe postupajućeg sudije odnosno tužioca. U CMS/TCMS-u, stručnom savjetniku/saradniku omogućeno je kreiranje izvještaja sa ciljem identifikacije predmeta u kojima postoje osjetljivi ili ugroženi svjedoci, dostavljanje zahtjeva postupajućem sudiji/tužiocu za uvid u predmet, ukoliko identificira postojanje osjetljivog ili ugroženog svjedoka, iniciranje kontakta sa svjedocima, po pismenoj naredbi sudije/tužioca, kao i obavještavanje sudije/tužioca o poduzetim radnjama.

Stručni savjetnik/saradnik podatke o radu na pojedinačnim slučajevima ne može ustupati drugim institucijama i organizacijama, osim ako za to nema pismeno odo-brenje postupajućeg sudije ili tužioca. Opšte statističke podatke o radu sa svjedoci-ma, a posebno sa djecom i djecom u sukobu sa zakonom, stručni savjetnik/saradnik može ustupati drugim institucijama i organizacijama na njihov pismeni zahtjev, a po odobrenju rukovodioca pravosudne institucije. Podrazumijeva se da stručni savjetnik/saradnik uz dobijenu pismenu saglasnost, ne ustupa više podataka, od onih koje su zahtjevom tražene.

Istraživanje, analitički i naučni rad

Ovo područje ima za cilj da doprinese unapređenju pravosudnog sistema, kroz sprovođenje kvalitetnih analiza i naučno-stručnih istraživanja zasnovanih na primjeni jasne i precizne metodologije istraživačkog rada. Ovo područje rada stručni savjetnik/saradnik -psiholog može da sprovodi: samostalno, u saradnji sa drugim relevantnim stručnjacima unutar pravnog sistema, institutima i visoko-obrazovnim ustanovama, te kao mentor ili supervizor istraživačkog tima. Stručni savjetnik i saradnik psiholog može da sprovodi samo istraživanja iz oblasti psihološke nauke za koju je profesionalno i stručno kompetentan, kao i interdisciplinarnih područja koja su srodna ili korisna za rad pravosudnih institucija. Istraživanja iz oblasti pravne psihologije moraju da budu konceptualno validna, teorijski i praktično relevantna i empirijski utemeljena. U svim fazama istraživanja: pripremi, formulaciji problema, definisanju cilja i zadataka istraživanja, postavljanju hipoteza, određivanju metodologije rada, obradi i interpretaciji rezultata, te izvještavanju o rezultatima istraživanja, psiholog mora strogo poštovati Etički kodeks i najviše standarde naučne

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

228 229


kompetentnosti. U slučaju da psiholog vrši studije i analize na osnovu postojeće dokumentacije na osnovu koje iznosi stručno mišljenje, mora da poštuje najviše stručne i naučne standarde i Etički kodeks psihologa.

Etička je obaveza psihologa koji pruža određene profesionalne usluge u pravo-suđu da podstiče i učestvuje u evaluaciji učinaka tih usluga.

U svrhu da se prilikom izrade naučno-istraživačkog rada koriste podaci instituci-je u kojoj je zaposlen, stručni savjetnik i saradnik - psiholog, za korištenje podataka mora imati pismenu saglasnost rukovodioca institucije sa jasno navedenim podaci-ma koje se traže, osnovnim problemom i ciljem istraživanja.

Edukacija

Ovo područje rada ima za cilj da kroz kontinuirano obrazovanje stručnih savjetnika/saradnika - psihologa unaprijedi znanja, prvenstveno iz oblasti psihološke i pravne nauke, kao i odgovarajućih interdisciplinarnih oblasti značajnih za rad sa svedocima, posebno sa djecom i maloljetnicima. Ishod svake edukacije treba da bude usmjeren ka sticanju teorijskih znanja i praktičnih vještina, koje doprinose i unapređuju funkcionisanje pravosudnog sistema u BiH. Stručni savjetnik/saradnik se kontinuirano stručno usavršava kroz: • Programe obuke koje donose ministarstva pravde u BiH; • Edukacije i seminare koje organizuju centri za edukaciju sudija i tužilaca; • Specijalističke studije na visokoobrazovnim institucijama i institutima; • Edukacije organizovane od strane relevantnih strukovnih udruženja;• Programe obuke u organizaciji drugih institucija i organizacija (međunarodnih i

domaćih), a čiji je cilj unapređenje područja rada koji su značajni za unapređenje rada pravosudnih institucija u BiH;

• pohađanje simpozijuma, kongresa i drugih stručnih skupova; • praćenje relevantne naučne i stručne literature; • razmjenu iskustava i saradnju sa drugim stručnim savjetnicima/saradnicima,

institucijama i organizacijama.

Pored kontinuiranog obrazovanja, stručni savjetnik/saradnik može da učestvuje i u kreiranju i izvođenju edukativnih programa u oblasti psihološke nauke namijenjenih drugim relevantnim stručnjacima (pravnicima, policiji, pedagozima, socijalnim radnicima, psiholozima van pravosudnog sistema i dr.). Stručni savjetnik i saradnik - psiholog ne smije podučavati nepsihologe, niti psihologe bez ostvarenih uslova za primjenu specijalizovanih psiholoških tehnika i metoda o primjeni psiholoških mjernih instrumenata, niti im na uvid davati „ključeve” za interpretaciju podataka prikupljenih putem primjene psiholoških mjernih instrumenata.

Stručni savjetnik/saradnik za učešće u različitim programima edukacije (u svo-jstvu učesnika ili predavača), a koji se obavljaju u toku redovnog radnog vremena, treba da ima odobrenje institucije u kojoj je zaposlen ili angažovan. Preporuka je

da stručni savjetnik/saradnik, u toku jedne kalendarske godine, pohađa najmanje tri edukacije. Ukoliko stručni savjetnik/saradnik u svrhu usavršavanja ili obrazovanja koristi podatke pravosudne institucije u kojoj je zaposlen, za istu, mora imati pisme-no odobrenje rukovodioca svoje institucije.

Stručni savjetnik/saradnik posebno treba da vodi računa da su edukativni pro-grami koje pohađa valjani i korisni za njegov rad, a edukacije koje kreira i izvodi kvalitetne, naučno zasnovane i objektivne.

Iako je profesionalna obaveza da se stručni savjetnik i saradnik - psiholog, obra- zuje o osnovnim pojmovima i karakteristikama pravnog sistema u kome radi, time ne stiče kompetentnost da daje zaključke o pravnim pitanjima, te se psiholog treba oduprijeti pritisku da to čini.

Supervizija u radu

Stručni savjetnik/saradnik treba periodično supervizirati svoj rad od strane ovlaštenih supervizora, a posebno u situacijama intenzivnog ličnog stresa, težih profesionalnih zadataka, velikog obima posla, te drugih situacija/okolnosti koje narušavaju objektivno i validno donošenje nalaza i mišljenja, te obavljanje savjeto-davno-terapijskog rada.

Stručni savjetnik/saradnik treba najmanje dva puta godišnje, a po preporuci sva-ka tri mjeseca, da ima supervizijsku sesiju sa eksternim supervizorom/profesiona- lcem u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Supervizije mogu da budu individualne i grupne. Supervizijske sesije imaju za cilj da stručnjaku koji radi sa traumatizovanim i osjetljivim kategorijama u postupku, svede na najmanju moguću mjeru procese sekundarne traumatizacije, pregorijevanja i toksikacije traumatskim sadržajima. Redovnim supervizijskim sesijama osigurava se kvalitet profesionalnih usluga psi-hologa i poboljšavaju njegove stručne kompetencije. Stručni savjetnik/saradnik, u skladu sa svojim izvršenim radnim zadacima i prepoznavanjem potrebe za super-vizijom, samostalno zahtjeva superviziju, bira supervizora i dogovara supervizijske se-sije, te snosi nastale troškove. U slučaju da stručni savjetnik/saradnik ne može samostalno organizovati superviziju, treba da se obrati strukovnom udruženju. Struko- vna udruženja u svrhu pružanja supervizijskih usluga mogu da sklapaju i partnerske odnose sa pravosudnim institucijama u BiH, ukoliko se za iste ukaže potreba.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

230 231


Preporuke o materijalno-tehničkim uslovima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama

Materijalni uslovi za rad odnose se na prostor, namještaj, opremu i instrumente. Stručni savjetnik/saradnik u pravosuđu za obavljanje psihološke djelatnosti

mora imati posebnu radnu prostoriju kako bi se pripremao za rad i kako bi, u skladu sa principima povjerljivosti, zaštite ličnosti i njene privatnosti, obavljao savjetodavni rad i psihološku procjenu, kao i telefonske razgovore.

Prostorija u kojoj se obavlja profesionalna djelatnost mora biti osvjetljena prirodnim izvorom svjetlosti. Preporuka je da prostor za rad stručnog savjetnika/saradnika bude okrečen u svijetle pastelne boje. Prostor za rad ne treba da sadrži ukrasne i zabavne predmete (igračke, skulpture, fotografije, slike i sl.), odnosno predmete koji bi odvlačili pažnju i ometali rad sa osjetljivim kategorijama svjedoka, a posebno sa djecom.

Preporuka je da posebna prostorija za saslušanje svjedoka sa mjerama žaštite u koje spadaju djeca i maloljetnici bude smještena neposredno uz kancelariju stručnog savjetnika/saradnika (kao u primjeru Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu i Okružnog suda u Banjaluci). U slučaju nedostatka prostora, kancelarija stručnog savjetnika/saradnika istovremeno može da se koristi kao posebna prostorija za saslušanje (kao u primjeru Kantonalnog suda u Bihaću i Kantonalnog suda u Sarajevu), što zahtjeva posebnu tehničku opremljenost audio-video opremom za koju je nadležna Informa-ciono-komunikaciona i tehnička služa (IKT).

Prostor za obavljanje djelatnosti stručnog savjetnika/saradnika mora sadržavati slijedeću tehničku opremu i namještaj:• radni stol i stolicu• stol i stolice za korisnike psiholoških usluga• ormar za dokumentaciju sa zaštitnom bravom, po mogućnosti ladičar sa

uložnim mapama• odgovarajući računar s štampačem i s pristupom internetu (podrazumijeva se

optimalni softver, statistički i grafički program u kojem je moguće napraviti i ažurirati bazu podataka). Svaki stručni savjetnik/saradnik treba da ima svoju e-mail adresu za brzu elektronsku komunikaciju, primanje i dostavljanje informacija

• fiksni telefon ili mobilni aparat

Stručni savjetnik i saradnik - psiholog koji obavlja psihološku djelatnost mora imati potrebna sredstva za vršenje psihološke procjene, odnosno psihološke mjerne

instrumente koje koristi u skladu sa standardima struke i Etičkim kodeksom, a koje za potrebe obavljanja psihološke djelatnosti, po preporuci psihologa, nabavlja institucija u kojoj je zaposlen, isključivo od ovlaštenih distributera. Preporuka je da stručni savjetnik i saradnik - psiholog u pravosudnoj instituciji posjeduje najmanje jednu bateriju testova za procjenu intelektualnih sposobnosti, ličnosti i traumatskih stanja, a prevashodno za psihološku procjenu djece i maloljetnika.

232 233


Prilog 2: Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku - ODMP

Napomena: Sva autorska prava su zadržana. ODMP je besplatno dostupan za nekomercijalnu istraživačku i stručnu upotrebu, uz obavezno prethodno pribavljanje saglasnosti. Za dobijanje saglasnosti za nekomercijalnu upotrebu potrebno je obratiti se autoru zaduženom za korespondenciju, Sanji Radetić Lovrić, na gore navedenu adresu e-pošte. Za dobijanje saglasnosti za komercijalnu upotrebu potrebno je uputiti formalni zahtjev

naručiocu ODMP-a, Društvu psihologa Republike Srpske. Nije dozvoljena izmjena ODMP-a ili republikovanje pod drugim imenom (dijelova ili ODMP-a u cjelini), bez prethodne eksplicitne saglasnosti autora. Za sve prijedloge izmjena i dorada ODMP-a ohrabrujemo Vas da se obratite autoru za korespondenciju

OBRAZAC ZA RADsa djecom i maloljetnicima

u pravosudnom postupkuODPM

2 .

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

234 235


Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku, skr. ODMP, nastao je kao rezultat rada u okviru Projekta: „Jačanje institucionalnih kapac-

iteta za pružanjem psihosocijalne podrške djeci i mladima u krivičnom postupku”. Naručilac izrade ODMP-a je bilo Društvo psihologa Republike Srpske. ODMP je osmišljen kao pomoćno sredstvo u radu stručnih savjetnika/saradnika sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku, a primarna namjena mu je vođenje obuh-vatne i sistematizovane evidencije.

Autori: Sanja Radetić Lovrić (vanredni profesor na Univerzitetu u Banjoj Luci; adresa e-pošte: [email protected]), Alma Kovačić (stručni savjetnik Tužilaštva Unsko-sanskog kantona; adresa e-pošte: [email protected]) i Siniša Subotić (docent na Univerzitetu u Banjoj Luci; adresa e-pošte: [email protected]).

Saradnici u postizanju stručnog konsenzusa prilikom izrade ODMP-a: Baralić Srđan, Barudžija Aida, Beganović Aida, Bekamović Minela, Bešo Bijedić Belma, Bovan Jelena, Buljkić Selmir, Čančarević-Milašin Sandra, Furundžija Eda, Jakovljević Marija, Lepirica Dženana, Lukač Dubravka, Mujagić Mirela, Ninković Olga Lola, Omerović Nermin, Pavlović Marija, Popadić Ferreira Jadranka, Popović Slađana, Pušina Jasmina, Radan Maja, Radulović Dragana, Sedlarević Blaženka, Topić Sanja i Vardo Melisa.

S1Datum prvog popunjavanja obrasca:Mjesto:Izvor informacija:

• lično (pitanja broj: _______________________)• porodica (pitanja broj: _______________________)• policija (pitanja broj: _______________________)• tužilštvo (pitanja broj: _______________________)• škola (pitanja broj: _______________________)• CSR (pitanja broj: _______________________)• zdravstvena ustanova (pitanja broj: _______________________)• drugo: _____________ (pitanja broj: _______________________)

Dopuna obrasca 1Datum:Mjesto:Izvor informacija:

• lično (pitanja broj: _______________________)• porodica (pitanja broj: _______________________)• policija (pitanja broj: _______________________)• tužilaštvo (pitanja broj: _______________________)• škola (pitanja broj: _______________________)• CSR (pitanja broj: _______________________)• zdravstvena ustanova (pitanja broj: _______________________)• drugo: _____________ (pitanja broj: _______________________)

Dopuna obrasca 2Datum:Mjesto:Izvor informacija:

• lično (pitanja broj: _______________________)• porodica (pitanja broj: _______________________)• policija (pitanja broj: _______________________)• tužilaštvo (pitanja broj: _______________________)• škola (pitanja broj: _______________________)• CSR (pitanja broj: _______________________)• zdravstvena ustanova (pitanja broj: _______________________)• drugo: _____________ (pitanja broj: _______________________)

Napomena: U odjeljku „izvor informacija”, pod „pitanja broj”, treba staviti redne brojeve svih pitanja čije informacije su u bilo kojoj mjeri potvrđene datom vrstom izvora. Pri tome je moguće da izvori informacija budu višestruki. Na primjer, za pitanje broj 2 izvor informacija mogu biti i lični navodi i navodi porodice i škole – u tom slučaju, kraj svih ovih stavki potrebno je upisati broj 2.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

236 237


S2OSNOVNE INFORMACIJE O PREDMETU

Broj predmeta: ________________________Centar za socijalni rad: _________________________Tužilaštvo: __________________________Sud: __________________________Policija: _____________________

Osnovne naznake o predmet (šta je predmet procesuiranja, odn. o kojem KD/P je riječ: ____________________________________________________________________)Datum predmeta: ____________________

• Status djeteta/svjedoka u postupku:• svjedok oštećeni KD/P• svjedok očevidac KD/P• dijete oštećeno, ali se ne pojavljuje kao svjedok• drugo (opisati ako svjedok svjedoči na specifične okolnosti koje se dovode

u vezu sa prethodna dva statusa svjedoka, npr. ako dijete svjedoči na okolnosti odnosa roditelja koji je doveo do KD/P, ali nije neposredni očevidac ________________________________________________)

Odgovorno lice ispred Centra za socijalni rad: __________________Tužilac koji vodi postupak: ______________________Sudija koji vodi postupak: ______________________Inspektor koji vodi istragu: _____________________

INFORMACIJE O DJETETU/SVJEDOKU

S3Ime i prezime djeteta/svjedoka:

Ime i prezime oca:

Ime i prezime majke:

Ime i prezime staratelja/hranitelja:

Datum rođenja:

JMBG:

S4Spol:

• ženski• muški• drugo (napomena: ______________)

S5Mjesto rođenja (upisati naziv): ______________

• ruralno naselje• urbano naselje• prigradsko naselje

S6Adresa prebivališta (ulica, broj, mjesto, država): ______________


S7Adresa boravišta / mjesta privremenog boravka (ulica, broj, mjesto, država): ______________


POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

238 239


S8Nacionalnost:

• Bošnjačka• Srpska• Hrvatska• Romska• Dijete iz nacionalno mješovitog braka (navesti nacionalnosti roditelja:

____________________________________________________________)• Ostalo: ____________________

Državljanstvo: • BIH• dvojno državljanstvo (navesti): ________________• ostalo: __________________

S9Dijete spada u kategoriju:

• domicilnog stanovništva• doseljenika, koliko dugo (broj godina i mjeseci: ______________)• privremeni boravak, koliko dugo: (broj godina i mjeseci: ______________)

S10Ima li dijete braću i sestre?

• ne, nema;• da, braće: _____; sestara: _____; polubraće: _____; polusestara: _____;• drugo (npr. braća/sestre nisu više živi; pojasniti): ______________

S11S kim dijete trenutno živi (nabrojati sve osobe) _______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

S kim je dijete živjelo u vrijeme izvršenja KD/P (ukratko pojasniti)? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Gdje dijete trenutno boravi (npr. u bolnici, sigurnoj kući, hraniteljskoj porodici, kod rođaka i sl.) __________________________________________________________

Ukratko pojasniti razloge trenutnog smještaja (npr. ako je dijete izuzeto iz primarne porodice, ako je hospitalizovano, smješteno u sigurnu kuću i sl.) ___________________________________________________________________________________

S12Obrazovni status djeteta:

• pohađa ustanovu za predškolsko vaspitanje i obrazovanje, koju: _________________

• učenik osnovne škole, koje: ____________________ , razred: ______• učenik srednje škole, koje: ____________________ , razred: ______• učenik napustio osnovno školovanje (opcione dopunske informacije: ____

____________________________________________________________)• učenik napustio srednju školu (opcione dopunske informacije: _________

____________________________________________________________)

S13Školski uspjeh djeteta

ŠKOLA RAZRED

osnovna I, ___ II, ___ III, ___ IV, ___ V, ___ VI, ___ VII, ___ VIII, ___ IX, ___

srednja I, ___ II, ___ III, ___ IV, ___

Da li je dijete ponavljalo razred?• ne• da, koji: _______, koliko puta: _______.

S14Učestalost izostajanja sa nastave, u proteklom školskom polugodištu (navesti broj izostanaka ili najbližu procjenu): __________________________________

Aktuelno vladanje učenika u školi: a) ne zadovoljava/loše b) zadovoljava c) dobro d) vrlo dobro e) primjereno/odlično

S15Subjektivna procjena stručnog savjetnika/saradnika o stepenu socijalne podrške pružene djetetu

1. nema podršku2. ima nisku podršku3. ima umjerenu podršku4. ima izraženu podršku

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

240 241


Od strane koga dijete dobija podršku? _____________________________________________________Ko su prepoznate osobe od povjerenja? ____________________________________________________

S16Prema subjektivnoj procjeni djeteta, koliko je ono zadovoljno aktuelnim uslovima sopstvenog života:

1. uopšte nije zadovoljno2. nije zadovoljno3. djelimično je zadovoljno4. zadovoljno je5. veoma je zadovoljno6. dijete ne može ili ne želi da izvrši procjenu

Prema subjektivnoj procjeni stručnog savjetnika/saradnika, koliko je dijete za-dovoljno aktuelnim uslovima sopstvenog života:

1. uopšte nije zadovoljno2. nije zadovoljno3. djelimično je zadovoljno4. zadovoljno je5. veoma je zadovoljno

Prema podacima Centra za socijalni rad, uslovi života djeteta su procijenjeni kao:a) veoma lošib) lošic) zadovoljavajućid) veoma zadovoljavajući

S17Broj bliskih prijatelja koje dijete navodi: _________.

S18Interesovanja i hobiji djeteta (nabrojati ako ih ima): _____________________________________________________________________________________

S19Postoje li upadljiva/dominirajuća afektivna stanja i ponašanja kod djeteta/svjedoka u toku razgovora sa stručnim saradnikom?

1. Ne.2. Da (označiti sve što je prisutno):

• ljutnja• šok

• plač• anksioznost• ravnodušnost• iritabilnost• stidljivost/povučenost• agresivnost• tikovi• psihomotorički/psihosomatski nemir• drugo: _____________

S20Da li postoje govorne poteškoće kod djeteta koje otežavaju učestvovanje u postupku?

• ne, ne postoje• postoje i djelimično otežavaju (ukratko ih pojasniti): ___________________• postoje i izrazito otežavaju (ukratko ih pojasniti): _______________________

S21Da li smatrate da dijete u ovom momentu može da razumije svoju ulogu u postupu?

• ne, navesti razlog/e: _____________________________________________• da

S22Subjektivna procjena stručnog savjetnika/saradnika o opštem psihičkom stanju djeteta za sudjelovanje u postupku:

• kritično loše psihološko stanje• loše psihološko stanje• zadovoljavajuće psihološko stanje• dobro psihološko stanje

S23Da li, prema trenutnoj procjeni stručnog savjetnika/saradnika, postoje faktori rizika (socijalni, personalni i sl.) koji bi mogli da utiču na izmjenu opšteg psihičkog stanja djeteta za sudjelovanje u postupku:

• ne• da (navesti koji: ____________________________)

S24Subjektivna procjena stručnog savjetnika/saradnika o riziku za retraumatizaciju djeteta kao rezultat učešća u postupku:

• nizak rizik• umjeren rizik• visok rizik

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

242 243


S25• Procjena ličnog doživljaja djeteta o svjedočenju:• izražava spremnost• ima strah od posljedica svjedočenja• svjedočenje smatra obavezom• ima nedoumice (navesti: _____________________)• svjedočenje ne doživljava ozbiljno• odbija svjedočiti• nešto drugo: _________________________

S26Djetetova reakcija na traumatsko iskustvo (KD/P). U zagradi navesti u kojim situacijama je došlo do ispoljavanja reakcije, npr. za vrijeme saslušanja, pripreme za svjedočenje, u toku savjetovanja, tretmana...):

• napet/a (__________________________)• tužan/na (__________________________)• alertan/na (__________________________)• nervozan/na (__________________________)• depresivan/na (__________________________)• plačljiv/a (__________________________)• uzbuđen/na (__________________________)• uznemiren/na (__________________________)• umoran/na (__________________________)• distanciran/na (__________________________)• drugo: ________________________ (__________________________)

S27Lična procjena stručnog savjetnika/saradnika o stepenu uočljivosti subjektivnog distresa djeteta:

1. uopšte nije uočljiv2. malo je uočljiv3. umjereno je uočljiv4. uočljiv je5. veoma je uočljiv

Koje manifestacije su najuočljivije (ukratko opisati: ____________________________________________________________________________________)

S28Opservaciona procjena stručnog savjetnika/saradnika o intelektualnim sposobnostima djeteta:

1. veoma ispod prosječne2. ispod prosječne3. prosječne

4. iznad prosječne5. veoma iznad prosječne

Ako postoje podaci o procjeni intelektualnih sposobnosti, navesti: _______________ (pozvati se na izvor i godinu procjene __________________________).

S29LISTA STRESNIH ŽIVOTNIH DOGAĐAJAU prvoj koloni tabele navedeni su različiti životni STRESORI, te je ostavljena i mo-gućnost da procjenjivač dopiše specifičan stresor, koji nije naveden. U drugoj koloni procjenjivač procjenjuje PRISUTNOST događaja u životu djeteta, odn. upisuje znak „+” ako se događaj desio. Ako se događaj nije desio, procjenjivač ne upisuje ništa u kolonu, kao ni u druge kolone tabele koje se odnose na navedeni događaj. Ako procjenjivač nema saznanja o stresoru, ne može utvrditi prisutnost stresa ili se navedeni stresor ne odnosi na dijete, upisuje se znak „-”.U trećoj koloni je potrebno da procjenjivač navede kalendarski UZRAST djeteta u vrijeme kada se događaj desio. U slučaju da se događaj desio više puta ili se kontinuirano dešavao u životu djeteta, procjenjivač upisuju godinu kada se događaj desio prvi put ili godinu od koje se, prema saznanju ili razvoju djeteta, događaj počeo dešavati, a dodatna pojašnjenja treba navesti u napomenama (napomenu označiti korespondentnim rednim brojem iz liste). U četvrtoj koloni, procjenjivač za svaki od označenih stresora procjenjuje učestalost na sljedeći način:

a) Događaj se desio jednomb) Događaj se desio više puta (upisati godine): c) Događaj se dešavao u određenim intervalima-periodima života (upisati in-tervale periode):

d) Događaj je trajao kontinuirano od određene godine života (od koje godine):_____Procjenjivač u odgovarajući red kolone upisuje oznake a, b, c ili d. U petoj koloni tabele, procjenjivač vrši subjektivnu procjenu stepena intenziteta stresa. Stepen intenziteta stresa se određuje na osnovu uticaja stresora na svakod-nevno funkcionisanje djeteta.

a) Događaj NIJE BITNO UTICAO na funkcionalnost djeteta u svakodnevnim životnim aktivnostima.b) Događaj JE UTICAO na funkcionalnost djeteta u svakodnevnim životnim aktivnostima. c) Događaj JE MNOGO UTICAO na funkcionalnost djeteta u svakodnevnim životnim aktivnostima.

Procjenjivač u odgovarajući red kolone upisuje oznake a, b ili c.Ako je registrovan veći broj događaja/slučajeva unutar iste kategorije, koji se nabrajaju u za-gradi (npr. ako je dijete bilo seksualno zlostavljano od strane više osoba), procjene u trećoj, četvrtoj i petoj koloni treba navesti za svaki pojedinačni slučaj, odvojeno zarezima, a detalje navesti u napomenama (napomenu označiti korespondentnim rednim brojem iz liste).

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

244 245


STRESNI ŽIVOTNI DOGAĐAJ DA UZRAST UČESTALOST INTENZITET

PORODIČNI STRESORI

1. Smrt majke

2. Smrt oca

3. Smrt sestre

4. Smrt brata

5. Smrt druge osobe značajne djetetu __________________

6. Razvod ili razilaženje roditelja

7. Pokušaj samoubistva člana porodice, _______________

8. Samoubistvo člana porodice, (upisati ko: ________________)

9. Duševna bolest nekog od članova uže porodice, ___________

10. Višemjesečna bolest člana uže porodice (roditelja, sestre, brata)

11. Duže odsustvovanje majke ili oca od kuće (iz poslovnih razloga, zbog odlaska u bolnicu ili zatvor i sl.)

12. Neslaganje ili svađe između roditelja (staratelja/ukućana)

13. Neko od članova porodice je pretjerano koristio alkohol

14. Nasilje u porodici uzrokovano alkoholom

15. Svađe između djeteta i roditelja

16. Drugi događaj koji nije naveden na listi: __________________

ODSUSTVO SOCIJALNE PODRŠKE

17. Nerazumijevanje (odbacivanje) od strane nastavnika

18. Nerazumijevanje (odbacivanje) od strane vršnjaka

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

246 247


19. Raskid veze sa voljenom osobom (partnerom/kom)


MATERIJALNO-STAMBENE PRILIKE

21. Nezaposlenost ili gubitak posla roditelja

22. Dijete moralo da se zaposli (dijete radi)

23. Život u lošim stambenim uslovima

24. Život u domovima, alternativnim smještajima, hraniteljskim porodicama

25. Preseljenje ili promjena mjesta boravka

26. Materijalna (finansijska) nesigurnost, neimaština u porodici

27. Bježanje od kuće


ZDRAVSTVENE POTEŠKOĆE/DOGAĐAJI

29. Teže tjelesne povrede

30. Dijete steklo vidljivi deformitet (koji: ____________________)

31. Poremećaj prehrane

32. Poremećaji sna

33. Teže tjelesne povrede

34. Boravak u bolnici ili na psihijatrijskoj klinici

35. Neplanirana trudnoća ili prekid trudnoće u slučaju ženskog djeteta / neplanirana trudnoća ili prekid trudnoće u kojoj je muško dijete bilo otac („dijete napravilo dijete”)

36. Dijete je intenzivno konzumiralo psihoaktivne ili druge nedozvoljene supstance, kao što su anabolični steroidi) (navesti: _______________)

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

248 249


37. Hronične i/ili infektivne bolesti, koje: ____________________

38. Akutne bolesti, koje: _______________________________


SOCIJALNOPATOLOŠKE POJAVE

40. Dijete je bio žrtva nasilja (od strane koga: __________)

41. Dijete je bilo žrtva zanemarivanja (od strane koga:____________)

42. Dijete je bilo žrtva seksualnog zlostavljanja (od strane koga: __________)

43. Dijete je pokušalo suicid

44. Dijete je činilo prestupe / vršilo ponašanja kažnjive/a prema društvenim i zakonskim normama (koje: ______________________________________)

45. Dijete je prekršilo zakonske propise zbog kojih je bilo privođeno (ako je moguće, imenovati i navesti datume za svaki prestup)

46. Djetetu je ranije izrečena mjera policijskog upozorenja

47. Djetetu je ranije izrečena alternativna mjera

48. Djetetu je izrečeno policijsko upozorenje

49. Djetetu je izrečena vaspitna mjera ili druga sankcija

50. Dijete je slučajem okolnosti usmrtilo nekoga (koga: __________)

51. Dijete je sa namjerom usmrtilo nekoga (koga: ______________)

52. Dijete je bilo nasilno prema drugima (prema kome: __________)

53. Drugi događaji ili eksternalizujuća ponašanja: _______________________

Napomene od strane procjenjivača • procjenjivač upisuje sve ono što bi mogao smatrati važnom dopunom liste stresnih životnih događaj djeteta; npr. gubitak majke nasilnom smrću kojoj je dijete prisustvovalo; prilikom navođenja

napomena, označiti ih odgovarajućim rednim brojem, koji korespondira stavki sa liste): • navesti brojeve stavki liste za koje stručni savjetnik/saradnik procjenjuje da postoji sumnja o vjerodostojnost:

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

250 251


INFORMACIJE O KD/PS30Ko je prijavio KD/P:

• žrtva (dijete-svjedok)• majka• otac• brat• sestra• drugi član porodice (navesti ko: ________________)• komšija• slučajni prolaznik• anonimna prijava• zdravstvena ustanova (navesti podatke o ustanovi: __________________)• škola (navesti podatke o ustanovi: ________________________________)• predškolska ustanova (navesti podatke o ustanovi: ___________________)• Centar za socijalni rad (navesti podatke o ustanovi: __________________)• ostalo: _______________

Napomena: Prilikom navođenja podataka o ustanovi potrebno je navesti puni naziv i grad, kao i kontakt informacije, ako su dostupne.

S31Da li je dijete prije, u toku i nakon postupka koristilo/koristi određene vidove po-drške od strane relevantnih ili nadležnih ustanova: 1. ne nije koristio2. da, koristio je od sljedećih ustanova:

Ustanova Vrsta usluge (upisati) Vremenski okvir trajanja usluge

Centar za socijalni rad

Zdravstvena ustanova, __________

NVO, ____________________

S32Navesti vrste psihološkog i psihoterapijskog tretmana koje dijete koristi, prema saznanjima stručnog saradnika/savjetnika: ___________________________________________________________________

S33Vrsta zlostavljanja nad djetetom:

• seksualno• fizičko• psihološko• nije bilo zlostavljanja

Dati deskripciju zlostavljanja: ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Od strane koga je izvršeno zlostavljanje djeteta (upisati): ______________, osoba poznata/nepoznata djetetu (zaokružiti).

S34Vrsta zanemarivanja djeteta

• materijalno• vaspitno-edukativno• psihološko• zdravstveno• nije bilo zanemarivanja

Dati deskripciju zanemarivanja djeteta: _______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Od strane koga je izvršeno zanemarivanje djeteta (upisati): ________________, osoba poznata/nepoznata djetetu (zaokružiti).

S35Ko je osumnjičena osoba za KD/P: ____________________________ (ime i prezime)

Kakav interpersonalni odnos osumnjičena osoba ima sa djetetom/svjedokom (upi-sati): _____________, osoba poznata/nepoznata djetetu (zaokružiti).

S36U toku postupka je izvršeno vještačenje (u zagradi napisati ko je vršio vještačenje):

• ne• da, psihološko (_____________________________)• da, psihijatrijsko (_____________________________)• da, psihološko-psihijatrijsko (____________________________________)• da, medicinsko (_____________________________)• drugo: __________________ (_____________________________)

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

252 253


S37Broj osumnjičenih/optuženih lica za KD/P izvršeno nad djetetom (izabrati jedan od ponuđenih odgovora):

• dijete nije bilo žrtva KD/P• poznat broj lica: ___________• nije poznat ili nije moguće utvrditi broj lica• intervalna/približna procjena (upisati kako je dijete opisalo): ___________

S38Broj KD/P izvršenih nad djetetom (izabrati jedan od ponuđenih odgovora)

• dijete nije bilo žrtva KD/P• poznat broj KD/P: ________• nije poznat/nije moguće utvrditi broj KD/P • intervalna/približna procjena broja (upisati kako je dijete opisalo): _______

S39Odnos uzrasta djeteta i izvršenog KD/P

• dijete nije bilo žrtva KD/P• uzrast djeteta kada je prvi put izvršeno KD/P: _______ • uzrast djeteta kada je izvršeno posljednje poznato KD/P: _______• uzrast djeteta u vrijeme otkrivanja KD/P: _______

Napomena: Upisati uzrast ako je poznat. Upisati „nepoznato”, ako se ne može utvrditi uzrast djeteta.

S40Nabrojte i opišite koje su izmijenjene okolnosti po dijete nakon izvršenog KD/P ili prijave KD/P?____________________________________________________________________________________________________________________________________________

Napomena: pod izmijenjenim okolnostima smatra se sve ono što je promijenjeno u odnosu na život djeteta prije KD/P, npr. preseljenje, promjena škole, izmještanje iz primarne porodice, hospitalizacija ...).

S41Prema aktuelnom saznanju stručnog savjetnika/saradnika da li je slučaj izložen jav-nosti i da li je ugrožena privatnost svjedoka?

• ne: __________________________________________________________• djelimično: ___________________________________________________• da: __________________________________________________________

Napomena: dati kratku deskripciju situacije izloženosti slučaja javnosti.

S42SOCIODEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE OSUMNJIČENOG/OPTUŽENOG

Optuženi/osumnjičeni: PRVI

Datum rođenja: ________

Spol:• muški• ženski• drugo (napomena: ______________)

Stručna sprema: • bez završene osnovne škole• završena četiri razreda osnovne škole• nezavršena osnovna škola• završena osnovna škola• srednjoškolac• napuštena srednja škola (koja: ___________)• završena srednja škola (koja: ___________)• student (šta studira: ___________)• završena viša škola (koja: ___________)• završen fakultet (koji: ___________)• master/magisterij/doktorat (navesti detalje: ___________)

Status zaposlenosti: • zaposlen• nezaposlen• penzioner• drugo: ________

Porodični status:• oženjen/udata• neoženjen/neudata• u vanbračnoj zajednici• razveden/a• udovac/ica• u partnerskoj vezi• drugo (navesti detalje: ___________)

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

254 255


Optuženi/osumnjičeni: DRUGI






Optuženi/osumnjičeni: TREĆI






POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

256 257


Važne napomene stručnog savjetnika/saradnika:

Evidencija o susretima, ostvarenim kontaktima stručnog savjetnika/saradnika sa djetetom:

Napomena: u kolonu tri (način kontakta) upisati: a) neposredno, b) posredno (e-mail, telefon...) a u kolonu četiri (područije rada) npr. (priprema, savjetovanje, podrška tokom saslušanja i dr.)

Datum Mjesto Način kontakta Područje rada Napomena

Datum Mjesto Način kontakta Područje rada Napomena

258 259


Prilog 3: Materijal za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen profesionalcima

MATERIJALI ZA PROCJENUdječije sposobnosti razlikovanja

istine od laži namijenjen profesionalcima

3

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

260 261


Materijal autora Lyon i Saywitz (Lyon/Saywitz Qualifying Children to Take the Oath: Materials for Interviewing Professionals) predstavlja materijal za

profesionalce kojim možemo ispitati da li dijete razlikuje istinu od laži, odnosno da li shvata koliko je važno govoriti istinu, kako na sudu, tako i inače. Ovaj materijal može se koristiti kao dodatak forenzičkom intervjuu ili samostalno u okviru procjene djeteta za sud.

Materijal se sastoji od dva zadatka: prvi je utvrditi da li dijete razlikuje istinu od laži, a drugi da li je upoznat sa posljedicama govorenja laži. Autori ovog materijala su pri njegovoj provjeri došli do podataka da djeca ispod 5 godina starosti ne shvataju osnove koncepta laži i moralnosti, dok djeca sa 5 godina, pokazuju osnovno razumi-jevanje ova dva koncepta. Materijal je najadekvatniji za djecu od 7 godina i više.

Preporuka je da se djetetu daju četiri crteža za prvi, i četiri crteža za drugi za-datak. Ukoliko dijete odgovori na sva četiri zadatka tačno, to znači da ima dobro razumijevanje koncepta laži/istine, odnosno moralnosti.

Primjeri zadatka za ispitivanja razlikovanja laži od istine

a)

Ovde je jedna slika. Pogledaj životinju na slici. - Koja je to životinja? To je_________.Pogledaj šta su ove dvije djevojčice rekle o ___(odgovor djeteta)___. Jedna je rekla laž, a druga istinu, a ti ćeš mi reći koja je rekla istinu. Djevojčica s lijeva je pogledala u ___(odgovor djeteta)___ i rekla „Ovo je ___(odgovor djeteta)__”, a djevojčica s desna je pogledala u __(odgovor djeteta)__ i rekla „Ovo je riba”.Koja djevojčica je rekla istinu?

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

262 263


b)

Ovde je još jedna slika. Pogledaj igračku koja je na slici. - Koja je to igračka? To je_________.Pogledaj šta su ova dva dječaka rekla o ___(odgovor djeteta)___. Jedan je rekao laž, a drugi istinu, a ti ćeš mi reći koji je rekao isitnu. Dječak s lijeva je pogledao u ___(odgovor djeteta)___ i rekao „Ovo je knjiga”, a dječak s desna je pogledao u __(odgovor djeteta)__ i rekao „Ovo je __(odgovor djeteta)__”.Koji dječak je rekao istinu?

Primjeri zadatka za ispitivanje djeteta o razumijevanju posljedica govorenja laži

a)

Ovo je doktorica. Ona želi saznati šta se desilo između ovih dječaka. Jedan od njih će biti u nevolji zbog onoga što je rekao. Dječak s lijeva je rekao laž, a dječak s desna istinu. Koji će dječak biti u nevolji?

Treba imati na umu da djeca ponekad i na višim uzrastima imaju problem imenovan-ja lijeve i desne strane, što prvo treba provjeriti, pa djetetu ovaj zadatak prilagoditi koristeći u pitanju „dječak u plavoj i dječak u crvenoj majici”.

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

264 265


b)

Ovo je učiteljica. Ona želi saznati šta se desilo između ovih djevojčica. Jedna od njih će biti u nevolji zbog onoga sto je rekla. Djevojčica s lijeva je rekla laž, a djevojčica s desna istinu. Koja će djevojčica biti u nevolji?

266 267


Prilog 4: Primjeri vježbi disanja i relaksacije – pomoćno sredstvo namijenjeno za profesionalce

PRIMJERI VJEŽBI DISANJA I RELAKSACIJE

pomoćno sredstvonamijenjeno za profesionalce

4

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

268 269


Vježbe disanja

„Duvajmo balon”

Ovu vježbu koristimo kada procijenimo da se dijete osjeća napeto i nervozno. Preporuka je da vježbu izvodimo zajedno sa djetetom. Kada pomognemo djetetu da savlada tehniku izvođenja ove vježbe, trebamo mu reći da je može primjenjivati samostalno kad god se osjeća napeto ili nervozno.

Djetetu ćemo dati uputstvo: „Zamisli da se u tvom stomaku nalazi balon. Kada duvamo vazduh u balon on se povećava, a kada ispustimo on se smanjuje. Balon ćemo duvati kroz nos, usta će nam biti zatvorena. Pokušajmo zajedno naduvati ba-lon u stomaku. Da bismo bolje osjetili kako balon raste i smanjuje se, stavićemo ruku na stomak. Sada polako naduvaj balon u stomaku. Kada je balon pun osjećamo se napeto. Zato ga sada polako pokušaj izduvati, da bi osjećao opuštenost. Balon ćemo izduvati kroz usta. Ako naglo izduvaš balon on će i dalje biti napet. Pokušajmo neko-liko puta zaredom polako duvati i ispuštati vazduh iz balona, uz praćenje ruke koja se zajedno sa njim pomjera.“

„Oduvaj maslačak”

Djetetu ćemo reći: „Diši polako i opušteno. Udiši na nos, a izdiši na usta. Sa svakim udisajem osjeti kako ti vazduh prolazi kroz nos, pluća i stomak. Zamisli da smo ubrali maslačak i da ga držiš u ruci. Sada ga primakni licu i pokušaj da ga odu-vaš, ali zadatak nam je da njegove mekane, paučinaste cvjetiće samo odvojimo od stabljike, da ne odlete daleko u vazduh. Na livadi ima mnogo maslačaka. Ubraćemo ih još i pokušati to isto i sa njima uraditi. Osjetiš li kako si sa svakim oduvanim masla- čkom opušteniji?”

Progresivna mišićna relaksacija

„Iscijedi limun”

Ovu vježbu takođe primjenjujemo kada procijenimo da je dijete nervozno, zabrinuto, uplašeno ili ljuto. Cilj nam je da ga naučimo kako da opusti mišiće, te da zna uočiti razliku između napetih i opuštenih mišića.

Djetetu kažemo: „Zamisli da držiš limun u ruci. Sada ga jako stisni kako bi iscije-dio sav sok iz njega. Ispusti limun iz ruke i osjeti kako ti je šaka sada opuštena. Uzeće-mo još jedan limun i pokušati iscjediti još više soka iz njega. Isto to ponovićemo i sa drugom rukom. Primijetiš li razliku kada su mišići napeti a kada opušteni?”

Dijete možemo podučiti i kako da opusti cijelo tijelo istovremeno. Reći ćemo mu da sve mišiće istovremeno stisne, zadrži tako pet sekundi, a zatim ih opusti. Potre- bno je da provjeri da li su još neki mišići ostali napeti, te ukoliko jesu, treba ih ponovo stisnuti pa opustiti. U nekim slučajevima, lakše je dijete podučiti kako da odvoje-no opušta mišiće, iz razloga što mu dajemo konkretne pokrete koje treba izvesti za određenu grupu mišića, umjesto što mu govorimo da napne sve mišiće istovremeno, što je teže. Provjeriti da li dijete ispravno radi.

Za ovakav vid relaksacije djetetu ćemo objasniti koje pokrete da uradi za svaki dio tijela posebno, a koje će kontinuirano raditi/zadržavati određen položaj 10 sekundi, a zatim prestati. Pokreti koje dijete treba da radi (odvojeno) su sljedeći: podići obrve kako bi naborao čelo i tako zadržati; što čvršće držati oči zatvorenima; razvući uglove usana što više; „gurati” nevidljivi zid ispred sebe dlanovima sa skroz ispruženim rukama; saviti laktove što više; podići ramena ka ušima i zadržati; iz sjedećeg položaja spustiti trup što bliže podu; stisnuti mišiće zadnjice; skupiti noge i što jače pritisnuti jednu uz drugu; približiti stopala što više nozi; kružiti prstima stopala.

Vježbe vizualizacije

„Sigurno mjesto”

Kada je dijete napeto ili uplašeno, možemo mu pomoći da se opusti tako što ćemo ga podstaknuti da zamisli jedno mjesto koje će za njega biti sigurno, te na koje može uvijek otići u svojim mislima kada se tako osjeti. Djetetu možemo postavljati pitanja ili sugerisati da zamisli što detaljniju sliku, kako bi se uživio i realno doživio svoje sigurno mjesto.

Djetetu ćemo ispričati sljedeće uputstvo: „Smjesti se udobno i zatvori oči. Udahni duboko i polako tako da osjetiš kako zrak prolazi kroz tvoje tijelo. Isto tako polako izdahni i osjeti kako se sa svakim udisajem i izdisajem tvoji mišići opuštaju. Kada osjetiš da si skroz opušten, kreni na jedno posebno mjesto. To može biti bilo koje mjesto koje god poželiš. Ne mora biti stvarno - ti ga možes osmisliti po svojoj želji. Važno je samo da se na tom mjestu osjećaš sigurno, zaštićeno i lijepo. Pomoći ću ti da istražiš svoje sigurno mjesto.”

Zatim ćemo djetetu postaviti sljedeća pitanja:„Gdje se nalaziš?”„Šta vidiš oko sebe?”„Da li je tamo još neko osim tebe?”„Koje boje su oko tebe?”„Koje zvukove čuješ?”„Osjetiš li ikakve mirise?”„Osjetiš li išta na svojoj koži?”„Da li ti je hladno ili toplo?”

POGLAVLJE 6PR

ILOZI ZA

RA

D PSIH

OLO

GA

270 271


Nakon što dijete osmisli svoje sigurno mjesto, reći ćemo mu: „Na tom mjestu možeš ostati koliko god ti je potrebno i uvijek mu se možeš vratiti. Kada osjetiš da si spreman da odeš iz svog sigurnog mjesta, polako počni da osjećaš svoje tijelo, a onda kada ti bude odgovaralo, vrati se u ovu našu sobu i otvori oči.”

Vođena fantazija – „Opustimo se na plaži”

Da bismo djetetu olakšali i pokazali mu kako da što detaljnije i životopisnije zamisli svoje sigurno mjesto, uključujući što više čula, možemo mu prvo ponuditi vođenu fantaziju. Može biti jako utješno kada dijete spozna da je moguće u sebi pronaći sigurno mjesto. Nakon izvjesnog iskustva sa ovom vježbom, isti rezultat se može postići i bez vođenja nekoga izvana. Sa prethodnim uputstvom da se ugodno smjesti, opusti i zatvori oči, pročitaćemo mu sljedeće: „Hodaš duž lijepe, napuštene plaže. Bos/a si i osećaš topli, mekani pijesak pod nogama dok hodaš uz ivicu mora. Čuješ zvuk talasa koji se povlače i vraćaju. Taj zvuk je svuda oko tebe i sve te više opušta. Voda je prelijepe tirkiznoplave boje, sa bjeličastim vrhovima na mjestima gde se sudaraju talasi. Vidiš mali brodić kako polako klizi u daljini. Zvuk talasa koji udaraju u obalu sve više i više te opušta. Sa svakim udisajem, osjetiš miris svježeg, slanog vazduha. Tvoja koža sĳa pod toplotom sunca i osjetiš lagan povjetarac na njoj. Posmatraš prizor koji te okružuje i osjećaš se veoma smireno i spokojno. Razgledaj unaokolo i pusti da upiješ svaki detalj tako da ga se možes sjećati i ponijeti sa sobom. Važno je da znaš da će to mjesto i dalje biti tu za tebe svaki put kada poželiš, da će te čekati. To je mjesto na kojem te niko ne može povrijediti, na kojem te niko ne može naći. Kada bude vrijeme, polako se vrati u prostoriju u kojoj se nalazimo sada. Prije nego što ponovo otvoriš oči, sjeti se slika, a zatim ih otvori.” Nakon toga djetetu možemo reći da nacrta svoje sigurno mjesto, a zatim porazgovarati sa njim o tome kako se osjećao tokom vježbe.

272 273


REFERENCE

Adler, A. (1927). Understanding human nature. London: Garden City Pub. Co.Agnew, R, Brezina, T, Wright, J. P., & Cullen, F. T. (2002). Strain, personality

traits, and delinquency: Extending General Strain Theory. Criminology, 40(1), 43-72. Agnew, R. (1985). A revised strain theory of delinquency. Social forces, 64(1),

151-167.Agnew, R. (2001). Building on the foundation of general strain theory: Specifying

the types of strain most likely to lead to crime and delinquency. Journal of Research in Crime & Delinquency, 38, 319-361

Ajduković, M. (2007). Odabrane teme iz sudske psihologije: Psihologija svjedočenje i iskaza. Studentska skripta. Zagreb: Pravni fakultet. Preuzeto sa internet stranice www.pravo.unizg.hr/Skripta_sudska_psihologija_2007, dana 5. jula 2017.

Akers, L. R. (1977). Deviant Behavior. Belmount: Wadworth. Akers, L. R., Krohun, M. D., Lanza-Kaduce, L., & Radosevic, M. (1979). Social

learning and deviant behavior. American Sociological Review, 44, 636-655.Allport, G. (1937). Personality: A psychological interpretation. New York: Holt.American Psychological Association (2001). Publication manual of the American

Psychological Association (5th ed.). Washington, DC. Andershed, H. A., Kerr, M., Stattin, H., & Levander, S. (2002). Psychopathic traits

in non-referred youths: A new assessment tool. In: Blauuw, E. & Sheridan, L. (Eds.), Psychopaths: Current international perspectives (pp. 131– 158). The Hague: Elsevier.

Anderson, J., Ellefson, J., Lashley, J., Miller, A. L., Olinger, S., Russell, E., Stauffer, J., & Weigman, J. (2009). The cornerhouse forensic interview protocol: RATAC. TM Cooley Journal of Practical and Clinical Law, 12, 193. Preuzeto sa: http://www.cornerhousemn.org/images/CornerHouse_RATAC_Protocol.pdf

Arambašić, L. (2003). Psihološke krizne intervencije. U: Biro, M. i Butollo, W. (Ur.), Klinička Psihologija (365-378). Novi Sad: Futura publikacije.

Arhiva stručnog saradnika-psihologa, Kantonalno tužilaštvo-tužiteljstvo ZDK (2014-2017).

Arhiva stručnog saradnika-psihologa, Okružni sud Banja Luka (2010-2017). Aronson, E., Wilson, T. D., & Akert, R. M. (2002). Social Psychology. New York:

Pretince Hall. Bachman, J., Green, S., & Wirtanen, I. (1971). Dropping out: Problem or symptom?

Ann Arbor, MI: Institute for Social Research.Bandura, A. (1977). Social learning theory. Englewood Cliffs, NY: Prentice-Hall.Barnett, D., Manly, J. T., & Cicchetti, D. (1993). Defining child maltreatment: The

interface between policy and research. Child abuse, child development, and social policy, 8, 7-73.

Bartol, C. R. (1983). Psychology and American law. Belmont: Wadsworth Pub Co.Becker, H. (1974). Labelling Theory Reconsidered in Deviance and Social Control.

London: Tavistock.

Berger, J. (1980) Treći roditelj - Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd, Nolit.Berger, J. (2002). Psihološki potporni sistemi – Model bazičnih oslonaca ličnosti.

Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.Berger, J. (2003). Sinopis - Pitanja psihološke procjene ličnosti i integracije.

Beograd: Centar za primenjenu psihologiju. Berger, J. (2004). Psihodijagnostika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva.Bernstein, D. P., Ahluvalia, T., Pogge, D., & Handelsman, L. (1997). Validity of the

Childhood Trauma Questionnaire in an adolescent psychiatric population. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 36(3), 340-348.

Bernstein, D. P., Fink, L., Handelsman, L., & Foote, J. (1994). Initial reliability and validity of a new retrospective measure of child abuse and neglect. American Journal of Psychiatry, 151(8), 1132-1136.

Biro, M. (2008). Dijagnostička procena ličnosti MMPI – 202. Beograd: Centar za primenjenju psihologiju.

Blackman, S. (2005). Youth Subcultural Theory: A Critical Engagement with the Concept, its Origins and Politics, from the Chicago School to Postmodernism. Journal of Youth Studies, 8(1).

Boney-McCoy, S., & Finkelhor, D. (1995). Psychosocial sequelae of volent victimization in a national youth sample. Jornal of Consulting and Clinical Psychology, 63(5), 726.

Bowbly, J. (1988). A Secure base: clinical applications of Attachment Theory. London and New York: Routledge. ISBN: 0-415-35527-3

Brake, M. (1980). The Sociology and Youth Cultures and Youth Subcultures: Sex and Drugs and Rock 'n' Roll? New York: Routledge. ISBN: 978-0-415-82834-5

Brake, M. (1985). Comparative Youth Culture: The Sociology of Youth Cultures and Youth Subcultures in America, Britain and Canada. New York: Routledge. ISBN: 0-93-71718-X

Braun, B. G. (1986). Issues in the psychotherapy of multiple personality disorder. In: Braun, B. G. (Ed.), Treatment of multiple personality disorder. Washington, DC: American Psychiatric Press.

Briceno-Perriott, J. (2007). A Cross National Validation of Child Sexual Abuse Predictors. New York: ProQuest.

Briere, J. (1996). Trauma symptom checklist for children. Odessa, FL: Psychological Assessment Resources, 00253-8.

Briere, J. N. (1992). Child abuse trauma: Theory and treatment of the lasting effects. Newbury Park, CA: Sage Publications.

Briere, J., Johnson, K., Bissada, A., Damon, L., Crouch, J., Gil, E., ... & Ernst, V. (2001). The Trauma Symptom Checklist for Young Children (TSCYC): Reliability and association with abuse exposure in a multi-site study. Child Abuse & Neglect, 25(8), 1001-1014.

Bulgarian Helsinki Committee (2010). Joint investigation between BHC and the Prosecutor’s Office carried out in all homes for mentally disabled children in

274 275

Bulgaria, 10September 2010.Buljan-Flander, G., & Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje

djece. Zagreb: Marko M. ISBN: 953-99076-0-8Burtt, H. E. (1931). Legal psychology. New York: Prentice Hall.Butcher, J. N., & Williams, C. L. (2000). Bitne odrednice interpretacija MMPI-2 i

MMPI-A upitnika. Jastrebarsko: Naklada Slap.Caprara, G. V., & Cervone, D. (2003). Ličnost: determinatne, dinamika i potencijali.

Beograd: Dereta.Child Rights International Network - CRIN (2017). Minimum Ages of Criminal

Responsibility in Europe. Preuzeto 05. jula 2017. sa: https://www.crin.org/en/home/ages/europe

Cicchetti, D., & Toth, S. L. (2000). Developmental processes in maltreated children. In: Hansen, D. (Ed.), Nebraska symposium on motivation: Child maltreatment (Vol. 46, pp. 85-160). Lincoln, NE: University of Nebraska Press.

Clinkinbeard, S. S., Simi, P., Evans, M. K., & Anderson, A. L. (2011). Sleep and delinquency: Does the amount of sleep matter? Journal of Youth and Adolescence, 40, 916-930.

Cloward, R. A., & Ohlin, L. E. (1961). Delinquency and Opportunity (second editions). NY: Free Press.

Cockerham, W. C. (2005). Health lifestyle theory and the convergence of agency and structure. Journal of Health and Social Behavior, 46, 51-67

Cohen, A. K. (1966). Deviance and Control. Clifts: Pretince Hall.Colins, O. F., Andershed, H., Frogner, L., Lopez-Romero, L., Veen, V., &

Andershed, A. K. (2014). A new measure to assess psychopathic personality in children: The Child Problematic Traits Inventory. Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 36, 4-21.

Cook, A., Blaustein, M., Spinazzola, J., Van der Kolk, B. (2003). Complex trauma in children

Cordon, I. M., Goodman, G. S., & Anderson, S. J. (2003). Children in court. In: Van Koppen, P. J., & Penrod, S. D. (Eds.), Adversarial versus Inquisitorial Justice (pp. 167-189). Springer US.

Corey, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Courtois, C. A. (1979). The incest experience and its aftermath. Victimology, 4, 337-347.

Courtois, C. A. (2012). Recognizing Complex Trauma. Psychology Today.Cramer, P. (2006). Protecting the Self: Defence Mechanisms in Action. New York:

The Guilford Press.Cross, S.B., Kaye, E. and Ratnofsky A.C. (1993). A Report on the Maltreatment

of Children with Disabilities. Washington DC: National Center on Child Abuse and Neglect.

Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-IV) (1996). Američka psihijatrijska udruga. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-V) (2014). Američka psihijatrijska udruga. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Dodge, K. A., & Crick, N. R. (1990). Social information processing bases of 32 aggressive bihaviour in children. Personality and Social Psychology Bulletin, 16, 8-22.

Đuričić-Banjanin, N. (1998). Udarac po duši. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja i Jugoslovenski centar za prava deteta.

Durkheim, E. (1973 [1914]). The Dualism of Human Nature and Its Social Conditions. In R.N. Bellah (Ed.), On Morality and Society (pp. 149–63). Chicago, IL: The University of Chicago Press.

Durkheim, E. (1974 [1906]). The Determination of Moral Facts. In C. Bougle (Ed.), Sociology and Philosophy (pp. 35–62). New York: The Free Press.

Ebstein, R. P. (2006). The molecular genetic architecture og humanpersonality: beyond self-report questionnaires. Molecular Psychiatry, 11, 427-445.

Elliott, D. S., & Voss, H. L. (1974). Delinquency and dropout. Washington: Lexington Books.

Elliott, J. (1978). What is action research in schools. Journal of curriculum studies, 10(4), 355 - 357.

Ellis, A., & Bernard, M. E. (Eds.). (2006). Rational emotive behavioral approaches to childhood disorders: Theory, practice and research. New York: Springer Science & Business Media.

Eranen, L., & Liebkind, K. (1993). Coping with disaster: The helping behavior of communities and individuals. In: Wilson, J.P., & Raphael, B. (Eds.), International handbook of traumatic stress syndromes. New York: Plenum Press.

Ericcson, E. H. (1950). Childhood and Society. W. W. Norton and Company, Inc.Ericcson, E. H. (1968). Identity: Youth and Crisis. New York: Faber & Faber. Essau, C. A., & Conradt, J. (2006). Agresivnost kod djece i mladeži. Naklada Slap:

Jastrebarsko.European Union Agency for Fundamental Rights - FRA (2015). Violance against

children with disabilities: Legislation, polices and programmes in the EU. Luxemburg: Publications Office of The European Union.

Eysenck, H. J. (1998). Personality and crime. In: T. Millon, E. Simonsen, M. Briket-Smith and R. Davis (Ur.), Psychopathy: antisocial, criminal and violent behavior, 40-50. New York & London: Guilford Press.

Eysenck, H. J., & Gudjonsson, G. H. (1989). The causes and cure of criminality. New York: Plenum Press.

Fajgelj, S. (2010). Metode istraživanja ponašanja. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.

Farrington, D. P. (1986). Age and crime. Crime and justice, 7, 189-250.Finkelhor, D. (1979). Sexually Victimiyed children. New York: Free Press.Finkelhor, D., & Browne, A. (1985). The traumatic impact of child sexual abuse: A

conceptualization. American Jornal of Orthopsychiatry, 55, 530-541.Finkelhor, D., Moore, D., Hamby, S. L., & Straus, M. A. (1997). Sexually abused

children in a national survey of parent: methodological issues. Child Abuse & Neglect,

276 277

21(1), 1-9.Foa, E. B., Johnson, K. M., Feeny, N. C., & Treadwell, K. R. (2001). The Child PTSD

Symptom Scale: A preliminary examination of its psychometric properties. Journal of clinical child psychology, 30(3), 376-384.

Ford, J. (1999). PTSD and disorders of extreme stress following war zone military trauma: Comorbid but distinct syndromes. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 67, 3-12.

Ford, J. (2014). Poor health, strain, and substance use. Deviant Behavior, 35, 654-667.

Forsman, M., Larsson, H., Andershed, H., & Lichtenstein, P. (2007). The association between persistent disruptive childhood behaviour and the psychopathic personality constellation in adolescence: a twin study. British Journal of Developmental Psychology, 25, 383–398.

Forth, A. E., Kosson, D. S., & Hare, R. D. (2003). The Psychopathy Checklist: Youth Version manual. Toronto: Multi-Health Systems.

Fossati, A., Madeddu, F., & Maffei, C. (1999). Borderline personality disorder and childhood sexual abuse: a meta-anslytic study. Journal of Personality Disorder, 13(3), 268-280.

Freidenfelt, J., & Klinteberg, B. (2007). Exploring adult personality and psychopathy tendencies in former childhood hyperactive delinquent males. Journal of Individual Differences, 28(1), 27-36.

Freud, A. (1966). Normality and pathology in childhood. London: Hogarth Press.Frick, P. J. (2003). The Inventory of Callous-Unemotional Traits. Unpublished

rating scale, The University of New Orleans.Frick, P. J., & Hare, R. D. (2001). The antisocial process screening device (APSD).

Toronto:Multi-Health Systems.Fulgosi, A. (1990). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga.Fulgosi, A. (1994). Biološke osnove osobina ličnosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.Gao, Y., Raine, A., Chan, F., Venables, P. H., & Mednick, S. A. (2010). Early

maternal and paternal bonding, childhood psychical abuse and adult psychopathic personality. Psychol Med, 40(6), 2-16.

Glaser, B. G. (1998). Doing grounded theory: Issues and Discussions. Mill Valley: Sociology Press.

Goldstein, A. (2006). Forensic Psychology: Emerging Topics and Expanding Roles. New York: John Wiley & Sons.

Gomes-Schwartz, B., Horowitz, J. M., & Sauzier, M. (1985). Severity of emotional distress among sexually abused preschool. school-age, and adolescent children. Hospital and Community Psychiatry, 36, 503-508.

Gomes-Shwartz, B., Horowitz, J. M., & Cardarelli, A. P. (1990). Child sexual abuse: The initial effects.Newbury Park: Sage.

Goodman, G. S., Tobey, A. E., Batterman-Faunce, J. M., Orcutt, H., Thomas, S., Shapiro, C., & Sachsenmaier, T. (1998). Face-to-face confrontation: effects of closed-circuit technology on children's eyewitness testimony and jurors' decisions. Law and

human behavior, 22(2), 165.Greenwald, R. (1996). EMDR for adolescents with disruprive behavior disorders.

Paper presented at the annual meeting of the EMDR International Association, Denver, CO.

Greenwald, R. (1997). Children's mental health care in the 21st century: Eliminating the trauma burden. Child and Adolescent Psychiatry On-Line.

Greenwald, R. (2004, September). Child trauma measures for research and practice. In Poster session presented at the annual meeting of the EMDR International Association, Montreal. Retrieved March (Vol. 30, p. 2008).

Greenwald, R., & Rubin, A. (1999). Assessment of posttraumatic symptoms in children: Development and preliminary validation of parent and child scales. Research on Social Work Practice, 9(1), 61-75.

Groth-Marnat, G. (2009). Handbook of psychological assessment. New Jersey: John Wiley & Sons.

Hagan, J., & McCarthy, B. (1997). Anomie, social capital, and street criminology. The future of anomie theory, 121-141.

Haney, C. (1980). Psychology and legal change. Law and Human Behavior, 4(3), 147-199.

Hare, R. D. (1970). Psychopathy, Theory and Research. New York: Wiley. Hare, R. D. (1992). A model program for offenders at high risk for violence. Ottawa:

Correctional Service of Canada.Hare, R. D. (1993). Without conscience: The disturbing world of the psychopaths

among us. New York: Pocket Books.Harris, W. W., Putnam, F. W., Fairbank, J. A. (2006). Mobilizing trauma resource

for children. U: Lieberman, A.F., DeMartino, R. (Eds.), Intervention for children exposed to violence. Johnson and Johnson Pediatric Institute, 311-339.

Hathaway, S. R. (1965). Personality inventories. Handbook of clinical psychology, 451-476.

Hawkins, J.D., Herrenkohl, T., Farrington, D.P., Brewer, D., Catalano, R.F., and Harachi, T.W. (1998). A review of predictors of youth violence. In: Loeber, R, & Farrington, D. P. (Eds.), Serious and Violent Juvenile Offenders: Risk Factors and Successful Interventions (pp. 106-146). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Hawkins, S. S., & Radcliffe, J. (2005). Current measures of PTSD for children and adolescents. Journal of Pediatric Psychology, 31(4), 420-430.

Hendrick, H. (2003). Child Welfare: Historical dimensions, contemporary debate. Bristol: Policy Press.

Herman, S. (2009). Forensic child sexual abuse evaluations. The evaluation of child sexual abuse allegations, a comprehensive guide to assessment and testimony, 247-266.

Hirschi, T. (1969). Causes of delinquency. Berkeley: University of California Press.Hirschi, T. (2004). Self-control and crime. In R. F. Baumeister & K. D. Vohs (Eds.),

Everyday problems with self-regulation (pp. 537-552). New York: Guilford.Hirschi, T., Gottfredson, M. R. (2001). Self-control theory. In R. Paternoster & R.

278 279

Bachman (Eds.), Explaining criminals and crime (pp. 81-96). Los Angeles: Roxbury.Hollis, J. W., & Donna, P. A. (1979). Psychological report writing: Theory and

practice. Muncie, IN: Accelerated Development.Horowitz, M., Wilner, N., & Alvarez, W. (1979). Impact of Event Scale: a measure

of subjective stress. Psychosomatic medicine, 41(3), 209-218.Hošek, A., i Momirović, K. (1998a). Relativni uticaj socioloških i psiholoških

faktora na kriminalnu patologiju u porodici i pripadanje prokriminalnim grupama. U: Radovanović, D. (Ur.), Psihologija kriminala, 4, 113-122. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Hošek, A., i Momirović, K. (1998b). Uticaj socijalnih prilika na delinkventno ponašanje maloletnika. U: Radovanović, D. (Ur.), Psihologija kriminala, 4, 123-146. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Howarth, E. (1986). What does Eysenck's psychoticism scale really measure?. British Journal of Psychology, 77(2), 223-227.

Huizinga, D., & Jakob-Chien. C. (1998). The contemporaneous cooccurrence of serious and violent juvenile offending and other problem behaviors. In: Loeber, R., & Farrington, D. P. (Eds.), Serious & Violent Juvenile Offenders: Risk factors and Successful Interventions (pp. 47-67). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Janoff-Bulman R. (1992). Shattered assumptions: Towards a new psychology of trauma. New York: Free Press.

Johnson, W., Penke, L., & Spinath, F. M. (2011a). Heritability in the era of molecular genetics: Some thoughts for understanding genetic influences on behavioural traits. European Journal of Personality, 25(4), 254-266.

Johnson, W., Penke, L., & Spinath, F. M. (2011b). Understanding Heritability: What it is and What it is Not. European Journal of Personality, 25(4), 287-294.

Jung, C, G. (1978). Dinamika nesvjesnog. Beograd: Radiša Timotić.Kaplan, H. B. (1983). Psychological Stress-Trends in Theory and research. New

York: Academic Press.Kaplan, H. B. (1988). Self-esteem and self-derogation theory of drug abuse. In:

D. J. Lettieri, M. Sayers and H. W. Pearson, Eds., Theories on Drug Abuse: Selected Contemporary Perspectives. NIDA Research Monograph No. 30, 128-131.

Kaplan, H. B. (1995). Drugs, crime and other deviant adaptations: Longitudinal studies. New York: Plenum.

Kaplan, H. B., & Fukurai, H. (1992). Negative Social Sanctions, Self-Rejection, and Drug Use. Youth & Societ, 23, 275-300.

Kassam-Adams, N., Baxt, C., & Shrivastava, N. (2003). Development of the acute stress checklist for children (ASC-Kids). In Poster presented at the 19th Annual Meeting of the International Society of Traumatic Stress Studies, Chicago, 19(1), 129-139.

Kelly, D. H., & Balch, R. W. (1971). Social origins and school failure: A reexamination of Cohen's theory of working-class delinquency. Pacific Sociological Review, 14(4), 413-430.

Kette, G. (1987). Rechtspsychologie. Wien: Springer.King, L. A., King, D. W., Leskin, G., & Foy, D. W. (1995). The Los Angeles symptom

checklist: a self report measure of posttraumatic stress disorder. Assessment, 2(1), 1-17.Kolenović-Đapo, J., Drače, S., i Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi

odbrane: Teorijski pristupi, klasifikacija i vodič za vježbe. Sarajevo: Filozofski fakultet.Kondić-Beloš K., & Levkov Lj. (1989). Psihički razvoj deteta-Mehanizmi odbrane.

U: Kecmanović, D. (Ur.), Psihijatrija, 369-375. Medicinska knjiga Beograd-Zagreb: Svjetlost.

Konvencija o pravima djeteta (1989). Preuzeto sa: http://www.azoo.hr/images/AZOO/Ravnatelji/radni_matgerijali/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf

Krech, D., & Crutchfield, R. S. (1958). Elementi psihologije. Beograd: Naučna knjiga.

Kvam, M. H. (2000). Is sexual abuse of children with disabilities disclosed? A retrospective analysis of child disability and the likelihood of sexual abuse among those attending Norwegian hospitals. Child Abuse & Neglect, 24(8), 1073-1084.

Lansford, J. E., Miller-Johnson, S., Berlin, L. J., Dodge, K. A., J. E. Bates, J. E., & Pettit, G. S. (2007). Early Physical Abuse and Later Violent Delinquency: A Prospective Longitudinal Study. Child Maltreat, 12(3), 233-245.

Laplanche, J., & Pontalis, J. B. (1992). Rječnik psihoanalize. Zagreb: Naprijed.Larsen, J. R., & Buss, D. M. (2005). Psihologija ličnosti.Jastrebarsko: Naklada

Slap.Loh, W. D. (1984). Social research in the judicial process: Cases, readings, and text.

New York: Russell Sage Foundation.Lovrić, S. (2006). Mladi, socijalna kontrola i stranputice. Laktaši: Grafomark. Luca-Mrđen, J., & Puhovski, S. (2014). Hiperaktivno dijete. Zagreb: Grad Zagreb i

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba. Lyon, T. D., & Saywitz, K. J. (2000). Qualifying Children to Take the Oath: Materials

for Interviewing Professionals. Los Angeles: University of Southern California Law School.

Lykken, D. T. (1995). The antisocial personalities. Hove, United Kingdom: Psychology Press.

Lykken, D. T. (1998). The case for parental licensure. Psychopathy: Antisocial, Criminal, and Violent Behavior, 122-143.

Lynam, D. R. (1996). Early identification of chronic offenders: Who is the fledgling psychopath? Psychological bulletin, 120(2), 209-234.

Machover, K. (1949). Personality projection in the drawing of the human figure: a method of personality investigation. Thomas.

Maguin, E., & Loeber, R. (1996). Academic performance and delinquency. Crime and justice, 20, 145-264.

Maltbly, J., Day, L. D., Macaskill, A. (2010). Personality, Individual and Intelligence. Edinburgh Gate: Pearson Education Limited.

Maniglio, R. (2009). The impact of child sexual abuse on health: A systematic review of reviews. Clinical Psychology Review, 29(7), 647.

Martinez, C. D. (2009). The role of the mother-child relationship in child sexual abuse: Using an attachment framework to examine risk. New Brunswick: Rutgers The

280 281

State University of New Jersey.Maslow, A. H. (1970). Motivation and Personality. New York: Harper and Row.McAuliffe, M. D., Hubbard, J. A., Rubin, R. M., Morrow, M. T., & Dearing, K. F.

(2006). Reactive and proactive aggression: Stability of constructs and relations to correlates. The Journal of Genetic Psychology, 167(4), 365-382.

McCloskey, L. A., Figueredo, A. J., & Koss, M. P. (1995). The effect of systemic family violance on children's mental health. Child Development, 66, 1239-1261.

Međedović, J. (2015). Nomološka mreža psihopatije. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja. ISBN: 978-86-83287-81-9

Meehl, P. E. (1954). Clinical versus Statistical Prediction: A Teoretical Analysis and Review of the Evidence. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Meiselman, K. C. (1978). Inces: A psychological study of causes and effects with treatment recommendations. San Francisco: Jossey-Bass.

Melberg-Schwier, K., & Hingsburger, D. (2000). Sexuality: Your sons and daughters with intellectual disabilities. Baltimore, MD: Brookes.

Meldrum R. C., Barnes J. C., & Hay C. (2015). Sleep deprivation, low self-control, and delinquency: A test of the strength model of self-control. Journal of Youth and Adolescence, 44, 465-477.

Mensch, B. S., & Kandel, D. B. (1988). Dropping out of high school and drug involvement. Sociology of Education, 95-113.

Michonski, J. D., & Sharp, C. (2010). Revisiting Lynam's notion of the "fledgling psychopath": are HIA-CP children truly psychopathic-like? Child and Adolescent Psychiatry and Mental Health, 4(1), 24.

Miller, N. V., Haas, S. M., Waschbusch, D. A., Willoughby, M. T., Helseth, S. A., Crum, K. I., … & Pelham Jr, W. E. (2014). Behavior Therapy and Callous-Unemotional Traits: Effects of a pilot Study Examining odified Behavioral Contingencies on Child Behavior. Behavior Therapy, 45, 606-618.

Miller, W. (1981). American Youth Gangs. New York: Knopf. Milosavljević, B. (1991). Razoren dom i maloljetnička delinkvencija u Jugoslaviji

1954-1988. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 30. Milosavljević, B. (2004). Socijalna patologija i društvo. Banjaluka: Filozofski

fakultet. ISBN: 99938-34-27-0Milosavljević, B. (2016). Socijalna patologija kao tragičan vid ljudske egzistencije.

Banja Luka: Univerzitet u Banjoj Luci, Filozofski fakultet. Milosavljević, M. (1998). Nasilje nad decom. Beograd: Fakultet političkih nauka

Univerziteta u Beogradu.Momirović, K., & Popović, D. A. (2002). Psihopatija i kriminal. Beograd: Fakultet

za fizičku kulturu.Muncie, J. (2015). Youth and Crime (4th editions). London: Sage Publications.

ISBN: 987-1-44627-486-6Murray, H. A. (1938). Explorations in personality. Oxford, England: Oxford Univ.

Press. Murrie, D. C., & Cornell, D. G. (2000). The Millon Adolescent Clinical Inventory

and psychopathy. Journal of Personality Assessment, 75, 110–125.Myers, J. E. B. (1997). Evidence in child abuse and neglect cases. New York: Wiley

Law Publications John Wiley & Sons.Newman, L. S., Duff, K. J., & Baumeister, R. F. (1997). A new look at defensive

projection: Thought suppression, accessibility, and biased person perception. Journal of Personality and Social Psychology, 72, 980-1001.

Ninković, O. L. (2017). Priručnik za postupanje s djecom žrtvama i svjedocima u krivičnom postupku. Neobjavljen rad.

Oberwittler, D. (2004). A Multilevel Analysis Neighbourhood Contextual Effects on Serious Juvenile Offending: The Role of Subcultural Values and Social Disorganization. European Journal of Criminology, 1(2).

Obretković, M., Hošek, A., i Momirović, K. (1998). Uticaj socioloških faktora na rano odavanje kriminalnom ponašanju. U: D. Radovanović (Ur.), Psihologija kriminala, 4, 99-112. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Odjel za podršku svjedocima (2010-2015). Bilješke u radu sa maloljetnim žrtvama i svjedocima krivičnih djela. Banjaluka: Okružni sud u Banjaluci.

Odjel za podršku svjedocima (2010-2017). Arhiva stručnog saradnika-psihologa. Banja Luka: Okružni sud u Banjaluci.

Olfson, M., Marcus, S. C., Zhang, H. F., & Wan, G. J. (2007). Continuity in methylphenidate treatment of adults with attention-deficit/hyperactivity disorder. Journal of Managed Care Pharmacy, 13(7), 570-577.

Olweus, D. (1993). Bullying at school: What we know and what can we do. Oxford: Blackwell Publishers.

Olweus, D. (1994). Bulling at school: Basic facts and effects of a school based intervention program. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 35, 1171-1190.

Ownby, R. L. (1997). Psychological reports: A guide to report writing in professional psychology (3rd ed.). Brandon, VT: Clinical Psychology.

Parton, N. (2006). Safeguarding Childhood: Early Intervention and Surveillance in a Late Modern Society. London: Palgrave Macmillan.

Pavlović, Z. (2013). Seksualna zloupotreba djece - kriminološki i krivičnopravni aspekt. Novi Sad: Pravni fakultet za privredu i pravosuđe.

Penner, M. J. (1982). The role of selected health problems in the causation of juvenile delinquency. Adolescence, 17, 347-368.

Perić-Todorović, D. (2002). Seksualna zloupotreba dece i neki aspekti interpersonalnog i telesnog funkcionisnja u odrasloj dobi (doktorska disertacija). Beograd: Filozofski fakultet.

Peters, J. J. (1976). Children who are victems od sexual assault and the psychology of offenders. American Journal of Psychopathy, 30, 398-412.

Petrović, M., i Radovanović, D. M. (1977). Prestupništvo maloletnika-bežanje iz kuće, bežanje iz škole. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Plomin, R., & Bergeman, C. S. (1991). The nature of nurture: Genetic infuence on „enviriomental” measures. (With open peer commentary). The Behavioral and Brain Sciences, 14, 373-414.

282 283

Polk, K. (1975). Schools and the delinquency experience. Correctional Psychologist, 2(4), 315-338.

Popadić, D. (2009). Nasilje u školama. Beograd: Institut za psihologiju & UNICEF Srbija. ISBN: 978-86-86563-61-3

Popadić, D., Plut, D., & Pavlović, Z. (2014). Nasilјe u školama Srbije – Analiza stanja od 2006. do 2013. godine. Beograd: Institut za psihologiju i UNICEF Srbija. ISBN: 978-86-6427-002-1

Pratt, T. C., & Cullen, F. T. (2000). The empirical status of Gottfredson and Hirschi’s general theory of crime: A meta-analysis. Criminology, 38, 931-964.

Profaca, B., i Arambašić, L. (2009). Traumatski događaji i trauma kod djece i mladih. Klinička Psihologija, 2(1-2), 53-74.

Pulkkinen, L. (1996). Proactive and reactive aggression in early adolescence as precursors to anti-and prosocial behavior in young adults. Aggressive Behavior, 22(4), 241-257.

Putnam, F. W. (1997). Dissociation in children and adolescents: A developmental perspective. New York: Guilford Press.

Pynoos, R. S., Frederick, C., Nader, K., Arroyo, W., Steinberg, A., Eth, S., ... & Fairbanks, L. (1987). Life threat and posttraumatic stress in school-age children. Archives of general psychiatry, 44(12), 1057-1063.

Pynoss, R. S., Steinberg, A. M., & Piacentini, J. C. (1996). Traumatic stress in childhood and adolescence – Recent developments and current controversies. U: Van der Kolk, B. A., McFarlane, A. C., & Weiseth, L. (Eds.), Traumatic stress – The effects of overwhelming experience on mind, body and society, 331-358. New York: The Guilford Press.

Quay, H. C. (1965). Psychopatic Personality: pathological stimulation-seeking. American Journal of Psychiatry, 122, 180-183.

Radetić Lovrić, S. (2011). Zavisnost od droga mladih: socijalno psihološki pristup i istraživanja. Laktaši: Grafomark.

Radovanović, D., Wolf, B., i Hošek, A. (1997). O osobinama ličnosti delinkvenata sa ranim sklonostima ka kriminalnom ponašanju. Beograd: Časopis za kliničku psihologiju i socijalnu patologiju, 1(2), 67-79.

Radulović, D. M. (2006). Psihologija kriminala – psihopatija i prestupništvo. Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju & Institut za kriminološka i sociološka istraživanja. ISBN: 868328715-7

Raine, A. (1989). Evoked potentials and psychopathy. International Journal of Psychophysiology, 8, 1-16.

Rebar, A. L., Loftus, A. M., & Hagger, M. S. (2015). Cognitive control and the nonconscious regulation of health behavior. Frontiers in Human Neuroscience, 9, Article 122.

Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Jastrebarsko: Naklada slap.Rhodes, A. L., & Reiss Jr, A. J. (1969). Apathy, truancy and delinquency as

adaptations to school failure. Social Forces, 48(1), 12-22.Rind, B., Tromovitch, P., & Bauserman, R. (1998). A meta-analytic examination

of assumed properties of child sexual abuse using college samples. Psychological Bulletin, 124(1), 22.

Robins, L. N. (1966). Deviant children grown up - A sociological and psychiatric study of sociopathic personality. Baltimore: Williams & Wilkins.

Ross, C., Joshi, S., & Currie, R. (1990). Dissociative experiences in the general population. American Journal of Psychiatry, 147(11), 1547-1552.

Ručević, S., i Duvnjak, I. (2010). Povezanost reaktivne i proaktivne agresije, privrženosti i samopoštovanja adolescenata. Psihologijske teme, 19(1), 103-121.

Rygaard, N. P. (1998). Psychopathic children: Indicators of organic dysfunction. Psychopathy: Antisocial, criminal, and violent behavior, 247-260.

Sadeh, A., Gruber, R., & Raviv, A. (2002). Sleep, neurobehavioral functioning, and behavior problems in school-age children. Child Development, 73, 405-417.

Saigh, P. A. (2004). Children's PTSD inventory: A structured interview for diagnosing posttraumatic stress disorder. San Antonio: PsychCorp.

Sarbin, T., Taft, R., & Bailey, D. (1960). Clinical Inference and Cognitive Theory. New York: Holt and Reinhart.

Savjak, N. (2017). Priručnik za postupanje s djecom žrtvama i svjedocima u krivičnom postupku. Neobjavljen rad.

Semenza, D. (2017). Health Behaviors and Juvenile Delinquency. Crime and Delinquency 00(0), članak objavljen na https://doi.org/10.1177/0011128717719427 12. jul 2017, a preuzet na dan 5. avgust 2017.

Shaw, C. R., & McKay, H. D. (1972). Juvenile Delinquency and Urban Area. Chicago: University of Chicago Press.

Simons, R. L., Whitbeck, L. B., Conger, R. D., & Conger, K. J. (1991). Parenting factors, social skills, and value commitments as precursors to school failure, involvement with deviant peers, and delinquent behavior. Journal of Youth and Adolescence, 20(6), 645-664.

Singer, M., Mikšaj-Todorović, L. (1989). Delinkvencija mladih. Zagreb: Globus.Slobin, D. I. (1969). Universals of Grammatical Development in Children. California,

Berkeley: University of California, Language Behavior Research Laboratory.Smith, J., Berthelsen, D., & O'Connor, I. (1997). Child adjustment in high conflict

families. Child Care, Health, and Development, 23, 113-133.Smolak, L., & Murner, S. K. (2002). A meta-analytic examionation of the

relationship between child sexual abuse and eating disorders. International Journal of Eating Disorders, 31(2), 136-150.

Spriggs, A. L., Iannotti, R. J., Nansel, T. R., & Haynie, D. L. (2007). Adolescent bullying involvement and perceived family, peer and school relations: Commonalities and differences across race/ethnicity. Journal of Adolescent Health, 41(3), 283-293.

Srna, J. (2001). Od grupe do tima. Beograd: Centar za brak i porodicu, IP ”Žarko Albulj”.

Stakić, Đ. (2013). Priručnik za stručnjake u sistemu maloljetničkog pravosuđa. International Menagement Group . IMG.

Stern, W. (1939). The psychology of testimony. The Journal of Abnormal and

284 285

Social Psychology, 34(1), 3.Stewart, E., & Simons, R. L. (2010). Race, code of the street, and violent

delinquency: A multilevel investigation of neighborhood street culture and individual norms of violence. Crimonology, 48(2), 569-605.

Štrbac, A. (2016). Osnovni principi prava djeteta u funkciji samoaktualizacije. U: Dimitrijević, S. (Ur.), Otvoreno polje razvoja: Psihosocijalni rad sa djecom i mladima. Banja Luka: UG ”Zdravo da ste”.

Sztompka, P. (1991). Society in action: The theory of social becoming. University of Chicago Press.

Sztompka, P. (1993). The sociology of social change. Oxford: Blackwell.Sztompka, P. (1996). Trust and emerging democracy: Lessons from Poland.

International sociology, 11(1), 37-62.Tanner, J. (1996). Teenage Troubles: Youth and Deviance in Canada. Ontario:

Nelson Canada. ISBN: ISBN 0-17-604183-4Taylor, A., & Kim-Cohen, J. (2007). Meta-analysis of gene-envirionment

interactions in developmental psychopathology. Developement and Psychopathology, 19, 1029-1037.

Thornberry, T. P., Lizotte, A. J., Krohn, M. D., Farnworth, M., & Jang, S. J. (1994). Delinquent peers, beliefs, and delinquent behavior: A longitudinal test of interactional theory. Criminology, 32(1), 47-83.

Turkheimer, E. (2000). Three laws of behavior genetics and what they mean. Current Directions in Psychological Science, 9, 160–164.

UNESCO (2009). Inclusion of Children with Disabilities: The Early Childhood Imperative. UNESCO Policy Brief on Early Childhood, 46.

Vaillant, G. E. (1971). Theoretical hierarchy of adaptive ego mechanisms: A 30-year follow-up of 30 men selected for psychological health. Archives of general psychiatry, 24(2), 107-118.

Vaillant, G. E. (1992). Ego mechanisms of defense: a guide for clinicans and researchers. American Psychiatric Pub.

Vaillant., G. E. (2000). Adaptive mental mechanisms. Their role in a positive psychology. American Psychologist, 55, 89–98.

Van der Kolk, B.A. (2005). Developmental trauma disorder – Toward a rational diagnosis

Van Koppen, P. J., & Hessing D. J. (1988). Legal psychology or law and psychology? In: Van Koppen, P. J., Hessing, D. J, & van den Heuvel, G. (Eds.), Lawyers on psychology and psychologists on law (pp. 1-8). Lisse: Swets & Zeitlinger.

Viding, E., & McCrory, E. J. (2012). Genetics and neurocognitive contributions to the developement of psychopathy. Develepement and Psychopathology, 24, 969-983

Vitaro, F., Gendreau, P. L., Tremblay, R. E., & Oligny, P. (1998). Reactive and proactive aggression differentially predict later conduct problems. The Journal of Child Psychology and Psychiatry and Allied Disciplines, 39(3), 377-385.

Vizek-Vidović, V., Vlahović-Štetić, V., Rijavec, M., i Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP; VERN.

Vulić-Prtorić, A. (2005). Upitnik psihosomatskih simptoma za djecu i adolescente – procjena valjanosti. Suvremena psihologija 8(2), 211-227.

Weinstein, N., William S. R., DeHaan, C. R., Przybylski, A. K., Legate, N., & Ryan, R. M. (2012). Parental Autonomy Support and Discreapncies Between Implict and Explicit – Sexual Identiteis: Dynamic of Self-Acceptance and Defense. Journal of Personality and Social Psychology, 4, 815-832.

Westcott M. R. (1961). On the measurement of intuitive leaps. Psychological Reports, 9, 267–274.

White, R. (1993). Youth Subcultures: Theory, History and the Australian Experience. National Clearinghouse for Youth Studies. ISBN: ISBN 1-875236-21-X

Wilbur, C. B. (1984). Treatment of multiple personality. Psychiatric Annals, 14(1), 27-31.

Woodhead, M. (1997). Psychology and the cultural construction of children’s needs. Constructing and reconstructing childhood: Contemporary issues in the sociological study of childhood, 63-84.

Woodhead, M. (2000) Towards a global paradigm for research into early childhood. In: Penn, H. (Ed), Early Childhood Services: theory, policy and practice. Buckingham: Open University Press.

Woodhead, M. (2003). Childhood Studies: Past, present and future. Unpublished paper.

Zorić, J. (2004). Forenzični (postupni) intervju. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 11(1), 119-142.

Zorić, J., i Mikuš, L. (2007). Procjena sposobnosti za svjedočenje i ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka u postupcima za kaznena djela na štetu maloljetnika. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 14(1), 41-76.

Zvonarević, M. (1974). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.

286 287


INDEX POJMOVA

Aagresija 89, 111, 136, 137, 194agresivno ponašanje 100, 108, 111, 137, 154anamneza 60anatomske lutke 200anksioznost 23, 40, 77, 78, 83, 89, 123, 148, 185, 188, 194, 197, 220, 241anomija 107, 108attachment 112, 113

Ddijete u riziku 96, 97, 171disfunkcionalno 140, 142, 146, 152. vidi disfunkcionalna porodicadiskriminacija 93, 96djeca sa posebnim potrebama 35, 91, 93djeca u sukobu sa zakonom 11, 30, 84, 96, 97, 108, 129, 134, 137, 139, 140, 152, 156,167, 170društveno neprihvatljivo ponašanje 99, 126

Eemocije 40, 47, 50, 53, 54, 55, 111, 136, 143, 144, 146, 186

Ffaktori rizika 97, 99, 102, 104, 145, 147, 178, 241faktori socijalizacije 101, 140, 153, 168fizičke karakteristike 126fiziološke potrebe 32, 34, 35forenzički intervju 27, 50, 64, 223

Ggenetske predispozicije 122, 127genotip-sredina 127. vidi fenomen genotip - sredina korelacija

Hhiperaktivnost 88, 89, 135, 137, 138, 139homeostaza 77

Iindividualni plan tretmana 155, 168, 172informacije u krivičnom postupku 35intelektualne sposobnosti 134, 135inteligencija 133, 190, 192

interakcija 104, 177intervju 16, 27, 47, 50, 64, 93, 165, 166, 172, 182, 192, 200, 201, 223, 260izvještaj 36, 59, 60, 61, 63, 105, 162, 177, 183, 215, 225, 227

Kkarakteristike djece u sukobu sa zakonom 125kompleksna trauma 11, 86, 89, 90Konvencija o pravima djeteta 30, 96, 153kriminalno ponašanje 109, 113, 115, 122, 124, 126, 127, 131, 143, 148, 163krivične sankcije 155, 156, 159, 160, 161, 162, 163krivični postupak 27, 77, 159kriza 113, 114, 166, 194krizna psihološka intervencija 51kuća lutaka 200, 201

Llokus kontrole 139, 172

Mmaloljetnik 24, 26, 28, 96, 128, 140, 147, 148, 150, 152, 156, 158, 160, 164, 168, 171, 207, 214, 219, 222, 231mehanizmi odbrane 11, 53, 77, 78, 79, 81, 84, 104, 144metode i tehnike rada 181mjere zaštite 36, 52, 210, 211mjere upozorenja 159, 161, 164model traumatogene dinamike 11, 86, 88moralnost 21, 28, 98, 130, 133, 135, 139, 143, 221, 260

Nnajbolji interes djeteta 30, 154nasilje 33, 71, 72, 74, 80, 90, 92, 99, 100, 103, 110, 111, 112, 130, 137, 141, 145, 154, 200, 246

Oočekivanja 41, 43, 44, 140 222osjećaj krivice 54, 55, 89, 123, 146

Ppočinilac 36, 54, 55, 56, 75, 88, 92, 155, 160, 177podrška 12, 23, 25, 27, 28, 45, 50, 51, 52, 76, 86, 97, 108, 109, 131, 133, 154, 166, 170, 207, 218, 220, 226poremećaj pažnje 135, 137, 138porodica 42, 55, 60, 61, 72, 90, 96, 100, 103, 104, 110, 116, 127, 140, 146, 152, 168, 172

288 289

posljedice zlostavljanja 72, 77, 86posmatranje ponašanja 184posttraumatski stresni poremećaj 89, 90, 194potreba za ljubavlju i pripadanjem 33potreba za samopoštovanjem i poštovanjem 33potreba za sigurnošću 33, 34, 131povjerenje 42, 51, 58, 64, 108, 109, 112, 114, 165, 209, 220prava djece 35, 36, 165pravna psihologija 16, 22pravo 10, 16, 21, 22, 35, 37, 41, 42, 92pravosuđe po mjeri djeteta 20, 22predrasude 40, 68, 130, 167preplavljujuće emocije 50prestupničko ponašanje 108, 109, 127, 133, 142prevencija 131procjena ličnosti 186, 187procjena uticaja traume 194projektivne tehnike 81, 197prosocijalno ponašanje 109, 126, 136, 176psihički poremećaj 22, 78, 113, 143, 182psihoedukacija 28, 40, 43, 175, 220psihološka autopsija 86psihološka djelatnost 11, 23, 204, 209, 212, 221, 230psihološka priprema 40, 46psihološke intervencije 10, 47, 51, 52, 223psihološki svijet 11, 23, 64, 67, 69, 76psihološko savjetovanje 10, 57, 73, 176, 221psihopatija 143, 144, 148

Rrana emocionalna frustracija 144razvojni traumatski poremećaj 90resocijalizacija 107, 154, 155

Ssamoaktualizacija 34samoostvarenje 34samopovrijeđivanje 54, 89saosjećajnost 123, 136, 139, 178saslušanje 27, 55, 165, 166, 182, 223, 230seksualno zlostavljanje 48, 54, 69, 71, 74, 91, 194, 201simptomi seksualnog zlostavljanja 89sindrom profesionalnog sagorijevanja 68

sindrom razbijenih prozora 130, 131slobodno vrijeme 101, 142, 170, 174snižena kortikalna budnost 123socijalizacija 91, 98socijalne veze 109, 116socijalno učenje 98, 109, 170sredinski faktori 122, 126starosna granica krivične odgovornosti 156stigmatizacija 88, 89, 96, 111, 159strah 23, 41, 44, 52, 54, 55, 56, 70, 75, 89, 112, 122, 131, 142stres 50, 123, 173stresno životno iskustvo 23, 104stručni savjetnik/saradnik 26, 37, 54, 57, 64, 184, 214, 218, 220, 223suicid 86, 249suočavanje 51, 55, 76supkulture 111, 129, 130svjedočenje 23, 26, 27, 40, 43, 47, 52, 55, 57, 60, 64, 72, 76, 92, 182, 192, 220svjedok 20, 40, 45, 52, 72, 215

Šškolsko postignuće 131, 132Štokholmski sindrom 77, 80

Tteorije 11, 16, 107, 109, 111, 186trauma 11, 57, 63, 64, 82, 86, 89, 144, 194, 221traumatski događaj 72, 84, 87, 194

Uuzimanje izjave 30, 76, 93, 165, 166, 223

Vvaspitne preporuke 11, 159, 163, 221viktimizacija 27, 31, 57, 69, 74, 82, 221vještačenje 22, 26, 37, 65, 92, 215, 221vršnjačka grupa 100, 103, 130, 133, 136, 139, 171, 173vršnjačko nasilje 110, 130, 132

Zzanemarivanje 33, 71, 73, 81, 90, 93, 124, 140, 142, 194zlostavljanje 11, 33, 48, 54, 69, 71, 76, 81, 86, 89, 91, 124, 127, 142, 194, 201žrtva 41, 45, 47, 54, 58, 69, 70, 74, 77, 80, 92, 110, 141, 145

290 291


INDEX AUTORA

AAdler 186Agnew 112, 135Ahluvalia 195Ajduković 21, 22Akers 130Akert 163Allport 186Alvarez 195Andershed 139, 149Anderson A. L. 126Anderson J. 55, 192Arambašić 52, 71, 87Aronson 163

BBachman 132Bailey 186Balch 132Bandura 108Barnes 126Barnett 71Bartol 22Baumeister 81Bauserman 89Baxt 195Becker 109, 110Bergeman 127Berger 183, 184, 187, 189, 192, 193, 197, 198Bernard 141Bernstein 194, 195Berthelsen 74Biro 188Blackman 130Blaustein 90Boney-McCoy 88Bowlby 112Braun 43Brezina 135Briceno-Perriott 74Briere 86, 194, 196

Browne 88Buljan-Flander 74, 75, 76, 93, 142, 148Burtt 22Buss 83Butcher 187, 188

CCaprara 82Cardarelli 89Cervone 82Chan 135Cicchetti 71Clinkinbeard 126Cloward 110Cockerham 126Cohen 129, 130Colins 149Conger K. J. 132Conger R. J. 132Conradt 142Cordon 55Corey 83Cornell 149Courtois 87, 90Cramer 82Crick 124Cross 91Crutchfield 78Cullen 109, 135Currie 82

DDay 80Dearing 137Dodge 124Donna 59Drače 79, 81Duff 81Durkheim 107Duvnjak 137

ĐĐuričić-Banjanin 74

EEbstein 127Elliott D. S. 132Elliott J. 132Ellis 141Eranen 51Ericsson 113, 122Essau 142Evans 126Eysenck 107, 122, 126, 144, 187

FFajgelj 182, 183Farrington 132Feeny 195Fink 194Finkelhor 73, 74, 88Foa 195Foote 194Ford 126, 195Forsman 139Forth 149Fossati 89Foy 196Freidenfelt 139Freud A. 78, 84Frick 149Fukurai 111Fulgosi 81, 84

GGao 135Gendreau 137Glaser 183Goldstein 69Gomes-Schwartz 87, 89Goodman 41, 55Gottfredson 109Green 132Greenwald 194, 195, 196Groth-Marnat 61Gruber 126

HHadžiahmetović 79, 81Hagger 126Hamby 74Handelsman 194, 195Haney 22Hare 123, 144, 147, 149Harris 88Hathaway 187Hawkins 132, 194Hay 126Haynie 142Hendrick 30Herman 55Hessing 22Hingsburger 91Hirschi 109Hollis 59Horowitz 87, 89, 195Hošek 101, 108, 131Howarth 123Hubbard 137Huizinga 132

IIannotti 142

JJakob-Chien 132Janoff-Bulman 82Johnson K. M. 195Johnson W. 126Joshi 82Jung 81

KKandel 132Kaplan 111Kassam-Adams 195Kaye 91Kelly 132Kerr 149Kette 22

292 293

Kim-Cohen 127King D. W. 196King L. A. 196Klinteberg 139Kocijan-Hercigonja 74, 75, 76, 93, 142, 148Kolenović-Đapo 79, 81Kondić-Beloš 79Kosson 149Krech 78Krohun 130Kvam 91

LLansford 126Lanza-Kaduce 130Laplanche 79Larsen 83Larsson 139Leskin 196Levender 149Levkov 79Lichteinstein 139Liebkind 51Loeber 132Loftus 126Loh 22Lovrić 108, 109, 111, 129Luca-Mrđen 138Lykken 140, 142, 143, 144, 148Lynam 139, 149

MMacaskill 80Machover 197Madeddu 89Maffei 89Maguin 132Maltbly 80Maniglio 76Manly 71Marcus 137Martinez 74

Maslow 32, 33, 34McAuliffe 137McCarthy 132McCloskey 74McCrory 127McKay 130Međedović 127, 128, 135, 137, 148, 149Mednick 135Meehl 186Meiselman 87Melberg-Schwier 91Meldrum 126Mensch 132Michonski 139Mikšaj-Todorović 129Mikuš 64Miljković 193Miller 129, 130, 163Milosavljević 72, 128, 129, 140Momirović 101, 108, 144Moore 74Morrow 137Muncie 130Murner 89Murray 186Murrie 149Myers 41

NNansel 142Newman 81Ninković 50, 80

OOberwittler 130Obretković 101, 108O'Connor 74Ohlin 110Olfson 137Oligny 137Olweus 132Ownby 59

PParton 30Pavlović 69, 132, 195Penke 126Penner 126Perić-Todorović 91Peters 87Petrović 108Plomin 127Plut 132Pogge 195Polk 132Pontalis 83Popadić 132, 135Pratt 109Profaca 71, 87Puhovski 138Pulkkinen 137Putnam 72Pynoos 86, 87, 195

QQuay 123

RRadcliffe 194Radetić Lovrić 33, 34, 108, 131Radosevic 130Radovanović 108, 131Radulović 133, 134, 137, 144, 145, 148Raine 123, 135Ratnofsky 91Raviv 126Rebar 126Reeve 32Reiss 132Rhodes 132Rijavec 193Rind 89Robins 147Ross 82Rubin 137, 196Ručević 137

Rygaard 144, 145

SSadeh 126Saigh 195Sarbin 186Sauzier 87Savjak 50, 64, 82Semenza 126Sharp 139Shaw 130Shrivastava 195Simi 126Simons 130, 132Singer 129, 135Slobin 191Smith 74Smolak 89Spinath 126Spinazzola 90Spriggs 142Srna 41, 190Stakić 168, 170Stattin 149Stern 21Stewart 130Straus 74Sztompka 108

ŠŠtrbac 35

TTaft 186Tanner 130Taylor 127Thornberry 132Toth 71Treadwell 195Tremblay 137Tromovitch 89Turkheimer 127

294 295

VVaillant 77, 78Van der Kolk 90Van Koppen 22Venables 135Viding 127Vitaro 137Vizek-Vidović 193Vlahović-Štetić 193Voss 132Vulić-Prtorić 83

WWan 137Weinstein 81Westcott 186

Whitbeck 132White 130Wilbur 43Williams 187, 188Wilner 195Wilson 163Wirtanen 132Wolf 131Woodhead 25, 36Wright 135

ZZhang 137Zorić 64, 200, 201Zvonarević 129

296 297


О AUTORKAMA

Olga Lola Ninković (Bihać,1974) je psiholog i rukovodilac Odjela za podršku svjedocima u Okružnom sudu u Banjaluci. Njena stručna interesovanja su usmjerena na oblast pravne psihologije, primjenu psihologije u pravu i psihologiju svjedočenja djece. Autor je i kooautor više članaka, brošura i priručnika u oblasti rada sa svjedocima, posebno sa djecom u kontaktu sa pravosuđem. Čest predavač u okviru stručnih edukacija za obuku sudija i tužilaca iz oblasti psihološke nauke. Kao član ekspertne radne grupe učestvovala u izradi indikatora i instrumenata za monitoring implementacije Konvencije Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog nasilja i seksualne zloupotrebe u Bosni i Hercegovini.

[email protected]

Sanja Radetić Lovrić (Banja Luka, 1977) je socijalni psiholog, profesor na Studijskom programu psihologije, Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Banjaluci i odgovorni nastavnik za predmete Socijalna patologija, Psihologija kriminala, Forenzička psihologija i Socijalno-psihološka proučavanja zavisnosti. Njen naučni i stručni rad je, u najvećoj mjeri, posvećen proučavanju veze između procesa socijalizacije i ponašanja djece u riziku, kontaktu i sukobu sa zakonom, primjeni socijalne psihologije u pravu i razvoju pravne psihologije. Kreator je i nagrađivani autor programa za unaprijeđenje kvaliteta života mladih, te pokretač značajnih edukativnih programa za profesionalno usavršavanje psihologa. Predsjednica Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske od 2011. godine. Autor i koautor većeg broja naučnih članaka, monografija i stručnih publikacija.

[email protected]

RIJEČ AUTORKI

298 299


BILJEŠKE BILJEŠKE

RIJEČ AUTORKI

300 301


BILJEŠKE BILJEŠKE

RIJEČ AUTORKI

302 303


BILJEŠKE BILJEŠKE

304 a

Autorice, ovom studijom, poslužimo se njihovim riječima, ne idu u pravcu kako je kod nas i kako je u zakonu, već pokazuju ovom studijom, referencama u njoj, dokumentacijom i primjerima iz života, kako se može u sudskom postupku i treba zaštititi na human način psihološka priroda djeteta.

prof. dr Branko Milosavljević, professor emeritus

Ovo djelo bez ikakve dileme, može predstavljati izuzetan izvor za unapređenje naučnih, stručnih ali i nastavnih procesa u institucijama koje u svojim nadležnostima i obavezama, ili svom akademskom opusu imaju neposredno ili posredno bavljenje problematikom rada s djecom u okviru pravosudnih institucija.

prof. dr Elmedin Muratbegović

Inovativnost didaktičkog pristupa u izradi publikacije „Dijete u pravosudnom postupku – psihološki pristup” omogućuje da je sa razlogom mogu koristiti ne samo savjetnici/saradnici, nego studenti, sudije i tužioci, jer se s pravom može reći da je ova publikacija sve ono što je praksa u dobroj mjeri potvrdila, a teorija u potpunosti istražila. Sa zadovoljstvom i osjećajem pravničkog ponosa, preporučujem ovu Publikaciju svim onima koji se bave ili će se baviti maloljetnim licima kao učiniocima krivičnih djela odnosno maloljetnim licima oštećenima krivičnim djelom, jer svi mogu mnogo naučiti, saznati i upotpuniti svoje znanje. Vesna Antonić, sudija

Za svu zlostavljanu djecu, njihove obitelji, stručnjake, ali i laike dotaknute temom zlostavljanja, „Dijete u pravosudnom postupku – psihološki pristup” nudi prozor u unutarnji svijet zlostavljane djece, koji je težak, ali i pun nade i mogućnosti za pozitivnim promjenama, o čemu autorice iskreno progovaraju. Uvode u kontekst i srž teme zlostavljanja koja je mnogima još uvijek neugodna i od koje bi se rado odmaknuli. Međutim, uzevši ovu knjigu u ruke, prirodna znatiželja, želja i volja za napretkom ono su što će, vjerujem, zadržati svačiju pažnju. Autoricama od srca čestitam na ovom ostvarenju, knjizi koja jednostavnim jezikom prenosi teške sadržaje i objedinjuje stručnjake na trnovitom, ali i prekrasnom putu zaštite djece.

prof. dr Gordana Buljan Flander

Imajući u vidu činjenicu da su djeca naša budućnost, i da od našeg odnosa prema djeci u postupku njihovog odrastanja i socijalizacije zavisi kakvu ćemo budućnost imati, ovu publikaciju preporučujem svima koji na bilo koji način učestvuju u procesu njihove socijalizacije. Pri tome ne mislim samo na one aktere koji profesionalno učestvuju u njihovom odrastanju, kao što su to učitelji, vaspitači, profesori, pedagozi, već i na roditelje koji često ne znaju ili ne mogu prepoznati znakove upozorenja koje im vlastita djeca šalju moleći ih za pomoć, za spas iz pakla u kojem se nađu kao žrtve zlostavljanja.

prof. dr Ivanka Marković