Download pdf - Povijest u udžbenicima (Posebni prilog Svjetla riječi, siječanj 2009.)

povijest pripada i drugima

povijest pripada i drugima

Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj je rat presjekao život i uništio srce, onda se nju mora odgajati bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog odgoja čine mi se najvažnijim novi oblik i drukčije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastitog i svih drugih naroda stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.

Stefan ZWEIG

2 Posebni prilog Svjetla riječi � siječanj 2009.

Stefan ZWEIG

Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj je rat presjekao život i uništio srce, onda se nju mora odgajati

bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog odgoja čine mi se najvažnijim novi oblik i drukčije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastitog i svih drugih naroda stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.

A kako smo mi, posebno u Europi, učili povijest u školi? Moram iskreno priznati da sam to i sâm već zaboravio. Ali do-godilo mi se da mi je nedavno prigodom selidbe dopao u ruke moj vlastiti udžbenik iz austrijske gimnazije – usput rečeno, ne postupamo pametno ako svoje školske udžbenike što prije bacimo, jer ništa nam drugo nakon godina ne može jasnije pokazati s kakvom se brzinom mijenjaju predodžbe i stajališta u našem vremenu. Sada je bila tu, ta stara izlizana knjiga, a s njome i prilika da se sagleda kakve je vrste bila povijest koja je oblikovala našu sadašnju generaciju. Počeo sam čitati i bio sam istinski šokiran – Gospode Bože, tako su nama naivnim, neiskusnim mladim ljudima prikazivali povijest svijeta! Tako lažno, tako pogrešno i tako hotimično! Odmah mi je bilo jasno – a što u ono vrijeme kao dječaci nismo mogli slutiti – da je ovdje povijest bila umjetno preparirana, obojena, krivotvore-na, i to s dobro smišljenom konkretnom namjerom. Budući da je knjiga bila tiskana u Austriji i odobrena za austrijske škole, spoznao sam kako je preko nje mladome čovjeku trebalo biti utisnuto shvaćanje kako je Weltgeist s tisućama svojih emana-cija imao samo jedan konačni cilj, naime veličinu Austrije i njezino carstvo. Međutim, dvanaest sati vožnje vlakom dalje – ili danas dva sata leta zrakoplovom – u Francuskoj ili u Ita-liji, za naše je tamošnje vršnjake povijest bila preparirana isto tako u nacionalnom smislu: Bog ili Duh povijesti djelatni su isključivo za Italiju, za Francusku, za domovinu. Još prije nego što smo mogli pravo i progledati, nama su nataknuli naočale – u svakoj zemlji u drugoj boji – kako već od početka ne bismo mogli svijet gledati slobodnim i ljudskim očima nego iz per-spektive nacionalnog interesa. Već je tada, dakle, počelo ono što se danas u Njemačkoj zove nacionalnim odgojem, pravo-dobno uniformiranje duha i nazora prema jednoj isključivoj

šabloni. Povijest, koja ima smisla samo ako sadrži najveću mo-guću objektivnost, nama su utuvljivali jedino sa svrhom da od nas naprave domoljubne građane, buduće vojnike i pokorne podanike. I kao što smo trebali biti smjerni prema vlastitoj dr-žavi i njezinim institucijama, tako smo istodobno trebali biti nadmeni i skeptični prema svim drugim državama, narodima i rasama u nametnutom uvjerenju da je naša domovina naj-izvornija, njezini vojnici najbolji, njezine vojskovođe najhra-briji. Da je naš narod tijekom povijesti uvijek imao pravo i da će u svemu što bude radio uvijek i nadalje imati pravo: right or wrong, my country (ispravno ili ne – to je moja zemlja).

Ovo je bilo prvo pogrešno usmjerenje koje smo dobili preko naših školskih udžbenika, a drugo sam brzo uočio na-kon što sam od prve do zadnje stranice ponovno pročitao ovu staru knjigu – dakako ovoga puta ne više s naivnim, po-

Ovaj tekst ulomak je iz predavanja koje je početkom 1939, za vrijeme turneje kroz petnaest američkih gradova održao austrijski književnik Stefan Zweig (1881–1942). Zweig, koji se rodio u Beču i koji je odrastao u svijetu i duhu Austro-Ugarske Monarhije, morao je kao Židov god. 1938. pred sve jačim pritiscima nacionalsocijalizma napustiti Europu. Preko Velike Britanije došao je u Brazil, gdje je u Petrópolisu kraj Rio de Janeira okončao svoj život. Autor je brojnih novela, eseja, romana, drama i biografi ja. U autobiografskom djelu Die Welt von gestern (Jučerašnji svijet, 1942) portretirao je kao oporuku i apoteozu ambijent svoga podrijetla. Gotovo idealizirajuću sliku toga svijeta narušio je rat, uostalom onaj rat na čijem je samom početku i sâm Zweig u patriotskom raspoloženju euforično digao svoj spisateljski glas, da bi ubrzo nakon toga svoj mir i smisao svoga djelovanja našao u pacifi zmu. To je Zweig kakvog poznajemo iz njegovih djela i javnih nastupa. U ovom duhu nastao je i tekst “Geschichtsschreibung von morgen” (Historiografi ja sutrašnjice) iz kog je preveden donji ulomak.

Kako smo učili povijest

Odlazak – S velikim se oduševljenjem odlazilo i ispraćalo u rat (Simplicissimus – br. 51 od 23. ožujka 1915, str. 663)

siječanj 2009. � Posebni prilog Svjetla riječi 3

slušnim očima nekadašnjeg dječaka. Čime su nam zapravo u toj knjizi punili glave? Knjiga je bila tako podijeljena da su uz najvažnije događaje na rubu bile otisnute godine koje su poput miljokaza na cesti pokazivale prijeđeni put, a njih smo morali učiti napamet.

Koji su to događaji bili posebno istaknuti? Prelistao sam knjigu i ustanovio da su to u devet desetina bili datumi bita-ka i ratova. Morali smo učiti koje je godine prije Krista bila bitka kod Salamine i kada bitka kod Kane [u Italiji]. Koliko je vremena trajao Prvi punski rat, a koliko Drugi, i sve tako dalje kroz stoljeća. Bitka za bitkom, rat za ratom do Trafalga-ra, Waterlooa i Sedana – datume [Prvog] svjetskog rata imali smo priliku upoznati osobno u nešto opipljivijem obliku od onoga opisanog u knjigama.

Da se tijekom ovih triju tisućljeća događalo i nešto drugo, po čemu se čovjek od pećinskog stanovnika razvio u nosite-lja kulture, o tome je u onoj staroj knjizi bilo malo spome-na, a jednako tako malo i o carevima i kraljevima, o velikim državnicima i mudrim predsjednicima koji su znali svojim tihim i samozatajnim radom sačuvati mir u svojoj zemlji i poticati napredak. Važni su bili samo Hanibal, Scipion, Ati-la i Napoleon, samo oni koji su vodili ratove prikazivani su nam kao junaci. Tako su od početka u naše sitne glavice kao upornim udarcima čekića zabijali misao da je rat najvažnija stvar na svijetu, a ratna pobjeda jednog naroda njegov najve-ći uspjeh. Našoj je generaciji, a bojim se da to važi i za ovu današnju u svim europskim zemljama, od početka bilo utuv-ljivano da u ovome svijetu odlučuje samo uspjeh, da je svaka primjena sile, pa i ratne, ne samo dopušten nego i poželjan čin, samo ukoliko on koristi domovini. Sada doživljavamo posljedice. One su dovele do pomutnje, mržnje i nemira koji danas vladaju našim svijetom.

Ali rat je doveo do toga da su skupa s mnoštvom dru-gih stvari porazbijane i razne naočale koje su nama mladim

naivnim ljudima nataknuli i ja mogu samo ponoviti da sam uistinu bio šokiran nakon što sam sada drugim očima po-novno pročitao ovu istrošenu školsku knjigu. Jer što se za-pravo postiže time ako se povijest prepričava isključivo kao povijest ratova? Nešto strašno pesimistično, nešto krajnje de-primirajuće. Jer što u konačnici pokazuje ova vječna povijest ratova i pobjeda? Potpunu besmislenost, dosadno ponavlja-nje. Jedna vojska pobjeđuje drugu, jedan general drugoga, jedan narod drugi, utvrde se osvajaju ili ne osvajaju, zemlje aneksijom postaju veće pa opet manje. Ovaj vječiti kalendar svih ljudskih ratova izgleda mi, dakle, u višem smislu isto tako dosadnim kao kad bi se u jednoj knjizi nabrojala povi-jest svih nogometnih utakmica posljednjih pedeset godina te da je nekoć Tom pobijedio Jacka, a sada Jack Toma. Da je tijekom četiriju tisuća godina jedan narod pljačkao, udarao, krao i podjarmljivao drugi narod, da zapravo čovječanstvo nije nimalo otišlo naprijed nego da još uvijek tapka u krugu u ustajaloj krvavoj močvari. Ili bismo napredak čovječanstva od vremena Kserksove bitke do one generala Ludendorff a trebali po tome prepoznati što se sada ne bori prsa u prsa i ratnom sjekirom nego se strojnicom obaraju čitavi redovi? Da se sada ne lijeva vruće ulje s bedema opkoljene utvrde nego da se vješto konstruiranim plamenim bacačem sipa užarena vatra? Da se ponašamo prema istim starim instinkti-ma, samo što se služimo boljim instrumentima i da se sada ne bore više male kanibalske horde nego milijunske vojske i da se namjesto nezgrapnih ratnih povika barbara sada s ra-dija i gramofona dere propaganda? Moram priznati da, dok sam čitao ovaj stari školski udžbenik iz svoje mladosti, u nje-mu nisam našao ništa što bi moglo utjecati na mlade ljude u smislu pozitivnih pobuda i humanosti osim grdnog dokaza našeg vječnog povratka i pada u staro barbarstvo. Na kraju nisam mogao svladati svoj gnjev, pa sam knjigu bacio u kut, jer sam vidio da je ovim pisanjem naša generacija bila odga-jana za svjetski rat. Bio je to udžbenik svih opasnih i loših instinkta koji truju naše vrijeme.

Ali tako smo odgajani, tako smo u svim zemljama Europe učili povijest. I sada vidimo posljedice. Stalno nam se trubilo u uši i urezivalo u srce da je pobjeda ono najviše što je jedan čovjek odnosno narod u stanju ostvariti i da je potpuno sve-jedno s kojim će se sredstvima ovaj uspjeh izboriti. Svejedno isto tako koja će se cijena za to platiti – deset tisuća, sto tisuća, milijun ljudi. I umjesto da se nakon strašnog iskustva svjetskog rata ovo nehumano i nemoralno poimanje raskrinka kao zlo-činačko, vidimo da se ono danas mladeži i odraslima sugerira s neviđenim intenzitetom i pretjerivanjem u najvećem broju europskih zemalja. Sve do nas dopire dernjava diktatora koji zahtijevaju takozvano herojsko poimanje života, koji propo-vijedaju da je mirotvorstvo razmaženost i da za čovjeka nema ništa važnije nego umrijeti za svoju domovinu. Oni proglaša-vaju pravom da je dopušteno ono što koristi njihovu narodu, oni izmišljaju ideologije kojima bi opravdali svaki zločin. Mi smo danas u Europi svjedoci tako sustavnog obožavanja laži u obliku propagande kakve nije bilo nikada u tritisućugodišnjoj povijesti. Svjedoci smo veličanja rata kao najvišeg smisla živo-ta što se nisu usuđivali činiti čak ni Spartanci ni najbarbarskija plemena. Doživljavamo takvo krivotvorenje nacionalne povi-jesti da nam se iz odvratnosti krv u žilama uspali i spopadne nas jeza da će ovaj način odgoja mladih i neiskusnih ljudi gur-nuti sljedeću generaciju u jedno još strašnije krvoproliće nego što je bilo ovo zadnje. �

S njemačkoga: Jozo DŽAMBO

Pozor – Ni nakon dvije godine rata, radost odlaska na bojište ne popušta. Ispod ove slike stoji rečenica: “Dakle, i sljedeći put će Viktoria biti ljubljena” (Simplicissimus – br. 1 od 4. travnja 1916, str. 13)


Piše: Jozo DŽAMBO

Odnos prema školskim udžbenicima često je kao od-nos prema potrošnoj robi. Školske su knjige “mate-rijal” koji se nakon uporabe, kao odrađen, odstranju-

je ili, sačuvan, vrlo rijetko ponovno uzima u ruke. Pri tome udžbenici nisu nipošto bezazlena stvar. To posebno vrijedi za udžbenike povijesti, to jest one knjige koje đacima svih uzrasta posreduju službenu verziju povijesti i očituju kakvo pamćenje državni sustavi ne samo preporučuju nego i određuju.

Pitanje koje se ovdje konkretno postavlja jest dvojako: U kojoj se mjeri konfl ikti, koji su neizbježni u svim društvima i svim vremenima, odražavaju u školskim udžbenicima, a u kojoj mjeri su školski udžbenici sami (pre)nositelji konfl ika-ta. Ovo drugo povlači za sobom daljnja potpitanja, naime, u kojoj mjeri udžbenički medij konfl ikte pojačava, a u kojoj ih mjeri razrađuje i razgrađuje.

Tema je po sebi vrlo široka i gotovo prisiljava da se ona na ovako malom prostoru skicira samo teorijski. Ali to bi bilo manje korisno, stoga će ovdje pozornost biti usredotočena na odabrane konkretne primjere koji mogu biti posebno in-

Međunacionalni konfl ikti i školski udžbenici

Predstavljanje prve knjige francusko-njemačkog

udžbenika povijesti u svibnju 2006. godine.

Lijevo Peter Müller, predsjednik pokrajine

Saarland i opunomoćenik njemačke vlade za

njemačko-francusku kulturnu razmjenu,

desno Gilles de Robien, francuski ministar

obrazovanja

Unatoč oskudnoj i mršavoj udžbeničkoj materiji, unatoč ideološki jednostranim štivima i lekcijama dobar pedagog znat će obaviti dobar posao. Stoga važnije od brige za

dobre udžbenike jest briga za obrazovanje dobrih učitelja i pedagoga


formativni, a možda i poučni. Primjeri se neće ticati naših ili prošlih školskih knjiga nego sadašnjice i tuđih društava u kojima udžbenici igraju mnogo veću ulogu od one koja se od njih u normalnim slučajevima očekuje.

Granice i kako ih prijeći

“Susjede ništa tako ne spaja kao ograda između njihovih vrtova” opisuje slikovito jedan aforizam dvojnost blizine. Dr-žavne granice su takve ograde.

Jedna od posljedica Drugog svjetskog rata jesu nove dr-žavne granice koje su, stvorene s namjerom da donesu mir, u dijelovima Europe donijele pomutnju i izazvale osjećaje nezadovoljstva ili čak nepravde. Nove su granice crtane za pregovaračkim stolovima, uglavnom od onih koji su u tom trenutku bili jači.

I ne samo da su mijenjane granice, nego su preseljava-njem stanovništva, za koje je kraj 20. stoljeća našao i pojam etničko čišćenje, protjeravani milijuni ljudi iz jedne zemlje u drugu i premještani s rodnoga tla na njima do tada manje ili više strana područja.

Prema približnim procjenama, na području Istočne i Za-padne Njemačke bilo je 1950. god. 12 milijuna prognanika, brojka koja je stubokom promijenila sliku Europe i stvorila nove političke probleme.

Nakon oružanog nastupio je hladni rat od kojega nisu mogli biti pošteđeni ni školski udžbenici, posebno oni za povijest i zemljopis. Geografske i povijesne karte u školskim knjigama s novim i starim granicama, izbor tekstova i tema, njihova prezentacija i interpretacija bili su kamen spoticanja i razračunavanja, to jest nastavak rata drugim sredstvima.

Sa svrhom uklanjanja ili ublažavanja ovih antagonizama neke su europske zemlje osnovale bilateralne povijesne komi-sije koje na visokoj znanstvenoj razini pokušavaju artikulirati i pomiriti suprotstavljena stajališta i posredovati ih javnosti. U tom duhu stvorena je njemačko-poljska i njemačko-češka povijesna komisija.

U istom smjeru djeluju i međunarodna povjerenstva za školske udžbenike koja imaju za cilj “usklađivanjem školskih udžbenika raznih zemalja korigirati jednostrane povijesne predodžbe i predrasude”. Takva povjerenstva postoje izme-đu Njemačke i Francuske (od 1951), Njemačke i Poljske (od 1972), Njemačke i Čehoslovačke odnosno Češke (od 1967), Palestine i Izraela (od 1985). Na tom području profi lirao se u međunarodnim razinama 1951. osnovani Institut za me-đunarodno istraživanje školskih udžbenika Georg-Eckert iz Braunschweiga. Uz mnoga europska i izvaneuropska po-dručja ima ovaj Institut na programu i područja zemalja na-stalih raspadom bivše Jugoslavije.

Ovdje ćemo se osvrnuti na dosadašnje rezultate rada za-jedničke francusko-njemačke i izraelsko-palestinske komisije.

Galija i Germanija – ljubav i mržnja

Francusko-njemačko susjedstvo najbolje ilustrira kako blizina može spajati i razdvajati. U odnosima tih dvaju na-roda smjenjuju se i miješaju simpatije i antipatije, divljenje i prezir, bratimljenja i krvavi obračuni. Pjesnik i sveznadar Goethe tvrdio je o svojim Nijemcima da ne vole Francuze, ali vole njihovo vino. U njemačkim su predodžbama dugo vremena dominirale slike o Francuzima kao narodu poezije i umjetnosti, o trubadurskom duhu i gurmanskom umijeću, ali i narodu koji poznaje courage kako je to pokazao u revo-

luciji iz godine 1789. Na francuskoj strani opet Nijemci su važili kao narod racionalne organizacije, visoke discipline, perfekcionizma i upornosti.

Sva ta svojstva, i na jednoj i na drugoj strani, počela su Na-poleonovim osvajačkim ratovima početkom 19. stoljeća dobi-vati suprotna značenja. Pruski činovnik Ernst Moritz Arndt pisao je 1813. “Moja mržnja prema Francuzima bit će trajna.” U francusko-njemačkom ratu 1870/71. odnosi između ovih dvaju naroda pretvorili su se u zakleto neprijateljstvo koje je Prvi svjetski rat samo još pojačao. Sve ono nekada pozitivno i s udivljenjem gledano mutiralo je u negativno i prezira vrijed-no. Na objema stranama trošene su silne energije da se stvori i učvrsti stereotip o protivniku kao divljem, agresivnom, nekul-turnom i neuračunljivom članu europske zajednice. U škol-skim su čitankama na prvome mjestu stajali tekstovi koji su u svoj drastičnosti odgovarali na pitanje: “Tko je naš najveći neprijatelj?” Nakon završetka Drugog svjetskog rata Francu-ska, koja je iskusila sve strahote osvajačkih nagona Hitlerove Njemačke, našla se na strani pobjednika.

Proces francusko-njemačkog pomirenja u poslijeratnom periodu tekao je sporo, ali, kako su pokazali rezultati, na nje-mu se radilo sustavno i vrlo brižno. Primjer za to jesu i zajed-ničke komisije koje su nastojale koordinirati nastavne pro-grame i radile na zbližavanju posebno mladeži. Po uzoru na susrete njemačkih i francuskih učitelja, koji su nakon Prvog svjetskog rata zajednički kritički pregledali školske udžbeni-ke, nakon Drugog svjetskog rata organizirali su njemački i francuski sindikati školstva i obrazovanja reviziju školskih udžbenika u duhu “povijesne istine i razumijevanja među narodima”. Slogan koji se pritom mogao često čuti glasio je “detoksikacija”, to jest eliminiranje “otrova” iz udžbenika. Njemačko-francuska konferencija za udžbenike postavila je sebi cilj “ustanoviti, nude li udžbenici što je moguće potpuni-ju i ispravniju sliku kulture jednog i drugog naroda”.

Rezultat ovih nastojanja bio je ugovor o prijateljstvu koji su 1963. god. potpisali njemački savezni kancelar Konrad Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle. God. 2003. u povodu 40. obljetnice ovog ugovora donesena je u redovima njemačko-francuske mladeži rezolucija da se na-piše zajednički udžbenik povijesti koji bi vrijedio jednako za francuske kao i za njemačke gimnazije. Tri godine na-kon toga pojavio se prvi takav udžbenik pod jednostavnim naslovom Geschichte/Histoire (2006) koji obrađuje povijest Europe i svijeta od 1945, a ove godine (2008) objavljen je i

Francusko-njemački udžbenik Histoire/Geschichte u praksi


njegov drugi dio o povijesti Eu-rope i svijeta od Bečkog kongre-sa 1815. do 1945. U pripremi se sada nalazi i treći svezak koji će obrađivati povijest od antike do Francuske revolucije.

Prijedlog mladeži bio je smion i činio se u prvi mah gotovo ne-realističan. Za njegovo ostvarenje trebalo se suočiti s duboko ukorije-njenim mentalitetom nepovjerenja i odbojnosti, te ukloniti čitav niz političkih barijera. Na njemačkoj je strani stvar bila utoliko još kompli-ciranija što Njemačka ne posjeduje jedinstven školski i obrazovni su-stav, tako da je za ostvarenje projekta trebalo dobiti suglasnost svih 16 saveznih pokrajina.

Realizacija udžbenika u praksi izgledala je ovako: Prvo su bili uspoređeni francuski i njemački školski planovi, zatim odabrane teme, da bi se na kraju tandemski prišlo pi-sanju tekstova, pri čemu su se morali uzeti u obzir različiti stilovi nastave i posredovanja gradiva đacima u Francuskoj i u Njemačkoj: u francuskom slučaju više učenja napamet i repro-duciranje naučenog, a u njemačkom pokušaj motiviranja za stvaranje vlastitih sudova. Pri pisanju multiperspektivnost va-žilo je kao glavni princip koji je počivao na uvjerenju da nisu mogući neutralni sudovi o prošlim zbivanjima budući da su ovisni o socijalnim, kulturnim i drugim čimbenicima.

Kao didaktičko načelo postavljena je premisa da učenike treba osposobiti za samostalno povijesno razmišljanje i razli-čitost perspektiva kao podlogu za vlastitu identifi kaciju.

Pohvala udžbenika bilo je u izobilju, ali ni kritike nije izostalo. Povjesničari su knjizi predbacivali nedostatak znan-stvene preciznosti i reduciranost perspektive u izlaganju, na što su pedagozi kao praktičari odgovorili da oni iz didaktič-kih razloga moraju akceptirati “površnost”, jer da bi pretjera-na znanstvena preciznost za udžbenik bila opterećenje. Osim toga, kažu autori, teme poput Holokausta teže je prikazati na dvije nego na 200 stranica.

Desetorica autora udžbenika nisu namjeravali ponuditi korpus povijesnih tema koje bi učenici trebali zapamtiti nego pomoću te materije steći poimanje o povijesnim tokovima i povijesnosti zbivanja, a onda i o različitim pristupima povi-jesnim faktima. Naravno da je tema Drugog svjetskog rata bila posebno izazovna i – riskantna. Iluzorno je bilo očekiva-ti jedan tekst o nacionalsocijalizmu i njegovim posljedicama; autorima je stoga didaktički cilj bio njemačkim učenicima po-kazati kako se u Francuskoj (ko)memorira Drugi svjetski rat, a francuskim učenicima kako Nijemci obrađuju i doživljavaju povijest Trećeg Rajha. Upravo se ovakvim kontrastiranjem uspjelo pokazati da “povijest nije nešto po sebi dano nego ne-što post festum konstruirano – fi ltrirano kroz nacionalne slike, mitove i stereotipe. Kada učenici jednom ovo shvate, postat će prije imuni protiv starih i novih stereotipa, ali i protiv iskrivlji-vanja povijesti i protiv povijesnih legendi”.

U fazi pripremanja udžbenika izišli su na vidjelo oprečni stavovi u pogledu ocjene američke politike. Na kraju su au-tori ovu točku formulirali “kompromisno” i time zorno po-kazali kako je teško, zapravo nemoguće napraviti jedinstven udžbenik. (Jedan od najvećih problema u svim historiografi -

jama jest pitanje broja žrtava. Autori su ovo riješili ta-kođer “kompromisno” tako što su u bilješkama naveli različite statistike.)

Upravo su kompromisi jedna od točaka koju kri-tičari posebno ističu. Ali neki od njih idu i dalje i postavljaju čak i pitanje smisla ovakvog udžbenika

u suvremenoj Europi koja je zadnjih desetljeća postala etnički i religijski mnogo ra-znolikija i složenija. Doseljenici iz Sjeverne Afrike (u Francuskoj) ili iz Poljske, Rusije i drugih istočnoeurop-skih zemalja (u Njemačkoj) također su korisnici ovih udžbenika, ali je njihova društvena, mentalna i biografska poza-dina drugačija, dok udžbenici polaze od dvonacionalne, njemačke odnosno francuske strukture korisnika.

Unatoč prigovorima pothvat se op-ćenito ocjenjuje pozitivno. Njegovo opravdanje leži i u smjeni generacija: generaciju koja je doživjela rat i u posli-jeratnom vremenu sa srcem radila na po-mirenju i ujedinjenju Europe naslijedila je generacija koja tu prošlost promatra trezvenije i s prirodnom distancom: za nju Europa “nije više stvar instinkta ili srca

nego stvar razuma” (Daniel Vernet). Iz racionalnih pobuda, uostalom, nastali su i ovi udžbenici koji se koriste u školama obiju država, što je prije samo nekoliko godina ranije bilo ne-zamislivo. Stoga se u ocjeni ovog udžbenika može čuti i riječ “čudo”. Ovdje su francuski i njemački autori našli zajednički jezik, dok, na primjer, u sâmoj Njemačkoj još uvijek ne po-stoji zajednički kanon u nastavi povijesti nego svaka savezna pokrajina kroji za sebe nastavne programe.

Projekt francusko-njemačkog udžbenika postao je sim-bolom razumijevanja među narodima i znak da je moguće promatrati povijest i izvan jednonacionalnih interpretacija. Političari ga ističu kao miljokaz u europskim integracijama, a izdavači i autori vide u njemu temelj jednog budućeg eu-ropskog udžbenika povijesti. Nerijetko se u ovom projektu vidi uzor za pomirenje između država i naroda koji žive u sukobima i sugerira oponašanje ovakvih inicijativa.

Dakako da je sasvim opravdano pitanje, je li francusko-njemački model primjenjiv i na druge društvene, političke i kulturne kontekste. Ali u svakom slučaju vrijedno je zabilje-žiti da je on našao odjeka i izvan europskog prostora i da je u pripremi prijevod udžbenika na japanski i korejski.

Na Bliskom istoku nešto novo

Dok je francusko-njemački projekt nastao u dugogodiš-njim dijalozima i raspravama stručnih gremija, te u atmosfe-ri sređenih političkih odnosa, dotle je sljedeći slučaj upravo gorući, jer je on na svoj način dio konfl ikta u kojemu želi po-sredovati. Riječ je o izraelsko-palestinskom projektu stvara-nja jednog zajedničkog udžbenika povijesti. Ovaj se po tome razlikuje od onog francusko-njemačkog što nema podrške široke javnosti, pa ni oslonca u političkim strukturama, nego je uglavnom plod zauzimanja pojedinaca.

Pri tome usporedba palestinskih i izraelskih školskih udžbenika pokazuje drastično i čitljivo svu tragiku ovog pro-stora i žestinu suprotstavljenih ideologija. Dok za palestinske đake ne postoji država Izrael, pa čak ni njezin glavni grad Tel


Aviv, dotle izraelska djeca iz svojih knjiga ne mogu saznati ništa o palestinskim područjima, da o tragediji ovog naroda i ne govorimo.

Problem prikazivanja povijesti u izraelskim i palestin-skim školskim knjigama nije tek novog datuma. Odmah na-kon osnivanja Izraela i školski udžbenici su postali nositelji ideologije državnosti, glasnici i pomagači u učvršćivanju identiteta mlade države. Tekstovi su obilovali nacionalistič-kim tonovima; negativna slika arapskoga svijeta bila je nei-zostavni dio ovako programiranih udžbenika. Sueska kriza (1956) i Šestodnevni rat (1967) samo su još pomogli da ova-kva slika ostane na snazi.

O palestinskim udžbenicima može se zapravo govoriti tek od početka 1990-ih godina, kada su Palestinci dobili au-tonomiju (1994); do tada su u njihovim školama korišteni jordanski i egipatski udžbenici koji su bili radikalno rasi-stički i protužidovski. Dosljedno tome oni su nijekali pravo postojanja Izraela, na mnogim kartama ime ove države kao i gradovi novijeg datuma nisu se uopće spominjali, dok su Jeruzalem, Jaff a i Haifa bili obilježavani kao čisto arapski gra-dovi. Izraelsko-arapski konfl ikt prikazivan je isključivo kao rezultat izraelske agresije, a Izraelci kao osvajači, ubojice i sl.

Izraelski psiholog Dan Bar-On sažeo je svu ovu proble-matiku riječima: “Djeca koja rastu u ratnim i konfl iktnim vremenima poznaju samo povijest vlastitog naroda koja u pravilu služi demoniziranju neprijatelja.” Ministrica Yuli Ta-mir izjavila je: “Svojim arapskim susjedima ne možemo po-stavljati zahtjeve sve dotle dok naš vlastiti obrazovni sustav učenicima prikraćuje informacije.” Palestinski pedagog Sami Adwan bio je jednakog mišljenja: “Dok Palestinci ne shvate što je Holokaust, a Izraelci ne budu imali razumijevanja za stradanje Palestinaca, ne može biti pomirenja.”

U atmosferi praha i olova, raketa, eksplozija i ubojica-samoubojica ovakve riječi zvučale su trijezno i ohrabrujuće, ali one ni blizu nisu izražavale konsenzus političkog establiš-menta, da o širokoj javnosti i na jednoj i na drugoj strani i ne govorimo. Utoliko je odvažniji bio pothvat već spomenu-tih profesora Dar Bar-Ona sa sveučilišta u Beer Shevi i Sami Adwana sa sveučilišta u Betlehemu, koji su osnovali Peace Research Institute in the Middle East (PRIME) i u okviru

Povijest za obje strane

Učenici koji uče povijesti u vrijeme rata ili konfl ikta uče samo jednu stranu priče – vlastitu – koja se, na-ravno, smatra “onom istinitom”. Učenje je često dok-trinarno, što pretpostavlja opravdavanje jedne strane a predstavljanje druge u negativnom svjetlu. Onaj tko je na jednoj strani heroj, na drugoj je čudovište.

Istraživanja nam pokazuju da su udžbenici uglavnom usmjereni na sukob, ljudske gubitke i patnju, dok se za-nemaruju razdoblja mira ili suživota između dvije strane. U određenom pogledu, nastavnici postaju kulturni gla-snici jednog naroda i od njih se očekuje da naglašavaju dobrotu vlastite strane nasuprot zlu druge strane.

Vjerujemo da se nastavnike može obučiti da budu glasnici pomirenja, da poučavaju obje strane priče i do-puste svojim učenicima da preispituju ono što uče. Na-ravno, nastavnicima je to lakše uraditi kad postoji mi-rovni ugovor, jer u normalnom slijedu događaja narodi mijenjaju obrazovne programe u pravcu kulture mira, a ne rata.

Mi u PRIME-u uviđamo koliko su obrazovanje i škol-ski udžbenici važni u pomirenju te smo itekako svjesni da se danas odnosi između Palestinaca i Izraelaca ne mogu okarakterizirati kao mir. Stoga, nije bilo nimalo lagano osmisliti knjižicu koja sadržava i palestinsko i izraelsko viđenje tri značajna povijesna događaja – Balfourovu de-klaraciju, rat 1948. i Palestinsku intifadu 1987.

Na ovom je projektu šest srednjoškolskih nastavni-ka povijesti s obje strane zajedno radilo na koncipiranju dviju interpretacija, koje su prevedene na arapski i he-brejski jezik, kako bi se knjižica mogla izdati na oba jezi-ka. Cilj nam nije bio da kritiziramo niti da promijenimo interpretacije, jer u ovom trenutku realno nije moguće ostvariti jedinstvenu, zajedničku interpretaciju povijesti.

Ova knjižica pruža mogućnost i nastavnicima i uče-nicima da se upoznaju s drugom stranom priče. Na-pravljena je tako da je na svakoj stranici između pale-stinske i izraelske strane ostavljen prazan prostor u koji učenici mogu upisivati svoje komentare. U prosincu 2002. nastavnici koji su pomogli u izradi ove knjižice počeli su predavati o ovim tumačenjima učenicima de-vetog i desetog razreda.

Znamo da ovaj proces nije bez problema ili poteško-ća te ga smatramo obrazovnim eksperimentom. Pratit ćemo i izvoditi zaključke o uspjehu projekta promatraju-ći reakcije i komentare učenika i nastavnika. Ti podaci će nam omogućiti da dadnemo preporuke za budući razvoj i reviziju školskih udžbenika i nastavnih metoda.

Na povijest gledamo kao na pokušaj da se stvori bo-lja budućnost “prevrćući svaki kamen” a ne bacajući ih jedne na druge. Nadamo se da vi – nastavnici i učenici – dijelite našu viziju i da ćete nam se pridružiti u ostva-renju ovog cilja.

Sami Adwan, Dan Bar-On, Adnan Musallam i Eyal Naveh

Uvod za palestinsko-izraelski udžbenik povijestiOmot izraelsko-palestinskog udžbenika povijesti u izdanju Peace Research Institute in the Middle East (PRIME)


ovog mirovnog istraživačkog instituta krenuli 2000. godine s projektom izrade dvonacionalnog udžbenika povijesti 20. stoljeća. Udžbenik se trebao suprotstaviti sustavnom demo-niziranju drugoga općenito, a u nastavi povijesti posebno.

Konkretno, projekt je izveden ovako: Jedan tim palestin-skih i izraelskih učitelja napisao je priručnik namijenjen đa-cima uzrasta od 15 do 16 godina. Financiranje projekta omo-gućile su neke američke zaklade i Europska unija, dok je kao savjetodavni partner na izradi udžbenika sudjelovao institut iz Braunschweiga. U Braunschweigu kao “neutralnom” tere-nu sastajali su se autori udžbenika i u nimalo jednostavnim i harmoničnim razgovorima tražili prihvatljivu koncepciju, birali teme i prikladne riječi i žonglirali između palestinske Scile i izraelske Haribde.

Postignuti rezultati, reći će netko, nisu spektakularni, oni su čak vrlo mršavi; ali naočigled intenziteta antagonizama oni su velik i vrlo značajan pomak. Uzmimo samo kao pri-mjer terminologiju. Kada Izraelci i Palestinci govore o istoj stvari koriste se različitom terminologijom. Dok su Izraelci zbivanja iz godine 1948. nazivali “rat za nezavisnost”, Pale-stinci ih nazivaju “katastrofom”. Za Židove su prvi doseljeni-ci u novoosnovanu državu “pioniri”, za Palestince su oni “te-roristi” i “banditi”. A kada i jedni i drugi koriste ista imena, pripisuju im različite sadržaje, kao na primjer u slučaju spo-mena imena Jeruzalem. Novi udžbenik nije sasvim uklonio problematične termine, premda je njihovu upotrebu nešto reducirao, ali ih je pozicionirao tako da je na lijevoj strani knjige predstavljena izraelska, a na desnoj strani palestinska verzija opisa i interpretacije povijesti; između ovih ostavljen je slobodan prostor za bilješke, komentare i zapažanja nastav-nika i učenika. Neispisani prostor ima i simbolično značenje: on svojom bjelinom sugerira zadaću koju još treba obaviti.

Kritičari tvrde da s ovakvim rješenjem svaka strana ostaje na svojim pozicijama i čita ono što se njoj čita. Zagovornici i autori projekta na to odgovaraju da u konfl iktnim situaci-jama nije ni moguće napraviti udžbenik s jednim tekstom. Paralelni tekstovi zasada su najveći mogući kompromis

kojim se postiže da i jedna i druga strana uvide da postoje drukčija viđenja povijesti, dok do sada učenici nisu imali ni-kakve mogućnosti saznati što o konfl iktu misli protivna stra-na. Dar Bar-On kaže: “Ideja paralelne historiografi je pretpo-stavlja i zahtijeva zapadni način razmišljanja i uvjerenje da se konfl ikti mogu riješiti samo postizanjem konsenzusa. Mi ne-mamo ambicija da napišemo zajedničku historiografi ju nego prihvaćamo činjenicu da postoje dva različita gledanja i da će tako ostati do u nedogled.” Takav stav je iskren i nimalo ne uljepšava stvarno stanje.

Projekt palestinsko-izraelskog udžbenika može se shva-titi i kao seizmograf jednog ekstremno konfl iktnog društva. Da u konfl iktima emocije igraju veliku ulogu pokazalo se i u ovom slučaju; neki sudionici u projektu nisu izdržali nape-tosti razgovora i polemika i odustali su. Udžbenik je tiskan na arapskom, hebrejskom (ivrit) i engelskom jeziku; još se nalazi u fazi testiranja, a u školama je dočekan s mješavinom znatiželje i nevjerice. Izraelski đaci pristupaju knjizi trezve-nije i racionalnije i kritiziraju odveć emocionalni ton u pale-stinskoj naraciji. Palestinski đaci gledaju na sve to s nekom vrstom prkosa i rezignacije, jer su mišljenja da se na situaciji ionako neće ništa promijeniti.

Ali se glavni inicijatori Dan Bar-On i Sami Adwan ne daju zbuniti. Oni kritičarima poručuju neka takav pothvat pokušaju ostvariti na primjerima crnaca i bijelaca u Americi, Turaka i Kurda ili Španjolaca i Baskijaca. Tada će i njihova kritika biti blaža, kažu oni, ili će dapače potpuno umuknuti.

Iluzije

Negdje u pozadini svih nastojanja oko izrade dobrih, bo-ljih i još boljih udžbenika tinja nada kao da će jednoga dana biti moguće napraviti “savršene” i “konačne” udžbenike. Ta-kvu nadu neizrečeno nose u sebi autori udžbenika, ali jedna-ko i njihovi kritičari.

Takve su nade samo iluzije.Savršenih i konačnih udžbenika ne može

biti bez obzira kako (ne)sređeno bilo društvo, jer svako vrijeme postavlja svoja pitanja i ima svoje horizonte, dakle ima i svoje udžbenike.

Osim toga, udžbenici donose i razrađuju nužno selektivno nastavnu materiju; udžbeni-ci koji bi u sebi sadržavali “sve” bili bi neupo-trebljivi.

A kada bi i postojao neki “savršen” udžbe-nik, u rukama lošeg predavača ili pedagoga opet bi bio loše oruđe.

Međutim, vrijedi i obrat: unatoč oskud-noj i mršavoj udžbeničkoj materiji, unatoč ideološki jednostranim štivima i lekcijama dobar pedagog znat će obaviti dobar posao. Stoga važnije od brige za dobre udžbenike jest briga za obrazovanje dobrih učitelja i pedagoga. �

Stranica iz izraelsko-palestinskog udžbenika povijesti (englesko izdanje): lijevo izraelska, desno palestinska verzija teksta


Piše: Katarina BATARILO

Razoružati povijest” bio je naslov jedne konferenci-je održane prije gotovo jednog desetljeća u Švedskoj (1999) o suzbijanju stereotipa i predrasuda u udžbe-

nicima povijesti Jugoistočne Europe. Pitanje koje logično sli-jedi glasi: mogu li udžbenici i obrazovanje općenito pomoći promicanju tolerancije, smirivati etničke napetosti ili čak po-ticati mir i pomirenje u društvu koje je prošlo rat?

Novija istraživanja pokazuju kako obrazovanje može imate dvije strane: ono može biti namijenjeno smanjivanju mogućih sukoba a s druge se strane može zloupotrijebiti u političke svrhe. Takvo Janusovo lice vidljivo je i kod udžbe-nika povijesti – oni mogu biti jedan od mogućih razloga ne-snošljivosti između različitih etničkih zajednica kada preno-se neprijateljsku sliku o “drugome” i istodobno veličaju sliku o vlastitoj skupini, a s druge strane mogu prenijeti pozitivne poruke tolerancije i poštivanja.

Udžbenici – političko sredstvo

U BiH su udžbenici povijesti postali političko sredstvo za razdvajanje bosanskohercegovačkog društva. Uz to, udžbenici i predmet povijesti zbog rata 90-ih godina nisu mogli pratiti suvremena europska dostignuća predavanja povijesti u školi.

Prema R. Stradlingu (2001), poučavanje povijesti u ško-li treba biti tako oblikovano da učenicima pomaže usvoji-ti podjednako i znanje o prošlosti ali i razumijevanje da je povijest konstrukcija koja se temelji na povijesnim izvorima i njihovoj selekciji. Suvremeni pristup učenja povijesti đaci-ma omogućava da oni sami vrednuju različite interpretaci-je prošlosti, stvaraju vlastite interpretacije, slobodno iznose

svoja stajališta te da nauče postavljati pitanja i da uvide kako na neka pitanja ne postoji konačan odgovor.

Dug put revizije udžbenika

Kako bi nastavnici i profesori povijesti mogli pripremati i predavati upravo opisanu suvremenu nastavnu metodu po-trebna su im odgovarajuća nastavna sredstva. No, kakva je situacija s udžbenicima povijesti u BiH? Tražeći odgovor i na prva pitanja, prikazat ću u nastavku dug put revizije udžbe-nika povijesti u BiH i njezine rezultate.

Rat u BiH od 1992. do 1995. imao je posljedice na sva po-dručja života ljudi u BiH, pa tako i na obrazovanje. Nastala su tri paralelna školska sustava s tri različita nastavna plana i programa s odgovarajućim udžbenicima. Razlike u školstvu su posebno bile izražene u takozvanim “nacionalnim predmetima”, među kojima je pored materinskog jezika i književnosti, zemljopisa, prirode i društva, vjeronauka i glazbe spadao i predmet povijest.

Udžbenici koji su bili napisani za vrijeme rata ili ne-posredno poslije njega, te oni koji su iz susjednih zemalja bili uvezeni mogli su se smatrati diskriminirajućim, jer se u njima nije ocrtavalo ništa zajedničko na području kulture, jezika i povijesti naroda koji žive u BiH ili je u njima bila negirana BiH kao politička jedinica.

Zbog te situacije pokrenuta je uz potporu Međunarod-ne zajednice revizija udžbenika na području cijele BiH. Od 1998. razna povjerenstva revizije radila su na tekstovima i slikama u udžbenicima kako bi izbjegavali očito i negativno šabloniziranje “drugog” ili takozvane “anti-daytonske” for-mulacije. Cilj rada na udžbenicima bio je jamčiti da oni ne sadrže nikakve odlomke koji štete nacionalnim i religioznim osjećajima nijednoga od triju konstitutivnih naroda BiH niti da pozivaju na mržnju ili nasilje.

Udžbenici povijesti u funkciji

pomirenja?Potrebno je u reformu obrazovanja – koja je već u tijeku – uključivati

sve institucije na svim razinama za bolju potporu novih i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo dugoročno

poboljšavanje kvalitete nastave u BiH


Preporuke povjerenstva sezale su od akcija poput precrta-vanja crnim fl omasterima i pečaćenja rečenicom - “Slijedeći pasus sadrži materijal čija istinitost nije utvrđena, ili koji može biti uvredljiv ili pogrešno tumačen. Ovaj materijal se trenutno nalazi u procesu pregledanja” – do preformuliranja pojedinih izraza ili čitavih rečenica. Autori udžbenika i mediji su takve brze i bespomoćne akcije Međunarodne zajednice promatra-li vrlo kritično i predbacivali povjerenstvu između ostaloga i uskraćivanje prava na slobodno mišljenje. Taj su proces na-stavnici i učenici pratili sa sve većim interesom – učenike je ili tek tada zanimalo što je ranije pisalo u udžbenicima ili su bili sretni što im je sada manje ostalo za učenje.

Provođenje toga prvog koraka revizije nije svugdje prošlo jednako i sadržaji udžbenika nisu se znatno promijenili. Revi-ziju udžbenika se moralo iz godine u godinu pokretati iznova, jer su se i dalje mogli naći uvredljivi sadržaji. U svibnju 2000. donesen je na konferenciji ministara obrazovanja sporazum o harmonizaciji triju obrazovnih sustava. Ministri su, nadalje, donijeli odluku o tome da se udžbenici nacionalnih predmeta koji nisu tiskani u BiH ne koriste više nakon lipnja 2002, tj. da se više ne uvoze udžbenici iz Hrvatske ili iz Srbije.

Zajednička nastavna jezgra

Daljnji korak bio je sporazum o zajedničkoj nastavnoj jezgri nastavnih planova i programa koji su 2003. potpisa-li svi ministri obrazovanja. Cilj je bio povećati potencijalnu pokretljivost učenika jer jezgra potvrđuje zajedničku osnovu za obrazovanje u cijeloj BiH. Za predmet povijesti jezgru čini opća ili svjetska povijest, dok je nacionalna povijest pojedi-nih naroda prepuštena potpuno kantonalnim ili entitetskim nastavnim planovima i programima.

Iako je rad udžbeničkih komisija učinio sadržaje udžbenika prihvatljivijima, revizija nije pomogla u povećanju privlačno-sti toga predmeta. Tekstovi udžbenika su i dalje bili preopširni i od učenika se i dalje tražilo previše suhoparnih podataka.

Stoga je bila prijeko potrebna uspostava novog pristupa u pisanju udžbenika povijesti i zemljopisa. Obrazovne vlasti u Bosni i Hercegovini, uz podršku Misije OSCE-a u BiH, Vijeća Europe i Instituta za međunarodno istraživanje udžbenika Ge-org Eckert, izradile su Smjernice za pisanje udžbenika iz histori-je i geografi je za osnovne i srednje škole u BiH, koje su u siječnju 2006. potpisali svi ministri obrazovanja u BiH, a godinu dana kasnije objavljene su u Narodnim novinama (br. 05/07).

U Smjernicama se ističu sljedeći ciljevi: “Učenici trebaju dobiti osnovno razumijevanje povijesti svih triju konstitutiv-nih naroda i nacionalnih manjina; Bosna i Hercegovina tre-ba biti glavna polazna točka; tri konstitutivna naroda i nacio-nalne manjine trebaju biti predstavljeni na nepristran način; (...) interaktivno učenje i komparativni metodološki pristupi trebaju biti primijenjeni prilikom pisanja udžbenika”.

Obvezatne Smjernice

Ove preporuke za buduće autore omogućile bi prikazi-vanje povijesti u udžbeniku na usklađen i multiperspektivan način koji se zasniva na različitim tumačenjima.

Svi su se ministri obrazovanja u BiH obvezali na izradu no-vih udžbenika povijesti u skladu sa Smjernicama, koje su zasno-vane na sličnim standardima i praktičnim iskustvima koja se koriste diljem Europe. Tako su na entitetskim natječajima pi-sanja novih udžbenika povijesti 2006. pored zajedničkih jezgri, nastavnih planova i Smjernice bile obvezatne za sve autore.

Postavlja se pitanje na koji način i u kojoj mjeri su se Smjernice primjenjivale u izradi novih udžbenika povijesti koje se u BiH koriste od školske godine 2007/2008.

Prema rezultatima jedne studije odjela za obrazovanje Misije OSCE-a o novoj generaciji udžbenika povijesti u BiH, utjecaj Smjernica se u pojedinim udžbenicima u BiH znatno razlikuje. Koji su učinak Smjernice imale na udžbenike po hrvatskom, srpskom i bošnjačkom nastavnom planu i pro-gramu, te kako je u njima shvaćena nacionalna povijest, po-kazuje sljedeći sažetak analize udžbenika:

Udžbenici po hrvatskim nastavnim planovima su poka-zali najmanji pomak i Smjernice nisu imale gotovo nikakav učinak na njih. Danas se koriste udžbenici koji su tiskani do-duše u Mostaru ali prilagođeni su onima iz Zagreba koji su bili u uporabi sve do 2000. ili 2002. No, često je adaptacija na bosanskohercegovačke prilike samo površne prirode – na-slovi su proširivani za riječ “Bosna i Hercegovina” a sadržaji i koncept su ostali gotovo isti. Od 2006. pojavili su se i udž-benici pisani od autora koji su podrijetlom iz BiH i u njima situacija s udjelom povijesti BiH je nešto bolja, no jedan pro-

Dio biblioteke Georg-Eckert instituta (Braunschweig – Njemačka) koja ima najveću zbirku na svijetu međunarodnih udžbenika

iz predmeta povijest, zemljopis i civilno obrazovanje

“Po preuzimanju zarobljenika 15. svibnja partizani su započeli masovna pogubljenja. Uz Bleiburg veliko stratište bili su Kočevski rog (gdje je stradao veliki broj Slovenaca) i Macelj (gdje je pogubljen i veliki broj katoličkih svećenika). Duga kolona zarobljenika prisi-ljena je na pješačenje kroz gotovo cijelu Jugoslaviju. Taj ‘Križni put’, kako je nazvan, bio je ispunjen stal-nim mučenjem i izgladnjivanjem izmrcvarenih ljudi, te strijeljanjem. Oni koji su preživjeli Bleiburg i ‘Križni put’ bili su osuđeni na višegodišnju robiju. Zločin koji se desio nakon završetka rata bio je dugi niz godina prešućivan, a njegovi izvršitelji i naredbodavci nikada nisu izvedeni pred sud pravde.”

(L. Valenta, Povijest za 8. razred osnovne škole, Sarajevo 2007)


blem ostaje i dalje: nacionalna povijest ne poistovjećuje se s poviješću BiH već je ona povijest Hrvatske i povijest Hrvata. Problem može biti da ne postoji dovoljno velik broj auto-ra koji bi pisali udžbenike po hrvatskom nastavnom planu i programu i da zbog toga ne postoji široka ponuda kvalita-tivno visokih udžbenika, no jedan također velik problem leži možda u tome što ne postoji politička volja za poboljšanje udžbenika.

Za udžbenike povijesti izdane u Istočnom Sarajevu Smjer-nice su imale učinak posebno na didaktičko-metodičku razra-du i na vizualan izgled. Pored nekolicine starijih autora, novi timovi autora iz nastave i znanosti znatno su poboljšali kvali-tetu udžbenika. No taj napredak ne znači da se promijenio i sadržaj, posebno glede nacionalne povijesti. U udžbenicima po srpskim nastavnim planovima mogla se pronaći nešto veća povezanost prema povijesti BiH, i to u kontekstu povijesti “južnih Slavena”. Jedan dobar primjer može se naći u udžbeni-ku za 8. razred u kojemu su na izjednačenom i promišljenom načinu prikazane reforme u kasnom Osmanskom Carstvu iz 1830, koje do tada nisu nikako bile prikazane u udžbenicima u RS niti ih danas ima u udžbenicima po hrvatskim nastavnim planovima. Ipak, i u ovim udžbenicima fokus nacionalne po-vijesti leži na srpskoj nacionalnoj povijesti.

Udžbenici po bošnjačkom nastavnom planu počeli su se mijenjati već od 2003. i autori su već vrlo rano primjenjivali preporuke udžbeničkih komisija i pokušali uvesti nove didak-tičke pristupe poput multiperspektivnosti. Pitanje kod ovih udžbenika nije usmjereno na odnos prema povijesti BiH, nego je u tome je li u prikazivanju povijesti BiH sadržana povijest svih konstitutivnih naroda i manjina ili je naglasak stavljen na bošnjačku povijest. Pitanje također glasi je li povijest BiH i njezinih naroda prikazana na integrativan način ili su oni pri-kazani sami za sebe. Različite generacije udžbenika od 2000. pokazuju promjenu od bošnjačke povijesti k povijesti BiH. Od 2003. autori naglašavaju sve više zajednički suživot u BiH. No, potrebna je pozornost u ocjenjivanju takvih pozitivnih ci-ljeva koji se mogu tumačiti i kao promjena na površini: iako se povijest Srba i Hrvata u BiH prikazuje na neutralan način, naglasak je još uvijek na bošnjačkoj povijesti. Od 2007. po-javljuju se novi udžbenici od kojih neki uspješno primjenjuju multiperspektivan i komparativan pristup i koji su utemeljeni na suvremenim historiografskim rezultatima istraživanja (npr. u jednom udžbeniku za 6. razred naracija udžbenika poveza-

na je sa suvremenim historiografskim standardima i učenik može pročitati da u znanosti postoje dva suprotna mišljenja o karakteru Crkve bosanske).

Sažetak rezultata

Kada sažmemo rezultate OSCE-ove analize udžbenika i kada uzmemo u obzir teme koje su nastavnicima i učenici-ma najteže, onda se može reći da se postojeći problemi od-nose na sve teme iz vremena zajedničke povijesti, npr. pod osmanskom ili pod habsburškom vlašću. Zaključak koji povjesničarka u analizi donosi je da dok se god nacionalna povijest u hrvatskim udžbenicima shvaća kao hrvatska po-vijest, u srpskim udžbenicima kao srpska povijest i u nekim bošnjačkim udžbenicima pretežno kao bošnjačka povijest, u svakom će razredu u kojemu se predaje zajednička povijest nastavnicima i učenicima biti teško. U sklopu pilot-projekata u BiH nastavnici i učenici su rekli da im je najteže predavati ili učiti o ratovima u 20. stoljeću, tj. Prvi i Drugi svjetski rat kao i rat koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije. Nastav-nici su podijeljeni u svojem mišljenju: jedni traže historijsku distancu a drugi bi opet željeli predavati tu temu na nastavi, jer znaju da se učenici u školskoj praksi i u svakodnevnom životu susreću s raznim ratnim temama. No, sve dok ne po-stoje adekvatni materijali i lekcije o ratu neće biti moguće poučavati na primjeren način.

Uključiti sve institucije

Željela bih naglasiti da problematika udžbenika u BiH ne stoji sama za sebe, već je problem u cijelom obrazovnom sistemu. Problemi leže u ostarjelim i preopterećenim nastav-nim planovima i programima, u slaboj ponudi doškolovava-nja nastavnika, u prepunim razredima a i u mehanizmima obrazovnih institucija, poput nastavne inspekcije koja samo mehanički vrednuje tehničku stranu nastave a ne i cjeloku-pni proces učenja i poučavanja.

Stoga je potrebno u reformu obrazovanja – koja je već u tijeku – uključivati sve institucije na svim razinama za bolju potporu novih i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo dugoročno poboljšavanje kvalitete nastave u BiH. �

S jednog od seminara za autore udžbenika povijesti u Mostaru, rujan 2006.

“Politika ustaške vlasti u potpunosti se podudarala s rasističkom politikom nacista i fašista. Već od pr-vih dana uspostave NDH, ustaške su vlasti proglasile rasne zakone, kojima je započet teror nad semitskim narodima, u prvom redu Židovima i Romima. Nacio-nalistički progoni bili su usmjereni prije svega prema Srbima, dok su političkim progonima bili obuhvaćeni komunisti, ali i svi neistomišljenici ustaškog režima. Uhođenjem, uhićenjima, ispitivanjima i ostalim re-presijama teror nije bio završen. Mučenje i ubijanje organizirano je u sabirnim centrima koji su uskoro prerasli u logore smrti. Najozloglašeniji bili su oni u Jasenovcu i Staroj Gradišci na rijeci Savi. Na prostori-ma BiH posebno je bio poznat zloglasni logor u Kru-ščici kod Viteza, ali i brojni zatvori u kojima su vršena masovna mučenja i pogubljenja.”

(L. Valenta, Povijest za 8. razred osnovne škole, Sarajevo 2007)


Povijesna istina nema svrhe u samoj sebi, nju vodi i oživljava pitanje moralne istine.

(Dolf Sternberger)

Piše: Darko RUBČIĆ

Ako želimo saznati kakva je “politika” neke zemlje, naj-bolje je prelistati nekoliko njezinih udžbenika povije-sti, obratiti pozornost na tumačenja najvažnijih povi-

jesnih razdoblja ili prijelomnih događaja. Ako znamo kakva je aktualna politička i društvena situacija u Bosni i Herce-govini, možemo već pretpostaviti kako stvar stoji s njezinim udžbenicima povijesti: mnogo toga je različito, često suprot-no različito. Ipak, mora se naglasiti da je od 2003. došlo do konkretnih pomaka nabolje s obzirom na udžbeničku inter-pretaciju bh. povijesti.

Više je nego zanimljiv osvrt na nekolicinu udžbenika povi-jesti tiskanih od 2003. do 2007. u Sarajevu, Istočnom Sarajevu i Mostaru. Budući da ih je veliki broj – i za osnovnu i srednju školu – izabrali smo neke koji mogu dobro poslužiti za ilu-straciju naše problematike. Zbog dugog vremenskog razdoblja i mnoštva osjetljivih pitanja, ograničili smo se na tri nimalo lagane teme bh. povijesti: bosansko srednjovjekovlje, Bosna pod osmanskom vladavinom i Drugi svjetski rat s naglaskom na Jasenovcu i Bleiburgu. Tema prošloga rata (1992-1995), iz kojega bi se najviše upoznala sva složenost bh. društva i kon-fl ikt interpretacija povijesti, ostaje po strani, jer većina novih udžbenika samo spominju taj rat, ali ga ne tumači.

Bosansko srednjovjekovlje

Udžbenik povijesti za 2. razred gimnazije (E. Hašimbego-vić – A. Busuladžić – M. Sijarić – E. Veladžić, Sarajevo 2003) spada među najozbiljnije bh. udžbenike za bosansko sred-njovjekovlje. Autori ističu kako je ovo razdoblje bosanske povijesti najčešće bilo podložno nacionalnim/nacionalistič-kim interpretacijama kako bi se “dobio” odgovor čija je Bosna danas. Među glavne događaje iz bosanskog srednjovjekovlja autori smještaju dislokaciju sjedišta bosanske biskupije u Đakovo 1252, što je spriječilo daljnje uspjehe Katoličke cr-kve u Bosni te omogućilo nastanak domaće Crkve bosanske kao alternative biskupiji. Bosansko srednjovjekovlje vrhunac dostiže s krunjenjem Tvrtka I. Kotromanića za bosanskog kralja 1377. Nasuprot raširenom mišljenju o pravoslavnom manastiru u Mileševu (Srbija) kao mjestu Tvrtkova krunje-nja, u ovom se udžbeniku navodi krunidbena i grobna crkva

Kotromanića u Milima-Arnautovićima kraj Visokog, i jedi-no ovaj udžbenik objašnjava na koji je način u historiografi ju ušla zabuna oko mjesta krunjenja.

Autori su posebno poglavlje posvetili kako mitologizaciji tako i znanstvenom objašnjenju fenomena Crkve bosanske. Navodi se kako su srpska i hrvatska historiografi ja XIX. st., u službi nacionalističkih interesa, nastojale dokazati srpstvo odnosno hrvatstvo srednjovjekovne Bosne a da se kao svo-jevrsna protuteža pojavio mit o bogumilima kojim se željela naglasiti posebnost Bosne. Međutim, da se ne bi stvorila po-grešna slika, autori su trebali donijeti i suvremene rezultate znanstvene historiografi je o tom problemu. Naime, moderna hrvatska historiografi ja ipak se ponajviše znanstveno eman-cipirala i napustila stavove iz XIX. st., srpska još uvijek ustra-java na srpskom karakteru Bosne, a na mitu o bogumilima danas najviše insistiraju neki bošnjački “znanstvenici” koji u službi politike stvaraju i neke dodatne mitove. Unatoč po-jedinim zamjerkama, udžbenik je veoma dobar, pruža uče-nicima dosta informacija i nastoji ih osposobiti za kritičko mišljenje.

Udžbenik za 6. razred osnovne škole (A. Isaković, Saraje-vo 2007) spada među ponajbolje udžbenike nove generacije. Autorica kroz cijeli rad nastoji primjenjivati multiperspek-tivnost te u tumačenjima “spornih” tema iz prošlosti donosi različita znanstvena mišljenja; konkretno, s obzirom na po-drijetlo imena Bosna, mjesto Tvrtkova krunjenja i karakter Crkve bosanske. Isakovićka je jedna od rijetkih autora udž-benika koji govore o važnosti franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni. Kratko poglavlje posvećeno je također i pravoslavlju u tom povijesnom razdoblju.

Udžbenici selektivnog pamćenja


Autori udžbenika za 1. razred srednjih stručnih škola M. Šo-bot – B. Štrbac – E. Zahović (Istočno Sa-rajevo 2007) pisanju udžbenika pristupili su vrlo pretenciozno, na svega 223 stranice obuhvaćen je period od prapovijesti sve do suvremenog doba i posljednjega rata na području Hrvatske i BiH! Srednjovjekov-noj Bosni posvećeno

je svega pet stranica. Pripadnike Crkve bosanske naziva se bogumilima i hereticima iako je ta teza u ozbiljnim historio-grafskim krugovima već nadiđena. Tvrtko I. Kotromanić je, prema autorima, okrunjen u manastiru u Mileševu, premda u jednoj glosi uz glavni tekst stoji kako se u posljednje vrije-me u krugu bh. povjesničara kao mjesto krunjenja spominje mjesto Mili-Arnautovići. Inače, čitav udžbenik koncipiran je “srpski”, s tendencijom da se srpski narod prikaže žrtvom. Fotografi je uz tekst u većini slučajeva govore više od riječi ovome u prilog.

Budući da je udžbenik povijesti za 2. razred gimnazije (F. Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A. Nikić, Mostar 2005) tiskan u Mostaru, za očekivati je da će veći dio prostora biti posvećen bh. povijesti. No stvar je sasvim drugačija. Ukrat-ko, od oko 350 stranica, povijesti srednjovjekovne Bosne posvećeno je svega 14 stranica, a BiH u vrijeme osmanske vladavine u XVI. i XVII. st. tek pet stranica!? Identičan slu-čaj je i s udžbenikom za 6. razred osnovne škole (Ž. Brdal – M. Madunić – N. Lovrinović, Mostar 2007), gdje je gotovo čitav prostor posvećen hrvatskoj povijesti, a povijesti Bosne dodijeljen zanemarivi dio i “osigurano” mjesto u naslovima – naslovi bez sadržaja.

Bosna pod osmanskom vladavinom

Udžbenik koji se u cijelosti odnosi na razdoblje osman-ske vladavine (od XV. stoljeća do 1878) jest udžbenik za 3. razred gimnazije (V. Smriko, Sarajevo 2003). Autor navodi da je osmanska vlast radila na uništavanju domaćih državnih institucija, što ide u prilog tezi o povijesnom diskontinuite-tu. Autor govori kako je položaj franjevaca i katolika, unatoč tomu što su posjedovali ahdnamu, bio teži od pravoslavnog. Čitavo jedno poglavlje posvećeno je svakom od balkanskih naroda unutar Osmanskog Carstva, tako da učenik dobiva uvid u širi povijesni kontekst. Padu Bosanskog kraljevstva posvećuje dosta prostora i demontira mit “Bosna šaptom pade”. Jedno kraće poglavlje posvećeno je različitim moder-nim tumačenjima osmanske povijesti. Upravo je ovo ispravan način kako pristupiti osjetljivim pitanjima iz prošlosti, jer se pomoću multiperspektivnosti učenike poučava kritičnosti i

dijalogu s različitim mišljenjima. Međutim, autor udžbenika je i sam pao u zamku kada kaže kako je “historija Bosne i Hercegovine iz perioda osmanske vlasti bila predmet pristra-nog prikazivanja od strane srpskih i hrvatskih historiografa koji su željeli dokazati isključivo pravo nad ovim prostorom. Oni su nastojali svo stanovništvo Bosne i Hercegovine pri-kazati kao dio svog etničkog korpusa ili su pokušavali izvesti teze o muslimanskom stanovništvu kao stranom elementu azijskog porijekla”. Problem je što autor ni na jednom mje-stu ne proziva dio bošnjačkih historiografa koji idu u drugu krajnost glorifi cirajući osmansko razdoblje.

U udžbeniku su dobro opisani prodor Eugena Savojskog i odredbe Karlovačkoga mira (1699), međutim problem na-staje kada autor govori o ideološkim i psihološko-kultur-nim posljedicama: “Od Bečkog rata i u toku XVIII stoljeća, osnovni cilj kršćanskih sila je bio protjerivanje i iskorjenji-vanje muslimana iz Evrope, a među njima i Bošnjaka mu-slimana. Ovaj ideološki koncept je izvor genocida u XIX i XX stoljeću kada je prenesen sa velikih evropskih sila na bal-kanske zemlje. (…) Uporedo sa eliminisanjem islama, na tim prostorima sprovedeno je sistematsko uništavanje svega što je podsjećalo na prethodnu vlast i islamsko-orijentalnu kul-turu. Sakralni i profani objekti su uništeni.” Ako sve ovo i jest tako, autor je ipak morao biti više kritički te progovoriti na ovako jasan način i o npr. nezavidnom položaju nemuslima-na i rušenju samostana i crkava od strane Osmanlija. (N.B. o rušenju samostana i crkava, te o poteškoćama njihove grad-nje ne govori niti jedan od udžbenika!)

Posebno je poglavlje posvećeno velikim migracijama sta-novništva u XVIII. stoljeću koje su se odrazile na demograf-sku sliku i sve aspekte života. Ovo je jedan od rijetkih, ako ne i jedini udžbenik koji čitavo poglavlje posvećuje izvorima za povijest BiH pod osmanskom vladavinom (deft eri, franje-vačke matice, teft eri pravoslavnih crkvenih opština, putopisi stranih putnika, diplomata i obavještajaca, vizitatorski izvje-štaji crkvenih pohoditelja, ljetopisi te isprave i povelje). Autor posebno poglavlje posvećuje i osmanskom konfesionalizmu te jedini piše o nastanku triju nacionalističkih etnogeneza pokušavajući se kritički postaviti prema srpskom mitu o Bo-sni kao ‘staroj nemanjićkoj zemlji’, hrvatskom mitu o Bosni kao ‘staroj zemlji hrvatskih banova i kraljeva’ te bošnjačkom mitu o Bosni kao zemlji etničkog kontinuiteta između dobrih

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, Solun i CPU Sarajevo izdali su 2007. četiri historijske čitanke: Osmansko carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, Balkanski ratovi i Drugi svjetski rat. Riječ je o dodatnim nastavnim materijalima koji zasigurno mogu pridonijeti boljem shvaćanju moderne historije jugoistočne Europe.

“U Evropi postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije u pregovaračkim dvo-ranama i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima. Ono što male nacije razlikuje od velikih nije samo kvantitativni kriterij broja stanovnika; to je nešto du-blje – njihova egzistencija nije niti za njih same samo-razumljiva izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i rizik; one su u odnosu na povijest u defanzivi prema njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire na njih, pa ih i ne uzima zaozbiljno.”

(Milan Kundera, BH Dani, br. 529)

Davorin MRLJIĆ, Rekonstrukcija srednjovjekovnog grada Bobovca


Bošnjana, bogumila i Bošnjaka muslimana. Ovdje vrijedi spome-nuti da je mit o boš-njačkoj kontinuirano-sti u ratnom periodu (1992-1995) evoluirao u mit o temeljnom na-rodu, na osnovu koje-ga sada Bošnjaci pola-žu ekskluzivno pravo na BiH. O ovom autor ne govori. I pored ne-koliko spornih, nekri-tičkih dijelova na koje smo pokušali ukazati, ipak treba reći da je ovaj udžbenik veoma validan, osobito zato što daje širi kontekst potreban za smje-štanje i bolje razumijevanje određenih događaja.

Sva tri udžbenika tiskana u Mostaru, Bosni pod osman-skom vladavinom posvećuju gotovo zanemarivi dio. Tako udžbenik Ž. Brdal – M. Madunić – N. Lovrinović (2007) Bosni od pada pod osmansku vlast do kraja 16. stoljeća po-svećuje 10 redaka (!?), dok su osmanski napadi na Hrvatsku i Ugarsku te osvojenje Hrvatske prikazani na 7 stranica. Pola stranice rezervirano je ulozi franjevaca (Divković, Lastrić) za bosanske katolike te njihov progon nakon Bečkoga rata (1683-1699).

U udžbeniku F. Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A. Nikić (2005) Bosni je u XVI. i XVII. stoljeću posvećeno sve-ga pet stranica.

Udžbenik za 3. razred gimnazije (S. Jurković – A. Mija-tović – F. Mirošević – T. Macan, Mostar 2005) u poglavlju “Hrvatska u XVIII. stoljeću” od 50 stranica teksta, Bosni i Hercegovini u vrijeme krize Osmanskog Carstva te u doba

reformnog pokreta u Turskoj dodjeljuje svega pet stranica, Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i njezinu značenju u povijesti bh. katolika-Hrvata te o ilirskom preporodu u BiH 7 stranica, a o BiH od sredine XIX. stoljeća do okupacije od strane Austro-Ugarske 10 stranica. Ova statistika oslikava već vremenski dugu tendenciju marginaliziranja povijesti BiH uopće kao i potiskivanje značenja bh. Hrvata unutar hr-vatske znanosti i kulture.

Drugi svjetski rat (Jasenovac – Bleiburg)

“Nacionalno pamćenje ponaša se nedostojno kada pod zvučnim nazivom ‘nasljeđa’ ističe samo spomenike slave i od-vraća pogled od spomenika svoje sramote. To je kao kad eta-blirani njemački komunisti sebi na glavu natiču Friedrichov trobodni šešir i Bismarckovu konjaničku kacigu, a SA-kapu i svastiku skrivaju u nacionalnom sefu.” Ovim citatom Dolfa Sternbergera iz njegovih Razmišljanja o povijesti dolazimo do naše ne tako davne prošlosti koja uz posljednji rat (1992-1995) nosi sa sobom najviše i teorijskih i stvarnih sukoba.

Udžbenik Istorija za IX razred osnovne škole (R. Pejić, Istočno Sarajevo 2006) i po svom sadržaju i pristupu spa-da zasigurno među one koji su ponajmanje utemeljeni na činjenicama. Udžbenik vrvi tendencioznim tvrdnjama koje učenicima zasigurno neće pomoći u njihovu odgoju za kri-tičko mišljenje. Nakon što je opisao ustaški teror nad Srbi-ma, Židovima, Romima i drugim antifašistima, autor donosi brojku od oko 1.000.000 ubijenih u logoru Jasenovac. Ova-kvo i slično manipuliranje brojkama ne osvrće se ni na kakva druga istraživanja. Napominjemo, primjerice, da su dvojica istraživača, B. Kočović i V. Žerjavić, došli neovisno jedan o drugom do približno istog broja poginulih u Drugom svjet-skom ratu u Jugoslaviji. Kočović navodi brojku od 1.014.000 (od toga je 70.000 ubijeno u Jasenovcu), a Žerjavić govori o broju 1.027.000 (u Jasenovcu 83.000). U udžbeniku je jed-

“Epski ciklusi vezani za područje Bosne i Hercegovine mogu se podijeliti u dvije vrste: uskočko-hajdučke i pje-sme bosanskohercegovačkih muslimana. U obje vrste su opjevane stvarne ličnosti i stvarni događaji koji su okićeni epskim detaljima. S obzirom na činjenicu da su one prenošene usmenim putem, epske pjesme su utjecale na formiranje ideoloških, moralnih i kulturnih karakteristika naroda. Te karakteristike su kroz stolje-ća bile osnovni element koji je utjecao na stanovništvo i formiralo njegov pogled na svijet. S obzirom da su pjesme slavile “svoje heroje” “svoje moralne kvalite-te” i “svoje kulturne obrasce” neminovno su utjecale da se formira epski pogled na svijet, u kome je sve osli-kano crno-bijelom tehnikom. Na tom fonu formira se svijest da su svi postupci protiv onih drugih opravdani i da je svaki čin, koji je u skladu sa činom nekog junaka iz prošlosti, mjerilo po kome se trebaju ponašati oni koji su usvojili određeni epski ciklus u svojoj sredini. Ovakvo shvatanje je prenešeno u XIX i velikim dijelom u XX stoljeće, a rezultati ovakvog pogleda na svijet za južnoslavenske narode, a naročito narode Bosne i Hercegovine bili su katastrofalni.”

(V. Smriko, Historija. Udžbenik za 3. razred gimnazije, Sarajevo 2003)

Prisvajanja povijestiKako je u stručnim krugovima poznato, moderna hi-

storiografi ja datira od 19. stoljeća i stoji u uskoj svezi s modernim nacionalnim i socijalnim pokretima, koji su također počeli izranjati iz povijesnog kontinuuma u spo-menutom stoljeću. S obzirom na sadržajni interes, ideo-lošku usmjerenost te metodološki postupak, dosadašnja historiografi ja o Bosni i Hercegovini može se razvrstati u tri skupine: a) nacionalnu/nacionalističku; b) marksističku i c) historiografi ju kritičkog diskursa ili, pojednostavljeno rečeno, diskurzivnu.

Konsenzus među njima je neupitan samo u jednoj stva-ri, naime u periodizaciji povijesti Bosne na: a) bosansko srednjovjekovlje, b) osmansko razdoblje, c) austrougarsko razdoblje i d) jugoslavensko razdoblje s cezurom Drugog svjetskog rata. Dakako, kad je riječ o ovome konsenzusu, u pitanju je samo zajedničko vanjsko nazivlje ili kataloško etiketiranje pojedinih razdoblja. Vrednovanja, politički i ideološki interesi te metodički postupci više ili manje su različiti.

Nacionalni/nacionalistički pristup povijesti gleda naci-ju kao primordijalnu i kvazivječnu kategoriju. Nacija kao

Jacob van SCHUPPEN, Eugen Savojski


no kraće poglavlje posvećeno četničkom pokretu i četničkim postrojbama koje su u BiH dolazile “da za-štite srpski narod od napada ustaša, domo-brana i muslimanske milicije”.

Iako sadržajno za nijansu blaži, udžbenik M. Šobot – B. Štrbac – E. Zahović (2007) u svom pristupu ne zaostaje za Pejićevim. S obzirom na broj žrtava u Jasenovcu operira se brojkom od 700.000. Niti jedan od ovih udžbenika ne spominje partizansko-srp-ske zločine nad Hrvatima, Muslimanima i drugima, pa tako niti Križni put – Bleiburg. Oba su udžbenika nekritički pri-strani s jednim jedinim ciljem – prikazati Srbe kao vječne stradalnike i mučenike u velikom kotaču povijesti.

Udžbenik za 4. razred gimnazije (H. Matković – F. Miro-šević – B. Goluža – I. Šarac, Mostar 2006) Nezavisnoj Državi Hrvatskoj posvećuje 7 stranica. Na dobar je način prikazano potpisivanje Rimskih ugovora (1941) između Pavelića i Mu-ssolinija, iz čega se može vidjeti da je NDH u stvarnosti bila marionetska tvorevina. Nabrojano je nekoliko koncentracij-skih logora, a za Jasenovac je donesen i broj ubijenih prema podacima Žerjavića i Kočovića. Ovaj udžbenik jedini govori da je Pavelić u travnju 1945. primio dva emisara Draže Mi-hailovića koji su mu predložili stvaranje antikomunističkog bloka Srba, Hrvata i Slovenaca, što pokazuje da je bilo kon-takata i suradnje između ustaša i četnika. Autori udžbenika navode kako je Pavelić naredio da se vojnici, žene, djeca i starci iz NDH, bježeći pred partizanima, predaju Britancima, a ovi su ih kasnije izručili partizanskim jedinicama. Ukratko je opisana bleiburška tragedija, a operira se s nedovoljno ute-meljenom brojkom od 200.000 do 300.000 stradalih Hrvata.

Spomenuti Žerjavić smatra da je broj žrta-va na Bleiburgu nešto veći od 50.000.

Udžbenik za 8. ra-zred osnovne škole (L. Valenta, Sarajevo 2007) u cijelosti se

odnosi na XX. stoljeće i spada zasigurno među

najobjektivnije bh. udžbenike nove generacije. Autor kratko i nepristrano opisuje rasnu ustašku politiku, uhođenja, uhi-ćenja, mučenja i masovna ubojstva neistomišljenika ustaš-kog režima, te jedini spominje zloglasni logor u Kruščici kraj Viteza. Dio bošnjačkih čelnika usprotivio se ustaškom reži-mu, o čemu svjedoče muslimanske rezolucije iz nekoliko bh. gradova izdane 1941. S druge strane, druga grupa bošnjačkih političara 1941. upućuje Hitleru Memorandum u kojemu se traži autonomni položaj BiH unutar NDH i da se BiH stavi pod izravnu njemačku upravu. Ovaj udžbenik također jedi-ni spominje muslimansku postrojbu – 13. SS diviziju koja je djelovala pod izravnim njemačkim zapovjedništvom. O čet-nicima, njihovoj ideologiji i zločinima također je vrlo kritički napisano. Uz gore navedeni udžbenik, ovaj jedini govori o Bleiburgu i Križnom putu, ali ne donosi broj stradalih.

Iz ovog fragmentarnog prikaza udžbeničkih interpreta-cija povijesti da se iščitati kako je pisanje udžbenika veoma težak posao. Da bi udžbenik bio znanstveno utemeljen, au-tor bi se u radu trebao voditi samo istinom poštivanja fak-tografi je i moralnošću da povijest pripada i onima drugima, dakle i neprijateljima. To je zahtjevan, ali jedini put kako bi se izbjeglo neargumentirano operiranje falsifi katima i selek-tivno pamćenje koje poznaje samo svoje povijesne uspone i pobjede te komemorira i napuhuje samo naše žrtve za samo “našu stvar”. �

primordijalna kategorija izvire iz mitskih daljina prošlosti i kreće se kroz povijesni kontinuum kao čvrst i zatvoren su-stav. Tako je naprimjer na hrvatskoj strani hercegovački fra-njevac i povjesničar fra Dominik Mandić (1889-1973) ela-borirao povijest Hrvata kao povijest naroda, koji je došao u svoju današnju postojbinu već oformljen takoreći kao jedna putujuća država. U povijesnim lomovima taj je narod pao pod stoljetnu vlast tuđinskih režima, zbog čega je pretrpio znatne štete. U moderno doba došlo je do kulturnog i poli-tičkog buđenja toga naroda, koje se manifestiralo ne samo u oslobađanju od tuđinskih režima, nego i u stanovitom povratku nacionalnom identitetu, čiji su korijeni – prema takvom shvaćanju – ukopani u rani srednji vijek. Zadatak je nacionalne historiografi je da rekonstruira put do toga na-cionalnog iskona, uz ostalo kroz dekonstrukciju razdoblja tuđinske vladavine.

Primijenjeno na Bosnu to znači da je zadatak povjesni-čara da elaborira hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne, a osmansko, austrougarsko i jugoslavističko razdoblje de-maskira kao tuđinsko. Politički cilj takve historiografi je jest da, naprimjer, bosanskohercegovačke muslimane uvjeri da se deklariraju u modernom smislu kao Hrvati islamske vje-roispovijesti, a Srbima dadne do znanja da njima Bosna u političkom pogledu ne pripada, jer su se u nju kasnije dose-lili, odnosno da su mnogi među njima kao Vlasi prihvatili

pravoslavlje, pa bi bilo normalnije da se u modernom smi-slu identifi ciraju kao Hrvati pravoslavne vjere.

Srpska nacionalna historiografi ja još je rezolutnija u pri-kazivanju Bosne kao isključivo srpske zemlje. U tu svrhu istupalo se s tezama o Srbokatolicima i Srbima islamske vjeroispovijesti kao produktima u prvom slučaju papinske propagande, a u drugom stoljetne islamsko-osmanske vla-davine na ovim prostorima.

Bošnjačka moderna historiografi ja rađala se u sjeni srp-ske i hrvatske historiografi je i, nažalost, do danas nije uspje-la izići iz te sjene. Tendencijama posrbljavanja i pohrvaći-vanja odupirala se naime na taj način što je prihvaćala iste klišeje te srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne potražila lijek u predimenzioniranom isticanju bošnjačkog karaktera cjelokupne bosanske povijesti. Bošnjačka historiografska igra koncem 20. stoljeća završila je tezama o Bošnjacima kao temeljnom narodu u svim razdobljima bosanske povije-sti i o Srbima i Hrvatima kao marginalnim fenomenima u bosanskohercegovačkom povijesnom sklopu. (…)

(Ovaj je tekst dio članka: Srećko M. DŽAJA, “Tri kultur-no-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna hi-storiografi ja”, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko, po-družnica za Njemačku, München 2005, 106-107.)

Jasenovac i Bleiburg, dva mjesta oko kojih se ponajviše spore i sukobljuju suvremeni povjesničari i nacionalne politike