MAKROEKONOMIJA 1.Ispitna pitanja i odgovori

56. Različiti pristupi ekonomskoj stabilizaciji- U određivanju pojma ekonomske stabilizacije ima različitih pristupa. Često se stabilizacija

jednostavno poistovjećuje s povećanom štednjom, porastom proizvodnosti rada, smanjenjeminvesticija ili opće potrošnje i sl. S druge strane, različitost pristupa ogleda se i u tome što jedan dio ekonomista uzima tzv. stagnacionistički pristup problemu stabilizacije (tražeći rješenja za sadašnje aktualne gospodarske probleme), dok drugi rabi dinamički pristup (tražeći rješenje za uravnoteženi rast na dugi rok). Ekonomska stabilizacija ne može se jednostrano poistovjećivati s promjenama u nekoj od navedenih kategorija, iako one u određenim gospodarskim situacijama mogu dati pozitivne rezultate, posebno u vezi sa suzbijanjem inflacije. Tako povećanje štednje, odnosno smanjenje potrošnje, suzbija inflaciju potražnje kad u gospodarstvu postoji potpuna zaposlenost. Kad postoji nezaposlenost, ono uvjetuje još veću nezaposlenost, smanjujući štednju i investicije i nacionalni dohodak. Ujednačeni rast plaća i proizvodnosti rada vodi suzbijanju inflacije troškova, ali u situaciji nezaposlenosti rast proizvodnosti rada uvođenjem nove tehnologije povećava tu nezaposlenost. Stagnacionistički pristup može biti prihvatljiv samo za rješenje pojedinog ''gorućeg'' problema na kratki rok. Međutim, neprihvatljiv je kao rješenje gospodarske ravnoteže na način da se gospodarstvo dovede u stanje ravnoteže te da se takva razina proizvodnje i zaposlenosti održava (keynesijanski pristup). Stabilizacija se ne može i ne smije oslanjati na statička rješenja, već dinamičkim pristupom tražiti dugoročnu ravnotežu gospodarstva, nastojeći maksimizirati gospodarski rast, uz punu zaposlenost i stabilne cijene. Ekonomska stabilizacija označuje djelovanje usmjereno na postizanje opće gospodarske ravnoteže uz punu zaposlenost, bez inflacije. To podrazumijeva uspostavu dinamičke ravnoteže, odnosno maksimizaciju gospodarskog rasta i zaposlenosti, uz stabilne cijene.

57. Klasičan pristup problematici vođenja ekonomske politike stabilizacije- Prema klasičnom pristupu, ukupni nacionalni output koji se nudi pri danim cijenama,

kapacitetima, troškovima i drugim uvjetima jednak je potencijalnom, tj. mogućem u stanju pune zaposlenosti. Polazi se od toga da se na tržištu radne snage po definiciji postiže potpuna zaposlenost, da se plaće i cijene brzo prilagođavaju promjenama u agregatnoj potražnji (koja se sastoji od C, I, G i X), te da je kamatna stopa rezultat jednakosti štednje i investicija. U kratkom roku agregatna se ponuda razlikuje od potencijalnog oputputa zbog neelastičnih elemenata troškova. Poduzeća u kratkom roku reagiraju na višu potražnju, povećavajući proizvodnju i cijene. Međutim, kako u dugom roku zbog viših cijena rastu troškovi, na povećanu potražnju reagira se cijenama a ne većim outputom koji je jednak potencijalnom AS=Ye. Klasični pristup smatra da je kratki rok vrlo kratak, stoga se može uzeti da je krivulja AS uvijek okomita. Iz klasičnog pristupa proilaze dva zaključka; prvo, nema gubitaka zbog neiskorištenih resursa jer oni koji žele raditi mogu naći posao, a output je uvijek jednak potencijalnom, odnosno mogućem outputu ili outputu pune zaposlenosti. Drugo, makroekonomska politika ne može utjecati na razinu nezaposlenosti i outputa, dok monetarna i fiskalna politika, djelovanjem na pomak krivulje agregatne potražnje, mogu utjecati samo na razinu cijena, odnosno na stopu inflacije. Prema klasičnom pristupu u usporedbi s fiskalnom politikom, monetarna politika ima jači i predvidljiviji učinak na agregatnu potražnju. Otud je glavna ekonomska obveza države stabilizirati količinu novaca itako stabilizirati agregatnu potražnju. Na većini drugih područja najbolja politika je laissez faire.

58. Kejnzijanski pristup problematici vođenja ekonomske politike stabilizacije- Keynesijanska revolucija postavila je dva koncepta. Prvo, koncept agregatne potražnje

polazio je od potrošnje i investicija i drugo, Keynes je dokazao da plaće i cijene nisu elastične pa krivulja agregatne ponude nije okomita kao u klasičnoj raščlambi, nego je vodoravna ili pozitivnog nagiba. Prema tome, output će se povećavati kad se povećava agregatna potražnja sve dok postoje neiskorišteni resursi, odnosno kad se smanjuje agregatna potražnja, smanjuje se i output uz višu nezaposlenost. Nacionalni se dohodak raspodjeljuje na potrošnju i štednju, odnosno Y=C+S, C=Y-S, S=Y-C. Agregatna potražnja sastoji se od rashoda na potrošnju i rashoda na investicije osnosno Y=C+I, C=Y-I, I=Y-C. Iz toga se dobiva da je S=I, što znači da štednja i investicije određuju nacionalni dohodak i moraju biti jednake, jer je ravnotežni nacionalni dohodak rezultat jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnje. Presjek krivulja štednje i investicija određuje ravnotežnu razinu nacionalnog dohotka (Yr), koji se može postići pri nepotpunoj zaposlenosti stvarajućideflacijski raspon, ali i iznad pune zaposlenosti, stvarajući inflacijski raspon. Zaposlenost ovisi o efektivnoj potražnji čije su determinante sklonost potrošnji i pobude za investiranje. Ako se pretpostavi konstantna sklonost potrošnji, zaposlenost varira u istom pravcu kao i investicije, pa se može reći da stupanj zasposlenosti ovisi uglavnom o investicijama, odnosno da investicije, dohodak i zaposlenost imaju tendenciju istosmjernoga kretanja. To znači da država može, npr. Smanjujući kamatne stope, djelovati na povećanje investicija te dohotka i zaposlenosti. Efektivna potražnja postaje elementom kojim se može utjecati na razinu proizvodnje i zaposlenosti. Država može djelovati na efektivnu potražnju različitim instrumentima makroekonomske politike stabilizacije; tako npr. utječe na njezino smanjenje (povećanom kamatnom stopom, smanjenjem javnih rashoda ili povećanjem poreza) kad gospodarstvu prijeti inflacija potražnje na razini pune zaposlenosti, ili pak na njezino povećanje (smanjenjem kamatnih stopa, povećanjem javnih rashoda). Politika stabilizacije ukejnzijanskom pristupu počiva na rigidnoj fiskalnoj i labavoj monetarnoj politici. Država ima veliku ulogu i u rješavanju drugih domaćih ekonomskih problema a ne samo u upravljanju agregatnom potražnjom.

59. Monetaristički pristup problematici vođenja ekonomske politike stabilizacije- Za razliku od keynesijanskog pristupa, monetaristički pristup polazi od klasične

kvantitativne jednadžbe ramjene MV=PQ (gdje je M=količina novca u optjecaju, V=brzina optjecaja novca, P=prosječna razina cijena, a Q=realni nacionalni proizvod), pa se rješenje ekonomske stabilnosti nalazi u monetarnu reguliranju i slobodnu djelovanju tržišnih zakonitosti. To podrazumijeva čvrstu monetarno-kreditnu politiku, te smanjenje državne intervencije u gospodarstvu. Mnogi ekonomisti klasičnog pristupa smatraju da je, gledajući kratkoroško, k relativno stabilno, odnosno konstantno jer je brzina optjecaja teško promjenljiva zbog nepromjenljivosti transakcija, a zbog pretpostavke pune zaposlenosti stvarni output jednak je mogućem (k=V/Q). Ako je k konstantno (pa je k koeficijent), može se zaključiti da će se razina cijena kretati proporcionalno s ponudom novca, pa stabilna ponuda novca daje stabilne cijene, a brzi rast ponude novca potiče visoku inflaciju. Monetaristi tvrde da se brzina optjecaja novca neće smanjiti, jer kako brzo ljudi upotrebljavaju novac ovisi o institucionalnoj strukturi tržišta novca i običajima ljudi, a ni jedno ni drugo se ne mijenja kad se M poveća. Brzina optjecaja novca vrlo je stabilna u dužem razdoblju pa se ukupno trošenje mora povećati u slučaju rasta količine novca. OutputQ je stabilan jer količina proizvedenih dobara prvenstveno ovisi o kapacitetima proizvodnje,djelotvornosti tržišta rada i drugim ''strukturalnim'' snagama. Strukturalne snage stvaraju prirodnu stopu nezaposlenosti koja je imuna na kratkoročne intervencije ekonomske politike. Kad se ponuda novca poveća proizvođači neće reagirati većom ponudom jer su dovoljno pametni pa znaju da povećano trošenje izaziva rast i cijena i troškova. Povećanje cijena nema za posljedicu povećanje profitne inicijative i otud outputa. Poduzeća nastavljajuproizvoditi pri prirodnoj stopi s višim cijenama i troškovima. Povećanje agregatne potrošnje ne utječe na razinu outputa. Output ostaje nepromijenjen. Monetaristi zaključuju da promjene količine novca u optjecaju utječu samo na cijene. Monetaristi zagovaraju nesmetano funkcioniranje tržišta i djelovanje na novčanu masu instrumentima monetarno-kreditne politike koji osiguravaju racionalno ekonomsko ponašanje i maksimalno iskorištenje resursa. Tako povećanje ponude novca, povećanjem stope ponude novca, dovodido znatno većeg povećanja efektivne potražnje nego odgovarajuće povećanje budžetskog deficita. To upućuje na prednost monetarne pred fiskalnom politikom, pa monetarna politikapostaje glavnim sredstvom kojim država stabilizacijski djeluje na gospodarstvo, regulirajući razinu potražnje i gospodarskih aktivnosti. Gledajući stabilizacijski, monetarna politika može biti vrlo uspješna u kratkom roku dok joj usporedo s dužinom roka uspješnost opada, pa rješenje problema nezaposlenosti i inflacije zahtjeva složenije mjere s više područja. Monetaristi tvrde da promjene u državnom trošenju (G) i porezima (T) ne mijenjaju brzinu optjecaja novca (V), te da promjene u ponudi novca (M) moraju mijenjati ukupno trošenje. Kao rezultat toga, fiskalna politika sama ne može mijenjati ukupno trošenje. Keynsijanci odbacuju taj pogled tvrdeći da je V nepromjenjljivo.

60. Pristup ekonomike ponude ekonomskoj politici stabilizacije- Pri kraju sedamdesetih godina, pojava nezaposlenosti i inflacije dovela je do kritičkog

odnosa prema keynesijanskom pristupu. Isticano je da keynsijansko poticanje potražnje vodigospodarstvo samo u inflaciju, te da je potrebno poticati rast proizvodnje, ponajprije fiskalnom politikom i to smanjenjem poreza. Smanjenjem poreznih stopa potiču se investicije i veća proizvodnost, a porast ponude utječe na opće smanjenje cijena. Smanjenje poreznih stopa uspješnije je sredstvo za povećanje rasta nacionalnog proizvoda i suzbijanje inflacije nego, prema keynesijanskom pristupu, povećanje agregatne potražnje koje potiče proizvodnju ali i podiže cijene. Fiskalna poitika postaje glavnim instrumentom kojim se služi ekonomika ponude. U sklopu fiskalne politike potrebno je istaći dva momenta: prvo, učinci promjena poreznih stopa na porezne prihode obično se objašnjavaju Lafferovom krivuljom. Krivulja je općepoznata činjenica koju nitko ne osporava. Ako država ne propisuje nikakve poreze, uopće neće ostvarivati porezne prihode, jednako kao kad bi propisala porez po stopi od 100% jer nitko ne bi radio kad bi sve morao dati državi. Između tih krajnosti država propisuje različite porezne stope i ostvaruje porezne prihode koji prvo rastu s porastom poreznih stopa, a zatim s daljim porastom poreznih stopa padaju. Presjecišta krivulje s ordinatom pri stopi od 0 i 100 nisu sporna, kao ni dio krivulje koji se savija unatrag kad porezni prihodi rastu (padaju) s padom (rastom) poreznih stopa. Međutim, ono što je sporno na ovoj krivulji jest empirijska točka M u kojoj u stvarnosti povećanje porezne stope vodi smanjenju poreznog prihoda zbog manjeg rada. Postavlja se pitanje hoće li opće smanjenje poreza od npr. 30% značiti i smanjenje budžetske potrošnje zbog manjeg poreznog prihoda, ili će možda porezni prihodi porasti. Ekonometrijske studije pokazuju da niži porezi povećavaju realno zalaganje, ali za mnogo manji iznos. Laffer nikada nije pokušao empirijski odrediti gdje se javlja prijelomna točka, a neke procjene pokazuju da je prijelomna točka negdje oko porezne stope oko 80%. Drugi je moment objašnjenje makroekonomskog utjecaja smanjenja poreza. Smanjenje poreza ima dva učinka. S jedne strane pomiče agregatnu krivulju potražnje AD na položaj AD', a s druge strane kako objašnjavaju zagovornici ekonomike ponude, manji porezi vode pomaku agregatne krivulje ponude od AS na AS' i dovode do povećanog dohotka. Međutim, statističke studije upućuju na to da kratkoročno, za razdoblja do deset godina, učinak povećanja agregatne potražnje odlučujuće utječe na stvarni output, odnosno dohodak. Keynesijanska teorija i teorija ekonomike ponude zagovaraju smanjenje poreza kako bi se smanjila nezaposlenost, no te teorije imaju vrlo različite poglede na vrste poreza koje treba smanjiti, kao i na utjecaj svakog zakonom propisanog smanjenja poreza.

61. Mjesto i uloga fiskalne politike u ekonomici ponude- Fiskalna poitika postaje glavnim instrumentom kojim se služi ekonomika ponude. U sklopu

fiskalne politike potrebno je istaći dva momenta: prvo, učinci promjena poreznih stopa na porezne prihode obično se objašnjavaju Lafferovom krivuljom. Krivulja je općepoznata činjenica koju nitko ne osporava. Ako država ne propisuje nikakve poreze, uopće neće ostvarivati porezne prihode, jednako kao kad bi propisala porez po stopi od 100% jer nitko ne bi radio kad bi sve morao dati državi. Između tih krajnosti država propisuje različite porezne stope i ostvaruje porezne prihode koji prvo rastu s porastom poreznih stopa, a zatim s daljim porastom poreznih stopa padaju.

62. Pristup teorije racionalnih očekivanja u ekonomskoj politici stabilizacije- Teorija racionalnih očekivanja ističe da je svaki pokušaj stabiliziranja gospodarstva

samoporažavajući, a u nastojanju širenja i razvijanja gospodarstva rezultati su samo rastuća inflacija. Teorija racionalnih očekivanja polazi od dvije osnovne pretpostavke. Prva je pretpostavka da ljudi donose svoje ekonomske odluke na osnovi prognoza koje su nepristrane i zasnivaju se na svim raspoloživim informacijama. Druga je pretpostavka da su cijene i plaće savršeno elastične i brzo se prilagođavaju ravnoteži ponude i potražnje. Teorijanaglašava kako su cijene i plaće dovoljno elastične da stalno ''očiste'' sva tržišta od zaliha, uključujući i tržište rada. To implicira da je gotovo sva nezaposlenost dobrovoljna, odnosno da su ljudi nezaposleni jer smatraju kako su plaće niske da bi ih potakle na rad. Rezultat je navedenih pretpostavki kako je vladina politika predvidiva pa se cijene i plaće unaprijed prilagođuju novim mjerama, tako da politika ne može utjecati na stvarni output i nezaposlenost. Ta teorija gleda na inflaciju kao na monetarni problem. Vjeruje se da unaprijed očekivane promjene u količini novca pogađaju samo razinu cijena.

63. Vrste nezaposlenosti- Nezaposlenost podrazumijeva postojanje određenog broja radnika koji žele raditi uz

uobičajenu plaću za svoje kvalifikacije, ali ne mogu naći posao. Radnik može postati nezaposlen na tri načina; frikcionalna, strukturalna i ciklična nezaposlenost. Frikcionalna nezaposlenost javlja se u svakom dinamičnom gospodarstvu, a prouzročuje ju neprekidna fluktuacija radne snage, bilo da je riječ o napuštanju zaposlenja zbog promjene mjesta boravka ili jednostavno o napuštanju posla zbog traženja bolje plaćenog te privlačnijeg poslau bilo kojem pogledu. Kako u osnovi te nezaposlenosti stoji namjerno radnikovo napuštanje zaposlenja, ona se često zove i dragovoljnom nezaposlenošću. Strukturalna nezaposlenost javlja se kao posljedica nerazmjera ponudne i potražnje za radom koji je obično rezultat temeljnih promjena u strukturi potražnje za radom. Tehnološke promjene i razvoj nove industrije vode nastanku novih zanimanja i prestanku postojanja nekih starih, što stvara nezaposlenost. Kad bi plaće odmah reagirale na promjene u potražnji i ponudi određenih vrsta rada, smanjujući se tamo gdje postoji višak ponude, a rastući gdje je nestašica određenog rada, ne bi bilo nerazmjera na tržištu rada, no kako im obično trebaju godine za prilagođavanje nerazmjeri postoje. Ciklična nezaposlenost proizlazi iz cikličnog kretanja gospodarstva i postoji, odnosno raste, u cjelokupnom gospodarstvu kao posljedica pada agregatne potražnje i u skladu s tim outputa. Za razliku od toga, u doba ekspanzije, kad agregatna potražnja raste, raste zaposlenost i output, što znači da nezaposlenost pada. Čak i ako je cjelokupno tržište rada u ravnoteži, može se pojaviti visok stupanj frikcionalne ili strukturalne nezaposlenosti, npr. zbog velikih prijelaza radnika ili velikih regionalnih neravnoteža. Za razliku od toga, ciklična nezaposlenost raste kad zaposlenost pada kao rezultat nedovoljne agregatne potražnje.

64. Stopa nezaposlenosti- Zaposleni i nezaposleni čine radnu snagu za razliku od onih koji to nisu, a to su oni koli se

školuju, kućanice, umirovljenici, nesposobni za rad ili oni koji to jednostavno ne žele raditi. Nezaposlenost se mjeri stopom nezaposlenosti (u) koja se dobiva dijeljenjem broja nezaposlenih (U) s ukupnom radnom snagom (L), odnosno u=U/L. Puna zaposlenost ne znači da je stopa nezaposlenosti nula. Postojanje frikcionalne nezaposlenosti i izvjesne razine strukturalne nezaposlenosti uspostavlja prirodnu stopu nezaposlenosti prema kojoj gospodarstvo automatski teži ako nema drugih smetnji. Puna zaposlenost označava razinu zaposlenosti pri prirodnoj stopi nezaposlenosti. Prirodna stopa nezaposlenosti jest ona koja ne utječe na inflaciju. To znači ona razina nezaposlenosti ispod koje se najamnine povećavaju, a iznad koje se najamnine smanjuju. Pri toj razini stopa inflacije je stabilna, odnosno u toj točki niti raste, niti pada. Sada se puna zaposlenost redefinira kao razina nezaposlenosti pri kojoj se najamnine ne povećavaju niti se smanjuju. Inflacija je stabilna i nula ako radnici traže i dobivaju povećanje najamnina jednako stopi rasta proizvodnosti. Ako najamnine rastu brže od proizvodnosti, onda povećavaju troškove proizvodnje, pa time i cijene. Ako je nezaposlenost iznad prirodne stope, cijene padaju jer zbog veće nezaposlenosti radnici smanjuju zahtjeve za povećanjem najamnina, čak i ispod razine uvjetovane povećanjem proizvodnosti. Prirodna stopa nije obvezatno i optimalna stopa nezaposlenosti, ako se pod optimalnom stopom podrazumijeva ona stopa pri kojoj se neto ekonomsko blagostanje maksimizira. Dva su razloga tvrdnji da je prirodna stopa nezaposlenosti nešto viša od optimalne. Prvo, output nastavlja rasti i kad nezaposlenost padaiza prirodne stope, i drugi, poslodavci ne plaćaju u potpunosti socijalne troškove nezaposlenosti već to pada na teret nezaposlenih i države, pa je prirodna stopa nezaposlenosti vjerojatno viša od optimalne.

65. Razlozi nezaposlenosti u tržišnim gospodarstvima- Razlozi nezaposlenosti u tržišnom gospodarstvu jedna su od najpolemičnijih tema u

ekonomskoj literaturi te da bi se sagledala ta problematika potreban je mikroekonomski pristup. U svim raščlambama središnje mjesto pripada neelastičnosti plaća. Na tržištu rada ponuda se može predtaviti krivuljom SS. Za visoku razinu plaće krivulja postaje u potpunosti neelastična, uz količinu rada Lf (radna snaga), dok za niže plaće količina nuđenog rada opada. Dobrovoljna i nedobrovoljna nezaposlenost se mogu objasniti na slijedeći način. Kod dobrovoljne zaposlenosti, ravnoteža se postiže u točki R pri plaći Wr kad poduzeća zapošljavaju Lf radnika (ili linija AR) tj. sve radnike koji žele raditi za tu plaću. Dio radne snage, i to Lf – Lr (ili linija RB) ne želi raditi po tim cijenama već po višim, pa su to dragovoljno nezaposleni. Plaće su elastične te se kreću gore ili dolje da bi bile ravnotežne. Upravo zato nikad ne može postojati dobrovoljna nezaposlenost i niža proizvodnja, pa gospodarstvo može biti na vrhuncu učinkovitosti uz dobrovoljnu nezaposlenost. Međutim, Keynes je dokazao da se u stvarnosti plaće ne prilagođavaju ravnotežnim, već su neelastične i sporo reagiraju na ekonomske promjene. Ako se plaće ne kreću prema ravnotežnim, može se pojaviti neravnoteža izmađu radnika koji traže posao i slobodnih radnih mjesta što vodi nezaposlenosti. Tu se platna stopa formira na razini W', a ne na ravnotežnoj razini Wr'. Posljedica toga je postojanje većeg broja radnika koji žele raditi (Ls ili CF) nego što se potražuje radnika na slobodnim mjestima (Ld ili CE). Kako Ld radnika nalazi posao, Ls-Ld (ili EF) su nedragovoljno nezaposleni, odnosno oni koji žele raditi po tekućim plaćama ali ne mogu naći posao. Kad bi se plaće formirale ispod razine Wr', tada bi postojala nestašica radnika, odnosno poslodavci ne bi mogli popuniti slobodna radna mjesta.

66. Koncept prirodne stope nezaposlenosti- Koncept prirodne stope nezaposlenosti ima posebnu važnost u monetarističkom pristupu

problemu inflacije. Prirodna stopa nezaposlenosti jest ona koja ne utječe na inflaciju. To znači ona razina nezaposlenosti ispod koje se najamnine povećavaju, a iznad koje se najamnine smanjuju. Pri toj razini stopa inflacije je stabilna, odnosno u toj točk niti raste, niti pada. Sada se puna zasposlenost redefinira kao razina nezapolenosti pri kojoj se najamnine ne poveavaju niti se smanjuju. Inflacija je stabilna i nula ako radnici traže i dobivaju povećanje najamnina jednako stopi rasta proizvodnosti. Međutim, ako najamnine rastu brže od proizvodnosti, onda povećavaju troškove proizvodnje, pa time i cijene. Veća inflacija također nastaje ako se mjerama ekonomske politike koje vode ekspanziji agregatne potražnje pokušava spustiti stopa nezapolenosti ispod prirodne stope, jer će reakcija biti traženje povećanja nominalnih najamnina iznad rasta proizvodnosti. Obratno od toga, ako je nezaposlenost iznad prirodne stope, cijene padaju jer zbog veće nezaposlenosti iznad prirodne stope, cijene padaju jer zbog veće nezaposlenosti radnici smanjuju zahtjeve za povećanjem najamnina, čak i ispod razine uvjetovane povećanjem proizvodnosti. Kako proizvodnost raste brže od najamnina, to vodi smanjenju jediničnih troškova proizvodnje, paprema tome i cijeni.

67. Pojam, vrste, mjerenje i efekti inflacije- Inflacija je karakteristična pojava u suvremenim gospodarstvima, bez obzira na to jesu li u

pitanju razvijena ili nerazvijena gospodarstva, velike ili male zemlje. Osnovno joj je obilježje rast opće razine cijena, odnosno pad vrijednosti novca. Postoji više vrsta inflacija, amogu se klasificirati s različitih točaka gledišta. Tako se inflacije mogu razlikovati prema uzrocima nastajanja, intenzitetu očitovanja, dužini trajanja, virulentnosti (štetnosti) i zemljopisnom podrijetlu inicijalnog uzorka. Prema uzrocima očitovanja razlikuju se uglavnom tri tipa inflacije: inflacija potražnje, inflacija ponude ili troškova te strukturna inflacija. Prema intenzitetu ispoljavanja razlikuju se blaga ili puzajuća i hiperinflacija ili galopirajuća. S obzirom na dužinu trajanja procesa, inflacije se mogu klasificirati na sekularne, jednokrane i kronične, a prema virulentnosti na ativne i neaktivne, te slobodne i prigušene. Prema zemljopisnom podrijetlu postoje domaća i uvozna inflacija. Inflaciju mjerimo stopom inflacije. Stopa inflacije je stopa promjene razine cijena (mjerene indeksompotrošačkih cijena CPI) i mjeri se na slijedeći način:

stopa inflacije (god.t) = [razina cijene (god.t) – razina cijene (god.t-1) / razina cijene (god.t-1) ] x 100

Najraširenije je mjerenje inflacije prema indeksu potrošačkih cijena. Bez obzira na uzroke, svaka inflacija ima jednake posljedice U stvarnosti inflacije odražava neravnotežu

gospodarskog sustava. Cijene i plaće ne kreću se prema čistoj stopi pa slijede promjene u relativnim cijenama iz čega proizlazi redistribucija dohotka i bogatstva između različitih klasa Što je inflacija više očekivana, manji je učinak redistribucije dohotka. Daljnji učinak inflacije je mikroekonomski utjecaj na alokaciju sredstava i time na ekonomsku učinkovitost. Inflacija potječe na povećanje investicijske potražnje te na povećanje javnih prihoda i javnih rashoda. Također, inflacije utječe da proizvođači više prodaju u zemlji i manje izvoze.

68. Inflacija, stagflacija, incesija i slampflacija- Inflacija je karakteristična pojava u suvremenim gospodarstvima te joj je osnovno obilježje

rast opće razine cijena, odnosno pad vrijednosti novca. Stagflacija je stanje istovremene stagnacije i inflacije; output i zaposlenost opadaju dok razina cijena raste. Incesija je postojanje inflacije u uvjetime recesije te je slampflacija pad realnog bruto nacionalnog proizvoda te postojanje visoke inflacije.

69. Teorija inflacije potražnje- U osnovi se mogu razlikovati monetaristička i kejnzijanska. Prema monetarističkoje teoriji

inflacija je monetarni fenomen jer sam proces inflacije predstavlja opadanje vrijednosti novca, a kako je u novcu izražena vrijednost svih dobara, odnosno cijene, mora postojati određeni odnos između količine novca u optjecaju i razine cijena. Podloga monetarnog objašnjenja inflacije je kvantitativna teorija novca i u tom sklopu razlikuju se klasična teorija i suvremena monetaristička teorija. Klasična teorija polazi od kvantitativne jednadžberazmjene MV=PQ. Povećanje agregatne potražnje dovodi do povećanja cijene budući da se agregatna ponuda ne može promijeniti. Suvremena monetaristička teorija u razmatranju uzroka inflacije polazi od tri osnovne pretpostavke; prvo, funkcija potražnje novca visoko je stabinija od funkcije potrošnje. Brzina optjecaja novca nije konstantna već u kratkom roku ufazi poleta raste, a u fazi recesije opada, dok je u dugom roku relativno stabilna i teži blagom opadanju. Drugo, postoji nezavisnost činitelja koji utječu na potražnju i ponudu novca. Treće, postoji egzaktni oblik funkcije potražnje novca i drugih funkcija koje su s njom povezane. Polazeći od tih pretpostavki može se postaviti monetaristički model inflacije. Potražnja novca ovisi od tri osnovne skupine činitelja; ukupne vrijednosti imovine koja je sastavljena od raznih oblika, cijene i prinosa odrešenog oblika imovine u odnosu prema cijeni i prinosu drugih oblika imovine i ukusa i preferencija vlasnika imovine. Znači, porast ponude novca koji vodi odstupanju od ranoteže prouzročit će porast nominalnog dohotka. Stopa rasta realnog dohotka i stopa inflacije ovisit će o tome je li gospodarstvo u stanju potpune zaposlenosti i postoje li važni učinci očekivanja rasta cijena. S druge strane, prema keynesijanskom pristupu, inflacija potražnje se može objasniti na slijedeći način; u stanju pune zaposlenosti povećanje efektivne potražnje, tj. potrošnje, ne može utjecati na povećanje proizvodnje i zaposlenosti nego će prouzročiti opći rast cijena, osnosno inflaciju. Inflaciju određuju razina dohotka i veličina rashoda s tim da porast nominalnih dohodaka u stanju pune zaposlenosti gospodarstva potiče neravnotežu između agregatne ponude i agregatne potražnje i ima za poslijedicu rast cijena. Deficit na tržištu dobara koji je uzrok ratu razine cijena naziva se inflacijskim jazom. Rast cijena će se nastaviti sve dok država ne smanji razinu raspoloživog dohotka.

70. Teorija inflacije troškova- Kako na tržištima ne postoje uvjeti potpune konkurencije, cijene se ne određuju globalnim

djelovanjem ponude i potražnje pa jednostavnim smanjivanjem ponude proizvođača mogu biti određene na višoj razini. To znači da različite monopolske i oligopolske strukture na tržištu omogućuju nastanak inflacije u uvjetima nepotpune zaposlenosti. Na smanjivanje ponude može utjecati porast troškova. Iako u strukturi prosječne cijene jedinice proizvoda materijalni troškovi predstavljaju presudni činitelj, s gledišta gospodarstva kao cjeline oni nestaju. Ostaju troškovi primarnih činitelja i to troškovi rada, odnosno zarade radnika i profiti iz kojih potječe poduzetnička dobit i kamate. Povećanje bilo koje skupine troškova koje se ne kompenzira odgovarajućim smanjenjem neke druge skupine troškova, potiskuje cijene uvis i outda izraz cost-push inflacija. Inflacija troškova se uglavnom promatra kao inflacija cijena koju uvjetuje povećanje plaća iznad razine povećanja proizvodnosti rada. Postoje različiti načini za utvrđivanje je li u pitanju inflacija troškova. Tako se kao kriterij može uzeti vrijeme nastanka rasta plaća i cijena. Ako je prije nastupio rast plaća, pa tek ondarast cijena, riječ je o inflaciji troškova. Brži rast nominalnih plaća od proizvodnosti pokazatelj je inflacije troškova. Može se grafički ilustrirati na način prikazan grafom; kao rezultat povećanih troškova agregatna krivulja ponude pomiče se prema gore (od S0 na S1) što vodi, pomicanjem ravnoteže s E0 na E1, povećanju razine cijena od P0 na P1, te opadanju nacionalnog proizvoda sa Q0 na Q1 i out rastu nezaposlenosti; budući da output i zaposlenost opadaju dok razina cijena raste, to je situacija stagflacije.

71. Teorija strukturne inflacije- Teorija strukturne inflacije pojavila se u manje razvijenim, neusklađenim gospodarstvima

Južne Amerike. Bit teorije je u nedovoljnoj sektorskoj usklađenosti ponude s potražnjom, konkretno zaostajanje čitavih grana za potrebama gospodarstva povećava njihove cijene čak i u slučaju odsutnosti viška globalne potražnje. Ako su posrijedi važni gospodarstveni sektori kao što su građevinarstvo i poljoprivreda, povećanje njihovih cijena prenosi se na svegrane, tj. prouzročit će inflaciju. Prema modelu sektorske inflacije, neravnoteža ponude i potražnje na parcijalnim tržištima utjecat će na opći porast cijena čak i ako su sukladne globalna ponuda i potražnja. Tako povećanje cijena na tržištima na kojima postoji višak potražnje neće biti uravnoteženo padom cijene na drugim tržištima. Na taj način višak potražnje u jednom sektoru koji se u cijelosti može kompenzirati manjkom potražnje u drugom sektoru izaziva inflatorni proces. Taj proces nastaje na taj način da se inflatorni impuls koji nastaje u sektoru s viškom potražnje prenosi i multiplicira u ostalim sektorima. Višak potražnje utječe na povećanje outputa sektora, što utječe na porat potražnje za sirovinama i radnom snagom. Zbog toga cijene sirovina i materijala rastu, i to uječe na opći rast cijena finalnih proizvoda. S druge strane, u sektoru s viškom potražnje povećavaju se nominalne nadnice, što slijede i ostali sektori, pa rast nominalnih nadnica u cjelokupnom gospodarstvu djeluje na porast cijena proizvoda. Za razliku od tog koncepta, prema teoretičarima iz manje razvijenih zemalja, posebno Južne Amerike, tzv. strukturalistima, inflacija se može objasniti sasmo strukturnim neusklađenostima u ključnim sektorima gospodarstva.

72. Odnos između inflacije i nezaposlenosti- Inflacija i nezaposlenost su u obranom uzajamnom odnosu. U razdoblju napretka, visoke

agregatne potražnje i niske nezaposlenosti stopa inflacije raste, a u razdoblju depresije i visoke nezaposlenosti pritisak na cijene je smanjen. Ekonomske politike suvremenih gospodarstva upravo su politike trade off (''kompromisa'') između nezaposlenosti i stabilnosti, što znači mogućnosti izbora između manje nezaposlenosti uz višu inflaciju, ili manje inflacije uz višu nezaposlenost. Taj trade off se može prikazati Phillipsovom krivuljom. Ordinata mjeri inflacijju cijena u godišnjem postotku (∆P/P), na dijelu slike (a), odnosno godišnji rast plaća (∆W/W) na dijelu slike (b), a apscisa stopu nezaposlenosti (U) u oba slučaja. Što je veći postotak nezaposlenosti, manji je postotak porasta cijena ili plaća. Dva su obilježja Phillipsove krivulje; prvo, krivulja je nelinearna što znači da će smanjenje postotka nezaposlenosti od U3 na U4 prouzročiti mnogo veći porast cijena nego smanjenje postotka nezaposlenosti od U1 na U2. Drugo, kad krivulja jednom padne ispod apscise, postaje osjetno ravnijom tako da je minimalna stopa inflacije plaća prema Phillipsovoj analizi i krivulji -1%.

73. Kratkoročna i dugoročna Phillipsova krivulja- Kratkoročna Phillipsova krivulja (SRPC) opadajuća je nelinearna krivulja. Prema njoj trade

off između inflacije i nezaposlenosti ostaje stabilan tako dugo dok očekivana stopa inflacije ostaje nepromijenjena. Kad se ta stopa promijeni, kratkoročna će Phillipsova krivulja promijeniti položaj. Što je duži rok, ona će biti strmija i u vezi s teorijom prirodne stope – jedina razina nezaposlenosti koja je u skladu sa stabilnom stopom inflacije je prirodna stopa nezaposlenosti. Zbog toga je dugoročna Phillipsova krivulja (LRPC) okomita linija koja polazi od prirodne stope nezaposlenosti Ua. Phillipsova krivulja točno pokazuje koliko se povećavaju cijene zbog željena smanjenja nezaposlenosti i povećanja outputa. Prema Phillipsovoj krivulji, najamnine će pasti ako se nezaposlenost povećava, što je ispravno prema zakonu ponude i potražnje. Stoga ona ima točnu mikroekonomsku osnovu, iako ne objašnjava ponašanje plaća u stvarnosti.

74. Suzbijanje inflacije potražnje- Akcije na suzbijanju inflacije potražnje, koja nastaje na razini pune zaposlenosti, moraju se

voditi radi suzbijanja viška potražnje nad ponudom. Suzbijanje se može provoditi mjerama monetarne i/ili fiskalne politike. Monetarno-kreditnom politikom, smanjivanjem količine novca i kredita, što se postiže većom kamatnom stopom, utječe se na smanjivanje investicijapoduzeća i individualaca (I) i budžetske (vladine) potrošnje (G). Skupi krediti utječu na spuštanje krivulje C+I+G na položaj (C+I+G)' što rezultira novom ravnotežom R'. Prema tome, takve mjere monetarne politike dovode do manjeg dohotka i zasposlenosti, odnosno pad investicija multiplikatorski vodi padu dohotka i potrošnje, što ima za rezultat smanjivanje inflacijskog jaza, tj. inflacije. Za razliku od toga, u antiinflacijskom programu fiskalna se politika može poslužiti dvjema vrstama mjera: iz područja porezne politike i budžetske politike, odnosno javnih rashoda. Tako se povećanjem poreza ili uvođenjem novihporeza utječe na smanjenje osobne potrošnje (C). Također, smanjivanje javnih rashoda dovodi do smanjenja budžetske potrošnje (G). I jedno i drugo utječe na opadanje krivulj C+I+G na (C+I+G)' čemu je posljedica smanjenje ukupne proizvodnje i zapolenosti a to vodi manjem dohotku i smanjenju inflacije.

75. Suzbijanje inflacije troškova- Inflacija može nastati i u situaciji nepotpune zaposlenosti i to zbog nesavršenosti tržišta i

autonomnog porasta troškova, posebice rasta plaća iznad razine povećanja proizvodnosti rada. Kako se rast plaća promatra kao glavni uzrok inflacije troškova, mjere za suzbijanje te inflacije usmjerene su na ograničenje rasta rasta plaća shodno rastu proizvodnosti rada. To niu kojem slučaju ne isključuje i druge mjere antiinflacijske politike koje djeluju na ostale uzroke inflacije troškova. Primjerice, antimonopolska politika, stimulativna ekspanzijska kreditna i blaga fiskalna politika za deficitarne grane kako bi se ublažila ovisnost o uvozu i time uvozna inflacija, te mjere fiskalne politike koje su usmjerene na smanjenje troškova, odnosno poreza i doprinosa. Inflaciju troškova znatno je teže suzbiti mjerama monetarne i fiskalne politike nego što je inflaciju potražnje. Za suzbijanje inflacije troškova najčešće se koristi politika dohodaka. Ona se sastoji od akcija vlade kojima se pokušava obuzdati inflacija izravnim mjerama, usmenim uvjeravanjem ili zakonskom kontrolom plaća i cijena. To je najkontroverznija od svih makroekonomskih politika.

76. Suzbijanje strukturne inflacije- Za razliku od slučajeva inflacije potražnje i inflacije troškova, pri strukturnoj inflaciji mjere

monetarne i fiskalne politike ne mogu pružiti znatnije rezultate, a to još manje može kontrola cijena. Štoviše, mjere ortodoksne antiinflacijske politike mogu imati depresivni karakter i mogu produbiti, a ne smanjiti strukturne disproporcije. U vezi s tim, privremeni i trajniji izvori strukturne inflacije se mogu ublažiti tako što će se uklanjati zapreke izjednačavanju plaća djelatnika u svim sektorima gospodarstva i što će se investicije usmjeravati u sektore koji se pokazuju neproporcionalni ostalim sektorima gospodarstva. Upravo je selektivno investiranje u sektore koji zaostaju osnova za uspješno suzbijanje strukturne inflacije. Međutim, kako je ta inflacija uglavnom vezana za zemlje u razvoju i kako je ona obično kombinirana s drugim izvorima inflacije, antiinflacijski se program kombinira od više mjera i razlikuje se od gospodarstva do gospodarstva.

77. Fiskalna politika: instrumenti i vrste- Fiskalna je politika dio ekonomske politike, to je područje javnih financija u kojim se

uporabom fiskalnih instrumenata, odnosno instrumenata javnih prihoda i rashoda, utječe na ostvarenje ciljeva ekonomske politike (npr. na zaposlenost, inflaciju, ekonomski rast). Fiskalna se politika može promatrati s različitih gledišta. Prema području koje obuhvaa, fiskalna se politika sastoji od politike opće potrošnje (budžetska politika, odnosno javni rashodi) i porezne politike. U vezi s poremećajima protiv kojih se provodi, odnosno prema karakteru, u načelu se može razlikovati ekspanzijska ili antirecesivna fiskalna politika (kojojje zadaća pomaknuti krivulju agregatne potražnje udesno) i kontrakcijska ili antiinflacijska

politika (kojoj je zadaća pomanuti krivulju agregatne potražnje ulijevo). S obzirom na način provođenja, ukupna se fiskalna politika sastoji od diskrecijske ili tekuće fiskalne politike i ugrađenih automatskih stabilizatora. Posebno je važno razlikovati koji je dio ostvarenih učinaka fiskalne politike rezultat djelovanja diskrecijske ili tekuće fiskalne politike, a što je rezultat automatskog djelovanja samog fiskalnog sustava, jer se obično ocjena karaktera fiskalne politike daje prema rezultatima mjera koje su pod neposrednom kontrolom nositeljafiskalne politike. Način djelovanja fiskalne politike može se u cjelini sagledati kroz razmatranje diskrecijske fiskalne politike s jedne strane i ugrađenih odnosno automatskih, stabilizatora s druge strane.

78. Mogući utjecaj fiskalne politike na agregatnu potražnju- Mnogi činitelji utječu na agregatnu potražnju, a mogu se razvrstati u varijable ekonomske

politike i eksterne varijable. Varijable ekonomske politike su pod kontrolom države – monetarna i fiskalna politika. Pod fiskalnom politikom spadaju npr. porezne olakšice koje povećavaju dohodak te vode većoj osobnoj potrošnji, a povećana državna potrošnja izravno povećava ukupnu potrošnju u gospodarstvu)

79. Efekti mjera diskrecijske fiskalne politike na području javnih rashoda- Diskrecijska fiskalna politika svjesno je državno reguliranje kako svoje potrošnje tako i

poreznih aktivnosti radi otklanjanja gospodarskih poremećaja te osiguranja maksimalne zaposlenosti, uz što je moguće manju inflaciju. Diskrecijska fiskalna politika obuhvaća mjere s dva područja: javnih rashoda i poreza. Javni rashodi, odnosno budžetska politika ili politika opće potrošnje, često se upootrebljava zbog eliminiranja recesije, nezaposlenosti i inflacije izazvane potražnjom. Ako se na dijagramu štednja-investicije hoće prikazati djelovanje javnih rashoda na nacionalni dohodak i zaposlenost, potrebno je u dijegramu unijeti javne izdatke G s napomenom: ako se ne mijenja visina poreza, povećanje javnih izdataka uglavnom je jednako povećanju budžetskog deficita. Sada neto-štednja (S) mora biti jednaka investicijama poduzeća i pojedinaca (I) uvećanim za državni (budžetski) deficit G kako bi se dobila nova razina nacionalnog dohotka Y'r. Uočljiv je ekspanzivni, tj. multiplikatorski učinak porasta javnih rashoda na nacionalni dohodak i zaposlenost. Djelovanje javnih rashoda na nacionalni dohodak može se prikazati primjenom krivulje potrošnje, investicija i vladine potrošnje. Recimo da u državi ne postoje javni rashodi te da je ravnotežna razina nacionalnog dohotka određena sjecištem krivulje C+I s linijom 45 stupnjeva. Uvedu li se veći javni rashodi, novi je ravnotežni dohodak pune zaposlenosti u presjecištu krivulja (C+I+G) s linijom od 45 stupnjeva.

80. Efekti mjera diskrecijske fiskalne politike na području poreza- Smanjenje poreza vodi povećanju raspoloživog dohotka, što utječe na povećanje osone

potrošnje (ovisno o sklonosti potrošnji). Povećanje potrošnje vodi višoj razini krivulje potrošnje i investicija, odnosno pomaku s razine C+I na razinu C'+I. To vodi multipliciranu povećanju nacionalnog dohotka sa Yr na Y'r. S povećanjem nacionalnog dohotka redovito ide i povećanje zaposlenosti. U vezi s tim, u situaciji nezaposlenosti i depresije smanjenje poreza vodi smanjenju nezaposlenosti i depresije – sniženje poreza vodi povećanju dohotka ipotrošnje što će, djelovanjem multiplikatora, prouzročiti znatno veće povećanje neto nacionalnog proizvoda i novu zaposlenost nego što je bilo inicijalno smanjenje poreza. S druge strane, svako povećanje poreza koje stanovništvo plaća državi smanjuje njegv raspoloživi dohodak i vodi smanjenju osobne potrošnje, a svako smanjenje potrošnje kod nepromijenjenih investicija i javnih rashoda vodi smanjenju nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Smanjenje potrošnje (C) vodi padu krivulje potrošnje i investicija C+I na razinu C'+I, što vodi nižem presjeku s linijom 45 stupnjeva, a to znači manjoj ravnotežnoj razini nacionalnog dohotka.

81. Usporedba djelovanja smanjenja poreza i povećanja javnih rashoda- Recimo da država financira rashode od 200 milijardi kuna propisivanjem paušalnog poreza

od 200 milijardi kn, bez obzira na razinu nacionalnog dohotka. Početno, nacionalni je dohodak jednak raspoloživom. Određivanjem poreza razlika između njih postaje 200 mlrd kn, a smanjenje raspoloživog dohotka dijelom će se odraziti na smanjenje u potrošnji, a dijelom na smanjenje u štednji. Stupanj smanjenja svake kategorije ovisi od MPC i MPS. Kako su u tom slučaju obje veličine ½, porez od 200 mlrd kn prouzročit će smanjenje u potrošnji od 100 mlrd kn i smanjenje u štednji od 100 mlrd kn pri svakoj razini nacionalnog dohotka. To znači da se krivulja C+I+G pomiče prema dolje na položaj C'+I+G, pa ravnotežna razina nacionalnog dohotka potpune zaposlenosti od 1400 mlrd kn pada na razinu 1200 mlrd kn. Isti se rezultat dobiva primjenom dijagrama štednje-investicije. Povećanjem javnih rashoda krivulja I došla je na položaj I+G (s 300 mlrd kn došla na 500 mlrd kn) i s krivuljom štednje određivala ravnotežni dohodak pune zaposlenosti od 1400 mlrd kn. Određivanje poreza smanjilo je raspoloživi dohodak za 200 mlrd kn i zbog toga štoje MPS = ½ to je smanjilo štednju za 100 mlrd kn pri svakoj razini nacionalnog dohotka. U vezi s tim, krivulja štednje pomiče se s položaja S na položaj S'. Dodavanjem štednji iznosa poreza (T) dobiva se krivulja S'+T, a njeno sjecište s krivuljom I+G određuje novi ravnotežni dohodak od 1200 mlrd kn. Smanjenje poreza poticat će povećanje osobne potrošnje i pomicanje krivulje C+I naviše, što ima za rezultat povećanje nacionalnog dohotka ili, općenito promatrano, povećanje ukupne proizvodnje i zaposlenosti. Isti se rezultat dobiva povećanjem javnih rashoda G – krivulja C+I+G se pomiče naviše, što vodi povećanju ravnotežnog nacionalnog dohotka. Djelovanje smanjenja poreza mora biti slabije

nego djelovanje povećanja javnih rashoda. To je zbog toga što se cjelokupni iznos smanjenjaporeza ne pojavljuje kao povećanja potrošnja C', već samo jedan dio, ovisno o graničnoj sklonosti potrošnji, za razliku od povećanja javnih rashoda gdje se za cijeli iznos novih javnih rashoda krivulja C+I+G pomiče uvis.

82. Multiplikator poreza- Povećanje javnih rashoda u visini 1 mlrd kn podiže krivulju C+I+G za 1 mlrd kn i uz MPC

= 1/2 , odnosno multiplikator 2, vodi povećanju nacionalnog dohotka u iznosu 2 mlrd kn. Smanjenje poreza u iznosu 1 mlrd kn uz isti MPC podiže krivulju C+I+G samo za ½ mlrd kn, što vodi povećanju nacionalnog dohotka u iznosu 1 mlrd kn. U tom slučaju je multiplikator poreza jednak 1. Multiplikator poreza manji je od multiplikatora javnih rashoda ovisno o graničnoj sklonosti potrošnji. Multiplikator poreza jednak je graničnoj sklonosti potrošnji (MPC) pomnoženoj s multiplikatorom javnih rashoda.

mt = MPC/1-MPC' mt = multuplikator poreza

83. Ugrađeni ili automatski stabilizatori- Postoje snage koje automatski, bez ljudske intervencije, djeluju u smjeru stabiliziranja

gospodarstva. Takve snage nazivaju se ugrađenim ili automatskim stabilizatorima. Ustrojstvo poreza, odnosno automatske promjene u razini poreznih obveza, od posebne su važnosti za stabilizaciju gospodarstva. U stvarnosti prihodi od poreza nisu jednaki bez obzira na razinu nacionalnog dohotka, već rastu s povećanjem dohotka, odnosno padaju s njegovim smanjivanjem. Pretpostavlja se da je veličina vladinih i ostalih namjeravnih investicija jednaka pri svim razinama nacionalnog dohotka, odnosno da je krivulja I+G vodoravna prema apscisi. Kod paušalnog poreza, ako se krivulja I+G premjesti na položaj I'+G (investicije se povećaju za 100 mlrd kn), ravnotežni dohodak koji je određen sjecištem krivulja I+G i S+T premješta se sa 1000 mlrd kn na 1400 mlrd kn. Kod proporcionalnog oporezivanja je posve drukčija situacija. Za svaku razinu dohotka prihodi od poreza su predstavljeni okomitom udaljenošću između krivulja S i S+T. Kako se povećava dohodak, tako se i udaljenost proporcionalno povećava. Uz proporcionalni porez, povećanje (ili pad) dohotka u određenom postotnom iznosu uvijek rezultira povećanjem (ili padom) prihoda od poreza u istom postotnom iznosu (npr. ako se dohodak povea za 5%, prihodi od poreza također se povećavaju za 5%). Uz danu krivulju S, veća proporcionalna stopa poreza daje strmiju krivulju S+T, a manja blažu. Za razliku od paušalnog poreza koji je jednak za sve razine dohotka, proporcionalni porez raste s povećanjem dohotka i ima veći učinak smanjivanja na dalji rast dohotka. Zbog takvog djelovanja, proporcionalni su porezi ugrađeni ili automatski stabilizatori. I progresivno oporezivanje djeluje kao ugrađeni stabilizator; znači da se do jedne visine dohotka upotrebljava jedna porezna stopa koja raste s daljim rastom dohotka. Drugi važan ugrađeni stabilizator je kompenzacija za nezapolenost.

Socijalna pomoć nezaposlenima je omogućivala minimalnu potrošnju, a s druge strane je ublažila recesiju pa je stoga u većini suvremenih gospodarstava stvoren sustav fondova za nezaposlenost. Ugrađeni stabilizatori, iako djeluju stabilizacijski, onemogućuju postizanje potpunih učinaka poduzetih drugih stabilizacijskih mjera. Tako npr. proporcionalno i progresivno oporezivanje ograničava djelovanje multiplikatora.

84. Instrumenti monetarne politike- Središnja banka je banka banaka i banka države kojoj je osnovna funkcija: nadzirati ponudu

novca i kredita u zemlji. U razdoblju padanja gospodarske aktivnosti i zaposlenosti treba povećati ponudu novca i kredita, a u razdoblju kada rast ukupne potrošnje vodi inflaciji potražnje treba smanjiti ponudu novca i kredita. Postoji više instrumenata kojima se može djelovati kako bi se proširio ili suzio novčani optjecaj i kredit i time stabilizirala gospodarska kretanja, a tri najvažnija su; politika otvorenog tržišta, politika diskontne stope i politika obveznih rezervi. Politika otvorenog tržišta najvažnije je oružje u provođenju stabilizacijske politike u razvijenim tržišnim gospodarstvima. Središnja banka provodi operacije na otvorenom tržištu kupujući ili prodavajući vrijednosne papire. Na taj način proširuje ili sužava kreditni potencijal poslovnih banaka. Svaka bančina kupnja znači kreiranje primarnog novca, odnosno kreiranje rezervi poslvnih banaka kod središnje bnake. Prodaje na otvorenom držištu smanjuju rezerve i depozite. Politika diskontne stope bila je osnovnim sredstvom monetarne politike do 1930-ih godina kada nije uspjela zaustaviti rast nezaposlenosti i depresiju. Kako je diskontna stopa kamatna stopa prema kojoj središnja banka reeskontira vrijednosne papire poslovnih banaka ili naplaćuje kamate na odobrene kredite poslovnim bankama, promjene u njezinoj visini djeluju na promjene kamatnih stopa na kreditnom tržištu i na potražnju za kreditima. Tako se u situaciji inflacije diskontna stpa podiže, a u recesiji se stopa smanjuje. Politika obveznih rezervi je vrlo važan instrument monetarne politike koji se rjeđe rabi. Središnja banka svojom odlukom mijenja stope obveznih rezervi i tako regulira ponudu kredita. Kad gospodarstvu prijeti inflacija, stopa obveznih rezervi može se povećati sa 20% na 25%, što smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka. Banke stoga moraju otkazati neke zajmove ili prodati svoje vrijednosne papire. Zbog toga korisnici zajmova koji se opozivaju rabe svoje depozite po viđenju da bi otplatili te zajmove, a kupci obveznica troše svoje depozite po viđenju. Na taj način poslovne banke smanjuju svoje depozite na iznos četiri puta veći od rezervi.

85. Mogući utjecaj monetarne politike na agregatnu potražnju- Povećanje rezervi prouzročit će smanjenje depozita po viđenju, odnosno smanjenje mase

novca. Manje ima kredita, a kamatna se stopa povećava. Teško dobivanje kredita uz visoke kamate utječe na pad ukupnih investicija, što pomiče nadolje krivulju C+I+G. To pomicanje prouzročit će smanjenje dohotka, zaposlenosti i cijena pa se smanjenjem nova smanjio inflacijski jaz. Kada u gospodarstvu vlada recesija, središnja banka smanjujući stopu obveznih rezervi povećava ponudu novca, utječe na rast investicija i potrošnje te dohotka i

zaposlenosti.86. Ekspanzijska monetarna politika- Ekspanzijska politika vodi ka ekspanziji gospodarskih aktivnosti. Povećanje ponude novca

prouzročit će pad kamatne stope i time lakše uzimanje kredita, što stimulira investicijsku aktivnost, podiže krivulju investicija na položaj I', a to ima za posljedicu multiplicirano (A:B) povećanje nacionalnog dohotka (Y'r) i zaposlenosti. (slika 4.26) To se može prikazati i primjerom imajuću na umu sljedeće; potražnja za novcem (slika 4.27, gdje je ri = kamatna stopa, a M = količina novca) negativnog je nagiba, odnosno pada prema dolje slijeva nadesno jer kamatna stopa predstavlja oportunitetni trošak držanja novca, pa se pri višoj kamatnoj stopi traži manja količina novca nego pri nižoj. Krivulja ponude novca okomita je na apscisu, što pokazuje da ponuda novca ne reagira na kamatnu stopu. Tako se povećanje ponude novca pokazuje pomakom krivulje nadesno od sm na s'm, a smanjenje pomakom ulijevo, npr. s'm na sm (slika 4.28). Prikazana je krivulja potražnje investicija (slika 4.29) kroz odnos kamatne stope i investicija. Krivulja potražnje (di) pokazuje kako niža kamatna stopa vodi većim investicijama i obratno, kako viša kamatna stopa smanjuje investicije.

87. Kontrakcijska monetarna politika- Kontrakcijska se politika vodi tako da se smanji ponuda novca, pa kamatna stopa postaje

viša. Provodi se na način tako da središnja banka prodaje vrijednosne papire poslovnim bankama (ili bilo kojem drugom kupcu), i/ili povećava diskontnu stopu, i/ili povećava stopu obveznih rezervi. To utječe destimulativno na investitore, dolazi do pada privatnih i javnih investicija (individualaca, poduzeća i budžetske potrošnje). Rezultat je smanjenje dohotka i zaposlenosti te suzbijanje inflacije potražnje.

88. Unutrašnja i vanjska trgovina- Podjela rada uvjetovala je specijalizaciju i razmjenu dobara. Ako netko želi posjedovati

neko dobro, pojedinac može ili to dobro proizvesti ili proizvesti neko drugo dobro pa ga zamijeniti za postrebno dobro. Za razmjenu su potrebna najmanje dva partnera i najmanje dva dobra uz očekivanje svakog od sudionika da ima korist od razmjene. U svakoj zemlji specijalizacija i razmjena imaju svoje granice. To su raspoloživi resursi i tehnologija, ali i veličina tržišta. Veličina tržišta ovisi o tome uključuje li se u gospodarstvo u međunarodne tijekove dobara. Ako trgovina posreduje unutar iste države, govorimo o unutrašnjoj trgovini,a ako se posredovanje obavlja između država, riječ je o vanjskoj trgovini. Razlika između unutrašnje i vanjske trgovine je u tome što trgovina u prvom slučaju kupuje dobra u zemlji da bi ih tu i prodala, a u drugom slučaju kupuje dobra u inozemstvu da bi ih u zemlji prodalaili kupuje dobra u zemji da bi ih prodala u inozemstvu. Kad je riječ o razmjeni dobara između dvaju država, manji je stupanj mobilnosti činitelja proizvodnje. Različiti valutni sustavi u pojedinim državama također uvjetuju razlikovanje unutrašnje i međunarodne trgovine.

89. Izvori međunarodne trgovine- Tri su izvora međunarodne trgovine: različitost u uvjetima proizvodnje, opadajući troškovi i

različitost u ukusima. U pojedinim zemljama postoje različite proizvodne mogućnosti koje su prije svega rezultat različitih zemljopisnih uvjeta, ali i povijesnog i kulturnog razvoja, društveno-političkih uvjeta i dr. Proizvodne jedinice nastoje povećati opseg proizvodnje kako bi ostvarivale niže prosječne troškove. Prodaja na velikom svjetskom tržištu omogućuje povećanje opsega proizvodnje i ostvarenje opadajućih troškova. Treći izvor međunarodne trgovine je različitost u ukusim. Kad bi uvjeti proizvodnje dviju zemalja bili jednaki, a ukusi glede dobara različiti, obostrano bi bilo od interesa međusobno trgovati.

90. Teorija apsolutnih i teorija komparativnih prednosti- Adam Smith je 1776. godine u svom djelu Bogatstvo naroda posebnu pozornost posvetio

međunarodnoj trgovini. Ako jedna zemlja proizvodi neko dobro djelotvornije od druge (što znači da proizvodi s manjim utroškom rada), ima apsolutnu prednost u proizvodnji tog dobra. Ako npr. dvije zemlje proizvode dva dobra, te ako svaka od njih ima apsolutnu prednost, te dio te proizvodnje razmjenjivati za dobro druge zemlje u kojem ova ima apsolutnu prednost. Prema teoriji apsolutnih prednosti, promatrajući dvije zemlje i dva dobra, zemlja koja ima apsolutnu prednost obaju dobara ne bi imala interesa trgovati s drugom zemljom. Teorija komparativnih prednosti dala je načelo po kojemu neka zemlja može trgovati s drugom iako je apsolutno efikasnija (ili neefikasnija) u proizvodnji svakoga dobra od te druge zemlje. Engleski ekonomist David Ricardo dao je 1817. Godine primjer kako su specijalizacija i međunarodna trgovina korisne za neku zemlju. Zakon komparativnih prednosti svodi se na to da se svaka zemlja treba usmjeriti na specijalizaciju koja joj u međunarodnoj trgovini omogućuje ostvarenje maksimalnog profita ili maksimalnog gubitka. Ako se zemlje specijaliziraju u proizvodnji dobara s komparativnim prednostima i međusobno trguju, obje dobivaju više dobara jer međunarodna trgovina omogućuje da granica maksimalne potrošnje bude izvan krivulje PPF. To znači da slobodna vanjska trgovima omogućuje objema zemljama da mogu trošiti više nego što mogu proizvesti.

91. Efekti carina i kvota i argumenti za njihovo uvođenje- Posljedica slobodne međunarodne trgovine je povećanje blagostanja zemalja sudionica.

Zemlja ima koristi od slobodne trgovine u usporedbi sa situacijom u kojoj međunarodne trgovine nema. Slijedom toga carine i kvote štete zemlji koja ih uvodi jer smanjuju realne

plaće potrošača čineći uvoz skupljim, svijet manje proizvodnim, a smanjena međunarodna trgovina smanjuje učinkovitost kao posljedicu specijalizacije i podjele rada. Carina povećava cijenu, snižava količinu koja se troši i uvozi te povećava domaću proizvodnju. Kako uvođenje carina povećava cijenu dobara, ono snižava količinu koja se troši i uvozi te povećava domaću proizvodnju. Otud se može reći da uvođenje carina ima trostruko djelovanje: utječe na potrošače da smanje kupnje dobara na koje se uvodi carina; potiče neučinkovitu domaću proizvodnju; povećava prihod države. Prvi i drugi efekt neizbježno vode manjoj učinkovitosti gospodarstva. Više je argumenata za uvođenje zaštite preko carina i kvota. Uvođenje carina i kvota najčešće se opravdava nesavršenostima domaćeg i/ilimeđunarodnog tržišta. Neekonomski argumenti ističu da je poželjno žrtvovati ekonomsko blagostanje da bi se subvencionirali drugi ciljevi u zemlji (npr. nacionalna sigurnost, stara tradicija u proizvodnji određenih dobara...). Ostvarivanje neekonomskih ciljeva preko ekonomskog protekcionizma carinama često je neučinkovito i skupo pa su mnogi ekonomisti skloniji uporabi subvencija, a ne carina ili kvota za ostvarenje takvih ciljeva. Tvrdnja da povećanje carina vodi poboljšanju ekonomskog blagostanja zemlje putem trgovinskog suficita je pogrješna. Postoje tri argumenta za zaštitu koja imaju ekonomskog smisla. Carine mogu preokreuti uvjete trgovine u korist zemlje koja ih uvodi. Drugi argument je privremena carinska zaštita za industriju koja se razvija i koja može biti učinkovita u dugom roku. Carina može pod određenim uvjetima pomoći u smanjenju nezaposlenosti jer podiže cijenu uvoza i tako okreće potražnju prema domaćoj proizvodnji koja unajmljuje više radnika i tako smanjuje nezaposlenost. Kvote imaju gotovo iste efekte kao i carine jer sprječavaju da se komparativne prednosti različitih zemalja određuju na tržištu. Carina povećava prihod države, kvota pak omogućuje nekih poduzećima uvoznicimada, dobivajući dozvolu za uvoz, ostvare profit.

92. Različiti sustavi deviznih tečajeva

93. Gospodarski rast i gospodarski razvoj- Gospodarski razvoj uglavnom podrazumijeva ekspanziju gospodarstva popraćenu

strukturnim promjenama u sustavu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda. Strukturne promjene u gospodarstvu najsnažnije dolaze do izražaja upravo u promjenama proizvodne strukture prodizanjem stupnja razvoja podjele rada i širenjem proizvodnje od primarnih k sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, uz povećanje broja zaposlenih. To znači i promjene u alokaciji činitelja proizvodnje po pojedinim djelatnostima,odnosno gospodarskim sektorima, ali i povećanje i promjena strukture razmjene s drugim zemljama. Gospodarski rast je rast nacionalnog proizvoda i označava kvantitativnu stranu privrednog razvoja. Gospodarski rast je najvažniji, ali ne i jedini element gospodarskog razvoja. Gospodarski razvoj je širi i složeniji ekonomski i društveni proces od gospodarskograsta koji prikazuje njegovu kvantitativnu stranu. Gospodarski se rast može promatrati i kao stalno premještanje udesno krivulje proizvodnih mogućnosti PPF. Premještanje je posljedicarasta količine i/ili kvaitete ivora rasta i pokazuje povećanje mogućnosti, odnosno povećanje kapaciteta za proizvodnju u gospodarstvu. Da bi gospodarstvo ostvarilo tu mogućnost, mora uvijek biti na svom PPF-u. Da bi se rabile prednosti povećanja PPF-a, mjere ekonomske politike trebaju održavati punu zaposlenost i djelotvornu aloaciju resursa. Kako je punu zaposlenost teško postići, potrebno je utjecati na agregatnu potražnju da iskoristi povećane proizvodne mogućnosti koje su posljedica gospodarskoga rasta te osigurati nesmetano funkcioniranje tržišta radi djelotvorne alokacije resursa i eleminiranje nedovoljne zaposlenosti. Općenito se može reći da je gospodarski rast funkcija dvaju činitelja, veličine investicija (I) i investicijskog učinka ili efekta (qi).

- qi = ∆Q/I

- g = ∆Q/Q

94. Klasični pristup teoriji rasta- Teorija gospodarskog rasta zauzimala je važno mjesto u klasičnoj građanskoj ekonomskoj

eoriji. Polazila je od toga da su tri osnovna činitelja gospodarskoga rasta zemlja, kapital i rad. Bez tehnoloških promjena gospodarski bi razvoj nakon izvjesna vremena, stagnirao zbog dvaju razloga: zakona opadajućih prinosa i dugoročne ravnoteže rastućeg stanovništva i outputa u točki u kojoj ograničeni prirodni izvori osiguravaju samo održavanje života. Fiksna količina zemlje i povećanje stanovnika, uz danu razinu tehnologije, rezultiraju opadajućim prinosima. Sve veći broj radnika povećat će ukupni output, ali po opadajućoj stopi jer fiksna zemlja ne dopušta rast outputa proporcionalan povećanju rada. U klasičnoj teoriji zakon opadajućih prinosa promatra se u kombinaciji s razinom održavanja života. Rezultat je Malthusova ravnoteža, odnosno ravnoteža na minimalnoj razini opstanka ispod koje se ponuda rada ne reproducira (stanovništvo opada). Graf objašnjava tu ravnotežu; apscisa mjeri stanovništvo, ordinata output Q. Krivulja ukupnog outputa TQ pokazuje odnosizmeđu veličine stanovništva i količine ukupnog outputa koji stanovništvo može proizvesti. Sve veće stanovništvo povećava ukupni output, ali prema opadajućoj stopi, tako da krivulja TQ raste, dostiže maksimum i poslije određene točke opada. Krivulja SQ pokazuje razinu održavanja života koja se može promatrati kao minimum ukupnog outputa (pa prema tome i standarda) potreban da se održi stanovništvo – iznad te razine stanovništvo raste, a ispod opada (stopa je smrtnosti veća od stope rođenja). Pri svakoj veličini stavnovništva manjoj odPo2 ukupni output TQ viši je od količine razine održavanja života SQ1, npr. za stanovništvo Po1 to je jednako Q2-Q1. Zbog toga raste i stanovništvo i ukupan output. Dugoročna se ravnoteža dobiva presjecištem krivulja TQ i SQ u točki C, gdje je proizvedeni ukupni outputQ3 upravno dovoljan za održavanje stanovništva veličine Po2 na minimalnoj razini opstanka. Međutim, ono što klasično gledanje na gospodarski rast nije uzimalo u obzir, a štomože potpuno izmjeniti sliku, jest tehnološki napredak. Dugoročna klasična ravnoteža i razina održavanja života mogu se izbjeći ako je moguće krivulju TQ premjestiti naviše, i to brže od rasta stanovništva.

95. Jednadžba gospodarskog rasta

96. Stanovništvo kao izvor gospodarskog rasta- Stanovništvo svojim brojem i rastom može biti ograničenje gospodarskom rastu, i to u

slučaju njegova prekomjerna rasta, ali i u slučaju oskudice. Tako visok prirodni priraštaj stanovništva u nerazvijenim zemljama je ograničenje gospodarskom rastu i društvenom ravoju jer se stanovništvo ne može ekonoski aktivirati, odnosno limitirane su mogućnosti njegova zapošljavanja. Za razliku od toga, u razvijenim je zemljama stanovništvo važan izvor gospodarskog rasta i razvoja. U svakom trenutku, u svakoj zemlji, postoji optimalan broj stanovnika. To je onaj broj stanovnika koji bi maksimizirao output po stanovniku. Dok bi veći broj ljudi od toga optimuma manje proizvodio zbog opadajućih prinosa, manji bi brojtakođer proizvodio manji output po stanovniku zbog nižeg stupnja podjele rada i specijalizacije Optimum stanovništva u jednoj zemlji ovisi o njezinim prirodnim izvorima, količini proizvodnih fondova i stupnju tehnološkog razvoja. Ako se mijenja količina kapitalai tehnološki razvoj, mijenja se i optimum stanovništva. Apscisa prikazuje stanovništvo, a ordinata output po stanovniku. Uz dani kapital i stupanj tehnološkog razvoja kribulja proizvodnosti je PrCa. Ta krivulja pokazuje output po stanovniku za svaku moguću veličinu stanovništva, a najviša točka na krivulji pokazuje optimum stanovništva Poa. Ako se povećava kapital i tehnološka razina, output se po stanovniku povećava i krivulja poizvodnosti premješta se prema gore (PrCb), a optimum stanovništva postaje veći (Pob). Kvaliteta stanovništva određuje njegovu snagu kao izvor gospodarskog rasta. Kvaliteta stanovništva može se tretirati kao oskudan resurs, što znači da ima ekonomsku vrijednost i da njezino stjecanje zahtijeva troškove. Cjelokupno stanovništvo jedne zemlje nije od iste važnosti za proizvodnju. Jedan dio stanovništva je premlad da bi radio, drugi je prestar, trećije nesposoban iz različitih razliga tako da postoji razlika između stanovništva i radne snage. Radnu snagu čini dio stanovništva koji može i hoće raditi bilo da je već zaposlen, bilo da aktivno traže posao.

97. Akumulacija kao izvor gospodarskog rasta- Akumulacija kapitala čini najveći i najvažniji dio sredstava namijenjenih investicijama, od

velike je važnosti kao izvor gospodarskog rasta i razvoja. Bit akumulacije je u tome da je to odgođena portošnja, sadašnje odricanje od uporabe jednoga dijela nacionalnoga dohotka za povećanje tekuće potrošnje u korist bržeg rasta, i to veće potrošnje u budućem razdoblju. Postavlja se pitanje granice udjela akumulacije u nacionalnom dohotku. Donja je granica ona koja osigurava stopu rasta nacionalnog dohotka jednaku stopi rasta stanovništva. Akumulaciju kapitala treba shvatiti u općem smislu kao izdvajanje i prikupljanje novčanih sredstava ili materijalnog bogatsva radi formiranja fondova kojim se osigurava rast gospodarskih aktivnosti, ali i u budućnosti životnog standarda stanovništva jedne zemlje. Akumulacija kapitala je povećanje zaliha kapitala putem pozitivnih neto-investicija, a zlatnopravilo akumulacije upućuje na putanju gospodarskog rasta u kojoj svaki naraštaj treba štedjeti za buduće naraštaje oniliki dio dohotka koliki su prošli naraštaji štedjeli za njih. Akumulacija kapitala omogućuje povećanje proizvodnje, promjenu strukture proizvodnje i unaprjeđenje životnih uvjeta i blagostanja u zemlji. Stopa akumulacije fizičkih zaliha kapitala u nekoj zemlji je važan izvor i odrednica stope gospodarskog rasta i kao takva je neizostavna u različitim proizvodnim funkcijama i modelima gospodarskog rasta.

98. Tehnološki napredak kao izvor gospodarskog rasta- U ekonomskoj teoriji opće je prihvaćeno gledište da je tehnološki napredak osnovni

dinamički činitelj i odrednica gospodarskoga rasta i dugoročnog razvoja. Tehnološke promjene označavaju promjene u procesima proizvodnje ili uvođenje takvih novih proizvoda kojima se od istih inputa može dobiti veći ili poboljšani output. Neke vrste tehnoloških promjena rezultat su promjena u obliku kapitalnih dobara, tzv. opredmećene tehničke promjene. Druga vrsta tehnoloških promjena sastoji se od novih postupaka ili tehnika za proizvodnju dobara i usluga, tzv. neopredmećene tehničke promjene. U raščlambitehnološkog napretka i njegova utjecaja na gospodarski rast mora se imati na umu činjenia da taj utjecaj nije jednak u svim etapama gospodarskoga rasta razvoja, posebno kad je u pitanju ekstenzivni i intezivni gospodarski rast.

99. Ekstenzivni i intezivni gospodarski rast- Pri ekstenzivnom rastu težište je na ubrzanoj akumulaciji kapitala i uporabi rezervi rada, dok

je u intezivnom odlučujuća uloga tehničkog napretka, kao što je prikazano na grafu. KrivuljaQ1 prikazuje proizvodnju kao razultat kapitala i rada Q1 = f (K, L), a krivulja Q2 proizvodnju kao rezultat kapitala, rada i tehnološkog napretka Q2 = f (K, L, λ). Prema tome,(Q2 – Q1) = f (λ). U vremenu t = A0 rast ima pretežno ekstenzivni karakter jer je A0B0 > B0C0. U momentu t = A1 podjednaka je zastupljenost obaju tipova gospodarskoga rasta, a uintervalu t = A2 intezivni rast prevladava – A2B2 < B2C2

100. Modeliranje gospodarskog rasta- Modeli rasta predstavljaju uobičajeno matematički formulirane prikaze ekonomske

dinamike gospodarskog sustava. Čiste su teorijske konstrukcije, polaze od pojednostavljenihpretpostavki u pravilu dosta različitih od stvarnih situacija, no precizno utvrđuju ključne međuovisnosti u procesu gospodarskoga razvoja i kao takvi služe za posdlogu planiranju i vođenju ekonomske politike. Klasifikacija modela gospodarskoga rasta može se provesti na više načina. Tako se s obzirom na način kako obrađuju pitanje cjeline gospodarstva razlikujujednosektorski i višesektorski modeli. Općenito promatrano, različite varijable utječu na dinamiku gospodarskog rasta i s obzirom na to koje varijable obuhvaćaju, ima više modela rasta. Najšire razmatrani i primjenjivani u zbilji jesu Harrodov model, Domarov model, odnosno Harrod – Domarov model i neoklasični model rasta. U Harrodovu modelu nekolikoje pretpostavki, a dvije su osnovne: proizvodnja je funkcija rada i kapitala koji se moraju kombinirati u fiksnom omjeru koji nameće tehnološki napredak; konstantni dio dohotka se troši, a ostatak štedi. R. F. Harrod je postavio keynesijansku ravnotežu štednja – investicije udinamički kontekst, ustvrđujući da razina investicija daje rast kapitala. Stopa rasta jednaka jeodnosu stope štednje i kapitalnog koeficijenta. E. Domar u modelu težište stavlja na dvostruku ulogu investicija. One s jedne strane povećavaju ukupnu potražnju, dok s druge strane povećavaju proizvodne kapacitete i jednake su povećanju kapitala. Postavlja se pitanje u kojim je uvjetima učinak investicija na agregatnu potražnju jednak učinku investicija na proizvodni kapacitet. Potrebna stopa rasta investicija jednaka je stopi rasta iz Harrodova modela, tj. odnosu stope štednje i kapitalnog koeficijenta, pa su u literaturi njihovi modeli poznati pod nazivom Harrod – Domorov model rasta. Neoklasična teorija rasta polazi od više pretpostavki: a) u dugoročnog ravnoteži postoji jednakost investicija i štednje uz razinu potpune zaposlenosti, b) stopa štednje i stopa rasta radne snage i stanovništva su konstantne, a konstantni su prinosi na razmjer, c) u funkciji proizvodnje moguća je supstitucija činitelja rada i kapitala. Na stopu rasta nacionalnog dohotka utječu stopa rasta kapitala i stopa rasta rada, ovisno o udjelu kapitala i rada u raspodjeli, te stopa tehnološkog napratka, odnosno g = αgK + (1 – α)gL + λ.