Smojver, Sonja
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:920759
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek
Filozofski fakultet
nastavniki smjer
Sonja Smojver
Diplomski rad
Osijek, 2014. godine
Temeljni je zadatak ovoga rada pokušati itati reprezentativna djela Franza Kafke iz perspektive
postmodernizma. Donosi se knjievni profil Franza Kafke vodei se knjievnim povjesniarima i teoretiarima
Viktorom megaem i Milivojem Solarom. Taj e se konvencionalni knjievni profil dopuniti primjenom
poetike postmodernizma na odabrana Kafkina djela. Predstavit e se koncepcija slabe misli Giannija Vattima te
e se dokazati da je slaba misao prisutna u autorovu knjievnom opusu što e omoguiti interpretaciju iz
postmodernistike perspektive. Ihab Hassan Kafku naziva preteom postmodernizma ve 1971. godine, a Slavoj
iek tvrdi da je Kafka na svoj nain postmodernist. Izmeu tih dvaju mišljenja, ponudit e se zlatna sredina.
Budui da ne postoji jedinstvena poetika postmodernizma, ovaj e rad ponuditi jedan mogui opis prema kojemu
e se vršiti daljnja analiza. Analiza se vrši na formalnoj i sadrajnoj razini. Formalna se razina analizira
instrumentarijem Davida Lodgea koji daje opis postmodernistike proze i Bernarde Katuši koja opisuje
fenomen intertekstualnosti i ludizma. Sadrajna analiza ostvarena je na primjeru primjene jedne od
postmodernistikih filozofskih koncepcija iji je autor Michel Foucalt. Pokazat e se da odabrana djela sadre
postmodernistike karakteristike, ali ne u svome pravom smislu. Nedostaje eksplicitna kritina narav i namjera.
Rad nudi stvaranje sintagme Kafkino doba kao oznaku posebnosti karakteristika autorova knjievnog
stvaralaštva. Takoer, uvode se pojmovi: protopostmodernistiko stanje/protopostmodernistiki svijet,
protopostmodernizam i protopostmodernistiki subjekt kojima se opisuje Kafkino doba. Svaki od tih pojmova se
definira u odnosu na analizirana djela. Predlae se itanje Kafke iz postmodernistike perspektive. Takvo itanje
Kafke podrazumijeva novi pristup – kafkijanski svijet kao protopostmodernistiki svijet.
Kljune rijei: Franz Kafka, kafkijanski svijet, protopostmodernistiki svijet, postmoderna, postmodernizam,
Preobrazba, Proces, Dvorac, protopostmodernizam, protopostmodernistiki subjekt
3
Franz Kafka oduvijek bijaše knjievnom zagonetkom. Postoji mnogo interpretacija i
tekstova koji se bave njegovim knjievnom opusom. Svrha je ovoga rada ponuditi novo
itanje Kafke. Ponudit e se interpretacija iz postmodernistike perspektive. Pri interpretaciji
koristit e se poetiki instrumentarij postmodernizma. Instrumentarij e se prije primjene
predstaviti i objasniti. 1
Krenut e se od prikaza knjievnog profila Franza Kafke vodei se Milivojem Solarom i
Viktorom megaem. Ponudit e se novi knjievni profil s pomou postmodernistikog
instrumentarija. Prije uspostavljanja novog profila odredit e se pojmovi
moderne/modernizma u odnosu na postmodernu/postmodernizam. Rad e prikazati i
koncepciju slabe misli Giannija Vattima ije su karakteristike temelj poetika postmodernizma.
Pokazat e se da su te karakteristike prisutne u Kafkinim djelima što e nadalje dopustiti
primjenu poetika postmodernizma.
Budui da postoje mnogi opisi poetika postmodernizma, ovdje e se ponuditi jedan opis
koji e se prikazati kroz dijadu: forme i sadraja. Opis e se oslanjati, u formalnome dijelu, na
Davida Lodgea i Bernardu Katuši, a sadrajni dio predstavljen je kroz filozofsku koncepciju
Michela Foucalta. Forma e se baviti karakteristikama postmodernistike proze, fenomenom
intertekstualnosti i ludizmom. Sadrajni dio pokazat e prisutnost postmodernog stanja u
Kafkinim djelima.
U završnome dijelu rada znaenjski e se odrediti pojmovi protopostmoderno stanje,
protopostmodernistiki svijet, protopostmodernizam i protopostmodernistiki subjekt. Time
e se hipoteza ovoga rada sadrana u naslovu potkrijepiti – pokazat e se da kafkijanski svijet
doista jest protopostmodernistiki svijet.
1 S obzirom na to da je poetika postmodernizma raspršeno opisivana u teoriji knjievnosti, u ovome e se radu
prije primjene ponuditi opis poetike postmodernizma. Opis ne e donositi ništa novo, nego e se samo, radi
preglednosti rada, izloiti i opisati karakteristike postmodernizma.
4
2.1. ivot Franza Kafke
U Pragu, 3. srpnja 1883. godine roena je legenda Franza Kafke. Njegov otac, Hermann
Kafka, bijaše glava kue. Opisivan je kao strahopoštovana i gruba pojava (ita li se Kafkino
Pismo ocu(1919)). Oeva desna ruka u kuanstvu bijaše Kafkina majka, Julija, r. Löwy,
Kafka. Kafkina obitelj broji dva brata, naalost preminula u vrloj ranoj dobi, Georga i
Heinricha te tri sestre: Gabrielle, nadimkom Elli, Valerie, odnosno Valli i Ottilie, krae, Ottla.
Kafkino školovanje prilino je raspršen i raznolik fenomen koji se moe pratiti kao
rastrganost izmeu oevih oekivanja/ elja i sinovljevih potreba/ strasti/ interesa. Od 1889.
godine pa sve do 1893. godine F. Kafka pohaa njemaku puku školu. Nadalje, godine 1893.
prelazi u humanistiku dravnu gimnaziju na njemakome jeziku u Pragu te ju završava 1901.
godine. Smatra se da su u tome razdoblju ve postojali neki Kafkini knjievni radovi koji su
uništeni. Ipak, to su samo pretpostavke kojima potvrde nema. Godine 1901. F. Kafka maturira
i upisuje se na njemako sveuilište u Pragu. Dva tjedna studira kemiju te se prebacuje na
pravo. Uz taj studij posjeuje predavanja iz povijesti umjetnosti. Dodati je ovdje podatak o
Kafkinoj italakoj aktivnosti. Proitao je Platonova Protagoru na izvornomgrkome, djela
Gustava Flauberta Sentimentalni odgoj i Iskušenja svetog Antona na francuskome jeziku.
Takoer, cijenio je knjievni rad Fjodora Mihajlovia Dostojevskog, uz spomenutog Gustavea
Flauberta, Franza Grillparzera i Heinricha von Kleista. Uz to, ita Darwina, Haeckela i
Nietzschea. U ljetnome semestru, 1902. godine, pohaa predavanja iz germanistike. Godine
1903. polae dravni ispit iz prava. Dana 18. lipnja 1906. godine promoviran je u doktora
prava. U razdoblju 1917. – 1923. godine prouava hebrejski jezik. Neki izvori navode da je
studirao i hebrejski jezik, no rije je o nepotvrenoj injenici.
Za ivota, boravio je u mnogim ljeilištima (sanatorijima), a uz to je i mnogo putovao
(Berlin, Prag, Venecija, Maarska, München i sl.). Dijagnosticirana mu je tuberkuloza.
Umire 3. lipnja 1924. godine u sanatoriju Kierling.
2 Knjievni profil Franza Kafke usustavljen je prema nekoliko izvora: http://www.dw.de/knji%C5%BEevna-
zagonetka-zvana-franz-kafka/a-16925530 (Posljednji put posjeeno: 10. srpnja 2014. godine u 11:18),
http://hr.wikipedia.org/wiki/Franz_Kafka (Posljednji put posjeeno: 2. rujna 2014. godine u 14:30) i Kafka,
Franz. Umjetnik u gladovanju. Šareni duan. Koprivnica. 2005., str. 228. – 233.
2.2. Osobe velikog utjecaja u Kafkinu ivotu
F. Kafka za ivota je prijateljevao s mnogima, ali se meu njima mogu izdvojiti osobe
koje su imale veu ulogu u oblikovanje nje ova knjievnog profila. Ponajprije je rije o
njegovu ocu, Hermannu Kafki, zatim bliskom prijatelju, spasiocu opusa, Maxu Brodu te o
Kafkinim ljubavima. Tim e ih se redom predstaviti.
Hermann je Kafka (1852. – 1931.) etvrti sin Jakoba Kafke, obrednog krvnika, koji je u
Prag došao iz Oseka, eškog sela u blizini Strakonice s velikom idovskom populacijom.
Radio je kao trgovaki putnik te je s vremenom postao trgovac raznim dobrima i odjeom.
Kao logo svog posla koristio je sliku avke (na eškom kavka). Biograf Stanley Corngold
opisao ga je kao „glomazna, sebina i ohola biznismena“, a sam Kafka kao „pravog Kafku,
snanog, zdravog, gladnog, glasnog, elokventnog, samodostatnog, dominantnog, izdrljivog,
koncentriranog i izvrsnog poznavatelja ljudske naravi“. Kafka je s ocem imao doista zamršen
odnos što najbolje potvruju ova dva navoda iz njegova potresnog epistolarnog djela Pismo
ocu: Bio je to tek neznatan poetak, ali taj osjeaj ništavnosti koji me esto obuzimao (osjeaj
koji je s drugog gledišta svakako takoer plemenit i plodonosan) višestruka je posljedica tvog
utjecaja (Kafka, 2007: 11-13). Neshvatljiva mi je oduvijek bila ta tvoja posvemašnja
bešutnost za svu bol i sram koje su mi tvoje rijei mogle nanijeti, baš kao da nemaš pojma o
svojoj moi (Kafka, 2007: 17). Nepobitna je injenica da je odnos izmeu oca i sina bio od
velika utjecaj na (knjievni) lik Franza Kafke.
Kafka je svog bliskog prijatelja Maxa Broda (1884. – 1968.) upoznao 23. listopada 1902.
godine na njegovu predavanju o Arthuru Schopenhaueru. M. Brod bijaše eško-izraelski
pisac, prevoditelj, skladatelj i novinar. Bez obzira na njegovu svestranost, slavu je stekao kao
„spasitelj“ Kafkinih djela. Nasreu, Max Brod se oglušio na Kafkinu molbu da uništi njegova
neobjavljena djela. Taj se Kafkin zahtjev moe promatrati i iz druge perspektive koju nudi
Jorge Luis Borges. F. Kafka je osobno spalio devedeset posto svojih djela. Imajui taj podatak
na umu, Jorge Luis Borges upozorava da informaciju o tome kako Franz Kafka trai od Maxa
Broda da spali i njegova preostala djela treba staviti pod upit. Vergilije je na samrti zamolio
prijatelje da mu spale nedovršeni rukopis Enejide, plod jedanaestogodišnjeg uzvišenog i
sloenog truda (...); Kafka je preklinjao Maxa Broda da mu uništi romane i prie koji e mu
poslije donijeti trajnu slavu. Svaka je slinost izmeu ovih glasovitih epizoda, ako se ne
varam, potpuno iluzorna (Kafka, 2005: 5). J. L. Borges smatra da se F. Kafka (i Vergilije)
6
htio osloboditi odgovornosti koju knjievno djelo namee svome autoru. Vjeno pitanje
ostaje: je li zahtjev za uništenjem osloboenje autora od odgovornosti?
U vrijeme prijateljevanja s M. Brodom, Kafka upoznaje Felice Bauer (1887. – 1960.) u
Brodovu domu 13. kolovoza 1912. godine. Njihova se veza oslikala u brojnim pismima koja
su razmjenjivali. Ona su i objavljena kao Pisma Felice. Posveuje joj kratku priu Presuda. F.
Kafka i F. Bauer se dva puta zaruuju te oba puta Kafka razvrgava zaruke. Još jedna ena,
koja je snano utjecala na Kafku eška je novinarka, spisateljica, urednica i prevoditeljica
Milena Jesensk (negdje Jesenska). Njihovo je poznanstvo ostvareno preko njegova
knjievnog rada. Jesenska se javila Kafki elei prevesti njegovu kratku priu na eški koja je
ujedno postala prvim poglavljem glasovitog romana Amerika. Poinju izmjenjivati pisma te se
upuštaju u vezu. Jesenska je bila udana za Ernsta Pollacka te se pretpostavlja da je Kafkina i
njezina veza bila razvrgnuta zbog toga što Milena nije htjela napustiti supruga. S tim
podatkom treba biti oprezan jer Milena poslije ipak napušta supruga, no tek nakon što ona i
Kafka prekidaju . Prema Kafkinim biografima Dora Diamant (1898. – 1952.) posljednja je
ena u Kafkinu ivotu Dora je bila uz Kafku u njegovim posljednjim danima. Posjedovala je
Kafkine posljednje knjievne radove kojih je dio spalila, ali je neke sauvala. Ti sauvani su
dopali u ruke Gestapa i, naalost, o njima se više ništa ne zna. Brod je tragao za tim
zaplijenjenim Kafkinim knjievnim radovima, ali bezuspješno.
2.3. Knjievni profil Franza Kafke
Iako postoji gotovo nepregledna literatura o F Kafki, jednom od najutjecajnijih
knjievnika 20. stoljea, u ovoj smo se prigodi odluili pozvati na stavove i mišljenja Milivoja
Solara i Viktora megaa. Milivoj Solar upuuje da povjesniari knjievnosti Kafkina djela
razmatraju uglavnom u okvirima epohe modernizma. Uz Joycea i Prousta, Kafka nije samo
najugledniji i najutjecajniji pisac gotovo cjelokupne knjievnosti 20. stoljea, nego je i autor
na ijem se djelu mogu uoiti, analizirati i tumaiti gotovo sve najpoznatije i najviše
razmatrane osobine knjievnog modernizma (Solar, 2005: 129). Solar Kafku smješta u
knjievnu epohu modernizma, još preciznije, smješta ga u avangardu. Prepoznaje u Kafke
nadrealistike i ekspresionistike elemente. Takoer, u ekspresionizam i njemu srodna
strujanja, Viktor mega upisuje Kafkino ime u njemaku knjievnost. Sredinom dvadesetih
godina Döblin je zapisao da suvremena njemaka knjievnost ima autora kojega valja ubrojiti
meu najzanimljivije linosti u povijesti narativne proze. Taj je pisac FRANZ KAFKA (1883.
7
– 1924.) (mega, 2003: 310). Nesumnjivo je da oba knjievna teoretiara uoavaju Kafkinu
posebnost. Max Braun, germanist i voditelj knjievnog odjela Zaklade Konrada Adenauera,
smatra da se u Kafkinim tekstovima odraava nervoza njegova vremena u odnosu na tadašnje
fenomene modernizacije. Rast gradova, nova prijevozna sredstva (eljeznica, automobil),
nove tehnike i sve zrelija drava – sve su te novine inile ovjeka nesigurnim. Ta se nelagoda
moderne, taj nemir koji ljudi osjeaju još i danas, ita ve u Kafke.
Prvi knjievni radovi nastali izmeu 1893. – 1901. godine smatraju se uništenima. No
kako smo ve napominjali tom injenicom valja baratati oprezno. Treba uzeti u obzir da je F.
Kafka u trenutku za koji se pretpostavlja da je poeo pisati izuzetno mlad i ne mora znaiti da
je tada ve nešto stvarao. Potvrdljivo knjievno poinje stvarati 1904. godine pišui Opis
jednog boja. Izdvojiti je pripovijest Svadbene pripreme na selu koju poinje pisati 1906.
godine jer se ovdje raa metafora razraena u glasovitome Preobraaju. Godine 1908.
objavljeni su mu prvi radovi u asopisu Hyperion. Rije je o osam proznih fragmenata koji
poslije (1912. godine) izlaze u knjizi Promatranja. Spomenutu nelagodu moderne itati je ve
1909. godine u objavljenoj pripovijesti Aeroplani u Bresci gdje se u njemakoj knjievnosti
prvi put opisuju avioni (moderna tehnologija). Iste godine Kafka poinje voditi glasoviti
Dnevnik. Godine 1912. Max Brod ima priliku itati prvu verziju Amerike. Dvije godine
poslije, Kafka radi na glasovitome romanu Proces, uz to i na knjievnome uratku U
kanjenikoj koloniji. Godine 1915. izlazi Preobrazba, godinu dana kasnije Osuda 3 posveena
Felice Bauer. 1919. godine, Franz Kafka ispisuje duboki ljudski potresni iskaz o prijeporima i
traginom nerazumijevanju izmeu snanog i bahatog oca i slabog i neodlunog sina u kojem
sin otvara dušu, detaljno iznosei sve oeve grijehe i svu svoju nemo da mu se suprotstavi, 4
Pismo ocu. I, naposljetku, svega dvije godine prije smrti, poinje pisati roman Dvorac. U
godini njegove smrti objavljena je zbirka pripovijedaka Umjetnik u gladovanju.
Ove biobibliografske podatke iznijeli smo jer emo, oslanjajui se na njih, pokušati
prikazati novi (proto)postmodernistiki knjievni profil glasovitog pisca.
3 Negdje se ita i naslov Presuda.
4 Fragmentirani tekst preuzet je s korica knjige Pismo ocu (2007.), prireiva Zlatko Crnkovi.
8
3. Odreivanje (osporavanje) instrumentarija
Narav ovoga rada zahtijeva pregled pojmova kao što su moderna, modernizam,
postmoderna i postmodernizam te njihovo razgranienje. Tako e ovdje biti rijei o razlikama
meu njima te o njihovom pojmovnom odreenju. Pokušat emo odgovoriti na pitanje kada se
javlja postmoderna koje e sa sobom potegnuti pitanje o usponu postmodernizma. Namjera
nam je ukazati na izrazitu nestabilnost tih pojmova. Upravo ta nestabilnost otvara vrata
izmještanja Franza Kafke iz modernizma (ili moderne?) u postmodernizam (ili
postmodernu?).
Razlika izmeu postmoderne i postmodernizma
Pojmovi „postmoderna“ i „postmodernizam“, o ijem e razgranienju biti više rijei
kasnije, ne oznaavaju nikakav organizirani pokret ni koherentni pravac. Javljaju se manje-
više istovremeno u razliitim domenama, svjedoei i sâmim svojim nastankom i primjenom
ono što sadrajno ele oznaiti: pluralizam, diskontinuitet, drugost, a istovremeno i
prelaenje granica, miješanje i stapanje razliitih „pria“ i stilova, gubljenje vrstih temelja i
sigurnih obzora, relativnost i zaigranost (Raspudi, 2006: 6). Mjesto je preklapanja tih
pojmova samo na semantikome polju. Danas se tim pojmovima dosta nespretno barata
naivno ih izjednaujui, dok su legitimnim samo na znaenjskome polju. Nadalje,
postmoderna je (poslije)povijesno i kulturalno razdoblje ili stanje koje se otprilike poinje
javljati krajem pedesetih na Zapadu te ono traje i danas. Nasuprot postmoderni kao razdoblju
javlja se postmodernizam koji oznaava teorije i estetske proizvode koji svjesno reflektiraju
postmoderno stanje. Takvo odreenje postmodernizma otvara pak pitanje što je postmoderno
stanje. U „postmodernom stanju“ imamo posla s nekom vrstom ruševina, s raspršenošu u
kojoj se javlja specifina nostalgija nakon razoaranja, s krhotinama koje pribliene jedne
drugima daju naslutiti sliku nekakve cjeline, ali bez vrstog okvira jer uvijek preostaju
pukotine, ironije i neodluivosti (Raspudi, 2006: 8). Najvanijim se pitanjem u raspravi o
postmoderni pokazuje pitanje njezina odnosa prema moderni. Govori li se ovdje o prekidu
moderne ili pak o njezinu nastavljanju pitanje je aporijske naravi. Ako je moderna ona epoha
koju karakterizira progres i prevladavanje prošloga, kako je mogue biti post-moderan, a da
se ne ostane unutar moderne logike dijalektikog prevladavanja (Raspudi, 2006: 10)? 5 Oito
je ve da se pojmovi moderne/modernizma te postmoderne/postmodernizma zaista proimaju
5 Tu postmodernu aporiju rješava Gianni Vattimo o emu e poslije biti više rijei.
9
te da se neodvojivi i jedan drugome nuni prilikom njihova odreenja. Takva situacija
pogoduje izmještanju Franza Kafke iz epohe modernizma. Doista, pokazat e se da Kafka ima
neke modernistike karakteristike, ali uz njih se itaju i one koje se mogu objasniti
korištenjem postmodernistikog instrumentarija.
Kada se javlja postmoderna?
Prema kriterijima Reme Ceseranija 6 , postmoderna se javlja pedesetih godina XX. stoljea.
Godine 1870. John Watkins Chapman govori o „postmodernom slikarstvu“. U širem
kulturološkom smislu, pojavljuje se postmoderna ve 1917. godine u knjizi Rudolfa Panwitza
Kriza europske kulture gdje autor opisuje „postmodernog ovjeka“. Do velikih promjena
dolazi na svim podrujima, ali ovdje emo se ograniiti na umjetnost. Rije je o pokretu
protiv totalizirajueg uma i njegova subjekta koji je istodobno i pokret protiv autonomnog
umjetnikog djela i njegovih pretenzija na jedinstvo i puninu smisla, rijeima Albrechta
Wellmera. 7 itajui Kafku, zadobiva se dojam pobune na smisao. Kafkina knjievna stvarnost
modelirana je veinom prema zbilji suvremenog graanskog svijeta, ali na nain koji na
svakom koraku zbunjuje itaoca navikla na uobiajene mimetike postupke (mega, 2003:
312). Fikcionalna stvarnost u njegovim djelima je poremeena, alogina i pokazuje se
defektnom. Njezin je nastup pod prividom logike i prirodnosti jer joj je cilj simulirati
iskustvenu zbilju u pojedinim sluajevima tako vjerno da budi pojam prisnosti. Ponašanje
likova je prividno normalno, ali su njihove reakcije mehanike, gotovo se ponašaju kao
marionete kakvog sustava. Struktura paradoksa vidljiva u Kafke struktura je koja je aparat
pobune protiv punine smisla. U tekstovima modeliranim s osobinama suvremenog ivota
zagonetnost stanja i odnosa još više zbunjuje. Apsurdni odnosi, nemotivirani, prikazani su
kao da su posve razumljivi i svakodnevni: pervertirani svijet, tjeskoban poput muna sna, nosi
peat univerzalne zbilje – izazivajui šokove kakve analognom strukturom postiu
nadrealistike slike na kojima poznata predmetna zbilja, neshvatljiva i zlokobna, postaje
emblemom otuenosti (mega, 2003: 313). Neupitno je da uz postmoderne oblike ive i oni
moderni koji zainju postmodernistiku misao. Takvi, „ivi“ moderni(stiki) oblici mogu se
nazvati protopostmodernistikima upravo zato što su zaetnom fazom postmodernizma. ita
se u Kafke ontološka nesigurnost obavijena prividnom sigurnošu, odsustvo središta i
6 Ceseranijevi kriteriji: rasprostranjenost promatranih fenomena u prostoru i zgusnutost u vremenu, istodobno
javljanje fenomena na razliitim sektorima društvenog ivota i razliitim oblicima i strukturama imaginarija i
komunikacije i hipoteza hijerarhije. 7 Prilog dijalektici moderne i postmoderne. Novi Sad, 1987.
10
povlaštenog jezika te višeg diskursa. Pri analizi odabranih Kafkinih djela, ta e se tvrdnja
pokazati razumljivijom i, na koncu, prihvatljivom.
3.1. Uspon postmodernizma
Uvod ovog poglavlja razgraniio je pojmove postmoderne i postmodernizma. Dosada
je bilo rijei o postmodernom stanju što valja dopuniti i kojom rijei o usponu
postmodernizma. Prouavanje zaetaka i uspona postmodernizma ukazat e na veliku
povezanost izmeu avangardistikih pokreta (odnosno modernistikih) što e dodatno
dopustiti izmještanje Franza Kafke, ne u postmodernizam, ali u neku fazu
protopostmodernistike misli.
Jedan od dokaza probuene svijesti o postmodernizmu je pravokutna gomila opeka
Carla Andrea koja nosi naziv Ekvivalent VIII. Nainjena je 1966. godine, a 1967. je izloena u
londonskoj galeriji Tate. Govori se ovdje o tipinom postmodernistikom predmetu. Ta je
gomila opeka namjerno elementarna; ona se suprotstavlja emotivnim izraajnim svojstvima
modernistike umjetnosti. Ona pak ispituje naše intelektualne reakcije i našu trepeljivost
prema umjetnikim djelima (Butler, 2007: 2). Ekvivalent VIII to pak radi namjerno, stoga je
ovo djelo doista postmodernistiko. Kafkina djela takoer ispituju naše intelektualne reakcije,
i emotivne ak, ali jedino što izostaje, a nuno je spomenuti, jest namjera. Zbog toga Kafkina
djela ne mogu biti postmodernistika, ali to nesvjesno propitivanje naših intelektualnih
reakcija dovoljno je da ga izdvoji iz modernizma u neko meurazdoblje koje se ovdje nudi –
protopostmodernizam, protopostmodernistiki svijet. Postmodernistika djela imaju
kritiku narav koju implicitnu susreemo i u Kafke. Vratimo li se Ekvivalentu VIII koji
predstavlja Andreov teorijski avangardizam, i imajui u vidu reeno, zakljuit emo da on
implicira da su sva zadovoljstva koja su promatrai/itatelji osjetili u promatranju ranije
umjetnosti sumnjiva. Tipino za postmodernistiku umjetnost izazivanje je osjeaja krivnje ili
uznemirenosti kod publike. Uznemirenost koju izaziva tekst Kafkina Procesa prisutna je
tijekom itanja cijelog jer se ono pretvara u potragu za razlogom optube i istraivanjem
navodne krivnje. itatelj je zgroen sustavom koji Josefu K. onemoguuje izlazak iz sudskog
procesa jednostavnim i jasnim putem. Isto je u Preobraaju. Rije je o tekstu o ovjeku koji
se probudio kao kukac s kojim itatelj poinje suosjeati. Mnogi se takvi primjeri javljaju u
Kafkinu opusu. Nadalje, Frederic Jameson, glavni marksistiki tuma postmodernizma,
navodi hotel Westin Bonaventura u Los Angelesu tipinim za postmodernistiko stanje. Rije
je o kompliciranim hodnicima, dizalima u stalnom pokretu koji uzrokuju bjesomunu zbrku,
11
njegovim rijeima, vrsta dileme „simbol i analogija nemoi naše svijesti... da na karti iscrta
veliku globalnu multinacionalnu i komunikacijsku mreu bez vlastitog centra u kojoj smo
uhvaeni kao pojedinci“ (Butler, 2007: 5). Slina se stanja bude i u Kafkinu romanu Dvorac u
kojem itatelj prati lik K. koji se vrti u krug, pokušavajui doi do dvorca i svog nadreenoga.
Potraga je to koju ometa buka u komunikacijskome kanalu meu likovima i nesavladivi
prostor u kojem je smješteno selo s dvorcem.
Zakljuiti je da su se postmodernistike doktrine uvelike oslanjale na filozofsku, politiku
i sociološku misao koja se kao teorija rasprostranjivala u umjetnikoj avangardi. Glavni
francuski teoretiari postmoderne pisali su dosljedno avangardistiki. Ono što se dade itati u
francuskome postmodernizmu u velikoj je mjeri baštinjeno nadrealistikog pokreta, koji je
pokušavao narušiti takozvane normalne naine razumijevanja stvari. Nadrealizam kao
prisutna instancija neosporiva je i u Kafkinim djelima. U osnovi postmodernizma poiva
duboki iracionalizam koji implicira duboko razoaranje u javne funkcije razuma izvedene iz
prosvjetiteljstva. Bilo kako bilo, postmodernizam je iza sebe imao isto onoliko dug ivot kao i
njegov prethodnik, modernizam. ita se razlika u pristupu, oni koji ga podravaju, smatrat e
ga politiki naprednom zamjenom za modernizam, a njegovi protivnici rei e da je on njegov
posljednji dekadentni dah (Butler, 2007: 13).
12
Protopostmodernistike karakteristike oblikovat e se prema postmodernistikim
obiljejima te e ih se prikazati kao njihov ishod. Dati emo pregled osnovnih pojmova
postmoderne (i postmodernizma) vodei se slabom mišlju Giannija Vattima, talijanskog
filozofa. Njegova je koncepcija slabe misli odavno prihvaena na globalnoj razini kao
nezaobilazni dio postmoderne teorije. S obzirom na status prvenstva, potrebno je krenuti od te
filozofske koncepcije. Svaka karakteristika bit e oprimjerena citatima/poglavljima iz
odabranih djela Franza Kafke. Rad e problematizirati tri Kafkina knjievna djela:
Preobrazba, Proces i Dvorac. 8 . Djela su izabrana prema kriteriju reprezentativnosti autorova
knjievnoga opusa, ali smo ostavili mogunost Nadalje, rad e spomenute karakteristike
nadopuniti još nekim drugim, izvedenim, karakteristikama postmodernizma.
3.2. Koncepcija slabe misli Giannija Vattima
Gianni je Vattimo u svome originalnome promišljanju postmoderne doveo
hermeneutiki diskurs u kritiki kontakt s vodeim mislenim strujama XX. stoljea. Njegova
je vanost u tome što o pitanjima kraja moderne i nastupanja postmoderne raspravlja na razini
ontologije. 9 U svome uvodnome djelu Kraj moderne autor istie kako raspršene i ne svagda
koherentne teoretizacije postmoderne stjeu filozofijsku strogost i dostojanstvo samo
uspostavom odnosa izmeu Nietzscheove problematike vjenog ponovnog došaša i
Heideggerove problematike prevladavanja metafizike (Raspudi, 2006: 85).
Slabu misao predstavit emo s pomou šest karakteristika:
1. Bitak kao dogaanje – istina kao interpretacija
2. Verwindung – pietas
5. Estetizacija i derealizacija
8 U radu e se pojaviti i navodi i iz drugih djela, ali e se analiza temeljiti iskljuivo na tekstu triju navedenih.
9 Ontologija oznaava fundamentalnu granu metafizike koja se inae bavi analizom tipova bivanja s posebnom
pozornošu na odnos izmeu pojedinanog i opeg te izmeu esencije i egzistencije.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Ontologija Posljednji put posjeeno: 3. rujna 2014. godine u 11:21)
6. Sekularizacija – kenosis – poluvjernik
Redom, te e se karakteristike objasniti i pronai u Kafkinim (odabranim) tekstovima.
Njihova e prisutnost dopustiti interpretaciju Kafkinih knjievnih djela iz postmodernistike
perspektive. Tako postavljena interpretacija pokazat e da kafkijanski svijet doista moe biti
protopostmodernistikim svijetom.
protopostmodernistikog subjekta)
Slaba misao je slaba zbog naina na koji poima bitak i istinu. Metafizika je tradicija
poimala bitak kao neku stabilnost u prisutnosti, što je prema Heideggeru miješanje bitka i
bia, koje je dovelo do tzv. zaborava bitka. On tako istie razliku izmeu bitka i bia gdje je
bitak za njega trans-misija, pre-nošenje. Bitak ne moe biti misliv kao prisutnost, nego ga se
moe misliti samo kao ono vazda išezlo, minulo, odsutno. 10
Što je posljedica takvog poimanja bitka?
Bitak se oslobaa „jakih“ obiljeja koje mu je pripisivala metafizika tradicija. Razvija
se koncepcija bitka kao takvog kojeg se oituje kao stalno „slabljenje“ njegovih „jakih“
obiljeja. Samim tim, slabu misao ispravnije bi bilo shvaati kao misao slabljenja. Bie,
subjekt, osjea slabljenje bitka, osjea kraj metafizike, osjea de(kon)strukciju njezinih
noseih pojmova. Nadalje, iskustvo kraja moderne ivljeno je i kao slabljenje pojma istine što
je posljedica slabljenja pojma bitka. Ne postoji više vrsta, metafiziki usidrena i vjena
istina. Istina postaje posljedicom interpretacije. Više se ne poima kao objekt noetikog
zahvaanja evidencijskog tipa, nego ona biva proizvodom procesa verifikacije pri izvjesnim
procedurama. Posljedica ovakvog stanja je revizija pojma SUBJEKTA. U toj se fazi javlja
jedan oblik subjekta koji se više ne uklapa u modernistiku matricu, ali ne moe biti dijelom
niti postmodernistike. Taj e subjekt biti protopostmodernistikim subjektom. Rije je o
djelomino osviještenom subjektu koji osjea „rušenje metafizikih vrijednosti“, ali se
pokušava izboriti za njihov opstanak. Posljedica takve borbe biva ivot u jednom potpuno
nepreciznom svijetu, bez diferencije – svijet u kojemu su pojmovi neprecizni, bez inferencije
– rijei su neodreene, bez referencije – dogaaji bivaju zamagljenima, mjesta nedefiniranima
i neprilagoena zbivanjima, likovi su neodreeni i atipini, a relacije neprecizne i maglovite.
10
14
Iznesenu tvrdnju oprimjerit emo konkretnim navodima iz djela te im priloiti dostatno
razrješenje. Meu prvim se stranicama Procesa ita:
– Stanite! – ree onaj pokraj prozora, baci knjigu na stoli i ustade. – Ne smijete otii jer ste
uhieni. – Tako nekako se i meni ini – ree K. – Ali zašto? – priupita. – Mi nismo mjerodavni
da vam to priopimo. Vratite se u svoju sobu i ekajte! Postupak je ve u toku i sve ete
doznati na vrijeme. Ja prekoraujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijateljski govorim. Ali
se nadam da to nitko nee uti, osim Franza koji je i sam suviše ljubazan s vama, suprotno
svim propisima. Ako budete i ubudue imali toliko sree koliko ste imali pri odreivanju
svojih uvara, onda moete biti bez brige. K. htjede sjesti, ali tada zapazi da u cijeloj sobi
nema niega na što bi mogao sjesti osim one stoliice pokraj prozora (Kafka, 2008: 10-11).
Josef K. je uhien tono na svoj trideseti roendan. Nije priveden, a kamoli zatvoren.
Citat svjedoi o njegovu uhienju i vidljivo je da se ne daju nikakvi referentni podatci.
Konkretni podatci s konkretnom informacijom nisu dostupni ni na jednoj stranici romana.
Svaka je radnje poopena do apsurda koji se, zbog odsutnosti kompetentnog referenta,
pretvara u besmislicu. U tome je romanu rije o lingvistikim varijablama ili semantikim
openitostima koje su potpuno ontološki relativizirane i izgraene na temelju supstitutivne, a
ne objektno vezane interpretacije. Istina je ovdje poljuljana jer nema objekta/referenta po
kojem bi se uspostavila. Je li Josef K. kriv nije mogue znati jer roman ne nudi odgovor za što
je uhien. Sâm lik ne moe znati je li doista kriv jer je uskraen za informacije. Ako lik nije
uvjeren u legitimnost svojih postupaka, kako e itatelj biti sigurnim? Kako e itatelj pronai
referenta? Nikako. Tekst mu ne dopušta. Josef K. je idealni predstavnik
protopostmodernistikog subjekta. Evo i citata u kojemu je to vidljivo:
Pa, kakvi su to ljudi? O emu govore? Koju vlast predstavljaju? K. ipak ivi u pravno
ureenoj dravi, posvuda je mir, svi su zakoni na snazi, pa tko se to usuuje da ga napadne u
njegovu stanu? Oduvijek je bio sklon da sve uzima olako, da u nagore povjeruje tek kad do
najgoreg doe, da se ne osigurava za budunost, ak ni kad mu zaprijete sa svih strana
(Kafka, 2008: 11).
Ovdje su vidljive naznake razvijanja protopostmodernistikog subjekta. Taj subjekt
ovdje nije više modernistikim jer se u njemu osjeti opiranje, potencijalno postavljanje
egzistencijalnih pitanja, ali nije ni postmodernistikim jer izostaje pobuna.
Protopostmodernistiki subjekt moe se poimati kao faza raanja ili osvještavanja
15
postmodernistikog. Josef K. se ne buni protiv sustava, ne prkosi sustavu (barem ne
namjerno), vjeruje u sustav (relativno), ali mu se raa sumnja. Vidljivo je to u upitima koje
upuuje sâm sebi. 11
3.2.2. Verwindung – pietas
Rije je ovdje o dva pojma bez kojih je razumijevanje postmoderne (postmodernizma)
nezamislivo. G. Vattimo se pri tumaenju ovih pojmova dri Heideggerevoga uenja. Prvi
pojam, verwindung, preuzima od njega i definira ga kao takvo prevladavanje koje u sebi ima
znaajke prihvaanja i produbljivanja. To e rei da postmoderna u svome uenju sadri
prihvaene karakteristike moderne, ali ih i produbljuje. Verwindung kao takav dopušta
razmatranje Kafkinih djela iz postmoderne perspektive. Uz verwindung, povezan je i pojam
pietas koji prije svega evocira smrtnost, konanost i propadljivost. Postmodernizam
osvješuje snagu tjelesnosti u formiranju subjekta koja se (prije postmoderne) ve nasluuje u
Kafkinu Gregoru Samsi. U kratkoj prii Preobrazba pratimo ivota Gregora Samse koji se
jedno jutro budi kao ogromni ohar (njemakom rijei Ungezeifer koja implicira golemog,
monstruoznog ohara). Tjelesnost je ve degradirana, okonana u prvome poglavlju, u
njegovoj prvoj reenici:
Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom
krevetu pretvorio u golema kukca. Leao je na tvrdim leima nalik na oklop i vidio, kad je
malko podignuo glavu, da ima nadvijeni smei trbuh podijeljen na lune izboine, a na vrhu
trbuha jedva da mu se još dri pokriva, samo što nije spuznuo s njega. Mnogobrojne noice,
koje su prema cijelom njegovu tijelu bile dozlaboga tanke, treperile su mu bespomono pred
oima (Kafka, 2005: 53).
Gregor, iako se budi kao kukac, ne odustaje od svojih ovjejih navika, ovjenog
ivota. Svim se silama trudi ustati iz kreveta, otii na posao, prehraniti obitelj. U toj borbi
izmeu Gregora-ohara i Gregora-ovjeka prepoznajemo pietas. I dalje, on se pokušava voditi
smislom svog ivota (iako, apsurdno, njegov ivot je ivljen ovdje bez smisla), vraa se
prošlosti, vremenu kada je bio ovjekolika oblika. G. Samsa naposljetku odumire kao ovjek,
a umire kao kukac.
11
Instancija protopostmodernistikog subjekta i dalje e se u radu pojašnjavati s pomou preostalih
karakteristika slabe misli koje e se predstaviti.
16
3.2.3. Povijest
Slaba misao polazi od iskustva svakodnevice. Smatra da ne postoje nikakvi
transcendentalni uvjeti mogunosti iskustva do kojih bi se došlo stavljanjem u zagrade naših
povijesno-kulturalnih, jezinih i kategorijalnih obzora. Ukratko, Vattimo osporava onu dobro
poznatu izreku da povijest pišu pobjednici. Opovrgava poimanje povijesti kao Velike prie 12
i
jedine istine. U moderni lei slika povijesnog vremena kao homogenog tijeka ijim je
temeljom vjera u progres te mogunost revolucije. U moderni se dade išitati revolucija, u
postmoderni je nema, subjekt prihvaa stanje kao takvo. Ako je povijest shvaena kao
progres, preciznije kao neprestani proces prevladavanja, onda je postmoderna kraj povijesti.
Rije je o stanju u kojemu progres postaje rutina. Na taj nain se pomie fokus s velikih istina,
„povijesti pobjednika“ te se usredotouje na „male povijesti“, osobne povijesti ovjeka
(Robinson, 2002: 41-44).
Kolektivna je povijest zamijenjena poviješu pojedinca što je uzrokovalo raspadanje
ideje velike povijesti. U fokusu više nisu povijesti civilizacija nego osobna povijest svakog
pojedinog subjekta.
Praenje osobne povijesti pojedinca pronalazi se u mnogim Kafkinim djelima.
Preobrazba se moe tretirati kao fragment (kraja) ivota Gregora Samse. Neobinu povijest
pojedinca daje i pripovijetka Umjetnik u gladovanju. ita se u Preobrazbi:
Ponovno je skliznuo u prvobitni poloaj. „Nema nieg goreg od ovog ranog ustajanja“ –
pomislio je. „ovjek se ipak mora dobro naspavati. Neki drugi trgovaki putnici ive kao ene
u haremu. Kad se ja, na primjer, prijepodne vratim u gostionicu da prepišem dobivene
narudbe, ta gospoda sjede tek za dorukom (Kafka, 2005: 54).
Odabrani odjeljak pokazuje kako se spomenuta pripovijetka bavi svakodnevicom,
osobnom poviješu Gregora Samse. Gregor opisuje svoj radni dan kao trgovakog putnika.
Time je pokazano da se pripovijetka bavi poviješu pojedinca – fragment ivota jednog
trgovakog putnika. Bez obzira na to što se u tu svakodnevicu upleo element metamorfoze
(koji, doduše, funkcionira na metaforikoj razini), ta je pripovijetka isjeak ivota jednog
obinog radnika. Slino se moe detektirati u autorovoj pripovijetki Umjetnik u gladovanju:
12
Jean F. Lyotard koristi tu sintagmu pri dekonstruiranju pojma povijesti.
17
I stoga su se na etrdeseti dan vrata okiena vijencima od cvijea otvarala, oduševljeni bi
gledatelji do posljednjeg mjesta ispunili amfiteatar, svirala bi vojna kapela, dva bi lijenika
stupila u kavez da izvrše sva potrebna mjerenja umjetnika u gladovanju, rezultati bi se
objavili u dvorani razglasom i na kraju bi došle dvije mlade dame, sretne što su drijebom
baš one izabrane, da odvedu umjetnika u gladovanju iz kaveza niz dvije-tri stepenice do
stolia na kojemu je bio serviran brino probran bolniki objed (Kafka, 2005: 201).
Umjetnik u gladovanju je pripovijetka koja prati ivot umjetnika. Naslov otkriva o
kakvome se (neobinome) umjetniku radi. Prati se njegov ivot i samim tim i njegova
svakodnevica. Slino kao u Preobrazbi, iznesen je fragment (kraja) ivota ovjeka. Konkretni
navod daje informaciju o umjetnikovoj svakodnevici, o njegovu nainu ivota. Bez obzira na
to što je upleten neobian fenomen umjetništva, i dalje se ita svakodnevica i usredotoenost
na ovjeka. Vidljivo je da se obje pripovijetke, na specifian nain, bave ovjekom. ita se
rutina kojoj se lik (ovjek) predaje. Pobuna i revolucija bilokakve vrste izostaju. Rije je
obiljeju koje Kafku izmješta iz modernizma i okreu prema postmodernizmu.
3.2.4. Mediji
Odluujuu ulogu u roenju postmodernog društva imali su masovni mediji. Oni su
omoguili iskustvo istine kao mnogostruke i nesvodljive na jedinstveni temelj. Time se otvara
mogunost pluralistike alternative. Pluralizacijom medija porasla je mogunost da se postane
aktivni subjekt na medijskom trištu. Meutim, to društvo ne postaje transparentnije, svjesnije
sebe ili prosvjetljenije, ve kompleksnije i kaotinije. Mediji pluraliziraju gledišta,
perspektive, umnaaju prie i na taj nain se ostvaruje Nietzscheovo proroanstvo da cijeli
svijet postaje bajka. Stvarnost postaje rezultatom krianja, kontaminiranja mnogih slika,
interpretacija i rekonstrukcija koje, u meusobnoj konkurenciji, bez ikakve središnje
koordinacije distribuiraju mediji. Posljedica je erozija principa stvarnosti. U moderni se tei
emancipaciji „univerzalne ovjenosti“, dok se u postmoderni oslobaaju sve razliitosti koje
uzrokuju „eksploziju mnoštva“. 13
Što se tie Kafkina stvaralaštva, ne e se nai izravnih referencija na medije, ali e se
pronai višestruke stvarnosti i više dimenzija istina. itatelj e se osjeati katkad moda i
izigranim. Poremeena stvarnost, simulirana stvarnost moe se osjetiti u dvama Kafkinim
13
Vidjeti više u Raspudi, Nino. Slaba misao – jaki pisci. Naklada Jurii d.o.o. Zagreb. 2006. str. 96. – 100.
18
romanima, Procesu i Dvorcu. Uoava se takav pristup stvarnosti i u Kafkinm pripovijetkama,
osobito u pripovijetki San:
Josef K. je sanjao: Bio je to lijep dan i K. je htio izai u šetnju. Ali tek što je prošao dva
koraka, našao se na groblju. Bilo je tu vrlo zamršenih i nepraktinih, vijugavih staza, ali je on
klizio po jednoj od njih neometano lebdei u zraku kao po brzacu (Kafka, 2005: 170).
Ta kratka pripovijetka (svega dvije stranice, crtica) donosi san Josefa K. San je opisan
atributima realnosti gdje je podsjetnikom na drugu dimenziju samo prva i zadnja reenica
pripovijetke. Poetak Josef K. je sanjao te kraj Razdragan tim prizorom, probudio se.
Preostali tekst funkcionira kao tekst koji daje informaciju o realnom, stvarnom svijetu.
Spomenuta dva romana pristupaju stvarnosti obrnuto. Cijeli su tekstovi prikaz stvarnosti, ali
(ne)djelovanje likova ih ini nestvarnima, simuliranima. 14
3.2.5. Estetizacija i derealizacija
Razmatrajui postmoderno estetsko iskustvo, G. Vattimo se poziva na Diltheyev uvid
da je susret s umjetnikim djelom nain da se u imaginaciji iskuse drugi oblici postojanja. U
estetskom iskustvu ive se druge mogui svjetovi, ime se pokazuje i kontingencija,
relativnost, ne-definiranost „realnog“ svijeta gdje je svaki subjekt zatvoren. Kao posljedica,
umjesto estetike utopije, realizira se heterotopija. Estetsko iskustvo kao takvo otvara svijet ili
ak svjetove koji ne bivaju samo imaginarnima, nego ustanovljuju sâm bitak. Takav prijelaz, s
utopije na heterotropiju, otkriva ornamentalni karakter estetskog. Nadalje, takvo estetsko
iskustvo postaje neautentino u sadašnjem stanju vrtoglavog mnoštva modela, vrijednosti i
sl. 15
Budui da postmoderni svijet odgovara modelu mree te postaje decentriranim,
njegovim obiljejem, uz estetizaciju, javlja se i derealizacija. Zahvaljujui medijima razliiti
modeli vrijednosti dolaze do rijei, što dovodi do slabljenja „realnog“ – iskustvo ambigviteta
stoga postaje konstitutivno za umjetnost. (...) Stilske tradicije se poravnavaju i gube
„dubinu“, sve postaju jednako potrošive, oponašive, moe ih se posjeivati kao muzej stilova,
koristiti kao sastojke za postmoderni pastiš. Moderni pojam individualnog stila time gubi
14
O principu stvarnosti, na temelju tih dvaju romana, bit e više rijei nešto poslije. 15
Vidjeti više u Raspudi, Nino. Slaba misao – jaki pisci. Naklada Jurii d.o.o. Zagreb. 2006. str. 100. – 105.
19
stilova (Raspudi, 2006: 102-103).
Nesumnjivo je da se u Kafke detektira specifina vrsta estetskog, preciznije estetsko
runog. U interpolaciji s estetikom runoe i njegov je specifian pristup stvarnosti, realnome,
koji ostavlja dojam nerealnog. Neupitna je prisutnost derealizacije u Kafkinim djelima. Ona
se oituje upravo u prevelikoj „bliskosti“ sa stvarnošu koja je, megaevim rijeima,
alogina i enigmatska zbilja. Mjesto pronalaenja tih dviju karakteristika u njegovim djelima
brojni su apsurdi (kafkijanske) svakodnevice. U Preobrazbi se itatelj susree s ovjekom
pretvorenim u golemog monstruoznog ohara (estetika runoe), ali stjecajem okolnosti
itatelj suosjea s njim. U kratkoj pripovijetki San Josef K. sanja svoj pokop te opisuje svoje
grobno mjesto kao mjesto blaenstva i mira. U pripovijetki Umjetnik u gladovanju daje se
ivot umjetnika koji uništavajui svoj vitalitet zabavlja publiku.
3.2.6. Sekularizacija – kenosis – poluvjernik
Kraj je moderne oznaavao i raspad glavnih filozofskih koncepcija koje su smatrale da
su uklonile religiju: pozitivistikog scijentizma, hegelijanskog i marksistikog historicizma.
Vjera u „objektivnu“ istinu eksperimentalne znanosti i vjera u progres razuma ine se danas
prevladana vjerovanja. Demitizacija se na kraju okrenula protiv same sebe, pokazujui kao
mit i sam ideal uklanjanja mita (Raspudi, 2006: 105). Taj se trenutak biljei kao prelazak iz
moderne u postmodernu. Nadalje, Vattimo povezuje nieansko-hajdegerijanski nihilizam i
postmoderno kršanstvo. Sekularizacija je za njega konstitutivni dio autentinog religioznog
iskustva. Heideggera interpretira na nain da je osnovno obiljeje povijesti bitka njegovo
slabljenje kao slabljenje jakih struktura, što se na kraju oituje kao prepisivanje kršanskog
nauka o inkarnaciji Bojeg sina. Naposljetku se tada odnos filozofije slabe misli i kršanske
objave misli u terminima sekularizacije, slabljenja i inkarnacije. Pojam kenosis oznaava
inkarnaciju, tj. sniavanje Boga na razinu ovjeka, govori Novi zavjet. Poluvjernik 16
je
paradigmatska postmoderna figura. Poluvjernici se osjeaju kršanima, ali uglavnom idu u
crkvu samo na velike blagdane, vjenanja, krštenja i sl. Svjestan je da bitak nije vjena
struktura, ve dogaaj, koji je pokrenut nekom inicijativom koja nije njegova.
16
Mezzo credente je paradigmatska postmoderna figura, u prijevodu bi bilo poluvjernik. Vidjeti više u:
Raspudi, Nino. Slaba misao – jaki pisci. Naklada Jurii d.o.o. Zagreb. 2006. str. 108.
20
Kafka u svojim djelima pokazuje naznake raspada tih filozofskih koncepcija svojom,
ve spomenutom, enigmatskom i aloginom zbiljom. Narušava racionalno poimanje
stvarnosti i bitka postavljajui aporije u svoja djela koje funkcioniraju kao metafore koje su
do dana današnjeg bez svog kljua razumijevanja koji bi dao konano otkrivenje znaenja
njegovih djela. Sve prethodne karakteristike o kojima je bilo rijei to i pokazuju. Time se i
potvruje da Franz Kafka nije, i ne moe biti, isti modernist, avangardist jer su u njegovim
djelima oprimjerene sve karakteristike Vattimove slabe misli. S takvim argumentima dostatno
je razmatrati Kafkino stvaralaštvo iz postmodernistike perspektive.
Budui da se sve karakteristike dokazano prisutne u Kafkinim djelima, dopušta se
konkretnija primjena postmodernistike misli. U sljedeim e se poglavljima rada pokazati
mogunost interpretacije triju Kafkinih djela kroz prizmu postmodernistikih karakteristika
koje su izvedene iz Vattimovih karakteristika. Ta e dopuna, naposljetku, omoguiti
odreenje i definiciju pojmova protopostmodernistikog svijeta i protopostmodernistikog
subjekta. 17
17
U hrvatskoj knjievnosti biljei se razdoblje protorealizma koje se još naziva i Šenoino doba. Prema toj
analogiji, smatram opravdavajuim kafkijanski svijet nazvati protopostmodernistikim svijetom ili ak Kafkino
doba. Više o tome u zakljuku rada.
21
Prethodno poglavlje pokazalo je da su karakteristike Vattimove slabe misli prisutne u
Kafkinim djelima. Njihova je prisutnost dopustila izmještanje Kafkinog opusa iz strogog
okvira moderne (modernizma). U ovome e se poglavlju primijeniti postmodernistike
karakteristike te e se iz tih, postmodernistikih, perspektiva analizirati pojedino Kafkino
djelo.
Da je Franz Kafka mogui pretea postmodernizma, nije nova vijest. Ta se izjava moe
pripisati Ihabu Hassanu u njegovoj knjizi Komadanje Orfeja, Milivoju Solaru u knjizi
Retorika postmoderne te Nini Raspudiu u knjizi Slaba misao – jaki pisci, postmoderna i
talijanska knjievnost. Slavoj iek ide korak dalje te tvrdi da je Kafka na neki nain
postmodernist. Evo i teksta:
Kafka je na neki nain ve postmodernist, antipod Joyceu, pisac fantazme, prostora mune
nepomine prisutnosti. Modernistiko itanje Kafke propušta prepoznati upravo tu dimenziju
nepomine prisutnosti. Ako Joyceov tekst nuka na interpretaciju, Kafkin je suzbija.
Modernistiko itanje Kafke propušta prepoznati upravo tu dimenziju nepomine prisutnosti
koja se opire dijalektizaciji, time što naglasak stavlja na nedostupnu, odsutnu
transcendentalnu instanciju (Dvorac, Sud) koja zauzima mjesto manjka, odsutnost kao takvu.
(...) Sud u Procesu nije uope odsutan, on je, štoviše, prisutan u likovima opscenih sudaca
koji, tijekom nonih preslušavanja, prelistavaju pornografske knjige; Dvorac je, štoviše,
prisutan u likovima poniznih, lascivnih i korumpiranih javnih slubenika. Zbog toga kod
Kafke uope ne funkcionira formula „odsutnog Boga“ jer Kafkin je problem, naprotiv, to što
je u tom univerzumu Bog odviše prisutan, pod krinkom raznih opscenih munih fenomena.
Kafkin je univerzum svijet u kojem nam se Bog, koji se dosad drao na udaljenosti, previše
pribliio. Kafkin je univerzum, rekli bismo, „univerzum tjeskobe“, uz uvjet meutim da se u
obzir uzme lakanovska definicija tjeskobe (tjeskobu ne izaziva gubitak incestuoznog objektan
nego, naprotiv, njegova blizina). Preblizu smo das Ding, to je teološka lekcija
postmodernizma – Kafkin bijesni, opsceni Bog, „to vrhunaravno zlo bie“, upravo je Bog qua
vrhunaravno dobro, razlika je tek u tome što smo mu se previše pribliili (iek, 2013: 293-
295).
iek je pokazao da je mogue Kafku tumaiti iz postmodernistike perspektive te da ja
ak i potrebno zbog razrješavanja kafkijanskih aporija koje mue knjievnu teoriju od svoga
22
sve njegove metafore.
5. Poetika/poetike postmodernizma
Postoje mnogi opisi ili pokušaji opisa poetike postmodernizma koji zbog same
nestabilnosti pojma koji opisuju ne mogu biti potpunima. U nekim sluajevima opisi se
preklapaju, upuuju na iste fenomene, dok neki uvode i dotada neke neartikulirane. 18
Ukratko,
rije je o pluralizmu fenomena koji su raspršeni pod istim nazivnikom – postmodernizam..
Ovdje e se ti opisi ujediniti u svrhu stvaranja kompetentnog pristupa poetici. Spomenuti je
redom imena i njihove teorijske postulate: David Lodge s opisom postmodernistike
pripovjedake proze, Linda Hutcheon s fenomenom dvostrukog kodiranja u knjievnosti kao
glavnom odlikom postmodernistike knjievnosti, Brian McHale s naglaskom na ontološku
dominantu postmodernizma, 19
Bernarda Katuši s opisom fenomena intertekstualnosti i
ludizma i dr. Prije pokušaja usustavljivanja poetike potrebno je naglasiti da je postmoderna
knjievnost ona knjievnost koja na neki nain reflektira postmoderno stanje. Uoljivo je da
je to stanje bitnog pluralizma nesvodljivog na zajedniki temelj. Imajui to na umu, svaka
poetika postmodernizma moe biti samo deskriptivna, a svaka analiza knjievnog djela samo
je jedna od više moguih interpretacija. Postmodernizam ne donosi nove postupke, u odnosu
na prethodne knjievne poetike, stoga se uestala pojavnost od nekih karakteristinih
postupaka (intertekstualnost, intermedijalnost, metatekstualnost i sl.) moe tretirati kao
indikator za postmodernu interpretaciju djela.
Jedno od prvih djela u kojemu se raspravlja o postmodernizmu u knjievnosti knjiga je
Ihaba Hassana iz 1971. godine, Komadanje Orfeja. I. Hassan govori o „novoj crti“ koja se
pojavila unutar granice modernog i koja vodi do „knjievnosti koja e doi“. Za Hassana je
Kafka kljuni lik u potrazi za postmodernom knjievnošu, jer on više nego bilo koji drugi
pisac „dovodi k nama budunost“. Kafkino „odskakanje“ od matrice modernizma ve tada
nije prošlo nezapaeno.
Ovaj e opis tematski biti razdvojen na dva dijela. Prvi dio e se baviti pristupom
formalnom dijelu postmodernistikog teksta, a drugi dio e obraditi sadrajni dio, na nain da
18
Naglasit emo ovdje neka imena koja su se bavila opisom poetike postmodernizma. Ujedno, njihovi su opisi
secirani i interpolirani u ovaj rad. Rije je o opisima Linde Hutcheon, Briana McHalea, Petera Caravetta, Davida
Lodgea, Douwea Fokkema, Luigija Cazzata, Bernarde Katuši i dr. Bitno je naglasiti da ovaj rad ne nudi novi
opis poetike postmodernizma, nego na temelju dosadašnjih opisa formira jedan koji e se primjenjivati u radu na
Kafkina knjievna djela. Namjera je takvog prikaza postizanje vee preglednosti u radu. 19
Linda Hutcheon smatra postmodernizam paradoksom, a Brian McHale naglašava da postmodernizam poima
svijet kao heterotopiju. O tome je ve bilo rijei u dijelu teksta u kojem se elaboriraju Vattimove karakteristike te
e se još dopuniti Davidom Lodgeom i Bernardom Katuši.
24
e se primijeniti jedna od postmodernistikih teorija u svrhu interpretacije romana Proces. 20
Opis formalnog dijela temeljit e se na razmišljanjima Davida Lodgea i Bernarde Katuši.
Prikazat e se i razjasniti naješi postupci stvaranja postmodernistike forme teksta. 21
D. Lodge u svojoj knjizi Naini modernog pisanja daje nekoliko glavnih karakteristika
postmodernistikog pisanja:
1. Protuslovlje
2. Permutacija
6. Kratak spoj
Lodge naglašava kako je ritam knjievne povijesti u svojim najdubljim slojevima
ciklian. Diskurs se kree izmeu dva pola: metafore i metonimije. Nadalje, kae da postoji
neka vrst suvremene umjetnosti koja nije ni modernistika ni avangardistika nego
postmodernistika. Filozofska je preokupacija postmodernistikih pisaca opa ideja o svijetu
koji se opire nezadrivom nastojanju da ga interpretira. Uvrijeeno je mišljenje da je
ovjekova sudbina u neku ruku apsurdna. Kafkina su djela puna takve ivotne apsurdnosti:
buenje Gregora Samse kao kukca, sudjelovanje Josefa K. u procesu koji je znaenjski
nedokuiv, K.-ov pokušaj prispijevanja u dvorac i svojih nadreenih radi saznanja svoga
zadatka i sl. Odnosi prema iskustvu i spoznaji svijeta su antirealistiki u postmodernizmu. 22
Takav se antirealistiki pristup osjeti i u Kafkinim svjetovima u kojima se osjea snana
zakinutost za spoznaju. Vjeito ostaje prisutan osjeaj nedoreenosti, nedostatak informacija
kao stalna konstanta u gotovo svim njegovim djelima.
20
Budui da je postmodernistikih knjievnoteorijskih i filozofskih ideja zaista mnogo, rad e se osvrnuti samo
na jednu koja e se tretirati kao argument koji pokazuje mogunost interpretacije iz postmodernistike
perspektive na sadrajnom dijelu. 21
Odvajanje forme i sadraja ovdje je tako postavljeno radi preglednosti. Pri opisu e se nerijetko dogaati da e
se te dvije razine opisa interpolirati u svrhu lucidnijeg prikaza poetike. 22
Antirealizam je naziv za realizmu suprotstavljene epistemološke teorije prema kojima su ovjekove spoznajne
mogunosti ograniene na jedan dio zbilje (Sori, 2010: 19)
25
Lodge tvrdi da postmodernistiku knjievnost odaje nesigurnost koja se više iskazuje
u naraciji nego u stilu. Opet, nesigurnost u naraciji stalnom je konstantom Kafkinih tekstova u
tolikoj mjeri da se na toj nesigurnosti, u neku ruku paradoksalno, gradi diskurs knjievnog
djela. U toj paradoksalnoj gradnji knjievnog djela prepoznaje se dvostruko kodiranje
knjievnosti L. Hutcheon, poimanje postmodernizma kao paradoksa.
Zamijeena je i esta parodija svršetka djela u postmodernoj knjievnosti. Upletanjem
Kafke u ovu izjavu dolazi se do radikalnog upita: ako je Kafka spalio devedeset posto svojih
djela, zašto je ostavio Maxu Brodu odreena djela da ih uništi on? O tome je ve bilo rijei,
ali dopuniti ju je injenicom da su romani Proces i Dvorac bez završetka. Ili je to parodija
svršetka? Tako postavljena situacija doista raa nova pitanja bez apsolutno prihvatljivih
lucidnih odgovora. Idue što se ovdje namee jest objasniti svaku pojedinu (Lodgeovu)
karakteristiku postmodernistikog pisanja.
5.1. Protuslovlje
D. Lodge definira protuslovlje kao postupak u kojem tekst poništava sâm sebe tijekom
pripovijedanja i predstavlja tekst u kojemu je pripovjeda osuen da oscilira izmeu
nepomirljivih elja i tvrdnji. Tekst Dvorca prepun takvih protuslovlja:
Zapisnik dolazi u Klammovu seosku arhivu, to ste ve uli, ništa više odreeno ne moe se o
tome rei. Ali je li vam jasna sva ta vanost zapisnika gospodina tajnika, seoske arhive?
Znate što to znai kad vas gospodin tajnik sasluša? Moda, ak i vjerojatno, ni on sam to ne
zna. On sjedi ovdje mirno i obavlja svoju dunost reda radi, kao što je rekao. Ali imajte u
vidu da ga je Klamm postavio da radi u njegovo ime, da to što napravi, iako nikad ne dospije
do Klamma, ve unaprijed ima Klammovo odobrenje? Ne mislim ni najmanje na ovako
prostaki nain laskati gospodinu tajniku, on bi se jako protivio, ali ja ne govorim o njegovoj
linosti kao takvoj, ve o tome što je on kad ima Klammovo odobrenje, kao ovo sad: on je sad
orue na kojem lei Klammova ruka, i teška svakom tko mu se ne pokori (Kafka, 2004: 107-
108).
U danome citatu vidljivo je da svaka reenica znaenjski poništava drugu
suprotstavljajui joj se. Na prvi pogled, ini se da se itatelju daju relevantne informacije, no
ve idua reenica govori kako o tome zapisniku nije mogue ništa odreeno rei.
Kontradiktorno, nastavlja se govoriti o velikoj vanosti zapisnika koji iako nije Klamm
odobrio ve posjeduje njegovo odobrenje. itajui dalje, doznaje se da je taj zapisnik od
26
iznimne vanosti jer je tajniku tu dunost osobno dodijelio Klamm iako Klamm nikad ne vidi
taj zapisnika i on ne dolazi do njega. Jedna reenica proturjei drugoj te se tako i semantiki
sloj tog odjeljka poništava. Na taj nain ni itatelj ni K. ne doznaju ništa relevantno u vezi sa
spomenutim zapisnikom.
5.2. Permutacija
Permutacija je vrsta proturjeja koja se oituje kao iscrpljivanje svih moguih
kombinacija u nekome podruju. Ona je znakom odbacivanja obveze odabiranja. Svedemo li
je na samo dvije varijable, permutacija postaje alternacija i izraava beznadnost ljudske
sudbine.
Kafkini se tekstovi katkad poigravaju ljudskom sudbinom te subjekt esto biva
postavljen u apsurdne bezizlazne situacije. Ono što je konstanta tih subjekata borba je protiv
apsurdnosti. Gregor Samsa u formi kukca i dalje se trudi ivjeti ivotom ovjeka, Josef K.
pristaje na proces koji sâm, prema njegovu mišljenju, nema opravdanja , K. nastoji stii u
dvorac bez obzira na to što mu svi govore da se do dvorca ne moe doi. Svi pothvati likova
postaju ivotnom misijom koja se naposljetku pokae kao poigravanje ljudskom sudbinom.
Rezultat je ivotnih misija otpoetka osuen na beznadnost. Takva permutacija, kao
alternacija, ita se u Dvorcu:
„Vrlo jednostavno“, odgovori naelnik. „Radi se o tome da vi još nikad niste došli u pravi
dodir s našim vlastima. Ovakvi dodiri su svi samo prividni, ali ih vi zbog svoje neupuenosti
smatrate stvarnima. A što se tie telefona: vidite, kod mene, koji zaista imam mnogo posla s
vlastima, nema telefona. U krmama i tome slinom telefon moe vršiti dobru slubu, kao što
je, recimo, vrši automat za muziku, ali nešto više od toga nije. Jeste li ve jednom ovdje
telefonirali? Da? Lijepo, onda ete me valjda razumjeti. Oigledno, telefon u dvorcu
funkcionira izvrsno. Priali su mi da se tamo telefonira bez prekida, što, naravno, ubrzava
rad. To neprekidno telefoniranje mi ujemo u ovdašnjim telefonima kao šuštanje i pjesmu, to
ste ve zacijelo uli. Ustvari to šuštanje i to pjevanje, to je jedino ispravno i uvjerljivo što nam
ovdašnji telefoni prenose, sve ostalo je varljivo. Ne postoji nikakva stvarna telefonska veza s
dvorcem, nikakva centrala koja prespaja naše pozive: kad odavde telefonom pozovete nekog u
dvorcu, onda zvoni na svim aparatima u najniem odjelu ili, bolje reeno, zvonilo bi kad ne bi
gotovo kod svih aparata zvonce bilo iskljueno (…) (Kafka, 2004: 67).
27
Da bi se ovdje valjano uoila permutacija (odnosno alternacija) potrebno je citat
nadopuniti kontekstom. K. je, naime, došavši u selo iste veeri uputio telefonski poziv dvorcu.
Razgovor se odvijao na najtrivijalniji mogui nain, a šuštanja je bilo samo na poetku
razgovora, dajui dojam trenutane smetnje u vezi. Meutim, ovdje se poništava funkcija
telefona kao medijskog prijenosnika komunikacije i prikazuje ga se kao obini automat koji
šušti i pjeva. Naglašava se da je bilokakva iva rije privid, nestvarna. K. i itatelj su
nasamareni ve na prvih dvadesetak stranica romana. Telefonski razgovor koji bi trebao biti
izvorom informacija kojima se odvijalo traganje za grofom i dvorcem okarakterizirani su
nestvarnima. prividnim. Beznadnost K.-ove potrage, i sudbine, poela se razvijati na samome
poetku, a da ju ni K. ni itatelj nisu zamijetili. Tekst se poigrao 23
percepcijom itatelja
5.3. Prekinuti slijed
Lodge naglašava da se od (knjievnog) teksta uvijek oekuje neprekinuti slijed.
Nekronološki slijed radnje, nelogini slijed radnje primjeri su prekinutog slijeda. Formalno se
to prepoznaje i kao pisanje manjih ulomaka, pojava nepovezanih sadraja, ukratko, bilokakvo
poigravanje tekstom. Prekinuti slijed kao posljedicu daje tekst kao vrstu neke skalupljene
montae (Lodge, 1988: 275 – 280)
U formalnom smislu, kod Kafke nema prekinutog slijeda. Što se tie sadrajnog
smisla, Kafkini su tekstovi graeni na prekinutim znaenjskim sljedovima. Ve je ukazano na
taj fenomen pri opisu prethodnih dviju karakteristika gdje se uoava znaenjsko poništavanje
iz reenice u reenicu što uzrokuje prekinuti slijed suvislog znaenja. Prisjetiti je se citata o
zapisniku gdje se tekst poigrava s prijenosom informacije itatelju. Zapisnik sastavlja nevana
osoba, ali joj je taj posao povjerila vrlo vana, najvanija, osoba – Klamm. Zapisnik nastaje
prije njegova odobrenja, ali odavno ima njegovo odobrenje. Rije je o vrlo vanom
dokumentu, ali ga Klamm svejedno nikad ne dobiva u ruke itd. I nasuminim otvaranjem
Kafkinih djela mogue je uoiti sadrajni prekinuti slijed.
5.4. Sluajnost
Razbijeni, odnosno prekinuti slijed esto se doima kao plod sluajnosti gdje se onda
slijedi logika apsurda (Lodge, 1988: 280).
23
Poigravanje ovdje implicira i prisutnost ludizma, ali se na tome fenomenu ovdje sada rad ne e zadravati.
28
O prisutnosti apsurda u Kafkinim djelima ve je bilo rijei tako da se moe povui
zakljuak kako se i ova odlika postmodernistikog pisanja pronalazi u Kafkinim tekstovima.
5.5. Prekomjernost
krajnosti, eksperimentiranje do uništenja koje vodi do podvrgavanja parodiji i burleski radi
izbjegavanja „tiranije“ forme. Isti uinak imat e svako prekomjerno optereivanje diskursa
specifinostima nudei itatelju više detalja nego što ih moe sabrati u cjelinu. Diskurs kao
takav potvruje otpor svijeta prema interpretaciji (Lodge, 1988: 280).
Milivoj je Solar u svojoj knjizi Retorika postmoderne u kojoj se nalazi rad Kafka –
klasik modernizma opisao Kafkin nain pripovijedanja kao inovniko izvještavanje. S tim se
navodom ovaj rad slae. U takvom nainu pisanja nema mjesta prekomjernosti i gomilanju
detalja što kod Kafke i nije sluaj. Njegovi su opisi maksimalno poopeni te su zbog toga
esto nedostupnima. Takvi opisi, moe se rei, daju samo obrise prostora u djelu stoga
oprimjerenje ove karakteristike ne pronalazimo u njegovu opusu.
5.6. Kratak spoj
Knjievni je tekst uvijek metaforian zato što ga se u interpretaciji primjenjuje na
svijet kao totalnu metaforu. Taj proces pretpostavlja jaz izmeu teksta i svijeta, umjetnosti i
ivota. Postmodernizam pokušava izazvati kratak spoj izmeu tih opozicija s namjerom
šokiranja itatelja te se tako oduprijeti konvencionalnim kategorijama knjievnog izraza. Neki
od naina su kombiniranje suprotnih naina prikazivanja zbilje unutar jednog djela, uvoenje
autora i pitanje autora (autor kao „razgolieno sredstvo“) i razotkrivanje konvencija tijekom
njihove primjene (Lodge, 1988: 283 – 291).
Takav nain prikazivanja zbilje zamjeuje se u pripovijetki Preobrazba. Buenje
Gregora Samse kao kukca fantastini je element koji je u toj pripovijetki isprian realistinim
tonom. Pripovijetka prikazuje ivot Gregora Samse, trgovakog putnika. Uvod se ostvaruje
unosom fantastinog elementa u tekst. Gregor Samsa se budi kao kukac. Instrumentarijem
Tzvetana Todorova rije je o fantastino-udesnom. Poetak je prikazan fantastinim, a
potom itatelj (i tekst) prihvaa natprirodno (Todorov, 1970: 46 – 62). Poslije se taj
fantastini element pokazuje metaforom za Gregorovo osjeanje u svijetu i svome ivotu
openito. Figurativni element da se ovjek u ivotu osjea kao kukac i da se osjea odsjeeno
29
od svijeta Kafka oivljava na fantastinoj razini doslovno pretvarajui Gregora u kukca.
Najprije se pripovjeda pojavljuje u prvom licu i daje izvještaj u ve „odigranom“
fantastinom dogaaju. Ulogu pripovjedaa potom preuzima Gregor Samsa te pripovijeda na
fantastini nain, u prvome trenutku ni sâm ne vjeruje da se probudio kao kukac, misli da je
rije o snu, a zatim prihvaa natprirodnu metamorfozu i pokušava izai iz kreveta i otii na
posao. Sve je to ispripovijedano inovnikim nainom izvještavanja koji nuno mora imati
realistini ton. Sukobom realistinog i fantastinog ne moe se ništa drugo dogoditi nego –
kratki spoj.
intertekstualnosti prema knjizi Slast kratkih spojeva Bernarde Katuši.
Fenomen intertekstualnosti iznimno je vaan za postmodernizam, ali je vano naglasiti
da ga postmodernizam nije stvorio. On se javlja mnogo prije u knjievnosti te je priroda
njegova korištenja tijekom vremena bila mijenjanom. Ovdje emo se zato osvrnuti iskljuivo
na onaj tip koji je karakteristinim za postmodernizam. 24
Pojam intertekstualnost lansirala je
60-ih godina našega stoljea J. Kristeva u okruju poznatog francuskog knjievno-teorijskog
kruga „TEL QUEL“. U poetku termin implicira prvenstveno politike i kulturološke tenzije.
S vremenom se sve više profilira u dosljednu knjievno-teorijsku poetiku s razraenim
instrumentarijem za tekstovne analize (Katuši, 2000: 119). Zahvaljujui spomenutoj
francuskoj skupini, Bahtin je utjelovljen kao otac postmodernistike intertekstualnosti.
Njegovo kljuno pojmovlje ambivalencija i dijaloginost šaroliko su elaborirani u teoriji
intertekstualnosti. Spomenuta J. Kristeva pri opisu intertekstualnosti odstupa od nekih
Bahtinovih tvrdnji. Za razliku od Bahtina, koji unato naglašavanjima raznorodnih
meutekstovnih kontaktiranja (...), lui razlike meu inima, Kristeva u svojim nastojanjima
ide tako daleko da eliminira mogunost postojanja teksta koji ne bi u sebi sadravao
suodnošaj s drugim tekstovima (Katuši, 2000: 124). Katuši dalje objašnjava pojam
interhistorije koja oznaava korelaciju knjievnih sustava, ne više po naelu zamjene,
smjenjivanje knjievnih epoha i stilova, nego njihovu akumulaciju. Sadašnjost prestaje
24
Bernarde Katuši. Ovaj e rad napraviti kratak pregled postmodernistikog tipa intertekstualnosti, ali ga ne e u
potpunosti teorijski ovdje prenijeti jer za tim nema potrebe. Onaj tip intertekstualnosti koji je zamjetljiv u
Kafkinim tekstovima, o njemu e više biti rijei.
30
nalagati monolitnost i kolektivnost povijesne perspektive i suvremeno iskustvo izbljeuje
osebujnosti i specifinosti svake od epoha. Slino kao i kod Lodgea, susree se s ciklinim
tijekom vremena, ciklinim tijekom knjievnosti (Katuši, 2000: 128-129). Kao posljedica,
raaju se mogunosti drukije perspektive interpretacije pojedinog djela. Konkretno reeno,
dopušta se secirati Kafkine tekstove postmodernistikim instrumentarijem.
Osnovna osobina teksta stalna je produkcija i reprodukcija znaenja. Prema tome,
intertekstualno je sadrano u svakome tekstu jer je ono meutekstovlje nekog drugog teksta.
Bitno je uvidjeti da je intertekstualnost transparentnije korištena, i namjerno vidljiva, u
postmoderni, dok je u drugim epohama prikrivenija. Sjetiti je se renesanse i mimetikog
pristupa knjievnom stvaranju kada se pokušalo oponašati razne knjievne autoritete gdje se
prema što veoj slinosti, gotovo nalik na plagijat, postizao vei knjievni uspjeh. Prema tome
se formiraju i tri tipa citatnosti: afirmacija „tueg“ teksta, dekonstrukcija „tueg“ teksta i
nivelacija vlastitog i „tueg“ teksta. 25
Katuši navodi etiri tipa postmodernistike intertekstualnosti (Katuši, 2000 : 148 –
180): metatekstualnost koja podrazumijeva suodnos knjievnog teksta s knjievno-teorijskim
tekstom, autotekstualnost koji se smatra uim pojmom metatekstualnosti i podrazumijeva
proimanje i suodnos literarnih tekstova unutar pojedinanog autorovog opusa te njihovo
meusobno tumaenje i znaenjsku dopunu, kao i izravno i neizravno citiranje, arhetipska
intertekstualnost ili ekstratekstualnost koja predstavlja kompleksniji oblik meutekstovnih
relacija u kojima pojedinani tekst prelazi granice individualnih suproimanja i usmjeren je
prema apstraktnoj skupini analognih tekstova i na posljetku citat „fusnota“ koji oznaava sve
intertekstualne relacije koje su adekvatno markirane.
Od ovdje navedenih vrsta intertekstualnosti, u Kafkinim tekstovima moe se zamijetiti
autotekstualnost (uz njega i fenomen autocitatnosti). Primjer autotekstualnosti (autocitatnosti)
ostvarena je u Kafkinu opusu preko glasovite parabole Pred zakonom. Ta se parabola kao
samostalni tekst nalazi u Kafkinoj objavljenoj knjizi pripovijedaka Seoski lijenik 1919.
godine. Ista se parabola ita u romanu Proces. 26
S obzirom na to da govorimo o paraboli,
razvidna je intertekstualna veza s tekstom Biblije. Na tome primjeru vidljiva intertekstualnost
25
Vidjeti više: Katuši, Bernarda. Slast kratkih spojeva. Meandar. Zagreb. 2000., str. 135. – 144. 26
Vidjeti usporedbu: Kafka, Franz. Umjetnik u gladovanju. Šareni duan. Koprivnica. 2004., str. 147 i Kafka,
Franz. Proces Preobrazba. Biblioteka Jutarnjeg lista. 2008., str. 176-177. Vidljivo je da je rije o istome tekstu,
ali su vidljive i razliite jezine prilagodbe pri prevoenju.
31
koja je, vodei se B. Katuši, specifina upravo za postmodernistiku knjievnost. Ovdje se
ne e citirati dva puta jedan te isti citat, samo e se objasniti intertekstualna veza. Ona se
ostvaruje odabirom knjievnog oblika – parabolom. Parabola je alegorijska pria koja sadri
vjerski nauk ili istinu, pria u kojoj se usporedbom i prenesenim znaenjem ilustrira moralna
ili religiozna ideja. 27
Parabole je priao Isus u svojim propovijedanjima. Oblik je, dakle,
povukao vezu s religioznim tekstovima. Takvo meutekstovlje osjeti Max Brod koji parabolu
dovodi u vezu s priom o Jobu iako se ona, daljnjim analizama, pokazala netonom. Michael
Löwy 28
istie da bi se izvori vjerske senzibilnosti trebali traiti u tekstovima Kafkinih
najbliih prijatelja Huge Bergmana i Felixa Weltscha. Tako se ostvaruje veza sa idovskim
uenjem vjere s naglaskom na uenju idovske vjere kao religije slobode. Tim putem otvara
se veza s tekstom Talmuda. Intertekstualne se veze ne otvaraju u samo religijskome smjeru,
upozorava Löwy, nego se usmjeruju i k politikim doktrinama – kritike autoritarizmu i
potpora anarhizmu. Nesumnjivo je da je ovdje prisutan fenomen intertekstualnosti jer je tekst
na referencijalnoj razini suviše osjetljiv. Bez meutekstovnih išitavanja ostaje samo pria o
ovjeku koji je umro ekajui da ue na vlastita vrata. 29
5.8. Fenomen ludizma
Ludizam potjee o latinske rijei ludere što znai igrati se. 30
U najopenitijem smislu
U
postmodernizmu dolazi do ludistikog ustroja knjievne injenice. Sve su eši pokušaji
tumaenja estetskog procesa kao igralake djelatnosti. Polazišta ludizma Katuši crpi iz dvaju
autora: Johana Huizinge i Rogera Cailloisa. Sloboda je fundamentalno svojstvo igre, istiu svi
njezini teoretiari. U knjievnosti se ta igra odvija izmeu autora i itatelja, a knjievni tekst
postaje igralištem. Ta se igra vidi u Kafke jer se ostvaruje u apsurdima koje njegovi tekstovi
nalau. Kafka zavlai itatelja na nain da mu daje lanu nadu razrješenja knjievne situacije.
U Dvorcu autor konstantno odgaa dostizanje cilja novim peripetijama. itatelj zajedno sa
subjektom K. pokušava stii do dvorca i kada tekst daje lanu nadu da je K. nadomak cilja, tu
lanu nadu prenosi i na itatelja. Time je autor „nasamario“ i K.-a i itatelja. U Procesu
27
http://scholarworks.umb.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1302&context=humanarchitecture (Posljednji put
http://elmundosefarad.wikidot.com/subverzivni-judaizam-franza-kafke (Posljednji put posjeeno: 11. kolovoza
2014. godine u 9:51). Ovdje se moe proitati više o intertekstualnim vezama izmeu Kafkine parabole i ostalih
tekstove. U radu je bio cilj prikazati prisutnost intertekstualnosti tako da se cjelokupna tumaenja nisu prenosila. 30
http://latindictionary.wikidot.com/verb:ludere (Posljednji put posjeeno: 3 rujna 2014. godine u 21:22) 31
http://www.hrleksikon.info/definicija/ludizam.html (Posjeeno: 5. kolovoza 2014. godine u 20:16).
itatelj i Josef K. stalno oekuju jednostavno razrješenje nesporazuma, a proces se zapravo
sve više odaljuje i zadobiva kompleksnost. Prema Rolandu Barthesu, tekst se moe odrediti
kao igra, djelatnost koja je osloboena svih suvišnih funkcija te svoj iskljuivi smisao
pronalazi u sebi samoj te svoju potrebitost pravda iskljuivo uitkom. Uitak u igri i estetskom
procesu bitno se razlikuje od naslade hranom, piem, seksom i drugim egzistencijalnim
poudama. Dok su navedeni porivi usmjereni na kulminacijsku toku nakon koje slijedi nagao
pad sitosti i zadovoljenja, knjievni procesi, kao i igre, streme „mogunostima neke
dijalektike udnje“, prostorima nenaznaenih rubova za trajanje koje Barthes oznaava
„mistikom Teksta“. Pathos igre i teksta, njihova misterioznost i procesualnost naješe
govore jezikom odgode , pukotine ili iste radosti (Katuši, 2000: 227). Prema tome R.
Barthes razlikuje dva tipa itanja: slast povezivanja anegdote i igru jezikom. Vodei se
Barthesom, Katuši uspostavlja prema realizaciji fenomena uitaka tri tipa knjievne
recepcije: anegdotalno povezivanje, jezine igre te istu radost. 32
Anegdotalno strukturirana
knjievna injenica podrazumijeva da je cjelokupna slast uitka skrivena u nadi da e se
doznati kraj pripovijesti, udnja za loginim raspletom dogaanja. Tekst Preobrazbe daje
neobinu metamorfozu ovjeka u kukca. itanjem se nastoji otkriti kako e Gregor kao kukac
otii na posao, kako e se dalje skrbiti za svoju obitelj, koji e biti njegovi idui potezi
snalaenja u tako neobino situaciji. Zaboravlja se taj epitet neobinog i metamorfoza se
prihvaa. Kraj pripovijetke ništa ne otkriva, ne zna se kako je Gregor postao kukcem,
pokazuje se samo njegovo otuenje od ivota i svijeta ljudi te njegova jadna smrt. Tekst je
nametnuo igru itatelju, uvukao ga, nasamario lanim oekivanjima završetka i nemilosrdno
ubio protagonista i pomeo ga metlom.
U romanima Dvorac i Proces itatelju se i ne nudi suvisli završetak, situacija se ne
razrješava. U Dvorcu K. pokušava doi do dvorca i onoga koji njime upravlja pa je
svrsishodno tome cijela knjievna injenica usmjerena prema tome otkriu. Meutim, to se
otkrie itatelju (i K.-u) uskrauje. U Procesu se odvija slina naracijska aporija. itatelj (s
Josefom K.) pokušava otkriti svrhu procesa te njegov uzrok. Opet, itatelj je nasamaren i
ostaje uskraen za informaciju. Da je ludizam vidljiv u Kafkinim tekstovima, postoji još
pokazatelja koji se mogu pridodati ve navedenima.
32
Bernarda Katuši u svojoj knjizi Slast kratkih spojeva opisuje sva tri tipa što e se ovdje izostaviti i
usredotoiti iskljuivo na onaj tip koji se prepoznaje u Kafkinu tekstu, anegdotalno strukturiranje knjievnog
teksta.
33
Katuši takoer izdvaja da su igra i umjetnost napravljene stvarnosti. Stvara se tzv.
„paralelna stvarnost“ koja je interpolacija iskustva realnog i nedokuivo imaginarnog
(Katuši, 2000 :237 – 238). Kafkijanski su tekstovi prividno tekstovi zbilje. Tom se zbiljom
tekst poigrava te se stvara enigmatska i alogina zbilja. U ovjeju zbilju umee se ovjek-
kukac, provodi se proces koji je suviše bizaran i zatvoren u sebe, dvorac koji je na vrhu brda s
vidljivim putem koji vodi do njega, ali je nedostupnim. Sve su to poigravanja stvarnošu.
Kafkini tekstovi doista pokazuju ludizam kao prisutnu instanciju njegovih tekstova. Istina
je da se njime ne „paradira oigledno“ u tekstu, ali je njegova prisutnost neminovna te
ustrojstvo knjievne injenice u tekstovima to i pokazuje.
34
sadraja
Prethodnim se poglavljem izvršio prikaz i analiza formalnih karakteristika Kafkinih djela
koje je, kako smo argumentirali, mogue itati i kao postmodernistikih djela. Ovdje e se
analiza forme dopuniti primjerom analize sadraja iz postmodernistike perspektive kako bi
postmodernistika interpretacija bila cjelovita.
Treba istaknuti da postmodernizam uvijek na neki nain istie tekstualnost fikcije.
Problematizira stvarnost tako što pokazuje da je stvarnost konstruirana s pomou jezika. Time
se razotkriva proces koji više nije konstruiran u subjektivnosti (kao u modernizmu!), ve je
konstruiran s pomou jezika. Imati je na umu da to što je svijet konstruiran s pomou jezika
ne znai da su jezik i svijet jedno te isto. Imajui na umu mo jezika kao stvaratelja stvarnosti
namee se zakljuak da je posebna funkcija svih racionalno sustavnih upotreba jezika
nametanje moi. Analizu diskursa i moi dao je Michel Foucalt u radovima o povijesti
pravnih praksi, kaznenog prava i medicine. Foucalt smatra da moni diskursi imaju namjenu
iskljuiti i kontrolirati pojedine ljude koji su etiketirani primjerice kao umobolni, zatvorenici i
sl. 33
U Kafkinu romanu Proces susree se takav odnos. Sudski proces u uvodu romana smješta
Josefa K.-a u ulogu optuenoga te ga tako uvodi u pravni diskurs i pritom ga kontrolira na
nain da mu uskrauje informacije. Josef K. biva uvuen u tu jezinu igru pokušavajui
dokazati nesporazum, ali ga njegov naum samo sve dublje uvlai u proces jer je u samome
poetku uveden kao podreen što implicira odsutnost kontrole s njegove strane.
Foucalt (Butler, 2007: 48), nadalje, iznosi svoj politiki zakljuak o autoritetu i vlasti na
primjeru umobolnice. Umobolnica je odreena medicinskim diskursima baš kao što je proces
odreen pravnim diskursom. U takvim su diskursima duševni bolesnici, odnosno optueni
(Josef K.) rtve društva. Diskurs nad njima ima mo te je nadreena instancija. U takvoj
situaciji Josef K. ne moe ništa drugo biti nego rtvom procesa, rtvom društva, što se
naposljetku i dogaa.
Vidjeti više: Foucalt, Michel. Nadzor i kazna: raanje zatvora. Biblioteka Politika misao. Zagreb. 1994.
35
svijet kao kafkijanski svijet
Pregledom poetika postmodernizma, primjenom njezinih karakteristika na Kafkin
odabrani opus, otvorila su se vrata novim pojmovima. Oni su spomenuti i objašnjavani u radu,
ali e se u ovome poglavlju dati njihovo kompletno teorijsko odreenje. Rije o pojmovima
protopostmodernistiko stanje, odnosno protopostmodernistiki svijet razvijen
analogijom prema postmodernistikom stanju. U svakom takvom razdoblju djeluju i odreeni
estetski procesi/poetike pa se prema tome formirao protopostmodernizam te uz njega
protopostmodernistiki subjekt.
7.1. Protopostmodernistiko
stanje/protopostmodernistiki svijet
Protopostmodernistiko stanje je kafkijanske svakodnevice. Ta je svakodnevica
paradoksalna te prikazuje tjeskoban svijet poput muna sna koji nosi peat univerzalne zbilje.
Iskustvena je zbilja dana pod prividom logike. Oituje se prividno normalno ponašanje
subjekata koje je zapravo mehaniko. Subjekti su marionete sustava. Postoji kritika narav, ali
je implicitna i diskretna.
prisutnost modernistikih karakteristika, ali su prisutne i one postmodernistike. Te
postmodernistike karakteristike ne mogu biti iskljuivo postmodernistikima zato što u
Kafkinom izriaju nema namjernog poigravanja instrumentarijem. Ne nastoji se pokazati
knjievnoteorijsko znanje igrajui se s knjievnoteorijskim pojmovima. Prisutna je i ludistika
faza, ali se i njoj moe dodati prefiks proto- zato što nije u potpunosti osviještena pa samim
tim nije u potpunosti niti slobodna.
7.3. Protopostmodernistiki subjekt
Protopostmodernistiki subjekt je revidirani pojam modernog subjekta. On je
djelomino osviješteni subjekt koji osjea „rušenje metafizikih vrijednosti“, ali se pokušava
izboriti za njihov opstanak. Izostaje pobuna i revolucija. Rije je o fazi raanja
postmodernistikog subjekta.
36
Predstavljeno je razdoblje koje je iskljuivo vidljivo u Kafkinim djelima. Tako
postavljeno, Kafka ne samo da je pretea postmodernizma, on se izdvaja iz modernizma
svojim jedinstvenim obiljejima. Kao što postoji razdoblje protorealizma kao Šenoino doba,
trebalo bi razmotriti, prema ovim karakteristikama, uspostaviti Kafkino doba kao razdoblje
protopostmodernizma.
37
8. Zakljuak
Svrha rada je bila pruiti mogunost drukijega itanja i tumaenja Kafkina djela –
kafkijanski svijet kao protopostmodernistiki svijet. Na temelju poetikih karakteristika u
Kafkinu odabranom opusu, koji ima ulogu reprezentativnosti Kafkina cjelokupnog opusa,
pokazalo se da neke od njih ne mogu biti dijelom modernistike, ali ni postmodernistike
paradigme. Pokazano je da se Kafkina djela dadu interpretirati i iz postmodernistike
perspektive. Takva je interpretacija pokazala da Kafka nije iskljuivi modernist, ali ni
postmodernist nego da se u njegovim djelima išitavaju neke specifine karakteristike. Rad je
krenuo od konvencije koja podrazumijeva smještanje Franza Kafke u modernizam, a potom
se, iznosei karakteristike postmodernizma propitao taj status. Pokazano je da je Kafkin
izriaj suviše specifian i jedinstven da bi bio smješten u bilo koje razdoblje te se prema
njegovim jedinstvenim karakteristikama zapravo moe govoriti o Kafkinu dobu.
38
2. Dietzfelbinger, Konrad. Kafkina tajna. Nakladni zavod Globus. Zagreb. 1993.
3. Foucalt, Michel. Nadzor i kazna: raanje zatvora. Biblioteka Politika misao.
Zagreb. 1994
5. Heidegger, Martin. Bitak i vrijeme. Naprijed. 1985. Zagreb.
6. Katuši, Bernarda. Slast kratkih spojeva. Meandar. Zagreb. 2003.
7. Lodge, David. Naini modernog pisanja. Theoria universalis. Zagreb. 1988.
8. Raspudi, Dino. Slaba misao – jaki pisci, postmoderna i talijanska knjievnost.
Naklada Juri. Zagreb. 2006.
9. Robinson, Dave. Nietzsche i postmodernizam. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb.
2002.
12. Sori, Matko. Koncepti postmodernistike filozofije. Vlastita naklada. Zadar.
2010.
14. mega, Viktor/ Škreb, Zdenka/ Sekuli, Ljerka. Povijest njemake knjievnosti.
Hrvatska sveuilišna naknada. Zagreb. 2003.
Internetski izvori
1. http://elmundosefarad.wikidot.com/subverzivni-judaizam-franza-kafke (Posljednji
godine u 10:37)
4. http://www.hrleksikon.info/definicija/ludizam.html (Posljednji put posjeeno: 5.
kolovoza 2014. godine u 20:16)
5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Franz_Kafka (Posljednji put posjeeno: 2. rujna 2014.
godine u 14:30)
godine u 14:30)
godine u 11:21
2014. godine u 21:13)
chitecture (Posljednji put posjeeno: 3. rujna 2014. godine u 21:17)
Knjievni predlošci
3. Kafka, Franz. Proces, Preobrazba. Biblioteka Jutarnjeg lista. Zagreb. 2008.
4. Kafka, Franz. Umjetnik u gladovanju. Šareni duan. Koprivnica. 2005.
2.1 ivot Franza Kafke ...................................................................................................... 4
2.2. Osobe velikog utjecaja u Kafkinu ivotu .................................................................... 5
2.3. Knjievni profil Franza Kafke ..................................................................................... 6
3. Odreivanje (osporavanje) instrumentarija ......................................................................... 8
3.1. Uspon postmodernizma ............................................................................................. 10
3.2.1. Bitak kao dogaanje – istina kao interpretacija (roenje
protopostmodernistikog subjekta) ................................................................................... 13
4. Kafkin diskurs kao (proto)postmodernistiki diskurs ....................................................... 21
5. Poetika/poetike postmodernizma ...................................................................................... 23
7. Odreenje novih pojmova – protopostmodernistiki svijet kao kafkijanski svijet ........... 35
7.1. Protopostmodernistiko stanje/protopostmodernistiki svijet ................................... 35
7.2. Protopostmodernizam ................................................................................................ 35