Download pdf - IZ MODERNOG KARLOVCA - vmki.web.link2.hrvmki.web.link2.hr/download/pdf/iz modernog karlovca_info.pdf · beton, uglavnom upotrijebljen za etažne stropne konstrukcije između zidova

IZ MODERNOG KARLOVCA

Nacrti iz građevinske tvrtke

Nikole Marićakao osnova za pogled u modernističku izgradnjuod 1923. do1946. godine

autor: Igor Čulig

.

Iz Modernog Karlovca

Godine 1986. prodana je obiteljska kuća vodećeg karlovačkog graditelja međuratnog razdoblja, Nikole

Marića, koji je 1948. godine s obitelji preselio u Zagreb. Kupivši kuću od Marićeve djece, novi vlasnici

su na tavanu zatekli zaostalu poslovnu građu koja je, posredstvom tadašnjeg gradskog ureda za

urbanizam, poklonjena Gradskom muzeju Karlovac.


Vrlo je rijetko neki izvor podataka toliko bogat da se iz njega mogu iščitati koordinate

za čitav jedan kulturno-povijesni krajolik. Upravo takvim su se pokazali zatečeni nacrti i pokoji list

statičkih izračuna, nastali između 1923. i 1946. godine, ukupno 614 njih. Ovi dokumenti odnose se na

čak 102 veća ili manja projekta što ih potpisuju Marić i njegovi suradnici, najčešće Ivan Ivanko,

Ladislav Sokač i Branko Aranjoš.

Projekte se može razvrstati kao stambene, javne, industrijske, i kratkoće izraza radi, infrastrukturne

(primijenjena geodezija, hidrogradnja, energetski objekti…).

Ipak, budući da je riječ o radnim materijalima koji nisu bili u službenom opticaju, za sređivanje

Marićeve ostavštine u Muzeju konzultiran je i zbirka građevinske dokumentacije Državnog arhiva u

Karlovcu koja se katkad odnosi na iste projekte, a koja je, u pravilu, obimnije ispisana, također

združena s tehničkim opisima i poslovnom prepiskom. Za biografske podatke konzultirani su obiteljski

arhivi.


Također, Marićeva ostavština postaje zalogom koji omogućava već okašnjelo pojavljivanje Karlovca,

Duga Rese, Ogulina, Ozlja i još nekih mjesta na karti hrvatske moderne, dakle u vremenu što ga

uobičajeno zovu „međuratnim“.

Takozvani „internacionalni stil“, vodeći smjer svjetske arhitekture u razdoblju od 1930-tih do 1960-tih

godina, u Hrvatskoj se javlja i kao izraz dotad najveće afirmacije domaćih graditelja, bilo da su

školovani u inozemstvu, kod vodećih arhitekata moderne, kao što su Adolf Loos, Hans Poelzig i Le

Courbiser, bilo da su školovani u Zagrebu, gdje od 1919. godine djeluje i visoka tehnička škola, čiji

najpoznatiji polaznik je Stjepan Planić.


Bez sumnje je ovaj naraštaj koji je, doduše, doživio nekoliko „novih početaka“, nakon 1. sv. rata

s oduševljenjem osjećao da politički, tehnološki i estetski kroči u novo doba. Zanimljivo je da se ova

graditeljska kultura „internacionalne retorike i domaćih odgovora“, kako je naziva Darja Radović

Mahečić, urednica prve hrvatske antologije arhitekture 30-tih godina, u Karlovcu očituje i kao potpuni

oslonac na domaće snage.

Nakon po jedne građevine Aleksandar Freudenreich (Hrvatski dom) i Stjepana Hribara (Prva hrvatska

štedionica) iz 20-tih godina, naredno desetljeće gotovo u potpunosti pripada domaćim graditeljima,

većinom studentima Praškog politehničkog instituta.

Uz Marića to su Branko Petrović i Dragutin Dvornik, potonji većinu vremena ortak Filipa Hekscha.

Obrazovan u Beču i Brnu bio je došljak iz „Slobodne države Rijeka“, tamošnji prijeratni gradski

inženjer Antun Draganić. Među upravo nabrojanim postoje poslovne (npr. Petrović kao projektant,

Marić kao izvođač), s vremenom i obiteljske veze.


Nikola Marić rođen je 1886. godine u Kostajničkom Majuru a umro 1981. u Zagrebu. U Petrinji

završava nižu gimnaziju a godine 1915. maturira na Realnoj gimnaziji u Karlovcu. Studij na Tehničkoj

visokoj školi u Pragu započeo 1915. godine, a kao sudionik Prvog svjetskog rata godine 1917. nalazi

se u Galiciji. Diplomira 1921. godine.

Zapravo je imao dvije karijere: kao poduzetnik i kao rukovodilac u državnim poduzećima.

Nikola Marić u Galiciji na Božić 1917.


Kao samostalni poduzetnik i projektant prvu svoju tvrtku osniva u Hrvatskoj Kostajnici oko 1923.

godine, gdje samostalno ostvaruje niz projekata, većinom s područja primijenjene geodezije i

infrastrukture, kao što su izgradnja kanalizacije u Kostajnici, izgradnja putova i drvenih mostova te

natapanja livada u okolici. Dolaskom u Karlovac 1932. godine svoju djelatnost širi na područje

stambene, javne i industrijske gradnje.

Iz razdoblja do 1948. godine, kada je njegova tvrtka nacionalizirana, u muzejskoj je ostavštini

dokumentirano 38 novogradnji i jedna značajna adaptacija stambenih i poslovno-stambenih zgrada,

većinom najamnih kuća i nekoliko obiteljskih. Među javnim zgradama 10 je novogradnji: crkva, dvije

kapele, škola, javno kupalište, benzinska crpka, tržnica… Također, dokumentirana je izgradnja 8 novih

industrijskih objekata. Najzanimljiviji među infrastrukturnim objektima je betonski dalekovod na dionici

Lokve-Mahično a izveo je i neke obaloutvrde rijeke Korane u Karlovcu.

Nikola i Vera Marić 1930-tih


Druga dionica je ona zagrebačka, u kojoj Marić postaje jedan od vodećih rukovodilaca javne

izgradnje: radi u Ministarstvu građevine, tehnički je direktor u trima građevinskim poduzećima te

naposlijetku, do odlaska u mirovinu 1964. godine, u Direkciji za izgradnju javnih objekata Grada

Zagreba.

Presudno je bilo poznanstvo s poznatim zagrebačkim gradonačelnikom, karlovčaninom Vjećeslavom

Holjevcem, u čije vrijeme je organizirao izgradnju kapitalnih projekata kao što je Zagrebački

velesajam.

autoportret

Nikole

Marića

(1951.)


Donekle sličan put karijere imao je glavni Marićev suradnik i namještenik, Ivan Ivanko, rođen i umro u

Zagrebu 1914. odnosno 1978. godine. Zadržavši se više od desetljeća u poratnom Karlovcu, u

novoosnovanoj tvrtki „Temelj“ koja je apsorbirala i resurse Marićeve tvrtke, od 1958. do 1974. godine u

Zagrebu radi na rukovodećim položajima u stambenoj izgradnji.

Ivan Ivanko

u

Marićevoj

„tehničkoj

poslovnici“

(1938.)


Obje su dionice njihovih karijera vrlo zanimljive, a njihov kvalitativni i kvantitativni doseg valja tek

rasvijetliti.

Muzejska ostavština je, naravno, osnova tek za onu prvu, no iz nje se djelomično može iščitati i

raspoloživi idejno-tehnološki instrumentarij s kojim se pristupilo poslijeratnoj socijalističkoj

izgradnji, a koji je iskorišten više u industrijskoj i energetskoj (značajno okrupnjavanje industrije može

se razabrati već u ratnim godinama) nego li stambenoj i javnoj izgradnji (nestanak najamne i obiteljske

kuće kao mjerila gradskih zona).

Ovom prilikom, široj javnosti nepoznatog, Mariće valja predstaviti odabranim primjerima sa sva četiri

područja njegove aktivnosti.

STAMBENE ZGRADE


Najveća koncentracija radova karlovačkih graditelja 20-tih, 30-tih i 40-tih godina nalazi se u samom

središtu Karlovca, u građevinskoj zoni koja je nastala uklanjanjem bastionskog sustava renesansnog

zvjezdolikog grada, pri čemu je nova građevinska supstanca ugrubo slijedila poteze nekadašnjih

bedema, peterokutnih bastiona i, uz interval parkova smještenih u gradske opkope (šančeve), prstenu

odnosno širem okolišu glacisa. Razgradnja i parcelacija provođeni su nakon usvajanja regulatorne

osnove 1925. godine.

Datacijama posvjedočeni karlovački period započinje 1934. projektom za ugrađenu najamnu

jednokatnicu M. Manojlovića. Kuća sa svega dva manja stana dio je ulice u nastajanju. Ova “mala

moderna kuću” sa svega tri prozorske osi zaparvo je u mjerilu je starog obrtničkog Karlovca.

NOVOGRADNJA NAJAMNE KUĆE MILE MANOJLOVIĆA

Karlovac, Ulica Đuke Bencetića 2


Na kraju Bencetićeve ulice, položena na ugao iza zapadnog bastiona, polu-ugrađena najamna

jednokatnica S. Šibenika (oko 1938. godine) pruža reprezentativnu vizuru, oblog ugla raščlanjena

ulazom, okomito poredanim ložama i terasom (s ulazom iz stambenog potkrovlja) koji izrasta u

svojevrsni tornjić tj poravnava se sa sljemenom krova.

NOVOGRADNJA NAJAMNE KUĆE STANKA ŠIBENIKA

Ulica Đuke Bencetića 11


Ugao dvokatnice Držić podignut je do visine sljemena, a stambenom potkrovlju je dodan (treći na

okomici) balkon. Obli ugao krila u Tomislavovoj lagano je „podvučen“ pod pravokutno završeno krilo iz

Zajčeve, što je čitko htijenje za plastičkom izražajnošću.

NOVOGRADNJA NAJAMNO-POSLOVNE KUĆE ZA G. DRŽIĆA

Ulica kralja Tomislava 11


Godine 1936. započinje projektiranje ugrađene najamne dvokatnice B. Vukovića, s 4 istovjetna

dvosobna stana. Izveden je reprezentativniji od dva prijedloga pročelja, onaj s rizalitnim središnjim

jarbolom (nosi zastavu). Ponuđeni su i (pseudo)kontinuirani trakasti prozori, međutim je u izvedbi

ostao otkriven uski interval punog zida između stanova.

NOVOGRADNJA NAJAMNE KUĆE BOŠKA VUKOVIĆA

Ulica Ivana pl. Zajca 4


Godine 1935. započinje projektiranje ugrađene stambeno-poslovne jednokatnice dr. Ž. Tuškana, a

izrađene su čak 4 inačice pročelja, među njima i jedan neostvareni prijedlog ravnoga krova, što bi bio

karlovački prvijenac. Izvedena je inačica s balkonom, što u Karlovcu također nije baš često.

Kao i drugdje u Hrvatskoj, u Karlovcu je „domaći odgovor na internacionalnu retoriku“ morao novo

oblikovanje provesti pomoću starih (zanatskih) tehnologija, pri čemu je zadugo jedina novost armirani

beton, uglavnom upotrijebljen za etažne stropne konstrukcije između zidova od opeke.

Premda se, dakle, prvi prijedlog „skidanja“ krova promišlja već 1935. godine, taj će čin izostati u

međuratnoj karlovačkoj stambenoj izgradnji, izuzme li se poneko skidanje dijela krova s dvorišne

strane u korist terase (npr. kuća Jakulić) u idućem desetljeću.

NOVOGRADNJA STAMBENO-POSLOVNE KUĆE DR. ŽIVKA TUŠKANA

Karlovac, Ulica Ante Starčevićeva 7


U kontekstu zbirke manja je zastupljenost gradnje u „ljetnikovačkoj zoni“, a godina 1943. je također i

zaključna godina za stambene zgrade, no ugrađena jednokatnica Jakulić ističe se i kao novost,

odnosno sloboda u oblikovanju, dokumentirana s čak 44 nacrta.

Pročelje je asimetrično: tri od četiri prozorske osi obuhvaćene su dubokim lođama u prizemlju i katu, a

uz ugao je kolni ulaz. S dvorišne (sjeverne) strane je izvedena terasa (postoji i prijedlog pergole), pri

čemu je djelomično skinut krov, a oskudnu osunčanost nadoknađuju i staklene stijene uz stubište na

svim etažama. Novost je, nadalje, i vertikalno razvijeno predvorje (hall) iz čije galerije se pristupa

garderobi: ugrađeni ormari planirani su i za stubište i za garderobu. Parcelu zarubljuju ulična ograda i

dvorišna kuća, a oblikovani su i zeleni intervali. Od osnove do detalja, a također i na nacrtima

armatura, potpisan je I. Ivanko.

GRADNJA KUĆE JAKULIĆ

Ulica Frana Kurelca 1


Ljetnikovac A. Schlichta u Ozlju jedini je poznati primjer gradnje u prigradskom krajoliku, izveden na

brdu s kojeg se pruža pogled na Ozalj i Kupu (oko 1938).

Uporaba kamena u prizemlju i drva na katu je regionalno-tradicijski umjesna, a potreba za

reprezentacijom i udobnošću ostvarena je plastičnim komponiranjem elemenata i usložnjavanjem

pogleda. Dugačka kuća ima ulazni rizalit, protegnut oko ugla, koji nosi terasu pristupačnu s kata, a uz

bok je i kućica za ulaz u podrum. Začelje je pak završeno dubokom poligonalnom apsidom povrh koje

se izdiže niski tornjić s lovačkom sobom na katu.

NOVOGRADNJA LJETNIKOVCA ALFREDA SCHLICHTA

Ozalj, Ulica Zrinskih i Frankopana 26

JAVNE ZGRADE


Novogradnja crkve Sv. Antuna dokumentirana je sa 17 nacrta u razdoblju od 1933. do 1939. godine.

Ova crkva, smještena na neveliku česticu između paralela Jozefinske ceste i željezničke pruge, ostala

je najvećim i, uz još dvije kapele, jedinim međuratnim ostvarenjem sakralnog graditeljstva u široj

okolici, a sagrađena je prema nešto konzervativnijoj od dvije ponude.

Još je mjerodavan obzor povijesno-stilske referentnosti, podjednako u adiciji volumena i morfologiji

„oblog luka“, što ga dvadesetak godina ranije uspostavlja crkva Sv. Blaža, arhitekta Viktora Kovačića,

a odbijena se inačica razlikuje uglavnom po ogoljenosti stereometrije. Nekako kompromisno ova

crkva, koja ima dva povlaštena pogleda (svetište je uz ulični pravac, a prislonjeni zvonik s ulazom

između uličnog i pružnog pravca), s tih strana i tlorisom i stupnjevanjem elevacije sugerira upisivanje

križa unutar skoro kvadratne osnove, dok su s preostale dvije strane (glavni ulaz je prema željezničkoj

pruzi!) ti elementi privučeni prema jednostavnom perimetru, tj. oplošju. S reprezentativnih strana

razlika u razini čestice i ceste obrađena je kao rustični podzid sa stubištima.

Više inačica oltara (ostvarena je nažalost ona najslabija, a napuštena su tri prijedloga da se u

razmjerno velikom mjerilu primijeni komponiranje analogno samoj arhitekturi) i klupa potpisuju Marić,

odnosno Ivanko.

NOVOGRADNJA CRKVE SV. ANTUNA

Duga Resa, Jozefinska cesta


Podignuta 1936. godine u spomen Stjepanu Radiću, kapela Sv. Martina na brdu Martinšćak (općina

Barilović) je Marićev graditeljski prvijenac u rustičnom, „starohrvatskog” registru u krajoliku,

oblikovana kao izdanak povijesnog tipa s preslicom i (pravokutnom) apsidom.

NOVOGRADNJA KAPELICE SV. MARTINA U SPOMEN STJEPANA RADIĆA

Gornji Velemerić


Gradnja u krajoliku izvedena je također i 1941. godine u Gršćakima, gdje je u vinogradu nedaleko

naselja podignuta crkva Sv. Duha. Tri inačice nacrta za kapelu intoniraju temu „starohrvatske crkve“, a

ona izvedena ima visoku mjeru citatnosti spram paradigmatskog Sv. Spasa na vrelu Cetine. Uz

rustičnu izvedbu razmjerno uskog pročelja sa snažnim zvonikom dodani su i snažni (pseudo)kontrafori

i učahurene apside.

NOVOGRADNJA KAPELICE SV. DUHA

Gršćaki


Projekt za adaptaciju jednokatne uglovnice Đ. Pajića za kinematograf datira iz 1933/1934. godine.

Otprilike iz istog vremena datira i skica Vladimira Antolića za „Hotel i kino Banija“ koja se nalazi u

arhitektovoj ostavštini u Hrvatskom muzeju arhitekture, no nije slična karlovačkom ostvarenju. Premda

je isti projekt zastupljen u zbirci građevinske dokumentacije Državnog arhiva u Karlovcu, ondje nema

naznaka za atribuciju. Ipak se može ustvrditi da sva projektantska rješenja ove zgrade (kino,

smješteno u krilo dijagonalno izvučeno u dvorištu, nije ostvareno, premda odgovarajući rizalit postoji),

jednokatne uglovnice s povišenim reprezentativnim uglom (ulaz i balkon), odgovaraju ponajprije

ondašnjoj Marićevoj praksi.

ADAPTACIJA ZGRADE ĐORĐA PAJIĆA ZA KINEMATOGRAF

Karlovac, Ulica Jana Masaryka 2


Neizvedeni prijedlog novogradnje zgrade kupališta u zaljevu Slanica 1936. godine jedini je poznati

Marićev iskorak prema moru, sročen kao regionalna prilagodba. Pročelno razvedena zgrada „E“ tlocrta

ravnog je krova, izuzev središnjeg rizalita koji nosi krov sa klasično proporcioniranim zabatnim poljem.

Bočna krila su uz unutrašnje uglove proviđena ulazima oblog luka koji vode do trijemova što se

povlače sve do stražnje linije pročelja (s još dva ulaza), a na koje se unutra nadovezuju hodnici. Zidni

plašt čine niski rustični pojas i klesana kamena oplata koja je u zoni nadprozornika / nadvratnika

složena kao diskretna „obrva“. U rizalit je smještena vrlo prostrana dvorana blagovaonice, a bočna

krila sadrže po sedam soba (pristup s trijema odnosno hodnika), dok su servisne prostorije povučene

uz začelnu liniju, odnosno upuštene u podrumsku razinu.

NOVOGRADNJA ZGRADE KUPALIŠTA

Murter, zaljev Slanica


Neizvedena novogradnja dokumentirana je s 21 nacrtom, a Ivankov potpis (1938/1939) javlja se tri

puta u rasponu od situacije do presjeka građevina i postavljanja izolacijskih ploča.

Škola je združena s učiteljskim stanovima, a oba dijela su organizirana uz glavnu os (SZ-JI), gotovo

okomitu spram Jozefinske ceste, premda su im pripadne komunikacije lomljene pod pravim kutom,

kako spram dvorišne strane (hodnik škole dopire do stubišta za stanove) tako i spram ceste (ulaz u

školu je na glavnoj osi, a ulaz u stanove na poprečnom dodirištu). Sve sobe stanova, učionice,

zbornica i ured ravnatelja gledaju na sjeverozapad, pri čemu su, otprilike uz suprotne uglove, stambeni

dio i pomoćne prostorije škole prošireni na jugozapadu, odnosno sjeveroistoku. Premda su oba dijela

jednokatna, samo je prizemna podna razina zajednička, dok školski dio porasta na razini poda kata (tj.

stropa prizemlja) i krovišta: stupnjevanje je čitko u prozorskim horizontalama u razmaku za trećinu u

prizemlju, odnosno dvije trećine na katu. Također, školski dio se spušta i za dodatnu podrumsku

razinu, na fasadi obrađenu rustično. Sačuvana je i snimka profila terena, kao i listovi statičkih

izračuna.

NOVOGRADNJA ČETVERORAZREDNE OSNOVNE ŠKOLE

(Gornje) Mrzlo Polje Mrežničko


Nastali između 1937. i 1939. godine, nacrti za općinsku tržnicu u Dugoj Resi (uz kanal Mrežnice,

nasuprot ulaza u zgradu tvornice Pamučne industrije), što ih potpisuje Ivanko, proširena su, odnosno

sužena inačica izgradnje zasnovane na nizanju tržnih odjeljaka i servisnih prostorija. Zidanica iz 1937.

ima oblik slova „L“i definira dva ruba tržnice, dok je drvena alternativa iz 1937. protegnuta uz nešto

više od pola dulje stranice. Ranija inačica u fasadu duljeg krila uklapa metalna vrata s velikim oknom i

izlog s parapetom obloženim pločicama, te trijem ispred kraćeg krila. Izvedena je kasnija, danas

nepostojeća, inačica.

NOVOGRADNJA OPĆINSKE TRŽNICE

Duga Resa, Ulica Jozefa Jeruzalema


Karlovački urbanizam međuratnog razdoblja obilježila su ponajviše ad hoc rješenja, a zabilježena su i

negodovanja građana širih razmjera. Godine 1939. osporena je parcelacija i izgradnja Zrinskog trga. U

Marićevoj ostavštini iz tih godina nalaze se i planovi za izgradnju benzinske crpke na posebnom

otočiću u središtu Zrinskog trga.

Kao projektu za najživlji karlovački trg, u kojem je stjecište ulica izraslih iz povijesnih cesta,

novogradnji benzinske crpke F. Brezovnika dano je reprezentativno moderno oblikovanje. Smještena

je na vlastiti otočić kojem projektanti isprva predlažu pravilni ovalni tlocrt (1938), e da bi mu kasnije

dali oblik koji se proširuje, odnosno sužava sukladno rubovima samoga trga (1939). Pored benzinske

(sačuvan je nacrt podzemnog spremnika) i zračne pumpe smještena je kućica za čuvara – prema

različitim prijedlozima samostalna ili združena s prodajnim kioskom. Većinom s Ivankovim potpisom,

prijedlog za kućicu varira polazeći od jednostavnog pravokutnika do ovala, poluovala, kruga

i segmenta kruga, a sačuvani su i prijedlozi za namještaj radnje.

INDUSTRIJSKE ZGRADE


Iz godine 1941. sačuvana je opsežna dokumentacija za izgradnju tvorničke zgrade Karlovačke

tvornice kože (prije O. Frölicha). Velika trokatna zgrada paralelno je položena s postojećom

jednokatnom zgradom a namijenjena je za odjel za izradu finih koža za gornje dijelove cipela. Konačni

(povišeni) oblik ova zgrada dobiva naknadno, nakon što je već pokrenut postupak ishođenja dozvole

za izgradnju dvokatnice (trebala je, većim dijelom, imati ravan krov s terasom povrh 1. kata) za koju je

priložen i tehnički opis. U razradi njezinih fasada i prostorne dispozicije sudjeluju Ivanko i Aranjoš, a

skeletnu armirano-betonsku konstrukciju projektiraju Aranjoš i statičar čija signature illegibile se javlja

tridesetak puta. Zgrada je temeljena na stopama povezanim gredama (raster 3 x 11 nosača).

Konstrukcija je armirano-betonski skelet u oba smjera. Skeleti imaju ispunu od opeke, a stropnu

konstrukciju čine armirano-betonske grede (s vutama) i ploče ojačane rebrima, što omogućava

otvaranje velikih nizova prozora i izostanak krova. Podovi su od nabijenog betona sa cementnom

glazurom. Iz linije krova ispupčena je strojarnica dizala, koje 1942. godine detaljno projektira Aranjoš.

Većina fiksnih elemenata postrojenja nalazila su se u prizemlju, uz zidove: strojevi za odstranjenje

mesine, jame za močenje, burad za ispiranje, bojanje i kromno štavljenje, te još nekoliko strojeva. Od

kotlovnice i sušionice odvajao ih je poprečni pojas sa sanitarnim čvorom. Također, na katu su se

nalazili strojevi „suše“ tehnologije (brušenje, glačanje i istezanje) i lakiranica s laboratorijem te,

uz ugao i izlaz na omanju terasu, garderoba radnika. Prvotni je projekt trebao imati veliku terasu

umjesto još jednog kata kao, između ostalog, dobrodošli uzmak iz zagušljivog ozračja kožne

proizvodnje.

NADOGRADNJA KARLOVAČKE TVORNICE KOŽE

Obala Ivana Trnskog 19


Položena uzduž Bogovićeve ulice, poluugrađena zgrada uprave i radničkog doma projekt je R. Deluke

iz 1944. godine. Premda ova neizvedena zgrada ima stubasti presjek (prizemne dvije trećine imaju

podrumsku razinu, a jednokatna trećina s terasom je nema), on je razmjerno malo povezan s

društvenom stratifikacijom. Osim kotlovnici i drugim servisnim sadržajima, podrum je namijenjen

tuševima za radnike. Prizemno su uredi upravnog kadra, uključujući i direktorov, pristupačni s dvorišne

strane, preko trijema za bicikle. U prizemlju povišenog dijela, ulaza podbočena zahodima i

garderobom, nalazi se velika blagovaonica za radnike, a iznad nje ona za upravni kadar, odnosno za

reprezentaciju. Na katu je i kuhinja sa smočnicom, a terasa je pristupačna s glavnog stubišta.

NADOGRADNJE I REKONSTRUKCIJE U TVORNICI KOŽE ALEKSE PODVINCA

Karlovac, Ulica Mirka Bogovića 7


Za Duga Resu su projektirani i jedini dokumentirani (neizvedeno) primjeri radničkih stanova. Za

samostojeće jednokatnice, datirane 1942., tri idejna rješenja predlaže B. Aranjoš. Inačice pročelja

uključuju i ravninu, i rizalit, i konkavu za ulaznu zonu te poneki povlašteni balkon. Stalno obilježje su

jednosobne stambene jedinice, po četiri u prizemlju i na katu, a postojana je i namjera da se stvore

visoki higijenski uvjeti: u dva slučaja prozori prostranih kupaonica gledaju na glavno i dvorišno

pročelje, a u jednom na bok.

NOVOGRADNJA RADNIČKIH KUĆA TVORNICE PREDENJA I TKANJA

Duga Resa


U krajoliku su i danas preostali brojni armirano-betonski nosači dalekovoda iz oko 1940. godine na

dionici LOKVE-MAHIČNO, prethodno nacrtani na shematskim prikazima u Marićevoj ostavštini: osam

članova na nacrtu za dionicu Lokve – Delnice - Vrbovsko, 18 članova na nacrtu za Vrbovsko –

Bosiljevo - Stative, 14 članova na nacrtu za Stative - Mahično. Uglavnom su to „nogari“ s dvije velike

vertikale i tri ili rijetko dvije poprečne grede, u većoj i manjoj inačici, katkad postavljeni u paru.

Sačuvani su i tablični prikazi „iskaza željeza“ te detaljni nacrti pojedinih članova (Mahično, Stative).

NOVOGRADNJA DALEKOVODA LOKVE-KARLOVAC