jesu l i grCki, ilirski, ill tvore neku trecu kategoriju koju treba razlikovati od te dvije.Za Pseudo Skilaka oni naprosto s I l ir ima dijele obicaj obitavanja u selima, sto sesmatra notornom znacajkom barbarstva.

U II. stoljecu prije Krista sjeverna se granica Grcke jos nije konacno zaustavilai Polibije, (39) presretan da podvali nasljednom etolskom neprijatelju, stavlja uusta Fil ipu V. Makedonskom, tijekom pregovora u Nikeji, u nazocnosti Flaminina,ovu tvrdnju i pitanje koje za njom slijedi: "Etolci vecinom nisu Grci. A krajevi kojenastavaju Agrejci, Apodoti i Amfilosani nisu Grcka. Znaci li to onda da mi inprepustate?" Vjesto je pitao makedonski kralj, zadovoljan sto je nasao argumentkoji mil moze omoguciti da odrzi vlast nad tim krajevima, u onoj mjeri u kojoj oninisu grcki. U tonu Polibija iz Megalopola cuje se protuetolski zalac, no to pokazu-je da se doista odrzavala predodzba da Grcka prestaje malo zapadnije od Delta.

Strabon, u Augustovo doba. najprije priziva Homerov zemljopis koji stavljaTesprotiju za zapadnu granicu Grcke (40). Za njega (41) granicu izmedu Epirana iIlira valja smjestiti na Akrokeraunsko gorje i duz crte koja dolazi do Ohridskogjezera. Stalo mu je jasno razlikovati epirska ethne od i l irskih, dok Hcleni pocinjus Akarnancima, Etolcima i Lokranima Ozolskim. Takav je bio vec i Tukididovopis. Naposljetku, Plutarh (42) smjcsta progonstvo osudenih Grka na onu stranuAkrokeraunskoga gorja.

Odgovor koji na kraju ovoga pretrazivanja po starim autorima valja dati napitanja sto se poslavljaju o identitetu Epirana, o granici izmedu grckoga i bar-barskog svijeta, o rasprostranjenosti Ilira, moze samo pokazati da su stari autori unedoumici. Jasno se vidi da putnik koji dolazi iz sredisnje Grcke i napreduje nazapad, u Lokridu Ozolsku, Etoliju i Akarnaniju, nailazi na promjene. Ti krajevijesu u Heladi, no dvojba raste s druge strane Ambrakijskoga zaljeva, poc"ev odzemlje Tesprocana i od Aheronta. To su zasigurno barbarske zemlje, no to je tocnovec i juznije, (organizacija po selima, bez polisa), a Molosanin Alkon ipak je prih-vacen kao jedan od grckih pretendenata na ruku Agariste iz Sikiona. Jedan je ele-ment jasan i kod svih isti: ti narodi, Haonci, Tesprocani, Kasopejci i Molosani,nikada nisu nazivani Ilirima. Postoji granica izmedu Ilira i Epirana priAkrokeraunskom gorju, no zbog njihovog nadina zivota ne moze ih se jasno raz-likovati. Time se objasnjava zasto Tukidid drzi da se prema Atintanima valjaodnositi jedanko kao i prema njihovim susjedima Molosanima. Ipak je posvepouzdano barem to da stari autori ne navode na to da se Epirane uvuce medu Hire,kao sto su to pokusali albanski istrazivaci u knjizi Iliri.

Uz stare autore koji donose niz podataka, valja dati mjesta svjedocanstvima stoih priskrbljuju epigrafski dokumenti. Njihova je prednost u tome s"to bez posredni-ka prenose misljenje i odluke koji se ticu sjeverozapadnih krajeva, iako su ih

ilonosile instancije koje su cesto vrlo daleko odatle. Najstariji sacuvani natpisimpril ike su suvremeni Pseudo Skilaku, pa prema tome i dolasku Filipa II.Makedonskog na vlasl. Dva najstarija moloska ukaza u Dodoni datirana su time stospmninju kralja Neoptolema, Alketovog sina, koji je vladao samo dvije godinc(170-368) (43). Napisani su grckim jezikom, obojanim sjeverozapadnim dijalek-lom, a to traje do kraja helenistickog razdoblja. Opisuju jake i dobro ustrojencusianove: kralja, prostata Molosana, tajnika (grammateus) i vijece demijurga(thttniorgoi) koje okuplja predstavnike deset velikih ethne koja su u to vrijeme tvo-ula zajednicu Molosana, Koinon. Natpisi iz IV. stoljeca koji za njima slijede (44)i inaju iste znacajke: uporabu grckog jezika, dobro strukturirane i raznovrsnensianove moloske drzave koja se ocevidno ne sastoji od polisa, gradova-drzava,nego od ethne. Naravno, imamo se pravo upitati o koristenju grckoga jezika: je liID ondje jezik svakodnevne uporabe ili je rijeC o sluzbenorn, administrativnomnv.iku, razlicitom od govornog jezika kojim se sluzi lokalno pucanstvo? Na takvoI l lanje nikada nije Iako odgovoriti jer jezik kojim se samo govori ne ostavljai i ikakvog traga, - a upravo je to drama sjevernijeg, ilirskog jezika. Nasuprot tome.va/.an su doprinos natpisi nadeni na Peloponezu. To su popisi tearodoka nadeni uhpidaum (45) i Argu (46). Prvi, datiran oko godine 360, pokazuje da ce teori kojisu i/. Epidaura dosli najaviti Asklepijeve igre, redom pozvati na sudjelovanjcNiiinovnike Pandozije (nedvojbeno za cetiri elejske kolonije sjevemo od poluotokaIliwcze, Pandoziju, Elatreju, Batiju i Buketij), Kasope, Tesprocane, Pojon (koji josuijc identificiran, ali zacijelo se nalazi na tesprotskoj obali, jer teori potom prela/.cna Korkiru koja ne pripada epirskoj cjelini nego je korintska kolonija). potom ul laoni ju (oznacenu ne imenom svojih stanovnika nego zemljopisnim terminom,llaonija), Artikiju (takoder neidentificiranu, ali zasigumo blizu granice izmeduHaonije i Molosije, u podrucju gornjeg Tijamisa) i k Molosanima, prije no sto sevrale u Ambrakiju. Drugi popis, iz Arga, uklesan je generaciju kasnije, oko 330j.odine, i sasvim sigurno predstavlja pojednostavljenu politicku kartu podrucjaI.pira koji je na putu ujedinjavanja, ali teori pozivaju sve epirske drzave da posalju[ticdslavnike na Herine igre. DoSavsi iz Ambrakije, posjecuju kraljicu Kleopatru,/.1iiu Aleksandra Molosanina koji je otisao u pohod na juznu Italiju i mozda je vecni i lav , potom idu u Fenike, veliki haonski grad, prije no sto ce doci do Korkire iApulonije u Iliriji. U oba slucaja jasno je da ljudi iz Epidaura i Arga, zaduzeni zaor^unizaciju panegirije i igara, pozivaju Grke a ne Barbare. Epirani su pozvani aI l i r i ne, naravno, s izuzetkom kolonijskih naseobina. To dobro pokazuje da susredinom IV. stoljeca Epirani smatrani Helenima, i time su natpisi mnogo jasnijinego literarna tradicija ciju smo nedoumicu istaknuli, no koja nije prijecila jasnoricsenje koje pruza epigrafija.