H. P. LOVECRAFT

Kroz dveri snova

Sadržaj

Što donosi Mjesec ...................... 7

Celephaïs .................................. 13

Onostrano ................................. 25

ExOblivione ............................. 39

Pickmanov model .................... 45

Krvosljednik..... ....................... 69

Azathoth ................................... 85

Stvar na mjesečini .................... 89

Usud koji je došao u Sarnath . 95

Iranonova potraga ................. 107

Nyarlathotep ..... ................... 121

Mačke Ulthara ........................ 129

Drugi bogovi .......................... 137

Hipnos .................................... 147

Potomak.................................. 161

Neobična kuća u magli ......... 169

Srebrni ključ ........................... 187

Kroz Dveri srebrnoga ključa 209

Pogled mrak je prodrijet htio,

čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi

paklenski se sniše.

Edgar Allan Poe, Gavran

Što donosi Mjesec

Priča “Što donosi Mjesec” je napisana 5. lipnja 1922.,

i prvi je puta objavljena u časopisu The National

Amateur u svibnju 1923. Temelji se na jednome od

Lovecraftovih snova, i ponešto je kraća od ostatka

njegovih kratkih priča

Što donosi Mjesec

Mrzim Mjesec - bojim ga se - jer kada sja na

stanovite poznate i voljene prikaze, katkad ih čini

nepoznatima i odvratnima.

Bilo je to sablasnoga ljeta kada je mjesec obasjao

stari vrt kojim sam tumarao; ljeta aveti i narkotičkoga

cvijeća i vlaţnoga mora lišća koje donosi divlje i mno-

gobojne snove. I dok sam hodao pored plitkog

kristalnog brzaca vidjeh neuobičajena mreškanja

obrubljena ţutom svjetlošću, kanda su te mirne vode

bez otpora privučene u strujanja prema stranim

oceanima koja nisu od ovoga svijeta. Tihe i

svjetlucave, bistre i opake, te mjesecom proklete vode

ţurile su ne znam kamo; dok su na obraslim obalama

bijeli lotosovi cvjetovi lepršali jedan po jedan na

opojnome noćnom vjetru i očajavajući padali u bujicu,

uţasno se kovitlajući ispod luka rezbarenoga mosta, i

zureći natrag sa zlokobnom rezignacijom spokojnih,

mrtvih lica.

I dok sam trčao uz obalu, drobeći uspavano

cvijeće nesmotrenim petama i vazda izluđen strahom

od neznanih stvari i privlačnošću mrtvih lica, uvidjeh

da vrt nema kraja ispod toga Mjeseca; jer gdje su za

dana zidovi stajali, sada se tamo proteţu novi krajolici

drveća i staza, cvijeća i grmlja, kamenih idola i

pagoda, i zavijanja ţuto obasjane bujice pored

travnatih obala i ispod grotesknog mosta od

mramora. Usne mrtvih lotos-lica šaptahu tuţno,

naredbu da slijedim; i nisam zaustavio korake dok je

brzac postao rijeka, i pridruţio se sred močvara

lelujavih trska i sprudova svjetlucava pijeska, obali

golemoga i bezimenoga mora.

Ponad toga mora sjao je mrski Mjesec, i iznad

njegovih utišanih valova začudni parfemi se roje. I

kada sam vidio kako u njemu iščezavaju lotos-lica,

čeznuo sam za mreţama kako bih ih mogao uhvatiti i

od njih doznati tajne koje je Mjesec donio noći. Ali

kada je Mjesec zašao na zapad a tiha oseka pobjegla

od sumorne obale, vidjeh pri tome svjetlu stare

tornjeve koje su valovi zamalo otkrili, i bijele stupove

prošarane nizovima zelene morske trave. I spoznavši

da su na ovo potonulo mjesto došli svi mrtvi,

zadrhtah i više nisam ţelio zboriti s lotos-licima.

Ipak kada sam vidio daleko na pučini crnog

kondora kako se spustio s neba da potraţi odmor na

prostranome grebenu, rado sam ga htio propitati o

onima koje sam poznavao dok su bili ţivi. To bih ga

upitao da nije bio tako udaljen, ali bio je jako daleko, i

nije ga se uopće moglo vidjeti kada se pribliţio onome

divovskom grebenu.

Tako sam promatrao oseku kako se povlači

ispod tonućega Mjeseca, i vidjeh svjetlucave tornjeve,

kule, i krovove toga mrtvoga, kapavog grada. I dok

sam promatrao, moje se nosnice pokušaše zatvoriti

pred osvajačkim zadahom mrtvih sveg svijeta; jer

uistinu, na ovome se nepostojećem i zaboravljenom

mjestu skupilo sve meso crkvenih groblja da bi ga

podbuhli morski crvi glodali i ţderali.

Ponad tih uţasa zao je Mjesec sada visio sasvim

nisko, ali podbuhli crvi iz mora ne trebaju Mjesec da

bi se hranili. I dok sam gledao mreškanje koje je

svjedočilo previjanju crva ispod površine, osjetih

novu jezu iz daljine kojom je kondor letio, kao da je

moje meso pojmilo stravu prije no što su je moje oči

ugledale.

Nije moje meso drhtalo bez razloga, jer kada

sam podigao oči ugledah kako su se vode povukle

sasvim daleko, izlaţući mnogo od golemoga grebena

čiji sam obrub prije gledao. I kada sam vidio da je taj

greben ništa drugo do crna bazaltna kruna

šokantnoga eikona' čije je čudovišno čelo sada sjalo na

prigušenoj mjesečini i čija odvratna kopita moraju biti

uprta u vraţji mulj miljama ispod, vrištao sam i

vrištao od straha da se ne bi skriveno lice uzdignulo

iznad vode, i da me ne bi skrivene oči pogledale dok

se šuljam dalje od toga cerećega i izdajničkoga ţutog

Mjeseca.

A da bih pobjegao ovoj nemilosrdnoj stvari

zagnjurio sam zahvalno i bez oklijevanja u

smrdljive plićake gdje se među travnatim

zidovima i potonulim ulicama debeli morski crvi

goste mrtvima svijeta.

__________________________________

1 eikon: izraz koji se koristi za bilo kakvo utjelovljenje ili bilo kakav prikaz,

bez obzira na materijal i tehniku izvedbe, nekog boţanstva ili predmeta

štovanja

Celephaïs

“Celephaïs” je fantastična priča inspirirana snom

kojeg je Lovecraft usnuo. Napisana je početkom

studenog 1920., a prvi je puta objavljena u svibnju

1922. u časopisu Rainbow. Naslov priče se odnosi na

izmišljeni grad koji se često pojavljuje u pričama

Lovecraftovog Ciklusa snova.

Celephaïs

U snu je Kuranes promatrao grad u dolini, i morsku

obalu iza njega, i snjeţni vrh koji gleda na more, i

veselo obojane galije koje isplovljavaju iz luke prema

udaljenim predjelima gdje se more susreće s

nebesima. U snu je također dobio svoje ime Kuranes,

jer dok je bio budan ljudi ga zvaše drugim imenom.

Moţda je bilo prirodno da si izsanja novo ime; jer on je

bio posljednji od svoje Obitelji, i sam usred

ravnodušnih milijuna Londona, stoga nije bilo mnogih

s kojima bi razgovarao i koji bi ga podsjetili tko je on

bio. Njegov novac i posjedi su nestali, i nije mario

za'navade ljudi oko sebe, već je radije sanjao i biljeţio

svoje snove. Oni kojima bi pokazao što je zapisao su se

smijali, pa je s vremenom drţao svoje bilješke za sebe,

a naposljetku i prestao pisati. Što se više povlačio iz

svijeta oko sebe, to su divniji bili njegovi snovi; i bilo

bi sasvim uzaludno pokušati ih prenijeti na papir.

Kuranes nije bio moderan, i nije razmišljao poput

ostalih pisaca. Dok su oni teţili strgnuti sa ţivota

krasno vezenu halju mita, te prikazati u goloj

ruţnoći gadnu stvar koja jest stvarnost, Kuranes je

traţio samu ljepotu. Kada su istina i iskustvo

podbacili da je otkriju, potraţio ju je u mašti i iluziji,

te ju je zatekao na vlastitome pragu, sred maglovitih

sjećanja priča i snova iz djetinjstva.

Ne postoji puno pojedinaca koji znaju da im se

čuda otvaraju u pričama i vizijama njihove mladosti;

jer kao djeca slušamo i sanjamo, smišljamo samo

poluobli- kovane misli, dok kao odrasli ljudi

nastojimo zapamtiti, zatupljeni smo prozaičnim

otrovom ţivota. Ali neki od nas se bude u noći s

čudnovatim priviđenjima začaranih brda i vrtova,

fontana koje pjevaju na suncu, zlatnih litica koje

nadvisuju mrmljava mora, ravnica koje se proteţu do

uspavanih gradova od bronce i kamena, i

misterioznih druţbi junaka koji jašu okićene bijele

konje uz rubove gustih šuma; i tada znamo da smo

pogledali natrag kroz bjelokosne dveri u taj svijet

čudesa koji je bio naš prije no što smo postali mudri i

nesretni.

Kuranes je nabasao sasvim nenadano na svoj

stari svijet iz djetinjstva. Sanjao je kuću u kojoj je

rođen; veliku kamenu kuću prekrivenu bršljanom,

gdje je trinaest generacija njegovih predaka ţivjelo, i

gdje se nadao da će umrijeti. Bila je mjesečina, i iskrao

se u mirisnu ljetnu noć, kroz vrtove, niz terase, pored

velikih hrastova u parku, i uz dugu bijelu cestu do

sela. Selo se doimalo vrlo staro, izjedeno po rubovima

poput mjeseca pred uštap, i Kuranes se pitao skrivaju

li šiljati krovovi malih kuća san ili smrt. Po ulicama su

bili buseni dugih trava, a prozorska okna na obje

strane su bila ili polomljena ili su zloguko zurila.

Kuranes nije zastajkivao, već je uţurbano krenuo

dalje kao da ga neki cilj zove. Nije se usudio ne

pokoriti zovu iz straha koji bi se mogao pokazati

iluzijom nalik nagonima i teţnjama budnoga ţivota,

koji ne vode nikakvome cilju. Tada biva privučen niz

ulicu koja je vodila iz sela prema liticama kanala, te je

naišao na kraj svih stvari - na ponor i bezdan gdje su

selo i sav svijet iznenada padali u potmulu prazninu

beskraja, gdje je čak i nebo bilo prazno i neosvijetljeno

izmrvljenim mjesecom i piljećim zvijezdama. Vjera

gaje tjerala dalje, preko ponora ravno u taj jaz, gdje je

lebdio dolje, dolje, dolje; pored mračnih, bezobličnih,

nesanjanih snova, slabašno osvijetljenih sfera koje su

moţda bile djelomično sanjani snovi, i cerekajućih

krilatih stvari koju su se naizgled rugale sanjarima

svih svjetova. Tada kao da se otvorio procijep u tami

ispred njega, i ugleda grad u dolini, izrazito blještav

daleko, daleko ispod, s pozadinom od mora i nebesa,

i snijegom okrunjenom planinom blizu obale.

Kuranes se probudio toga trena kada je ugledao

grad, ali ipak znade iz svoga letimičnoga pogleda da

to nije ništa drugo do Celephaïs, u dolini Ooth-Nargai

onkraj Tanarskih brda, gdje mu je duša obitavala svu

vječnost jednoga sata u ljetno poslijepodm: davno

prošlo, kada se iskrao od dadilje i kada je dopustio

toplom morskom povjetarcu da ga uljuljka u san dok

je promatrao oblake s litice blizu sela. Prosvjedovao

je, kada su ga pronašli, probudili, i odnijeli kući, jer

kako su ga budili baš je bio spreman otploviti u

zlatnoj galiji k onim primamljivim predjelima gdje se

more susreće s nebesima. I sada se jednakim

negodovanjem budio, jer je pronašao svoj

veličanstveni grad poslije četrdeset umornih godina.

Ali tri noći poslije, Kuranes je ponovo pohodio

Celephaïs. Kao i prije, sanjao je prvo selo koje bijaše

uspavano ili mrtvo, i onaj bezdan niz koji čovjek

mora lebdjeti u tišini; tada se procijep opet pojavio, i

ugleda blistave minarete grada, i vidje graciozne

galije usidrene u modroj luci, i motrio je ginko stabla

planine Aran kako se njišu na morskom povjetarcu.

Ali ovoga puta nije bio ugrabljen natrag, i nalik

krilatom biću polagano se spuštao iznad travnatoga

breţuljka dok konačno njegove noge njeţno ne

dotaknuše tlo. Uistinu se vratio u dolinu Ooth-Nargai

i u divan grad Celephaïs.

Dolje niz breţuljak kroz mirisne trave i kričavo

cvijeće kročio je Kuranes, preko mjehurićastog

Naraxa i malenog drvenog mosta gdje je urezao svoje

ime prije toliko godina, i kroz šaputavi gaj prema

velikome kamenom mostu pokraj gradskih dveri. Sve

je bilo kao prije, niti su mramorne zidine izgubile

boju, niti su ulašteni brončani kipovi ponad njih

potamnjeli. I Kuranes uvidi da ne treba strahovati

dokle god stvari koje pozna ne iščeznu; jer su čak i

straţari na bedemima bili isti, i jednako mladi kako ih

se i sjećao. Kada je ušao u grad, pored brončanih

vrata i preko pločnika od oniksa1, pozdraviše ga

trgovci i goniči deva kao da nikada nije ni otišao; i

bilo je isto i kod tirkiznoga hrama Nath- -Horthatha,

gdje su mu orhidejama ovjenčani svećenici kazali da

u Ooth-Nargaiju ne postoji vrijeme, već samo trajna

mladost. Tada je Kuranes šetao Ulicom stupova

prema morskom bedemu, gdje se okupljaše trgovci i

mornari, i strani puk iz predjela gdje se more susreće

s nebesima. Tamo je ostao dugo, gledajući preko jarke

luke gdje su mreškanja svjetlucala podno

nepoznatoga sunca, i gdje su lagano jezdile galije iz

dalekih mjesta. Promatrao je i planinu Aran kako se

kraljevski uzdiţe iz obale, s niţim padinama zelenim

od njišućeg drveća i bijelim vrhom koji dodiruje nebo.

Više no ikada je Kuranes ţelio zaploviti galijom

prema dalekim mjestima o kojima je čuo tolike

neobične priče, i ponovo potraţi kapetana koji ga je

1 oniks: poludragi kamen koji najčešće dolazi sasvim cm, venama išaran poput

mramora; služi za izradu nakita i luksuznih predmeta, posuda, vaza

htio povesti sa sobom tako davno prije. Pronašao ga

je, Athiba, kako sjedi na istoj škrinji punoj začina na

kojoj je sjedio i prije, a Athib kao da nije primjećivao

daje išta vremena proteklo. Tada se njih dvojica

ukrcaše na galiju u luci, i davši naredbe veslačima,

otisnu se van u valovito Ce- renersko more koje vodi

k nebesima. Nekoliko su dana jezdili valovito preko

vode, dok konačno ne stigoše do horizonta, gdje se

more susreće s nebesima. Ovdje galija nije ni na tren

zastala, nego je odlebdjela s lakoćom u plavetnilo

neba među runaste oblake ruţičastih nijansi. A

daleko je dolje ispod kobilice Kuranes mogao vidjeti

strane zemlje i rijeke i gradove neprolazne ljepote,

kako leţe tromo na suncu koje kao da nikada ne slabi

ili nestaje. Naposljetku mu Athib reče da se njihovo

putovanje bliţi kraju, te da će uskoro ući u luku

Seranniana, ruţičastoga mramornog grada oblaka,

koji je sagrađen na onoj eteričnoj obali gdje zapadni

vjetar struji u nebo; ali kad je najviša od gradskih

izrezbarenih kula došla u vidokrug začuo se zvuk

negdje u svemiru, i Kuranes se probudi u svom

londonskom potkrovlju.

Mjesecima nakon toga je Kuranes zalud traţio

čudesni grad Celephaïs i njegove prema nebu

upućene galije; i iako su ga snovi nosili na mnoga

prekrasna i nečuvena mjesta, nitko na koga bi naišao

mu nije mogao reći kako da pronađe Ooth-Nargai,

onkraj Tanarskih brda. Jedne je noći letio iznad

mračnih planina gdje je vidio slabašne, usamljene

logorske vatre razmaknute na velike razdaljine, i

čudnovata, dlakava krda sa zvonima na

predvodnicima; a u najsurovijem dijelu te brdovite

zemlje, toliko udaljenom da ga je svega nekoliko ljudi

moglo ikada vidjeti, uočio je odurno drevan kameni

bedem ili nasip koji je vrludao grebenima i

udolinama; pregolem da bi ga podigla ljudska ruka, i

takve duţine da se nijedan kraj nije mogao nazrijeti.

Sa druge strane toga bedema u sivoj zori došao je do

zemlje staromodnih vrtova i trešnjinih stabala, a kada

je sunce izašlo ugledao je takvu ljepotu crvenog i

bijelog cvijeća, zelenog lišća i tratina, bijelih staza,

dijamantnih potoka, modrih jezerca, rezbarenih

mostova, i pagoda crvenih krovova, da je na trenutak

zaboravio na Celephaïs u potpunome ushitu. Ali

ponovo ga se sjetio kada je zakoračio niz bijelu stazu

prema pagodi crvenog krova, te bi upitao stanovnike

te zemlje o njemu, da nije pronašao kako tamo nema

ljudi, već samo ptice i pčele i leptiri. Druge neke noći

se Kuranes uspeo vlaţnim, kamenim, spiralnim i

beskrajnim stepenicama, i prišao prozoru u tornju koji

je gledao na moćnu ravnicu i rijeku osvijetljene punim

mjesecom; a u tihome gradu koji se protezao od obale

rijeke mislio je da primjećuje nekakvu značajku ili

razmještaj što je poznavao od prije. Sišao bi i upitao

za put prema Ooth-Nargaiju da nije nekakva strašna

polama Svjetlost prsnula iz nekoga udaljenog mjesta

onkraj horizonta, otkrivajući ruševnost i drevnost

grada, i ţabokrečinu rijeke pune trske, i smrt koja se

spustila na tu zemlju, koja tu vlada otkako se kralj

Kynaratholis vratio kući sa svojih osvajanja i

pronašao osvetu bogova.

Stoga je Kuranes besplodno traţio čudesni grad

Celephaïs i njegove galije koje jedre k Serannianu na

nebu, u međuvremenu vidjevši mnoga čuda i jednom

jedvice pobjegao Prvosvećeniku Koji Se Ne Opisuje,

koji nosi ţutu svilenu masku preko lica i obitava

posve sam u pretpovijesnom kamenom samostanu na

ledenoj pustinjskoj zaravni Leng. Vremenom je

postao toliko nestrpljiv od sumornih dnevnih

intervala da je počeo kupovati droge da bi povećao

svoja razdoblja spavanja. Hašiš je puno pomogao, te

ga jednom poslao u predio svemira gdje oblici ne

postoje, već gdje sjajni plinovi proučavaju tajne

postojanja. I ljubičasto obojani plin mu je rekao da je

ovaj predio svemira izvan onoga što nazivaju

beskonačnost. Plin nije prije čuo za planete i

organizme, već je jednostavno identificirao Kuranesa

kao spodobu iz beskonačnosti gdje postoje materija,

energija, i gravitacija. Kuranes je sada bio nestrpljiv

da se vrati u minaretima okovan Celephaïs, te poveća

svoju dozu droga; ali s vremenom ostade bez novaca,

te nije mogao kupiti narkotike. Onda je jednoga

ljetnog dana bio izbačen iz potkrovlja, i tumarao

besciljno londonskim ulicama, lutajući preko mosta

na mjesto gdje su kuće bivale sve ijeđe i rjeđe. I tamo

je ostvarenje konačno došlo, te susretne povorku

vitezova koji su došli iz Celephaïsa da ga povedu

tamo zauvijek.

Bijahu to naočiti vitezovi, posjednuti na

crvenka- stosive konje i ogrnuti sjajnim oklopima s

pelerinama od neobično ukrašenih tkanina od zlata.

Toliko mnogobrojni bijahu, da ih je Kuranes zamalo

zamijenio za vojsku, ali mu njihov vođa objasni da su

poslani u njegovu čast, budući da je on stvorio Ooth-

Nargai u svojim snovima; zasluga za koju je

postavljen za vrhunsko boţanstvo te Zemlje od sada

pa dovijeka. Tada su dali Kuranesu konja i postavili

ga na čelo povorke, te svi zajahaše veličanstveno kroz

udoline Surreya i dalje prema pokrajini gdje su se

Kuranes i njegovi preci rodili. Bilo je to vrlo čudno, ali

kako su jahači napredovali činilo se kao da galopiraju

natrag kroz Vrijeme; jer kada god bi prošli kroz selo u

sumraku vidješe samo onakve kuće i sela kakve su

Chaucer2 ili ljudi prije njega mogli vidjeti, a katkada

vidješe vitezove na konj ima s malim skupinama

2 Geoffrey Chaucer: pisac, filozof, alkemičar i astronom iz 14. stoljeća, koji nosi

epitet oca engleske književnosti. Naširoko smatran najvećim engleskim pjesnikom

srednjega vijeka.

sluţinčadi. Kada se smračilo putovali su hitrije, dok

uskoro nisu išli nevjerojatno brzo kao da lete zrakom.

U mutnoj zori stigoše do sela koje je Kuranes pohodio

ţiva u djetinjstvu, a usnula ili mrtva u snovima. Sada

je bilo ţivo, i seljaci ranoranioci uljudno pozdravljaše

dok su jahači kloparali niz ulicu i skrenuli na put koji

završava u bezdanu snova. Kuranes je prije ušao u taj

bezdan samo noću, i pitao se kako će izgledati danju;

stoga je promatrao s nestrpljenjem dok se kolona

pribliţavala njegovu rubu. Baš kako su galopirali

povišenim tlom prema ponoru, zlatni bljesak se

pojavi odnekuda s istoka i sakrije sav krajolik svojim

sjajnim zavjesama. Bezdan je sada bio vrijući kaos

ruţičaste i azurne divote, i nevidljivi glasovi

zapjevaše trijumfalno dok se pratnja vitezova sjurila

preko ruba i zalebdjela graciozno pored blještavih

oblaka i srebrnastih odsjaja. Beskrajno dolje jahači

lebdješe, njihovi atovi grabeći eter kao da galopiraju

preko zlatnog pijeska; a tada se svjetleća isparavanja

razmaknu da otkriju još veće blještavilo, blještavilo

grada Celephaïsa, i morske obale iza njega, i

snjeţnoga vrhunca koji gleda na more, i šareno

obojane galije koje isplovljavaju iz luke ka dalekim

predjelima gdje se more susreće s nebesima.

I odonda Kuranes kraljuje zemljom Ooth-Nargai

i svim susjednim regijama sna, te naizmjenično stoluje

u Celephaïsu i u od oblaka sazdanom Serannianu. Još

uvijek ondje vlada, i vladat će sretno zauvijek,

premda su se podno litica u Innsmouthu valovi

kanala posprdno igrali s tijelom skitnice koji je

posrćući prošao poluna- puštenim selom u zoru; igrali

posprdno, te izbacili na stijene blizu bršljanom

prekrivenih Trevorskih tornjeva, gdje je osobito tust i

naročito neugodan pivar milijunaš uţivao u kupljenoj

atmosferi izumrloga plemstva.

Onostrano

“Onostrano” je kratka priča strave i uţasa napisana

1920., te je prvi puta objavljena u časopisu The Fantasy

Fan u lipnju 1934. godine (Svezak 1., Br. 10).

Onostrano

Stravična onkraj poimanja bijaše promjena koja je

zadesila moga najboljeg prijatelja, Crawforda

Tillinghasta. Nisam ga vidio od onoga dana, prije dva

i pol mjeseca, kada mi je rekao prema kakvomu cilju

su njegova fizička i metafizička istraţivanja vodila;

kada je odgovarao na moje pune strahopoštovanja i

gotovo prestravljene prosvjede prije no što me

potjerao iz svoga laboratorija i svoje kuće u prolomu

fanatičnoga bijesa. Znao sam da je sada bio gotovo

cijelo vrijeme zatvoren u tavanskom laboratoriju s

onom ukletom električnom napravom, slabo se

hraneći te izbjegavajući čak i sluge, ali nije mi palo na

pamet da bi tako kratak period od deset tjedana

mogao toliko promijeniti i unakaziti bilo koje ljudsko

stvorenje. Nije ugodno vidjeti krupnoga čovjeka

najednom mršava, a još je gore kada obješena koţa

poţuti ili posivi, razrogačene oči utonu u lubanju i

neprirodno sjaje, čelo se prošara venama i borama, a

ruke postanu drhtave i trzave. Ako se tome pridoda

odbojna neurednost, divlja neuredna odjeća, gusta

zapletena tamna kosa sijeda u korijenu, i zarasla

posve bijela brada izvan kontrole na nekoć čisto

obrijanom licu, sveukupni učinak je posve

šokantan. Ali takva bijaše vanjština Crawforda

Tillinghasta u noći kada me njegova polusmislena

poruka dovela natrag do njegovih vrata poslije

tjedana moga progonstva; obuzeo me takav

predosjećaj da zadrhtah kada me pustio unutra, sa

svijećom u ruci, i krišom ogledavajući se preko

ramena kao da se plaši nevidljivih stvari u toj

drevnoj, osamljenoj kući na kraju Dobrohotne ulice.

To što se Crawford Tillinghast ikada prihvatio

izučavanja znanost! i filozofije je pogreška. Te se

stvari moraju ostaviti hladnokrvnom i nepristranom

istraţivaču, jer nude dvije podjednako tragične

alternative čovjeku punom emocija i akcije; očaj ako

zakaţe u svojoj potrazi, te neizrecive i nezamislive

strahote ako u njoj uspije. Tillinghast je već bio ţrtva

neuspjeha, samoće i melankolije; ali sada sam znao, s

vlastitim mučnim strahovima, da je bio ţrtva uspjeha.

Zaista sam ga na to i upozorio prije deset tjedana,

kada me zaskočio sa svojom pričom o onome što je

bilo na rubu otkrića. Tada je bio ozaren i uzbuđen,

zboreći visokim i neprirodnim, iako uvijek pedantnim

glasom.

“Što u biti znamo,” rekao je tada, “o svijetu i

svemiru oko nas? Naših mogućnosti primanja utisaka

ima apsurdno malo, a naše je poimanje objekata koji

nas okruţuju beskrajno usko. Poimamo stvari samo

onako kako smo konstruirani da ih poimamo, te ne

moţemo dobiti uvid u njihovu apsolutnu narav. S pet

slabašnih čula pretvaramo se da razumijemo

bezgranično kompleksan kozmos, dok druga bića sa

širim, snaţnijim, ili drugačijim rasponom osjetila

moţda mogu ne samo sasvim drukčije vidjeti stvari

koje mi vidimo, već mogu vidjeti i proučavati cijele

svjetove materije, energije, i ţivota koji nam leţe

nadohvat ruke, ali ne mogu biti otkriveni čulima koja

posjedujemo. Uvijek sam vjerovao da takvi strani,

nedostupni svjetovi postoje pred našim nosovima, a

sada vjerujem da sam pronašao način da srušim

prepreke. Ne šalim se. Unutar dvadeset i četiri sata

onaj će stroj pored stola proizvesti valove koji djeluju

na nespoznate osjetilne organe koji postoje u nama

kao atrofiram ili rudimentarni ostaci krţljavih tkiva.

Ti će nam valovi otvoriti toliko krajobraza nepoznatih

čovjeku, i nekoliko neznanih ičemu što smatramo

organskim ţivotom. Vidjet ćemo ono na što psi

zavijaju u noći, i na što mačke diţu uši poslije ponoći.

Spoznat ćemo te stvari, i druge stvari koje nijedno

stvorenje koje diše još nije vidjelo. Preskočit ćemo

vrijeme, prostor, i dimenzije, i bez tjelesnog kretanja

zuriti u srţ sve kreacije.”

Ţestoko sam prigovarao kada je Tillinghast

iznio ove stvari, jer poznavao sam ga dovoljno dobro

da sam prije bio uplašen nego, zabavljen; ali on je bio

fanatik, te me potjera iz kuće. Sada nije bio ništa manji

fanatik, ali je njegova ţelja za govorom pobijedila

njegovu ozlojeđenost, pa mi je pisao s najvećom

vaţnošću, rukopisom kojega sam jedvice prepoznao.

Kada sam ušao u boravište prijatelja toliko nenadano

preobraţenog u drhtavu vodorigu, postao sam

zaraţen stravom koja kao da je vrebala u svim

sjenama. Riječi i uvjerenja izraţena prije deset tjedana

kao da su se utjelovila u tami s druge strane malog

kruga svjetlosti svijeće, i bilo mije muka od šupljega,

promijenjenoga glasa mog domaćina. Ţelio sam da je

sluţinčad u blizini, i nije mi se svidjelo kada je kazao

da su svi otišli prije tri dana. Činilo se neobičnim da

bi stari Gregory, ponajmanje on, napustio svoga

gospodara bez daje pokušao nešto reći prijatelju

poput mene. On bijaše taj koji mi je dao sve

informacije koje sam imao o Tillinghastu nakon što

me zadnji put potjerao u bijesu.

Ali doskora sam podčinio sve svoje strahove

rastućoj znatiţelji i fascinaciji. Što je točno Crawford

Tillinghast sada ţelio od mene mogao sam samo

nagađati, ali nisam dvojio da je imao neku čudesnu

tajnu ili otkriće za podijeliti. Prije sam prosvjedovao

na njegova neprirodna zabadanja u nezamislivo; ali

sada kada je očito uspio, do određene razine sam

zamalo dijelio njegovo oduševljenje, iako se uţasna

cijena pobjede nazirala. Gore kroz mračnu prazninu

kuće slijedio sam treperavu svijeću u ruci ove drhtave

parodije od čovjeka. Činilo se da je struja isključena, a

kada sam upitao svog vodiča za razlog tomu, rekao je

da je to zbog neodređenoga razloga.

“Bilo bi to previše... Ne usudim se.” - nastavio je

mrmljati. Naročito sam primijetio njegovu novu

naviku mrmljanja, jer nije bilo nalik njemu da zbori

sam sa sobom. Ušli smo u laboratorij na tavanu, te

sam promatrao taj mrski električni stroj, kako sjaji

bolesnom, zlokobnom, ljubičastom svjetlošću. Bio je

spojen sa snaţnom kemijskom baterijom, ali nije se

činilo da prima ikakvu struju, jer sjećam se kako je u

svojoj eksperimentalnoj fazi pucketao i preo u

pogonu. U odgovor na moje pitanje Tillinghast

promrmlja da taj trajni sjaj nije električan u nikakvom

smislu kojega bih ja mogao razumjeti.

Sada me posjeo blizu stroja, tako da mi je bio

zdesna, te uključi prekidač negdje ispod krunske

formacije staklenih ţarulja. Začuje se uobičajeno

pucketanje, koje se pretvori u cvileţ, te okonča

zujanjem tako tihim kao da nagovješćuje povratak u

tišinu. U međuvremenu se svjetlost pojačala, ponovo

oslabila, pa poprimila blijedu, bizarnu boju ili

mješavinu boja koju nisam mogao smjestiti niti

opisati. Tillinghast me promatrao, i primijetio moj

zbunjen izraz lica.

“Znaš li što je to?” upita šapatom. “To je ultra-

Ijubičasta svjetlost.” Neobično je zahihotao na moje

iznenađenje. “Mislio si da je ultraljubičasta svjetlost

nevidljiva, i zaista jest - ali sada je moţeš vidjeti kao i

mnoge druge nevidljive stvari.”

“Slušaj me! Valovi iz te stvari pobuđuju tisuću

uspavanih osjetila u nama; osjetila koja smo naslijedili

iz eona evolucije od razine odvojenih elektrona do

razine organskog čovječanstva. Vidjeh istinu, i

namjeravam je pokazati tebi. Pitaš li se kako izgleda?

Reći ću ti.” Tada Tillinghast sjede točno nasuprot

mene, puhnuvši u svijeću i odvratno zureći u moje

oči. “Tvoji postojeći osjetilni organi - mislim

ponajprije uši - će pokupiti mnogo od utisaka, jer su

one usko povezane s uspavanim organima. Tada će

uslijediti drugi. Čuo si za epifizu3? Smijem se

površnim endokrinolozima, frojdovskim

skorojevićima i nasamarenim budalama. Otkrio sam

da je ta ţlijezda veliki osjetilni organ svih organa.

Nalik vidu odašilje vizualne slike mozgu. Ako si

normalan, to je način kojim bi trebao primiti većinu

toga ... To jest, većinu dokaza s one strane.”

3 epifiza: žlijezda u središtu mozga koja regulira budnost i spavanje, kojoj ezoteričan

pripisuju mnoga druga egzotičnija svojstva

Bacio sam pogled na ogromnu tavansku

prostoriju s kosim juţnim zidom, prigušeno

osvijetljenu zrakama koje svakodnevno oko ne moţe

vidjeti. Udaljeni kutovi su bili same sjene, i cijelo je

mjesto bilo nalik magličastoj nestvarnosti koja je

zamaskirala svoju prirodu te prizvala u maštu

simbolizam i priviđenja. Tijekom intervala kada je

Tillinghast šutio, zamislio sam se u nekakvome

golemom i nevjerojatnom hramu davno umrlih

bogova, nekakvoj nejasnoj građevini nebrojenih crnih

kamenih stupova koji seţu od pljesnivih kamenih

ploča na podu do oblačnih visina onkraj moga

vidokruga. Slika je neko vrijeme bila vrlo ţiva, ali je

postepeno prepustila mjesto uţasnijoj koncepciji;

koncepciji krajnje, apsolutne samoće u beskrajnom,

nevidljivom, bezvučnom svemiru.

Činilo se da postoji praznina, i ništa više, te osjetih

djetinji strah koji me potaknuo da izvučem iz

bočnoga dţepa revolver kojega sam uvijek nosio

nakon mraka, još od noći kada su me opljačkali u

istočnom Providenceu. Tada, iz najudaljenijih

predjela zabačenosti, zvuk je njeţno dojedrio u

postojanje. Bio je beskrajno slabašan, suptilno

treperav, i nepogrešivo muzikalan, ali je sadrţavao

kakvoću neprolaznog divljaštva zbog kojeg je širio

utjecaj nalik delikatnom mučenju moga cijeloga tijela.

Osjetih podraţaje nalik onima koje čovjek osjeti kada

slučajno zagrebe staklo. Istovremeno se podiglo nešto

poput hladnoga propuha, koji je očito prostrujao

pored mene iz smjera udaljenoga zvuka. Dok sam

čekao drţeći dah, opazih da su i zvuk i vjetar bivali

sve jačima; te sam kao posljedicu stekao čudan dojam

kao da sam vezan za tračnice na putu divovske

nadolazeće lokomotive. Počeo sam zboriti s

Tillinghastom, i u taj čas svi neobični utisci iznenada

iščeznu. Vidjeh samo čovjeka, sjajeći stroj, i

zatamnjeni stan. Tillinghast se odbojno kesio na

revolver kojega sam gotovo nesvjesno izvukao, ali

sam zbog njegova izraza lica bio siguran da je vidio i

čuo koliko i ja, ako ne i podosta više. Prošaptah što

sam doţivio, a on mi zapovjedi da ostanem tih i

podloţan što je više moguće.

“Ne miči se,” upozorio me, “jer u ovim

zrakama moţemo biti viđeni isto koliko i mi moţemo

vidjeti. Rekoh ti da je sluţinčad otišla, ali nisam ti

rekao kako. Bila je to ona maloumna spremačica -

upalila je svjetla dolje nakon što sam je upozorio da

to ne radi, pa su ţice pokupile suosjećajne vibracije.

Moralo je biti stravično - mogao sam čuti vrištanje

ovdje gore unatoč svemu što sam gledao i slušao iz

drugoga smjera, a poslije je bilo prilično uţasno

pronaći one prazne gomile odjeće po kući. Odjeća

gospođe Updike se nalazila blizu prekidača u

prednjemu hodniku - tako znam da je to ona

napravila. Sve ih je pohvatalo. Ali dokle god se ne

mičemo, donekle smo sigurni. Ne zaboravi da imamo

posla s gnjusnim svijetom u kojemu smo praktički

bespomoćni ... Budi miran!”

Kombinacija neskrivenoga šoka i nagle zapovi-

jedi mi je zadala neku vrstu paralize, a na moj uţas,

um mi se opet otvori utiscima koji dolaze kako je to

Tillinghast zvao - s druge strane. Sada sam se nalazio u

vrtlogu zvukova i pokreta, sa zbunjujućim prizorima

pred očima. Vidjeh nejasne obrise prostorije, ali iz

neke točke u svemiru kao da je navirala proključala

kolona neraspoznatljivih oblika ili oblaka, prodirala je

kroz krov na mjestu malo naprijed i meni zdesna.

Tada ponovo vidjeh tračak hramskog efekta, ali

ovoga su puta stupovi sezali do zračnoga oceana

svjetla, koji je slao dolje jednu zasljepljujuću zraku

svjetlosti uzduţ putanje oblačne kolone koju vidjeh

prije. Nakon toga scena je bila gotovo sasvim

kaledioskopična, a usred zbrke prizora, zvukova, i

neidentificiranih osjećaj-utisaka, osjetih da ću se

uskoro rastopiti ili nekako izgubiti čvrsti oblik. Jedan

određeni bljesak ću pamtiti zauvijek. Činilo se kako

na trenutak promatram djelić stranoga noćnog neba

ispunjenoga sjajnim, rotirajućim sferama, i dok je

prizor blijedio vidjeh kako su blistava sunca tvorila

zvijeţđe ili galaksiju dogovorenoga oblika; taj oblik

bijaše izobličeno lice Crawforda Tillinghasta. U

sljedećem trenutku osjetih goleme oţivljene stvari

kako klize pored mene i povremeno hodaju ili plutaju

kroz moje navodno čvrsto tijelo, i umislih da sam vidio

Tillinghasta kako ih promatra kao da ih njegova bolje

uvjeţbana osjetila mogu pojmiti vizualno. Prisjetih se

što je zborio o epifizi, te se zapitah što vidi svojim

nadnaravnim okom.

Iznenada, ja osobno postadoh zaposjednut

nekom vrstom proširenoga vida. Iznad i preko

sjajnoga i nejasnoga kaosa uzdigao se prikaz koji je,

iako nejasan, sadrţavao elemente dosljednosti i

nepromjenjivosti. Bio je uistinu ponešto poznat, jer je

neobičan prikaz bio postavljen preko uobičajenih

zemaljskih kulisa kao što se kinematografska zraka

moţe baciti na obojani zastor kazališta. Vidjeh

tavanski laboratorij, električni stroj, i nakazni oblik

Tillinghasta nasuprot mene; ali od svega prostora

neokupiranog poznatim materijalnim predmetima

nijedna čestica ne bijaše prazna. Neopisivi oblici, i

ţivi i ne toliko ţivi, bili su pomiješani u odvratnome

neredu. Blizu svakoj poznatoj stvari postojali su cijeli

svjetovi stranih, neznanih entiteta. Također se činilo

da su sve poznate stvari zalazile u sastav drugih

nepoznatih stvari, i obrnuto. Ponajprije, između ţivih

predmeta sad su milile ogromne, masne, ţelatinaste

čudovišnosti koje su mlitavo drhturile u skladu s

vibracijama iz stroja. Bile su prisutne u strahovitim

količinama, te vidjeh na moj uţas da se preklapaju',

bile su polutekuće i sposobne proći jedna kroz drugu

i kroz ono što mi poznajemo kao čvrste stvari. Te

stvari nisu nikada mirne, već kao da vazda plutaju s

nekakvom zloćudnom svrhom. Pone- kada se

doimalo kao da proţdiru jedni druge, napadač bi se

lansirao na ţrtvu trenutačno brišući potonju iz

vidokruga. Dršćući sam mislio da znam što je

izbrisalo nesretnu sluţinčad, te nisam mogao

odstraniti te misli iz moga uma dok sam nastojao

osmotriti druga svojstva novoga vidljivoga svijeta

koji inače leţi nevidljiv svuda oko nas. Ali Tillinghast

me promatrao, te prozbori:

“Vidiš li ih? Vidiš li ih? Vidiš li stvari koje

plutaju i lebde oko tebe i kroz tebe svakoga trenutka

tvoga ţivota? Vidiš li stvorenja koja tvore ono što

čovjek naziva čistim zrakom i plavim nebom? Nisam

li uspio u rušenju barijere; nisam li ti pokazao

svjetove koje nijedan drugi ţivući čovjek nije vidio?”

Čuo sam ga kako vrišti kroz stravični kaos, i gledao

sam u divlje lice koje je doletjelo tako napadački blizu

moga. Njegove su oči bile vatrene jame, i piljile su u

mene pune onoga što sada uviđam da je bila

preplavljujuća mrţnja. Stroj je mrsko zujao.

“Misliš da su one batrgajuće stvari izbrisale

sluge? Budalo, one su bezopasne! Ali sluge su nestale,

nisu li? Pokušao si me zaustaviti; obeshrabrio me

kada sam trebao svaku kap ohrabrenja koju sam

mogao dobiti; bojao si se kozmičke istine, prokleta

kukavico, ali sada te imam! Što je odnijelo sluge?

Zbog čega su vrištali tako glasno? Ne znaš, je li?

Saznati ćeš uskoro! Gledaj me - slušaj me što govorim

- misliš li da zaista postoje stvari poput vremena i

veličine? Smatraš li da postoje stvari poput oblika ili

materije? Kaţem ti, dosegnuo sam dubine koje tvoj

mali mozak ne moţe zamisliti! Vidio sam onkraj

granica beskonačnosti te privukao dolje demone sa

zvijezda. Upregnuo sam sjenke koje jašu od svijeta do

svijeta sijući smrt i ludilo ... Svemir pripada meni,

čuješ li? Sada me proganjaju stvari - stvari koje

proţdiru i rastapaju - ali ja znam kako da im

umaknem. Tebe će se domoći, kao što su se domogli

slugu. Meškoljite se, dragi gospodine? Rekoh ti da je

opasno micati se. Poštedio sam te do sada govoreći da

budeš miran - poštedio da vidiš te prizore i da me

poslušaš. Da si se micao, već bi odavno bili na tebi.

Ne brini, neće te ozlijediti. Nisu ozlijedili sluge -

gledanje je natjeralo jadne vragove da onako vrište.

Moji ljubimci nisu lijepi, jer dolaze s mjesta gdje su

estetski standardi - posve drugačiji. Dezintegracija je

posve bezbolna, uvjeravam te - ali ţelim da ih vidiš.

Ja sam ih gotovo vidio, ali sam znao kada treba

prestati. Ti nisi znatiţeljan? Oduvijek sam znao da

nisi nikakav znanstvenik! Treseš se, jel? Treseš od

iščekivanja da vidiš konačne stvari koje sam otkrio?

Zašto se onda ne pomakneš? Umoran si, moţda?

Dakle, ne brini prijatelju moj, jer oni dolaze ... Gledaj !

Gledaj, proklet bio, gledaj! Tamo su, tik iznad tvoga

lijevog ramena...”

Ono što preostaje od priče je vrlo kratko, te bi

vam moglo biti poznato iz novinskih izvještaja.

Policija je čula pucanj u staroj Tillinghastovoj kući te

nas tamo pronašla - Tillinghasta mrtvog a mene bez

svi- jesti. Uhitili su me jer je revolver bio u mojoj ruci,

ali me oslobodiše kroz tri sata, nakon što su otkrili da

je apopleksija4 dokrajčila Tillinghasta i vidjeli da je

moj pucanj bio usmjeren ka bogohulnome stroju koji

je sada leţao bespomoćno razbijen na podu

laboratorija. Nisam mnogo zborio o onome što sam

vidio, jer se boj ah da će istraţitelj biti skeptičan; ali

čuvši dvosmislene obrise priče koje sam mu dao,

liječnik mi reče da me nedvojbeno bio hipnotizirao

osvetoljubivi i ubojiti luđak.

Volio bih da mogu vjerovati onome liječniku.

Pomoglo bi mojim potresenim ţivcima kada bih

mogao odbaciti ono što sada moram misliti o zraku i

nebu oko i ponad mene. Nikada se ne osjećam sam ili

ugodno, a uţasan osjećaj potjere me ponekada

jezovito preplavi kada sam umoran. Ono što me

sprječava da vjerujem liječniku jest jedna jednostavna

4 apopleksija: kap, ili moždani udar

činjenica - policija nikada nije pronašla tijela onih

slugu koje je, kako tvrde, ubio Crawford Tillinghast.

Ex Oblivione

“Ex Oblivione” je kratka priča napisana krajem 1920.

ili početkom 1921. i prvi put objavljena u časopisu The

United Amateur u oţujku 1921. pod pseudonimom

Ward Phillips.

Ex Oblivione

Kada su me snašli posljednji dani, a ruţne sitnice

postojanja počele tjerati u ludilo poput malih kapi

vode koje uzničari puštaju da neprestano padaju na

jednu točku ţrtvina tijela, volio sam prosvjetljujući

bijeg u san. U snovima sam pronašao trunku ljepote

koju sam zalud traţio za ţivota, te sam tumarao kroz

stare vrtove i začarane šume.

Jednom kada je vjetar postao blag i mirisan,

začuo sam zov juga, i zajedrio beskrajno i mlitavo

podno stranih zvijezda.

Jednom kada je njeţna kiša pala, kliznuo sam u

barci niz kmičnu struju ispod Zemlje dok ne stigoh

do drugoga svijeta grimiznog sumraka, mnogobojnih

sjenica, i vječnih ruţa.

I tada bih zakoračao kroz zlatnu dolinu koja

vodi do sjenovitih lugova i ruševina, i koja završava

moćnim zidom zelenim od starinskih loza, kroz kojeg

bijahu probijena mala brončana vrata.

Mnogo sam puta hodao tom dolinom, i sve bih

duţe i duţe zastajao u sablasnom polusvjetlu gdje se

divovsko drveće migolji i groteskno prepleće, gdje se

sivo vlaţno tlo proteţe od trupca do trupca, ponekad

otkrivajući pljesnivo kamenje zakopanih hramova. I

uvijek je cilj mojih maštarija bio moćni, lozom

obrastao zid s malim brončanim vratima.

Poslije nekog vremena, kako su dani jave

postajali sve više i više nepodnošljivi od njihova sivila

i jednoličnosti, često bih odlutao u opojni mir kroz

dolinu i sjenovite lugove, te se pitao kako bih ih

mogao ugrabiti da mi budu vječno prebivalište, tako

da više ne bih morao gmizati natrag u dosadni svijet

lišen zanimljivosti i novih boja. I dok sam promatrao

mala vrata u moćnome zidu, osjećao sam da iza njih

leţi zemlja snova iz koje, kada bi se jednom u nju

zašlo, ne bi bilo povratka.

Tako bih svake noći nastojao pronaći skriveni

zasun u prastarom, bršljanom obraslom zidu, iako je

bio izvanredno dobro sakriven. Govorio bih si da

kraljevstvo onkraj zida nije samo nešto trajno, već

također i divno i sjajno.

Tada sam jedne noći u gradu snova Zakarionu

pronašao poţutjeli papirus ispunjen mislima mudraca

iz snova koji su u davninama nastanjivali taj grad, i

koji bijahu previše mudri da bi se ikada rodili u

budnome svijetu. Tamo su bile zapisane mnoge stvari

koje se tiču svijeta snova, a među njima je bilo i znanje

o zlatnoj dolini i svetom lugu s hramovima, i o

visokome zidu probijenom malim brončanim

vratima. Kada sam uočio to znanje, znao sam da

dodiruje prizore koje sam često pohodio, stoga sam

pomno čitao poţutjeli papirus.

Neki su mudraci snova pisali divno o čudima s

one strane neprobojnih vrata, dok su drugi govorili o

stravi i razočaranju. Nisam znao kojima bih vjerovao,

već sam još više i više ţudio da prijeđem zauvijek u

nepoznatu zemlju; jer su sumnja i tajnovitost mamac

svih mamaca, a nikakav novi uţas ne moţe biti gori

od dnevne muke običnosti. Stoga kada sam doznao

za drogu koja moţe otkračunati vrata i sprovesti me

kroz njih, odlučio sam je uzeti kada se probudim.

Prošle sam noći progutao drogu i plutao

drjemljivo kroz zlatnu dolinu i sjenovite lugove; a

kada sam ovoga puta prišao prastarome zidu, uočih

da su mala brončana vrata odškrinuta. S druge je

strane dopirao sjaj koji je nadnaravno osvjetljavao

divovsko isprepleteno drveće i vrhove zakopanih

hramova. I plutao sam raspjevano dalje, u iščekivanju

blaţenstva zemlje iz koje se nikada neću vratiti.

Ali kako su se vrata šire otvorila a vradţbina

droge i sna me gurnula dalje, shvatih da su sve

znamenitosti i blaţenstva došli svome kraju; jer u

tome novome kraljevstvu nije bilo niti kopna niti

mora, već samo bijela praznina nenastanjenoga i

neograničenoga prostranstva. Stoga sam se, sretniji

nego što sam se ikada usudio

nadati da ću biti, opet rastopio u onaj izvorni

beskraj kristalnoga zaborava iz kojega me demon

Ţivot dozivao još jedan kratak i neutješan sat.

Pickmanov model

“Pickmanov model” je kratka priča napisana u rujnu

1926. godine, te je prvi puta objavljena u listopadu

1927. u časopisu Weird Tales. Tehnika pisanja u ovoj

priči je neobična za Lovecrafta; pripovijedanje u

prvome licu ima oblik monologa usmjerenog prema

čitatelju tako da on sam postaje fiktivni sudionik

priče.

Pickmanov model

Ne trebaš misliti da sam poludio, Eliote - mnogi

drugi imaju nastranije predrasude od ovoga. Zašto

se ne smiješ Oliverovu djedu, koji se ne ţeli voziti

strojem? Ako mi se ne dopada ona prokleta

podzemna ţeljeznica, to je moja stvar; ionako smo

došli ovamo brţe u taksiju. Morali bismo pješice uz

brdo iz ulice Park da nismo uzeli auto.

Znam da sam nervozniji no što sam bio kada si

me vidio prošle godine, ali ne moraš zbog toga imati

psihijatrijsku intervenciju. Postoji dovoljno razloga za

to, sam Bog zna, i volim misliti da imam sreće što sam

uopće pri svojoj pameti. Čemu policijsko ispitivanje?

Prije nisi bio tako ljubopitljiv.

Pa, ako baš moraš znati, nemam razloga da ti ne

kaţem. Moţda si trebao, u svakom slučaju, nastaviti

mi pisati kao zabrinuti roditelj kada si čuo da sam

prestao pohoditi Umjetnički klub i počeo kloniti se

Pickmana. Sada otkad je nestao, navratim do kluba s

vremena na vrijeme, ali moji ţivci nisu ono što su bili.

Ne, ne znam što je zadesilo Pickmana, i ne bih

volio pogađati. Moţda pretpostavljaš da imam neke

informacije pošto sam ga izbjegavao - a baš to je

razlog zašto ne ţelim misliti kamo je nestao. Neka

policija pronađe što moţe - makar toga neće biti

mnogo, sudeći po činjenici da još ne znaju za stari

stan u North Endu kojeg je unajmio pod imenom

Peters. Nisam siguran ni da bih ga ja mogao opet

pronaći - nije da bih to ikada pokušao, čak ni po

danjem svjetlu! Da, znam, ili se bojim da znam, zašto

ga je unajmio. Dolazim do toga. I predmnijevam da

ćeš shvatiti prije no što završim zašto to ne govorim

policiji. Traţili bi da ih odvedem, ali ja se tamo ne

mogu vratiti sve i da znam put. Tamo je bilo nešto - i

sada se više ne mogu voziti podzemnom (moţeš se i

ovome slatko nasmijati, također) ili pohoditi

podrume.

Pretpostavljam da znaš kako se nisam odrekao

Pickmana iz istih budalastih razloga zbog kojih su ga

poput čangrizavih starih ţena odbacili dr. Reid ili Joe

Minot ili Bosworth. Morbidna me umjetnost ne

šokira, i kada čovjek posjeduje genij poput

Pickmanova, bio sam počašćen što ga poznajem, bez

obzira kojim smjerom je njegov rad krenuo. Boston

nikada nije imao većeg slikara od Richarda Uptona

Pickmana. Govorio sam to otpočetka, i kazati ću to

opet, i nisam se trznuo niti milimetra, također, kada

mi je pokazao onu “Gozbu zloduha”. Tada ga se,

sjetit ćeš se, Minot odrekao.

Znaš, potrebna je duboka umjetnost i dubok

uvid u Prirodu da bi se napravile stvari poput

Pickmanovih. Bilo koji plaćenik moţe divlje

razmazati boju po naslovnici časopisa i nazvati to

noćnom morom ili vještičjim sabatom ili vraţjim

portretom, ali samo veliki slikar moţe učiniti takvu

stvar istinski strahotnom ili upečatljivom. To je zato

što samo pravi umjetnik poznaje stvarnu anatomiju

uţasa ili psihologiju straha - one identične vrste linija

i proporcija koje spajaju latentne instinkte ili

nasljedna sjećanja strave, i prave kontraste boja i

efekata osvjetljenja koji uskomešaju uspavani osjećaj

stranosti. Ne moram ti kazati zašto na Fuselija5

drhtimo dok se na jeftinu početnu ilustraciju priče

strave jedva osmjehnemo. Postoji nešto što ti momci

poimaju

- onkraj ţivota - nešto što su u stanju i nama prikazati

na trenutak. Doré6 je to mogao. Sime7 to moţe.

5 Henry Fuseli: britanski slikar švicarskoga porijekla s kraja 18. i početka 19.

stoljeća, čiji su česti motivi bila nadnaravna bića iz noćnih mora 6 Paul Gustave Doré (1832.-1883.): francuski umjetnik, graver, ilustrator i kipar čija

su djela nerijetko imala mračnu i mističnu tematiku, i koje je odlikovala izvanredna

realističnost prikaza 7 Sidney Sime (1867.-1941.): engleski umjetnik uglavnom zapamćen po svojim

fantastičnim i satiričnim djelima, te ilustracijama za priče irskog pisca lorda

Dunsanyja, Lovecraftovog književnog uzora

Angarola8 iz Chicaga to moţe. I Pickman je to mogao

kao što nijedan čovjek prije nije mogao i - molim

nebesa - da nitko nikad više neće.

Ne pitaj me što to vide. Znaš, u običnoj

umjetnosti, postoji strahovito velika razlika između

vitalnih, dišućih stvari nacrtanih iz Prirode ili

modela, i umjetnih tvorevina kojima se sitne

komercijalne ribe u pravilu samo nabacuju u golome

ateljeu. Dobro, trebao bih reći da uistinu čudan

umjetnik posjeduje viziju koja stvara modele, ili

priziva ono što se pretvara u stvarne prikaze iz

sablasnoga svijeta u kojemu ţivi. Kako god, on

uspijeva stvoriti rezultate koji se razlikuju od

prevarantske mesne pite na otprilike jednak način

kako se ţivi sli- karevi rezultati razlikuju od

izmišljotina koje plasiraju karikaturisti iz dopisnih

škola. Da sam ikada vidio ono što je Pickman vidio -

ali ne! Slušaj, popijmo piće prije no što uđemo dublje.

Boţe, ne bih bio ţiv da sam ikada vidio što je taj

čovjek - ako je bio čovjek - vidio!

Sjećaš se da su Pickmanova jaka strana bila lica.

Ne vjerujem da je itko još od Goye9 mogao staviti

toliko čistoga pakla u skupinu crta lica ili u

8 Anthony Angarola (1893.-1929.): američki slikar koji je svoja djela fokusirao na

borbe imigranata koji se hrvaju s uklapanjem u stranu kultura 9 Francisco José de Goya y Lucientes (1746.-1828.): španjolski slikar i graver na

dvoru španjolske krune, najvažniji europski umjetnik svoga doba koji je maštovitim i

subverzivnim radovima izvršio golemi utjecaj na evoluciju slikarstva

izvitopereni izraz lica. I prije Goye bi se morao vratiti

do srednjovjekovnih momaka koji su napravili

vodorige i himere na crkvi Notre Dame i u gradiću

Mont Saint-Michel. Oni vjerovaše u raznorazne stvari

- i moţda su vidjeli raznorazne stvari, također, jer

srednji je vijek imao neke neobične faze. Sjećam se

kako si ti sam jednom pitao Pickmana, godinu dana

prije no što si otišao, da li u grmljavini pronalazi

takve ideje i vizije. Nije li ono bio gadan smijeh kojim

ti je odgovorio? Dijelom zbog toga smijeha ga se

odrekao i Reid. Reid je, sjećaš se, baš upisao

komparativnu patologiju, te je bio pun pompoznih

“upućenih stvari” o biološkom ili evolucijskom

značaju ovoga ili onoga mentalnoga ili fizičkoga

simptoma. Rekao je kako mu je Pickman iz dana u

dan sve odbojniji, te ga se gotovo plašio pred kraj - da

su se kolegine crte i izrazi lica polako pretvarali u

nešto što mu se nije dopadalo; na način koji nije bio

ljudski. Pričali su puno o ishrani, te je rekao da je

Pickman posve nenormalan i ekscentričan do same

krajnosti. Pretpostavljam da si rekao Reidu, ako ste ti

i on imali ikakvu prepisku vezanu za to, da je

dopustio da mu Pickmanove slike počnu utjecati na

ţivce ili razdirati maštu. Znam da sam mu ja sâm to

rekao - tada.

Ali ne smetni s uma da se ja nisam odrekao

Pickmana zbog ničega takvoga. Naprotiv, moje je

divljenje prema njemu i dalje raslo; i zbog toga je

“Gozba zloduha” bila ogromno postignuće. Kao što

znaš, klub je nije htio izloţiti, a Muzej likovnih

umjetnosti je nije htio prihvatiti kao dar; a ja mogu

nadodati da je nitko nije htio kupiti, stoga ju je

Pickman drţao u svojoj kući dok nije otišao. Sada je

kod njegova oca u Salemu - znaš da Pickman potječe

iz starog Salemovog soja, te je imao pretka, vješticu

obješenu 1692.

Stvorio sam naviku zvati Pickmana prilično

često, naročito nakon što sam počeo voditi bilješke za

istraţivanje o neobičnim umjetnostima. Vjerojatno je

njegov rad posadio tu ideju u moju glavu, i kako god,

pronašao sam u njemu rudnik podataka i prijedloga

kada je počeh razvijati. Pokazao mi je sve slike i

crteţe koje je imao po kući; uključujući neke skice

napravljene perom i crnilom zbog kojih bi, duboko

vjerujem, bio izbačen iz kluba da su ih neki od

članova vidjeli. Ubrzo postadoh gotovo pravi ljubitelj,

te bih slušao satima poput školarca o umjetničkim

teorijama i filozofskim špekulacijama dovoljno

divljim da ga kvalificiraju za Danversovu ludnicu.

Moje ga je sljedbeništvo, spojeno s činjenicom da su

ljudi uglavnom počeli imati sve manje i manje posla s

njime, otvorilo da postane sasvim prisan sa mnom te

mi jedne večeri natukne da ako sam sklon drţati jezik

za zubima i ne previše gadljiv, mogao bi mi pokazati

nešto posve neobično - nešto trunku snaţnije od ičega

što ima u kući.

“Znate,” rekao je, “postoje stvari koje nisu za

ulicu Newbury - stvari koje ne spadaju ovdje, i koje se

ovdje ne mogu pojmiti, u svakom slučaju. Moja je

zadaća uhvatiti natruhu duše, a to nećete pronaći u

sko- rojevićkom spletu umjetnih ulica na izgrađenoj

zemlji. Back Bay nije Boston - još nije ništa, jer nije

imao vremena pokupiti sjećanja i privući lokalne

duhove. Ako ovdje ima duhova, to su pitomi duhovi

slane močvare i plitkoga zaljeva; a ja ţelim ljudske

duhove - duhove bića dovoljno organiziranih da

mogu promatrati pakao i shvaćati značenje onoga Što

su vidjeli.

Mjesto za ţivot umjetnika je North End. Ako je

estet iskren, podnio bi sirotinjski kvart u ime

skupljenih tradicija. Čovječe dragi! Zar ne shvaćate da

takva mjesta nisu napravljena, već su zapravo narasla?

Generacija za generacijom je ondje ţivjela i osjećala i

umrla, i to u danima kada se ljudi nisu plašili ţivjeti i

osjećati i umrijeti. Zar ne znate da je ondje stajao mlin

na Coppovom brdu 1632., i da je pola sadašnjih ulica

poloţeno do 1650.? Mogu vam pokazati kuće koje

stoje dva i pol stoljeća i više; kuće koje su svjedočile

onome što bi modemu kuću srušilo u prašinu. Što

suvremenici znaju o ţivotu i silama iza njega? Vi

nazivate vračarije Salema obmanom, ali ja bih se

kladio da bi vam moja pra-pra-pra-pra-baka mogla

ispričati koju priču. Objesili su je na Brdu vješala, dok

ju je Cotton Mather" gledao samopraveđno. Mather,

proklet bio, se bojao da bi netko mogao uspjeti u

bijegu iz onoga zlosretnoga kaveza monotonije - da je

barem netko bacio čini na njega ili mu isisao krv u

noći!

Mogu vam pokazati kuću u kojoj je ţivio, a

mogu vam pokazati i jednu drugu u koju se bojao ući

unatoč njegovim silno hrabrim govorima. Znao je za

stvari koje se nije usudio staviti u onu glupu

Magnaliu10 ili u ona djetinjasta Čuda nevidljiva svijeta11.

Gledajte, znate li da je cijeli North End nekoć imao

sklop tunela koji je omogućavao određenim ljudima

da im kuće budu povezane međusobno, te s grobljem,

i s morem? Neka samo gone i progone iznad zemlje -

ono što se događalo svakoga dana a ne moţe se

dosegnuti, glasove koji se smijaše u noći i ne mogu se

locirati!

Pa, čovječe, od deset preţivjelih kuća

sagrađenih prije 1700., ne diranih odonda, kladio bih

10 “Magnalia Christi Americana” (grubo prevedeno: “Veličanstvena Kristova djela

u Americi”): knjiga koju je 1702. objavio Cotton Mather, i koja izmeĎu ostalog

sadrži opise Vještičjih suĎenja, bijega Hannah Dustan iz ruku Indijanaca i

utemeljenja sveučilišta Harvard. 11 “Čuda nevidljiva svijeta”: knjiga objavljena 1693., u kojoj Cotton Mather

objašnjava vražji plan uništenja plantaža i crkava kroz vještičje posrednike, što je

dovelo do optuživanja ljudi koji ne žive idealnim načinom života, te progonom

“vještica”.

se da vam u osam mogu pokazati nešto nastrano u

podrumu. Teško da prođe mjesec a da ne čitate o

radnicima kako su ovdje i ondje pronašli na starim

mjestima zazidane svodove i bunare koji ne vode

nikuda; kada smo već kod toga - mogli ste vidjeti

takvu kuću blizu nadzemne ţeljeznice u ulici

Henchman prošle godine. Tamo su bile vještice i ono

što su njihove čini prizvale; gusari i ono što su

donijeli s mora; krijumčari; plaćenici - i kaţem vam, u

starim su vremenima ljudi znali ţivjeti, i kako

proširiti okove ţivota! Ovo nije jedini svijet kojega

smioni i mudri čovjek moţe poznavati - pih! I onda

pomisliti na današnjicu kao opreku, s tako blijedo-

ruţičastim mozgovima, gdje čak i klub navodnih

umjetnika drhti i snebiva se ako slika ode onkraj

osjećaja čajnog stolića u ulici Beacon!

Jedina sačuvana draţ sadašnjice je ta što je

prokleto preglupa da pomnije proučava prošlost. Što

karte i zapisi i knjige-vodiči zaista govore o North

Endu? Bah! Jamčim vam da ću vas nasumce odvesti

do trideset ili četrdeset uličica i spleta uličica sjeverno

od Prinčeve ulice koje ne naslućuje niti deset ţivih

bića izuzev stranaca koji ih preplavljuju. A što oni

Digići znaju o njihovom značaju? Ne, Thurberu, ta

drevna mjesta predivno sanjaju i prepuna su čuda i

strave i bijega od banalnosti, a ipak još ne postoji ţiva

duša koja će ih razumjeti ili profitirati na njima. Ili

poštenije, postoji samo jedna ţiva duša - jer nisam

kopao posvuda po prošlosti za ništa!

Gledajte ovako, vi ste zainteresirani za tako

nešto. Što ako vam kaţem da imam još jedan atelje

tamo, gdje mogu uhvatiti noćni duh pradavnoga

uţasa te slikati stvari koje ne bih mogao niti zamisliti

u ulici Newbury? Naravno da to ne govorim onim

prokletim starim babama u klubu - gdje Reid, proklet

bio, čak i sada šapuće da sam nekakvo čudovište na

voţnji niz tobogan obrnute evolucije. Da, Thurberu,

davno sam odlučio da čovjek mora slikati uţas kao i

ljepotu ţivota, pa sam proveo neka istraţivanja na

mjestima gdje sam imao razloga misliti da uţas ţivi.

Imam stan za koji ne vjerujem da je itko pored

tri ţivuća Nordijca i mene ikada vidio. Nije jako

daleko od stanice nadzemne ţeljeznice što se tiče

udaljenosti, ali je stoljećima daleko što se tiče duše.

Uzeo sam ga zbog nastranoga staroga ciglenog

bunara u podrumu - jednoga od one vrste što sam

spominjao. Straćara samo što se ne sruši, tako da

nitko drugi ondje ne bi ţivio, i mrsko mi je kazati

koliko ga malo plaćam. Prozori su zakucani daskama,

ali tako mi se više sviđa, budući da ne ţelim danje

svjetlo za ono što radim. Slikam u podrumu, gdje je

inspiracija najdublja, ali sam namjestio i ostale

prostorije na prizemnom katu. Sicilijanac je vlasnik, i

unajmio sam ga pod imenom Peters.

Stoga ako ste za akciju, odvest ću vas tamo

večeras. Mislim da ćete uţivati u slikama, jer kao što

rekoh, tamo sam malo pustio mašti na volju. Nije to

velika udaljenost - katkada idem pješice, jer ne ţelim

privući pozornost s taksijem na takvome mjestu.

Moţemo poći vlakom od Juţne stanice prema ulici

Battery, a nakon toga slijedi lagana šetnja.”

Dakle, Eliote, nisam imao bogzna što raditi

nakon te govorancije osim da se suzdrţim od trčanja

umjesto hodanja prema prvome praznome taksiju

kojega smo mogli vidjeti. Presjeli smo kod nadzemne

na Juţnoj stanici, i negdje oko ponoći smo se spustili

niz stepenice ulice Battery te udarili uz staru obalu

pored Ustavnoga pristaništa. Nisam brojao poprečne

ulice, pa ti ne mogu kazati koja je to bila u koju smo

skrenuli, ali znam da nije bila Greenough Lane.

Kada smo skrenuli, morali smo prijeći čitavu

duţinu napuštene najstarije i najprljavije uličice koju

sam ikada vidio u ţivotu, s ruševnim zabatima kuća,

slomljenim prozorima s malim okvirima, i arhaičnim

dimnjacima koji stajaše poluraspadnuti nasuprot

mjesecom osvijetljenoga neba. Ne vjerujem da je bilo

tri kuće na vidiku koje nisu stajale u vrijeme Cottona

Mathera

- zasigurno sam uočio barem dvije sa starinskim

nadstrešnicama, a jednom sam ugledao šiljatu liniju

krova gotovo zaboravljene predkolonijalne vrste, iako

nam antikvari govore da takvo što više ne postoji u

Bostonu.

Iz te smo uličice, koja bijaše slabo osvijetljena,

skrenuli nalijevo u podjednako tihu i još uţu uličicu

koja uopće nije imala svjetla; i kroz minutu smo

napravili nešto što mislim da je tupokutno skretanje

desno u tamu. Nedugo nakon toga Pickman izvadi

svjetiljku i otkrije pretpotopna vrata s dizajnom deset

kvadrata koja su izgledala odvratno izjedena crvima.

Otključavši ih, uveo me u jalov hodnik s nekoć

sjajnim oblogama od tamnoga hrasta - jednostavnim,

naravno, ali uzbudljivo sugestivnim na vremena

Androsa12 i Phippsa13 i vradţbina. Tada me poveo

kroz vrata s lijeve strane, upalio uljnu svjetiljku, i

rekao mi da se raskomotim.

Vidiš, Eliote, ja sam netko koga bi na ulici

pošteno nazvali “tvrdokošcem”, ali priznati ću da mi

je ono što sam ugledao na zidovima te prostorije

zadalo ruţan šok. Bile su to njegove slike, znaš - one

koje nije mogao naslikati ili pokazati u ulici Newbury

- i bio je u pravu kada je rekao da je “pustio mašti na

volju”. Evo - popij još jedno piće - i meni je potrebno!

Nema svrhe da ti pokušam kazati kako su

12 Sir Edmund Andros (1637.-1714.): proengleski kolonijalni administrator u

sjevernoj Americi, čije je upravljanje dominionom Nove Engleske bilo autoritativno

i turbulentno 13 Sir William Phipps (1650.-1694.): brodograditelj, pomorski kapetan, lovac na

blaga, vojskovoĎa, te prvi krunom odreĎeni guverner kraljevske provincije Zaljeva

Massachusetts

izgledale, jer su uţas, bogohulna strava, i

nevjerojatan prijezir i moralni smrad proizlazili iz

jednostavnih dodira, prilično onkrâj moći riječi

kojima bi ih se moglo klasificirati. Nimalo nije bila

prisutna egzotična tehnika koja se moţe vidjeti kod

Sidneyja Simea, ništa od transsatumovih pejzaţa i

lunarnih gljiva koji sluţe Clarku Ashtonu Smithu14 da

sledi krv. Pozadine su uglavnom bile stara crkvena

groblja, duboke šume, litice pored mora, cigleni

tuneli, drevne drvom obloţene prostorije, ili

jednostavne masonske grobnice. Groblje na Coppovu

brdu, koje nije moglo biti udaljeno mnogo ulica od

ove same kuće, je bilo omiljena tema.

Ludilo i čudovišnost su leţali u likovima u

prvome planu - jer je Pickmanovom morbidnom

umjetnošću prevladavalo demonsko portretiranje. Ti

su likovi rijetko bili posve ljudski, ali često su se

pribliţavali ljudskosti u različitim stupnjevima.

Većina je tijela, iako grubo dvonoţna, bila pogrbljena,

i imala nejasan pseći kalup. Tekstura većine je bila

neke neugodne gumenaste vrste. Uh! Mogu ih vidjeti

i sada! Njihova preokupacija - pa, ne traţi me da

budem odveć precizan. Uglavnom su se hranili - neću

kazati čime. Ponekada su bili prikazani u skupinama

na grobljima ili u podzemnim prolazima, i često su se

14 Clark Ashton Smith: samouki američki pjesnik, slikar, kipar te autor fantastičnih,

horor i znanstveno-fantastičnih priča; dugogodišnji Lovecraftov prijatelj

pojavljivali u borbama oko njihova plijena - ili radije,

njihova blaga. A kakvu je prokletu izraţajnost

Pickman katkada podario nakaradnim licima plijena

ove mrtvačnice! Povremeno su stvari bile prikazane u

skoku kroz otvoreni prozor u noći, ili kako čuče na

prsima spavača, opčinjeni njihovim grlima. Jedno je

platno prikazivalo krug njih kako laju oko obješene

vještice na Brdu vješala, čije je mrtvo lice odavalo

blisko srodstvo njihovim.

Ali nemoj dobiti ideju da sam se od sveg ovog

odurnog posla tematike i okruţenja onesvijestio.

Nisam trogodišnje dijete, te vidjeh mnogo toga

sličnoga ovome i prije. Bila su to lica, Eliote, ta

prokleta lica, koja su zurila i slinila iz platna samim

dahom ţivota! Kunem se Bogom, čovječe, duboko

vjerujem da su bila ţiva! Taj je mučni čarobnjak

probudio ognje pakla u pigmentu, a njegov je kist bio

čarobni štapić koji moţe prizvati noćne more. Daj mi

taj bokal, Eliote!

Bilo je jedno djelo nazvano “Lekcija” - nebesa

smilujte mi se, što sam ga ikada vidio! Slušaj - moţeš

li zamisliti čučeći krug neizrecivih psima nalik

stvorenja na groblju koja uče malo dijete kako da se

hrani kao oni? Cijena zamijenjene bebe,

pretpostavljam - znaš onaj stari mit kako čudni ljudi

ostavljaju svoj okot u zipkama kao zamjenu za

ljudske bebe koje ukradu. Pickman je prikazivao što

se događa toj ukradenoj djeci - kako odrastaju - i tada

sam počeo uviđati gnjusnu povezanost U licima

ljudskih i ne-ljudskih likova. On je, u svim svojim

gradacijama morbidnosti između sasvim ne-ljudi i

degradiranih ljudi, uspostavio zlobnu vezu i

evoluciju. Pseće stvari su se razvile iz smrtnika!

I doskora se zapitah kako je doţivljavao njihove

mlade ostavljene s čovječanstvom u obliku mjenjolike

djece, tada mi oko uhvati sliku koja je utjelovljivala

upravo tu pomisao. Bila je to slika drevnoga

puritanskoga interijera - prostorija s teškim gredama i

rešetkastim prozorima, s ugodnim, i nezgrapnim

namještajem iz sedamnaestoga stoljeća, s Obitelji

posjednutom uokolo dok je otac čitao Sveto pismo.

Svako je lice isijavalo otmjenost i poštovanje, izuzev

jednoga koje je odraţavalo ruglo jame. Bilo je to lice

mladića u godinama, te je bez dvojbe pripadalo

pretpostavljenom sinu onoga poboţnog oca, dok je u

biti bio rod nečistih stvari. Bio je to njihov mjenjolik -

i u duhu vrhunske ironije Pickman mu je podario crte

lica sasvim primjetno slične njegovim.

Do tada je Pickman upalio svjetiljku u susjednoj

sobi te je pristojno drţao otvorena vrata za mene;

pitajući me bih li ţelio vidjeti njegove “suvremene

studije”. Nisam bio u mogućnosti dati mu mnogo od

svog mišljenja - bio sam previše bez riječi od straha i

prijezira - ali mislim da je u potpunosti razumio te se

time osjećao visoko pohvaljenim. A sada te ţelim

ponovo uvjeriti, Eliote, da nisam nikakav mekušac

koji bi vrištao na išta što prikazuje i djelić odstupanja

od uobičajenoga. Ja sam sredovječno i pristojno

sofisticiran, i predmnijevam da si me dovoljno gledao

u Francuskoj da znaš kako me nije lagano izbaciti iz

takta. Imaj u vidu, također, da sam baš upravo došao

do zraka i navikao se na te stravične slike koje su

pretvarale kolonijalnu Novu Englesku u neku vrst

dodatka paklu. Dakle, usprkos svemu tome, ta je

sljedeća prostorija iskamčila pravi vrisak iz mene, te

sam se morao primiti za dovratak da mi koljena ne

popuste. Ta je druga komora prikazivala čopor

zloduha i vještica kako osvajaju svijet naših predaka, i

donosila je stravu ravno u naš svakidašnji ţivot!

Boţe, kako je taj čovjek slikao! Postojala je

studija nazvana “Nesreća u podzemnoj”, u kojoj se

jato podlih stvari veralo iz neke neznane katakombe

kroz pukotinu u podu stanice podzemne ţeljeznice u

ulici Boylston, te su napadali mnoštvo ljudi na

platformi. Druga je prikazivala ples na Coppovu

brdu sred grobnica s pozadinom današnjice. Bio je

tamo još i pozamašan broj pogleda na podrume, s

čudovištima kako puze kroz rupe i pukotine u

zidovima, cereći se dok su čučali iza bačava ili peći i

čekali da im se prva ţrtva spusti niz stepenice.

Jedno odurno platno činilo se da opisuje golemo

kriţanje na Beacon Hillu, s preplavljujućom vojskom

kuţnih čudovišta koji se guraše kroz jazbine koje su

saćasto prekrivale tlo. Plesovi na modernim

grobljima su slobodno slikani, dok me jedan drugi

koncept nekako sablaznio više od ostalih - prizor

ispod neznanih svodova, gdje su se gomile zvjeradi

nagurale oko jedne koja je drţala dobro poznati vodič

kroz Boston te je očito čitala na glas. Svi su pokazivali

na određeni prolaz, i svako se lice činilo izobličeno

epileptičnim i odzvanjajućim smijehom, i ja pomislih

da gotovo čujem đavolje odjeke. Naslov slike bijaše,

“Holmes, Lowell, i Longfellow leţe pokopani na

Mount Aubumu15”.

Kako sam se postepeno umirio i prilagodio na

ovu drugu prostoriju pakosti i morbidnosti, počeo

sam analizirati neke od razloga mojega mučnog

prijezira. Na prvome mjestu, rekoh sam sebi, ove su

stvari odbojne zbog krajnje neljudskosti i okorjele

okrutnosti koje je iskazivao Pickman. Momak mora

biti nemilosrdan neprijatelj sveg čovječanstva da

toliko uţiva u torturi mozga i mesa i degradaciji u

ovoj smrtničkoj oronuloj građevini. Na drugome

mjestu, slike su uţasavale zbog njihove veličine.

Njihova umjetnost bijaše uvjerljiva umjetnost - kada

15 groblje Mount Auburn: utemeljeno 1831. kao prvo američko “vrtno” groblje koje

je napravilo odmak od tradicionalnih, kolonijalnih groblja vezanih uz samu crkvenu

graĎevinu (trojica navedenih bijahu Lovecraftovi suvremenici i poznate ličnosti)

smo gledali slike ugledali smo same demone te smo

ih se bojali. I nastrani dio bijaše taj što Pickman nije

crpio ništa od svoje snage tako što je bio izbirljiv ili

bizaran. Ništa nije bilo mutno, izobličeno, ili

stilizirano; obrisi bijahu oštri i ţivotni, a detalji bijahu

gotovo bolno definirani. A tek lica!

Nije bila neka puka umjetnikova interpretacija

to što vidjesmo; bio je to sam pandemonij, savršeno

jasan u potpunoj objektivnosti. To je bilo to, nebesa

mi! Čovjek uopće nije bio fantazist ili romantičar - nije

se čak ni trudio pruţiti nam grčevitu, sablasnu

prolaznost snova, već je hladno i zlobno odraţavao

nekakav stabilni, me- hanistički, i dobro ustaljeni

svijet uţasa kojega je vidio u potpunosti, briljantno,

skladno, i odlučno. Bog zna što je taj svijet trebao biti,

ili gdje je uopće promatrao bogohulne oblike koji

skakuću i kasaju i gmiţu kroz njega; ali koji god bio

zbunjujući izvor njegovih slika, jedno je bilo jasno.

Pickman je bio u svakome smislu

- u koncepciji i u egzekuciji - temeljit, bolno radišan, i

gotovo znanstveno realističan.

Moj me domaćin sada vodio dolje u podrum u

svoj atelje, te se pripremih za paklenske efekte među

nesvršenim platnima. Kako smo stigli do dna vlaţnih

stuba, okrenuo je svjetiljku prema kutu velikoga

otvorenoga prostora koji je leţao pred nama,

otkrivajući kruţni cigleni rub nečega što je očito bio

veliki bunar u zemljanome podu. Prišli smo bliţe, te

vidjeh da mora biti pet stopa širok, sa stjenkama

širokim dobru stopu i nekih šest pedalja ponad tla -

solidan rad sedamnaestoga stoljeća, ili sam bio u

grdnoj zabludi. To je bilo, Pickman reče, ono o čemu

je kazivao - otvor u mreţu tunela koji su nekoć bili

ukopani pod brdom. Primijetih dokono kako se nije

činio zazidan, te da je teški drveni disk činio očiti

poklopac. Pomislivši na stvari s kojima je ovaj bunar

morao biti spojen, ako Pickmanove divlje aluzije nisu

bile puka retorika, lagano zadrhtah; pa se okrenuh da

ga slijedim korak gore pa kroz uska vrata u prostoriju

poštene veličine, opremljene drvenim podom i

namještenom kao atelje. Oprema s acetilenskim

plinom je pruţala svjetlo nuţno za rad.

Nedovršene slike na stalcima ili naslonjene o

zidove bijahu grozne kao i one dovršene gore, te

prikazivaše mukotrpne metode umjetnika. Prizori su

bili započinjani krajnjom paţnjom, a konture narisane

olovkom su govorile o minucioznosti kojom se

Pickman sluţio da postigne pravu perspektivu i

proporciju. Čovjek je bio velikan - kaţem to čak i

sada, znajući sve što znam. Veliki fotografski aparat

na stolu pobudi moju paţnju, i Pickman mi objasni da

ga koristi slikajući scene za pozadine, tako da bi ih

mogao preslikati s fotografija u ateljeu umjesto da

tegli opremu uokolo po gradu za ovaj ili onaj prizor.

Bio je mišljenja daje fotografija jednako dobra kao

stvaran prizor ili kao model za kontinuiran rad, te

objavi kako je koristi redovito.

Bilo je nešto posve uznemirujuće kod mučnih

skica i poluzavršenih čudovišnosti koje su zvjerale

uokolo sa svake strane prostorije, a kada je Pickman

iznenada otkrio golemo platno na strani daleko od

svjetla, nisam ni za ţivu glavu mogao suspregnuti

glasan urlik - drugi koji sam proizveo te noći.

Odjekivao je i odjekivao kroz tamne svodove toga

drevnoga i otrovnoga podruma, i morao sam se

zagrcnuti na poplavu reakcija koje su prijetile

eksplozijom u histeričnome smijehu. Milostivi

Stvoritelju! Eliote, ali ja ne znam što je od toga bilo

stvarno a što grozničava mašta. Ne čini mi se da

Zemlja moţe sadrţavati san poput toga!

Bila je to kolosalna i neizreciva bogohulnost s

ognjem u crvenim očima, i drţala je u koščatim

kandţama stvar koja bijaše čovjek, glodajući mu

glavu kao što dijete gricka vrh slatkiša. Njen poloţaj

je bio neka vrst čučnja, i kako sam promatrao osjećao

sam kako bi svakoga trenutka mogla ispustiti svoj

trenutačni plijen i potraţiti sočniji zalogaj. Ali k vragu

i sve, nije čak ni đavolji subjekt bio taj koji je činio tu

sliku takvom besmrtnom fontanom sve panike - niti

on, niti pseće lice s podignutim ušima, krvavim

očima, spljoštenim nosom, i slinavim usnama. Nisu ni

ljuskave kandţe niti tijelo skorene plijesni niti

kopitaste noge - ništa od toga nije budilo tu

jedinstvenu grozotu, iako je bilo što od toga moglo

bez problema potjerati lako uzbudljivoga čovjeka u

ludilo.

Bila je to tehnika, Eliote - prokleta, bezboţna,

neprirodna tehnika! Koliko god sam ţivo biće, nikada

nigdje ne vidjeh sami dah ţivota tako pretočen u

platno. Čudovište je bilo ondje - zurilo je i glodalo i

glodalo i zurilo - i znao sam da samo obustava zakona

Prirode moţe ikada dopustiti čovjeku da naslika

takvu stvar bez modela - bez nekakvoga tračka uvida

u podzemni svijet kojega nijedan smrtnik neprodan

Đavlu nije nikada imao.

Pribijen pribadačom na prazni dio platna stajao

je posve smotan komad papira - vjerojatno, pomislih,

fotografija s koje je Pickman namjeravao preslikati

pozadinu odvratnu kao i noćnu moru koju je trebala

krasiti. Posegnuo sam da ga razmotam i pogledam,

kada iznenada vidjeh kako se Pickman trznuo kao

metkom pogođen. Bio je osluškivao naročitim

intenzitetom još otkako je moj šokirani vrisak

probudio nenaviknute odjeke u mračnome podrumu,

i sada se doimao ošinut strahom koji je, premda

neusporediv s mojim, u sebi sadrţavao više tjelesnu

nego duševnu komponentu. Izvukao je revolver i

pokazao mi da budem tiho, tada je izašao u glavni dio

podruma i zatvorio vrata za sobom.

Mislim da sam na trenutak bio paraliziran.

Oponašajući Pickmanovo osluškivanje, umislio sam

da čujem slabašni zvuk trčkaranja negdje, te niz

cvileţa ili blejanja iz smjera kojega nisam mogao

odrediti. Pomislih na ogromne štakore pa zadrhtah.

Tada dopre prigušeni zvuk meteţa od kojega sam se

nekako cijeli najeţio - skrivena, grabeţljiva vrst

meteţa, premda ne mogu pokušati prenijeti riječima

na što mislim. Bilo je kao da teško drvo pada na

kamen ili ciglu - drvo na ciglu - zbog čega sam na to

pomislio?

Začulo se opet, još glasnije. Osjetila se vibracija

kao da je drvo palo s veće visine no što je palo prije.

Tome uslijedi oštar škripavi zvuk, Pickmanovo

vrištavo mumljanje, te zaglušujuće praţnjenje svih

šest komora revolvera, ispaljenih spektakularno kao

što bi krotitelj lavova mogao pucati u zrak kao

sredstvo zastrašivanja. Prigušeni cvileţ ili kreštanje,

te tup udarac. Tada se začuje još drvenog i ciglenog

škripanja, pauza, te otvaranje vrata - na koje sam se

priznajem jezivo trznuo. Pickman se pojavio s

pušećim oruţjem, psujući nadute štakore koji se

izlegoše u drevnome bunaru.

“Vrag će ga znati što jedu, Thurberu,” iscerio se,

“jer ti arhaični tuneli dodiruju groblje i vještičju

jazbinu i morsku obalu. Ali što god to bilo, mora da

im je ponestalo, jer bili su vraţje nestrpljivi da izađu.

Vaše ih je vikanje uskomešalo, pretpostavljam. Bolje

budite paţljivi na ovim starim mjestima - naši

prijatelji glodavci su smetnja, premda ponekada

mislim da su pozitivni dodatak u smislu atmosfere i

boja.”

Dakle, Eliote, to je bio kraj noćne pustolovine.

Pickman mi je obećao pokazati kuću, i nebesa znaju

da je to i učinio. Izveo me iz onoga spleta uličica, čini

mi se suprotnim smjerom, jer kada smo ugledali

uličnu svjetiljku bili smo u polupoznatoj ulici

monotonih redova oronulih stambenih zgrada i starih

kuća. Bila je to ulica Charter, ispostavilo se, ali bio

sam previše usplahiren primijetiti kako smo došli do

nje. Zakasnili smo na nadzemnu, te smo pješice

krenuli natrag kroz centar ulicom Hanover. Sjećam se

te šetnje. Skrenuli smo s Tremonta uz Beacon, i

Pickman me ostavio na uglu ulice Joy, gdje sam

nastavio sam. Nikada se više nisam čuo s njim.

Zašto sam ga se odrekao? Nemoj biti nestrpljiv.

Čekaj da naručim kavu. Dosta je bilo alkohola, ali

treba mi nešto drugo. Ne - to nije bilo zbog slika što

sam ih vidio na onome mjestu; iako se kunem da su

one bile dostatne da ga se protjera iz devet od deset

domova i klubova u Bostonu, i pretpostavljam da se

sada nećeš čuditi zašto se moram kloniti podzemne

ţeljeznice i podruma. Bilo je to - zbog nečega što sam

pronašao u svome kaputu sljedećega jutra. Znaš,

smotani papir pričvršćen na ono strahovito platno u

podrumu; stvar za koju sam mislio da je fotografija

nekakvog prizora koju je namjeravao upotrijebiti kao

pozadinu onoga čudovišta. Onaj posljednji prepad se

dogodio kada sam posegnuto da ga razmotam, i čini

se da sam ga nesvjesno zguţvao u dţep. Ali evo kave

- popij je crnu, Eliote, ako si mudar.

Da, papir je razlog zašto sam se odrekao

Pickma- na; Richarda Uptona Pickmana, najvećega

umjetnika kojega sam ikada poznavao - i

najgnjusnijeg bića koje je ikada preskočilo granice

ţivota u ponore mita i ludila. Eliote - stari je Reid bio

u pravu. On nije bio posve čovjek. Ili je rođen u

stranoj sjeni, ili je pronašao način kako otkračunati

zabranjena vrata. Sada je sasvim svejedno, jer je

otišao - natrag u nevjerojatnu tamu koju je oboţavao

pohoditi. Evo, upalimo luster.

Ne traţi me da objasnim niti čak da nagađam

što sam spalio. Nemoj me ni pitati, što je značio onaj

krticama nalik meteţ kojega je Pickman onako hitro

otpisao kao štakore. Postoje tajne, znaš, koje su mogle

navratiti iz davnih dana Salema, a Cotton Mather je

svojevremeno zborio o prilično neobičnim stvarima.

Znaš kako su prokleto ţivotne bile Pickmanove slike -

kako smo se svi znali čudili gdje smogne takva lica.

Pa - onaj papir, na posljetku, nije bila fotografija

nikakve pozadine. Ono što je prikazivala je

jednostavno bilo ono čudovišno biće koje je slikao na

onome groznome platnu. Bio je to model kojeg je

koristio - a njegova pozadina je bio puki zid

podrumskoga ateljea u minucioznim detaljima. Ali

tako mi svega, Eliote, bila je to fotografija iz

stvarnoga života.

Krvosljednik

“Krvosljednik” je kratka priča napisana u rujnu 1922.

godine, te objavljena u veljači 1924. u časopisu Weird

Tales. Proţeta utjecajem Edgara Allana Poea, ova

priča sadrţi prvo spominjanje Lovecraftove

tajanstvene i legendarne knjige Necronomicon.

Krvosljednik

I.

U mojim izmučenim ušima odzvanja bez

prestanka zujanje i klepetanje noćnih mora, i

slabašno, udaljeno lajanje nekakvoga divovskoga

lovačkog psa. To nije san - a nije, bojim se, niti ludilo -

jer previše se toga već zbilo zbog čega imam ove

milostive dvojbe. St. John je izmrcvareno truplo; i

samo ja znam zašto, a takve je naravi moje znanje da

se upravo spremam prosvirati si mozak iz straha da

ću i sam biti izmrcvaren istim načinom. Niz

neosvijetljene i beskrajne hodnike jezovite fantazije

krstari crna, bezoblična Nemesis18 koja me tjera u

samouništenje.

Neka nebesa oproste glupost i morbidnost koje

su nas odvele u takvu čudovišnu zlu kob! Umorni od

banalnosti prozaičnoga svijeta, gdje čak radosti

romantike i pustolovine ubrzo postaju ustajale, St.

John i ja

_____________________________

1 Nemesis: starogrčka boţica koja po zaslugama dijeli sreću ili nesreću, a u

nekim slučajevima je i boţica osvete koja kaţnjava zločince, napose one koji

prkose bogovima

smo entuzijastično slijedili svaki estetski i

intelektualni pokret koji je obećavao odmor od naše

razorne dosade. Enigme simbolista16 i ekstaze

prerafaelita17 su svojevremeno sve bile i naše, ali iz

svakog novog raspoloţenja bijaše prebrzo iscrpljena

sva zabavna novina i privlačnost. Drţala bi nas samo

sumorna filozofija dekadentnih21, koju smo

pronalazili moćnom samo postupno povećavajući

dubinu i dijaboličnost naših prodiranja u nju. Ubrzo

smo iz Baudelairea18 i Huysmansa23 iscrpili sva

uzbuđenja, dok nam konačno nisu preostali samo

izravniji podraţaji neprirodnih iskustava i

pustolovina u vlastitoj koţi. Bila je to zastrašujuća

emocionalna potreba koja nas je s vremenom odvela

do gnjusne aktivnosti koju čak u trenutačnom strahu

spominjem sa sramom i bojaţljivosti - tu gnjusnu

krajnost ljudske sramote, odurnu naviku pljačkanja

grobova.

Ne mogu otkriti pojedinosti naših šokantnih

ekspedicija, niti čak djelomice katalogizirati najgore

16 simbolizam: umjetnički pokret 19. stoljeća koji je odbacio realizam, meĎu

pjesnicima ga predvodi Charles Baudelaire

17 Bratstvo prerafaelita: reformistička skupina umjetnika koja je smatrala kako su

klasične poze i elegantne kompozicije u Rafaelovim djelima imale štetan utjecaj na

akademska izučavanja umjetnosti

18 Charles Baudelaire (1821.-1867.): francuski pjesnik, strastveni ljubitelj i

prevoditelj Poeovih djela kojega su suvremenici odbacili kao nemoralnog bludnika i

boema. Skandaloznim i zastrašujućim stilom nadahnuo cijelu generaciju pjesnika, ali

slavu stekao tek desetljećima nakon smrti.

od trofeja koji su krasili bezimeni muzej koji

priredismo u velikoj kamenoj kući u kojoj smo

zajedno stanovali, sami i bez slugu. Naš muzej bijaše

bogohulno, nezamislivo mjesto, gdje smo

sotonističkim ukusom neurotičnih virtuoza sastavili

svemir pun uţasa i truleţi da uzbude naša iscrpljena

osjetila. Bila je to skrivena prostorija, duboko, duboko

pod zemljom; gdje su golemi krilati demoni isklesani

u bazaltu i oniksu povraćali iz razjapljenih cerećih

usta nastranu zelenu i narančastu Svjetlost, a skrivene

pneumatske cijevi gurkaše nizove crvenih stvari iz

mrtvačnica u kaledioskopske plesove smrti

prekrivene rukom vezenim ogromnim crnim

tapiserijama. Kroz te cijevi svojeglavo dopiraše mirisi

za kojima su naša čula ponajviše ţudila; katkad miris

blijedih pogrebnih ljiljana, katkada narkotički tamjan

zamišljenih istočnjačkih oltara mrtvih kraljeva, a

ponekad - kako zadrhtim na to sjećanje! - strahoviti,

dušoremetljiv zadah otvorenoga groba.

Po zidovima ove odbojne komore bili su sanduci

drevnih mumija popunjenih doličnim, ţivima nalik

tijelima, savršeno prepariranim i konzerviranim tak-

sidermijskom19 umjetnošću, i nadgrobni spomenici

ugrabljeni s najstarijih groblja svijeta. Niše tu i tamo

sadrţavaše lubanje svih oblika, te glave očuvane u

19 taksidermija: postupak prepariranja mrtvih životinja u svrhu izlaganja na javnim

mjestima

različitim stadijima raspadanja. Ondje je čovjek

mogao pronaći truleća, ćelava tjemena znamenitih

plemića, te svjeţe i ozarene zlatne glave svjeţe

pokopane djece. Bilo je skulptura i slika, sve s

đavoljim tematikama a neke smo napravili St. John i

ja. Zaključana mapa za spise, uvezena u potamnjelu

ljudsku koţu, je sadrţavala stanovite nepoznate i

neprepričive crteţe za koje glasina kaţe da ih je

stvorio Goya ali se nije usudio to potvrditi. Bilo je

mučnih glazbenih instrumenata, ţicanih, puhačkih, te

drvenih puhaljki, s kojima smo St. John i ja ponekad

proizvodili disonance izvanredne morbidnosti i

kakofonije demonskih grozota; dok je u bezbroj

dekoriranih ormarića od ebanovine leţala

najnevjerojatnija i nezamisliva raznovrsnost plijena iz

grobnica ikada sakupljenog ljudskim ludilom i

perverzijom. Naročito

o ovome plijenu ne smijem zboriti - hvala Bogu da

sam smogao hrabrost da ga uništim puno prije no što

pomislih na uništenje samog sebe.

Pljačkaški izleti na kojima smo sakupili naša

nastrana blaga su uvijek bili umjetnički upečatljivi

događaji. Nismo bili nekakve vulgarne bitange, već

smo radili samo pod određenim uvjetima

raspoloţenja, krajobraza, okoline, vremena, godišnjeg

doba, i mjesečine. Te su nam razbibrige bile

najuzvišeniji oblik estetskog izričaja, te smo im

pridavali izbirljivu tehničku brigu oko detalja.

Neprikladan sat, neskladan svjetlosni efekt, ili traljavo

rukovanje pljesnivim jadnikom, bi nam gotovo u

potpunosti uništilo onaj ushićeni podraţaj koji bi

uslijedio nakon ekshumacije neke zloslutne, iskeţene

tajne iz zemlje. Naša je potraga za novim prizorima i

pikantnim prilikama bila grozničava i nezasitna - St.

John je uvijek bio vođa, i on je bio taj koji je

naposljetku predvodio put prema onome ruglu,

onome ukletome mjestu koje nam je donijelo naš

gnjusni i neizbjeţni usud.

Kakvom smo zloćudnom kobi bili namamljeni

na ono uţasno nizozemsko groblje? Mislim da su

krive mračne glasine i legende, pripovijetke o osobi

pokopanoj pet stoljeća, koja i sama bijaše pljačkaš

grobnica u svoje vrijeme, a ukrao je moćnu stvar iz

silne grobnice. Mogu se prisjetiti kulisa u ovim

posljednjim trenucima

- blijedi jesenji mjesec iznad grobova baca duge jezive

sjene; groteskno drveće, sumorno pognuto u zagrljaj

zanemarene trave i razbijenih kamenih ploča;

ogromne legije začudno kolosalnih šišmiša lete

nasuprot mjeseca; drevna crkva obrasla bršljanom

upire golemim sablasnim prstom u bezbojno nebo;

fosforescentni kukci plešu kao smrt-vatre podno

drveća tisa u daljem kutu; mirisi plijesni, vegetacije, i

manje objašnjivih stvari koje su se neprimjetno

druţile s noćnim vjetrom iz dalekih močvara i mora;

te najgore od svega, udaljeno duboko- tonirano

lajanje nekakvoga divovskoga lovačkog psa kojega

nismo mogli ni vidjeti niti mu sa sigurnošću odrediti

smjer. Dok začusmo taj nagovještaj laveţa, zadrhtali

smo prisjetivši se seljačkih priča; jer taj kojeg smo

traţili je pred nekoliko stoljeća bio pronađen na

ovome jednom te istom mjestu, rastrgan i izmrcvaren

kandţama i zubima neke neopisive zvijeri.

Sjećam se kako smo prodirali u pljačkašev grob

našim lopatama, te kako smo bili oduševljeni

prizorom nas samih, groba, blijedoga motrećeg

mjeseca, uţasnih sjena, grotesknog drveća, divovskih

šišmiša, drevne crkve, plešućih smrt-vatri, mučnih

zadaha, njeţne jadikovke noćnoga vjetra, i stranoga,

polučujnoga, bezsmjernoga lajanja, u čije smo

objektivno postojanje jedva mogli biti sigurni. Tada

udarismo u materijal tvrđi od vlaţne crnice, te

ugledasmo trulu duguljastu kutiju s korom od

mineralnih naslaga iz dugo neuznemiravane zemlje.

Bila je nevjerojatno čvrsta i debela, ali toliko stara da

smo je konačno otvorili i gutali očima ono što je

sadrţavala.

Mnogo - nevjerojatno mnogo - je preostalo od

ostataka usprkos protoku vremena od pet stotina

godina. Kostur, premda mjestimice slomljen

čeljustima stvari koja ga je ubila, drţao se na okupu

iznenađujućom čvrstoćom, i mi smo zurili u čistu

bijelu lubanju i njene duge, jake zube i prazne očne

duplje koje su nekoć sjale grobničkom groznicom

nalik našoj. U lijesu je leţao talisman neobičnoga i

egzotičnog oblika, koji je očito bio nošen oko

spavačeva vrata. Bila je to čudnovato stilizirana

figura napetog i krilatog psa tragača, ili sfinge s

polupsećim licem, i bila je majstorski izrezbarena u

antičkom orijentalnom stilu iz maloga komada

zelenoga ţada. Izraz beštijina lica bijaše odbojan do

krajnosti, iskazujući odjednom smrt, zvjerstvo i zlobu.

Po podnoţju bijahu ispisani znakovi koje niti St. John

niti ja nismo mogli razlučiti; a na dnu je, poput

majstorova pečata, bila urezana groteskna i silna

lubanja.

Toga trena kako smo ugledali talisman znali

smo da ga moramo imati; da je ovo blago samo po

sebi bilo naš logičan plijen iz vjekovnoga groba. Čak i

s neprepoznatljivim obrisima, mi bismo ga ţeljeli, ali

kako smo pobliţe pogledali uvidjesmo da nije u

potpunosti nepoznat. Stran je uistinu bio svoj

umjetnosti i knjiţevnosti koje lucidni i uravnoteţeni

čitatelji poznaju, ali mi smo ga prepoznali kao stvar

natuknutu u zabranjenome Necronomiconu ludoga

Arapina Abdula Alhazreda; grozan simbol kulta koji

jede leševe, s nepristupačnoga Lenga u središnjoj

Aziji. I predobro smo prepoznali zloslutne odlike lica

koje je opisao stari Arapin demonolog; odlike lica,

napisao je, izvučene iz neke opskurne nadnaravne

manifestacije duša onih koji uznemiruju i glođu

mrtve.

Zgrabivši predmet od zelenoga ţada, bacili smo

posljednji pogled na njegova vlasnika bijeloga lica s

očima-pećinama te zatrpali grob kao što smo ga

pronašli. Kako smo ţurili s toga mrskoga mjesta, s

ukradenim talismanom u St. Johnovom dţepu,

pomislili smo da vidimo kako se šišmiši spuštaju u

jednome tijelu prema zemlji koju smo tako nedavno

ispreturali, kao da traţe nekakvu prokletu i nesvetu

hranu. Ali jesenji je mjesec sjao slabo i blijedo, pa

nismo mogli biti sigurni. Pa smo, također, jedreći

sljedećega dana iz Nizozemske prema našemu domu,

pomislili da čujemo slabašno udaljeno lajanje

nekakvoga divovskog lovačkog psa u pozadini. Ali

jesenji je vjetar tuţno i bolesno jadikovao, pa nismo

mogli biti sigurni.

II.

Manje od tjedan dana po našem povratku u

Englesku, čudne se stvari počeše zbivati. Ţivjeli smo

kao pustinjaci; lišeni prijatelja, sami, i bez slugu u

nekoliko prostorija drevne vlastelinske kuće sred

turobne i samotne vrištine; tako da su naša vrata

rijetko bila smetana kucanjem posjetitelja. Sada smo,

međutim, bili uzne- miravani nečime što se doimalo

kao često šuškanje u noći, ne samo oko vrata već i oko

prozora, gornjih kao i donjih. Jednom nam se pričinilo

da je veliko, tamno tijelo pomračilo prozor u knjiţnici

kada je kroz njega sjao mjesec, te smo jednom drugom

prilikom mislili da čujemo nedaleko zujanje ili

klepetanje. U obje prilike istraga nije otkrila ništa, pa

smo počeli pripisivati te pojave mašti - istoj onoj

neobično uznemirenoj mašti koja je još odrţavala u

našim ušima slabašno udaljeno lajanje koje smo čuli

na nizozemskome groblju. Talisman od ţada je sada

leţao u niši našega muzeja, i ponekada smo ispred

njega palili svijeće neobičnih mirisa. Puno smo čitali u

Alhazredovom Necronomiconu o njegovim

svojstvima, i o odnosu pljačkaševe duše sa stvarima

koje je simbolizirala; te smo bili uznemireni

pročitanim. Tada je došao uţas.

U noći 24. rujna, 19—, začuo sam kucanje na

vratima mojih odaja. Misleći da je St. John, dozvolih

kucaču ulaz, ali odgovorio mije samo kreštavi

smijeh. Nikoga nije bilo u hodniku. Kada sam

probudio St. Johna iz njegova sna, kleo se u

posvemašnje neznanje o tom događaju, te postade

zabrinut poput mene. Te je noći slabašno, udaljeno

lajanje preko vrištine postalo sigurna i uţasna

stvarnost. Četiri dana poslije, dok smo obojica bili u

skrivenome muzeju, dopre do nas tiho, oprezno

grebanje po jedinim vratima koja su vodila ka tajnom

stepeništu u knjiţnici. Naša jeza je sada bila

podijeljena, jer pored straha od nepoznatoga, uvijek

smo se bojali da bi naša grozna zbirka mogla biti

otkrivena. Utrnuvši sva svjetla, došli smo do vrata i

nenadano ih otvorili; na što osjetismo neobjašnjiv

nalet zraka, i začusmo kako uzmiče u daljini nastrana

kombinacija šuštanja, hihota, i nerazgovijetnoga

ţamora. Jesmo li poludjeli, sanjali, ili uopće pri svojoj

pameti, nismo pokušali ustanoviti. Samo smo

ustanovili, s najcrnjim shvaćanjem, da je navodni

bestjelesni ţamor bez ikakve dvojbe bio na

nizozemskom jeziku.

Od tada smo ţivjeli u rastućoj grozi i fascinaciji.

Uglavnom smo se drţali teorije da smo zajednički

ludjeli od našega ţivota neprirodnih uzbuđenja, ali

katkada nam je više odgovaralo dramatizirati nas kao

ţrtve nekakvoga odurnog i uţasnog usuda. Bizarne

su manifestacije sada bile prečeste za izbrojati. Naša

osamljena kuća je bila naizgled ţiva prisutnošću

nekog zloćudnog bića čiju narav nismo mogli

odgonetnuti, i svake se noći demonsko lajanje valjalo

preko vjetrometine, vazda glasnije i glasnije. Dana 29.

listopada pronašli smo u mekanoj zemlji ispod

prozora knjiţnice niz otisaka krajnje nemogućih za

opisati. Bili su zbunjujući kao horde ogromnih

šišmiša koji su zaposjeli staru vlastelinsku kuću u

besprimjernim i povećavajućim brojkama.

Uţas je dosegnuo vrhunac 18. studenog, kada je

St. Johna, koji se vraćao kući poslije sumraka s

udaljene ţeljezničke postaje, ugrabila neka strahovita

mesoţder- na stvar i rastrgala ga u komadiće.

Njegovo se vrištanje čulo do kuće, te poţurih do

groznoga prizora taman da začujem klepet krila i

vidim nejasnu crnu magličastu stvar kako se ocrtava

nasuprot rastućeg mjeseca. Moj je prijatelj umirao

kada sam mu se obratio, a on nije mogao smisleno

odgovoriti. Sve što je mogao napraviti je šapnuti,

“Talisman - ta prokleta stvar Tada se skljokao, inertna

masa izmrcvarena mesa.

Pokopao sam ga sljedeće ponoći u jednome od

naših zanemarenih vrtova, i promumljao iznad

njegova tijela jedan od đavoljih rituala koje je volio za

ţivota. I kako sam izgovarao posljednju demonsku

rečenicu začuo sam izdaleka u vrištini slabašno

lajanje nekakvoga divovskoga lovačkog psa. Mjesec je

bio visoko, ali nisam se usudio pogledati prema

njemu. I kada sam ugledao u sumračno osvijetljenoj

vrištini široku magličastu sjenu kako skače s humka

na humak, zaklopih oči te se bacih ničice na zemlju.

Kada sam drhtajući ustao, ne znam koliko vremena

kasnije, do teturao sam u kuću i napravio šokantna

poklonstva pred oltarom talismana od zelenoga ţada.

Plašeći se sada ţivjeti sam u drevnoj kući na

vrištini, otišao sam narednoga dana za London,

uzevši sa sobom talisman nakon što sam uništio

ognjem i zakopao ostatak bezboţne zbirke u muzeju.

Ali nakon tri noći, opet sam začuo lajanje, i prije no

što je tjedan prošao osjećao sam strane oči na sebi

kada god je bio mrak. Jedne večeri dok sam šetao

Viktorijinim nasipom u potrazi za zrakom, vidjeh crni

oblik kako zaklanja jedan od odraza svjetiljaka u vodi.

Prohujao je vjetar snaţniji od onoga noćnoga vjetra, i

znao sam da što je zadesilo St. Johna mora uskoro

zadesiti i mene.

Sljedećega sam dana paţljivo zapakirao zeleni

talisman od ţada i otplovio za Nizozemsku. Koju sam

milost mogao dobiti vraćanjem te stvari njenom

tihom, uspavanome vlasniku, nisam znao; ali osjećao

sam da moram barem iskušati bilo kakav zamislivo

logičan korak. Što je bio krvosljednik, te zašto me

progonio, još bijahu nejasna pitanja; ali prvi sam put

začuo lajanje na onome drevnome groblju, a svaki

naredni događaj uključujući St. Johnov umirući šapat

je posluţio da poveţe prokletstvo s krađom

talismana. Sukladno tome utonuo sam u najdublje

bezdane očaja kada sam, u krčmi u Rotterdamu,

otkrio da su me lopovi lišili toga jedinog sredstva

mog spasenja.

Lajanje je bilo glasno te večeri, a u jutro sam

čitao

o neizrecivom djelu u najgadnijoj četvrti grada. Rulja

je bila uţasnuta, jer je zlu oronulu stambenu zgradu

zadesila crvena smrt strašnija od najgroznijega

prijašnjeg zločina u susjedstvu. U bijednom

lopovskom brlogu je cijelu obitelj raskomadala u

komadiće nepoznata stvar koja nije ostavila nikakav

trag, a oni u blizini su čuli cijelu noć iznad uobičajene

galame pijanih glasova slabašni, duboki, uporni

prizvuk sličan divovskome lovačkome psu.

Stoga sam konačno opet stajao usred onoga

nezdravog groblja gdje je blijedi zimski mjesec bacao

jezovite sjene, a drveće bez lišća se saginjalo u zagrljaj

uvenuloj, zaleđenoj travi i popucalim kamenim

pločama, crkva obrasla bršljanom je upirala

podrugljiv prst u neprijateljsko nebo, a noćni je vjetar

manijakalno zavijao iz zaleđenih močvara i ledenih

mora. Lajanje je sada bilo sasvim tiho, i posve je

prestalo kada sam prišao drevnome grobu kojeg sam

nekoć oskvrnuo, te preplašio abnormalno velike

horde šišmiša koji su znatiţeljno kruţili iznad njega.

Ne znam zašto sam otišao tamo osim da se

molim, ili da izbrbljam lude molbe i isprike da

umirim bijelu stvar koja je tamo leţala; ali, iz tko zna

kojeg razloga, napao sam poluzamrznutoga jadnika

pun beznađa djelomično mojega, a dijelom snaţne

volje izvan mene. Iskapanje je bilo mnogo lakše no

što sam očekivao, iako sam u jednom trenutku naišao

na nastranu smetnju, kada se vitki lešinar obrušio iz

hladnoga neba i počeo mahnito kljucati grobnu

zemlju dok ga nisam ubio udarcem lopate.

Naposljetku sam došao do trule oble kutije te uklonio

vlaţni otrovni poklopac. To je bila posljednja

racionalna radnja koju sam napravio.

Jer skvrčena unutar toga vjekovnoga lijesa, u

zagrljaju gusto zbijene noćnomorne pratnje golemih,

ţilavih, usnulih šišmiša, je bila koščata stvar koju smo

moj prijatelj i ja orobili; ne čista i mirna kao što smo je

onda pronašli, već prekrivena skorenom krvlju i

komadima stranoga mesa i kose, i promatrala me

svjesno svojim fosforescentnim dupljama, a oštri

okrvavljeni očnjaci su zijevali uvrnuto u sprdnji

mojeg neizbjeţnog usuda. A kada se oteo iz tih

iscerenih čeljusti duboki, konvulzivni laveţ kao

nekakvoga divovskoga lovačkog psa, vidjeh da u

svojoj krvavoj, prljavoj kandţi drţi izgubljeni i kobni

talisman od zelenoga ţada, te sam samo vrisnuo i

idiotski pobjegao, dok mi se vrištanje ubrzo nije

pretvorilo u grohot histeričnoga smijeha.

Ludilo jaše zvjezdani vjetar ... kandţe i zubi

oštreni na stoljećima leševa ... kapava smrt za uzdama

bakanalija20 šišmiša iz noćno-crnih ruševina

zakopanih hramova Beliala21.... Sada, dok lajanje te

mrtve, bezmesne čudovišnosti biva sve glasnije i

glasnije, a nečujni zuj i klepet onih prokletih koţnih

krila kruţi sve bliţe i bliţe, potraţiti ću svojim

revolverom zaborav koji je moje jedino utočište od

bezimenog i neizrecivog.

20 bakanalije: divlja i mistična slavlja grčko-rimskog boga vina Bakha, koje danas

kao pojam opisuju bilo kakav oblik pijanog slavlja

21 Belial: demon laži koji je nekada pripadao anĎelima, jedan od četiri vladara

pakla. Tradicija kaže daje stvoren odmah iza Lucifera.

Azathoth

“Azathoth” je početak nikada završenog romana.

Djelo je napisano u lipnju 1922., a objavljeno je kao

samostalni odlomak u časopisu Leaves 1938., poslije

Love- craftove smrti. Ovdje se prvi puta pojavljuje

spomen moćnoga bića Azathotha, jednoga od glavnih

entiteta u Lovecraftovu Cthulhu ciklusu. Iako je

najizglednije kako Lovecraft nikada nije napisao više

od ovoga fragmenta od 430 riječi, poslije je napisao

roman slične tematike - “Potragu za neznanim

Kadathom.”

Azathoth

Kada su vjekovi pali na svijet, i kada je čuđenje

nestalo iz umova ljudi; kada su se sivi gradovi

uzdignuli ka zadimljenim nebesima svojim visokim

tornjevima, tmurnim i ruţnim, u čijim sjenama nitko

ne moţe sanjati sunce ili rascvjetane proljetne livade;

kada je učenje strgnulo Zemljin plašt ljepote, a pjesnici

više ne pjevaše izuzev o izopačenim fantomima

viđenim nejasnim i mrenastim očima; kada su se te

stvari zbile, i djetinja nadanja iščeznula zauvijek,

došao je čovjek koji je putovao izvan ţivota, u potrazi

ka prostranstvima kuda su snovi svijeta utekli.

O imenu i boravištu ovoga čovjek sasvim je

malo zapisano, jer to su stvari samo budnoga svijeta;

ipak je rečeno da je oboje nejasno. Dovoljno je znati

da je obitavao u gradu visokih zidina gdje jalovi

sumrak vlada, te da je mučno radio cijeli dan sred

sjena i nemira, dolazeći uvečer kući u sobu čiji se

jedini prozor nije otvarao prema poljima i lugovima,

već prema mračnome dvorištu gdje drugi prozori

zuriše u tupom očaju. Sa toga prozorskog krila čovjek

moţe vidjeti samo zidove i prozore, osim kada bi se

ponekad jako nagnuo i zapiljio u visine u male

prolazeće zvijezde. I stoga jer pusti zidovi i prozori

moraju otjerati u ludilo čovjeka koji puno sanja i čita,

stanovnik te sobe se naginjao noć za noću i piljio

naviše da uhvati tračak stvari s onu stranu budnoga

svijeta i sivila visokih gradova. S godinama je počeo

zazivati imenom zvijezde koje su polako jedrile, i

pratio ih u mašti kada su na ţalost kliznule izvan

vida; dok mu se najzad nisu otvorili mnogi

tajanstveni krajobrazi čije postojanje obično oko ne

sluti. Jedne noći je moćni jaz bio premošćen, i nebesa

opsjednuta snovima su se nadvila dolje do prozora

usamljenog promatrača, kako bi se spojila sa

zagušljivim zrakom njegove sobe i učinila ga dijelom

njihova nevjerojatnog čuda.

U sobu su prodrle divlje bujice ljubičastoga

ponoćnog blještavila s prašinom od zlata; vrtlozi

prašine i ognja, kovitlaju se iz krajnjih svemira teški

od parfema onkraj svjetova. Opojni oceani se izliše,

osvijetljeni suncima koje ljudsko oko neće nikada

motriti, koji u svojim virovima nose strane dupine i

morske nimfe nezapamćenih dubina. Bešumni se

beskraj vrtloţio oko sanjara i podigao ga bez da je

taknuo tijelo koje se ukočeno naginjalo kroz osamljeni

prozor; i danima nespomenutim u ljudskim

kalendarima su ga plime dalekih sfera lagano nosile

da se pridruţi snovima za kojima je ţudio; snovima

koje su ljudi izgubili. Na koncu mnogih mijena

ostavile su ga njeţno da spava na zelenoj obali

okupanoj u izlasku sunca; zelenoj obali mirisnoj od

procvjetalih lotosa i posutoj crvenim lopočima.

Stvar na mjesečini

“Stvar na mjesečini” je kratka priča prvi puta

objavljena u časopisu Bizarre u siječnju 1941., koju je

za objavljivanje pripremio J. Chapman Miske, po

vodeći se za pismom kojeg je H. P. Lovecraft poslao

Donaldu Wandreiju 24. studenoga 1927. Pismo

opisuje san kojega je Lovecraft usnuo, dok je za

potrebe priče Miske dopunio opis toga sna. Većina

objavljene priče je identična originalnom pismu.

Stvar na mjesečini

Morgan nije pismen čovjek; u stvari ne moţe

niti engleski zboriti s nekom dozom povezanosti.

Zbog toga me čude riječi koje je napisao, iako su se

drugi smijali.

Bio je sam u večer kada se to zbilo. Iznenada ga

je zahvatila neizdrţiva potreba da piše, te uzevši

nalivpero u ruku zapisao je sljedeće:

Moje ime je Howard Phillips. Ţivim u ulici

College broj 66, u Providenceu, Rhode Island.

Dvadeset i četvrtoga u studenom 1927. - pošto sada

ne znam čak niti koja bi mogla biti godina - zaspao

sam i sanjao, te se odonda ne mogu probuditi.

Moj je san započeo u vlaţnoj, trskom zagušenoj

močvari koja je leţala ispod sivoga jesenjeg neba, s

grubom lišajem prekrivenom liticom koja se uzdizala

ka sjeveru. Tjeran nekom nejasnom potragom, uspeo

sam se kroz raspuklinu ili procijep ove isturene litice,

zamijetivši tako crna usta mnogih strahovitih jazbina

koja se šire s oba zida u dubine kamenog platoa.

Na nekoliko je mjesta prolaz bio natkriven

spajanjem gornjih dijelova uske pukotine; ta su mjesta

bila izrazito mračna, i nisu dopuštala opaţanje onih

jazbina koje su tamo mogle postojati. U takvome

mračnome prostoru postadoh svjestan nadiranja

jedinstvenoga straha, kao da mi je nekakva suptilna i

bestjelesna emanacija iz bezdana gutala dušu, ali je

crnilo bilo preveliko da bih nazrio izvor moga nemira.

Naposljetku sam izronio na visoravan

mahovinom obraslog kamena i škrtog tla, osvijetljenu

blijedom mjesečinom koja je zamijenila sferu dana na

izdahu. Bacajući oči uokolo, nisam uočio nikakvu

ţivuću stvar; ali bijah svjestan vrlo čudnog komešanja

duboko ispod mene, sred šaputavog šaša kuţne

močvare koju sam nedavno napustio.

Nakon što prehodah određenu razdaljinu,

naišao sam na hrđave tramvajske tračnice, i od crva

izjedene stupove koji su još nosili mlitavu i viseću

naponsku ţicu. Prateći tu liniju, uskoro sam naišao na

ţuti vagon s ograđenim prostorima na oba kraja,

označen brojem 1852 - jednostavnim zastarjelim

stilom uobičajenim od 1900. do 1910. Bio je prazan, ali

očito spreman za polazak; s trolom dignutom do ţice

dok bi zračna kočnica tu i tamo zalupala ispod poda.

Ukrcao sam se i uzalud potraţio prekidač za svjetlo -

te usput primijetih nedostatak upravljačke ručke, što

je dakako podrazumijevalo kratku odsutnost vozača.

Tada sam sjeo u jednu od poprečnih sjedalica tog

vozila. Tog sam trena začuo šuštanje u rijetkoj travi na

lijevo, i vidjeh tamne obrise dvojice ljudi kako se

naziru na mjesečini. Imali su sluţbene kape

ţeljezničke kompanije, i nisam mogao dvojiti da su to

kontrolor karata i vozač. Jedan od njih onjuši zrak

jedinstvenom oštrinom, i podigne lice da zavija na

mjesec. Drugi padne na sve četiri i potrča prema

vagonu.

Smjesta skočih i luđački potrčim van iz toga

vagona i preko beskrajnih milja platoa dok me

iznemoglost nije natjerala da stanem - učinih to ne

zato jer je kontrolor pao na sve četiri, već jer je lice

vozača bio puki bijeli stoţac ušiljen ujedno

krvavocrveno ticalo ...

Bio sam svjestan da samo sanjam, ali sama

svjesnost nije bila ugodna. Od te strahovite noći,

molim samo za buđenjem - koje nije došlo!

Mjesto toga, našao sam se kao žitelj toga

stravičnoga svijeta snova! Ona je prva noć ustupila

mjesto zori, te sam besciljno tumarao preko

osamljenog prostranstva močvare. Kada je noć stigla,

i dalje sam lutao, nadajući se buđenju. Ali iznenada

razgrnuh trave i vidjeh preda mnom drevni

tramvajski vagon - i pored njega stvar sa stoţastim

licem koja podigne glavu i u bujici mjesečine počne

strano zavijati!

Odonda je isto svakoga dana. Noć me uvijek

odvede na to mjesto strave. Pokušao sam ne micati se,

dolaskom noći, ali moram hodati u svome drijemeţu,

jer se vazda prenem s onom uţasnom stvari kako

zavija preda mnom na blijedoj mjesečini, a ja se

okrećem i luđački bjeţim.

Boţe! Kada ću se probuditi?

To je napisao Morgan. Pošao bih do broja 66 u

ulici College u Providenceu, ali se plašim što bih tamo

mogao pronaći.

Usud koji je došao u Sarnath

“Usud koji je došao u Sarnath” je jedna od ranih

Lovecraftovih kratkih priča, koja je prvi puta

objavljena u škotskom amaterskom časopisu fikcije

The Scot, u lipnju 1920. godine.

Usud koji je došao u Sarnath

U zemlji Mnar postoji golemo jezero koje ne

puni nikakva rijeka i iz kojega nikakva rijeka ne

teče. Prije deset tisuća godina ondje je na njegovoj

obali stajao moćni grad Sarnath, ali Sarnath više ne

stoji tamo.

Priča se da je u zaboravljenim godinama kada je

svijet bio mlad, prije no što su ljudi Sarnatha uopće

došli u zemlju Mnar, drugi grad stajao pored jezera;

sivi kameni grad lb, koji je bio star koliko i samo

jezero, i napučen bićima neugodnim za gledanje. Vrlo

čudna i ruţna bijahu ta bića, kao što uistinu i jest

većina bića koja nastanjuju još nedovršen i grubo

oblikovan svijet. Zapisano je na valjkastim opekama

Kadatherona da su bića Iba bila nijanse zelene kao

jezero i izmaglice koje se diţu iznad njega; da su

imala buljave oči, napućene, mlitave usne, i neobične

uši, i da nisu imala glasa. Također je zapisano da su

se spustila jedne noći u magli s mjeseca; ona i golemo

mimo jezero i sivi kameni grad lb. Kako god da bilo,

sigurno je da su štovala morsko zelenoga kamenog

idola isklesanoga na sliku Bokruga, moćnoga

vodenog guštera; ispred kojeg su uţasno plesala kada

je mjesec bio skoro pa pun. I zapisano je na papirusu

u Ilarneku, da su jednoga dana otkrila vatru, i

odonda palila ognjeve na česte ceremonijalne

prigode. Ali nije mnogo zapisano o tim bićima, jer su

ţivjeli u vrlo drevnim vremenima, a čovjek je mlad, te

zna malo

o vrlo drevnim ţivućim stvarima.

Poslije mnogo eona ljudi su došli u zemlju

Mnar; tamni pastirski puk sa svojim vunastim

stadima, koji izgradiše gradove Thraa, Ilamek, i

Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai. A neka plemena,

odvaţnija od ostalih, su prodrla do granice jezera i

podigla grad Sarnath na mjestu gdje su dragocjeni

metali pronađeni u zemlji.

Nisu daleko od sivoga grada Iba lutajuća

plemena poloţila prvo kamenje Sarnatha, te su se

strašno čudili bićima iz Iba. Ali s njihovim je

čuđenjem bila pomiješana i mrţnja, jer su mislili

neprikladnim da bi bića takve vanjštine trebala hodati

po čovječjem svijetu u sumrak. Niti su im se svidjele

neobične skulpture na sivim monolitima Iba, jer su te

skulpture bile uţasne u svojoj golemoj starini. Zašto

su se ta bića i skulpture zadrţali tako kasno u svijetu,

čak do dolaska čovjeka, nitko ne moţe kazati; osim

ako nije zbog toga što je zemlja Mnar sasvim mirna, i

udaljena od većine drugih zemalja. Zemalja izjave i

sna.

Što su ljudi Sarnatha više promatrali bića iz Iba

to je više rasla njihova mrţnja, i nije slabila ni

otkrićem da su bića slaba, i mekana kao ţele na dodir

kamenja

i koplja i strijela. Pa su jednoga dana mladi ratnici,

praćkaši i kopljanici i strijelci, marširali na lb te pobili

sve njegove stanovnike, gurajući nastrana tijela u

jezero dugim kopljima, jer ih nisu htjeli dotaknuti. I

jer im se nisu sviđali sivi skulpturama isklesani

monoliti Iba, također ih pobacaše u jezero; čudeći se

zbog teţine posla kako je uopće to kamenje doneseno

izdaleka, što je moralo biti, budući da nema ničega

tomu sličnoga u cijeloj zemlji Mnar ili u susjednim

zemljama.

I tako ništa od sasvim drevnoga grada Iba nije

bilo pošteđeno izuzev morsko-zelenoga kamenog

idola isklesanog na sliku Bokruga, vodenog guštera.

Njega su mladi ratnici ponijeli natrag sa sobom u

Sarnath kao simbol pobjede nad starim bogovima i

bićima Iba, i kao znak najsnaţnijih u zemlji Mnar. Ali

u noći nakon što je postavljen u hramu morala se

dogoditi stravična stvar, jer su neobična svjetla

viđena iznad jezera, a ujutro su ljudi pronašli kako

idola više nema, a vrhovnog svećenika Taran-Isha

kako leţi mrtav, kao od nekakvoga neizrecivoga

straha. I prije no što je umro, Taran-Ish je naškrabao

na oltar od krizolita22 grubim drhtavim potezima

znak USUDA.

Poslije Taran-Isha je bilo mnogo vrhovnih

svećenika u Sarnathu, ali morsko-zeleni kameni idol

nije nikada pronađen. I mnoga stoljeća dođoše i

prođoše, dok se Sarnath razvijao preko svake mjere,

tako da su samo svećenici i stare ţene pamtili što je

Taran-Ish naškrabao na oltar od krizolita. Između

Sarnatha i grada Ilarneka je uspostavljena karavanska

ruta, pa su dragocjeni metali iz zemlje mijenjani za

druge metale i rijetke tkanine i dragulje i knjige i

oruđa za majstore i sve predmete luksuza koji su

poznati ljudima koji obitavaju uz zavojitu rijeku Ai i

dalje. Stoga je Sarnath rastao moćan i učen i

prekrasan, te je slao osvajačke vojske da potčine

susjedne gradove; pa su s vremenom sjedili na

prijestolju u Sarnathu kraljevi cijele zemlje Mnar i

mnogih okolnih zemalja.

Čudo svijeta i ponos svega ljudskoga roda bijaše

veličanstveni Sarnath. Od ulaštenog mramora iz

pustinjskih kamenoloma su bile njegove zidine, visine

300 lakata i debljine 75, tako da su se bojna kola

mogla mimoilaziti dok ih ljudi voze gore po njima.

Punih 500 stadija23 su se protezale, i bile otvorene

22 krizolit: poludragi kamen tamnozelene ili zeleno-zlatne boje za koji se vjeruje da

ima iscjeliteljska svojstva

23 stadij: drevna grčka mjera za udaljenost različito tumačenih veličina. Po nekim

drevnim filozofima, olimpijski stadij je imao nešto manje od 200 metara.

samo na strani prema jezeru; gdje je valobran od

zelenoga kamena odbijao valove koji su se neobično

podizali jednom godišnje za festivala u čast uništenja

grada Iba. U Sarnathu je bilo pedeset ulica od jezera

do karavanskih vrata, i još pedeset koje ih presijecaju.

Popločane su bile oniksom, izuzev onih po kojima su

konj i i deve i slonovi stupali, koje su bile popločane

granitom. A dveri Sarnatha je bilo onoliko koliko je

bilo krajeva ulica, sve od bronce, i opkoljene

skulpturama lavova i slonova isklesanih iz nekakvog

kamena koji više nije bio poznat među ljudima. Kuće

Sarnatha bijahu od glazirane opeke i kalcedona24,

svaka sa svojim zidom ograđenim vrtom i kristalnim

jezercem. Čudnom su vještinom bile sagrađene, jer

nijedan drugi grad nije imao takve kuće; te su se

putnici iz Thraa i Ilameka i Kadatherona divili sjajnim

kupolama kojima su bile nadsvođene.

Ali još čudesnije bijahu palače i hramovi, i

vrtovi koje je sagradio Zokkar, kralj iz davnina.

Postojalo je mnogo palača, od kojih je i najjadnija bila

moćnija od bilo koje u Thraau ili Ilameku ili

Kadatheronu. Toliko su bile visoke da se čovjek

unutra mogao ponekad zamisliti ispod samih nebesa;

dok su osvijetljene bakljama uronjenim u ulje

24 kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg

se vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove

24 beril: mineral koji je u čistome obliku bezbojan, ali zbog raznih nečistoća može

biti zelen, plav, žut, crven i bijel; uravnotežuje čakre i priziva velikodušnost

Dothura njihovi zidovi prikazivali ogromne slikarije

kraljeva i vojski, divote koje bi istoga trena nadahnule

i zapanjile promatrača. Nebrojeni bijahu stupovi

palača, svi od delikatnoga mramora, i rezbarenim

oblicima neprolazne ljepote. I u većini su palača

podovi bili mozaici od berila30 i lapis-lazulija25 i

sardoniksa32 i granata26 i drugih odabranih materijala,

postavljenih tako da se promatrač mogao zamisliti

kako hoda preko gredica najrjeđega cvijeća. I bilo je

također i česmi, koje bacaše mirisne vode u ugodnim

mlazovima raspoređenima lukavom vještinom.

Zasjenjujući sve ostale stajala je palača kraljeva Mnara

i okolnih zemalja. Na paru zlatnih pognutih lavova

počivalo je prijestolje, mnogo stepenica iznad

svjetlucavoga poda. I bio je izrezbaren iz jednoga

komada bjelokosti, iako više ne ţivi ni jedan čovjek

koji bi znao odakle bi tako golem komad mogao

potjecati. U toj palači bijaše također mnogo galerija, i

mnogo amfiteatara gdje su se lavovi i ljudi i slonovi

borili za uţitak kraljeva. Katkada su amfiteatri bili

potopljeni vodom dopremljenom iz jezera moćnim

akvaduktima, te su se tada priređivale uzbudljive

pomorske bitke, ili borbe između plivača i

25 lapis-lazuli: relativno rijedak poludragi kamen koji se zbog svoje intenzivne plave

boje iskapa od 3. tisućljeća pr. Kr., te se vjeruje da donosi iskrenost i pojačava

kreativnost.

26 granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago

kamenje i abraziv; kamen ljubavi i strasti

smrtonosnih podvodnih stvari.

Sarnath je imao sedamnaest tornjevima nalik,

uzvišenih i nevjerojatnih hramova, sagrađenih od

svijetloga višebojnoga kamena nepoznatoga igdje

drugdje. Visok punih tisuću lakata je stajao najveći

među njima, u kojem su obitavali vrhovni svećenici

dostojanstva jedva manjeg od kraljevskog. U razini tla

bijahu dvorane veličine i krasote poput onih u

palačama, gdje se okupljaše gomile da štuju Zo-

Kalara i Tamsha i Lobona, vrhovna boţanstva

Sarnatha, čiji su tamjanom obavijeni oltari bili poput

prijestolja vladara. Nisu poput eikona drugih bogova

bili Zo-Kalar i Tamash i Lobon, jer toliko su ţivotni

bili da se čovjek mogao zakleti da sami milostivi

bradati bogovi sjede na bjelokosnim prijestoljima. A

gore uz beskrajne stube od sjajnoga cirkona nalazila

se toranj-odaj a, odakle su vrhovni svećenici

promatrali grad i ravnice i jezero danju, a tajanstveni

mjesec i znakovite zvijezde i planete, i njihove odraze

u jezeru noću. Ovdje se izvodio vrlo tajni i drevni

obred preziranja Bokruga, vodenog guštera, i ovdje je

počivao oltar od krizolita koji je nosio Taran-Ishovu

USUD škrabotinu.

Prekrasni bijahu i vrtovi koje je sagradio

Zokkar, kralj iz davnina. U središtu Sarnatha su

leţali, pokrivajući velik prostor te okruţeni visokim

zidom. I bili su natkriveni moćnom kupolom od

stakla, kroz koju su sjali sunce i mjesec i zvijezde i

planeti kada je bilo vedro, i s koje su visjeli blistavi

prikazi sunca i mjeseca i zvijezda i planeta kada nije

bilo vedro. Ljeti vrtovi bijahu hlađeni svjeţim

bezmirisnim povjetarcima koji su vješto stvarani

lepezama, a zimi su bili grijani skrivenim vatrama,

tako da je u tim vrtovima bilo vazda proljeće.

Vrtovima su tekli mali potoci preko svijetlih oblutaka,

presijecajući zelene livade i vrtove mnogih nijansi, a

prekoračeni mnoštvom mostova. Mnogo bijaše

vodopada u njihovim tokovima, i mnogo bijaše

ljiljanima krcatih jezerca u koja su se slijevali.

Potocima i jezercima plivaše bijeli labudovi, dok je

glazba rijetkih ptica zvonila u glas s melodijom voda.

Usred uređenih terasa su se uzdizali zeleni nasipi,

ukrašeni tu i tamo sjenicama vinove loze i slatkih

cvjetova, i sjedalima i klupama od mramora i

portira27. I moglo se pronaći mnogo malih oltara i

hramova gdje se čovjek mogao odmoriti ili pomoliti

niţim bogovima.

Svake se godine u Sarhathu odrţavalo slavlje u

čast uništenja grada Iba, za čije je vrijeme u izobilju

bilo vina, pjesme, plesa, i veselja svake vrste. Velike

su počasti odavane sjenkama onih koji istrijebiše

čudna drevna bića, a sjećanjima na ta bića i na

27 porfir: magmatska stijena dobivena hlaĎenjem lave koja u najcjenjenijem obliku

dolazi u zagasito crvenoj boji

njihove stare bogove rugaše se plesači i svirači lütnji

ovjenčani ruţama iz Zokkarovih vrtova. I kraljevi bi

gledali prema jezeru i proklinjali kosti mrtvih koje su

leţale na njegovu dnu. Isprva se vrhovnim

svećenicima nisu dopala ta slavlja, jer su međusobno

prepredali nastrane priče kako je morsko-zeleni eikon

nestao, i kako je Taran-Ish umro od straha te ostavio

upozorenje. I pričali su kako su sa svojega visokog

tornja katkada vidjeli svjetla u vodama jezera. Ali

pošto mnoge godine prođoše bez nesreće, čak su se i

svećenici smijali i proklinjali i pridruţili orgijama

slavljenika. Zaista, nisu li oni sami, u svome visokom

tornju, često izvodili vrlo drevni i tajni obred

preziranja Bokruga, vodenog guštera? I tisuću je

godina bogatstva i uţitaka prešlo preko Sarnatha,

čuda svijeta i ponosa svega ljudskoga roda.

Veličanstveno i izvan pameti bijaše slavlje za

tisućitu godinu uništenja grada Iba. Cijelo desetljeće

se o njemu zborilo u zemlji Mnar, i kako se

pribliţavalo, Sarnath pohodiše na konj ima i devama i

slonovima ljudi iz Traa, Ilameka, i Kadatherona, i

svih gradova Mnara

i okolnih zemalja. Ispred mramornih zidina pred

dugo očekivanu noć su podignuti paviljoni prinčeva i

šatori putnika, i cijela je obala odzvanjala pjesmom

sretnih slavljenika. U svojoj je plesnoj dvorani sjedio

Nargis- -Hei, kralj, opijen drevnim vinom iz trezora

pokorenoga Pnatha, i okruţen slavljeničkim

plemstvom i uţurbanim robovima. Pojedene su

mnoge neobične delikatese na tome slavlju; paunovi s

otoka Nariela u Srednjemu oceanu, mlade koze s

dalekih brda Implana, devine pete iz pustinje Bnazik,

orasi i začini iz Cydathrianških lugova, te biseri s

valovima oplakanog Mtala otopljenih u octu iz grada

Thraa. Umaka je bio neizreciv broj, pripremljenih od

strane najprepredenijih kuhara u cijelome Mnara, i

prilagođenih nepcu svakoga slavljenika. Ali

najcjenjenije od sviju namirnica su bile velike ribe iz

jezera, svaka ogromne veličine, i servirane na zlatnim

tanjurima obrubljenim rubinima i dijamantima.

Dok su se kralj i njegovo plemstvo gostili u

palači,

i promatrali krunu svih jela koja ih je čekala na

zlatnim tanjurima, ostali su slavili drugdje. U tornju

velikoga hrama svećenici odrţavaše pijanke, a u

paviljonima bez zidova su prinčevi okolnih zemalja

imali svoja veselja. I bio je to vrhovni svećenik Gnai-

Kah koji prvi primijeti kako se sjene spuštaju sa skoro

pa punoga mjeseca u jezero, i uklete zelene magle

koje se podigoše s jezera da se spoje s mjesecom i da

omotaju zlokobnom su- maglicom tornjeve i kupole

na propast osuđenoga Sarnatha. Tada oni u

tornjevima i oni bez zidova ugledaše neobična svjetla

na vodi, i spaziše da je siva hridina Akurion, koja je

inače stajala visoko uzdignuta iznad jezera nedaleko

obale, bila zamalo potopljena. I strah je rastao nejasno

ali brzo, tako da su prinčevi Ilameka i dalekoga

Rokola srušili i sklopili svoje šatore i paviljone

i krenuli prema rijeci Ai, premda su jedva znali

razlog svoga odlaska.

Tada, blizu ponoćne ure, sve se brončane dveri

Sarnatha treskom otvoriše i van prokulja

pomahnitala gomila koja zacrni ravnicu, tako da su

svi gostujući prinčevi i putnici pobjegli prestravljeni.

Jer je na licima ove gomile bilo ispisano ludilo rođeno

u nesnosnom uţasu, a na njihovim su jezicima bile

riječi toliko stravične da nitko tko ih je čuo nije zastao

za dokazom. Ljudi čije oči bijahu divlje od straha su

vrištali iz sveg glasa na prizor unutar kraljeve plesne

dvorane, gdje se kroz prozore više ne naziraše obličja

Nargis-Heia i njegova plemstva

i robija, već horda neopisivih zelenih bezglasnih

stvari s buljavim očima, napućenim, mlohavim

usnama, i neobičnim ušima; stvari koje su uţasno

plesale, noseći u svojim šapama zlatne tanjure

obrubljene rubinima i dijamantima. A prinčevi i

putnici, dok su bjeţali iz na propast osuđenoga grada

Sarnatha na konj ima i devama

i slonovima, baciše još jedan pogled na jezero rođeno

u magli i uoče sivu hridinu Akurion posve

potopljenu.

Kroz cijelu se zemlju Mnar i okolne zemlje

proširiše priče o onima koji pobjegoše iz Sarnatha, pa

su karavane prestale traţiti taj prokleti grad i njegove

dragocjene metale. Prošlo je podosta prije no što se

ikoji putnik zaputio u tom pravcu, a čak i tada samo

su se hrabri i pustolovni mladići udaljene Falone

usudili na taj put; pustolovni mladići ţute kose i

plavih očiju, koji nisu nikakav rod puku Mnara. Ti su

ljudi zaista otišli do jezera da osmotre Sarnath; ali

iako pronađoše golemo mimo jezero, i sivu hridinu

Akurion koja se uzdiţe visoko iznad jezera blizu

obale, nisu ugledali čudo svijeta i ponos svega

ljudskoga roda. Tamo gdje su jednom stajale zidine

od 300 lakata i tornjevi još viši, sada se protezala

samo močvarna obala, i gdje je nekoć ţivjelo pedeset

milijuna ljudi sada su gmizali samo gnjusni zeleni

vodeni gušteri. Nisu ostali čak ni rudnici dragocjenog

metala, jer USUD je došao u Sarnath.

Ali poluzakopan u šašu je pronađen čudan

zeleni idol od kamena; preko svake mjere drevan idol

prekriven algama i isklesan na sliku Bokruga,

moćnoga vodenog guštera. Taj je idol, posvećen u

visokome hramu u Ilar- neku, s vremenom postao

štovan širom čitave zemlje Mnar, podno skoro pa

punoga mjeseca.

Iranonova potraga

“Iranonova potraga” je kratka priča napisana 28.

veljače 1921., te je prvi puta objavljena u srpanjskom

izdanju časopisa Galleon 1935. godine. U jednome

trenutku Iranon spominje daje ţivio u zemlji Lomar, u

koju je smještena druga Lovecraftova priča “Polaris”,

pa se moţe pretpostaviti daje “Iranonova potraga”

smještena u isti svijet i doba kao i “Polaris”, tj. u

pretpovijesnu Zemlju otprilike 24.000 godina prije

naše ere.

Iranonova potraga

U granitni grad Teloth doskitala je mladost; ovjenčan

vinovom lozom, njegova ţuta kosa se sjala kao

mirisna smola a grimizna halja bijaše poderana

dračom planine Sidrak koja leţi s druge strane

starinskoga mosta od kamena. Puk Telotha je tmast i

surov, koji obitava u uglatim kućama, i namrgođeno

upitaše stranca odakle dolazi i koje mu je ime te kakva

mu je sudbina. Stoga mladić odgovori:

“Ja sam Iranon, i dolazim iz Aire, dalekoga

grada kojega se sjećam samo kroz maglu ali ga

pokušavam ponovo pronaći. Ja sam pjevač pjesama

koje naučih u tome dalekom gradu, i moj poziv je

stvarati ljepotu stvarima zapamćenim iz djetinjstva.

Moje je bogatstvo u malim sjećanjima i snovima, i u

nadama koje pjevam u vrtovima kada je mjesec blag a

zapadni vjetar komeša lotosove pupoljke.”

Kada su ljudi Telotha čuli ove stvari počeše

šaptati međusobno; jer iako u granitnome gradu

nema smijeha ili pjesme, surovi ljudi katkada u

proljeće gledaju prema Karthianskim brdima i

razmišljaju o lutnjama dalekoga Oonaia o kojima su

putnici zborili. I tako razmišljajući, nagovoriše

stranca da ostane i pjeva na trgu ispred Mlin tornja,

iako im se nije svidjela boja njegovih dronjavih

halja, niti mirisna smola u kosi, niti njegov vijenac

vinove loze, niti mladost u njegovu zlatnom glasu.

Uvečer je Iranon pjevao, i dok je pjevao jedan starac

se poče moliti a jedan je slijepac kazao da vidi

aureolu ponad pjevačeve glave. Ali je većina

stanovnika Telotha zijevala, neki se smijali a neki

otišli spavati; jer Iranon nije govorio ništa

korisnoga, pjevajući samo o svojim sjećanjima,

snovima, i nadama.

“Sjećam se sutona, mjeseca, i njeţnih pjesama,

i prozora pokraj kojeg su me ljuljali u san. A kroz

prozor se vidjela ulica gdje su se palila zlatna

svjetla, i gdje su sjene plesale po kućama od

mramora. Sjećam se kvadrata mjesečine na podu,

koja nije bila poput običnoga svjetla, i vizija koje su

plesale u mjesečevim zrakama kada mi je majka

pjevala. I također, sjećam se sunca jarkoga jutra

iznad mnogobojnih brda u ljeto, i slatkoga cvijeća

nošenog juţnim vjetrom od kojeg je drveće pjevalo.

O Aira, grade mramora i berila, kolike su samo

tvoje ljepote! Koliko sam volio tople i mirisne

lugove sa druge strane hijalinske28 Nithre, i slapove

majušne Kra koja je tekla kroz zelenu dolinu! U tim

su lugovima i u toj su dolini djeca međusobno plela

vijence, a u smiraj dana sanjao sam neobične snove

ispod yath stabala u planini dok sam podno sebe

gledao svjetla grada, i zavojitu Nithru kako

odraţava vrpcu zvijezda.

I u gradu postojaše palače venama

prošaranog i nijansiranog mramora, sa zlatnim

kupolama i obojanim zidovima, i zelenim vrtovima

s aţurnim bazenima i kristalnim fontanama. Često

bih se igrao u vrtovima i gacao po bazenima, i

leţao i sanjario sred blijedog cvijeća podno stabala.

I ponekad bih se u suton uspeo dugom bregovitom

ulicom do citadele i otvorenoga prostora, te dolje

promatrao Airu, čarobni grad mramora i berila,

sveg divnoga u haljama zlatnoga plamena.

Dugo si mi nedostajala, o Airo, jer ja bijah

samo dijete kada smo prognani; ali moj je otac bio

kralj i ja ću ti se vratiti, jer tako je odredila Sudba.

28 hijalin: grčki korijen značenja kristal, staklo; označava tvar koja nalikuje staklu

Kroz svih sam te sedam zemalja traţio, i jednoga ću

dana ponovo vladati tvojim lugovima i vrtovima,

tvojim ulicama i palačama,

i pjevati ću ljudima koji će znati o čemu pjevam, te

se neće smijati ili mi okretati leđa. Jer ja sam Iranon,

koji bijaše princ Aire.”

Te su noći stanovnici Telotha smjestili stranca

u staju, a ujutro mu dođe gradski arhont29 i reče da

mora ići u radionu Athoka postolara, da mu bude

naučnik.

“Ali ja sam Iranon, pjevač pjesama,” on

uzvrati, “te nemam srce za postolarev zanat.”

“Svi u Telothu moraju mukotrpno raditi,”

odgovori arhont, “jer takav je zakon.” Tada Iranon

reče:

“Zbog čega mukotrpno radite; ako ne zbog

toga da moţete ţivjeti i biti sretni? Te ako

mukotrpno radite samo da biste još više mukotrpno

radili, kada će vas pronaći sreća? Vi muku mučite

da biste ţivjeli, ali zar nije ţivot sazdan od ljepote i

pjesme? I ako ne trpite pjevače među sobom, gdje

će biti plodovi vašeg mukotrpnog rada? Muka bez

pjesme je poput iscrpljujućeg puta bez kraja. Zar

nije smrt ugodnija?” Ali arhont bijaše mrzovoljan i

nije shvaćao, te zaprijeti strancu:

29 arhont: titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima

“Ti si čudan mladić, i ne dopada mi se tvoje

lice niti tvoj glas. Riječi koji si izgovorio su

bogohulne, pošto bogovi Telotha kazaše da je

mukotrpan rad dobar. Naši su nam bogovi obećali

utočište svjetla onkraj smrti, gdje će biti odmora bez

kraja, i kristalne svjeţine sred koje si nitko neće

zamarati um mišlju ili oči ljepotom. Odlazi sada do

Athoka postolara ili nestani iz grada do sumraka.

Svi ovdje moraju sluţiti, a pjesma je glupost.” Stoga

Iranon izađe iz staje i počne hodati uskim kamenim

ulicama između sumornih uglatih kuća od granita,

traţeći nešto zeleno u proljetnome zraku. Ali u

Telothu ne bijaše ničega zelenoga, jer sve je od

kamena. Lica ljudi su se mrštila, ali pored kamenog

nasipa uz tromu rijeku Zuro sjedio je mladi dječak i

tuţnih očiju gledao u vode promatrajući zelene

propupale grane koje su bujice donijele sa brda. Te

mu dječak reče:

“Nisi li to uistinu ti zbog kojeg arhonti

zdvajaše, koji traţiš daleki grad u krasnoj zemlji? Ja

sam

Romnod, rođen krvlju Telotha, ali nisam star kao

što su navade granitnoga grada, i svaki dan čeznem

za toplim lugovima i dalekim zemljama ljepote i

pjesme. S one strane Karthianskih brda leţi Oonai,

grad lutnji i plesa, o kojem ljudi šapuću i govore da

je istovremeno prekrasan i uţasan. Tamo bih pošao

da sam dovoljno star da pronađem put, i tamo bi ti

trebao poći i tamo bi pjevao te imao ljude koji će te

slušati. Napustimo grad Teloth i putujmo zajedno

između proljetnih breţuljaka. Pokazat ćeš mi kako

se putuje a ja ću nazočiti tvojim pjesmama u večer

kada zvijezde jedna po jedna donose snove

umovima sanjara. I moţda se čak dogodi da je

Oonai, grad lutnji i plesa baš divna Aira koju traţiš,

jer priča se da ne poznaješ Airu od davnih dana, a

imena se često mijenjaju. Pođimo u Oonai, o

Iranone zlaćane glave, gdje će ljudi prepoznati naše

čeţnje te nas dočekati kao braću; niti će se ikada

smijati ili mrštiti onome što govorimo.” A Iranon

odgovori:

“Neka bude tako maleni; ako itko na ovome

kamenom mjestu čezne za ljepotom, mora potraţiti

planine i ono onkraj njih, a ja te neću ostaviti da

ţudiš na obali trome Zuro. Ali ne pomisli da

zadovoljstvo i razumijevanje stanuju odmah sa

druge strane Karthianskih brda, ili na bilo kojem

mjestu koje moţeš pronaći za jedan dan, ili godinu,

ili lustrum30 putovanja. Gledaj, kada sam bio malen

poput tebe ţivio sam u dolini Narthos pored ledene

rijeke Xari, gdje nitko nije htio slušati moje snove;

30 lustrum: naziv za period od pet godina u drevnome Rimu

te rekoh sebi da ću kada porastem poći do Sinare

na juţnoj padini, i pjevati nasmijanim jahačima

jednogrbih deva na trţnici. Ali kada sam stigao u

Sinaru pronašao sam jahače jednogrbih deva sve

pijane i vulgarne, te uvidjeh da njihove pjesme nisu

poput mojih, stoga otputovah na splavi niz Xari do

grada Jarena s bedemima od oniksa. Vojnici u

Jarenu me ismijaše te potjeraše, pa sam lutao

mnogim drugim gradovima. Vidio sam Stethelos

koji je ispod golemoga vodopada, a motrio sam i

močvaru gdje je Sarnath nekoć stajao. Posjetio sam

Thraa, Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai,

te sam dugo obitavao u Olathoëu u zemlji Lomar.

Ali iako sam ponekad imao slušatelje, uvijek ih je

bila nekolicina, i znam da će me dobrodošlica

dočekati samo u Airi, gradu mramora i berila gdje

je moj otac nekoć vladao kao kralj. Stoga, Aim ćemo

traţiti, premda je pametno posjetiti udaljeni i

lütnjama blagoslovljeni Oonai sa druge strane

Karthian- skih brda, koji je moţda zaista Aira,

mada ja ne mislim tako. Airina ljepota je pusto

zamišljanje prošlosti, te nitko ne moţe zboriti o njoj

bez zanosa, dok o Oonaiu goniči deva šapuću

cerekajući se.”

U suton Iranon i mali Romnod napustiše

Teloth, i dugo lutaše između zelenih brda i svjeţih

šuma. Put bijaše teţak i nejasan, i kanda se nisu

uopće pribliţavali Oonaiu, gradu lutnji i plesa; ali

sumrakom dok bi zvijezde izašle, Iranon bi pjevao

o Airi i njenim ljepotama a Romnod bi slušao, pa bi

obojica bili sretni poslije predstave. Obilno su jeli

voće i crvene bobice, i nisu zamjećivali prolazak

vremena, jer mnoge su godine morale prohujati.

Maleni Romnod više nije bio tako malen, i zborio je

duboko mjesto kreštavo, iako je Iranon uvijek bio

isti, te i dalje kitio svoju zlatnu kosu vinovom

lozom i mirisnim smolama pronađenim u šumi. Pa

je vremenom došao i dan kada se Romnod činio

starijim od Iranona, iako je bio sasvim malen kada

gaje Iranon zatekao kako promatra zelene

propupale grane u Telothu na kamenoj obali trome

rijeke Zuro.

Tada jedne noći kada mjesec bijaše pun,

putnici naiđoše na planinski greben i dolje

ugledaše nebrojena svjetla Oonaia. Seljaci im rekoše

da su blizu, i Iranon je znao da ovo nije njegov

rodni grad Aira. Svjetla Oonaia nisu bila nalik

onima Aire; jer su bila jaka i blještava, dok su

svjetla Aire sjala blago i čarobno kao što je

mjesečina obasjavala pod pored prozora gdje je

Iranona majka nekoć ljuljala u san pjesmom. Ali

Oonai je bio grad lutnji i plesa, pa se Iranon i

Romnod spustiše niz strmu padinu da bi pronašli

ljude kojima će pjesme i snovi donijeti

zadovoljstvo. A kada su ušli u grad pronašli su

ruţama ovjenčane ljude dobre volje kako se od

kuće do kuće naginju sa prozora i balkona, koji su

slušali Iranonove pjesme pa mu bacali cvijeće i

pljeskali kada bi bio gotov. Tada je na trenutak

Iranon povjerovao da je pronašao one koji su mislili

i osjećali poput njega, premda je grad imao samo

djelić Airine ljepote.

Kada je zora došla Iranon u nevjerici pogleda

uokolo, jer kupole Oonaia nisu bile zlatne na

suncu, već sive i sumorne. A stanovnici Oonaia su

bili blijedi od pijančevanja i tupi od vina, i ništa

nalik ozarenome puku Aire. Ali pošto su mu ljudi

bacali cvjetove i klicali njegovim pjesmama, Iranon

je ostao, a sa njime i Romnod, kojemu se svidjelo

pijančevanje grada te je nosio u svojoj tamnoj kosi

ruţe i cvijet mirte. Često bi noću Iranon pjevao

slavljenicima, ali je bio uvijek kao i prije, ovjenčan

samo vinovom lozom planina i prisjećao se

mramornih ulica Aire i hijalinske Nithre. Pjevao bi

u freskama oslikanim dvoranama Monarha, na

kristalnom podiju podignutom iznad poda koji

bijaše zrcalo, i pjevanjem bi donosio slike svojim

slušatelj ima dok se ne bi činilo da pod odraţava

stare, prekrasne, i poluza- pamćene stvari, a ne od

vina pocrvenjele slavljenike koji ga obasipaše

ruţama. I kralj mu naredi da skloni svoje grimizne

dronjke, i odjene ga u saten i tkanine od zlata, s

prstenjem od zelenoga ţada i narukvicama od

bjelokosti, te ga smjesti u pozlaćenu prostoriju

punu tapiserija na krevet od slatkoga rezbarenog

drva s baldahinom i pokrivačima od svile izvezene

cvjetnim uzorkom. Tako je ţivio Iranon u Oonaiju,

gradu lutnji i plesa.

Nije poznato koliko se Iranon zadrţao u

Oonaiu, ali jednoga dana kralj dovede u palaču

neke mahnite plesače iz pustinje Liranian, i

sumračne svirače flauta iz Drinena na Istoku, a

poslije toga slavljenici bacaše svoje ruţe ne toliko

Iranonu koliko plesačima i sviračima flauta. I iz

dana u dan je Romnod, koji bijaše maleni dječak u

granitnome Telothu, postajao sve grublji i crveniji

od vina, dok nije sanjao sve manje i manje, i slušao

s ugaslim uţitkom Iranonove pjesme. Ali iako je

Iranon bio tuţan nije prestao pjevati, i u večer bi

opet pripovijedao svoje snove o Airi, gradu

mramora i berila. Tada jedne noći crveni i gojazni

Romnod teško zahropće ispod opojnih svila svoga

ukrašenoga kauča te umre u grčevima, dok je

Iranon, blijed i vitak, pjevao sam sebi u udaljenome

kutku. A kada se Iranon isplakao na Romnodovom

grobu i posuo ga zelenim propupalim granama,

kakve je Romnod volio, stavio je na stranu svoje

svile i laţan nakit te pobjegao zaboravljen iz

Oonaia, grada lütnji i plesa, ogrnut samo grimiznim

dronjcima u kojima je došao, i ovjenčan svjeţom

lozom iz planina.

U smiraj dana odluta Iranon, dalje traţeći

svoju rodnu grudu i ljude koji će razumjeti i

vrednovati njegove pjesme i snove. U svim su se

gradovima Cydathrie i u zemljama onkraj pustinje

Bnazik djeca veselih lica smijala njegovim

ostarjelim pjesmama i dronjavim grimiznim

haljama; ali Iranon ostade vazda mlad, i nosio je

vijence na svojoj zlatnoj glavi dok je pjevao o Airi,

uţitku prošlosti i nadi budućnosti.

Pa je naišao jedne noći na bijednu straćaru

prastaroga pastira, pogrbljenog i prljavog, koji je

čuvao mršavo stado na kamenitoj padini iznad

močvare ţivoga pijeska. S ovim je čovjekom Iranon

zborio, kao i s tolikim drugima:

“Moţeš li mi kazati gdje bih mogao pronaći

Airu, grad mramora i berila, gdje teče hijalinska

Nithra i gdje slapovi majušne Kra pjevaju zelenim

dolinama i brdima pošumljenim yath drvećem?” A

pastir, slušajući, promatraše dugo i sa zanimanjem

Iranona, kao da se prisjeća nečega vrlo udaljenoga

u vremenu, te prouči svaku crtu strančeva lica, i

njegovu zlatnu kosu, i njegovu krunu od vinove

loze. Ali bio je star, pa samo zatrese glavom dok je

odgovarao:

“O strance, uistinu sam čuo ime Aira, i druga

imena koja si spomenuo, ali ona mi dolaze iz

sasvim daleke pustoši dugih godina. Čuo sam ih u

mladosti s usana prijatelja s kojim sam se igrao,

prosjakova sina koji je sanjao neobične snove, koji

bi raspredao duge priče o mjesecu i cvijeću i

zapadnome vjetru. Znali smo mu se smijati, jer

poznavali smo ga od rođenja ali se ipak smatrao

kraljevim sinom. Bio je ljepuškast, nešto poput vas,

ali pun gluposti i čudnovatosti i pobjegao je još

malen da pronađe one koji će rado slušati njegove

pjesme i snove. Koliko je samo meni često pjevao o

zemljama koje nikad nisu postojale, i o stvarima

koje nikada ne bi mogle biti! O Airi je zborio često;

o Airi i rijeci Nithri, i slapovima majušne Kra. Tada

bi uvijek rekao da je ondje nekoć ţivio kao princ,

premda smo ga ovdje poznavali od rođenja. Niti je

ikada postojao mramorni grad Aira, niti oni koji bi

uţivali u neobičnim pjesmama, izuzev u snovima

mojeg starog prijatelja Iranona kojeg više nema.”

I u sumraku, dok su zvijezde izlazile jedna po

jedna, a mjesec bacio na močvaru sjaj nalik onome

koje dijete vidi da treperi na podu dok ga ljuljaju

navečer u san, ušetao se u smrtonosni ţivi pijesak

vrlo star čovjek u grimiznim dronjcima, okrunjen

vinovom lozom, zureći ispred sebe kao da vidi

zlatne kupole divnoga grada gdje su snovi

shvaćeni. Te je noći nešto od mladosti i ljepote

umrlo u starome svijetu.

Nyarlathotep

Nyarlathotep... gmiţući kaos ...ja sam posljednji

... ja ću zboriti prijemljivoj praznini...

Ne sjećam se najjasnije kada je to sve započelo,

ali prošli su mjeseci. Opća napetost je bila strahovita.

Mijeni političkog i društvenog komešanja pridodan je

začudni i koteći nagovještaj odvratne fizičke pogibelji;

pogibelji sveprisutne i posvemašnje, pogibelj kakva bi

se mogla zamisliti samo u najgroznijim opsjenama

noći. Sjećam se kako su ljudi hodali uokolo blijedih i

zabrinutih lica, i šaputali upozorenja i proročanstva

koja se nitko nije ufao svjesno ponoviti ili priznati sebi

da je čuo. Sjenka čudovišne krivice je pala na zemlju,

a iz bezdana između zvijezda prohujaše studene

struje od kojih su ljudi drhtali na tamnim i

osamljenim mjestima. Postojala je demonska

nepravilnost u slijedu godišnjih doba-jesenja je

vrućina zaostajala zloguko, i svatko je osjećao da su

svijet i moţebitno svemir izgubili ovlast poznatih

bogova ili sila; pred bogovima ili silama koji bijahu

neznani.

I tada je Nyarlathotep došao iz Egipta. Tko je

on bio, nitko nije znao reći, ali je bio od stare

iskonske krvi i nalikovao je faraonu. Felahini31

padaše ničice kada bi ga ugledali, ali ipak ne

mogaše reći zašto. Rekao je da se uzdigao iz

dvadesetsedmostoljetne tmine, i da je čuo poruke s

mjesta koja nisu od ovoga planeta. U zemlje

civilizacije je došao Nyarlathotep, crnomanjast,

vitak, i zlokoban, vazda pribavljajući čudne

instrumente od stakla ili metala te ih spajao u još

čudnije instrumente. Mnogo je zborio o znanostima

- o elektricitetu i psihologiji - te drţao izlaganja o

sili od kojih su se gledatelji vraćali kućama bez

riječi, ali koja su ipak napuhnula njegovu slavu do

prekomjernih veličina. Ljudi su savjetovali jedni

druge da posjete Nyarlathotepa, i drhtali. I kamo bi

Nyarlathotep pošao, ostali bi nestajali; jer sitni sati

bijahu ispunjeni krikovima noćnih mora. Nikada

prije nisu krikovi ljudi opsjednutih noćnim morama

bili takav javni problem; sada bi mudraci skoro pa

ţeljeli da mogu zabraniti san u sitnim satima, da

jeziva vrištanja gradova manje uznemiruju blijedi, 31 felah: naziv za seljaka, farmera ili težaka s Bliskoga istoka ili iz sjeverne Afrike

koji se koristio za vrijeme Osmanskog carstva. Dolazi od arapske riječi za onoga koji

ore polje.

saţaljivi mjesec dok svjetluca na zelenim vodama

koje klize ispod mostova, i dok se stari zvonici

raspadaju na pozadini bolesnog neba.

Sjećam se kada je Nyarlathotep došao u moj

grad

- veliki, stari, uţasni grad nebrojenih zločina.

Prijatelj

mi je govorio o njemu, i o privlačnoj fascinaciji i

primamljivosti njegovih otkrića, i ja sam gorio od

čeţnje da istraţim njegove najdublje tajne. Prijatelj

mije kazao da je bio strašan i impresivan onkraj

mojih najgrozničavijih maštarija; da je ono bačeno

na filmsko platno u zamračenoj prostoriji proricalo

stvari koje se nitko doli Nyarlathotepa nije usudio

proreci, i da je u prštanju njegovih iskri uzeto od

ljudi ono što nikada prije uzeto nije, što je inače

svjetlucalo samo u očima. I čuo sam glasine iz

inozemstva kako su oni koji poznavaše

Nyarlathotepa promatrali prizore koje drugi vidjeli

nisu.

Bila je vruća jesen kada sam kročio kroz noć s

nemirnom ruljom da vidim Nyarlathotepa; kroz

sparnu noć i uz beskrajne stepenice u zagušljivu

prostoriju. I osjenčano na filmskom platnu, vidjeh

oblike s kapuljačama sred ruševina, i ţuta zla lica

kako pilje iza palih spomenika. I vidjeh svijet koji

se bori s tamom; protiv kovitlajućih i uzburkanih

valova uništenja iz krajnjega svemira; koji se grče

oko sve tamnijeg, sve hladnijeg sunca. Tada iskre

zadivljujuće zaplesaše oko glava gledatelja, a kosa

se podigla u zrak dok su se sjene, grotesknije no što

mogu kazati, pojavile i čučnule na glave. I kada

sam ja, koji bijah hladniji i znanstveniji od ostatka,

promrmljao drhtavi prosvjed o “podvali” i

“statičkom elektricitetu”, Nyarlathotep nas sve

potjera van, niz vrtoglave stube na vlaţne, vruće,

prazne ponoćne ulice. Viknuo sam iz sveg glasa

kako se ne bojim; kako se nikada ne bih mogao

bojati; i ostali povikaše sa mnom za utjehu. Kleli

smo se jedni drugima kako je grad posve isti, i još

uvijek ţiv; a kada su električna svjetla počela

otkazivati psovali smo i psovali opet, i smijali se

našim izbezumljenim licima.

Vjerujem kako smo ćutjeli da nešto silazi sa

zelenkastog mjeseca, jer kada smo počeli ovisiti o

njegovoj svjetlosti, razmjestili smo se u čudnovate

nesvjesne formacije i činilo se kao da znamo naša

odredišta iako se nismo usudili misliti o njima.

Najednom smo pogledali na pločnik i zatekli

klimave i travom obrasle blokove, s oskudnom

linijom hrđavog metala koja označava gdje su

tramvaji prolazili. I ponovo smo ugledali tramvaj,

samotan, bez prozora, u raspadu, i skoro na svome

boku. Kada smo pogledali po horizontu, nismo

mogli pronaći treći toranj pored rijeke, i

primijetismo da je silueta drugoga tornja odrpana

pri vrhu. Tada smo podijeljeni u uske kolone, od

kojih se činilo da je svaka vučena u svome smjeru.

Jedna je nestala u tijesnoj uličici na lijevo,

ostavljajući samo jeku šokantnog stenjanja. Druga

je prodefilirala kroz travom zagušeni ulaz u

podzemnu ţeljeznicu, zavijajući mahnitim

smijehom. Moja je kolona usisana prema

otvorenom prostranstvu, i istog trena osjetismo

studen koja nije vruća jesen; jer dok smo stajali

ogorčeno u mračnoj vrištini, oko sebe ugledasmo

paklensko mjesečevo blistanje zlih snjegova.

Neprohodni, neobjašnjivi snjegovi, naneseni

napose u samo jednome pravcu, gdje je leţao jaz još

crnji zbog svojih blistavih zidina. Kolona se

doimala uistinu sasvim tankom dok se gegala

sanjivo u jaz. Ja sam zaostajao odostraga, jer je crni

procijep u zeleno osvijetljenom snijegu bio

uţasavajući, i učinilo mi se da čujem odjek

uznemirujućeg zavijanja kako su moji suputnici

iščezavali; ali moja je moć zaostajanja bila slabašna.

Kao da su mi oni iščezli dali znak, napola sam

hodao, napola lebdio između titanskih nanosa

snijega, drhtav i preplašen, ravno u nevidljivi

vrtlog nezamislivoga.

Smrtno osjetljiv, nijemo bunovan, samo

bogovi odavno minulih vremena mogu kazati

kakav. Bijah mučna, tanana sjena koja se grči u

rukama što nisu ruke, i zavitlana slijepo pored

groznih ponoći i kreacija koje trule, leševa mrtvih

svjetova s čirevima koji bijahu gradovi, vjetrova

mrtvačnica koji miluju blijede zvijezde i tjeraju ih

da trepere još tiše. Onkraj svjetova mutnih duhova

čudovišnih stvari; poluvidljivih stupova nesvetih

hramova koji počivaju na bezimenim stijenama

podno svemira i poseţu za vrtoglavim vakuumima

iznad sfera svjetla i. tame. I kroz to odvratno

groblje univerzuma dopire potmulo, izluđujuće

udaranje bubnjeva, i slabašan, monoton cvileţ

bogohulnih flauta iz nezamislivih, neosvijetljenih

odaja s one strane Vremena; gnjusno udaranje i

pištanje na koje plešu polako, nezgrapno, i

apsurdno; gigantski, mračni krajnji bogovi - slijepe,

bezglasne, bezumne vodorige čija je duša

Nyarlathotep.

Mačke Ulthara

“Mačke Ulthara” su inspirirane radom lorda

Dunsanyja, te su napisane u lipnju 1920. Ovo je jedna

od omiljenih piščevih priča, i smatra se jednim od

njegovih ponajboljih radova. Prvi je puta izdana u

knjiţevnoj reviji Tryout u studenome 1920.

Mačke Ulthara

Priča se da u Ultharu, koji leţi onkraj rijeke Skai, nitko ne smije ubiti mačku; i u ovo mogu neosporno vjerovati dok je promatram kako se predući izleţava ispred ognjišta. Jer mačka je tajanstvena, i bliska stranim stvarima koje čovjek ne moţe vidjeti. Ona je duša antičkoga Aegyptusa* i nositeljica priča iz zaboravljenih gradova Meroë39 i Ophira40. Ona je rod gospodara dţungle, te baštini tajne prastare i zlokobne Afrike. Sfinga joj je rođakinja, te govori njenim jezikom; ali ona je drevnija od Sfinge, i pamti što je Sfinga zaboravila.

U Ultharu, prije negoli je izglasana zabrana

ubijanja mačaka, ţivjeli su stari kmet i njegova ţena

koji rado hvataše i ubijaše mačke svojih susjeda. Zašto

su

_________________________________

39 Meroë: drevni grad na istočnoj obali Nila u današnjem Sudanu, koji bijaše

glavni grad moćnoga kraljevstva i gdje danas stoji oko 200 piramida, od kojih

su mnoge u ruševinama

40 Ophir: nikada pronađena legendama luka poznata po svome bogatstvu,

koja se spominje u Bibliji

to radili, ne znam; izuzev toga što je mnogima

mrzak zvuk mačke u noći, i uzimaju za zlo ako

mačke skrovito trčkaraju po dvorištima i vrtovima

u sumrak. Koji god bio razlog, ovi starci su uţivali

hvatati u klopke i ubijati svaku mačku koja bi se

pribliţila njihovoj potleušici; i zbog nekih su

zvukova koji odjekivaše u noći, mnogi seljaci mislili

kako je način ubijanja bio nadasve čudnovat. Ali

seljaci nisu raspravljali o tim stvarima sa starcem i

njegovom ţenom; zbog uobičajenog izraza na

njihovim uvenulim licima, i jer je njihova koliba

bilo sasvim mala i toliko mračno skrivena ispod

širokih hrastova u kutu zanemarenog dvorišta.

Istini za volju, koliko god su vlasnici mačaka mrzili

ovaj začudan puk, još su ih se više plašili; i mjesto

da ih izgrde kao surove ubojice, samo su pazili da

im nikakav dragocjeni ljubimac ili mišolovac ne bi

zalutao ka toj udaljenoj potleušici podno mračnih

stabala. Kada je zbog nekog neizbjeţnog propusta

nestala mačka, i zvuci se čuli u noći, gubitnik bi

nemoćno naricao; ili se tješio zahvalom Sudbini što

nije jedno od njegove djece tako nestalo. Jer puk

Ulthara bijaše jednostavan, i nije znao odakle su sve

mačke u biti došle.

Jednoga je dana karavana neobičnih skitnica s

juga zašla u uske, kamenom popločane ulice

Ulthara. Bijahu to tamne skitnice, nimalo nalik

drugom lutajućem puku koji bi prošao kroz mjesto

dvaput godišnje. Na trţnici bi proricali budućnost

za srebro, i kupovali šarene ogrlice od trgovaca.

Koja je zemlja ovih skitnica nitko nije mogao kazati;

ali je bilo viđeno kako izgovaraju strane molitve, i

kako su oslikali na stranama svojih kola neobične

oblike ljudskih tijela i glave mačaka, sokolova,

ovnova, i lavova. A vođa je karavane nosio

pokrivalo za glavu s dva roga i čudnovatim diskom

među njima.

U toj je jedinstvenoj karavani bio malen

dječak bez oca i majke, te je imao samo sićušno

crno mače za njegovati. Kuga mu nije bila

naklonjena, ali mu je ipak ostavila ovu malu

krznenu stvar da mu ublaţi tugu; a kada je čovjek

vrlo mlad, moţe pronaći golemu utjehu u

ţivahnim ludorijama crnoga mačeta. Stoga se

dječak kojega su tamni ljudi zvali Menes smiješio

više no što je plakao dok je sjedio i igrao se sa

svojim ljupkim mačetom na stepenicama neobično

oslikanih kola.

Trećega jutra boravka skitnica u Ultharu,

Menes nije mogao pronaći svoje mače; i dok je

ridao iz sveg glasa na trţnici, stanoviti su mu

seljaci kazali o starcu i njegovoj ţeni, i o zvucima

koji odjekuju noću. Kada je čuo za te stvari,

njegovo je ridanje prepustilo mjesto promišljanju, i

naposljetku molitvi. Ispruţio je ruke k suncu i

molio jezikom kojeg nijedan seljak nije mogao

razumjeti; iako se ustvari seljaci nisu baš jako

trudili razumjeti, budući da im je paţnju uglavnom

okupiralo nebo i čudnovati oblici koje su poprimali

oblaci. Bilo je to sasvim neobično, ali kako je dječak

izustio svoju molbu, ponad njihovih glava

oblikovaše se sjeno viti, magličasti oblici egzotičnih

stvari; hibridnih stvorenja okrunjenih diskovima

među rogovima. Priroda je puna takvih iluzija koje

ostavljaju utisak na maštovite.

Te su noći skitnice napustile Ulthar, i nikada

više nisu bile viđene. A starosjedioce je mučilo kada

primijetiše da u cijelome selu nema jedne jedine

mačke. Sa svakoga ognjišta je dobro poznata mačka

iščezla; mačke velike i male, crne, sive, prugaste,

ţute i bijele. Stari se Kranon, gradski poglavar, kleo

da je tmasti puk oteo mačke u osvetu za ubojstvo

Menesova mačeta; te prokleo karavanu i maloga

dječaka. Ali je Nith, suhonjavi pisar, objavio da su

stari kmet i njegova ţena vjerojatnije osobe za

sumnju; jer je njihova mrţnja spram mačaka bila

zloglasna i sve većma drska. Ipak, nitko se ne usudi

poţaliti na zlokobni par; čak ni kada se mali Atal,

krčmarev sin, zakleo da je pri sumraku vidio sve

mačke Ulthara u onome prokletome dvorištu

podno drveća, kako koračaju sasvim polako i

svečano u krug oko kolibe, jedna pored druge, kao

u izvršenju nekog nečuvenog obreda zvijeri. Seljaci

nisu znali koliko vjerovati tako malome dječaku; te

iako su strahovali da je zli par začarao mačke u

njihovu smrt, radije nisu korili staroga kmeta dok

se ne suoče s njime izvan njegova mračnoga i

odvratnog dvorišta.

I tako Ulthar zaspi u uzaludnome bijesu, i

kada se narod probudio u zoru - gle! Svaka se

mačka vratila svome priučenome ognjištu! Velike i

male, crne, sive, prugaste, ţute, i bijele, nijedna nije

nedostajala. Vrlo su se uglađene i tuste mačke

doimale, i zvučno su prele od zadovoljstva.

Građani su međusobno razglabali o toj aferi, i

nemalo se čudili. Starije Kranon opet inzistirao da

ih je tamni puk oteo, budući da su se mačke vratile

ţive od kolibe drevnoga starca i njegove ţene. Ali

svi su se usuglasili oko jednoga; to što su sve mačke

odbile pojesti svoju mjericu mesa ili popiti svoje

tanjuriće mlijeka bijaše preko svake mjere čudno. I

dva čitava dana uglađene, lijene mačke Ulthara

nisu taknule nikakvu hranu, već su samo drijemale

pored vatre ili na suncu.

Napunilo se tjedan dana prije nego li su seljaci

opazili da se nikakva svjetla ne pojavljuju u suton

na prozorima kolibe podno drveća. Tada je

suhonjavi Nith primijetio da nitko nije vidio starca

niti njegovu ţenu od noći nestanka mačaka.

Drugoga je tjedna gradski poglavar odlučio

nadvladati svoje strahove i posjetiti čudnovato

utihnulu nastambu kao stvar duţnosti, iako je

pritom bio obazriv povesti sa sobom kovača

Shanga i kamenoresca Thula kao svjedoke. I kada

su srušili krhka vrata pronašli su samo ovo: dva

savršeno čista ljudska kostura na zemljanome

podu, i nekoliko jedinstvenih buba kako gmiţu

sjenovitim kutcima.

Posljedično je bilo mnogo rasprave među

stanovnicima Ulthara. Zath, mrtvozornik, se

naširoko sporio sa Nithom, suhonjavim pisarom; a

Kranon i Shang i Thul su bili preplavljeni pitanjima.

Čak je i mali Atal, krčmarev sin, bio pomno ispitan

te nagrađen slatkišem. Zborili su o starome kmetu i

njegovoj ţeni, o karavani tmastih skitnica, o

malome Menesu i njegovom crnom mačetu, o

Menesovoj molitvi i o nebu za vrijeme te molitve, o

navadama mačaka u noći kada je karavana otišla, i

o onome što je poslije pronađeno u kolibi podno

mračnog drveća u odvratnome dvorištu.

I na koncu su zakonodavci donijeli taj osobit zakon

o kojem pričaju trgovci Hathega i raspravljaju

putnici Nira; naime, da u Ultharu nitko ne smije

ubiti mačku.

Drugi bogovi

“Drugi bogovi” je kratka priča napisana 14. kolovoza

1921., i prvi je puta objavljena 1933. u časopisu The

Fantasy Fan, u izdanju za mjesec studeni. Iako je

najčešće pretpostavljano kako je radnja “Drugih

bogova” smještena u Lovecraftovoj Zemlji snova, neki

kritičari ističu poveznice s drugim Lovecraftovim

pričama, koje bi onda ovu priču smjestile u daleku

prošlost pretpovijesne Zemlje.

Drugi bogovi

Na vrhu najvišega Zemljina vrhunca obitavaju

bogovi zemlje, i ne dopuštaju nijednom čovjeku da

zbori kako ih je motrio. Nekoć nastanjivaše niţe

vrhunce; ali vazda su se ljudi ravnica pentrali po

padinama kamena i snijega, tjerajući bogove na više i

više planine dok sada nije samo zadnja preostala.

Kada napustiše stare vrhunce, uzeli su sa sobom sve

svoje znamenje, izuzev jednoga; govori se, da su

ostavili urezani lik na licu planine koju nazivaju

Ngranek.

Ali sada su se povukli do neznanoga Kadatha u

hladnoj pustoši kamo nijedan čovjek ne kroči, i gdje

stoluju mrki, ne imajući višega vrhunca kamo bi

pobjegli na dolazak ljudi. Stoluju mrki, i kako su

nekoć dopuštali ljudima da ih pomaknu, sada brane

čovjeku da dođe, ili došavši, da ode. Dobro je za ljude

da ne znaju za Kadath u hladnoj pustoši, jer inače bi

se na njega htjeli nerazborito popeti.

Ponekada kada su Zemljini bogovi nostalgični

za domom, posjećuju u mirnoj noći vrhunce gdje su

nekoć obitavali, i jecaju tiho dok se pokušavaju

igrati starim načinima na upamćenim padinama.

Ljudi osjetiše suze bogova na bijelokapom

Thuraiju, iako su mislili da kiši; i čuli su uzdahe

bogova u ţalosnim vjetrovima zore u Lerionu. U

oblak-brodovima su bogovi navikli putovati, i

mudri kmetovi prepredaju legende koje ih drţe

dalje od određenih visokih vrhunaca noćima kada

je oblačno, jer bogovi nisu popustljivi kao nekoć.

U Ultharu, koji leţi onkraj rijeke Skai, davno

je ţivio stari čovjek ţeljan motrenja bogova Zemlje;

čovjek jako učen u sedam tajanstvenih knjiga

Hsana, i upoznat sa Pnakotskim rukopisima daleke

i zamrznute zemlje Lomar. Njegovo ime bijaše

Barzai Mudri, i seljaci pričaju kako se uspeo na

planinu u noći čudne pomrčine.

Barzai je znao toliko o bogovima da je mogao

predvidjeti njihove dolaske i odlaske, i odgonetati

tolike njihove tajne da su ga i samog smatrali

polubogom. On je bio taj koji je mudro savjetovao

zakonodavce Ulthara kada su donijeli svoj osobiti

zakon protiv ubijanja mačaka, i koji je prvi kazao

mladome svećeniku Atalu kamo crne mačke odlaze

u ponoć Ivanjske noći. Barzai je bio učen u nauku

Zemljinih bogova, te je obuzet čeţnjom da im vidi

lica. Vjerovao je da će ga njegovo golemo tajno

poznavanje bogova zaštititi od njihova bijesa, stoga

je odlučio uspeti se do vrha visokoga i stjenovitoga

Hatheg-Klaa u noći kada je znao da će bogovi biti

tamo.

Hatheg-Kla se nalazi duboko u kamenoj

pustinji s onu stranu Hathega, po kojemu je dobio

ime, i uzdiţe se kao kameni kip u tihome hramu.

Oko njegova vrha magle se igraju vazda ţalobno,

jer magle su sjećanja bogova, a bogovi su voljeli

Hatheg-Kla kada su na njemu obitavali u danima

davno prošlim. Često bi bogovi zemlje posjećivali

Hatheg-Kla u svojim brodovima od oblaka,

bacajući blijeda isparavanja po padinama dok bi

sjetno plesali na vrhu podno bistroga mjeseca.

Seljaci Hathega kaţu da je zla kob penjati se na

Hatheg-Kla u bilo koje doba, a smrtonosno penjati

se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh i mjesec;

ali se Barzai nije obazirao na njih kada je došao iz

susjednog Ulthara sa mladim svećenikom Atalom,

koji bijaše njegov učenik. Atal je bio samo krčmarev

sin, i ponekad se bojao; dok je Barzaijev otac bio

pokrajinski grof koji je stanovao u drevnome

dvorcu, stoga nije imao uobičajeno praznovjerje u

svojoj krvi, te se samo smijao ustrašenim

kmetovima.

Barzai i Atal napustiše Hatheg i zađu u

kamenu pustinju usprkos molitvama seljaka, i

razgovaraše o zemljinim bogovima noću uz

logorsku vatru. Putovali su mnoge dane, i izdaleka

ugledaše uzvišeni Hatheg-Kla sa svojom aureolom

ţalobne magle. Trinaestoga su dana dosegli

usamljeno podnoţje planine, te Atal prozbori o

svojim strahovima. Ali Barzai je bio star i učen te

nije imao strahova, pa je poveo put smiono uz

padinu koju nijedan čovjek nije pohodio od

vremena Sansua, koji je opisan jezom u pljesnivim

Pnakotskim rukopisima.

Put je bio stjenovit, i pogibeljan zbog ponora,

litica, i odrona kamenja. Poslije je zahladilo i

zasnijeţilo; i Barzai i Atal bi se često okliznuli i pali

dok su se uporno verali pomaţući se motkama i

sjekirama. Naposljetku je zrak postao rijedak, a

nebo promijeni boju, i penjačima postade teško

disati; ali ipak su se vukli gore i gore, diveći se

stranosti prizora i bili ushićeni na pomisao što će se

dogoditi na vrhu kada mjesec izađe a blijeda se

isparavanja prošire uokolo. Tri su se dana penjali

više, više, i više ka krovu svijeta; tada se ulogoriše

da pričekaju naoblačenje mjeseca.

Četiri noći nikakvi se oblaci ne pojaviše, i

mjesec je hladno sjao dolje kroz tanke ţalobne

izmaglice oko tihoga vrhunca. Tada pete noći, koja

je bila noć punoga mjeseca, Barzai vidje neke guste

oblake daleko na sjeveru, i stane uz Atala gledajući

ih kako se pribliţavaju. Plovili su gusti i

veličanstveni, polako i svjesno prema naprijed;

postrojavajući se oko vrha visoko iznad

promatrača, i skrivajući mjesec i vrhunac od

pogleda. Dugi sat promatrači gledaše, dok su se

isparavanja kovitlala a paravan oblaka bivao sve

gušći i nemirniji. Barzai je bio mudar u nauci

zemljinih bogova, te je osluškivao pomno za

izvjesnim zvukovima, ali je Atal osjetio studen

isparavanja i strahopoštovanje prema noći, i bojao

se poprilično. A kada se Barzai počeo uspinjati i

dozivati ga objeručke, prošlo je dosta prije no što je

Atal slijedio.

Tako su gusta bila isparavanja da je put bio

teţak, i iako ga je Atal naposljetku pratio, teškom je

mukom vidio sivi obris Barzaija gore na maglovitoj

padini u oblačnoj mjesečini. Barzai se nazirao vrlo

daleko naprijed, i činilo se da se usprkos godinama

penje većom lakoćom nego Atal; ne bojeći se

strmine koja je postala strahovita za bilo koga,

izuzev za snaţnoga i neustrašivoga čovjeka, niti

zastajkujući kod širokih crnih provalija koje je Atal

jedva mogao preskočiti. I tako su se penjali divlje

preko kamenja i bezdana, kliţući i spotičući se, i

ponekad se divili golemosti i jezivoj tišini turobnih

ledenih vrhunaca i nijemih granitnih vrleti.

Sasvim iznenada Barzai nestade iz Atalova

vidokruga, dok se penjao na odvratnu liticu koja

kao da se promolila iz ničega i koja je prepriječila

prolaz svakom penjaču inspiriranome zemaljskim

bogovima. Atal je bio daleko niţe, i smišljao što će

napraviti kada dosegne to mjesto, kada sa

zanimanjem primijeti da je svjetlo ojačalo, kao da je

bezoblačni vrh i mjesecom osvijetljeno boţansko

mjesto susreta bilo sasvim blizu. I kako je grabio

naprijed prema izbočenoj litici i osvijetljenome

nebu osjeti strahove šokantnije od svih koje je

doţivio prije. Tada kroz visoku izmaglicu začuje

glas neviđenoga Barzaija kako divlje viče u ushitu:

“Čuo sam bogove! Čuo sam zemaljske bogove

kako pjevaju i banče na Hatheg-Klau! Glasovi

zemaljskih bogova su znani Barzaiju Proroku!

Izmaglice su rijetke a mjesec je sjajan, i ja ću vidjeti

bogove kako divlje plešu na Hatheg-Klau kojega su

voljeli u mladosti! Barzaijeva mudrost ga je učinila

većim od zemaljskih bogova, te su boţanske čari i

barijere ništavne pred njegovom voljom; Barzai će

motriti bogove, ponosne bogove, tajanstvene

bogove, bogove zemlje koji prezirno odbijaju

čovječji pogled!”

Atal nije mogao čuti glasove koje je Barzai

čuo, ali sada je bio bliţe izbočenoj litici i pretraţivao

ju za uporišta za noge. Tada začuje Barzaijev glas

kako biva glasniji i kreštaviji:

“Izmaglice se sasvim rijetke, a mjesec baca

sjene po padini; glasovi zemaljskih bogova su

visoki i divlji, i oni se boje dolaska Barzaija

Mudrog, koji je veći od njih... Mjesečevo svjetlo

treperi, dok zemaljski bogovi plešu na njegovoj

pozadini; ja ću motriti plešuće oblike bogova koji

skaču i zavijaju na mjesečini... Svjetlost je

prigušenija i bogovi se boje ...”

Dok je Barzai vikao ove stvari Atal osjeti

sablasnu promjenu u zraku, kanda su se zakoni

zemlje klanjali pred većim zakonima; jer iako je put

bio strmiji no ikada, uzbrdica je sada postala

strahovito laka, a izbočena se litica pokazala jedva

kao prepreka kada ju je dosegnuo te klizne

odvaţno uz njeno konveksno lice. Svjetlost s

mjeseca je čudnovato zakazala, i kako se Atal

popeo gore kroz izmaglicu začuje Barzaia Mudrog

kako vrišti u sjenama:

“Mjesec je taman, a bogovi plešu u noći; strava

je u nebesima, jer mjesec je potonuo u pomrčinu ne-

pretkazanu u nikakvim knjigama čovjeka ili

zemaljskih bogova... Pala je nepoznata čarolija na

Hatheg-Kla, jer se vriska uplašenih bogova

pretvorila u smijeh, a padine pune leda lete u vis

beskrajno u crna nebesa kamo i ja padam ... Hei!

Hei! Napokon! U prigušenome svjetlu ja motrim bogove

zemlje!”

I sada Atal, skliţući se vrtoglavo preko

nezamislivih vrleti, začuje u tami gnjusan smijeh,

pomiješan takvim vapajem kakvog nijedan čovjek

nije igdje čuo izuzev u Flegetonu32 neprepričivih

noćnih mora; vapaj u kojem odzvanjaše strava i

muka ukletoga ţivotnog vijeka saţetog u jedan

uţasan trenutak:

“Drugi bogovi! Drugi bogovi! Bogovi vanjskih

paklova koji čuvaju slabašne bogove zemlje!...

Skreni pogled! ... Okreni se! ... Ne gledaj! ... Ne

gledaj! ... Osveta beskrajnih ponora... Ta prokleta,

ta ukleta jama ... Milostivi bogovi zemlje, ja padam u

32 Flegeton: u grčkoj mitologiji jedna od pet rijeka podzemnoga svijeta mrtvih,

goruća rijeka ključajuće krvi u kojoj se kuhaju duše

nebesa!”

I kako je Atal zatvorio oči i zaklopio uši i

pokušao skočiti dolje protiv uţasavajuće privlačne

sile iz neznanih visina, odjekne na Hatheg-Klau

onaj strahoviti pucanj groma koji probudi dobre

kmetove ravnica i poštene građane Hathega i Nira

i Ulthara, i natjera ih da pogledaju kroz oblake tu

začudnu pomrčinu mjeseca koju nijedna knjiga nije

predvidjela. I kada je mjesec izašao, napokon je

Atal bio siguran na niţim snjegovima planine bez

natruhe zemljinih bogova, ili drugih bogova.

Pljesnivi Pnakotski rukopisi govore da Sansu

nije pronašao ništa do nijemoga leda i stijena kada

se uspeo na Hatheg-Kla dok je svijet bio mlad.

Ipak, kada su ljudi Ulthara i Nira i Hathega

prevladali svoje strahove i popeli se na tu ukletu

vrlet po danu u potrazi za Barzaijem Mudrim,

pronašli su urezan u golom kamenu vrha neobičan

i kiklopski simbol pedeset lakata širok, kao da je

stijena bila poderana nekakvim titanskim dlijetom.

A simbol je nalik onome kojega su učeni ljudi

razaznali u onim strahovitim dijelovima

Pnakotskih rukopisa koji su predrevni da bi se

čitali. To su pronašli.

Barzaija Mudrog nisu nikada pronašli, niti se

svetog svećenika Atala ikada moglo nagovoriti da

moli za pokoj njegove duše. Štoviše, do ovoga se

dana puk Ulthara i Nira i Hathega plaši pomrčina, i

moli se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh

planine i mjesec. I iznad izmaglica na Hatheg-Klau

zemljini bogovi katkad sjetno plešu; jer znaju da su

sigurni, i vole doći iz neznanog Kadatha u

brodovima od oblaka i igrati se na stari način, kao

što su se igrali kada je zemlja bila nova, a ljudima

bilo zabranjeno penjanje na nedostupna mjesta.

Hipnos

“Hipnos” je kratka priča strave napisana u oţujku

1922., a prvi puta objavljena u svibanjskom izdanju

časopisa National Amateur 1923. godine. Lovecraft je

posvetio ovu priču dugogodišnjem prijatelju Samuelu

Lovemanu, čiji su snovi bili inspiracija za

Lovecraftove priče “Izjava Randolpha Cartera” i

“Nyarlathotep”. Loveman je smatrao da je to najbolji

rad koji je Lovecraft ikada napisao.

Hipnos

Za S. L.-a

“Apropo sna, te zloguke pustolovine svih naših

noći, moţemo kazati da čovjek svakodnevno lijeţe u

krevet s odvaţnošću koja bi bila neshvatljiva da ne

znamo da je ona rezultat nepoznavanja opasnosti.” -

Baudelaire

Neka milostivi bogovi, ako uistinu postoje takvi,

čuvaju one sate kada me nikakva snaga volje, ili

droge koju lukavost čovjeka osmisli, ne moţe sačuvati

od ponora sna. Smrt je milostiva, jer iz nje nema

povratka, ali onoga koji se vratio iz najdubljih odaja

noći, iznuren i znajuć, mir više nikada ne pohodi.

Budala bijah što zaronih s takvim nekaţnjenim

bijesom u misterije koje nisu suđene čovjeku da

prodre; budala ili bog on bijaše - moj jedini prijatelj,

koji me vodio i išao preda mnom, te koji je na koncu

prešao u strahote koje još stignu biti moje.

Sreli smo se, sjećam se, na ţeljezničkoj postaji,

gdje je on bio središte gomile vulgarno znatiţeljnih.

Bio je u nesvjestici, zapavši u neku vrst konvulzije

koja je dala njegovom tankom, tamno odjevenom

tijelu neobičnu krutost. Predmnijevam da se tada

pribliţavao četrdesetima, jer mu je lice bilo duboko

izborano, blijedo i ispijenih obraza, ali ovalno i

zapravo lijepo, s dodirima sjedina u gustoj,

valovitoj kosi i kratkoj punoj bradi koja je nekoć-

imala najdublje gavranovo crnilo. Njegovo čelo je

bilo bijelo kao mramor Pentelikusa33, a visinom i

širinom gotovo boţansko. Rekoh sebi, sa svim

ţarom kipara, da je ovaj čovjek skulptura fauna iz

antičke Grčke, iskopana u ruševinama hrama i

nekako vraćena u ţivot u našem zagušljivom dobu

samo da bi osjetila studen i pritisak razornih

godina. A kada je otvorio svoje ogromne, upaljene i

divlje sjajne crne oči znao sam da će od toga trena

biti moj jedini prijatelj - jedini prijatelj onome koji

nikada prije nije imao prijatelja - jer vidjeh da su

takve oči morale u cijelosti osmatrati

veličanstvenost i uţas područja s onu stranu

normalne svijesti i stvarnosti; područja koja sam

33 Pentelikus: visoki planinski lanac sjeveroistočno od Atene

gajio u mašti, ali zalud traţio. Stoga dok sam tjerao

gomilu rekoh mu da mora poći sa mnom kući i biti

moj učitelj i vodič nemjerljivim zagonetkama, i on

pristane ne rekavši riječ. Naknadno sam otkrio da je

njegov glas glazba - glazba dubokih viola i

kristalnih sfera. Često smo razgovarali u noći, i po

danu, kada sam klesao biste i rezbario minijaturne

glave u bjelokosti da ovjekovječim njegove različite

izraze lica.

O našim proučavanjima je nemoguće zboriti,

budući da su imala tako malo veze s bilo čime u

svijetu kakvoga ţivući ljudi poimaju. Ona su bila

dio onog šireg i uţasnijega svemira mutnoga

entiteta i svijesti koja leţi dublje od materije,

vremena i prostora, i čije postojanje naslućujemo

samo u određenim oblicima sna - onim rijetkim

snovima onkraj snova koji nikada ne dolaze

običnome čovjeku, a samo jednom ili dvaput u

ţivotu maštovitoga čovjeka. Kozmos našega

budnog znanja, rođen iz takvoga svemira kao što je

mjehurić rođen u luli dvorske lude, dodiruje ga

samo kao što mjehurić moţe dodirnuti svoj

rugajući izvor kada ga natrag usiše ludin hir. Učeni

ga ljudi slute malo, ali ponajviše ignoriraju. Mudri

su ljudi tumačili snove, a bogovi se smijaše. Jedan

je čovjek s orijentalnim očima rekao da su sve

vrijeme i sav prostor povezani, a ljudi se smijaše.

Ali čak ni taj čovjek s orijentalnim očima nije učinio

više od slutnje. Ţelio sam i pokušao sam učiniti više

od slutnje, a moj se prijatelj trudio i djelomično

uspio. Tada smo obojica pokušali zajedno, i na

egzotičnim smo drogama udvarali strašnim i

zabranjenim snovima u ateljeu tornja stare

vlastelinske kuće u prastarome Kentu.

Sred svih agonija tih dana našla se ona

vrhovna muka - neartikuliranost. Ono što sam

naučio i vidio u tim satima bezboţnih istraţivanja

ne moţe nikada biti rečeno - zbog nedostatka

simbola ili sugestija u svim jezicima. Zborim ovo

jer su se od prvoga do zadnjega naša istraţivanja

zbivala samo u naravi osjećaja', osjećaji se ne

poklapaju niti s jednim utiskom kojega je ţivčani

sustav normalne ljudskosti kadar razumjeti. Bili su

to osjećaji, a ipak unutar njih postojaše nevjerojatni

elementi vremena i prostora - stvari koje u suštini

ne posjeduju nikakvo jasno i određeno postojanje.

Ljudsko izraţavanje moţe najbolje prenijeti

općenitu narav naših iskustava nazivajući ih

poniranjima ili lebdjenjima; jer se u svakome periodu

otkrivenja neki dio naših umova hrabro odmaknuo

od svega stvarnoga i prisutnoga, hitajući kroz eter

duţ šokantnih, neosvijetljenih, i strahom ukletih

bezdana, i povremeno se probijajući kroz određene

vrlo upadljive i karakteristične prepreke opisive

samo kao viskozne, grube oblake isparavanja. U

tim smo crnim i bestjelesnim letovima katkada bili

odvojeni a katkada zajedno. Kada smo bili zajedno,

moj je prijatelj uvijek bio daleko ispred; mogao sam

pojmiti njegovu prisutnost unatoč nedostatku

oblika pomoću vrste slikovnog sjećanja u kojem bi

mi se pojavilo njegovo lice, zlatno od neobičnoga

svjetla i strahovito u svojoj čudnoj ljepoti, sa svojim

nenormalno mladim obrazima, gorućim očima,

olimpijskim čelom, i turobnom kosom i zaraslom

bradom.

O prolasku vremena nismo vodili nikakav

zapis, jer vrijeme za nas postade puka iluzija. Znam

samo da smo morali biti upleteni u nešto sasvim

jedinstveno, budući da smo se na koncu čudili kako

više ne starimo.

Naše su rasprave bila nesvete, i vazda gnjusno

ambiciozne - nikakav bog ili demon ne bi teţio

otkrićima i pogibeljima poput onih koje smo mi

šapatom planirali. Drhtim dok o njima zborim, i ne

ufam se biti određen; premda ću kazati da je moj

prijatelj jednom napisao na papir ţelju koju se nije

usudio izustiti jezikom, a koja me natjerala da

zapalim papir i pogledam prestravljeno kroz

prozor u zvijezdama posuto noćno nebo. Dat ću

mig - samo mig - da je imao zamisli koje

uključivaše vladavinu vidljivoga svemira i više;

zamisli kojima bi se zemlja i zvijezde kretale na

njegovu zapovijed, a sudbine svih ţivućih stvari

bile njegove. Uvjeravam vas - kunem se - da ja

nisam imao udjela u takovim krajnjim teţnjama.

Štogod je moj prijatelj moţda rekao ili zapisao

suprotno tome mora biti pogrešno, jer ja ne

posjedujem snagu kojom bih mogao postići uspjeh

u riskiranju neizrecivih bitki u neizrecivim

sferama.

Došla je noć kada su nas vjetrovi nepoznatih

svemira neodoljivo kovitlali u bezgranične

vakuume onkraj svih misli i entiteta. Percepcije

posve izluđujuće i neprenosive sorte su navrle na

nas; percepcije beskonačnosti koje su nas tada

preplavljivale radošću, a koje su pak sada

djelomice nedostupne mome pamćenju, a

djelomice nesposobne prikazivanju drugima.

Viskozne prepreke su bile probijene u hitrom

slijedu stvari, te s vremenom osjetih da smo

odneseni u područja veće zabačenosti od svih koje

smo ranije upoznali. Moj je prijatelj bio u golemoj

prednosti kada smo se strmoglavili u taj strašni

ocean djevičanskog etera, i mogao sam vidjeti

zlokobno likovanje na njegovu plutajućem,

sjajećem, premladom licu-sjećanju. Iznenada to lice

postade mutno i ubrzo iščezne, i u kratkome se

vremenu pronađem zavitlan u prepreku kroz koju

nisam mogao prodrijeti. Bila je poput drugih, a

ipak nemjerljivo gušća; ljepljiva, smolasta masa,

ako se takvi pojmovi mogu primijeniti na analogne

kakvoće u ne-materijskoj sferi.

Bio sam, osjetih, zaustavljen preprekom koju

je moj prijatelj i vodič uspješno prošao. Boreći se

iznova, došao sam do kraja drogiranoga sna te

otvorih svoje fizičke oči prema ateljeu u tornju u

čijem je suprotnom kutu sjedio blijed i još bez

svijesti oblik mojeg su-sanja-ra, neobično iznuren i

divlje lijep dok je mjesec bacao zlatno-zelenu

Svjetlost na njegove mramorne crte. Tada, poslije

kratke stanke, oblik u kutu se promeškoljio; i neka

me saţaljiva nebesa sačuvaju od ponovnog prizora

i zvuka takove stvari koja se odigrala preda mnom.

Ne mogu vam izreći kako je vrištao, ili koji su vidici

neposjećenih paklova bljesnuli na sekundu u crnim

očima bjesomučnima od strave. Mogu samo reći da

sam izgubio svijest, te se nisam pomaknuo dok se

on sam nije oporavio i pro tresao me u svome

bunilu da ga netko sačuva od uţasa i pustoši.

To je bio kraj naših svojevoljnih potraga u

pećinama sna. Potresen, te pun strahopoštovanja i

zle slutnje, moj me prijatelj koji je bio s druge strane

barijere upozorio da ne smijemo nikada više

pohoditi ta područja. Što je vidio, nije se ufao reći

mi; ali je kazao kroz svoju mudrost da moramo

spavati što je manje moguće, čak i ako bi droge bile

potrebne da nas odrţe budnima. Da je bio u pravu,

uskoro me uvjerio neizreciv strah koji me progutao

kada god bi svijest posrnula. Poslije svakoga

kratkog i neizbjeţnog sna doimao sam se stariji,

dok je moj prijatelj stario skoro šokantnom

brzinom. Uţasno je vidjeti bore kako nastaju i kosu

kako sijedi gotovo naočigled. Naš je način ţivota

sada bio potpuno promijenjen. Do sada pustinjak,

koliko ja znam - njegovo pravo ime i porijeklo mu

nisu nikada prešli preko usana - moj je prijatelj sada

pomahnitao u svome strahu od samoće. Noću nije

mogao biti sam, niti bi ga društvo nekoliko osoba

umirilo. Njegova je jedina utjeha bila sadrţana u

pijančevanju najopćenitije i bučne vrste; tako da je

rijetko koje okupljanje mladih i veselih bilo nama

nepoznato. Činilo se da naša pojava ï dob u većini

slučajeva pobuđuju porugu koju sam ţestoko

prezirao, ali koju je moj prijatelj smatrao manjim

zlom od samoće. Naročito se plašio biti sam s

vanjske strane vrata kada su sjale zvijezde, te ako bi

bio prinuđen na ove prilike, često bi krišom gledao

u nebo kao da ga proganja nekakva čudovišna

stvar. Nije uvijek gledao u isto mjesto na nebu -

činilo se da gleda u različita mjesta u različitim

prigodama. U proljetnim večerima bi bilo nisko na

sjeveroistoku. Ljeti gotovo sasvim iznad glave. U

jesen bi bilo na sjeverozapadu. Zimi na istoku, ali

uglavnom u sitnim urama jutra. Večeri sredinom

zime su mu se činile najmanje strahovitima. Tek

nakon dvije godine sam povezao taj strah sa bilo

čime konkretnim; ali tada sam počeo uviđati da

mora promatrati posebno mjesto na nebeskome

svodu čiji se poloţaj u različitim prigodama

poklapao sa smjerom njegova pogleda - mjesto

grubo obiljeţeno zvijeţđem Sjeverne krune.

Sada smo imali atelje u Londonu, nikada se ne

razdvajajući, ali nikada ne raspravljajući o danima

kada smo htjeli ispitati misterije nestvarnoga

svijeta. Naše droge su nas postarale i oslabile, a sve

rjeđa kosa i brada moga prijatelja su postale

snjeţno bijele. Naša je sloboda od dugoga sna bila

iznenađujuća, jer rijetko bi podlegli više od sata ili

dva u komadu sjeni koja je sada narasla u uţasnu

prijetnju. Tada je došao siječanj magle i kiše, kada je

ponestalo novca a droge postale teške za kupiti.

Moje su skulpture i bjelokosne glave bile sve

rasprodane, a nisam imao sredstva za pribaviti

nove materijale, ili energije da ih napravim čak i da

sam ih imao. Patili smo uţasno, i izvjesne je noći

moj prijatelj utonuo u duboko-dišući san iz kojega

ga nisam mogao probuditi. Mogu sada prizvati taj

prizor - pust, kao u rogu mračan atelje u potkrovlju

podno strehe po kojoj pljušti kiša; kuckanje

osamljene ure; umišljeno kuckanje naših satova dok

su leţali na toaletnom stolu; škripa nekog

neučvršćenog prozorskog kapka u udaljenom

dijelu kuće; izvjesni daleki zvukovi grada prigušeni

maglom i prostorom; i najgore od svega - duboko,

jednoliko, zlokobno disanje moga prijatelja na

kauču - ritmično disanje koje se činilo da mjeri

trenutke boţanskoga straha i agonije za njegovu

dušu dok luta sferama zabranjenim, nezamislivim,

i odvratno dalekim.

Napetost moga bdijenja postade surova, i

pomah- nitali vlak trivijalnih utisaka i asocijacija

preplavi moj gotovo poremećeni um. Čuo sam

zvon ure negdje - ne naše, jer to ne bijaše ura sa

zvonom - te moja morbidna mašta u tome pronađe

novu početnu točku zaludnih lutanja. Ure - vrijeme

- prostor - beskonačnost - i tada se moja mašta

povrati na mjesto s one strane krova i magle i kiše i

atmosfere, gdje se Sjeverna kruna dizala na

sjeveroistoku. Sjeverna kruna, koje se moj prijatelj

bojao, i čiji plamteći polukrug zvijezda sigurno čak

i ovoga trena nevidljivo sja kroz nemjerljive

bezdane etera. Najednom moje grozničavo

osjetljive uši kao da su nazrele novu i potpuno

jasnu komponentu u tihoj mješavini drogom

pojačanih zvukova - nizak i prokleto uporan cvileţ

iz vrlo velike udaljenosti; zujanje, galama, ruganje,

dozivanje, sa sjeveroistoka.

Ali nije bio problem onaj daleki cvileţ koji me

lišio sposobnosti i stavio na moju dušu takav pečat

straha koji moţda nikada kroz ţivot neću moći

ukloniti; isti onaj koji je izazivao vrištanja i

pobuđivao konvulzije koje su natjerale sustanare i

policiju da sruše vrata. Nije bio problem to što sam

čuo, već što sam vidio; jer se u toj mračnoj,

zaključanoj sobi zatvorenih kapaka, i navučenih

zavjesa, pojavila u crnome sjeveroistočnom kutu

zraka jezive crveno-zlatne svjetlosti - zraka koja sa

sobom nije nosila nikakav sjaj da rastjera tminu,

nego je samo strujala na prevaljenu glavu

nemirnoga spavača, izvlačeći van u gnjusnoj

duplikaciji sjajeće i neobično mladoliko lice-sjećanje

koje sam viđao u snovima o svemiru bez dna i

neokovanom vremenu, kada se moj prijatelj probio

iza barijere u one tajnovite, najdublje, i zabranjene

pećine noćnih mora.

I dok sam gledao, vidio sam kako se glava

diţe, crne, tekuće, i duboko upale oči otvore u

uţasu, a tanke, proročanske usne se razmaknu kao

za vrisak prestrahovit da bi se izustio. Tamo je

obitavalo na tome groznome i rastezljivom licu, dok

je bestjelesno sjalo, blistavo, i pomlađeno u tami,

više posvemašnjeg, preplavljujućeg, rastrojavajućeg

straha nego što su mi sva nebesa i zemlja ikada

otkrili. Nijedna riječ nije izgovorena usred

udaljenoga zvuka koji se sve više i više pribliţavao,

ali dok sam slijedio luđački pogled lica-sjećanja duţ

one proklete zrake svjetlosti prema njenom izvoru,

izvoru odakle je i cvileţ dopirao, i ja vidjeh na

trenutak ono što je lice vidjelo, te se sruših sa

zvonjavom u ušima u onome napadaju vrištanja i

epilepsije koji je uzbudio sustanare i policiju.

Nikada ne bih mogao kazati, koliko god se trudio,

što je zapravo bilo to što sam vidio; niti će ono

bezglasno lice ikada otkriti, jer iako je moralo

vidjeti više od mene, više nikada neće prozboriti.

Ali vazda ću čuvati straţu od podrugljivog i

nezasitnog Hipnosa34, gospodara sna, i od noćnoga

34 Hipnos, Hipno (grč. "Yjtvoç): personifikacija sna u grčkoj mitologiji. Njegova je

palača mračna pećina oko koje rastu cvjetovi maka, gdje sunce ne sja, i koja nema

nikakve prozore ili vrata da ga škripa šarki ne probudi.

neba, i od luđačkih ambicija znanja i filozofije.

Što se zaista dogodilo je nepoznanica, jer nije

samo moj um bio opsjednut stranom i odvratnom

stvari, već su i drugi bili okaljani zaboravnošću

koja ne moţe značiti ništa drugo do ludila. Rekli su,

ne znam iz kojega razloga, da nikada nisam imao

prijatelja, do umjetnosti, filozofije, te da ludilo

ispunjava sav moj tragičan ţivot. Sustanari i

policija su me one noći tješili, i liječnik mi je dao

nešto da me utiša, ali nitko nije vidio kakav se

noćnomomi događaj tu odigrao. Moj pali prijatelj

nije pobudio u njima nikakvo saţaljenje, već ih je

ono što su pronašli na kauču u ateljeu natjeralo da

mi daju pohvalu koja mi se gadila, a sada imam

slavu koju s prezirom odbijam dok u očaju sjedim

satima, ćelav, sijede brade, pogrbljen, oduzet,

ošamućen drogama, i slomljen; klanjam' se i molim

predmetu kojega su pronašli.

Jer poriču da sam prodao posljednji komad

mojeg kiparstva, te pokazaše u ekstazi na stvar

koju je blistava zraka svjetlosti ostavila hladnu,

okamenjenu, i bezglasnu. Bijaše to sve što je

preostalo od moga prijatelja; prijatelja koji me

vodio k ludilu i uništenju; bogolika glava od

mramora kojega je samo stara Grčka mogla roditi,

oblikovana mladošću koja je izvan vremena, i s

lijepim bradatim licem. Sa zakrivljenim,

nasmijanim usnama, olimpijskoga čela, i gustim

valovitim uvojcima i okrunjena makovim

cvjetovima. Rekoše da je to utvarno lice-sjećanje

napravljeno po uzoru na moje, dok je imalo

dvadeset pet, međutim na mramornoj je bazi bilo

ugravirano jedno jedino ime slovima Atike35 -

„YIINOΣ.

35 Atika: povijesna regija u Grčkoj u čijem je središtu Atena

Potomak

“Potomak” je djelić nikad završene priče za koji se

vjeruje da je napisan 1927. Prvi je puta objavljen u

reviji Leaves 1938., nakon Lovecraftove smrti.

Potomak

U Londonu postoji čovjek koji vrišti kada zvone

crkvena zvona. Ţivi posve sam sa svojim prugastim

mačkom u svratištu Gray, i ljudi ga smatraju

bezopasno ludim. Soba mu je ispunjena knjigama

najpitomije

i djetinjaste vrste, i iz sata u sat pokušava se izgubiti

u njihovim njeţnim stranicama. Sve što ţeli od ţivota

je ne misliti. Iz nekoga razloga misao je njemu sasvim

grozna,

i od svega što draţi maštu on bjeţi kao od kuge. Vrlo

je mršav i sijed i naboran, ali postoje oni koji tvrde da

nije ni izbliza star kako izgleda. Strah ima svoje

uţasne kandţe na njemu, i od zvuka zvona će vrištati

zurećim očima i znojem orošenim čelom. Prijatelje i

drugove izbjegava, jer ne ţeli odgovarati na nikakva

pitanja. Oni koji ga nekoć poznavaše kao učenjaka i

čovjeka istančanog ukusa, kaţu da je vrlo ţalosno

vidjeti ga sada. Odbacio ih je sve pred mnogo godina,

i nitko nije siguran da li je napustio zemlju ili se samo

sklonio od sviju pogleda u nekoj skrivenoj sporednoj

uličici. Sada je već desetljeće otkako se preselio u

gostionu Gray, i

o mjestima gdje je bio nije htio pripovijedati ništa; sve

do noći kada je mladi Williams kupio Necronomicon.

Williams bijaše sanjar, i samo dvadeset i tri godine

star, i kada se doselio u drevnu kuću osjetio je

začudnost i dašak kozmičkog vjetra oko sijedoga

smeţuranog čovjeka u susjednoj sobi. Silio je svoje

prijateljstvo gdje se stari prijatelji nisu ufali siliti

svoja, i divio se strahu koji je opsjedao ovog

koščatog, bijednog promatrača i osluškivača. Jer da

je taj čovjek vazda promatrao i osluškivao, nitko

nije mogao dvojiti. Promatrao je i osluškivao svojim

umom više nego očima i ušima, i nastojao svakoga

trenutka utopiti nešto svojim neprekidnim

proučavanjem šarenih, bljutavih romana. A kada bi

se oglasila crkvena zvona, primio bi se za uši i

vrištao, a sivi mačak s kojim je ţivio bi zavijao u isti

glas dok zadnji zvon ne bi odjekujući odumro.

Ali koliko se god Williams trudio, nije mogao

natjerati susjeda da prozbori o ičemu

dubokoumnome ili skrivenome. Starac nije reagirao

na njegova gledišta i manire, ali bi laţirao smiješak i

veseli ton te grozničavo

i mahnito brbljao o vedrim tričarijama; njegov bi se

glas svakoga trenutka podizao i pojačavao dok se

na koncu ne bi prelomio u pištavi i nepovezani

falset. Njegove bi najtrivijalnije opaske jasno davale

do znanja kako je njegova učenost duboka i

temeljita te Williams nije bio iznenađen čuti da je

pohađao Harrow i Oxford. Kasnije se ispostavilo da

je on nitko drugi do lord Northam,

o čijem su drevnome naslijeđenome dvorcu na

obali Yorkshirea pričane tolike čudnovate stvari; ali

kada je Williams pokušao pričati o dvorcu, i o

njegovom navodnom podrijetlu iz rimskoga doba,

odbio je priznati da tamo postoji išta

neuobičajenoga. Čak se i cerekao oštro kada je

dotaknuta tema toboţnjih podzemnih kripti,

isklesanih iz ţive stijene vrleti koja se mršti na

Sjeverno more.

Tako su izgledale stvari do one noći kada je

Williams donio kući zloglasni Necronomicon ludog

Arap ina Abdula Alhazreda. Znao je za taj

zastrašujući svezak od svoje šesnaeste godine, kada

ga je njegova tek rođena ljubav prema bizarnome

odvela da postavlja neobična pitanja starom

pogrbljenom prodavaču knjiga u ulici Chandos; i

uvijek se pitao zašto ljudi problijede kada zbore o

toj stvari. Stari mu je prodavač knjiga rekao da je

poznato samo pet primjeraka koji su preţivjeli

šokirane proglase svećenika i zakonodavaca, te da

su sve paţljivo stavili pod ključ uplašeni skrbnici

koji se s vremenom usudiše početi čitati to mrsko

gotičko štivo. Ali sada, napokon, ne samo da je

pronašao dostupan primjerak, već ga je učinio

svojim pri apsurdno niskoj cijeni. Bilo je to u

ţidovskom dućanu u sirotinjskoj oblasti Clare

Marketa, gdje je i prije često kupovao čudne stvari,

i skoro pa je umislio da se odrpani stari Levit

nasmiješio iza zapletene brade dok je među

policama naišao na veliko otkriće. Glomazne koţne

korice s mjedenom kopčom su bile tako istaknuto

vidljive, a cijena tako apsurdno niska.

Samo jedan pogled na naslov bijaše dovoljan

da ga baci u trans, a neki od dijagrama smještenih u

nejasno latinsko štivo uzbudiše najnapetija i

uznemirujuća sjećanja u njegovu mozgu. Osjetio je

da je sasvim nuţno odnijeti tu masivnu stvar kući i

započeti s dešifriranjem, te ju je iznio iz dućana s

takvom vrtoglavom ţurbom da se stari Ţidov

uznemirujuće cerekao za njim. Ali kada je

naposljetku bila sigurna u njegovoj sobi on uvidi da

je kombinacija štiva pisanog gotičkim stilom i

nesmjestivih idioma preveliki zalogaj za njegove

lingvističke moći, pa je oklijevajući pozvao svoga

čudnoga, uplašenog prijatelja da mu uskoči u

pomoć s uvrnutim, srednjovjekovnim latinskim.

Lord Northam je usiljeno tepao besmislice svome

prugastom mačoru, i burno se prenuo kada je

mladić ušao. Tada je ugledao svezak i divlje

zadrhtao, i posve se onesvijestio kada je Williams

izrekao naslov. Po povratku svijesti je ispričao

svoju priču; ispričao svoju fantastičnu izmišljotinu

ludila u mahnitim šapatima, da bi uvjerio svojeg

mladog prijatelja da hitro baci u oganj prokletu

knjigu i da nadaleko rasprši njen pepeo.

* * *

Moralo je biti, šaptao je lord Northam, nešto

sasvim pogrešno na samome početku; ali nikada ne

bi došao do srţi stvari da nije istraţivao predaleko.

Bio je devetnaesti barun loze čiji su počeci sezali

nelagodno daleko u prošlost-nevjerojatno daleko,

ako se maglovitoj tradiciji moţe pridavati paţnja,

jer postojale su obiteljske priče o podrijetlu iz

predsaksonskih vremena, kada je izvjesnom

Gnaeusu Gabiniusu Capitou, vojnom tribunu Treće

Au- gustove legije, tada stacioniranoj u Lindumu36

u rimskoj Britaniji, bilo prijekim sudom oduzeto

zapovjedništvo zbog sudjelovanja u određenim

obredima nepovezanim s bilo kojom znanom

religijom. Gabinius je, kolala je glasina, naišao na

pećinu u boku litice gdje se neobičan puk okupljao

i radio Stariji znak u tami; neobičan puk kojega

Briti37 nisu poznavali izuzev u strahu, i koji su bili

posljednji preţivjeli iz velike zemlje na zapadu koja

je potonula, ostavivši samo otoke s krugovima

ukopanih prstenastih utvrda i svetištima od kojih je

Stonehenge bio najveće. Nije bilo nikakve

sigurnosti, naravno, u legendi da je Gabinius

podigao neosvojivu tvrđavu preko zabranjene

pećine i pokrenuo lozu koju su Pikti i Saksonci,

Danci i Normani bili nemoćni uništiti; niti je bilo

sigurnosti u prešutnoj pretpostavci da je iz te loze

izniknuo smioni sudrug i poručnik Crnoga Princa

kojega je Edward Treći proglasio barunom od

Northama. Te stvari nisu bile sigurne, ali su ipak

često pričane; i istini za volju, obrada kamena na

tvrđi Northam je alarmantno sličila zidarstvu

36 Lindum Colonia: povijesni grad i utvrda u rimskoj provinciji Britaniji, koji se

danas zove Lincoln u Engleskoj. 37 Briti: izraz kojim se u najširem smislu označava domorodačko stanovništvo

keltskih plemena u drevnoj Britaniji prije dolaska rimskih i anglosaksonskih osvajača.

Hadrijanovog zida. Kao dijete je lordNortham imao

čudnovate snove kada bi spavao u starijim

dijelovima dvorca, te je stekao stalnu naviku

kopanja po svojim sjećanjima, traţeći poluamorfne

prizore i uzorke i utiske koji nisu činili dio njegova

budnoga iskustva. Postao je sanjar koji je

doţivljavao ţivot dosadnim i nezadovoljavajućim;

tragač nekoć poznatih stranih kraljevstava i

prijateljstava, koji pak ne leţe nigdje u vidljivim

predjelima Zemlje.

Ispunjen osjećajem da je naš opipljivi svijet

samo atom u golemom i zloslutnom tkanju, i da

nepoznati posjedi pritišću i prodiru u sferu

poznatoga u svakoj točki, Northam je u mladosti i

mladoj muškosti zauzvrat isušio vrela sluţbene

religije i okultne misterije. Nigdje, međutim, nije

mogao pronaći spokoj i zadovoljstvo; i kako je

stario, učmalost i ograničenja ţivota su ga sve više i

više izluđivali. Tijekom devedesetih je petljao sa

sotonizmom, i stalno je ţeljno gutao bilo kakvu

doktrinu ili teoriju koja se činila da obećava bijeg iz

zatvorenih pogleda znanosti i dosadno

nepromjenjivih zakona Prirode. Knjige poput

fantastičnoga izvještaja o Atlantidi Ignacija

Donellyja upijao je naročitim poletom, a desetak

opskurnih uvodnika Charlesa Forta38 ga je

očaravalo svojim hirovima. Putovao bi miljama

slijedeći tajnovitu seosku priču o neprirodnome

čudu, a jednom je otišao u pustinju Arabije da

potraţi Bezimeni Grad rijetkih opisa, kojeg nitko

nikada nije vidio. U njemu je rasla mučna vjera da

negdje postoji lak ulaz, koji bi propustio

moţebitnog pronalazača u one izvanjske bezdane

čije jeke odzvanjaše tako daleko u pozadini

njegovih sjećanja. Mogao bi biti u vidljivome

svijetu, a ipak, mogao bi biti samo u njegovom umu

i duši. Moţda je njegov poluistraţeni mozak čuvao

onu tajanstvenu vezu koja bi ga probudila u starije i

buduće ţivote u zaboravljenim dimenzijama; koja

bi ga vezala za zvijezde, i za beskonačnosti i

vječnosti onkraj njih.

38 Charles Hoy Fort (1874. - 1932.): poznati američki pisac i istraživač okultnih,

nadnaravnih i paranormalnih fenomena.

Neobična kuća u magli

“Neobična kuća u magli” je kratka priča napisana 9

studenog 1926. godine, a prvi je puta objavljena 1931.

u časopisu Weird Tales u izdanju mjeseca listopada

plaćena 55 dolara.

Neobična kuća u magli

Ujutro magla dolazi s mora pored litica iza

Kingsporta. Bijela i paperjasta dolazi iz dubina svojoj

braći oblacima, prepuna snova o vlaţnim pašnjacima i

pećinama levijatana48. A poslije, u blagim ljetnim

kišama sa strmih krovova pjesnika, oblaci raspršuju

djeliće tih snova, koje ljudi neće doţivjeti bez glasina

iz davnina, neobičnih tajni, i čudesa koje planeti zbore

drugim planetima samotni u noći. Kada brojne priče

polete špiljama tritona49, a spiralne školjke u

gradovima prekrivenim morskom travom zatrube

divlje melodije naučene od Starijih, tada se velike

ţeljne magle sjate na nebesa krcate magijom, a oči na

stijenama koje gledaju

________________________________ 48 levijatan: sinonim za bilo koje veliko morsko čudovište ili stvorenje

nazvano po golemoj mitološkoj vodenoj nemani, po nekim izvorima opisanoj

kao neranjivi divovski kit, gospodar mora i vladar ljudi, koji je u Starome

zavjetu progutao Jonu.

49 tritoni: zajednički naziv porodice vrlo velikih i grabeţljivih morskih

puţeva, čije školjke mogu narasti do pola metra. Ime dobili po sinu boga

mora koji je često prikazivan kako puše u njihovu školjku da uzburka valove

uţasnim zvukom poput rike divljih zvijeri.

k moru su jedini mistični svjedoci, kao da je rub

litice sam rub Zemlje, dok svečana zvonjava bova

odjekuje u vilinskome eteru.

Sjeverno od starinskoga Kingsporta stijene se

penju uzvišeno i neobično, terasa na terasi, sve dok

najsjevernija od njih ne visi na nebu nalik sivome

zamrznutome vjetar-oblaku. Samotna je to, goletna

točka koja strši u beskrajnome prostoru, jer tamo je

obala oštro odrezana gdje se veliki Miskatonik

izlijeva s ravnica onkraj Arkhama, donoseći

legende šumskoga kraja te mala staromodna

sjećanja s brda Nove Engleske. Pomorski puk

Kingsporta podiţe pogled prema toj litici kao što

drugi primorski narodi podiţu pogled prema

polarnoj zvijezdi, u vrijeme kada noćne ure

otkrivaju Velikog medvjeda, Kasiopeju, i Zmaja.

Među njima ona je jedno s nebeskim svodom, i

uistinu, skrivena od pogleda kada magla sakrije

zvijezde ili sunce. Neke od litica ţitelji vole, poput

one grotesknog profila koju nazivaju Otac Neptun,

ili onu čije stupaste stepenice nose ime Prolaz; ali

ove se plaše jer je previše blizu nebesima.

Portugalski se pomorci koji prilaze brodovima

kriţaju kada je prvi puta ugledaju, a stari Jenkiji

vjeruju da bi uspinjanje na nju bila ozbiljnija stvar

od smrti, ako je to uopće moguće. Usprkos tome,

gore na toj litici, stoji drvena kuća i uvečer ljudi

vide svjetla u malim prozorskim oknima.

Drevna je kuća oduvijek bila ondje, i ljudi

kaţu da gore obitava Onaj koji zbori s jutarnjim

maglama koje dolaze iz dubina, te moţda vidi

jedinstvene stvari na oceanu u onim trenucima

kada rub litice postane rubom same Zemlje, a

svečana zvonjava bova odjekuje u bijelome

vilinskome eteru. Ovo su čiste bapske priče, jer ta je

prijeteća vrlet vazda neposjećena, i domoroci

nevoljko upiru teleskope na nju. Ljetni vikendaši su

je doista pretraţili svojim razmetljivim dvogledima,

ali nisu nikada vidjeli ništa više do sivoga

prastaroga krova, šiljatoga i obloţenoga drvenom

šindrom, čije se nadstrešnice spuštaju gotovo do

sivih temelja, a prigušena ţuta svjetlost malih

prozora viri ispod tih nadstrešnica u sutonu. Ti

ljetni posjetitelji ne vjeruju da jedan te isti Onaj ţivi

u drevnoj kući stotinama godina, ali ne mogu

dokazati svoju herezu nijednome pravom ţitelju

Kingsporta. Čak i Uţasni Starac koji zbori s

olovnim njihalima u bocama, i plaća namirnice

vjekovnim španjolskim zlatom, te drţi kamene

idole u dvorištu svoje pretpotopne kolibe u

Vodenoj ulici, jedini moţe kazati da su te stvari iste

kao i kada je njegov djed bio dječak, te da je tako

moralo biti već nezamislivo dugo vremena, još

otkako su Belcher ili Shirley ili Pownall ili Bernard39

bili guverneri provincije Njegova Veličanstva -

Zaljeva Massachusetts.

Tada je jednoga ljeta došao filozof u

Kingsport. Ime mu bijaše Thomas Olney, i

podučavao je dubokoumne stvari na koledţu u

zaljevu Narragansett. Došao je s kršnom ţenom i

razularenom djecom, a oči mu bijahu umorne od

gledanja istih stvari tijekom mnogih godina, i od

promišljanja o istim discipliniranim mislima.

Promatrao je magle s dijademe Oca Neptuna, i

pokušao ušetati u njihov bijeli svijet tajni uz

titanske stepenice Prolaza. Iz jutra u jutro bi leţao

na liticama i gledao preko ruba svijeta u tajanstveni

eter s druge strane, slušajući sablasna zvona i divlje

krikove onoga što su moţda bili galebovi. Tada,

kada bi se magla podigla a more istaknulo

prozaičnim dimom parobrodova, uzdahnuo bi i

spustio se u grad, gdje je volio tumarati uskim

starim ulicama uz i niz brijeg, te proučavati lude

ruševne zabate kuća i začudne dovratke sa

stupovima koji su štitili tolike generacije čvrstoga

39 Jonathan Belcher, William Shirley, Thomas Pownall i sir Francis Bernard: svi

odreda kolonijalni upravitelji britanske provincije Zaljeva Massachusetts u 18.

stoljeću.

pomorskog puka. Čak je i razgovarao s Uţasnim

Starcem, koji nije bio sklon strancima, te je bio

pozvan u njegovu strahovito starinsku kolibu gdje

niski stropovi i crvljive zidne obloge slušaju odjeke

uznemirujućih monologa u mračnim sitnim satima

noći.

Naravno da je bilo neizbjeţno da Olney zapazi

sivu neposjećenu kolibu na nebesima, na onoj ka

sjeveru okrenutoj zloslutnoj vrleti koja je jedno s

maglama i nebeskim svodom. Vazda je visjela

iznad Kingsporta, i vazda su njene tajne šapatom

odzvanjale kroz vijugave uličice Kingsporta. Uţasni

Starac je teškim disanjem pripovijedao priču koju

mu je ispričao otac, o munji koja je jedne noći

poletjela iz te šiljate kolibe prema oblacima viših

nebesa; a Bakica Ome, čije je maleno prebivalište s

kolonijalnim krovom u Brodskoj ulici bilo potpuno

prekriveno mahovinom i bršljanom, je prograktala

nešto što je njena baka čula iz druge ruke,

o oblicima koji su doklepetali iz istočnih magli

ravno u uska i jedina vrata toga nedostiţnog mjesta

- jer su vrata smještena blizu ruba vrleti prema

oceanu, te bijahu viđena samo s brodova na moru.

Na koncu, kako je bio strastven prema novim

čudnim stvarima a nije ga sputavao ni

kingsportovski strah niti uobičajena indolencija

ljetnih turista, Olney je donio sasvim strašnu

odluku. Unatoč konzervativnom odgoju - ili baš

zbog njega, jer jednolični ţivoti gaje snaţne ţudnje

za nepoznatim - prisegnuo je velikom zakletvom

da će se popeti na tu izbjegavanu sjevernu liticu te

posjetiti abnormalno drevnu sivu kolibu na

nebesima. Uvjerljivo je njegova trezvenija strana

zagovarala tezu da to mjesto mora biti nastanjeno

ljudima koji su tamo stigli iz smjera unutrašnjosti

uz lakši greben na strani Miskatonikova estuarija.

Vjerojatno su trgovali u Arkhamu, znajući kako

malo Kingsport voli njihovu prisutnost, ili moţda

nisu bili u stanju spustiti se s litice po kingsportskoj

strani. Olney je hodao duţ niţih litica do mjesta

gdje je ogromna vrlet bezobrazno skočila nagore da

se druţi s nebeskim stvarima, i postao sasvim

siguran da se nijedna ljudska noga ne bi mogla

uspeti ili spustiti po toj isturenoj juţnoj padini.

Istočna i sjeverna strana su se dizale tisućama stopa

vertikalno iz vode, tako da je samo zapadna strana,

iz smjera Arkhama, preostala.

Rano jednoga jutra u kolovozu Olney se

namjerio pronaći put do nedostupnoga vrha.

Napredovao je na sjeverozapad ugodnim

zabačenim cestama, pored Hooperova ribnjaka i

stare ciglene barutane do mjesta gdje se pašnjaci

uzdiţu do grebena iznad Miskatonika i pruţaju

krasan pogled na Arkhamove bijele

predviktorijanske zvonike s druge strane rijeke i

milja poljana. Ovdje je pronašao sjeno vit put za

Arkham, ali u smjeru mora koji je priţeljkivao niti

traga stazi. Šume i polja se naguraše do visoke

obale riječnog ušća, i nisu nosile nikakav znak

prisutnosti čovjeka; čak niti kameni zid ili zalutalu

kravu, već samo visoku travu i divovsko drveće i

grmove divljih ruţa koje su moţda prvi Indijanci

vidjeli. Kako se polako penjao prema istoku, sve

više i više iznad estuarija njemu s lijeva, i sve bliţe i

bliţe moru, put je postajao sve napornijim; dok se

nije zapitao kako su pobogu stanovnici onoga

omraţenoga mjesta uspijevali dosegnuti vanjski

svijet, u svrhu čestih odlazaka na trţnicu u

Arkham.

Tada se drveće prorijedilo, i daleko ispod,

njemu zdesna vidje brda i starinske krovove i

tornjeve Kingsporta. Čak je i Središnje brdo bilo

patuljasto s ove visine, i mogao je jedva razabrati

drevno groblje pored Kongregacijske bolnice,

podno kojega je glasina drţala da se nalaze strašne

pećine ili vrebaju jazbine. Naprijed su leţali buseni

trave i rijetka grmlja borovnice, a onkraj njih gole

stijene vrleti i vitki vrh omraţene sive kolibe. Sada

se greben suzio, i Olneyu se zavrti od vlastite

osamljenosti na nebu. Juţno od njega strahoviti

ponor iznad Kingsporta, a sjeverno vertikalni pad

od gotovo milje do riječnoga ušća.

Odjednom se ispred njega otvori široka

provalija, tri metra duboka, tako da se morao

spustiti rukama i skočiti na nagnuto tlo, i onda

puzeći se popeo uz opasni prirodni tjesnac u

suprotnome zidu. Dakle to je bio put kojim su

ţitelji nevjerojatne kuće putovali između zemlje i

neba!

Kada se uspeo iz provalije jutarnja se magla

skupljala, ali naprijed je jasno vidio visoku i

bezboţnu kolibu; zidovi sivi kao stijena, a visoki

vrhunac je stajao bestidno nasuprot mliječno bijelih

morskih isparavanja. Opazio je da nije bilo

nikakvih vrata s ove kopnene strane, nego samo

par malih rešetkastih prozora s pohabanim

kruţnim oknima obrađenima u stilu

sedamnaestoga stoljeća. Svuda oko njega bijahu

oblaci i kaos, i nije mogao vidjeti ništa ispod sebe,

izuzev bjeline i beskrajnoga prostora. Bio je sam na

nebu s ovom nastranom i vrlo uznemirujućom

kućom; a kada je postrance prišao prednjoj strani i

ugledao da zid stoji u ravnini s rubom litice, tako

da jedina uska vrata nisu mogla biti dosegnuta

osim iz praznoga etera, osjetio je izraziti uţas

kojega visina nije mogla u potpunosti objasniti. I

bilo je sasvim neobično da je tako crvima izjedena

drvena krovna obloga mogla opstati, ili da cigle

toliko izmrvljene još uvijek oblikuj u dimnjak koji

stoji.

Kako je magla bivala sve gušća, Olney se

šuljao oko prozora na sjevernoj i zapadnoj i juţnoj

strani, pokušavajući ih otvoriti ali ih je pronalazio

sve zaključanima. Bilo mu je donekle drago što su

zaključani, jer što je više gledao tu kuću to je manje

ţelio ući unutra. Tada ga zaustavi zvuk. Začuo je

škljocaj brave i udarac zasuna, te uslijedi škripa kao

da se teška vrata polagano i oprezno otvaraju. To je

bilo na morskoj strani koju nije mogao vidjeti, gdje

se uski portal otvorio prema praznome prostoru

tisućama stopa iznad valova u maglovitome nebu.

Tada se začuje teţak, smišljeni topot koraka u

kolibi, i Olney čuje otvaranje prozora, prvo na

sjevernoj suprotnoj strani, a onda na zapadnoj

odmah iza ugla. Sljedeći će na red doći juţni

prozori, ispod glomazne niske nadstrešnice

nedaleko od njega; i mora biti rečeno da mu je bilo

više no neugodno dok je promišljao o mrskoj kući

sjedne strane i praznini gornjega zraka s druge.

Kada je komešanje došlo do najbliţega prozorskog

okna, odšuljao se natrag na zapadnu stranu,

priljubivši se uza zid pokraj sada otvorenih

prozora. Bilo je jasno da je vlasnik došao kući; ali

nije došao s kopna, niti s nekakvoga balona ili

zamislive zračne lađe. Opet se oglasiše koraci, i

Olney šmugne iza ugla na sjever; ali prije nego je

pronašao utočište, glas je njeţno zazvao, i znao je

da se mora suočiti sa svojim domaćinom.

Kroz zapadni prozor virilo je veliko crnobrado

lice čije su oči fosforescentno sjale s utiskom

nečuvenih prizora. Ali glas bijaše njeţan, i

staromodne vrste, tako da Olney nije zadrhtao kada

je smeđa ruka posegnula da mu pomogne preko

okvira i u tu nisku prostoriju crne oplate od hrasta i

rezbarenoga namještaja iz razdoblja Tudora. Čovjek

bijaše odjeven u sasvim drevnu odjeću, i zračio je

nesmjestivom aureolom morske magije i snova

o visokim galijama. Olney se ne sjeća mnogo o

čudima koje je spominjao, ili čak tko je on bio; ali

kaţe da je bio neobičan i ljubazan, i ispunjen

čarolijom nemjerljivih praznina vremena i prostora.

Mala se soba doimala zelena u zagasitom

vodenastom svjetlu, i Olney vidje da dalji prozori

na istoku nisu otvoreni, već zatvoreni pred

magličastim eterom teškim kapcima nalik dnima

starih boca.

Bradati se domaćin doimao mladim, ali ipak

je gledao očima natopljenim starim misterijima; i iz

priča o čudesnim drevnim stvarima s kojima se

poistovjećivao, dobivao se dojam da je seoski puk

bio u pravu misleći da on razgovara s maglama

mora i oblacima neba još od kada nije bilo

nikakvoga sela koje bi s ravnice ispod njega

promatralo njegovo rezervirano prebivalište. I dan

je istjecao, a još uvijek je Olney slušao glasine o

starim vremenima i udaljenim mjestima. Čuo je

kako su se kraljevi Atlantide borili s ljigavim

bogohulnostima koje su izmigoljile iz pukotina na

dnu oceana, i kako Posejdonov hram pun stupova i

morske trave još uvijek u ponoć promatraju

izgubljeni brodovi, koji njegovim prizorom uviđaju

da su izgubljeni. Godine Titana bijahu prizvane, ali

domaćin postade bojaţljiv kada je zborio o

mutnome prvom dobu kaosa prije bogova ili čak

rođenja Starijih, kada su samo drugi bogovi dolazili

plesati na vrh Hatheg-Kla u kamenoj pustinji

nedaleko Ulthara, s one strane rijeke Skai.

U tome trenutku se začuje kucanje na vratima;

onim drevnim hrastovim vratima, prepunih

masivnih čavala iza kojih je leţao samo bezdan

bijeloga oblaka. Olney se trţne u strahu, ali mu

bradati muškarac pokaţe da bude miran, te se na

vršcima prstiju odšulja do vrata da pogleda van

kroz sasvim malenu špijunku. Nije mu se svidjelo

što vidi, pa je prislonio prst na usne i odšuljao se

natrag da zatvori i zakračuna sve prozore prije no

što se vratio u drevno sjedište pored svoga gosta.

Tada Olney ugleda kako nastrani crni obris

uzastopno prolazi iza prozirnih pravokutnika

svakoga maloga mutnog prozora dok se posjetitelj

radoznalo kretao uokolo prije odlaska; i bilo mu je

drago što njegov domaćin nije odgovorio na

kucanje. Jer postoje čudne stvari u velikome

bezdanu, i tragač snova mora paziti da ne uzbuni ili

susretne pogrešne.

Tada su se sjene počele okupljati; prvo male

tajnovite ispod stola, a tada i one smionije u drvom

obloţenim mračnim kutovima. I bradati čovjek

napravi zagonetne molitvene geste, i upali visoke

svijeće u neobično kovanim mjedenim

svijećnjacima. Često bi bacio pogled na vrata kao da

nekoga očekuje, te konačno kao da je na njegov

pogled odgovorilo jedinstveno kuckanje koje je

moralo slijediti neku sasvim drevnu i tajanstvenu

šifru. Ovoga puta nije ni pogledao kroz špijunku,

nego je podigao veliku hrastovu pregradnu dasku i

udario zasun, otključavši teška vrata i širom ih

otvori prema zvijezdama i magli.

I tada na zvuk opskurnih harmonija

doplutaše u sobu iz dubina svi snovi i sva sjećanja

Zemljinih potopljenih Moćnika. I zlatni plamenovi

plesaše oko korovom obraslih brava, tako da Olney

bijaše opijen dok im je odavao počast. Neptun s

trozupcem je bio tamo, i veseli tritoni i fantastične

nereide40, a na leđima dupina je balansirala golema

nazubljena školjka kojom je putovao sijedi i uţasni

oblik prvobitnoga Nodensa, gospodara velikoga

bezdana. I spiralne školjke tritona začudno zatrube,

a nereide proizvedu neobične zvukove udaranjem

po grotesknim rezonantnim školjkama nepoznatih

predatora u crnim morskim pećinama. Tada

prastari Nodens posegne naprijed smeţuranom

rukom te pomogne Olneyu i njegovu domaćinu da

uđu u golemu školjku, gdje su spiralne školjke i

udarci činili divlju i fenomenalnu buku. I u

beskrajni eter zatetura fantastična povorka, čija je

buka i vika bila izgubljena u odjeku grmljavine.

Cijelu su noć u Kingsportu promatrali tu

uzvišenu liticu kada im je oluja kroz maglu

dozvolila pogled, i kada su se u sitnim satima mali

mutni prozori zamračili, šaputali su o stravi i

katastrofi. Olneyeva djeca i krupna ţena su se

40 nereide: u grčkoj mitologiji morske nimfe koje često prate Posejdona i znaju biti

od pomoći mornarima u opasnim olujama

molili blagome prigodnome Bogu baptista, i nadali

se da će putnik posuditi kišobran i gumene čizme

ako kiša ne prestane do jutra. Tada zora ispliva

kapajući ovjenčana maglom iz mora, i bove

svečano zazvone u vrtlozima bijeloga etera. Au

podne vilenjački rog zaječi preko oceana dok se

Olney, suh i lak na nogama, spustio s litica

drevnoga Kingsporta s pogledom dalekih mjesta u

svojim očima. Nije se mogao prisjetiti što je sanjao

u kolibi ugnijeţđenoj na nebu, kod onoga još uvijek

neimenovanoga pustinjaka, ili kazati kako je

izmilio niz vrlet koju nije pohodila nijedna druga

noga. Niti je mogao uopće zboriti o tim stvarima

osim s Uţasnim Starcem, koji je poslije mrmljao

nastrane stvari u svoju dugu bijelu bradu; zaklevši

se da čovjek koji se spustio s one vrleti nije u

potpunosti čovjek koji se uspeo, i da negdje podno

sivoga šiljatoga krova, ili sred nezamislivih

predjela te zloslutne bijele magle, još uvijek

oklijeva izgubljena duša onoga koji bijaše Thomas

Olney.

I od te ure, kroz suhoparne i spore godine

sivila i umora, filozof je radio i jeo i spavao i

strpljivo izvršavao djela prikladna građaninu. Više

ne ţudi za čarolijom udaljenih brda, ili uzdiše za

tajnama koje vire poput zelenih grebena iz mora

bez dna. Jednolikost njegovih dana mu više ne

zadaje tugu, a disciplinirane misli su postale

sasvim dovoljne za njegovu maštu. Njegova dobra

ţena biva sve krupnija a njegova djeca sve starija i

prozaičnija i korisnija, i nikada se ne zaboravi

korektno osmjehnuti s ponosom kada prigoda to

zahtijeva. U njegovu pogledu nema nikakvoga

nemirnog svjetla, a ako ikada osluškuje svečanu

zvonjavu ili daleke vilenjačke rogove to je samo

noću kada stari snovi lutaju. Nikada više nije vidio

Kingsport, jer se njegovoj Obitelji nisu svidjele

smiješne stare kuće, te se ţališe da su odvodi

nemoguće loši. Sada imaju dotjerani ljetnikovac u

Bristolskom visočju, gdje se ne uzdiţu nikakve

visoke vrleti, a susjedi su urbani i modemi.

Ali Kingsportom kruţe neobične priče, te čak i

Uţasni Starac priznaje stvar koju ni njegov djed nije

izrekao. Jer sada, kada vjetar burno zapuše sa

sjevera pored visoke drevne kuće koja je jedno s

nebeskim svodom, slama se konačno ona zloslutna

tišina koja je uvijek prethodila propasti

Kingsportovih pomoraca. A stari puk pripovijeda o

ugodnim glasovima koji pjevaju ondje, i o smijehu

koji buja radošću onkraj zemaljske radosti; i kaţu

da su uvečer mali niski prozori svjetliji nego prije.

Kaţu, također, da jarka sjeverna Svjetlost dolazi

češće na to mjesto, sjajeći plavo prema sjeveru s

vizijama zamrznutih svjetova dok vrlet i koliba vise

crni i fantastični nasuprot divljeg bljeskanja. I

magle u zoru su gušće, a mornari nisu posve

sigurni da je sva prigušena morska zvonjava od

svečanih bova.

Najgori od svega, doduše, su grčeviti stari

strahovi u srcima mladića Kingsporta, koji su

postali skloni noću slušati tihe udaljene zvukove

sjevernoga vjetra. Kunu se da nikakvo zlo ili bol ne

nastanjuje onu visoku šiljatu kolibu Jer u novim

glasovima odjekuje radost, i s njima zvon smijeha i

glazbe. Kakve priče morske magle mogu donijeti

tome ukletome i najsjevernijemu vrhuncu, ne

znaju, ali ţude da iznude nekakav nagovještaj čuda

koja kucaju na vrata litice kada su oblaci najgušći.

Patrijarsi se boje da ne bijednoga dana jedan po

jedan potraţili taj nepristupačan vrh na nebu, i

doznali koje se vjekovne tajne kriju ispod strmoga

krova s drvenom šindrom koji je dio stijena i

zvijezda i drevnih strahova Kingsporta. Da bi se

ona pustolovna mladeţ vratila nisu sumnjali, ali

misle da bi svjetlo moglo iščeznuti iz njihovih očiju,

a volja iz njihovih srdaca. I ne ţele da se

staromodnim Kingsportom sa svojim strmim

ulicama i starinskim zabatima kuća ravnodušno

vuku godine dok smijajući zbor, glas po glas, biva

sve snaţniji i neobuzdaniji u tome neznanome i

uţasnome gnijezdu gdje magle i snovi zastaju

odmoriti se na svome putu iz mora k nebesima.

Ne ţele da duše njihovih mladića napuste

ugodna ognjišta i taverne kolonijalnih krovova

staroga Kingsporta, niti ne ţele da smijeh i pjesma

na onome visokome kamenom mjestu postanu

glasniji, jer je glas koji je došao, donio svjeţe magle

s mora i svjeţa svjetla sa sjevera, stoga govore da će

više drugih glasova donijeti još magli i još svjetala,

sve dok se moţda starinski bogovi (čije postojanje

nagoviještaju samo šapatom iz straha da će

kongregacijski pastor čuti) ne uzdignu iz dubina i s

neznanoga Kadatha u hladnoj pustoši te načine

svoje prebivalište na toj opakoj vrleti tako blizu

njeţnim brdima i dolinama tihoga jednostavnog

ribarskog puka. Te stvari ne ţele, jer običnim su

ljudima nezemaljske stvari nedobrodošle; osim

toga, Uţasni Starac često podsjeti što je Olney

kazao o kucanju kojega se osamljeni stanovnik

bojao, i o crnom i znatiţeljnom obliku viđenom

nasuprot magle kroz one nastrane prozore s

kruţnim olovnim oknima.

O svim tim stvarima, ipak, samo Stariji mogu

odlučivati; a u međuvremenu jutarnja magla i dalje

dolazi do onoga usamljenoga vrtoglavog vrha sa

strmom drevnom kućom, do one sive kuće s niskim

strehama gdje se nitko ne vidi već gdje večer

donosi tajanstvena svjetla dok sjeverni vjetar zbori

o stranim slavljima. Bijela i paperjasta dolazi iz

dubina svojoj braći oblacima, prepuna snova o

vlaţnim pašnjacima i pećinama levijatana. A kada

brojne priče polete špiljama tri tona, a spiralne

školjke u gradovima prekrivenim morskom travom

za- trube divlje melodije naučene od Starijih, tada

se velika ţeljna isparavanja sjate na nebesa krcata

magijom; a Kingsport, meškoljeći se nelagodno na

svojim niţim liticama podno onog nevjerojatnog

visećeg straţara od stijene, vidi ka oceanu samo

mističnu bjelinu, kao da je rub litice sam rub

Zemlje, dok svečana zvonjava bova odjekuje u

vilinskome eteru.

Srebrni ključ

“Srebrni ključ” je kratka priča napisana 1926., i

sastavni je dio Lovecraftovog ciklusa o Zemlji Snova,

s poznatim Randolphom Carterom kao glavnim

junakom. Prvi je puta objavljena u siječanjskom

izdanju časopisa Weird Tales 1929. godine.

Farnsworth Wright, urednik Weird Talesa, je izvorno

odbio objaviti priču kada ju je Lovecraft donio

sredinom 1927. godine, ali ju je naknadno ipak

objavio, objasnivši Lovecraftu da su priču čitatelji

“ţestoko mrzili”. Vjeruje se da priča nije dobro

primljena jer se u njoj Lovecraft odrekao zadrtosti i

predrasuda, koje su u to vrijeme bile jako raširene.

Srebrni ključ

Kada je Randolph Carter imao trideset

godina, izgubio je ključ od dveri snova. Prethodno

tom razdoblju, borio se s prozaičnošću ţivota noćnim

izletima do stranih i drevnih gradova s druge strane

svemira, te draţesnim, nezamislivim zemljama-

vrtovima preko eteričnih mora; ali kako ga je

sredovječnost pritisnula, osjetio je kako mu te slobode

malo po malo klize iz ţivota, dok najzad nije bio

odsječen u potpunosti. Njegove galije više nisu jedrile

uz rijeku Oukranos pored zlaćanih tornjeva Thrana,

niti su njegovi slonovi gazili kroz mirisne dţungle u

Kledu, gdje zaboravljene palače bjelokosnih stupova

spavaju krasne i nesalomive podno mjeseca.

Mnogo je čitao o stvarima kakve jesu, i

razgovarao s previše ljudi. Dobronamjerni filozofi su

ga poučili da zaviri u logičke odnose, i analizira

postupke koji oblikuju njegove misli i maštarije.

Čuđenje je nestalo, i zaboravio je da je sav ţivot samo

niz slika u mozgu, gdje nema razlike između onih

koje su iznjedrene pravim događajima te onih

iznjedrenih unutrašnjim sanjarenjima, i nema

razloga vrednovati jedne više od drugih. Običaj mu

je zaglušio uši praznovjernim štovanjem onoga što

je opipljivo i fizičko, te ga natjerao da potajno i

posramljeno obitava u vizijama. Mudraci mu rekoše

da su njegove jednostavne maštarije isprazne i

djetinjaste, a on im povjerava jer je uviđao da bi

lagano mogle biti takve. Ono čega se nije mogao

prisjetiti jest da su djela stvarnosti jednako isprazna

i djetinjasta, i još apsurdnija jer njihovi počinitelji

ustraju zamišljajući sebe punima značenja i svrhe

dok slijepi kozmos besciljno melje iz ničega u nešto

pa opet iz nečega u ništa, ne obazirući se niti

znajući za ţelje ili postojanje umova koji na trenutak

zatrepere tu i tamo u tami.

Prikovali su ga za stvari koje jesu, te mu

objasnili kako one funkcioniraju dok misterija nije

iščezla iz njegova svijeta. Kada bi poţalio, i čeznuo

za bijegom u sumračna kraljevstva gdje je čarolija

oblikovala sve male ţivopisne fragmente i vrijedne

asocijacije njegova uma u vidike drhtava

iščekivanja i neutaţiva uţitka, tada bi ga okrenuli

prema novo otkrivenim čudesima znanosti, nudeći

mu da pronađe divotu u vrtlogu atoma i

tajnovitosti nebeskih dimenzija. A kada nije uspio

pronaći te blagodati u stvarima čiji su zakoni znani

i mjerljivi, rekoše mu da mu manjka mašte, i da je

nezreo jer je preferirao iluzije snova pred iluzijama

naše fizičke tvorevine.

Stoga je Carter nastojao biti poput ostalih, i

pretvarao se da su obični događaji i osjećaji

zemaljskih umova bitniji od fantazija rijetkih i

delikatnih duša. Nije se protivio kada su mu

govorili da je ţivotinjska bol zaklane svinje ili

dispeptičnog41 ratara u stvarnome ţivotu vaţnija

stvar od nenadmašne ljepote Naratha sa svojih

stotinu rezbarenih gradskih vrata i kupolama od

kalcedona42, kojega se maglovito prisjećao iz snova;

i pod njihovim je vodstvom razvio srcobolni osjećaj

ţaljenja i tragedije.

S vremena na vrijeme, ipak, nije si mogao

pomoći a da ne vidi koliko su plitke, prevrtljive, i

besmislene bile sve ljudske teţnje, i kako se

isprazno naše stvarne pobude razlikuju od

pompoznih ideala u koje se kunemo. Tada bi

pribjegao uljudnome smijehu kojega je naučio

koristiti kada se netko protivio ekstravaganciji i

neprirodnosti snova; jer je uviđao da je

svakodnevni ţivot našega svijeta do posljednje

trunke jednako ekstravagantan i umjetan, te puno

manje vrijedan poštovanja zbog njegove

41 dispepsija: stanje kojim se označava bol u gornjem dijelu probavnog sustava 42 kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg se

vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove

oskudnosti u ljepoti i njegova luckasta oklijevanja

da prizna vlastiti nedostatak smisla i svrhe. Tako je

postao u neku ruku šaljivac, jer nije vidio da je čak i

humor ništavan u bezumnome svemiru lišenom

bilo kakvoga pravog mjerila dosljednosti ili

nedosljednosti.

U prvim danima svoga suţanjstva okrenuo se

njeţnoj crkvenoj vjeri koju mu je omilila naivna

predaja njegovih predaka Jer odatle su se širile

mistične avenije koje su obećavale bijeg iz ţivota.

Tek je uz pomniji uvid primijetio izgladnjelu maštu

i ljepotu, ustajalu i prozaičnu banalnost, te naizgled

mudru teţinu i groteskne tvrdnje temeljne istine

koja je sveudilj nadmoćno vladala većinom njenih

propovjednika; ili u potpunosti osjetio nezgrapnost

kojom je pokušavala odrţati na ţivotu djetinjaste

strahove i nagađanja primitivne rase koja se

suočava s nepoznatim. Umaralo je Cartera gledati

kako su svečano ljudi pokušavali razabrati

zemaljsku stvarnost u starim mitovima koje je svaki

korak njihove hvalisave znanosti pobijao, pa je ta

krivo usmjerena ozbiljnost ubila privrţenost koju je

moţda imao prema drevnim vjerovanjima. Da su

barem bili zadovoljni pruţanjem zvučnih rituala i

emocionalnih odušaka u njihovoj pravoj krinki

eterične fantazije.

Ali kada je počeo proučavati one koji odbaciše

stare mitove, pronašao ih je još ruţnijima od onih

koji ih nisu odbacili. Nisu znali da ljepota leţi u

harmoniji, a da ljupkost ţivota nema mjerilo sred

besciljnoga kozmosa izuzev vlastite harmonije sa

snovima i osjećajima koji su već iščezli i slijepo

oblikovali naše male sfere iz ostaloga kaosa. Nisu

vidjeli da su dobro i zlo i ljepota i ruţnoća jedini

omamentalni plodovi perspektive, čija prava

vrijednost leţi u njenoj povezanosti s onom

slučajnosti zbog koje su naši preci počeli misliti i

osjećati, i čiji su finiji detalji različiti u svakoj rasi i

kulturi.

Umjesto toga, ili su nijekali te stvari u potpunosti ili

su ih pripisivali grubim, nejasnim instinktima koje

su dijelili sa zvjeradi i seljacima; tako da su njihovi

ţivoti bili kuţno potrošeni u boli, ruţnoći, i

nesrazmjeru, a ipak ispunjeni smiješnim ponosom

jer su pobjegli od nečega; nečega ništa više

nezdravog od onoga što ih je i dalje drţalo.

Zamijenili su laţne bogove straha i slijepe

poboţnosti za one prekomjerne slobode i anarhije.

Carter nije imao mnogo sluha za ove moderne

slobode; jer se njihova jeftinoća i bijeda gadila duši

koja voli samo ljepotu, dok se njegov razum bunio

na klimavu logiku kojom su njeni prvaci pokušali

primitivne nagone pozlatiti svetošću skinutoj s

odbačenih idola. Uvidio je da većina njih, zajedno s

njihovim propalim svećenstvom, nije mogla pobjeći

zabludi da ţivot ima smisao odvojen od onoga

kojeg čovjek pronađe u snu; te nisu mogli staviti na

stranu grubu ideju etike i obveza onkraj ljepote, čak

i dok je sva Priroda vrištala nesviješću i bezličnim

nemoralom u svjetlu njihovih znanstvenih otkrića.

Izobličeni i zadrti unaprijed smišljenim iluzijama

pravde, slobode, i dosljednosti, odbacili su stare

nauke i stare načine sa starim uvjerenjima; niti su

ikada zastali pomisliti da su oni nauci i oni načini

jedini činitelji njihovih trenutnih misli i prosudbi, te

jedini vodiči i mjerila u besmislenome svemiru bez

čvrstih ciljeva ili stabilnih referentnih točaka.

Izgubivši te umjetne okolnosti, njihovi ţivoti bijahu

ispraţnjeni od usmjerenja i dramatičnoga interesa;

dok najzad nisu počeli teţiti utapanju vlastite

dosade u uţurbanosti i hinjenoj svrsishodnosti,

galami i uzbuđenju, barbarskom izričaju i

ţivotinjskim osjećajima. Kada su se te stvari stopile,

razočarani ili bolesni od odvratnosti, uzgojili su

ironiju i gorčinu, te pronašli grešku u društvenome

poretku. Nikada ne bi mogli shvatiti da su njihovi

primitivni temelji bili promjenjivi i kontradiktorni

kao i bogovi njihovih predaka, i da je zadovoljstvo

jednoga trenutka propast sljedećega. Spokojna,

trajna ljepota dolazi samo u snu, i tu je utjehu svijet

odbacio kada je štovanjem stvarnosti odbacio tajne

djetinjstva i nevinosti.

Sred ovoga kaosa ispraznosti i nemira, Carter

je pokušavao ţivjeti ţivotom prikladnim za čovjeka

pronicljiva uma i dobrog naslijeđa. Kako su mu

snovi blijedjeli pod ruglom godina, nije mogao

vjerovati u ništa, samo ga je ljubav prema

harmoniji drţala blizu načinima njegove rase i

poloţaja. Koračao je neosjetljiv kroz čovječje

gradove, i uzdisao jer se nijedan vidik nije činio

posve stvarnim; jer je svaki bljesak ţute sunčeve

svjetlosti na visokim krovovima i svaki pogled na

trgove s balustradama u prvim svjetiljkama večeri

sluţio samo da ga podsjeti na snove koje je nekoć

poznavao, i da ga učini nostalgičnim za eteričnim

zemljama koje više nije znao pronaći. Putovanja su

bila sprdnja; čak ga je i Veliki rat samo malčice

uzbudio, iako je ispočetka sluţio u francuskoj Legiji

stranaca. Neko je vrijeme traţio prijatelje, ali ubrzo

ga je umorila grubost njihovih emocija, i

jednoličnost i prizemnost njihovih vizija. Bilo mu je

neodređeno drago što svi njegovi rođaci bijahu

udaljeni te nisu odrţavali kontakt, jer ne bi mogli

razumjeti njegov mentalni ţivot. To jest, nitko osim

njegova djeda i prastrica Christophera ne bi mogao,

a oni bijahu odavna mrtvi.

Tada je ponovo počeo pisati knjige, koje je

napustio kada su ga snovi prvi puta iznevjerili. Ali

u tome, također, nije bilo zadovoljstva ili

ispunjenja; jer je dodir Zemlje bio na njegovu umu,

i nije mogao misliti na divne stvari kao što je činio

davno. Ironični je humor rušio sve sumračne

minarete koje je podizao, a prizemni je strah od

nevjerojatnosti uništavao sve delikatno i

nevjerojatno cvijeće njegovih vilinskih vrtova.

Sporazum toboţnjega saţaljenja je obasipao

sentimentalnošću njegove likove, dok je mit o

vaţnoj stvarnosti te značajnim ljudskim

događajima i emocijama degradirao cijelu visoku

fantaziju u jeftinu društvenu satiru i alegoriju

prekrivenu tankim velom. Njegovi su novi romani

bili uspješni kao što njegovi stari nisu nikada bili, i

jer je znao koliko isprazni moraju biti da zadovolje

isprazno stado, spalio ih je i prekinuo s pisanjem.

Bijahu to sasvim draţesni romani, u kojima se

uljudno smijao snovima koje je lagano skicirao; ali

je uvidio kako njihova sofisticiranost iscrpljuje iz

njih sav ţivot.

Nakon toga je gajio namjerne iluzije, te petljao

po utiscima bizarnoga i ekscentričnoga kao

protuotrovom za banalnost. Većina njih je,

međutim, doskora pokazala svoje siromaštvo i

jalovost; i on shvati da su popularne doktrine

okultizma suhe i nefleksibilne poput znanosti, čak i

bez tračka umirujuće istine kojom bi ih opravdao.

Golema glupost, prijetvornost, i zbrčkane ideje nisu

san te ne tvore nikakav bijeg iz ţivota umu

izvjeţbanome iznad njihove razine. Stoga je Carter

kupovao još neobičnije knjige i pomnije traţio

grozne ljude fantastične učenosti; zakopavši se u

arkanu43 svijesti koju su rijetki pohodili, i naučivši

stvari o tajnim ponorima ţivota, legendi, i

nezapamćenih starina koje ga odonda ne prestaju

uznemiravati. Odlučio je ţivjeti na drukčijoj razini,

te je opremio svoj bostonski dom tako da odgovara

njegovim promjenjivim ćudima, jedna prostorija za

svaku, uređene prikladnim bojama, namještene

doličnim knjigama i predmetima, te opremljene

pogodnim izvorima svjetlosti, topline, zvuka,

okusa i mirisa.

Jednom je doznao za čovjeka na Jugu kojega

su ljudi izbjegavali, i kojega se bojaše zbog

bogohulnih stvari koje je pročitao u pretpovijesnim

knjigama i na glinenim pločama prokrijumčarenim

43 arkana: u ovome smislu označava skup ezoteričnih misli ili uvjerenja, to jest, ideja

koje razumije i čuva mala skupina onih koji dijele rijetke i neobične interese

iz Indije i Arabije. Njega je posjetio, te ţivio s njime

dijeleći njegova istraţivanja sedam godina, dok ih

uţas nije zgrabio jedne ponoći na nepoznatome i

arhaičnome groblju, te se samo jedan vratio odakle

su dvojica ušla. Tada se vratio u Arkham, uţasni

vješticama uklet stari grad njegovih predaka u

Novoj Engleskoj, te je imao iskustva u tami, sred

prastarih vrba i oronulih kolonijalnih krovova, koja

su ga natjerala da zapečati zauvijek određene

stranice u dnevniku od pretka divljega uma. Ali ti

su ga uţasi odveli samo do ruba stvarnosti, te nisu

bili prava zemlja snova koju je poznavao u

mladosti; i tako je s pedeset godina očajavao na bilo

kakav počinak ili zadovoljstvo u svijetu

prezaposlenom za ljepotu i prepredenom za snove.

Uvidjevši napokon ispraznost i uzaludnost

stvarnih stvari, Carter je provodio svoje dane u

mirovini, i u čeznutljivim polusjećanjima njegove

mladosti prepune snova. Mislio je da je poprilično

luckasto što se uopće trudi ţivjeti, i dobio je od

svoga poznanika s juga Amerike sasvim neobičnu

tekućinu koja će mu pruţiti zaborav bez patnje.

Inercija i moć navike su ga ipak, natjerale da

odgodi tu radnju te je lebdio neodlučno usred misli

prošlih vremena, skinuvši čudne tapiserije sa svojih

zidova i preuredivši kuću onako kakva je bila u

njegovu ranom djetinjstvu - s grimiznim

prozorskim oknima, viktorijanskim pokućstvom, i

svime ostalim.

Prolaskom vremena postalo mu je gotovo

drago što je bio neodlučan, jer su ostaci njegove

mladosti i odvojenost od svijeta učinili ţivot i

sofisticiranost vrlo dalekima i nestvarnima; čak

toliko da se dodir čarolije i iščekivanja ponovo

ušuljao u njegov noćni drijemeţ. Godinama su ti

drijemeţi poznavali samo iskrivljene odraze

svakodnevnih stvari kao što ih i najobičniji

drijemeţi poznaju, ali sada se vratio treptaj nečega

nepoznatoga i divljega; nekakve nejasne i

veličanstvene prisutnosti koja je poprimila oblik

napetih i bistrih slika iz dana njegova dječaštva,

zbog kojih pomisli na male nepovezane stvari koje

je davno zaboravio. Često bi se probudio zazivajući

majku ili djeda, koji su bili u svojim grobovima

četvrt stoljeća.

Tada ga je jedne noći djed podsjetio na ključ.

Stari sijedi učenjak, jasan kao za ţivota, zborio je

naširoko i ozbiljno o njihovoj drevnoj lozi, i o

začudnim vizijama njeţnog i osjećajnog čovjeka

koji ju se stvorio. Zborio je o kriţaru s ognjem u

očima koji je naučio divlje tajne Saracena koji ga

drţaše u suţanjstvu; i o prvome sir Randolphu

Carteru koji je proučavao magiju kada je Elizabeta

bila kraljica. Govorio je, također, o onome

Edmundu Carteru koji je jedva izbjegao vješanje

zbog čaranja u Salemu, te koji je spremio u

starinsku kutiju veliki srebrni ključ koji se prenosio

generacijama. Prije no što se Carter probudio,

njeţni posjetitelj mu je rekao gdje moţe pronaći tu

kutiju; tu izrezbarenu hrastovu kutiju arhaičnoga

čuda čiji groteskni poklopac nijedna ruka nije

podigla dva stoljeća.

Pronašao ju je u prašini i sjenama golemoga

tavana, odbačenu i zaboravljenu u dubini ladice u

visokoj škrinji. Bila je stopu široka, i njene su

gotičke rezba- rije bile toliko strašne da se nije

čudio što se nijedna osoba nije usudila otvoriti je još

od Edmunda Cartera. Nije proizvela nikakav zvuk

kada ju je protresao, ali je odavala mistični miris

nezapamćenih začina. Da je sadrţavala ključ, bila je

zapravo samo maglovita legenda, čak i otac

Randolpha Cartera nikada nije znao da takva kutija

postoji. Bila je okovana hrđavim ţeljezom, i

nikakva sredstva nisu bila priloţena za otvaranje

strašne brave. Carter je nejasno shvaćao da će u njoj

pronaći nekakav ključ izgubljenih dveri snova, ali

gdje i kako da ga iskoristi, djed mu nije kazao ništa.

Stari je sluga silom otvorio rezbareni

poklopac, tresući se dok su u njega piljila odvratna

lica iz drevnoga drva, s nekom zaboravljenom

sjetom. Unutra, umotan u izblijedjeli pergament,

nalazio se golemi ključ potamnjeloga srebra

prekriven tajanstvenim arabeskama; ali bez

ikakvoga vidljivoga objašnjenja. Pergament je bio

pozamašan, te je sadrţavao samo neobične

hijeroglife nepoznatoga jezika zapisane pradavnom

trskom. Carter prepozna simbole kao one koje je

vidio na stanovitom svitku papirusa koji je

pripadao onome uţasnome učenjaku s Juga koji je

nestao jedne ponoći na bezimenome groblju.

Čovjek je uvijek drhtao dok je čitao taj svitak, kao

što je Carter drhtao sada.

Ali očistio je ključ, i drţao ga pored sebe noću

u aromatičnoj kutiji drevne hrastovine. Njegovi su

snovi u međuvremenu postajali sve ţivlji, i iako mu

nisu prikazivali nikakve strane gradove i

nevjerojatne vrtove iz davnina, poprimali su

nedvojbeni kalup čija svrha nije mogla biti

pogrešno protumačena. Zvali su ga natrag kroz

godine, i s pomiješanom voljom svih njegovih

predaka vukli su ga prema nekakvom skrivenom

izvoru predaka. Tada je spoznao da mora otići u

prošlost i spojiti se sa starim stvarima, i dan za

danom razmišljao je o brdima na sjeveru gdje su

leţali ukleti Arkham i vijugavi Miskatonik i

samotni seoski dom njegova roda.

U plodnom ognju jeseni, Carter se zaputi

starim zapamćenim putom pored draţesnih linija

valovitih brda i livade obrubljene kamenim zidom,

pored udaljene udoline i šumarka, zavojite ceste i

ljupkih farmi, i kristalnih zavoja Miskatonika,

prekoračenoga tu i tamo rustikalnim mostovima od

drva ili kamena. Na jednome je zavoju ugledao

skupinu divovskih brijestova između kojih je jedan

predak neobično iščeznuo prije stoljeće i pol, te

zadrhti dok je vjetar pun značaja zapuhao kroz

drveće. Tada ugleda ruševnu farmu stare Goody

Fowler, vještice, sa svojim malim zlim prozorima i

velikim krovom koji se naginjao gotovo do zemlje

na sjevernoj strani. Ubrzao je automobilom dok je

prolazio pokraj nje, i nije usporio dok se nije uspeo

na brdo gdje su njegovi preci bili rođeni, i gdje je

stara bijela kuća još uvijek ponosno gledala preko

ceste na divnu panoramu kamenitih padina zelene

doline, s udaljenim tornjevima Kingsporta na

horizontu, i natruhama arhaičnoga, snovima

prepunog mora u najdaljoj pozadini.

Tada naiđe na strmiju padinu koja je nosila

staru kuću Carterovih koju nije posjetio preko

četrdeset godina. Poslijepodne je davno prošlo

kada je stigao do podnoţja, i na zavoju na pola

puta zastane da osmotri razastrti seoski krajolik sav

zlatan i slavan u poplavama čarolije istočene iz

zapadnoga sunca. Sva čudnovatost i iščekivanje

njegovih nedavnih snova su se činili prisutnima u

ovome utihnulome i nezemaljskome krajoliku, te

pomisli na nepoznate samoće drugih planeta dok

su mu oči pratile baršunaste i napuštene travnjake

kako se valovito sjaje između srušenih zidova, i

nakupine vilinskih šuma koje naglašavaju udaljene

obrise grimiznih brda onkraj brda, i sablasnu

šumovitu dolinu koja uranja u sjene vlaţne kotline

gdje vode pjevuše i ţubore sred nabubrenog i

izvitoperenog korijenja.

Zbog nečega osjeti da motori ne pripadaju

carstvu koje je traţio, stoga ostavi automobil na

rubu šume, te stavivši veliki ključ u dţep svoga

kaputa, nastavi pješice uz brdo. Šuma ga je sada u

potpunosti progutala, iako je znao da je visoki

breţuljak s kućom očišćen od drveća, osim na

sjevernoj strani. Pitao se kako će kuća izgledati, jer

bijaše prazna i nepohođena zbog njegova nemara

još od smrti njegova čudnoga prastrica

Christophera prije trideset godina. U mladosti je

uţivao u dugim posjetima tome mjestu, te je

pronalazio neobična čudesa u šumi s druge strane

voćnjaka.

Sjene postadoše sve izraţenije oko njega, jer

noć je bila blizu. Kada se procijep u drveću otvorio

s desna, mogao je vidjeti preko milja sumračnih

livada te uoči stari kongregacijski zvonik na

Središnjem brdu u Kingsportu; ruţičast od

posljednjeg rumenila dana, a okviri malih okruglih

prozora su gorjeli reflektirajućom vatrom. Tada,

kada se opet našao u dubokoj sjeni, trzajem se

prisjetio da je pogled morao doći iz djetinjeg

sjećanja, budući da je stara bijela crkva odavna bila

srušena da bi se napravilo mjesta za kongregacijsku

bolnicu. Čitao je o tome sa zanimanjem, jer su

novine kazivale o nekakvim neobičnim jazbinama

ili prolazima pronađenim ispod nje u stjenovitome

breţuljku.

Kroz njegovu zamišljenost piskutavo dopre

glas, i on se ponovo trţne na njegovu poznatost

poslije tolikih godina. Stari je Benijah Corey bio

zaposlenik njegova strica Christophera, i bio je star

čak i u onim davnim vremenima njegovih dječačkih

posjeta. Sada bi morao imati dobrano preko sto, ali

taj piskutavi glas nije mogao doći od nikoga

drugoga. Nije mogao razabrati riječi, ali ton je bio

proganjajuć i nepogrešan. Pomisliti da je “Stari

Benijy” još uvijek ţiv!

“Gospon Randy! Gospon Randy! Pa gdi ste?

Kaj ţelite sterati svoju tetu Martu v grob? Kaj vam

ni po- vedala da se drţite blizu hiţe po poldan i da

se vmete prije kmice? Randy! Ren ... dii! ... Tom

dečecu niko ni dorasel kad treba zginuti v šumu;

pol svog cajta nori oko onog zmijskog legla gor na

drvljeniku44! ... Hej, ti vrapca, Ran... dii!”

Randolph Carter zastane u mrklome mraku i

protrlja rukama oči. Nešto nije bilo kako spada. Bio

je negdje gdje ne bi trebao biti; odlutao je vrlo

daleko na mjesto kamo nije pripadao, i sada je

neoprostivo kasnio. Nije primijetio koliko je sati na

Kingsportovom zvoniku, iako ga je mogao lako

razabrati svojim dţepnim teleskopom; ali je znao

da je njegovo kašnjenje bilo nešto posve neobično i

bez presedana. Nije bio siguran ima li svoj maleni

teleskop uza se, te posegne rukom u dţep na bluzi

da pogleda. Ne, nije bio ondje, ali bio je veliki

srebrni ključ kojega je pronašao u nekoj kutiji. Stric

Chris mu je jednom rekao nešto neobično o staroj

neotvorenoj kutiji s ključem unutra, ali je strina

Martha naprasno zaustavila priču, rekavši da to

nije stvar za kazivanje djetetu čija je glava već

prepuna nastranih maštarija. Pokušao se prisjetiti

44 drvljanik: mjesto, najčešće uz kuću, gdje se čuva drvna graĎa, ili drvo za ogrjev

spremno za cijepanje

gdje je pronašao ključ, ali sve je bilo vrlo

zbunjujuće. Nagađao je da se to zbilo na tavanu

kod kuće u Bostonu, i nejasno se prisjetio

podmićivanja Parksa s pola tjedne plaće da mu

pomogne otvoriti kutiju te da drţi jezik za zubima;

ali kada se sjetio toga, Parksovo lice mu dođe vrlo

čudno, kao da su bore dugih godina pale na

ţustroga malog Cockneya.

“Ran ... dii! Ran ... dii! Hi! Hi! Randy!”

Lelujavi fenjer izađe iza crnoga zavoja, i stari

Benijah krene ţustro prema tihom i zbunjenom

došljaku.

“Zgromil vas grom, dečec, tu ste! Kaj nemate

jezika v toj vašoj glavi, pa se nemrete javiti? Išćem

vas već pol vure, ste me sigurno odavna čuli! Ste

pozabili da vam se strina Marta sva splaši kad ste

vani v kmici? Bum vas tuţil striki Chrisu kad se

vrne doma! Vi dobro znate da ova šuma i ni baš

najbolše mesto za skitnju v kasnu vuru! V njoj ima

hudih stvari, kak je znal povedat moj stari gazda.

Dojdite, gospon Randy, ili Hannah ne bu već

čekala z večerom!”

Stoga je Randolph Carter potjeran uz cestu

gdje začuđene zvijezde svjetlucaše kroz visoko

jesenje granje. I psi lajaše dok su ţuta svjetla malih

prozora sjala s udaljenoga zavoja, a Plejade su

treperile iznad otvorenoga breţuljka gdje je stajao

veliki kolonijalni krov cm nasuprot tamnoga

zapada. Strina Martha je stajala na dovratku, i nije

ga previše grdila kada Benijah gume zabušanta

unutra. Poznavala je strica Chrisa dovoljno dobro

da očekuje takve stvari od Carterove krvi.

Randolph nije otkrio svoj ključ, već dovrši svoju

večeru u tišini i negodovao je tek kada se primaklo

vrijeme za krevet. Katkada je bolje sanjao budan, a

ţelio je iskoristiti taj ključ.

Ujutro se Randolph rano ustao, i pobjegao bi

do gornjega drvljanika da ga stric Chris nije uhvatio

i posjeo u stolac pored stola s doručkom. Gledao je

nestrpljivo po prostoriji s nagnutim stropovima i

dronjavim tepihom i izloţenim gredama i kutnim

pregradama, te se osmjehnuo samo kada su grane

voćaka zagreble olovno okno straţnjega prozora.

Bio je blizak s drvećem i brdima, te su činili prolaz

u ono bezvremeno carstvo koje je bilo njegova

prava domovina.

Tada, kada je bio slobodan, opipa ključ u

dţepu bluze i uvjerivši se da je tamo odmagli preko

voćnjaka do uzvisine s druge strane, gdje se

šumovito brdo opet penjalo do visina čak iznad

gologa breţuljka. Tlo šume bijaše puno mahovine i

misterija, a veliko se kamenje obraslo lišajem

nejasno uzdizalo tu i tamo u prigušenome svjetlu

poput druidskih monolita sred nabubrenih i

izvitoperenih debala svetoga luga. U svome

usDonu Randolph je naišao na ţustri brzac čiji su

slapići pjevali runske čini vrebajućim faunima i

aegipanima45 i drija- dama46.

Tada je stigao do neobične pećine u šumskoj

padini, ozloglašenoga “zmijskog legla” kojeg je

seoski puk izbjegavao, i na kojega gaje Benijah

upozoravao opet i iznova. Bila je duboka; daleko

dublja no što bi itko osim Randolpha

pretpostavljao, jer dječak je pronašao procijep u

najdaljemu crnom kutu koji je s druge strane vodio

do uzvišenije špilje - ukletoga grobnici nalik mjesta

čiji su granitni zidovi prikazivali neobičnu iluziju

svjesne umjetnosti. Ovom je prilikom puzao kao i

obično, osvjetljujući si put šibicama ukradenim iz

dnevne sobe, i gurajući se kroz posljednju

pukotinu sa ţudnjom teško objašnjivom čak i

njemu samom. Nije mogao reći zašto je prišao

udaljenome zidu takvom samopouzdanošću, ili

zašto je instinktivno izvukao veliki srebrni ključ.

Ali ipak nije zastao, i kada se plešući vratio kući te

noći, nije ponudio nikakve isprike za svoje

45 aegipan: mitsko biće slično faunu ili satiru; čovjek s kozjim nogama 46 drijade: vrlo plahe šumske nimfe iz grčke mitologije koje naročito vole hrastovo

drveće

kašnjenje, niti je najmanju pozornost posvetio

prijekorima koje je primio zbog sveopćeg

ignoriranja podnevnog poziva na jelo.

***

Sada se svi daleki rođaci Randolpha Cartera

slaţu da se nešto zbilo što je pojačalo njegovu

maštu u desetoj godini ţivota. Njegov punih deset

godina stariji rođak, Ernest B. Aspinwall, dipl. iur.

iz Chicaga, se jasno sjećao promjene u dječaku

poslije jeseni 1883. Randolph je vidio prizore

fantazije koje je rijetko tko dragi ikada gledao, i još

čudnije bijahu neke odlike koje je pokazivao, a koje

su se odnosile na svakodnevne stvari. Činilo se da

je razvio začudan dar proricanja te je neobično

reagirao na stvari koje su, iako u to vrijeme bez

značenja, poslije otkrivene da opravdavaju

jedinstvene utiske. U narednim desetljećima kako

su se novi izumi, nova imena, i novi događaji

pojavljivali jedan po jedan u knjizi povijesti, ljudi bi

se tu i tamo ljubopitljivo prisjetili kako je Carter

godinama prije izustio neku neopreznu riječ ili

nedvojbenu poveznicu s onime što je tada bilo u

dalekoj budućnosti. On sam nije razumio te riječi,

ili znao zašto je zbog određenih stvari osjećao

određene emocije, ali je volio zamišljati kako za to

mora biti odgovoran neki nezapamćeni san. Već

1897. godine je problijedio kada je neki putnik

spomenuo francuski grad Belloy-en-Santerre, i

prijatelji se sjetiše toga kada je ondje bio gotovo

smrtno ranjen 1916., dok je sluţio u Legiji stranaca

u Velikome ratu.

Carterovi rođaci puno pričaju o tim stvarima

jer je nedavno nestao. Njegov stari sluga Parks, koji

se godinama strpljivo nosio s njegovim hirovima,

ga je posljednji vidio ono jutro kada se sam

odvezao u svome automobilu s ključem kojega je

nedavno pronašao. Parks mu je pomogao izvaditi

ključ iz stare kutije, te je osjetio kako neobično

utječu na njega groteskne rezbarije na kutiji, i još

neka druga začudna odlika koju nije mogao

imenovati. Kada je Carter odlazio, rekao je da

odlazi posjetiti staru rodnu grudu njegovih

predaka u okolici Arkhama.

Na pola puta uz planinu Brijest, na putu

prema ruševinama stare kuće Carterovih, pronašli

su njegov prijevoz paţljivo parkiran uz cestu; i u

njemu se nalazila kutija mirisnoga drva s

rezbarijama koje su plašile seljake koji bi na nju

nabasali. Kutija je sadrţavala samo nastrani

pergament čije simbole nikakav lingvist ili

paleograf nije uspio dešifrirati ili identificirati. Kiša

je odavna izbrisala sve moguće otiske, iako su

istraţitelji iz Bostona imali što za reći o dokazima

uznemiravanja među palim drvećem oko kuće

Carterovih. Kao da je, tvrdili su, ne tako davno

netko tumarao ruševinama. Običan bijeli rupčić

pronađen sred šumskog kamenja na suprotnoj

strani brda nije uspješno identificiran kao da je

pripadao nestalome čovjeku.

Postoje priče o raspodjeli posjeda Randolpha

Cartera između njegovih nasljednika, ali ja ću se

čvrsto opirati ovom tijeku događaja jer ne vjerujem

da je mrtav. Postoje uvijanja vremena i prostora,

vizija i stvarnosti, koje samo sanjar moţe proreci; i

koliko poznajem Cartera mislim da je samo

pronašao način putovanja tim labirintima. Da li će

se ili neće ikada vratiti, ne mogu kazati. Ţelio je

zemlje snova koje je izgubio, i čeznuo za danima

svoje mladosti. Tada je pronašao ključ, i ja nekako

vjerujem da ga je uspio iskoristiti u svoju neobičnu

korist.

Upitati ću ga kada ga vidim, jer očekujem da

ću ga susresti uskoro u stanovitome snu-gradu

kojega smo obojica svojevremeno pohodili. Glasina

drţi da u Ultharu, s one strane rijeke Skai, novi

kralj kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,

onome nevjerojatnome gradu kula, na vrhu šupljih

litica od stakla koje gledaju na sumračno more u

kojemu bradati i perajasti Gnorri grade svoje

jedinstvene labirinte, i vjerujem da znam kako

protumačiti tu glasinu. Naravno, nestrpljivo se

radujem prizoru toga velikog srebrnog ključa, jer u

njegovim tajanstvenim arabeskama moţda stoje

simbolizirane sve namjere i misterije nerazumnoga

i bezličnoga kozmosa.

Kroz Dveri srebrnoga ključa

“Kroz Dveri srebrnoga ključa” je priča koju je H. P.

Lovecraft napisao u suradnji s E. Hoffmannom

Priceom između listopada 1932., i travnja 1933.

godine. Price otvoreno piše Lovecraftu iskazujući mu

divljenje u vezi njegove ranije priče “Srebrni ključ”, i

govori mu kako njemu najdraţa pripovijetka mora

imati nastavak te mu šalje ideje i nacrt nastavka.

Lovecraft, premda ispočetka suzdrţan i naočigled

nevoljan, potaknut Priceovim entuzijazmom ipak

pristaje na zajedničko stvaranje još jedne pripovijetke

koja se vrti oko Randolpha Cartera. Iako je Lovecraft

odbacio većinu zamisli iz Priceove skice i sam napisao

gotovo sav materijal, priča je prvi puta objavljena pod

imenima obojice spisatelja u srpanjskom izdanju

časopisa Weird Tales (svezak 24, br. 1) 1934. godine.

Price navodi kako je Lovecraft “bio u potpunosti u

pravu odbacivši sve osim glavnog kostura. Mogu se

samo diviti što je uspio učiniti toliko od mojega

neodgovarajućeg i nespretnog početka.”

Kroz Dveri srebrnoga ključa

Prvo poglavlje

U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama

neobičnih uzoraka, i obloţenoj sagovima Bonkhata

impresivne starine i izrade, četiri su muškarca sjedila

oko stola prepunog dokumenata. Iz udaljenih je

kutova prostorije, gdje je čudne tronošce od kovanoga

ţeljeza svako malo punio nevjerojatno star crnac u

svečanoj livreji, dopirao hipnotički miris olibanuma58;

dok je u dubokoj niši sjedne strane kucao neobičan

sat u obliku lijesa, čiji je brojčanik pokazivao

zbunjujuće hijeroglife a čije se četiri kazaljke nisu

pomicale u skladu s bilo kojim vremenskim sustavom

poznatim na ovome planetu. Bila je to jedinstvena i

uznemirujuća prostorija, ali sasvim prikladna tada

predstojećem poslu. Jer se u tome, neworleanskom

domu najvećega mistika, matematičara i orijentalista

ovoga kontinenta, konačno sređuje raspodjela

posjeda, gotovo pa jednako velikoga mistika,

učenjaka, pisca i sanjara koji je iščeznuo s lica zemlje

prije četiri godine.

_________________________________ 58 olibanum: stablo iz čije se kore, njezinim zarezivanjem, dobiva smola koja

se također naziva tamjan.

Randolph Carter, koji je cijeloga ţivota traţio

bijeg iz monotonije i ograničenja budne stvarnosti u

dozivajuće krajolike snova i basnoslovne avenije

drugih dimenzija, nestade iz čovječjega vidokruga

sedmoga listopada 1928., u dobi od pedeset i četiri

godine. Njegova karijera bijaše neobična i

usamljena, i bilo je onih koji su izdvojili mnoge

epizode u njegovim začudnim romanima kao

bizarnije od bilo kojeg događaja u zabiljeţenoj

povijesti. Njegova je povezanost s Harleyjem

Warrenom, mistikom iz Juţne Karoline čija su

proučavanja iskonskoga jezika naacal himalajskih

svećenika dovela do posve nečuvenih zaključaka,

bila bliska. Doista, on bijaše taj koji je jedne

maglovite, mahnite i strahovite noći na drevnome

groblju vidio kako se Warren spustio u vlaţnu i

otrovnu grobnicu, i nikada se nije vratio. Carter je

ţivio u Bostonu, ali svi su njegovi preci potekli s

divljih, ukletih brda onkraj prastaroga i vješticama

prokletog Arkhama. I sred tih je drevnih,

tajanstvenih brda naposljetku i nestao.

Njegov je stari sluga, Parks - koji je umro

početkom 1930. - zborio o neobično aromatičnoj i

odurno rezbarenoj kutiji koju je pronašao na

tavanu, i o ne- odgonetivim pergamentima i

nastrano oblikovanom srebrnom ključu kojeg je ta

kutija sadrţavala; stvari o kojima je i Carter također

pisao drugima. Carter mu je kazao kako taj ključ

potječe od njegovih predaka, te da će mu pomoći

otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva, i

stranih dimenzija i fantastičnih carstava koje je

svojevremeno posjećivao samo u nejasnim, kratkim

i neuhvatljivim snovima. Tada jednoga dana Carter

uze kutiju i njen sadrţaj te se otputi u svome

automobilu, nikada se ne vrativši.

Naknadno su ljudi pronašli njegov automobil

pored stare, travom obrasle ceste u brdima iza

rušev- noga Arkhama - u brdima gdje Carterovi

preci nekoć obitavaše, i gdje je ruševina od

podruma gospodarske zgrade velikoga Carterova

imanja još uvijek zjapila prema nebu. U obliţnjem

je lugu visokih brijestova jedan drugi pripadnik

Carterovih misteriozno iščeznuo 1781., i ne tako

daleko stajala je poluistrunula koliba gdje je Goody

Fowler, vještica, još ranije spravljala svoje zloćudne

napitke. Područje su 1692. naselili bjegunci s

vještičjih suđenja u Salemu, a čak je i sada to isto

područje bilo nadaleko poznato po jedva

predočivim i nejasno zloslutnim stvarima. Edmund

Carter je utekao sjeni Brda vješala u zadnji čas, i

priče o njegovim vračarijama bijahu brojne. Sada je,

sve se čini, njegov jedini potomak otišao negdje da

mu se pridruţi!

U automobilu su pronašli odurno izrezbarenu

kutiju od mirisnoga drva, i pergament kojega

nijedan čovjek ne moţe pročitati. Srebrnoga ključa

nije bilo - po svojoj prilici bio je kod Cartera. Više

od toga, nije bilo nikakvoga sigurnog traga.

Detektivi iz Bostona kazaše da se palo drveće oko

stare kuće Carterovih doimaše neobično pomicano,

i netko je pronašao rupčić na stijenama posutoj,

zlokobnoj šumovitoj padini iza ruševina, nedaleko

izbjegavane pećine nazvane Zmijsko leglo.

Tada su seoske legende oko Zmijskoga legla

stekle novu vitalnost. Farmeri šaputaše o

bogohulnim svrhama kojima se stari čarobnjak

Edmund Carter sluţio u toj jezivoj špilji, i poslije

dodavali priče o sklonosti koju je i sam Randolph

Carter razvio prema njoj kada bijaše dječak. Za

Carterova je djetinjstva prečasno obiteljsko

gospodarstvo s kolonijalnim krovom još uvijek

stajalo i njime je upravljao njegov prastric

Christopher. Često je dolazio u posjetu, i osebujno

pričao o Zmijskome leglu. Ljudi se sjećaju kada je

kazivao o dubokoj pukotini i o nepoznatoj

unutrašnjoj pećini s druge strane, te su nagađali o

promjeni koju je pokazivao nakon što je proveo

cijeli jedan upečatljivi dan u pećini kada je imao

devet godina. To je bilo u listopadu, također - i

vazda nakon toga se činilo kako posjeduje

nadnaravnu vještinu proricanja budućih događaja.

Dokasna je kišilo u noći kada je Carter nestao,

i nitko nije mogao pratiti njegove otiske od

automobila. Unutar Zmijskoga legla sve bijaše

bezoblično tekuće blato, zahvaljujući obilnom

curenju unutar pećine. Samo su neuki seljaci

šaputali o otiscima koje su umislili da vidješe tamo

gdje golemi brijestovi nadsvođuju cestu,

i na zlokobnoj padini nedaleko Zmijskoga legla,

gdje je pronađen rupčić. Tko je mogao obratiti

paţnju na šapate koji kazivaše o zdepastim malim

tragovima, nalik onima kakve su ostavljale čizme

četvrtastog vrha

i kakve je Randolph Carter imao kao mali dječak?

Bila je to suluda misao baš kao i ostali šapati - da su

se tragovi naročitih čizama bez peta staroga

Benijaha Coreya susreli s malim zdepastim

tragovima na cesti. Stari je Benijah bio unajmljeni

radnik kod Carterovih kada je Randolph bio mlad;

ali on je umro prije trideset godina.

Mora biti da su ta šaputanja kao dodatak

Carterovoj vlastitoj izjavi Parksu i drugima kako će

mu srebrni ključ s nastranim arabeskama pomoći

otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva -

potaknula nekolicinu učenika mistike da objave

kako je nestali čovjek zapravo otputovao natrag

putovima vremena i vratio se kroz četrdeset i pet

godina u onaj listopadni dan 1883. kada je kao mali

dječak boravio u Zmijskome leglu. Kada je izašao

te noći, tvrdili su, nekako je prevalio cijeli put do

1928. i natrag; jer nije li otada poznavao stvari koje

će se tek naknadno zbiti? A ipak nikada nije zborio

o ničemu nakon 1928.

Jedan je učenik mističnoga - ostarjeli

ekscentrik iz Providencea u Rhode Islandu, koji je

uţivao u dugoj

i bliskoj prepisci s Carterom - imao još razrađeniju

teoriju, te je vjerovao kako ne samo da se Carter

vratio u djetinjstvo, već je postigao daljnje

oslobođenje, svojevoljno lutajući kroz sablasne

pejzaţe dječačkoga sna. Nakon neobičnog

snoviđenja ovaj je čovjek objavio priču o Carterovu

nestanku u kojoj je dao naslutiti kako izgubljeni

sada kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,

onome nevjerojatnome gradu tornjeva na vrhu

šupljih staklenih litica koje gledaju prema

sumračnome moru u kojemu bradati i perajasti

Gnorri grade svoje jedinstvene labirinte.

Taj je starac, Ward Phillips, najglasnije

prosvjedovao protiv raspodjele Carterova posjeda

njegovim nasljednicima - svima odreda daljim

rođacima - na temelju toga daje on još uvijek ţiv u

drugoj vremenskoj dimenziji te bi se mogao lako

jednoga dana vratiti. Protiv njega se postavio

pravni talent jednoga od rođaka, Ernesta K.

Aspinwalla iz Chicaga, čovjeka deset godina

starijeg od Cartera, ali oštroga poput mladića u

forenzičkim bitkama. Četiri je godine spor bjesnio,

ali sada je kucnuo čas raspodjele, i ova će golema,

neobična prostorija u New Orleansu biti kulisa

nagodbe.

Bio je to dom Carterova knjiţevnog i

financijskog izvršitelja - istaknutoga kreolskog

učenika misterija i istočnjačkih starina, Etienne-

Laurenta de Marignyja. Carter je upoznao de

Marignyja za vrijeme rata, kada su obojica sluţili u

francuskoj Legiji stranaca, te mu se otprve drţao

blizu zbog njihovih sličnih ukusa i nazora. Kada je,

za vrijeme upečatljiva zajedničkog dopusta, učeni

mladi Kreol poveo čeznutljivoga bostonskog

sanjara u Bayonne, na jugu Francuske, te mu

pokazao stanovite uţasne tajne u mračnim i

drevnim kriptama koje bijahu ukopane podno

skuta toga, eonima opterećenoga grada prijateljstvo

bijaše zapečaćeno za svagda. Carterova je oporuka

imenovala de Marignyja kao izvršitelja, i sada je taj

strastveni učenjak nevoljko predsjedao raspodjelom

imetka. Bio je to tuţan zadatak za njega, jer poput

starca iz Rhode Islanda ni on nije vjerovao da je

Carter mrtav. Ali kakvu su teţinu imali snovi

mistika protiv okrutne mudrosti svijeta?

Oko stola u toj neobičnoj sobi u staroj

Francuskoj četvrti sjedili su muškarci koji su

potraţivali korist u postupku. Izdani su uobičajeni

pravni oglasi o tome sastanku u novinama gdje god

se pretpostavljalo da Carterovi nasljednici ţive; a

ipak samo su četvorica sada sjedila slušajući

neprirodno kucanje onoga sata nalik lijesu koji nije

pokazivao nikakvo zemaljsko vrijeme, i ţuborenje

dvorišne fontane s druge strane poluskrivenih,

lusterom osvijetljenih prozora. Kako su sati

protjecali, lica četvorice bijahu prekrivena

koprenom uskovitlanih isparavanja s tronoţaca,

koji su se nesmotreno nagomilani gorivom, činili da

dobivaju sve manje i manje pozornosti od strane

tiho lebdećeg i sve nervoznijega starog crnca.

Tamo je bio Etienne de Marigny - mršav,

tamnoput, naočit, brkat, i još uvijek mlad.

Aspinwall, predstavljajući nasljednike, bijaše

bjelokos, apoplektičnoga lica sa zaliscima, te

korpulentan. Phillips, mistik iz Providencea, bijaše

vitak, sijed, dugonos, čisto obrijan,

i pogrbljenih ramena. Četvrti čovjek bijaše

neprepoznatljive dobi - vitak, s tamnim, bradatim,

jedinstveno nepomičnim licem sasvim pravilnih

kontura, okrunjen turbanom visoke brahmanske

kaste, te je zvjerao očima crnima poput noći,

ognjenim, gotovo bez šarenica, koje kao da su

zurile iz goleme udaljenosti iza jakih crta lica.

Najavio se kao svami Chandraputra, stručnjak

mnogih stvari iz grada Benaresa47, s vaţnim

informacijama za podijeliti; i de Marigny i Phillips -

koji su se dopisivali s njime - ubrzo prepoznaše

iskrenost njegovih mističnih pretenzija. Govor mu je

sadrţavao čudnovato usiljenu, šuplju, metalnu

odliku, kao da je korištenjem engleskoga opterećivao

svoju vokalnu aparaturu; a ipak je njegov jezik bio

lagan i idiomatski ispravan kao kod bilo kojeg

izvornog Anglosaksonca. Okvirni izgled njegova

ruha je odavao dojam normalnoga europskoga civila,

ali je široka odjeća na njemu leţala naročito loše, dok

su mu gusta crna brada, istočnjački turban, i velike,

bijele rukavice pridavale ozračje egzotične

ekscentričnosti.

De Marigny, steţući prstima pergament

pronađen u Carterovu automobilu, je imao riječ.

“Ne, nisam uspio ništa doznati iz pergamenta. G.

47 Benares ili Varanasi: grad na obalama Gangesa, najsvetiji i najstariji grad u Indiji u

čijoj je okolici Buda održao svoju prvu propovijed

Phillips, ovdje, je također odustao. Pukovnik

Churchward izjavljuje kako to nije naacal, i ne sliči

nimalo hijeroglifima na onoj ratnoj palici s Uskršnjega

otoka. Rezbarije na onoj kutiji, doduše, neobično

nagoviještaju prikaze s Uskršnjega otoka. Najbliskija

stvar koju mogu usporediti s ovim znakovima u

pergamentu - pogledajte kako sva slova naizgled vise

nadolje s horizontalnog graničnika riječi - je natpis u

knjizi koju je nekoć posjedovao jadni Harley Warren.

Došla je iz Indije dok smo ga Carter i ja posjetili 1919.,

i nikada nam ništa nije htio reći u vezi nje - kazavši

kako je bolje da ništa ne znamo, te natuknuo kako je

izvorno mogla potjecati s nekog mjesta koje nije na

Zemlji. Uzeo ju je sa sobom u prosincu, kada se

spustio u grobnicu na onome starome groblju - ali niti

su on niti knjiga ikada izišli natrag na površinu. Pred

neko vrijeme poslao sam našem prijatelju ovdje -

svamiju Chandraputri - skicu iz sjećanja nekih od tih

slova, te također i fotostatsku48 presliku Carterova

pergamenta. On vjeruje kako bi ih mogao rasvijetliti

nakon određenih referenci i konzultacija.

Ali ključ - Carter mi je poslao fotografiju i toga.

Njegove začudne arabeske nisu bile slova, već kao da

su pripadale istoj kulturnoj tradiciji kao i pergament o

kojem je Carter uvijek govorio da je prijelomna točka

rješenja ove misterije, iako nikada nije odavao detalje.

48 Fotostat: rani projekcijski fotokopirni aparat napravljen početkom 1900-ih

Jednom je postao gotovo poetičan oko sve te zbrke.

Taj starinski srebrni ključ, govorio je, će otkračunati

silne dveri koje nam brane naš slobodni hod niz

moćne hodnike prostora i vremena do same Granice

koju nijedan čovjek nije prešao otkako je Shaddad49

svojim izvanrednim genijem sagradio i sakrio u

pijescima Arabije Petraee50 čudesne kupole, nebrojene

minarete i tisuću stupova Irema51. Poluizgladnjeli

derviši - pisao je Carter - i od ţeđi poludjeli nomadi

vratiše se da bi zborili o tome monumentalnom

portalu, i o ruci koja je isklesana iznad zaglavnoga

kamena luka, ali nijedan čovjek nikada nije prošao

dalje slijedeći njegove stope da bi mogao reći kako

kraljevi otisci nogu na granatom52 posutim pijescima

nose znamen njegova posjeta drugoj strani. Ključ je,

nagađao je, bilo ono što je skulptura kiklopske ruke

uzaludno hvatala.

Zašto Carter nije uzeo pergament zajedno s

ključem, ne moţemo kazati. Moţda ga je zaboravio -

ili ga je moţda izbjegao uzeti zbog sjećanja na onoga

49 Shaddad: povijesni kralj izgubljenoga legendarnoga grada Irama, po Kuranu

izravni potomak Noe, koji je s bratom vladao nad 1000 plemena. 50 Arabia Petraea: povijesna pogranična provincija pod upravom Rimskog Carstva

početkom drugog stoljeća, čiji je glavni grad bio svjetski poznati grad Petra u

današnjem Jordanu. 51 Irem ili Iram: Grad Tisuću Stupova, legendarni arapski izgubljeni grad kojega

Kuran opisuje kao grad štovatelja kamenih idola i okultnoga, te kojega je Bog zbog

izopačenosti gnjevnim vjetrovima zauvijek zakopao u pijesku. 52 granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago

kamenje i abraziv

koji je uzeo knjigu sličnih znakova u grobnicu te se

nikada nije vratio. Ili je moţda bio zaista beznačajan u

onome što je ţelio učiniti.”

Kako je de Marigny zastao, stari g. Phillips

progovori grubim, hrapavim glasom.

“Moţemo znati o lutanjima Randolpha Cartera

samo kroz ono što sanjamo. Bio sam na mnogim

neobičnim mjestima u snovima, te sam čuo mnoge

neobične i značajne stvari u Ultharu, s one strane

rijeke Skai. Ne doima se kako je pergament bio

potreban, jer zacijelo je Carter ponovo stupio u svijet

njegovih dječačkih snova, te je sada kralj u llek-

Vadu.”

G. Aspinwall je izgledao dvostruko

apoplektično kada je prasnuo: “Moţe li netko

ušutkati staru budalu? Bilo je dosta ove lakrdije.

Problem je u podjeli imetka, i krajnje je vrijeme da se

prihvatimo toga.”

Po prvi je puta svami Chadraputra prozborio

svojim nastrano stranim glasom:

“Gospodo, ima u ovome problemu više no što

vi mislite. G. Aspinwall nije u pravu što se smije

dokazima snova. G. Phillips je zauzeo nepotpuno

stajalište - moţda jer nije sanjao dovoljno. Ja sam, s

druge strane, mnogo sanjao. Mi u Indiji oduvijek to

činimo, kao što su i svi Carteri izgleda činili. Vi, g.

Aspinwall, kao rođak po majčinoj strani, po prirodi

niste Carter. Moji vlastiti snovi, i drugi stanoviti

izvori informacija, mi rekoše mnogo od onoga što vi

pronalazite opskurnim. Na primjer, Randolph Carter

je zaboravio pergament kojeg nije mogao odgonetnuti

- a ipak bi bilo dobro za njega da se sjetio ponijeti ga.

Vidite, zaista sam podosta doznao o onome što se

dogodilo Carteru nakon što je napustio automobil sa

srebrnim ključem u suton onoga sedmoga listopada,

prije četiri godine.”

Aspinwall se glasno podrugljivo nasmijao, ali

ostali se uspraviše u stolicama s pojačanim

zanimanjem. Dim s tronoţaca se povećao, i suludo

otkucavanje onoga sata nalik lijesu kao da je zapalo u

bizarne uzorke, nalik točkama i crticama nekakve

tuđinske i nerješive telegrafske poruke iz svemira.

Hindus se naslonio, napola zatvorio oči, te nastavio

onim začudno napornim a ipak idiomatskim

govorom, dok je ispred njegove publike počela plutati

slika onoga što je zadesilo Randolpha Cartera.

Drugo poglavlje

Brda onkraj Arkhama su puna neobične čarolije

- nečega, moţda, što je stari čarobnjak Edmund

Carter prizvao dolje sa zvijezda i iz kripti donjega

svijeta kada je pobjegao tamo iz Salema 1692. Čim se

Randolph Carter vratio među ta brda, znao je da je

blizu jednima od vrata koja je nekolicina odvaţnih,

prezrenih ljudi s tuđinskim dušama probila kroz

titanske zidine između svijeta i izvanjske

apsolutnosti. Ovdje, osjećao je, i na ovaj dan u godini,

kako moţe uspješno prenijeti poruku koju je

dešifrirao mjesecima prije iz arabeski onoga

potamnjeloga i nevjerojatno drevnoga srebrnoga

ključa. Znao je sada kako mora biti zakrenut, i kako

mora biti uzdignut nasuprot zalazećeg sunca, i koji

obredni slogovi moraju biti intonirani u prazninu kod

devetoga i posljednjega okretaja. Na mjestu toliko

blizu tamnom polaritetu i pobuđenim dverima poput

ovoga, ne moţe zakazati u svojim osnovnim

funkcijama. Naravno, te će se noći odmarati u

izgubljenome djetinjstvu za kojim nikada nije prestao

tugovati.

Izašao je iz automobila s ključem u dţepu,

hodajući uz brijeg dublje i dublje u sjenovitu jezgru

toga plodnoga, ukletog seoskoga krajolika; kraja

zavojite ceste, lozom obrasloga kamenog zida, crnoga

šumskog kraja, čvornatoga, zapuštenoga voćnjaka,

napuštene farme sa zjapećim prozorima, i bezimene

sjenice. U uru zalaska sunca, kada su udaljeni tornjevi

Kingsporta bljesnuli u rumenom plamenu, izvadio je

ključ i napravio potrebna okretanja i intonacije. Tek je

naknadno shvatio kako je brzo ritual polučio učinak.

Tada u sve mračnijem sumraku začuje glas iz

prošlosti: stari Benijah Corey, prastričev nadničar.

Nije li stari Benijah bio mrtav već trideset godina?

Trideset godina od kada? Što je vrijeme? Gdje je bio?

Zašto bi bilo čudno što ga Benijah zaziva ovoga

sedmoga listopada 1883.? Nije li bio vani kasnije no

što mu je strina Martha rekla da moţe ostati? Kakav

je ovo ključ u dţepu njegove bluze, gdje bi njegov

mali teleskop - kojega mu je poklonio otac za deveti

rođendan, prije dva mjeseca - trebao biti? Da li ga je

pronašao na tavanu kuće? Hoće li otključati

tajanstveni pilon53 kojega je njegovo oštro oko uočilo

usred nazubljenih stijena u pozadini one unutarnje

špilje iza Zmijskoga legla na brdu? To je bilo mjesto

koje se uvijek povezivalo sa starim čarobnjakom

Edmundom Carterom. Ljudi nisu odlazili gore, i

nitko osim njega nikada nije uočio ili se promigoljio

kroz korijenjem zakrčenu pukotinu u onu veliku crnu

53 pilon: u ovome kontekstu grčki izraz za monumentalni ulaz u egipatski hram.

Obično se sastojao od dva velika tornja koji se sužavaše prema vrhu i koje je na pola

visine spajao dio koji je ograĎivao prolaz meĎu njima.

unutrašnju komoru s pilonom. Čije su ruke uklesale-

taj nagovještaj pilona u ţivu stijenu? Staroga

čarobnjaka Edmunda - ili nečega što je čarima dozvao

i čime je zapovijedao?

Te je večeri mali Randolph večerao sa strikom

Chrisom i strinom Marthom u staroj farmerskoj kući

kolonijalnoga krova.

Narednoga se jutra rano ustao i prošao kroz

voćnjak jabuka zapletenih grana do gornjega

drvljanika gdje su usta Zmijskoga legla vrebala

mračna i prijeteća sred grotesknih, preuhranjenih

hrastova. Obuzelo ga je neizrecivo iščekivanje, te nije

čak ni primijetio gubitak rupčića dok je preturao po

dţepu bluze da vidi je li nastrani srebrni ključ na

sigurnome. Puzao je kroz mračni otvor s napetim,

pustolovnim uvjerenjem, osvjetljavajući si put

šibicama uzetim iz primaće sobe. U sljedećem se

trenutku promigoljio kroz korijenjem zakrčenu

pukotinu na suprotnoj strani, te se našao u ogromnoj,

nepoznatoj unutarnjoj špilji čiji se krajnji kameni zid

doimao skoro kao čudovišni i svjesno oblikovani

pilon. Ispred toga vlaţnoga, kapavoga zida stajao je

tih i pun strahopoštovanja, paleći šibicu za šibicom

dok je upijao očima. Da li je ona kamena izbočina

iznad zaglavnog kamena zamišljenoga luka uistinu

divovska skulptura ruke? Tada je izvadio srebrni

ključ, te napravio pokrete i intonacije čijega se

podrijetla samo maglovito prisjećao. Da li je nešto

zaboravljeno? Znao je samo kako ţeli prijeći barijeru

ka nesputanim zemljama njegovih snova i jazovima

gdje se sve dimenzije stapaju u bezgraničnost.

Treće poglavlje

Što se dogodilo zatim, jedvice se moţe opisati

riječima. Bilo je prepuno onih paradoksa,

kontradikcija i anomalija kojima nije mjesto u

budnome ţivotu, već koje pune naše fantastične

snove te su shvaćane kao stvari toka dok se ne

vratimo u naš uskogrudni, kruti, objektivni svijet

ograničene uzročnosti i trodimenzionalne logike.

Kako je Hindus nastavio s pričom, imao je poteškoća

s izbjegavanjem nečega što se činilo kao

- čak više od ideje o čovjeku prebačenom kroz

godine u djetinjstvo - ozračje trivijalne, djetinjaste

ekstravagancije. G. Aspinwall s gađenjem

apoplektično frkne i praktično prestane slušati.

Jer se obred srebrnoga ključa, kojeg je

primijenio Randolph Carter u onoj mračnoj, ukletoj

pećini unutar pećine, nije pokazao uzaludnim. Od

prve gestikulacije i sloga, aura neobične, fenomenalne

promjene postade vidljiva - osjećaj nemjerljivog

poremećaja i pomutnje u vremenu i prostoru, a ipak

bez sadrţanog nagovještaja nečega što bismo

prepoznali kao kretanje i trajanje. Nepojmljivo, stvari

poput protoka vremena i poloţaja u prostoru su

prestale imati ikakav značaj. Dan prije, Randolph

Carter je čudesno preskočio jaz godina. Više nije

postojala razlika između dječaka i muškarca. Postojao

je samo entitet Randolpha Cartera, s određenom

količinom slika koje su izgubile svaku vezu sa

zemaljskim prizorima i okolnostima stjecanja.

Trenutak prije, postojala je unutarnja pećina s

nejasnim nagovještajima čudovišnoga luka i divovske

skulpture ruke na daljem zidu. Sada nije postojala ni

pećina niti odsutnost pećine; ni zid niti odsutnost

zida. Postojao je samo protok utisaka ne toliko

vizualnih koliko moţdanih, usred čega je entitet

Randolpha Cartera proţivljavao percepcije ili

opaţanja svega oko čega se njegov um vrtio, a ipak

bez ikakvog čistog shvaćanja načina kako ih je

primao.

Do kraja obreda, Carter je znao da se ne nalazi

u nikakvome predjelu čiji bi poloţaj mogli odrediti

Zemljini geografi, i u nikakvome dobu čiji bi datum

povijest mogla pronaći; jer mu narav onoga što se

događa nije bila u potpunosti nepoznata. Postojali su

nagovještaji toga u tajanstvenim Pnakotskim

rukopisima, a cijelo je poglavlje u zabranjenome

Necronomiconu ludoga Arap ina, Abdula Alhazreda,

poprimilo značaj kada je odgonetnuo crteţe urezane

u srebrni ključ. Dveri bijahu otkračunate - ustvari, ne

i Konačne dveri, nego one koje vode od Zemlje i

vremena ka onom produţetku Zemlje koji je izvan

vremena, iz kojeg posljedično Konačne dveri vode

strahovito i opasno u posljednju Prazninu koja je

izvan svih Zemlji, svih svemira, i sve materije.

Tamo će pronaći Vodiča - i to sasvim groznoga;

Vodiča koji je bio entitet na Zemlji prije više milijuna

godina, kada je čovjek još bio nedosanjan, i kada se

zaboravljeni oblici doseliše na isparavajući planet te

sagradiše neobične gradove među čijim će se

posljednjim, mrvećim ruševinama- prvi sisavci igrati.

Carter je zapamtio što je čudovišni Necronomicon

nejasno i zabrinjavajuće nagovijestio u vezi toga

Vodiča:

“I dok postoje oni”, napisao je ludi Arapin, “koji

se usudiše iskati prizore s onu stranu Vela, i prihvatiti

NJEGA kao vodiča, bilo bi im razboritije da su

izbjegli trgovinu s NJIME; jer zapisano je u Knjizi

Thotha koliko je strašna cijena jednoga pogleda. Niti

se oni koji prođu mogu ikada vratiti, jer u

prostranstvu koje nadilazi naš svijet postoje oblici

tame koji grabe i sputavaju. Stvar koja tetura u noći,

zlo koje prkosi Starijem znaku, Čopor koji čuva straţu

kod skrivenog portala za kojeg se govori da ga

poneka grobnica ima i koji ţivi od onoga što raste iz

grobnih stanara: sva ta Crnila su manja od NJEGAkoji

čuva Prolaz: NJEGA koji će voditi nesmotrene onkraj

svih svjetova u Bezdan neopisivih proţdirača. Jer ON

je „UMR AT-TAWIL, Najdrevniji, kojega pisar opisuje

kao ONOGA DUGOTRAJNOGA ŢIVOTA.”

Sjećanje i mašta oblikovaše maglovite poluslike

nejasnih obrisa sred vrijućeg kaosa, ali Carter je znao

da su sazdane samo sjećanjem i maštom. A ipak je

osjećao da nije slučajnost gradila te stvari u njegovoj

svijesti, već prije nekakva golema stvarnost, neopisiva

i bezdimenzionalna, koja gaje okruţivala i teţila

prevesti sama sebe ujedine simbole koje je bio

sposoban pojmiti. Jer nijedan um Zemlje ne moţe

pojmiti produţetke oblika koji su utkani u posredne

jazove izvan vremena i dimenzija koje poznajemo.

Tako plutaše ispred Cartera tmurna raskoš

oblika i prizora koje je nekako povezivao sa

Zemljinom iskonskom, eonima zaboravljenom

prošlosti. Čudovišne ţive stvari svjesno se gibaše

kroz krajobraze fantastičnoga predjela koje nijedan

duševno zdrav san nikada nije sadrţavao, i krajolici

bijahu prepuni nevjerojatne vegetacije i litica i planina

i zidarstva bez ljudskih uzoraka. Vidio je gradove

podno mora, i njihove stanovnike; i tornjeve u

velikim pustinjama gdje su kugle i cilindri i bezimeni

krilati entiteti ispaljivani u svemir, ili su kovitlajući

padali iz svemira. Sve je ovo Carter pojmio, iako slike

međusobno nisu imale nikakvu čvrstu poveznicu, a

niti s njime. On sam nije imao nikakav stabilan oblik

ili poloţaj, već samo promjenjive nagovještaje oblika i

poloţaja kakve je njegova uskovitlana mašta

dozvoljavala.

Nadao se pronaći začarane predjele njegovih

dječačkih snova, gdje su galije jedrile uz rijeku

Oukranos pored zlatnih tornjeva Thrana, a karavane

slonova stupale kroz mirisne dţungle u Kledu, onkraj

zaboravljenih palača s bjelokosnim stupovima koje

ljupko spavaju neslomive podno mjeseca. Sada,

opijen širinom vizija, jedva je znao što traţi. Misli o

beskrajnoj i bogohulnoj odvaţnosti su narasle u

njegovu umu, i znao je da će se suočiti sa strahovitim

Vodičem bez straha, traţeći od njega čudovišne i

uţasne stvari.

Sasvim iznenada kao da je parada utisaka

postigla nejasnu razinu stabilizacije. Vidio je gomile

visokoga kamenja, izrezbarenih tuđinskim i

neshvatljivim crteţima i raspoređenih prema

zakonima neke neznane, obrnute geometrije. Svjetlost

je filtrirana kroz nebo bez prepoznatljive boje u

zbunjujućim, kontradiktornim smjerovima, i igrala se

gotovo svjesno iznad nečega što je izgledalo kao

zakrivljeni red divovskih šesterokutnih pijedestala

ispunjenih hijeroglifima, na kojima bijahu plaštevima

zaogrnuti, zloguki oblici.

Bio je još jedan oblik, također, koji nije zauzimao

nijedan pijedestal, već kao da je klizio ili lebdio preko

magličaste, podu nalik niţe razine. Nije bio sasvim

nepromjenjiva obrisa, već je sadrţavao prolazne

nagovještaje nečega što je neznatno prethodilo ili bilo

usporedivo s ljudskim obličjem, iako upola manji od

prosječnoga čovjeka. Činilo se da je potpuno

zaogrnut, poput oblika na pijedestalima, nekakvom

tkaninom neutralne boje; i Carter nije mogao otkriti

nikakve očne duplje kroz koje je mogao gledati.

Vjerojatno nije morao gledati, jer činilo se da pripada

redu bića daleko izvan puke tjelesnosti u sastavu i

sposobnostima.

Trenutak kasnije Carter uvidi da je zaista tako,

jer Oblik progovori njegovu umu bez zvuka ili jezika.

I iako je ime koje je izgovorio bilo strahovito i uţasno,

Randolph Carter nije ustuknuo u strahu.

Umjesto toga, on odgovori, isto bez zvuka ili

jezika, i napravi ona poštovanja koja ga je grozni Ne-

cronomicon naučio da napravi. Jer ovaj oblik nije bio

ništa manje nego onaj kojega se cijeli svijet bojao

otkako se Lomar54 uzdignuo iz mora, i Djeca Ognjene

Magle došla na Zemlju poučiti ljude Starom znanju.

Bio je to uistinu strašni Vodič i Čuvar dveri - „UMR

AT-TAWIL, drevni, kojega je pisar opisivao kao

ONOGA DUGOTRAJNOGA ŢIVOTA.

Vodič je znao, kao što zna sve stvari, o

Carterovoj potrazi i dolasku, i da je ovaj tragač snova

i tajni stajao pred njime bez straha. Nije bilo nikakvog

uţasa ili zloćudnosti u njegovu prijenosu, te se Carter

zapitao na trenutak da li su stravične bogohulne

aluzije ludoga Arapa proizašle iz zavisti i zbunjujuće

ţelje da napravi ono što će se sada dogoditi. Ili je

moţda Vodič čuvao svoj uţas i zloćudnost za one koji

se bojaše. Kako su se prijenosi nastavili, Carter ih je s

vremenom počeo tumačiti u obliku riječi.

“Ja doista jesam onaj Najdrevniji”, reče Vodič,

“kojega poznaješ. Očekivali smo te-Drevni i ja.

Dobrodošao si, iako dosta kasniš. Ti imaš Ključ, i

otkračunao si Prva vrata. Sada su Konačne dveri

spremne za tvoje iskušenje. Ako se bojiš, ne moraš

napredovati. Još se uvijek moţeš vratiti nepovrijeđen,

putem kojim si došao. Ali ako odlučiš napredovati—”

54 Lomar: izmišljena zemlja koja se spominje u više Lovecraftovih priča. Navodno se

uzdignula iz mora nedaleko od Zemljina sjevernoga pola u vrlo dalekoj prošlosti, te

je dom legendom obavijenih Pnakotskih rukopisa. 54 Tatarija: u ovome kontekstu ime koju su koristili Europljani u srednjem vijeku za

Veliku stepu, golemi prostor sjeverne i središnje Azije koji se protezao od Kaspijskog

mora sve do Pacifika; dom mnogim narodima, a izmeĎu ostalih i Tatara

Stanka bijaše zloslutna, ali je prijenos i dalje bio

srdačan. Carter nije oklijevao ni trenutka, jer ga je

goruća znatiţelja tjerala dalje.

“Ići ću dalje”, prenio je natrag, “i prihvaćam te

kao svoga Vodiča.”

Na ovaj odgovor Vodič kao daje napravio znak

određenim pokretima svoje halje koji moţda je a

moţda i nije uključivao podizanje ruke ili nekakvoga

odgovarajućeg uda. Drugi je znak uslijedio, i zbog

svoje učenosti Carter je znao kako je najzad posve

blizu Konačnim dverima. Svjetlost se sada

promijenila u drugu neobjašnjivu boju, a oblici na

kvazišesterokutnim pijedestalima postanujasnije

definirani. Kako su sjedili uspravnije, njihovi obrisi

postadoše sličniji ljudskima, iako je Carter znao da ne

mogu biti ljudi. Na njihovim prekrivenim glavama

sada kao da su počivale visoke, nejasno obojane

mitre, neobično podsjećajući na one na stanovitim

bezimenim tijelima koja je isklesao zaboravljeni kipar

duţ ţivih stijena u visokoj, zabranjenoj planini u

Tatariji67, dok su u određenim naborima svojih halja

drţali duga ţezla čije su izrezbarene glave

utjelovljivale grotesknu i arhaičnu misteriju.

Carter je pretpostavljao što su i odakle dolaze, i

Kome su sluţili; i pretpostavljao je, također, cijenu

njihove sluţbe. Ali ostao je zadovoljan, jer bi u

jednom silnome pothvatu mogao naučiti sve.

Prokletstvo, sjetio se, je samo riječ kojom se

razbacivaše oni koje vlastito sljepilo tjera da osuđuju

sve koji vide, čak i jednim okom. Čudio se golemoj

taštini onih koji su brbljali o opakim Drevnima, kao

da Oni mogu zastati u svojim vječitim snovima da

sruče svoj gnjev na čovječanstvo. Isto bi tako mogao

mamut zastati da posije mahnitu osvetu na kišnu

glistu. Sada ga je cijeli zbor na nejasnim

šesterokutnim stupovima pozdravljao pokretom onih

začudno rezbarenih ţezla i odašiljući poruku koju je

shvatio:

“Pozdravljamo te, Najdrevniji, i tebe, Randolphe

Carteru, čija te smjelost učinila jednim od nas.”

Carter sada ugleda kako je jedan od pijedestala

prazan, i gestikulacija Najdrevnijega mu reče kako je

rezerviran za njega. Vidio je također jedno drugo

postolje, više od ostalih, u sredini neobično

zakrivljena reda - niti polukruga ni elipse, parabole ni

hiperbole

- kojega su tvorili. Ovo je, nagađao je, bilo Vodičevo

vlastito prijestolje. Krećući i penjući se načinom teško

objašnjivim, Carter zauzme svoje sjedište; i kako je to

napravio, vidi kako je i Vodič sjeo.

Postupno i maglovito postade jasno kako je

Najdrevniji drţao nešto - nekakav predmet

ugnijeţđen u sada otkrivenim naborima njegove halje

kao da pokazuje na uvid, ili na nešto što je sluţilo kao

vid, plaštevima zaogrnutoj Pratnji. Bila je to velika

sfera, ili nešto nalik sferi, od nekakvoga opskurnoga

mnogobojnoga metala, i kako ju je Vodič ispruţio

ispred sebe, tihi, proţimajući, poluzvuk je počeo jačati

i stišavati se u intervalima koji se doimaše ritmičnima

iako nisu slijedili nikakav ritam sa zemlje. Začuo se

nagovještaj pjevanja ili nečega što je ljudska mašta

mogla protumačiti kao pjevanje. Odjednom kvazi-

sfera počne sjati, i kako je svijetlila hladnom,

pulsirajućom svjetlošću neodredive boje,

Carter ugleda kako se njeno treperenje uskladilo s

tuđinskim ritmom pjevanja. Tada se svi Oblici s

mitrama i ţezlima na pijedestalima započnu lagano,

neobično njihati u istom neobjašnjivom ritmu, dok su

aureole neopisiva svjetla - nalik svjetlu kvazi-sfere -

plesale oko njihovih zamotanih glava.

Hindus zastane u svojem pripovijedanju te

pogleda znatiţeljno prema visokome satu koji je

izgledao kao lijes, s četiri kazaljke i hijeroglifima

ispisanim brojčanikom, čije suludo kucanje nije

pratilo nikakav Zemlji poznati ritam.

“Vama, g. de Marigny”, iznenada se obrati

svome učenom domaćinu, “ne treba objašnjavati

naročiti tuđinski ritam prema kojemu su oni

zakrabuljeni Oblici na šesterokutnim stupovima

pjevali i zibali. Vi ste jedini preostali - u Americi - koji

ste okusili Vanjsko prostranstvo. Ova ura -

predmnijevam da vam ju je poslao jogi o kojemu je

siroti Harley Warren običavao govoriti - vidovnjak

koji je rekao da je jedini on od ţivućih ljudi posjetio

Yian-Ho, skrivenu baštinu eonima staroga Lenga, te

odnio stanovite stvari iz toga groznoga i

zabranjenoga grada. Pitam se koliko od njenih

suptilnijih svojstava poznajete? Ako su moji snovi i

tumačenja točni, napravljena je od ruke onih koji

znaju mnogo o Prvim vratima. Ali dopustite mi da

nastavim s pričom.”

Naposljetku, nastavi svami, njihanje i aluzija

pjevanja prestade, sjajne aureole oko sada klonulih i

nepomičnih glava izblijede, dok su zamotani oblici

neobično utonuli u svoje pijedestale. Kvazisfera je,

međutim, nastavila pulsirati neobjašnjivom

svjetlošću. Carter osjeti da su Drevni spavali kao što

su spavali kada ih je prvi puta vidio, i pitao se iz

kojeg ih je kozmičkoga sna njegov dolazak prenuo.

Polako u njegov um počne prodirati istina da je ovaj

neobični pjevni ritual bio naredba, i da je pjevušenje

Najdrevnijega uspavalo Pratnju u novu i jedinstvenu

vrstu sna kako bi njihovi snovi mogli otvoriti

Konačne dveri za koje je srebrni ključ bio putovnica.

Znao je da su u dubinama ovoga sna promišljali o

nemjerljivim prostranstvima posvemašnje i apsolutne

izvanjskosti, i da će ostvariti ono što je njegova

prisutnost zahtijevala.

Vodič nije dijelio ovaj san, ali činilo se kao da i

dalje da je upute nekim suptilnim, bezglasnim

načinom. Očito je usađivao prikaze onih stvari koje je

htio da Pratnja sanja: i Carter je znao kada svaki od

Drevnih zamisli propisanu misao, roditi će se jezgra

manifestacije vidljive njegovim zemaljskim očima.

Kada su snovi svih Oblika postigli jedinstvo, ta se

manifestacija pojavila, i sve što je trebao se

materijaliziralo, kroz koncentraciju. Vidio je takve

stvari na Zemlji - u Indiji, gdje je udruţena,

projicirana volja u krugu vračeva mogla učiniti misao

opipljivom supstancom, i u pradavnome Atlaanatu, o

kojem su se rijetki usudili zboriti.

Sto su zapravo bile Konačne dveri, i kako se

kroz njih prolazi, Carter nije mogao biti siguran; ali

njime prostruji osjećaj napetog iščekivanja. Bio je

svjestan da ima neku vrst tijela, te da drţi sudbonosni

srebrni ključ u ruci. Masivno visoko kamenje

nasuprot njega kao da je posjedovalo glatkoću zida,

prema sredini kamo su njegove oči neodoljivo bjeţale.

Tada odjednom osjeti kako mentalna strujanja

Najdrevnijega prestaše teći.

Po prvi puta Carter shvati koliko uţasna moţe

biti posvemašnja tišina, mentalna i fizička. Prijašnji

trenuci su svi odreda sadrţavali nekakav opaziv

ritam, ako ništa drugo slabašni, tajanstveni puls

produţetka Zemljine dimenzije, ali sada kao da je sve

prekrio tajac bezdana. Unatoč nagovještaju njegova

tijela, nije imao čujan dah, a sjaj „Umr at-Tawilove

kvazi-sfere postade okamenjen i jednoličan. Moćna

aureola, svjetlija od onih koje plesaše oko glava

Oblika, gorjela je zamrznuto ponad zamotane lubanje

strašnoga Vodiča.

Vrtoglavica opsjedne Cartera, i njegov osjećaj

izgubljenosti u prostoru poveća se tisuću puta.

Neobična svjetla kao da su sadrţavala odliku

najneprobojnije tmine povrh tmine dok je oko

Drevnih, koji bijahu posve blizu na, svojim pseudo-

šesterokutnim prijestoljima, lebdjela eteričnost

zapanjujuće udaljenosti. Tada osjeti kako biva nošen

u nemjerljive dubine, valovima mirisne topline koja

mu je sukljala u lice. Kao da je plutao u ţarkome,

ruţičastome moru; moru omamljujućega vina čiji su

se valovi u pjeni lomili o obale neukrotiva ognja.

Veliki ga je strah uhvatio dok je napola shvatio

golemo prostranstvo uzburkanoga mora koje

zapljuskuje daleku obalu. Ali trenutak tišine bijaše

razbijen - uzburkani valovi mu se obratiše jezikom

koji nije sadrţavao fizički zvuk ili artikulirane riječi.

“Istinoljubivi je onkraj dobra i zla”, oglasi se

glas koji ne bijaše glas. “Istinoljubivi je doputovao do

Sve Je Jednoga. Istinoljubivi je naučio da je Iluzija

Jedna Stvarnost, i da je Supstanca Velika Varalica.”

I tada, u onome uzdignutome zidarskome

uzorku koji je tako neodoljivo privlačio njegove oči,

pojavio se obris titanskoga luka ponešto nalik onome

kojega je vidio tako davno u onoj pećini u pećini, na

dalekoj, nestvarnoj površini trodimenzionalne

Zemlje. Uvidi da se koristio srebrnim ključem -

okrećući ga u skladu s nenaučenim i instinktivnim

ritualom posve bliskim onome koji je otvorio

Unutrašnja vrata. Opojno ruţičasto more koje mu je

oplakivalo obraze je bilo, shvatio je, ni više ni manje

nego nepopustljiva, poput dijamanta čvrsta masa

zida koji je popuštao pred njegovom čarolijom, i pred

vrtlogom misli kojima su Drevni potpomogli njegovu

magiju. Još uvijek navođen instinktom i slijepom

odlučnošću, plutao je dalje - ravno kroz Konačne

dveri.

Četvrto poglavlje

Prolazak Randolpha Cartera kroz kiklopsku

masu zida je bio nalik vrtoglavome padu kroz

nemjerljive jazove između zvijezda. Iz goleme

udaljenosti osjećao je trijumfalne, boţanske struje

smrtonosne slatkoće, a iza toga šuštanja golemih

krila, i utiske zvukova nalik cvrkutu ili mrmljanju

stvari neznanih na Zemlji ili u Sunčevu sustavu.

Gledajući natrag, vidio je ne samo jedna vrata, već

mnoštvo vrata, na nekima od njih su galamili i bučili

Oblici koje se nije trudio upamtiti.

I tada, iznenada, osjeti jezu veću od najveće

koju je bilo koji od Oblika mogao stvoriti - jezu od

koje nije mogao pobjeći jer je bila povezana s njim

samim. Čak su mu i Prva vrata oduzela ponešto

stabilnosti, ostavljajući ga nesigurnog u svoj tjelesni

oblik i u njegov odnos s nejasno definiranim oblicima

oko njega, ali nisu poljuljala njegov osjećaj cjeline. Još

je uvijek bio Randolph Carter, čvrsta točka u

dimenzijskom ključanju. Sada, s onu stranu Konačnih

dveri, shvatio je u trenutku posvemašnje strave da

više nije jedna osoba, već mnogo njih.

Bio je na mnogo mjesta u isto vrijeme. Na

Zemlji, sedmoga listopada 1883., mali dječak imena

Randolph Carter je napuštao Zmijsko leglo u tihome

večernjem svjetlu i trčao niz kamenitu padinu, i kroz

voćnjak zapletenih grana prema kući njegova strica

Christophera u brdima iza Arkhama; a ipak u istome

trenutku, koji je nekako bio u zemaljskoj godini 1928.,

nejasna sjena koja ne bijaše ništa manje Randolph

Carter, je sjedila na pijedestalu između Drevnih u

Zemljinom transdimenzionalnom produţetku. Ovdje

je, također, bio treći Randolph Carter, u nepoznatome

i bezobličnome kozmičkom bezdanu onkraj Konačnih

dveri. I drugdje, u kaosu beskonačno mnogih i

čudovišno različitih prizora koji su ga doveli do ruba

ludila, postojao je beskrajni meteţ bića za koja je znao

da su jednaka njemu kao i lokalne manifestacije sada

s druge strane Konačnih dveri.

Postojali su Carteri smješteni u okolnosti koje

pripadaše svakome poznatome i naslućenome dobu u

Zemljinoj povijesti, i u udaljenija doba Zemljinog

bivstva koje nadilazi znanje, sumnju, i

vjerodostojnost; Carteri oblika istovremeno ljudskih i

neljudskih, kraljeţnjaci i beskraljeţnjaci, svjesni i

bezumni, ţivotinjski i biljni. Štoviše, postojaše Carteri

koji nisu imali ništa zajedničko sa zemaljskim

ţivotom, već su se nečujno kretali kroz pozadine

drugih planeta i sustava i galaksija i kozmičkog

kontinuuma; spore vječnoga ţivota koje plutaju od

svijeta do svijeta, svemira do svemira, a ipak sve

bijahu podjednako on. Neki od prizora dozivaše sno-

ve-blijede i ţivopisne, jedinstvene i ponavljajuće-koje

je imao tijekom mnogih godina otkako je počeo

sanjati; i nekolicina ih je sadrţavala proganjajuću,

očaravajuću i gotovo jezivu sličnost koju nikakva

zemaljska logika ne moţe objasniti.

Suočen s ovom spoznajom, Randolph Carter na

sebe navuče stisak vrhunskoga uţasa - uţasa kakvog

se ne bi moglo naslutiti čak ni na vrhuncu one

stravične noći kada su dvojica ušla na drevno groblje i

u odvratnu nekropolu ispod ogromnoga mjeseca, a

samo se jedan vratio. Nikakva smrt, nikakva zla kob,

nikakva bol ne moţe pobuditi nenadmašni očaj koji

potječe iz gubitka identiteta. Spajanje s ništavilom je

tihi zaborav; ali biti svjestan postojanja a ipak znati da

nisi više jasno određeno biće razlučivo od ostalih bića

- više nemati sebe

- to je neizrecivi planinski vrhunac agonije i strave.

Znao je da postoji Randolph Carter iz Bostona,

ali ipak nije mogao biti siguran da li je - dio ili aspekt

entiteta s druge strane Konačnih dveri - bio baš taj ili

neki drugi. Njegovo ja bijaše uništeno; a ipak on je -

ako u okvirima potpune ništavnosti individualnog

bivstva uopće moţe postojati stvar s nazivom on - bio

podjednako svjestan da je na nekakav nezamislivi

način bio legija samoga sebe. Kao da je njegovo tijelo

odjednom bilo preobraţeno u jednu od onih

mnogorukih i mnogoglavih skulptura napravljenih u

indijskim hramovima, i promišljao je o sveukupnosti

u zbunjenom pokušaju da razlikuje koji je original a

koji su dodaci - ako doista (krajnje čudovišna

pomisao!) uopće postoji original razlučiv od ostalih

utjelovljenja.

Tada, usred tih poraţavajućih misli, djelić

Carterove osobnosti s druge strane dveri bijaše bačen

s nadira55 uţasa ka crnim, proţimajućim ponorima još

temeljnijega uţasa. Ovoga je puta podraţaj došao

55 nadir: točka na nebeskoj sferi točno ispod promatrača, točka krajnje suprotna

zenitu; dakle, krajnje niska točka

izvana - snaţna osobnost koja mu se u jednom

trenutku suprotstavila i okruţila i obuzela ga, i koja je

uz to što je bila prisutna lokalno, također bila dio

njega, i na svojevrstan je način istovremeno postojala

u svim vremenima i podudarala se s cijelim

svemirom. Nije bilo nikakve vizualne slike, a ipak je

osjećaj prisutnosti entiteta i uţasne ideje o

sjedinjenom lokalizmu i identitetu i beskraju sijao

paralizirajući uţas strašniji od ičega što je bilo koji

Carterov aspekt do sada smatrao mogućim da postoji.

Pred licem toga uţasavajućeg čuda, kvazi-

Carter zaboravi na uţas uništene individualnosti. Bio

je to Sve-u-Jednome i Jedan-u-Svemu, u svome

beskrajnom biću i ličnosti - ne puka stvar jednoga

prostor-vremenskog kontinuuma, već biće u savezu s

krajnjom oţivljenom esencijom postojanja u punom

zamahu - u posljednjem, krajnjem zamahu koji nema

međa i koji seţe u maštu koliko i u matematiku. Bio je

to moţda onaj kojega su određeni tajni kultovi na

Zemlji šapatom imenovali kao Yog-Sothotha, i koji je

bio boţanstvo pod drugim imenima; kojega ljuskavci

na Yuggothu Štuju kao Izvanjskoga, te kojega

magličasti mozgovi spiralnih svemirskih maglica

označavaju neprevodivim znakom - a ipak u hipu

Carter-aspekt shvati koliko površni i nepotpuni

bijahu svi ovi koncepti.

I sada se Biće obrati Carterovu aspektu

čudesnim valovima koji udaraju i ţare i grme -

koncentracijom energije koja je bombardirala

primatelja gotovo nepodnošljivom ţestinom, i to nalik

nezemaljskom ritmu neobičnoga njihanja Drevnih, i

treperenju čudovišnih svjetala, u onome

zbunjujućemu predjelu iza Prvih vrata. Kao da su se

sunca i svjetovi i svemiri spojili iznad jedne točke čiji

je sam poloţaj u prostoru bio predmet njihove urote

uništenja udarcem neobranjiva gnjeva. Ali usred

većega uţasa, manji uţas nestaje; jer uţareni su valovi

nekako izolirali Cartera onkraj Dveri od

beskonačnosti njegovih duplikata - da bi mogao

povratiti, kao što je izgledalo, određenu količinu

iluzije identiteta. Nakon nekog vremena slušatelj

počne tumačiti valove kao njemu poznate oblike

govora, i njegov osjećaj uţasa i progona nestane. Strah

postade čisto strahopoštovanje, i ono što se doimalo

kao bogohulno abnormalno, sada se činilo

jednostavno neopisivo veličanstveno.

“Randolphe Carteru”, kao da je govorio, “moje

manifestacije u produţetku tvoga planeta, Drevni,

po- slaše te kao onoga koji se odnedavna vratio u

malene zemlje snova koje je izgubio, ali koji se

oslobođen tjelesnoga jarma uzdigao do većih i

plemenitijih ţelja i radoznalosti. Ţelio si jedriti po

zlatnome Oukranosu, i potraţiti zaboravljene

bjelokosne gradove u orhidejama isprepletenome

Kledu, i kraljevati na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,

čije se nevjerojatne kule i bezbrojne kupole uzdiţu

silne ka stanovitoj zvijezdi na nebeskome svodu

nepoznatom tvojoj Zemlji i svoj materiji. Sada,

prolaskom kroz dvoja Vrata, ţeliš uzvišenije stvari.

Nećeš pobjeći glavom bez obzira poput djeteta od

mrskoga prizora u voljeni san, već ćeš skočiti poput

muškarca u te krajnje i najintimnije tajne koje leţe iza

svih prizora i snova.

To što ţeliš, smatram dobrim; i voljan sam

dozvoliti ono što sam dozvolio samo jedanaest puta

bićima s tvoga planeta - samo pet puta onima koje

nazivaš ljudima, ili onima koji im nalikuju. Voljan

sam pokazati ti Konačnu tajnu, i da osmotriš ono što

uništava malodušne. Evo gledaj ispred sebe tu

posljednju i prvu od tajni pred kojom moţeš

iskoristiti slobodni izbor, i vratiti se ako ţeliš kroz

dvoja Vrata, s Velom i dalje nerazmaknutim pred

našim očima.”

Peto poglavlje

Iznenadni prestanak valova ostavi Cartera u

jezivoj i strašnoj tišini prepunoj osjećaja napuštenosti.

Sa svake je strane pritiskalo neograničeno

prostranstvo praznine; ali ipak je tragač znao da je

Biće još ondje. Nakon trenutka zamisli riječi čiju je

mentalnu suštinu bacio u bezdan: “Prihvaćam. Neću

se vratiti.”

Valovi se vrate, i Carter je znao da ga je Biće

čulo. I tada poteče iz toga bezgraničnoga Uma

poplava znanja i objašnjenja koja otvori nove vidike

tragaču, i pripremi ga za takvo shvaćanje kozmosa

koje se nikada nije nadao da će imati. Rečeno mu je

kako je djetinjast i ograničen pojam

trodimenzionalnoga svijeta, i koliki beskraj smjerova

postoji pored znanih smjerova gore- dolje, naprijed-

nazad, desno-lijevo. Pokazana mu je malenkost i laţni

sjaj ispraznih, zemaljskih bogova, sa svojim

sitničavim, ljudskim interesima i odnosima

- njihovim mrţnjama, bjesovima, ljubavima i

taštinama; njihovom ţudnjom za slavom i ţrtvom, i

njihovim zahtjevima za vjerama oprečnim razumu i

prirodi.

Dok je većina utisaka prevodila sama sebe Carteru u

obliku riječi, bilo je drugih na koje su druga osjetila

nudila tumačenje. Moţda s očima a moţda s maštom

spoznao je da se nalazi u predjelu dimenzija s onu

stranu zamislivoga ljudskome oku i mozgu. Uvidio je

sada, u roju sjena onoga što ponajprije bijaše vrtlog

sile a potom beskrajna praznina, čudo kreacije koje

mu ošamuti osjetila. Iz neke nezamislive točke motrio

je na čudesne oblike čiji su višestruki produţeci

nadilazili bilo koji koncept bića, veličine i granica koje

je njegov mozak do tada mogao pojmiti, unatoč

ţivotnom vijeku izučavanja okultnoga. Počeo je

mutno shvaćati zašto bi u isto vrijeme mogao postojati

maleni dječak Randolph Carter na farmi blizu

Arkhamau 1883., magloviti oblik na nejasnom

šesterokutnom stupu iza Prvih vrata, aspekt koji sada

stoji lice u lice s Prisutnošću u beskrajnom bezdanu, te

svi ostali Carteri koje su njegova mašta ili percepcija

mogli predočiti.

Tada dođoše valovi pojačane snage koji mu htjedoše

povećati razumijevanje, pomirivši ga s višeobličnim

entitetom čiji je njegov sadašnji fragment bio

infinitezimalan dio. Rekoše mu da je svako tijelo u

svemiru puki rezultat presijecanja ravnine

odgovarajućeg tijela jedne više dimenzije - kao što je

kvadrat isječen iz kocke, ili krug iz sfere. Kocka i sfera,

u tri dimenzije, su dakle isječene iz odgovarajućih

oblika iz četiri dimenzije, koje čovjek poznaje samo

kroz nagađanja i snove, a ti su posljedično isječeni iz

oblika pet dimenzija, i tako dalje do vrtoglavih i

nedoseţnih visina arhetipske beskonačnosti. Svijet

čovjeka i čovječjih bogova je ništa više do

infinitezimalna faza infinitezimalne stvari -

trodimenzionalna faza te malene cjelovitosti do koje se

stiţe Prvim vratima, gdje „Umr at-Tawil diktira snove

Drevnima. Iako ga ljudi drţe kao jedinu stvarnost, i

smatraju misli o njegovom mnogodimenzionalnom

podrijetlu nestvarnima, istina je posve suprotna. Ono

što nazivamo materijom i stvarnošću u biti su sjena i

iluzija, a ono što nazivamo sjenom i iluzijom jesu

materija i stvarnost.

Vrijeme, valovi nastaviše, je nepomično, i bez

početka ili kraja. Da se kreće i da je uzrok promjene je

iluzija. Doista, u svojoj naravi i jest iluzija, osim

moţda uskogrudnim pogledima bića u ograničenim

dimenzijama za koje ne postoje stvari poput prošlosti,

sadašnjosti i budućnosti. Ljudi promišljaju o vremenu

samo zbog onoga što nazivaju promjenom, a ipak i

ona je iluzija. Sve što bijaše, i jest, i što će tek biti,

postoji istovremeno.

Ova otkrivenja se sruče na Cartera boţanskom

silinom koja ga ostavi nemoćnim da sumnja. Iako su

leţala gotovo onkraj njegova shvaćanja, osjećao je da

moraju biti istinita u svjetlu konačne kozmičke

stvarnosti koja proturječi svim lokalnim

perspektivama i uskogrudnim krnjim gledištima; i

bio je dovoljno upoznat s dubokoumnim

špekulacijama te stoga bijaše slobodan od lanaca

lokalnih i krnjih koncepcija. Da nije njegova cijela

potraga bila temeljena na vjeri u nestvarnost

lokalnoga i krnjega?

Poslije impresivne stanke valovi nastaviše,

kazujući da ono što stanovnici malodimenzionalnih

zona nazivaju promjenom, jest puka funkcija njihove

svijesti, koja gleda na vanjski svijet iz raznih

kozmičkih kutova. Kao što se oblici napravljeni iz

rezanja stošca naočigled razlikuju po različitim

kutovima rezanja - postavši tako krug, elipsa,

parabola ili hiperbola ovisno o onome kutu, a ipak su

bez ikakve razlike u samome stošcu - tako da se

lokalni aspekti nepromjenjive i beskrajne stvarnosti

naočigled razlikuju s odgovarajućim kozmičkim

kutom. Ovoj su raznovrsnosti kutova svijesti,

slabašna bića unutrašnjih svjetova robovi, budući da

ih osim rijetkih iznimki ne mogu naučiti kontrolirati.

Svega je par učenika zabranjenih stvari razvilo

nagovještaje te kontrole, te su posljedično porazili

vrijeme i promjenu. Ali entiteti s druge strane Dveri

zapovijedaju svim kutovima, te gledaju bezbrojno

mnoštvo predjela kozmosa u okvirima fragmentarne

perspektive koja uključuje promjene, ili u okvirima

nepromjenjive sveukupnosti onkraj perspektive, u

suglasju s njihovom voljom.

Kako su valovi ponovo zastali, Carter počne

shvaćati, maglovito i zaplašeno, krajnju pozadinu te

zagonetke izgubljene individualnosti koja ga je u

početku toliko prestravljivala. Intuicija mu je spojila

zajedno djeliće otkrivenja, te ga sve više i više

pribliţila shvaćanju tajne. Shvaćao je da bi mu toliko

strahovitoga otkrivenja, bačenog na njega rascijepalo

ego sred bezbroj zemaljskih duplikata unutar Prvih

vrata, da ih nije čarolija „Umr at-Tawila drţala podalje

od njega, tako da on moţe iskoristiti srebrni ključ s

preciznošću potrebnom za otvaranje Konačnih dveri.

Nestrpljiv za jasnijim znanjem, odaslao je valove

misli, traţeći preciznije objašnjenje veze između

njegovih raznih aspekata - dijela njega sada iza

Konačnih dveri, dijela još uvijek na

kvaziheksagonalnom pijedestalu iza Prvih vrata,

dječaka iz 1883., čovjeka iz 1928., raznoraznih bića

predaka koja su stvorila njegovu baštinu i bedem

njegova ega, između bezimenih stanovnika drugih

eona i drugih svjetova koje je onaj prvi odurni bljesak

krajnje percepcije poistovjetio s njime. Polako valovi

od Bića potekoše u odgovoru, nastojeći učiniti

jednostavnim ono što bijaše gotovo onkraj dosega

zemaljskome umu.

Sve linije potomstva bića ograničenih dimenzija,

nastaviše valovi, i svi stadiji razvitka svakoga od tih

bića, su puke manifestacije jednog arhetipskoga i

vječnog bića u prostoru izvan dimenzija. Svako

lokalno biće

- sin, otac, djed, i tako dalje - i svaki stadij

individualnoga bića - dojenče, dijete, dječak,

muškarac - je samo jedna od bezbroj faza istoga

arhetipskoga i vječnoga bića, izazvanih varijacijom

kuta ravnine svijesti koja ga reţe. Randolph Carter

svih dobi; Randolph Carter i svi njegovi preci, ljudski

i predljudski, zemaljski i predzemaljski; svi su oni

samo faze jednoga krajnjega, vječnoga “Cartera”

izvan prostora i vremena - fantomske projekcije koje

se razlikuju samo po kutu kojim ravnina svijesti reţe

vječni arhetip pod određenim okolnostima.

Neznatna promjena kuta moţe pretvoriti

učenjaka današnjice u dijete jučerašnjice; moţe

pretvoriti Rando- lpha Cartera u onoga čarobnjaka,

Edmunda Cartera koji je pobjegao iz Salema u brda

iza Arkhama 1692. godine, ili u onoga Pickmana

Cartera koji će se godine 2169. koristiti neobičnim

sredstvima u odbijanju mongolskih hordi od

Australije; moţe pretvoriti čovjeka Cartera u jedan od

onih ranijih entiteta koji nastanjivaše iskonsku

Hiperboreju56 i štovaše crnoga, plastičnoga

Tsathoggua nakon što je sletio s Kythamila,

dvostrukoga planeta koji je nekoć orbitirao oko

Arktura; moţe pretvoriti zemaljskoga Cartera u

dalekoga pretka i sumnjivo oblikovanoga stanovnika

samoga Kythamila, ili u još udaljenije stvorenje

transgalaktičkoga Strontija, ili u

četverodimenzionalnu plinovitu svijest u drevnijem

56 Hiperboreja: legendarni kontinent unutar arktičkoga kruga. Prije no što su ga

smlavile ledene ploče u pleistocenu, bio je topao i plodan i bogat džunglama te ga

nastanjivaše posljednji dinosauri, mitska bića, i fantastične rase u svojim

veličanstvenim gradovima.

prostor-vremenskom kontinuumu, ili u biljni mozak

budućnosti na mračnome, radioaktivnome kometu

na nezamislivoj orbiti - i tako dalje, u beskrajnome

koz- mičkome ciklusu.

Arhetipovi su, nastaviše pulsirati valovi, narod

Konačnoga ponora - bezoblični, neopisivi, o kojima

nagađaju samo rijetki sanjari u malodimenzionalnim

svjetovima. Glavni među njima bijaše ni više ni manje

nego ovo sveznajuće Biće... koji zaista bijaše Carterov

vlastiti arhetip. Neopipljivi ţar Cartera i svih njegovih

predaka, jer zabranjene kozmičke tajne bijahu

naravna posljedica izvora u Vrhovnome arhetipu. Na

svakome svijetu svi veliki čarobnjaci, svi veliki

mislioci, svi veliki umjetnici, bijahu aspekti Njega.

Gotovo paraliziran strahopoštovanjem, i nekom

vrstom uţasavajućeg zadovoljstva, svijest Randolpha

Cartera je iskazivala čast tome transcendentalnom

Entitetu od kojega je nastao. Kako su valovi ponovo

zastali, promišljao je u moćnoj tišini, razmišljajući o

neobičnim počastima, neobičnijim pitanjima, te još ne-

običnijim molbama. Zanimljive zamisli plutaše

stihijski kroz ošamućeni mozak nenaviknut na takve

poglede i nepredviđena otkrića. Sinulo mu je, ako su

ova otkrića doslovno istinita, da bi mogao tjelesno

posjetiti sva ona beskonačno daleka doba i regije

svemira koje je do sada poznavao samo u snovima,

kada bi samo mogao zapovjediti čaroliji da promijeni

kut njegove ravnine svijesti. Ali zar nije srebrni ključ

imao zalihu te čarolije? Nije li ga isprva promijenila iz

muškarca iz 1928. godine u dječaka iz 1883., te potom

u nešto posve izvan vremena? Začudno, unatoč

njegovoj očitoj trenutačnoj odsutnosti tijela, znao je da

je ključ još uvijek uz njega.

Još dok je tišina trajala, Randolph Carter pošalje

misli i pitanja koja su ga preplavila. Znao je da je u

Konačnome ponoru podjednako udaljen od svakoga

aspekta njegova arhetipa - ljudskoga ili neljudskoga,

zemaljskoga ili izvanzemaljskoga, galaktičkoga ili

transgalaktičkoga; i njegova je znatiţelja vezana za

druge faze njegova bića - naročito one faze koje

bijahu najudaljenije od zemaljske 1928. u vremenu i

prostoru, ili koje su najupornije opsjedale njegove

snove kroz ţivot - bila grozničavo napeta. Osjećao je

kako ga njegov arhetipski Entitet moţe snagom volje

tjelesno poslati u bilo koju od ovih dalekih faza

davno prošloga ţivota mijenjajući njegovu ravninu

svijesti; i unatoč čudesima kojima je svjedočio,

izgarao je od čeţnje da osobno zakorača kroz one

groteskne i nevjerojatne prizore koje su mu vizije noći

djelomično donosile.

Bez neke određene namjere zatraţio je od

Prisutnosti uvid u tajnama ovijen, fantastični planet

koji je sa svojih pet mnogobojnih sunaca, svojim

tuđinskim zvijeţđima, vrtoglavim crnim liticama,

stanovnicima s rakovim kliještima i njuškama nalik

tapirima, bizarnim metalnim tornjevima,

neobjašnjivim tunelima, i tajanstvenim lebdećim

cilindrima opet i iznova uznemiravao njegove

drijemeţe. Taj je svijet, nejasno je znao, u svem

zamislivom kozmosu bio u najslobodnijem kontaktu s

ostalim planetima; i ţudio je istraţiti krajolike čije je

početke kradomice vidio, i uputiti se kroz svemir do

onih još udaljenijih svjetova s kojima su kliještavi,

njuškavi stanovnici trgovali. Nije bilo vremena za

strah. Jer kao i u svim krizama njegova neobičnoga

ţivota, čista kozmička znatiţelja je trijumfirala nad

svim ostalim.

Kada valovi nastaviše svoje fantastično

pulsiranje, Carter je znao da je njegov strahoviti

zahtjev odobren. Biće mu je govorilo o mračnim

jazovima kroz koje će morati proći do neznane

peterostruke zvijezde u neslućenoj galaksiji oko koje

se tuđinski planet okretao, i o ukopanim unutarnjim

uţasima protiv koje se kliještava, njuškava rasa toga

svijeta neprestano bori. Kazaše mu, također, kako kut

njegove osobne ravnine svijesti, i kut njegove ravnine

svijesti u okvirima prostor-vremenskih elemenata

traţenoga svijeta, moraju biti istovremeno zakrenuti

kako bi se na tom svijetu povratio aspekt Cartera koji

je ondje obitavao.

Prisutnost je htjela da bude siguran u svoje

simbole ako se ikada poţeli vratiti s udaljenoga i

tuđinskoga svijeta kojeg je odabrao, te uzvrati natrag

nestrpljivu potvrdu; uvjeren kako srebrni ključ, kojeg

je osjećao uza se i za kojeg je znao da je već zakrenuo i

svijet i osobne ravnine bacivši ga natrag u 1883.

godinu, sadrţi te spomenute simbole. I tada Biće

prihvati njegovu nestrpljivost kao znak spremnosti da

ostvari čudovišni sunovrat u ponor. Valovi nenadano

prestanu, i nastupi trenutačna tišina napeta od

neizrecivog i strahovitog iščekivanja.

Tada, bez upozorenja, do njega dopre vibriranje

i bubnjanje koje nabrekne do stravične grmljavine. Još

jednom Carter osjeti kako postaje ţarišna točka

intenzivne koncentracije energije koja je

nepodnošljivo udarala i bombardirala i ţarila u sada

već poznatom ritmu izvanjskoga svemira, koju nije

mogao svrstati niti kao silnu vrućinu goruće zvijezde,

ni kao okamenjujuću hladnoću krajnjega bezdana.

Tračci i zrake boja potpuno nepoznatih ikojem

spektru našega svemira su plesale i tkale i

međusobno se preplitale pred njim, te postane

svjestan strahovite brzine kojom se kretao. Uhvatio je

jedan prolazni tračak prizora oblika kako samotno

sjedi na maglovitome prijestolju više šesterokutnom

no inače ...

Šesto poglavlje

Kako je Hindus zastao u pripovijedanju svoje

priče, uvidi kako ga de Marigny i Phillips zadubljeno

promatraju. Aspinwall se pretvarao kako ignorira

priču te je uobraţeno drţao svoje oči na papirima

ispred sebe. Tuđinski ritam sata nalik lijesu je

poprimio novo i kobno značenje, dok su se

isparavanja sa zagušenih, zanemarenih tronoţaca

plela u fantastične i neobjašnjive oblike, te tvorila

uznemirujuće kombinacije s grotesknim oblicima na

propuhom ljuljanim tapiserijama. Stari crnac koji se

brinuo za njih je nestao - moţda ga je neka rastuća

napetost potjerala prestrašenog iz kuće. Gotovo

opravdavajuća neodlučnost proţme govornika dok je

nastavio pripovijedati svojim začudno oteţalim a

ipak idiomatskim glasom.

“Teško ti je povjerovati u stvari pronađene u

bezdanu”, reče, “ali još ćeš teţima za povjerovati

pronaći opipljive i materijalne stvari koje te čekaju.

Takva je narav vaših umova. Čuda su dvostruko

nevjerojatnija kada su prenesena u tri dimenzije iz

nejasnih predjela mogućih snova. Neću ti pokušati

otkriti previše - to bi bila druga i posve drugačija

priča. Kazati ću ti samo ono što apsolutno moraš

znati.”

Carter, nakon toga posljednjeg vrtloga

tuđinskoga i polikromatskoga ritma, pronađe se u

nečemu što mu je na trenutak izgledalo kao njegov

stari uporni san. Hodao je, kao tolikim noćima prije,

kroz vrevu kliještavih, njuškavih bića kroz ulice

labirinta od neobjašnjivo obrađenoga metala podno

svoda raznolikih solarnih boja; i kako je pogledao

nadolje, vidje kako mu tijelo bijaše poput onih oko

njega - smeţurano, djelomice krljuštavo, te neobično

artikulirano ponajviše nalik kukcu a ipak ne bez

karikaturne sličnosti ljudskom obliku. Srebrni ključ je

još uvijek bio u njegovu posjedu, iako ga je sada

drţao u odurnim kliještima.

Sljedećega trenutka snoprikaz nestade, a njega

proţme osjećaj prilično sličan onome nakon buđenja

iz sna. Krajnji bezdan - Biće - entitet apsurdne,

čudnovate rase je dozvao Randolpha Cartera na svijet

budućnosti koji se još nije rodio - neke od tih stvari

bijahu dijelovi upornih ponavljajućih snova

čarobnjaka Zkauba na planetu Yaddith. Bili su

preuporni - ometali su ga u njegovim duţnostima

tkanja čarolija koje drţahu strahovite dholove u

njihovim jazbinama, te su postali pomiješani s

njegovim sjećanjima na bezbroj stvarnih svjetova koje

je posjetio ovojnicama zraka svjetlosti. A sada su

postali kvazi-stvarni kao nikada prije. Ovaj teški,

materijalni srebrni ključ u njegovim gornjim desnim

kliještima, pljunuta slika onog kojeg je sanjao, nije

slutio na dobro. Mora se odmoriti i promisliti, i

posavjetovati se s pločama Nhinga za savjet što

učiniti. Uspevši se metalnim zidom u ulici nedaleko

od glavne promenade, ušao je u svoj stan te prišao

stalku s pločama.

Sedam dnevnih perioda poslije, Zkauba je čučao

na svojoj prizmi u strahopoštovanju i očaju, jer mu je

istina otvorila novi i oprečni niz sjećanja. Nikada više

neće poznati mir bivanja jednog entiteta. Jer u svem

vremenu i prostoru on sada bijaše dvojica: Zkauba,

čarobnjak Yadditha, zgroţen primislima o odbojnome

zemaljskom sisavcu Carteru koji će tek biti i jest on, i

Randolph Carter, iz Bostona na Zemlji, koji drhti na

prizor kliještave stvari koja je nekoć bio, i koja je opet

postao.

Vremenski periodi provedeni na Yaddithu,

zakreštao je svami - čiji je oteţali glas počeo

pokazivati znakove umora - čine pripovijest samu za

sebe koja ne moţe biti prenesena u kratkome

pregledu. Bilo je putovanja na Stronti i Mthuru i Kath,

te druge svjetove u dvadeset i osam galaksija

dostupnih ovojnicama zraka svjetlosti stvorenja s

Yidditha, i putovanja naprijed i nazad kroz eone

vremena uz pomoć srebrnoga ključa i raznih drugih

simbola poznatih Yaddithovim čarobnjacima. Zbile su

se gnjusne borbe s blijedim viskoznim dholovima u

iskonskim tunelima koji su poput saća dubili planet.

Zbila su se fantastična zasjedanja u knjiţnicama usred

skupljenoga znanja deset tisuća svjetova što ţivih što

mrtvih. Zbile su se napete sjednice s drugim

umovima Yadditha, uključujući i onu s Drevnim

vrhovnikom Buom. Zkauba nikome nije rekao što mu

se zbilo s osobnošću, ali kada bi aspekt Randolpha

Cartera isplivao na površinu, mahnito bi proučavao

bilo kakav mogući način povratka na Zemlju i u

ljudski oblik, te bi očajnički vjeţbao ljudski govor

svojim tuđinskim organima u grlu toliko loše

prilagođenima za tu svrhu.

Uskoro je s uţasom Carterov aspekt shvatio da

srebrni ključ nije u stanju utjecati na njegov povratak

u ljudski oblik. Ključ je bio - kao što je prekasno

zaključio iz stvari kojih se sjećao, iz stvari koje je

sanjao, i iz stvari koje je doznao iz znanja Yadditha -

proizvod Hiperboreje na Zemlji; s moćima nad

osobnim kutovima svijesti isključivo ljudskih bića.

Mogao je, međutim, promijeniti planetarni kut te

poslati korisnika kad god bi htio kroz vrijeme u

nepromijenjenom tijelu. Postojala je i dodatna čarolija

koja mu je davala neograničene moći koje su mu sada

nedostajale; ali ona je, također, bilo ljudsko otkriće -

svojstveno prostorno nedoseţnoj regiji, i koju

čarobnjaci Yadditha nisu mogli kopirati. Bila je

zapisana na neodgonetivom pergamentu u odvratno

izrezbarenoj kutiji sa srebrnim ključem, i Carter je

gorko kukao kako je nije ponio sa sobom. Sada

nedostupno Biće iz bezdana ga je upozorilo da bude

siguran u svoje simbole, te je bez dvojbi mislio kako

mu ništa ne nedostaje.

Kako je vrijeme pretjecalo, trudio se sve više i

više iskoristiti čudovišno znanje Yadditha za

pronalazak puta natrag u bezdan i svemoćnome

Entitetu. Svojim novim znanjem mogao bi napraviti

veliki napredak u tumačenju tajnovitoga pergamenta;

ali ta moć, uzevši u obzir trenutne okolnosti, bijaše

jedva ironična. Bilo je dana, međutim, kada je

Zkaubin aspekt bio nadmoćan i kada je teţio izbrisati

oprečna Carterova sjećanja koja su ga mučila.

I tako su prolazila duga vremenska razdoblja

- doba dulja no što ih čovječji mozak moţe pojmiti,

budući da bića Yadditha umiru tek nakon

dugotrajnih ciklusa. Nakon mnogo stotina izmjena,

izgleda kao da je Carterov aspekt dobivao bitku nad

Zkaubinim, te bi provodio goleme vremenske

periode izračunavajući udaljenost Yadditha u

prostoru i vremenu od ljudske Zemlje koja će tek biti.

Brojke su govorile o zapanjujućim eonima i

svjetlosnim godinama onkraj brojanja, ali je drevno

znanje Yadditha podesilo Cartera da shvati takve

stvari. Usavršio je moć da trenutačno usne prema

Zemlji, te je naučio mnoge stvari o našemu planetu

koje prije nije znao. Ali nije mogao sanjati o potrebnoj

formuli s nestaloga pergamenta.

Tada je naposljetku smislio divlji plan

bjekstva s Yadditha - koji je započeo kada je

pronašao drogu koja je drţala Zkaubin aspekt

vazda uspavanim, a ipak bez gubljenja Zkaubina

znanja i sjećanja. Pretpostavljao je kako će mu

njegovi izračuni omogućiti izvesti putovanje u

ovojnici svjetlosti kakvo nijedno biće Yadditha

nije nikada izvelo - tjelesno putovanje kroz

neizrecive eone i preko nevjerojatnih galaktičkih

prostranstava do Sunčeva sustava i same Zemlje.

Jednom na Zemlji, iako u tijelu kliještave,

njuškave stvari, moţda će nekako moći pronaći i

dovršiti dešifriranje neobičnoga pergamenta

ispunjenog hijeroglifima kojega je ostavio u

automobilu nedaleko Arkhama; i s tom će

pomoći - i uz pomoć ključa - povratiti svoju

normalnu zemaljsku vanjštinu.

Nije bio slijep na opasnosti toga pokušaja.

Znao je da će kada podesi planetarni kut na pravi

eon (nemoguća stvar za napraviti dok juri kroz

svemir), Yaddith biti mrtav svijet kojim

dominiraju pobjednički dholovi, i da će njegov

bijeg u ovojnici svjetlosti biti smrtonosan pothvat.

Isto tako je bio svjestan kako mora postići stanje

obustavljenih ţivotnih funkcija, onako kako

vračevi to čine, da bi izdrţao eon-dug let kroz

nemjerljive bezdane. Znao je također -

pretpostavljajući da putovanje uspije

- da se mora nekako imunizirati na bakterijske i

druge zemaljske uvjete neprijateljske prema tijelu

s Yadditha. Nadalje, mora smisliti način

imitiranja ljudskoga oblika na Zemlji dok ne

pronađe i odgonetne pergament i ne povrati svoj

istinski oblik. Inače će ga vjerojatno otkriti i

uništiti ljudi uţasnuti bićem koje ne bi smjelo

postojati. I mora smognuti nešto zlata - srećom

dobavljivoga na Yaddithu - da preţivi tijekom tog

dijela potrage.

Polako su napredovali Carterovi planovi.

Pripremio je abnormalno čvrstu ovojnicu svjetlosti,

sposobnu da izdrţi i čudesni vremenski prijelaz i

besprimjeran let kroz svemir. Provjerio je svoje

proračune, te odaslao ponovo i opet svoje snove ka

Zemlji, šaljući ih što je bliţe moguće 1928. godini.

Vjeţbao je obustavljanje ţivotnih funkcija s čudesnim

uspjehom. Otkrio je bakterijski agens koji mu je točno

trebao, te izračunao varirajući gravitacijski napor na

koji se mora priviknuti. Umješno je izradio masku od

voska i široki kostim koji će mu omogućiti da prođe

među ljudima kao neka vrst ljudskoga bića, te je

stvorio dvostruko snaţnu čaroliju kojom će se obraniti

od dholova u trenutku njegova odlaska s mrtvoga,

crnoga Yadditha iz nezamislive budućnosti. Potrudio

se, također, skupiti veliku zalihu droga -

nenabavljivih na Zemlji - koje će drţati Zkaubin

aspekt neaktivnim dok neće moći odbaciti tijelo s

Yadditha, niti je smetnuo s uma malenu količinu zlata

za zemaljske potrebe.

Dan polaska je protekao u dvojbama i

strahovanju. Carter se popeo na svoju platformu

ovojnice, pod izlikom da će odjezditi do trostruke

zvijezde Nython, te se uspentrao u okvir sjajnoga

metala. Imao je taman dovoljno prostora da izvede

ritual srebrnoga ključa, i kako ga je napravio,

polagano je pokrenuo lebdjenje ovojnice. Uslijedilo je

uţasno komešanje i tamnjenje

dana, i strahovito proţimanje boli. Činilo se kao da se

kozmos neodgovorno zavrtio, a sva zvijeţđa

zaplesaše na crnome nebu.

Sasvim iznenada Carter osjeti novu ravnoteţu.

Hladni međuzvjezdani jazovi su izvana glodali

njegovu ovojnicu, i mogao je vidjeti kako slobodno

pluta u prostoru - dok je metalna građevina iz koje je

krenuo davno već istrunula. Ispod njega tlo je bilo

preplavljeno divovskim dholovima; i čak dok je

gledao, jedan se uspravio visok nekoliko stotina stopa

i zamahnuo svojim blijedim, viskoznim krajem prema

njemu. Ali njegove čarolije bijahu učinkovite, i već je

sljedećega trenutka padao kroz svemir dalje od

Yadditha, neozlijeđen.

Sedmo poglavlje

U onoj bizarnoj prostoriji u New Orleansu, iz

koje je stari crni sluga instinktivno pobjegao, začudan

je glas svamija Chandraputre bivao sve promukliji.

“Gospodo,” nastavi, “neću traţiti od vas da

povjerujete u ove stvari dok vam ne pokaţem

poseban dokaz. Prihvatite tada, kao mit, kada vam

ispričam o tisućama svjetlosnih godina - tisućama

godina vremena, i nebrojenim milijardama milja

kojima je Randolph Carter jurio kroz svemir kao

bezimeni, strani entitet u tankoj ovojnici od metala

pobuđenih elektrona. Mjerio je svoj period

obustavljenih ţivotnih funkcija najpomnijom brigom,

planirajući da ih ponovo pokrene samo nekoliko

godina prije dolaska na Zemlju točno ili blizu 1928.

godine.

Nikada neće zaboraviti to buđenje. Zapamtite,

gospodo, da je prije toga eone dugog sna svjesno

ţivio tisućama zemaljskih godina među tuđinskim i

uţasnim čudima Yadditha. Osjećao je kako ga studen

grozno grize u znak prestanka prijetećih snova, te je

bacio pogled kroz očne ploče ovojnice. Zvijezde,

zvjezdana jata, maglice, gdje god je pogledao - i

konačno su njihovi obrisi nosili neke odlike srodstva

sa zvijeţđima Zemlje koje je poznavao.

Jednoga će dana njegov silazak u Sunčev sustav

biti ispričan. Vidio je Kynath i Yuggoth na obrubu,

prošao blizu Neptuna i promatrao paklenske bijele

gljive kojima je prošaran. Naučio je neprepričivu

tajnu kada je pomnije promotrio magle Jupitera, te

vidio stravu na jednome od satelita, i motrio je

kiklopske ruševine koje su leţale po marsovskom

rumenom disku. Kada se pribliţio Zemlji, vidio ju je

kao tanak polumjesec koji je alarmantno brzo rastao.

Usporio je brzinu, iako zbog osjećaja povratka kući

nije ţelio gubiti ni trenutka. Neću vam pokušati

prepričati te osjećaje kao što sam ih ja doznao od

Cartera.

Dakle, konačno je Carter lebdio uokolo u

gornjim Zemljinim slojevima zraka čekajući da danje

svjetlo dođe nad zapadnu hemisferu. Ţelio je sletjeti

odakle se otisnuo - nedaleko Zmijskoga legla u

brdima iza

Arkhama. Ako je itko od vas dugo izbivao od doma -

a znam da jedan od vas jest - prepuštam vam da

prosudite kako je prizor valovitih brda Nove

Engleske, skupa s velikim brijestovima i čvornatim

voćnjacima i drevnim kamenim zidovima morao

utjecati na njega.

Spustio se u zoru na niţu livadu pored stare

kuće Carterovih, te bijaše zahvalan na tišini i samoći.

Bila je jesen, kao i kada je otišao, i miris brda bijaše

melem za njegovu dušu. Uspio je odvući metalnu

ovojnicu uz padinu pored drvljanika u Zmijsko leglo,

makar nije mogla proći kroz travom zagušenu

pukotinu u unutarnju pećinu. Tamo je također

prekrio svoje tuđinsko tijelo ljudskom odjećom i

voštanom maskom koja je bila itekako potrebna.

Drţao je ovojnicu tamo preko godinu dana, dok

određene okolnosti nisu napravile potrebnim pronaći

novo mjesto za skrivanje.

Odšetao je do Arkhama - usputno vjeţbajući

upravljanje svojim tijelom da poprimi ljudsko drţanje

protiv zemaljske gravitacije - i promijenio svoje zlato

za novac u banci. Usput je postavio par pitanja -

hineći da je stranac koji ne poznaje mnogo engleskoga

- te doznao da je godina 1930., samo dvije godine

preko cilja kojem je stremio.

Naravno, njegova situacija bijaše uţasna. U

nemogućnosti da objavi svoj identitet, prisiljen da

cijelo vrijeme ţivi s jednim okom preko ramena, sa

stanovitim poteškoćama vezanim uz hranu, i s

potrebom da štedi tuđinsku drogu koja je drţala

Zkaubin aspekt uspavanim, osjećao je da mora

djelovati što je hitrije moguće.

Otišavši u Boston i uzevši sobu u propalome West

Endu, gdje je mogao ţivjeti jeftino i neupadljivo,

odmah je proveo istraţivanje vezano za imanje

Randolpha Cartera i njegovu podjelu. Tada je doznao

koliko je nestrpljivo g. Aspinwall, ovdje, ţelio da se

imanje podijeli, te kako su se časno g. de Marigny i g.

Phillips borili da ga sačuvaju netaknutim.”

Hindus se naklonio, premda nikakav izraz nije

prešao njegovim tamnim, mirnim, i gusto bradatim

licem.

“Indirektno je”, nastavio je, “Carter osigurao

dobru kopiju nestaloga pergamenta te je započeo

raditi na njegovu dešifriranju. Zadovoljstvo mi je

kazati kako sam bio u mogućnosti pomoći u svemu

tome - jer mi se obratio prilično rano, i preko mene

došao u kontakt s drugim misticima po čitavome

svijetu. Otišao sam ţivjeti s njime u Boston - u bijedan

stan u ulici Chambers. Što se tiče pergamenta - drago

mi je da mogu razriješiti nedoumice g. de Marignyja.

Dopustite mi da mu objavim kako jezik onih

hijeroglifa nije naacal, već jezik R‟lyeha, kojega je na

Zemlju donio okot Cthulhua pred nebrojena doba. To

je naravno, prijevod - postojao je hiperborejski

original milijunima godina prije na iskonskome

jeziku Tsath-you.

Bilo je više za odgonetnuti no što se Carter

nadao, ali u nijednom trenutku nije izgubio nadu.

Rano ove godine je postigao velike pomake uz pomoć

knjige koju je uvezao iz Nepala, i nema dvojbe da će

doskora pobijediti. Naţalost, međutim, razvila se

jedna problematika - nestašica tuđinske droge koja

drţi Zkaubin aspekt uspavanim. Ovo, ipak, nije toliko

velika nesreća koliko se strahovalo. Carterova

osobnost pobjeđuje u tijelu, i kada Zkauba prevlada -

u sve kraćim i kraćim razdobljima, i to samo kada ga

dozove nekakvo neobično uzbuđenje - on je

uglavnom suviše omamljen da poništi išta od

Carterovih napora. Ne moţe pronaći metalnu

ovojnicu koja bi ga odvela natrag na Yaddith, iako

jednom gotovo jest, Carter ju je nanovo sakrio kada je

Zkaubin aspekt bio u potpunosti primiren. Sva šteta

koju je učinio je to što je preplašio par ljudi i

pokrenuo izvjesne noćnomorne glasine među

Poljacima i Litav- cima u bostonskome West Endu.

Do sada, nijednom nije narušio paţljivu krinku koju

je pripremio Carterov aspekt, premda je katkada

zbaci sa sebe pa se dijelovi moraju mijenjati. Vidio

sam što se krije ispod - i to nije ugodno za gledati.

Prije mjesec dana, Carter je vidio oglas o ovome

sastanku, i znao je da mora hitro djelovati da spasi

svoje imanje. Nije mogao čekati da dešifrira

pergament i povrati svoj ljudski oblik. Posljedično je

opunomoćio mene da djelujem u njegovo ime.

Gospodo, kaţem vam da Randolph Carter nije

mrtav; da je privremeno u anomalijskom stanju, ali da

će unutar dva do tri mjeseca biti u mogućnosti

pojaviti se izvana u propisnome obliku i zahtijevati

nadzor nad svojim imanjem. Spreman sam ponuditi

dokaz ako je potrebno. Stoga vas preklinjem da

odgodite ovaj sastanak na neodređeno vrijeme.”

Osmo poglavlje

De Marigny i Phillips zuriše u Hindusa kao

hipnotizirani, dok je Aspinwall proizveo niz frktaja i

urlika. Gađenje staroga odvjetnika je sada već kuljalo

iz njega u otvorenome bijesu i udarao je o stol šakom

s apoplektično nabreklim venama. Kada je

progovorio, učinio je to vrstom laveţa.

“Koliko dugo ćete odugovlačiti ovu glupariju?

Slušao sam sat vremena ovoga luđaka - ovog

prevaranta

- i sada ima prokletog obraza reći kako je Randolph

Carter ţiv - traţiti nas da odgodimo nagodbu bez

pravoga razloga! Zašto ne izbacite ovog nitkova, de

Marigny? Smatrate li nas sve guzicama šarlatana ili

idiota?”

De Marigny tiho podigne ruku te prozbori

mimo. “Razmislimo polako i pomno. Ovo je bila

posve jedinstvena pripovijest, i u njoj postoje stvari

koje ja, kao ne posve neuk mistik, prepoznajem kao

ne toliko nevjerojatne. Nadalje - od 1930. primam

svamijeva pisma koja podupiru njegov iskaz.”

Kako je zastao, stari g. Phillips zatraţi riječ.

“Svami Chandraputra je govorio o dokazima. Ja,

također, prepoznajem mnogo toga što je značajno u

ovoj priči, i ja sam također primio mnoga svamijeva

čudnovata potkrjepljujuća pisma u protekle dvije

godine; ali neke od ovih izjava su posve ekstremne.

Ne postoji li nešto opipljivo što se moţe pokazati?”

Konačno svami bezizraţajnoga lica odgovori,

polako i promuklo, te izvadi predmet iz dţepa

njegova širokoga kaputa i prozborio:

“Dok nitko od prisutnih ovdje nikada nije vidio

srebrni ključ uživo, gospoda de Marigny i Phillips

vidješe njegove fotografije. Da li vam ovo izgleda

poznato?” Mumljajući poloţi na stol, svojom velikom

rukom u bijeloj rukavici, teţak ključ od potamnjeloga

srebra - dug gotovo deset palaca, napravljen

nepoznatom i posve egzotičnom vještinom, i

prekriven od početka do kraja hijeroglifima

najbizarnijih opisa. De Marigny i Phillips zadrţaše

dah.

“To je on!” zavapi de Marigny. “Fotoaparat ne

laţe i ne mogu biti u krivu!” Ali Aspinwall je već

imao spreman odgovor.

“Budale! Što to dokazuje? Ako je to uistinu ključ

koji je pripadao mome rođaku, onda je na ovome

strancu

- ovoj prokletoj crnčugi - da objasni kako je došao do

njega! Randolph Carter je nestao skupa s ključem

prije četiri godine. Kako znamo da nije opljačkan i

ubijen? Sam je bio napola lud, i u doticaju s još luđim

ljudima. Slušaj me, ti crnčugo - gdje si pronašao taj

ključ? Jesi li ubio Randolpha Cartera?”

Svamijeve se crte lica, nenormalno mirne, nisu

promijenile; ali su u pozadini, uvučene crne oči bez

šarenica opasno bljesnule. Govorio je velikom

mukom.

“Molim vas svladajte se, g. Aspinwall. Postoji

još jedan oblik dokaza koji vam mogu predočiti, ali

njegovi učinci na sve prisutne neće biti ugodni.

Budimo razumni. Ovdje imam neka papire očito

ispisane nakon 1930., nepogrešivim stilom Randolpha

Cartera.”

Nespretno je izvadio dugačku kuvertu iz

unutrašnjosti njegova širokoga kaputa i predao je

pocrvenjelom odvjetniku dok su de Marigny i

Phillips promatrali s kaotičnim mislima i sve jačim

osjećajem nadnaravnoga čuđenja.

“Naravno da je rukopis gotovo nečitak - ali ne

zaboravite da Randolph Carter sada nema ruke dobro

prilagođene reproduciranju ljudskih slova.”

Aspinwall uţurbano proleti kroz papire, te

bijaše vidno zbunjen, ali nije promijenio svoje

ponašanje. Prostorija je bila nabijena uzbuđenjem i

neizrecivim strahom, a tuđinski je ritam sata nalik

lijesu imao potpuno dijabolični prizvuk de Marignyju

i Phillipsu, iako se činilo da ni najmanje ne utječe na

odvjetnika. Aspinwall ponovo progovori.

“Ovi papiri izgledaju kao lukave krivotvorine.

Ako nisu, onda moţda znače da je Randolph Carter

doveden pod kontrolu ljudi s lošim namjerama. Moţe

se samo jedna stvar napraviti - uhititi ovoga

prevaranta. De Marigny, hoćete li pozvati telefonom

policiju?”

“Pričekajmo malo”, odgovori njihov domaćin.

“Ne vjerujem da ovaj slučaj zahtijeva prisutnost

policije. Imam određenu zamisao. G. Aspinwall, ovaj

gospodin je mistik stvarnih postignuća. On tvrdi da

uţiva povjerenje Randolpha Cartera. Hoće li vas

zadovoljiti ako moţe odgovoriti na specifična pitanja

na koja moţe odgovoriti samo osoba koja uţiva takvo

povjerenje? Ja poznajem Cartera, te mogu postaviti

takva pitanja. Samo da donesem knjigu za koju

mislim da će posluţiti kao dobar test.”

Okrenuo se prema vratima knjiţnice, dok ga je

Phillips smeteno pratio nekako automatski.

Aspinwall je ostao gdje je bio, pomno proučavajući

Hindusa koji mu je uzvratio pogled nenormalno

bezizraţajnim licem. Odjednom, dok je Chandraputra

nezgrapno vraćao srebrni ključ u svoj dţep, odvjetnik

grlenim uzvikom zaustavi de Marignyja i Phillipsa u

njihovom kretanju.

“Hej, tako mi svega, sad mi je jasno! Ova

bitanga je prerušena. Uopće ne vjerujem da je Indijac.

To lice - to nije lice, već maska! Vjerojatno je njegova

priča posadila tu ideju u moju glavu, ali je istina.

Nikada se ne pomiče, a ovaj turban i ova brada

skrivaju rubove. Taj čovjek je najobičniji lupeţ! On

čak nije ni stranac - pratio sam njegov izričaj. On je

nekakav Jenki. I pogledajte te rukavice - on je svjestan

kako mu se moţe ući u trag otiscima prstiju. Proklet

bio, skinuti ću tu stvar s

“Stanite!” Promukli, neobičan tuđinski svamijev

glas je sadrţavao ton onkraj svih pukih zemaljskih

strahova. “Rekoh vam da postoji još jedan dokaz

kojeg ću vam predočiti ako to potreba naloţi, i

upozorih vas da me ne izazivate na taj čin. Ovaj stari

nametljivac crvenoga lica je u pravu - nisam zapravo

Indijac. Ovo lice jest maska, a ono što skriva nije

ljudsko. Vi ostali ste pogodili - osjetih to već pred

nekoliko minuta. Neće biti ugodno ako skinem ovu

masku - ostavi je na miru, Erneste. Mislim da je posve

svejedno ako vam sada kaţem da ja jesam Randolph

Carter.”

Nitko se nije ni pomaknuo. Aspinwall je frknuo

i napravio neodređene pokrete rukom. De Marigny i

Phillips su, s druge strane prostorije, gledali

naprezanja njegova crvena lica i proučavali leđa lika s

turbanom koji mu se suprotstavljao. Otkucavanje

abnormalnoga sata bijaše gnjusno, a dim s tronoţaca

je s njišućim tapiserijama plesao ples smrti.

Polugušeći odvjetnik razbije tišinu.

“E, nećeš, ti lopuţo - mene ne moţeš zaplašiti! Ti

imaš svoje razloge zašto ne ţeliš skinuti tu masku.

Moţda bismo tako saznali tko si ustvari. Dolje s njom

Kako je posegnuo za njime, svami uhvati

njegovu ruku s jednim od svojih nespretnih udova u

rukavicama, oglasivši se začudnim povikom

pomiješane boli i iznenađenja. De Marigny skoči

prema njima, ali zastane zbunjen kada se povik

protesta toboţnjega Hindusa promijeni u potpuno

neobjašnjive zvukove klepetanja i zujanja.

Aspinwallovo crveno lice je bilo bijesno, te svojom

slobodnom rukom ponovo posegne za gustom

bradom njegova protivnika. Ovoga je puta uspio u

hvatanju, i od njegova sumanuta trzaja otpadne cijelo

voštano lice ispod turbana

i zalijepi se za odvjetnikovu apoplektičnu šaku.

Kako je to napravio, iz Aspinwalla odjekne

ustrašeni grgoljavi povik, i Phillips i de Marigny vide

kako mu se lice grči od divlje, duboke, i stravične

epilepsije čiste panike, groznije od bilo koje što su

ikad prije vidjeli na ljudskome licu. Toboţnji je svami

u međuvremenu oslobodio drugu ruku te je stajao

kao ošamućen, proizvodeći zujave zvukove posve

nenormalnih odlika. Tada se spodoba s turbanom

neobično ovjesila u jedva ljudsko drţanje, te započne

čudnovato, fascinirajuće teturati prema satu u obliku

lijesa koji je otkucao svoj kozmički i neprirodni ritam.

Njegovo sada nepokriveno lice bijaše okrenuto od

njih, stoga de Marigny i Phillips nisu mogli vidjeti što

je razotkrio odvjetnikov čin. Tada njihovu paţnju

privuče Aspinwall, koji se teško stropoštao na pod.

Čarolija je bila razbijena - ali kada su došli do njega,

starac je bio mrtav.

Brzo se okrenuvši prema uzmičućim leđima

teturavog svamija, de Marigny ugleda kako je jedna

od velikih bijelih rukavica tromo spala s mlitave ruke.

Dim olibanuma bijaše gust, i sve što je mogao nazrijeti

od razotkrivene ruke bijaše nešto dugo i crno. Prije no

što je kreol dostigao bjeţeću figuru, stari g. Phillips

stavi ruku na njegovo rame.

“Nemojte!” on prošapta. “Ne znamo na što smo

se namjerili - na onaj drugi aspekt, znate - na Zkauba,

čarobnjaka Yadditha...”

Spodoba s turbanom je sada stigla to

nenormalnoga sata, i promatrači ugledaju kroz gusti

dim kako nejasna crna kliješta petljaju po visokim,

hijeroglifima ispisanim vratima. Petljanje izazove

nastrani škljocavi zvuk. Tada spodoba uđe u kućište

oblika lijesa te zatvori za sobom vrata.

De Marigny se više nije mogao suzdrţavati, ali

kada je stigao do sata i otvorio ga, bio je prazan.

Nenormalno se kucanje nastavilo, udarajući mračnim

kozmičkim ritmom koji okruţuje sva otvaranja

mističnih dveri. Na podu su leţali velika bijela

rukavica, i mrtvac s bradatom maskom u ruci, koji

nisu imali ništa više za otkriti.

* * *

Godina je prošla, a od Randolpha Cartera ni

glasa. Njegovo je imanje još nepodijeljeno. Bostonsku

adresu s koje je izvjesni “svami Chandraputra” slao

upite raznoraznim misticima u godinama 1930.-31 .-

32., uistinu bijaše zakupio neobični Hindus, ali on je

otišao nedugo prije datuma sastanka u New

Orleansu, te nikada više ne bijaše viđen. Bio je opisan

kao taman, bezizraţajan, i bradat, i njegov je

stanodavac mislio kako mu crnomanjasta maska -

koja bijaše po propisima izloţena - sasvim nalikuje.

Ali nikada ga se, naime, nije sumnjičilo za

povezanost s pojavama iz noćnih mora o kojima su

šaputali lokalni Slaveni. Brda iza Arkhama su bila

pretraţena zbog “metalne ovojnice”, ali ništa ni

pribliţno tome opisu nikada nije pronađeno.

Međutim, sluţbenik u Prvoj nacionalnoj banci u

Arkhamu se ipak prisjećao čudnovatoga čovjeka s

turbanom koji je unovčio začudni komad zlatne

poluge u listopadu 1930. godine.

De Marigny i Phillips jedva mogu sabrati misli o

svemu što se zbilo. Naposljetku, što je dokazano?

Postojala je priča. Postojao je ključ koji je mogao

biti iskovan po jednoj od slika koje je Carter slobodno

dijelio 1928. Postojali su papiri - koji nisu donijeli

nikakvu prevagu. Postojao je zakrabuljeni stranac, ali

tko je sada ţiv vidio što je maska krila? Usred

napetosti i olibanumova dima, onaj je čin nestajanja u

satu lagano mogao biti dvostruka halucinacija.

Hindusi znaju mnogo o hipnozi. Razum nalaţe da je

“svami” kriminalac s pretenzijama na imanje

Randolpha Cartera. Dok je autopsija kazala da je

Aspinwall umro od šoka. Da li ga je samo bijes

izazvao? A tek neke stvari u onoj priči...

U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama

neobičnih uzoraka, i ispunjenoj dimom olibanuma,

Etienne-Laurent de Marigny često sjedi i osluškuje

pun nejasnih dojmova neprirodni ritam onoga

hijeroglifima ispisanog sata u obliku lijesa.

KIKA