Download pdf - Herodot - Povijest

Transcript
  • Herodot

    POVIJEST Drugo izdanje

    Preveo i priredio DUBRAVKO KILJAN

    MATICA HRVATSKA ZAGREB MMVII

  • ITANJA HERODOTOVE POVIJESTI

    Herodotovo itanje

    Oko 445. g. pr.n.e. u Ateni je Herodot, Grk rodom iz Halikarnasa, grada na maloazijskoj obali, itao pred okupljenom publikom dijelove iz svoje velike sage o grko-perzijskim ratovima i za to je odlukom atenske skuptine - kako kae Diil, atenski povjesniar iz 4/3. st. pr.n.e.l (a citira ga Plutarh, uz nedobronamjernu primjedbu o Herodotovu laskanju Atenjanima2) - dobio nagradu u iznosu od deset talanata. ak i kad bismo sumnjali u autentinost ove epizode iz Herodotova ivota - a nema pravog razloga da ne povjerujemo u njezinu istinitost (osim u visinu honorara koji je, bar iz dananjih autorskih perspektiva, bio enorman i vrijedio je 262 kilograma srebra!) -, sama injenica da ta anegdota predstavlja nezaobilazan dio tradicionalnog prikazivanja Herodota i da svoj izvor ima sasvim jasno jo u pravoj antici, sama ta injenica viestruko je simbolina.

    Naime, bilo je to, po svemu sudei, prvo zabiljeeno javno itanje jednog proznog djela.3 Nastup pred auditorijem bio je, dakako, uobiajen nain autorske prezentacije literarnog djela

    l FGrH 73 F 3. 2 De Herod. malign. 26. 3 Cf PAULY 1979, s. v. Recitatio.

    5

  • ve davno prije Herodota: bar tri stoljea prije njega poeli su aedi putovati grkim krajevima i recitirati Ilijadu i Odiseju i druge epove, lirski su pjesnici, i monodijski i korski, nesumnjivo izvodili svoje pjesme uz glazbenu pratnju pred publikom, dramski su autori stvarali upravo za publiku, filozofi su iznosili svoja stajalita pred odabranim ili sluajnim auditorijima, govornici su govorili za publiku ... U kulturi u kojoj je u to vrijeme umnoavanje teksta bio spor i zacijelo skup proces nevelike efikasnosti, jer je rezultirao malim brojem primjeraka, i u kojoj - to je jo mnogo vanije - nije jo postojala navika privatnog itanja za sebe,4 recitacije pred javnou predstavljale su najlaki put do relativno iroke publike. No Herodotovo se itanje ipak izdvaja po tome to je ono bilo itanje, dakle reproduciranje unaprijed napisana teksta, dok su se svi drugi spomenuti oblici prezentiranja djela temelj ili ili na govorenju nekog predloka nauenog vie-manje napamet ili na potpunoj improvizaciji, dakle na postupcima koji su izvoaima omoguavali da se u velikoj mjeri prilagode situaciji i auditorij u: ne treba sumnjati u to da su oni tu mogunost uvelike i iskoritavali.

    Herodot je svoj tekst morao itati, jer je rije ne samo o opsenom djelu (i homerski su aedi morali pamtiti goleme koliine stihova) nego i o prozi koja je sasvim oito bila liena mnemotehnike pomoi ritma poezije i muzike, koja je poeziju nerijetko pratila; osim toga, bila je to proza koja pretendirala na egzaktno st ne samo izriaja nego i iznijetih podataka, tako da je ostavljala posve malo mjesta bilo kakvoj improvizaciji.5 Prema tome, radilo se o dogaaju koji je svakako bio nov sa stajalita javne komunikacije i upotrebe jezika u njoj i koji je

    4 Prvi spomen takva itanja nalazi se u Aristofanovim abama (52-53), gdje je uz grki glagol koji znai itati pridodano posebno sebi, jer je do tada on znaio samo itati drugima; cf CASSOLA 1998, 15. 5 I u Diilovu fragmentu izriito se spominje glagol itati, a ne kazivati.

    6

  • promovirao prozu kao prihvatljiv oblik literarnog djela, pa su kasniji autori smatrali vrijednim da ga zabiljee ili - moda, a to je iz dananje perspektive zapravo svejedno - konstruiraju i unesu u kolektivno sjeanje Grka.

    Posebnu simboliku dimenziju Herodotovu itanju daje njegova pozornica i tvrdnja da su Atenjani oito bili oduevljeni onime to su uli: jedna kasna verzija ove legendarne anegdote, koju iznosi Markelin iz 5/6. st., ak kae da je meu sluaocima Halikarnaaninove prezentacije bio i petnaestgodinji Tukidid koji je od ganua briznuo u pla, te je nakon toga Herodot njegovu ocu preporuio da se djeak pone baviti povijesnom znanou.6 Ako nadiemo ovu anegdotalnu razinu, prisjetit emo se da je Herodotovo itanje smjeteno u Atenu polovicom 5. st. pr.n.e., dakle u Atenu koja je ve prenijela riznicu Delskog saveza u svoj grad (454) i time sasvim jasno navijestila svoje imperijalne pretenzije, koja je sklopila Kalijin mir s Perzijancima (448) i tridesetgodinji mir sa Spartom (446) i koja e uskoro (443) poeti birati Perikla petnaest godina za redom za stratega; drugim rijeima, to je Atena na vrhuncu svojeg uzmaha, omoguenog bez ikakve sumnje i Klistenovim reformama krajem 6. st. pr.n.e. i svjesnim odabirom razvijanja specifine demokracije polisa, koja e - i u svojim idealiziranim i u onim manje idealizirani m verzijama - ostati kroz dva i po tisuljea modelom demokratske drave.

    Promatrana kroz prizmu javne komunikacije i upotrebe jezika u njoj, demokracija polisa dubinski je vezana uz oralnu civilizaciju koja dominira u Grkoj na prijelazu iz 6. u 5. st. pr.n.e. Tvrdnja o dominaciji oralne kulture ne znai, dakako, da su Grci u to doba bili nepismeni, ve samo to da i u javnoj upotrebi jezika i u konstituiranju kolektivne memorije i identiteta prevladavaju usmeni oblici jezinih poruka, a da se pisani

    6 De vita Thuc. 54.

    7

  • tekstovi pojavljuju tek kao njihove zabiljeke koje se pohranjuju za vjenost, ali koje tek neznatno sudjeluju u sadanjosti.? I doista, na poetku 5. st. pr.n.e. jo su sve forme javnog iskaza - i politikog, i sudskog, i filozofskog, i umjetnikog -prvenstveno usmene i prilagoene trenutku samog iskazivanja.B

    Upravo ta prilagoenost trenutku i neposrednom kontekstu iskazivanja, koja iskljuuje mogunost prethodne pismene pripreme za govorenje, preduvjet je ostvarivanja demokracije polisa. Kako se u njezinim egalitaristiki koncipiranim politikim temeljima nalaze pojmovi parrhesia sloboda govora i isegoria jednakost rijei,9 shvaeni prije svega kao sloboda svakog pojedinca da govori bilo o kojem problemu zajednice i da njegova rije u principu jednako vrijedi kao i rije bilo kojeg drugog graanina, moi javno govoriti znailo je nuno govoriti hic et nunc, i to govoriti lino, bez pomoi teksta koji je mogao eventualno napisati i netko drugi. 10

    S druge strane, demokracija polisa obuhvaa i pojam isonomia jednakost pred zakonom, a on, da bi se doista osigurala ravnopravnost svih graana pred zakonima, zahtijeva da ne samo zakoni ve i svi drugi javni dokumenti imaju pisani oblik kako bi bili svima jednako dostupni i kako njihova formulacija ne bi ovisila o boljem ili loijem sjeanju pojedinaca: kad propis vie nije iskaz vladara i njegove moi niti ovisi o njegovoj

    7 Karakteristian primjer za to predstavlja Pisistratova redakcija Homerovih epova koja je vjerojatno oblikovala pismeni kanon teksta, no on je tada bio spremljen u arhiv i poeo je aktivno sudjelovati u recepciji Homera tek koje stoljee kasnije. 8 cf LANZA 1979, 52 sqq. i CASSOLA 1998, 14. 9 Ne treba ni naglaavati da su se sve ove jednakosti protezale na posve ogranien i strogo odreen krug atenskih graana (slobodne, muke, odrasle), no to je predmet jedne druge rasprave za koju u ovom uvodu nema mjesta. 10 Kako naglaava LANZA 1978, 53, antika je tradicija jednoduna u tome da prije Perikla nema govora ni o politikom ni o sudskom govoru koji bi bio napisan unaprijed i itan u skuptini ili na sudu.

    8

  • formulaciji ve postaje iskaz volje svih graana, on mora biti zapisan. Prema tome, egalitaristika se demokracija polisa zasniva na nekoj vrsti paradoksa: ukorijenjena u oralnoj kulturi, ona sama proizvodi pismenu civilizaciju, koja unitava njezinu spontanost i ovisnost o neposrednom kontekstu komuniciranja, pa pravila demokratske igre, fiksirana u zapisanim jezinim porukama, premjetaju teite politike konstitucije drutva iz domene sadraja u domenu forme. Dovrenjem tog procesa zapravo se dokidaju i osnovni izvorni koncepti demokracije polisa.

    Herodotovo itanje, u kojem - kao to smo kazali - pisani tekst prethodi usmenoj poruci (a to je osnovno obiljeje pismene kulture), jasno je simboliko svjedoanstvo o takvu procesu koji krajem 5. st. pr.n.e., nakon peloponeskih ratova, dovodi do situacije u kojoj pisana rije postaje u Grkoj osnovnim nosiocem ne samo javne komunikacije u sinkroniji nego i tradicije, kolektivnog sjeanja i kolektivnih identiteta: u 4. st. pr.n.e. Aristotelovi e spisi, na primjer, ve biti daleko vaniji od njegove ive rijei, ma kako ona mogla biti sugestivna, a njegova e lina biblioteka postati bitan element njegova filozofskog nasljea - i jedno i drugo posve je nezamislivo za Sokrata.

    Novina 5. st. pr.n.e. u Grkoj ogleda se, dakle, i u promjenama koje zahvaaju poimanje vlastite tradicije i identiteta. Grka se zajednica, koliko god bila raznolika u svakom pogledu, rasprena kolonizacijama po golemom prostoru, pod utjecajem razliitih kultura i politikih moi, i nerijetko unutar sebe obiljeena suprotstavljenim interesima, dugo vremena odravala kao imaginarna zajednica okupljena oko istih ili bar slinih kultova, mitova, obiaja i jezika, oko homerskih epova i legendi i konstruiranih mitolokih sjeanja na zajednike poetke: kao prava oralna kultura ona je svoju zajednikost pronalazila prije svega u imaginarnoj i stvarnoj prolosti. Na

    9

  • prijelazu izmeu 6. i 5. st. pr.n.e. veze uspostavljene na ovoj osnovi postale su posve slabe, a razlike meu pojedinim grkim zajednicama znaajnije od njihovih slinosti, jer se helenski svijet proirio, doao u kontakt s mnogim drugim svjetovima i u interakciji s njima mijenjao se razliito na razliitim prostorima. Trebalo je, prema tome, prevladane elemente zajednitva zamijeniti novima da bi se ouvala, ponovo na jednom apstraktnom nivou, povezanost meu svim Grcima.

    Jaanje perzijske drave na istoku i njezine pretenzije da se proiri ne samo na maloazijske Grke (koji su ve otprije bili pod lianskom vlau) nego i na Grke u Grkoj predstavljali su vaan vanjski poticaj za formuliranje novog imaginarija zajednitva koji se kombinirao s unutranjom potrebom za svehelenskom kohezijom, a ona se velikim dijelom oslanjala na neku vrstu nostalginog prisjeanja na nekadanju zamiljenu povezanost. Svojim djelom, posveenim razlikama i sukobima izmeu Istoka i Zapada, gdje Zapad predstavljaju samo Grci, i onda kad su na istoku, a Istok svi ostali, ma gdje se nalazili, Herodot aktivno sudjeluje u izgraivanju novog kolektivnog identiteta i memorije Grka.

    Naime, on - zacijelo ponajvie intuitivno nasluujui duh novog vremena, dakle bez jasno formulirane intencije - zamjenjuje veliku mitoloku i homersku priu o jedinstvu svih Helenall priom koja svoje utemeljenje pronalazi u neposrednoj prolosti i koja je jo iva i u sjeanju dijela Herodotovih suvremenika, priom koja govori, izmeu ostalog, o grko-perzijskim ratovima. Treba, naime, zamisliti - a to nije ni najmanje teko upravo zahvaljujui Herodotovoj Povijesti - kako je na poetku 5. st. pr.n.e. dvaput u toku deset godina golema perzijska vojska (Herodot govori o pet milijuna njezinih sudi-

    II itav dug mitolokoj prolosti odnosa Istoka i Zapada Herodot kratko apsolvira u prvih pet poglavlja I. knjige; njegova Povijest ukupno sadrava 1524 poglavlja!

    1 0

  • onika!) prola kroz maloazijsku, sjevernu i kontinentalnu Grku poput prave elementarne nepogode koja je iza sebe ostavljala pusto, glad, bolesti, naputene i razruene gradove, silovane ene, porobljene, ranjene i mrtve, te kako veina Grka, stanovnika manjih i veih gradia i sela na njezinu putu, nije mogla spoznati smisao ni cilj kretanja jedne ili druge vojske, pa je rat sagledavala jedino kroz vizuru ouvanja ili propasti vlastita i tako siromanog mikrokozmosa: svijest o nekakvu sukobu svjetova i civilizacija ili o plemenitoj obrani ideala grke slobode rasplinjavala se pred strahotama rata dotad neviene razorne snage. Herodot ta parcijalna sagledavanja sukoba objedinjuje u jedinstvenu i koherentnu priu sa svojim uzrocima i posljedicama i prezentira je Grcima kao simboliki prostor u kojem se mogu ponovo okupiti. Da je njegova povijest bila namijenjena svim Grcima, pokazuje jo jedna verzija one poetne anegdote, one koja Herodotovo itanje ne smjeta u Atenu nego u Olimpiju u vrijeme olimpijskih igara, kad mu mogu prisustvovati predstavnici cijelog helenskog svijeta i njegove poruke odnijeti svojim domovima.12

    Premda ratni sukob zauzima velik dio njegova djela i premda je taj sukob opisan kao rat za slobodu Grka, Herodot ni u jednom trenutku - i za to mu treba odati posebno priznanje - ne upada u zamku velianja vojnikih vjetina i ratnih razaranja i ubijanja. Naprotiv, njegova je osnovna pozicija pacifistika (na usta kralja Lidije, Kreza, on izrie jedan od najpregnantnijih opisa posljedica rata: Nitko, naime, nije tako lud da bi izabrao rat umjesto mira: u miru djeca pokapaju oeve, a u ratu oevi djecu., 1,87), pa ideologija rata, ma kakav on bio, nije element oko kojeg bi se Herodotovi Grci mogli okupiti i konstituirati svoj helenski identitet. Jednako tako, Herodot ne idealizira sliku Grka i grkih gradova-drava svojeg

    12 Lukijan, Herodotus l.

    1 1

  • vremena: u svojoj iskrenoj, i ponekad naivnoj, tenji da bude vjerodostojan, on detaljno prikazuje sve sukobe, svae, animozitete, saveze i izdaje, politike spletke i line intrige to se zbivaju izmeu grkih gradova i unutar njih. On i ne pokuava sakriti injenicu da se jedan dio Grka dobrovoljno a drugi pod prisilom borio na strani Perzijanaca, da su neki htjeli posve izbjei bitke, a da su drugi bili spremni braniti samo svoje okunice, te da su partikularni interesi polisa bili gotovo uvijek vaniji od svegrkih. Herodotova pria sasvim sigurno nije pria o stvarnom politikom ili idejnom jedinstvu Grka.

    Stoga on elemente nove konstitucije helenskog identiteta gradi - i opet nesumnjivo mnogo vie na osnovi intuicije nego tendencije - na drugaijim temeljima. Iako se i on poziva na unutranje, samim Grcima inherentne, drevne faktore objedinjavanja,13 njegov se osnovni postupak sastoji u tome da Grke postavi u prostor ekumene, dakle cijelog naseljenog i poznatog svijeta, i da zatim pokae u kolikoj su mjeri oni razliiti od drugih naroda; drugim rijeima, on identitet Grka konstruira eksplicitno na nain koji je moderna znanost tek relativno nedavno uoila kao osnovni modalitet identitetske konstitucije, dakle razdvajanjem Nas od Drugih i inzistiranjem na tome da su granice prema drugima bitnije od samog sadraja zajednitva.14 Herodot stoga, na jednoj razini, briljivo opisuje brojne, najee etnografske injenice vezane uz druge narode i utvruje u kolikoj se mjeri one razlikuju od istovrsnih fenomena kod Grka: ponekad je takva usporedba samo implicitna, ali je uvijek oito da grka situacija, i tako u naelu poznata svim Grcima, slui kao referentna toka od koje se razlike

    u U jednom od odgovora Spartancima koji se plae atenske izdaje Atenjani se pozivaju na pripadnost Grcima, s kojima dijelimo istu krv, isti jezik, zajednika svetita bogova i sline naine rtvovanja i obiaje (VIII, 144), to je vrlo rana formulacija iskaza koji e moderna Evropa transformirati u nacionalistiki diskurs. 14 Cf npr. PRESTON 1997.

    1 2

  • mjere. Pri tome ponovo treba naglasiti da kod Herodota nema vrijednosnih sudova niti tvrdnji da su grki obiaji bolji ili savreniji od obiaja drugih: rije barbarin, dakle ne-Grk, nema u prvom dijelu Povijesti nikakve negativne konotacije, a u drugom, ratnom dijelu ona esto jednostavno oznaava neprijatelja u ratu. Dapae, Herodot izriito kae: Kad bi netko predloio svim ljudima da izaberu meu svim obiajima najbolje, nakon paljiva razmatranja svatko bi odabrao svoje vlastite; svi, naime, misle da su njihovi vlastiti obiaji uvelike najbolji. Zato je prirodno da samo lud ovjek ismijava obiaje. (III,38). Njegova izriita fascinacija Egiptom, razumijevanje za naine ponaanja koji su Grcima bili strani ili bar objektivna neutralnost prema njima i, prije svega, odbijanje da perzijsko-grke odnose prikae u crno-bijelim tonovima ve u antici pribavili su mu u kasnijim, na drugim ideologemima odgojenim, generacijama protivnike i naziv filobarbara.15 Za Herodota prepoznati drugost i razliitost nije znailo obezvrijediti ih nego samo povui granicu prema njima.

    No na drugom, ideolokom (ili - u najmanju ruku -ideologiziranom) nivou izgradnje identitetske grke konstrukcije Herodot posve oito odabire stranu i meusobno suprotstavlja grku (a to zapravo znai: atensku) demokraciju16 totalitarizmu Perzijskog CarstvaY Svjestan njezinih mana i mogunosti manipulacije mnotvom (V,97) i svjestan toga da se atenski model, makar u svojem vanjskopolitikom djelovanju, veini Grka koji su bili pod udarom atenskih imperijalistikih pretenzija u porastu ne moe sviati (VII , 139), Herodot je ipak smatrao da razlika izmeu demokracije i tiranije pred-

    15 Plutarh, De Herod. maligno 12. lG Herodot je prvi Grk za kojeg znamo da je upotrijebio samu rije demokratia (VI,43 i VI,131), a za njezin opis posluio se i rijeima isegoria i isonomia. 17 CjVII,101-105.

    1 3

  • stavlja ideoloku okosnicu oko koje se moe okupiti grka zajednica. Pisao je to u vrijeme kad su mnogim grkim gradovima vladali tirani, od kojih su se poneki ponaali kao perzijski despoti u malom, to samo dokazuje da se radi o ideolokoj konstrukciji koja nije imala uporita u politikoj realnosti tadanje Grke. Suvremeni interpretatori bili su nerijetko skloni ovu herodotovsku konstrukciju tumaiti njegovim naglaenim simpatijama za Atenu (iako one ba i nisu tako naglaene), ali ona makar djelomino proistjee i iz Herodotova duboko humanog, u najdoslovnijem smislu te rijei, pogleda na svijet. Uostalom, neutralna a iskrena zainteresiranost za tuince i uvjerenje da je egalitaristika demokracija najbolji politiki izbor iskaz su jednog te istog humanizma i meusobno se nadopunjuju: u svijetu u kojem su ljudi jednaki, to isto vrijedi i za narode, ali ne i za drave i njihove ideologije, ako one promoviraju nejednakost, kao to su to istonjake despocije neprestano inile.

    Ne treba, napokon, zaboraviti da Povijest nikako ne bi mogla ispunjavati funkciju nove velike prie koja je teila tome da zamijeni homerske epove i koja je kolektivni identitet, umjesto da ga uroni u mitsku prolost, ukotvljavala u - ponekad jednako tako mitskoj - sadanjosti, da nije bila pisani tekst. Naime, ne samo da se takva povijest odupirala svojom strukturom usmenom prenoenju ve i nije, poput mitova i legendi, pred sobom imala stoljea u kojima bi oblikovala kolektivnu memoriju i povijesno iskustvo: tok je vremena u 5. st. pr.n.e. bio mnogo bri nego u doba trojanskog rata, i novu koherentnost Grka trebalo je postii odmah ili od nje odustati. Pisani tekst istovremeno je osiguravao efikasnu globalizaciju nove prie ne samo u grkom prostoru nego i u vremenu, pa su se svi grki kolektivi teoretski mogli objediniti i u tadanjem trenutku i u budunosti pod egidom jednako oblikovane vlastite povijesti. Ali takav je tekst donosio i neto to se u trenutku

    1 4

  • Herodotova itanja u Ateni zacijelo nije moglo predvidjeti -individualizaciju itaoca i slabljenje kolektivnih veza. Usmena prezentacija literarnog djela trai u naelu kolektivni auditorij, i svi su njegovi lanovi istovremeno primaoci jednake poruke koja izravno od njih stvara zajednicu i koja svakako uvruje ope socijalne povezanosti kolektiva; nasuprot tome, pisani tekst dostupan je i pojedincu, i ubrzo e se u Grkoj pojaviti sve brojniji individualni itaoci, koji e posve obiljeiti razdoblje helenizrna. Time e oslabjeti i jedan bitan element stvaranja kolektivnog iskustva, jer e svaki italac u susretu s tekstom kreirati vlastitu interpretaciju koja e postajati dio njegova linog iskustva; vrsti kolektivi polisa transformirat e se (dakako, ne samo zbog pojedinanih itaa!) u drutva u kojima e individualnost igrati mnogo vaniju ulogu nego dotad. Ovaj proces, koji se, na jednom drugom planu, moe pratiti u razvoju grke tragedije od Eshila do Euripida, jo jednom pokazuje kako prijelaz iz usmene kulture u kulturu pismenosti ravnomjerno prati dubinske promjene u socijalnom i politikom ivotu koje su se zbivale u Grkoj u toku 5. st. pr.n.e.

    Tko je zapravo bio Herodot o kojem je ovdje rije? Kao i o veini antikih autora, i podaci o Herodotu turi su i uglavnom neprovjerljivi, to ne znai nuno da su i netoni. Kod njihova navoenja treba ipak uzeti u obzir injenicu da se najopsenija Herodotova biografija sastoji od desetak redaka natuknice u leksikonu Suda koji potjee iz 10. stoljea, pa su otprilike etrnaest stoljea mlai od antikog pisca. Iz njih, a i iz drugih izvora,18 saznajemo da se Herodot rodio oko 484. g. pr.n.e. u Halikarnasu, gradu koji je bio dorska kolonija na jugozapadnim obalama Male Azije i koji je rano potpao pod utjecaj Jonjana (pa Herodot pie jonskim dijalektom), da mu se otac

    18 Suda, s. vv. Her6dotos i Panyasis, Dionizije iz Halikarnasa, De Thucid., Lukijan, Herodotus, Plutarh, De Herod. malign.

    1 5

  • zvao Liks a majka Drio ili Rojo (imena roditelja pokazuju da je u porodici osim Grka bilo i Karana, negrkih stanovnika zalea Halikarnasa, to je bilo sasvim uobiajeno u maloazijskim gradovima), da mu je jedan od roaka bio epski pjesnik Panijasid. Herodot je kao dvadesetgodinjak napustio rodni grad, jer je vjerojatno sudjelovao u pobuni protiv tiranina Ligdamisa, te je neko vrijeme boravio na otoku Samu. Nakon desetak godina, kad je Ligdamis pao, vratio se nakratko u Halikarnas, a nakon 454. g. pr.n.e. ivio je u Ateni, odakle je 443. g. pr.n.e. krenuo s drugim kolonistima u junu Italiju, gdje je u Tarantskom zaljevu sudjelovao u osnivanju Turija (pa se u starim rukopisima najee navodilo da je Turijac a ne Halikarnaanin) . Poto je na samom poetku peloponeskih ratova jo jedanput posjetio Atenu (431-430. g. pr.n.e.), umro je ubrzo nakon toga u Turijima, a prema drugim vijestima u Ateni, gdje je tada vladala kuga. 19

    Iz njegove Povijesti saznajemo da je proputovao velik dio tada poznatog svijeta: posjetio je sjeverne obale Crnog mora, u tadanjoj Skitiji, i putovao je uzvodno uz Juni Bug, bio je na junoj strani Crnog mora, te u Trakiji i Makedoniji; proao je Egipat kroz dolinu Nila sve do prvog katarakta i dananjeg Aswana, bio je u Kirenaici, dananjoj Libiji; upoznao je Tir i Bliski Istok, Mezopotamiju do Babilona, grki dio Male Azije, egejske otoke, kontinentalnu Grku i Peloponez, te junu Italiju i Siciliju. O kronologiji i trajanju tih putovanja danas postoje razliita miljenja, no zapravo je zanimljivija injenica da je Herodot pripadao onim malobrojnim uistinu svjetskim putnicima antike koji su kretali u nove prostore gonjeni eljom za spoznajom; spominjui razloge zbog kojih su Grci posjeivali

    19 ef i BUR]\; 1972, 14; CAssot.A 1998, 5-6; FEIX 1963, 1284-6; GRIFFITH 1996, v-vi; klasinim radom o Herodotu i njegovu djelu jo uvijek se smatra]ACOBY 1913, u znamenitoj Realencyclopiidie.

    1 6

  • Egipat, Herodot kae da dolaze jedni, dakako, radi trgovine, drugi da bi stupili u vojnu slubu, a neki i da bi razgledali samu zemlju (III, 139). On je sam zacijelo pripadao ovoj posljednjoj skupini najranijih turista-istraivaa koji su uglavnom loim cestama, putovima, stazama i bespuima putovali pjeice, na konju ili u kolima, ili su se vozili danima morem drvenim barkama na jedra i vesla s uvijek neizvjesnim ne samo trajanjem puta nego i samim njegovim odreditem.

    Prema tome, iako nam ni drugi antiki autori ni sam Herodot nita ne govore o tome da li je bio oenjen, je li imao djecu, ime se bavio i odakle je potjecao novac kojim je financirao svoja istraivanja,20 ipak nam Povijest otkriva svojeg autora kao ovjeka istinske radoznalosti i silne elje da vidi i uje to vie stvari, spremnog da i u najudaljenijim krajevima stupi u razgovor sa svakim za koga je vjerovao da mu moe pruiti neki zanimljiv podatak. Taj nesumnjivi kozerski arm to ga je Herodot posjedovao i koji se jo i danas moe iitati iz njegova djela omoguio mu je da stupi u kontakt s najrazliitijim ljudima, od tirana i satrapa, preko egipatskih sveenika i pisara, sve do obinih vojnika: kako osim grkoga nije poznavao nijedan drugi jezik, morao se pri tome nerijetko sluiti prevodiocima, pa se dio njegovih ne odvie brojnih faktografskih greaka i zabuna tumai nedovoljnim znanjem tih prevodilaca jednog ili drugog jezika.

    Nadalje, iza Herodotova teksta pronalazimo autora koji s jedne strane tei za tim da to vjernije prenese informacije koje je uo, ak i ako mu se ne ine vjerodostojnima (Moja je dunost da ispriam ono to se pripovijeda, ali mi nikako nije dunost da svemu vjerujem ... , VII,152), a s druge je strane

    20 Neki su smatrali da je i Herodot, poput Solona, bio trgovac, no JACOBY (1913, col. 248) dokazuje da je Halikarnaanin, budui da je na dva ili tri mjesta pogrijeio u svojim raunicama, bio odvie slab u aritmetici a da bi se mogao baviti trgovinom.

    1 7

  • spreman unijeti u svoj tekst itave bajke ili u sofistikom stilu konstruirati razgovore na perzijskom dvoru; otkrivamo, dakle, autora koji sasvim sigurno ne eli prevariti svojeg itaoca ali bi ga htio i zabaviti. Ako bismo otili korak dalje, mogli bismo iz Herodotove Povijesti iitati jo itav niz linih pievih osobina, od neke vrste melankolinog, a katkada i fatalistikog, pesimizma21 (koji je oito povezan s Herodotovim iskonskim interesom za ljude i s iskustvima koja je o njima stekao na svojim putovanjima), sve do, na primjer, njegova upravo opsesivnog zanimanja za rijeke i rijene tokove, od egipatskog Nila do malenih potoka na Peloponezu. U svakom sluaju, Herodot, koji se ne ustruava upotrijebiti ja ili mi gdje god to smatra potrebnim, ali ipak nikad ne pie o sebi, ocrtava se u vlastitu tekstu kao ovjek kojega bi vrijedilo upoznati i sasluati neku od njegovih mnogobrojnih pria s putovanja.

    itanje Herodota

    Ipak, suvremeni italac u prvom susretu s Herodotovom Povijeu ostaje u najmanju ruku zbunjen, i lako mu se moe uiniti da djelo ne zasluuje onoliko panje koliko mu tradicija pridaje. Naime, knjiga je prije svega golema i obuhvaa preko 1500 kratkih, za mentalitet modernog itaoca neuobiajenih poglavlja, raspodijeljenih u devet knjiga prema kriteriju koji nije lako otkriti. Zatim, ve pri povrnom prelistavanju Povijesti dananji e italac uoiti da se u njoj pojavljuju brojna imena i razliiti drugi podaci koji nam danas praktiki vie nita ne znae, a ini se da su za razumijevanje teksta bitni: tko bi mogao od suvremenog itaoca, na primjer, zahtijevati da se udubi u topografiju trake i makedonske obale, sa svim grado-

    21 Cf CASSOlA 1998, 46.

    18

  • vima, zaljevima i, dakako, rijekama na njima kako bi mogao pratiti put perzijskih vojski; ili, tko je pripravan prouiti zamrenu antiku geografiju krajeva sjeverno od Crnog mora da bi shvatio to Herodot govori o Skitima?

    No najveu zbunjenost kod italaca zacijelo izaziva injenica da Herodotova Povijest u naoj tradiciji fungira kao prvo historiografsko djelo zapadnog svijeta, pa - u optici dananjih anrovskih determinanti povijesnih tekstova - oekujemo rad stroge, u principu kronoloke, strukture koji, potujui pravila znanstvenog diskursa, prikazuje niz relevantnih zbivanja u njihovim uzrono-posljedinim vezama. Umjesto toga, moe nam se uiniti da je Herodotov spis u sebi okupio tek beskonano mnogo podataka, od kojih veina nije uope povijesnog karaktera u modernom smislu te rijei i koji su razbacani na raznim mjestima bez neke uoljive strukturiranosti. Onaj tko uloi neto vie truda u pregledavanje Povijesti uoit e da se grko-perzijski ratovi, za koje smo uvjereni da predstavljaju osnovnu (a moda i jedinu) temu djela, stvarno javljaju tek na njegovoj polovici, u V. knjizi. Dakako, oni koji o Herodotu ve neto znaju unaprijed, izbjei e neke od ovih zbunjenosti i razoaranja.

    Pitanje je, prema tome, kako danas itati Herodota? Budui da je naa moderna civilizacija civilizacija individualnih italaca, stvaran odgovor na to pitanje mora pronai svatko za sebe. Ipak, ini mi se da postoje neke upute koje u tom traenju mogu biti od pomoi, jer doista ima vie razliitih putova kojima se pristupa Herodotu. Zamislivo je, na primjer, da Herodotovu Povijest itamo prije svega kao knjievno djelo i da je promatramo kao putopisni roman (ili romansirani putopis) ili, eventualno, kao zbirku bajki, novela i anegdota, ne obazirui se uope na povijesnu ili etnografsku vjerodostojnost podataka koji su u njoj sadrani. Ma koliko se takav pristup mogao uiniti neprimjerenim, ne treba zaboraviti da je Hero-

    1 9

  • dot za zapadne civilizacije tvorac knjievne proze, da je on sam svojim sluaocima djelo prezentirao na nain na koji su se inae promovirale literarne tvorevine, te da je - to je moda najvanije - sve do pojave prosvjetiteljstva, koje e povijest nedvojbeno smjestiti meu znanosti i odvojiti od literature, povijesna proza bila uvijek istovremeno i knjievni tekst. Ta se dvojna pripadnost teksta ogleda i u injenici da nema povijesti grke knjievnosti u kojoj Herodot, Tukidid ili Ksenofont ne bi bili ravnopravno razmatrani s Homerom, 5apfom ili 50foklom. I u naem suvremenom poimanju, dakle, Herodot pripada i literaturi.

    Bilo bi ga nepravedno i iskljuiti iz te domene, ne samo zato to je njegov jezini izraz uistinu odnjegovan (o emu e biti jo rijei kasnije) nego i zato to bi svaka moderna teorija knjievnosti (a o postmodernoj da i ne govorimo) lako otkrila modalitete kojima diskretno prisutni sveznajui pripovjeda u Povijesti konstruira svojom naracijom prostor i vrijeme u kojima se odvija gigantski sukob dvaju glavnih likova romana -Zapada i Istoka, predstavljenih u bezbroj imenovanih i neimenovanih sudionika radnje. Na jednom drugom, dijakronijskom nivou Herodot se ukazuje kao aktivan sudionik kasnije literarne tradicije: njegove prie o Kandaulu i njegovoj prelijepoj eni (1,8-12), o Arionu i delfinu (1,23-24), o Rampsinitu i lopovu koji e se domoi njegove keri (II, 121) - da spomenemo samo neke od njih - u raznim se verzijama neprestano obnavljaju u literaturi sve do dananjih dana.

    U jednom drugaijem itanju Herodotov spis moe se promatrati kao svojevrsna enciklopedija antike: sam popis imena, osobnih, geografskih i etnonima, sadrava 2320 natuknica, a o svakoj od njih Herodot je dao bar jedan podatak, neke su (ponekad na vie razliitih mjesta) detaljnije obraene, dok pojedine (najpoznatija je ona o Egiptu koja zauzima cijelu II. knjigu) imaju oblik pravih monografskih rasprava. T ome bi

    20

  • trebalo dodati i popis obraenih opih pojmova, koji bi zacijelo bio gotovo jednako dugaak, a sadravao bi i tako zanimljive natuknice kao to su: balzamiranje u Egiptu, lov na krokodila, traki pogrebni obiaji, lijeenje bolesnika u Babilonu, gradnja viseeg mosta preko Bospora, pa ak i to to znai piti po skitski.

    Ovakvo nas itanje Herodota uvodi i u trei mogui pristup, u kojem se Povijest ukazuje kao prirunik antike komparativne antropologije,22 budui da njezin autor sa vie ili manje pojedinosti opisuje obiaje brojnih naroda i stanovnika pojedinih podruja, a posebnu, ponekad doista skoro etnografski preciznu, panju posveuje Perzijancima (1,95-140), Babiloncima i Asircima (1,178-200), Masageanima (1,201-218), Egipanima (11,2-182), stanovnicima Libije i Kirene, dakle sjeverne Mrike (IV, 145-199), Etiopljanima (dakle, Mrikancima juno od Egipta, 111,20-24), Skitima (IV,5-82) i Traanima (V,3-10).23 Ti dijelovi Herodotova spisa odmah nam razjanjavaju zato ga je on nazvao Histories ap6dexis, a to zapravo znai prikaz istraivanja: do svih je tih podataka Herodot doao lino, bilo tako da ih je sam vidio i upoznao, bilo tako da ih je neposredno uo od drugih, za koje je vjerovao da su sami direktno spoznali podatke to ih navodi. U tom smislu pisac iz Halikarnasa je doista komparativni antropolog (nerijetko i usporeujui eksplicitno jedne obiaje s drugima) i terenski etnografski istraiva koji pomno biljei sve to mu se ini vrijedno spomena, a posebnu panju obraa na enidbene i spolne obiaje, pogrebne rituale, naine odijevanja, prireivanje jela i na religiju, pa takav njegov izbor i omoguuje komparaciju izmeu razliitih naroda.

    22 Cf BURN 1972, 10. 2.l Cf LEXIKON 1970, s. v. Herodot.

    2 1

  • Ve prvi autor nakon Herodota, Tukidid, smatrao je svojeg prethodnika (uistinu ne odvie uspjelim) povjesniarom, a i rije historia od Aristotela nadalje suava polje svojeg sadraja i ne odnosi se vie na istraivanje razliitih pojava i prikupljanje razliitih podataka, ukljuujui i one povijesne, nego oznaava prije svega literarnu vrstu u kojoj se umjesto izmiljenih opisuju stvarni dogaaji iz prolosti.24 Kao priznati rodonaelnik te vrste Herodot postaje - u Ciceronovu izriaju -pater historiae otac povijesti25 i to ostaje sve do danas: kao to emo njegovo ime pronai u svakoj povijesti grke knjievnosti, tako emo ga zatei i na poasnom, prvom mjestu bilo u kojem pregledu povijesti historiografije. I doista, najvei broj modernih italaca uzima Povijest u ruke, bez obzira na sve potekoe s kojima se pri tom moe susresti, kao historiografski tekst.

    Herodota je, dakle, mogue itati i kao povjesniara, kao to se to najee i ini; i vie od toga: Herodot - osobito ako ga promatramo u svjetlu novih kretanja u povijesnoj znanosti -u punoj mjeri zasluuje da bude smatran zaetnikom historiografije.

    Dakako, ako Herodota sagledavamo, kao to je to inilo 19. stoljee, kroz prizmu historizrna i pozitivizrna, njegova se povijest mora podvri razliitim oblicima kritike. Premda i on vjeruje u to da se povijesna zbivanja nerijetko mogu najbolje objasniti djelovanjem pojedinaca u njima i premda je osnovni okvir u koji on smjeta ta zbivanja zapravo prostor drave, polisa ili naroda - a to su neki od elemenata koje bi i historiografija 19. stoljea prihvatila -, da bi je mogao zadovoljiti poput Tukidida, na primjer, nedostaje mu jasno sagle-

    2.. Ovo suenje pojma naknadno je djelovalo i na Herodota, tako da se naslov njegova djela bez izuzetka prevodi kao povijest ili historija, iako bi tonije bilo rei da se radi o istraivanju. 25 De legibus 1,5.

    22

  • davanje toka povijesti i usredotoenost na ono to se tada smatralo relevantnim injenicama: rasprenost podataka i njihova izmijeanost s nepovijesnim elementima umanjivala je u oima 19. stoljea vrijednost Herodotova djela.

    No najvea zamjerka Herodotu, koju mu je ve Tukidid upuivao,26 odnosi se na nekritinost njegove metode i na nenavoenje izvora kojima se sluio. I doista, Herodot samo na tri mjesta u cijelom djelu navodi poimence ljude od kojih je saznavao podatke, nigdje ne navodi nijedan dokument, tek se osvre na dva-tri natpisa, a pravi mu se citati odnose gotovo iskljuivo na rijei proroita, koje su sa stajalita pozitivistike historiografije posve nevane. T aj manjak izvora i nedostatak kritikog odnosa prema podacima do kojih je dolazio pribavili su Herodotu u kasnijim vremenima mnoge osude. Ve je Ciceron, u onoj istoj reenici u kojoj ga je nazvao ocem povijesti, kazao da se u njegovu djelu nalaze innumerabiles Jabuku bezbrojne izmiljene prie, a neki su novovjeki istraivai posumnjali ne samo u vjerodostojnost pojedinih Herodotovih tvrdnji nego i u vjerodostojnost itava djela, smatrajui da ga je on prepisao iz jednog ili vie izvora, te da moda uope nije nikamo ni putovao. Zato se moderni komentatori uvelike bave pitanjem je li Herodot bio laac ili istinoljubiv ovjek, i zato se u Povijesti nalazi ovaj ili onaj vidljivo netoan podatak.27 Treba spomenuti da moderna arheoloka i etnografska istraivanja sve vie potvruju da su i one Herodotove tvrdnje koje su se stoljeima smatrale lanima ipak bile istinite.28

    26 1,22. 27 Cf MYRES 1953; BURN 1972, 22 sqq.; GRIFFITH 1996, vii-ix; MOMIGLIANO 1960; CAsSOLA 1998, 22 sqq. i ondje navedenu literaturu. 28 GRIFFITH (1996, viii) navodi, izmeu ostalog, zgodan primjer: sve donedavno se smatralo da je Herodot izmislio priu o tome kako je Kserkso prokopao plovni kanal ispod planine Atosa da bi izbjegao plovidbu oko opasnog rta na Halkidici -no aerofotografije su porvrdile istinitost Herodotova iskaza.

    23

  • Prije Herodota doista su postojali logografi, pisci koji su biljeili, takoer u prozi i najee kronolokim redom, dogaaje vezane uz svoju iru ili uu domovinu. Iz tih se turih kroniara - a meu njima su Kadmo i Dionizije iz Mileta, Haron iz Lampsaka, Ksant iz Sarda, Ferekid, Helanik iz Mitilene, redom maloazijski Grci koji su u 6. i 5. st. pr.n.e. pisali jonskim dijalektom i koje Herodot uope ne spominje, iako je vjerojatno bar neka od njihovih djela poznavao, a moda se u ponekom detalju i njima posluio - izdvajaju imena dvojice putnika i istraivaa, Hekateja iz Mileta i Skilaka iz Karijande. No Hekateja, autora ranog geografskog opisa poznatih dijelova Evrope i Azije, Herodot s uvaavanjem spominje kao politiara, a njegove deskripcije ekumene i objanjenja prirodnih pojava odbacuje (ak i ne navodei Hekatejevo ime); o Skilakovoj ekspediciji i plovidbi od ua Inda oko Arapskog poluotoka takoer govori, no ne citira izriito spis koji je tom prilikom nastao.29 Koliko je podataka Herodot preuzeo iz ovih dvaju pisaca, teko je rei, ali veina se suvremenih komentatora slae da zacijelo nije od njih prepisivao vee odlomke.30

    Prema tome, promatramo li Herodotovu Povijest u svjetlu zahtjeva koje pred sebe postavlja moderna historiografija (ili bar jedan njezin dio), dakle traimo li u njoj tragove historiografske operacije koja polazi od izvora, te povezuje injenice kako bi prodrla do tekstualne zbilje,3l u prvom emo se redu susresti s potekoom da Herodotov tekst razdvojimo od njegovih izvora, jer su oni ne samo - ponekad sa sasvim nevidljivim granicama - isprepleteni nego ih esto ni sam Halikarnaanin nije meusobno razlikovao: njegov prikaz vlastita istraivanja ne obuhvaa diferenciranje objekta istraivanja od rezultata

    29 v. II,l43; V,36,l25,l26; Vl,l37 za Hekateja, a IV,44 za Skilaka. 30 Cf DREWS 1973, a za suprotno miljenje FEHLING 1971. .11 Cf GROSS 1996, 337 sqq.

    24

  • istraivanja, ve samo izriitu tdnju da izvjetaj koji se podnosi itaocu bude to vjerodostojniji. U tom smislu moglo bi se doista ustvrditi da Herodot i nije povjesniar (ne treba pri tome zaboraviti da on to, u okvirima to ih je poimanju povijesti nametalo njegovo vrijeme, nije ni elio biti: njegova je intencija ba da stvori djelo koje e se bitno razlikovati od dotadanjeg logografskog prikazivanja tokova povijesnih zbivanja) nego tek povijesni izvor za kasniju historiografiju.

    No, ako Povijest sagledavamo u okviru recentnih teorija u kojima se historiografija ukazuje kao jedan od oblika naracije gdje se jezikom i historiografskim diskursom stvaraju veze i odnosi meu opisanim pojavama i na taj nain zapravo kreira povijest kao fikcija koja stvarno ne postoji izvan iskaza o sebi,32 u tom je sluaju Herodot - a ve smo upozorili na to da je on mitoloku priu zamijenio novom povijesnom naracijom - nesumnjivo historiar, budui da je svojim tekstom povezao raznolike pojavnosti u cjelinu grko-perzijskih ratova i pridao im je dimenziju sukoba svjetova koja izvan diskursa, dakle u samim realnim zbivanjima, i ne moe postojati. T a Herodotova narativna konstrukcija sve do dananjeg dana funkcionira kao povijesna injenica grko-perzijskih ratova, pa je u toj optici Herodot izuzetno uspjean historiograf.

    Osim toga postmodernistikim teoretiarima historiografije moralo bi se svidjeti i to to Herodot postavlja jedne uz druge injenice velike povijesti i podatke etnografskog karaktera, katkada uzete izravno iz ivotne svakodnevnice, dakle iz male povijesti. Kritiari Herodotova djela mogli bi to protumaiti tvrdnjom - zacijelo ispravnom - da Herodotu nedostaje ne samo koncept povijesti nego i bilo kakva stvarna filozofska koncepcija. I doista, neobino je da autor koji navodi gotovo sve literarne stvaraoce koji mu prethode - i Homera, i Hesi-

    \2 Cf GROSS 1996, 334 sqq.; i: WHITE 1987, CERTEAU 1975.

    25

  • oda, i Museja, i Arhiloha, i Sapfu, i Alkeja, i Solona, i Ezopa, i Aristeju, i Simonida, i Friniha, i Eshila, i Pindara, i Anakreonta -, i to ih navodi upravo kao pjesnike, ona dva ili tri filozofa koji se pojavljuju u njegovu djelu (Tal i Pitagora, na primjer) tek ovla spominje iskljuivo kao sudionike drutvenog i politikog ivota njihovih polisa. Umjesto bilo kakve filozofije u pravom smislu te rijei kod Herodota nailazimo na jedan prilino povrinski fatalizam, na uvjerenje da opi okvir sveukupnosti dogaanja zadaje sudbina koja se eventualno moe spoznati ispravnim tumaenjem razliitih znamenja i proroanstava ali ne i izmijeniti.33 Ovaj fatalizam, koji u krajnjoj konsekvenciji relativizira ljudske postupke i djelovanja, te njihove uzroke i posljedice, ne doputa autoru Povijesti da istrauje ispod povrine pojava i zbivanja, i zbog toga e suvremenog itaoca, naviklog na to (uostalom, zapravo ve od Tukidida nadalje) da se historiografski iskaz utemeljuje u nekom filozofskom (ili ideolokom) tumaenju toka povijesti, Herodotov tekst katkada podsjeati vie na novinsku reportau nego na prikaz historije. N o, kako bi kazali postmodernisti, to i ne mora biti njegova mana.

    Anticipacija postmodernistikog pristupa mogla bi se kod Herodota traiti i u ve spomenutom prividnom manjku strukture Povijesti.34 Ali svaki paljiviji italac Herodota ubrzo e otkriti da je djelo itekako strukturirano, samo to Herodot nije, kako to prikladno primjeuje Feix,35 moderni putnik koji najkraim putem prevaljuje udaljenost izmeu dviju toaka ve eta koji raspolae svojim vremenom i koji pravi itav niz

    33 Cf CASSOLA 1998, 37 sqq. i GRIFFITH 1996, x-xi. 34 Strukturom Herodotova djela bavi se opsena literatura (cf MYRES 1953,94 sqq.; IMMERWAHR 1966, 9 sqq. i ondje navedenu literaturu), koja obino obuhvaa i problem kronologije nastanka pojedinih dijelova Povijesti, te pitanje da li je tekst dovren ili nije. T a su druga dva elementa objekti specijalistikih rasprava, pa se njima u ovom uvodu neemo baviti. 35 FEIX 1963, 1287.

    26

  • ekskurzija (i ekskurza, dakako), ali neprestano ima ipak pred oima cilj do kojega eli doprijeti. Sam Herodot kae: . .. naime, ve od poetka moje je pripovijedanje zahtijevalo razliite umetke ... (IV,30).

    No usprkos doista brojnim ekskurzima, i na razini cjeline djela nije osobito teko uoiti Herodotov opi plan, iji se strukturalni dijelovi samo djelomino podudaraju s podjelom na devet knjiga, nazvanih po imenima Muza, koju su uveli helenistiki uenjaci. Mogli bismo kazati da se u osnovi razlikuju dva dijela, gotovo jednake duine: u prvome od njih (od L do kraja IV. knjige, ukupno 753 poglavlja) preteu etnografsko-antropoloki elementi, a u drugome (V-IX. knjiga sa 771 poglavljem) oni povijesni. Ova polarizacija izmeu etnografskih i historijskih sadraja samo je uvjetna, jer i jednih i drugih elemenata ima u obama dijelovima, ali to to neki od njih prevladavaju u prvim ili u posljednjim knjigama Povijesti odraz je injenice da se na poetku opisuju negrki narodi i njihovi prostori i vremena, a na kraju sam tok ratnih sukoba izmeu Grka i barbara.

    Svaki od ovih dvaju dijelova ima takoer svoju prepoznatljivu makrostrukturu. Naime nakon sasvim kratkog mitolokog uvoda (1,1-5), slijede opisi Lidije (1,6-94), Perzije (1,95-216), Egipta (II, 1-III,87), ureenja Perzijskog Carstva (III,88-160), Skitije (IV,1-144) i Libije (IV,145-205). Drugi se dio sastoji od prikaza niza perzijskih pohoda ili ratnih dogaanja, te obuhvaa: Megabazov pohod na Trakiju i Makedoniju (V, 1-22), ustanak Jonjana (V,23-VI,42), prvi Mardonijev pohod na Grku (VI,43-140), Kserksov pohod (VII,1-VIII,129), drugi Mardonijev pohod (VIII,130-IX,98), zavretak rata (IX, 99-122).36 Ve same kvantitativne relacije jasno ukazuju na to gdje se za Herodota nalazilo teite njegova interesa: u prvom

    5(, Detaljniji prikaz sadraja Povijesti nalazi se u dodatku na kraju ovog uvoda.

    27

  • dijelu u Egiptu i Perzijskom Carstvu, a u drugom dijelu u opisivanju Kserksove vojne. Na niim razinama pojedine od ovih sadrajnih cjelina posjeduju i vrste mikrostrukture (na primjer, monografija o Egiptu), a u veini sluajeva italac mora voditi rauna o Herodotovoj sklonosti prema skretanjima s puta koji bi ga izravno odveo do cilja. Ipak, ni ciljevi pojedinih etapa ni cilj itava djela, onako kako ga je naznaio u uvodnoj preambuli, u kojoj kae da pie zato da ono to su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i udesna djela to su ih izvrili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali dogaaji, pa ni razlog zbog kojeg su meusobno zaratili (1,1), Herodot nikako nije promaio.

    itanje prijevoda

    Za itaoca - kao i za prevodioca - svaki prijevod predstavlja izvjestan rizik. Prije svega, italac prijevodu u principu vjeruje kao da je original i, premda najee zna da to nije tono, smatra da su sve osobine originalnog teksta prenijete u prijevod, te da su sve karakteristike prijevoda proizale iz adekvatnih elemenata originala. Osim toga, prijevod u sebi uvijek nosi trag svojeg (a ne originalnog) jezika i njegove tradicije i trenutnog stanja jezika, te individualni trag prevodioeva jezinog znanja: zato se prijevodi, izmeu ostalog, moraju nakon nekog vremena obnavljati ili nanovo sastavljati. I napokon, ako italac raspolae prijevodom na materinjem jeziku, javlja se neka varava lakoa itanja (radi koje se, zapravo, prijevod i prireuje), pa prevedeni autor postaje na, prilagoava se naem jezinom i nejezinom kontekstu: to gubljenje distance, koju original na stranom jeziku uvijek bar donekle zadrava, stvara ponekad privid da smo, itajui prijevod, razumjeli i ono to ne razumijemo dokraja.

    28

  • Budui da je ove zamke itanja prijevoda nemogue izbjei, a pojedini ih prevodilaki postupci samo mogu smanjiti ili uveati, dobro je bar imati osnovnu informaciju o tome s kojeg i kakva jezika je neko djelo prevedeno. Ma koliko izgledalo da je odgovor na pitanje s kojeg se jezika prevodi uvijek jednostavan, u Herodotovu sluaju to i nije posve tako, a jo je sloeniji problem kakav je Herodotov jezik bio. Naime, jasno je da Herodot pisao na starogrkom, na jonskom dijalektu koji je bio u 5. st. pr.n.e. ne samo idiom javne komunikacije njegova rodnog grada Halikarnasa, smjetenog - kako smo ve kazali - u dorskom etnikom i jezinom okruenju, nego i jezik logografske proze koja u anrovskom smislu prethodi Herodotovu djelu. No, s jedne strane, najstariji sauvani rukopisi Povijesti potjeu iz 10. i 11. stoljea, a najpouzdaniji iz 14. stoljea, i predstavljaju rezultat dviju dugotrajnih prepisivakih tradicija koje podrazumijevaju i niz greaka i kasnijih ispravaka u tekstu i - to je za nas jo vanije - brojne (i danas neutvrdive) redaktorske intervencije: ove su se intervencije dijelom zasnivale na pretpostavci da je Herodot pisao jonski i da njegov tekst treba jonizirati gdje je god to mogue. Drugim rijeima, danas ne znamo niti smo bilo kojim analitikim postupkom u stanju utvrditi je li Herodotov jezik bio doista onakav kakav je stigao do nasY

    S druge strane, kako se radi o knjievnoj prozi, Herodotov je jezik, kao i jezik upotrijebljen bilo u kojem literarnom djelu, na neki nain umjetan i ovisan o jezinoj literarnoj tradiciji koja mu je prethodila: i kod Herodota uoavamo utjecaje epskog ili dramskog izriaja, a ponekad i tragove lirskog poetskog iskaza. I napokon, Herodot je mnogo putovao i namijenio je svoje djelo svim Grcima, pa je - i namjerno i nenamjerno - u tekst unosio jezine karakteristike mnogih dijalekata, tako da sa

    37 Cf i FAUSTI 1998,68.

    29

  • sigurnou moemo tvrditi da nitko nigdje (pa ni sam Herodot) nije govorio onim jonskim grkim kojim je Herodot pisao.

    Ako o formalnim jezinim karakteristikama Herodotova jezika ne moemo govoriti s potpunom sigurnou jer su one u redakturama i prepisivanjima svakako doivjele mnoge promjene, mnogo je izvjesnije kako ga je Herodot upotrebljavao. O njegovu stilu jo je Aristotel kazao da pripada starijoj stilistikoj paradigmi koja se sastoji od lexis eiromene, iskaza sastavljenog od parataktiki sloenih reeninih dijelova, za razliku od modernije lexis katestrammene, u kojoj prevladavaju hipotaktiki sloene zavisne reenice.38 Usprkos ovoj sintaktikoj osobini Herodotova reenica nije ni u kojem sluaju jednostavna i odlikuje se nerijetko duinom i specifinom upotrebom participskih konstrukcija (koje - treba to dodati - uvelike oteavaju prevoenje na hrvatski knjievni jezik). Herodotov je stil u veini sluajeva razraen i visoke estetske vrijednosti i komunikacijske efikasnosti, premda uistinu ima i slabijih mjesta, nejasnih na razini sintakse ili semantike ili obiljeenih leksikim ponavljanjima. No u naelu se moe samo ponoviti ocjena to ju je izrekao u 1. st. pr.n.e. Herodotov sunarodnjak, retor i strunjak za stilistiku, Dionizije iz Halikarnasa:

    On je izborom rijei i njihovim slaganjem, te raznolikou figura uvelike nadmaio ostale i uspio je u tome da prozni iskaz postane slian najsnanijoj poeziji, i po uvjerljivosti, i po ljupkosti, i po vrhunskom uitku to ga prua ... 39

    No Herodotov stil nije jedinstven, jer ni njegov diskurs, u svojim funkcionalnim povezanostima s pojedinim tipovima sadraja, nije jedinstveno realiziran. U Povijesti se, naime, moe razlikovati bar etiri vrste diskursa s razliitim stilistikim

    38 Rhetor. III, 9, 1409a. 39 De Thucyd. 23.

    30

  • specifinostima koje se manifestiraju prije svega na sintaktikoj i leksikoj razini. T o su historiografski diskurs kojim se Herodot slui u opisu stvarnih dogaaja i koji se zacijelo, bar jednim svojim dijelom, nadovezuje na stil logografa i autora perijegeza, antikih peljara i vodia po kopnenim putovima; fabularni diskurs, kojim su ispriane bajke i novele ukomponirane u Herodotov tekst i koji se nesumnjivo oslanja na tradiciju oralnog pukog pripovijedanja kakvo je bilo karakteristino i za zapadne i za istone kulture to ih je Herodot poznavao; retoriki diskurs, takoer prvenstveno usmene provenijencije, kojim je pater historiae konstruirao govore: on sadrava i prave dramatske elemente, osobito ondje gdje se govori pojavljuju u dijalokim sekvencijama.

    Napokon, to je struni ili znanstveni diskurs upotrijebljen u opisu etnografskih ili geografskih fenomena:4o on je iz dananje perspektive naj interesantniji, jer je Herodot prvi autor za kojeg znamo da izvan filozofije (a ona je, u predsokratovskom razdoblju, anrovski promatrano smjetena ponajvie u poeziju, kao kod Parmenida i Ksenofana, ili u neku vrstu gnomske proze, kao kod Heraklita, na primjer) pokuava stvoriti znanstveni iskaz u zapadnim civilizacijama.41 Nije neobino da u tome ima ponekad ozbiljnih problema, pa je prisiljen stvarati, na primjer, termine ili izmiljajui nove rijei ili upotrebljavajui stare s jednoznanom, najee semantiki novom, terminolokom vrijednou. Herodotovski znanstveni diskurs, ili - bolje reeno - njegovi prvi poeci, ujedno nam ukazuju na pojavu

    40 Kao primjer primjene takva diskursa moe se navesti rasprava o Nilu (II, 19-34) uklopljena u knjigu o Egiptu. 41 Njemu bi nesumnjivo trebalo pridodati i najstarije (Herodotu suvremene) dijelove iz zbirke medicinskih tekstova poznate pod imenom Corpus Hippocraticum, no to bi zahtijevalo posebnu obradu koja ne moe biti predmetom ovog uvoda; cf LANZA 1979, 88 5qq.

    3 1

  • koja je usko povezana s ve spomenutom transformacijom kulture iz oralne faze u fazu pismenosti.

    Naime, u demokratski konstituiranom polisu i znanje je, bar na teorijskom nivou, svojina svih punopravnih graana, pa bi jezina komunikacija spoznaje svijeta morala biti svima jednako pristupana. S druge strane, raznolikost te spoznaje i specijalizacija njezinih domena (jer se ne radi vie o spoznaji cjeline kozmosa, kao kod prvih filozofa, nego o prenoenju iskustva o razliitim, partikularnim ljudskim djelatnostima) zahtijeva da se razviju i specifini idiomi, profesionalni argoni, kojima se objanjavaju pojedine spoznajne domene. Profesionalni argoni sa svoje strane simboliki prate profesionalizaciju struka i sve veu profesionalnu socijalnu diferencijaciju u kojoj pojedine grupe zadobivaju vei drutveni ugled i dokidaju mogunost egalitaristike demokratske konstitucije drutva. Na jezinom planu ova se diferencijacija ukazuje kao sve vee udaljavanje argona profesije od opeg jezika, to izaziva potrebu za njegovim posebnim uenjem u specijaliziranim obrazovnim institucijama: takva institucionaliziranost opet, da bi odrala svoju specifinost kroz vrijeme, ne moe opstati bez pisanih tekstova, udbenika s pomou kojih e se ovladavati jezikom pojedine struke i samom njezinom vjetinom - tako se pojavljuju razliite tekhnai, umijea i upute kako se njima ovladava. Budui da Herodot stoji na poetku toga procesa, njegov je znanstveni diskurs jo veoma blizak operazumljivom, dakle opem, jeziku i iz njega crpe svoju strukturu (jednako kao i rani diskurs grke medicine), no ve krajem stoljea jezik struke i znanosti uvelike se udaljava od jezika svakodnevice, a u 4. st. pr.n.e. u Aristotelovu e djelu ovo razdvajanje jezika biti posve dovreno: otada nadalje jezik se znanosti mora posebno uiti, a pravi se znanstveni iskaz razdvaja od literarnoga.

    Od svih mnogobrojnih obiljeja Herodotova jezika prevodilac uvijek nuno odabire neka na koja obraa posebnu pa-

    32

  • nju, trudei se da u ostalim elementima ne iznevjeri previe original. U prijevodu koji se nalazi pred itaocima takva je panja prije svega bila usmjerena prema trima karakteristikama Herodotova teksta: prema njegovoj izuzetnoj leksikoj raznovrsnosti (prevodiocu se ponekad inilo da u rjeniku nema ri jei koju Halikarnaanin nije bar jednom upotrijebio), prema reeninoj strukturi i prema upotrebi glagolskih oblika, gdje se inilo da se moe uoiti posebna specifinost Heorodotova jezinog izraza.

    Ovi su elementi, koliko mogu prosuditi, s nejednakim i svakako nepotpunim uspjehom prenijeti u prijevodni tekst. Pokazalo se, naime, da je gotovo nemogue reproducirati leksiku raznolikost, posebno u onom dijelu Herodotova rjenika u kojem je ona ostvarena raznim glagolskim sloenicama, gdje svaki preverb daje novu sadrajnu nijansu koja nerijetko u naem jeziku nema ekvivalenta. Isto je tako od poetka bilo oito da se reenini sklop moe transponirati u hrvatski knjievni jezik na nivou cjeline (dakle, tako da jedna Herodotova reenica u naelu odgovara jednoj prijevodnoj), ali da je nemogue reproducirati grku pregnantnost izraza koja uvelike ovisi o upotrebi participskih i imenskih konstrukcija kakve na jezik jednostavno ne poznaje. I napokon, grka razlika izmeu svrenih, nesvrenih i gotovih glagolskih oblika, za koju kod nas teoretski postoje adekvatna prijevodna rjeenja, u praksi funkcionira nerijetko drugaije nego u hrvatskom knjievnom jeziku: tragove pokuaja da se prijevod ipak, ponekad i na silu, prilagodi u tom segmentu grkom originalu italac e lako otkriti i nee - nadam se - prevodiocu zbog toga previe zamjeriti. Ipak, glavni princip kojega se prevodilac drao bio je taj da pokua izvanredno jasan i itak Herodotov tekst ne uiniti mnogo neprozirnijim.

    Prijevod se, dakako, nadovezuje na tradiciju prevoenja klasinih i, posebno, grkih tekstova, i namjera je prevodioca

    33

  • bila da pokua ostati u njezinim okvirima a da se ipak ne udalji previe od potreba i oekivanja suvremenog itaoca. Moderna tradicija prijevoda s grkog i latinskog kod nas see zapravo do Tome Maretia, a u njoj znaajno i vrlo rano mjesto zauzima prijevod Herodotove Povijesti to ga je August Musi objavio kao 5. svezak u seriji Prijevoda grkih i rimskih klasika u izdanju Matice hrvatske 1887. godine. Musiev prijevod odlikuje se prije svega velikom tonou i golemim trudom koji je uloio u iznalaenje hrvatskih elemenata koji e biti adekvatni grkoj jezinoj raznolikosti originala. Prijevod koji je sada pred itaocima i koji izdaje isti izdava vie nego simbolino s malim zakanjenjem obiljeava stotu godinjicu Musieva truda i odaje mu duno potovanje.

    Naim itaocima bilo je pristupano i izdanje Matice srpske: Herodotove Istorije u prijevodu Milana Arsenia iz 1966. Ono je i sadanjem prevodiocu u mnogo navrata ukazalo na pravi put do smisla grkog originala. Jednako tako sluio se i Feixovim njemakim, Rawlinsonovim i de Selincourtovim engleskim prijevodom, kao i talijanskim prijevodom Auguste Izzo d'Accinni.42 Grki tekst iz kojeg je prevoeno nalazi se u Feixovu izdanju, a gdje se god to inilo potrebnim, usporeen je s klasinim oxfordskim Hudeovim kritikim izdanjem Herodotove Povijesti.

    Svaka od ovih spomenutih knjiga sadrava cijeli niz dodataka i razliitih objanjenja: sve je to uvelike iskoriteno za sastavljanje instrumentarija koji bi trebao pomoi i naem dananjem itaocu. On e, dakle, na kraju ovog uvoda nai detaljniji pregled sadraja svih devet knjiga Povijesti; knjiga je, osim toga, popraena sa 784 biljeke ispod teksta u kojima se veinom tumae realia za koja je prevodilac vjerovao da bi mogla biti zanimljiva ili nepoznata suvremenom itaocu, dok su sva imena

    42 Podaci o ovim knjigama nalaze se u popisu literature.

    34

  • objanjena (u onoj mjeri u kojoj su to doputali i prostor i dostupni podaci) u Indeksu imena na kraju knjige; iza njega slijedi i kratak kronoloki pregled najvanijih povijesnih dogaaja o kojima Herodot govori.

    A za one koji sumnjaju u aktualnost Herodotove Povijesti u dananjem vremenu i zato oklijevaju da zaponu s itanjem moda e na koncu biti dovoljan jo jedan citat:

    A kako bi samovlada i mogla biti razuman poredak, kad je u njoj doputeno ovjeku bez odgovornosti initi to god hoe? Naime, ako bi i najestitiji od svih ljudi preuzeo takvu vlast, promijenio bi svoj dotadanji nain razmiljanja. U njemu bi se raala obijest od obilja koje ga okruuje, a zavist je i tako od iskona uroena ovjeku. A ako posjeduje to dvoje, obijest i zavist, posjeduje i svaku vrstu zloe: nasien sad obijesti sad zavisti, ini mnoge nepromiljene stvari. (111,80)

    35

  • LITERATURA

    AJ Izdanja i prijevodi Herodotove Povijesti

    Herodoti historiae, ed. C. Hude, Clarendon Press, Oxford, 1 909-1 955.

    Herodotus, ed. A. D. Godley, Loeb Classical Library, London, 1 9 1 7-1 946.

    Herodote, Histoires, ed. Ph.-E. Legrand, Les Belles Lettres, Paris, 1 932-1 954.

    Herodotova Povijest, preveo, uvod napisao i biljeke dodao A. Musi, Matica hrvatska, Zagreb, 1 887.

    Herodot, Historien, griechisch--deutsch, hsgb. von ]. Feix, Ernst Heimeran Verlag, Miinchen, 1 963.

    Herodotova Istorija, prev. Milan Arseni, Matica srpska, Novi Sad, 1 966.

    Herodotus, The Histories, trans. by A. de Selincourt, Penguin Books, Harmondsworth, 1 972.

    Herodotus, Histories, trans. by G. Rawlinson, Wordsworth, Herdfortshire, 1 996.

    Erodoto, Storie, testi greco a fronte, trad. di A. Izzo d'Accinni, Biblioteca Universale Rizzoli, Milano, 1 996---1 998.

    36

  • BJ Citirana djela antikih autora

    .i ristophane, ed. V. Coulon & M. van Dade, 4, Les Belles Lettres, Paris, 1 928 .

    . iristotelis ars rhetorica, ed. W. D. Ross, Clarendon Press, Oxford, 1 959. Ciceronis De legibus, ed. N. Vahlen, Teubner, Leipzig, 1 883. Dionysii Halicarnasei quae extant, 5, edd. H. Usener & L. Rader-

    macher, Teubner, Leipzig, 1 899. Fragmente der griechischen Historiker, 2 (Diyllus) , ed. F. Jacoby, Briil,

    Leiden, 1 926-1 958. Lucian, 6, ed. K. Kilburn, Harvard University Press, Cambridge,

    Mass., 1 959. Marcellinus, Vita Thucydidis, ed. H. S. Jones in: Thucydidis historiae,

    1 , Clarendon Press, Oxford, 1 942. Plutarchi moralia, 1 1 , ed. L. Pearson, Harvard University Press,

    Cambridge, Mass., 1 965. Suidae lexicon, 1-4, ed. A. Adler, Teubner, Leipzig, 1 928- 1 935. Thucydidis historiae, 1-2, edd. H. S. Jones & J. E. Powell, Clarendon

    Press, Oxford, 1 942.

    CJ Izbor iz djela o Herodotu i citirana literatura

    BURN 1 972 = A. R. Burn, Introduction, in: Herodotus, The Histories (v. A), 7-40.

    CASSOLA 1 998 = F. Cassola, Introduzione, in: Erodoto, Storie (v. A), 5-49.

    CERTEAU 1 975 = M. de Certeau, L 'ecriture de l'histoire, Paris, 1 975. DREWS 1 973 = R. Drews, The Greek Accounts of Eastern History,

    Cambridge, Mass., 1 973. FAUSTI 1 998 = D. Fausti, Nota sulla lingua, in: Erodoto, Storie (v.

    A), 68. FEHLING 1 97 1 = D. Fehling, Die Quellenangaben bei Herodot, Berlin

    - New York, 1 97 1 .

    37

  • FEIX 1 963 = ]. Feix, Anhang, in: Herodot, Historien (v. A), 1 284-1 298.

    FOCKE 1 927 = F. Focke, Herodot als Historiker, Stuttgart, 1 927. FORNARA 1 97 1 = C. W. Fornara, Herodotus. An Interpretative Essay,

    Oxford, 1 97 1 . GRIFFITH 1 996 = T. Griffith, Introduction, in: Herodotus, Histo

    ries (v. A), v-xiii. GROSS 1 996 = M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb, 1 996. IMMERWAHR 1 966 = H. R. Immerwahr, Form and Thought in

    Herodotus, Cleveland, 1 966. JACOBY 1 9 1 3 = F. Jacoby, Herodotus, in: Realencyclopadie der classi

    schen AltertumswissenschaJt, edd. A. Pauly, G. Wissowa, W. KrolI, K. Mittelhaus, K. Ziegler, Suppl. II, colI. 205-520, Stuttgart, 1 9 1 3.

    LANZA 1 979 = D. Lanza, Lingua e discorso nell'Atene delle profissioni, Napoli, 1 979.

    LEXIKON 1 970 = dtv-Lexikon der Antike, Philosophie, Literatur, WissenschaJt, 1-4, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mi.inchen, 2 1 970.

    MOMIGLIANO 1 960 = A. Momigliano, Erodoto e la storiografia moderna , in: Secondo contributo alla storia degli studi classici, Roma, 1 960, 42 sqq.

    MYRES 1 953 = J . L. Myres, Herodotus, Father of History, Oxford, 1 953.

    PAULY 1 979 = Der Kleine Pauly, Lexikon der Antike, 1-5, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mi.inchen, 1 979.

    POWELL 1 939 = E. Powell, The History of Herodotus, Cambridge, 1 939.

    PRESTON 1 997 = P. W. Preston, PoliticallCulturalIdentity, London, 1 997.

    WHITE 1 987 = H. White, Discourse and Historical Representation, Baltimore, 1 987.

    WOOD 1 972 = H. Wood, The Histories ofHerodotus, The Hague Paris, 1 972.

    38

  • DODATAK: SADRAJ HERODOTOVE POVIJEST/ PO KNJIGAMA

    I. knjiga - Klio

    Nakon kratkog uvoda u kojem se razlau mitski uzroci sukoba Grka i barbara (1-5) slijedi prikaz starije povijesti Lidije do Kreza (6-25) i niz epizoda iz Krezova ivota (26-94), ukljuujui i onu o njegovu susretu sa Solonom (26-33): kako su Perzijanci doli u kontakt s maloazijskim Grcima preko Lidana koji su dotad vladali jonskim Grcima, ovakav pristup u okviru Herodotova koncepta djela ima puno opravdanje. Zatim se prelazi na pripovijedanje o osnivanju Perzijskog Carstva, pa se najprije opisuje odnos Medana i Perzijanaca i mladost Kira, osnivaa Carstva (95-122), te ustanak protiv Medana s ekskurzorn o perzijskim obiajima (123-140), perzijski pohod na Lidiju i rat s Krezom, nakon kojeg Krez postaje Kirov zarobljenik i njegov savjetnik (141-176); napokon se razlau druga dva osvajanja kojima, prvi put uspjeno a drugi put neuspjeno, Kir pokuava proiriti svoju dravu: to su pokoravanje Babilona, gdje se govori i o gradu Babilonu i o obiajima Babilonaca (177-200), i rat protiv Masageana, koji zavrava Kirovom smru u borbi s kraljicom Tomirijom (201-217).

    39

  • JJ knjiga - Euterpa

    Nakon Kirove smrti na perzijsko prijestolje stupa njegov sin Kambiz, koji organizira pohod na Egipat (1), to Herodotu omoguuje da detaljno opie zemlju koju je dobro upoznao i koja ga je fascinirala. Najprije je opisan Donji Egipat i Nil (2-34), zatim su detaljno navedeni obiaji Egipana u vezi s religijom, svetim ivotinjama i svakodnevnim ivotom (35-98), a u drugom se dijelu knjige govori o egipatskoj povijesti, od najstarijih vremena (99-123), preko razdoblja graditelja velikih piramida, Keopsa, Kefrena i Mikerina (124-136) i perioda nemira ( 137-151), do posljednjih faraona 26. dinastije, nakon kojih e i Egipat pasti pod perzijsku vlast (152-182).

    III knjiga - Talija

    Kambiz osvaja Egipat (1-16) i kree u neuspjelu ekspediciju protiv drugog afrikog naroda, Etiopljana (17-30). Posljednje razdoblje Kambizove vladavine obiljeeno je njegovom okrutnou i ludilom (31-38). Ovdje Herodot umee digresiju o Polikratu, tiraninu Sama, i Perijandru, tiraninu Korinta (39-60), a zatim se vraa perzijskoj povijesti: mag Smerdis u Kambizovoj odsutnosti uzurpira perzijsko prijestolje, Kambiz uskoro umire, a protiv maga sedam uglednih Perzijanca, na elu s Darijem, podiu uspjenu pobunu i preuzimaju vlast (61-87). Kad Darije zauzme prijestolje, on najprije ureuje Carstvo i dijeli ga na dvadeset satrapija (88-117). Zatim slijedi opis zbivanja na poetku Darijeve vladavine: smrt Polikratova (118-128), uspjesi lijenika Demokeda na perzijskom dvoru (129-l38), osvajanje Sama (139-149) i uguivanje ustanka u Babilonu (150-160).

    40

  • IV. knjiga - Melpomena

    Darije kree na pohod protiv Skita (1-4), pa Herodot tom prilikom opisuje najstariju povijest Skita (5-15) i narode koji ive sjeverno i istono od Skita, ukljuujui i legendarne Hiperborejce { l 6-36). Ti ga podaci navode na geografski opis poznatog svijeta i odnosa izmeu Evrope, Azije i Libije-Mrike (37-45), a zatim se ponovo bavi Skitima: rijekama u Skitiji (46-58) i obiajima Skita (59-82). Darijeva vojna protiv Skita, preko Helesponta i Dunava (to omoguuje ponovo opis Skitima susjednih naroda, na primjer Amazonki), zavrava neuspjehom i povlaenjem u Aziju (83-144). Perzijski satrap Arijand u pohodu je na Libiju, Kirenu i Barku, pa Herodot iznosi brojne i historijske i etnografske podatke o tim krajevima Mrike ( l45-205).

    V. knjiga - Terpsihora

    Ovom knjigom zapoinje opis neposrednih uzroka i povoda grko-perzijskog sukoba. Najprije je zabiljeen pohod u kojem Darijev vojskovoa Megabaz osvaja primorske dijelove Trakije (s ekskurzorn o obiajima T raana) i podvrgava vrhovnoj perzijskoj vlasti Makedonce ( l-22). Zatim je opisan ustanak maloazijskih Grka, poznat pod imenom jonski ustanak; obuhvaeni su njegovi uzroci, te se govori o tiranima Mileta, Histijeju i Aristagori, koji su zapoeli ustanak (23-38). Aristagora posjeuje Spartu i Atenu traei pomo, pa se spominju dogaaji iz povijesti jednog i drugog grada: Sparta odbija pruiti pomo, a Atenjani, zajedno s Eginjanima, alju svoje brodovlje (39-97). Maloazijski Grci kopnom prodiru sve do Sarda i spaljuju ga, ali zatim doivljavaju nekoliko poraza, pa

    4 1

  • se jonski ustanak zavrava neuspjehom, a Aristagora pogiba (98-126).

    VI knjiga - Erato

    Miletski tiranin Histijej, koji je cijelo vrijeme ustanka bio na perzijskom dvoru (a umjesto njega vladao je Aristagora), uspijeva pobjei, ali Milet ipak pada u ruke Perzijanaca nakon pomorske bitke kod Lade (1-30). Nakon toga bili su pokoreni i otoci u Jonskom moru, te grki gradovi na trakom Hersonezu (31-42). Time je bio pripremljen teren za veliki Mardonijev pohod na Grku, koji je zapoeo katastrofalnim brodolomom perzijske flote kod Atosa na Halkidici (43-47), no Perzijanci, ovaj put pod vodstvom Datisa i Artafrena poduzimaju novu ekspediciju na Grku (48-140): njezin opis sadrava i dugaak umetak o prilikama u Grkoj s historijskim podacima i, posebno, u Sparti (48-93), te govori o dolasku perzijske vojske na Maraton i o samoj maratonskoj bitki (94-131), dok je u posljednjem dijelu izlaganje o atenskoj porodici Alkmeonida i o maratonskom pobjedniku Miltijadu koji joj je pripadao (132-140).

    VII knjiga - Polihimnija

    Darije umire u toku priprema za vojnu koja je morala osvetiti poraz kod Maratona (1-4), pa njegov nasljednik Kserkso preuzima te pripreme zajedno sa svojim vojskovoama i odluuje premostiti Helespont i prokopati kanal ispod Atosa kako bi izbjegao plovidbu oko neugodnog rta na Halkidici (5-25). Vojska kree prema Evropi kroz Sard i prelazi preko Helesponta (26-58), to Herodot iskoritava za davanje detaljnog popisa

    42

  • sudionika svih dijelova perzijske vojske, njezina pjeatva, konjice i flote (59-100). Kad prijee u Evropu, mora ponovo prijei kroz Trakiju i Makedoniju (101-130). Za to se vrijeme i Grci pripremaju za rat, traei bez uspjeha pomo u svojim monim kolonijama na Siciliji i na Kreti (131-170). Dok Kserkso dalje napreduje, Grci odabiru Termopilski klanac za mjesto svoje obrane (171-198), te dolazi do bitke kod Termopila, gdje junaki pogiba Leonida sa svojih tri stotine Spartanaca (199-239).

    VIIl knjiga - Uranija

    Odigrava se pomorska bitka kod rta Artemisija, gdje Perzijanci doivljaju gubitke (1-22). Na kopnu Kserkso zauzima Atiku i spaljuje i razara Atenu (23-55). Zahvaljujui Atenjaninu Temistoklu Grci se uputaju u pomorsku bitku kod Salamine, u kojoj ponovo pobjeuju Perzijance (56-96), pa Kserkso odluuje da se povue u Perziju, a u Tesaliji ostavlja Mardonija da u proljee nastavi pohod, dok Temistoklo za to vrijeme prima nagrade i pohvale u cijeloj Grkoj (97-129). Mardonije pokuava sklopiti uz posrednitvo makedonskog kralja Aleksandra saveznitvo s Atenjanima, ali bez uspjeha (130-144).

    IX knjiga - Kaliopa

    Pod Mardonijevim zapovjednitvom Perzijanci jo jedanput upadaju u Atiku, ali ubrzo prelaze u Beotiju, gdje e doi do odlune bitke (1-25). To je bitka kod Plateje koja je vrlo detaljno opisana i u kojoj je Mardonije poginuo (26-98). Istog dana kad se odigrala bitka na kopnu kod Plateje dolo je i do

    43

  • pomorske bitke kod rta Mikale u Maloj Aziji: i ondje Grci nanose teke gubitke perzijskoj mornarici (99-106). Perzijska se vojska stoga povlai prema Sardu, a Grci opsjedaju i oslobaaju grad Sest na Helespontu, to za Herodota predstavlja simboliki zavretak grko-perzijskih ratova (107-121), pa posljednje poglavlje sadrava kroz Kirove rijei upuene Perzijancima neku vrstu etike i filozofske pouke itava djela (122).

    44

  • PRVA KNJIGA POVIJESTI

    Ovo je prikaz povijesnog istraivanja Herodota Halikarnaaninal zato da ono to su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i udesna djela to su ih izvrili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali dogaaji, pa ni razlog zbog kojeg su meusobno zaratili.

    1 . Ueni Perzijanci tvrde da su Feniani bili krivci razdora: oni su, naime, doli s mora koje se naziva Crvenim2 do ovoga naega mora i naselili su krajeve koje i danas naseljavaju; odmah su krenuli na dugake plovidbe i, dopremajui egipatsku i asirsku robu, stizali su, izmeu ostalog, i u Arg. U to je vrijeme Arg bio najmoniji od svih gradova u zemlji koja se danas naziva Grkom. Kad su Feniani stigli u taj Arg, poeli su izlagati svoju robu na prodaju. A petog ili estog dana nakon dolaska, kad su ve gotovo sve rasprodali, na morsku je obalu dola, izmeu mnogih drugih ena, i kraljeva ki: njezino je ime bilo - a to isto kau i Grci - lo ki Inahova. ene su se pribliile krmi i kupovale su onu robu koja im se najvie sviala, a Feniani su se ohrabrili i krenuli na njih. Mnoge su od ena uspjele pobjei,

    l Sva osobna imena, imena naroda i plemena i geografski nazivi objanjeni su u Indeksu imena na kraju knjige. 2 Ne misli se na dananje Crveno more ve na Perzijski zaljev i Arapsko more.

    45

  • a lo je, s nekim drugima, bila zarobljena; ubacili su je u lau i otplovili su prema Egiptu.

    2. Tako je - kau Perzijanci (a Grci tvrde da je bilo drugaije3) - lo stigla u Egipat, i to je bio poetak nepravednih postupaka: nakon toga, kau, neki su Grci (a ne znaju navesti njihovo ime) stigli u Tir u Fenikiji i oteli ker tamonjega kralja, Europu; to bi mogli biti Kreani. Na taj su nain oni isto vratili istim, a nakon toga su Grci bili krivi za slijedeu nepravdu koja se dogodila. Kad su, naime, otplovili na ratnoj lai u Eju u Kolhidi i prema rijeci Fasidu, ondje su, obavivi sve drugo zbog ega su bili doli,4 oteli kraljevu ker Medeju. Kolhianski je kralj poslao glasnika u Grku, zahtijevao je zadovoljtinu za otmicu i traio je svoju ker natrag, a Grci su odgovorili da ni oni od otmiara Ije iz Arga nisu dobili zadovoljtinu za otmicu pa je ni sami nee pruiti Kolhianima.

    3. I kau da je jedno pokoljenje nakon toga Aleksandar sin Prijamov, poto je uo za one dogaaje, htio da s pomou otmice dobije enu iz Grke, a bio je sasvim svjestan toga da nee morati pruiti zadovoljtinu, jer je ni oni prije nisu davali. I tako, kad je on oteo Helenu, Grci su odluili najprije odaslati poslanike i traiti natrag Helenu i zahtijevati zadovoljtinu zbog otmice. No dok su oni to izlagali, Trojanei su ih podsjetili na Medejinu otmicu i na to kako oni sami nisu niti pruili zadovoljtinu niti vratili otetu, usprkos zahtjevima, a htjeli bi od drugih dobiti zadovoljtinu.

    3 Prema grkom mitu u Iju se bio zaljubio Zeus, pa ju je ljubomorna Hera, ija je sveenica lo bila, pretvorila u kravu i progonila je sve do Egipta, gdje je lo, ponovo u ljudskom liku, Zeusu rodila sina Epafa. 4 Tj. osvojivi zlatno runo; kolhianski kralj, Medejin otac, bio je Eet.

    46

  • 4. Do tada je bila rije samo o pojedinanim otmicama jednih i drugih, ali nakon toga su Grci postali uvelike krivi: naime, prije su oni zapoeli voditi rat protiv Azije nego Perzijanci protiv Evrope. Oni smatraju da je otimanje ena postupak nasilnika, da je osveivanje za otmicu u urbi postupak nerazumnih, a da se razboriti uope ne brinu za otete: jasno je, naime, da ne bi ni bile otete da nisu to same eljele. Perzijanci tvrde da oni nisu uope ni postavili pitanje zbog otetih ena, a Grci su zbog jedne ene iz Sparte5 sakupili golemu vojsku i zatim, doavi u Aziju, unitili Prijamovu dravu. Otada neprestano smatraju da im je sve grko neprijateljsko. Perzijanci Aziju i barbarske narode koji je nastavaju prisvajaju za sebe, a vjeruju da su Evropa i Grka zasebno podruje.

    5. Perzijanci kau da se to tako dogodilo i nalaze da je poetak njihova neprijateljstva prema Grcima predstavljalo zauzee Troje. to se tie Ije, Feniani se ne slau s Perzijancima: kau da se nisu posluili otmicom da bi je odveli u Egipat, ve da je ona u Argu vodila ljubav s kapetanom lade; kada je shvatila da je trudna, sramei se pred roditeljima, svojevoljno je sama otplovila s Fenianima da se njeno stanje ne bi posvuda razglasilo. Tako, dakle, priaju Perzijanci i Feniani. Ja sam o tome ne mogu rei je li se tako ili nekako drugaije dogodilo, ali znam onoga tko je prvi zapoeo s nasiljem prema Grcima i, kad ga spomenem, nastavit u s pripovijedanjem, podjednako opisujui i male i velike gradove ljudi. Naime, mnogi od njih koji su neko bili veliki pretvorili su se u male, a oni koji su u moje doba bili veliki prije toga bijahu maleni. Stoga, budui da znam da je ljudska srea promjenljiva, podjednako u se baviti i jednima i drugima.

    5 Helena, koju je ugrabio Aleksandar i zbog koje je zapoeo trojanski rat, bila je ena spartanskog kralja Menelaja.

    47

  • 6 . Krez je bio rodom Lidanin i sinAlijatov, a vladao je narodima s ove strane rijeke Halisa koji tee s juga izmedu Sirije i Paflagonije i na sjeveru utjee u more to se naziva Crnim. Taj je Krez prvi od nama poznatih barbara prinudio neke od Grka da mu plaaju porez, a s drugima je opet sklopio prijateljstvo. Na porez je prinudio Jonjane, Eoljane i Dorane u Aziji, a sklopio je prijateljstvo sa Spartancima. Prije Krezove vlasti svi su Grci bili slobodni. Naime, vojna Kimerana, koju su oni poveli na Joniju prije Krezova vremena, 6 nije pokorila gradove ve ih je tek povremeno pljakala.

    7 . Tako je vlast, koja je pripadala Heraklidima, prela na Krezov rod, nazvan Mermnadima. Kandaul, kojega Grci nazivaju Mirsilom, bio je vladar Sarda, a potjecao je od Alkeja sina Heraklova. Naime prvi kralj Sarda iz porodice Heraklida bio je Agron sin Ninov, unuk Belov i praunuk Alkejev, a Kandaul sin Mirsov bio je posljednji u nizu. Oni koji su prije Argona vladali tom zemljom bili su potomci Lida sina Atisova, a po njemu se i cijeli narod nazvao Lidanima, a prije su se zvali Meonjanima. Od njih su Heraklidi dobili vlast, na osnovi proroanstva, a oni sami potjeu od neke Jardanove robinje i Herakla i zadrali su tu vlast kroz dvadeset i dva ljudska pokoljenja, petsto pet godina,? tokom kojih je sin preuzimao ezlo od oca, sve do Kandaula sina Mirsova.

    8. A ovaj je Kandaul uistinu ljubio svoju enu i zaljubljen je vjerovao kako je ona daleko najljepa od svih ena. Dok je on to vjerovao, u to je vrijeme medu njegovim osobnim straarima bio Gig sin Daskilov, koji mu je bio veoma drag, pa je Kandaul tome Gigu povjeravao najozbiljnije poslove, a i u zvijezde mu

    6 Vjerojatno u prvoj polovici 7. st. pr.n.e. 7 Obino se smatralo da su trideset tri godine dob jedne generacije, to Herodotovo raunanje mitskih vladara Udije ne potvruje.

    48

  • je uzdizao eninu ljepotu. Nakon kratka vremena - jer se Kandaulu morala dogoditi nesrea - rekao je Gigu ovo: Gige, ini se da mi ne vjeruje kad ti priam o eninoj ljepoti (ljudi, naime, manje vjeruju svojim uima nego oima), pa hajde da je vidi jednom golu! A Gig, glasno poviknuvi, ree: Gospodaru, kakav to nesmisao govori kad mi zapovijeda da svoju gospodaricu pogledam golu? Zena, kad svlai haljinu, ujedno se liava i stida. Odavno su ve ljudi iznali lijepe izreke iz kojih treba uiti; a jedna je od njih i ona: neka svatko gleda svoje. Ja vjerujem da je ona najljepa od svih ena i molim te da ne zahtijeva od mene nita nepristojno.

    9. Ovim je rijeima odbio prijedlog u strahu da iz toga za nj ne proizie kakvo zlo. A Kandaul mu odgovori ovako: Budi miran, Gige, i ne boj se da te ja time to govorim elim iskuati niti da bi ti moja ena uinila to naao: od poetka u zamisliti sve tako da ona nee ni znati da si je ti vidio. Smjestit u te, naime, iza otvorenih vrata u sobu u kojoj spavamo; kad uem, i moja e ena prii krevetu. Blizu ulaza nalazi se naslonja, i na nj e, svlaei se, odloiti svoje haljine jednu po jednu, pa e ti omoguiti da je u potpunom miru promotri. A kad krene od naslonjaa prema postelji i kad ti okrene lea, tvoja je briga da izae na vrata a da te ona ne opazi.

    1 O. Gig to nikako nije mogao izbjei, pa prihvati prijedlog; kad se inilo da je vrijeme poinku, Kandaul uvede Giga u sobu, a odmah nakon toga pojavi se ena; kad je ula i dok je odlagala haljine, promotri je Gig. im se naao iza eninih lea, dok je ila u krevet, skriveki izae van. No ena ga opazi u asu dok je izlazio. Shvativi da je to muevljeva zamisao, nije uzviknula posramljena niti je pokazala da je sve razumjela, ali je naumila da se osveti Kandaulu, jer kod Liana, kao i kod gotovo svih ostalih barbara, smatra se velikom sramotom ak i mukarca vidjeti gola.

    49

  • 11. Tada, dakle, na taj nain nije nita pokazala i sauvala je smirenost; a im je svanuo dan, okupi najvjernije od svojih slugu, pripremi ih i pozove Giga. A on, ne sumnjajui da ona ita zna o onome to se dogodilo, doe na poziv: i prije, kad bi ga god kraljica pozvala, morao se odazvati. Kad je Gig doao, ena mu ree: Nudim ti, Gige, da izabere kojim putem eli krenuti izmeu dvaju to su ti preostala: ili ubij Kandaula i uzmi mene i kraljevstvo Lidije, ili mora sam odmah umrijeti tako da ne bi i dalje, na nagovor Kandaulov, gledao ono to ne smije. Uistinu, mora nestati ili onaj koji ti je to predloio ili ti koji si me vidio golu i uinio neto to se protivi dobrim obiajima. Gig se neko vrijeme udio tim rijeima, a zatim je ponizno molio da ga ne prisiljava na to da mora odluivati o takvu izboru. Ali nije je mogao nagovoriti, ve mu je postalo jasno da je uistinu nuno da ili ubije gospodara ili da on sam bude ubijen tuom rukom; i izabere ivot. A upitao ju je ovako: Kad me tjera da protiv svoje volje ubijem vlastita gospodara, daj da ujem na koji emo ga nain napasti. Ona, preuzevi rije, odgovori: Navalit e na njega, i to dok bude spavao, s istog mjesta odakle me je on golu tebi pokazao.

    12 . Kad su skovali plan, i im je pala no (Gig, naime, nije odustajao niti je mogao bilo na koji nain uzmaknuti, nego je morao umrijeti ili on ili Kandaul), slijedio je enu u lonicu. Ona mu dade bode i sakrije ga iza onih vrata. Zatim, kad je Kandaul otiao na poinak, Gig izae iz skrovita i ubije ga, te zadobije enu i vlast, to je opjevao u jampskom trimetru8 i Arhiloh s Para, koji je bio njegov suvremenik.

    8 Jampski se trimetar sastoji od tri jampska metra, a sauvan Arhilohov stih (fr. 22D) u prijevodu glasi:

    Ba briga me za Giga zlatom bogata.

    50

  • 1 3. Tako zadobije vlast i uvrsti je u skladu s delfskim proroanstvom. Kako su, naime, Liani Kandaulov udes smatrali zlom i poeli se laati oruja, sloili su se napokon Gigovi pristalice i ostali Liani9 da on vlada dopusti li mu proroite da bude kralj Liana, a ako ne dozvoli, da se vlast preda ponovo Heraklidima. Proroite je dalo doputenje, i tako je Gig preuzeo vlast. No Pitija je pridodala da e se Heraklidi osvetiti Gigovu potomku u petom koljenu. 10 Na te se rijei Liani i njihovi kraljevi nisu uope obazirali prije no to su se one ostvarile.

    14. T ako su Mermnadi zadobili vlast otjeravi Heraklide, a Gig je kao vladar u Delfe poslao brojne zavjetne darove, i ti su darovi od srebra i veinom se jo nalaze u Delfima; osim srebra ostavio je tamo i mnogo zlata, a meu drugim predmetima osobito je vrijedno spomenuti zlatne vreve, njih est na broju, koji ondje lee. Oni se nalaze u riznici Korinana, a teki su trideset talanata: I I radi prave istine treba rei da riznica ne pripada korintskoj dravi nego Kipselu sinu Eetionovu. Nakon Mide sina Gordijeva, kralja Frigije, ovaj je Gig - koliko nam je poznato - prvi od barbara odaslao u Delfe zavjetne darove. Mida je, naime, odaslao doista vrijedan spomena kraljevski tron na kojem je sjedio kad bi dijelio pravdu: taj se tron nalazi ondje gdje su i Gigovi vrevi. To zlato i srebro to ga je Gig darovao naziva se, prema imenu darodavca, Gigovom ostavtinom. Kad je zavladao, i on je poveo vojnu na Milet i Smirnu, a zauzeo je

    9 Zato da ne doe do graanskog rata; odlomak se moe tumaiti i tako da je Gig zapravo do prijestolja doao nekom vrstom pua. 10 Pet pokoljenja kraljeva predstavljaju: Gig (oko 680. g. pr.n.e.), Ardis, Sadijat, Alijat i Krez (560-540. g. pr.n.e.). II Budui da Gig nije bio Grk, nije mogao imati - poput grkih gradova - svoju riznicu u Delfima, pa su njegove darove izloili Korinani, s kojima je odravao prijateljske veze, u svojoj riznici. Darovi su bili golemi, jer je (atiki) talant teio 26,196 kg, pa 30 talanata odgovara 785,88 kg.

    51

  • i grad Kolofon. Premda je kraljevao trideset i osam godina, nije uinio nikakvo drugo veliko djelo, pa, osim ovoga to smo kazali, o njemu vie neemo govoriti.

    1 5. Ali spomenut u Ardisa sina Gigova koji je nakon njega preuzeo kraljevstvo. On je zauzeo Prijenu i navalio na Milet, a u vrijeme kad je vladao Sardom, Kimerani su, jer su ih skitski nomadi istjerali iz njihovih prebivalita, stigli u Aziju i zauzeli itav Sard osim gradskog utvrenja.

    1 6. Poto je Ardis vladao etrdeset i devet godina, naslijedio ga je Sadijat sin Ardisov koji je vladao dvanaest godina, a Sadijata je naslijedio Alijat. A on je zaratio s Kijaksarom, Dejokovim potomkom, i sMeanima, Kimerane je istjerao iz Azije, zauzeo je Smirnu, koju su osnovali Kolofonjani, i napao je Klazomenu. Odavde se nije povukao svojevoljno nego doista gadno nastradavi. Dok je bio na vlasti, uinio je slijedea djela vrijedna spomena.

    17. Zaratio je protiv Mileana, a taj je rat preuzeo od oca. Navalivi na Milet, opsjedao ga je ovako. Kad bi god plodovi zemlje sazreli, poveo bi vojnu: vojsku je vodio uz zvukove siringa, harfi i enskih i mukih frula.12 Kad bi doao u okolicu

    Mileta, nastambe u poljima nije ruio niti palio niti im je obijao vrata, nego je putao da ostanu kakve su bile; a im bi unitio stabla i plodove zemlje, povlaio se natrag. Naime, Mileani su imali prevlast na moru tako da od opsade grada ne bi bilo koristi za vojsku. A kue Lianin nije ruio zbog toga da bi Mileani imali odakle polaziti na sjetvu i obraivanje zemlje, te da bi on, poto je oni obrade, imao, kad napadne, to pljakati.

    12 Siringa je instrument sastavljen obino od 7 cijevi od trske, dok je frula (aulos) imala samo jednu cijev od trske: muke su frule davale dublje, a enske vie tonove.

    52

  • 1 8. Na taj je nain ratovao jedanaest godinal3 i u tom je razdoblju nanio Mileanima dva velika poraza, jedan u bitki kod Limeneja, na njihovoj vlastitoj zemlji, a drugi u dolini

    Meandra. No est godina od tih jedanaest Lianima je jo vladao Sadijat sin Ardisov, i on je toliko puta vodio vojnu protiv Mileta: naime, on je i zapoeo rat; kroz pet godina koje su slijedile nakon ovih est rat je vodio Alijat sin Sadijatov, koji je - kako sam ve ranije razjasnio - preuzeo rat od oca i nastavio ga punom snagom. Nitko od Jonjana u tom ratu nije pruao pomo Mileanima, osim stanovnika Hija. Oni su ih podupirali jer su uzvraali isto istim: naime, prethodno su Mileani Hijanima pomogli dovriti rat protiv Eritrejana.

    1 9. Kad je dvanaeste godine vojska palila usjeve, dogodilo se ovo: im je vatra zahvatila usjeve, raspirivana vatrom zahvatila je i hram Atene, koja ovdje ima nadimak Asesija, a hram je, zahvaen plamenom, posve izgorio. Neposredno nakon tog dogaaja nitko se na nj nije posebno obazirao, no kad se vojska vratila u Sard, Alijat se razbolio. Kako mu je bolest sve due trajala, poalje, ili zato to mu je netko tako savjetovao ili zato to je sam pomislio da poalje nekoga da pita boga za njegovu bolest, tumae proroanstava u Delfe. Kad su oni stigli u Delfe, Pitija im odgovori da nee prije izrei proroanstvo nego to ponovo podignu Atenin hram to su ga spalili u miletskoj zemlji u Asesu.

    20. Ja to znam jer sam u Delfima uo kako se dogodilo; a Mileani ovome pridodaju i to da je Perijandar sin Kipselov bio velik prijatelj Trasibulu koji je u to vrijeme vladao Miletom, te je, kad je saznao kakvo je proroanstvo dano Alijatu, poslao glasnika da o tome obavijesti Trasibula kako bi on, upoznat s time, mogao razmisliti o svojem poloaju.

    Ll Od 623. do 612. g. pr.n.e. ili, prema drugima, od 627. do 616. g. pr.n.e.

    53

  • 2 1 . Alijat je, kad mu je bilo dojavljeno proroanstvo, odmah poslao vjesnika u Milet jer je htio sklopiti savez s Trasibulom i Mileanima sve dok hram ne bude obnovljen. Izaslanik je krenuo u Milet, a Trasibul, kojemu je cijela pria ve bila dokraja poznata i koji je shvatio to Alijat namjerava uiniti, smisli ovo: sve ito, koliko ga je god u gradu bilo i njegova vlastita i onoga koje je pripadalo pojedinim graanima, dao je prikupiti na trgu i naredio je Mileanima da na njegov znak svi zaponu piti i veselo kruiti gradom.

    22. A T rasibul je to radio i izdavao takve zapovijedi da bi vjesnik iz Sarda, kad vidi veliku gomilu prikupljena ita i ljude koji se zabavljaju, to dojavio Alijatu. Tako se i dogodilo: naime, kad je vjesnik vidio sve to i kad je prenio Lianinovu poruku Trasibulu, vratio se u Sard, to je dovelo, kako sam uo, do pomirenja. Alijat se nadao da u Miletu vlada velika nestaica ita i da je narod tamo do krajnosti iznuren, a vjesnik koji se vratio iz Mileta donio mu je sasvim drugaije vijesti nego to ih je oekivao. Nakon toga postignu dogovor prema kojem e jedni drugima biti prijatelji i saveznici, te je Alijat u Asesu podigao ne jedan nego dva hrama Ateni. Tako je, dakle, proao Alijat u ratu s Mileanima i Trasibulom.

    23. A Perijandar, koji je Trasibulu poslao obavijest o proroanstvu, bio je Kipselov sin. Perijandar je vladao u Korintu: Korinani (a s njima se slau i Lezbljani) priaju da mu se u ivotu dogodila uistinu udesna stvar, a rije je o Arionu iz Metimne kojega je delfin prenio na leima do Tenara, a meu tadanjim kitaredimal4 nitko nije bio bolji od njega: prvi je od

    14 Arion iz Metimne (na otoku Lezbu) bio je, dakle, kitared, svira na ianom instrumentu slinom liri koji je svoje melodije pratio i pjesmom.

    54

  • ljudi - koliko nam je poznato - sastavio ditiramb15 1 u Korintu ga otpjevao i obuio za to kor.

    24. Kau da je taj Arion, poto je dugo vremena boravio kod Perijandra, zaelio otploviti u Italiju16 i na Siciliju, a kad je tamo zaradio mnogo novaca, htio se vratiti natrag u Korint. Krenuo je iz Taranta i, budui da se ponajvie pouzdavao u Korinane, iznajmio je lau koja je pripadala ljudima Korinanima: a oni na otvorenu moru skuju zavjeru da bace Ariona s palube i da mu otmu novac; on ih je, shvativi to mu se sprema, molio da mu potede ivot, a da e im novac rado dati. No nije ih uspio na to nagovoriti, ve su mu mornari zapovjedili ili da se sam ubije, pa e mu grob biti na kopnu, ili neka odmah skoi u more. Doveden tako u beznadan poloaj, Arion ih zamoli da mu - kad su ve tako odluili - dopuste da stane sav ureen na veslaku klupu i da zapjeva: obeao im je da e nakon pjesme sam sebi oduzeti ivot. Njima se svidjela mogunost da posluaju najboljeg pjevaa od svih ljudi, pa se okupe nasred lae doavi s krme. A on navue sve svoje urese, uzme kitaru, stane na veslaku klupu i zapjeva sveanim glasom, a kad je pjesma zavrila, baci se u more onakav kakav je bio, sa svim uresima. Posada s laom otplovi u Korint, dok je njega - kako priaju - neki delfin smjestio sebi na lea i odnio do Tenara. Arion se iskrcao i otputovao u Korint sa svim uresima, a kad je tamo doao, ispriao je sve to mu se dogodilo. Ali Perijandar, zato to mu nije povjerovao, stavi Ariona pod strau kako nikuda ne bi mogao otii, a motrio je i to se dogaa s mornarima: kad su oni napokon stigli, pozove ih i pone pitati ne bi li mu to kazali o Arionu. Dok su oni pripovijedali kako je on iv i zdrav

    15 Ditiramb je korska pjesma (esta u Dionisovim sveanostima) uz koju je kor ujedno i plesao. 16 Pod Italijom se ovdje podrazumijeva Velika Grka, tj. juna Italija, ije su obale, kao i Siciliju, kolonizirali Grci.

    55

  • u Italiji i kako su ga ostavili u dobru stanju u Tarantu, pojavi se pred njihovim oima Arion ba onakav kakav je bio skoio u m


Recommended