GOSPODAR SVIJETA

Robert Hugh Benson Roman

Naslov izvornika: Robert Hugh Benson, Lord of thc World

Predgovor

Roman o posljednjim vremenima Gospodar svijeta engleskoga autora Roberta Hugha Bensona jedno je od najpoznatijih apokaliptičnih dijela u modernoj književnosti. Prvi put objavljen daleke 1907. odmah je izazvao, kao što je autor i predvidio, žestoke polemike u javnosti koje su na kraju učinile Bensona jednim od najzanimljivijih likova suvremene engleske književnosti o kojemu se mnogo raspravljalo.

Svojim proročanskim perom Benson nas vodi u svijet u kojemu je čovjek dosegao krajnje granice materijalnoga i intelektualnog napretka, gdje je sve mehanizirano i programirano za ostvarenje jedinoga velikog plana: trijumfa humanitarizma nad svakim društvenim i religijskim oblikom. Pišući ovaj roman prije gotovo stotinu godina i smjestivši ga u 21. stoljeće Benson je sa zapanjujućom točnošću predvidio procese koji će se odvijati u našemu dobu poput ukidanja monarhija, ujedinjenja Europe, uspostave novoga svjetskog poretka, ozakonjenja eutanazije, medijskih manipulacija itd. Također na tehničkom području Benson je iskazao svoj proročanski duh predvidjevši masovnu uporabu letjelica, umjetne materijale, genetski modificiranu hranu, podzemni promet, klimatizacijske uređaje, ulične elektronske oglasne displeje itd.

Upravo u ovakvu futurističku i maglovitu krajoliku kreću se, dobro iznijansirani, Bensonovi likovi, živo i znalački opisani: Oliver Brand, političar, teoretičar novoga sustava za kojega je čovjek jedini bog i gospodar stvari; Mabel, lijepa Oliverova družica koja počinje nazirati mračnu stranu novoga poretka; Julian Felsenburgh, čovjek koji ne samo da Bogu osporava gospodstvo nad svijetom, nego to gospodstvo želi za sebe; Percy Franklin, svećenik koji vodi snažnu nutarnju borbu u kojoj se njegova vjera koleba da bi se potom nanovo utvrdila, življa i istinskija. Kroz živote tih protagonista odvija se drama kraja povijesti, drama konačna sukoba dobra i zla.

Gospodar svijeta je, počevši od 1915. godine, u više navrata objavljivan na hrvatskomu jeziku zadobivši status jednoga od najčitanijih romana kršćanskoga nadahnuća. Međutim, sva dosadašnja hrvatska izdanja ovoga romana bila su znatno skraćena u odnosu na izvornik te su tako izgubila na autentičnosti, živosti i jasnoći. Stoga smo se odlučili za potpuno nov, suvremen i cjelovit prijevod izvornika tako da knjiga koju držite u

rukama predstavlja prvo cjelovito izdanje na hrvatskomu jeziku ovoga, po mnogima, najproročanskijeg djela u svjetskoj književnosti.

P. B.

Prolog

"Samo trenutak da se saberem", rekao je starac nagnuvši se natrag. Percy se promeškoljio u stolici i čekao, naslonivši bradu na ruku. Soba u kojoj su sjedila trojica muškaraca bila je vrlo tiha, namještena

po najistančanijemu ukusu toga doba. Nije imala ni prozora ni vrata jer je bilo prošlo već šezdeset godina otkako su ljudi - shvativši kako prostor nije ograničen samo na zemljinu površinu - počeli graditi mnoge nastambe pod zemljom. Kuća staroga gospodina Templetona bila je kojih dvanaestak metara ispod razine obale rijeke Temze, smještena na prilično zgodnu mjestu jer mu je valjalo prijeći svega stotinjak metara do središnjega kolodvora, a nešto više od četvrt kilometra do uzletišta kod Blackfriarsa. No, budući da je imao već više od devedeset godina, rijetko je izlazio iz kuće.

Soba je, pak, bila prekrivena blagom zelenom glazurom od žada, prema preporuci Ministarstva zdravstva, te preplavljena umjetnom sunčevom svjetlošću što ju je prije četrdeset godina bio otkrio veliki Reuter. Imala je ton proljetnoga drveća, a poseban uređaj zračio je i grijao prostoriju održavajući stalnu temperaturu od točno 18 stupnjeva celzijusa.

Gospodin Templeton bio je jednostavan čovjek te se zadovoljavao životom kakav je prije njega živio njegov otac. I pokućstvo je po izradbi i dizajnu bilo pomalo staromodno, no svejedno u skladu s vladajućim standardima, izrađeno od metala prekrivena posebnom glazurom koja je podsjećala na mahagonij i bila neuništiva i ugodna na dodir. Nekoliko se dobro popunjenih polica za knjige protezalo s obje strane električna kamina na brončanu postolju pred kojim su trojica muškaraca sjedila. U udaljenim su se kutovima nalazila hidraulična dizala otkrivajući ulaze: jedan u spavaću sobu, a drugi u hodnik petnaestak metara više, koji je izlazio na obalu.

Otac Percy Franklin, stariji između dvojice nazočnih svećenika, bio je prilično naočit muškarac od najviše trideset i pet godina, no potpuno sijede kose. Njegove su sive oči, smještene ispod izrazito tamnih obrva, nekako posebno svijetlile, gotovo žarile, ali su zato istaknut nos i brada te iznimna odlučnost njegovih ustiju promatraču otkrivali snagu njegove volje. Bio je od onih ljudi od kojih se teško odvraća pogled.

Međutim, otac Francis, koji je sjedio na uspravnoj stolici na drugoj strani ognjišta, bio je neupadljiva izgleda: iako su njegove smeđe oci bile

ugodne i sućutne, lice mu nije odavalo odlučnost; kutovi su njegovih usana, kao i istaknuto spušteni kapci, čak otkrivali izvjesnu melankoličnost svojstvenu ženama.

Gospodin Templeton bio je običan starac, snažna naborana lica, svježe obrijana poput ostalih, te se trenutno odmarao na svojim vodenim jastucima, pokrivača prebačena preko nogu.

Napokon prekine tišinu, pogledavši prvo u Percyja, sa svoje lijeve strane.

"Pa", rekao je, "nije jednostavno prisjetiti se svih tih događaja, ali evo kako ih ja doživljavam.

U Engleskoj je parlamentarni život prvi put bio ozbiljno uzdrman laburističkim Parlamentom 1917. godine. To nam je pokazalo kako je duboko herveizam prodro u čitavo društveno ozračje. I prije je bilo socijalista, ali nitko nije bio poput Gustavea Hervea u njegovoj starosti - barem ne njegove snage. On je - kao što ste možda čitali - naučavao posvemašnji materijalizam i socijalizam dotjerane do svojih logičnih konzekvenca. Domoljublje je, prema njegovim riječima, bilo zaostavština barbarizma, dok su tjelesni uži ci predstavljali jedino sigurno dobro. Dakako da su mu se svi smijali. Rečeno je kako bez vjere ne može biti odgovarajućega motiva među masama za makar i najjednostavniji društveni poredak. No, činilo se kako je ipak bio u pravu. Nakon pada francuske Crkve početkom stoljeća te masakra iz 1914. buržoazija se primirila kako bi izvršila reorganizaciju. Taj je iznimni pokret, dakle, započeo iskreno, poduprijet od srednjih slojeva, bez domoljublja, bez klasnih razlika te praktično bez vojske. Razumljivo da su svime upravljali slobodni zidari. To se proširilo na Njemačku, gdje je utjecaj Karla Marxa već..."

"Da, gospodine," obazrivo se ubacio Percy, "ali što je bilo s Engleskom, ako nemate ništa protiv..."

"A da, Engleska. Pa, godine 1917. Laburistička stranka je preuzela vodstvo te je komunizam doista započeo. Bilo je to puno prije no što doseže moje pamćenje, dakako, ali mi je otac spominjao početke upravo tada. Čudno je jedino to što se stvari nisu brže razvijale, no pretpostavljam kako je bilo ostalo još prilično konzervativnoga kvasca. Nadalje, stoljeća su općenito pretjecala sporije od očekivanoga, napose nakon žustra početka. No, to je bio početak novoga poretka. Komunisti otada nikada nisu pretrpjeli ozbiljniju krizu, osim jedne manje 225. godine. Times je prestao izlaziti te je Blenkin utemeljio Novi narod. No - začuđujuće

Gornji je dom odolijevao sve do 1935. Godine 1939. dokinuta je državna Anglikanska crkva."

"Kakve su bile vjerske posljedice toga?" brzo je upitao Percy kada je starac zastao i blago se nakašljao, podižući svoj inhalator. Svećeniku je bilo stalo do toga da se drži teme.

"Dokidanje Anglikanske državne crkve bilo je više posljedica gubitka religioznosti nego njegov uzrok. Vidite, ritualisti su se - kako su nazivali one među anglikancima koji su pristajali uz dogmu i kult - najprije očajnički pokušali infiltrirati u laburistički zamah. Poslije toga, nakon što je na Sinodi Anglikanske crkve 1919. godine odbačeno Nicejsko vjerovanje zajedničko svim kršćanima, ritualisti su pristupili Katoličkoj Crkvi. Oni su bili jedini među anglikancima koji su doista sačuvali istinski religiozni žar. Možda se jedini značajniji učinak dokidanja državne Crkve sastojao u tome što se državna Crkva pretopila u slobodnu Crkvu koja se temeljila isključivo na neodređenoj sentimentalnoj pripadnosti. Njemačka biblijska kritika je u to vrijeme definitivno srušila autoritet Biblije kao objavljene knjige među svima koji nisu istinski odani katolicizmu. Već početkom stoljeća Kristova božanska narav ostala je tek mrtvo slovo na papiru za većinu protestanata. Još prije toga pojavio se onaj čudan pokret među svećenicima slobodne Crkve kada su oni, slijedeći kulturnu plimu toga doba, masovno napuštali svećeništvo. Neobično jc u povijesti toga vremena čitati kako ih se zbog toga slavilo kao neovisne mislioce, a ustvari su bili robovi vladajucega mentaliteta...

O čemu sam ono govorio?... Ah, da! Svi ti događaji su nama pripravljali teren pa je Katolička Crkva neko vrijeme iznimno napredovala - iznimno, razumije se, s obzirom na okolnosti jer ne smijete zaboraviti kako su se stvari tada bitno razlikovale negoli kakvih dvadeset, pa čak i deset godina prije toga. Naime, grubo govoreći, započelo je odvajanje ovaca od jaraca. Svi religiozni ljudi su se pridružili katolicizmu i poštovali su dostojanstvo ljudske osobe dok su ostali u potpunosti odbacivali nadnaravno te su svi do jednoga — pristali uz materijalizam i komunizam. No, mi smo napredovali jer smo raspolagali nekolicinom iznimnih ljudi - primjerice filozofom Delaneyjem, dobrotvorima McArthurom i Largentom, i tako dalje. Uistinu se činilo kako su Delaney i njegovi učenici kadri sve nositi. Sjećate li se njegove Analogije? O, da, nalazi se u svim udžbenicima...

Potom, po održavanju Vatikanskoga sabora - sazvana u 19. stoljeću, a nikada raspuštena - došlo je do velika otpada od Crkve zbog saborskih zaključaka. Svijet je to nazvao 'egzodusom intelektualaca'..."

"Bila je to posljedica zaključaka o tumačenju Svetoga pisma", uključio se mlađi svećenik.

"Djelomice i to; kao i čitav onaj sukob koji je započeo s usponom

modernizma na početku stoljeća. No, daleko više od toga, osuda Delaneyja i Novoga transcendentalizma općenito - kako se to onda shvaćalo. On je, kao što znate, umro izopćen iz Crkve. Potom je uslijedila osuda Sciottijeve knjige o komparativnoj religiji... Nakon toga su komunisti nastavili velikim, iako vrlo sporim koracima. Vjerujem kako vama sve to zvuči nevjerojatno, ali ne možete zamisliti uzbuđenje kada je, šezdesetih godina, prihvaćen prijedlog Zakona o nužnoj privredi. Ljudi su mislili kako će s tim podržavljenjem rada sve poduzetništvo nestati, ali se nisu bunili, gotovo da su sa znatiželjom pratili te nove odluke moćnika."

"Koje je godine prihvaćen prijedlog Zakona o dvotrećinskoj većini?" upitao je Percy.

"O, davno prije — kakvih godinu ili dvije nakon pada Gornjega doma. Držim kako je to bilo nužno, inače bi individualisti posve poludjeli... U svakom slučaju, Zakon o nužnoj privredi postao je neizbježan: ljudi su to stali uviđati još davno, kada je željeznica prešla u nadležnost mjesne samouprave. Neko je vrijeme vladalo pravo obilje umjetničke produkcije jer su se svi individualisti, koji su to mogli, stali njome baviti (tada je utemeljena i Tollerova škola), ali su se brzo vratili u Vladinu službu. Napokon, šest postotno ograničenje svih oblika privatnoga poduzetništva i nije predstavljalo posebnu 'napast' dok su plaće u Vladinoj službi bile dobre."

Percy je odmahnuo glavom. "Da, ali ne mogu shvatiti sadašnje stanje stvari. Netom ste kazali kako

se sve odvijalo polako?" "Da," rekao je starac, "ali ne smijete zaboraviti Zakon o siromašnima

koji je trajno učvrstio vlast komunista. Braithwaite je svakako dobro znao što čini!"

Mlađi ga je svećenik upitno pogledao. Starac svejedno proslijedi sa svojim razmišljanjem: "Uklanjanje

staroga sustava radionica za vas je davna povijest, no ja se svega sjećam kao da je bilo jučer, kao što se sjećam i događanja koja su slijedila nakon ukidanja Monarhije, jednako kao i sveučilišta."

"Ah", rekao je Percy. "Volio bih da progovorite o tome, gospodine." "Odmah, oče... Pa, to je učinio Braithwaite. Stari je sustav sve

siromahe tretirao jednako, što njima nije odgovaralo. Novi je sustav uveo tri stupnja, koja i danas imamo, te davanje građanstva dvama višim stupnjevima. Jedino su oni posvema beskorisni bili svrstani u treći stupanj te se s njima postupalo manje-više kao s prijestupnicima — dakako, nakon pomna ispitivanja. Potom je nastupila reorganizacija Mirovinskoga fonda.

Ne uviđate li koliko je to osnažilo komuniste? Individualisti — koje se, dok sam ja bio dječak, još uvijek nazivalo torijevcima - individualisti, dakle, nakon toga nisu imali šanse. Sada predstavljaju tek izmoždenu smetnju. Radničke mase su u devedeset i devet posto slučajeva bile protiv njih."

Percy je podigao pogled, no ovaj je nastavio: "Potom je, za Macphersonove vladavine, nastupio Prijedlog Zakona o

reformi zatvora kojim je ukinuta smrtna kazna. Nakon toga je 1959. godine usvojen konačni Zakon o obrazovanju uz pomoć kojega je službeno uspostavljen dogmatski sekularizam na području obrazovanja, a iste godine je, u sklopu Reforme nasljednih poreza, dokinut i tradicionalni sustav nasljedstva."

"Zaboravio sam kakav je bio stari sustav", rekao je Percy. "Pa, čini se nevjerojatnim, ali su po starome sustavu svi plaćali

jednako. Prvo je nastupio Zakon o obiteljskoj baštini, a potom promjena prema kojoj se na naslijeđenu imovinu plaćao trostruko veći porez negoli na onu stečenu, što je dovelo do toga da su 1989. godine u potpunosti prihvaćene marksističke teorije. Ali već je 1977. godine bio uveden taj prvi zakon...

Eto, sve je ovo stanje u Engleskoj učinilo jednakim onomu u ostalim državama europskoga kontinenta te se ona također pridružila konačnu sustavu Slobodne privrede Zapada. Sjećate se - bio je to prvi učinak pobjede socijalista u Njemačkoj."

"A kako ste izbjegli Istočni rat?" upitao je Percy znatiželjno. "Ah, to je duga priča, no - riječju - Amerika nas je spriječila tako da

smo izgubili Indiju i Australiju. Mislim da su se komunisti time najviše približili padu još od 1925. No, Braithwaite se vrlo mudro izvukao priskrbivši nam stalan protektorat nad Južnom Afrikom. On je tada već bio starac."

Gospodin Templeton se ponovno zaustavio kako bi se nakašljao. Otac Francis je uzdahnuo i promeškoljio se u stolici.

"A Amerika?" upitao je Percy. "Ah, to je vrlo složeno. No, ona je bila svjesna svoje snage i iste te

godine je pripojila Kanadu. Mi smo tada bili u svojoj najslabijoj fazi." Percy je ustao. "Imate li komparativni atlas?" upitao je. Starac je pokazao na policu. "Ondje je", odgovorio je.

*

Percy je minutu-dvije šutke promatrao stranice rastvorivši ih na koljenima.

"Svakako da je sve to daleko jednostavnije", promrmljao je pogledavši prvo mnoštvo boja koje su predstavljale mnogobrojne države s početka dvadesetoga stoljeća, a potom samo tri velika različita područja koja su predstavljala tri preostale države u dvadeset i prvom stoljeću.

Pomicao je prst duž Azije. Na velikoj površini obojenoj blijedožutom bojom rasprostirale su se riječi Istočno Carstvo koje je obuhvaćalo područje od Urala na lijevoj strani do Behringova prolaza na desnoj, uključujući Indiju, Australiju i Novi Zeland.

Površina obojena crveno predstavljala je Europu. Ta nova država, iako je bila puno manja od Istočnoga Carstva, i dalje je bila značajna uzimajući u obzir činjenicu da nije obuhvaćala samo dotadašnju Europu, već i čitavu Rusiju do Urala te Afriku.

Plavo označena površina na karti bila je Američka Republika koja je prekrivala čitav američki kontinent, a protezala se i na mnogobrojne države u Oceanu te nestajala kružno u pravcu lijeve polovice Zapadne polutke u kiši plavih iskrica na bijelome moru.

"Da, jednostavnije je", suho odgovori starac. Percy zatvori knjigu i položi je do stolice u kojoj je sjedio. "A što je sljedeće? Što će se dogoditi?" Stari se torijevski državnik nasmiješio. "Bog znade", rekao je. "Ako se Istočno Carstvo odluči pokrenuti, ne

možemo ništa učiniti. Ne znam zašto se već nisu pokrenuli. Pretpostavljam kako je to radi vjerskih razlika."

"Europa se neće razdijeliti?" upitao je svećenik. "Ne, ne. Sada znamo gdje leži pogibelj. A i Amerika bi nam zacijelo

pomogla. No, istodobno, neka nam Bog pomogne - ili, bolje rečeno vama - ako se Istočno Carstvo pokrene. Napokon je svjesno svoje snage."

Nekoliko je trenutaka vladala tišina. Blaga je vibracija potresla duboko ukopanu sobu kada je neki golem stroj prošao širokim šetalištem iznad nje.

"Kakva su vaša predviđanja u svezi s vjerom? odjednom upita Percy. Gospodin Templeton udahnuo je još jedan dugačak dah iz svoga

pomagala. Potom je nastavio govoriti. "Ukratko," rekao je, "sada postoje tri snage: katolicizam,

humanitarizam i istočne religije. O posljednjima ne mogu sa sigurnošću govoriti, iako mislim kako će pobijediti sufiji. Ali svašta se može dogoditi: ezoterizam se ubrzano širi, a to podrazumijeva panteizam. Međutim, ukoli

ko se ujedine kineska i japanska dinastija, to će poremetiti sva moguća predviđanja.

No, u Europi i Americi nema dvojbe kako otvorena borba predstoji između katolicizma i humanitarizma. Sve drugo možemo zanemariti. I mislim - ako želite da izrazim svoje mišljenje - kako će katolicizam, govoreći ljudskim pojmovima, sada naglo opadati. Savršeno je točno kako je protestantizam mrtav. Ljudi napokon priznaju kako nadnaravna religija podrazumijeva jedan apsolutan autoritet te da subjektivan sud u pitanjima vjere nije drugo doli početak raspada. Istina je također i to kako Katolička Crkva, budući da je jedina institucija s nadnaravnim autoritetom, uživa potporu praktično svih kršćana kojima je preostalo imalo nadnaravnih uvjerenja. Preostalo je nešto fideista, napose u Americi i ovdje, no njihov je broj zanemariv. Sve je to istina, no, s druge strane, morate zapamtiti kako humanitarizam - nasuprot očekivanjima sviju - i sam postaje prava religija, iako se protivi nadnaravnome. Riječ je o jednomu obliku panteizma koji malo-pomalo, pod vodstvom masonerije, razvija i vlastiti ritual. Ima i svoje vjerovanje: 'Čovjek je Bog', i tako dalje. Zbog svega toga on može ponuditi nešto i onima koji vape za religijom, njegujući jedan dio ljudskih ideala, istodobno ne tražeći nikakvu duhovnu zahtjevnost. Osim toga, oteli su nam većinu crkava i katedrala te počinju poticati religiju osjećaja. Nadalje, humanitarizam smije svoje simbole svuda slobodno isticati dok je nama katolicima to zabranjeno! Držim kako će on postati službena državna religija najkasnije unutar daljnjih deset godina.

Ne zaboravite kako mi katolici gubimo. Gubimo uzastopce već preko pedeset godina. Pretpostavljam kako nam trenutno načelno pripada oko četiri desetine Amerike - a to je plod katoličkoga pokreta iz ranih dvadesetih. U Francuskoj i Španjolskoj ne stojimo nikako, u Njemačkoj još gore. Položaje donekle držimo na Istoku, no čak i ondje pripada nam jedna osoba na dvije stotine - tako barem kažu statistike - i raspršeni smo. Italija? Rim je i opet naš, ali ništa više od toga. Ovdje imamo cijelu Irsku i možda šezdesetinu Engleske, Walesa i Škotske - no prije sedamdeset godina pripadala nam je jedna na četrdeset osoba. Potom je tu golem napredak psihologije, koja je već najmanje čitavo stoljeće jasno uperena protiv nas. Vidite, prvo je bio čist materijalizam koji je manje-više propao, jer je bio odveć krut, sve dok u pomoć nije stigla psihologija. Sada ona polaže pravo na čitav ostatak područja te se čini kako je osjećaj za nadnaravno time pokriven, lakve su tendencije. Ne, oče, gubimo i nastavit ćemo gubiti i mislim kako u svakomu trenutku trebamo biti pripravni i na pravu katastrofu."

"Ali..." započeo je Percy. "Mislite kako je ovo što govorim odraz senilnosti starca koji se nalazi

na rubu groba. Eto, to je moje mišljenje. Ne vidim nikakve nade. Zapravo, čini mi se kako bi nas i sada uskoro moglo nešto zadesiti. Ne, ne vidim nade sve dok..."

Percy ga prodorno pogleda u oči. "Dok Gospodin ponovno ne dođe", zaključi stari državnik. Otac Francis je još jednom uzdahnuo te je nastupila tišina.

*

"A pad sveučilišta?" napokon prozbori Percy. "Dragi oče, on je bio jednak padu samostana za vladavine Henrika

VIII. - s istim posljedicama, istim argumentima i istim slučajevima. Ona su bila uporišta individualizma, jednako kao što su samostani bili uporišta papinstva. Promatralo ih se s jednakim strahopoštovanjem i zavišću. Potom su krenule uobičajene primjedbe o količini ispijena vina pa su ljudi odjednom rekli kako su ona svoju dužnost obavila, da njihovi polaznici brkaju sredstva s ciljevima te je bilo još puno razloga za takve tvrdnje. Naposljetku, kada je riječ o nadnaravnome, redovničke su kuće logična posljedica, no predmetom je svjetovna obrazovanja prvenstveno stvaranje nečega vidljivog - bilo karaktera, bilo stručnosti - pa je postalo posve nemogućim dokazati kako su sveučilišta postizala ijednu od te dvije hvalevrijedne stvari. Razlika između ov i f.u] nije sama sebi svrhom, a tip osobe stvarane proučavanjem toga nije se svidio Engleskoj dvadesetoga stoljeća. Nisam baš siguran ni da se meni to posebno svidjelo, premda sam oduvijek bio izrazit individualist - osim u smislu sažaljenja."

"Da?" kazao je Percy. "O, bilo je zbilja otužno. Učilišta na Cambridgu i odsjeci Oxforda bili

su posljednja nada, a onda su i oni otišli. Stari su se profesori šuljali uokolo sa svojim knjigama, ali ih nitko nije htio - bili su odveć usmjereni ka čistoj teoriji. Neki su završili u ubožnicama prvoga ili drugog stupnja, o nekima su skrb preuzeli milosrdni redovnici i svećenici. Pokušalo ih se okupiti u Dublinu i nešto poduzeti, ali je taj pokušaj propao te su ubrzo zaboravljeni. Zgrade su, kao što znate, uporabljene u najrazličitije svrhe. Oxford je neko vrijeme bio tehnička ustanova dok je Cambridge pretvoren u neku vrstu Vladina laboratorija. Ja sam, znate, bio na King's Collegeu. Razumije se kako je sve to bilo neizrecivo strašno, iako mi je drago što su kapelu ostavili otvorenom, pa makar i kao muzej. Nije bilo lijepo vidjeti oltare ispunjene anatomskim uzorcima. Međutim, ne mislim ni da je puno bolje vidjeti na

njima muzejske izloške." "Što je bilo s vama?" "Imao sam nešto ušteđevine, a ubrzo sam se našao i u Parlamentu. No,

nekima je bilo uistinu teško: oni koji više nisu bili kadri raditi, imali su male mirovine, pretpostavljam da još žive samo od njih, iako ne znam kako. Bili su tek nešto više od živopisnih ostataka koje dragocjenima čini samo vjera."

Percy je ponovno uzdahnuo promatrajući starca kojemu se lice razvedrilo od dalekih uspomena. Potom je iznenada opet promijenio temu.

"A što mislite o Europskome parlamentu?" upitao ga je- Starac je započeo. "O, mislim da će ta ideja proći", rekao je, "ako pronađu nekoga tko će

sve malko pogurati. Cijelo je proteklo stoljeće vodilo k tome, kao što vidite. Domoljublje je postajalo sve manje bitno, ali umjesto da bude nadiđeno pod katoličkim utjecajem, zbog jačanja sveopćega katoličkog identiteta u svojevrsnoj božanskoj monarhiji, ono je uništeno od strane novoga poretka društvene demokracije koji se pred nama oblikuje i koji se sada složno ujedinjuje protiv Crkve. Riječ je o organiziranoj protivštini - nekoj vrsti katoličke, tj. sveopće anticrkve. Stoga ako prijedlog Europskoga parlamenta bude konačno usvojen, mislim da ponovno možemo očekivati nešto poput progonstava... No, opet ponavljam, istočna invazija bi mogla sve promijeniti... Ali tko to može znati..."

Percy je još trenutak nastavio sjediti, a potom naglo ustao. "Moram poći", rekao je prebacujući se ponovno na esperanto. "Prosio

je sedam sati. Puno vam hvala. Idete li, oče?" Otac Francis je također ustao, u svećeničkom tamnosivu odijelu, te

uzeo svoj šešir. "Pa, oče," ponovio je starac, "navratite ponovno jedan dan, ako nisam

bio odveć opširan. Pretpostavljam kako pismo tek trebate napisati?" Percy je kimnuo glavom. "Jutros sam napisao polovicu," rekao je, "ali sam držao kako mi je

potreban još jedan opći pregled stanja prije no što se uhvatim detalja. Vrlo sam vam zahvalan što ste mi to omogućili. Uistinu je velik posao to svakodnevno pisanje Kardinalu-protektoru. Razmišljam o ostavci, ako mi bude dopušteno."

"Dragi moj oče, nemojte to činiti. Ako vam smijem to izravno kazati, vrlo ste oštroumni. Ako Rim ne raspolaže objektivnim informacijama, ne može ništa učiniti. Dvojim da su vaši kolege tako pozorni kao i vi."

Percy se nasmiješio podižući svoje tamne obrve kao da se na taj način želi zaštititi od pohvala.

"Idemo, oče", rekao je. Izišavši na stube na kraju hodnika dvojica svećenika su se razdvojila.

Percy je časak ostao stajati promatrajući dobro poznat jesenski prizor, nastojeći shvatiti što sve to znači. Ono što je dolje čuo na neki je neobičan način rasvijetlilo sliku blistava napretka koja se pružala pred njim.

Zrak je bio posve čist; umjetna sunčeva svjetlost je bila toliko učinkovita da London više nije razlikovao dan od noći. Percy je stajao u nekoj vrsti ostakljena trijema popločena gumenim pripravkom na kojemu ne odzvanjaju koraci. Ispod njega, u podnožju stubišta, slijevao se beskonačan dvored ljudi odijeljenih pregradom, odvajajući se lijevo i desno, bez ikakva zvuka, osim šuma razgovora na esperantu koji se neprestance čuo dok su prolazili. Kroz jasno i čvrsto staklo javnoga prolaza vidio je široku i glatku crnu cestu kojom pješaci nisu smjeli ići, a koja je trenutačno bila prazna. No, dok je stajao ondje, začuo se zvuk iz pravca staroga Westminstera, poput zujanja goleme košnice, pojačavajući se u svome dolasku, dok trenutak kasnije nije projurila prozirna stvar, sjajeći se iz svih kutova, da bi se zvuk potom ponovno pretvorio u zujanje, a zatim tišinu kada je veliko državno javno prometalo s juga projurilo k istoku. Bila je to povlaštena cesta kojom su se smjela služiti samo državna vozila koja ne prelaze stotinu i šezdeset kilometara na sat.

Drugi su zvukovi u tome gradu obloženom gumom bili prigušeni. Posebne staze za pješake nalazile su se devedesetak metara dalje dok je podzemni promet bio preduboko da bi se odavao ičime osim vibracijom. Vladini su stručnjaci već dvadeset godina radili na tome da uklone upravo tu vibraciju te utišaju zujanje redovnih vozila.

Trenutak prije nego što je krenuo odozgo začuje dug, začuđujuće prodoran zvuk. Dok je podizao oči s pogleda na mirnu rijeku, koja je jedina ostala nepromijenjena unatoč sveopćemu napretku, ugledao je visoko iznad sebe, podno jarkih oblaka, dug i vitak predmet koji je isijavao blagu svjetlost, kako klizi u pravcu sjevera na raskriljenim krilima. Taj je melodiozan zvuk - Percy ga je dobro poznavao - najavljivao dolazak i slijetanje u London letjelica jedne od europskih linija.

"Dok Gospodin ponovno ne dođe!" pomislio je u sebi te je za trenutak stara strepnja stegnula njegovo srce. Kako je bilo teško držati oči usredotočene na tako daleko obzorje kada je pred očima ležao ovaj svijet, tako zanosan u svojoj ljepoti i snazi! Da, zaista! Upravo se s ocem Francisom prije sat vremena prepirao kako tehnički napredak ne znači i istinsku veličinu te da se iza blještave vanjštine mogu kriti najopasnije zamke. Vjerovao je u ono što je tada rekao, no sada ga je doticala sjena

sumnje sve dok je nije utišao snažnim naporom volje, vapeci velikim žarom Siromahu iz Nazareta s molbom da mu održi srce kao u djeteta.

Potom je napućio usnice pitajući se koliko će dugo otac Francis izdržati taj pritisak te krenuo niza stube.

KNJIGA PRVA Dolazak

Poglavlje prvo

I.

Oliver Brand, novi zastupnik za okružje Croydon, sjedio je u svojoj radnoj sobi gledajući ponad pisaćega stroja kroz prozor.

Njegova je kuća bila okrenuta prema sjeveru, na samome kraju naselja Surrey Hills, sada neprepoznatljivo isječena i ispresijecana tunelima. Samo je komunistima takav pogled mogao ulijevati nadahnuće. Tik podno velikih prozora nasipom ograđeno tlo naglo se spuštalo tridesetak metara, završavajući visokim zidom iza kojega se, dokle je pogled sezao, proslavljao svijet i djela ljudskih ruku. Dvije prostrane trake, nalik na prošarane piste za utrke, svaka široka gotovo pol kilometra, ukopane šest metara ispod razine zemlje, susretale su se približno kilometar i pol dalje, na veliku čvorištu. Lijeva je predstavljala prometnicu prvoga reda za Brighton, upisanu velikim slovima u Prometnom vodiču, dok je ona desna bila prometnica drugoga reda za okružje Tunbridge i Hastings. Po duljini su bile odijeljene cementnim zidom s čije su jedne strane na čeličnoj pruzi prolazili električni tramvaji dok je na drugoj strani ležala cesta za motorna vozila, opet podijeljena u tri dijela. Prvim dijelom su prolazili državni autobusi brzinom od gotovo dvjesto pedeset kilometara na sat, u drugoj traci su se kretala privatna vozila brzinom najviše stotinu kilometara na sat (uz postaje na svakih osam kilometara), a treća traka je bila pridržana za pješake, bicikliste i obična vozila, gdje je brzina za sve bila ograničena na najviše dvadeset kilometara na sat.

Iza tih velikih cesta ležala je golema ravan krovova kuća, povremeno s niskim tornjevima koji su označavali javne zgrade, iz okružja Caterham na lijevoj strani do Croydona ravno ispred, sve jasno i čisto u zraku bez trunčice dima, dok su se u daljini, u pravcu zapada i sjevera, podno travanjskoga neba vidjeli niski brežuljci predgrađa.

Unatoč brojnu stanovništvu, bilo je začuđujuće tiho. Uz iznimku šuma čeličnih tračnica kada bi vlak prolazio prema sjeveru ili jugu te povremena ugodna zvuka velikih motora dok su se približavali čvorištu ili ga napuštali, malo se toga moglo čuti u toj radnoj sobi, osim blaga i umirujuća šuma letjelica koji je ispunjao zrak poput zujanja pčela u vrtu.

Oliver je volio svaku natruhu ljudskoga života - sve užurbane poglede

i zvukove — te je i sada slušao, blago se smiješeći samome sebi dok je tako promatrao čist zrak. Potom je napućio usnice, prste ponovno položio na tipkovnicu i nastavio sastavljati svoj govor.

*

Njegova kuća bila je smještena na doista pogodnoj lokaciji. Nalazila se na uglu jedne od onih golemih paukovih mreža kojima je zemlja bila upravo preplavljena te je za nj bila sve čemu se mogao nadati. Bila je dovoljno blizu Londona da joj cijena bude iznimno povoljna jer su se svi imućni ljudi povukli barem stotinu i pedeset kilometara od toga pulsirajućeg srca Engleske, a opet je bila tiha koliko je samo mogao poželjeti. Nalazio se na deset minuta od Westminstera na jednu stranu, a dvadeset minuta od mora na drugu, dok se njegov izborni okrug prostirao pred njim poput otvorena zemljovida. Nadalje, budući da su veliki londonski terminali bili udaljeni svega deset minuta, na raspolaganju su mu bile prometnice prvoga reda za sve veće engleske gradove. Za političara skromnih sredstava, od kojega se tražilo da jedne večeri drži govor u Edinburghu, a druge u Marseillesu, bio je smješten jednako dobro kao i bilo koji Europljanin.

Bio je naočit muškarac u ranim tridesetima, oštre crne kose, svježe obrijan, vitak, muževan, magnetski privlačan, plavih očiju i svijetle puti. Toga je dana bio iznimno zadovoljan samim sobom i čitavim svijetom. Dok je radio, usnice su mu se blago pomicale, zjenice širile i sužavale od uzbuđenja te je više puta zastao i ponovno pogledao van, nasmiješen i rumenih obraza.

Tada su se otvorila vrata. Nervozno je ušao sredovječan muškarac noseći hrpu papira koje je bez riječi položio na stol i okrenuo se kako bi izišao. Oliver je podigao ruku kako bi privukao njegovu pozornost te progovorio.

"Dakle, gospodine Phillips?" rekao je. "Ima novosti s Istoka, gospodine", odgovori tajnik. Oliver iskosa baci pogled i položi ruku na svežanj papira. "Ima li kakvih cjelovitih poruka?" upitao je. "Ne, gospodine, komunikacija je opet prekinuta. Ali u djelomično

primljenoj poruci spominje se ime gospodina Felsenburgha." Činilo se kako ga Oliver ne čuje. Naglim je pokretom podigao slabo

otisnute listove i stao ih pregledavati. "Pogledajte četvrti list pri vrhu, gospodine Brand", rekao je tajnik. Oliver je nervozno trznuo glavom i ovaj je izišao van, kao na znak. Činilo se kako je taj četvrti list, otisnut crvenom bojom na zelenoj

podlozi, u potpunosti zaokupio Oliverovu pozornost jer ga je u cijelosti pročitao dva do tri puta, nepokretno sjedeći naslonjen u stolici. Potom je uzdahnuo i iznova se zagledao kroz prozor.

Vrata su se ponovno otvorila i ušla je visoka žena. "Onda, dušo?" upitala je. Oliver je stisnutih usnica odmahnuo glavom. "Ništa konkretno", rekao je. "Čak i manje nego obično. Poslušaj." Podigao je zeleni list i stao čitati naglas dok je žena sjela na prozor s

njegove lijeve strane. Bila je vrlo dražesna, visoka i vitka, ozbiljnih i jarkih sivih očiju,

čvrstih rumenih usana te prekrasna držanja ramena i glave. Kada je Oliver podigao list, polako je prešla sobu, a sada je vrlo graciozno sjedila u svojoj elegantnoj smeđoj haljini. Činilo se kako sluša s nehinjenom mirnoćom, ali su zato njezine oči odavale veliko zanimanje.

"'Irkutsk - 14. travnja - Jučer - kao - i - obično - Ali nagađa - se - o - bijegu - sa sufijske - strane - Vojska - se nastavlja - okupljati - Felsenburgh - je - upitan - Gomile budista - Pokušaj - na - Llamu - prošloga - petka - djelo anarhista - Felsenburgh - prema — planu - odlazi - za

Moskvu - kako je i previđeno - on...' Eto - to je apsolutno sve", zaključio je Oliver razočarano.

"Isprekidana je, kao i obično." Mlada žena je stala graciozno vrtjeti nogom. "Ništa ne razumijem", kazala je. "Tko je uopće Felsenburgh?" "Draga moja, to se cijeli svijet pita. Ne zna se ništa osim da je u

posljednjemu trenutku bio uključen među američke izaslanike. Novine Herald Tribune prošloga su tjedna objavile njegovu biografiju koja je, međutim, osporena. Sigurno je kako je prilično mlad te kako je do sada bio uglavnom nepoznat."

"No, sada svakako više nije nepoznat", primijetila je mlada žena. "Znam. Izgleda kao da on svime upravlja. Od drugih se ne čuje ni

riječ. Sreća da je na pravoj strani." Oliver je svoj neodređen pogled ponovno uperio kroz prozor. "Mislim da će se puno toga odlučujućega dogoditi idućih dana", rekao

je. "Zanimljivo je jedino što ovdje gotovo nitko nije toga svjestan. Pretpostavljam kako je takvo što teško i zamisliti. Nema dvojbe kako se Istok već pet godina pripravlja za napad na Europu. Priječila ih je jedino Amerika, a ovo je posljednji pokušaj da ih se zaustavi. No, zašto bi Felsenburgh trebao doći na čelo..." U tome trenu naglo prekinu misao i nastavi: "U svakom slučaju mora biti dobar poliglot. Održao je do sada

barem pet govora mnoštvu na različitim jezicima; možda je tek američki tumač. Kriste! Pitam se tko li je on."

"Ima li još neko ime?" "Julian, čini mi se. Bilo je spomenuto u jednoj od poruka." "Kako je uopće dospjela ova poruka?" Oliver je odmahnuo glavom. "Privatna inicijativa", rekao je. "Europske su agencije prekinule rad.

Sve se telegrafske postaje danonoćno nadziru. Redovi letjelica pružaju se na svim granicama. Istočno Carstvo pravi račun bez krčmara."

"A što ako pođe po zlu?" "Draga moja Mabel, ako ovo izmakne nadzoru...", prezirno je

odmahnuo rukama. "A što radi Vlada?" "Danonoćno je u pogonu, jednako kao i ostatak Europe. Ako dođe do

rata, bit će to Harmagedon." "Vidiš li kakav izlaz?" "Vidim dva izlaza," polako reče Oliver, "jedan da se prestraše

Amerike i ustegnu ruke iz puka straha, a drugi da ih se potakne ustegnuti ruke radi milosrđa. Kada bi samo mogli shvatiti kako je suradnja jedina nada svijeta! Ali te njihove proklete religije..."

Mlada žena je uzdahnula i ponovno pogledala prema nepreglednu mnoštvu krovova kuća ispod prozora.

Situacija je uistinu bila vrlo ozbiljna. To golemo Istočno Carstvo, koje se sastojalo od federacije država pod vodstvom Sina Neba (omogućeno stapanjem japanske i kineske dinastije te padom Rusije), konsolidiralo je svoje snage i postajalo svjesno vlastite moći već posljednjih trideset i pet godina otkako je, naime, položilo svoje mršave žute ruke na Australiju i Indiju. Dok je ostatak svijeta spoznao ludost rata, još od pada Ruske Republike pod kombiniranim napadima žutih rasa, ove su potonje spoznale mogućnosti što ih on pruža. Sada se činilo da će civilizacija građena posljednjih stotinu godina još jednom potonuti u kaos. Nije istočnjačkoj svjetini bilo toliko stalo do svega toga, već su se njihovi vladari stali protezati nakon letargije koja je trajala gotovo čitavu vječnost te je bilo teško zamisliti kako bi ih se u ovome trenutku moglo zaustaviti. Za Zapad je posebice zastrašujuće bilo to što se govorilo da u pozadini toga pokreta leži vjerski fanatizam. Uz pomoć suvremenih ekvivalenata ognja i mača Zapadu (koji je odbacio svako vjersko uvjerenje osim vjerovanja u Čovještvo) sada je prijetio vjerski prozelitizam s Istoka.

Za Olivera je sve to bila čista ludost. Promatrajući sa svoga prozora

kako se pred njim mirno prostire bezgranično područje Londona, dok je u mašti prolazio Europom i posvuda vidio onaj postojan trijumf razuma i činjenica nad "otkačenim bajkama" kršćanstva, i sama mu se pomisao na mogućnost da se sve to još jednom pretvori u barbarsku pomutnju sljedba i dogma činila nepodnošljivom. Jer, upravo bi se to dogodilo da Istok položi ruke na Europu. Čak bi i katolicizam oživio, mislio je u sebi, ta neobična vjera koja bi se sve više razbuktavala što su jača bila progonstva što su je htjela uništiti. Od svih oblika vjere katolicizam je za Olivera bio najapsurdniji, i najnedostojniji. Stoga ga je mogućnost jačanja katolicizma istinski zabrinjavala, daleko više od pomisli na tjelesnu pogibelj i krvoproliće koji bi se na Europu sručili prodorom s Istoka.

S vjerske je strane postojala samo jedna nada, kao što je već stotinu puta rekao Mabel, a to je da kvijetistički panteizam uspije zauzdati žeđ za nadnaravnim koja je nadahnjivala druge religije. Taj je oblik panteizma tijekom protekloga stoljeća jednako na Istoku kao i na Zapadu uznapredovao golemim koracima među muslimanima, budistima, hindusima, konfucionistima i ostalima.

Panteizam je odgovarao Oliverovu vlastitu uvjerenju: za njega je "Bog" bio zbroj stvorenoga života koji se neprestano razvija, a neosobno jedinstvo bit Božjega bića. Stoga je za njega osobno nadmetanje predstavljalo veliko krivovjerje koje je ljude okretalo jedne protiv drugih i kočilo svaki napredak. Jer, napredak je, prema njegovu mišljenju, ležao u rastakanju pojedinca u obitelji, obitelji u državi, države u kontinentu, kontinenta u svijetu. Naposljetku, i sam je svijet tek manifestacija neosobna života.

Bilo je nečega katoličkoga u takvu poimanju: usmjerenost ovozemaljskih dobara na opće dobro te napuštanje individualizma. Ali, nedostajao je osjećaj nadnaravnoga. Za jednoga panteistu bi bila izdaja prijeći s vjerovanja u imanentno božanstvo na vjerovanje u transcendentnoga Boga. Transcendentni Bog ne postoji; jedini Bog kojega možemo spoznati jest čovjek.

To je bila Oliverova vjera i vjera njegove supruge Mabel. Njih dvoje su ustvari bili samo na neki način muž i žena jer su ušli u

brak ograničen rokom, koji je bilo moguće razvrgnuti, što je bilo omogućeno jednim od novijih državnih zakona. Ipak, Oliver i Mabel su bili daleko od dioništva u uobičajenoj beskrajnoj dosadi običnih materijalista. Svijet je za njih odzvanjao žarkim životom koji je cvjetao jednako u biljkama, životinjama i čovjeku: bujica prekrasne živosti koja teče iz duboka izvora, natapajući sve što se kretalo ili pak bilo kadro osjećati. Njegova je

romantika bila utoliko vrjednija jer je bila razumljiva umovima koji su iz njega potekli. Sadržavao je i neke tajne, ali su one poticale više negoli zbunjivale jer su sa svakim otkrićem za koje je čovjek bio sposoban otkrivale novu slavu svijeta. Čak i nežive tvari, fosili, električna struja i daleke zvijezde odisale su Duhom Svijeta i otkrivale njegovu Narav. Primjerice, koliko li je samo izjava što ju je prije dvadeset godina dao astronom Klein - prema kojoj je nastanjenost nekih planeta postala utvrđenom činjenicom - promijenila pogled ljudi na same sebe.

No, uvjet napretka i izgradnje novoga ovozemaljskog Jeruzalema bio je mir, a ne mač što ga je donio Krist ili kojim je vitlao Muhamed: mir koji proizlazi iz razumijevanja, a ne koji ga nadilazi; mir koji proizlazi iz spoznaje kako je čovjek sve i da se može razvijati isključivo na temelju suosjećanja sa svojim bližnjima. Stoga se Oliveru i njegovoj ženi proteklo stoljeće činilo poput objave: stara su praznovjerja pomalo odumirala te se pojavilo novo svjetlo. Duh se Svijeta uzdigao, sunce izišlo na Zapadu i sada su s užasom i prezirom promatrali kako se ponovno skupljaju oblaci u onome dijelu svijeta u kojemu su rođena sva ta praznovjerja.

*

Mabel je nešto kasnije ustala i prišla svome mužu. "Dragi," rekla je, "ne smiješ klonuti duhom. Možda će sve proći, kao

što je i prije prolazilo. Velika je stvar što uopće slušaju Ameriku. Čini se kako je i taj gospodin Felsenburgh na pravoj strani."

Oliver je prinio njezinu ruku usnama i poljubio je.

II.

Oliver se za doručkom, pol sata kasnije, doimao posvema potištenim. Njegova majka, starica od gotovo osamdeset godina koja se nikada nije pojavljivala prije podneva, to je smjesta primijetila jer je nakon nekoliko pogleda i riječi što mu ih je uputila utonula u tišinu nad svojim tanjurom.

Soba u kojoj su sjedili bila je vrlo ugodna. Nalazila se tik do Oliverove radne sobe te je - prema običaju - bila namještena pokućstvom svijetlozelene boje. Prozori su joj gledali prema vrtu iza kuće te visoku zidu obraslu puzavcem koji je njihov posjed dijelio od susjednoga. Namještaj je i po obliku bio uobičajen: u sredini se nalazio pozamašan okrugao stol s privučena tri visoka naslonjača, pravilnih kutova i naslona. U središtu, koje se oslanjalo na širok okrugao potporanj, nalazilo se posuđe. Prošlo je već

trideset godina otkako se praksa smještanja blagovaonice iznad kuhinje te podizanja i spuštanja jela uz pomoć hidraulike do središta stola za blagovanje bila uvriježila u dobrostojećim kućanstvima. Pod je u potpunosti bio prekriven je dnom vrsti azbestna pluta izumljena u Americi: bešumna, čista i ugodna jednako oku koliko i nogama.

Mabel je prekinula tišinu. "A što je s tvojim govorom sutra?" upitala je uzimajući vilicu. Oliver se malčice oraspoložio te stao govoriti. Činilo se kako Birmingham počinje gubiti strpljenje. Ponovno su

vapili za slobodnom trgovinom s Amerikom ne držeći dostatnim europske trgovinske olakšice. Oliverov je posao bio upravo utišati ih. Bilo je beskorisno, kanio im je reći, dizati bunu prije nego što se riješi pitanje Istoka: ne smiju sada Vladu opterećivati takvim detaljima. Treba im reći i kako je Vlada u potpunosti na njihovoj strani te će i do toga uskoro doći.

"Glupi su," žestoko je dodao, "glupi i sebični. Nalik su djeci koja plaču za hranom deset minuta prije večere: imat će sve što žele ako se samo malo strpe."

"Reći ćeš im to?" "Da su glupi? Svakako!" Mabel je pogledala muža sa zadovoljnim sjajem u očima. Znala je

kako mu popularnost uvelike počiva na njegovoj iskrenosti: mase su voljele da ih izgrdi i prekori smioni genijalac koji je poskakivao i gestikulirao magnetskim žarom. I sama je to voljela.

"Kako ćeš putovati?" upitala je. "Letjelicom. Uhvatit ću onu što polazi u šest sati popodne s

Blackfriarsa. Sastanak je u sedam pa ću se vratiti do devet." Potom se svojski bacio na predjelo dok mu je majka upućivala strpljiv

starački smiješak. Mabel je stala blago kuckati prstima po damastu kojim je bila

prekrivena sjedalica. "Molim te požuri, dragi, u tri moram biti u Brightonu." Oliver je progutao posljednji zalogaj, gurnuo tanjur preko crte,

provjerio jesu li svi tanjuri ondje, a potom ispružio ruku pod stol. Središnji je dio u trenutku i bez ikakva šuma nestao dok je troje ljudi

za stolom bezbrižno čekalo da odozdol začuje zveckanje posuđa. Stara je gospođa Brand bila čila starica, rumena i naborana lica, s

rupcem na glavi kakvi su nošeni prije pedeset godina. No, i ona je danas djelovala pomalo potišteno. Osim toga, predjelo joj nije bilo odveć ukusno. Nikako se nije mogla priviknuti na nove umjetne namirnice koje su bile

pomalo žilave i nisu se mogle mjeriti s onima prirodnim na koje je bila navikla. Razmišljala je kako će to jednom morati kazati Oliveru.

Nedugo zatim začuo se zveket, blag zvuk nalik na zujanje te se središnji dio stola vratio na svoje mjesto, zajedno sa zamamnom imitacijom pečene kokosi.

*

Oliver i njegova žena ponovno su, nakon doručka, na trenutak ostali sami prije no što se Mabel uputila vrtnom stazom kako bi u dva i trideset uhvatila podzemnu liniju četvrtoga stupnja.

"Znaš li ti možda što je s majkom?" upitao je. "Oh, opet je riječ o toj umjetnoj hrani. Nikako se ne može priviknuti

na nju, kaže da joj ne čini dobro." "Samo to?" "Da, dragi, sigurna sam. Do sada nije spomenula ništa drugo što bi joj

smetalo." Oliver je promatrao svoju ženu kako korača stazom, ohrabren. U

posljednje su ga vrijeme u nekoliko navrata uznemirile neobične riječi koje su znale pobjeći njegovoj majci. Ona je u najranijemu djetinjstvu dobila kršćanski odgoj te mu se ponekad činilo kao da je to ostavilo traga. Imala je staro izdanje djela Vrt duše koje je voljela imati kod sebe, iako je uvijek izjavljivala kako je riječ o običnoj besmislici. Oliver bi ipak bio više volio da ga je spalila jer praznovjerje nikako nije trebalo podupirati te bi se sa starošću i slabljenjem duševnih snaga moglo vratiti. Kršćanstvo je istodobno barbarsko i dosadno, govorio bi sebi. Barbarsko zbog svojega apsurdna i nemoguća vje rovanja, a dosadno zbog svoje potpune odijeljenosti od uzbudljiva tijeka ljudskoga života. Znao je kako ta vjera još ponegdje životari, u pokojoj maloj i mračnoj crkvici. Sjetio se mješavine bijesa i odvratnosti što ih je osjećao kada je jednom ušao u westminstersku katedralu da bi je razgledao i zatekao se tamo upravo u vrijeme katoličkoga obreda. Ta je religija vrištala histeričnom sentimentalnošću, mrmljala je neobične i lažne riječi nesposobnima, starima i napola ludima. Bilo bi zbilja strašno kada bi njegova vlastita majka ikada ponovno pokazala naklonost za takvu religiju.

Što se tiče Olivera, on se, otkada je pamtio, žestoko protivio ustupcima Rimu i Irskoj. Bilo je nepodnošljivo da ta dva mjesta budu zauvijek prepuštena tomu suludu i prijetvornu besmislu. Za njega su Rim i Irska bili žarišta pobune, kužne kolonije pred očima čovječanstva. Nikada se nije slagao s onima koji su govorili kako je bolje da se sav taj otrov Zapada

skupi na dva mjesta negoli da se raširi. No, u svakom slučaju stvari su tako stajale. Rim je u potpunosti bio

prepušten onome starcu u bijelome, u zamjenu za sve župne crkve i katedrale u Italiji, te se razumije kako je u nekadašnjoj prijestolnici svijeta vladao mračni srednji vijek. Irska se, pak, nakon što je prije trideset godina dobila upravnu samostalnost, potpuno odlučila za katolicizam i prigrlila individualizam u najžešćem obliku. Engleska se tome nije protivila jer je to potaknulo iseljavanje polovice njezina katoličkoga pučanstva u Irsku čime je bila pošteđena mogućega previranja. S druge strane je, sukladno svojoj lukavoj komunističko-kolonijalnoj politici, individualizmu na svome tlu pružila povlastice i olakšice kako bi ga malo-pomalo činila sve beznačajnijim i dovela do konačna nestajanja, do redukcije ad absurdum.

U Irskoj su se pak zbivale najrazličitije neobične stvari: Oliver je s gorkim zanimanjem čitao o tamošnjim novim ukazanjima Žene u Plavome i podizanju svetišta na tlu što su ga dotaknule njezine noge. No, još više ga je ogorčavao

Rim jer je preseljenje talijanske Vlade u Torino Republiku Italiju lišilo velika dijela sentimentalna prestiža, a stare vjerske besmislice našle su se sada ovjenčane svim zavodljivim povijesnim uspomenama na koje je Rim podsjećao. Oliver se, međutim, tješio da sve to ne može još dugo potrajati: svijet je napokon počeo otvarati oči!

Nakon što je njegova supruga otišla, za trenutak je zastao na vratima opijajući se veličanstvenim prizorom nekrivotvorena zdrava razuma koji se prostirao pred njegovim očima: beskrajni krovovi kuća, visoki stakleni svodovi javnih kupelji i vježbaonica, kupolaste škole u kojima su đake svakoga jutra poučavali tekovinama građanskoga društva. Veličanstvenost toga prizora nisu mu mogle omesti ni dizalice nalik na pauke i skele koje su se mjestimice vidjele, pa čak i nekoliko istaknutih crkvenih zvonika. I upravo tu pred njegovim očima, u londonskoj izmaglici, vrvi beskonačna košnica muškaraca i žena koji su napokon naučili prvu lekciju novoga evanđelja: nema drugoga Boga doli čovjeka, drugih svećenika doli političara ni drugih proroka doli nastavnika.

Potom se opet vratio sastavljanju svoga govora.

*

I Mabel je bila pomalo zamišljena dok je sjedila s novinama na krilu, vozeći se brzom linijom do Brightona. Vijesti s Istoka uznemirile su je više no što je to pokazala pred mužem, iako se činilo nevjerojatnim da postoji stvarna prijetnja od invazije. Ovaj je zapadnjački život bio tako razuman i

miran; ljudi su napokon stajali na čvrstu tlu i bilo je nezamislivo da bi ih trebalo natjerati natrag u glib. To se u potpunosti protivilo svim zakonima evolucije. Pa ipak, morala je priznati kako katastrofa, čini se, spada među metode kojima se priroda ponekad znade služiti...

Sjedila je vrlo mirno, tu i tamo bacajući pogled na novine, čitajući glavni članak u njima koji joj je ulijevao strah. Dvojica su muškaraca u poluodjeljku do nje razgovarala o istoj temi: jedan je opisivao Vladine tvornice što ih je bio posjetio i neopisivu žurbu koja je ondje vladala dok se drugi ubacivao s pitanjima.

Nije mogla promatrati okolicu jer u vozilu nije bilo prozora kroz koje bi mogla gledati budući da je ionako na glavnim linijama brzina bila prevelika za oči. Dugi odjeljak preplavljen blagom svjetlošću ograničavao je njezino obzorje. Zurila je u oblikovan bijeli strop, zanosne slike u okviru od hrastovine, duboka elastična sjedala i mekane kugle nad njima koje su širile svoju svjetlost, kao i na majku i dijete koji su sjedili preko puta nje. Potom se začuo glasan ton, blaga se vibracija neznatno pojačala. Trenutak kasnije automatska su se vrata otvorila i ona je izišla na peron postaje u Brightonu.

Silazeći stubama koje vode prema trgu postaje, pred sobom je zamijetila svećenika. Doimao se vrlo uspravnim i jedrim starcem jer je - iako mu je kosa bila sijeda - koračao postojano i žustro. U podnožju stuba se zaustavio i napola okrenuo te je ona, na svoje iznenađenje, vidjela kako ima lice mladića, lijepih crta i snažno, crnih obrva i vrlo sjajnih sivih očiju. Mabel je nastavila dalje trgom u pravcu tetine kuće.

Tada se, bez imalo upozorenja - osim prodorna zvižduka odozgor - počelo odvijati nekoliko neočekivanih događaja.

Velika se sjenka zakovitlala nad njom, zvuk cijepanja zaparao je zrak, zajedno s bukom nalik na uzdah nekoga diva. Dok je u čuđenju stala, uz buku deset tisuća razbijenih lonaca, jedna je golema letjelica pala na gumeni pločnik pred njom i ostala ondje ležati, zauzimajući pola trga, trzajući dugim krilima na gornjemu dijelu koja su udarala i okretala se poput peraja nekoga odavna izumrla čudovišta. Na sve su se strane čuli ljudski krikovi i zapomaganje unesrećenih.

U prvome trenutku Mabel gotovo da nije bila svjesna svega toga, no trenutak kasnije otraga ju je gurnuo neki snažan pritisak sve dok se nije našla - tresući se od glave do pete - s nečim što je sličilo na zgnječeno ljudsko tijelo koje je jaukalo i koprcalo se do njezinih nogu. Iz tijela je dolazila neka vrst artikulirana govora: jasno je razabrala imena Isusa i Marije, a nakon toga začula je glas iza svojih leđa:

"Pustite me da prođem, gospođo, ja sam svećenik!"

Stajala je ondje još časak, zatečena naglošću svega što se zbilo, te gotovo bez razumijevanja promatrala mlada svećenika sijede kose na koljenima, rastvorena kaputa i s raspelom u ruci. Vidjela je kako se sagnuo blizu tijela, mahnuo rukom brzo načinivši nekakav znak, a zatim je čula šapat na jeziku koji nije poznavala. Ponovno je ustao držeći pred sobom raspelo. Promatrala ga je kako se kreće naprijed posred krvlju poprskana pločnika, obazirući se na sve strane, kao da traži neki znak.

Stubama velike bolnice s njezine desne strane sjurili su se neki likovi, gologlavi, pri čemu je svaki od njih nosio nešto što je nalikovalo staromodnu fotoaparatu. Znala je tko su bili ti ljudi te joj je srce poskočilo od olakšanja. Bili su to vršitelji eutanazije. Potom je osjetila kako ju je netko primio za rame i povukao unatrag pa se smjesta nasla u prvome redu gomile koja se uzbibala i vikala, iza reda policajaca i civila koji su načinili kordon kako bi zadržali pritisak.

III.

Oliver je bio u paničnu strahu kada je njegova majka pol sata kasnije stigla s vijestima kako se jedna od državnih letjelica srušila na trg postaje u Brightonu neposredno nakon što je vlak u dva i trideset iskrcao svoje putnike. Dobro je znao što to znači jer se sjećao slične nesreće od prije deset godina, odmah po stupanju na snagu zakona kojima su zabranjene privatne letjelice. Značilo je da su stradali svi putnici u letjelici, a vjerojatno i još neki na mjestu njezina pada - i što sada? Što bi mogao zaključiti? Mabel se sigurno u to vrijeme nalazila na trgu.

Poslao je očajnički brzojav njezinoj teti pitajući za vijesti te, tresući se u svojoj stolici, iščekivao odgovor. Njegova je majka sjedila kraj njega.

"Molim Te, Bože", odjednom je zajecala i posramljeno stala kada se on okrenuo prema njoj.

Ali, Sudba je bila milostiva te je tri minute prije nego što se gospodin Phillips s mukom uspeo s odgovorom sama Mabel ušla u sobu, pomalo blijeda, ali nasmiješena.

"Kriste!" uzviknu Oliver i, naglo ustavši, glasno uzdahnu. Nije mu imala puno ispričati. Objašnjenje nesreće još nije bilo

objavljeno: činilo se kako su krila s jedne strane jednostavno prestala raditi. Opisala je sjenku, pištav zvuk i pad. Potom se zaustavila. "Onda, dušo?" rekao je njezin muž, još uvijek ponešto blijed, sjedajući

blizu nje i tapšajući je po ruci. "Bio je ondje i jedan svećenik", rekla je Mabel. "Vidjela sam ga već

prije, na postaji." Oliver se histerično i prezirno nasmijao. "Smjesta se bacio na koljena", nastavila je, "s raspelom u ruci, čak i

prije nego što su stigli liječnici. Dragi, vjeruju li ljudi stvarno u to?" "Pa, oni barem misle da vjeruju", odgovori njezin muž. "Sve se dogodilo tako naglo, a on se ondje našao kao da je sve to

očekivao. Kako je to moguće, Olivere?" "Pa, ljudi će ti svašta povjerovati ako ih počneš dovoljno rano odgajati

u tome." "Činilo se kako i taj čovjek u to vjeruje - onaj umirući, mislim. Vidjela

sam mu oči." Zaustavila se. "Onda, dušo?" "Olivere, što reći čovjeku koji je na umoru?" "Što reći? Ništa! Što se tu ima reći? No, mislim da nikada nisam vidio

nekoga kako umire." "Ljudi za eutanaziju brzo su se pojavili", mlada žena, pomalo

zadrhtavši, nastavi. Oliver ju je blago uzeo za ruku. "Dušo, mora da je bilo strašno. Još uvijek drhtiš!" "Ne, ali slušaj... znaš, da sam imala što reći, mogla sam im i ja nešto

kazati. Svi su bili tik ispred mene. Malko sam razmišljala, a onda uvidjela da nemam što reći. Nisam mu sigurno mogla govoriti o Čovještvu."

"Dušo, sve je to vrlo žalosno, ali, znaš što, nema veze, sada je sve ionako svršeno."

"A... a za te jadne ljude, zar je za njih ovo kraj?" "Pa, da." Mabel je malko stisnula usnice, a potom uzdahnula. Jedna

uznemirujuća misao ju je zaokupljala tijekom cijeloga povratka vlakom. Dobro je znala kako su posrijedi samo živci, ali se svejedno nije mogla svega toga tako lako riješiti. Kao što je i sama kazala, bilo je to prvi put da je vidjela smrt.

"A taj svećenik... taj svećenik također misli da je za njih ovo kraj?" "Dušo, reći ću ti što on vjeruje. On vjeruje kako je taj čovjek kojemu je

pokazao raspelo i nad kojim je izgovorio one riječi negdje živ, iako mu je mozak mrtav. Nije baš siguran točno gdje, ali se nalazi ili u nekoj vrsti talionice u kojoj polako izgara ili je - ako je imao sreće te ako je onaj komad

drveta djelovao - negdje ponad oblaka, ispred Triju Osoba koje su Jedno iako ih je Troje; da tamo ima još puno drugih ljudi, Žena u Plavom, mnoštvo drugih u bijelome s krilima na leđima i još više onih koji nose glavu ispod ruke. Svi oni imaju harfe i vječno pjevaju, hodaju po oblacima i u svemu tome beskrajno uživaju. On također misli i da svi ti dragi ljudi trajno gledaju dolje u pravcu spomenute talionice te slave Veliku Trojicu što su ih stvorili. To je ono što vjeruje taj svećenik. A sve je to nevjerojatna stvar - može biti lijepo, ali nije istina."

Mabel se zadovoljno nasmiješila. Nikada joj još netko nije to tako dobro objasnio.

"Ne, dušo, potpuno si u pravu. Tako nešto nije istina. Kako je moguće da u to vjeruje? Doimao se prilično inteligentnim."

"Draga moja, da su ti još dok si bila u kolijevci počeli govoriti kako je mjesec zapravo zeleni sir, i to neprestano svakoga dana ponavljali, sigurno bi i kao odrasla u to vjerovala. A ti u svome srcu znadeš da su pravi svećenici oni koji vrše eutanaziju! Svakako to znadeš."

Umirena, Mabel ustane i nasmiješi se. "Olivere, ti stvarno znadeš utješiti čovjeka. Zbilja sam ti zahvalna!

Ali, sada se idem odmoriti, još uvijek sva drhtim." Nasred sobe je zastala i izula cipelu. "Gledaj!" rekla je tiho. Na cipeli je bila neobična mrlja boje hrđe. Vidjevši da je Mabel

problijedila, Oliver naglo ustade i potrča prema njoj. "Dušo," rekao je, "budi hrabra!" Ona ga pogleda, nasmiješi se i iziđe.

*

Kada je otišla, Oliver je još trenutak ostao sjediti ondje gdje ga je ostavila. Bio je neizmjerno sretan! Nije želio ni pomisliti kakav bi bio život bez nje. Poznavao ju je od njezine dvanaeste godine - već sedam godina - te su prošle godine bili otišli okružnome službeniku sklopiti ugovor. Postala mu je uistinu vrlo nužna. Razumije se kako bi se svijet nastavio vrtjeti i bez nje; pretpostavljao je kako bi i on to preživio, no nije želio pokušati. Znao je savršeno dobro - jer to je bio njegov credo ljudske ljubavi - kako među njima postoji dvojaka privrženost: tijela i duha, i ništa više od toga, ali je volio njezinu hitru intuiciju i misli koje su savršeno odražavale njegove. Bilo je to kao da su se dva plamena spojila kako bi stvorila nov - viši od prethodnih. Razumije se kako je jedan plamen mogao gorjeti i bez drugoga - štoviše, jednoga će dana to i morati - ali su u međuvremenu toplina i

svjetlost bili upravo zadivljujući. Da, bio je oduševljen što joj pad letjelice nije naškodio.

Više nije razmišljao o svome objašnjenju kršćanskoga vjerovanja: za njega je bila bjelodana činjenica kako katolici u onostranost vjeruju na način koji je opisao Mabel te se nikada nije ni trudio dublje proniknuti u to. Stoga mu način na koji je to maloprije opisivao nije bio ništa više sablažnjiv no što bi sablažnjivo bilo smijati se idolu otoka Fiji sedefnih očiju i kose načinjene od konjske dlake. I jedno i drugo za njega su bile budalaštine o kojima se jednostavno nije moglo ozbiljno razmišljati. I on se nekoliko puta u životu zapitao kako ljudi mogu vjerovati u takvu glupost, ali mu je u tome pomogla psihologija pa je sada dobro znao kako se sugestijom može postići gotovo sve. Upravo je taj odvratan kršćanski nauk toliko dugo priječio širenje eutanazije i njezino prekrasno milosrđe.

Njegove su se obrve malko skupile kada se sjetio povika svoje majke: "Molim Te, Bože", a potom se nasmijao jadnoj starici i njezinoj sažaljenja vrijednoj djetinjastosti. Vrativši se poslu, nehotice poče razmišljati o uznemirenosti svoje žene kada je ugledala mrlju krvi na svojoj cipeli. Krvi! Da, bila je to činjenica poput svake druge. Kako se nositi s njome? Pa onako kao nas uči veličanstveni credo Čovještva, vjerovanje u čovjeka kao Boga: Bog umire i uskrsava deset tisuća puta na dan, Bog svakodnevice umire (kao što je o sebi govorio stari otkačeni fanatik Pavao iz Tarza), umire još od početka svijeta. Bog nije uskrsnuo samo jednom (kao Drvodjeljin Sin), već uskrsava sa svakim djetetom koje dolazi na svijet. Tako je glasio odgovor: nije li bio i više nego dostatan?

*

Sat vremena potom uđe gospodin Phillips s još jednom hrpom papira. "Još nema nikakvih vijesti s Istoka, gospodine", kazao je.

Poglavlje drugo

I.

Dopisivanje Percyja Franklina s Kardinalom-protektorom Engleske zaokupljalo ga je svakoga dana najmanje dva sata izravno, a gotovo osam sati neizravno.

Tijekom prošlih osam godina metode Svete Stolice su još jednom prilagođene potrebama vremena pa je sada svaka značajna crkvena pokrajina diljem svijeta imala ne samo prelata metropolitu koji je njome upravljao, već i predstavnika u Rimu čiji se posao sastojao u tome da bude u doticaju s jedne strane s Papom, a s druge strane s pukom što ga je zastupao. Drugim riječima, u skladu sa životnim okolnostima ojačana je centralizacija, a zajedno s njome i sloboda u izboru metoda te šire ovlasti. Kardinal-protektor Engleske bio je opat Martin, benediktinac, pa je Percyjeva dužnost, jednako kao i još desetak biskupa, svećenika i laika (s kojima mu je, usput rečeno, bilo zabranjeno imati bilo kakve formalne konzultacije) bila svakodnevno mu pisati duga pisma o događajima koje bi primijetio.

Radi toga je Percyjev život bio prilično neobičan. Dodijeljene su mu dvije sobe u nadbiskupovoj rezidenciji u Westminsteru pa je pripadao osoblju katedrale, iako je bio bez gotovo ikakvih obveza uz to vezanih te je imao popriličnu slobodu. Rano je ustajao i obavljao razmatranje u trajanju od jednoga sata nakon čega bi slavio Misu. Brzo nakon toga bi popio kavu, izmolio dio Časoslova te se prihvatio sastavljanja pisma. U deset sati je bio spreman primati posjetitelje pa bi ga do podneva obično zaokupljali kako oni koji su ga došli posjetiti prema vlastitu nahođenju, tako i njegovo osoblje koje se sastojalo od šestorice izvjestitelja čija je dužnost bila prikupljati mu izvatke iz novina i popratiti ih vlastitim komentarima. Ručao bi zajedno s drugim svećenicima iz rezidencije, a ubrzo nakon toga uputio se u posjet ljudima čije mu je mišljenje bilo bitno, vraćajući se na šalicu čaja kratko nakon četiri sati. Potom bi se, nakon što bi izmolio ostatak Časoslova i pošao se pokloniti Presvetomu Oltarskom Sakramentu, prihvatio sastavljanja pisma koje je, iako kratko, zahtijevalo veliku pozornost i pomno ispitivanje. Nakon večere bi zapisao koju bilješku za idući dan, ponovno bi primao posjetitelje te lijegao ubrzo nakon dvadeset i dva sata. Dvaput tjedno imao je

dužnost u poslijepodnevnim satima pribivati Večernjoj dok je Misu za puk obično služio subotom.

Zbog svega toga bio je to život bez odmora koji je u sebi skrivao i neke naročite pogibelji.

Jednoga dana - tjedan ili dva nakon njegova posjeta Brightonu - dok je završavao svoje pismo, uđe njegov poslužitelj kako bi ga obavijestio da ga dolje čeka otac Francis.

"Dolazim za nekoliko minuta", rekao je Percy ne podižući pogled. Brzo završivši zadnje retke, izvadi pismo iz pisaćega stroja te ga stade

čitati, nesvjesno ga prevodeći s latinskoga na engleski.

Westminster, 14. svibnja. Uzoriti! Od jučer sam primio neke nove obavijesti. Cini se

izvjesnim kako će prijedlog zakona kojim se esperanto uvodi kao službeni jezik za sve državne poslove biti usvojen u lipnju. To sam saznao od Johnsona. Kao što sam već istaknuo, to je posljednja etapa engleskoga konačna približavanja ostatku Europe što je - kako sada stvari stoje - žaljenja vrijedno...

Valja očekivati veliko pristupanje Židova masoneriji. Do sada su se prilično držali po strani, ali je "promjena shvaćanja Boga" u stanju privući one Židove koji odbacuju svaku pomisao na osobnoga Mesiju čiji se broj i opet uvelike povećava. I ovdje je na djelu kult Čovještva. Danas sam čuo rabi na Simeona kako u tome smislu govori u Cityju te sam bio iznenađen pljeskom što ga je primio... Mnogi očekuju kako će se pronaći čovjek koji će biti u stanju voditi komunistički pokret i potpuno združiti njihove snage. U tome smislu prilažem vrlo blagoglagoljiv isječak iz novina Novi narod. To uistinu ima odjeka posvuda. Kažu kako njihov pokret uskoro treba uroditi jednom takvom osobom, da su proteklih stotinu godina imali proroka i preteča dok ih je u posljednje vrijeme izostalo što je znak da će doći netko veći od njih. Neobično je kako se to naizgled podudara s kršćanskim poimanjima. Vaša će Uzoritost primijetiti kako se vrlo biranim riječima zapravo rabi usporedba s "novim valom"...

Danas sam saznao da je od vjere otpala drevna katolička obitelj Wargraves iz Norfolka, zajedno s njihovim kapelanom Micklemom. Izgleda da je upravo on i utjecao presudno na to. List Epoha je to slavodobitno objavio, ali samo zato što su Wargravesi vrlo poznati, inače takve vijesti prolaze nezapaženo jer danas nažalost nisu rijetkost...

Među vjernicima laicima vlada velika uznemirenost. Sedam svećenika iz Westminsterske biskupije napustilo je tijekom posljednja tri mjeseca svećeničku službu. S druge strane, zadovoljstvo mi je obavijestiti Vašu Uzoritost kako je naš Nadbiskup jutros u katoličku zajednicu primio bivšega anglikanskog biskupa Carlislea, zajedno sa šcstoricom njegovih svećenika. To se očekivalo već nekoliko tjedana. Prilažem također i izrezak iz Tribunea, London Trumpeta i Observera, zajedno s nekim mojim komentarima. Vaša će Uzoritost vidjeti kakvo veliko uzbuđenje vlada u svezi s ovim potonjim događajem.

P. S. Preporučam da se službeno izopćenje Wargravesa i osam svećenika obznane u Norfolku i Westminsteru te da se više ne obraća pozornost na to.

Percy je odložio list, priložio nekolicinu preostalih papira koji su sadržavali izvatke i njegove komentare koje je potpisao te sve skupa stavi u već pripravljenu omotnicu. Potom je podigao svoj biret i pošao k dizalu.

*

Istoga časa kada je kročio u govornicu sa staklenim vratima, shvatio je kako je kriza koje se bojao već bila na stupila, ako nije i postala nepovratna. Otac Francis izgledao je umorno i izmučeno, ali su njegove oči i usnice odavale ujedno i neobičnu čvrstoću.

"Došao sam se oprostiti, oče. Ne mogu više izdržati." Percy se trudio ne pokazati nikakvu uzrujanost. Kratko mu je pokazao

na stolicu pa i sam sjeo. "Došao je kraj svemu", ponovno je prihvatio ovaj drugi, savršeno

postojanim glasom. "Ne vjerujem više ni u što. Tako je već godinu dana." "Želite reći kako ništa ne osjećate", reče Percy. "To vam neće proći, oče", nastavi ovaj drugi. "Kažem vam da više

ništa nije ostalo. Ne mogu sada uopće raspravljati o tome. Samo sam se došao pozdraviti."

Percy nije imao što reći. S tim je čovjekom vodio razgovore tijekom više od osam mjeseci, otkad mu je otac Francis prvi put povjerio kako gubi vjeru. Savršeno je shvaćao kakav je to teret: osjećao je gorku sućut prema tome jadnome stvorenju koje je nekako upalo u vrtoglav pobjednički vir Novoga čovještva. (CroWarez.org )

Suvremeni je svijet sa svojim dražima bio neizrecivo privlačan dok je vjera svima (osim onima koji su naučili kako su Volja i Milost daleko važniji od osjećaja) nalikovala na dijete koje se našlo posred nekakva golema stroja: možda će preživjeti, a možda i ne, no svakako su mu potrebni čelični živci da bi se smirilo.

Bilo je teško utvrditi u kojoj je mjeri otac Francis sam kriv za stanje u kojemu se našao, no Percy je bio uvjeren da određena krivica svakako postoji.

U dobi u kojoj je vjera bila jaka, i neprikladno bi shvaćanje vjere bilo dostatno za pobjedu nad kušnjama, no u ovim su teškim danima jedino ponizni i čisti bili kadri duže vrijeme izdržati kušnju ukoliko ih nije štitilo čudo neznanja.

Prema suvremenim shvaćanjima činilo se kako sprega psihologije i materijalizma uistinu sve objašnjava. Da bi se shvatilo kako to u stvarnosti nije tako, bila je potrebna silna nadnaravna percepcija i osobno duboko religiozno iskustvo. Kada je o tome riječ, Percy se nije mogao oteti dojmu da upravo na tome području leži osobna odgovornost oca Francisa budući da je malu pozornost posvećivao molitvi dopustivši da se njegova vjera pretvori u puk formalan obred. U njemu je tako izvanjsko apsorbiralo ono nutarnje konačno ga ugušivši.

Otac Percy je nastojao da se u njegovim sjajnim očima ne primijeti sućut koju je osjećao za prijatelja.

"Mislite da sam ja kriv, dakako", oštro je kazao otac Francis. "Dragi moj oče," rekao je Percy, sjedeći nepomično u svojoj stolici,

"znam da ste vi krivi. Slušajte me. Kažete da je kršćanstvo apsurdno i nemoguće. Znadete da to nije točno! Može biti neistinito - neću sada u to ulaziti, iako sam savršeno siguran da je posve istinito - ali ne može biti apsurdno sve dotle dok obrazovani i kreposni ljudi prianjaju uza nj. Reći da je apsurdno obična je oholost jer to znači otpisati sve one koji kršćanstvo prihvaćaju ne samo kao zabludjele, već i kao neinteligentne. Osim toga..."

"Dobro," prekinu ovaj, "pretpostavimo da to povučem i jednostavno kažem kako ne vjerujem da je istinito."

"Ne povlačite," mirno je nastavio Percy, "još uvijek stvarno vjerujete kako je apsurdno: rekli ste mi to već deset puta. Ponavljam, to je oholost

koja posve lijepo sve objašnjava. Bitan je moralni stav. Možda ima i drugih stvari..."

Otac Francis oštro ga pogleda. "Ah, stara priča!" reče podrugljivo. "Ako mi se zakunete kako u ovome slučaju nema nikakve žene i da s

ovom odlukom ne namjeravate postići neki drugi grješan cilj, po vjero vat ću vam. No, kao što i sami kažete, stara je to priča."

"Kunem vam se da nije tako", uzviknu otac Francis. "Bogu hvala!" reče Percy. "Manje je prepreka povratku k vjeri." Nakon toga na trenutak je zavladala tišina. Percy doista nije više imao

što reći. Puno je puta već s njime razgovarao nutarnjemu životu u kojem se istinitosti otkrivaju kao stvarne, a činovi vjere potvrđuju. Poticao ga je na molitvu i poniznost dok mu već gotovo nije dosadilo te je bio suočen s odgovorom kako mu time savjetuje običnu autohipnozu. Očajnički je nekome tko to sam nije uviđao pokušavao razjasniti kako Ljubav i Vjera doista mogu biti prozvane autohipnozom iz jednoga gledišta, no da su iz drugoga jednako stvarne poput, primjerice, umjetničkih sposobnosti da ih valja na sličan način njegovati, da stvaraju uvjerenje, da one i jesu uvjerenje te da se njima dotiču i kušaju stvari koje - jednom dotaknute i kušane - bivaju upravo očaravajuće stvarnije i objektivnije od sjetilnih stvari.

No činilo se kako tome čovjeku dokazi ništa ne znače. Stoga je Percy sada utonuo u tišinu obeshrabrivši se prisutnošću te

krize. Rastreseno je promatrao jednostavnu i staromodnu sobu za primanja, njezin visok prozor, prostirače, svjestan uglavnom mračna beznađa toga svoga brata čovjeka koji je imao oči, ali nije vidio, imao uši, ali je bio gluh. Ništa se više nije dalo učiniti.

Otac Francis, koji je sjedio nekako mlohavo i neuredno, kao da je pročitao njegove misli te se odjednom uspravio.

"Umorili ste se od mene", rekao je. "Idem sada." "Nisam se umorio od vas, dragi moj oče", jednostavno reče Percy.

"Samo mi je neizrecivo žao što odbacujete istinu." Ovaj mu uputi težak pogled. "A ja znadem da to nije istina", reče on. "Sve je to vrlo lijepo i volio

bih kada bi u to mogao povjerovati. Mislim kako nikada više neću biti sretan, ali - što je tu je."

Percy je uzdahnuo. Toliko mu je puta bio rekao kako je srce jednako božanski dar kao i razum te da zanemariti ga u traganju za Bogom vodi u propast, ali ovaj svećenik gotovo nikako nije uviđao kako bi se to njega ticalo. Odgovarao je starim psihološkim argumentima kako sugestije

zadobivene odgojem sve objašnjavaju. "Pretpostavljam kako ćete me otpisati", reče ovaj. "Vi ste taj koji ostavljate mene", odgovori Percy. "Ne mogu vas

slijediti, ako na to mislite." "Ali... ali, zar ne možemo biti prijatelji?" Odjednom toplina obuze srce starijega svećenika. "Prijatelji?" kaza on. "Zar pod prijateljstvom podrazumijevate

sentimentalnost? Kakvi bismo mi to prijatelji mogli biti?" Lice ovoga drugoga odjednom postade nekako teško. "Tako sam i mislio." "Johne!" povika Percy. "Jasno ti je, zar ne? Kako se možemo bilo što

praviti kada ne vjeruješ u Boga? Jer, prihvaćam kako uistinu ne vjeruješ." Francis skoči na noge. "Eto...", planu on. "Ne bih nikada pomislio... idem sada." Krenuo je prema vratima. "Johne!" ponovi Percy. "Zar ćeš ovako otići? Ni ruku mi nećeš

stisnuti?" Ovaj ponovno krenu prema vratima dok mu je lice odražavalo veliku

srdžbu. "Pa rekao si da ne možemo biti prijatelji!" Percy otvori usta. Potom je shvatio i nasmiješio se. "Zar je to sve što podrazumijevaš pod prijateljstvom? Oprosti, molim

te. Ako želiš, svakako možemo biti uljudni jedan prema drugome." Još je uvijek stajao ispružene ruke. Otac Francis na trenutak ga je

pogledao, uzdrhtalih usana. Potom se još jednom okrenuo i izišao bez riječi.

II.

Percy je nepomično stajao dok vani nije začuo automatsko zvonce koje ga je obavijestilo kako je otac Francis doista otišao. Potom je i sam izišao i krenuo dugim prolazom koji je vodio do katedrale. Izlazeći kroz sakristiju, začuo je daleko ispred sebe šapat orgulja te je, dolazeći kroz kapelu koja je služila kao župna crkva, opazio kako je na velikome koru Večernja još u tijeku. Spustio se kroz krilo, okrenuo nadesno, prošao sredinom crkve i kleknuo.

Bližio se sumrak. To veliko i tamno mjesto mjestimice je bilo osvijetljeno djelićima crvenkasta londonskoga svjetla koje je počivalo na

prekrasnu mramoru i pozlati što ih je napokon dao dovršiti jedan imućan obraćenik. Pred njim se dizao kor, s redom svečano odjevenih kanonika s obje strane, te velikim baldahinom u sredini ispod kojega je gorjelo šest svijeća koje su tako danomice izgarale već više od stoljeća. Iza toga je ležala visoka linija apsidalnoga kora s tamnim svodom, probijena jednim prozorom, gdje je Krist vladao u svojoj slavi. Oči su mu nekoliko trenutaka lutale prije no što je započeo svoju spontanu molitvu, upijajući slavu toga mjesta, slušajući gromoglasan zbor, zvuk orgulja te blag glas svećenika. S lijeve se strane vidio prelomljen sjaj svjetiljaka koje su gorjele ispred Gospodina u Presvetom, a s desne je strane desetak svijeća mjestimice treperilo podno golemih slika. Visoko gore visio je velik križ s mršavim i iscrpljenim Čovjekom koji je sve koji bi u nj pogledali pozivao u Božji zagrljaj.

Lice je uronio u ruke, nekoliko puta duboko udahnuo i počeo moliti. Kao što je to uvijek običavao kod nutarnje molitve, započeo je

svjesnim činom isključivanja iz sjetilnoga svijeta. Uz pomoć predodžbe kako zaranja ispod površine zadubljivao se sve više i više, sve dok zvuk orgulja, odjek koraka, tvrdoća naslona ispod njegovih zglobova - sve redom nije postalo odijeljeno i izvanjsko te je ostao sam, slušajući otkucaje vlastita srca, dok su mu se u glavi vrtjele slike, a osjećaji bili odveć prigušeni da bi ih se moglo probuditi. Potom je uronio još dublje, odričući se svega što je imao i bio, postajući svjestan kako je i samo tijelo ostalo pozadi te kako su se njegov razum i srce - u strahopoštovanju pred Onim uz kojega se nalaze - prilagodili i bili poslušni volji koja je predstavljala njihova gospodara i zaštitnika. Još je jednom ili dvaput duboko uzdahnuo osjetivši Božju prisutnost kako ga obuhvaća. Mehanički je ponovio nekoliko riječi, a zatim potonuo u onaj mir koji je plod utrnuća svake misli.

Ostao je nekoliko trenutaka počivati u takvu stanju. Visoko iznad njega odjekivala je zanosna glazba, zvuk truba i flauta, no njemu je bila jednako nevažna poput buke s ulice nekome tko tone u san. Sada se nalazio unutar vela koji je obavijao stvari, iza granica razuma i razmišljanja, na onome tajnu mjestu do kojega je put naučio uz beskrajne napore, na onome neobičnu području gdje su stvarnosti očigledne, gdje se opažanja izmjenjuju brzinom svjetlosti, gdje kolebljiva volja zahvaća sada ovaj, sad onaj čin, oblikujući ga i ubrzavajući, gdje se susreću sve stvari, gdje je moguće spoznati, dotaknuti i osjetiti istinu, gdje je Bog doista Bog, gdje je značenje vanjskoga svijeta vidljivo kroz njegovu nutarnju stranu, gdje su Crkva i njezina otajstva do dubine spoznata u ozračju slave.

Ostao je tako neko vrijeme obuhvaćen tim mirom.

Potom se povratio u svijest i stao govoriti. Gospodine, ja sam tu i Ti si tu. Ja Te poznajem. Nema ničega osim

Tebe i mene... Sve ovo stavljam u Tvoje ruke: Tvoga otpaloga svećenika, Tvoj narod, čitav svijet i samoga sebe. Sve to stavljam pred Tebe... sve to stavljam pred Tebe."

Zastao je u tome činu sve dok ono o čemu je razmišljao nije ležalo poput ravnice gledane s vrhunca.

"...sebe, Gospodine, jer da nije Tvoje milosti, i ja bih završio u tmini i bijedi. Ti si me jedini sačuvao. Podrži i dovrši svoje djelo u mojoj duši. Daj da ne posrnem ni za trenutak. Ako Ti povučeš svoju ruku, past ću u čisto ništavilo."

Tako je njegova duša načas zastala, ruku raširenih u molitvi, bespomoćna i puna pouzdanja. Potom se volja okrenula samosvijesti, a on je obnovio čin vjere, ufanja i ljubavi kako bi je umirio. Još je jednom duboko udahnuo osjećajući Božju prisutnost te ponovno započeo:

"Gospodine, pogledaj svoj narod. Brojni otpadaju od Tebe. Ne in aeternum irascaris nobis. Ne in aeternum irascaris nobis..1. Združujem se sa svim anđelima i svetima, i s Marijom, Kraljicom Neba: pogledaj na njih i na mene i usliši nas. Emitte lucem tuam et veritatem tuam.2 Svoju svjetlost svoju istinu! Ne daj nam teže terete no što ih možemo nositi. Gospodine, zašto ne progovaraš?"

Trgnuo se prema naprijed napetih mišića, ćuteći u sebi žar goruće želje za božanskim glasom. Ponovno se opustio nakon čega je započelo hitro promicanje slika bez riječi za koje je znao kako predstavljaju samo srce molitve. Oči njegove duše pomicale su se amo-tamo, od Kalvarije do neba te ponovno natrag na nemirnu, izmučenu zemlju. Vidio je Krista kako umire od očaja dok se zemlja tresla i ječala. Krist koji vlada kao svećenik na svome Prijestolju u odjeći od svjetla, Krist strpljiv i tih pod sakramentalnim prilikama: svakoj od tih slika bile su upravljene oči Vječnoga Oca...

Čekao je na odgovore i oni su stigli, blagi i tanani, prolazeći poput sjenki tako da se njegova volja morala znojiti krvlju i suzama u naporu da ih uhvati, fiksira i odgonetne...

Vidio je Crkvu - Mistično Tijelo Kristovo, u agoniji, nategnuto nad svijetom kao na križu, utihlo od boli; vidio je živce kako se mjestimice izvijaju i okreću sve dok mu se bol nije otkrila pod krinkom zraka svjetlosti. Vidio je kako životvorna krv kaplju po kaplju pada s njegove glave, ruku i

1 Ne srdi se na nas dovijeka... 2 Pošalji svjetlost svoju i istinu.

nogu. Svjetina se podno križa okupila u izrugivanju dobru raspoloženju. "Druge je spasio, neka spasi sebe... Neka Krist siđe s križa pa ćemo povjerovati." Daleko, iza grmlja i u rupama u zemlji, Isusovi su prijatelji virili i jecali. Marija je šutjela, probodena sa sedam mačeva; učenik kojega je ljubio nije nalazio riječi utjehe.

Vidio je, također, i kako nebo nije progovorilo ni riječ: samim je anđelima bilo nalozeno da djenu mač u korice čekaju na beskrajnu Božju strpljivost jer agonija je tek započela i još je tisuću užasa imalo doći prije kraja, prije toga konačna zbroja raspeća... Mora čekati i promatrati, zadovoljiti se time da ondje stoji ne poduzimajući ništa. Uskrsnuće mu se u tome času činilo poput sanjane nade. Tek treba doći dan subotni u kojemu će Mistično Tijelo ležati u svome grobu odijeljeno od svjetla pa će čak i dostojanstvo križa biti zanijekano, jednako kao i spoznaja da je Isus živio. Nutarnji svijet, do kojega je put naučio dugotrajnim naporima, bio je osvijetljen agonijom, gorak poput suza, prožet blijedom svjetlošću koja je krajnji proizvod boli; odzvanjao je u njegovim ušima tonom koji se uzdizao sve do vriska... pritisnuo ga je, prodirao u njega, rastegnuo ga kao na sredstvu za mučenje... Njegova je volja klonula i ostala posve bez snage.

"Gospodine! Ne mogu to podnijeti!" zavapio je. U trenutku se vratio, mučno udišući duboke udisaje. Prešao je jezikom

preko usnica i otvorio oči prema sve mračnijoj apsidi koja se pružala pred njim. Orgulje su u međuvremenu utihnule, zbor otišao, a svjetla su bila pogašena. Sa zidova i svoda promatrala su ga hladna lica. Ponovno se vratio na površinu života, vizija je nestala, jedva je i pamtio ono što je vidio.

No, valja mu "pohvatati konce" i pukim ih naporom upiti. Mora vratiti svoj dug Gospodinu koji mu se otkrio jednako sjetilima, kao i nutarnjemu duhu. Stoga je ustao, ukočen i sapet, te pošao u kapelu s izloženim Presvetim.

Izlazeći iz reda klupa, vrlo uspravan i visok, ponovno s biretom na sijedoj kosi, ugledao je staricu koja ga je pomno promatrala. Časak je oklijevao pitajući se treba li možda ispovijed dok je ona u međuvremenu krenula prema njemu.

"Oprostite", započela je. Znači, nije bila katolikinja. Skinuo je svoj biret. "Mogu li što učiniti za vas?" upitao je. "Oprostite, no niste li se nalazili u Brightonu, na mjestu nesreće, prije

dva mjeseca?" "Jesam." "Ah, tako sam i mislila. Moja vas je snaha vidjela ondje."

Percyja za trenutak uhvati nestrpljivost: pomalo mu je dosadilo da ga prepoznaju po sijedoj kosi i mladoliku licu.

"Jeste li i vi bili ondje, gospođo?" Pogledala ga je s iznenađenjem i dvojbom, promatrajući ga od glave

do pete svojim staračkim očima. Potom se pribrala. "Ne, gospodine, vec moja snaha. Oprostite, ali... "Da?" upitao je Percy nastojeći u glasu prikriti nestrpljenje. "Jeste li vi nadbiskup?" Svećenik se nasmiješio otkrivajući svoje bijele zube. "Ne, gospođo. Ja sam tek siromašni svećenik. Dr. Cholmondeley je

nadbiskup. Ja sam otac Percy Franklin Nije ništa rekla, ali je - i dalje ga promatrajući - učinila nešto poput

staromodna naklona. Percy je pošao u veličanstvenu, tihu kapelu kako bi se poklonio Gospodinu i tamo dovršio svoju molitvu.

III.

Toga su dana za večerom svećenici uvelike raspravljali o iznimnu širenju masonerije. Trajalo je to već puno godina pa su katolici i te kako prepoznali da to predstavlja opasnost za vjeru. Prije više stoljeća Crkva je oštro osudila masoneriju kao protucrkveno društvo i proglasila je nespojivim da netko kao katolik istodobno bude i član masonske lože. Valjalo se odlučiti između slobodnoga zidarstva i vjere. Stvari su se tijekom protekloga stoljeća odvijale upravo nevjerojatno. Najprije je u Francuskoj došlo do organizirana napada na Crkvu. Ono na što su katolici oduvijek sumnjali postalo je očitim 1918. kada je otac Gerome, dominikanac i bivši mason, iznio na vidjelo neke skrivene činjenice vezane uz masoneriju. Tada je postalo očito da su katolici bili u pravu te da je masonerija, barem na svojim višim stupnjevima, odgovorna za neobična protuvjerska kretanja diljem svijeta. No, o. Gerome je ubrzo umro pa su stoga njegova otkrića sve manje zanimala javnost. Potom su u Francuskoj i Italiji uslijedile iznimno velike masonske donacije bolnicama, sirotištima i drugim sličnim ustanovama pa je sumnjičavost prema masoneriji opet počela nestajati. Naposljetku se stekao dojam, koji je trajao već više od sedamdeset godina, kako je masonerija obično filantropsko društvo.

Sada su, pak, ljudi i opet počeli u to sumnjati. "Čujem da je Felsenburgh mason", primijetio je monsinjor Macintosh,

upravitelj katedrale. "Kažu da je Veliki meštar ili nešto slično." "Ali, tko je Felsenburgh?" upita jedan mlađi svećenik. Monsinjor napući usnice i odmahnu glavom. Bio je jedan od onih

poniznih ljudi koji su se dičili neznanjem jednako kao što su se drugi dičili znanjem. Hvalio se kako nikada nije pročitao nijednu knjigu ni tiskovinu koja nije imala imprimatur. Posao je svećenika, često bi primjećivao, očuvati vjeru, a ne stjecati zemaljska znanja. Percy mu je povremeno zavidio na takvu gledištu.

"On predstavlja pravu tajnu," reče jedan drugi svećenik, otac Blackmore, "no čini se kako podiže veliku buku. Danas sam na kioscima vidio posebno izdanje časopisa Life posvećeno njemu."

"Prije tri dana", ubaci se u razgovor Percy, "susreo sam jednoga američkog senatora koji mi je rekao kako čak ni ondje ne znaju ništa o njemu osim da je odličan govornik. Pojavio se tek prošle godine i čini se kako se u svemu služi prilično neobičnim metodama. Ujedno je i vrstan poliglot. Zato su ga i poveli u Irkutsk."

"Da se vratimo na masonstvo...", nastavi monsinjor. "Stvar je vrlo ozbiljna. Prošloga su mjeseca zbog pristupa nja masonstvu napustile vjeru četiri osobe kojima sam bio redovit ispovjednik."

"To što su uključili žene bio im je vrhunski potez", progunđao je otac Blackmore točeći si claret.

"Neobično je da su tako dugo oko toga oklijevali", primijeti Percy. Još se nekolicina svećenika umiješala u razgovor sa svojim

primjerima. Činilo se kako su i oni radi širenja masonerije nedavno bili izgubili nekolicinu ljudi kojima su bili ispovjednici. Šuškalo se kako se na tu temu pripravlja posebno pastoralno pismo.

Monsinjor zlosutno odmahnu glavom. "To neće biti dovoljno", reče. Percy je primijetio kako je Crkva već davno rekla svoju posljednju

riječ. Izopćila je članove svih tajnih društava i više od toga uistinu nije mogla učiniti.

"Osim da vjernike neprestano na to podsjeća", kaza monsinjor. "Iduće ću nedjelje o tome propovijedati.

*

Percy je, došavši u svoju sobu, zapisao bilješku odlučivši progovoriti još nekoliko riječi na tu temu Kardinalu-protektoru. I prije je često u svojim pismima spominjao masoneriju, no činilo se kako je došlo vrijeme za još jednu napomenu. Potom je otvorio svoja pisma vraćajući se prvo na ono

koje je prepoznao kao Kardinalovo. Dok je čitao pitanja što ih je sadržavalo pismo kardinala Martina,

učinilo se neobičnom podudarnošću što se jedno od njih odnosilo upravo na tu temu. Glasilo je:

( gro.zeraWorC )

"Što mislite o masoneriji? Navodno je Felsenburgh jedan od njih. Prikupite o njemu sve glasine do kojih dođete. Pošaljite mi, molim Vas, neku njegovu biografiju objavljenu u Engleskoj ili Americi. Gubite li još uvijek katolike poradi masonerije?"

Prešao je pogledom ostala pitanja. Odnosila su se uglavnom na njegove vlastite prethodne napomene, no čak se i u njima dvaput javljalo Felsenburghovo ime.

Odložio je list i malko razmislio. Držao je vrlo neobičnim da svi spominju ime toga čovjeka unatoč

činjenici što se o njemu znalo tako malo. Na ulici je kupio fotografije koje su navodno prikazivale tu neobičnu osobu: iako je jedna od njih mogla biti uistinu prava, sve tri to nikako nisu mogle biti. Izvukao ih je iz pretinca i rasprostro pred sobom.

Jedna je prikazivala smrknuto bradato stvorenje nalik na kozaka, buljećih okruglih očiju. Ta fotografija posve sigurno nije bila ona prava; bio je to vjerojatno plod grube mašte koja je stereotipno zamišljala čovjeka koji ima velik utjecaj na Istoku.

Druga je fotografija prikazivala krupno lice s podbratkom, okruglih očiju. To bi uistinu mogla biti prava, tim prije što je na poleđini imala logo fotografske agencije iz New Yorka.

Potom se okrenuo trećoj. Ona je prikazivala duguljasto, svježe obrijano lice s naočalama, nedvojbeno pametno, no nikako snažno, a Felsenburgh je očigledno bio snažna osoba.

Iako se Percyju činilo da je druga fotografija najvjerojatnije autentična, ni u njezinu vjerodostojnost nije bio siguran. Stoga pokupi sve fotografije i odloži ih.

Položi laktove na stol i stade razmišljati. Pokušavao se sjetiti što mu je gospodin Varhaus, američki senator,

rekao o Felsenburghu, iako se to nije činilo dostatnim za obrazloženje svih činjenica. Činilo se kako se Felsenburgh ne služi ni jednom metodom uvriježenom u suvremenoj politici. Nije nadzirao ni jedan list, nije nikoga napadao ni hvalio; nije imao pomoćnike i savjetnike zvučnih imena, nije se služio mitom niti su mu pripisivani kakvi stravični zločini. Činilo se kako

njegova originalnost leži u čistim rukama i besprijekornoj prošlosti te u karakteru upravo magnetske privlačnosti. Bio je lik koji bi više pripadao u doba viteštva: čiste, snažne, dojmljive osobnosti, privlačne poput briljantna djeteta. Iznenada je osvojio mase kada je, poput prikaze, iznikao iz nemirnih mrkih voda američkoga socijalizma; voda tako dobro nadziranih kako ne bi prešle u bujicu, još od neobične socijalne revolucije pod vodstvom učenika gospodina Hearsta prije čitava stoljeća. Ta revolucija je označila kraj plutokracije: čuveni stari zakoni iz 1914. raspukli su neke od nepoželjnih balona od sapunice onoga doba dok su uredbe iz 1916.

1917. spriječile mogućnost da se ikada više na vlast vrate stare snage. Bio je to bez ikakve dvojbe spas za Ameriku, iako je taj spas bio vrlo sumoran i banalan. Sada se iz te plitke socijalističke uravnilovke izdigao taj romantični lik, posve različit od svih koji su mu prethodili... Tako je to senator u natuknicama opisao...

Sve je to za Percyja zasad bilo odveć složeno pa je svoje misli usmjerio na stanje koje ga okružuje.

Sve se činilo tako beznadnim i neučinkovitim. Nastojao je ne razmišljati o kolegama svećenicima, no po tko zna koji put nije mogao uvidjeti drugo doli da nisu dorasli trenutnoj situaciji. Nije bila riječ o tome da je uzdizao sebe: znao je savršeno dobro kako je i sam jednako tako nesposoban; nije li se, naime, upravo takvim pokazao u slučaju oca Francisa, kao i desetine drugih koji su se posljednjih deset godina u svojoj agoniji pokušali uhvatiti za njega? Čak i Nadbiskup, koliko god bio svet, uza svu svoju djetinju vjeru nije bio čovjek koji je mogao povesti engleske katolike i zaustaviti njihove neprijatelje.

Činilo se kako nema divova na zemlji u ove dane. Što učiniti? Zaronio je lice u ruke...

Da, bio je potreban nov crkveni red. Tradicionalni crkveni redovi su bili vezani drevnim pravilima i izgledali su okamenjeni. Bio je potreban red bez habita i tonzure, bez posebne tradicije i odjeće; red koji se neće odlikovati drugim doli predanjem čitava srca. Red bez oholosti zbog posebnih povlastica, pa i onih najsvetijih; red bez povijesnih zasluga iza kojih bi se mogao samodopadno skriti. To moraju biti slobodni strijelci Kristove vojske: nalik na isusovce, ali bez njihova kobna ugleda za koji nisu sami krivi. No, mora postojati utemeljitelj. Ali, tko bi to mogao biti? Utemeljitelj nudus sequens Christum nudum3... Da: slobodni strijelci - svećenici, biskupi, laici i žene - razumije se, sa sva tri zavjeta te uz posebnu

3 Što gol slijedi golog Krista.

klauzulu koja u potpunosti i zauvijek priječi ikakvo vlasništvo nad svjetovnim dobrima. Svaki primljen dar treba biti predan biskupu biskupije u kojoj je dobiven dok on sam pripadnicima toga novog reda mora osigurati sve potrebno za život i rad. Ah, što bi sve tada bili kadri učiniti... Načas se prepustio sanjarenju.

Potom se vratio u stvarnost i sama sebe nazvao budalom. Nije li taj plan bio star poput brjegova vječnih, jednako neprovediv u stvarnosti? Pa, san je svakoga gorljiva vjernika, još od prve godine spasenja, da bude utemeljen jedan takav red! Kakva budala...

Još je jednom stao razmišljati o svemu. Svakako je upravo takvo što bilo potrebno protiv masonerije,

uključujući i žene. Nije li već toliko planova propalo upravo stoga što su muškarci zaboravili moć žena? Upravo je to uništilo Napoleona: vjerovao je Jozefini, a ona ga je iznevjerila. Poslije više nije vjerovao nijednoj ženi. Ni u Katoličkoj Crkvi ženama nisu davani djelatni zadaci, već samo kućanski ili odgojni poslovi. Nije li, doista, bilo prostora i za druge dužnosti? Bilo je beskorisno o tome razmišljati. To nije bila njegova stvar. Ako se Papa Angelicus, koji je trenutno stolovao u Rimu, nije toga sjetio, zašto bi se budalast i preuzetan svećenik iz Westminstera upustio u takvo što?

Udarivši se ponizno u prsa, uze u ruke Časoslov. Pol sata potom dovršio je molitvu te se ponovno prepustio

razmišljanju. Ovoga je puta, međutim, mislio na jadna oca Francisa. Pitao se što li sada radi i je li možda skinuo svećenički kolar, znak slugu Kristovih? Jadnik! A koliko je on sam - Percy Franklin - bio odgovoran za sve to?

Tada je začuo kucanje na vratima i ugledao je oca Blackmorea koji je došao porazgovarati prije spavanja. Percy mu ispriča što se dogodilo s ocem Francisom.

Otac Blackmore je izvadio lulu iz ustiju i uzdahnuo. "Očekivao sam to", rekao je. "Što se tu može!" "Bio je zaista iskren", objasnio je Percy. "Prije osam mjeseci rekao mi

je kako ima problema." Otac Blackmore zamišljeno je potegao dim iz svoje lule. "Oče Frankline," rekao je, "stvari su zaista vrlo ozbiljne. Posvuda ista

priča. Što se to događa?" Percy je zastao prije no što će odgovoriti. "Mislim da se takve stvari događaju u valovima", rekao je. "U valovima, mislite?" reče ovaj drugi. "A kako drukčije?" Otac Blackmore uputio mu je pozoran pogled.

"Više mi se čini kako je sve upravo zastrašujuće mirno", reče on. "Jeste li ikada doživjeli orkan?"

Percy odmahnu glavom. "Jer", nastavi drugi, "najstravičniji je upravo mir. More je poput ulja,

osjećate se polumrtvim i ne možete ništa učiniti. Potom dolazi oluja." Percy ga sa zanimanjem pogleda. Još ga nije vidio u takvu

raspoloženju. "Prije svake velike nevolje nastupa takva mirnoća. Uvijek je u

povijesti bilo tako: prije Istočnoga rata, prije Francuske revolucije, prije reformacije. Postoji neka vrst uljna gibanja i sve je vrlo tromo. Tako je i u Americi, već osamdeset godina... Oče Frankline, mislim da će se nešto dogoditi."

"Recite mi", kaza Percy nagnuvši se naprijed. "Vidio sam se s Templetoneom tjedan dana prije smrti, i dao mi je

ideju... Gledajte, oče: možda nas čeka napad s Istoka, no ja ipak mislim da se to neće zbiti. Nešto će se dogoditi na području vjere. Barem tako mislim... Oče, ma recite mi, tko je taj Felsenburgh?"

Percy je bio tako zbunjen iznenadnim ponovnim spomenom toga imena da je na trenutak ostao bez riječi.

Vani je vladala vrlo tiha ljetna noć. Tu i tamo osjetila bi se blaga vibracija od podzemne željeznice koja se nalazila dvadesetak metara od kuće u kojoj su boravili, no ulice oko katedrale bile su posve tihe. U jednom je trenutku u daljini odjeknuo huk, kao da neka zlosutna ptica putuje između Londona i zvijezda, a u drugome se iz pravca rijeke začuo oštar i visok ženski krik. Nakon toga opet se čuo samo svečan i prigušen šum koji nikada nije prestajao.

"Da, Falsenburgh", ponovio je otac Blackmore. "Ne mogu prestati misliti na toga čovjeka. A opet, što zapravo o njemu znam? Što itko znade o njemu?"

Percy je ovlažio usnice spremajući se na odgovor te udahnuo kako bi umirio otkucaje vlastita srca. Nije mu bilo jasno zašto se uzrujao. Naposljetku, zašto bi se trebao plašiti strahova staroga Blackmorea? No, stari je Blackmore nastavio i prije no što je on uspio progovoriti.

"Pogledajte kako ljudi napuštaju Crkvu! Obitelji Wargrave i Henderson, sir James Bartlet, lady Magnier, a potom i svi svećenici. Nisu to sve nepoštenjaci; volio bih da jesu, tada bi bilo puno lakše govoriti o svemu tome. Evo najnovijega primjera iz prošloga mjeseca: sir James Bartlet! To je čovjek koji je pol svoga imetka potrošio na Crkvu i ni sada mu zbog toga nije žao. Kaže kako je svaka vjera bolja od bezvjerstva, ali da on

jednostavno više nije u stanju vjerovati. Što sve to znači?... Kažem vam da će se nešto dogoditi. Sam Bog znade što! A ja ne mogu prestati misliti na Felsenburgha... Oče Frankline..."

"Da?" "Jeste li primijetili kako malo velikih ljudi imamo? Nije više kao što je

bilo prije pedeset, pa ni trideset godina. Tada su ovdje bili Mason, Selborne,. Shrebrook i barem još šestorica drugih. Bio je i Brightman, kao nadbiskup, a sada! Onda i komunisti. Braithwaite je već petnaest godi na mrtav. Posve je sigurno bio velik, no uvijek je govorio o budućnosti, a ne o sadašnjosti. Recite mi, koje su to velike ljude imali odonda? A sada taj novi čovjek, kojega nitko ne poznaje, koji se prije nekoliko mjeseci pojavio u Americi i o kojemu sav svijet priča... Razumijete li što to znači?"

Percy nabora čelo. "Nisam siguran da razumijem^, rekao je. Otac Blackmore je izvadio lulu iz usta prije no što će odgovoriti. "Evo što to znači", reče on ustavši. "Ne mogu se oteti dojmu da će

Felsenburgh nešto poduzeti. Ne znam što: može biti za nas, jednako kao i protiv nas. Ali on je mason, ne zaboravite to!... Ah, baš sam prava stara luda. Laku noć."

"Samo trenutak, oče!" polako će Percy. "Mislite li...? Gospode! Što ste htjeli reći?" Zaustavio se promatrajući ovoga drugog.

Stari ga je svećenik promatrao ispod svojih gustih obrva. Percyju se činilo kao da se, unatoč svome opuštenu govoru, i on nečega boji, ali nije odao nikakva znaka.

Nakon što su se vrata zatvorila, Percy je na trenutak zastao potpuno miran, a potom se uputio u pravcu svoga klecala.

Poglavlje treće

I.

Stara gospođa Brand i Mabel sjedile su do prozora u novome Uredu Admiraliteta na Trgu Trafalgar kako bi saslušale Oliverov govor prigodom pedesete obljetnice donošenja Zakona o siromašnima.

Bilo je uistinu nadahnjujuće toga vedra lipanjskoga jutra promatrati mnoštvo ljudi kako se okuplja oko Braithwaiteova kipa. Taj je političar, koji je umro prije petnaest godina, bio predstavljen u svojoj čuvenoj pozi ispruženih i lagano spuštenih ruku, uzdignute glave, jedne noge neznatno ispred druge. Danas je njegov kip okićen masonskim znakovljem kao što se sve češće događalo u svečanim prigodama. Upravo je Braithwaite, svojom izjavom u Parlamentu kako ključ budućega napretka i bratstva svih naroda leži u rukama masonerije, bio dao golem poticaj tome tajnome društvu. Izjavio je i to da se jedino masonstvo može suprotstaviti lažnu jedinstvu Crkve s njezinim prividnim duhovnim bratstvom. Sveti je Pavao bio u pravu, rekao je tom prigodom, želeći srušiti razdjelnicu među narodima, ali je pogriješio u uzvisivanju Isusa Krista. To je bio izrekao u uvodu svoga govora posvećena pitanju Zakona o siromašnima ukazujući pritom na istinsku ljubav koja je među masonima postojala neovisno o vjerskim motivima te pozivajući se na famozna dobra djela učinjena na Kontinentu. Na temelju oduševljenja uspjehom ovoga zakona masonske su lože doživjele velik priljev novoga članstva.

Stara gospođa Brand danas je bila u svome najboljem izdanju te je s nemalim uzbuđenjem promatrala veliko mnoštvo koje se okupilo kako bi čulo govor njezina sina. Oko brončana kipa bila je podignuta platforma na takvoj visini da se činilo kako je državnik što ga je kip prikazivao i sam jedan od govornika, iako neznatno povišen. Na platformi urešenoj ružama bili su pripravljeni stol i stolica.

Čitav je okolni trg bio napučen posjetiteljima te je odjekivao brujanjem tisuća glasova, povremeno nadglasanih zvukovima limenih instrumenata i bubnjeva kako su se sa svih strana svijeta okupljala dobrotvorna društva i demokratski cehovi, svaki sa svojim barjakom, skupljajući se na široku ograđenu prostoru oko platforme gdje je za njih bilo čuvano mjesto. Prozori su na obje strane trga bili prepuni znatiželjnih lica.

Ispred Nacionalne galerije i crkve Svetoga Martina podignute su visoke tribine koje su činile tamnu pozadinu nijemim bijelim kipovima postavljenim oko čitava trga: od Braithwaitea na čelu, preko viktorijanaca: Johna Davidsona, Johna Burnsa i ostalih, do Hampdena i de Montforta prema sjeveru. Stari antički stup s lavovima je bio uklonjen; Nelson nije odgovarao Entente Cordiale4 jednako kao ni lavovi novoj umjetnosti. Na njihovu se mjestu prostirao širok pločnik isprekidan nizovima stuba koje su vodile prema Nacionalnoj galeriji. Okolni su krovovi otkrivali obrise glava na pozadini plava ljetnoga neba. Večernje su novine procijenile da će se do podneva na trgu i u njegovoj okolici okupiti najmanje stotinu tisuća ljudi.

U predviđeno vrijeme dva su se lika pojavila iza kipa i stupila na pozornicu pa se u tome trenutku šum govora pretvorio u klicanje.

Prvi je izišao stari lord, sjedokos muškarac uspravna držanja čiji je otac, prije više od sedamdeset godina, odigrao značajnu ulogu u ukidaju Doma lordova kojega je bio član. Sam lord Pemberton ga je dostojno nasljedovao. Taj je čovjek sada bio član Vlade, kao predstavnik Manchestera. Upravo je on trebao predsjedati ovome svečanu skupu.

Nakon njega se pojavio Oliver, gologlav i dotjeran, pa su čak i s te udaljenosti njegova majka i supruga mogle opaziti naglu kretnju, njegov nenadan osmijeh i kimanje glavom u trenutku kada je njegovo ime izronilo iz prave oluje zvukova koji su se čuli oko platforme. Lord Pemberton je podigao glavu i dao znak rukom te se klicanje u trenutku utišalo pred nenadanim zvukom bubnjeva koji su bili uvod u masonsku himnu.

Ti su Londončani izvan svake sumnje znali pjevati. Činilo se kao da samo jedan divovski glas izvodi ovu zvonku melodiju, uzdižući se sve do zanosa, dok ga je glazba okupljenih skupina slijedila u stopu. Himna je bila skladana prije deset godina i cijela ju je Engleska znala. Stara je gospođa Brand mehanički podigla tiskan list papira pred oči i ugledala riječi što ih je tako dobro znala:

"Gospodin koji prebiva na zemlji i u moru..."

Pogledala je stihove koji su s humanitarističkoga stajališta uistinu bili sastavljeni jednako s vještinom koliko i sa žarom. Imali su vjerski prizvuk pa bi ih nedovoljno svjestan kršćanin mogao pjevati bez ikakva ustezanja, no ipak je njihov smisao bio savršeno jasan - bilo je to staro ljudsko vjerovanje prema kojemu je čovjek sve. Čak su bile navedene i same

4 Franc. "Srdačni savez".

Kristove riječi: Kraljevstvo Božje leži u ljudskome srcu; Ljubav je najveća od svih kreposti.

Stara gospođa Brand pogledala je u Mabel i vidjela kako ta mlada žena pjeva iz svega srca, očiju nepomično usmjerenih tamnu liku njezina supruga udaljenu stotinjak metara. I starica također stade pomicati usnice, u zajedništvu s tim golemim glasnim zborom.

Kada je himna utihnula, a prije no što je ponovno započelo klicanje, stari je lord Pemberton stupio na rub platforme. Njegov tanak i metalan glas prozborio je rečenicu- -dvije preko huka bujice vodoskoka koji su se nalazili iza njega. Potom je ustuknuo kada je naprijed stupio Oliver.

Bile su predaleko da bi dobro čule što se govori, ali je Mabel u staričine ruke gurnula list papira, nekako usplahireno se nasmiješivši te se i sama nagnula kako bi bolje čula.

Stara je gospođa Brand uzela papir u ruke. Znajući da je riječ o sažetku govora njezina sina, obratila je pozornost na njega, svjesna kako neće uspjeti razgovijetno čuti što govori.

Započeo je s uvodom u kojemu je zahvaljivao svima prisutnima što su došli iskazati čast Braithwaiteu, veliku čovjeku koji je s visine svoga spomeničkog pijedestala i danas s njima nazočan. Uslijedila je retrospektiva u kojoj se uspoređivalo negdašnju englesku državu s ovom sadašnjom. Prije pedeset godina, rekao je govornik, siromaštvo je još uvijek predstavljalo sramotu, no to više nije slučaj. Sramota, odnosno zasluga nalazile su se, naime, u uzrocima koji su dovodili do siromaštva. Tko ne bi cijenio čovjeka koji se istrošio služeći svojoj domovini ili su ga pak svladale okolnosti koje su nadilazile njegove snage?... Nabrajao je reforme uvedene upravo na današnji dan prije pedeset godina kojima je nacija jednom zauvijek proglasila slavu siromaštva i suosjećanje čovjeka s bijednima.

Prvi dio govora završavao je slavopjevom strpljivu siromaštvu i nagradi što je ono donosi te s nekoliko osvrta na reformu Zakona o zatvorima.

Drugi dio govora je bio hvalospjev Braithwaiteu u kojemu ga je Oliver prikazivao kao preteču pokreta koji se tek sada počeo uistinu masovno širiti.

Stara se gospođa Brant naslonila na stolicu i ogledala oko sebe. Prozor kraj kojega su sjedile bio je rezerviran za njih; dva su

naslonjača zauzimala taj prostor, no odmah iza njih nalazili su se drugi ljudi, stojeći vrlo tiho, naginjući se naprijed i promatrajući otvorenih usta: tik iza njih nalazile su se dvije žene i jedan starac dok su se iza njih i opet mogla nazrijeti neka druga lica. Njihova je očigledna pozornost pomalo posramila staru gospođu te se još jednom pozorno okrenula prema trgu.

U tome trenutku panegirik je bio na vrhuncu. Sitna i tamna Oliverova prilika približavala se kipu upirući uzdignute ruke prema njemu i pokazujući ga mnoštvu. Jasan i zvonak Oliverov glas bio je na trenutak zaglušen pljeskom nazočna mnoštva. Potom je opet stupio naprijed i poput kazališnoga glumca učinio naklon publici, što je ponegdje u mnoštvu izazvalo gromoglasan smijeh. U tome trenutku starica iza sebe začu neodlučan zvižduk, a trenutak nakon toga Mabelin uzvik... Što se događa?

Začuo se oštar prasak i sićušan je Oliverov lik usred gestikulacije posrnuo unatrag. Stari lord Pemberton u hipu se našao na nogama, a svuda okolo nastao je silan metež zbog kojega je pozornica izgledala poput stijene usred uzburkana mora. Jedna skupina ljudi zaputila se izvan ograđena prostora prema mjestu na kojemu su bile glazbene skupine, točno nasuprot čelu pozornice.

Gospođa Brand, zapanjena i ošamućena, odjednom se našla na nogama, uhvativši se za rešetku prozora, dok ju je Mabel snažno primila dovikujući joj nešto što nije mogla razumjeti. Trg je ispunjala silna buka, glave su se okretale na sve strane, poput kukuruza pod naletom vjetra. Potom je vidjela Olivera kako se ponovno nagnuo naprijed pokazujući nešto prstom i vičući. Ponovno je naglo sjela dok je krv jurila njezinim starim žilama, a srce joj je snažno otkucavalo.

"Zaboga, što je to?" zajecala je prestrašeno. No, i Mabel je bila na nogama upirući pogled prema svome mužu, a

brz žamor riječi i povika iz pozadine mogao se čuti unatoč silnoj buci koja je vladala na trgu.

II.

Oliver im je te večeri kod kuće, sjedeći u naslonjaču, jedne ruke zamotane i povezom pričvršćene oko vrata, objasnio cijelu stvar.

U onome se metežu i općoj strci na trgu, naime, nisu uspjele probiti do njega, no do njegove je supruge stigao glasnik s porukom kako je njezin muž samo lakše ranjen te da je već pod liječničkom skrbi.

"Radilo se o jednome katoliku", objasnio je Oliver ozbiljna lica. "Sigurno je došao na trg s nakanom, uza se je, naime, imao pištolj nabijen mecima. Ovoga puta, ipak, nije bilo vremena za svećenika..."

Mabel je lagano kimnula glavom; bila je već s javnih obavijesti pročitala što se dogodilo s tim čovjekom.

"Ubijen je, za tren oka su ga izgazili nogama i zadavili", rekao je Oliver. "Ja sam učinio što sam mogao, vidjela si me. No, usuđujem se reći da je ovako ispalo milosrdnije." v v

"Ali, ti si učinio što si mogao, dušo?" rece starica tjeskobno iz svoga kuta sobe.

"Povikao sam prema njima, majko, ali me nisu htjeli slušati." Mabel se nagnula naprijed. "Olivere, znam da to zvuči glupo, ali... ali voljela bih da ga nisu ubili." Oliver joj se nasmiješio. Poznavao je tu njezinu blagu crtu. "Bilo bi svakako ispravnije da nisu", reče ona. Potom je ušutjela i

ponovno se naslonila. "Zašto je upravo tada pucao?" upitala je. Oliver je na trenutak okrenuo oči prema majci, no ona je mirno plela. Neobično je oprezno odgovorio. "Rekao sam kako je Braithwaite jednim svojim govorom učinio za

svijet više negoli Isus Krist i svi njegovi sveci zajedno." Primijetio je kako je majka na trenutak prestala plesti, a potom

nastavila kao i do tada. "No sigurno je to i inače planirao", nastavio je Oliver. "Kako su znali da je katolik?" upita Mabel. "Našli su krunicu kod njega; a osim toga imao je upravo toliko

vremena da zazove svoga Boga." "I ništa se više ne zna?" "Ništa više. Bio je, međutim, lijepo odjeven." Oliver se pomalo umorno nagnuo natrag i zatvorio oči: ruka mu je i

dalje nekontrolirano podrhtavala. No, u srcu je bio sretan. Istina, bio ga je nastrijelio fanatik, no nije mu bilo teško podnositi bol za takvu stvar. Bilo je očito kako čitava Engleska suosjeća s njime. Gospodin Phillips je i sada u susjednoj sobi neumorno odgovarao na brzojave koji su neprestance stizali. Premijer Caldecott, Maxwell, Snowford i deseci drugih smjesta su brzojavom izrazili svoju potporu i sa svih strana Engleske poruke su neprestance stizale. Bio je to velik događaj za komuniste: njihov je glasnogovornik napadnut dok je vršio svoju dužnost govoreći u obranu svojih načela. Bio je to za njih neprocjenjiv dobitak, a gubitak za njihove političke protivnike jer se pokazalo kako mučenike nemaju samo kršćani. Kada je Oliver u sumrak ulazio u vlak, na golemim je električnim plakatima diljem Londona već treptala sljedeća vijest na esperantu:

"Oliver Brand ranjen... Napadač katolik... Cijela zemlja zgrožena... Ubojicu zadesila zaslužena sudbina.”

Bio je zadovoljan što je poduzeo uistinu sve što je bilo u njegovoj moći da spasi toga čovjeka. Čak je i u tome trenutku nenadane i snažne boli povikao u prilog poštena suđenja, no već je bilo prekasno. Vidio je kako su mu se oci izbečile na ljubičastu licu te stravičnu grimasu dok su neke ruke zgrabile i stezale njegov grkljan. Potom je lice nestalo, a na mjestu na kojemu ga je posljednji put vidio započeo je pravi stampedo. Ah! Ipak je u Engleskoj ostalo još strasti i odanosti!

Njegova je majka ustala i izišla, i dalje bez riječi. Mabel se okrenula prema njemu položivši mu ruku na koljeno.

"Jesi li preumoran za razgovor, dušo?" Otvorio je oči. "Naravno da nisam, draga. Zašto me to pitaš?" "Što misliš, kakve će biti posljedice?" Malko se podignuo gledajući - kao i obično - kroz prozore u pravcu te

zadivljujuće ^panorame koja je sada pomalo tonula u mrak. Posvuda su svijetlila svjetla, pravo more žutih mjeseca tik ponad kuća, a ponad njih tajanstvena tamnoplava boja ljetne večeri.

"Posljedice?" ponovio je. "Mogu biti jedino pozitivne. Bilo je već i vrijeme da se nešto dogodi. Draga, kao što znadeš, ponekad se znadem osjećati vrlo klonulo. No, mislim da mi se sada to više neće ponoviti. .Ponekad sam se znao pobojati kako smo izgubili sav polet i da su stari torijevci bili djelomice u pravu kada su prorekli što će biti s komunizmom. Ali, nakon ovoga..."

"Da?" "Pa, pokazali smo im kako smo i mi kadri prolijevati krv. I trenutak je

pravi: usred krize. Ne želim pretjerivati riječ je o pukoj ogrebotini - ali sve je bilo vrlo smišljeno i... vrlo dramatično. Jadnik nije mogao odabrati gori trenutak. Narod to neće zaboraviti."

Mabeline su oči zasjale od zadovoljstva. "Mili moj!" rekla je. "Boli li te jako?" "Ne strašno. Uostalom... ma baš me briga! Da se barem okonča ta

nesretna priča s Istokom!" Znao je kako je uzrujan i razdražljiv te se svom snagom pokušao

obuzdati. "Oh, draga!" nastavio je pomalo potresen. "Da barem nisu tako glupi!

Ne razumiju, jednostavno ne razumiju."

"Da, Olivere?" "Ne razumiju kako je sve to veličanstveno: Čovještvo, Život i Istina.

Ne prihvaćaju smrt one ludosti koja je stoljećima vladala. Stotinu puta sam im o tome govorio!"

Pogledala ga je plamtećih očiju. Voljela ga je vidjeti takva, njegovo pouzdano, zarumenjeno lice, zanos u njegovim plavim očima. Zajedno sa spoznajom njegove boli sve je to njezine osjećaje zacinjalo strascu. Nagnula se naprijed i iznenada ga poljubila.

"Dragi, tako sam ponosna na tebe. Ah, Olivere!" Ništa nije rekao, no Mabel je u njegovoj šutnji mogla vidjeti ono za

čim je žudjela, onaj odgovor njezinu vlastitom srcu. Sjedili su tako u tišini dok se nebo još više mračilo. Zvuk pisaćega stroja u susjednoj sobi podsjetio ih je da je svijet živ i da oni imaju dioništvo u njegovim poslovima.

Oliver se promeškoljio. "Mila, jesi li primijetila štogod maločas... kada sam rekao ono o Isusu

Kristu?" "Da, tvoja majka je na trenutak prestala plesti", odgovori žena. Znaci, i ti si to vidjela... Mabel, mislis li da se ona vraća natrag?" Ah, pa ona stari , blago odgovori Mabel. "Razumljivo je da se pomalo

osvrće na svoj život." "Ali ne misliš valjda... to bi bilo prestrašno!" Odmahnula je glavom. "Ne, ne, dragi, umoran si i uzrujan. To je tek mala slabost... No ipak,

ne preporučam ti da onako govoriš pred mamom." "Ali sada može posvuda o tome slušati." "Nije istina. Ne zaboravi da vrlo rijetko izlazi. Osim toga, ona sve to

prezire. Uostalom, ipak je odrasla kao katolikinja." Oliver potvrdi kimanjem glave i ponovno se nagnu natrag zamišljeno

gledajući prema van. "Nije li nevjerojatno koliko dugo sugestija može trajati? Ne može si to

izbiti iz glave čak ni nakon pedeset godina. Svakako pazi na nju, hoćeš li?... Usput..."

"Da?" "Ima novih vijesti s Istoka. Kažu kako sada Felsenburgh nadzire

stanje. Istočno Carstvo ga šalje posvuda: u Tobolsk, Benares, Yakutsk i druge gradove; bio je i u Australiji."

Mabel se naglo uspravi. "To uistinu ulijeva nadu, zar ne?" "Pretpostavljam da je tako. Nema dvojbe kako sufiji pobjeđuju, no

pitanje je dokle će biti tako. Uostalom, vojne postrojbe i dalje stoje u potpunosti pripravne."

"A što je s Europom?" "Europa se naoružava što je moguće brže. Idući tjedan moram u Pariz

na konvenciju najznačajnijih europskih zemalja." "A tvoja ruka, dragi?" "Trebala bi do tada ozdraviti. U svakom slučaju, morat će sa mnom." "Ima li još novosti?" "Nema više ništa. No, nema nikakve dvojbe kako je kriza uistinu

nastupila. Ako se sada Istok uspije uvjeriti da ustegne ruku, vjerojatno više nikada neće ustati. Pretpostavljam kako će to značiti slobodnu trgovinu po cijelome svijetu sa svim prednostima koje to nosi sa sobom. U suprotnome..."

"Što bi se moglo dogoditi?" "U suprotnome će doći do katastrofe kakvu je nemoguće i zamisliti.

Čitavo će čovječanstvo zaratiti te će ili Istok ili Zapad biti jednostavno izbrisani. Za to će se pobrinuti ovi novi Benninscheinovi eksplozivi."

"No, je li posve izvjesno da ih Istok već posjeduje?" "Svakako. Benninschein ih je istodobno prodao i Istoku i Zapadu.

Potom je, na svoju veliku sreću, umro." Mabel je sve to već prije čula, no njezin je razum to jednostavno

odbijao prihvatiti. Dvoboj između Istoka i Zapada pod tim novim uvjetima bio je nezamisliv. U sjećanjima ljudi više nije postojao nijedan europski rat dok su se istočnjački ratovi protekloga stoljeća vodili onodo bnim sredstvima. A sada bi, ako je vjerovati pričama, samo jednim projektilom bili uništeni čitavi gradovi. Novi su uvjeti bili nezamislivi. Vojni su stručnjaci obilovali prognozama, međusobno si proturječeći oko ključnih točaka. Čitava je ratna strategija bila pitanje puke teorije jer nije postojalo praktično povijesno iskustvo s kojim bi je se usporedilo. Bilo je to kao da ratnici lukom i strijelom raspravljaju o učincima eksploziva prije negoli je on ikad uporabljen. Sigurno je bilo samo jedno: da Istok raspolaže svom suvremenom vojnom tehnologijom i oružjima i da samo polovica njegova muškoga stanovništva dvostruko nadilazi čitav ostatak svijeta. Zaključci što ih se moglo izvući iz ovih pretpostavki nisu bili nimalo obećavajući po Englesku.

No, Mabel je i dalje odbijala razumski se s time suočiti. Dnevne su novine svakoga dana imale kratak i oprezan uvodnik

utemeljen na djelićima vijesti "ukradenih" s konferencija na drugome dijelu svijeta. Felsenburghovo se ime spominjalo češće no ikad, a nad svime

ostalim je vladao neki tajac. Za sada nije bilo posebnih posljedica: trgovina je nastavljena, europskim dionicama vrijednost nije osjetno pala; ljudi su i dalje gradili kuće, ženili se i udavali, rađali djecu, radili svoje poslove i odlazili u kazalište i zabavljali se - iz jednostavna razloga što je sve drugo bilo beskorisno. Običan svijet nije mogao ni zadržati ni ubrzati razvoj događanja; sve se odlučivalo i nadziralo na puno višim razinama. Oni do kojih su stizale vijesti iz visokih krugova, na osnovi kojih su mogli nazrijeti komadić stvarnosti, povremeno su bili na rubu ludila od uznemirenosti. Stoga je posvuda vladala nutarnja napetost, no nije se držalo uputnim o tome govoriti pa se o svemu radije šutjelo.

Naposljetku, nije se moglo učiniti ništa doli čekati.

III.

Imajući na umu zamolbu svoga muža, Mabel je nekoliko dana uistinu pomno pazila na ponašanje stare gospođe Brand. No, nije se dogodilo ništa što bi je uznemirilo. Stara je gospođa možda bila ponešto tiha, ali se i dalje bavila svojim uobičajenim sitnicama. Ponekad bi je zamolila da joj čita te bi netremice slušala što god bi ova izabrala. Svakodnevno bi brinula za poslove u kuhinji, vodila računa o namirnicama te pokazivala zanimanje za sve što je bilo vezano uz njezina sina. Sama mu je spakirala stvari, odabrala odjeću za brzi let u Pariz, mahala mu s prozora dok je silazio uskim puteljkom prema čvorištu. Rekao je kako će biti odsutan tri dana.

Drugoga dana njegova izbivanja starica se razboljela. Mabel ju je, potrčavši stubama uzrujana viješću što joj je bio donio poslužitelj, zatekla kako, zarumenjena i prilično uznemirena, sjedi u svome naslonjaču.

"Nije to ništa, dušo", drhtavo prozbori starica i opisa kako se osjeća. Mabel ju je smjestila u postelju te sjela kraj nje, čekajući. Iskreno je voljela tu staricu. Njezina joj je prisutnost u kući uvijek bila

izvorom tihe radosti. Zahvaljujući njoj osjećala se opuštenom. Starica je bila tako smirena i čovječna, tako zaokupljena izvanjskim sitnicama, povremeno se tako jasno prisjećajući dana svoje mladosti, posvema lišena gorčine ili pak neraspoloženja. Mladoj ženi se činilo beskrajno dirljivim promatrati kako se taj smiren stari duh približava svome utrnuću, odnosno - prema Mabelinu vjerovanju — gubitku osobnosti ponovnim stapanjem s Duhom Života koji prožima svijet. Bilo joj je manje teško razmatrati konac neke žustre duše jer je u tome slučaju zamišljala nekakav energičan povratak

snage u izvorište svih stvari. No, u ovoj je mirnoj starici bilo tako malo snage; sva se, na neki način, svodila na tankoćutno tkanje osobnosti, izgrađene od krhkih stvari u cjelinu koja je bila daleko značajnija od puka zbroja svojih sastavnih dijelova. Smrt jednoga cvijeta, razmišljala je Mabel, tužnija je od smrti lava, dok je razbijen porculan daleko teže popraviti negoli srušenu palaču.

"Riječ je o srčanim smetnjama", kazao je liječnik nakon obavljena pregleda. "Svakoga trenutka može umrijeti, a može poživjeti i još deset godina."

"Je li potrebno da obavijestim supruga?" Odmahnuo je rukom. "Nije izvjesno da će skoro umrijeti?" upitala je još uvijek u strahu. "Ne, ne. Kao što sam rekao, može poživjeti još deset godina." Dao joj je još nekoliko savjeta oko uporabe aparata s kisikom i otišao. Starica je tiho ležala u krevetu i, kada se Mabel uspela, ispružila je

prema njoj naboranu ruku. "Onda, dušo?" upita. "Riječ je samo o maloj slabosti, majko. Morate mirno ležati i odmarati

se. Da vam malo čitam?" "Ne, dušo, malko ću razmišljati." Mabelino poimanje dužnosti nije joj nalagalo potrebu da starici

priopći kako je u smrtnoj opasnosti. Nije, naime, prihvaćala vjerovanje prema kojemu postoji prošlost koju bi valjalo urediti niti Sudac s kojim bi se trebalo pripraviti za susret. Smrt je predstavljala kraj, a ne početak. Bilo je to evanđelje spokoja - ili je barem to bilo kada je smrt bila iznenadna i neočekivana.

Spuštajući se kat niže, Mabel je u svome srcu ipak osjećala duboko skrivenu tugu. Unatoč tome, mislila je u sebi: Smrt je bila neobična i čudesna. Ona je vraćanje Instrumentu note koja je bila trideset, pedeset ili sedamdeset godina odvojena od njega, vraćanje natrag u Instrument koji je po sebi bio sve u svemu. Na svijetu će ponovno odzvanjati gotovo iste note (to se, štoviše, upravo u tome trenutku diljem svijeta i odvijalo) čija je različitost gotovo neprimje tna u odnosu na prethodne. Nestat će samo one posebne već odsvirane note: bilo bi ludo pomisliti kako će jedna te ista nota vječno nastaviti odzvanjati negdje drugdje jer to "negdje drugdje" nije postojalo. I ona, Mabel, jednoga će tako dana prestati odzvanjati te joj je sada pobrinuti se da njezin odjek bude jasan i dražestan.

Idućega je jutra, po običaju, stigao gospodin Phillips, baš u trenutku kada je Mabel izlazila iz staričine sobe. Odmah ju je upitao kako se starica

osjeća. "Čini mi se da je malko bolje"> rekla je Mabel. "Čitav dan mora

mirovati!" Tajnik se naklonio i okrenuo u pravcu Oliverove sobe gdje je ležala

čitava hrpa pisama na koja je valjalo odgovoriti. Nekoliko sati kasnije Mabel je ponovno otišla gore i na stubama

susrela Phillipsa. Pod svojom se inače blijedom kožom doimao pomalo zarumenjeno.

"Zvala me gospođa Brand", rekao je. "Zanimalo ju je vraća li se možda večeras gospodin Oliver."

"Vraća se, zar ne? Nemate li vijesti od njega?" "Gospodin Brand je kazao kako će stići na vrijeme za kasnu večeru. U

London stiže u sedam sati. "Ima li još kakvih novosti?" Stisnuo je usnice. "Postoje neke glasine", rekao je. "Gospodin Brand mi se telegrafski

javio prije sat vremena." Činilo se kako je potresen. Mabel ga je začuđeno pogledala. "Je li riječ o vijestima s Istoka?" upitala je. Skupio je obrve. "Oprostite mi, gospođo Brand", rekao je. "Nije mi dopušteno išta

reći." Nije se uvrijedila jer je potpuno vjerovala svome suprugu, ali joj je

ulazeći u bolesničinu sobu srce poprilično udaralo. Činilo se kako je i starica uznemirena. Ležala je u krevetu vidljivo

zarumenjena lica koje je inače uvijek bilo bli jedo. Jedva da se nasmiješila kada ju je mlada žena pozdravila.

"Dakle, vidjeli ste se s gospodinom Phillipsom?" kaza Mabel. Stara ju je gospođa Brand u trenutku prodorno pogledala, no nije ništa

rekla. "Ne uznemirujte se, majko. Oliver se vraća večeras." Starica duboko uzdahnu. "Ne brini za mene, dušo," rekla je, "bit će mi dobro. Vratit će se za

večeru, zar ne?" "Ako letjelica ne bude kasnila. A sada, majko, jeste li spremni za

doručak?"

*

Mabel je provela popodne poprilično uzrujana. Bilo je izvjesno kako

se nešto dogodilo. Tajnik, koji je s njome doručkovao u salonu s pogledom na vrt, doimao se neobično uzrujanim. Rekao joj je kako će ostatak dana izbivati jer mu je tako naložio gospodin Oliver. Uzdržao se od bilo kakva razgovora o pitanju Istoka. Nije joj dao nikakve vijesti o pariškoj konvenciji, već je samo ponovio kako se gospodin Oliver vraća večeras. Potom je, pol sata kasnije, žurno izišao.

Kada se Mabel kasnije uspela na gornji kat, činilo se kako starica spava. Nije ju htjela uznemirivati. Jednako tako nije željela ni izlaziti iz kuće. Stoga je sama šetala vrtom razmišljajući, nadajući se i bojeći se sve dok duge sjenke nisu prekrile puteljak, a nepregledan niz krovova utonuo u gustu zelenkastu izmaglicu..

Ušavši iznova u kuću, uzela je u ruke najnovije večernje izdanje novina, no u njima nije bilo drugih vijesti doli onih koje su najavljivale večerašnji završetak Konvencije u Parizu.

*

Otkucalo je osam sati, a Oliveru nije bilo ni traga. Letjelica iz Pariza trebala je stići prije sat vremena. Mabel je cijelo vrijeme pazila na nebo koje se mračilo, ali nije primijetila njezin dolazak. Razumije se kako joj je mogla i pro maknuti pogledu, no često je čekala Olivera i uvijek je opažala dolazak letjelice s kojom je stizao pa se pitala zašto bi joj upravo sada promakla.

Nije imala volje sjesti sama za večeru. Hodala je amo-tamo u svojoj bijeloj haljini, neprestano se okrećući prema prozoru, slušajući blagu buku vlakova, jedva čujan odjek tračnica i jednolične zvukove s oko kilometar udaljena čvorišta. Svjetla su već bila upaljena, a pogled na grad podsjećao je na zemlju bajki - rasprostrt tako između zemaljskoga svjetla i nebeske tmine.''

Zašto Oliver nije došao, zašto se nije makar javio? Još jednom se uputila na gornji kat kako bi - i sama beskrajno

tjeskobna - umirila staricu koja je bila već vrlo pospana. "Nije došao", kazala je. "Pretpostavljam kako se zadržao u Parizu." Starica je kimnula i nešto promrmljala, a Mabel se ponovno spustila

kat niže. Već je bio prošao čitav sat od uobičajena vremena za večeru. Ah, stotinu ga je stvari moglo zadržati! Često je znao kasniti i više

nego sada: možda je zakasnio na letjelicu kojom je planirao doputovati, možda je Konvencija produljena, možda je umoran pa je zaključio kako mu je ipak bolje prespavati u Parizu i jednostavno ih zaboravio o tome telegrafski izvijestiti. Možda je čak i javio gospodinu Phillipsu koji je onda jednostavno zaboravio proslijediti poruku.

Naposljetku se beznadno uputila prema telefonu i pogledala u nj. Nalazio se ondje: ta šutljiva slušalica, taj niz označenih tipki. Već je bila napola odlučila da će ga uporabiti te se raspitati je li se čulo što o njezinu mužu: mogla je nazvati njegov klub, njegov ured u Whitehallu, kuću gospodina Phillipsa, Parlament i tako dalje. No, oklijevala je govoreći sebi kako joj valja biti strpljivom. Oliver nije volio da se netko miješa u njegove poslove te će je se sigurno uskoro sjetiti i odagnati njezinu tjeskobu.

Potom je, tek što se okrenula, telefon zazvonio, a na bijeloj se podlozi pokazala riječ "Whitehall".

Stisnula je odgovarajuću tipku i - dok joj se ruka nekontrolirano tresla - jedva prinijela slušalicu uhu.

"Halo, tko je tamo?" Srce joj je poskočilo na zvuk muževljeva glasa koji je, slabašan i jedva

čujan, dolazio kroz kilometre žice. "Mabel ovdje", rekla je. "Ah, Mabel! Baš dobro da te čujem. Vraćam se... sve je odlično ispalo.

Slušaj me... čuješ li me dobro?" "Da, da." "Dogodilo se ono najbolje. Na Istoku je sve riješeno. Felsenburgh je to

postigao. Slušaj, ne mogu večeras doći kući. Za dva sata u Pavlovu domu objavit će vijest o tome. Upravo kontaktiramo s novinarima. Dođi odmah k meni. Moraš tome biti nazočna... Čuješ li me?"

"O, da." "Dođi onda, odmah. Bit će to najveći događaj u povijesti. Nemoj

nikome kazati. Dođi prije no što počne gužva. Za pol sata će zaustaviti promet."

"Olivere..." "Da, samo brzo reci!" "Majka je bolesna. Da je ostavim samu?" "Je li ozbiljno?" "Ma, nema nikakve neposredne opasnosti. Liječnik je već bio kod

nje." Za trenutak je nastupila tišina. "Da, onda dođi. Svakako ćemo se, u tome slučaju, vratiti večeras. Reci

joj da ćemo doći kasno." "Dobro." "Svakako dođi. Felsenburgh će biti ondje!"

Poglavlje četvrto

I.

Istoga toga poslijepodneva Percy je primio posjetitelja. Na njemu nije bilo ničega neobična te Percy, silazeći stubama u odjeći

za šetnju i pogledavši ga u svjetlu što je dopiralo kroz visok prozor govornice, nije uspio ništa zaključiti o njegovoj osobi i poslu zbog kojega je došao. Jedino što je intuitivno zaključio jest da nije bio katolik.

"Htjeli ste me vidjeti", reče svećenik pokazujući mu pritom da sjedne. "Bojim se kako nemam previše vremena."

"Neću vas odveć zadržati", spremno odgovori neznanac. "Gotovi smo za pet minuta."

Percy je čekao oborenih očiju. "K vama me poslala... stanovita osoba. Nekoć je bila katolikinja: želi

se vratiti u Crkvu." Percy učini gotovo neprimjetan pokret glavom. Bila je to poruka

kakve ovih dana nije često primao. "Doći ćete, gospodine, zar ne? Obećajte mi!" Čovjek se doimao uvelike uznemirenim; njegovo se blijedo lice

pomalo sjajilo od znoja te ga je molećivo gledao. "Razumije se da ću doći", rekao je Percy smiješeći se. "Da, gospodine, ali vi ne znate tko je ona. To bi... to bi izazvalo veliku

pomutnju kada bi se pročulo. Stoga vas molim za diskreciju. Nadam se da mi i to možete obećati?"

"Nisam u prilici davati obećanja takve vrste", blago će svećenik. "Još nisam upoznat s okolnostima."

Stranac nervozno ovlaži usnice. "Pa, dobro," reče on žurno, "barem mi možete obećati da nećete ništa

nikom spominjati dok je osobno ne susretnete?" "Ah, svakako", odgovori svećenik. "Znate, gospodine, bolje je da vam ne otkrijem svoje ime. Tako... tako

će biti jednostavnije i vama i meni. I... i molim vas, gospodine, ta je gospođa bolesna: morate doći još danas, molim vas, ali ne prije večeri. Odgovara li vam deset sati, gospodine?"

"Gdje je to?" naglo upita Percy.

"Blizu čvorišta kod Croydona. Napisat ću vam adresu. Ali nećete doći prije deset sati, zar ne, gospodine?"

"A zašto ne odmah?" "Jer... jer bi i drugi mogli biti ondje. U to će vrijeme oni biti odsutni, to

znadem." Bilo je to pomalo sumnjivo, pomisli Percy. Već se događalo da su

slične zamolbe bile ustvari opasne zamke. No, nije mogao odmah bez provjere odbiti zamolbu.

"Zašto ta osoba ne pozove svoga župnika?" upita. "Ona... ona ne zna tko je on. Vas je jednom vidjela u katedrali i upitala

vas za ime. Sjećate li se, riječ je o jednoj starici?" Percy se uistinu nejasno sjećao nečega slična od prije mjesec ili dva,

no nije mogao biti potpuno siguran u to. "Onda, gospodine, doći ćete, zar ne?" "Moram se čuti s ocem Dolanom", odgovori svećenik. "Ako mi on

dopusti..." "Molim vas, gospodine, da ocu Dolanu ne kažete njezino ime. Nećete

mu ga otkriti, zar ne?" "Još ga ni sam ne znam", reče svećenik smiješeći se. Stranac je

uzbuđeno sjedio u naslonjaču dok mu se na licu moglo opaziti kako zabrinuto razmišlja.

"Gospodine, prvo ću vam kazati ovo: sin te stare gospođe moj je poslodavac i vrlo istaknut komunist. Ona živi s njime i njegovom suprugom. Njih će dvoje večeras izbivati. Radi toga sve to od vas tražim. Hoćete li, dakle, doći?"

Percy ga je nekoliko trenutaka mirno promatrao. Ako je kojim slučajem bila riječ o zavjeri, tada su oni koji su je ovako smislili bili doista vrlo bolesne osobe. Odagnavši stoga sumnju reče:

"Doći ću, gospodine, obećavam. A sada mi recite ime." Stranac ponovno nervozno ovlaži usnice te se, uplašen, osvrnu na obje

strane. Učinilo se potom kako je skupio hrabrost, nagnuo se naprijed ^ oštro prošaptao:

"Gospođa se zove Brand, gospodine, i majka je gospodina Olivera Branda."

Percy je na trenutak ostao zapanjen. Bilo je to odveć neobično da bi bilo istinito. I predobro je poznavao ime Olivera Branda. Gospodin je, naime, dopustio da upravo on trenutno u Engleskoj radi više protiv Katoličke Crkve od ikojega drugog čovjeka, a nakon incidenta na Trgu Trafalgar postao je jedna od najpopularnijih osoba. A sada, iznenada,

njegova majka... Naglo se obrati svome posjetitelju. "Ne znam što ste, gospodine, vjerujete li u Boga ili ne, ali ćete mi sada

svojom vjerom i svojom čašću prisegnuti da je sve to istina!" Bojažljive su se oči susrele s njegovima i skrenule pogled, no bilo je to

poradi slabosti, a ne poradi neiskrenosti. "Kunem... kunem se Bogom Svemogućim." "Jeste li vi katolik?" Čovjek odmahnu glavom. "Ali vjerujem u Boga", reče. "Barem mislim da je tako." Percy se načas zamisli pokušavajući shvatiti što sve to znači. U sebi

nije osjećao nikakav trijumf, ta vrsta osjećaja nije predstavljala njegovu slabost. Postojala je, međutim, neka vrst straha, uzbuđenja, zapanjenosti, a u pozadini svega zadovoljstva što Božja milost uistinu sve nadilazi. Ako je mogla doprijeti do te žene, tko bi se onda mogao nalaziti predaleko od njezina dosega? Odjednom opazi kako ga posjetitelj tjeskobno promatra.

Je li vas strah, gospodine? Nećete valjda iznevjeriti svoje obećanje?" Te su riječi donekle raspršile taman oblak. Percy se nasmiješio. O, ne , reče on. Bit ću ondje u deset sati... Je li u životnoj opasnosti?" "Ne, gospodine, riječ je o manjemu srčanu udaru. Jutros se donekle

oporavila." Svećenik je prošao rukom preko očiju i ustao. "Dobro, doći ću", reče.

"Hoćete li i vi, gospodine, biti ondje?" Ovaj niječno odmahnu glavom i sam ustavši. Moram biti s gospodinom Brandom. Večeras je sastanak, no ne

smijem o tome govoriti... Ali vi samo tražite gospođu Brand i recite kako vas očekuje. Smjesta će vas povesti gore."

Pretpostavljam kako ne smijem otkriti da sam svećenik?" "Molim vas da to nikome ne govorite!" Izvadio je podsjetnik, nešto napisao, istrgnuo list i pružio ga

svećeniku. Ovo je adresa, gospodine. Molim vas da ovaj primjerak uništite nakon

što je prepišete. Ne bih htio izgubiti posao, ako je ikako moguće." Percy je nekoliko trenutaka preokretao papirić u ruci. 'Zašto i sami

niste katolik?" upita. Čovjek nijemo odmahnu glavom. Potom uze svoj šešir i krenu prema vratima.

*

Percy je čitavo poslijepodne bio vrlo uzbuđen.

Proteklih mjeseci dogodilo se vrlo malo toga ohrabrujućega. Morao je izvijestiti o pet-šest značajnih otpada od vjere i jedva o kojemu obraćenju bilo koje vrste. Nije bilo nikakve dvojbe da je za Crkvu nastupilo vrijeme velikih protivština. I prošlotjedni sumanuti čin na Trgu Trafalgar učinio je golemu štetu: ljudi su više no ikada govorili, a novine pisale o tome kako taj konkretan javni čin opovr gava sve ono što Crkva propovijeda i pokazuje da je njezina vjera u nadnaravno samo teorija. "Zavirite 'ispod kože' katolika i naći ćete ubojicu", glasio je tekst jednoga od istaknutijih članaka u novinama Novi narod. I sam Percy je bio ogorčen tim suludim napadom. Istina jest kako je Nadbiskup s propovjedaonice katedrale osudio i taj čin i njegov motiv, no i to je poslužilo samo kao prigoda što su je vodeće novine smjesta iskoristile kako bi podsjetile na trajnu politiku Crkve u skladu s kojom i sama pribjegava nasilju, svejednako odbacujući nasilnike. Stravična smrt atentatora nimalo nije ublažila bijes javnosti. Nisu izostale čak ni insinuacije prema kojima je atentator viđen kako izlazi iz Nadbiskupova dvora sat vremena prije pokušaja atentata.

A sada je, odjednom, upravo dramatičnom brzinom stigla vijest prema kojoj se vlastita majka "junaka drame" želi izmiriti s Crkvom koja joj je pokušala ubiti sina.

*

Dok je to popodne žurio prema sjeveru u posjet svećeniku u Worcesteru i dok se navečer vraćao natrag prema jugu, Percy se neprestano pitao krije li se ipak iza svega nekakva zavjera, nekakav pokušaj da ga se ulovi u zamku. Ali obećao je kako neće ništa nikome govoriti o tome i kako će doći.

Kao i obično, svoje je svakodnevno pismo završio nakon večere, s neobičnim osjećajem sudbonosnosti; potom je ispisao adresu i zalijepio marku. Nakon toga je u civilnom odijelu sišao na donji kat, u sobu oca Blackmorea.

"Hoćete li me ispovjediti, oče?" naglo je prozborio.

II.

Postaja Victorija, koja se i dalje nazivala po velikoj engleskoj kraljici iz devetnaestoga stoljeća, nije bila ništa više ni manje užurbana no obično kada je Percy, pol sata potom, stigao na nju. Velik peron - sada ukopan gotovo šezdeset stotina metara ispod razine zemlje - otkrivao je dvostruko

mnoštvo prolaznika koji su odlazili u grad ili ga napuštali. Percy se počeo spuštati otvorenim staklenim dizalom prema mnoštvu na krajnjem lijevom kraju, koje je bilo daleko brojnije, a zbog rijeke prolaznika na izlazu iz dizala morao se vrlo sporo kretati.

Hodajući blago osvijetljenim prostorom poda prekrivena bešumnom rebrastom gumom konačno je stigao do vrata dugačka vlaka koji je išao ravno do čvorišta. Bila su posljednja u nizu od dvanaestak ili više koja su se klizajući otvarala i zatvarala. Potom je, još uvijek promatrajući beskonačno kretanje dizala koja su se uzdizala i spuštala, ušao i sjeo u vagon vlaka.

Sada, kada je konačno krenuo, bio je zadovoljan svojom odlukom da pođe. Ispovjedio se kako bi imao potpun mir u duši, iako zapravo i nije očekivao neku određenu pogibelj. Sjedio je tako u svome sivu civilnom odijelu i slamnatu šeširu, ni po čemu se ne izdvajajući kao svećenik. Crkvene su vlasti naime dale dopuštenje da se u slučaju opravdane potrebe ne moraju odjenuti talar, odnosno kolar košulja.

Budući da bolesnica nije bila u smrtnoj opasnosti, nije sa sobom bio ponio ni ciborij ni hostije. Tamošnji župnik, otac Polan mu je ionako bio javio kako ono što mu ustreba može uzeti iz crkve Svetoga Josipa koja se nalazila u blizini Glavne postaje. U džepu je imao samo minijaturnu ljubičastu štolu kakva je bila uobičajena za posjeta bolesnicima.

Prilično je mirno putovao usmjerivši pogled na prazno sjedalo preko puta i nastojeći zadržati potpunu sabranost kada je vagon odjednom stao. Začuđeno je pogledao van i zaključio kako se nalaze u tunelu. Zaustavljanje može biti uzrokovano brojnim razlozima pa se nije osobito uznemirio. Činilo se kako ni ostali putnici nisu sve to preozbiljno shvatili pa se nakon trenutka tišine ponovno čuo uobičajen žamor razgovora u odjeljcima.

Ali, nedugo zatim izdaleka se čula sve glasnija mješavina povika i zviždanja što su je zidovi vraćali kao jeku. U vagonu je utihnuo razgovor. Čuo je kako je jedan prozor zalupio potisnut tlakom, a trenutak nakon toga kraj njih je projurio drugi vlak vraćajući se na postaju iako je trebao voziti u suprotnome smjeru. Mora da se dogodilo nešto nepredviđeno, pomisli Percy. Ustao je i kroz prazan odjeljak pošao do najudaljenijega prozora. Opet je začuo zvuk glasova i signala. Pokraj njih je opet projurio vlak, a onda gotovo odmah iza njega - još jedan.

Potom se je osjetio trzaj i blag pokret. Percy je zateturao i pao u sjedalo dok se vlak u kojemu je i sam sjedio stao kretati unatrag.

Iz susjednoga je odjeljka dopirala graja. Percy je pošao onamo da bi ondje zatekao nekolicinu ljudi kako gledaju kroz prozor, nimalo se pritom ne obazirući na njegove upite o tome što se događa. Stajao je tako ondje

svjestan kako ne znaju ništa više od njega, čekajući da im netko objasni o čemu je riječ. Koji peh, pomisli u sebi, ako je kakva nezgoda prekinula liniju.

Vagon se dvaput zaustavio te bi svaki put krenuo dalje nakon povika da bi naposljetku stigao do perona odakle su i krenuli, samo kakvih stotinjak metara dalje.

Sada više nije bilo nikakve dvojbe da se nešto dogodilo! Čim je otvorio vrata, do ušiju mu je doprla golema buka. Kada je stupio na peron i pogledao prema kraju postaje, počeo je shvaćati.

Od desne na lijevu stranu goleme unutrašnjosti, duž perona, rastući svakoga časa, nailazila je golema bučna gomila. Stube široke dvadeset metara, koje su se inače rabile samo u slučaju nužde, bile su od mnoštva ljudi nalik na golem crn slap visok gotovo šezdeset metara. Svaki je vagon, po zaustavljanju, iskrcavao sve više i više ljudi koji su se, poput mrava, pridruživali ostalima. Buka je bila neopisiva: povici muškaraca, vrisci žena, ječanje velikih uređaja te tri do četiri puta metalni zvuk trube, kada su se iznad otvorila vrata u slučaju nužde te se dio mnoštva izlio prema njima, izlazeći tako na ulice što su ležale s druge strane. No, nakon toga prvoga pogleda, Percy više nije gledao u ljude jer su se, visoko gore ispod sata, na javnoj oglasnoj ploči pojavila velika plamena slova koja su na esperantu i engleskome jeziku prenosila poruku za kojom je Engleska čeznula. Pročitao ju je desetak puta prije no što je krenuo dalje buljeći u nju kao u nadnaravni prizor koji je mogao naviještati pobjedu jednako raja, kao i pakla. Pisalo je:

"Završen je kongres na Istoku. Mir, a ne rat.

Uspostavljeno sveopće bratstvo. Felsenburgh večeras u Londonu."

* * *

III.

Percy je s dva sata zakašnjenja stajao pred kućom iza čvorišta. U pokušaju da dođe na vrijeme molio je službenike željeznice,

uvjeravao ih i svađao se s njima, no oni su bili kao opsjednuti. Polovica ih je napustila radna mjesta odjurivši u grad jer je, unatoč Vladinim mjerama

predostrožnosti, u javnost procurila vijest kako će Pavlov dom (nekoć poznat kao katedrala Svetoga Pavla) biti mjesto Felsenburghova primanja. Ostali su se doimali kao poludjeli. Jedan se čovjek na peronu srušio mrtav zbog živčanoga sloma, no činilo se kako nikoga nije bilo briga te je njegovo tijelo ostalo ležati sklupčano ispod klupe. Percyja je mnoštvo nekoliko puta ponijelo sa sobom dok se probijao od perona do perona u potrazi za vlakom koji bi ga odvezao do Croydona. Činilo se kako takav ne postoji. Napušteni su se vagoni gomilali između perona poput naplavljena drva dok su drugi dolazili iz prigradskih dijelova dovozeći sa sobom gomile opčinjenih, grozničavih ljudi koji su nestajali poput dima s bijelih gumenih pločnika. Peroni su se neprestano punili, jednako tako i neprestano praznili. Tek pol sata nakon ponoći ponovno je uspostavljen redovan promet.

Stigao je tako napokon pred kuću, razbarušen, gologlav i iscrpljen, gledajući gore u tamne prozore.

Jedva da je i znao što bi mislio o svemu tome što se događa. Rat je svakako bio stravičan. A ovaj bi rat bio toliko stravičan da ga je bilo nemoguće i zamisliti. No, prema Percyjevu mišljenju, bilo je i gorih stvari. Što misliti o općemu svjetskom miru koji svoj temelj nema u Isusu Kristu? Ili se možda Bog krije čak i u pozadini ovoga? Pitanja su bila posve beznadna.

Za taj uspjeh, veći od svih dosadašnjih svjetovnih događaja u povijesti, zaslužan je Felsenburgh. Ali tko je on? Kakav je njegov karakter? Koji su mu motivi? Kojim se sredstvima služi? Što misli? Kako će uporabiti uspjeh i utjecaj koji sada posjeduje?... Pitanja su se pred njim nizala poput iskra pri čemu je svaka od tih iskra naizgled bila bezazlena, ali jednako tako je mogla čitav svijet baciti u plamen.

Ovdje je međutim pred sobom imao jednu staricu koja se prije smrti željela izmiriti s Bogom...

*

Pritisnuo je nekoliko puta zvonce i čekao. Potom se iznad njega upalilo svjetlo i znao je kako su ga čuli.

"Zvali su me", uzviknuo je iznenađenoj služavki. "Trebao sam stići u dvadeset i dva sata, ali me spriječila gužva."

Promrmljala je nekakvo pitanje. "Jest, vjerujem da je tako", reče. "Neće biti rata, uspostavljen je mir.

Molim vas, povedite me gore." Prošao je hodnikom praćen neobičnim osjećajem krivnje. To je, dakle,

bila kuća Branda - žustra govornika, tako rječita u govoru protiv Boga; a eto

on, svećenik, ušuljao se u njegov dom usred noći. No, dobro, nije to bilo prema njegovu izboru.

Na vratima sobe na katu služavka se okrenu prema njemu. "Jeste li vi liječnik, gospodine?" "To je moj posao", kratko će Percy i otvori vrata. Prije no što je imao vremena za sobom zatvoriti vrata, iz kuta sobe se

začu blag uzdah: "Oh, Bogu hvala! Mislila sam da me zaboravio. Vi ste svećenik, oče?" "Svećenik sam. Ne sjećate li se kako smo se susreli u katedrali?" "Da, da, zatekla sam vas u molitvi. O, Bogu hvala, Bogu hvala!" Percy je načas zastao promatrajući je. Njezino ozareno lice u noćnoj

kapici, njezine žarke upale oči, njezine drhtave ruke. Istina je, nije dakle bila riječ o smišljenoj zavjeri.

"Izvolite," kazao je, "recite mi." "Ispovjedila bih se, oče." Percy izvadi malenu ljubičastu štolu, prebaci je preko ramena i sjede

uz postelju.

* * *

Gospođa Brand je potom htjela još s njim porazgovarati. "Recite mi, oče, kada ćete mi donijeti Svetu Pričest?" Oklijevao je. "Pretpostavljam kako gospodin Brand i njegova supruga ne znaju ništa

o svemu ovome?" "Ne, oče." "Recite mi, jeste li jako bolesni?" "Ne znam, oče. Ne žele mi reći. Prošle sam noći mislila da je gotovo." "Kada biste željeli da vam donesem Svetu Pričest? Učinit ću kako vi

kažete." "Da pošaljem po vas za dan-dva? Oče, bih li to trebala reći i sinu?" "Ne morate ako ne želite." "Ako je to potrebno, rado ću to učiniti." "Razmislite o tome i javite mi... Čuli ste što se dogodilo?" Kimnula je glavom gotovo nezainteresirano te Percy osjeti svojevrsno

grizodušje. Doista, izmirenje duše s Bogom bilo je daleko važnija stvar negoli izmirenje Istoka sa Zapadom.

Na trenutak ostade u šutnji, a pbtom reče: "Gospodinu Brandu će to možda nešto značiti. Sada će vjerojatno postati vrlo značajna osoba."

I dalje ga je tiho promatrala, pomalo se smiješeći. Percyja je začudila

mladolikost toga starog lica. Potom se izraz njezina lica promijenio. "Oče, ne smijem vas više zadržavati, no, recite mi ovo: tko je taj

čovjek?" "Felsenburgh?" "Da." "Nitko ne zna. Znat ćemo više sutra. Večeras je u gradu." Izgledala je tako čudno da je Percy načas pomislio kako je riječ o

ponovnu srčanu napadaju. Činilo se kako joj lice preplavljuje nekakav osjećaj koji se mogao opisati kao mješavina žalosti i straha.

"Jeste li dobro?" upita Percy. "Oče, malko me strah kada pomislim na toga čovjeka. Meni ne može

nauditi, zar ne? Sada sam sigurna? Katolikinja sam..." "Dakako da ste sigurni. Nemojte se bojati! Kako bi vam taj čovjek

mogao nauditi?" No pogled prepun straha nije ju napuštao. Percy se primaknu korak

bliže nastojeći je ohrabriti. "Ne smijete se prepuštati maštarijama", reče. "Samo se predajte

Gospodinu. Taj vam čovjek ne može ništa." Govorio je kao da govori djetetu, ali nije bilo koristi. Njezina su stara

usta još uvijek bila uvučena dok su joj oči lutale po kutovima sobe. "Recite mi zašto ste uznemireni. Što znadete o Felsenburghu? Niste li

možda nešto sanjali?" Starica je na to pitanje naglo kimnula glavom i Percyju srce poskoči

od sućuti. Je li ova jadna starica sišla s uma? Zašto joj je to ime tako zlokobno? Potom se sjeti kako je otac Blackmore na sličan način bio uznemiren Felsenburghom. S naporom se sabra i ponovno sjede.

"Kažite mi otvoreno", reče. "Je li to bio san? Što ste sanjali?" Malko se podigla u postelji, ponovno se osvrćući po sobi, a potom

svoju staru smežuranu ruku položila u njegovu koju on, s čuđenjem, prihvati.

"Oče, jesu li vrata zatvorena? Nitko ne sluša?" "Ne, ne brinite. Zašto dršćete? Ne smijete biti praznovjerni." "Oče, reći ću vam. Snovi su besmislice, zar ne? Evo što sam sanjala. Nalazila sam se negdje u jednoj velikoj kući, meni nepoznatoj kući na

nepoznatu mjestu. Bila je to stara i mračna kuća. Bila sam dijete, čini mi se, te sam se... nečega plašila. Svi su hodnici bili tamni. Stala sam plakati u mraku, tražeći svjetlo, ali ga nije bilo. Potom sam začula glas, u daljini. Oče..."

Snažnije ga je stisnula rukom, a njezine su se oči ponovno obazrijele

po sobi. Percy je sustezao disanje. Unatoč tome što je već doista kasno, nije ju

mogao sada napustiti. Kuća je bila vrlo tiha, tek bi se svako toliko izvana začuo zvuk automobila koji su se iz poludjela grada ponovno vraćali u predgrađe, dok se u jednome navratu nije začulo glasno vikanje. Sa zabrinutošću se pitao koliko je sati.

"Je li vam problem nastaviti o tome pričati?" upita je još uvijek govoreći sa strpljivom jednostavnošću. "Kada se vraćaju vaši?"

"Još ne", prošapta ona. "Mabel je kazala ne prije dva sata. Koliko je sada sati, oče?"

Slobodnom je rukom izvadio sat. "Nekoliko minuta do jedan", reče. "Dobro onda, slušajte, oče... nalazila sam se u toj kući i čula razgovor.

Potrčala sam niz hodnike sve dok ispod jednih vrata nisam ugledala svjetlo, a potom sam se zaustavila. Dođite bliže, oče."

Percy je i nehotice počeo osjećati strah. Staričin se glas iznenada spustio do šapata dok su ga njezine oči neobično fiksirale. ,,

"Zaustavila sam se, oče, i nisam se usudila ući. Čula sam razgovor i vidjela svjetlo, ali sam se bojala stupiti u sobu. Oče, u toj se sobi nalazio Felsenburgh."

Dolje se odjednom začuo zvuk vrata, a potom koraci. Percy se naglo okrenuo i u istom trenutku začuo kako je žena duboko udahnula.

"Tiho!" rekao je. "Tko je to?" Sada se u hodniku ispod mogao čuti razgovor dvaju glasova te je,

začuvši ih, starica popustila stisak. "Učinilo mi se... učinilo mi se da je to on." Percy je ustao. Bilo mu je jasno kako nije svjesna situacije. "Da, dijete," reče tiho, "ali tko je to?" "Moj sin i njegova supruga", reče, a potom joj se lice ponovno

promijeni. "Ali, ali, oče..." Glas joj je zamro u grlu kada se vani začuo korak. Na trenutak je

zavladala potpuna tišina, a potom se mogao čuti šapat mlade žene. "Vidi, svjetlo gori. Uđi, Olivere, ali tiho." Potom otvoriše vrata.

Poglavlje peto

I.

Začuo se povik, a potom je nastupila tišina kada je prelijepa visoka mlada žena rumena lica i sjajnih sivih očiju ušla i zaustavila se. Slijedio ju je muškarac kojega je Percy smjesta prepoznao s fotografija. S kreveta se čulo tiho jecanje. Svećenik je nagonski podigao ruku kako bi umirio staricu.

"Što se događa?" prozbori Mabel i zagleda se u muškarca mladolika lica i sijede kose.

Oliver otvori, a potom zatvori usta. I na njegovu se licu odražavalo neobično uzbuđenje. Tada progovori.

"Tko je ovo?" reče odrješito. "Olivere," povika Mabel naglo se okrenuvši prema njemu, "ovo je

svećenik kojega sam vidjela..." "Svećenik!" reče ovaj primaknuvši se korak bliže. "A ja sam mislio..." Percy duboko udahnu kako bi ublažio mahnito podrhtavanje u svome

grlu. "Jest, svećenik sam", reče. I opet se s postelje začu jecanje. Percy, napola se okrenuvši kako bi ga

utišao, vidje kako je mlada žena mehanički popustila stisak tanka pepeljasta ogrtača što ga je nosila preko bijele haljine.

"Majko, jesi li ti tražila da dođe?" povika Oliver drhtavim glasom dok mu se čitavo tijelo trzalo prema naprijed. No, Mabel ispruži ruku.

"Samo mirno, dragi", reče. "Dakle, gospodine..." "Jest, svećenik sam", ponovi Percy, zbunjen nenadanom situacijom,

istodobno pokušavajući snagom volje povratiti pribranost. "I došli ste u moju kuću!?" povika Oliver. Približi se još jedan korak, a

potom ustuknu pol koraka. "I tvrdite da ste svećenik!? I ovdje ste cijelu večer!?"

"Ovdje sam od ponoći", reče Percy "I niste...", započe Oliver. - Mabel stade između njih i prekinu muža. "Olivere," reče ona još uvijek prikrivajući uzbuđenje, "nemojmo

praviti scene. Tvoja je jadna draga majka odveć bolesna za to. Gospodine, hoćete li, molim vas, sići s nama dolje?"

Percy se uputi prema vratima, a Oliver se pomaknu malko u stranu. Potom se svećenik zaustavi, okrenu i podignu ruku.

"Bog vas blagoslovio", reče uplakanoj starici u postelji, a potom iziđe iz sobe.

Iznutra se čuo glasan govor, a onda šapat mlade žene pun sućuti. Potom se kraj njega stvori Oliver, tresući se i blijed poput aveti te mu, prolazeći pokraj njega u pravcu stuba, nijemo dade znak rukom da ga slijedi.

*

Percyju se sve to činilo poput nekakva nevjerojatna sna: sve je bilo tako neočekivano i nestvarno. Istodobno je osjećao dubok sram poradi jadna dojma što ga je bio ostavio i neku vrst mira zbog toga što je učinio dobru stvar. U isto se vrijeme dogodilo i ono najgore i ono najbolje, mislio je.

Oliver otvori vrata, pritiskom na tipku upali svjetlo i uđe u prostoriju, a Percy za njim. Još uvijek u tišini, pokaza mu stolicu. Percy sjede. Oliver je stajao ispred kamina, ruku duboko zavučenih u džepove jakne, neznatno okrenut u suprotnome smjeru.

Percyjeva usredotočena osjetila zapazila su svaki detalj prostorije: dubok elastičan zelen sag, koji je bio mekan pod njegovim nogama, ravne tanke svilene zastore, šest stolića s bogatim cvjetnim aranžmanima i knjige koje su bile nanizane uza zidove. Iako su prozori bili otvoreni i široki pa je noćni povjetarac neprestano ljuljao zastore, čitava prostorija je odisala teškim mirisom ruža. Percyju je to sličilo na miris ženskoga parfema.

Zatim svoju pozornost usmjeri na lik muškarca ispred sebe: gibak, napet, uspravan; tamnosivo odijelo nalik na njegovo, pravilne crte lica, čistu blijedu put, tanak nos, istaknut luk idealizma nad očima te tamnu kosu. Bilo je to lice pjesnika, pomisli, dok je čitava osobnost bila izrazito živa i žarka. Okrenu se i ustade kada je Mabel otvorila vrata i ušla, a potom ih za sobom zatvorila.

Smjesta je prišla mužu i položila mu ruku na rame. "Sjedi, dragi", reče. "Moramo mirno porazgovarati. Molim vas

sjednite, gospodine." Svih troje sjedoše: Percy na jednu stranu, a muž i žena na dugu drvenu

klupu s visokim naslonom što se nalazila preko puta njegova naslonjača. Mlada žena započe prva: "Moramo popraviti ovo što se dogodilo", reče, "i pritom ne smijemo

dopustiti da se to pretvori u bilo kakvu tragediju. Razumiješ li, Olivere? Prepusti sve meni."

Govorila je s neobičnom vedrinom, a Percy, na svoje iznenađenje,

opazi kako je u tome iskrena i kako u njezinim riječima nema ni trunčice cinizma.

"Olivere, dušo," ponovi, "nemoj se mrštiti! Sve će biti u redu. Ja ću se pobrinuti za sve."

Percy opazi otrovan pogled što mu ga je uputio muškarac. Opazila ga je i mlada žena koja je obojicu promatrala svojim snažnim, vedrim pogledom. Ona stavi ruku na muževljevo koljeno i reče:

"Smiri se, Olivere! Ne gledaj toga čovjeka tako ogorčeno. Nije učinio nikakvo zlo."

"Nikakvo zlo!?" promrmlja ovaj. "Ne, ama baš nikakvo. Što bi nas trebalo zanimati što misli i vjeruje

tvoja jadna draga majka? A sada, gospodine, biste li nam htjeli kazati zbog čega ste ovamo došli?"

Percy još jednom udahnu. Nije očekivao ovakve riječi. "Došao sam da bih gospođu Brand primio natrag u Crkvu", reče. "I jeste li to učinili?" "Jesam." "Recite nam, molim vas, kako se zovete, tako će biti puno zgodnije." Percy je oklijevao. Potom je odlučio prihvatiti njezin pristup. "Svakako. Zovem se Franklin." "Otac Franklin?" upita mlada žena, uz posve neznatan prizvuk ironije

na prvoj riječi. "Da. Otac Percy Franklin iz Nadbiskupova dvora u Westminsteru",

mirno će svećenik. "Dakle, oče Percy Franklin, možete li nam kazati zbog čega ste ovamo

došli? Mislim, tko vas je pozvao?" "Pozvala me gospođa Brand." "Da, ali na koji način?" "To ne smijem otkriti." "Ah, dobro... Smijemo li znati kakva je korist od 'primitka u Crkvu'?" "Primanjem u Crkvu duša se izmiruje s Bogom." "Ah, tako! Olivere, molim te, ostani miran! A kako to činite, oče

Franklin?" Percy naglo ustade. "Ovo nema nikakva smisla, gospođo", reče. "Čemu sva ta pitanja?" Mlada žena ga začuđeno pogleda raširenih očiju ne skidajući ruku s

muževljeva koljena. "Nema smisla, oče Franklin? Pa, želimo znati. Nikakav vam crkveni

zakon ne priječi da nam to kažete, zar ne?"

Percy je ponovno oklijevao. Ni najmanje nije shvaćao što ona time želi postići. Potom je shvatio kako će, ako imalo izgubi glavu, oni biti u prednosti pa je ponovno sjeo.

"Svakako da ne. Reći ću vam, ako vas zanima. Ispovjedio sam gospođu Brand i udijelio joj odrješenje."

"A, da, dakle tako? A što slijedi nakon toga?" "Trebala bi primiti Svetu Pričest i - ako joj prijeti smrtna pogibelj -

bolesničko pomazanje." Oliver se odjednom trgnu. "Zaboga!" reče tiho. "Olivere!" povika mlada žena preklinjućim glasom. "Molim te,

prepusti ovo meni. Puno je bolje tako. Pretpostavljam, oče Franklin, kako poslije ovoga danas staroj gospođi Brand želite dati i sve te druge stvari, zar ne?"

"One nisu posve neophodne", kaza svećenik osjećajući iako nije znao zašto — kako ovu igru ne može dobiti.

"A tako - nisu neophodne. No, rado biste to učinili, zar ne?" "Učinit ću to ako bude moguće. No, već sam učinio ono što je bilo

nužno." Bila mu je potrebna sva snaga volje da bi ostao hladnokrvan. Osjećao

se kao čovjek koji se oboružao mačem da bi se borio protiv neprijatelja koji ima obličje fine pare. Jednostavno nije znao što učiniti. Dao bi sve da je muškarac ustao i zgrabio ga za vrat i borio se s njime: tako barem ova mlada žena ne bi obojicu njih mučila.

"Dobro", reče ona blago. "Pa, teško je očekivati da bi vam moj suprug dopustio ponovno ovamo doći. No, jako mi je drago što ste učinili ono što ste držali nužnim. To će vam, oče Franklin, nedvojbeno donijeti zadovoljstvo, jednako kao i ovoj jadnoj starici na katu. Mi," pritisnu snažnije muževljevo koljeno, "mi nemamo ništa protiv. Ali ima još nešto..."

"Da, izvolite", reče Percy pitajući se što bi sada moglo slijediti. "Vas kršćane - oprostite mi ako ću reći išta nedolično - vas kršćane

prati glas kako 'brojite glave' i hvalite se obraćenjima. Bit ćemo vam jako zahvalni, oče Franklin, ako nam dadnete svoju riječ da nećete nikome govoriti o ovom... incidentu. To bi uznemirilo moga muža i donijelo mu velike nevolje."

"Ali, gospođo..." započe svećenik. "Samo trenutak, molim vas... Vidite, nismo bili loši prema vama. Nije

bilo nasilja. Obećajemo kako majci nećemo praviti scene. Hoćete li nam vi obećati ovo?"

Percy, već razmislivši, smjesta odgovori: "Svakako, obećavam vam." Mabel zadovoljno uzdahnu. "Onda je u redu. Zahvalni smo vam... I vjerujem da mogu kazati kako

će vam moj suprug, nakon što malo razmisli, možda dopustiti da ponovno dođete radi Pričesti... i one druge stvari..."

Oliver se ponovno trgne. "Vidjet ćemo", nastavi ona. "U svakom slučaju, sad znademo vašu

adresu i javit ćemo vam... Usput, oče Franklin, vraćate li se noćas u Westminster?"

Percy potvrdi glavom. "Nadam se da ćete se probiti. Vidjet ćete kako u Londonu vlada veliko

uzbuđenje. Možda ste čuli..." "Felsenburgh?" reče Percy. "Da. Julian Felsenburgh", blago će Mabel dok se u njezinim očima

opet pojavilo ono neobično uzbuđenje. "Julian Felsenburgh", ponovi. "Kao što znate, nalazi se ovdje u Londonu. Neko vrijeme će ostati u Engleskoj."

Percy ponovno postade svjestan onoga čudna straha na spomen toga imena.

"Koliko razumijem, vladat će mir", reče. Mabel ustade, a zajedno s njome i suprug. "Da," reče gotovo suosjećajno, "vladat će mir. Napokon, mir." Potom

se pomaknu za pol koraka prema njemu. Lice joj je sjajilo poput vatrene ruže. Malko uzdignu ruku i nastavi: "Vratite se u London, oče Franklin, i dobro gledajte oko sebe. Vidjet ćete njega, a i još mnoge druge stvari." Glas joj je stao drhtati i ona nadoda: "I možda ćete shvatiti zašto smo se ovako ponijeli prema vama, zašto vas se više ne bojimo, zašto smo spremni dopustiti da majka radi po svojoj volji. Da, shvatit ćete! Ako ne večeras, a ono sutra; ako ne sutra, onda svakako za vrlo kratko vrijeme."

"Mabel!" uzviknu njezin suprug. Mlada se žena okrenu, zagrli muža i poljubi ga u usta. "O, ne sramim se, Olivere, dušo. Neka pođe i sam se uvjeri. Laku noć,

oče Franklin." Percy se uputi prema vratima, ali se, začuvši šuškanje iza sebe,

ponovno okrenu. Zbunjen i zapanjen ugleda muža i ženu kako stoje obasjani blagom svjetlosti, kao preobraženi. Mlada je žena obgrlila supruga oko ramena i stajala uspravna i blistajući poput stupa od ognja. Na muškarčevu licu više nije bilo srdžbe, ničega osim gotovo nadnaravna ponosa i pouzdanja.

Oboje su se smiješili. Percy potom iziđe u blagu ljetnu noć.

II.

Sjedeći u pretrpanu vagonu koji ga je vozio u London Percy nije osjećao ništa osim straha. Jedva je čuo razgovor oko sebe, iako je bio stalan i vrlo glasan. Ono što je uspio čuti nije mu bilo važno. Shvatio je samo kako je bilo neobičnih prizora, kako je London odjednom poludio te kako je Felsenburgh te večeri govorio u Pavlovu domu.

Plašio ga je način na koji su se supružnici Brand ponijeli prema njemu i neprestano se pitao što je nadahnulo takav postupak. Činilo mu se kao da je bio u nazočnosti nadnaravnoga. Osjećao je kako lagano drhti i kako mu se nepodnošljivo spava. Bilo mu je pomalo neobično što sjedi u pretrpanu vagonu u dva sata te ljetne noći.

Vlak se triput zaustavljao i on je promatrao znakove pomutnje koji su bili prisutni posvuda: likove koji su u zoru trčali između tračnica, nekoliko razbijenih vagona, mnoštvo pokidanih cerada. Mehanički je slušao povike i zvižduke koji su se posvuda čuli.

Kada je napokon stupio na peron, činio mu se nalik na stanje u kakvu ga je ostavio prije dva sata. Kada bi vlak iskrcao putnike, uslijedila bi ista očajnička strka, s istim lesom ispod klupe. Ponad svega, dok je bespomoćno bježao iza gomile - ne znajući ni zašto ni kamo bježi - nad njim je, pod satom, svijetlila ona ista zapanjujuća poruka. Potom se našao u dizalu da bi minutu kasnije stubama izišao na otvoreno.

I ondje ga je čekao zapanjujući prizor. Svjetiljke su još uvijek gorjele, iako su se nad njima već nazirali prvi blijedi tračci zore. Ulica koja je odavde vodila ravno do stare kraljevske palače spajajući se ondje - kao u sredistu mreže - s onima koje su dolazile iz Wesminstera, Malla i Hyde Parka, kao da je bila popločana ljudskim glavama. Povremeno bi se sa strane ukazali hoteli i "kuće užitka", žarko osvijetljenih prozora, svečanih i pobjedonosnih kao da dočekuju kralja. Daleko naprijed podno svoda nalazila se velika palača svijetlih obrisa, iznutra osvijetljena poput svih drugih kuća u vidokrugu. Buka je bila zaglušujuća. Zvukove je bilo nemoguće razaznati. Glasovi, trube, bubnjevi, tutnjava tisuću koraka na gumenim pločnicima, tmuran zvuk kotača iz postaje u pozadini - sve se to spajalo u neopisivo svečanu jeku koju su nadglasavali samo oštriji tonovi.

Bilo je nemoguće kretati se. Našao se u položaju koji je pružao iznimnu prednost, na samu vrhu

široka niza stuba koje su vodile na stari kolodvor, a sada širok prostor koji je spajao s lijeve strane širok put prema palači, a s desne Victorijinu ulicu koja je, poput svih ostalih, pružala živ pogled na svjetla i glave. Na njegovoj se desnoj strani uzdizao osvijetljen vrh zvonika katedrale. Činilo mu se kao da to poznaje iz nekoga prethodnog života.

Mehanički se premjestio korak-dva ulijevo sve dok se nije uspio uhvatiti za stup. Potom je pričekao nastojeći ne raščlanjivati vlastite osjećaje, već ih upijati.

Postupno je postajao svjestan kako ova gomila ne nalikuje ni na jednu koju je ikada vidio. Činilo mu se kako je neobično jedinstvena. U zraku se mogao osjetiti naboj. Izgledalo je kao da je u tijeku neki stvaralački čin putem kojega su tisuće pojedinačnih stanica svakoga trenutka sve savršenije spajane u golemo osjećajno biće jedne volje, jednoga osjećaja i jedne glave. Povici glasova činili su se značajnima jedino kao gibanje te stvaralačke snage koja se na taj način izražavala.

Ovdje se nalazi to golemo čovječanstvo prostirući se pred njegovim pogledom poput živih udova dokle god mu je oko sezalo, na sve strane, čekajući na vlastito ujedinjenje i prostirući se, kao što je njegov umorni razum stao naslućivati, po svim putovima toga golema grada.

Nije se čak ni pitao što čekaju. Znao je, a opet kao da to nije znao. Znao je kako čekaju neku vrst objave - nešto što bi trebalo okruniti njihove težnje i zauvijek ih ujediniti.

Činilo mu se kao da je sve to već jednom vidio. Poput djeteta, stao se pitati gdje se to moglo dogoditi sve dok se nije prisjetio kako je tako jednom sanjao sudnji dan - čovječanstvo koje se okupilo kako bi se susrelo s Isusom Kristom... s Isusom Kristom! Ah, kako mu se taj Lik sada činio sićušnim, kako dalekim! Svakako - stvarnim, ali beznačajnim i upravo beznadno odijeljenim od ovoga nezamisliva života!

Upravio je pogled prema zvoniku katedrale. Da - ondje se nalazi dio Pravoga Križa, zar ne? - komadić drva na kojemu je Čovjek umro prije dvadeset stoljeća! Da, bilo je to doista davno.

Nije u potpunosti shvaćao što mu se događa. "Slatki Isuse, ne budi mi Sudac, već Spasitelj", prošaptao je hvatajući se za granitni stup. Trenutak kasnije shvatio je koliko mu je molitva uzaludna. Nestala je poput daha u tom golemu, bujnu ljudskom ozračju. Odslužio je Misu, zar ne? Jutros, u bijeloj svečanoj odori! Da, tada je vjerovao u ono što je radio!... Očajnički... istinski! A sada...

Gledati u budućnost bilo je jednako beskorisno kao i gledati u prošlost. Ni budućnost ni prošlost nisu postojale. Postojao je samo vječni trenutak, vječno prisutan i konačan...

Potom nutarnja napetost minu i Percy nastavi gledati tjelesnim očima. Na nebu se sada jasno pojavljivala zora: blago postojano svjetlo za

koje se, unatoč njegovoj nadmoći, činilo kako nije ništa u usporedbi sa sjajnom umjetnom svjetlošću ulica. Prošaptao je, sažaljivo se smiješeći: "Nije nam potrebno sunce niti svjetlost svijeće. Imamo svjetlost na zemlji svjetlost koja prosvjetljuje svakoga čovjeka..."

Zvonik se sada doimao udaljenijim no ikad, u tome bajkovitu odsjaju svjetala - svakoga časa sve napuštenijim, u usporedbi s prekrasnim živopisnim sjajem grada.

Slušao je zvukove pa mu se učinilo kao da se negdje, daleko na istoku, tamo gdje izlazi sunce, začinje tišina.

Nestrpljivo se okrenu dok je čovjek iza njega govorio brzo i zbunjeno. Zašto taj ne šuti i pusti neka se čuje tišina?... Čovjek tada ušuti. Iz daljine se čulo brujanje, blago poput zvuka ljetne plime: došlo je do Percyja, preplavilo ga, odzvanjalo mu u ušima. Više se nisu mogli razabrati pojedinačni glasovi, već disanje netom rođena diva. I on je vikao: nije znao što govori, ali mu je bilo nemoguće šutjeti. Činilo se kao da mu je vino opilo žile i živce. Dok je tako gledao niz dugu ulicu, slušajući glasan vrisak kako odlazi od njega u pravcu palače, znao je zašto je viknuo i zašto sada šuti.

Vitak predmet u obliku ribe, bijel poput mlijeka, sablasan poput sjenke i lijep poput zore ušao je u vidokrug osamdesetak metara dalje, okrenuo se i krenuo prema njemu plutajući - tako se makar činilo - na samu valu tišine što ju je upravo bio stvorio, duž duge zavojite ulice na raširenim krilima, ni šezdeset metara iznad glava gomile. Nastupio je još jedan uzbuđen uzdah gomile, a onda ponovno tišina.

*

Kada se Percy krajnjim naporom volje vratio svjesnu razmišljanju, neobičan se bijeli predmet približio posve blizu njega. Rekao je sebi kako je vidio već na stotine takvih, a opet — ovaj je bio drukčiji od svih ostalih.

Približio se još više, polako, posve polako, lebdeći, poput galeba nad morem. Sada je mogao razabrati da se radi o posebnoj letjelici. Vidio je njezin otmjen kljun, nisku ogradu iza njega, nepomičnu glavu pilota. Mogao je već čuti čak i blago zujanje propelera, a potom je ugledao ono što je čekao.

Visoko na središnjoj palubi nalazila se stolica: i ona presvučena u

bijelo, s nekakvim znakovljem ponad naslona. Na stolici se vidio obris čovjeka. Sjedio je sam i nepomičan dok je prolazio iznad mnoštva. Njegovo se tamno odijelo jasno ocrtavalo na bijeloj pozadini. Glava mu je bila uzdignuta te bi je s vremena na vrijeme lagano okretao s jedne na drugu stranu.

Letjelica se približila još više, u dubokoj tišini. Glava čovjeka na stolici se okrenula pa je na trenutak njegovo lice bilo jasno vidljivo u blagoj i žarkoj svjetlosti.

Bilo je to blijedo lice, snažnih crta, kao u mladića, zavijenih crnih obrva, tankih usnica i bijele kose.

Lice se još jednom okrenulo, potom je letjelica malko zaokrenula te je zajedno s tim čudesnim licem nestala iza ugla i nastavila put prema palači.

Negdje su se začuli histerični povici, a potom ponovno izbi zaglušujuća buka gomile.

( gro.zeraWorC )

KNJIGA DRUGA Okršaj

Poglavlje prvo

I.

Večer poslije Oliver Brand je sjedio za svojim stolom čitajući uvodnik najnovijega izdanja lista Novi narod.

"Imali smo vremena", čitao je, "oporaviti se malko od opijenosti protekle noći. Prije no što krenemo s predviđanjima, valja nam se sjetiti činjenica. Sve do jučer uvečer trajala je naša tjeskoba vezana uz krizu na Istoku. Do devet sati svega je nešto manje od četrdeset ljudi u Londonu - tj. engleskih poslanika - imalo izravnu vijest da je pogibelj prošla. Između toga trenutka i pol sata kasnije Vlada je poduzela nekoliko diskretni koraka: obaviješten je određen broj ljudi, pozvano je šest policijskih odreda kako bi bio sačuvan red, uređen je Pavlov dom, upozorene željezničke tvrtke - te je točno pol sata potom putem elektroničkih plakata obavijest odaslana u sve dijelove Londona, kao i u sva veća provincijska središta.

Nedostaje nam prostora da bismo dolično opisali iznimnu kakvoću s kojom su javne vlasti obavile svoju dužnost. Dovoljno je kazati kako je u čitavome Londonu došlo do svega sedamdesetak smrtonosnih nesreća. Jednako tako nije na nama kritizirati Vladu što je odabrala upravo taj način da bi objavila vijest.

U deset sati Pavlov je dom već bio popunjen do posljednjega mjesta. Stari je kor bio pridržan za članove Parlamenta i javne djelatnike, galerije su bile ispunjene damama, dok je ostatak prostora bio otvoren svekolikoj javnosti. Policija i zračna ophodnja također nas izvješćuju kako su do udaljenosti od približno kilometar i pol od ovoga središta u svim pravcima gotovo svi prolazi bili zakrčeni pješacima dok su, kao što znademo, dva sata kasnije istu sudbinu doživjele gotovo sve glavne ulice u čitavome Londonu.

Izbor Olivera Branda za prvoga govornika pokazao se odličnim. Ruka mu je još uvijek bila povijena. Dojam njegove pojave, kao i njegove zanosne riječi, izravno su odredile ton te večeri. Njegov govor donosimo u drugome članku. Potom su nekoliko riječi o toj nevjerojatnoj vijesti progovorili Premijer, gospodin Snowford, prvi ministar Admiraliteta, Tajnik za istočne poslove te lord Pemberton.

Petnaest minuta prije jedanaest sati buka oduševljenja izvana najavila je dolazak američkih poslanika iz Pariza koji su se - jedan po jedan - uspeli

na pozornicu kod južnih vrata Staroga kora. Govornici su se izmjenjivali. Nemoguće je u punini shvatiti važnost riječi koje se izgovaraju u ovakvu trenutku, no možda je svejedno prikladno izdvojiti gospodina Markhama kao govornika koji se više od svih drugih dojmio onih koji su imali povlasticu čuti ga.

On nam je i izrijekom rekao ono što su drugi tek napomenuli, to jest da je uspjeh američkoga posredovanja u potpunosti zasluga gospodina Juliana Felsenburgha. Gospodin Felsenburgh tada još nije bio stigao, no - kao odgovor na znatiželjni žamor - gospodin je Markaham najavio kako će im se taj gospodin i osobno pridružiti za nekoliko minuta. Potom nam je krenuo opisivati - koliko je već bilo moguće u svega nekoliko rečenica - metode pomoću kojih je gospodin Felsenburgh ostvario taj vjerojatno najzahtjevniji zadatak u povijesti. Na temelju njegovih riječi čini se kako je gospodin Felsenburgh (čiju biografiju - do one mjere do koje nam je za sada dostupna - donosimo u drugome članku) vjerojatno najveći govornik u svjetskoj povijesti (promišljeno rabimo taj citat). Čini se kao da su mu svi jezici jednaki. U osam mjeseci, koliko je trajala Konvencija o Istoku, održao je govore na ni manje ni više nego petnaest jezika. Što se tiče njegova govorničkoga stila, prokomentirat ćemo ga u nastavku teksta.

Gospodin Markaham nam je nadalje rekao kako je gospodin Felsenburgh pokazao upravo nevjerojatno poznavanje ne samo ljudske naravi, već i svakoga detalja po kojemu se u njoj očituje vlastita božanska narav. Činilo se kako je upoznat s poviješću, predrasudama, strahovima, nadama, iščekivanjima svih nebrojenih sljedba i kasta Istoka s kojima mu je bila dužnost pregovarati. Zapravo, kao što je kazao gospodin Markham, on je vjerojatno prvi savršen proizvod onoga novog kozmopolitskog stvaranja kojemu svijet teži još od postanka. U točno devet mjesta među kojima su Damask, Irkutsk, Carigrad, Kalkuta, Benares, Nanking - muslimani su ga dočekali kao Mesiju. Naposljetku, u Americi - odakle je ova iznimna osobnost i potekla - svi lijepo govore o njemu. Ne može ga se optužiti ni za jedan zločin niti ga tko optužuje za ijedan grijeh koji se inače spominju u žutome tisku, a to su korupcija te trgovačko ili političko nasilje, što su tako okaljali prošlost svih onih starih političara koji su svijet i pretvorili u ono što sada jest.

Gospodin Felsenburgh čak nije član nijedne stranke niti je sam osnovao koju. Nisu njegovi sljedbenici ti koji su izvojevali ovu pobjedu: pobijedio je on sam!

Oni koji su tom prigodom bili nazočni u Pavlovu domu složit će se kada kažemo kako je učinak ovih riječi bio neopisiv.

Kada je gospodin Markham sjeo, nastupila je tišina. Potom je, kako bi utišao rastuće uzbuđenje, orguljaš zasvirao prve taktove masonske himne. Prisutni su to prihvatili i stali pjevati pa je uskoro njome odjekivala ne samo čitava unutrašnjost zgrade, već se je moglo čuti i vani. Na trenutak London je doista pretvoren u hram Gospodnji.

Sada dolazi najteži dio našega zadatka i bolje nam je smjesta priznati kako sve što imalo nalikuje na novinarski opis valja odlučno napustiti. Najveće se stvari najbolje opisuju jednostavnim riječima.

Blizu kraja četvrtoga stiha opažen je lik u običnu tamnu odijelu kako se stubama uspinje na pozornicu. U prvi mah nije privukao nikakvu pozornost, no kada su se poslanici stali komešati, pjesma je počela jenjavati. U potpunosti je prestala u trenutku kada je lik, nakon što se blago nagnuo nalijevo i nadesno, prošao stubama koje su vodile do govornice. Orguljaš, koji se nalazio poviše, kao da isprva nije shvaćao pa je nastavio svirati, no iz mnoštva se čuo samo zvuk nalik na uzdisaj te je smjesta prestao. Nije uslijedilo nikakvo vidljivo oduševljenje. Umjesto toga duboka je tišina na trenutak dominirala mnoštvom. To se nekim čudnim magnetizmom prenijelo na one izvan zgrade pa je gospodin Felsenburgh svoje prve riječi izgovorio u tišini koja i sama kao da je bila živo biće. Objašnjenje toga fenomena prepuštamo stručnjacima za psihologiju.

O samu njegovu govoru nemamo što reći. Koliko nam je poznato, nijedan ga izvjestitelj nije zabilježio. Bio je to vrlo jednostavan i vrlo kratak govor, izgovoren na esperantu. Sastojao se od kratke najave velike činjenice Svekolikoga bratstva, čestitke svima koji su živi svjedoci toga vrhunca povijesti i — naposljetku — zahvala Duhu Svijeta čije se utjelovljenje upravo dogodilo.

Toliko toga bi se moglo reći, no teško je opisati dojam što ga je ostavljao taj čovjek za govornicom. Po izgledu se činilo kako ima približno trideset i tri godine, svježe obrijan, uspravan, sijede kose, tamnih očiju i obrva. Stajao je nepomično, ruku oslonjenih na govornicu. Učinio je samo jedan pokret, a i on je bio dovoljan da se iz mnoštva otme velik uzdah. Govorio je polako, razgovijetno i jasna glasa. Završivši govor, ostao je za govornicom, miran, u iščekivanju.

Nije bilo druge reakcije doli uzdaha koji je u ušima barem jednoga koji ga je imao priliku čuti zazvučao kao da je čitav svijet prvi put uzeo dah. Potom je ponovno nastupila neobična, upravo potresna tišina. Brojni su tiho plakali, usne mnogih pomicale su se bez ikakva zvuka, dok su sva lica bila okrenuta prema tome jednostavnu liku, kao da su svi zajedno u nj polagali svoju jedinu nadu. Pretpostavljamo kako su tako - ako smijemo vjerovati -

prije mnogo stoljeća oči mnogih bile upravljene prema onome koji je u povijesti danas poznat kao Isus iz Nazareta.

Gospodin Felsenburgh je tako stajao još koji trenutak, a potom se okrenuo natrag prema stubama, prošao preko pozornice i nestao.

O onome što se zbilo vani primili smo sljedeći iskaz jednoga svjedoka: bijela letjelica, sada već tako dobro poznata svima koji su se te večeri našli u Londonu, ostala je nepomična pred malim južnim vratima pobočne lađe Staroga kora, lebdeći približno šezdeset metara iznad zemlje. U tih je nekoliko minuta mnoštvo postupno shvatilo tko je njome bio stigao te je o ponovnu pojavljivanju gospodina Felsenburgha duž čitava dvorišta Pavlova hrama odjeknuo uzdah nakon kojega je uslijedila već dobro poznata tišina. Letjelica se spustila, učitelj stupio na palubu, a potom se letjelica još jednom uzdigla do visine od šezdeset metara. Isprva se mislilo kako će biti održan nekakav govor, no to nije bilo potrebno. Nakon trenutka stanke letjelica je započela svoju prekrasnu paradu što je London nikada neće zaboraviti. Četiri je puta tijekom te noći gospodin Felsenburgh obišao golemu metropolu, ne progovorivši ni riječi. Posvuda bi ga dočekivao i ispraćao uzdah dok bi sam njegov prolaz bio popraćen tišinom. Dva sata nakon izlaska sunca bijeli se zračni brod uzdigao ponad Hampsteada i uputio u pravcu sjevera. Otada više nije bilo moguće vidjeti onoga što ga s pravom nazivamo Spasitelj svijeta. što još reći?

Svaki je komentar suvišan. Dovoljno je kratkom rečenicom iskazati kako je započela nova era što su je uzalud bili iščekivali proroci i kraljevi, trpeći i umirući, svi redom umorni i opterećeni. Ne samo da više nema međukontinentalnoga rivalstva, već je prestao i val nesuglasica u zemlji. O onome koji je bio glasnikom početka te nove ere nemamo više što kazati.

Jedino vrijeme koje je pred nama može pokazati što mu je još preostalo činiti.

No, evo onoga što je već učinjeno: istočna je pogibelj zauvijek prošla. Sada jednako fanatični barbari kao i civilizirani narodi shvaćaju kako je vladavini Rata došao kraj. 'Ne mir već mač', rekao je Krist, i te su se riječi pokazale upravo gorko istinitima. 'Ne mač već mir' glasi odgovor, napokon izgovoren od strane onih koji su se odrekli Kristovih tvrdnja ili ih pak nikada nisu ni prihvatili.

Načela ljubavi i jedinstva, što ih je Zapad, iako podosta kolebljivo, bio naučavao tijekom protekloga stoljeća, napokon je prihvatio i Istok. Neće se više pozivati na oružje, već na pravdu; neće se više vapiti za Bogom koji se skriva, već za Čovjekom koji je spoznao vlastito božanstvo.

Nadnaravno je mrtvo, odnosno - sada znademo kako nikada nije ni

bilo živo. Preostaje nam provesti u djelo tu novu lekciju te svaki čin, riječ i misao dovesti pred sud Ljubavi i Pravde: taj će zadatak nedvojbeno potrajati godinama. Svaki kodeks valja obrnuti, svaku prepreku srušiti, stranke se moraju međusobno udružiti, jednako kao zemlje i kontinenti. Ne postoji više strah od straha, užas onoga što slijedi, kao ni prepreka razdora. Čovjek je dovoljno dugo stenjao u mukama rađanja, krv mu je tekla poput vode radi njegove vlastite ludosti, no sada napokon shvaća sebe te je pronašao mir.

Neka se napokon vidi kako Engleska ne zaostaje za drugim zemljama u tome radu na obnovi; neka nikakva nacionalna izoliranost, narodni ponos ni opijenost bogatstvom ne ustegnu njezine ruke od toga golema zadatka. Odgovornost je nemjerljiva, ali i pobjeda izvjesna. Krenimo polako, poniženi spoznajom svojih zločina počinjenih u povijesti, čvrsti u nadi za buduća postignuća - prema onoj nagradi koja je konačno u vidokrugu - nagradi što su je tako dugo skrivali ljudska sebičnost, mrak religije i nesloga jezika - nagradi što ju je obećao onaj koji nije znao što besjedi te je u životu zanijekao ono što je izgovorio: bla go krotkima, mirotvorcima, milosrdnima - oni će baštiniti zemlju, sinovima se Božjim zvati i baštiniti milosrđe."

Oliver je, blijeda lica, uz suprugu koja mu se u međuvremenu pridružila, okrenuo stranicu i pročitao još jedan kratak odjeljak, označen kao najnovija vijest.

"Doznajemo kako Vlada ostaje u kontaktu s gospodinom Felsenburghom."

II.

"Ah, tipičan novinarski žargon", reče Oliver nagnuvši se natrag. "Pretjeruju, kao obično! Ali... činjenice ostaju!"

Mabel ustade, prijeđe do prozorskoga okvira i sjede. Usnice su joj se jednom ili dvaput otvorile, ali nije rekla ništa.

"Dušo", zapita Oliver, "zar nemaš što kazati?" Na trenutak ga je, drhteći, pogledala. "Kazati?" reče ona. "Kao što si i sam rekao, kakva korist od riječi?" "Ponovi mi", kaza Oliver. "Kako da znadem da ovo nije san?" "San", ponovi ona. "Je li ikada postojao san poput ovoga?" opet

nervozno ustade, prijeđe preko sobe te kleknu do supruga, uzevši mu ruke u svoje.

"Dragi," reče, "kažem ti da nije san. Napokon se ostvarilo. I ja sam bila

ondje... ne sjećaš li se? Čekao si me kada je sve završilo. Kada je On izišao, vidjeli smo ga zajedno, ti ja. Slušali smo ga - ti na pozornici, a ja na galeriji. Vidjeli smo ga ponovno kako prolazi Embankmentom dok smo stajali u mnoštvu. Potom smo došli kući... i ovdje zatekli svećenika."

Dok je govorila, lice joj se preobrazilo kao u nekoga tko je upravo doživio božansko ukazanje. Govorila je vrlo tiho, bez uzbuđenja ili histerije. Oliver se na trenutak zagledao u nju, a potom se nagnuo naprijed i blago je poljubio.

"Da, dušo, istina je. No, želim to neprestance iznova slušati. Reci mi ponovno što si vidjela."

"Vidjela sam Sina Čovječjega", reče ona. "Oh, ne može se to drukčije izreći. Spasitelja svijeta, kako kažu novine. Prepoznala sam ga u srcu čim sam ga ugledala, baš kao i svi mi: čim je ondje stao uhvativši se za govornicu. Oko njegove glave kao da je lebdjela slava. Sada mi je sve jasno. Upravo smo njega tako dugo^čekali, i došao je, noseći u svojim rukama Mir i Dobro. Kada je progovorio, sve mi se samo potvrdilo. Njegov je glas bio poput... poput šuma mora: upravo tako jednostavan, upravo tako tugaljiv i upravo tako snažan. Nisi li i sam to primijetio?"

Oliver kimnu glavom. "Pouzdajem se u njega i u svemu ostalome", blago nastavi mlada žena.

"Ne znam gdje je ni kada će se vratiti, ni što će učiniti. Pretpostavljam kako ga očekuje još obilje posla prije no što ga svi upoznaju: puno zakona, reformi; to će, dragi, biti tvoj posao. Mi ostali trebamo čekati, ljubiti biti zadovoljni."

Oliver je ponovno podigao glavu i pogledao je. "Mabel, dušo..." "Oh, znala sam to još sinoć," reče ona, "ali nisam toga bila svjesna dok

se jutros nisam probudila i prisjetila se. Čitavu sam ga noć sanjala... Olivere, znaš li gdje je On?"

Oborio je glavu. "Da, znadem gdje je, ali sam pod prisegom..." Brzo je kimnula i ustala. "Da, nisam to trebala pitati. No, valja nam se zadovoljiti čekanjem." Nekoliko je trenutaka vladala tišina koju je potom prekinuo Oliver. "Dušo, što misliš pod time da ga svi još ne poznaju?" "Mislim upravo to", reče ona. "Drugi znaju samo što je učinio, a ne

ono što On jest, no i to će s vremenom doći." "Ado tada?" "Do tada moraš raditi; ostalo će polako doći. Oh, Olivere, budi jak i

vjeruj." Rekavši to, poljubi ga i napusti prostoriju.

(CroWarez.org )

Oliver je nastavio nepomično sjediti u naslonjaču gledajući, kao što je običavao, van prema široku vidokrugu koji se prostirao ispod njegovih prozora. U to je vrijeme jučer napuštao Pariz, već upoznat s činjenicama - jer su poslanici bili stigli sat vremena prije toga - no još ne poznavajući Čovjeka o kojemu je bila riječ. Sada je poznavao i njega; barem ga je čuo, vidio i ostao začaran sjajem njegove osobnosti. Nije si to znao objasniti kao što to nisu znali ni drugi osim, možda, Mabel. Za ostale je vrijedilo isto što i za njega: bili su u strahopoštovanju i preplavljeni osjećajima, a opet zapaljeni u dubini duše. Snowford, Cartwright, Pemberton i mnogi drugi došli su na pozornicu Pavlova doma slijedeći taj neobičan lik. Kanili su nešto reći, no ostali su nijemi ugledavši pravo more blijedih lica, čuvši uzdah i osjećajući tišinu. Tako su iskusili onaj neodoljiv val magnetizma koji je izronio poput nečega tjelesnog kada se letjelica uzdignula i krenula na svoj veličanstven put.

Još jednom ga je vidio dok se zajedno s Mabel posebnim vozilom za uglednike vraćao kući prema jugu. Bijela je letjelica prošla iznad njihovih glava, glatko i mirno, jednako kao i iznad glava nepregledna mnoštva, noseći njega koji je - ako je itko imao prava na tu titulu - uistinu bio Spasitelj svijeta. Potom su došli kući i zatekli svećenika.

To je za nj bio šok i stoga jer se na prvi pogled činilo kako je taj svećenik upravo čovjek što ga je prije dva sata promatrao kako se uspinje na propovjedaonicu. Bila je to upravo nevjerojatna sličnost: isto mlado lice i sijeda kosa. Mabel to, dakako, nije primijetila jer je Felsenburgha vidjela samo s velike udaljenosti, no on se vrlo brzo uvjerio u to. Što se tiče njegove majke, bilo je to odveć strašno jer, da nije bilo Mabel, prošle bi noći došlo do nasilja. Kako li je samo bila pribrana i razumna! Za sada mora majku ostaviti na miru. S vremenom bi se možda nešto dalo učiniti. Budućnost! Upravo ga je ona privlačila - budućnost, kao i upijajuća snaga osobnosti pod čiju je vlast prošle noći pao. Sve se drugo sada činilo nevažnim - čak i prijestup njegove majke te njezina bolest - sve je blijedilo pred tom novom zorom nepoznata sunca. Za sat će vremena znati još više: pozvan je, naime, u Westminster na plenarnu sjednicu Parlamenta. Sjednica je sazvana s ciljem da se priprave prijedlozi za Felsenburgha budući da su mu kanili ponuditi vrlo visok položaj.

Da, upravo kao što je kazala Mabel: u tome se sada sastojao njihov

posao - provesti u život novo načelo koje se odjednom utjelovilo u tome mladu sijedu Amerikancu - načelo Svekolikoga bratstva. To je podrazumijevalo naporan rad. Valja sve prilagoditi: međunarodne odnose, trgovinu, politiku, metode vladanja. Sve to zahtijeva radikalne promjene! Europsko je jedinstvo bilo organizirano na temelju zajedničke obrane od vanjske prijetnje. Toga je temelja sada nestalo. Više nije bilo potrebe za obranom jer nije bilo ni prijetnje. Trebalo je stoga osmisliti nove temelje tome jedinstvu. Golem je posao Vladu očekivao i na drugim područjima. Valja pripraviti Plavu knjigu koja će sadržavati iscrpno izvješće o događanjima na Istoku i u koji će biti uključen i tekst Sporazuma njima predočena u Parizu, a koji su potpisali car Istoka, njemu podređeni vladari, Turska Republika, a supotpisali američki opunomoćenici...

Naposljetku, čak je i unutarnja politika zahtijevala reformu: nema nikakva smisla daljnje postojanje staroga sukoba između ljevice, desnice i centra. Sada smije postojati samo jedna stranka koja treba biti na raspolaganju Proroku...

Oduševio se razmatranjem tih mogućnosti i poslova koji su bili pred njima. Vidio je kako se pokrenula čitava ravan svijeta, kako je čitav temelj zapadnjačkoga života zahtijevao radikalnu promjenu. Bila je to uistinu Revolucija, kataklizma još dojmiljivija čak i od same invazije s Istoka. No, radilo se o prijelazu iz tame u svjetlo, iz kaosa u red.

Duboko je uzdahnuo i nastavio tako sjediti razmišljajući. Mabel se spustila do njega pol sata kasnije dok je uzimao ranu večeru

prije odlaska na sjednicu Parlamenta. "Majka je mirnija", reče ona. "Moramo biti vrlo strpljivi, Olivere. Jesi

li već odlučio hoće li svećenik ponovno dolaziti?" On niječno odmahnu glavom. "Ne mogu razmišljati ni o čemu drugome", odgovori on, "doli o

onome što moram učiniti. Ti odluči, dušo, prepuštam to tebi." Ona kimnu. "Smjesta ću s njome ponovno razgovarati. Trenutno shvaća vrlo malo

od onoga što se dogodilo... Kada se vraćaš?" "Večeras vjerojatno ne. Po svoj prilici ćemo zasjedati cijelu noć." "Da, dragi. A što da kažem gospodinu Phillipsu?" "Telefonirat ću mu ujutro... Mabel, sjećaš li se što sam ti kazao o

svećeniku?" "Kako sliči onome drugome?" "Da. Što misliš o tome?" Ona se nasmiješi.

"Ne mislim ništa. Zašto ne bi sličili?" On uze smokvu s tanjura, pojede je i ustade. "U svakom slučaju, to je vrlo čudno", reče on. "A sada, laku noć,

draga."

III.

"Oh, majko," reče Mabel klečeći pokraj kreveta, "zar ne možete razumjeti što se zbilo?"

Očajnički je pokušavala starici ispričati izvanrednu promjenu koja se dogodila u svijetu, ali bez uspjeha. To je za Mabel bilo vrlo bitno jer joj se činilo kako bi bilo dostoj no žaljenja kada bi starica umrla nesvjesna onoga što se zbilo. Bilo bi to kao kad bi se kršćanin našao kraj smrtne postelje nekoga Židova dan nakon Isusova uskrsnuća.

Starica je ležala u svojoj postelji, prestravljena, ali odlučna u neprihvaćanju onoga što čuje.

"Majko," reče djevojka, "dajte da vam ponovim. Ne shvaćate li kako se ostvarilo sve ono što je Isus Krist obećao, samo na drukčiji način? Kraljevstvo je Božje uistinu započelo, ali sada znademo tko je Bog. Maloprije ste kazali kako želite oproštenje grijeha. Evo ga! Evo oproštenja grijeha: svima nam je oprošteno jer grijeh ne postoji. Postoji samo kriminalno djelovanje. Rekli ste također da želite Pričest kako biste tako imali dioništvo s Bogom. Evo ga! Svi imamo dioništvo s Bogom jer smo kao ljudska bića dio božanstva. Ne vidite li kako je kršćanstvo samo jedan od načina izražavanja svega toga? Usuđujem se kazati kako je neko vrijeme bio i jedini, ali s time je sada gotovo. Oh, koliko li je samo ovo bolje! To je istina! Uvjerite se u to!"

Na trenutak je zastala primoravši se pogledati u staričino žalosno lice, užarene smežurane obraze, skvrčene ruke isprepletene na pokrivaču.

"Očito je kako je kršćanstvo iznevjerilo svoju zadaću kako je razdijelilo ljude; pomislite na sve grubosti: inkviziciju, križarske vojne, vjerska razmimoilaženja između muža i žene, između roditelja i djece, neposluh državi, izdaje. Oh! Ne možete vjerovati da je to bilo ispravno! Kakav bi to bio Bog? A onda pakao: kako ste ikada mogli vjerovati u to?... Oh, majko, nemojte vjerovati u tako zastrašujuću bajku. Ne shvaćate li kako toga Boga više nema, kako nikada nije ni postojao; sve je to bila samo jedna stravična noćna mora dok sada napokon svi znademo što je istina..."

Zatim je nastavila. "Majko! Pomislite na ono što se dogodilo prošle noći. Došao je On! Čovjek kojega se vi toliko bojite... Rekla sam vam da je bio tako tih i snažan te kako su svi utihnuli u njegovoj nazočnosti. Pričala sam vam o izvanrednu ozračju, o tome kako ga je vidjelo šest milijuna ljudi. Pomislite na sve ono što je taj Čovjek učinio! Zacijelio je sve stare rane i sada, zahvaljujući njemu, čitav svijet uživa u miru. On nam je otvorio put velikim događajima! Oh, majko, napustite te užasne stare laži! Napustite ih, budite hrabri!"

"Svećenika, svećenika!" zavapi starica naposljetku. "O ne, ne, ne... ne svećenika. On ne može ništa. I on znade kako su sve

to samo laži!" "Svećenika, svećenika!" zavapi i opet ova. "On će vam reći, on znade

odgovor." Lice joj se izobličilo od napora dok su njezini stari prsti prebirali

krunicu. Mabel se odjednom uplaši i ustade. "O, majko!" zastade i poljubi je. "Eto, neću više ništa reći. No, samo u

miru porazmislite o svemu. Nemojte se ni najmanje bojati, sve je savršeno u redu."

Stajala je tako trenutak, i dalje sućutno gledajući prema starici, obuzeta osjećajima sućuti i ljubavi. Ne! Sada nema nikakve svrhe, valja joj pričekati do sutra.

"Brzo ću vam opet doći," reče ona, "nakon što večerate. Majko! Nemojte tako gledati! Poljubite me!"

*

Bilo je upravo nevjerojatno, razmišljala je te večeri, kako netko može biti toliko slijep. A kakva li tek priznanja slabosti - zazivati jedino svećenika. Bilo je to tako smiješno, tako apsurdno!

Mabel je, pak, bila ispunjena neobičnim mirom. Čak joj se i sama smrt više nije činila strašnom jer - nije li je upravo progutala pobjeda?

Uspoređivala je kršćanstvo i njegovo sebično isticanje osobe, kršćanstvo koje jeca i uzmiče od smrti ili je, u najboljemu slučaju, drži prolazom u vlastiti vječni život, sa slobodnim čovjekoljubljem novoga vjernika koji nije tražio drugo doli da Čovjek živi i raste, da Duh Svijeta pobijedi i objavi se dok se on - jedinka - zadovoljavao ponovnim uranjanjem u onaj izvor energije odakle je i dobio život.

U ovome bi trenutku bila pripravna pretrpjeti sve, pa čak i radosno se suočiti sa smrću. Razmišljajući o starici na katu obuzelo ju je sažaljenje: bilo je žalosno što je neumitnost blize smrti nije vratila pravoj spoznaji

stvarnosti. Nalazila se u tihu vrtlogu opijenosti, kao da se težak veo osjetila

napokon odmotao te iza sebe otkrio sladak i vječan krajolik - zemlju spokoja bez sjenke gdje lav leži s janjetom, a leopard s djetetom. Više neće biti rata! Ta je krvava utvara mrtva, a s njime zajedno i leglo zla koje je živjelo u njegovoj sjeni: praznovjerja, sukobi, strahovi i iluzije. Idoli su satrveni, štakori su se razbježali, legende su pokopane. Jahve je pao, sanjar divljih očiju iz Galileje počiva u svome grobu. Okončana je vladavina svećenstva. Na mjestu svega toga sada se uzdizao neobičan, tih lik neukrotive snage i beskrajne nježnosti... Onaj kojega je ona vidjela - Sin Čovječji, onaj kojega su nazvali Spasitelj svijeta. Onaj koji sada nosi sve te nazive nije više čudovište pola Bog, a pola čovjek, prisvajajući si obje naravi, a ne posjedujući ni jednu; onaj koji je bio napastovan, a da se nije podložio napasti; koji je pobijedio svojom sramotnom smrću... kao što su govorili njegovi sljedbenici. Na njegovu mjestu je sada netko koga je mogla sigurna slijediti - pravi Bog, a ujedno i Čovjek; Bog upravo stoga što je bio čovjek, a Čovjek jer je božanstven.

*

Te večeri nije više ništa govorila starici. Na nekoliko je trenutaka pogledala u spavaću sobu i vidjela kako bolesnica spava. Staračka joj je ruka počivala na pokrivaču dok je među prstima i dalje držala taj smiješan niz zrnaca. Mabel je blago prešla zatamnjenu prostoriju nastojeći je nježno osloboditi krunice, no smežurani su se prsti trznuli i zatvorili, a iz poluotvorenih se usana začulo mrmljanje.

Ah, kako je žalosno i razočaravajuće, pomisli mlada žena, da duša tone u takav mrak, nespremna na vrhovno i velikodušno predanje života, jednostavno stoga što sam život tako zahtijeva!

Potom pođe u svoju sobu. Ura je otkucavala tri sata, a siva zora počivala na zidu kada se

probudila ugledavši kraj svoje postelje ženu koja je njegovala staricu. "Dođite smjesta, gospođo, gospođa Brand umire."

IV.

Oliver se vratio oko šest sati; ušao je ravno u majčinu sobu, tek da bi ustanovio kako je sve gotovo.

Soba je bila puna jutarnjega svjetla i čista zraka dok je zvuk ptičjega

pjeva dopirao s travnjaka. No, njegova je supruga klečala do kreveta, još uvijek držeći smežurane staričine šake, lica uronjena u njezine ruke. Majčino je lice bilo spokojnije no što ga je ikada vidio pa su se linije ocrtavale tek kao najtananije sjenke na alabasternoj maski; usnice su joj bile razvučene u osmijeh. Zaustavio je pogled čekajući dok grč koji mu je zahvatio grlo ponovno ne zamre. Potom položi ruku na rame svoje supruge.

"Kada se dogodilo?" upita. Mabel podignu glavu. "Oh, Olivere", promrmlja. "Prije sat vremena... pogledaj ovo." Otpusti mrtve ruke i pokaza krunicu koja je još uvijek bila omotana

oko njih. U smrtnoj agoniji krunica je pukla te je jedno smeđe zrno ležalo podno prstiju.

"Učinila sam što sam mogla, nastojeći pri tome biti pažljiva", zajeca Mabel. "No, nije htjela slušati. Neprestano je vapila za svećenikom dokle god je mogla govoriti."

"Dušo..." započe on. Potom i sam kleknu do svoje žene, nagnu se naprijed i poljubi krunicu dok su ga suze zasljepljivale.

"Da, da", rekao je. "Ostavimo je na miru. Ne bih je pomaknuo nizašto na svijetu: bila je to njezina igračka, zar ne?"

Mabel pogleda u nj, zapanjena. "Smijemo biti velikodušni", kaza on. "Napokon je čitav svijet naš. A

ona - ona ništa nije izgubila: bilo je prekasno." "Učinila sam što sam mogla." "Da, dušo, i bila si u pravu. No, ona je bila prestara, nije mogla

shvatiti." Zastade. "Je li primila eutanaziju?" blago upita. Ona kimnu. "Da", reče. "Upravo kada je započela posljednja agonija. Opirala se,

no ja sam znala da bi ti tako htio." Razgovarali su sat vremena u vrtu prije no što je Oliver pošao u svoju

sobu. Odmah joj je počeo pričati o svemu što se dogodilo. "Nije prihvatio našu ponudu", reče. "Ponudili smo da ćemo stvoriti

položaj za njega. Trebao je biti savjetnikom, ali je to prije dva sata odbio. No, obećao je da će nam biti na usluzi... Ne, ne smijem ti reći gdje je... Mislimo kako će se uskoro vratiti u Ameriku, ali nas neće ostaviti. Sastavili smo program i jednoglasno smo odlučili poslati ga njemu na uvid."

"Što sadrži program?" "Odnosi se na reforme Izbornoga zakona, Zakona o siromašnima i

Zakona o trgovini. Ne mogu ti reći ništa više od toga. On je bio taj koji je predložio glavne točke potrebnih reforma. No nismo sigurni jesmo li ga dobro razumjeli pa mu stoga šaljemo sve skupa na uvid."

"Jeste li prethodno raspravljali?" "To je doista vrlo neobično. Nikada to nisam doživio. Nijedan njegov

prijedlog nije bilo potrebno obrazlagati niti o njemu raspravljati. Sve je prihvaćeno bez ikakve rasprave."

"Hoće li narod to shvatiti?" "Mislim da hoće. Morat ćemo se čuvati reakcije. Kažu kako će katolici

biti u opasnosti. Jutros je u časopisu Era, u članku koji je nama prije objavljivanja poslan na odobre nje, sugeriran niz mjera koje bi trebalo poduzeti kako bi se zaštitili katolici."

Mabel se nasmiješi. "Čudna je to ironija", reče on. "No, imaju pravo postojati. Koliko

imaju prava sudjelovati u upravljanju, drugo je pitanje. O tome ćemo pitanju vjerojatno raspravljati za koji tjedan."

"Pričaj mi još o njemu." "Nemam ti zapravo što reći. Ne znamo ništa osim da je On sada

vrhovna moć u svijetu. Francuska mu je poradi općega uzbuđenja ponudila da postane diktator, vladar bez ikakvih ograničenja. I to je odbio. Njemačka je ponudila isti prijedlog kao i mi, a Italija isti kao i Francuska, uz službu doživotna tribuna. Amerika za sada još nije ništa poduzela dok je Španjolska zbog njega podijeljena na dva tabora."

"A Istok?" "Car mu je osobno zahvalio što je..." Mabel je duboko uzdahnula stojeći i gledajući preko toplinske

izmaglice koja se stala uzdizati iz grada podno. Ono što je slušala bilo je tako značajno da nije bila kadra u potpunosti pojmiti. No, u njezinoj je mašti Europa ležala nalik na užurbanu košnicu, krećući se amo-tamo na sunčevoj svjetlosti. Vidjela je plavu udaljenost Francuske, gradove Njemačke, Alpe, a iza njih Pireneje i suncem okupanu Španjolsku. Sve su se one prihvatile istoga posla: zadobiti za sebe, ako je ikako moguće, taj zadivljujući lik koji se uzdigao nad svijetom. Čak je i trezvena Engleska gorjela žarom. Nijedna zemlja nije željela ništa manje negoli da taj čovjek vlada nad njome dok ih je On sve redom odbio.

"Sve ih je odbio!" ponovi ona, bez daha. "Da, sve. Mislimo kako možda čeka da se javi Amerika. Još uvijek je

ondje na dužnosti." "Koliko ima godina?"

"Ne više od trideset dvije ili tri. Tek je nekoliko mjeseci na dužnosti. Prije toga je živio sam u Vermontu. Potom se pojavio pred Senatom, održao nekoliko govora nakon čega je izabran u Parlament. Izgleda da nitko nije bio svjestan njegove moći. Ostalo znamo."

Mabel odmahnu glavom, duboko zamišljena. "Ne znamo ništa", reče ona. "Baš ništa! Gdje je naučio jezike?" "Pretpostavlja se kako je godinama studirao i putovao. Ali, nitko nije

siguran. Ništa nije o tome rekao." Ona se naglo okrenu prema mužu. "Ali što sve to znači? U čemu leži njegova moć? Reci mi, Olivere?" On joj uzvrati osmijeh, neodlučno odmahnuvši glavom. "Pa, Markham je rekao kako ona leži u njegovoj nepokvarenosti -

tome, kao i u njegovu govorništvu, ali time se ništa ne objašnjava." "Ne, doista ništa", reče mlada žena. "Riječ je jednostavno o osobnosti," nastavi Oliver, "to je barem

izvanjski dojam koji On ostavlja. Ali, to je vanjština, etiketa." "Jest, etiketa. Ali, to je to. Svi su to osjetili u Pavlovu domu i poslije

toga na ulicama. Nisi li i ti to osjetio?" "Osjetio?" povika muškarac dok su mu oči blistale. "Ta umro bih za

njega!" Vrativši se u kuću ponovno se sjetiše mrtve starice koja je ležala na

katu iznad. "Neki će je poznanici sigurno htjeti vidjeti", blago će Mabel.

"Razgovarat ću s njima da se dogovorim." On kimnu odajući pritom stanovitu težinu. "Najbolje da to bude danas poslijepodne", reče. "Imam slobodan sat

vremena u dva popodne. Oh, usput, Mabel, znaš li tko je obavijestio svećenika?"

"Mislim da znam." "Da, bio je to Phillips. Vidio sam ga sinoć. Rekao sam mu da više

nema što raditi u mojoj kući." "Je li priznao?" "Jest. Priznao mi je to posve bezočno, bez ikakva ustezanja." Oliverovo se lice ponovno smekšalo kada se na podnožju stuba

nasmiješio ženi i okrenuo se kako bi još jednom pošao u majčinu sobu.

Poglavlje drugo

I.

Dok se približavao Rimu, klizeći kroz ljetnu zoru na visini od stotinu i pedeset metara, Percyju Franklinu se učinilo kako se približava samim vratima raja ili - još bolje kako je dijete koje se vraća kući. Ono što je prije deset sati ostavio u Londonu činilo mu se posve pristojnim primjerom viših krugova pakla. Bio je to svijet za kojega se činilo kako se Bog iz njega povukao ostavivši ga u stanju duboke samodopadnosti, stanju lišenu svake nade i vjere. Izgledalo je kao da je Bog ostavio svijet u stanju u kojemu se život nastavljao, ali mu je nedostajalo ono osnovno što je potrebno za dobar život.

Nije stvar u tome da ne bi bilo iščekivanja: London je upravo gorio od uzbuđenja. Sirile su se svakojake glasine: Felsenburgh se vraća... vratio se... nije ni otišao. Postat će predsjednikom Vijeća, premijerom, tribunom (funkcija koja je u sebi objedinjavala demokratsko načelo i gotovo neograničenu osobnu vlast), čak i kraljem, ako ne i carem Istoka. U Engleskoj će se potpuno izmijeniti cjelokupan ustav. Zločin će nestati tajnovitom silom koja je bila ubila i rat. Svima će biti osigurana potrebna besplatna hrana; otkrivena je tajna života i više neće biti smrti. Tako su zvučale glasine... Pa ipak je, prema svećenikovu mišljenju, nedostajalo upravo ono što je život činilo dostojnim življenja...

U Parizu je, dok je letjelica čekala na velikoj postaji na Montmartreu (nekoć poznatoj kao crkva Sacre Coeur), čuo urlanje svjetine koja je, nakon puno vremena, mašući zastavama, opet slavila život. Kada se letjelica ponovno uzdigla nad predgrađem, ugledao je dugačak niz vlakova kako prilaze, nalik na svjetlucave zmije u briljantnoj svjetlosti električnih kupola, dovodeći ljude iz provincije na Vijeće naroda što su ga zakonodavci, upravo pomahnitali od osjećaja dramske napetosti, sazvali kako bi odlučili o velikome pitanju. U Lionu je bilo isto. Noć je bila svijetla poput dana i jednako tako puna zvukova. Središnja je Francuska dolazila dati svoje glasove.

Bio je zaspao kada je hladan alpski zrak stao obuhvaćati letjelicu te je uhvatio tek djelićak veličanstvenih mjesecom obasjanih vrhova podno njega, tamne dubine zaljeva, srebrnast sjaj jezera nalik na štitove te meki sjaj

jezera i gradova u dolini rijeke Rone. U jednome se trenutku nehotice trgnuo kada je jedna od golemih njemačkih letjelica prošla u noći, kao sablasan odsjaj svjetala i pozlate, nalik na golema kukca s ticalima od električna svjetla, te su se dva broda pozdravila preko pola morske milje utihla zraka, uz vrisak nalik na dvije neobične noćne ptice koje nemaju vremena za predah.

U Milanu i Torinu još nije bilo nikakvih događanja, a u Firenci su tek počeli jer je Italija bila uspostavljena na drukčijim načelima od Francuske. Campagna je upravo prolazila pored njega nalik na sivozelen sag, naboran i prevrnut, stotinu i pedeset metara ispod, i Rim samo što se nije pojavio na obzorju. Pokazivač preostale udaljenosti zaustavio se sada između sto i devedeset kilometra.

Trgnuo se iz drijemeža i počeo moliti Casoslov. No, dok je izgovarao riječi, pozornost mu je bila negdje drugdje pa je, izmolivši Prvi čas, zatvorio Časoslov. Udobnije se smjestio u krznu, ispruživši noge na praznu sjedalu do njega. Bio je sam u odjeljku budući da su se trojica muškaraca, koji su bili ušli u Parizu, iskrcali u Torinu.

Neizmjerno mu je laknulo kada je prije tri dana, u poruci pristigloj od Kardinala-protektora, bio zamoljen da što prije napusti Englesku kako bi duže vrijeme boravio u Rimu. Shvatio je kako su se crkvene vlasti napokon bile stvarno uznemirile onim što se događalo.

Razmišljao je o prethodnih nekoliko dana spremajući se tako za izvješće što će ga podastrijeti u Rimu. Od njegova posljednjeg pisma prije tri dana dogodilo se, samo u Westminsterskoj biskupiji, sedam značajnih slučajeva otpada od vjere: dvojice svećenika i petero istaknutih laika. Posvuda se pričalo o pobuni; i sam Percy je imao priliku vidjeti prijeteći dokument, nazvan "peticija", što ga je potpisalo stotinu i dvadeset svećenika iz Engleske i Walesa. U peticiji se traži pravo da se više ne nosi nikakva crkvena odjeća. Potpisnici peticije su ukazali na to kako se velikom brzinom umnažaju progoni kršćana od strane svjetine te kako Vlada nije iskrena u svojim obećanjima pružanja zaštite. Istaknuli su i da odanost vjeri malakše i kod onih najvjernijih dok je kod svih ostalih već nestala.

Što se tiče njegovih vlastitih komentara tih događanja, Percy je bio na čistu. Reći će crkvenim vlastima u Rimu, kao što im je već stotinu puta rekao, kako nije stvar u progonstvu, već u tome novu i neočekivanu procvatu žara za Čovještvom. Taj žar se postostručio dolaskom Felsenburgha i objavljivanjem novosti o prestanku opasnosti rata s Istočnim Carstvom. Ta događanja su zapalila srca svih, osim malobrojne nekolicine. Čovjek se odjednom zaljubio u čovjeka.

Kršćani koji su to bili samo iz običaja ili tradicije sada su najednom trljali oči i pitali se zašto su ikada vjerovali, ili makar i sanjali, kako postoji Bog kojega valja ljubiti pitajući jedni druge u čemu je bila tajna opčinjenosti što ih je tako dugo bila obuzimala. Kršćanstvo i teizam iščezavali su iz ljudskih glava jednako kao što se jutarnja izmaglica povlači pred izlaskom sunca. Što će predložiti crkvenim vlastima u Rimu? Da, znao je točno koje bi mjere trebalo poduzeti pa ih je, pomalo očajnički, prebirao u glavi.

Ni on sam nije do kraja bio siguran vjeruje li u ono što usnama ispovijeda, u ono što propovijeda. Činilo se kako se žar u njemu ugasio pred prizorom bijele letjelice i tišine mnoštva one večeri prije tri tjedna. Bilo je to zastrašujuća stvarnost. Sjajne težnje i žarka nadanja duše činili su se tako mutnima u usporedbi s tom gorućom, upravo potresnom strašću puka.

Nikada nije vidio ništa slična: nijedan skup vjernika pod dojmom najvatrenijega propovjednika nikada nije reagirao ni s desetinom žara s kojim je ta bezbožna gomila, stojeći na hladnoj zori londonskih ulica, pozdravila dolazak svoga spasitelja.

A taj čovjek... Percy nije uspijevao raščlaniti što ga je bilo spopalo dok je, mrmljajući Isusovo ime, zurio u taj tihi lik u crnome, čije su crte lica i kosa toliko nalikovale njegovim vlastitim. Znao je jedino kako je neka ruka bila zgrabila njegovo srce - topla, a ne hladna ruka - gaseći gotovo svaki smisao vjerskoga uvjerenja; tako se barem činilo. Tek se s naporom kojega mu se bilo mučno i prisjetiti uzdržao od onoga nutarnjeg čina kapitulacije koji je tako dobro poznat svima koji njeguju nutarnji život i znadu što znači pad. Ostala je samo jedna utvrda koja nije širom otvorila svoja vrata - sve druge su bile osvojene. Svaka njegova moć duše trpjela je napad: njegovi su osjećaji bili uzburkani, njegov razum utišan, njegov spomen na milost pomućen, a duhovna je mučnina morila njegovu dušu. No ipak je tajna utvrda volje u agoniji čvrsto odolijevala napadima te odbila proglasiti i priznati Felsenburgha kraljem.

Ah, koliko li se samo molio za vrijeme ova tri tjedna! Činilo mu se kako gotovo ništa drugo nije ni činio, a mira niotkud. Koplja sumnja i prigovora neprestano su prodirala kroz vrata i prozore. Danonoćno je bdio odbijajući sumnje i pobijajući prigovore, nastojeći zadržati ravnotežu na sklisku području nadnaravnoga. Bez prestanka je vapio Gospodinu koji se sakrio. Spavao je s raspelom u ruci, a budio se ljubeći ga. Dok bi pisao, govorio, jeo, hodao ili se vozio, nutarnji se život neprestance intenzivno odvijao čineći nijeme očajničke čine vjere u religiju što ju je njegov razum nijekao i za koju su sada ugasli svi njegovi osjećaji.

Bilo je i trenutaka duhovnoga zanosa. Ponekad bi poradi ulične vreve

jasno prepoznavao kako je Bog sve, kako je Stvoritelj ključan za život stvorenja, kako je ponizan čin klanjanja Bogu neizrecivo veći od najplemenitija naravna čina; bjelodano mu bijaše tada kako je nadnaravno izvor i uvir postojanja.

Doživio bi takve trenutke zanosa i u noći, u tišini katedrale, uz treperenje vječnoga svjetla dok se lagano božansko ozračje širilo iz svetohraništa. Potom bi žar vjere ponovno nestao ostavljajući ga u suhoći i obeshrabrenosti. No njegova je volja ostala posve odlučna (pri čemu je ta odlučnost jednako mogla potjecati od vjere, koliko i od umišljenosti) u tome kako ga nikakva sila na zemlji ni u paklu neće spriječiti u ispovijedanju kršćanstva, čak i ako on sam te vjere u sebi ne bude svjestan. Jedino je kršćanstvo činilo život dostojnim življenja!

Percy duboko uzdahnu i tjeskobno udahnu. Promijenivši položaj na sjedalici u daljini razabra kupolu nalik na plav mjehurić na zelenu sagu. Tada prestadoše sva njegova razmišljanja i obuze ga samo jedna misao: Rim!

Smjesta je ustao, izišao iz odjeljka i pomaknuo se prema središnjemu hodniku hodajući i promatrajući kroz staklena vrata nalijevo i nadesno svoje suputnike od kojih su neki još uvijek spavali, neki promatrali panoramu Rima, a neki čitali. Stavio je oko na staklen četverokut na vratima i na trenutak oduševljeno promatrao miran lik pilota koji je upravljao letjelicom. Stajao je ondje, nepomičan, ruku položenih na čeličan krug koji je upravljao golemim krilima, očiju uprtih u vjetromjer koji mu je, kao na brojčaniku, pokazivao snagu i smjer visokih naleta. Tu i tamo ruke bi mu se neznatno pomaknule dok bi ih golema krila pratila, sada se uzdižući, a sada spuštajući. Ispod i ispred njega, pričvršćene na okruglu stolu, nalazile su se staklene kupole raznih mjernih uređaja. Percy za polovicu nije znao čemu služe. Jedan je nalikovao na barometar koji je, barem je Percy tako pretpostavljao, služio za pokazivanje visine na kojoj lete, a drugi na kompas. A iznad, iza zakrivljenih prozora, ležalo je nepregledno nebo. Sve je to doista očaravajuće, pomisli svećenik! I sve je to samo jedan od vidljivih oblika moći s kojom nadnaravno treba započeti odlučujući boj.

Ponovno uzdahnuvši, okrenuo se i vratio u svoj odjeljak. Pred njim se sada stao otvarati zapanjujući prizor — rijetko lijep, iako

neobičan, jednako nestvaran poput otvorena zemljovida. Daleko na desnu stranu, što je mogao vidjeti kroz staklena vrata, ležala je siva linija mora podno sjajna neba, uzdižući se i spuštajući zajedno s letjelicom; naizgled nepomična, jedino neprimjetno uzbibana zapadnim vjetrom. Jedini je drugi pokret bilo gotovo nečujno pulsiranje golema propelera u pozadini. Nalijevo

su se, između golemih krila, vidjela polja, rijetka sela i plavetni lo kakve rijeke ili jezera, a sve se to u beskrajnu prostoru miješalo s umbrijskim brežuljcima.

Naprijed, pak, trenutak u vidokrugu, a trenutak izvan njega - već kako se letjelica okretala — ležali su nepravilni obrisi Rima i njegovih golemih novih predgrađa. Nad gradom je dominirala impozantna kupola koja se svakoga trenutka sve više povećavala.

Percyjeve oči postadoše svjesne golemih zračnih prostora svuda oko njega, iznad i ispod, koji su se gore pretvarali u plavetnilo boje safira, a na krajnjemu obzorju u blijedu boju tirkiza.

Jedini zvuk, kojega je davno prestao biti izravno svjestan, bio je onaj ravnomjerna otpora zraka, sada ne više toliko snažna budući da se brzina smanjila na šezdeset kilometara na sat.

Začuo se zvuk zvona te je počeo osjećati blagu mučninu dok se letjelica spuštala u zadivljujućoj okomici. Malko je poletio prema naprijed te se uhvatio za sjedalicu. Kada je ponovno pogledao, učinilo se kao da je kretanje prestalo. Pred sobom je sada vidio tornjeve i mnoštvo zbijenih krovova dok je s druge strane vidio cestu i rijetke krovove međusobno odijeljene zelenilom.

Ponovno se začulo zvono nakon čega je uslijedio dug i skladan zvižduk. Zatim se začuo zvuk koraka. Čuvar u uniformi užurbano je prošao kroz stakleni hodnik. Ponovno osjeti blagu mučninu. Baci pogled na prtljagu, a potom ponovno pogleda prema kupoli koja je sada bila gotovo u razini njegovih očiju. Svojom sivom bojom veličanstveno se ocrtavala na plavetnilu neba.

Svijet se na trenutak zavrtio, a Percy zatvori oči. Kada ih je ponovno otvorio, učinilo mu se kako su se ljuljajući zidovi kuća uzdigli pokraj njega. Čulo se i posljednje zvono, a potom je uslijedio blag trzaj dok je letjelica prizemljivala na čelično pristanište. Izlazeći iz odjeljaka putnici su počeli napuštati letjelicu pa se i Percy uputi prema izlazu, noseći svoju prtljagu.

II.

Još je uvijek osjećao laganu vrtoglavicu kada je sat vremena kasnije sjedio sam ispijajući kavu u jednoj od sporednih prostorija Vatikana. No, dok je njegov umoran razum razmišljao o tome gdje se sada nalazi, preplavio ga je i osjećaj ushita i sreće.

Bilo je neobično voziti se preko bučne ceste u malenoj kočiji kakve je pamtio od prije deset godina kada je, tek zaređen za svećenika, otišao iz Rima.

Dok se svijet neprestance mijenjao, Rim je ostajao isti. Nije imao kada misliti na materijalni napredak dok je duhovni teret čitavoga svijeta sada počivao na njegovim plećima. Sve se doimalo doista neizmijenjenim ili, bolje rečeno, vraćenim u stanje od prije gotovo stotinu i pedeset godina.

Povijesna izvješća kazuju kako su se već prije osamdeset godina, od trenutka kada je grad stekao neovisnost, počele zanemarivati rekonstrukcije što ih je prije toga bila poduzimala talijanska vlada. Tramvaji su prestali voziti, letjelicama nije bio dopušten prolaz iznad zidina. Nove zgrade (one koje nisu bili srušene) preinačene su za crkvene potrebe. Kvirinal je pretvoren u odaje "crvenoga pape", veleposlanstva u golema sjemeništa. Sam Vatikan, osim gornjega kata, služio je kao sjedište Svetoga kolegija koji je okruživao vrhovnoga pastira kao što zvijezde okružuju sunce.

Arheolozi su govorili kako je to izniman grad, jedinstven živ primjerak starih vremena. Ovdje su se mogle vidjeti stare nepogodnosti, nedostatak higijene koji je izazivao nelagodu i koji je izgledao kao utjelovljenje svijeta izgubljena u snovima. Vratio se i stari izvanjski sjaj Crkve: kardinali su se ponovno vozili u pozlaćenim kočijama, Papa je jahao na svojoj bijeloj muli, Presveti je Oltarski Sakrament prolazio nečistim ulicama uz zvuke zvona i svjetlost svijeća.

Jedan briljantan opis svega toga zadržao je neizmjernu pozornost civilizirana svijeta najmanje dva dana; ta vidljiva materijalna zaostalost Rima dala je povoda za silovite optužbe protiv kršćanstva kao nečega krajnje nazadna i barbarskoga. Za one obrazovane bio je to samo krajnji dokaz kako je praznovjerje neprijatelj svakomu napretku.

Pa ipak, Percy je imao posve drukčiji dojam o svemu tome. Do Vatikana je došao vozeći se od postaje za letjelice prema Narodnim vratima. Vidio je starinsku odjeću, vinska kola urešena plavim i crvenim resicama, pločnike prekrivene ostacima kupusa, mokru odjeću koja je lamatala sušeći se na žicama, mule i konje. Sve to mu je, koliko god neobično izgledalo, bilo pravo osvježenje. Činilo se kako ga sve to podsjeća da je čovjek samo čovjek, a ne Bog, kao što je za sebe tvrdio ostatak svijeta. Da, samo čovjek, ali stoga i osoba (možda i nemarna), zaokupljena drugim dubljim interesima, a ne samo brzinom, čistoćom i preciznošću.

Soba u kojoj je sada sjedio do prozora sa spuštenim kapcima - jer sunce je već bilo visoko - činila se kao da vraća vrijeme čak i dalje od stoljeća i pol. Stari damast i pozlata što ih je bio očekivao nestali su pa je

njihov izostanak odavao dojam velike ozbiljnosti. Širok stol od jelovine pružao se čitavom dužinom prostorije, okružen uspravnim drve nim stolicama. Pod je bio popločan crvenim pločicama, djelomice prekriven sagovima; na bijelo obojenim zidovima visjelo je svega nekoliko slika, dok je veliko raspelo s po jednom svijećom na svakoj strani stajalo na malu oltaru kod udaljenijih vrata. Nije bilo drugoga namještaja osim jednoga pisaćeg stola smještena između dva prozora, na kojemu se nalazio pisaći stroj. Videći ga, Percy se iznenadio jer nije očekivao takvo što na ovomu mjestu.

Popio je posljednji gutljaj,vkave iz bijele šalice široka ruba i ponovno se zavalio u naslonjač. Gotovo da je nestalo tereta koji ga je tištio i on se sada čudio brzini kojom se to zbilo.

Život je ovdje izgledao jednostavniji; duhovni svijet ovdje nije bio predmetom rasprave nego nešto što se podrazumijeva. Ovdje se nadnaravno nametalo u svoj svojoj stvarnosti i objektivnosti te su u njegovu svjetlu očima duše sjajili i oni čašćenja dostojni sveti likovi, zastrti vihorom svjetskih prilika. Činilo se kako ovdje počiva i sama Božja sjena pa više nije bilo nemoguće shvatiti kako sveci bdiju i zagovaraju, kako Marija sjedi na svome prijestolju i kako je u bijelu okruglu kruhu na oltaru doista Isus Krist.

Percy ipak još uvijek nije bio posve miran: napokon, u Rim je stigao tek prije sat vremena pa ozračje - iako toliko prožeto milošću - jedva da je i moglo postići više. No, osjećao se opuštenijim, manje očajnički tjeskobnim. Bijaše više nalik na dijete, spremno potpuno se predati autoritetu koji se nametao bez objašnjenja, autoritetu koji je svjedočio kako je svijet uistinu (za što su postojali kako vanjski, tako i nutarnji dokazi) nastao na ovaj, a ne onaj način; stvoren za jedan cilj, a ne neki drugi.

Pa ipak, služio se sredstvima što su mu izazvala nelagodu. Zbog njih mu je bilo dovoljno manje od dvanaest sati da iz Londona stigne ovdje u Rim, Rim koji je ili ustajala žabokrečina izvan pravoga tijeka života ili, naprotiv, upravo središnji tijek života. On sam još uvijek nije bio siguran što je od toga točno.

Vani su se začuli koraci, kvaka se pomaknula i ušao je Kardinal-protektor.

Percy ga nije bio vidio četiri godine pa na trenutak gotovo da ga nije prepoznao.

Sada je pred sobom gledao vrlo stara muškarca, pogrbljena i slaba, lica prekrivena borama, vrlo rijetke sijede kose čiji vrh je bio prekriven malenom grimiznom kapicom. Bio je odjeven u svoj običan crni benediktinski habit s jednostavnim opatskim križem na grudima. Koračao je pomalo nesigurno,

oslanjajući se pritom na crni štap. Jedini znak vitalnosti skrivao se u njegovim malim žarkim očima koje su se živo micale podno obješenih kapaka. Ispružio je ruku smiješeći se dok je Percy - sjetivši se na vrijeme kako se nalazi u Vatikanu - pokleknuo kako bi mu poljubio biskupski prsten.

"Dobro došli u Rim, oče", reče starac govoreći neočekivano žustro. "Rekli su mi prije pola sata kako ste stigli, no htio sam vam ostaviti vremena da se osvježite i popijete kavu."

Percy promrmlja nešto u znak zahvale. "Da, svakako da ste umorni", reče Kardinal približavajući naslonjač. "Nipošto, Uzoriti. Odlično sam spavao." Kardinal pozva Percyja da sjedne i reče: "Moram s vama razgovarati o

nekim stvarima. Sveti se Otac želi s vama susresti danas u jedanaest." Percy se iznenadi. "Ovih dana brzo reagiramo, oče... Nema vremena za gubljenje.

Poznato vam je kako za sada ostajete u Rimu?" "Sve sam uredio u tome smislu, Uzoriti." "Odlično... Mi ovdje zadovoljni smo s vama, oče Frankline. Svetoga

su se Oca veoma dojmili vaši komentari. Na upravo ste izniman način uspjeli predvidjeti događanja."

Percy se zarumeni od zadovoljstva. Bilo je to gotovo prvo ohrabrenje što ga je od nekoga dobio.

Kardinal Martin nastavi: "Slobodno mogu kazati kako vas držimo našim najdragocjenijim

izvjestiteljem - u Engleskoj svakako. Radi toga smo vas i pozvali. Ubuduće ćete nam ovdje pomagati kao neka vrst savjetnika: svatko može prenositi činjenice, ali ih ne može svatko razumjeti... Djelujete mi vrlo mlado, oče. Koliko vam je godina?"

"Trideset i tri, Uzoriti." "Ah, vaša vam sijeda kosa pomaže... Oče, hoćete li poći sa mnom u

moju sobu? Sada jp osam sati. Zadržat ću vas do devet - ne duže. Potom ćete se imati priliku odmoriti, a u jedanaest ću vas odvesti k Svetome Ocu."

. Percy ustade s čudnim osjećajem uzbuđenja te pohita kako bi

Kardinalu otvorio izlazna vrata.

III.

Nekoliko minuta prije jedanaest Percy je izišao iz svoje male u bijelo obojene sobe u svojoj reverendi, novom plastu i cipelama na kopču te pokucao na vrata Kardinalove sobe.

Osjećao se sada daleko pribranije. S Kardinalom je razgovarao slobodno i snažno, opisao učinak što ga je Felsenburgh izvršio na London, pa čak i duhovnu nemoć koja je njega samoga bila obuzela.

Izrazio je svoje uvjerenje da se svijet nalazi na rubu pokreta kakvu u povijesti nema premca. Ispričao je neke male prizore kojima je bio svjedokom: skupinu ljudi kako kleči pred Felsenburghovom slikom, umirućega koji je dozivao Felsenburghovo ime, iščekivanje mnoštva koje je u Westminsteru čekalo Felsenburghov odgovor na englesku ponudu. Pokazao je Kardinalu šest novinskih izrezaka ukazujući na njihov upravo histeričan zanos. Išao je čak tako daleko da se nije ustručavao ni predviđati izražavajući pritom svoje uvjerenje kako je progonstvo već na pomolu.

"Svijet se doima živim na vrlo neobičan način," reče on, "kao da sve upravo buja i titra."

Kardinal potvrdi kimanjem glave. "Čak i mi to osjećamo." Ostatak je vremena Kardinal proveo promatrajući ga svojim sitnim

očima, s vremena na vrijeme kimajući glavom, tu i tamo postavljajući pitanja, no uglavnom slušajući ga s velikom pozornošću.

"Što biste vi predložili, oče..." upita, a potom stade. "Ne, to je previše za sada. Razgovarat ćete o tome sa Svetim Ocem."

Potom je pohvalio njegovo znanje latinskoga jezika budući da su ovaj drugi razgovor vodili na tome jeziku. Percy, pak, objasni kako se Katolička Crkva u Engleskoj odano pridržava Papine upute izdane prije deset godina prema kojoj latinski ima za Crkvu postati ono što je esperanto upravo postajao za svijet.

"Odlično", reče starac. "Njegovoj će Svetosti to biti drago."

*

Razmišljajući o tome razgovoru, Percy pokuca na vrata Kardinalove sobe. Na drugo se kucanje vrata otvore i Kardinal iziđe. Bez riječi uze Percyja pod ruku pa zajedno krenuše prema ulazu u dizalo.

Dok su se bešumno uspinjali prema papinskim odajama, Percy se nije mogao suzdržati, a da ne primijeti:

"Uzoriti, začudili su me dizalo i pisaći stroj u sobi za primanja."

"Zašto, oče?" "Pa, čitav ostatak Rima živi kao u stara vremena." Kardinal ga začuđeno pogleda. "Jeste li sigurni? Možda je tako. Nikada o tome nisam razmišljao." Pripadnik Švicarske garde otvori im vrata dizala, pozdravi ih te se

uputi pred njima duž jednostavna popločana hodnika do svoga kolege koji ih povede dalje.

Papinski komornik, odjeven u svečanu purpurnocrnu opravu sa španjolskim nabranim ovratnikom, čim ih ugleda, požuri im otvoriti vrata. Uistinu se činilo nevjerojatnim da takvo što još uvijek postoji.

"Samo trenutak, Uzoriti", reče na latinskome. "Hoće li Vaša Uzoritost pričekati ovdje?"

Uvede ih u malu četvrtastu prostoriju sa šesterim vratima. Vjerojatno je nastala preinakom jednoga od velikih starih hodnika, jer je bila iznimno visoka, dok je potamnjeli pozlaćeni vijenac na dva mjesta ulazio izravno u bijele zidove. I pregradni su se zidovi doimali tankima jer dok su dvojica muškaraca ondje sjedila, prilično se dobro mogao čuti žamor glasova, šum koraka te neprekidan, dobro poznat zvuk pisaćega stroja od kojega se Percy nadao pobjeći. Bili su sami u prostoriji namještenoj s jednakom jednostavnošću kao i Kardinalova soba, odajući dojam neobična spoja asketska siromaštva i dostojanstva, svojim crveno popločanim podom, bijelim zidovima, oltarom i dva velika brončana svijećnjaka neprocjenjive vrijednosti što su se nalazili na uzvišenu podnožju. I ovdje su žaluzine bile spuštene pa Percyja ništa nije ometalo u uzbuđenju koje je sada još deseterostruko snažnije osjećao u svome srcu i razumu.

Domalo će, naime, vidjeti Papu Angelicusa, toga čudesna starca koji je prije upravo pedeset godina, kada mu je bilo trideset, bio imenovan državnim tajnikom, a prije devet godina papom. Upravo je on svojim zalaganjem postigao to da je Crkva zadobila vlast nad cijelim Rimom u zamjenu za ustupanje crkava u drugim dijelovima Italije. Od tada se trudio pretvoriti Rim u grad svetaca. Činilo se kako mu nimalo nije bilo stalo do mišljenja svijeta. Njegova se politika - ako je se tako uopće moglo nazvati - sastojala samo u jednom nastojanju koje je naglašavao u svim svojim mnogobrojnim enciklikama: neprestance je, naime, isticao kako je cilj Crkve njegovati nadnaravne kreposti u čovjeku i tako dati slavu Bogu te kako ništa ne posjeduje ama baš nikakvo značenje ni važnost doli u onoj mjeri u kojoj vodi ka ostvarenju toga cilja.

Budući da je Petar stijena, i Petrov grad je glavni grad čitavoga svijeta. Stoga treba biti primjer svim ostalim gradovima, držao je Papa. To se, pak,

nije moglo ostvariti drukčije nego da Petar vlada tim gradom pa je zato žrtvovao sve crkve i crkvene zgrade u zemlji za taj jedinstveni cilj.

Postavši vladarom grada on se trudio njime doista i vladati. Izjavio je kako ljudska otkrića novijega vremena u cjelini odvraćaju besmrtne duše od razmatranja vječnih istina. Iako su ta otkrića sama po sebi dobra budući da, naposljetku, pružaju uvid u predivne zakone Gospodnje, za sada su jednostavno odveć uzbudljiva za maštu. Stoga je iz Rima uklonio tramvaje, letjelice, laboratorije i tvornice govoreći kako za njih ima dovoljno mjesta izvan Rima te dopustivši njihovo smještanje u predgrađa. Na njihovu je mjestu podigao svetišta, hodočasničke domove i križne putove.

Najveću je pažnju posvećivao dušama svojih podanika. Budući da je Rim bio ograničen na malenu području pa bi ga svijet mogao "pokvariti" ako ne bi doista bio "sol zemlje", Papa je izdao dekret kojim je naložio da nijedan čovjek mlađi od pedeset godina ne živi u gradu duže od mjesec dana godišnje osim onih koji bi ishodili posebno dopuštenje. Razumije se kako nije bilo formalnih prepreka da svi koji to žele žive tik izvan grada. Doista, na periferiji su bile smještene desetine tisuća stanovnika. Jasno da su se svi oni, čineći tako, vladali više sukladno slovu zakona nego njegovu duhu, tj. Papinoj želji koji ih je htio raspršene diljem svijeta - kao sol zemlje.

Sukladno Papinoj zamisli grad je podijeljen u nacionalne četvrti. Isticao je kako svaki narod posjeduje svoje posebne kreposti i kako valja pustiti da njegova svjetlost postojano svijetli na svome mjestu. Budući da su najamnine smjesta počele rasti, Papa je to zakonom spriječio zadržavši u svakoj četvrti određen broj ulica po nepromjenjivim cijenama te propisao ipso facto izopćenje za svakoga tko bi se o to ogriješio. U preostalim ulicama su se cijene najma mogle slobodno formirati.

Leonov je grad u potpunosti zadržao sebi na raspolaganju. Ponovno je uvedena i smrtna kazna, s jednakom spokojnom

ozbiljnošću s kojom je u drugim stvarima odbacivao civilizirani svijet: iako je ljudski život svet, ljudska je krepost još svetija, tvrdio je Papa. Osim za ubojstvo, smrtna kazna je teoretski bila predviđena i za preljub, idolopoklonstvo i otpadništvo od Crkve. Međutim, u osam godina njegove vladavine dogodila su se svega dva izvršenja kazne jer bi počinitelji, barem oni koji nisu bili vjerni podanici, odmah našli utočište u predgrađima koja nisu bila pod Papinom jurisdikcijom.

Osim svega navedenog poduzeo je i druge korake. Ponovno je u sve zemlje svijeta odaslao poslanike obavještavajući vlade unaprijed o njihovu dolasku. Tome nije bila posvećena nikakva pozornost osim što je time izazvan podsmijeh. No, Papa se nije dao smesti te je nastavio tražiti da se

Rimu i u tome pogledu priznaju prava suverene države. U međuvremenu je svojim poslanicama povjerio zadaću širenja svoga naučavanja. Tako su se u svim gradovima povremeno javno pojavljivale Papine enciklike i ostali temeljni dokumenti crkvenoga nauka kao da su svuda priznati. U tim dokumentima postojano je osuđivana masonerija, jednako kao i demokratske ideje svake vrste. Ljude se poticalo da misle na svoje besmrtne duše i na Božje Veličanstvo te razmotre činjenicu kako će za nekoliko godina svi biti pozvani dati račun Onome koji je Stvoritelj i Vladar svijeta, a čiji je namjesnik on, Ivan XXIV.

Taj je način djelovanja u potpunosti iznenadio svijet. Ljudi su očekivali tužaljke, raspre, strastvene izjave, tajne poslanike, zavjere i prosvjede. Sve to je izostalo. Činilo se kao da napredak još nije bio ni započeo i kao da letjelice nisu izumljene; kao da se nije dogodilo to da je čitav svijet prestao vjerovati u Boga i otkrivati kako je on sam zapravo Bog. A eto ovdje toga smiješna starca što zbori u snu, blebeće o Križu, nutarnjemu životu i oproštenju grijeha - jednako kao što su to činili njegovi prethodnici prije dvije tisuće godina. Bio je to, očito, samo još jedan znak kako Rim ne samo da je izgubio svoju moć, već i zdrav razum. Uistinu je bilo vrijeme da se nešto poduzme.

*

I eto, pomisli Percy, upravo će toga čovjeka, Papu Angelicusa, susresti za nekoliko trenutaka.

Kardinal položi ruku na koljeno svećenika u trenutku kada su se otvorila vrata i pojavio se prelat u ljubičastome, naklonivši se.

"Samo još nešto", reče on. "Budite potpuno iskreni." Percy ustade, drhteći. Potom krenu za svojim poglavarom prema

nutarnjim vratima.

IV.

U polumraku sobe, sjedeći do velika pisaćega stola udaljena tri do četiri metra, nazirao se Papin lik u bijelom, okrenut prema vratima. To je bilo ono što je Percy uspio vidjeti prije nego što je pokleknuo. Potom je oborio oči, zakoraknuo naprijed, ponovno se poklonio, još jednom zakoraknuo naprijed. I treći je put kleknuo prinoseći ispruženu mršavu bijelu ruku prema usnama. Dok je ustajao, čuo je kako se vrata zatvaraju.

"Otac Franklin, Svetosti", prišapnu mu Kardinal na uho.

Papa rukom pokaza na nekolicinu stolica udaljenih oko metra te obojica sjedoše.

*

Dok je Kardinal, polako govoreći na latinskome, izgovarao nekoliko rečenica rekavši kako je to engleski svećenik čija su mu izvješća bila od tolike koristi, Percy je stao pomno promatrati.

Dobro je poznavao Papino lice sa stotina fotografija i kratkometražnih filmova; čak su mu i njegove geste bile poznate: blag naklon glave u znak odobravanja, neznatan, ali vrlo rječit pokret ruku. No Percy je - svjestan kako razmišlja o banalnim stvarima - sam sebi morao priznati kako je Papina živa prisutnost bitno različita od onoga što se može vidjeti na slikama i filmovima.

U naslonjaču pred sobom promatrao je vrlo uspravna starca, srednje visine i građe. Ruke su mu bile položene na rukohvate naslonjača, a čitav njegov izgled odavao je veliko dostojanstvo. Promatrajući Papino lice, Percy je nekoliko puta spustio pogled kada bi se Papine plave oči okrenule prema njemu. Bile su to iznimne oči. Podsjećale su ga na ono što su povjesničari kazali o Piju X.; kapci su ih ravno presijecali dajući mu izgled sokola, ali je ostatak lica bio u suprotnosti s time. U njemu nije bilo nikakve oštrine. Nije bilo ni debelo ni mršavo već lijepa ovalna oblika. Usnice su bile jasne te im je zaobljenost odavala žar: nos se spuštao poput orlovskoga kljuna završavajući kao isklesanim nosnicama; brada je bila čvrsta i razdijeljena, dok je držanje čitave glave bilo začuđujuće mladenačko. Bilo je to lice na kojemu su se odražavale velikodušnost i blagost, ujedinjene s odlučnošću i siromaštvom duha te dubokom poniznošću. No, nadasve, to lice bijaše crkveno u svojoj ukupnosti i svakomu svom detalju. Celo je bilo blago stisnuto kod sljepoočica dok se ispod bijele kapice nazirala sijeda kosa. Prije devet godina velik smijeh u kazalištu izazvala je slika sastavljena od lica poznatih svećenika prikazana na ekranu tik do Papina lica jer je sličnost bila upravo nevjerojatna.

Nastojeći sažeti svoje dojmove, Percyju je samo jedna riječ dolazila u pamet: "svećenik". On je bio upravo to, i ništa više. Ecce sacerdos magnusl5 Iznenadio ga je mladenački izgled jer je Papa ove godine navršavao osamdeset i osam godina. No, držao se uspravno poput čovjeka od kakvih pedeset, nepognutih ramena, glave čvrsto položene na njih kao u nekoga športaša te bora jedva vidljivih u polumraku. Papa Angelicusl - pomisli

5 Evo velikog svećenika!

Percy. Kardinal je bio završio svoja objašnjenja i učinio malu gestu. Percy

prikupi sve svoje raspoložive sposobnosti kako bi odgovorio na pitanja za koja je znao kako će uslijediti.

"Dobro mi došao, sinko", reče Papa vrlo blagim i zvonkim glasom. Percy je bio duboko ganut te je mogao učiniti samo dubok naklon. Papa ponovno obori oči, lijevom rukom podignu držač za papir pa se,

dok je govorio, stade njime lagano poigravati. "A sada, sinko, evo tri pitanja koja ti želim uputiti: što se dogodilo, što

se događa i što će se dogoditi — s osobitim naglaskom na ovo potonje i na ono što predlažeš u svezi s tim."

Percy duboko uzdahnu, nasloni se u stolici, splete prste ruku, spusti pogled i upravi oči prema crvenoj cipeli s izvezenim križem preko puta sebe i započe govor što ga je toliko puta u sebi prethodno izgovorio.

*

Prvo je nastojao dati okvir temi. "Sve sile civiliziranoga svijeta koncentriraju se u dva tabora: snage svijeta i Božje snage", objasnio je. "Do sada su snage svijeta bile nedosljedne i neorganizirane, očitujući se na različite načine: u revolucijama, u ratovima i u masovnim pokretima koji su bili nalik na kretanja rulje: nedisciplinirani, nevješti i neobuzdani. Kao odgovor na to Crkva je djelovala prije svega sukladno svomu katolicitetu (sveopćosti) pa je više pozornosti posvećivala širenju i raspršenosti (kvantiteti) negoli sabiranju i koncentraciji snaga (kvaliteti). Tako su slobodnim strijelcima suprotstavljeni slobodni strijelci. No, posljednjih je stotinu godina više naznaka upućivalo na to da će se metode ratovanja promijeniti. Europa se u svakome slučaju vrlo umorila od nutarnjih razdora. Prvotno novo organiziranje rada, potom kapitala, a onda udruživanje jednoga i drugoga ilustriralo je tu promjenu na gospodarskom području. Mirna podjela Afrike je bila drugi znak velikih promjena na području politike. I na koncu, veliku promjenu na religioznom području označilo je širenje humanitarizma - vjere u Čovjeka. Toj koncentraciji, sabiranju sila svijeta i Crkva suprotstavlja pojačanu koncentraciju - centralizaciju Crkve. Mudrošću svojih vođa, kojima upravlja Svemogući Bog, redovi su svake godine sve zbijeniji." Naveo je primjer ukidanja svih lokalnih običaja, uključujući i one što ih je Istok tako dugo njegovao, zatim uspostavu institucije kardinala-protektora u Rimu, spajanje svih redovnika u jedinstven red pod vlašću vrhovnoga generala, zadržavajući pritom svoje stare nazive; spajanje svih monaha (s iznimkom kartuzijanaca, karmelićana i trapista) u

drugi red; kartuzijanci, karmelićani i trapisti su sada tvorili zaseban».red; redovnice su također organizirane sukladno toj trojnoj podjeli. Nadalje je naveo neke novije uredbe kojima se točno određuje smisao odluke Vatikana o papinoj nepogrešivosti, spomenuo je novi Zakonik kanonskoga prava, golemo pojednostavljenje crkvene uprave i hijerarhije, liturgijskih uputa i misionarskih pothvata. Podsjetio je na nove iznimne povlastice dodijeljene svećenicima misionarima. ( gro.zeraWorC )

U tome trenutku postade svjestan kako bi mogao izgubiti nit govora te neznatno povišena glasa, čak i uz pomoć umjerene gestikulacije, poče razglabati o značenju događaja protekloga mjeseca.

"Sve što se prije zbivalo", reče, "vodilo je onomu što se sada uistinu i dogodilo, a to je izmirenje svijeta na drukčijem temelju od onoga Božanske Istine. Nakana je Boga i njegovih namjesnika izmiriti sve ljude u Kristu Isusu. No, zaglavni je kamen još jednom odbačen pa se, umjesto kaosa što su ga najavljivale neke pobožne osobe, stalo ostvarivati jedinstvo nezapamćeno u povijesti. To jedinstvo predstavlja to veću opasnost što u sebi sadrži mnoge nedvojbeno dobre elemente. Rat je, kako izgleda, sada nestao, ali ne zahvaljujući kršćanstvu. Svijet je uvidio kako je jedinstvo bolje od razdora, ali je ta lekcija naučena izvan Crkve. Zapravo, vrijednost je naravnih kreposti odjednom neizrecivo porasla dok su one nadnaravne prezrene. Umjesto ljubavi sada imamo filantropiju, umjesto nade zadovoljstvo, a umjesto vjere znanost."

Percy se zaustavi postavši svjestan kako mu izlaganje počinje nalikovati na propovijed.

"Da, sinko", kaza ljubazni glas. "Što još?" Što još?... "Dakle," nastavi Percy, "pokreti te vrste stvaraju ljude, a

čovjek ovoga novog pokreta jest Julian Felsenburgh. Postigao je djelo koje se, ljudski govoreći, čini upravo čudesnim. Došao je s kontinenta koji je jedini mogao stvoriti takvu snagu; uspio je okončati vječni razdor između Istoka i Zapada. Isključivo snagom svoje osobnosti nadjačao je dva najveća tiranina čovječanstva: vjerski fanatizam i stranačku borbu. Njegov utjecaj na ravnodušnu Englesku predstavlja još jedno čudo, a zapalio je gorljivošću i Francusku, Njemačku i Španjolsku."

Percy je potom opisao nekoliko Felsenburghovih javnih nastupa rekavši kako je sve to nalik na viziju boga. Naveo je neke od titula kojima toga čovjeka časte ozbiljna i ugledna javna glasila. Felsenburgha su prozvali Sinom Čovječjim - jer je bio tako "čisto ljudski" i kozmopolitski nastrojen; Spasiteljem svijeta - jer je uništio rat i preživio; čak ga nazivaju (ovdje je Percyjev glas zadrhtao) i Utjelovljenim Bogom - jer je upravo savršeno

predstavljao božanskoga čovjeka. Tiho svećeničko lice koje ga je preko puta promatralo ni u jednome se

trenutku nije trznulo ili pomaknulo te on nastavi. "Bliži se progonstvo", reče on. "Već se dogodilo nekoliko izgreda. No,

progonstva se ne treba bojati. Ono će nedvojbeno izazvati otpadništvo, kao što je već i bio slučaj, ali to je žaljenja vrijedno jedino radi samih otpadnika. S druge će strane ohrabriti vjerne i pročistiti Crkvu od onih koji su podijeljena srca. U prvim stoljećima kršćanstva Sotona je, preko progonitelja, napade bio usmjerio na tijelo rabeći bičeve, oganj i divlje zvijeri. U šesnaestome stoljeću napad je bio usmjeren na intelekt, a u dvadesetome na moralno-duhovni život. Čini se kako je sadašnji napad usmjeren istodobno na sve tri razine. Ono čega se najviše treba bojati jest velik utjecaj humanitarizma - religije čovjekoljublja. Humanitarizam nadolazi - poput kraljevstva Božjega - u velikoj snazi, osvaja maštu i osjećaje i tako prodire u srca i snažnije nameće svoju istinu negoli dokazivanjem. On ne ranjava tijelo čeličnom oštricom niti intelekt oštricom dijalektike, nego guši neprimjetno, kao mekim jastukom. Izgleda kako sebi tako otvara put u dubine čovječjega nutarnjeg svijeta. Osobe koje jedva da su i čule za njega propovijedaju njegove postavke, svećenici ga prihvaćaju baš kao što prihvaćaju Boga u Pričesti." (Ovdje navede primjere nedavnih otpadnika.) "Djeca ga upijaju poput samoga kršćanstva. Duša, naturaliter christiana (po naravi kršćanska), kao da se pretvara u onu 'po naravi nevjerničku'. Progonstvo treba dočekati kao spasenje, treba moliti za nj i prihvatiti ga! No, bojim se da su vlasti odveć lukave pa znadu istodobno dijeliti otrov i protuotrov. Možda će biti pojedinačnih slučajeva mučeništva - zapravo će ih i biti, i to vrlo mnogo - no ona će se dogoditi unatoč svjetovnoj vladi, a ne poradi nje. Naposljetku, može se očekivati kako će se religija humanitarizma zaogrnuti ruhom vlastite liturgije i žrtve te će tada, ukoliko se Bog ne umiješa, to biti kraj Crkve."

Percy se nasloni natrag, sav dršćući. "Da, sinko. I što misliš da valja učiniti?" Percy raširi ruke. "Sveti Oče, Misa, molitva, krunica. To je prvo i posljednje što treba

učiniti. Svijet niječe njihovu snagu, a upravo se toj snazi kršćani trebaju uteći i na nju se osloniti. Sve u Isusu Kristu - u Isusu Kristu, prvome i posljednjemu. Ništa drugo ne može uspjeti. On mora učiniti sve jer mi ne možemo ništa."

Sijeda se glava nakloni, a potom opet uspravi. "Da, sinko... No, da bi se Isus Krist mogao s nama služiti, trebamo mu

se staviti na raspolaganje. On je Prorok i Kralj i Svećenik. I mi, stoga, osim svećeničke službe, trebamo vršiti i onu proročku i kraljevsku. Što kažeš o tim našim službama?"

Uzdrman tim glasom kao zvukom trublje, Percy odgovori: "Da, Svetosti... Kada je riječ o proročkoj službi, trebamo propovijedati

ljubav; kraljevsku službu trebamo vršiti kraljujući s križa. Moramo ljubiti i trpjeti..." U tome trenutku ote mu se bolan uzdah. "Vaša je Svetost oduvijek propovijedala ljubav. Neka ljubav potom urodi dobrim djelima. Prednjačimo u njima: budimo pošteni u poslovanju, u obiteljima živimo čestito, u vlasti se ponašajmo uzorno. A, kada je riječ o trpljenju... ah! Svetosti!"

U misli mu se vrati stari plan te ostade ondje, uvjerljiv i jasan. "Da, sinko, reci otvoreno." "Vaša Svetosti, to je nešto drevno, drevno poput Rima svaka je luda to

željela: novi red, Svetosti, novi red", promuca. Bijela ruka ispusti držač za papir. Papa se nagnu naprijed pozorno

promatrajući svećenika. "Da, sinko?" Percy se baci na koljena. "Novi Red, Svetosti, bez habita i bilo kakvih oznaka, podložan

isključivo Vašoj Svetosti. Red slobodniji od isusovaca, siromašniji od franjevaca, pokorničkiji od kartuzijanaca. Uključio bi muškarce i žene s tri zavjeta i sa spremnošću na mučeništvo. Neka se Panteon pretvori u njihovu stolnu crkvu, a svaki biskup neka bude odgovoran za njihovo uzdržavanje u svojoj biskupiji. Neka imaju svoga upravitelja u svakoj državi... Svetosti, govorim poput luđaka... Neka to bude red Krista Raspetoga koji neka bude njegov zaštitnik..."

Papa naglo ustade, tako naglo da je kardinal Martin također skočio na noge, zabrinut i prestrašen. Činilo se kako je ovaj mladić otišao pomalo predaleko...

Tada Papa ponovno sjede, uzdižući ruku. "Bog te blagoslovio, sinko! Sada možeš poći... Uzoriti, hoćete li vi,

molim vas, časak ostati?"

Poglavlje treće

I.

Percy se te večeri ponovno susreo nakratko s Kardinalom. On mu je čestitao na držanju pred Svetim Ocem i posvemašnjoj otvorenosti. Gotovo da nije spominjao teme koje su se provlačile tijekom toga susreta s Papom, već je odmah prešao na dužnosti koje Percyja čekaju u Rimu.

Glavni posao što će ga trebati obavljati sastojat će se u čitanju svih dopisa koji u Rim stižu na engleskome jeziku, a potom u sastavljanju izvješća na temelju njih. Misu će, u pravilu, služiti ujutro u Kardinalovu oratoriju. U devet sati će imati sastanak s Kardinalom na kojemu će primiti daljnje upute za taj dan. U podne će ručati s Kardinalom nakon čega će biti slobodan do popodnevnoga Angelusa. Potom će opet biti na raspolaganju Kardinalu do večere. Za stanovanje mu je bilo određene nekoliko soba u kojima je već bio smješten.

Percy je to držao vrlo ugodnim i mirnim životom te se osjećaj kako se nalazi kod kuće svakoga dana produbljivao. Imao je obilje vremena za sebe, što ga je nastojao uporabiti za opuštanje. Od osam do devet bi obično šetao, spokojno i umirenih sjetila prolazeći ulicama, posjećujući crkve, promatrajući ljude i postupno upijajući neobičnu prirodnost života pod negdašnjim uvjetima. Ponekad mu se sve to činilo poput nekakve povijesne sanje, a ponekad opet kako drukčija stvarnost i ne postoji: kako je umjetan, napet svijet suvremene civilizacije sam po sebi tlapnja dok, eto, ovdje jednostavne prirodnosti djetinjstva duše koja se ponovno vratila. Čak ga ni čitanje dopisa koji su stizali na engleskome u Rim nije odveć umaralo jer je tijek njegova razuma stao ponovno jasno teći tom slatkom starom kolotečinom. Čitao je te dopise, raščlanjivao ih, analizirao i dijagnosticirao sa sve dubljim osjećajem mira.

Naposljetku, nije ni bilo tako puno novosti. Vladala je neka vrst zatišja nakon bure. Felsenburgh je i dalje bio daleko od očiju javnosti. Odbio je ponude za angažmane i funkcije što su mu ih bili ponudili Francuska, Italija i Engleska te se, prema neslužbenim nagađanjima, činilo kako se za sada ograničava da bude samo promatrač zbivanja. U međuvremenu su europski parlamenti užurbano radi na prvim fazama revizije zakona, no bilo je vjerojatno kako se do jesenjih sjednica ništa značajno neće dogoditi.

Život je u Rimu bio vrlo neobičan. Grad sada ne samo da je postao središtem vjere, već na neki način i njezinim mikrokozmosom. Bio je podijeljen u četiri velike četvrti: anglosaksonsku, latinsku, germansku i istočnu - osim Trasteverea koji su gotovo u potpunosti zaposjele papinske službe, sjemeništa i škole. Anglosaksonski je dio obuhvaćao jugozapadnu četvrt, uključujući Aventin, Celij i Testaccio. Latini su nastanjivali stari Rim, između Corsa i rijeke, Germani sjeverozapadnu četvrt na jugu omeđenu Ulicom svetoga Lovre, a Istočnjaci preostalu četvrt, čije je središte bio Lateran. Na taj su način Rimljani vrlo malo bili pod utjecajem stranaca: imali su velik broj vlastitih crkava, bilo im je dopušteno okupljati se u njihovim uskim mračnim uličicama i održavati sajmove. Upravo je tuda Percy obično šetao, strastveno upijajući povijesna sjećanja koja tu izranjahu.

No, i ostale su četvrti bile prilično zanimljive. Bilo je neobično vidjeti kako je niz gotskih crkava, što su ih posluživali sjevernjački svećenici, prirodno niknuo u anglosaksonskoj i germanskoj četvrti te kako su široke sive ulice, čisti pločnici i kuće ozbiljna izgleda pokazivali da se Sjevernjaci još uvijek nisu prilagodili običajima života na jugu. Istočnjaci su pak, s druge strane, nalikovali Latinima: njihove su ulice bile jednako uske i mračne, mirisi jednako intenzivni, crkve jednako prljave i priproste, ali njihove boje bijahu lijepe i žive.

Izvan zidina pomutnja je bila upravo neopisiva. Ako je taj grad predstavljao klesanu minijaturu svijeta, predgrađa su predstavljala isti taj model razbijen u tisuću dijelova, pomiješan u vreći, a potom nasumce prosut. Dokle je sezao pogled, na sve strane - počevši od krova Vatikana - prostirao se beskrajan niz krovova kuća, ispresijecanih šiljcima, tornjevima, kupolama i dimnjacima pod kojima su živje ljudi svih rasa pod suncem. Ovdje su se pod upravom svjetovne vlasti nalazile velike tvornice, čudovišne zgrade novoga svijeta, postaje, škole, uredi itd. Na tome području živjelo je šest milijuna ljudi koji su se tu preselili iz ljubavi prema vjeri. Bili su to oni koji su prezreli moderni život, oni koji su, iscrpljeni promjenama i napetostima, pobjegli od novoga sustava u utočište Crkve, ali nisu mogli ishoditi dopuštenje za život u samome gradu. Nove su kuće neprestano nicale u svim smjerovima. Nekakav bi golem šestar, s jednom nogom učvršćenom u Rimu i s opsegom od osam kilometara, mogao opisa ti puni krug kroz pretrpane ulice. I izvan su se toga kuće protezale unedogled.

No, Percy nije shvaćao značenje svega toga što je vidio sve do proslave Papina imendana koncem kolovoza.

Bilo je još uvijek svježe i rano jutro kada se zajedno s Kardinalom (u svojstvu njegova kapelana) uputio širokim hodnicima Vatikana do

prostorije gdje su se trebali sastati Papa i kardinali. Pogledavši na Trg svetoga Petra, činilo mu se da je veliko mnoštvo ljudi sada još zgusnutije negoli prije sat vremena. Veliki je ovalni trg bio pretrpan glavama, a kroza nj se prostirao širok prolaz što su ga papinski vojnici bili ostavili za prolaz kočija. Tom su širokom trakom, čija se bjelina isticala na svjetlu izlazećega sunca, prilazile velike kočije, sjajne pozlate i živih boja. Iz mnoštva su se čuli uzvici klicanja i oduševljenja, a kroz sve to je prodirala buka kotača koji su prelazili preko kamenja, nalik na zvuk šljunkovite obale zapljusnute plimom.

Dok je čekao u predvorju, našavši se usred mnoštva crkvenih dostojanstvenika u grimiznim, bijelim i ljubičastim odorama, Percy ponovno pogleda van i konačno shvati što znače te svečane kočije koje je vidio. Bijahu tu okupljene kraljevske loze staroga svijeta.

Oko stuba bazilike rasprostrlo se veliko mnoštvo kočija, svake s osmeropregom: bijelim Francuske i Španjolske, crnim Njemačke, Italije i Rusije te smeđim Engleske. Stajale su gotovo u polukrugu dok se iza njih protezao polukrug niza manjih sila: Grčke, Norveške, Švedske, Rumunjske i balkanskih država. Nedostajala je jedino Turska. Na nekima od kočija bila su vidljiva znakovlja: orlovi, lavovi, leopardi - koji čuvahu kraljevske krune. Od podnožja stuba pa sve do vrha prostirao se širok grimizni tepih, obrubljen vojnicima.

Percy se nasloni na rub prozora i prepusti se mislima. Ovdje je bilo sve što je ostalo od kraljevskih loza. Već je vidio njihove

palače, razasute po različitim četvrtima Rima, sa stjegovima koji su se vijorili i muškarcima u grimiznim odorama na stubama. Više puta ih je imao priliku pozdraviti kada su njihove zatvorene kočije projurile kraj njega na Corsu. Viđao je čak i francuske ljiljane te engleske leoparde kako ujedinjeni prolaze u svečanu mimohodu na brdu Pincio.

U posljednjih pet godina često bi se pojavila vijest kako neka od kraljevskih obitelji seli u Rim nakon dobivanja papinskoga dopuštenja. Kardinal mu je prethodne večeri bio rekao kako je William od Engleske sa svojom pratnjom ujutro sletio u Ostiju te da je saga o europskim kraljevstvima okončana. No, nikada do sada još nije razmišljao o začuđujućoj, nevjerojatnoj i impresivnoj činjenici okupljanja kraljevskih loza svijeta pod sjenom Petrove Stolice, kao ni o velikoj opasnosti koju to može predstavljati u očima suvremenoga demokratskog svijeta. Znao je da će se taj svijet ovome smijati kao ludosti i djetinjariji, proglasivši sve to komedijom božanskoga prava koju izvode propale i prezrene obitelji. No, isto je tako znao da i u tome svijetu drevni sentimenti još nisu izgubili posve

na snazi i da ih je možda dovoljno probuditi... Mnoštvo crkvenih dostojanstvenika započe se polako kretati te Percy

prekinu razmišljanje i stade slijediti tu rijeku ljudi. Pol sata kasnije nalazio se na svome mjestu među crkvenim

dostojanstvenicima u papinskoj procesiji koja je u lađu goleme crkve ulazila kroz svjetlucav polumrak kapele Presvetoga Oltarskog Sakramenta. No, i prije nego što je procesija ušla u kapelu, čuo je tihe povike odobravanja i zvuk trublja koje su pozdravile Vrhovnoga Pastira dok je, stotinu metara ispred Percyja, izlazio nošen na nosiljci, okružen tradicionalnim lepezama. Kada je i sam Percy izišao, pet minuta kasnije, hodajući u svome redu od četvorice dostojanstvenika, te ugledao mnoštvo oduševljeno Papinim dolaskom, s iznenadnim se lupanjem srca prisjetio onoga drugog prizora dočeka što ga je vidio prije tri mjeseca u ljetnu zoru u Londonu...

Daleko naprijed, kao da si krči put kroz glave koje su nicale posvuda, nalik na krmu drevnoga broda, kretao se baldahin pod kojim je sjedio Vrhovni Pastir svijeta. Između njega i Percyja je, poput brazde koju na moru ostavlja taj isti brod, milila probijajući se kroz žive obale na obje strane, veličanstvena procesija: apostolski protonotari, generali vjerskih redova i ostali, prelijevajući se u bijeloj, zlatnoj, grimiznoj i srebrnoj boji. Ponad se prostirao veličanstven svod dok je daleko naprijed luka Božjega oltara podizala svoje veličanstvene stupove podno kojih je gorjelo sedam žarkih zvijezda koje su bile utočišta svetosti. Bio je to zadivljujući prizor, tako velik i silan da je u svim promatračima budio svijest o vlastitoj ništavnosti. Neizmjeran zatvoren prostor, divovski kipovi, nejasni i udaljeni lukovi, neopisiv koncert zvukova: odjeci koraka, šum deset tisuća glasova, tutnjava orgulja, lagana nebeska glazba, blag i sugestivan miris tamjana i listova lovora i mirte i nadasve prevladavajuće ozračje ljudskoga ganuća, oplemenjeno nadnaravnim težnjama, dok je nada svijeta, no sitelj božanske potkraljevske časti, prolazio kroz mnoštvo kako bi stao između Boga i čovjeka.

Sve je to na Percyja djelovalo poput čudesna napitka koji istodobno omamljuje i potiče, osljepljuje i daruje novo viđenje, oglušuje i otvara uši gluhima, uznosi uranjajući u nove ponore svijesti. Ovdje je, dakle, stajao oblikovan drugi odgovor na poimanje života. Pred njime su na odabir ležale dvije Augustinove države. Jedna je bila svjetovna: samostvorena, samoorganizirana i samodostatna, idejno protumačena od ljudi poput Marxa i Hervea, socijalista, materijalista, naposljetku hedonista, što se sve napokon saželo i doživjelo vrhunac u Felsenburghu. Druga država je bila država Božja koja je pak ležala u prizoru koji se prostirao pred njim, svjedočeći o

Stvoritelju i stvorenome, božanskome naumu, otkupljenju te nadnaravnome i vječnome svijetu iz čega sve izvire i prema čemu se sve kreće.

Jedan od dvojice - Ivan ili Julian - bio je namjesnik Božji, a drugi tek oponašatelj, varalica i neprijatelj Božji... I Percyjevo srce u novu ushitu uvjerenja iznova učini svoj odabir...

No vrhunac svega se još uvijek nije dogodio. Kada je Percy napokon izišao iz lađe podno kupole, na putu prema

galeriji iza papinskoga prijestolja opazi neočekivan prizor. Oko oltara i ispovjedaonica bio je velik prazan prostor neispunjen

mnoštvom koji se protezao - barem koliko je on mogao vidjeti na svojoj strani - sve do početka ulaza u poprečne lađe. Na tome se mjestu od jedne strane na drugu stranu protezala ograda, nastavljajući se na linije lađe. Iza ograde prekrivene crvenom tkaninom moglo se nazrijeti mnoštvo lica, blijedih i nepomičnih. Stajali su pod baldahinima grimizne boje, nalik na kardinalske, ali su se na njihovoj okomitoj površini isticali grbovi poduprijeti životinjama i nadsvođeni krunama. Ispod svakoga od baldahina nalazila se najviše jedna ili dvije osobe dok se u prostorima između njih moglo nazrijeti više osoba dostojanstvena držanja.

Dok je pogledom prolazio okolo, vidjevši kao u zrcalu istovjetan prizor i na desnoj strani lađe, Percyjevo srce poče ubrzano kucati. Tamo su, dakle, sjedili oni - ti usamljeni ostaci one neobične skupine ljudi koji su, do unatrag pol stoljeća, kraljevali kao Božji vremeniti upravitelji, uz privolu svojih podanika. Sada ih više nitko nije priznavao doli Onaj od kojega su i crpili svoju suverenu vlast. Bijahu poput vrhova kupola - vrhova koji padaju jer se ljuljaju zidovi temelja koji su ih podupirali. Ti muškarci i žene su napokon naučili kako svaka vlast dolazi odozgo i kako njihovo pravo na vladanje nije dolazilo od njihovih podanika već od Vrhovnoga Kralja sviju. Bijahu sada pastiri bez ovaca, časnici bez vojnika! Bilo je to sažaljivo, neopisivo sažaljivo, no ipak nadahnjujuće. Taj čin vjere bio je tako uzvišen i Percy osjeti uzbuđenje pri pomisli na to. Ti, dakle, muškarci i žene, stvorenja baš poput njega, nisu se stidjeli moliti se Gospodinu, nisu se stidjeli isticati znakovlje što ga svijet drži dječjom igrarijom, ali koje za njih predstavlja simbol nadnaravna poslanja. Nije li sve to na neki način odražavalo, pitao se, neku daleku sliku Onoga koji jaše na mladetu magaričinu, praćen podsmijehom velikih i oduševljenjem djece?...

*

Tijekom Mise sve je postalo još dirljivije. Percy je promatrao vladare kako prilaze oltaru da tamo poslužuju. Gledao ih je kako se nepokrivenih

glava i dostojanstveno kreću od prijestolja do oltara. Engleski kralj, koji je opet postao fidei defensor6 predvodio je svitu umjesto staroga španjolskog kralja koji se, ne mogavši hodati, nagnuo preko svoga sjedala drhteći i plačući, a usne mu se micahu u žarkoj molitvi. Sav prožet ljubavlju i odanošću izgledao je poput starca Šimuna dok je, poput njega, gledao svoje spasenje. Taj stari kralj je, zajedno s austrijskim carem, jedini među svim europskim vladarima očuvao kontinuitet vjere. Austrijski je car sada ministrirao kod pranja ruku.

Njemački vladar, koji se obratio prije četiri godine i zbog toga izgubio svoje prijestolje, a zamalo i sam život, sada je, u skladu s novom povlasticom, postavljao i micao jastučić na kojemu je njegov gospodar klečao pred Gospodarom koji je Gospodar obojice.

I tako se, čin za činom, odvijala ta veličanstvena drama. v Zamor mnoštva je zamro do potpune tišine - koja i sama nije bila

drugo doli nijema molitva - kada su ruke Svetoga Oca uzdigle bijelu Hostiju, a blaga anđeoska glazba odjeknula pod kupolom. Jer, tu je bila jedina nada svih ovih tisuća ljudi, jednako moćna, jednako sićušna kao negda u jaslama. Sada se nitko drugi za njih ne bori doli Bog jedini. Ako krv muškaraca i suze žena nisu dostatni da ganu Suca i Motritelja svega i dozovu ga iz njegove tišine, ova nekrvna Smrt njegova Jedinorođenca Sina, koja je jednoć na Kalvariji pomračila nebo i razdrijela zemlju, a koja se sada ovdje ponavlja tako beskrajno ganutljivim sjajem na ovome otoku vjere posred mora podsmijeha i mržnje - ipak mora biti dostatna! Ta kako ne bi!

* * *

Nakon duga obreda Percy je upravo sjeo da se odmori kadli se vrata naglo otvoriše te u njegovu sobe žurno uđe Kardinal, odjeven još uvijek u svoju obrednu odoru. Zatvorivši za sobom vrata, reče drhtavim glasom, u jednome dahu:

"Oče Frankline, imam strašnu vijest! Felsenburgh je imenovan predsjednikom Europe."

II.

Percy se te večeri u svoje odaje vratio vrlo kasno, potpuno iscrpljen. Sat za satom je zajedno s Kardinalom otvarao brzojave koji su se u Rim

6 Branitelj vjere.

slijevali iz čitave Europe. Triput su toga poslijepodneva slali po Kardinala: jednom po Papinu

nalogu, a dvaput po nalogu Kvirinala. Nije bilo nikakve dvojbe da je vijest istinita. Sada je bilo jasno da je

Felsenburgh do ovoga trenutka odbijao sve ponude pojedinih zemalja upravo zato da bi u pogodnu trenutku mogao prihvatiti ovu važniju koju je, kako se priča, i očekivao. Prethodno je bila sazvana Konvencija država koje su mu ponudile značajne funkcije, ali ih je on odbio. Na toj Konvenciji te su privatne ponude pojedinih zemalja povučene, a umjesto njih odaslana jedinstvena zajednička ponuda europskih država u kojoj mu se nudio položaj do sada nezamisliv u demokraciji: preuzimanje vlada svih europskih država, pravo na veto u trajanju od tri godine na svaki izglasani zakon, pravo da svaka njegova odluka koja bude provedena u tri susljedne godine postane i formalnim zakonom te pravo na funkciju i titulu Predsjednika Europe. Od njega se tražilo samo to da odbije bilo koji drugi ponuđeni mu službeni položaj koji ne bi zadobio odobrenje svih europskih država.

Percy je jasno uviđao da će sve to višestruko povećati opasnost koju do sada donekle ujedinjena Europa već predstavlja za vjeru. Sada će doći do kombinacije najjačih značajki dviju metoda vladanja: snažna socijalističkoga kolektivizma kojim će upravljati jedan Vođa. Osam sati razmišljanja bilo je dovoljno da Felsenburgh prihvati ponudu.

Bilo je zanimljivo također promatrati kako su vijest primila preostala dva dijela svijeta. Istok je bio oduševljen, a Amerika podijeljena. No, ona je u svakom slučaju bila bespomoćna jer se jezičac na vagi svjetske ravnoteže sada naginjao na suprotnu stranu.

Percy se, iako još odjeven, baci na postelju i ostade ležati zatvorenih očiju i s neizmjernim očajem u srcu, uz puls koji je udarao poput bubnja. Svijet se doista poput diva nadvio nad obzorje Rima pa je sveti grad sada bio jednak pješčanoj kuli pred nadolazećom plimom. To je sa sigurnošću znao. Što se tiče toga kako će propast nadoći u kojemu obliku i iz kojega pravca - niti je znao niti mario. No, bio je uvjeren kako se ona neumitno približava.

Naviknut na promatranje samoga sebe, Percy se, očima duha punim gorčine, okrenu prema svojoj nutrini. Sličio je na nasmrt bolesna liječnika koji s gorčinom i zastrašujućom točnošću dijagnosticira simptome vlastite bolesti. Ipak, osjećao je i svojevrsno olakšanje kada je oči duha odvratio od grozovita mehanizma svijeta kako bi u minijaturi motrio jedno očajno ljudsko srce. (CroWarez.org )

Za svoju se osobnu vjeru više nije bojao; znao je, s onom sigurnošću s kojom čovjek poznaje boju vlastitih očiju, kako je ona ponovno čvrsta i

nepokolebljiva. Za vrijeme ovih tjedana u Rimu oblak se raspršio, magle je nestalo, a potok je ponovno bio jasno vidljiv, proziran sve do dna. Ili, bolje rečeno, sada je jasno i cjelovito vidio to golemo zdanje sazdano od dogma, obreda, tradicije i morala u kojemu je odrastao te u koje je imao pogled uprt svega života. Ali do sada ga je gledao fragmentarno poput čovjeka koji neko veličanstveno umjetničko djelo, koje ga ispunja strahopoštovanjem, promatra u svjetlu iskri koje se pale jedna po jedna i nestaju u tmini. Sada, nasuprot tome, čitavo mu se to divotno zdanje otkrilo u zadivljujućemu jedinstvenu plamenu božanskoga ognja koji je sam po sebi savršeno jasan. Vrhovna načela, koja su ga nekoć zbunjivala ili mu čak bila odbojna, sada su bila ponovno upravo blistavo razumljiva sama po sebi. Tako je, primjerice, spoznao da religija humanitarizma nastoji dokinuti patnju, a da je kršćanstvo prihvaća na način da je svaka bol, svakoga stvorenja, u skladu s Božjom voljom i njegovim očinskim planom. Jednako tako, dok je iz jednoga kuta bila vidljiva samo jedna boja životnoga pletera: ona materijalna, intelektualna ili pak umjetnička, iz drugoga je kuta gledanja bilo jednako bjelodano i nadnaravno. Humanitarizam, odnosno religija Čovještva može biti istinita samo uz zanemarivanje najmanje polovice čovjekove naravi, uključujući njegove težnje i žalosti. Kršćanstvo, pak, poštuje cjelovita čovjeka, uključujući i uvažavajući i težnje i žalosti, pa ako im i ne da je objašnjenje. Sve to, i još mnogo toga drugoga, u Percyjevu razumu slagalo se u jedinstvenu i savršenu cjelinu. Stoga je katolička vjera za njega izvjesnija i od sama njegova postojanja: vjera istinita i živa. On može biti proklet, ali Bog je Vladar. On može poludjeti, no Isus Krist je Utjelovljeni Bog, što je pokazao svojom smrću i uskrsnućem. I papa Ivan je njegov namjesnik na zemlji. Te su stvarnosti okosnice Svemira, činjenice izvan svake dvojbe. Ako one nisu istinite, sve je drugo samo san.

Poteškoće? Razumije se, bilo ih je puno. Nije shvaćao ni najmanje zbog čega je Bog svijet stvorio ovakvim kakav jest, niti kako je pakao mogla stvoriti božanska Ljubav, niti kako se kruh pretvara u Tijelo Božje, no to je jednostavno bilo tako. Bio je svjestan da se nalazi daleko od svoga nekadašnjeg uvjerenja da se božanske istine mogu razumski dokazati. Sada je, pak, naučio (iako nije znao kako) da naravno ište nadnaravno, povijesni, izvanjski Krist - Krista nutarnje vjere. Sada je znao kako čisti ljudski razum ne može proturječiti otajstvima vjere, ali ih na odgovarajući način ni dokazati osim na temeljima vidljivim samo onome tko primi Objavu kao činjenicu. Shvaćao je da je za primanje i sigurno shvaćanje govora Duha Božjega puno važnije moralno stanje negoli ono intelektualno. Sada je uistinu znao ono što je i sam naučio i druge poučavao: kako Vjera, baš poput

čovjeka, posjeduje i tijelo i duh - povijesni izričaj i nutarnju istinu - te progovara sada po jednome, sada po drugome. Netko vjeruje jer vidi, prihvaća Utjelovljenje ili Crkvu na temelju njezinih vidljivih značajki; netko se, pak, uviđajući kako je riječ o duhovnim činjenicama, u potpunosti predaje poruci i vlasti one koja ih jedina propovijeda, kao i njihovu očitovanju na povijesnoj razini, te se u tmini oslanja o njezinu ruku. Ili, što je najbolje od svega, jer je povjerovao, sada vidi.

Percy je nastavio s promatranjem ostalih crta svoje naravi. Prije svega, njegov razum, neopisivo zbunjen i zahtjevan, stalno se

pitao: "Zašto, zašto, zašto? Zašto se to dopu šta? Kako je uopće moguće zamisliti da Bog ne intervenira te da Otac svih ljudi može dopustiti da njegov mili svijet tako ustaje protiv njega? Što kani učiniti? Zar ta vječna šutnja nikada neće biti prekinuta? Još je lako bilo za one koji su imali Vjeru, no što je s bezbrojnim milijunima koji su se zadovoljno uljuljkali u svetogrđe? Nisu li i oni bili njegova djeca i ovce paše njegove? Zašto je Katolička Crkva stvorena ako ne da bi obratila svijet? Zašto je onda Svemogući Bog dopustio da s jedne strane ona spadne na šačicu ljudi, a da s druge svijet pronađe svoj mir izvan njega?"

Razmatrao je svoje emocije, no u njima nije nalazio ni utjehe ni poticaja. Oh, da, još se uvijek mogao moliti, pukim hladnim činom volje, i njegovo mu je poznavanje vjere govorilo kako Bog takvu molitvu prihvaća. Mogao je pet tisuća puta na dan izgovoriti “Adveniat regnum tuum... Fiat voluntas tua”7 ako je Bog tako želio. No nije bilo ni žalca ni doticaja ni osjeta treperenja žica što ih je njegova volja bacala u pravcu Nebeskoga Prijestolja. Što li je onda Bog htio od njega? Je li to bilo samo ponavljanje formula, mimo ležanje, otvaranje poruka, slušanje na telefonu i trpljenje?

A potom, ostatak svijeta: ludilo koje je obuzelo narode; čudovišne priče koje su toga dana bile pristigle o ljudima iz Pariza koji su se - divljajući poput sljedbenika boga Bakha8 - skinuli do gola na Place de la Concorde te se proboli u srce uzvikujući (na što je uslijedio gromoglasan pljesak) kako je život odveć očaravajući da bi ga se podnosilo; o ženi koja se prethodne večeri u Španjolskoj pjevanjem natjerala u ludilo pa u koncertnoj dvorani u Sevilji pala na pod smijući se i pjeneći; o razapinjanju katolika toga jutra na Pirenejima te otpadništvu trojice biskupa u Njemačkoj... pa još ovo... i ovo... i još se na tisuće užasa dopuštalo dok Bog niti je činio kakav znak niti progovarao riječ...

7 „Dođi kraljevstvo Tvoje... Budi volja Tvoja." 8 Starogrčki i starorimski bog vina i veselja.

Netko je pokucao na vrata. Percy je skočio na noge ugledavši Kardinala kako ulazi.

Izgledao je strašno iscrpljen dok su mu oči odavale stanovit potonuo sjaj koji je otkrivao vrućicu. Percyju je kratkim znakom pokazao da sjedne dok se on smjestio u duboku stolicu, pomalo dršćući i podvukavši cipele s kopčama pod reverendu s crvenim pucetima.

"Oprostite, oče", reče. "Brinem se za biskupovu sigurnost. Već je trebao stići."

Bila je riječ o biskupu Southwarka, prisjeti se Percy, koji je rano toga jutra krenuo iz Engleske.

"Dolazi ravno ovamo, Uzoriti?" "Da, trebao je stići ovamo do jedanaest sati. Već je prošla ponoć, nije

li?" Dok je govorio, zvona su otkucala polovicu sata. Sada je sve bilo gotovo tiho. Čitava je dana zrak bio pun zvukova:

gomile su paradirale predgrađima, vrata su Grada bila zabrtvljena, a opet - sve je to bio tek nagovještaj onoga što se imalo očekivati kada svijet napokon i sam shvati.

Činilo se kako je Kardinal, nakon nekoliko minuta tišine, došao k sebi. "Izgledate silno umorno, oče", reče blago. Percy se nasmiješi. "A vi, Uzoriti?" upita. I starac se nasmiješi. "Pa, da", odgovori. "Neću ja još dugo, oče. A onda će trpljenje ostati

vama." Percy se naglo uspravi, s boli u srcu. "Doista je tako", reče Kardinal. "Sveti je Otac tako uredio. Vi ćete me

naslijediti. To nije nikakva tajna." Percy duboko uzdahnu, drhteći. "Uzoriti", započe molećivo. Ovaj podiže mršavu staračku ruku. "Sve mi je jasno", reče blago. "Želite umrijeti - nije li tako - i biti u

miru? Mnogi bi to htjeli. No, prvo nam je trpjeti. Et pati et mori. Oče Frankline, ne smije biti nikakva oklijevanja."

Uslijedila je duga tišina. Vijest je bila odveć zapanjujuća da bi u svećeniku pobudila išta osim

užasna šoka. Jednostavno mu nikada nije palo napamet kako bi on - čovjek kojemu nije bilo još ni četrdeset - mogao doći u obzir da naslijedi toga mudra i strpljiva stara prelata. Što se, pak, tiče časti, Percy o tome nikada

nije razmišljao, a i da jest, dosadašnji položaj bi bio više nego dostatan u tome smislu. Pred očima mu je bio samo jedan prizor: dugo i neizrecivo naporno putovanje strmim putem koji se neprestano uspinje, s teretom na leđima što ga nije kadar nositi.

Pa ipak je shvaćao neizbježnost svega toga. Ta mu je činjenica nagoviještena kao neupitna: tako je moralo biti i tu se nije dalo ništa reći. No, njemu se činilo kao da se otvorila još jedna provalija te je zurio u nju s tupim i nemoćnim užasom, nesposoban išta prozboriti.

Kardinal je prvi razbio tišinu. "Oče Frankline," rekao je, "danas sam vidio Felsenburghovu sliku.

Znate li s kim sam ga isprva zamijenio?" Percy se nevoljko nasmiješi. "Da, oče, zamijenio sam ga s vama. Što vi kažete na sve to?" "Ne shvaćam, Uzoriti." "Pa..." odjednom se zaustavi, naglo mijenjajući temu. "Danas je u gradu počinjeno ubojstvo", reče. "Jedan je katolik nožem

probo nekog hulitelja." Percy ga ponovno pogleda. "Ah, da, nije ni pokušao pobjeći", nastavi starac. "Nalazi se u

tamnici." "I..." "Bit će smaknut. Suđenje započinje sutra... Sve je to vrlo tužno. To je

prvo ubojstvo u osam mjeseci." Ironija toga stanja Percyju je bila posvema bjelodana dok je sjedio

slušajući sve dublju tišinu vani u zvjezdanoj noći. Ovdje se ovaj siroti grad pravio kao da je sve u redu, tiho izvršavajući svoju smiješnu pravdu, dok su se tamo vani okupljale snage koje će svemu tome učiniti kraj.

Činilo se kao da ga je napustilo svako oduševljenje. Prestao ga je zanositi pogled na onu savršenu ravnodušnost spram materijalnih činjenica koja se mogla vidjeti na malu primjeru Rima; nije ga više oduševljavala ni očajnička hrabrost, kao ni posvemašnja ravnodušnost. Osjećao se poput nekoga tko promatra mušicu koja si umiva lice na cilindru nekoga stroja: golem čelik polako klizi noseći taj sićušni život prema neumoljivoj smrti... još samo tren i sve će biti svršeno, a promatrač ipak ne može ništa poduzeti. Nadnaravno je bilo ovdje, savršeno i živo, no neizmjerno sićušno. Goleme su snage bile pokrenute, svijet se zahuktavao, a Percy je mogao samo sve to mrko promatrati. Pa ipak, na njegovoj vjeri nije bilo sjenke: znao je da je mušica veća od stroja na temelju superiornosti svoga reda života: ako i bude smrvljena, ta žrtva nije konačan kraj. Percy je to znao, ali, kako je to bilo

moguće, to mu nije bilo poznato. Dok su njih dvojica tako sjedila, ponovno su se začuli koraci i kucanje

na vratima. U prostoriju je provirio poslužitelj. "Njegova Preuzvišenost je stigla, Uzoriti", reče. Kardinal s mukom ustade pridržavajući se pritom za stol. Potom je

zastao - kao da se nečega sjetio - te rukom posegnuo u džep. "Pogledajte ovo, oče, ali kada odem", reče i gurnu malen srebrn kružić

prema svećeniku. Percy zatvori vrata i pođe natrag do stola uzimajući u ruke mali

okrugli predmet. Bio je to netom iskovan novčić. S jedne je strane bio poznati vijenac s

riječima "pet penija" u sredini, napisanima na engleskome jeziku i esperantu, dok se s druge nalazio profil muškarca, s natpisom na esperantu:

“julian Felsenburgh. Predsjednik Europe."

III.

U deset sati idućega jutra kardinali su bili pozvani u audijenciju kod Pape kako bi saslušali njegov svečani govor.

Percy ih je, sa svoga mjesta među savjetnicima, promatrao kako ulaze: ljudi iz svih naroda, raznih temperamenata i dobi; Talijani svi zajedno, gestikulirajući i sjajnih zubiju, Anglosaksonci sabrana izraza lica i ozbiljni. Jedan se stari francuski kardinal oslanjao na svoj štap hodajući uz engleskoga benediktinca. Bila je to jedna od velikih, jednostavnih svečanih prostorija od kakvih se Vatikan sada uglavnom sastojao, postavljena po duljini - nalik na kapelu. U donjem dijelu, presječenu prolazom, nalazila su se sjedala savjetnika, a u gornjemu baldahin s papinskim prijestoljem. Tri od ukupno četiri klupe, sa stolovima pred njima, koje su se nalazile pred stolicama savjetnika, bile su pridržane za one koji su stigli dan prije: prelate i svećenike koji su, na nevjerojatnu vijest, stali pristizati u Rim iz svih europskih zemalja.

Percy nije imao pojma o čemu će biti govora. Bilo je posve moguće kako će biti izgovorene samo uobičajene fraze, a opet, što bi se drugo i moglo reći s obzirom na posvemašnju upitnost čitave situacije? Sve što je do ovoga trenutka bilo poznato jest to kako je Felsenburghovo imenovanje za predsjednika Europe neupitna činjenica. Mali je srebrni novčić bio dokazom za to. Nadalje, bilo je očito kako se progonstva katolika neprestano

umnažaju te kako to lokalne vlasti odlučno suzbijaju. Bilo je također poznato kako Felsenburgh ima namjeru danas započeti svoj obilazak glavnih gradova. Koncem tjedna očekivalo ga se u Torinu. Iz svih katoličkih središta diljem svijeta stizale su poruke u kojima se preklinjući molilo za upute. Govorilo se kako otpadništvo raste nalik na plimni val, a progonstva posvuda prijete te da čak i biskupi počinju podlijegati tomu.

Potpuna je nepoznanica bilo to kako će se Sveti Otac postaviti naspram svih tih događanja. Oni koji su znali, šutjeli su pa je pobjegla jedino glasina prema kojoj je čitavu noć proveo u molitvi nad grobom Apostola...

Žamor je odjednom oslabio pretvorivši se prvo u šuškanje, a potom u posvemašnju tišinu. Mogao se čuti šum pognutih glava kada su se vrata pokraj baldahina otvorila i već trenutak kasnije Ivan je, Pater Patrum, sjedio na svome prijestolju.

*

Percy je isprva ostao zbunjen. Samo je zurio kao da promatra sliku kroz prašnjavu sunčevu svjetlost koja je prodirala kroz zastrte prozore prema grimiznim nizovima lijevo i desno, sve do velika grimizna baldahina i bijela lika koji je ondje sjedio. Ti su Južnjaci doista znali kako se ostavlja dojam. Bilo je to jednako živo i dojmljivo kao prizor Hostije u draguljima optočenoj pokaznici. Svaki je detalj bio veličanstven: visoka prostorija, boja odora, lanci i križevi. Dok se oko kretalo prema vrhuncu, susrelo se s komadićem blijeda blještavila - kao da se slava iscrpila i priznala se nemoćnom otkriti vrhovnu tajnu. Grimizna, ljubičasta i zlatna boja bile su za one koji su stajali na stubama prijestolja: njima je to bilo potrebno. No, onomu koji je ondje sjedio nije bilo potrebno ništa. Neka boje zamru, a zvukovi umuknu u nazočnosti Božjega namjesnika. Pa ipak, koliko se dostojanstva otkrivalo u tome prelijepu ovalnu licu, uzdignutoj vladarskoj glavi, milim sjajnim očima i jasno zaobljenim usnicama koje su tako snažno progovarale. U dvorani nije bilo nikakva zvuka, ni šapata, ni zvuka disanja, a čak se i bez svega toga činilo kako svijet dopušta nadnaravnome neka neometano iznese svoju obranu, prije završne riječi i izricanja osude.

*

Percy uloži svu raspoloživu snagu kako bi se sabrao, stisnu ruke i stade slušati.

"...Budući da je tomu tako, sinovi moji u Kristu Isusu, na nama je da odgovorimo. Nije nam se boriti, kako nas uči apostol naroda, protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga

mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga - nastavlja on - posegnite za svom opremom Božjom. Nadalje nam otkriva njezinu narav: Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira; štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha9

Ovime nas, dakle, Riječ Božja poziva na rat, ali ne oružjem ovoga svijeta jer ni njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Upravo stoga da bih vas podsjetio na načela toga duhovnog boja, pozvao sam vas na ovu audijenciju."

Glas je na trenutak zastao, a duž sjedala mogao se čuti oteti uzdah. Potom nastavi nešto povišenim tonom.

"Moji su se prethodnici uvijek odlikovali mudrošću, kao što im je to bila i dužnost, u određeno doba obdržavati šutnju, a u drugo pak slobodno progovarati i izreći Božje naputke u punini. U toj dužnosti ni mene ne smije spriječiti spoznaja vlastite slabosti i neznanja, već mi je radije pouzdati se u to da će se Onaj koji me i postavio na svoje prijestolje udostojati progovoriti kroz moja usta te se mojim riječima poslužiti na svoju slavu.

Stoga je prije svega nužno progovoriti koju riječ o novome pokretu, kako ga ljudi zovu, a što su ga nedavno uveli upravljači ovoga svijeta.

Ne zanemarujemo blagodati mira i jedinstva, ali isto tako ne smijemo zaboraviti činjenicu kako je njihov sadašnji pojavak u velikoj mjeri plod mnogih stvari što smo ih mi oduvijek osuđivali. Upravo je taj privid mira zaveo mnoge natjeravši ih da posumnjaju u obećanje Kneza Mironosnoga, kako jedino po njemu možemo doći k Ocu. Taj istinski mir, koji nadilazi svaki razum, podrazumijeva ne samo odnose između ljudi međusobno, već nadasve one između ljudi i njihova Stvoritelja. Upravo u toj nužnoj točci nalazimo napore ovoga svijeta manjkavima. Nije se čuditi što je u svijetu koji je odbacio Boga ova nužna stvar zaboravljena. Ljudi su, navedeni na stranputicu od strane raznih zavodnika, pomislili kako je jedinstvo naroda najveća nagrada ovoga života zaboravljajući pritom na riječi Spasitelja koji je kazao kako je došao donijeti mač, a ne mir te kako nam je kroz mnoga trpljenja ući u kraljevstvo Božje. Stoga se čovjek treba prvo izmiriti s Bogom nakon čega će uslijediti jedinstvo čovjeka i čovjeka. Tražite najprije Božje kraljevstvo - rekao je Isus Krist - a sve će vam se drugo nadodati.

Prvo, stoga još jednom osuđujem i anatemiziram mišljenja onih koji uče i vjeruju suprotno od ovoga te ponovno obnavljam sve osude što sam ih izrekao bilo ja, bilo moji prethodnici protiv svih onih društava, organizacija i zajednica koje su osnovane kako bi promicale jedinstvo koje nije stvoreno

9 Usp. Poslanica svetoga Pavla Apostola Efežanima 6,12-17

na božanskim temeljima. Svoju djecu diljem svijeta podsjećam kako im je zabranjeno na bilo koji način pristupati udrugama koje su bile predmetom takvih osuda, jednako kao i pomagati im ili ih odobravati."

Percy se pomaknu u stolici, svjestan malene doze nestrpljenja... Način izlaganja bio je izvanredan: miran i dostojanstven poput rijeke, ali je sadržaj zato bio malčice banalan. Bila je to drevna osuda masonerije, ponovljena nimalo izvornim riječima.

"Nadalje," nastavio je smireni glas, "želim vam obznaniti svoje želje za budućnost čime stupamo na ono što mnogi drže opasnim terenom."

Ponovno se začulo šuškanje. Percy je vidio kako se više kardinala nagnulo naprijed ruke naslonjene na uho, kako bi bolje čuli. Bilo je očito kako slijedi nešto važno.

"Brojne su točke", nastavi visoki glas, "o kojima mi nije namjera danas zboriti jer su po svojoj naravi tajne pa ih valja razmotriti drugom prigodom. No, ono što ću ovdje kazati upućeno je čitavome svijetu. Budući da su napadi naših neprijatelja istodobno i otvoreni i skroviti, i naša obrana treba biti takva. Ovo je, dakle, naša namjera."

Papa je ponovno zastao, gotovo mehanički podigavši ruku prema grudima i stisnuvši križ koji je na njima visio.

"Iako je Kristova vojska jedinstvena, sastoji se od brojnih odreda pri čemu svaki ima svoju zadaću i cilj. U prošlosti je Bog podizao družbe svojih slugu za neko posebno djelo: sinove svetoga Franje za propovijedanje siromaštva, one svetoga Bernarda za ustrajanje u molitvi zajedno sa svetim ženama, Družbu Isusovu za obrazovanje mladeži i obraćenje pogana - zajedno sa svim drugim vjerskim redovima čija su imena poznata diljem svijeta. Svaka je takva družba podignuta u određenome trenutku potrebe te je svaka dostojanstveno izvršila svoje božansko poslanje. Također svakoj od njih služi na čast što je, u ostvarenju svoga cilja, odbacila sve djelatnosti (inače same po sebi hvale vrijedne) koje bi onemogućavale djelo radi kojega ju je Bog pozvao u postojanje, slijedeći na taj način riječi našega Otkupitelja: svaku granu koja donosi roda On čisti, kako bi donijela još roda. Stoga mi se u ovome konkretnom času, prema mome skromnu mišljenju, čini kako svi ti redovi (što ih ovime još jednom preporučam i blagoslivljam) nisu savršeno prikladni - već prema samim uvjetima njihovih pojedinačnih pravila - za izvršenje velikoga djela što ga zahtijeva naše vrijeme. Ovoga nam se puta, naime, nije boriti protiv neznanja - bilo pogana do kojih još nije doprlo evanđelje, bilo onih čiji ga očevi odbaciše, pa čak ni protiv varljiva bogatstva ovoga svijeta ni lažnih nauka niti opet bilo kojega od uporišta bezvjerstva protiv kojih smo vojevali u prošlosti. Čini se,

naprotiv, kako je napokon stiglo vrijeme o kojemu je govorio apostol Pavao kada je rekao: ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propusti, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog10

Ne zabrinjava nas, dakle, ova ili ona snaga, već razotkrivena veličina sile čije je vrijeme prorečeno, a propast pripravljena."

Glas je ponovno zastao, a Percy se uhvatio za ogradu ispred sebe kako bi umirio drhtanje ruku. Sada nije bilo šuškanja, već je vladala samo tišina koja je odjekivala i potresala. Papa duboko uzdahnu, polako okrenu glavu nalijevo i nadesno i nastavi otvorenije no ikada.

"Stoga se, prema mome skromnu mišljenju, doimlje uputnim da Kristov namjesnik osobno pozove Božju djecu u taj novi boj. Moja je namjera u Red Krista Raspetoga uvrstiti imena svih onih koji se odvaže na tu uzvišenu službu. Pritom sam svjestan novine svoga postupka, kao zanemarivanja svih mjera opreza koje su u prošlosti bile nužne. U toj sam se stvari posavjetovao isključivo s Onime za kojega držim kako ju je i nadahnuo.

Stoga, neka mi je dopušteno kazati kako se - iako će se od svih koji budu primljeni u taj Red zahtijevati služenje u poslušnosti - moja prvotna nakana pri njegovu utemeljenju tiče Boga, a ne čovjeka, utječući se pritom Onomu koji traži našu velikodušnost, a ne toliko onima koji je uskraćuju. Želim dati mogućnost da se kroz služben i svojevoljan čin naša tijela i duše posvete nebeskoj volji i službi Onome koji jedini s pravom može tražiti takvo predanje i koji će prihvatiti naše siromaštvo.

Ukratko, postavljam jedino sljedeće uvjete: Nitko neće moći ući u Red ukoliko nije navršio sedamnaest godina. Red neće imati nikakvih vlastitih oznaka, habita ni znakovlja. Tri evanđeoska savjeta - čistoće, siromaštva i poslušnosti - bit će

temeljem Pravila, zajedno s četvrtom nakanom: željom da se primi i spremno prihvati kruna mučeništva.

Biskup svake biskupije - ako se i sam pridruži Redu bit će mu poglavarom unutar granica svoje jurisdikcije i jedini će biti izuzet iz doslovna obdržavanja zavjeta siromaštva sve dotle dok mu pripada biskupska stolica. Oni, pak, biskupi koji se ne osjećaju pozvanima na pristupanje Redu zadržat će svoje položaje pod uobičajenim uvjetima, ali neće imati redovničke nadležnosti nad članovima Reda.

Nadalje, obznanjujem svoju odluku da i osobno uđem u Red kao njegov vrhovni poglavar te položim zavjete u roku od nekoliko dana.

10 Usp. Drugu poslanicu svetoga Pavla Apostola Solunjanima 2,3-4.

Osim toga, izjavljujem kako za moga pontifikata nitko neće biti uključen u Sveti kolegij osim onih koji su položili zavjete Reda. Uskoro ću baziliku Svetoga Petra i Pavla proglasiti središnjom crkvom Reda u kojoj ću bez odlaganja na oltar uzdignuti one sretne duše koje slijedeći svoj poziv polože život.

O navedenu pozivu nije potrebno reći drugo doli naznačiti kako ga je moguće slijediti pod uvjetima što ih postave poglavari. Kada je riječ o novicijatu, njegovim uvjetima i zahtjevima, doskora ću izdati potrebne upute. Svaki biskupijski poglavar (jer se nadam kako nijedan to neće odbiti) imat će sva prava koja inače pripadaju redovničkim poglavarima te će biti ovlašten članove Reda uvrstiti u svako djelo koje, prema njegovu mišljenju, služi na slavu Božju i spasenje duša. Moja je, pak, namjera u svoju službu uvrstiti samo one koji polože zavjete."

Još je jednom podigao oči, naizgled bez ikakva uzbuđenja, a potom nastavio:

"Tako je, dakle, odlučeno. Što se tiče drugih pitanja, smjesta ću ih razmotriti, no želja mi je da ove riječi budu prenesene čitavome svijetu kako bi se bez odlaganja obznanilo ono što Krist preko svoga namjesnika traži od svih koji ispovijedaju njegovo sveto ime. Ne nudim pritom nikakve nagrade doli one što ju je Bog sam obećao onima koji ga ljube i svoj život polože za nj. Ne obećavam, dakle, nikakav mir doli onoga koji nadilazi svaki razum; nikakav dom doli onoga koji dolikuje hodočasnicima i prolaznicima koji iščekuju Grad koji tek ima doći; nikakvu čast doli prijezira svijeta i nikakav život doli onoga skrivena s Kristom u Bogu."

Poglavlje četvrto

I.

Oliver Brand je, sjedeći u svojoj privatnoj sobi u Whitehallu, očekivao posjetitelja. Bilo je već blizu deset sati, a u pol jedanaest morao je biti u Domu. Nadao se kako ga gospodin Francis, ma tko on bio, neće dugo zadržati. Čak je i sada svaki trenutak bio dragocjen jer je posla tijekom prethodnih tjedana bilo nevjerojatno puno.

No, nije više morao čekati ni punu minutu jer je posljednji otkucaj s Victorijina tornja jedva minuo kadli su se vrata otvorila, a glas službenika najavio ime što ga je očekivao.

Oliver baci pogled na stranca, na njegove spuštene kapke i opuštene usnice. Dok su sjedali, nastavio ga je promatrati nastojeći tako steći čvrst i precizan sud o njemu, a potom odmah prijeđe na posao.

"U deset i dvadeset pet, gospodine, moram napustiti ovu prostoriju", reče. "A dotad..." napravi mali pokret rukom.

Francis(ga umiri. "Hvala vam, gospodine Brand, to je više nego dovoljno. Stoga, ako

dopustite..." posegnu u džep sakoa i izvadi dugu omotnicu. "Ovo ću vam ostaviti nakon što pođem. Tu su opširno iznesene naše

želje, kao i naša imena. A evo što vam želim kazati." Naslonio se, prekrižio noge i nastavio, sa stanovitom dozom žustrosti

u glasu. "Kao što znadete, ja sam neka vrst poslanika. Imamo ponešto i za

tražiti i za ponuditi. Odabrali su mene jer je zamisao moja. Prije svega, mogu li vas nešto upitati?"

Oliver kimnu. "Ne bih želio tražiti ništa što nije uputno. No, vjerujem kako je gotovo

sigurno, zar ne, da će u čitavu kraljevstvu biti ponovno uvedeno bogoslužje?"

Oliver se nasmiješi. "Pretpostavljam", reče. "Prijedlog zakona prošao je treće čitanje te bi,

kao što znadete, Predsjednik večeras o tome trebao progovoriti." "Neće stavljati veto?" "Pretpostavljamo da ne. Pristao je na istu stvar u Njemačkoj."

"Upravo tako", reče Francis. "A, ako pristane i ovdje, pretpostavljam kako će to smjesta prijeći u zakon."

Oliver se nagnu preko stola i izvadi zeleni list koji je sadržavao Prijedlog zakona.

"Ovo, dakako, imate...", reče. "Pa, to smjesta postaje zakon, a prvi će se blagdan slaviti prvoga listopada. Očinstvo, zar ne? Jest, blagdan Očinstva."

"Znači da će biti pomalo žurbe", žustro reče ovaj drugi. "Pa to je za svega tjedan dana."

"Nisam zadužen za taj odjel", reče Oliver spremajući Prijedlog zakona. "No, koliko shvaćam, rabit će se obrednik što ga se već rabi u Njemačkoj. Nema razloga zašto bismo se izdvajali."

"Obred će biti u Opatiji?" "Bez sumnje." "Gledajte, gospodine," reče Francis, "dakako da sam upoznat s time da

je Vladina komisija sve dobro proučila i nedvojbeno ima svoje planove. No, čini mi se kako će im biti potrebno sve raspoloživo iskustvo."

"Zacijelo." "Dakle, gospodine Brand, društvo što ga zastupam sastoji se u cijelosti

od ljudi koji su nekoć bili katolički svećenici. U Londonu nas ima oko dvije stotine. Ostavit ću vam brošuru, ako dopuštate, u kojoj su navedeni naši ciljevi, naš ustroj i tako dalje. Učinilo nam se kako je riječ o stvari u kojoj bi naše nekadašnje iskustvo moglo biti od koristi Vladi. Katolički su obredi, kao što znadete, vrlo složeni, a neki su ih od nas davnih dana pomno proučili. Znali smo govoriti kako se ceremonijari rađaju, a ne stvaraju te ih je dobar broj i među nama. No, razumljivo kako je svaki svećenik na neki način i ceremonijar."

Potom zastade. "Da, gospodine Francis?" "Siguran sam kako je Vlada svjesna kako je neizmjerno važno da sve

teče glatko. Kada bi bogoslužje bilo nakaradno ili neuredno, poništila bi time svoj vlastiti cilj. Zbog toga su me poslali k vama kako bih vam iznio da postoji skupina ljudi - njih najmanje dvadeset i pet - koji imaju osobito iskustvo u tim stvarima te su savršeno spremni staviti se na raspolaganje Vladi."

Oliver nije mogao spriječiti da mu se na kutovima usnica pojavi neznatan osmijeh. Za njega je u tome prijedlogu bilo nešto krajnje ironično, ali mu se istodobno činio i vrlo razboritim.

"U potpunosti vas shvaćam, gospodine Francis. To je vrlo razuman

prijedlog. No, ne držim se pravom osobom za to. Gospodin Snowford..." "Da, da, znam. No vaš nas je govor neki dan sve nadahnuo. Izrekli ste

točno ono što je u srcima svih nas: da svijet ne može živjeti bez bogoslužja te da je Bog sada napokon pronađen.

Oliver odmahnu rukom. Mrzio je već i samu natruhu laskanja. "To je vrlo lijepo od vas, gospodine Francis. Svakako ću razgovarati s

gospodinom Snowfordom. Koliko sam shvatio, nudite se za - za ceremonijare?"

"Da, i za sakristane. Vrlo sam pomno proučio njemački obrednik: složeniji je no što sam mislio. Bit će potrebno puno spretnosti. Pretpostavljam kako će vam u Opatiji biti potrebno barem desetak ceremonijara dok će ih još desetak u sakristijama teško biti odveć."

Oliver naglo kimnu, začuđeno gledajući u zainteresirano i sažaljivo lice muškarca preko puta. Pa ipak, bilo je tu i nešto od onoga svećeničkog izgleda nalik na masku što ih je već prije viđao u drugih poput njega. Ovaj je očito imao masku pobožnjaka.

"Vi ste svi masoni, dakako?" upita. "Razumije se, gospodine Brand." "Odlično. Razgovarat ću s gospodinom Snowfordom još danas, ako ga

uspijem uhvatiti." Pogleda na sat. Preostalo je još tri do četiri minute. "Čuli ste za novo imenovanje u Rimu", nastavi Francis. Oliver odmahnu glavom. Rim ga trenutno i nije odviše zanimao. "Kardinal Martin je mrtav... umro je u utorak, a njegov nasljednik je

već imenovan." "Zbilja?" "Da, novi je čovjek nekoć bio moj prijatelj. Ime mu je Franklin, Percy

Franklin." "Kako, molim!?" "Što se dogodilo, gospodine Brand? Zar ste ga poznavali?" Oliver ga je mrko promatrao, ponešto blijed. "Jest, poznavao sam ga", reče tiho. "Barem mislim da jesam." "Do prije mjesec-dva bio je u Westminsteru." "Da, da", reče Oliver i dalje ga promatrajući. "A vi ste ga poznavali,

gospodine Francis?" "Poznavao sam ga, da." "Pa dobro, rado bih jednoga dana porazgovarao o njemu." Zaustavi se. Preostala je još samo minuta vremena. "I to je sve?" upita.

"To je za sada sve", odgovori Francis. "No, nadam se da ćete mi dopustiti reći koliko svi cijenimo to što ste

učinili, gospodine Brand. Mislim kako nitko osim nas ne može shvatiti što nam znači gubitak bogoslužja. Isprva je sve bilo vrlo čudno..."

Glas mu malko zadrhta i on stade. Oliver se zainteresirao te, već ustajući, upita:

"Da, gospodine Francis?" Melankolične su se smeđe oči okrenule prema njemu. "Dakako da je sve bila tlapnja, to nam je poznato. No ja se u svakom

slučaju usuđujem nadati kako sve nije protraćeno: sve naše težnje, pokore i molitve. Boga smo doživljavali krivo, ali je svejedno sve nekako stiglo do njega, probilo se do Duha Svijeta. Naučili smo kako je pojedinac ništa, a On sve. A sada..."

"Da", blago će Oliver. Bio je uistinu dirnut. Tužne su se smeđe oči do kraja otvorile. "A sada je stigao gospodin Felsenburgh." Proguta slinu. "Julian

Felsenburgh!" U njegovu blagu glasu odjednom je bilo obilje zanosa na koji je Oliverovo srce znalo odgovoriti.

"Znam", reče. "Znam na što mislite." "Oh! Napokon imati Spasitelja!" povika Francis. "Onoga kojega

možemo vidjeti, dotaknuti te ga pred samim njegovim Licem slaviti! To je poput sna - predobro da bi bilo istinito!"

Oliver pogleda na sat i naglo ustade pružajući ruku. "Oprostite mi. Ne smijem više ostati. Vrlo ste me duboko dirnuli...

Razgovarat ću sa Snowfordom. Pretpostavljam kako je vaša adresa ovdje?" Pokaza na papire. "Da, gospodine Brand. Imam još jedno pitanje." "Doista više nemam vremena", reče Oliver. "Samo trenutak... je li istina da će to novo bogoslužje biti obvezatno za

sve?" Oliver potvrdno kimnu glavom skupljajući pritom svoje papire.

II.

Mabel je, sjedeći te večeri u galeriji iza Predsjednikove sjedalice, posljednjih sat vremena već nekoliko puta bila pogledala na uru, svaki se put nadajući kako je devet sati bliže no što se pribojavala. Sada je već dobro

znala kako Predsjednik Europe neće ni uraniti ni zakasniti ni minutu. Njegova je nevjerojatna točnost bila poznata diljem kontinenta. Rekao je točno u devet, i tako će i biti.

Odozdo se začuo oštar zvuk zvona te se otegnut glas spikera u trenutku zaustavio. Još je jednom podigla ručni zglob i ustanovila kako nedostaje još pet minuta do punoga sata. Nagnula se naprijed i zagledala dolje u Dom.

U njemu je, na metalni zvuk, došlo do velike promjene. Duž dugih smeđih sjedala članovi su se premještali i smještali pristojnije, ispravljajući noge i spremajući šešire pod kožne urese. Gledajući tako, primijetila je također kako je predsjednik Doma napustio svoju sjedalicu jer će je doskora zauzeti netko Drugi.

Dom je bio ispunjen do posljednjega mjesta. Netko je, dolazeći u posljednji čas, utrčao iz sumraka južnih vrata i smušeno se ogledavao pod punom svjetlošću sve dok nije ugledao svoje mjesto slobodno. Galerije na donjemu kraju također su bile zauzete, ondje dolje, gdje ona nije uspjela naći mjesto. Pa opet, iz čitave pretrpane unutrašnjosti nije bilo nikakva zvuka doli piskava šaputanja. Iz prolaza otraga ponovno je mogla čuti kratak zvuk zvona kako se ponavlja dok su se predvorja praznila, a izvana, s Trga Parlamenta, još jednom dopro težak žamor gomile što se posljednjih dvadesetak minuta nije ni čulo. Kada i to utihne, znat će da je stigao.

Kako je zastrašujuće, a opet kako divno bilo biti ovdje upravo ove večeri kada će Predsjednik održati govor! Prije mjesec dana prihvatio je sličan prijedlog zakona u Njemačkoj te održao govor na istu temu u Torinu. Sutra je trebao biti u Španjolskoj. Nitko nije znao gdje je proveo protekli tjedan. Sirile su se glasine kako je njegova letjeli ca viđena kako prolazi nad jezerom Como, ali su gotovo istodobno opovrgnute. Jednako tako nitko nije znao što će večeras reći: možda nekoliko riječi, a možda nekoliko tisuća. Bilo je nekoliko rečenica u prijedlogu zakona - napose onih koje su se odnosile na točku prema kojoj novo bogoslužje treba postati obvezatnim za sve građane starije od sedam godina - na koje bi mogao imati prigovor i staviti veto. U tome se slučaju sve mora ponoviti, a Prijedlog zakona ponovno proći proceduru ukoliko Dom izmjenu ne prihvati smjesta, putem aklamacije.

Mabel je osobno bila sklona tim novim odredbama. One su, naime, omogućavale sljedeće: iako će bogoslužje u svim župnim crkvama Engleske započeti nadolazećega prvog listopada, njegovo će pohađanje za sve građane postati obveznim tek od Nove godine. U Njemačkoj, koja je Prijedlog zakona donijela prije svega mjesec dana, smjesta je u potpunosti

stupio na snagu prisiljavajući tako katolike ili da bez odlaganja napuste zemlju ili da trpe posljedice. Kazne nisu bile prestroge: za prvi prijestup - zatvor u trajanju od tjedan dana, za drugi - mjesec dana, za treći - godinu dana, a za četvrti - trajan pritvor, dok prijestupnik ne popusti. Činilo se kako su ti uvjeti prilično milosrdni jer i samo zatvaranje nije podrazumijevalo drugo doli razumno ograničavanje kretanja i rad za Vladine potrebe. Nije tu bilo nikakvih srednjovjekovnih strahota dok je i sam čin bogoslužja zahtijevao vrlo malo: bilo je dovoljno da se tjelesno bude prisutan u crkvi ili katedrali za vrijeme četiri nove svetkovine: Majčinstva, Života, Podržavanja života i Očinstva, od kojih se svaka svetkovala početkom jednoga od godišnjih kvartala. Nedjeljno pohađanje novoga bogoslužja bilo je posve dragovoljno.

Nije shvaćala kako bi itko mogao odbiti to iskazivanje štovanja. Te su četiri stvari bile činjenice - očitovanja onoga što je ona nazivala Duhom Svijeta - i ako su drugi tu silu nazivali Bogom, zacijelo su ih morali držati njegovim funkcijama. U čemu je, dakle, bio problem? Pa kršćansko bogoslužje nije bilo zabranjeno, u skladu s uobičajenim propisima. Katolici su i dalje mogli ići na Misu.

A opet, iz Njemačke su pristizale zapanjujuće vijesti: čak je dvanaest tisuća ljudi već iselilo u Rim, a pričalo se kako će daljnjih četrdeset tisuća odbiti novo bogoslužje u idućih nekoliko dana. Ljutilo ju je i zbunjivalo i samo razmišljanje o tome.

Što se nje osobno ticalo, novo bogoslužje je bilo okrunjenje trijumfa Čovještva. ^Njezino je srce žudjelo za nečim poput toga - zajedničkim javnim ispovijedanjem onoga u što su sada svi vjerovali. Toliko joj je išla na živce tupost ljudi koji su se zadovoljavali djelovanjem, ne razmatrajući pritom nikada iz čega ono proizlazi. Instinkt što ga je nosila u sebi zacijelo je morao biti istinit. Željela je stajati sa svojim sudrugovima na nekomu svečanu mjestu, koje nisu posvetili svećenici, već ljudska volja; nadahnjivati se milozvučnim pjevanjem i brujanjem orgulja; izražavati svoju žalost - zajedno s prisutnim tisućama - radi svoje nemoći žrtvovanja pred Duhom sviju; pjevati naglas svoju slavu i hvalu životu te žrtvama i tamjanom častiti Ono iz čega je potekao njezin život i komu će ga jednoga dana morati vratiti. Ah! Ti kršćani uistinu razumiju ljudsku narav, ponovila si je već stotinu puta. Istina kako su je ponizili, zatamnili svjetlost, zatrovali misao, krivo protumačili porive, ali su shvatili kako se čovjek mora nečemu klanjati klanjati ili propasti.

Što se nje ticalo, kanila je najmanje jednom tjedno odlaziti u malenu staru crkvicu udaljenu kakvih osamsto metara od njezine kuće kako bi ondje

kleknula pred suncem obasjanim svetištem, razmatrala slatke tajne, prikazala se Onome što je žudjela ljubiti i upijati - zašto ne - nove doze života i snage.

Ah! Ali prvo mora biti prihvaćen Prijedlog zakona... Stisnula je šake oko ograde i mirno gledala pred sebe u nizove glava, otvorene prola ze, veliko žezlo na stolu, a odozgor čula žamor gomile izvana, sve tiše šaptaje iznutra - i otkucaje vlastita srca.

Neće ga moći vidjeti, znala je to. Ući će ispod kroz vrata kojima se samo On smije služiti, ravno prema sjedalu pod baldahinom. No, čut će mu glas - to će joj morati biti dovoljna radost...

Ah! Vani je sada zavladala tišina, blagi je žamor utihnuo. Znači da je došao. Kroz vlažne je oči mogla vidjeti kako se dugi nizovi glava pod njom podižu dok je kroz uši u kojima je odzvanjalo čula šuštanje brojnih nogu. Sva su lica gledala u tome pravcu, a ona ih je promatrala poput ogledala ne bi li uhvatila odsjaj svjetla njegove nazočnosti. U zraku se čulo blago jecanje - je li bilo njezino?... Potom, zvuk otvaranja vrata. Nad glavama je meko zaječalo, udarac za udarcem, kada su golema tenorska zvona otkucala triput. U trenutku je preko blijedih lica prošla sjenka kao da im je neki strastveni povjetarac iznutra potresao dušu; neki su se i blago zaljuljali. Potom je miran i bestrasan glas izrekao svega nekoliko riječi na esperantu:

"Englezi, prihvaćam vaš Prijedlog Zakona o bogoslužju."

III.

Oliver i Mabel susreli su se tek na doručku u podne idućega dana. Oliver je bio prespavao u gradu pa je oko jedanaest sati telefonom javio kako uskoro stiže kući i sa sobom dovodi gosta. Nešto prije podneva začula je u hodniku glas svoga supruga i njegova gosta.

Odmah zatim u sobu je ušao Oliver i predstavio joj gospodina Francisa koji je Mabel izgledao bezazlen i nezanimljiv. Njezino zanimanje naglo se probudilo kada je saznala da sudjeluje u izradi programa novoga bogoslužja, što je shvatila tek pred kraj doručka kada je već htjela ustati od stola i napustiti prostoriju.

"Ne idi, Mabel", reče njezin suprug u tome trenutku. "Bit će ti drago čuti o ovome, vjerujem. Moja supruga znade sve što i ja", doda.

Gospodin Francis se nasmijao i kimnuo. "Mogu li joj reći za vas?" ponovi Oliver.

"Da, svakako." Tada je saznala kako je sve do prije nekoliko mjeseci bio katolički

svećenik te kako se gospodin Snowford s njime savjetuje u svezi s obredima u Opatiji. Kada je sve to čula, odjednom shvati kako je silno zainteresirana za tu temu.

"Oh, ispričajte mi, molim!" reče. "Želim čuti sve o tome." Francis se navodno toga jutra sastao s novim ministrom javnoga

bogoštovlja i od njega bio i službeno zadužen da se pobrine za obrede prvoga listopada. Desetak će njegovih kolega također biti uvršteno među ceremonijare, makar privremeno, dok će nakon obreda biti poslani na službena putovanja kako bi slavlje organizirali na razini čitave zemlje.

Razumije se kako će stvari isprva biti ponešto nesavršene, rekao je Francis, no valja se nadati kako će do Nove godine sve već biti u redu, barem u katedralama i većim gradovima.

"Važno je", kazao je, "da se to učini što je moguće prije. Neophodno je ostaviti dobar dojam. Tisuće ljudi imaju potrebu za štovanjem i klanjanjem, a ne znaju kako bi joj udovoljili."

"To je u potpunosti točno", reče Oliver. "Već dugo i sam tako osjećam. Pretpostavljam kako je to najdublji nagon u čovjeku."

"Što se, pak, tiče obreda..." nastavi Francis, s izrazom vlastite važnosti, okruživši na trenutak pogledom, a potom se maši nutarnjega džepa sakoa i izvadi tanku crvenu knjižicu.

"Ovo je Red službe za blagdan Očinstva", reče. "Umetnuo sam listove i unio nekoliko primjedaba."

Stade okretati listove, a Mabel, vidno uzbuđena, privuče stolicu malko bliže kako bi poslušala.

"Dobro", reče Oliver. "A sada nam pročitajte nešto iz toga obrednika." Gospodin Francis zatvori knjigu umetnuvši prst između stranica koje

je namjeravao pročitati, odmaknu svoj tanjur i poče s nekom vrstom uvodnoga izlaganja.

"Kao prvo," reče, "ne smijemo zaboraviti kako se ovaj obred gotovo u cijelosti temelji na onome masonskom. Najmanje tri četvrtine čitava događaja bit će pokriveno time. U to se ceremonijari neće miješati osim što će provjeriti je li znakovlje pripravno u sakristijama te ispravno stavljeno. Odgovarajući će se dužnosnici pobrinuti za ostalo... O tome, dakle, nije potrebno govoriti. Poteškoće započinju sa zadnjom četvrtinom."

Zastao je i s pogledom koji je odražavao ispriku stao raspoređivati čaše i vilice koje su se nalazile pred njim na prostirci.

"Dakle," nastavi, "na raspolaganju nam je staro opatijsko svetište.

Umjesto staroga katoličkog oltara bit će podignut velik oltar koji se spominje u novomu obredniku, do kojega će voditi stube. Iza oltara, protežući se gotovo do nekadašnje kapele s ispovjedaonicama, nalazit će se pijedestal sa simboličkim likom koji će - ako sam dobro shvatio upute koje smo dobili - ostati na svome mjestu sve do uočnice idućega kvartalnog blagdana."

"O kakvu je liku riječ?" upita Mabel. Francis pogleda u njezina muža. "Čujem da su se savjetovali s Markenheimom", reče. "On će ih

osmisliti i izraditi. Svaki će simbolizirati po jedan blagdan. Ovaj za Očinstvo..."

Ponovno zastade. "Da, gospodine Francis?" "Ovaj, koliko sam shvatio, predstavlja nag lik muškarca." "Neku vrst Apolona ili Jupitera, dušo", doda Oliver. Da, to se činilo u redu, pomisli Mabel. Francis žurno nastavi. "Najprije će biti procesija", reče. "Ona će trebati biti dobro

organizirana kako bi se zadržao red. Pretpostavljam kako proba ne dolazi u obzir?"

"Teško", odgovori Oliver smiješeći se. Meštar ceremonije uzdahnu. "To sam i mislio. Tada moramo izdati vrlo potanke tiskane upute. Oni

koji sudjeluju povući će se, pretpostavljam, za vrijeme himne, u staru kapelu Svete vjere. Osobno mi se to čini najboljim."

Pokaza kapelu na tlocrtu koji je bio umetnut u obrednik. "Nakon ulaska procesije svi će zauzeti mjesta na ove dvije strane:

ovdje i ovdje, dok će celebrant, zajedno sa svetim poslužiteljima..." "Ha?" Francisu je lice "pobjeglo" u grimasu te se malko zacrvenio. "Predsjednik Europe..." Zastade. "Ah! U tome je stvar. Hoće li i

Predsjednik sudjelovati. To iz obrednika baš i nije jasno." "Mislimo da hoće", reče Oliver. "Valja ga pitati." "Pa, ukoliko ne, vjerujem kako će Ministar javnoga bogoštovlja

svakako nazočiti. On sa svojom pratnjom ide ravno do podnožja oltara. Ne zaboravite kako je lik za sve to vrijeme još uvijek pokriven velom dok se svijeće pale za vrijeme približavanja procesije. Potom slijede zazivi tiskani u obredniku, zajedno s odgovorima. Njih, pak, pjeva zbor i mislim da će biti vrlo dojmljivi. Potom se celebrant sam penje na oltar i stojeći izgovara

Besjedu, kako se to zove. Po njezinu završetku, odnosno u trenutku koji je ovdje označen zvjezdicom nositelji kadionica napuštaju kapelu u četveroredu. Jedan od njih penje se na oltar dok ostali njišu kadionike u njegovu podnožju, a on svoj pruža celebrantu i povlači se. Na zvuk zvona zastori se rastvaraju, celebrant u tišini kadi lik s četiri dvostruka zamaha, a po završetku toga zbor započinje pjevati naznačenu antifonu."

Mahnu rukama. "Ostalo je lako", kaza. "O tome nije potrebno razglabati." Što se Mabel ticalo, čak su joj se i prethodni obredi činili posve

jednostavnima. No, u tome nije bila u pravu. "Ne možete ni zamisliti, gospođo Brand," nastavi Francis, "kakve sve

poteškoće prate čak i tako jednostavnu stvar poput ove. Ljudska je glupost neizmjerna. Vidim kako nas sve čeka obilje posla... Tko je zadužen za Besjedu, gospodine Brand?"

Oliver odmahnu glavom. "Nemam pojma", reče. "Pretpostavljam kako će odabir izvršiti

gospodin Snowford." Francis ga sumnjičavo pogleda. "Što vi mislite o svemu tome?" upita. Oliver na trenutak zastade. "Držim kako je to potrebno", započe. "Ne bi bilo toliko vapaja za

štovanjem kada ne bi postojala stvarna potreba. Slažem se, da, slažem se kako je obred u cjelini uzevši vrlo dojmljiv. Ne vidim kako bi ga se moglo još poboljšati..."

"Da, Olivere?" upitno se ubaci njegova supruga. "Ne, ne postoji ništa osim... osim što se nadam kako će ga ljudi

razumjeti." Francis dometnu: "Dragi gospodine, bogoslužje podrazumijeva određenu misterioznost.

To nikako ne smijete smetnuti s uma. Upravo je zbog nedostatka toga Dan Carstva u prošlome stoljeću podbacio. Što se mene osobno tiče, držim kako je vrijedan divljenja. Razumije se kako sve uvelike ovisi o načinu njegova predstavljanja. Vidim kako o brojnim pojedinostima obreda za sada nije odlučeno: boji zastora i tako dalje. No, glavni je plan upravo veličanstven. Jednostavan je, dojmljiv i nadasve nepogrešiv u svojoj glavnoj poruci..."

"A ona bi po vama bila...?" "A ona bi po meni bila odavanje počasti Životu", reče ovaj polako.

"Životu pod četirima vidovima: Majčinstvo odgovara Božiću i kršćanskoj bajci, ono je blagdan doma, ljubavi, vjernosti. Samome Životu se pristupa u

proljeću, bujnu, mladu i strastvenu. Podržavanju života sredinom ljeta - preobilje, ugoda, izobilje i ostalo, što donekle odgo vara katoličkome blagdanu Tijelova, dok Očinstvo - zaštitnička, stvoriteljska, energična ideja, nastupa s približavanjem zime... Koliko čujem, bila je to njemačka zamisao."

Oliver kimnu. "Da", reče. "Pretpostavljam kako će na onomu koji će održati besjedu

biti da sve to objasni." "Predmnijevam. Meni se to čini daleko sugestivnijim od

alternativnoga plana: građansko pravo, rad i tako dalje. Sve je to, uostalom, podređeno Životu."

Francis je govorio s iznimnim, potisnutim zanosom pa je njegov svećenički izgled bio očitiji no ikada. Bilo je jasno kako mu makar srce žudi za čašćenjem.

Mabel odjednom pljesnu rukama. "Ja mislim da je to prekrasno", reče blago, "i... i ujedno vrlo stvarno." Francis se okrenu prema njoj sa sjajem u svojim smeđim očima. "Ah, da, gospođo, upravo tako. Nema vjere, kako smo to nekoć

nazivali, već jedino spoznaja činjenica u koje nitko ne može dvojiti. Tamjan, pak, otkriva isključivo božanstvo života, jednako kao i njegovu tajnovitost."

"A što je s likovima?" ubaci se Oliver. "Kamen svakako dolazi u obzir. Zasad ćemo se, pak, morati

zadovoljiti s glinom. Gospodin Markenheim će se smjesta dati na posao. Ako likovi budu odobreni, može ih se izvesti i u mramoru."

Mabel se ponovno javi, s neznatnom težinom u glasu. "Meni se čini", kaza ona, "kako je to posljednje što nam je bilo

potrebno. Tako je teško naša načela održati jasnima: moramo za njih imati tijelo... neku vrst izraza..."

Zastade. "Da, Mabel?" "Ne mislim pritom", nastavi, "kako samo neki ne mogu živjeti bez

toga, to je slučaj s mnogima. Onima lišenima mašte potrebne su konkretne predodžbe. Potreban je neki kanal kojim će teći njihove težnje... ah! Ne uspijevam se izraziti!"

Oliver polako kimnu. Činilo se kako je i sam u meditativnu raspoloženju.

"Da", reče on. "Pretpostavljam kako će i to oblikovati misli ljudi te isključiti pogibelj od praznovjerja."

Francis se naglo okrenu prema njemu.

"Što mislite o Papinu novome vjerskom redu?" Oliverovo lice poprimi notu oštrine. "Mislim kako je to najgori korak što ga je ikada poduzeo - za sebe,

mislim. Ako ta nakana bude u stvarnosti uspješno ostvarena, u tome će slučaju izazvati veliko negodovanje; ako se sve pokaže kao varka, to će ga stajati ugleda. No, zašto pitate?"

"Razmišljao sam hoće li izazvati bilo kakvu pomutnju u Opatiji?" "U tome bih slučaju žalio onoga koji bi je pokrenuo." Iz pravca gdje se nalazio telefon naglo se začu zvono. Oliver ustade i krenu prema telefonu. Mabel ga je promatrala kada je

pritisnuo tipku, izgovorio svoje ime te prislonio uho na otvor. "Snowfordov tajnik", reče brzo Francisu i Mabel koji su nestrpljivo

iščekivali. "Snowford hoće... Da, izvolite!" Ponovno izgovori svoje ime i stade slušati. Čuli su kako je izgovorio

nekoliko rečenica koje su se činile znakovitima. "Ah, to je dakle izvjesno, zar ne? Žao mi je... da... O, ali i to je bolje

nego ništa... Da, ovdje je... Svakako. Dobro, smjesta ću ga uputiti k vama." Pogleda u slušalicu, ponovno pritisnu tipku te se vrati do njih. "Žao mi je", reče. "Predsjednik neće djelatno sudjelovati u proslavi

Blagdana. No, nije još sigurno hoće li joj nazočiti. Gospodine Francis, Snowford nas smjesta obojicu želi vidjeti. Markenheim je kod njega."

Iako je Mabel i sama bila razočarana, držala je kako muževljev smrknut izgled krije nešto više od puka razočaranja.

Poglavlje peto

I.

Percy Franklin, novi kardinal-protektor Engleske, polako se spuštao hodnikom koji je vodio iz papinskih odaja, uz Hansa Steinmanna, kardinala-protekotra Njemačke koji ga je pratio teško dišući. Ušli su u dizalo, još uvijek šuteći: dva sjajna i živopisna lika, jedan uspravan i muževan, a drugi pognut, debeo, tipično njemačka izgleda - od naočala pa sve do niske obuće s kopčom.

Na vratima svoga apartmana Englez zastade, blago se nakloni i uđe bez riječi.

Tajnik, mladi gospodin Brent, koji je tek nedavno stigao iz Engleske, ustao je kada je njegov nadređeni ušao u prostoriju.

"Uzoriti," reče, "stigle su engleske novine." Percy ispruži ruku, uze novine, uđe u svoju sobu i sjede. Očima je prelazio preko velikih naslova i četiri stupca teksta

izlomljena senzacionalističkim rečenicama ispisanim velikim slovima, u skladu s običajem što su ga prije stotinu godina uspostavile američke novine. Još uvijek, naime, nije bio pronađen bolji način serviranja lažnih informacija neupućenima.

Novine koje je držao u rukama bile su englesko izdanje Ere. Naslovi su glasili ovako:

"Državni kult. Zadivljujući sjaj. duševljenje vjernika. Opatija i Bog. Katolički fanatik. Bivši svećenici kao predvodnici bogoslužja."

Prođe pogledom niz stranicu čitajući kićene fraze te crpeći iz cjeline neku vrst impresionističkoga pogleda na prizore iz Opatije od prethodnoga dana. O svemu tome je već bio obaviješten putem telegrafa, a imao se vrlo skoro susresti i sa Svetim Ocem te s njim raspraviti te novosti.

Bilo je upravo upadljivo kako dodatnih vijesti nije bilo. Već se bio spremao odložiti novine kadli mu je oko zapelo za jedno ime.

"Saznajemo kako će gospodin Francis, ceremonijar (kojemu sve pohvale za njegovu predanu revnost i vještinu), uskoro otputovati u pravcu sjevernih gradova kako bi ondje održao predavanja o Obredu. Zanimljivo je pomisliti kako je taj čovjek prije svega nekoliko mjeseci služio za katoličkim oltarom. U njegovim su mu naporima pomagala dvadeset četvorica subraće koja s njime dijele isto to iskustvo."

"Dragi Bože!" reče Percy naglas. Potom odloži novine. No, njegove se misli ubrzo odvrate od toga otpadnika te on poče

misliti o značenju cijele te stvari, kao i o savjetima što ih je u svezi s tim namjeravao uskoro izreći pred Papom.

Ukratko, nije imalo nikakva smisla nijekati činjenicu kako je uvođenje panteističkoga kulta u Engleskoj postiglo jednako golem uspjeh kao i u Njemačkoj. Francuska je, usput rečeno, još uvijek bila odveć zaokupljena kultom ljudskih pojedinaca da bi razvila bilo kakve šire zamisli.

No, u Engleskoj se na neki način čitav taj događaj uspio, unatoč predviđanju, odviti bez imalo pada u trivijalnost ili pak grotesknosti. Bilo je rečeno kako je Engleska odveć čvrsta i odveć sklona humoru. Pa ipak, prethodnoga su se dana ondje odvili neki iznimni prizori. Velik se usklik oduševljenja pronio od kraja do kraja Opatije kada su se prekrasni zastori odmakli, a golem se muški lik, veličanstven i impresivan, obojen s iznimnom vještinom, pojavio ponad svjetlosti svijeća naspram visoka zaslona koji je zaklanjao svetište. Markenheim je dobro obavio posao dok je zanosan govor gospodina Branda uspješno pripravio razum puka za objavu. U svomu je svečanu govoru neprestano navodio židovske proroke govoreći o Gradu mira čiji su se zidovi sada uzdizali pred njihovim očima.

"Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina... Jer, gle, stvaram novo nebo i novu zemlju, a prijašnje uminu i ne spominje se više... Više nećeš slušat o nasilju u tvojoj zemlji, ni o pustošenju i razaranju na tvojem području. Zato što si bio ostavljen, omražen, izbjegavan; gle, kamenje tvoje lijepih je boja, a temelji su tvoji od safira... Prozore ću ti načiniti od ahata a vrata od alema i sve granice tvoje od dragoga kamenja. Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi."11

Kada se u tišini začuo zvuk lanca kadionika, golemo je mnoštvo u 11 Usp. Iz 60,1-18.

istome trenu palo na koljena i ostalo tako dok se dim izvijao iz ruku otpadničkoga svećenika koji je držao kadionicu. Potom su stale svirati orgulje, a iz golema kora u poprečnim lađama potekao himan, prekinut strastvenim uzvikom nekoga luda katolika. Taj je, međutim, u trenutku utišan...

Bilo je to nevjerojatno, upravo nevjerojatno, pomisli Percy u sebi. Pa ipak, dogodilo se upravo to nevjerojatno; Engleska je ponovno pronašla svoj kult: neophodan vrhunac slobodne subjektivnosti. Iz provincija su stizale slične vijesti. U katedralama su se redali isti prizori. Markenheimovo remek-djelo, dovršeno u roku od četiri dana po proglašenju Zakona, strojno je reproducirano te je četiri tisuće odljevaka odaslano u sva važnija središta. Telegrafska su se izvješća slijevala u londonske novine svjedočeći kako je novi pokret posvuda dočekan s aklamacijom te kako su ljudski nagoni napokon pronašli svoj odgovarajući izričaj. Kada Boga ne bi bilo, valjalo bi ga izmisliti, prisjećao se Percy poznatih riječi. Ujedno je bio zapanjen vještinom kojom je uspostavljen novi kult. Nije doticao nikakva dvojbena pitanja, pa različita politička stremljenja nisu mogla poremetiti njegov uspjeh, niti je bilo pretjerana ustrajanja na državljanstvu, radu i ostalome što bi mogli zamjeriti oni besposleni i individualistički nastrojeni. Život je bio ishodištem i središtem svega, odjeven u veličanstvenu odoru drevnoga kulta. Dakako da je zamisao bila Felsenburghova, iako je spominjano neko njemačko ime. Bila je to neka vrst pozitivizma, katolicizam bez kršćanstva, čašćenje čovještva lišeno njegove neprikladnosti. Nije se častilo čovjeka, već Ideju čovjeka, lišena njegova nadnaravna načela. Priznata je također i žrtva: nagon za žrtvovanjem, bez zahtjeva što ga je transcendentalna Svetost postavila na čovjekovu krivnju za prolivenu krv... Zapravo... zapravo, rekao je Percy, bila je to đavolska mudrost, stara poput Kaina.

Savjet što ga je upravo bio dao Svetome Ocu bio je savjet očaja ili pak nade: uistinu, ni sam nije znao koje od toga dvoga. Potaknuo ga je na izdavanje stroga dekreta kojim bi se katolicima zabranio i najmanji čin nasilja. Vjernike je valjalo potaknuti na strpljivost, posvemašnje držanje po strani od novoga bogoslužja, ustezanje od govora o tome osim kada im se postavi pitanje te na radosno podnošenje progona. Zajedno s njemačkim kardinalom predložio je da se koncem godine obojica vrate u svoje matične zemlje kako bi ohrabrili neodlučne. Odgovor je na to ipak bio kako im valja ostati u Rimu osim ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno.

Što se, pak, tiče Felsenburgha, nije bilo puno vijesti. Rečeno je kako se nalazi na Istoku, ali su sve ostale pojedinosti bile tajne. Percy je vrlo dobro shvaćao zbog čega nije bio nazočan službi, kako se očekivalo. Prije svega,

bilo bi se teško odlučiti između dvije zemlje koje su je uvele, a potom bio je odveć vrstan političar da bi riskirao moguće vezivanje neuspjeha uz svoj lik. Kao treće, nešto se događalo na Istoku.

Ovu je potonju činjenicu bilo teško shvatiti: stvari još nisu bile eksplicitne, ali se činilo kao da pokret od protekle godine još nije u potpunosti zaživio. Bilo je nedvojbeno teško objasniti neprestano izbivanje novoga Predsjednika iz njegova novousvojena kontinenta ukoliko nije postojalo nešto što je zahtijevalo njegovu pozornost na nekome drugom mjestu. Iznimna diskrecija Istoka, kao i stroge mjere što ih je Carstvo bilo poduzelo, onemogućile su saznavanje bilo kakvih potankosti. Činilo se kako je stvar povezana s vjerom: ondje je bilo glasina, proroštava, viđenja.

*

Na Percyju se, pak, dogodila suptilna promjena koje je i sam postajao svjestan. Više se nije uznosio ka pouzdanju niti tonuo u očaj. Slavio je Misu, čitao opsežnu korespondenciju, ustrajno meditirao te je - iako ništa nije osjećao - sve ipak znao. No usprkos nedostatku osjećaja, na njegovoj vjeri nije bilo ni sjenke sumnje. Bio je nalik na nekoga tko radi u dubini zemlje, shrvan čak i na razini mašte, svjestan kako negdje pjevaju ptice, sja sunce i teče voda. Dobro je razumijevao svoje stanje te opažao kako je stupio u jednu posve novu stvarnost vjere: bila je to, naime, čista vjera; čisto shvaćanje onoga duhovnoga - lišeno i radosti i pogibelji imaginarnih vizija. On je to sebi objašnjavao govoreći kako postoje tri puta kojima Bog vodi dušu: prvo onaj izvanjske vjere koji prihvaća sve što mu podastre uobičajena vlast, prakticira vjeru i nije ni zainteresiran ni sumnjičav. Potom slijedi ubrzanje emotivnih i perceptivnih sila duše, obilježenih utjehama, željama, mističnim vizijama i pogibeljima. Upravo se na toj razini donose odluke, utemeljuju pozivi i doživljavaju brodolomi. Treći je tajanstven i neizreciv, a sastoji se u oživljavanju posve duhovne sfere svega što je prethodilo (kao što predstava slijedi nakon probe), u kojoj postoji shvaćanje, ali ne i iskustvo Boga; milost se upija nesvjesno, pa i bez ugode, pa se malo-pomalo nutarnji duh suobličuje slici i umu Kristovu.

I tako se sada taj visok, dostojanstven lik, odjeven u grimiz, naslonio u naslonjaču razmišljajući, gledajući na Sveti Rim kroz mutnu rujansku izmaglicu. Koliko će još dugo, pitao se, potrajati mir? Po njegovu mišljenju, čak je i zrak već bio kobno zacrnjen.

Naposljetku zazvoni zvoncem. "Donesite mi posljednje izvješće oca Blackmorea", reče kada se

pojavio njegov tajnik.

II.

Percy je po prirodi imao razvijenu intuiciju koju je kasnije još i svjesno veoma usavršio. Nikada nije zaboravio mudre napomene oca Blackmorea od prije godinu dana. Stoga je jedna od prvih stvari što ih je poduzeo kao kardinal-protektor bilo uključenje toga svećenika u popis svojih engleskih korespondenata. Do sada je primio desetak pisama, a nijedno od njih nije bilo bez zrna zlata. Napose je primijetio kako se u svima njima provlači isto upozorenje: da će prije ili kasnije doći do kakva otvorena čina izazova od strane engleskih katolika; upravo je spomen na to bio povod žarkih vapaja što ih je toga jutra uputio Papi. Kao i u rimskim i u afričkim progonstvima tijekom prva tri stoljeća kršćanstva, tako i sada najveća prijetnja katoličkoj zajednici nije ležala u nepravednim Vladinim mjerama, već u nepromišljenoj revnosti samih vjernika. Svijet je samo čekao priliku da podigne svoj mač koji je već bio izvučen iz korica.

Kada mu je tajnik prethodne večeri donio četiri gusto napisane stranice, datirane u Westminsteru, Percy se smjesta usredotočio na posljednji odlomak, prije uobičajenih poruka.

"Bivši tajnik gospodina Branda, gospodin Phillips, kojega mi je Vaša Uzoritost preporučila, bio je kod mene dva ili tri puta. Nalazi se u neobičnu stanju. Nema vjere, no ipak razumno ne vidi nade nigdje doli u Katoličkoj Crkvi. Čak je želio pristupiti Redu Krista Raspetoga što je, dakako, nemoguće. No, nimalo ne dvojim u njegovu iskrenost jer bi u protivnome bio ispovjedio katolicizam. Upoznao sam ga s brojnim katolicima u nadi da bi mu oni mogli pomoći. Vrlo bih volio kada bi ga Vaša Uzoritost primila."

Prije svoga odlaska iz Engleske Percy je njegovao poznanstvo do kojega je bilo došlo na tako neobičan način prigodom izmirenja gospođe Brand s Bogom te je gospodina Phillipsa - gotovo i ne znajući zašto - bio preporučio svećeniku. Phillips ga se nije osobito dojmio: držao ga je sramežljivim i neodlučnim, no ipak nije mogao zaboraviti iznimno nesebičan čin zbog kojega je taj čovjek izgubio posao. U pozadini svega toga svakako se moralo skrivati nešto pozitivno.

A sada je bio primio poticaj da ga pozove da dođe. Možda će duhovno okružje Rima ubrzati rađanje vjere u njemu. U svakom slučaju, razgovor s bivšim tajnikom gospodina Branda mogao bi mu pružiti neke nove informacije.

Ponovno pritisnu zvonce. "Gospodine Brent", reče, "u svojemu idućem pismu ocu Blackmoreu

recite mu kako se želim susresti s čovjekom koga je predložio poslati k meni

- gospodinom Phillipsom." "Da, Uzoriti." "No, neka ne dolazi prije siječnja. Ne treba žuriti ukoliko ne postoji

neki hitan povod." "Da, Uzoriti."

( gro.zeraWorC )

Širenje Reda Krista Raspetoga napredovalo je s gotovo čudesnim uspjehom. Apel što ga je Sveti Otac bio odaslao po svemu kršćanskome svijetu bio je poput zapaljene žigice u plastu sijena. Činilo se kako je kršćanski svijet dosegnuo točno onu točku napetosti u kojoj je bila potrebna nova organizacija te vrsti te je reakcija iznenadila i one najgorljivije. Gotovo je čitav Rim, zajedno s predgrađima, sveukupno tri milijuna ljudi, pohrlio prema upisnim mjestima u bazilici Svetoga Petra, kao što gladni hrle jelu, a očajni utjehi. Dan za danom sam je Papa sjedio podno oltara Svete Stolice: taj sjajni i svijetli lik, koji bi s primicanjem večeri postajao sve bljeđi i umorniji, nijemim znakom dijeleći blagoslov svakome pojedincu iz velika mnoštva koje je nadiralo između ograda, netom pričešćeno, posteći, kako bi kleknulo pred svoga novoga Poglavara i poljubilo papinski prsten. Zahtjevi su bili onoliko strogi koliko su okolnosti to dopuštale. Svaki je postulant imao poći na ispovijed posebno ovlaštenu svećeniku koji je oštro preispitivao njegove motive i iskrenost te je prihvaćena svega trećina prijavljenih. Kao što su crkvene vlasti isticale, to nije bio prekomjeran omjer jer valja zapamtiti kako je većina onih koji su se prijavili već prošla odabir žestok poput ognja. Od tri milijuna stanovnika Rima barem dva milijuna su bili prognanici zbog vjere koji su radije živjeli prezreni i odbačeni u sjenci Božjoj, negoli u žalosnu blještavilu svojih matičnih nevjerničkih zemalja.

Pete večeri upisivanja novaka dogodio se jedan dojmljiv slučaj. Stari kralj Španjolske (drugi po redu sin kraljice Victorije), već na rubu groba, ustao je i doteturao do svoga Poglavara. Za trenutak se učinilo kako će pasti, no tada je Papa naglo ustao, zagrlio ga i poljubio. Potom je, još uvijek stojeći, širom raskrilio ruke i izrekao ganutljive riječi kakve se još nisu čule u povijesti bazilike.

"Benedictus Dominus!“12 uzviknuo je, uzdignuta čela i sjajnih očiju. "Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj. Ja, Ivan, namjesnik Kristov, sluga slugu i grešnik među grešnicima, potičem vas u ime Božje na odvažnost. Po Onomu koji je na Križu visio, obećavam

12 Blagoslovljen budi Gospodin!"

vječni život svima koji ustraju u njegovu Redu. On je sam to obećao. Onima koji ustraju dat ću krunu života.

Dječice, ne bojte se onoga koji ubija tijelo. Više od toga ne može učiniti. Bog i njegova Majka među nama su..."

I tako se razlijegao njegov glas govoreći golemu mnoštvu obuzetu strahopoštovanjem o krvi već prolivenoj na mjestu na kojemu stoje, o tijelu Apostola koje leži udaljeno pedesetak metara, potičući, ohrabrujući, nadahnjujući. Obvezali su se i na smrt ako tako bude Božja volja; ako li ne, već će i sama spremnost polučiti jednake zasluge. Sada su bili obvezani poslušnošću: njihova volja više ne pripada njima, već Bogu; čistoćom - jer su im tijela otkupljena za visoku cijenu i siromaštvom - jer takvih bijaše kraljevstvo nebesko.

Završio je velikim nijemim blagoslovom Urbi et Orbi Gradu i Svijetu: nekolicini se prisutnih vjernika učinilo kako su

ugledali bijeli lik u obliku ptice kako lebdi u zraku dok je govorio: bijel poput izmaglice, proziran poput vode...

Prizori što su potom uslijedili u gradu i njegovim predgrađima ne mogu se usporediti ni s čim dotad viđenim jer je tisuće obitelji jednodušno prekinulo ljudske spone. Muževi su se odselili u goleme kuće na Kvirinalu koje su bile predviđene za njih; žene, pak, na Aventin. Djeca su - s jednakim pouzdanjem kao i njihovi roditelji - pohrlila k sestrama sv. Vinka koje su po Papinu nalogu na dar dobile tri ulice kako bi ih prihvatile. Posvuda se u zrak dizao dim paljenja jer su nekadašnji vlasnici uništavali kućanska dobra što ih je zavjet siromaštva učinio beskorisnima. Svakodnevno bi dugi vlakovi polazili s postaja izvan zidina, prevozeći oduševljeno mnoštvo onih što ih je Papa zadužio da budu sol zemlje, koja se ima istrošiti vršeći svoju službu, te kvasac svijeta, uronjen u beskraj njegove nevjere. Upravo je taj nevjernički svijet njihov dolazak primio s gorkim smijehom.

Iz ostatka kršćanskoga svijeta stizale su vijesti o postignutu uspjehu. Poduzete su jednake mjere predostrožnosti kao i u Rimu jer su izdane upute bile potanke i zahtjevne. Svakodnevno su tako pristizali dugi redovi novih redovnika što su ih bili prikupili biskupijski poglavari.

Tijekom nekoliko proteklih dana stigle su i druge vijesti, najveličanstvenije od svih. Ne samo da su pristizala izvješća o tome kako Red već započinje s djelovanjem i kako su prekinute komunikacije ponovno uspostavljene, kako se predani misionari upravo organiziraju i kako se nada ponovno rađa i u najočajnijim srcima - već su još i bolje od svega toga bile vijesti o pobjedi na jednome drugom području. U Parizu je četrdeset pripadnika novoga Reda u jednome danu živo spaljeno u Latinskoj četvrti

prije no što je Vlada uspjela intervenirati. Iz Španjolske, Nizozemske, Rusije pristizale su također slične novosti. U Diisseldorfu su osamnaestorica odraslih muškaraca i momaka zatečena u pjevanju Časoslova u crkvi Sv. Lovre. Jedan po jedan bačeni su u kanalizaciju pri čemu je svaki od njih, nestajući u mračnu otvoru, pjevao:

"Christe, Fili Dei vivi, miserere nobis",13

a iz tmine bi se začula ista prigušena pjesma dok ne bi bila ušutkana kamenjem. U međuvremenu su njemački zatvori bili krcati prvim "pošiljkama" onih koji su odbili pribivati novome bogoslužju.

Svijet je slijegao ramenima i komentirao kako su sami to tražili, no ipak je osudio silu svjetine i linč te tražio da vlasti u tome smislu nešto poduzmu, a ujedno i odlučno suzbiju tu novu zavjeru praznovjerja. Unutar crkve Svetoga Petra radnici su užurbano postavljali redove novih oltara, pričvršćujući na kamene diptihe u bronci isklesana imena onih koji su već ispunili svoje zavjete i osvojili krunu.

Bila je to prva riječ Božjega odgovora na izazov svijeta.

*

S približavanjem Božića objavljeno je kako će Vrhovni Poglavar na papinskome oltaru u bazilici Svetoga Petra posljednjega dana u godini služiti pjevanu Misu za čitav Red te je valjalo započeti s pripravama.

Trebala je to biti neka vrst javne inauguracije novoga pothvata. Na opće iznenađenje, odaslani su posebni pozivi svim članovima Svetoga kolegija diljem svijeta u kojima se zahtijevala njihova nazočnost osim ukoliko ih u tome ne spriječi bolest. Činilo se kako je Papa bio odlučan u tome da svijet treba shvatiti kako je objavljen rat. Jer, iako zapovijed nije podrazumijevala izbivanje nijednoga kardinala iz njegove provincije u trajanju dužem od pet dana, stvar je neminovno imala biti popraćena brojnim komplikacijama. No, sve je već bilo izrečeno te je valjalo tako i učiniti.

*

Bio je to neobičan Božić. Percyju je bilo naloženo pratiti Papu na njegovoj drugoj Misi dok je on

sam svoje tri u ponoć proslavio u svome privatnom oratoriju. Prvi je put u

13 Kriste, Sine Boga Živoga, smiluj nam se."

životu vidio ono o čemu je tako često slušao: prekrasnu tradicionalnu procesiju, osvijetljenu bakljama, kako prolazi ulicama od Laterana do Svete Anastazije gdje je Papa u posljednjih nekoliko godina obnovio taj drevni običaj koji je bio napušten prije gotovo stoljeće i pol. Mala je bazilika, dakako, bila pridržana do posljednjega mjesta za one posebno povlaštene, no zato su ulice duž čitava puta od katedrale do crkve te, dakako, ujedno i preostale dvije stranice trokuta, bile tek gusto zbijeno mnoštvo tihih lica i upaljenih baklja. Svetome su Ocu pri oltaru posluživali uobičajeni suvereni, a Percy je, pak, sa svoga mjesta promatrao nebesku dramu Kristove Muke prikazanu kroz prizmu njegova Rođenja po rukama njegova anđeoskoga namjesnika. Bilo je teško tu vidjeti Kalvariju: posvuda je vladalo ozračje Betlehema, nebeska svjetlost, a ne nadnaravna tmina, okruživala je skroman oltar. Tu, podno starih ruku, ležalo je Dijete zvano Divno, više nego shrvani Čovjek boli.

Adeste fideles14, pjevao je zbor s galerije. Dođite, poklonimo se, nemojmo plakati; veličajmo Gospodina, budimo spokojni, budimo i mi sami poput male djece. Kao što je On za nas postao djetetom, postanimo i mi za nj poput male djece. Odjenimo odoru djetinjstva, obujmo obuću mira. Jer Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven, Gospodin zaodjeven moći i opasan. Čvrsto stoji krug zemaljski, neće se poljuljati. Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona, ti si od vječnostil15 Klici i raduj se, Kćeri sionska, viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj Kralj se eto tebi vraća, Svevišnji, Spasitelj svijeta. Bit će vremena za trpljenje poslije kada Knez ovoga svijeta nasrne na Kneza Neba.

Tako je Percy razmišljao nastojeći biti malen i jednostavan, unatoč svome vanjskom sjaju. Bogu sigurno ništa nije nemoguće! Ne može li ovo mistično Rođenje još jednom postići ono što je već jednom postiglo - podjarmiti sebi po sili svoje slabosti svaku oholost koja se uzvisuje ponad svega što se zove Bog? Ono je jednom mudre kraljeve provelo kroz pustinju i odmamilo pastire od njihovih stada. I sada su oko njega bili okupljeni kraljevi, klečeći zajedno sa siromašnima i neukima; kraljevi koji su odložili svoje krune, koji su donijeli zlato odanih srdaca, smirnu želje za mučeništvom i tamjan čiste vjere. Ne bi li isto tako republike mogle ostaviti svoje blještavilo, svjetine biti primirene, sebičnost zanijekati samu sebe, a mudrost priznati svoje neznanje?...

Tada se sjeti Felsenburgha i zabolje ga srce u grudima.

14 Dođite vjernni" 15 Usp. Psalam 93,1-3.

III.

Šest dana kasnije Percy je kao i obično ustao, slavio Misu, doručkovao te sjeo moliti Časoslov dok ga poslužitelj ne pozove na oblačenje za pontifikalnu Misu.

Već je bio naučio neprestano primati loše vijesti: o otpadništvu, smrti, gubicima tako da mu je mirnoća protekloga tjedna predstavljala u tome smislu iznimno osvježenje. Činilo mu se kako su njegova razmišljanja iz Sv. Anastazije bila stvarnija no što je mislio te kako slatkoća drevnoga blagdana nije u potpunosti izgubila svoju moć, čak ni nad svijetom koji je nijekao samu njegovu bit. Jer, nije se događalo ništa znakovito. Javljeno je o još nekoliko slučajeva mučeništva, no bile su to izolirane pojave. O Felsenburghu, pak, nije bilo nikakvih vijesti. Europa je priznala kako je posve neupućena u njegove trenutačne poslove.

S druge će strane, Percy je to dobro znao, sutradan u svakom slučaju biti vrlo izniman trenutak i u Engleskoj i u Njemačkoj. Naime, u Engleskoj je to bio početak provođenja odredbe o obvezi pribivanja novome bogoslužju na razini čitave zemlje dok se u Njemačkoj to već drugi put događalo. Ljudi će se sada morati izjasniti.

Prethodne je večeri vidio sliku lika kojega se idućega dana imalo častiti u Opatiji. U napadu gađenja pokidao je sliku u komadiće. Lik je predstavljao nagu ženu, veliku i veličanstvenu, zanosno lijepu, zabačene glave i ramena, poput nekoga tko promatra neobično nebesko viđenje, spuštenih ruku i neznatno uzdignutih dlanova, raširenih prstiju, kao u čuđenju. Čitav je stav, uz stisnuta stopala i koljena, upućivao na iščekivanje, nadu i čuđenje. U upravo đavolskome izrugivanju duga joj je kosa bila okrunjena s dvanaest zvijezda. Bila je to, dakle, bračna družica onoga drugog lika, utjelovljenje čovjekova ideala majčinstva, još uvijek iščekujući svoje dijete...

Kada su bijeli komadići razderana papira ležali podno njegovih nogu nalik na otrovni snijeg, skočio je preko prostorije do svoga klecala i srušio se ondje u agoniji dajući zadovoljštinu.

"O Majko, Majko!" vapio je moćnoj Kraljici Neba koja je, sa svojim pravim Sinom u naručju, sa svoga pijedestala pogledala u nj. Bilo je to sve.

*

No, jutros se ponovno bio smirio te s podnošljivom staloženošću slavio svetoga Silvestra, Papu i mučenika, posljednjega sveca u tijeku kršćanske godine. Prizori prethodne večeri: mnoštvo dužnosnika,

dostojanstveni nepoznati grimizni likovi kardinala koji su stigli sa sjevera, juga, istoka i zapada - pomogli su mu vratiti pouzdanje: kao što je dobro znao, posve nerazumno, no svejedno učinkovito. I sam je zrak bio upravo nabijen iščekivanjem. Trg sv. Petra je čitavu noć bio preplavljen golemim, tihim mnoštvom koje je čekalo da se u sedam sati otvore vrata. Sada je crkva već bila puna, a ni trg se svejedno nije praznio. Daleko niz ulicu, u pravcu rijeke, sve dok mu je pogled dopirao kada se nagnuo kroz prozor, prostiralo se svečano nepokretno more glava. Krov kolonade otkrivao je samo dio njih. Vrhovi kuća bili su tamni. Sve se to odvijalo u hladnoći vedra jutra obilježena mrazom jer je bilo najavljeno kako će poslije Mise i procesije pripadnika Reda pred papinskim prijestoljem Papa podijeliti svoj apostolski blagoslov Gradu i Svijetu.

Percy je izmolio Treći čas, zatvorio Časoslov i naslonio se u naslonjač. Poslužitelj je trebao stići svakoga časa.

Počeo je razmišljati o svečanosti sjetivši se kako će cijeli Sveti kolegij (osim Kardinala-protektora Jeruzalema, spriječena bolešću), u sastavu od šezdeset i pet članova, sudjelovati u njoj. To će uistinu biti jedinstven prizor. Prije osam godina, prisjećao se, nakon što je Rim stekao neovisnost, odvijao se sličan skup, ali tada je kardinala bilo ukupno pedeset i tri, dok su četvorica bila odsutna.

Potom je u predsoblju začuo glasove, hitre korake i glasan razgovor na engleskome. Bilo je to neobično. Uspravio se u stolici.

Tada je čuo sljedeću rečenicu: "Uzoriti se mora početi oblačiti, sada je doista nemoguće." Začuo se oštar odgovor, neznatno struganje nogama i posezanje za

kvakom. Budući da je to bilo vrlo nepristojno, Percy ustade, načini tri koraka, koliko je bilo potrebno da stigne do vrata, te ih otvori.

Ondje je stajao čovjek kojega isprva nije prepoznao, blijed i neuredan. "Dakle..." započe Percy te ustuknu. "Gospodine Phillips!" reče. Ovaj ispruži ruke. "To sam ja... Vaša Uzoritosti... upravo sam stigao. Riječ je o životu ili

smrti. Vaš mi poslužitelj kaže... "Tko vas je poslao?" "Otac Blackmore." "Jesu li vijesti dobre ili loše?" Ovaj okrenu oči prema poslužitelju koji je još uvijek stajao uspravan i

uvrijeđen na daljini od oko metra. Tada Percy shvati. Uze ga za ruku vodeći ga tako kroz vrata.

"Pokucaj na ova vrata za dvije minute, James", reče. Zajedno prođoše preko ulaštena poda. Percy pođe do svoga uobičajena

mjesta do prozora, nasloni se na okvir i reče: "Ispričajte mi u jednoj rečenici", reče čovjeku koji je hvatao dah. "Među katolicima postoji urota. Namjeravaju sutra bombama Opatiju

dići u zrak. Znam da Papa..." Percy ga prekinu naglom kretnjom.

Poglavlje šesto

I.

Uzletište je toga poslijepodneva bilo razmjerno prazno kada je mala skupina od šestero ljudi izišla iz dizala. Ni po čemu se nisu izdvajali od običnih putnika. Dvojica kardinala: njemački i engleski, bili su umotani u obično krzno, bez ikakva znakovlja. Njihovi su kapelani stajali pokraj njih dok su dvojica poslužitelja požurila naprijed s prtljagom kako bi osigurala odjeljak samo za njih.

Četvorica su muškaraca hodala u posvemašnjoj tišini promatrajući užurbane pokrete članova posade i ulašteno čudovište koje je ležalo uhvaćeno u čeličnu mrežu do njihovih nogu, kao i velike skupljene peraje koje će domalo sjeći tanak zrak brzinom od gotovo 280 km na sat.

Potom se Percy naglo okrenu od ostalih, pođe do otvorena prozora kroz koji se vidio Rim i nasloni se ondje laktovima na okvir, promatrajući.

Pred njim se prostirao neobičan prizor. Sumrak je polako tamnio nebo koje se - žutozelene boje u visinama -

produbljivalo u jasnu žutosmeđu boju nad obzorjem, uz pokoju poput krvi crvenu nit na rubu, dok je podno toga ležao tamnoljubičast večernji prizor grada, tu i tamo prekinut pokojom crnom točkom čempresa, kao i tankim vrhovima topola, bez lišća, koje su se uzdizale izvan zidina. No, točno preko puta toga prizora uzdizala se golema kupola neopisive boje, sive ili ljubičaste - one koju bi oko odabralo, kroz koju je, dajući njezinoj čvrstoći izgled mjehurića, sjajilo južno nebo, i ono preliveno blagom narančastom nijansom. Upravo je taj prizor dominirao pogledom: nazubljena linija kupola, tornjeva i vrhova, podno njih nagomilani krovovi, u dolini čLell'Infemo, udaljeni bajkoviti brežuljci - sve je to bilo tek dodatkom tomu veličanstvenu Božjem svetohraništu. Svjetla su se već palila, kao što su svijetlila već trideset stoljeća; tanki uspravni kolutovi dima uspinjali se prema sve tamnijemu nebu. Žamor ove Majke svih gradova počeo je polako zamirati jer je oštar zrak ljude zadržao u kućama. Spuštao se večernji mir koji je označavao svršetak još jednoga dana i još jedne godine. Dolje, u uskim uličicama, Percy je mogao vidjeti sićušne likove, užurbane poput mrava zatečenih mrakom, te čuti pucketanje biča, vapaj neke žene, plač djeteta - i sve se to uzdizalo k tome golemu zdanju poput žamora s nekoga

drugog svijeta. I to će naskoro utihnuti i zavladat će mir. Teško je zvono odzvanjalo u daljini, a pospan se grad okrenuo

prošaptati "laku noć" Majci Božjoj. Iz tisuća je zvonika dopirala nježna melodija, plutajući velikim zračnim prostorom, u tisućama naglasaka: svečan bas Svetoga Petra, mekan tenor Laterana, grub vapaj neke stare crkve iz siromašne četvrti, slabašan zveket samostana i kapela - sve to ublažena i mistična prizvuka u ovome tešku večernjem zraku: bilo je to vjenčanje blaga zvuka i jasna svjetla. Gore, prozračno narančasto nebo, a dolje prigušena ekstaza zvona.

"Alma Redemptoris Mater", prošapta Percy, očiju vlažnih od suza. "Majko Spasiteljeva... Vrata nebeska, Zvijezdo mora... smiluj se nama grešnicima. Anđeo Gospodnji navijestio Mariji i ona je začela po Duhu Svetom... Milost svoju, molimo Te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Tvoga, po Muci njegovoj i Križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo, po istom Kristu Gospodinu našemu.”

Posve negdje u blizini začu se oštar zvuk nekoga drugog zvona spuštajući Percyja na zemlju gdje vladaju zlo, trpljenje i jad. Okrenu se da bi pogledao nepomičnu letjelicu i samu okupanu sjajnom svjetlošću iznutra, kao i dvojicu svećenika što su pratili njemačkoga kardinala kroz ulaz.

Zauzeli su odjeljak u pozadini. Kada se uvjerio da je starac udobno smješten, još uvijek bez riječi, ponovno je izišao u središnji prolaz kako bi bacio posljednji pogled na Rim.

Izlazna su vrata sada bila zatvorena i, dok je Percy stajao na suprotnome prozoru gledajući van u visok zid koji će domalo potonuti ispod njega, kroz čitav je lagani okvir stala prolaziti vibracija elektromotora. Negdje se mogao čuti žamor govora, težak je korak uzdrmao pod, ponovno se začulo zvonce, i to dvaput, te se oglasio milozvučan ton. I još jednom: vibracija je prestala, a vrh visoka zida podno žutosmeđega neba prema kojemu je bio upravio svoj pogled odjednom potonuo poput odbačene šipke te je malko zateturao. Trenutak kasnije ponovno je izronila kupola, a potom i sama potonula, ostavljajući grad: niz zvonika i niz tamnih krovova, obasjan svjetlošću i zavrćen poput vrtloga. I same su draguljne zvijezde frcale na sve strane te se uz još jedan dug jecaj veličanstveni stroj uspravio, zalepetao krilima i umirio, uz zvuk zraka koji je prelazio iz oštroga u posve miran, u svome dugu putovanju prema sjeveru.

Grad što su ga ostavili iza sebe tonuo je sve dublje pa je sada bio samo siva mrlja na crnoj podlozi. Dok je zemlja tonula u tamu, činilo se kako nebo postaje sve većim i sveobuhvatnijim. Sjajilo je poput goleme kupole od

predivna stakla, nimalo ne gubeći sjaj smračivanjem. Percy još jednom obori oči prema zadnjemu kraju letjelice i pogleda prema Rimu koji više nije bio doli crtica i mjehurić - crtica i oteklina - crtica, a potom ništavilo.

Duboko je udahnuo i vratio se svojim prijateljima.

II.

"Ponovite mi", reče stari Kardinal kada su se obojica smjestila jedan preko puta drugoga, a kapelani pošli u drugi odjeljak. "Tko je taj čovjek?"

"Taj čovjek? Bio je tajnik Olivera Branda, jednoga od naših političara. Pozvao me k smrtnoj postelji stare gospođe Brand i zbog toga izgubio posao. Sada se bavi novinarstvom. Posve je iskren. Ne, nije katolik, iako žudi to postati. Radi toga i imaju povjerenja u njega."

"A oni?" "O njima ništa ne znam osim da je riječ o skupini očajnika. Imaju

dovoljno vjere za djelovanje, ali ne i za strpljenje... Pretpostavljam kako su mislili da će taj čovjek suosjećati s njima. No, na sreću, on posjeduje savjest, a ujedno i uviđa kako bi svaki pokušaj takve vrsti bio posljednja kap koja bi prelila granicu tolerancije. Uzoriti, jeste li svjesni do koje je mjere raspoloženje protiv nas?"

Starac tužno kimnu glavom. "Jesam, i te kako", promrmlja. "I moji Nijemci su uključeni u to? Jeste

li u to sigurni?" "Uzoriti, riječ je o zavjeri golemih razmjera koja vrije već mjesecima.

Svakoga tjedna održavaju sastanke. Iznimno su uspješno zadržali sve u tajnosti. Vi, Nijemci, samo ste odgodili akciju kako bi udarac bio još silovitiji. A sada, sutra..." Percy se povuče natrag s očajničkom gestom.

"A Sveti Otac?" "Pošao sam k njemu odmah po svršetku Mise. Nije se nimalo protivio

mojim prijedlozima i odmah je poslao po vas. To je naša jedina prilika, Uzoriti."

"A vi mislite kako će naš plan to spriječiti?" "Nemam pojma, ali mi ništa drugo ne pada napamet. Poći ću smjesta

do nadbiskupa i sve mu ispričati. Stižemo, mislim, u tri sata, a vi u Berlin oko sedam po njemačkom vremenu. Do jedanaest ćemo, dakle, poduzeti sve što se dade. Vlada će sve saznati, pa i to da smo mi u Rimu nedužni. Pretpostavljam kako će se pobrinuti da se obznani o nazočnosti

Kardinala-protektora te nadbiskupa i njegovih koadjutora u sakristiji. Udvostručit će straže, upriličiti paradu letjelica nad glavama... a potom... potom sve u Božje ruke!"

"Mislite li da će zavjerenici svejedno pokušati provesti svoj plan?" "Nemam pojma", kratko će Percy. "Čujem da imaju zamjenske planove." "Upravo tako. Ako sam dobro shvatio, namjeravaju eksploziv spustiti

odozgor; ako ne, barem su se trojica ponudila žrtvovati odnijevši eksploziv u Opatiju na svojim leđima... Imate li vi kakav prijedlog, Uzoriti?"

Starac ga je mirno promatrao. "Moj plan je vaš plan", reče. "Uzoriti, jeste li razmotrili moguće

posljedice u oba slučaja? Ako se ništa ne dogodi..." "Ako se ništa ne dogodi, bit ćemo optuženi za prijevaru, za pokušaj

vlastite promidžbe. Ako se, pak, bilo što dogodi, zajedno ćemo pred Boga. Molite se da bude ovo potonje", doda žustro.

"To bi svakako bilo lakše podnijeti", primijeti starac. "Oprostite, Uzoriti. Nisam to trebao reći." Između njih je nastala tišina u kojoj se čuo jedino zvuk neumorna

prigušena vibriranja motora te iznenadan kašalj muškarca u susjednom odjeljku. Percy umorno nasloni glavu na ruku i zagleda se kroz prozor.

Zemlja podno njih sada je bila uronjena u mrak - golema praznina, dok je iznad veliko prožimajuće nebo još uvijek bilo donekle osvijetljeno pa bi kroz hladnu izmaglicu kroz koju su se kretali tu i tamo zasvjetlucale zvijezde dok se letjelica naginjala i sjekla kroz vjetar.

"U Alpama će biti hladno", promrmlja Percy. Potom stade. "A nemam ni trunke dokaza," reče, "ništa osim riječi toga čovjeka."

"Ali, sigurni ste?" "Jesam, siguran sam." "Uzoriti," odjednom će Nijemac gledajući ravno u nj, "sličnost je

upravo nevjerojatna." Percy se nezainteresirano nasmiješi. Bio je vec umoran od takvih

primjedaba. "Što vi mislite o tome?" ustraja ovaj drugi. "Već su me to pitali", odgovori Percy. "Nemam stava o tome." "Meni se čini kako Gospodin ima neki plan s time", ozbiljno

promrmlja Nijemac, i dalje ga promatrajući. "Dakle, Uzoriti?" "Neka vrst antiteze, druge strane medalje. Ne znam." Opet nastupi tišina. Kapelan, miran plavooki Nijemac, zaviri kroz

ostakljena vrata i potom se opet povuče. "Uzoriti," naglo će starac, "zacijelo ima još tema za razgovor, planova

što ih valja napraviti." Percy odmahnu glavom. "Nije potrebno praviti nikakve planove", reče. "Ništa nam drugo nije

poznato osim same te činjenice: nikakva imena, ništa. Nalik smo... nalik smo djeci u tigrovu kavezu. A jedan je od nas upravo izazvao tigra."

"Pretpostavljam kako ćemo biti u vezi?" "Ako još budemo na životu." Bilo je neobično kako je Percy preuzeo vodstvo. Svoju je grimiznu

odoru nosio tek kakva tri mjeseca, a njegov sudrug dvanaest godina. Pa ipak, ovaj je mlađi određivao planove i sve uređivao. Jedva, međutim, da je i bio svjestan neobičnosti svega toga. Od kada su toga jutra pristigle šokantne vijesti te je nova mina podmetnuta pod Crkvu što se već ljuljala, a on promatrao svečani obred, zadivljujući sjaj, dostojanstvene i mirne pokrete Pape i njegove pratnje, noseći u sebi tu tajnu koja je palila njegovo srce i njegov razum te, nadasve, nakon onoga kratka razgovora u kojem su stari planovi izmijenjeni i donesena zapanjujuća odluka, dan i primljen blagoslov, a nijem pozdrav izrečen pogledom - što se sve zbilo u nepunih pol sata - njegova se cijela narav pretvorila u revnu i napetu silu, nalik na spiralnu oprugu. Osjećao je snagu kako ga golica ispod vrhova prstiju; snaga, ali i tupost golema očaja. Svako je pomagalo bilo nedostupno, svaka spona prekinuta. Grad Rim, Katolička Crkva, samo nadnaravno - kao da su sada ovisili samo o jednoj jedinoj stvari: prstu Božjemu. Ako to iznevjeri, tada više nikada ništa neće biti važno...

Osjećao je da se kreće ili prema sramoti ili prema smrti. Treća mogućnost nije postojala osim ukoliko zavjerenici ne budu uhvaćeni na samome djelu, a to je bilo nemoguće.

Ako dakle zavjerenici odustanu, znajući da bi Božji svećenici nastradali zajedno s njima, njega u tome slučaju očekuje sramota razotkrivene zavjere i bijedna pokušaja zadobivanja priznanja. Naprotiv, ako ne odustanu, držeći smrt kardinala i nekolicine biskupa malom žrtvom za postizanje osvete, njega u tome slučaju očekuju smrt i sud.

No, Percyja je strah napustio. Nikakva sramota nije mogla nadmašiti onu kojoj je već bio izložen: sramotu usamljenosti i ozloglašenosti. Smrt je, pak, mogla biti jedino slatka: u najmanju ruku - spoznaja i odmor. Za Boga je bio spreman sve žrtvovati.

Stari kardinal je, uz malu gestu isprike, izvadio svoj Časoslov i stao moliti.

Percy ga pogleda s nekom vrsti zavisti. Ah, kada bi barem i on bio toliko star! Mogao bih podnijeti još godi- nu-dvije toga jada, ali ne i pedeset, pomisli. Čak i kada su stvari tekle dobro, pred njim se otvarao beskrajan pogled na neprestan napor, samozataju, pritisak, neshvaćanje od strane njegovih neprijatelja. Crkva je svakoga dana tonula sve dublje. Što ako taj novi zamah revnosti nije drugo doli trzaj vjere na zalazu? Kako će to podnijeti? Morat će gledati kako val ateizma svakoga dana sve više pobjedonosno raste. Felsenburgh mu je dao poticaj kojemu se ne nazire nikakav kraj. Nikada prije jedan čovjek nije sam u svojim rukama posjedovao punu snagu demokracije. Potom još jednom pogleda naprijed u sutra. Oh, kada bi se barem sve moglo okončati smrću!... Beati mortui qui in Domino moriunturl...16

Nije to bilo u redu. Bilo je kukavički razmišljati na taj način. Naposljetku, Bog je Bog - za njega ne postoje nemoguće stvari.

Percy izvadi Časoslov, pronađe Prvi čas o blagdanu Sv. Silvestra, prekriži se i stade moliti. Minutu kasnije dvojica su se kapelana ponovno ušuljala u odjeljak i sjela. Sve je bilo tiho osim brujanja propelera i neobična šuštanja zraka vani.

III.

Bilo je oko sedam sati kada je riđokosi engleski službenik letjelice provirio kroz vrata probudivši Percyja iz drijemeža.

"Večera će biti poslužena za pol sata, gospodo", reče (na esperantu, kao što je bio običaj na međunarodnim letovima). "Večeras se ne zaustavljamo u Torinu."

Zatvorio je vrata i izišao. Niz hodnik se čuo zvuk zatvaranja vrata dok je svakome odjeljku priopćavao istu obavijest.

Znači, nije bilo putnika za Torino, razmišljao je Percy. Sigurno je primljena poruka preko bežične veze da tamo nema putnika koji čekaju na ukrcaj. Bila je to dobra vijest: imat će više vremena u Londonu. Možda i kardinal Steinmann uspije uhvatiti raniju letjelicu iz Pariza prema Berlinu, iako nije bio siguran koliko često lete na toj relaciji. Bila je šteta što Nijemac nije uspio uhvatiti izravnu letjelicu iz Rima prema Berlinu u jedan sat. O svemu tome razmišljao je s nekom vrsti površnosti lišene osjećaja. Potom ustade kako bi se protegnuo. Iziđe van i prođe niz hodnik do nužnika kako bi

16 Blaženi oni što umiru u Gospodinu.

oprao ruke. Dok je stajao pred umivaonikom u stražnjem dijelu letjelice, zadivio

ga je pogled jer su upravo prolazili iznad Torina. Bila je to mrlja svjetlosti, žarke i prelijepe, koja se pod njim prostirala posred bezdana tmine, tonući na jugu u mrak dok je letjelica brzala prema Alpama. Kako se malenim taj veliki grad čini iz zraka, pomisli, a opet, kako bijaše veličanstven! Upravo se iz toga svjetlucanja, sada već devet kilometara iza njih, nadziralo Italiju; u jednoj od ovih kuća za lutke koje je samo krajičkom oka uspio uhvatiti, ljudi su vijećali nad dušama i tijelima, ukinuvši Boga i prezrevši njegovu Crkvu. A Bog je sve to dopustio ne dajući nikakva znaka. Felsenburgh je bio ondje prije mjesec-dva... Felsenburgh, njegov dvojnik! I opet osjeti kako se mač zarinuo u njegovo srce.

Nekoliko minuta kasnije četvorica su crkvenih velikodostojnika sjedila za okruglim stolom u malenu zastrtu odjeljku blagovaonice u prednjem dijelu zračnoga plovila. Večera je bila odlična, poslužena, kao i uvijek, iz kuhinje u utrobi letjelice te bi se, laganim zvukom prekidača, jelo po jelo uzdizalo do središta stola. Uz večeru je bilo posluženo crno vino dok su se i stol i stolice lagano pomicali sa svakim blagim pomakom letjelice. No, nisu puno razgovarali jer je između dvojice kardinala bila moguća samo jedna tema, a kapelani još nisu u potpunosti bili upućeni u čitavu tajnu.

Postajalo je hladno pa čak ni topao zrak koji je dopirao iz naslona za noge nije u potpunosti uspijevao nadoknaditi zastrašujuću ledenost zraka koji je stao pritjecati iz pravca Alpa kojima se letjelica sada približavala, neznatno nagnuta. Bilo je potrebno uzdići se najmanje tri tisuće metara iznad uobičajene visine kako bi se pod sigurnim kutom prešla granica Mont Cenisa. Istodobno je ponad samih Alpa valjalo voziti nešto sporije, radi iznimne rjetkoće zraka te nemogućnosti propelera da se okreće dovoljno brzo kako bi se to nadoknadilo.

"Noćas će biti oblaka", reče jasan i razgovijetan glas iz hodnika dok su se vrata lagano otvarala u pravcu kretanja vozila.

Percy ustade i zatvori ih. Njemački je kardinal potkraj večere postao malko nemiran. "Idem u svoj odjeljak", reče napokon. "Tamo mi je krzneni ogrtač u

kojemu će mi biti ugodnije." Njegov ga je kapelan poslušno slijedio ostavljajući za sobom

nedovršenu večeru. Percy je ostao sam s ocem Corkranom, odnedavna svojim kapelanom, podrijetlom iz Škotske.

Ispio je vino do kraja, pojeo nekoliko smokava, a potom sjeo gledajući kroz prozor od debela stakla pred sobom.

"Ah!" reče. "Ispričajte me, oče. Eto napokon Alpa." Prednji dio vozila sastojao se od tri dijela u čijemu se središtu nalazio

pilot, očiju upravljenih ravno naprijed, a ruku položenih na volan. S obje strane, odijeljeni aluminijskim zidovima, nalazili su se uski odjeljci s dugim zakrivljenim prozorima u visini očiju kroz koje se pružao veličanstven prizor. Percy se upravi prema jednome od njih, prolazeći kroz hodnik i promatrajući kroz napola otvorena vrata ljude koji su još uvijek pijuckali vino. Gumu vrata na oprugu s lijeve strane i uđe.

Već je triput prije bio prešao Alpe i dobro se sjećao snažna učinka što su ga imale na nj, osobito budući da ih je jednom vidio s velike visine za vedra dana - vječno, neizmjerno more bijela leda, uzburkano humcima i naborima koji su dolje predstavljali poznate i najviše vrhunce. U daljini se nazirala obla krivulja obzorja koja je u izmaglici prelazila u neizrecivo prostranstvo. No, ovoga se puta prizor doimao čudesnijim no ikada i on se zagleda u nj sa zanimanjem bolesna djeteta.

Letjelica se sada ubrzano uzdizala prema prolazu između golemih strmih padina, klanaca i stijena koji su ležali nalik na vanjske utvrde golemih zidina. Promatrani s te velike visine, i sami su se činili razmjerno beznačajnima, no makar su nagoviještali nepreglednost utvrda kojima su služili samo kao potpornji. Kada se okrenuo, Percy je ugledao nebo bez mjeseca osvijetljeno ledenim zvijezdama dok je prigušeno osvjetljenje čitav prizor čini lo još dojmljivijim. Kada se ponovno okrenuo, došlo je do promjene. Zrak oko njega sada kao da je promatrao kroz smrznuto staklo. Baršunasto crnilo borovih šuma prešlo je u sumorno sivilo, blijedo caklenje vode i leda nestalo je u trenutku, zastrašujuća golost vrhunaca i padina stijena koje su se uzdizale pred njim da bi potom, mileći, ponovno kliznule dolje - sve je to izgubilo oštrinu obrisa i bilo ogrnuto nevidljivom bjelinom. Kada je pogledao još više, jednako nalijevo kao i nadesno, prizor je postao zastrašujuć jer su se golemi zidovi stijena obrušavali prema njemu, a golemi groteskni oblici što su se uzdizali na sve strane uzdizali u zastor načinjen od oblaka, vidljiv jedino na temelju zaigrane svjetlosti što je na nj bacala bogato osvijetljena letjelica.

Dva ispružena prsta svjetlosti zastršala su nalik na rogove kada su se upalila svjetla na prednjem dijelu letjelice. Sama je letjelica, pak, krećući se već s polovicom brzine, usporila na četvrt brzine te se stala lagano njihati od jedne na drugu stranu dok su golema krila razbijala izmaglicu kroz koju su se kretala, a svjetlosne antene prodirale kroz nju. I dalje su se uspinjali, iako uz takvu brzinu da je Percy mogao promatrati jedan visok vrh kako ostaje za njima, tone, izduljuje se u iglicu i nestaje u ništavilu tri stotine metara niže.

Kretanje je postalo još napornije za podnošenje kako se letjelica uzdigla pod oštrim kutom zadržavajući svoju razinu, istodobno se uzdižući, krećući prema naprijed i njišući.

Odjednom je, hrapav i zvučan, nesmrznut pljusak projurio poput zvijeri i u trenutku ponovno zanijemio. Sada su se stale oglašavati i trube, u dugim i tugaljivim tonovima, tužno odzvanjajući u toj odjekujućoj pustoši nalik na lelek lutajućih duša. Dok je Percy, neizrecivo ispunjen osjećajima, sa stakla brisao vlagu i ponovno se zagledao vani, činilo mu se kao da sada lebdi ne mičući se - osim blage trešnje podno njegovih nogu - u svijetu bjeline jednako udaljenom i od neba i od zemlje, postavljenu u beznadan bezgraničan prostor, slijep, sam, zamrznut, izgubljen u bijelu paklu očaja.

Dok je tako zurio, u jednome se trenutku kroz veo izmaglice stala kretati golema bjelina klizeći polako po strance i prema dolje otkrivajući - kada je letjelica skretala - golemu padinu glatku poput ulja, s nakupinom crnih stijena koje su je rezale, nalik na prste čovjekove ruke koja naslijepo pipa u planinskom valu.

Tada je, nakon što je letjelica još jednom glasno zajecala poput izgubljene ovce, stigao i odgovor — činilo se s udaljenosti ne više od desetak metara - prvo jedan ustra- šen zvižduk, a potom i drugi, i još jedan; začula se zvonjava, buka ljudskih glasova, a doskora je zrak bio ispunjen udaranjem krila.

IV.

Nastupio je jedan zastrašujući trenutak prije no što su zvuk zvona, zvižduk koji je došao kao odgovor i kružni pokret učinili očitim kako je pilot u stanju uzbune. Potom je vozilo stalo padati poput kamena, a Percy se zgrabio za rukohvat pred sobom kako bi zaustavio stravičan osjećaj padanja u ništavilo. Iza sebe je mogao čuti lomljavu kuhinjskog porculana i udaranje teških predmeta. Dok je letjelica ponovno provjeravala svoja golema krila, začuo se topot koraka, kao i nekoliko krikova ispuštenih od straha. Vani, svuda okolo, nastavilo se huktanje i lepetanje i Percy je u trenutku shvatio kako se u blizini njihove letjelice nalazi najmanje stotinu drugih. Sa svih strana je odjekivala buka i zvonjava. Još jednom letjelica je počela tonuti u dugoj krivini prema licu planine, a kada se ponovno sigurno njihala na svojim velikim krilima, Percy se okrenuo prema vratima gledajući kao i prije kroz zamagljene prozore u sjaju svjetlosti vrh stijene kako se uzdiže iz

magle ni deset metara ispod, jednako kao i glatku snježnu izbočinu koja je nestajala u nevidljivost.

Unutra je vozilo odavalo okrutne znakove iznenadna poniranja: vrata odjeljaka za večeru kraj kojih je prolazio bila su širom otvorena; čaše, tanjuri, potoci vina i zgnječena voća kotrljali su se po podignutim podovima. Jedan čovjek, sjedeći bespomoćno na tlu, okrenuo je svoje prazne, zastrašene oči u pravcu svećenika. Pogledao je unutra s vrata kroz koja je upravo prošao, a otac Corkran teturajući je ustao sa svoga sjedala i krenuo prema njemu. Istodobno je skupina ljudi nahrupila kroz vrata preko puta iza kojih je večerala skupina Amerikanaca. Kada se Percy ponovno okrenuo kako bi pošao do stražnjega dijela broda, ustanovio je kako je uski prolaz zakrčen mnoštvom koje je izjurilo. Mješavina žamora i povika onemogućila je svaki razgovor. Percy se stao probijati naprijed tražeći svoje prijatelje, a slijedio ga je njegov kapelan.

Na polovici hodnika, dok se gurao i borio s mnoštvom, začuo se glas ponad galame. U trenutnoj tišini koja je uslijedila ponovno se začuo udaljen zvuk letjelica nad njima.

"Na sjedala, gospodo", zaječao je glas. "Smjesta krećemo." Potom se mnoštvo raspršilo jer je prošao službenik letjelice, odlučan i

crven u licu. Percy se sada uspio probiti do stražnjega dijela letjelice. Činilo se kako Kardinal nije u lošemu stanju. Spavao je, ispričao mu

je, pa se na vrijeme spasio od kotrljanja po podu. No, njegovo se staro lice trzalo dok je govorio.

"Ali što se dogodilo?" reče. "Što sve to znači? Otac Bechlin ispriča kako je vidio jednu od letjelica na pet metara od

prozora: bila je, reče, prepuna lica, od jednoga kraja do drugoga. Potom je naglo zatutnjala i nestala u kolutovima izmaglice.

Percy odmahnu glavom ništa ne rekavši. Nije imao objašnjenja. "Trenutačno se istražuje što je bilo, koliko sam cuo , ponovi otac

Bechlin. "Službenik letjelice se upravo nalazi kod instrumenta za bežičnu komunikaciju.

Sada se kroz prozore ništa nije moglo vidjeti. Percy je jedino, gledajući van, još uvijek omamljen od šoka, vidio oštri vršak stijene kako dolje krivuda kao da bi ga se promatralo kroz vodu, te golemu snježnu izbočinu kako se lagano njiše gore-dolje. Vani je bilo tiše. Činilo se kako je flota letjelica prošla, jedino je odnekud iz beskrajne visine odjekivalo nepostojano brujanje kao da neka usamljena ptica luta izgubljena u svemiru.

"To se još uvijek čuje zvuk letjelica", promrmlja Percy sebi u bradu. Nije se mogao nikako domisliti značenju ovoga događaja. Pa ipak, sve

to mu se doimalo vrlo zlokobnim. Nikada se još nije čulo da bi došlo do susreta sa stotinu letjelica pa se pitao idu li one možda na jug. I opet mu je na pamet palo Felsenburghovo ime. Što ako je taj zlokobni čovjek uzrok i svemu ovome te je još uvijek negdje nad njima?

"Uzoriti..ponovno započe stari kardinal, no u tome se trenutku letjelica počela jače kretati.

Začulo se zvono, pod nogama osjetila vibracija, a potom, lagano poput pahulje snijega, velika se letjelica počela uzdizati te je njezino kretanje bilo vidljivo jedino po naglu padu i nestajanju vrha stijene što ju je Percy još uvijek promatrao. Polako se i snježno polje počelo sunovraćati, crna raspuklina glatko se odozgor spustila u kadar i ponovno nestala dolje i trenutak kasnije letjelica se još jednom doimala nepomičnom u bijelu prostoru, penjući se uz padinu zraka niz koju se maloprije upravo bila spustila. Novi je akord vjetra proparao atmosferu, no ovoga je puta odgovor bio slab i udaljen poput vapaja s drugoga svijeta. Brzina se povećala, a ravnomjeran zvuk propelera stao je zamjenjivati njihajući pokret krila. Opet se začuo huk, divlji i odjekujući kroz pustu divljinu o zidove stijena podno njih i opet se, uz nagao trzaj, vozilo vinulo u visinu. Sada se kretalo u velikim krugovima, oprezno poput mačke, penjući se i penjući, istodobno stalno ispuštajući prodorne zvukove, istražujući tako ne krije li se možda još kakva pogibelj u blizini. Ponovno se na vidiku pojavila golema bijela padina, osvijetljena sjajem s prozora, tonući sve dublje i sve brže, sve dok nije potpuno nestala, a letjelica je - uz zvono i posljednji zvuk upozorenja - napokon oslobođena vrhova na granici, mirno nastavila svoj let... Što god da je bilo, sada je prošlo, nestalo u gustoj noći.

Iz unutrašnjosti letjelice mogli su se čuti užurbani glasovi koji su bez daha postavljali pitanja i uzvikivali nešto, dočekani autoritativnim i uglađenim odgovorom službenika letjelice. Vani se začuo korak i Percy je požurio izići mu ususret, ali su, kada je položio ruku na vrata, ona odgurnuta izvana te je, na njegovo iznenađenje, engleski službenik letjelice prošao ravno kroz njih, zatvorivši ih za sobom.

Stajao je ondje, neobično promatrajući četvoricu svećenika, stisnutih usnica i nestrpljiva pogleda.

"Što se dogodilo?" upita Percy. "Sve je u redu, gospodo. No mislim da bi bilo bolje kada biste se

iskrcali u Parizu. Znam tko ste, gospodo, pa... iako nisam katolik..." Tada stade ne završivši misao. "Zaboga, čovječe, govorite!" započe Percy. "Loše novosti, gospodo. Maloprije smo se mimoišli s dvije stotine

letjelica koje lete u pravcu Rima. U Londonu je otkrivena katolička urota..." "Dakle...?" "Htjeli su eksplozivom razoriti Opatiju. I zato sada ove letjelice idu..." "Ah!" "Da, gospodine... razoriti Rim." Rekavši to iziđe iz odjeljka.

Poglavlje sedmo

I.

Bila su gotovo četiri sata popodne toga istoga dana, posljednjega u godini, kada je Mabel krenula u malenu crkvicu koja se nalazila u ulici podno njezine kuće.

Mrak je polako padao, duž krovova prema zapadu gorjela je tinjava vatra zimskoga zalaska sunca pa je unutrašnjost crkvice bila ispunjena slabom svjetlošću.

Toga je poslijepodneva bila malko zadrijemala u svojoj stolici i probudila se s onom jasnoćom i bistrinom duha što ponekad prati takav san. Kasnije se pitala kako je mogla spavati u to vrijeme i, nadasve, kako je bilo moguće da nije primijetila ništa od toga oblaka straha i bijesa koji se bio nadvio jednako nad grad, kao i nad čitavu zemlju. Kasnije se prisjetila neuobičajene vreve što ju je bila primijetila na prometnicama podno kuće kada je na njih pogledala sa svojih prozora, kao i neobičnih glasanja trublji i zviždaljki. No, nije to držala važnim i sat vremena kasnije pošla je do crkve kako bi ondje meditirala.

Zavoljela je to tiho mjesto i često je u nj navraćala kako bi umirila svoje misli i usredotočila ih na značenje što je ležalo podno površine života: neizmjerna načela prema kojima su svi živjeli i koja su tako bjelodano predstavljala istinsku stvarnost. Takva je vrst pobožnosti uistinu postajala gotovo prihvaćenom među određenim slojevima ljudi. Svako bi se toliko održavali govori, tiskale knjižice kao vodiči za nutarnji život, neobično podsjećajući na nekadašnje katoličke knjige o misaonoj molitvi.

Danas je pošla do svoga uobičajena sjedala, sjela ondje, sklopila ruke, na trenutak promatrala staro kameno svetište, bijeli kip i prozor kroz koji se sve više mračilo. Potom je zatvorila oči i stala razmišljati, prema metodi koju je bila slijedila.

Prvo je svoju pozornost usredotočila na sebe, odjeljujući je od svega izvanjskog i prolaznog, povlačeći se u nutrinu... u nutrinu, sve dok nije pronašla onu tajnu iskru koja ju je, podno svih slabosti, jednako kao i aktivnosti, činila bitnim članom božanske ljudske vrste.

To je, dakle, bio prvi korak. Drugi se, pak, sastojao u činu razuma nakon kojega je slijedio čin

mašte. Svi ljudi posjeduju tu iskru, držala je... Potom je slala svoju energiju nastojeći očima duha obuhvatiti uzavreli svijet, gledajući podno svjetlosti i tmine dviju polutki nebrojene milijune ljudi: djecu koja dolaze na svijet, starce koji ga napuštaju, zrele ljude koji mu se raduju, radujući se ujedno i vlastitoj snazi. Vraćala se kroz stoljeća: stoljeća zločina i sljepila kada se ljudski rod uzdizao kroz divljaštvo i praznovjerje ka samospoznaji; prema dobu koje je tek imalo doći, kako naraštaj bude slijedio naraštaj do nekoga vrhunca čije savršenstvo, govorila je sebi, nije kadra u potpunosti shvatiti jer mu ne pripada. Pa ipak, ponovila si je, taj se vrhunac već dogodio. Porođajne su muke okončane jer - nije li stigao Onaj koji bijaše baštinik vremena?...

Trećim, živim činom shvatila je jedinstvo svega, središnji plamen čija je svaka iskra bila tek odrazom; to golemo božansko biće, lišeno svake strasti, koje se ostvarivalo tijekom stoljeća; jedno, a opet mnogostruko, što su ga ljudi nazivali Bogom. On ne bijaše više nepoznat, već naprotiv prepoznat kao transcendentalni zbroj sviju ljudi - On koji se sada, s dolaskom novoga Spasitelja, uskomešao, probudio i prikazao se kao Jedno.

Ostala je ondje promatrajući tako viziju svoga uma, razabirući sada ovu krepost, sad onu - radi naročita upijanja; razmatrajući i svoje nedostatke te promatrajući u cjelini ispunjenje svih težnja, zbroj svega čemu su se ljudi nadali - taj Duh Mira, toliko dugo sputavan, a opet trajno stvaran strastima ovoga svijeta, izbačen u konkretan oblik bivstvo preko pojedinačnih života, ostvarujući se u otkucaju za otkucajem, naposljetku dominantan, miran, očitovan i pobjedonosan. Ostala je tako, gubeći osjećaj individualnosti, stapajući se dugo podržavanim naporom volje u jedno te upijajući, barem joj se tako činilo, dugim udasima duh ljubavi i života i ljubavi...

Neki ju je zvuk odjednom uznemirio. Otvorila je oči. Pred njom se prostirao nijem pod, svjetlucajući u sutonu, stube svetišta, govornica s desne strane i miran zrak koji je uranjao u mrak ponad bijela lika Majčinstva nasuprot kamenim čipkastim ukrasima staroga gotskog prozora. Ovdje su ljudi nekoć častili Isusa, toga krvavog Čovjeka Boli koji je donio, čak i svojim vlastitim sljedbenicima, ne mir, već mač. Pa ipak su klečali, ti slijepi i očajni kršćani... Ah! Kakva luda zanosa očajnički prihvaćati vjeru koja bi cijenila bol, koja bi ludo častila Boga koji je zahtijevao da je podnese!

Ponovno se začuo onaj isti zvuk, narušavajući njezin mir, iako još uvijek nije shvaćala koji mu je uzrok.

Sada je već bio bliže te se u čuđenju okrenula kako bi pogledala niz zamračenu lađu.

Zvuk je bio došao izvana: taj neobičan žamor koji bi se pojavljivao i nestajao.

Ustala je dok joj je srce ubrzano kucalo. Takav je zvuk bila začula samo jednom prije; jednom prije, na trgu, kada su se ljudi uskomešali nakon pada jedne letjelice...

Brzo pođe niz lađu, rastvori zastore ispod zapadnih vrata, dohvati kvaku i iziđe na ulicu.

*

Ulica, s koje je gledala iznad ograde koja je zatvarala ulaz u crkvu, doimala se neobično praznom i mračnom. Lijevo i desno protezale su se kuće dok je nebo iznad, sve se više mračeći, bilo preliveno ružičastom nijansom. Činilo se, međutim, kao da je zaboravljeno na javnu rasvjetu. Nigdje nije bilo žive duše.

U trenutku kada je htjela krenuti, začu iznenadan odjek žustrih koraka i zastade. Začas se kraj nje stvorila malena djevojčica, teško dišući, hvatajući dah i nasmrt prestrašena, trčeći ispruženih ruku.

"Evo ih, dolaze!" zajeca djevojčica, očima promatrajući Mabel. Potom se uhvati za vrata na ogradi pokušavajući ih otvoriti.

Mabel u trenutku otvori ogradna vrata, djevojčica utrča u dvorište, otrča do vrata crkvice i stade bezuspješno lupati na njih, a potom, okrenuvši se, zgrabi Mabel za haljinu i stisnu se uz nju. Mabel zatvori vrata ograde.

"Samo mimo", reče. "O kome je riječ? Tko to dolazi?" No djevojčica sakri lice u njezinu meku haljinu. Već idućega trenutka

začuo se glasan žamor glasova i težak odjek koraka.

*

Prethodnica te sumorne povorke začas je prošla pokraj njih. Prvo je doletjelo mnoštvo djece, urlajući, grozeći se, vrišteći, okrećući glave u trku, s nekoliko pasa koji su cviljeli među njima i nekoliko žena koje su postrance trčale pločnicima. Pogledavši prema gore, sva prestrašena, Mabel ugleda lice muškarca na prozoru nasuprot, blijedo i prepuno iščekivanja: zacijelo neki bogalj koji se dovukao do prozora kako bi vidio što se zbiva. Jedna se skupina u kojoj su bili dobro odjeven muškarac u sivome, dvije žene s djecom na rukama i jedan dječak ozbiljna izraza lica - zaustavila tik pred njom na drugoj strani ograde. Svi su govorili u isti mah, a nitko nije slušao. Okrenuše pogled prema cesti s lijeve strane odakle se čula sve glasnija buka i topot koraka. Pa ipak, nije uspijevala izustiti pitanje. Njezine su se usne pomicale, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Bila je pravo utjelovljenje strepnje. Njezinim napetim umom prolazile su neke naoko beznačajne slike: Olivera za doručkom, njezine spavaće sobe s prigušenim tapetama, tamna

svetišta i bijela kipa u koji je maloprije gledala u kapelici. Sada je gomila postajala brojnija. Skupina mladih ljudi hodala je

cijelom širinom ceste, glasno govoreći i vičući, a da pritom nitko nije slušao. Iza njih se pojavila gomila, nalik na val u kanalu ograđenu kamenom. U toj je gomili lica bilo teško razabrati muškarce od žena, a i nebo se sve više mračilo. Da nije bilo buke koju su proizvodili, moglo je, s obzirom na iznenadnu pojavu i neizmjernu snagu, jednako tako biti riječ i o kakvoj vojsci utvara koje su se odjednom pojavile iz nekoga prizora duhovnog života i koje samo što se nisu ponovno izgubile u tmini. Ta je maloprije prazna ulica sada bila prepuna na obje strane dokle god je sezao pogled. Mladi su ljudi bili otišli - nije bila sigurna jesu li otrčali ili ne - iza ugla na desnu stranu i čitav je taj prostor sada bio jedan niz glava i lica, tiskajući se takvom snagom da je skupina pokraj ograde bila iščupana poput korova i ponesena postrance držeći se za prečke i potom nestala. Cijelo to vrijeme djevojčica je plakala i vukla je za haljinu.

Potom je nad glavama gomile uočila neke predmete: motke i nekakve čudnovate oblike, ostatke nečega što je nalikovalo na zastave koje su se okretale s jedne strane na drugu, nošene svjetinom.

Lica, iznakažena strašću, povremeno bi je u prolazu pogledavala, a otvorena usta nešto joj dovikivala, no ona gotovo da ih i nije vidjela. Promatrala je to čudno znakovlje, naprežući oči u sumraku, nastojeći razaznati raskidane i slomljene oblike, sluteći, no ne usuđujući se povjerovati.

Potom se, posve neočekivano, iz svjetiljaka skrivenih podno strehe pojavilo svjetlo; ono snažno, slatko i dobro poznato svjetlo što su ga proizvodili golemi podzemni strojevi, a koji su - u užasu toga dana - ostali zaboravljeni od svih. U trenutku se sve od gomile utvara i oblika pretvorilo u nesmiljenu stvarnost života i smrti.

Ispred Mabel prolazilo je veliko raspelo s čovjekom razapetim na njemu; ruke su mu bile pribijene čavlima na križ, a oko njega je lepršao plašt.

Nakon toga se, nabijeno na kolac, pojavilo nago tijelo djeteta, blijedo i obliveno krvlju, glave položene na grudi dok su mu ruke visjele i lamatale.

Mogla je vidjeti kako mnoštvo nosi čovjeka obješena o konopac, odjevena u neku vrst crne halje i s crnom kapom na glavi koja se okretala zajedno s konopcem o kojemu je visjela.

II.

Te iste večeri Oliver Brand je stigao kući oko sat vremena prije ponoći.

Što se njega ticalo, ono što je toga dana vidio i čuo bilo je još uvijek odveć živo i odveć prijeteće da bi o tome mogao trijezno promisliti. Sa svoga prozora u Whitehallu vidio je Trg Parlamenta ispunjen ruljom kakva se u Engleskoj nije vidjela još od razdoblja kršćanstva - rulja ispunjena bijesom koji je mogao potjecati jedino iz izvora koji nisu imali nikakve veze s razumom. Tijekom vremena koje je uslijedilo nakon objave katoličke zavjere i početka vladavine zakona gomile triput je razgovarao s premijerom pitajući ga nije li moguće nekako ublažiti sav taj metež. U oba je slučaja primio dvojben odgovor kako će biti poduzeto sve što je moguće te kako primjena sile za sada nije prihvatljiva, iako policija poduzima sve što je u njezinoj moći.

Što se tiče slanja letjelica na Rim, na tu je odluku mučke pristao, jednako kao i ostatak Ministarskoga vijeća. Prema Snowfordovim riječima, bila je to zakonska odmazda, nažalost neophodna. U ovome slučaju nije bilo moguće osigurati mir ničim drugim osim ratnim sredstvima, odnosno - budući da je rat sada bio stvar prošlosti - strogoćom pravde. Katolici su se pokazali kao otvoreni društveni neprijatelji, stoga se društvo moralo obraniti, barem ovoga puta. Čovjek je još uvijek bio čovjek, zaključio je Snowford. Oliver je sve to samo šutke slušao.

Prošavši jednom od Vladinih letjelica nad Londonom na putu kući, mogao je i te kako dobro vidjeti što se ispod njega događa. Ulice su bile jarko osvijetljene kao danju, bez ijedne sjenke, obasjane bijelom svjetlošću, dok su sve ceste nalikovale na gmizeće zmije. Odozdol je dopirao stalan žamor glasova, prigušen i mukao, mjestimice isprekidan krikovima. Tu i tamo uzdizao bi se dim paljevine pa je u jednome navratu, dok su prelijetali jedan od velikih trgova na jugu Battersea, ugledao nešto nalik na raspršenu gomilu mrava koji su bježali kao da ih netko proganja... Znao je što se događa... Čovjek još uvijek nije bio u potpunosti uljuđen.

Nije želio misliti na to što ga čeka kod kuće. Jednom je, prije nekoliko sati, mogao čuti glas svoje supruge preko telefona zbog čega je gotovo sve napustio i smjesta pošao k njoj. No, svejedno nije bio pripravan na ono što ga je tamo zateklo.

Stajala je ondje na mirnoj svjetlosti, posve nepomična, gledala u njega.

Za trenutak se nije odvažio prozboriti. Pošao je do prozora, zatvorio ga

i navukao zavjese. Potom je blago uzeo suprugu za ruku. "Mabel", reče. "Mabel." Dopustila mu je da je odvuče do sofe, no nije bilo nikakve reakcije na

njegov dodir. Sjeo je i pogledao je s nekom vrstom očajna razumijevanja. "Dušo, nasmrt sam shrvan", reče. dalje ga je promatrala. U njezinu je

držanju bilo nečega ođ one krutosti što je hine glumci, no znao je kako ovdje nije riječ o hinjenju. Tu je tišinu vidio već nekoliko puta kada je bila suočena s pravim užasom: svakako onom prigodom kada je na svojoj cipeli ugledala krv.

"Hajde, dušo, daj barem sjedni", reče. Mehanički ga je poslušala i sjela i dalje zureći u nj. U tišini još se

jednom začula ta tiha buka iz nevidljiva svijeta kaosa s druge strane prozora, a potom je zamrla. Unutra je sve bilo mimo. Znao je savršeno dobro kako se u njoj bore dva osjećaja: odanost novoj vjeri u Čovještvo i mržnja prema zločinima počinjenima "u ime pravde". Promatrajući je, vidio je kako se među tim osjećajima odvija borba na život i smrt te da mržnja prevladava dok ona sama nije drugo doli pasivno bojno polje. Potom su, nalik na zavijanje vukova, doprli i opet nestali glasovi rulje udaljene oko kilometar i pol. Napetost je popustila... Bacila se prema njemu, a on je prihvati rukama te se tako odmarala u njegovu naručju, lica naslonjena na njegova prsa, dok joj se cijelo tijelo treslo.

Čitavu je minutu među njima vladala tišina. Oliver je sve vrlo dobro shvaćao, no zasad nije znao što bi kazao. Samo ju je privio bliže k sebi, nekoliko puta poljubio u kosu i namjestio se tako da je može zadržati u naručju. Zatim je stao uvježbavati što će reći.

Ona na trenutak podiže svoje zažareno lice, uputi mu pogled istodobno bolan i nježan, ponovno spusti glavu i poče kroz plač izgovarati isprekidane riječi.

Uspio bi uhvatiti tek pokoju rečenicu, no ipak je znao što govori... Bio je to kraj svih njezinih nadanja, jecala je, kraj njezine vjere. Želi

umrijeti, umrijeti i skončati sa svime time! Sve je nestalo, nestalo, odneseno tom ubojitom strašću ljudi njezine vjere... nisu bili bolji od kršćana, vec jednako nesmiljeni kao oni kojima su se osvećivali, jednako u mraku kao da Spasitelj svijeta, Julian, nije ni došao. Sve je izgubljeno... rat, strast i ubijanje vratili su se onamo otkuda je vjerovala da su zauvijek otišli... Crkve koje su gorjele, progonjeni katolici, divljanje na ulicama kojemu je toga dana bila nazočna, tijela djeteta i svećenika na kolcima, zapaljene crkve samostani... Sve je to provalilo iz nje, nesuvislo i prekidano jecajima, s pojedinostima o užasnim događajima, žalopojkama i predbacivanjima,

potkrijepljeno trzajima glave i ruku položenih na njegova koljena. Slom je bio potpun! (CroWarez.org )

Ponovno ju je podigao u naručaj. Bio je iscrpljen poslom, no znao je kako je mora umiriti. Ovo je bilo ozbiljnije od bilo koje prethodne krize, no bio je svjestan i njezine sposobnosti za oporavkom.

"Sjedi, dušo", reče. "Tako... daj mi ruke i poslušaj me." Njegova je obrana uistinu bila dojmljiva: bilo je to ono što je čitav dan

i samome sebi ponavljao. Ljudi još uvijek nisu savršeni: u njihovim žilama teče krv onih koji su

dvadeset stoljeća bili kršćani... Ne valja očajavati; vjera u čovjeka bila je sama srž religije: vjera u njegovo najbolje moguće izdanje, u ono što će postati, a ne u ono što trenutno jest. Nalazili su se na početku nove vjere, a ne u njezinoj zreloj dobi. Poznato je kako nedozrelo voće mora biti trpko... U obzir, potom, valja uzeti i razmjere provokacije! Ne treba zaboraviti stravičan zločin što su ga ti katolici spremali: kanili su novoj Vjeri zadati udarac u samo srce...

"Dušo," reče, "ljudi se ne mijenjaju u trenutku. Zamisli da su ti kršćani uspjeli u svome naumu!... Osuđujem sve to jednako odlučno kao i ti. Danas poslijepodne vidio sam nekoliko novina koje su jednako podle kao i bilo što što su kršćani ikada učinili. Bile su upravo oduševljene svim tim zločinima. To će pokret baciti deset godina unatrag... Misliš li da ne postoje tisuće koje poput tebe mrze i preziru to nasilje?... Ali, što znači vjera ako ne spoznaju kako će ljubav i milosrđe prevladati? Vjera, strpljenje i nada - to je naše oružje."

Pričao je s gorljivim uvjerenjem, očiju uprtih u njezine, u žestoku nastojanju da joj preda svoje pouzdanje, a ujedno ukloni i posljednje tragove vlastitih dvojba. Bila je istina kako je on prezirao isto što i ona, no ipak je vidio stvari što ih ona nije vidjela... Pa dobro, rekao je sebi, ne smije smetnuti s uma činjenicu da je ona žena.

Pogled zapanjena užasa polako je nestajao iz njezinih očiju ustupajući mjesto krajnjoj boli dok je on tako govorio, a njegova osobnost još jednom stala dominirati njezinom. No, još uvijek nije bilo gotovo.

"A letjelice upućene na Rim?" zavapi. "To je stvar svjesne odluke, a ne djelo rulje!"

"Dušo, to nije ništa svjesnije od ovoga drugog. Svi smo mi ljudi, svi redom nezreli. Jest, Vijeće je to dopustilo... zapamti: dopustilo! I njemačka je vlada morala popusti ti. Narav nam valja pripitomljavati polako; ne smije ju se slomiti."

Ponovno je nekoliko minuta govorio ponavljajući argumente,

umirujući je, tješeći i ohrabrujući sve dok nije uvidio kako postiže rezultate. No, ona se osvrnula na neke od njegovih riječi.

"Dopustili. I ti si dopustio!" "Dušo, ništa nisam rekao: ni za ni protiv. Kažem ti: da smo zabranili,

bilo bi još više ubijanja, a ljudi bi izgubili one koji ih nastoje voditi. Ostali smo pasivni budući da ništa nismo mogli učiniti."

"Ah, pa bilo bi bolje umrijeti... O, Olivere, dopusti mi napokon umrijeti. Ne mogu to podnijeti!"

Držeći je još uvijek za ruke, privukao ju je bliže k sebi. "Dušo," reče ozbiljno, "ne možeš li mi makar malo vjerovati? Kad bih

ti mogao ispričati sve što se danas dogodilo, ti bi shvatila. No, vjeruj mi, nisam bešćutan. A osim toga, treba misliti i na Juliana Felsenburgha!"

Za trenutak je u njezinim očima opazio oklijevanje: njezina odanost njemu i prijezir prema svemu što se zbilo borili su se unutar nje. Potom je i opet prevladala odanost, Felsenburghovo je ime prevagnulo, a pouzdanje se vratilo, zajedno s obiljem suza.

"Olivere," reče, "znam da ti mogu vjerovati. Ali, tako sam slaba, a sve je to toliko strašno. A On je tako snažan i milosrdan. Hoće li nam se i On sutra pridružiti?"

*

Zvonik udaljen oko kilometar i pol otkucao je ponoć, a oni su još uvijek sjedili i razgovarali. Ona je još uvijek pomalo drhtala od borbe, no gledala ga je s osmijehom i dalje ga držeći za ruke. Vidio je kako je napokon u potpunosti prihvatila njegove riječi.

"Nova godina, mužu moj", reče i ustade povukavši ga za sobom. "Želim ti sretnu novu godinu", reče. "Olivere, pomozi mi!" Poljubila ga je i povukla se, i dalje ga držeći za ruke i promatrajući ga

jasnih suznih očiju. "Olivere," zavapi ponovno, "moram ti nešto reći... Znaš li što sam

mislila prije no što si došao?" On odmahnu glavom, upravo je gutajući pogledom. Kako li je samo

bila dražesna! Osjetio je kako ga je čvršće stisnula za ruke. "Mislila sam kako to ne mogu podnijeti," prošapta, "kako mi valja

okončati sa svime... ah! Znadeš na što mislim." Njegovo je srce poskočilo kada je to čuo te ju je privukao bliže k sebi. "Prošlo je! Sada je prošlo", povika Mabel. "Ah! Nemoj me tako

gledati! Ne bih ti mogla reći da nije." Kada su se njihove usnice ponovno susrele, opet se začula vibracija

električnoga zvonca iz susjedne sobe i Oliver je - znajući što to znači - u tome trenutku osjetio kako mu je srce zadrhtalo. Pustio je njezine ruke i nasmiješio joj se.

"Zvonce!" reče ona s razumijevanjem. "No, je li između nas ponovno sve u redu?" Njezino se lice umirilo odražavajući odanost i pouzdanje. "Sve je u redu", reče, a nestrpljivo se zvonce ponovno oglasi. "Pođi,

Olivere. Ja ću pričekati ovdje." Minutu kasnije se vratio s neobičnim pogledom na blijedu licu te

stisnutih usnica. Prišao je izravno k njoj, ponovno je uzevši za ruke i gledajući je ravno u njezine sada mirne oči. U srcu oboje odlučnost i vjera zadržavali su uzrujanost koja još uvijek nije bila u potpunosti nestala. On duboko udahnu.

"Jest," reče on mirnim glasom, "gotovo je." Njezine su se usnice pomaknule, a obraze preplavilo smrtno bljedilo.

Snažno ju je stisnuo. "Slušaj", reče. "Moraš se suočiti s time. Gotovo je. Rima više nema.

Sada trebamo izgraditi nešto bolje." Ona mu se jecajući baci u naručje.

Poglavlje osmo

I.

Još puno prije zore prvoga jutra Nove godine prilazi Opatiji su već bili blokirani. Victorijina ulica, Ulica Great George, Whitehall, pa čak i sama Ulica Millbank, bile su prepune i bez ikakva prometa. Sam Broad Sanctuary, podijeljen stazom za motocikle s niskim zidićem, bio je presječen kordonima policije u velike kvadrate za nesmetan prolaz javnih osoba dok je Palače Yard bio posve ispražnjen, osim jednoga otoka na kojemu se nalazila tribina - i sama dupkom puna. Svi krovovi i parapeti koji su omogućavali pogled na Opatiju također nisu bili drugo negoli velika gomila glava. Ponad svega toga, nalik na svečane mjesece, gorjela su bijela svjetla električnih kugli. ( gro.zeraWorC )

Nikome - osim nekolicini umornih nadzornika privremeno postavljenih križnih rampa, montiranih prethodne večeri - nije bilo poznato u koje se vrijeme graja napokon stišala. Prije tjedan dana bilo je najavljeno kako će se - s obzirom na veliku potražnju za sjedećim mjestima - držati kako su svi oni koji svoje knjižice za evidentiranje pohađanja bogoslužja predoče na za to predviđenim mjestima i slijede upute policije u tome smislu ispunili svoju građansku dužnost te je općenito obznanjeno kako je nakana Vlade oglasiti veliko zvono Opatije na početku svečanosti, kao i za vrijeme kađenja kipa kada valja što je moguće više zadržati tišinu unutar dometa zvona.

London je u potpunosti zapao u ludilo kada je otkrivena katolička zavjera prethodnoga poslijepodneva. To otkriće je procurilo u javnost oko dva sata, sat vremena nakon što je plan pokazan gospodinu Snowfordu pa su sve gospodarske djelatnosti gotovo trenutno prestale. U tri i pol svi su dućani već bili zatvoreni, jednako kao i burza, gradski uredi i ustanove West Enda. Svi su oni, kao gonjeni nekim neobuzdanim nagonom, prestali s radom te su od dva sata poslije podneva gotovo sve do ponoći kada je policiji stiglo odgovarajuće pojačanje pa je tako postala osposobljena izići nakraj s tom situacijom - čitave gomile i armade muškaraca, vrišteći eskadroni žena i bataljuni izbezumljene mladeži paradirali ulicama urliču- ći, prokazujući i ubijajući. Nije bilo poznato koliko je bilo ubijenih, no

gotovo da nije bilo ulice bez tragova zločina. Westminsterska je katedrala bila razorena, svi oltari prevrnuti i neopisiva svetogrđa ondje počinjena. Jednoga su svećenika, upravo u trenutku dok je u rukama držao hostiju, zgrabili i zadavili, nadbiskupa su - zajedno s jedanaestoricom svećenika i dva biskupa - objesili na sjevernome kraju crkve, uništeno je trideset i pet samostana, katedrala Svetoga Jurja spaljena je do temelja. Večernje su novine čak javile kako se vjeruje da prvi put od uvođenja kršćanstva u Englesku nema ni jednoga svetohraništa u krugu trideset kilometara od Opatije. "London je", pisao je list Novi narod, "napokon očišćen od te zloglasne i izmišljene besmislice."

Oko tri i pol bilo je poznato kako se najmanje sedamdeset letjelica uputilo prema Rimu dok ih je pol sata kasnije Berlin pojačao s daljnjih šezdeset. U ponoć - srećom, u vrijeme kada je policija uspjela razularenu rulju na ulicama dovesti u kakav-takav red - posvuda je objavljena vijest kako je mučni posao okončan te kako Rim više ne postoji. Jutarnje su novine dodale i neke pojedinosti ističući, dakako, podudaranje nestanka Rima sa svršetkom godine, izvješćujući kako je, upravo nevjerojatnom sretnom slučajnošću, gotovo sva katolička vrhovna hijerarhija iz čitavoga svijeta bila okupljena u Vatikanu, prvoj meti napada, te kako su ti očajnici odbili napustiti Grad kada je putem radioveze stigla vijest kako su sile odmazde krenule. U Rimu nije ostala ni jedna zgrada: čitavo je to mjesto, uključujući Leonov grad, Trastevere i predgrađa, jednostavno nestalo s lica zemlje jer su se letjelice, lebdeći na iznimno velikoj visini, s iznimnom pozornošću razmjestile iznad svih dijelova grada koji se nalazio podno njih prije no što su stale izbacivati eksploziv. Pet minuta nakon prve eksplozije i prvoga naleta dima i ostataka što su letjeli po zraku sve je bilo gotovo. Letjelice su se potom raspršile u svim pravcima slijedeći ceste i pruge kojima je narod pokušavao pobjeći čim je objavljena vijest. Pretpostavlja se kako je na taj način pobijeno najmanje trideset tisuća ljudi. Dnevnik Studio je o tome pisao: "Istina je kako su uništena mnoga blaga neprocjenjive vrijednosti, no to je bila mala cijena za konačno i potpuno istrjebljenje katoličkih nametnika. Postoje slučajevi kada je uništenje jedini lijek za kuću napadnutu od štetočina." Iste novine su dalje objašnjavale kako je Papa, zajedno s čitavim Kardinalskim zborom, svim bivšim europskim kraljevskim lozama i fanatičnim vjernicima iz čitavoga poznatoga svijeta koji su se bili nastanili u "Svetome gradu", sada jednim udarcem uništen te gotovo da nije bilo bojazni od ponovna javljanja toga praznovjerja na nekomu drugom mjestu. Pa ipak, pisalo je dalje u tekstu, i dalje valja biti nepopustljiv. Katolicima se - ako ih uopće još ima toliko odvažnih da bi takvo što pokušali - ne smije

dopustiti igranje ikakve uloge u životu bilo koje civilizirane zemlje. Što se tiče poruka koje su pristizale iz drugih zemalja, sve su redom

bile jednoglasne u odobravanju onoga što je bilo poduzeto. Samo je nekoliko novina žalilo zbog toga incidenta ili, bolje rečeno, duha koji je ležao u njegovoj pozadini. Ne doliči, pisale su, da pripadnici pokreta Čovjekoljublja pribjegavaju nasilju, no nijedne nisu dvojile kako za sveopći ishod valja biti jedino zahvalan. Irsku također valja dovesti u red te u tome smislu više ne smije biti odugovlačenja.

*

Zora je polako rudjela. Iza rijeke, kroz blagu zimsku izmaglicu, stale su gorjeti dvije grimizne linije. No, sve je bilo začuđujuće tiho jer ovo mnoštvo, izmoreno cjelonoćnim bdjenjem i rashlađeno studenom hladnoćom te usmjereno prema onome što ih je očekivalo, nije imalo energije za rasipanje. Jedino je iz pretrpana trga, ulice i prolaza dopirao dubok i postojan žamor, nalik na šum daleka mora, te svako toliko prekidan hučanjem i bučanjem vozila koja su se kretala prema istoku oko kružnoga toka kroz Broad Sanctuary i nestajala u pravcu grada. Svjetlo se proširilo, a električne kugle nestale i postale blijede. Izmaglica se stala pomalo razilaziti otkrivajući ne plavetnilo kojemu su se svi nadali nakon studene noći, već visoku i bezbojnu kupolu oblaka, oplahnutu sivom i svijetloružičastom bojom dok je sunce izlazilo iza rijeke nalik na bakreni krug.

*

U devet je sati uzbuđenje još malko poraslo. Policija se bila ponešto uskomešala na relaciji između Whitehalla i Opatije promatrajući sa svojih visokih osmatračnica podignutih duž ceste, odakle su čuvali stražu i nadzirali žičane ograde. Trenutak kasnije policijsko vozilo se provuklo trgom između ograda i nestalo iza tornjeva Opatije. Mnoštvo je počelo žamoriti, uskomešalo se i iščekivalo. Trenutak kasnije začuo se uzvik odobravanja kada su se pojavila još četiri vozila s Vladinim oznakama i nestala u istome smjeru. Bili su to dužnosnici, govorilo se, na putu za Dean's Yard, gdje se imala okupiti procesija.

Oko četvrt do deset mnoštvo na zapadnu kraju Victorijine ulice počelo je pjevati. Kada su završili s pjesmom, oglasila su se zvona sa zvonika Opatije te je odnekud pristigla glasina kako će Felsenburgh biti nazočan svečanosti, iako za takvo što nije bilo posebna razloga. Štoviše, u časopisu Evening Star poslije se moglo pročitati kako je to primjer nepogrešiva instinkta ljudskih bića okupljenih zajedno u veliku broju. Naime, i sama je

Vlada informaciju o tome dobila tek pol sata kasnije. No, u deset i trideset začula se neprekinuta vika koja je zaglušila čak i metalni zvuk zvona, dopirući sve do Whitehalla i pretrpanih pločnika Westminsterskoga mosta, tražeći da se pojavi Julian Felsenburgh. Već četrnaest dana nije bilo nikakvih vijesti o Predsjedniku Europe osim ničim potkrijepljena izvješća kako se nalazi negdje na Istoku.

Sve su se to vrijeme vozila iz svih pravaca slijevala u Opatiju i nestajala podno luka Deans Yarda dovozeći one sretnike kojima su karte omogućavale ulazak u samu crkvu. Duž redova su se mogli čuti poklici odobravanja kada bi prepoznali neko poznato lice: lorda Pembertona, Olivera Branda i suprugu, Caldecotta, Maxwella, Snowforda i europske zastupnike; čak je i sam Francis, melankolična izraza lica - Vladin ceremonijar - bio pozdravljen od mnoštva. No, u četvrt do jedanaest, kada su zvona utihnula, kretanje je prestalo i na putove su postavljene prometne prepreke. Žičane su ograde nestale pa je mnoštvo, na trenutak prekinuvši žamor, s olakšanjem uzdahnulo radi popuštanja pritiska i raširilo se i po cesti. Potom su ponovno stali klicati Julianu Felsenburghu.

Sunce je već bilo visoko, točno nad Victorijinim tornjem, još uvijek nalik na bakreni krug, no bljeđe nego prije sat vremena. Stali su se otkrivati bjelina Opatije, sumorna siva boja zgrade Parlamenta, beskrajan niz obojenih krovova kuća, glave, barjaci i transparenti.

Samo se jedno zvono oglasilo pet minuta prije punoga sata. Prolazili su trenuci dok se ono ponovno nije zaustavilo, a u uši onih koji su se nalazili u blizini velikih zapadnih vrata dopro je prvi zvuk golemih orgulja pojačan trubljama. A potom, nagla i duboka poput naleta smrti, zavladala je posvemašnja tišina.

II.

Kada je počelo odzvanjati petominutno zvono, zvučeći kao trajan zvuk vjetra u velikim lukovima ponad glava, svečano i uporno, Mabel duboko udahnu i nasloni se na svoje sjedalo iz kruta položaja u kojemu je provela poslje dnjih pol sata dok je promatrala taj prekrasan prizor. Samoj joj se činilo kako se napokon sa svime pomirila, kako je opet ona stara i kako se nasitila do mile volje trijumfa i ljepote. Nalikovala je na čovjeka koji nakon olujne noći izjutra promatra ljetno more. Vrhunac je sada bio nadomak.

Čitava je unutrašnjost Opatije s kraja na kraj predstavljala velik mozaik nastao od ljudskih lica. Svuda naokolo bile su žive padine, zidovi, zaobljenja. Južna poprečna lađa, točno nasuprot Mabel, bila je od poda do rozete tek jedan niz lica: pod je bio njima popločan, podijeljen u dva dijela grimizom hodnika koji je vodio iz kapele Svete Vjere. Na desnoj je, pak, strani kor iza otvorena prostora pred svetištem bio mnoštvo bijelih jednako odjevenih likova. Visoka galerija za orgulje, podno koje je bio maknut paravan, bila je posvema ispunjena licima dok je, daleko dolje, mračna lađa prostirala jednak beskonačan blijed živ pod, sve do sjenke podno zapadna prozora. Između svake skupine stupovlja iza sjedala, ispred nje, nadesno, nalijevo i otraga - nalazili su se zidani podiji. Izvanredan krov, razgranata ornamentika i visoki kapiteli već su sami po sebi upućivali na nadnaravno. Činilo se kako je čitav taj golemi prostor ispunjen blagom sunčevom svjetlošću koja je dopirala od umjetna svjetla postavljena izvana pred svakim prozorom, izlijevajući rumenu, ljubičastu i plavu boju sa staroga stakla u dugim potezima boja niz prašnjav zrak te - u izlomljenim komadićima - na lica i odjeću iza. Prostor je ispunjao žamor deset tisuća glasova nadomještajući tako se, naime, činilo - svečanu pratnju te melodiozne note koja je sada odzvanjala iznad. Naposljetku, najznačajnije od svega bilo je prazno tepihom prekriveno svetište do njezinih nogu, velik oltar s nizom stuba, raskošan zastor i velike prazne stolice.

*

Mabel je trebala takvo ohrabrenje jer je protekla večer prije Oliverova dolaska - za nju bila nalik na neki užasan košmar. Od prvoga šoka zbog onoga što je ugledala pred crkvom pa tijekom svih onih sati čekanja znajući kako je to način na koji duh mira očituje svoju nadmoc, i sve do posljednjega trenutka kada je, u naručju svoga muža, čula za pad Rima, činilo joj se kao da se njezin novi svijet odjednom srušio oko nje. Činilo joj se posve nevjerojatnim da je ono krvožedno čudovište, kojemu je s kandža i zubiju kapala krv te koje je ćula kako urla tu noc, bilo Čovjestvo koje je postalo njezinim Bogom. Držala je kako su osveta, okrutnost i klanje plod kršćanskoga praznovjerja, mrtva i pokopana pod novorođenim anđelom svjetla, a sada se činilo kako se čudovište još koprca i živi. Cijele je večeri sjedila, hodala i ležala u svojoj tihoj kući okružena užasom, svako toliko otvarajući prozor i puštajući unutra leden zrak kako bi sklopljenih ruku slušala povike i divljanje rulje koja je pustošila ulice; štropot, zvižduke i huktanje motornih vlakova koji su pristizali iz provincije kako bi pojačali mahnitost grada; promatrala je crven sjaj plamena i kolutove dima koji su se

uzdizali ponad spaljenih kapela i samostana. Pitala se, sumnjala, nastojala ukloniti sumnje, pribjegavala očajničkim

činima vjere, nastojala obnoviti pouzdanje što ga je bila zadobila razmatranjem, govorila sebi kako tradicija umire polako; kleknula je vapeći duhu mira koji je - dobro je to znala - ležao u srcu čovjeka, iako trenutno prevladan zlim strastima. U misli joj je došlo nekoliko redaka iz pjesme jednoga starog viktorijanskog pjesnika:

Dvojiš Bi li itko mogao Misliti to ili naložiti? Kako se to moglo zbiti? Tko učini takvo što? Ljudi ne! Ne ovdje! O, ne pod suncem... ...Baklja što tinjaše sve dok čaša ne preli Gnjev Božji koji je gnjev Ljudski!

Razmišljala je čak i o smrti, kako je rekla mužu, o oduzimanju vlastita života, beskrajno očajavajući nad svijetom. Najozbiljnije je na to pomišljala: bio je to izlaz u savršenu suglasju s moralnošću kako ju je ona shvaćala. Beskorisni i umirući uklanjani su s ovoga svijeta uz sveopće odobravanje, domovi za eutanaziju bili su tome svjedoci. Zašto onda ne i ona?... Jer, nije to mogla podnijeti!... Potom je došao Oliver, a ona vratila zdrav razum i pouzdanje: utvara je još jednom bila nestala. Kako li je on samo bio razuman i smiren!

Dok je o svemu tome razmišljala, Mabel obuze osjećaj još jače povezanosti s ovim golemim mnoštvom na ovomu veličanstvenu mjestu čašćenja. Sada je posve razumjela koliko je bile razumno Oliverovo objašnjenje da se čovjek još uvijek oporavlja te je stoga podložan slabosti. Ponavljala je to sebi te večeri uvijek iznova, no bilo je drukčije kada je on to izgovorio. Njegova je osobnost još jednom prevagnula, a Felsenburghovo ju je ime posve umirilo.

"Da je barem ovdje!" uzdahnu. No znala je da je On daleko.

*

Tek je u četvrt do jedanaest shvatila kako i ono mnoštvo vani kliče upravo Felsenburghu i ta ju je spoznaja još više ohrabrila. Ti su divlji tigrovi, dakle, znali gdje leži njihovo otkupljenje; shvaćali su što je njihov

ideal, iako ga još nisu bili dosegli. Ah, da je barem On ovdje, ne bi više bilo nikakve dvojbe: sumorni bi valovi ustuknuli pred njegovim pozivom na mir, magloviti bi se oblaci raspršili, a buka zamrla. No, On je bio odsutan, odsutan zbog nekih čudnih poslova. Pa dobro: znao je što mu je dužnost. Sigurno će se ponovno vratiti svojoj djeci koja ga tako očajnički trebaju.

*

Imala je sreću što je usred mnoštva bila sama. Jedini koji se nalazio u njezinoj blizini bio je nepoznat sijed starac iza kojega su stajale njegove kćeri. S njezine lijeve strane uzdizala se crveno pokrivena ograda ponad koje je mogla vidjeti svetište i zastor. Njezino sjedalo na galeriji, uzdi gnuto oko dva i pol metra iznad poda, onemogućavalo je svaki razgovor. Bila je zahvalna na tome: nije bila raspoložena za pričanje, već je samo željela u tišini usredotočiti se na sebe, vratiti svoju vjeru, gledati u to golemo mnoštvo koje se okupilo kako bi iskazalo čast velikome Duhu kojega su bili iznevjerili, kao i obnoviti svoju hrabrost i vjernost. Pitala se što li će reći propovjednik, hoće li biti znakova kajanja. Njegova je tema bilo Majčinstvo - taj blagi vid svekolikoga života - blagost, ljubav; tih, primanju otvoren i zaštitnički žar, duh koji više potiče blage osjećaje negoli što nadahnjuje razum, koji se zanima mirnim zadaćama, koji pali svjetla i ognjišta doma, koji pruža san, hranu i dobrodošlicu...

Zvono je stalo i trenutak prije nego što je započela glazba jasno, ponad žamora koji je vladao unutra, izvana, čula je buku gomile koja je još uvijek zahtijevala svoga Boga. Potom su se, uz prasak, probudile goleme orgulje, probijene vapajem trublja i zaglušujućom bukom bubnjeva. Ovdje nije bilo nježna preludija ni polagana gibanja života što se kroz labirinte misterija uzdiže prema vrhuncu prizora: ovdje je, umjesto toga, bio vrhunac dana, visoko podne znanja i moći, osvit s nebesa, buđenje zore u središtu neba. Njezino je srce pohrlilo svemu tome ususret, a njezino se ponovno oživljeno pouzdanje, još uvijek u oporavku, koprcalo i smiješilo dok su ponad nje ječale goleme strune, pripovijedajući o veliku trijumfu. Dakle, ipak je čovjek Bog, Bog koji je prethodne večeri na kratko vrijeme bio zakazao, ali se ovoga jutra nove godine ponovno uzdigao, odagnavši magle, vladajući svojim strastima, savršeno podvrgnut volji i ljubljen od svih. Čovjek je Bog, a Felsenburgh njegovo utjelovljenje! Jest, mora u to vjerovati! I vjeruje!

Vidjela je kako duga procesija već zaokreće iza paravana dok je svjetlo, neprimjetnom umješnošću, postajalo još neodoljivo ljepšim. Dolaze, dakle: ti svećenici čistoga kulta, ozbiljni ljudi koji znadu u što vjeruju i koji, iako za sada tako možda još ne osjećaju (jer, znala je kako je to sigurno

slučaj s njezinim mužem), svakako vjeruju u načela novoga bogoslužja i prepoznaju potrebu da ga iskažu u ime većine čovječanstva. Stizali su polako, u četveroredu, parovima i pojedinačno, predvođeni stjegonošama, polako prelazeći preko stuba i ulazeći ponovno u obojenu sunčevu svjetlost u svoj raskoši masonskih pregača, znakovlja i uresa.

*

U svetištu se sada pojavilo nekoliko likova. Gospodin Francis je, tjeskobna izraza lica, odjeven u službenu odoru, ozbiljno sišao niz stube i stajao čekajući procesiju, gotovo neprimjetnim pokretima upravljajući svoje pomoćnike koji su se rasporedili po pobočnim lađama, spremni koloni koja je nailazila pokazati put. Počela su se puniti čak i najzapadnija sjedala kada Mabel odjednom shvati da se počelo događati nešto nepredviđeno.

Doista, do maloprije je žamor mnoštva vani predstavljao neku vrst podloge glazbi koja se čula iz crkve, no sada je taj žamor u jednome trenu prestao što se i te kako osjetilo.

Isprva je pomislila kako ih je ušutkao znak za početak bogoslužja, a potom se uz neopisivo uzbuđenje prisjetila kako je prema njezinu saznanju do sada samo jedan događaj uspio najednom utišati bučno mnoštvo. No, ipak sada nije bila sigurna u to: mogla je to biti i samo tlapnja. Možda rulja još uvijek buči, samo je ona više ne čuje. No, ponovno je - s nadljudskim uzbuđenjem - primijetila kako je prestao žamor glasova čak i unutar zgrade te da velik val uzbuđenja prelazi preko nizova lica pred njom, kao što vjetar prelazi preko žita. Trenutak kasnije našla se na nogama, čvrsto se držeći za ogradu dok joj je srce - nalik na neki preopterećen stroj - bjesomučno i uporno tjeralo krv u svaku žilu. Do njezinih je ušiju najednom dopro snažan uzdah cijeloga mnoštva te je čitav golemi skup u trenutku ustao na noge.

Činilo se kako je i do tada urednu procesiju narušila smetenost. Vidjela je kako je gospodin Francis naglo potrčao naprijed, gestikulirajući poput dirigenta, te se na nje gov znak čitav dugački red zaljuljao prema naprijed, podijelio, ustuknuo, ponovno stao kliziti naprijed, dijeleći se pritom u dvadeset nizova koji su krenuli prema sjedalima i za trenutak ih ispunili. Ljudi su trčali i gurali se, zastori se njihali, a ruke dozivale - sve bez suvislih riječi.

Začuo se topot nogu, buka prevrnute stolice, a potom je - kao da je kakav bog podigao ruku i naložio tišinu glazba najednom stala ostavljajući divlju jeku koja je u trenutku odjeknula i utihnula, a zamijenio ju je ponovno snažan uzdah mnoštva. U tome trenutku se - u slobodnu i sunčevom svjetlošću obasjanu prolazu u udaljenoj lađi - mogao vidjeti jedan lik kako

posve sam korača naprijed.

III.

Mabel se nikada nije uspjela u potpunosti sjetiti onoga što je vidjela, čula i osjetila između jedanaest sati i pol sata poslije podneva toga prvoga jutra nove godine. Na trenutak je, naime, bila izgubila neprekinutu samosvijest i sposobnost razmišljanja jer je još uvijek bila iscrpljena nutarnjom borbom. U njoj više nije bilo sposobnosti koja pohranjuje, označava i bilježi događaje. Bila je tek biće koje promatra događanja oko sebe, ali ne uspijeva o njima razmišljati. Kao da se sva bila pretvorila u oči i uši komunicirajući pritom izravno gorućim srcem.

*

Nije se sjećala ni u kojemu je trenutku spoznala da je čovjek koji je sam koračao prolazom Julian Felsenburgh. Čini se kako je toga bila svjesna i prije no što je ušao, prije nego što ga je u potpunoj tišini promatrala kako se odmjereno približava crvenim tepihom, nadmoćno sam, popevši se uz koju stubu na ulazu u kor te prošavši ispred nje. Bio je u svome grimiznocrnome odijelu kakav odijevaju engleski suci, no ona je to jedva i primijetila. Za nju nisu postojali detalji ni itko drugi osim njega; sav je taj golemi skup bio nestao, nepomičan i preobražen u vibrirajućem ozračju neizmjerna ljudskog uzbuđenja. Nigdje nije postojao nitko doli Julian Felsenburgh. Mir i svjetlost sjajili su oko njega poput slave.

Na trenutak je - nakon što je prošao - nestao iza govorničke tribine da bi se već trenutak kasnije ponovno pojavio penjući se stubama. Stigao je do svoga mjesta: mogla je vidjeti njegov profil ispod sebe, na lijevoj strani, jasan i odrješit poput oštrice noža ispod njegove sijede kose. Podigao je rukav od bijela krzna, učinio samo jedan pokret te je - užurbano i bučno - deset tisuća ljudi sjelo. Ponovno je učinio pokret i s jednakom su bukom ustali.

Ponovno nastupi tišina. Stajao je, savršeno miran, ruku položenih na ogradu i gledajući ravno ispred sebe. Činilo se kao da On, koji je privlačio sve oči i utišao sve zvukove, čeka da njegova dominacija bude potpuna i da se sve pretvori u jedinstvenu volju i jedinstvenu želju, i to pod njegovim žezlom. Tada započe govoriti...

*

Mabel je kasnije morala sebi priznati da joj u sjećanju nije ostala jasna slika o tome što je rekao. Bila je lišena svjesnoga procesa kojim bi primala, ispitivala ili pak odobravala ono što je čula. Najbliža slika kojom je poslije sebi mogla predočiti svoje osjećaje bila je ta da, kada je govorio, kao da je zapravo govorila ona sama. Njezine vlastite misli, njezina raspoloženja, njezine boli, njezino razočaranje, njezin žar, njezine nade - svi ti nutarnji pokreti duše što gotovo da ih ni sama nije poznavala pa sve do, činilo se, najistančanijih zavijutaka i kovitlaca misli, taj je čovjek podigao, očistio, zapalio, zadovoljio i iznio na vidjelo. Prvi je put u životu postala stvarno svjesna toga što znači ljudska narav jer njezino je srce plovilo zrakom, nošeno tim veličanstvenim glasom. Još jednom se, kao što se to dogodilo prije nekoga vremena u Pavlovu domu, činilo kako nakon dugo vremena ljudska priroda napokon progovara artikuliranim jezikom, da je dosegla zrelu i dosljednu misao i savršen govor. Tada je međutim, u Pavlovu domu, On progovorio ljudima, a sada je progovorio Čovjek sam. Jer, ondje nije govorio pojedinac već Čovjek, Čovjek, svjestan svoga podrijetla, svoje sudbine i svoga hodočašća između to dvoje; Čovjek, ponovno priseban nakon noći ludila: svjestan svoje snage, proglašavajući sada svoje zakone, oplakujući glasom jednako rječitim kao i glazbala svoju nemoć da bude dorastao povjerenoj mu zadaći. Bio je to više solilokvij negoli govor. Rim je razoren, engleskim i talijanskim ulicama tekla je krv, dim i plamen uzdigli su se do nebesa - jer se čovjek još jednom bio spustio na razinu divlje zvijeri. "No, to je učinjeno", vikao je moćni glas, "i sada nema mjesta kajanju, jedino će se čovjek godinama morati crvenjeti od srama sjećajući se kako je jednoć okrenuo leđa uzdignutoj svjetlosti!"

U svome govoru nije prizivao aveti niti je spominjao razrušene palače, ljude u bijegu, zaglušujuće eksplozije, trešnje zemlje i smrt tolikih nesretnika. Više se sve odnosilo na ona uzavrela srca koja su vikala po ulicama Engleske i Njemačke ili pak zimskome zraku Italije; ružne strasti koje su ondje ratovale, dok su letjelice pogađale svoje ciljeve, istodobno stvarajući i ispunjavajući odmazdu, uzvraćajući milo za drago i nasilje za nasilje. "Ondje se", vikao je glas, "nalazio čovjek kakav je nekoć bio, u trenutku spao natrag na okrutna stara vremena prije no što je spoznao tko je on zapravo i kamo cilja."

Zatim ponovi: "Nema kajanja, no postoji nešto bolje." I dok su se kruti i oštri tonovi ublažavali, oči mlade žene su se,

prepune srama, u trenutku ispunile suzama. "Postojalo je nešto bolje: iskustvo o zločinima što ih je čovjek još

kadar počiniti, kao i volja da se tim iskustvom posluži. Rima više nema, i to

je bila žaljenja vrijedna sramota; Rima više nema... i zrak je, zahvaljujući tome, postao čistiji..."

Odjednom, nalik na pticu što se vinula u zrak, i On je poletio dalje, dalje od onoga stravičnog bezdana u koji je netom bio gledao, od raskomadanih, pougljenjenih tijela, srušenih kuća i svih znakova čovjekove sramote, prema čistu zraku i sunčevoj svjetlosti prema kojima čovjek po novno mora upraviti svoj pogled. No, sa sobom je na tome predivnu letu nosio rosu suza i miris zemlje. Nije štedio riječi kojima bi izbičevao i izudarao ogoljeno ljudsko srce, jednako kao što ih nije štedio ni da bi ga krvava i smežurana opet podigao i utješio božanskom vizijom ljubavi...

Sve je to trajalo četrdesetak minuta, a potom se najednom okrenuo prema prekrivenu liku iza oltara.

"O, Majčinstvo!" povika. "Majko sviju nas..." Potom se - za one koji su ga mogli čuti - dogodilo upravo nevjerojatno

čudo... Jer, u trenutku se učinilo kako više ne govori čovjek, već Onaj koji je dosegao razinu nadčovjeka. Zastor se povukao dok je Onaj koji je kraj njega stajao teško dišući povukao vezice. Ondje je, činilo se, licem u lice nad oltarom stajala Majka: golema, bijela i zaštitnička, s Djetetom, žarkim utjelovljenjem ljubavi, koje joj je klicalo s tribine.

"O, Majko sviju nas, o Majko moja!" I tako ju je slavio promatrajući je u lice, to tankoćutno načelo života,

ispovijedajući njezinu slavu i snagu, njezino Bezgrješno Majčinstvo, njezinih sedam mačeva boli što su prošli kroz njezino srce radi muke i ludosti njezina Sina. Obećao joj je velike stvari: priznanje od strane njezine nebrojene djece, ljubav i služenje nerođenima, dobrodošlicu onima koji su još u utrobi. Nazvao ju je Mudrošću Svevišnjega koja slatko naređuje sve stvari, Vratima Nebeskim, Tornjem Bjelokosnim, Utjehom Žalosnih, Kraljicom Svijeta. Začaranim očima onih koji su je gledali činilo se kao da mu se njezino ozbiljno lice odjednom nasmiješilo...

Snažno dahtanje, kao nekoga čudovišna oblika života, stalo je ispunjati zrak dok se gomila iza njega njihala, a gromoglasni glas nastavljao govoriti. Valovi osjećaja preplavili su nazočne, čuli su se povici i jecaji, cviljenje čovjeka koji je bio posve izvan sebe negdje iz pretrpanih redova, škripanje klupe, zatim još jedne i još jedne, te su se prolazi ispunili jer ga više nisu mogli pasivno slušati: potaknuo ih je sve na neki uzvišen čin. Plima se približavala i lica više nisu gledala u Sina već u Majku.

Mabel se svim snagama primila za tešku ogradu na galeriji i jecajući pala na koljena.

Ponad svega toga glas je i dalje odjekivao, a tanke se, posve bijele

ruke, pomolile iz širokih i raskošnih rukava kao da žele dosegnuti preko samoga svetišta.

Sada je započeo novu pripovijest, svu namijenjenu njezinoj slavi. Obznanio im je da je došao ovamo izravno s Istoka, da su mu tamo klicali kao kralju, obožavali kao božanstvo, što je i bilo dostojno i pravedno: njega, ponizna nadčovjeka i sina Ljudske Majke, koji nije donio mač, već mir; ne križ, već krunu.

Tako je govorio, iako nitko zapravo nije znao je li On to izrekao ili ne, je li to bilo izrečeno naglas ili možda samo u njihovim srcima.

Nalazio se na stubama svetišta, i dalje ispruženih ruku i prepun riječi, te je gomila pohitala za njim uz topot dvadeset tisuća nogu i uzdah deset tisuća srdaca...

Približio se oltaru i uspeo na njega. I opet, posljednjim usklikom, dok se gomila probijala do stuba podno, pozdravio ju je kao Kraljicu i svoju Majku.

Drama se bližila svome brzu i neizbježnu kraju. Trenutak prije no što je na galeriji pokleknula, Mabel je kroza suze ugledala sićušan lik kako stoji ondje na koljenima pred golemim likom, j»odno raširenih ruku, tih i preobražen u sjaju svjetlosti. Činilo se kako je Majka napokon pronašla svoga Sina.

Na trenutak je ugledala uzdignuto stupovlje, pozlatu i boje, glave u pokretu, ruke što su se micale. Bilo je to more koje je ključalo pred njom, svjetla su se palila i gasila, rozeta ponad okretala, prisutnosti ispunjale zrak, nebo nestalo, a zemlja se potresla u zanosu.

Potom je, u nebeskoj svjetlosti, uz zvuk bubnjeva, ponad vriska žena i tutnjavu stopala, u jednoj gromovitoj navali poklonstva, deset tisuća glasova proglasilo Felsenburgha svojim Gospodinom i Bogom.

KNJIGA TRE ĆA Pobjeda

Poglavlje prvo

I.

Mala soba u kojoj je novi Papa sjedeći čitao bila je pravi uzor jednostavnosti. Zidovi su joj bili obijeljeni, strop poduprt neobrađenim gredama, a pod je bio od nabijene zemlje. U središtu se nalazio četvrtast stol i uz njega stolica. Hladan žeravnik spreman za paljenje bio je u široku ognjištu dok je polica za knjige na zidu sadržavala kakvih desetak naslova. Sobica je imala troja vrata: jedna su vodila u privatni oratorij, druga u predsoblje, a treća u malo popločano dvorište. Na prozorima prema jugu bili su spušteni kapci, ali su zbog rasklimanih šarki u unutrašnjost probijale oštre zrake vatrene svjetlosti koje su dopirale od vrućega istočnjačkog dana.

Bilo je vrijeme popodnevnoga odmora: osim živahna zvuka cvrčaka s padine brežuljka iza kuće vladala je posvemašnja tišina.

*

Papa je objedovao prije sat vremena i od tada je toliko bio udubljen u čitanje da je za sve to vrijeme jedva promijenio položaj. Načas je sve ostavio po strani: svoja sjećanja na protekla tri mjeseca, gorku tjeskobu, nepodnošljiv teret odgovornosti. Knjiga što ju je čitao bila je jeftino ponovljeno izdanje čuvene biografije Juliana Felsenburgha, izdane prije mjesec dana. Upravo je iščitavao njezine zadnje stranice.

Bila je to jezgrovita, dobro napisana knjiga što ju je sastavila nepoznata ruka te su neki čak sumnjali da je riječ o anonimnu djelu sama Felsenburgha. Ipak, većina je pretpostavljala da ju je - s njegovom privolom, dakako - napisao netko između one šačice pouzdanika što ih je bio primio u svoje društvo: šačice koja je sada, pod njegovim vodstvom, rukovodila poslovima jednako Zapada kao i Istoka. Na temelju nekih detalja knjige zaključeno je kako je njezin autor svakako Zapadnjak.

Najveći se dio knjige bavio Felsenburghovim životom ili, bolje rečeno, s one dvije-tri godine njegova javna djelovanja: od nagla uspona u američkoj politici i njegova posredovanja na Istoku pa sve do događaja od prije pet mjeseci kada je u kratku roku u Damasku pozdravljen kao Mesija, u Londonu čašćen kao Bog te naposljetku nadmoćnom većinom izabran za tribuna obiju Amerika.

Papa je brzo prešao te objektivne činjenice jer ih je već i predobro poznavao pa je sada pomno proučavao kratak prikaz njegova karaktera, odnosno, kako je sam autor pomalo pretenciozno napisao, kratak prikaz njegove samo- objave svijetu. Čitao je opis Felsenburghovih dviju glavnih odlika, njegova vladanja riječima i činjenicama: "Riječi, kćeri zemlje, u tome su se čovjeku vjenčale s faktima, sinovima zemlje, dok je njihov potomak bio Nadčovjek." Spominjale su se i njegove detaljne značajke: ljubav prema čitanju, nevjerojatno pamćenje, jezične sposobnosti. Činilo se kako posjeduje istodobno i teleskopsko i mikroskopsko oko: s jedne je strane razlučivao svjetska gibanja i događanja, a s druge posjedovao upravo strastvenu sposobnost za uočavanje najsitnijih detalja.

Te značajke su bile ilustrirane različitim detaljima te je u tome smislu u knjizi bilo zabilježeno niz jezgrovitih aforizama što ih je Felsenburgh izrekao u raznim prigodama: "Nitko ne oprašta, već jedino razumije", "Potrebna je nadmoćna vjera kako bi se odbacilo transcendentalnoga Boga", "Čovjek koji vjeruje u sebe najsposobniji je vjerovati i u svoga bližnjega." Upravo ova posljednja rečenica je, prema Papinu mišljenju, otkrivala onaj prikriven egoizam koji se jače od bilo čega drugog može suprotstaviti kršćanskome duhu. Potom su slijedile i druge misli: "Oprostiti zlo znači opravdati zločin", "Snažan čovjek nije na raspolaganju nikome, ali zato svi stoje na raspolaganju njemu."

U tome nizu aforizama nalazila se stanovita uznositost, ali je nju, kao što je Papa uvidio, valjalo pripisati piscu, a ne onome koji ih je izgovorio. Njemu, koji je imao priliku vidjeti toga govornika, bilo je jasno kako su izgovorene: bez suverene svečanosti, već gorljivo i brzo jedna za drugom ili pak s onom neobično dirljivom jednostavnošću koja je obilježila njegov prvi "napad" na London. Bilo je moguće Felsenburgha mrziti i bojati ga se, ali nikako ne i podsmjehivati mu se.

No, najveće se piščevo zadovoljstvo očito nalazilo u iznalaženju analogije između njegova junaka i prirode. U oboje se mogla pronaći ista naizgledna proturječnost: kombinacija posvemašnje nježnosti i posvemašnje nemilosrdnosti. "Sila koja liječi rane istodobno ih i zadaje; koja odijeva zemlju u milo raslinje i travu isto tako provaljuje u požar i potres; sila radi koje jarebica umire za svoje mlade, ujedno stvara svračka s njegovom živom hranom." Isto je, dakle, vrijedilo i za Felsenburgha: On koji je oplakivao pad Rima mjesec je dana kasnije o istrjebljenju govorio kao o sredstvu što ga se i sada opravdano može koristiti na službu čovječanstvu, jedino što se njime valja služiti promišljeno, a ne sa strašću.

Ta je njegova izjava izazvala neizmjerno zanimanje jer je djelovala

paradoksalno iz ustiju nekoga tko je propovijedao mir i toleranciju tako da je diljem čitavoga svijeta bila komentirana. No, osim naredbe za progonom irskih katolika i pogubljenja nekolicine pojedinaca, ta izjava do sada još nije bila provedena u djelo. Pa ipak, činilo se kako ju je svijet u cjelini prihvatio i ovoga trenutka iščekivao njezino izvršenje.

Kao što je istaknuo biograf, svijet ograničen tjelesnom prirodom trebao bi iskazati dobrodošlicu onomu koji slijedi njegova načela i koji je uistinu prvi u ljudske poslove svjesno i priznato uveo zakone poput preživljavanja najsposobnijih i nemoralnosti opraštanja. Ako je svijet bio obuhvaćen tajnovitošću, isto se to moglo reći i za Felsenburgha. I jedno i drugo je valjalo prihvatiti ako se želi razvoj čovjeka.

Činilo se da tajna svega toga leži u njegovoj osobnosti. Vidjeti ga značilo je u nj vjerovati, odnosno - prihvatiti ga kao nepobitno istinita.

"Prirodu ne možemo objasniti niti joj možemo izbjeći uz pomoć sentimentalnih žalopojki: zec plače poput djeteta, ranjeni jelen prolijeva obilje suza, crvendać ubija svoje roditelje. Život postoji samo pod uvjetom smrti, a te se stvari događaju unatoč našim nebrojenim teorijama koje ionako ništa ne objašnjavaju. Život valja prihvatiti pod tim uvjetima. Ne možemo pogriješiti ako slijedimo prirodu. Štoviše, prihvatiti te uvjete znači pronaći mir. Naša velika majka svoje tajne otkriva samo onima koji je uzimaju onakvom kakva jest."

Jednako vrijedi i za Felsenburgha. "Njegova osobnost po sebi ne dopušta da se o njoj raspravlja. On je

potpun i dostatan za one koji se u nj uzdaju i voljni su trpjeti, a neprijateljska i prijezira vrijedna zagonetka onima koji to nisu. Valja nam se pripraviti za logičan ishod ovoga nauka. Ne smije se dopustiti da osjećajnost prevlada nad razumom."

Naposljetku pisac objašnjava kako tome čovjeku zasluženo pripadaju sve one titule kojima su do sada bila obasipana izmišljena vrhunaravna bića. Upravo su kao priprava na nj ti stvarno nepostojeći likovi došli u prostore misli i izvršili utjecaj na živote ljudi.

On je Stvoritelj, jer njemu je pridržano oživjeti savršen život jedinstva kojemu je čitav svijet do sada uzalud vapio: na svoju je sliku i priliku stvorio čovjeka.

On je i Otkupitelj, jer je zauvijek pobijedio zbrku i sukob. On je čovjeka izveo iz tmine i sjene smrtne i upravio noge njegove na put mira.

Iz toga je istoga razloga On i Spasitelj - Sin Čovječji, jer jedino je On savršeno čovječan. On je, nadalje, Apsolut, jer u sebi sadržava sve ideale; Vječan, jer se uvijek nalazio u skrivenim mogućnostima prirode, a svojim

Bićem osigurava trajnost toga poretka; Beskonačan, jer mu sve konačne stvari nisu dorasle budući da je više od njihova puka zbroja.

Potom, On je Alfa i Omega, početak i svršetak, prvi i posljednji. On je Dominus et Deus noster17 (baš kao Domicijan18, pomisli Papa). On je jednako jednostavan i jednako složen kao i život sam - jednostavan u svojoj biti, a složen u svojim očitovanjima. naposljetku, vrhovni dokaz njegova poslanja leži u besmrtnoj naravi njegove poruke. Nema se ništa dodati onome što je On iznio na svjetlo dana jer u njemu su sve razilazeće linije napokon pronašle svoje ishodište i svoj cilj. Što se, pak, ticalo toga hoće li se On sam pokazati besmrtnim, to je bilo posve nevažno. Svakako da bi bilo dolično ako bi putem njega životno načelo napokon otkrilo i svoju posljednju tajnu, no samo dolično, ništa više od toga. Njegov je Duh već bio u svijetu, pojedinac više nije bio odvojen od svojih bližnjih, smrt je bila poput namreškanosti što samo na trenutak uznemiri nedodirljivo more. Jer, čovjek je napokon naučio kako je vrsta sve, a on sam ništa; stanica je otkrila jedinstvo tijela. Najveći su mislioci štoviše tvrdili kako se od sada Osobom ne bi trebala nazivati individualna svijest nego samo čovječanstvo u cjelini. Nemir jedinke utonuo u mir zajedničkoga Covještva. Jedino je to, naime, moglo objasniti okončanje stranačkih trzavica i natjecateljskoga duha među narodima.

A sve je to bilo nadasve Felsenburghovo djelo! Anonimni biograf je u strastvenu završetku knjige naveo: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, a Tješitelj je već došao

k vama. Ja sam Vrata - Put, Istina i Život - Kruh Života i Voda Života. Ime mi je Divni, Knez Mironosni, Otac

* "Gospodin i Bog naš."

** Rimski car od 81. do 96. g. poslije Krista.

Vječni. Ja sam žudnja svih naroda, najljepši među sinovima ljudskim - i mome Kraljevstvu neće biti kraja."

Papa odloži knjigu i nasloni se zatvorivši od.

17 Gospodin i Bog naš." 18 Rimski car od 81. do 96. g. poslije Krista.

II.

A što je Papa imao kazati na sve to? Transcendentalni Bog se sakrio, Božanski Spasitelj je odgađao svoj dolazak, Tješitelja se više nije moglo čuti u vjetru ni vidjeti u ognju.

U susjednoj se sobi nalazio malen drven oltar, a nad njim željezna kutija; u toj željeznoj kutiji srebrn kalež, a u njemu opet - Nešto. Izvan kuće, stotinjak metara dalje, nalazile su se kupole i gipsani krovovi malena mjestašca po imenu Nazaret. S desne je strane bio Karmel, udaljen dva do tri kilometra, a s lijeve Tabor. Ispred se nalazila ravnica Ezdrelona, a iza Kana Galilejska, mirno jezero i Hermon. Tamo daleko na jugu ležao je Jeruzalem...

Papino boravište bilo je sada u ovome malenu djeliću Svete zemlje, zemlje u kojoj je prije dvije tisuće godina procvjetala Vjera i gdje će sada - ukoliko Bog ne progovori preko ognja s neba - biti posječena kao običan nametnik. Upravo je ovim tjelesnim tlom hodio Onaj kojega su svi prepoznali kao Onoga koji ima otkupiti Izraela: u tome selu gdje je išao po vodu i pravio sanduke i stolice, na tome dugačku jezeru po kojemu su kročile njegove Noge, na tome visoku brdu gdje je zasjao u slavi, na toj mekoj, niskoj planini na sjeveru gdje je izrekao kako su blagoslovljeni krotki i kako će baštiniti zemlju, kako su mirotvorci sinovi Božji i kako će se gladni i žedni nasititi.

A sada je došlo do ovoga. Kršćanstvo je nestalo iz Europe poput zalazećega sunca na vrhuncima što ih sve više obuzima tama. Vječni je Rim sada bio hrpa ruševina. Jednako na Istoku, kao i na Zapadu, čovjek je uzdignut na prijestolje Božje i proglašen božanstvom. Svijet je učinio skok prema naprijed, društvene su znanosti upravo cvjetale, čovjek je napokon naučio što je dosljednost. Svijet je prihvatio i kršćanski socijalni nauk, ali odijeljen od božanskoga Učitelja, odnosno, bolje rečeno - kako se isticalo unatoč njemu. Diljem cijeloga nastanjenog svijeta bilo je preostalo možda tri milijuna ili pet, a najviše deset milijuna (nije bilo načina da ih se prebroji) onih koji su još uvijek častili Isusa Krista kao Boga. A namjesnik je Kristov sjedio u obijeljenoj sobici u Nazaretu, odjeven jednostavno kao i njegov Gospodar, iščekujući kraj.

*

Učinio je sve što je mogao. Prije pet mjeseci pitao se može li se uopće što učiniti. Na životu su bila ostala trojica kardinala: on sam, Steinmann i jeruzalemski patrijarh; drugi su ležali raskomadani negdje među ruševinama

Rima. Budući da nije bilo slična slučaja koji bi pokazivao što im je činiti, dvojica su se Europljana probila do Istoka, a ondje do jedinoga grada u kojemu je još uvijek vladao mir. S nestankom grčkoga kršćanstva nestao je i posljednji trag unutarnjega vjerskog sukoba. Nekom vrstom svekolika prešutna pristanka kršćanima je u Palestini bila dopuštena umjerena sloboda. Rusija - koja je sada tu zemlju držala pod svojom ovisnošću - imala je dovoljno razboritosti da je ostavi na miru. Sveta su mjesta, istina, bila obeščašćena i svedena na puke zanimljivosti za ljubitelje arheoloških spomenika. Oltari su nestali, ali su mjesta na kojima su bili podignuti još uvijek bila obilježena. Iako se Misa ondje više nije mogla služiti, podrazumijevalo se kako privatni oratoriji nisu zabranjeni.

U takvu su stanju dvojica kardinala zatekla sveti grad Jeruzalem: nije se držalo mudrim javno nositi obilježja bilo koje vrste i gotovo je i sada bilo praktično izvjesno kako civilizirani svijet ne zna za njihovo postojanje. Nekoliko dana nakon njihova dolaska umro je stari patrijarh, no ne prije no što je Percy Franklin - bez ikakve dvojbe pod najčudnijim okolnostima od prvih stoljeća Crkve - izabran za papu. Sve je obavljeno u nekoliko trenutaka na smr tnoj postelji patrijarha. Dvojica su staraca bila ustrajala na tome. Nijemac se čak još jednom pozvao na neobičnu sličnost između Percyja i Juliana Felsenburgha te promrmljao svoje stare napola čujne napomene o antitezi i prstu Božjemu. Percy je, pak, čudeći se njegovu praznovjerju, pristao i izbor je bio dovršen. Uzeo je ime Silvestra, posljednjega sveca u godini, te je bio treći s tim imenom. Potom se zajedno sa svojim kapelanom povukao u Nazaret. Kardinal Steinmann je bio otišao natrag u Njemačku gdje su ga u roku od četrnaest dana po povratku objesili, za vrijeme jedne tamošnje pobune.

Prvi posao novoga Pape bilo je imenovanje novih kardinala pa je dvadesetorici - uz iznimne mjere predostrožnosti - upućena obavijest o imenovanju. Budući da su devetorica odbila, s ponudom se pristupilo još trojici od kojih je prihvatio samo jedan. Stoga je u tome trenutku na svijetu postojalo dvanaest osoba koje su činile Sveti zbor: dva Engleza, od kojih je jedan bio Corkran, dva Amerikanca te po jedan Francuz, Nijemac, Talijan, Španjolac, Poljak, Kinez, Grk i Rus. Njima su povjerena golema područja nad kojima su imali suverenu vlast, podložni jedino Papi.

Što se tiče Papina vlastitoga života, vrlo je malo toga bilo za iznijeti. Njemu se samome činilo kako njegov život prema vanjskim okolnostima nalikuje na onaj Leona Velikoga, jedino lišen njegova svjetskoga značenja ili pak sjaja. U teoretskom se smislu kršćanski svijet nalazio pod njegovom vlašću, no u praktičnome su kršćanskim pitanjima ravnale mjesne vlasti.

Postojalo je stotinu razloga zbog kojih mu nije bilo moguće poduzeti ono što je htio s obzirom na razmjenu komunikacije. Bilo je razrađeno složeno šifrirano pismo i organizirana privatna telegrafska postaja pod njegovim krovom koja je komunicirala s drugom postajom smještenom u Damasku gdje je bilo sjedište kardinala Corkrana. Iz toga su se središta poruke povremeno odašiljale crkvenim vlastima u drugim krajevima svijeta. No, sve u svemu, uglavnom je bilo vrlo malo toga što se moglo poduzeti. Papa je, međutim, imao zadovoljstvo znati kako je, uz neizmjerne poteškoće, učinjeno ponešto napretka prema reorganizaciji hijerarhije u svim zemljama. Biskupska su ređenja bila vrlo učestala: ukupno ih je bilo najmanje dvije tisuće dok je broj svećenika bio nepoznat. Red Krista Raspetoga nastavio je svoje sjajno djelovanje te su u Nazaret tijekom posljednja dva mjeseca stigle vijesti o čak četiri stotine slučajeva mučeništva za koje se moglo zahvaliti većinom djelima neobuzdane rulje.

I u drugim su vidovima, a ne samo kada je bila riječ o prvotnu cilju postojanja Reda (što je bilo pružanje prilike svima koji ljube Boga da mu se na savršeniji način posvete), novi redovnici dobro obavljali svoj posao. Oni opasniji zadaci: komuniciranje između prelata te posjeti osobama dvojbena karaktera, kao i svi poslovi koji su sada bili obavljani uz životnu opasnost onoga tko ih je vršio, sada su bili povjeravani isključivo članovima Reda. Iz Nazareta su stigla stroga upozorenja prema kojima se nijedan biskup nije smio neopravdano otkrivati. Svi su biskupi sebe morali držati srcem svoje biskupije koje je valjalo čuvati po svaku cijenu, osim onu kršćanske časti. Stoga su se okruživali skupinama novih redovnika, muškaraca i žena koji su s neobičnom i velikodušnom poslušnošću obavljali najopasnije zadaće za koje su bili kadri. Sada je već bilo posve jasno kako bi bez Reda pod ovim novim okolnostima Crkva bila gotovo paralizirana.

Proglašena su i mnoga izvanredna ovlaštenja. Svaki svećenik koji je pripadao Redu primio je opću jurisdikciju, podložan isključivo biskupu biskupije u kojoj se nalazio, ukoliko takav postoji. Svakoga se dana u godini mogla slaviti Misa na čast Pet Rana, Uskrsnuću ili Gospi. Svi su, također, imali povlasticu rabljena prijenosna oltara koji je sada smio biti izrađen i od drveta. Smanjeni su bili i zahtjevi glede obreda: Misa je mogla biti služena uz pomoć bilo kakva pristojna posuđa izrađena od stakla ili pak porculana. Također se mogao rabiti bilo kakav kruh i nije bila obvezna nikakva posebna odora osim tanke niti koja je predstavljala štolu. Svjetla nisu bila neophodna; nitko nije morao nositi redovnički habit, a umjesto Časoslova uvijek se mogla moliti Krunica, čak i ona bez zrnaca.

Na taj je način svećenicima bilo omogućeno podjeljivati sakramente i

prinositi Svetu žrtvu uz najmanju moguću pogibelj po vlastiti život. Navedene su se olakotne okolnosti već bile pokazale iznimno korisnima u europskim zatvorima gdje su u to vrijeme brojne tisuće katolika služile kaznu radi odbijanja pribivanja novome državnom bogoslužju.

*

Papin je privatni život bio isto tako jednostavan kao i njegova soba. Za kapelana je imao jednoga sirijskog svećenika i još dvojicu sirijskih poslužitelja. Svakoga je jutra služio Misu, odjeven u misnu odoru i svoj bijeli habit ispod nje. Nakon toga je pribivao još jednoj Misi, a potom bi, nakon što bi se presvukao u tuniku i burnus uobičajen u onome kraju, popio kavu te jutro proveo radeći. Objedovao bi o podne, malko odspavao, a potom izjahao - jer je zemlja poradi svojega neodređena položaja još uvijek živjela u jednostavnosti od prije stotinu godina. Vratio bi se u sumrak, večerao i potom opet radio do kasno u noć.

To je bilo sve. Njegov bi kapelan sve potrebne poruke odašiljao u Damask dok su se njegovi poslužitelji, posve neupoznati s njegovim visokim položajem, bavili svjetovnim pitanjima do one mjere do koje je to bilo potrebno. Sve što su njegovi susjedi znali o njemu bilo je to da u maloj kući na brdu koja je pripadala pokojnome šeiku živi neki ekscentrični Europljanin koji posjeduje svoj vlastiti telegrafski ured. Njegovi poslužitelji, i sami odani katolici, znali su da je biskup, ali ne više od toga. Rečeno im je samo kako ipak negdje postoji živi Papa te im je ta spoznaja, zajedno s raspoloživošću sakramenata, bila dovoljna.

Dakle, katolički je svijet znao kako imaju papu Silvestra koji živi negdje u skrovitosti dok je svega trinaest osoba znalo da je to Percy Franklin i da Petrova Stolica sada stoluje u Nazaretu.

Bilo je upravo onako kao što je rekao jedan Francuz prije samo stotinu godina: katolicizam je preživio, no to je bilo sve.

III.

Što reći o njegovu nutarnjem životu? Upravo je sjedio naslonjen u svojoj drvenoj stolici, razmišljajući,

zatvorenih očiju. Ni sebi samome nije uspijevao dosljedno odgovoriti na takvo pitanje jer ni sam zapravo nije znao: prije bi se moglo kazati da je više djelovao nego što se prepuštao razmišljanju. No, središte njegova nutarnjega stanja bila je jednostavna vjera. Katolička vjera dobro je to znao - pruža

jedino prihvatljivo objašnjenje cijeloga svijeta. Iako ne objašnjava baš sve tajne, objašnjava ih više no bilo koji drugi ključ poznat čovjeku. Jednako je tako savršeno dobro znao kako je riječ o jedinome sustavu razmišljanja koji zadovoljava čovjeka u cjelini te objašnjava njegovu bitnu narav. Nadalje, jasno je uviđao kako neuspjeh kršćanstva da ujedini sve ljude ne proizlazi iz njegove slabosti već, naprotiv, snage: njegove se crte, naime, sastaju u vječnosti, a ne u vremenu. Najbolje rečeno, on je jednostavno vjerovao.

Ali, na toj je pozadini bilo i drugih vrsta raspoloženja čija je izmjena izmicala njegovu nadzoru. U razdobljima egzaltiranih raspoloženja, koja bi ga obuzimala poput povjetarca iz samoga raja, sve je bilo osvijetljeno nadom i osjećajem veličine trenutka pa je sebe i svoje sudrugove vidio onako kao što su se zacijelo doživljavali Petar i apostoli dok su u hramovima, otrcanim četvrtima, na tržnicama i u privatnim kućama svijetom propovijedali vjeru koja ga je imala potresti i preobraziti. Kretali su se u blizini Gospodara života, vidjeli prazan grob, dotakli probodene ruke Onoga koji je bio njihov brat i njihov Bog. Iako nitko u to nije vjerovao, sve je to bilo neizrecivo istinito. Golem teret nevjere nije mogao pomutiti činjenicu da na nebu postoji sunce. Štoviše, oni su svoje nadahnuće pronalazili upravo u naizglednoj beznadnosti onoga za što su se borili. Nisu bili u napasti osloniti se na tjelesnu mišicu jer se za njih nitko nije borio doli Bog sam. Njihova nagost bila im je oklop, u njihovim sporim jezicima bila je im sva uvjerljivost dok je njihova slabost trebala Božju snagu i pronalazila je. Pa ipak, postojala je jedna razlika, i to vrlo značajna. Za Petra je duhovni svijet posjedovao tumačenje i jamstvo u izvanjskim događajima kojima je bio svjedokom. Bio je u nazočnosti Uskrsloga Krista te je ono izvanjsko potkrjepljivalo ono nutarnje. No, u slučaju pape Silvestra III. nije bilo tako. Za njega je bilo neophodno tako shvatiti duhovne istine u nadnaravnoj ravni da je izvanjske događaje Utjelovljenja više dokazivala sigurnost njegovih duhovnih shvaćanja negoli obratno. Kršćanstvo je svakako u povijesnome smislu bilo istinito: o tome su svjedočili brojni spisi, no svejedno je, da bi se istinski vidjelo, bilo potrebno prosvjetljenje. Budući da je on u sebi osjećao snagu Uskrsnuća, značilo je to kako je Krist uskrsnuo.

Ali prolazio je i teške trenutke. Bilo je razdoblja koja su ponekad znala potrajati i danima, kada bi se budio zasjenjen oblakom, gušio se pri pokušaju da zaspi dok su slatkoća Sakramenta i okus Predragocjene Krvi bili posve umrtvljeni. Bilo je to vrijeme u kojemu je tama bila tako nepodnošljiva da su mu čak i same vjerske stvarnosti izgledale poput pukih sjenki. U takvim trenucima jedan dio njegove naravi bio je slijep ne samo za Krista, već i za samoga Boga, kao i za stvarnost njegova vlastita postojanja. Tada mu je i

njegovo papinsko ruho izgledalo poput obilježja nekoga luđaka. Je li, dakle, uopće moguće - pitao se njegov ovozemaljski razum - da su on i njegov Kolegij u sastavu od dvanaest ljudi te još nekoliko tisuća njegovih sljedbenika u pravu, a sav ostali uljuđeni svijet u krivu?

Pa, svijet je čuo poruku evanđelja: gotovo da ništa drugo nije ni slušao tijekom protekle dvije tisuće godina, a sada ju je proglasio lažnom, lažnom u njezinim vanjskim učincima, a samim time i u njezinim duhovnim tvrdnjama.

Trpio je osjećajući se kao izgubljen slučaj: nije bio posljednji u nizu odličnika već zadimljen stijenj svijeće upaljene u čast ludosti. Bio je reductio ad absurdum nemogućega silogizma utemeljena na nepostojećim pretpostavkama. Nije ga bilo vrijedno ni ubiti: njega i njegovu družinu luđaka jer svi su zajedno bili tek nositelji krune najslabijih đaka u školi ovoga svijeta. Zdrav razum počivao je na čvrstim temeljima materijalizma. Ta je težina ponekad bila toliko golema da se gotovo bio uvjerio kako je njegova vjera netragom nestala. Klepetanje razuma bilo je toliko glasno da se šapat srca nije mogao ni čuti. Želje za ovozemaljskim mirom bile su tako snažne da su uspjele posvema utišati nadnaravne težnje. Tmina je bila tako gusta da je, nadajući se protiv svake nade, vjerujući unatoč znanju i ljubeći unatoč istini, zavapio istim onim uzdahom koji se nekoć Nekome oteo u sličnim okolnostima: Eli, Eli, lema sabahtani!...19

Snagu da ustraje davala mu je samo jedna stvar, makar što se ticalo njegove svijesti, a to je bila meditacija, odnosno razmatranje. Daleko je, naime, odmakao u mističnu životu od onoga napora što ga je nekoć morao uložiti. Sada više u duhovni svijet nije zaranjao snagom vlastite volje: jednostavno bi naslonio glavu na ruke i utonuo u neku vrstu zrakoprazna prostora. Svijest bi ga ponovno izvukla na površinu kao što voda radi s komadom pluta, no bilo je dovoljno da ponovi taj svoj čin sve dok - prestankom svake aktivnosti, koja predstavlja najveću snagu - ne bi otplovio u mirno kraljevstvo onostranosti. Ondje bi mu se Bog obraćao: sada artikuliranom rečenicom, sada mačem boli, sada povjetarcem nalik na oživljujući dašak mora. Ponekad bi mu to priuštio nakon Pričesti, ponekad kada bi tonuo u san, a ponekad usred posla. Pa ipak, činilo se kako njegova svijest ne podnosi predugo takva iskustva: možda već kakvih pet minuta kasnije ponovno bi se hrvao s utvarama razuma i srca.

Sjedio je tako u stolici premećući u glavi nepodnošljiva svetogrđa što

19 Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" - povik koji se Kristu oteo za agonije

na križu, inače iz Psalma 22,2.

ih je upravo bio pročitao u Felsenburghovoj biografiji. Njegova je sijeda kosa bila rjeđa kod preplanulih mu sljepoočica. Ruke su mu bile nalik na ruke duha dok mu je mlado lice bilo obilježeno i naborano tugom. Bose su mu noge virile ispod šarene tunike dok je stari smeđi burnus ležao na podu do njega...

Prošao je čitav sat prije no što se pomaknuo, i sunce je već bilo izgubilo gotovo polovicu svoje žestine, na zvuk topota konja koji je dopirao iz popločana dvorišta. Uspravio se, uvukao noge u sandale i podigao burnus s poda dok su se vrata otvarala, a kroz njih ušao preplanuo mršav svećenik.

"Konji su spremni, Svetosti", prozbori on.

*

Papa toga poslijepodneva nije progovorio ni riječ sve dok se njih dvojica već gotovo u sumrak nisu vratila po jahaćoj stazi koja prolazi između Tabora i Nazareta. Prošli su svoj uobičajen put kroz Kanu penjući se uz brdašce s kojega se moglo vidjeti prostrano Genezaretsko jezero poput zrcala, prolazeći dalje - držeći se pritom uvijek desne strane - podno sjenke Tabora sve dok se Ezdrelon ponovno nije otvorio pred njima nalik na sivozelen tepih: golem krug promjera preko trideset metara, mjestimice poprskan skupinama kolibica, bijelih zidova i krovova, dok se s druge strane mogao vidjeti Nain, daleko na desnoj strani izduljen oblik Karmela, te napokon Nazaret koji se dva do tri kilometra dalje smjestio na visoravni na kojoj su se upravo bili zaustavili.

Bio je to prizor iznimna mira što se doimao poput isječka iz neke stare slikovne monografije od prije više stoljeća. Ovdje nije bilo načičkanih krovova ni ljudske vreve, nije bilo zastrašujućih tragova civilizacije i industrije, kao ni golema i besplodna naprezanja. Nekoliko se umornih Židova bilo vratilo u taj tih malen kraj, kao što se stari lju di obično vraćaju svojim korijenima, lišeni nade da će ondje ponovno steći svoju mladost ili pronaći svoje ideale, no s određenom dozom sentimentalnosti koja tako često znade prevladati nad nekim logičnijim motivima. Tako je mračnim seocetima koja su se otvarala pogledu bilo pridodano još nekoliko kućeraka nalik na barake. Prizor je, sve u svemu, prilično nalikovao na onaj od prije stotinu godina.

Ravnica je bila napola zasjenjena Karmelom dok ju je napola obasjavala prašnjava zlatna svjetlost. Jasno istočno nebo nad njihovim glavama imalo je ružičast odsjaj, baš onakav kakva su nekoć promatrali Abraham, Jakov i Sin Davidov. Ovdje nije bilo malena oblačka, nalik na ljudsku šaku protegnutu nad morem, nabijena jednako obećanjem koliko i

užasom; zvuka kočija koje bi dolazile sa zemlje ili s neba, vizije nebeskih konja kakve je jedan mladić ugledao na istome tom nebu prije trideset stoljeća. Ovdje su bili staro nebo i stara zemlja, nepromijenjeni i nepromjenjivi. Strpljivo je proljeće u svome povratku tanku zemlju ukrasilo cvijećem Betlehema, jednako kao i onim slavnim ljiljanima s kojima se Salomonova grimizna odjeća nije mogla usporediti. Nije bilo šapata s Prijestolja kao kada se Gabrijel jednom zaustavio upravo na ovome zraku kako bi pozdravio Onu koja bijaše blažena među ženama niti daška obećanja ili pak ufanja iznad onoga što ga Bog šalje po svakome pokretu života što ga stvori.

Kada su se dvojica muškaraca zaustavila, a konji se mirnim i radoznalim očima zagledali u nepregledno svjetlo i zrak podno njih, začulo se blago zviždukanje. Ispod je prošao pastir, duž brežuljka udaljena kakvih stotinu metara, vukući iza sebe dugu sjenku. Uz blag zvuk zvona slijedilo ga je njegovo stado: poslušne ovce i tvrdoglave koze, brsteći, idući za njim, ponovno brsteći idući prema toru. Zvao ih je po imenu sjetnim i tihim glasom koji je poznavao svaku pojedinu, glasom što je govorio da su vođene, a ne gonjene.

Blagi je zvon jenjavao, pastirova se sjenka odjednom uzdigla kada je stigao na vrh da bi potom ponovno nestala kada se opet stao spuštati. I zov je sve više slabio sve dok nije nestao.

Papa na trenutak podiže ruku i obrisa njome oči i obraz. Potom kimnu u pravcu nejasna poteza bijelih zidova što su svjetlucali

kroz ljubičastu izmaglicu sumraka koji se spuštao. "Oče," upita on, "kako se zove ono mjesto ondje?" Sirijski svećenik upravi pogled, okrenu se prema Papi i još jednom

pogleda. "Ono među palmama, Svetosti?" "Da." "To je Megido", reče. "Neki ga zovu Harmagedon."

( gro.zeraWorC )

Poglavlje drugo

I.

U jedanaest sati te noći sirijski je svećenik izišao kako bi pričekao glasnika iz Tiberijade. Gotovo već prije dva sata čuo je zvuk ruske letjelice koja je letjela na relaciji između Damaska i Tiberijade, a odande prema Jeruzalemu. Glasnik je već kasnio.

Bili su to sve vrlo primitivni načini komunikacije, no Palestina se nalazila izvan svijeta - tek komadić beskorisne zemlje - zbog čega je svake večeri valjalo jahati iz Tiberijade u Nazaret s pismima što ih je kardinal Corkran uputio Papi i vraćati se s njegovim odgovorima. Bio je to pogibeljan zadatak pa su se članovi novoga Reda koji su okruživali kardinala smjenjivali izvršavajući ga. Na taj je način Papa mogao mirno rješavati sva pitanja koja su zahtijevala njegovu osobnu pozornost, a istodobno su bila preduga i ne odveć žurna dok bi se odgovor vraćao za dvadeset i četiri sata.

Bila je prekrasna, mjesecom obasjana noć. Velik se zlatan štit uzdizao ponad Tabora prosipajući svoju neobičnu metalnu svjetlost duž dugih padina i pustopoljine koja je započinjala tik ispred kućnoga praga, bacajući ujedno i teške crne sjene koje su se doimale daleko čvršćima i stvarnijima od sjajnih blijedih površina litica stijena, pa čak i od dijamantnih odsjaja kvarca i kristala koji su tu i tamo osvjetljavali kamenu stazu. U usporedbi s tim jasnim blještavilom žuta je svjetlost što je dopirala iz zamračene kuće izgledala poput nečega posve bezvrijedna. Svećenik se, naslonivši se na dovratnik, dok su mu jedino oči osvjetljavale inače tamno lice, napokon, uz stanovitu istočnjačku senzualnost, prepustio toj kupelji svjetlosti i raširio prema njoj svoje mršave preplanule ruke.

Bio je to vrlo jednostavan čovjek, jednako u vjeri, kao i u životu. On nije iskusio padanja ni u ekstaze ni u očajanje, poput svoga gospodara. Njemu je bila neizmjerna i uzvišena radost živjeti tu, na mjestu Božjega Utjelovljenja, služeći njegovu namjesniku. Što se ticalo događaja u svijetu, promatrao ih je kao što čovjek na brodu promatra kako se u daljini skupljaju valovi. Svakako da je svijet bio uznemiren - i on je to donekle primjećivao jer, kao što je lijepo rekao sveti Augustin, sva su srca nemirna dok se ne smire u Bogu. Quare fremuerunt gentes?... adversus Dominum, et adversus

Christum ejus!20 Što se tiče toga je li ovo kraj - nije se time odveć uznemirivao. Moguće

je da će valovi naposljetku ipak svladati brod i da on potone, ali će taj trenutak katastrofe istodobno biti kraj i svih zemaljskih stvari. Vrata paklena neće nadvladati: kada padne Rim, pada i čitav svijet, a kada padne svijet, Krist će se očitovati u sili. Osobno je držao kako kraj više nije daleko. Upravo je na to mislio kada je toga poslijepodneva izgovorio ime Megido. Njemu se činilo posve prirodnim da na svršetku svijeta Kristov namjesnik boravi u Nazaretu gdje je njegov Kralj došao na zemlju te da Harmagedon iz Otkrivenja sv. Ivana bude unutar vidika mjesta gdje je Krist jednom u ruke uzeo svoje zemaljsko žezlo i gdje će to i opet učiniti. Naposljetku, ne bi to bila prva bitka što ju je Megido doživio. Ovdje se dogodio sraz Izraela i Amalečana, Izraela i Asiraca; ovdje su jahali

Sesostris i Sanherib. Ovdje su se dograbili kršćani i Turci, poput svetoga Mihaela i Sotone, oko mjesta na kojemu je nekoć ležalo Tijelo Božje.

Nije imao jasnu predodžbu o tome na koji će se način taj kraj dogoditi: svakako će to biti nekakva bitka, a koje bi se polje moglo pokazati prikladnijim od te goleme kružne ravnice Ezdrelona, promjera preko trideset kilometara, dovoljne da u svoje krilo primi sve vojske ovoga svijeta. Koliko god nije bio upoznat s postojećom statistikom, svijet je, prema njegovu mišljenju, bio podijeljen u dvije velike skupine: kršćane i pogane, za koje je pretpostavljao kako su vrlo brojni. Nešto će se dogoditi, u Kaifu će stići vojska: sliti se iz pravca juga iz Tiberijade, Damaska i daleke Azije, iz pravca sjevera iz Jeruzalema, Egipta i Afrike, iz pravca istoka iz Azije te iz obiju udaljenih Amerika. Taj čas sigurno nije daleko jer Kristov je namjesnik ovdje, a, kako je On sam rekao u svome Evanđelju iz doba Došašća: Ubicumque fuerit corpus, illic congregabuntur et acjuilae.21

Točnija tumačenja toga proroštva nisu mu bila poznata. Za njega su riječi predstavljale stvari, a ne tek oznake ideja. Ono što su kazali Krist, sveti Pavao i sveti Ivan bilo je jednostavno to. Zahvaljujući uglavnom svojoj izoliranosti od svijeta bio je izmakao onom veliku širenju Ritschlijevih ideja koje su uzrokovale da su mnogi u prošlome stoljeću napustili razumsku vjeru. Za druge ljude to je bila vrhovna bitka: poteškoća odlučivanja između činjenice da riječi nisu stvari i činjenice prema kojoj su stvari što ih one

20 * "Zašto se bune narodi?... protiv Jahve i Pomazanika njegova!" -

usp. Ps 2,1-3. 21 * "Gdje bude tijelo, tamo će se skupljati i orlovi."

označavaju po sebi objektivne. No, za toga čovjeka koji je sada sjedio obasjan mjesečinom i osluškivao udaljen topot kopita s druge strane brda, što su mu govorila da glasnik dolazi iz Kane, vjera je bila jednostavna poput neke egzaktne znanosti.

Ovdje je Gabrijel na širokim pernatim krilima bio sišao s prijestolja Božjega smještena među zvijezdama, Sveti Duh udahnuo zraku neizreciva svjetla, a Riječ Tijelom postala kada je Marija sklopila ruke i u znak poslušnosti pognula glavu na riječ Vječnoga Oca. Iako je bila riječ samo o pretpostavci, njemu se činilo da gotovo već može čuti zvuk kotača bojnih kočija i topot Božje vojske koja se okuplja oko tabora svetih. Mislio je kako već iza zavjese mraka Gabrijel primiče usnicama trublju čiji će zvuk potresti nebo. Možda u ovome času griješi, kao što su se i mnogi prije njega već bili prevarili, ali griješiti na taj način ne može se zauvijek: jednoga će dana isteći Božje strpljenje, makar ono proizlazi iz njegove vječne biti.

Ustao je kada se na blijedom, mjesecom osvijetljenom putu udaljenom oko stotinu metara pojavio blijed lik jahača s kožnom torbom pričvršćenom za pojas.

II.

Negdje oko tri sata izjutra svećenik se probudio u svojoj maloj sobi sa zidovima od blata koja se nalazila tik uz onu Svetoga Oca i začuo korake na stubama. Prethodne je večeri Papu kao i obično bio ostavio dok je otvarao svežanj pisama koja su stigla od kardinala Corkrana dok se on sam povukao ravno u postelju i zaspao. Sada je nekoliko trenutaka, još uvijek omamljen od sna, osluškivao zvuk koraka. Trenutak kasnije naglo se uspravio jer je na vratima odjednom začuo kucanje. Skočio je iz kreveta u svojoj dugačkoj noćnoj košulji, na brzinu je opasao, pošao do vrata i otvorio ih.

Ondje je stajao Papa s malom svjetiljkom u jednoj ruci, jer je zora tek počela svitati, i papirom u drugoj.

"Oprostite, oče, ali imam poruku što je smjesta valja poslati Njegovoj Uzoritosti."

Zajedno su prošli kroz Papinu sobu. Svećenik je - još uvijek samo napola gledajući - nastavio uza stube te izišao na jasan i hladan zrak na krovu. Papa je ugasio svjetiljku i sjeo na parapet.

"Bit će vam hladno, oče, uzmite ogrtač." "A vi, Svetosti?"

Ovaj odmahnu rukom i pođe do sićušne improvizirane ostave u kojoj se nalazio bežični telegraf.

"Uzmite ogrtač, oče", ponovi preko ramena. "Ja ću u međuvremenu nazvati."

Kada se svećenik, tri minute kasnije, vratio u papučama i ogrtaču, noseći još jedan ogrtač za Papu, ovaj je još uvijek sjedio za stolom. Čak nije ni okrenuo glavu kada je kapelan ušao, već je još jednom pritisnuo ručicu koja je, povezavši se s tri i pol metra visokim stupom koji se uzdizao iz trijema ponad njih, odaslala treperavu energiju kroz više od stotinu kilometara svjetlucava zraka što je ležao između Nazareta i Damaska.

Jednostavni svećenik gotovo da se još nije naviknuo na taj neobičan stroj izumljen prije jedno stoljeće i usavršavan svih tih godina do pomne točnosti: stroj koji je, uz pomoć željezna štapa, gomile žica i kutije kola - nečega za što se napokon ustanovilo kako leži u samoj srži stvari, ako ne i u samoj srži tjelesnoga života - kroz prostore svijeta progovarao sićušnu prijamniku namještenu u tančine na vibraciju s kojom je uspostavio vezu.

Zrak je bio neobično hladan s obzirom na vrućinu koja je prethodila i koja će uslijediti. Svećenik je malko zadrhtao dok je stajao na čistini krova i promatrao čas nepomičan lik u stolici pred njim, čas golem luk neba koje je, njemu naočigled, prelazilo iz hladna bezbojna sjaja u blagu nijansu žute boje, ondje daleko iza Tabora i Moaba, gdje se zora stala produbljivati. Iz sela udaljena oko kilometar začulo se kukurikanje pijetla, slabo i metalno poput trublje, zalajao je pas, a potom opet utihnuo, kadli ga odjednom samo jedan udarac zvona obješena na krovu podsjeti na to da njegov posao upravo započinje.

Papa je na zvuk ponovno dvaput pritisnuo ručicu, a potom, nakon stanke, još jednom; trenutak je pričekao odgovor, a kada je on stigao, ustao i pokazao svećeniku neka zauzme svoje mjesto.

Sirijac je sjeo pruživši drugi ogrtač svome gospodaru pričekao dok se nije smjestio u stolicu koja je bila tako smještena sa strane stola da su se mogli gledati oči u oči. Čekao je, smeđih prstiju položenih iznad reda tipki, gledajući u lice drugoga koji se spremao progovoriti. Razmišljao je kako se to lice, vireći ispod kapuljače, doimalo bljeđim no ikada na toj hladnoj svjetlosti svitanja. Crne su zašiljene obrve to naglašavale. Čak su se i mirne usnice, pripravljajući se na govor, doimale bijele i lišene krvi. U ruci je držao papir na koji je bio usredotočen i njegov pogled.

"Uvjerite se kako ste postigli vezu upravo s Kardinalom", reče naglo. Svećenik otipka pitanje i, pomičući usnice, pročita otipkanu poruku

koja se kao u nekoj čaroliji pojavila na bijeloj traci papira ispred njega.

"Uzoriti je, Svetosti", reče blago. "Sam je kod aparata." "Odlično. A sada počnite." "Primili smo vaše pismo, Uzoriti, i primili na znanje novosti... Valjalo

ih je poslati telegrafskim putem; zašto to nije učinjeno?" Glas je zastao, a svećenik koji je otrgnuo poruku brže no što bi je itko

uspio napisati naglas pročita odgovor. "Nisam shvatio da je toliko hitno. Držao sam kako je riječ samo o još

jednome napadu. Kanio sam vam priopćiti pojedinosti čim nešto više saznam."

"Razumije se da je hitno", nastavi Papa mirnim glasom kakvim je običavao izgovarati poruke za odašiljanje. "Zapamtite kako su vijesti takve vrste uvijek hitne."

"'Hoću'", pročita svećenik. "Žao mi je što sam pogriješio." "Kazali ste", nastavi Papa, očiju i dalje uprtih u papir, "kako je

donesena odluka o toj mjeri. Imenujete pritom samo tri autoriteta. Navedite mi i druge autoritete koji su vam poznati, ako ih ima još."

Na trenutak nastade stanka. Potom svećenik stade čitati ispisan odgovor.

"Osim trojice kardinala čija sam imena poslao, nadbiskupi Tibeta, Kaira, Kalkute i Sidneyja svi su redom pitali je li ta vijest točna i tražili su upute za djelovanje u slučaju da jest. Ima ih još čija vam imena mogu navesti ako smijem na trenutak napustiti stol."

"Izvolite samo", reče Papa. Opet nastade stanka. Potom još jednom nastavi s imenima. "Biskupi Bukurešta, otočja Marquises i Newfoundlanda. Franjevci iz

Japana, redovnici prosjaci iz Maroka, nadbiskupi Manitobe i Portlanda te kardinal-nadbiskup Pekinga. Odaslao sam dvojicu pripadnika Krista Raspetoga u Englesku."

"Recite nam kada su i kako stigle prve vijesti?" "Jučer navečer oko dvadeset sati pozvan sam za aparat. Nadiskup

Sidneyja pitao je preko naše postaje u Bombaju je li vijest istinita. Odgovorio sam kako ne znam ništa o tome. U roku od deset minuta stigla su još četiri upita o istoj stvari, a tri minute kasnije kardinal Ruspoli je poslao potvrdu vijesti iz Torina. Ona je bila popraćena sličnom porukom oca Petrovskoga iz Moskve. Potom..."

"Čekajte. Zašto je nije prenio kardinal Dolgorovski?" "Učinio je to tri sata kasnije." "Zašto ne odmah?" "Uzoriti nije bio čuo za to."

"Saznajte u koje je vrijeme vijest stigla u Moskvu... ne sada već tijekom dana."

"Hoću." "Nastavite, molim." "Kardinal Malpas prenio ju je u roku pet minuta nakon kardinala

Ruspolija dok su ostali upiti stigli do ponoći. Kina je o tome izvijestila u jedanaest sati uvečer."

"Kada, dakle, držite da je vijest bila objavljena?" "Odluka je prvo donesena na tajnoj londonskoj konferenciji jučer oko

četiri sata popodne po našemu vremenu. Čini se kako su je poslanici potpisali u to vrijeme. Nakon toga je obznanjena svijetu. Ovdje je objavljena pol sata nakon ponoći."

"To znači da je Felsenburgh bio u Londonu?" "Još uvijek nisam siguran. Kardinal Malpas mi kaže kako je

Felsenburgh dao svoj privremeni pristanak prethodnoga dana." "Dobro. To je, dakle, sve što znadete?" "Prije sat vremena nazvao me ponovno kardinal Ruspoli. Kaže mi

kako se boji pobune u Firenzi: govori kako će to biti samo prva u nizu revolucija."

"Je li što tražio?" "Samo naputke za djelovanje." "Recite mu da mu šaljem svoj apostolski blagoslov i da ću mu naputke

poslati u roku od dva sata. Odaberite dvanaest članova Reda koji se mogu odmah staviti na raspolaganje."

"Hoću." "Ovu poruku, čim mi završimo, prenesite i svim članovima Svetoga

kolegija i zamolite ih neka je sa svom diskrecijom proslijede svim metropolitima i biskupima kako bi svećenici i puk znali da ih nosim u svome srcu."

"Hoću, Svetosti." "Recite im, naposljetku, kako sam to već odavno predvidio i kako ih

preporučam Vječnome Ocu bez čije providnosti nijedan vrabac ne pada na zemlju. Zamolite ih neka budu mirni i puni pouzdanja, neka ništa ne poduzimaju, nego da otvoreno ispovjede svoju vjeru ako ih se podvrgne ispitivanju. Svi će drugi naputci za djelovanje smjesta biti izdani njihovim župnicima!"

"U redu, Svetosti."

(CroWarez.org )

Ponovno nastade stanka. Papa je govorio posve mirno, kao netko tko se nalazi u snovima.

Njegove su oči počivale na papiru dok mu je čitavo tijelo bilo nepomično poput slike. Pa ipak, svećeniku koji ga je slušao odašiljući poruke na latinskome i naglas čitajući odgovore činilo se - iako je do njega osobno bilo doprlo vrlo malo suvislih vijesti - kao da se sprema nešto vrlo neobično i silno veliko. U zraku se mogla osjetiti čudna napetost. Iako nije izvlačio nikakve zaključke iz činjenice kako je cijeli katolički svijet, čini se, panično komunicirao s Damaskom, prisjetio se svojih razmišljanja od prethodne večeri dok je čekao glasnika. Činilo se kao da se sile ovoga svijeta spremaju na sljedeći korak. Nije ga odveć zabrinjavalo kakav će to korak biti.

Papa ponovno progovori svojim prirodnim glasom. "Oče," reče, "ono što ću sada kazati držite ispovjednom tajnom. Jeste

li me razumjeli?... Dobro onda. Možete početi tipkati." Ponovno započe intonacijom karakterističnom za odašiljanje poruka. "Uzoriti! Za sat vremena služit ću Misu na čast Duhu Svetome.

Pobrinut ćete se da po isteku toga vremena Sveti kolegij bude u doticaju s vama, u očekivanju mojih zapovijedi. Ova nova odluka nije nalik ni na jednu prethodnu. Svakako da to sada razumijete. Na umu imam nekoliko planova, no nisam još siguran koji je od njih od Gospodina. Nakon Mise ću vam priopćiti onaj za koji će mi On pokazati da je u skladu s njegovom voljom. Molim vas da vi smjesta odslužite Misu na moju nakanu. Što god bilo potrebno poduzeti, valja poduzeti brzo. Pitanje kardinala Dolgorovskoga možete odložiti za kasnije. No, želim doznati rezultate vaših istraga, osobito u Londonu, još prije podneva. Benedicat te Omnipotens Deus, Pater et Filius et Spiritus Sanctus."22

"Amen!“ promrmlja svećenik čitajući s trake papira.

III.

Mala kapelica u kući bila je jedva dostojanstvenija od ostalih prostorija. Nije bilo nikakvih ukrasa osim onih neophodnih za liturgiju i obavljanje pobožnosti. U žbuci zidova bilo je u nisku reljefu utisnuto četrnaest postaja Križnoga puta. U kutu se nalazio malen kameni kip Majke Božje, a pred njim željezni svijećnjak. Na masivnu nerezbarenu kamenu oltaru postavljenu na kameno postolje nalazilo se još šest željeznih

22 Blagoslovio te svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti."

svijećnjaka i željezno raspelo. Svetohranište - također željezno - te zastrto zastorima od platna

nalazilo se podno križa. Malena kamena ploča što je virila iz zida služila je za odlaganje pribora. Prostorija je imala samo jedan prozor koji je gledao u dvorište kako bi je zaštitio od stranih pogleda.

*

Dok se bavio svojim poslom - pripremanjem misnoga ruha u maloj sakristiji u koju se ulazilo s jedne strane oltara, kao i bočica za vino i vodu te otkrivanjem oltarskoga pokrova - sirijskome se svećeniku činilo kako ga i ti jednostavni pokreti zamaraju. U zraku se mogao osjetiti neki pritisak. Nije mu bilo poznato do koje je mjere to posljedica njegova prekinuta počinka, no pribojavao se kako je na pomolu još jedan od onih olujnih dana. Ona žuta nijansa zore nije bila nestala s izlaskom sunca. Čak i sada, dok se bosonog bešumno kretao između oltara i klecala na kojemu je tihi lik i dalje mirno klečao, svako bi toliko na krovu ponad malena dvorišta pogledom uhvatio komadić toga blaga neba obojena u boju pijeska, koje je nagoviještalo veliku sparinu.

Napokon je bio gotov. Upalio je svijeće, kleknuo i pognute glave čekao da Sveti Otac ustane s koljena. U dvorištu su se začuli koraci jednoga od poslužitelja koji je upravo dolazio na Misu. Papa je istodobno ustao i pošao prema sakristiji gdje je crveno ruho Boga koji je došao s ognjem stajalo pripravljeno za Žrtvu.

*

Silvestrovo je držanje na Misi bilo osobito prirodno i ponizno. Imao je kretnje poput bilo kojega mlada svećenika, glas mu je bio uravnotežen i tih, a koračao je bez žurbe uznositosti. Držeći se tradicije, služio je Misu u trajanju od pol sata ab amictu ad amictum, tj. od oblačenja do svlačenja. Čak i u sićušnoj praznoj kapelici nastojao je oči neprestano držati oborene. Uza sve to, taj ga Sirijac nikada nije posluživao kod Mise bez natruhe nečega nalik na strah. Nije bila riječ samo o njegovoj upućenosti u silno dostojanstvo toga skromna predslavitelja Mise, već je - iako nije bio kadar to tako izraziti - iz toga svečano odjevena lika strujao neki dah uzbuđenja koji je na nj imao gotovo tjelesni učinak. Imao je dojam da za vrijeme Mise prisutnost osobe misnika iščezava kako bi ustupila mjesto jednoj drugoj Prisutnosti.

Savršenstvo držanja pape Silvestra III. čak i u najsitnijim detaljima moglo je proizlaziti jedino iz savršene pribranosti. Čak je nekoć i u samome

Rimu bio događaj pribivati Misi koju je služio otac Franklin. Bogoslove koji su bili pred ređenjem slali bi ondje kako bi se naučili savršenu služenju Mise i držanju prilikom nje.

Danas je sve bilo uobičajeno, ali je prilikom pričesti svećenik odjednom podigao oči, uz nejasan dojam kako ga je na to nagnao neki zvuk ili pokret. Kada je pogledao, srce mu je stalo osjetno i sumanuto kucati u samome grlu. Oči tijela nisu primjećivale ništa neobično. Misnik je ondje stajao pognute glave, brade naslonjene na vrške dugih prstiju, savršeno uspravna držanja, uz onaj neobično lak stav kao da noge ne nose baš nikakav teret. No, nutarnjim se okom ipak nešto moglo opaziti: Sirijac to ni u kojemu slučaju nije znao izraziti čak ni samome sebi, no kasnije je razmišljao kako je nepomično gledao očekujući neko vidljivo ili čujno očitovanje. Bio je to dojam što bi ga se moglo opisati bilo kao svjetlo, bilo kao zvuk. U svakome se, naime, trenutku ta blaga i prisutna snaga koja je za oči duše gorjela ispod crvene misnice i bijele albe mogla odjednom otkriti izvanjsku oku u obliku zrake zasljepljujuće svjetlosti koja bi osvijetlila ne samo preplanulo lice koje se moglo vidjeti ispod bijele kose, već i samu teksturu grube, mrtve i šarene tkanine koja je obavijala preostali dio tijela. Jednako se tako mogla očitovati u obliku duga tona na kakvu žičanu ili puhaćem glazbalu, kao da je mistično jedinstvo predane duše s neizrecivim Božanstvom i Čovještvom Isusa Krista proizvodilo takav zvuk koji neprekidno izvire, zajedno s rijekom života, podno prijestolja Jaganjčeva. Ili se ta snaga Prisutnosti mogla očitovati u obliku čista i ugodna miomi risa nalik na miris koji, izlijevajući se iz tijela nekoga sveca, onima koji ga osjećaju nalikuje na miris nebeskih ruža...

Trenuci su prolazili u tome ozračju čistoće i mira. Zvukovi su dolazili i odlazili, u daljini se čuo zvuk kola, cvrčanje cvrčaka u gustoj travi dvadesetak metara iza zida. Netko je iza svećenika kratko i teško disao pod naletom nepodnošljiva osjećaja, a lik na oltaru je ipak ondje mirno stajao, bez ikakva pokreta ili zamaha koji bi presjekao krutu nepomičnost nabora albe ili pak savršeno držanje u bijelo obuvenih nogu. Kada se napokon pomaknuo da bi otkrio kalež s Predragocjenom Krvi i položio ruke na oltar i poklonio se, bilo je to kao da je oživio kip i njegov je poslužitelj pri oltaru gotovo doživio šok.

Kada je kalež ostao prazan, vratio se onaj prvotni dojam: ono ljudsko i izvanjsko nestalo je u zagrljaju Božanskoga i Nevidljivoga te je još jednom zaživjela i zasjala tišina... I opet, kada se duhovna snaga vratila svome počelu, papa Silvestar ispruži kalež.

Klecavih koljena i očiju još raširenih u iščekivanju svećenik ustade, pokloni se i pođe prema polici na kojoj se nalazila posuda s vodom.

*

Nakon Papine Mise bilo je uobičajeno da i svećenik sam proslavi Žrtvu u njegovoj nazočnosti. No, danas, čim je misno ruho bilo spremljeno u grubi kovčeg, Silvestar se okrenu svećeniku i blago reče:

"Pođite smjesta gore na krov, oče, i recite Kardinalu neka se pripravi. Ja ću doći za pet minuta."

Uistinu će dan biti olujan, pomisli svećenik penjući se na ravan krov. Nad njim je, umjesto jasna plavetnila svojstvena tome dijelu jutra, ležalo blijedožuto nebo koje je na obzorju tamnilo sve do smeđe boje. Brdo Tabor je pred njim ležalo daleko i mrko, promatrano kroz nedodirljivo ozračje pijeska dok na drugoj strani ravnice, kada se osvrnuo iza sebe, iza bijela poteza Naina ništa više nije bilo vidljivo osim blijeda obrisa vrhova brežuljaka nasuprot neba. Čak je i u to rano doba dana zrak bio vruć i nepomičan, povremeno prekidan samo blagim jugozapadnim povjetarcem koji je, pušući kroz nebrojene kilometre pijeska iz dalekoga Egipta, nakupio vrućinu toga golema kontinenta lišena vode i sada je izlijevao na taj jadni komadićak zemlje. I Karmel je bio u svome podnožju ogrnut izmaglicom, napola suhom a napola vlažnom, te je izvirivao svojom dugom glavom nalik na onu bika, prkoseći tako zapadnome nebu. I sam je stol na dodir bio suh i vruć, a o podnevu željezo se više ne bi smjelo ni doticati.

Pritisnuo je ručicu i čekao, ponovno pritisnuo i ponovno čekao. Stigla je zvonjava u znak odgovora. Kroz više od stotinu kilometara udaljenosti otipkao je kako Papa želi kontaktirati s Uzoritim. Prošlo je nekoliko minuta i - nakon još jednoga oglašavanja zvona - pojavila se rečenica na novoj bijeloj traci papira.

"Evo me. Jeste li to Vi, Svetosti?" Osjeti ruku na svome ramenu i okrenu se da bi ondje ugledao Silvestra

kako, odjeven u bijelo i s kapuljačom na glavi, stoji iza njegove stolice. "Odgovorite mu potvrdno. Pitajte ga ima li kakvih novih vijesti." Papa potom pođe do stolice i sjede dok je svećenik za minutu, uz

vidno uzbuđenje, pročitao odgovor. "Upiti stižu sa svih strana. Mnogi očekuju da ćete Vi, Svetosti, izdati

javno priopćenje. Moji su tajnici na dužnosti još od četiri sata. Tjeskoba je upravo neopisiva. Neki čak tvrde da Papa ne postoji. Nešto treba odmah poduzeti!"

"Je li to sve?" upita Papa. Svećenik ponovno pročita odgovor: "I da i ne. Potvrđena je istinitost

one vijesti. Dekret će odmah stupiti na snagu. Ukoliko se odmah ne

poduzmu koraci, doći će do golema i konačna otpadništva od vjere." "Dobro", promrmlja Papa službenim tonom. "A sada me pozorno

slušajte, Uzoriti." Na trenutak je zašutio, skupivši prste pod bradom kao netom na Misi. Potom progovori.

"Stavit ćemo se u Božje ruke bez ikakva pridržaja. Ljudski nam oprez više ne smije stajati na putu. Stoga vam zapovijedam da, služeći se pritom najvećom mogućom diskrecijom, ove moje želje pod najvećom tajnošću prenesete sljedećim osobama i nikome drugome. U tu svrhu angažirajte glasnike uzete iz Reda Raspetoga Krista - po dvojicu za svaku poruku - koja ne smije imati nikakav pisani oblik. Obavijestite svu dvanaestoricu članova Svetoga zbora, sve metropolite i patrijarhe diljem svijeta - njih dvadeset i dvojicu, generale redovničkih zajednica: Družbe Isusove, franjevaca, običnih i kontemplativnih monaha - njih ukupno četvoricu. Sve te osobe - njih ukupno trideset i osam - zajedno s vašim kapelanom koji će vršiti dužnost bilježnika i mojim koji će mu pritom pomagati, dakle nas ukupno četrdeset i jedan, imaju doći ovdje u moju palaču u Nazaretu najkasnije do uočnice Duhova. Nisam sklon odlučiti o koracima što ih valja poduzeti s obzirom na taj novi Dekret, a da pritom ne saslušam savjet svojih savjetnika i pružim im prigodu za slobodnu međusobnu raspru. Ove riječi, u obliku u kojemu sam ih izgovorio, trebaju biti proslijeđene svim osobama koje smo ovdje imenovali. Nadalje ih obavijestite kako naša rasprava neće potrajati dulje od četiri dana.

Što se tiče pitanja opskrbe sabora i svih drugih sličnih pitanja, vi ćete, Uzoriti, još danas poslati kapelana kojega smo spominjali, a s kojim će moj kapelan smjesta započeti priprave dok ćete vi, Uzoriti, krenuti odmah za njima imenujući oca Marabouta svojim zamjenikom za to vrijeme.

Napokon, svima onima koji su tražili izričite naputke suočeni s novim Dekretom, prenesite ovu rečenicu:

"Ne gubite pouzdanja koje nosi veliku nagradu. Jer, još malo doći će Onaj koji ima doći, neće okasniti. - Silvestar, biskup, sluga slugu Božjih."

Poglavlje treće

I.

Oliver Brand je izišao u petak navečer iz dvorane Vijeća u Westminsteru čim je posao bio dovršen, a poslanici ustali od stola, brinući se više za to kako će novost djelovati na njegovu suprugu negoli na čitav svijet.

Početak promjene zamijetio je prije točno pet mjeseci kada je Predsjednik svijeta prvi put najavio pravac razvoja svoje politike. Dok je Oliver malo-pomalo to prihvaćao te je braneći ga u javnosti postupno i sama sebe uvjerio u njegovu nužnost, Mabel se prvi put u životu pokazala posvema nepopustljivom.

Njemu se osobno činilo kako mu je žena zapala u neku vrst ludila. Felsenburghova je izjava uslijedila nekoliko tjedana nakon njegova govora u Westminsteru pa je Mabel vijesti o tome isprva dočekala s posvemašnjom nevjericom.

Potom je, kada više nije bilo nikakve dvojbe kako je obznanio da se istrjebljenje onih koji vjeruju u nadnaravno može pokazati kao nužnost, između muža i žene uslijedio stravičan prizor. Rekla je kako je obmanuta, kako je nada svijeta zapravo čudovišna smijurija, kako vladavina svekolika mira nikada nije bila dalje i kako je Felsenburgh iznevjerio povjerenje i prekršio riječ. Prizor je uistinu bio zastrašujuć. Čak ga se ni sada nije volio prisjećati. Nakon nekoga vremena se smirila, no njegovi su argumenti - izneseni s beskrajnim strpljenjem - polučili vrlo malo uspjeha. Zatvorila se u tišinu, jedva mu odgovarajući. Činilo se kako samo jedna stvar dopire do nje: kada je govorio o Predsjedniku samome. Postajalo mu je jasno kako je ona ipak samo žena, prepuštena na milost i nemilost snažnoj osobnosti, no daleko izvan dosega svake logike. Bio je vrlo razočaran. Pa ipak, vjerovao je kako će je vrijeme izliječiti.

Engleska vlada je poduzela brze i umješne korake kako bi umirila one koji su, poput Mabel, ustuknuli pred neizbježnom logikom nove politike. Zemljom je putovala čitava vojska govornika braneći je i objašnjavajući. Tisak je također bio opremljen iznimnom spretnošću pa se slobodno može reći kako među milijunima stanovnika Engleske nije bilo nijedne osobe kojoj Vladina obrana nije bila lako dostupna.

Ukratko, lišeni retorike njihovi su argumenti polučili učinak

umirivanja uzrujanih prosvjeda sentimentalnijih umova. A čitava argumentacija se svodila na sljedeće:

Mir je, isticalo se, prvi put u povijesti postao sveopćom činjenicom. Više nije bilo nijedne države, ma kako male, čiji se interesi ne bi poklapali s onima jednoga od tri dijela svijeta o kojima je ovisila, a taj je prvi stupanj postignut već gotovo prije pol stoljeća. No, drugi stupanj: ujedinjavanje tih triju dijelova pod zajedničkim vodstvom - neizrecivo veće postignuće od prethodnoga budući da su suprotstavljeni interesi u ovome slučaju bili daleko brojniji, ostvarila je jedna jedina Osoba koja je, tako se barem činilo, iznjedrila iz čovječanstva upravo u trenutku kada je jedan takav lik bio potreban. Sigurno nije bilo previše tražiti da se oni koji su primili blagodati sada priklone volji i prosudbi Onoga po kojemu su navedene blagodati stigle. To je, dakle, bio apel na vjeru.

Drugi je glavni argument bio upućen razumu. Progonstvo je - kako sve prosvijećene osobe priznaju - metoda kojom se služi divljačka većina koja želi nametnuti skup mišljenja manjini što spontano ne pristaje na nj. Zao glas u prošlosti progonstvo je pratio ne zbog toga što se služi silom, već što je zlorabi. Diktiranje vjerskih mišljenja manjini svojih pripadnika od strane bilo kojega kraljevstva predstavlja nedopustivu tiraniju jer nijedna država ne posjeduje pravo propisivanja svekolikih zakona, protivnih onima što ih možda imaju njoj susjedne zemlje. To mišljenje pri pada međutim prošlosti, točnije razdoblju nacionalnoga individualizma koji je krivovjerje daleko opasnije za čovječanstvo od osobnoga individualizma. No, s dolaskom sveopćega zajedništva interesa ta se situacija promijenila. Jedinstvena osobnost ljudskoga roda uspjela je nadvladati nespojivost razdijeljenih jedinki te je tim postignućem što ga je moguće usporediti s nastupanjem novoga doba zaživio posve nov niz pravila. Ljudski je rod sada jedinstvena jedinka koja najveću odgovornost ima prema samome sebi. Više ne postoje osobna prava, koja su svakako postojala u prethodnome razdoblju. Čovjek sada posjeduje vlast nad svakom stanicom koja tvori njegovo Mistično tijelo. Ukoliko se bilo koja od tih stanica pokaže štetnom za Tijelo, prava cjeline moraju prevladati.

Samo jedna vjera traži jednako pravo sveopće jurisdikcije, a to je ona katolička. Sljedbe Istoka, iako je svaka zadržala sebi svojstvene osobine, u Novome su Čovjeku ipak pronašle utjelovljenje svojih ideala te se stoga podvrgle autoritetu čitava Tijela kojega je Glava On - Julian Felsenburgh.

No, sama bit katoličke vjere izdaja je ideje čovjeka. Kršćani su svoje štovanje upravljali prema navodnu nadnaravnu Biću koje, kao što sami tvrde, ne samo da nije od ovoga svijeta, već ga štoviše i nadilazi. Kršćani su

se, dakle, bez obzira na ludu bajku o Utjelovljenju, što je se slobodno može prepustiti neka umre od vlastite ludosti, proizvoljno odijelili od toga Tijela kojega su po svome ljudskom rođenju postali članovi. Nalikovali su na umrtvljene udove koji su se prepustili vladavini vanjske sile strane onoj koja predstavlja njihov jedini život te su samim tim činom čitavo Tijelo doveli u pogibelj. Ta je ludost, dakle, zločin koji svakako valja nazvati tim imenom. Ubojstvo, krađa, silovanje, pa i sama anarhija, nalik su sitnim prijestupima u usporedbi s ovim monstruoznim grijehom. Jer, ovi nanose povrede Tijelu, ali ne udaraju na njegovo srce: trpe pojedinci zbog čega ti sitni kriminalci zaslužuju ograničavanje slobode, ali ne zadaje se udarac samome

Životu. No, kršćanstvo u sebi sadrži stvarno smrtonosan otrov. Svaka stanica koja biva zaražena njime zaražena je upravo u onome vlaknu koji je veže uz izvor života. To i jedino to predstavlja vrhunski zločin veleizdaje čovjeka i ništa osim potpuna uklanjanja iz svijeta ne može poslužiti kao prikladan lijek.

To su, dakle, bili glavni argumenti upućeni onome dijelu svijeta koji je još uvijek prezao od Felsenburghova slobodna govora pa je uspjeh tih argumenata bio uistinu zamjetan. Razumije se kako je sama logika, po sebi neoboriva, bila odjevena u različite kostime urešene retorikom i obojene žarom te je svoj posao obavila tako da je početkom ljeta Felsenburgh privatno najavio kako će potaknuti uvođenje prijedloga zakona koji će politiku o kojoj je govorio provesti do njezina logična zaključka.

A sada je, eto, i to bilo postignuto.

II.

Oliver je ušao u kuću i pošao ravno stubama do Mabeline sobe. Ne bi bilo dobro da vijest čuje od bilo koga osim njega. No, nije bila ondje. Raspitavši se čuo je kako je prije sat vremena izišla.

To ga je uznemirilo. Dekret je bio potpisan prije sat vremena, a na upit lorda Pembertona rečeno je kako više nema razloga za tajnost i kako je odluku moguće priopćiti novinarima. Stoga je Oliver i požurio odmah kući kako bi se pobrinuo da Mabel vijest čuje od njega. A sada je, eto, bila izišla te bi u svakome trenutku s javnih oglasnih ploča mogla doznati što je učinjeno.

Osjetio je velik nemir, ali ga je osjećaj stida sprječavao da sat vremena bilo što poduzme. Potom je postavio još nekoliko pitanja poslužiteljici, no

ona nije bila upućena u Mabelina kretanja. Možda je otišla u crkvicu u susjedstvu jer je to ponekad običavala u ovo vrijeme. Poslao ju je neka provjeri dok je sam sjeo na prozorski okvir ženine sobe, neutješno promatrajući beskrajan niz krovova na zlatnoj svjetlosti zalaska sunca koji mu se te večeri činio posebno lijepim. Nebo nije bilo onako posve zlatno kao što je to bio slučaj ostalih večeri ovoga tjedna: na njemu je postojala nijansa ružičastoga koja se prostirala po čitavu svodu od zapada do istoka, dokle god mu je pogled dopirao. Razmišljao je o onome što je nedavno čitao u jednoj staroj knjizi: kako će ukidanje dima promijeniti boje večeri na gore... U Americi je također bilo nekoliko potresa: pitao se ima li i to možda kakve veze... Potom su mu se misli vratile na Mabel...

Deset minuta nakon toga začuo je njezine korake na stubama. Upravo u trenutku kada je ustao, ona je ušla u sobu.

Nešto na njezinu licu otkrilo mu je da već sve zna. Srce mu se steglo kada je vidio kako je ukočena i blijeda. Nije tu bilo bijesa, ničega osim bijela, beznadna očaja i neizmjerne odlučnosti. Usnice su joj bile skupljene u ravnu crtu, a oči, podno bijela ljetna šešira, kao da su se pretvorile u iglice. Stajala je ondje, mehanički zatvarajući vrata za sobom i ne učinivši nikakav dodatan pokret prema njemu.

"Je li istina?" reče. Oliver duboko uzdahnu i ponovno sjede. "Što je li istina, dušo?" "Je li istina", ponovi, "da će svi biti ispitani vjeruju li u Boga i biti

ubijeni oni koji to priznaju?" Oliver ovlaži usnice. "Vrlo si se grubo izrazila", reče. "Pitanje je ima li svijet pravo..." Ona učini oštar pokret glavom. "Istina je, znači. I ti si to potpisao?" "Dušo, molim te, ne pravi scenu. Umoran sam. I neću ti odgovoriti dok

me ne saslušaš." "Izvoli onda." "Hajde, sjedi." Ona odmahnu glavom. "Dobro onda... Evo u čemu je stvar. Svijet je sada jedno i nije više

razdijeljen. Individualizam je mrtav. Umro je kada je Felsenburgh postao predsjednik svijeta. Sigurno razumiješ kako sada prevladavaju posve novi uvjeti, nikada do sada još nije bilo tako. Znaš to jednako dobro kao i ja."

Mabel se nestrpljivo tržne. "Molim te, saslušaj me", reče on umorno. "Evo, dakle, što se dogodilo:

pojavio se novi moral, a sve to skupa nalikuje na trenutak kada se dijete počne služiti razumom. Dužnost nam je, stoga, pobrinuti se da se to nastavi, da ne bude nazatka ni umrtvljenja, da svi udovi budu dobra zdravlja. 'Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je', rekao je Isus Krist. I mi, dakle, kažemo to isto... Stoga svatko tko tvrdi kako vjeruje u Boga - osobno sumnjam da postoji itko tko stvarno vjeruje ili makar razumije što to znači - ako to samo i kaže, kriv je za najstrašniji mogući zločin: izdaju. Neće, međutim, biti nasilja: sve će biti vrlo tiho i milosrdno. Uostalom, uvijek si odobravala eutanaziju, baš kao i svi mi. To će se, dakle, rabiti i..."

Ona još jednom učini gotovo neprimjetan pokret glavom. Sav preostali dio nje činio se poput kipa.

"Ima li ovo ikakva smisla?" upita ona. Oliver ustade. Nije mogao podnijeti oštrinu njezina glasa. "Mabel, dušo..." Na trenutak su joj zadrhtale usnice, a potom ga je ponovno pogledala

ledenim očima. "Ne želim to", reče. "Nema smisla... Znači, i ti si potpisao?" Oliver ju je pogledao s osjećajem najbjednijega očaja. Bilo bi mu

neizrecivo draže da je vikala i plakala. "Mabel..." zavapi ponovno. "Potpisao si, znači?" "Jesam, potpisao sam", reče napokon. Ona se okrenu i pođe prema vratima. On potr ča za njom. "Mabel, kamo ćeš?" Tada je prvi put u svome životu svjesno i potpuno slagala svome

mužu. "Idem se malko odmoriti", reče. "Vidimo se uskoro na večeri." I dalje je oklijevao, no ona ga pogleda u oči - blijeda, ali naizgled

iskrena, tako da se u trenu smirio. "Dobro, dušo... Mabel, pokušaj razumjeti."

*

Pol sata kasnije sišao je na večeru, oboružan logikom, ali i zapaljen osjećajima. Argument mu se sada činio posve uvjerljivim - s obzirom na preduvjete što su ih oboje prihvatili i provodili - zaključak je bio jednostavno neizbježan.

Pričeka minutu-dvije. Naposljetku podiže slušalicu i nazove poslužiteljicu.

"Gdje je gospođa Brand?" upita.

Trenutak je vladala tišina, a potom je stigao odgovor: "Gospođa je otišla iz kuće prije pola sata, gospodine. Mislila sam da

vam je to poznato."

III.

Te je iste večeri gospodin Francis bio vrlo zaposlen u svome uredu radeći na pripravi proslave blagdana Podržavanja života koji se imao slaviti 1. srpnja. Bilo je to prvi put da se obilježavao ovaj blagdan i bilo mu je vrlo stalo da sve bude uspješno kao i na dosadašnjim slavljima. Svako je slavljenje blagdana bilo ponešto različito od drugoga pa je bilo nužno sa svim tim razlikama detaljno upoznati ceremonijare.

I tako je s maketom pred sobom - minijaturnim prikazom unutrašnjosti Opatije sa sićušnim figuricama na postoljima koja su se mogla kretati u svim pravcima - finim crkvenim rukopisom unosio bilješke u svoj primjerak Obrednika.

Stoga je, kada je portir malo nakon devet sati pozvonio i kazao kako ga neka gospođa želi vidjeti, prilično oštro odgovorio kako to nije moguće. No, zvonce se opet oglasilo, a na njegov nervozan upit stigao je odgovor kako je riječ o gospođi Brand koja moli svega deset minuta razgovora. To je već bilo nešto posve drugo. Oliver Brand je bio važna osoba zbog čega je i njegova supruga uživala čast te se gospodin Francis ispričao, naložio neka je dovedu u njegovo predsoblje i s uzdahom se udaljio od svojih figurica i makete Opatije.

*

Te se večeri doimala vrlo tihom, pomislio je, rukujući se s njom minutu kasnije. Bila je spustila veo tako da joj nije baš dobro vidio lice, no činilo se kako joj u glasu nedostaje one uobičajene živahnosti.

"Jako mi je žao što vas prekidam, gospodine Francis", reče. "Želim vam postaviti svega nekoliko pitanja."

On joj se ohrabrujuće nasmiješi. "Sigurno vas je gospodin Brand..." "Ne," reče ona, "nije me poslao gospodin Brand. Riječ je o posve

osobnoj stvari. Uskoro ćete saznati moje razloge. Smjesta ću započeti jer vas ne želim zadržavati."

Bilo je to prilično neobično, pomisli on, no sigurno će uskoro shvatiti. "Prije svega," reče, "mislim da ste poznavali oca Franklina. On je

postao kardinal, nije li?" Francis potvrdi smiješeći se. "Znate li možda je li još uvijek živ?" "Ne", odgovori on. "Mrtav je. Znate, bio je u Rimu u vrijeme njegova

uništenja." "A, tako! Jeste li sigurni?" "Posve siguran. Uspio je pobjeći samo kardinal Steinmann. Ali njega

su nedugo zatim uhitili i objesili u Berlinu dok je jeruzalemski patrijarh umro tjedan ili dva kasnije."

"Dobro onda kada je tako. Evo sada jednoga vrlo neobična pitanja. Postavljam ga iz vrlo osobita razloga koji ne mogu objasniti, no ubrzo ćete shvatiti... Riječ je o sljedećemu: zašto katolici vjeruju u Boga?"

Na trenutak je ostao toliko zapanjen da nije mogao progovoriti. "Da", reče ona. "Riječ je o vrlo neobičnu pitanju. No..." oklijevala je.

"Dobro, reći ću vam", kaza. "Činjenica je kako imam prijateljicu kojoj prijeti ovaj novi zakon. Želim biti u stanju voditi raspravu s njom te moram poznavati njezino stajalište. Vi ste jedini svećenik - hoću reći, bivši svećenik kojega sam ikada upoznala, osim oca Franklina. Zato sam mislila da ćete mi možda htjeti odgovoriti."

Glas joj je bio prirodan: u njemu nije bilo ni drhtanja ni oklijevanja. Francis se blago nasmiješi, trljajući ruke.

"A, tako!" reče. "Da, shvaćam... No, to je vrlo sveobuhvatno pitanje. Ne bi li možda sutra..."

"Želim zaista najkraći mogući odgovor", reče. "Važno mi je smjesta to saznati. Vidite, taj novi zakon stupa na snagu i..."

On kimnu. "Dakle, vrlo kratko, rekao bih ovo: katolici kažu kako se Boga može

spoznati i razumski: kako na temelju uređenja svijeta mogu zaključiti da svakako postoji Onaj - neki Um, razumijete - tko je taj red odredio. Potom tvrde kako mogu zaključiti i druge stvari o Bogu: primjerice, da je On ljubav, izvor radosti..."

"A bol?" prekinu ga ona. On se ponovno nasmiješi. "Da, baš je u tome stvar, to je slaba točkrf." "Ali što kažu o tome?" "Ukratko, kažu kako je bol posljedica grijeha..." "A grijeh? Vidite, gospodine Francis, ja o tome baš ništa ne znam." "Pa, grijeh je pobuna čovjekove volje protiv Božje." "Što pod time misle?"

"Vidite, kažu da je Bog htio da ga njegova stvorenja ljube pa ih je učinio slobodnima jer u protivnome ne bi zapravo bili kadri ljubiti. No, ako su slobodni, to znači da, ako žele, mogu odbiti ljubiti i slušati Boga, i to se naziva grijehom. Vidite kakve li besmislice..."

Ona lagano tržnu glavom. "Da, da", reče. "No stvarno želim shvatiti što to oni misle... Je li to

onda sve?" Francis napući usnice. "Nikako ne," reče, "to je jedva više od onoga što nazivaju naravnom

vjerom. Katolici vjeruju u puno više od toga." "Dakle?" "Draga moja gospođo Brand, nemoguće je to izreći u nekoliko riječi.

No, ukratko, vjeruju kako je Bog postao čovjekom: da je Isus bio Bog te da je to učinio kako bi ih svojom smrću spasio od grijeha.

"Želite reći: podnoseći bol?" "Da, umirući. Dakle, bit je u onome što nazivaju Utjelovljenjem. Sve

ostalo proizlazi iz toga. I stvarno, jednom kada čovjek povjeruje u to, moram reći da sve ostalo slijedi samo po sebi - sve do škapulara i blagoslovljene vode."

"Gospodine Francis, ne razumijem vas ni riječ." On se obzirno nasmiješi. "Jasno da ne," reče, "sve je to nevjerojatna besmislica. No, znate, ja

sam uistinu nekoć u sve to vjerovao." "Ali to je posve nerazumno", reče ona. On, nakon trenutka oklijevanja, nastavi: "Da," reče, "u jednom smislu naravno da jest - posve nerazumno. Ali,

u drugome..." Ona se odjednom nagnu naprijed te je mogao nakratko primijetiti

plamen u njezinim očima podno vela. "Ah!" reče ona gotovo bez daha. "To želim čuti. Sada mi kažite kako

sve to opravdavaju." On zastade na trenutak, razmišljajući. "Pa," reče polako, "koliko se sjećam, tvrde kako postoje i druge

sposobnosti osim onih razumskih. Kažu, primjerice, kako srce ponekad pronalazi stvarnosti što ih razum nije kadar pronaći, kako ono ima svoju vlastitu intuiciju. Tako, na primjer, kažu kako iz srca proizlaze stvarnosti kao što su požrtvovnost, junaštvo, pa čak i umjetnost. Razum nije odijeljen od njih, on postavlja pravila, uočava te hničke zakonitosti, ali ih ne može objasniti jer ga sve takve stvarnosti nadilaze."

"Mislim da shvaćam." "Kažu, dakle, da na isti način i religija nadilazi razum; drugim

riječima, praktično priznaju da je sve to samo stvar osjećaja." Zastade, pokušavajući se ispraviti: "Pa, možda to i ne bi rekli, iako je istina. No, ukratko..." "Da?" "Kažu da postoji nešto što se zove vjera - neka vrst duboka nadnaravna

uvjerenja koje se ni s čim ne da usporediti - što je Bog navodno da je onima koji ga traže, onima koji za to mole, žive čestitim životom i tako dalje..."

"A ta vjera...?" "Ta vjera, koja se oslanja na ono što zovu svjedočanstvima ili

dokazima vjere, ta ih vjera čini posve sigurnima kako postoji Bog, da je On postao čovjekom, utemeljio Crkvu i sve što ide uz to. Tvrde da je sve to praktično potvrđeno utjecajem što ga je njihova religija izvršila na svijet, kao i načinom na koji kršćanstvo uspijeva objasniti narav čovjeka. Vidite, riječ je o pukoj autosugestiji."

Začu kako je uzdahnula i zaustavi se. "Je li vam sada što jasnije, gospođo Brand?" "Puno vam hvala," reče ona, "svakako da mi je jasnije... A je li istina

kako su kršćani umirali za tu vjeru, kakva god ona bila?" "O, da! Na tisuće i tisuće, baš kao i muhamedanci za svoju." "I muhamedanci vjeruju u Boga, zar ne?" "Pa, vjerovali jesu, a pretpostavljam da još i sada neki vjeruju. No,

takvih je vrlo malo, kod ostalih se vjera pretvorila u ezoteriju, kako oni to nazivaju."

"A za koji biste narod rekli da je razvijeniji: onaj Istoka ili onaj Zapada?"

"O, Zapada, bez daljnjega. Istok puno razmišlja, ali vrlo malo djeluje. A to uvijek dovodi do pomutnje ideja, čak i do stagnacije same misli."

"A kršćanstvo je svakako bilo vjera Zapada sve do prije stotinu godina?"

"O, da." Tada je ušutjela i Francis je ponovno imao vremena razmišljati kako je

sve to čudno. Sigurno joj mora biti jako stalo do te njezine prijateljice kršćanke.

Potom ona ustade, a i on s njome. "Puno vam hvala, gospodine Francis... To bi, dakle, bio kratak prikaz

svega?" "Pa, da, koliko je moguće reći u nekoliko riječi."

"Hvala vam... neću vas više zadržavati." Otprati je do vrata. No, otprilike na metar udaljenosti od njih, ona se

zaustavi. "A vi, gospodine Francis? Vi ste odgojeni u svemu tome. Mislite li

kada na to, dolazi li vam u sjećanje?" On se nasmiješi. "Nikada," odgovori, "osim u snu." "Ali ako sve to nije ništa drugo nego autosugestija, kako objašnjavate

da ste u toj autosugestiji živjeli trideset godina?" Zastade iznenađen razmišljajući što odgovoriti. Ona nastavi: "Kako bi vaša nekadašnja subraća katolici to objasnili?" "Rekli bi da sam napustio svjetlo - i da se vjera tada povukla." "A vi?" On se opet na trenutak zamisli. "Ja bih rekao da sam u sebi stvorio snažniju autosugestiju, suprotnu

onoj prvoj." "A, tako... Laku noć, gospodine Francis." Otpratio ju je do dizala, a potom se, nakon što se dizalo počelo

spuštati, vratio svojoj maketi Opatije i drvenim figuricama. No, prije no što ih je počeo ponovno premještati, još je dugo nepomično sjedio, napućenih usnica, zureći u prazno.

Poglavlje četvrto

I.

Tjedan dana kasnije Mabel se probudila u zoru i na trenutak je zaboravila gdje se nalazi. Čak je naglas izgovorila Oliverovo ime promatrajući nepoznatu sobu i pitajući se što radi ondje. Potom se sjetila i ostala u tišini...

Bio je to osmi dan njezina boravka u toj ustanovi Domu. Probni je rok bio prošao i danas je slobodno mogla učiniti ono

zbog čega je i došla. U subotu prethodnoga tjedna prošla je osobno ispitivanje pred sudom izrekavši pod uobičajenim uvjetom tajnosti - svoje ime, dob i prebivalište, kao i razloge zbog kojih se prijavila za primanje eutanazije.

Sve je za sada dobro prošlo. Odabrala je Manchester kao dovoljno udaljen i velik da joj osigura slobodu od bilo kakva Oliverova uznemiravanja te su njezinu tajnu uistinu pomno čuvali. Nije se dalo naslutiti kako bi njezin muž znao išta o njezinim nakanama jer, naposljetku, u ovakvim je slučajevima policija bila dužna pomoći bjeguncu. Individualizam je bio priznat barem u toj mjeri da onima koji su umorni od života osigura pravo na njegovo prekidanje. Ni sama nije znala zbog čega je odabrala upravo tu metodu osim što su se sve druge činile nemogućima. Nož je zahtijevao vještinu i odlučnost, vatreno oružje nije dolazilo u obzir dok je do otrova - pod novim, vrlo strogim, propisima - bilo iznimno teško doći. Osim toga, uistinu je željela iskušati svoje nakane i biti posve sigurna kako zbilja ne postoji nijedan drugi način osim toga...

I zaista, sada je bila sigurnija no ikad. Ta joj je pomisao prvi put došla na pamet u suludoj bijedi izbijanja nasilja posljednjega dana stare godine. Potom je ponovno nestala, umirena argumentima kako je čovjek još uvijek sklon padanju.

Onda se pomisao na smrt još jednom pojavila, poput hladna i uvjerljiva fantoma, usred bijela dana, izazvana Felsenburghovim Dekretom. Od tada se ta misao nastanila u njoj, no uspijevala ju je nekako nadzirati nadajući se protiv svake nade kako Dekret neće biti proveden u djelo, buneći se povremeno protiv užasa što ga je on predstavljao. No, nikada se zapravo nije odveć udaljavala od te pomisli. Kada je program mjera predviđenih u

Dekretu naposljetku pretvoren u zakonski akt, odlučno se prepustila odluci o eutanaziji. Bilo je to prije osam dana i od tada se ni u jednome trenutku nije pokolebala.

No, prestala je osuđivati jer je razumski uvidjela do od toga nema koristi. Znala je samo kako ne može podnijeti novi razvoj događaja, kako je posve krivo bila shvatila novu vjeru i kako za nju - bez obzira na shvaćanja drugih - nade više nema... Osim toga, iza nje neće ostati djeca...

*

Tih je osam dana, propisanih zakonom, prošlo vrlo mirno. Sa sobom je bila ponijela dovoljno novca da se smjesti u jednu od posebnih privatnih ustanova opremljenih s dovoljno udobnosti kako bi oni navikli na lagodan život bili pošteđeni svakoga rastresanja. Medicinske su sestre bile ugodne i pune razumijevanja i uistinu se nije imala na što požaliti.

Razumije se kako je do određene mjere trpjela od neizbježnih reakcija. Druga je po redu noć nakon njezina dolaska bila užasna: dok je ležala u postelji u tami vrućega zraka, čitava je njezina narav prosvjedovala i borila se protiv sudbine što ju je snagom volje izabrala. Njezin osjetilni život vapio je za običnim stvarima: osiguranom hranom, zrakom i ljudskim druženjem. Užasavajući se, uzmicao je pred slijepom tminom prema kojoj se tako neizbježno kretao.

U toj je agoniji jedina utjeha bila napola izgovoreno obećanje nekoga dubljeg glasa koji je tvrdio kako smrt nije kraj.

S jutarnjom se svjetlošću vratio i zdrav razum, volja ponovno preuzela vodstvo, a s njome se izravno povukla i podrazumijevana nada u nastavak postojanja.

Potom je trpjela od jednoga konkretnijeg straha: u sjećanje su joj se vratila šokantna otkrića koja su prije deset godina potresla Englesku vezano uz otvaranje takvih domova za eutanaziju pod Vladinom skrbi; navedena su otkrića, naime, pokazala kako su godinama u velikim laboratorijima za vivisekciju vježbe vršene na živim ljudskim bićima. Osobe koje su se, s istim namjerama kao i ona, odvojile od svijeta u privatne domove za eutanaziju primile su plin koji nije uništavao život, već ga samo obustavljao... No, s rađanjem novoga dana i taj strah je nestao. Navedene su zlouporabe bile nemoguće pod novim sustavom, barem u Engleskoj. Upravo je zbog toga odustala od toga da život skonča negdje drugdje u Europi. Tamo gdje je osjećaj bio slabiji, a logika nadmoćnija, i materijalizam je bio dosljedniji. Budući da su ljudi samo životinje, zaključak se nametao sam po sebi.

Postojao je samo jedan nedostatak, tjelesne naravi: nepodnošljiva vrućina jednako noći, kao i dana. Činilo se, govorili su znanstvenici, kako je nastupio posve neočekivan val topline. Razvijeno je desetak teorija koje su se većinom međusobno isključivale. Bilo je upravo ponižavajuće, držala je ona, da ljudi koji su tvrdili kako su zemlju podjarmili sebi mogu biti toliko zbunjeni. Razumije se kako su izvanredne vremenske prilike bile popraćene različitim prirodnim katastrofama: potresima zapanjujuće žestine, uragan je uništio čak dvadeset i pet gradova u Americi, nestalo je nekoliko otoka te se činilo kako podivljali Vezuv sprema nove erupcije. No, nitko to nije umio objasniti. Jedan je znanstvenik bio toliko lud da je ustvrdio kako se u središtu zemlje događa opasna kataklizma... Tako je barem čula od medicinske sestre, no nije ju to odveć zanima lo. Bilo joj je jedino žao što nije mogla puno šetati vrtom, već se morala zadovoljiti boravkom u svojoj sparnoj, iako sjenovitoj sobi na drugome katu.

Zanimala se za samo još jednu stvar: učinak novoga Dekreta. No, činilo se kako sestra o tome baš i ne zna puno. Bilo je, navodno, nekih izgreda, ali zakon se još nije počeo u potpunosti provoditi. Napokon, tjedan dana bilo je vrlo kratko vrijeme, iako je Dekret smjesta službeno stupio na snagu, a suci započeli s provođenjem propisana popisa stanovništva.

( gro.zeraWorC )

Dok je toga jutra ležala budna gledajući u obojeni strop, a povremeno i po tihoj sobici, činilo joj se kako je vrućina gora no ikada. Na trenutak joj se učinilo kako je previše spavala, no pogledavši na sat, vidjela je kako jedva da su prošla četiri sata. Eto, neće morati više dugo trpjeti: držala je kako će oko osam sati biti pravo vrijeme da skonča sa svime. Trebala je još napisati pismo Oliveru i dovršiti posljednje poslove.

Što se tiče moralnosti njezina čina - tj. odnosa između toga čina i uobičajena života ljudi, nije o tome ni najmanje dvojila. Vjerovala je, baš kao i čitav svijet odan ideji Čovještva, kako duševna bol, jednako kao i tjelesna, ponekad opravdava skončanje života. Postojao je stanovit vrhunac očaja pri kojemu pojedinac više nije bio svijetu potreban: bio je to čin najvećega mogućeg milosrđa. No, nekoć nije ni slutila da bi sama ikada mogla zapasti u to stanje: život joj je bio odveć zanimljiv. Sada je ipak došlo do toga i tu nije bilo nikakve dvojbe.

Više je puta toga tjedna u mislima oživljavala svoj razgovor s gospodinom Francisom. Otišla je k njemu gotovo instinktivno želeći jednostavno saslušati i drugu stranu; htjela je, naime, čuti je li kršćanstvo onoliko apsurdno kakvim ga je oduvijek držala. Činilo se kako, međutim,

nije apsurdno već jedino dostojno sažaljenja. Bio je to samo divan san, vrhunska poezija. Bilo bi divno vjerovati u takvo što, no s njom to nije bio slučaj. Ne! Transcendentalni je

Bog nezamisliv, iako ne toliko nezamisliv kao ideja da je običan čovjek ustvari neizmjeran Čovjek. Osim toga, utjelovljenje.. . no to je previše!

Činilo se kako izlaza nema. Vjera u Čovještvo bila je jedina. Čovjek je bio Bog ili barem jedno od najvećih njegovih očitovanja, ali ona s tim Bogom više nije htjela imati nikakve veze. Tu provalu vlastite impulzivnosti, koja je nadilazila i razum i obične osjećaje, Mabel je sama sebi okarakterizirala samo kao jedan vid rafinirane emotivnosti.

Razmišljala je, međutim, puno o Felsenburghu i začudila se svojim osjećajima. On je zacijelo bio najdojmljiviji čovjek što ga je ikada susrela i činilo se vrlo mogućim da uistinu jest ono što je tvrdio: utjelovljenje idealna čovjeka, prvi savršen proizvod čovječanstva. No, nikako nije mogla prihvatiti logiku njegova postupanja. Sada je uviđala kako je savršeno logičan, kako nije bio nedosljedan u osudi uništenja Rima i donošenju svoga Dekreta svega tjedan dana kasnije. Naime, osudio je strast koja je jednoga čovjeka okretala protiv drugoga: kraljevstvo protiv kraljevstva i sljedbu protiv sljedbe jer je to za ljudski rod bilo jednako samoubilačku činu. Osudio je nekontroliranu strast, a ne pravno djelovanje. Stoga je taj novi Dekret bio logičan poput njega samoga: bio je to pravni čin ujedinjena svijeta protiv sićušne manjine koja je prijetila načelu života i vjere. Stoga je taj Dekret valjalo provesti s najvećim mogućim milosrđem, bez osvete, strasti ili pak sektaškoga nasilja (kao što se osvetoljubivošću ili nasiljem ne može nazvati čin kojim čovjek amputira oboljeli ud). Oliver ju je, u svezi s tim, bio potpuno uvjerio.

Da, bilo je to posve logično i opravdano. Unatoč tome, za nju je to bilo nepodnošljivo... No... kako li je Felsenburgh samo bio uzvišen: bila je prava radost prisjećati se njegovih govora i njegove osobnosti. Rado bi ga bila ponovno vidjela. Uzalud. Bolje joj je okončati sa svime što je moguće mirnije. Svijet mora dalje bez nje. Bila je jednostavno umorna od činjenica.

Ponovno je zadrijemala i činilo joj se kako je jedva prošlo kakvih pet minuta kadli je nad sobom ugledala blago i nasmiješeno lice sestre s bijelom kapicom na glavi koja se nadvila nad nju.

"Gotovo je šest sati, draga gospođo, vrijeme kada ste mi rekli da dođem. Treba li vam odmah donijeti doručak?"

Mabel duboko udahnu. Potom naglo ustade iz kreveta i uze list papira.

II.

Maleni sat na polici otkucao je šest i pol kada je odložila olovku. Potom uze gusto napisane stranice, sjede u svoj duboki naslonjač i stade čitati.

Dom počinka, Manchester West br. 3a Dragi mužu, jako mi je žao, ali opet mi se vratilo ono

prijašnje stanje. Zaista ne mogu više dalje, stoga ću pobjeći kroz jedini preostali izlaz, kao što sam ti jednom bila rekla. Ovdje sam bila vrlo radosna i smirena: svi su bili silno ljubazni i uviđavni. Iz zaglavlja pisma ćeš shvatiti na što, dakako, mislim...

Uvijek si mi bio vrlo drag, to si još i sada, čak i u ovome trenutku. Stoga imaš pravo saznati razloge koji su me naveli na ovaj čin, naravno do one mjere do koje sam ih i ja sama svjesna. Vrlo mi je teško to razumjeti, no čini se kako nemam dovoljno snage za život. Dok sam bila zadovoljna i oduševljena, sve je bilo u redu, osobito kada je došao On. No mislim da sam očekivala kako će sve biti drukčije. Nisam shvaćala - kao što sada shvaćam - kako je do svega ovoga jednostavno moralo doći, kako je sve vrlo logično i ispravno. Mogla sam podnijeti kada sam držala kako su djelovali iz strasti, ali ovdje je riječ o svjesnoj odluci. Nisam shvaćala kako mir mora imati svoje zakone i štititi sebe. Ali takav mir nije nešto što želim. Moja nesreća je već sam život.

Postoji i druga poteškoća. Znam kako se ti posvema slažeš s novim stanjem stvari, što je i razumljivo, jer si daleko snažnija i razumnija osoba od mene. Tsfo ako već imaš suprugu, onda bi ona trebala dijeliti tvoje mišljenje. A sa mnom to više nije slučaj, barem ne u srcu, iako uviđam kako si u pravu... Razumiješ li, dušo?

Da imamo dijete, stvari bi možda bile drukčije. Možda bih tada htjela živjeti za njega. Ali za čovještvo... o, Olivere, ne mogu, ne mogu!

Znadem da sam u krivu, a ti u pravu, ali, eto, ne mogu se promijeniti. Stoga sam posve sigurna kako mi valja poći.

Želim ti kazati još i ovo: kako se ni najmanje ne bojim. Nikako mi nije jasno zašto se ljudi uopće boje, osim, dakako, ako su kršćani. Da pripadam njima, užasno bih se bojala. No

vidiš, mi oboje znademo kako poslije smrti nema ničega. Ja se bojim života, a ne smrti. Dakako, bojala bih se da me čeka kakva bol, no liječnici me uvjeravaju kako je uopće nema. Jednostavno ću zaspati. Živci umiru prije mozga. Sama ću to učiniti. Ne želim da itko drugi bude prisutan. Za nekoliko će trenutaka Anne, ovdašnja medicinska sestra, s kojom sam se jako sprijateljila, donijeti taj uređaj, a potom me ostaviti nasamo.

Što se tiče onoga poslije, posve mi je svejedno. Molim te, učini kako god želiš. Kremiranje će biti sutra u podne tako da, ako želiš, možeš biti nazočan. Isto tako možeš urediti i da ti samo pošalju urnu. Znadem kako si urnu svoje majke rado držao u vrtu pa će možda tako biti i s mojom. Molim te, učini upravo onako kako želiš. Isto vrijedi i za sve moje stvari, razumije se kako ih ostavljam tebi.

Želim ti, dragi, reći još i ovo: jako mi je žao što sam bila toliko zamorna i glupa. Čitavo vrijeme sam doista vjerovala tvojim argumentima, ali ih u dubini duše jednostavno nisam mogla prihvatiti. Sada ćeš razumjeti zašto sam bila toliko zamorna?...

Olivere, dušo, bio si mi neizmjerno dobar... Da, znam da plačem, ali zapravo sam jako sretna. Ovo je tako lijep kraj. Voljela bih da ti nisam morala zadati toliko brige prošloga tjedna, no nije bilo izbora - znala sam da bi me ti odgovorio da si me pronašao, što bi bilo gore od svega. Žao mi je i što sam ti slagala. To je zaista bilo prvi put da sam učinila takvo što.

Mislim da ti nemam više ništa reći. Olivere, dušo, zbogom. Šaljem ti od svega srca svu svoju ljubav!

Mabel

Nakon što je pročitala napisano, sjedila je posve mirno, a oči su joj još bile vlažne od suza. Da, sve je to bilo posve istinito. Bila je daleko sretnija no što bi mogla biti da je postojala mogućnost povratka. Život se činio potpuno praznim: smrt je bila logičan izlaz i duša joj je za njome žudjela kao što tijelo žudi za počinkom.

Napisala je adresu na omotnici, još uvijek savršeno mirnom rukom, položila je na stol i još se jednom zavalila u naslonjač promatrajući svoj nedotaknut doručak.

Potom je odjednom stala razmišljati o svome razgovoru s gospodinom Francisom. Zahvaljujući čudnoj asocijaciji ideja prisjetila se i pada letjelice u Brightonu, onoga što je učinio svećenik, te službenika eutanazije s njihovim kutijama...

* * *

Kada je nekoliko minuta kasnije ušla sestra Anne, zapanjio ju je prizor koji ju je ondje dočekao. Mlada se žena skutrila do prozora, ruku položenih na okvir, i promatrala nebo s izrazom posvemašnje strave.

Sestra Anne brzo je prešla sobu odloživši u prolazu nešto na stol. Dodirnula je Mabel po ramenu.

"Gospođo Mabel, što vam se dogodilo?" Uslijedio je dug jecajuć uzdah. Mabel se okrenula, ustajući, i zgrabila

sestru drhtećom rukom, dok joj je drugom nešto pokazivala. "Tamo!" reče. "Tamo... pogledajte!" "Što to, gospođo? Ništa ne vidim, samo je malčice mračno!" "Mračno!" reče ova. "Vi to zovete mračnim? Pa sve je crno... crno!" Sestra ju je blago privukla natrag na stolicu okrećući je od prozora.

Prepoznala je u tome živčanu reakciju, ništa više od toga. No, Mabel joj se otela i ponovno okrenula.

"Vi to zovete malčice mračnim", reče. "Pogledajte, sestro, pogledajte!"

Pa ipak, nije bilo ništa posebno za vidjeti. Ispred se uzdizala grana brijesta nalik na perje. Potom, zatvoreni kapci na prozorima preko puta dvorišta, krov i jutarnje nebo ponad njih koje je bilo pomalo teško i mračno kao pred oluju, ali ništa više od toga.

"Što je, gospođo? Što to vidite?" "Ma, ma... pogledajte! Pogledajte! Eto tamo, poslušajte ovo!" Začuo se udaljen zvuk, nalik na kotrljanje vagona, no tako udaljen da

se mogao i pričiniti. Mlada je žena bila zatisnula uši, a lice joj se pretvorilo u blijedu masku užasa izrogačenih očiju. Sestra je zagrli.

"Draga gospođo," reče, "previše jste uzrujani. To je samo mala grmljavina uzrokovana vrućinom. Mirno sjedite."

Osjetila je kako tijelo mlade žene drhti pod njezinim rukama, no nije se opirala kada ju je privukla k stolici.

"Svjetla! Svjetla!" zajeca Mabel. "Obećavate li da ćete onda mirno sjesti?" ^ Ona kimnu. Sestra pođe do vrata blago se nasmiješivši: već je viđala

takve prizore. Trenutak kasnije, nakon što je sestra okrenula ručicu, soba se

ispunila nježnom svjetlošću, nalik na sunčevu. Vrativši se, vidjela je kako se Mabel okrenula u stolici i skupljenih dlanova i dalje zurila u nebo nad krovovima. Očito se već bila donekle smirila. Sestra se vrati u sobu i položi joj ruku na rame.

"Prenapeti ste, mila... Morate mi vjerovati. Nemate se čega bojati. Riječ je o običnoj živčanoj napetosti... Da spustim žaluzinu?"

Mabel okrenu lice... Da, svjetlo ju je svakako ohrabrilo. Lice joj je još uvijek bilo blijedo i prestrašeno, no u oči joj se polako vraćao miran pogled, iako su joj one, čak i dok je govorila, u više navrata pobjegle prema prozoru.

"Sestro," reče sada već tiše, "molim vas, pogledajte ponovno i recite mi vidite li štogod. Ako kažete kako nema ničega, povjerovat ću da gubim razum. Ne, nemojte dirati žaluzine."

Ne, nije bilo ničega. Nebo je bilo pomalo mračno, kao da se sprema oluja, no primjećivala se samo svojevrsna koprena od oblaka i svjetlost jedva da je bila neznatno pomračena. Nebo je nalikovalo nebu koje prethodi proljetnim olujama. Sestra joj to jasno i odlučno reče.

Mabelino se lice još malko smirilo. "Dobro, sestro... Onda..." Okrenula se prema stoliću sa strane na koji je sestra Anne bila odložila

ono što je donijela u sobu. "Pokažite mi, molim." "Jeste li sigurni da niste odveć prestrašeni, draga gospođo? Treba li

vam nešto?" "Ne, ništa mi više ne treba", odlučno će Mabel. "Pokažite mi, molim." Sestra Anne se odmah okrenu prema stolu. Na njemu je ležala bijelo emajlirana kutija, nježno oslikana cvijećem.

Iz kutije je virila bijela elastična cijev s širokim otvorom za usta, pričvršćenim s dvije čelične kopče presvučene kožom. Sa strane kutije nalazila se mala porculanska ručica.

"Eto, draga gospođo", mirno će sestra promatrajući kako se oči mlade žene ponovno okreću prema prozoru, a potom vraćaju natrag. "Eto, draga, sjednite ovdje kao što sada sjedite. Glavu pravilno zabacite prema natrag. Kada budete spremni, stavite ovo na usta i zakopčajte kopče iza glave... Tako... Djeluje vrlo jednostavno. Potom okrenite ovu ručicu, na ovu stranu, dokle ide. To je sve."

Mabel kimnu. Bila je vratila samokontrolu i posve jasno shvatila sve, iako su joj, kada je ponovno progovorila, oči i opet pobjegle prema prozoru.

"To je sve", reče. "A što onda?" Sestra je na trenutak sumnjičavo pogleda.

"Dobro sam razumjela", reče Mabel. "A što onda?" "Nema više ničega. Prirodno dišite i lagano počinjete osjećati

pospanost. Potom zatvorite oči, i to je sve." Mabel položi cijev na stol i ustade. Sada je ponovno bila u potpunosti

prisebna. "Poljubite me, sestro", reče.

*

Sestra kimnu i još joj se jednom nasmiješi izlazeći. No, Mabel je to jedva i primijetila: ponovno je gledala kroz prozor.

"Vratit ću se za pol sata", reče sestra Anne. Potom joj oči padnu na četvrtastu omotnicu na sredini stola. "Ah, pismo!" reče.

"Da", odsutno će Mabel. "Molim vas, uzmite ga." Sestra ga podiže, pogleda adresu, a onda ponovno Mabel. I dalje je

oklijevala. "Za pol sata", ponovi. "Nema žurbe. Za manje od pet minuta sve je

gotovo... Zbogom, draga gospođo." No, Mabel je i dalje gledala kroz prozor i nije odgovorila.

III.

Mabel je stajala savršeno mirna sve dok nije čula kako se vrata zaključavaju i izvlači ključ. Još jednom je pošla do prozora i uhvatila se za okvir.

S mjesta na kojemu je stajala mogla je vidjeti prvo dvorište podno nje s travnjakom u sredini i nekoliko stabala koja su ondje rasla - sve je to sada bilo jasno vidljivo u sjajnoj svjetlosti koja je dopirala s njezina prozora; i drugo, nad krovovima, strahovit plašt tamna neba ožarena rume nilom. Kontrast je sve činio još stravičnijim. Činilo se kako je jedino zemlja bila kadra isijavati svjetlost dok je nebo u tome podbacilo.

Osjećalo se kako vlada neobična tišina. Ova ustanova je i inače u ovo vrijeme bila vrlo tiha: njezini stanovnici nisu bili raspoloženi za žamor, no sada je bila i više no tiha: bila je upravo neprirodno mirna te je nalikovala na trenutak koji prethodi napadu artiljerije iz zraka. Trenuci su prolazili, a do napada nije dolazilo - samo se još jednom začulo uzvišeno kotrljanje, poput nekih udaljenih kola, neizmjerno impresivno jer se u Mabelinim ušima činilo pomiješano sa žamorom nebrojenih glasova, sablasnim vapajem i pljeskom. Potom je zvuk ponovno utihnuo.

Sada je počela shvaćati. Tama i zvukovi nisu bili namijenjeni svim očima i ušima. Sestra nije vidjela ni čula ništa neobično, jednako kao ni ostatak svijeta. Svima njima to je bio tek nagovještaj nadolazeće oluje.

Mabel se nije trudila razlikovati subjektivno od objektivnoga. Nije joj bilo važno proizvodi li njezin mozak te prizore i zvukove ili ih pak ona opaža uz pomoć neke do sada nepoznate sposobnosti. Činilo joj se kako je već odijeljena od svijeta što ga je poznavala. On se povlačio od nje, odnosno, bolje rečeno, ostajući ondje gdje je oduvijek i bio, stao se topiti, preobražavati i prelaziti u neki drugi vid postojanja. I to joj nije bilo nimalo čudnije od bilo čega drugoga, na primjer... od one malene obojene kutijice na stolu.

Potom je, jedva svjesna svojih riječi, očiju uprtih u to zastrašujuće nebo, prozborila...

"O, Bože!" reče. "Ako si zaista tamo... ako zaista postojiš..." Glas ju je izdao. Uhvatila se za dasku prozora kako bi se umirila.

Neodređeno se pitala zašto je to uopće izgovorila jer je na to nisu nadahnuli ni razum ni osjećaji. Svejedno je nastavila...

"O, Bože, znam da Te nema... jasno da ne postojiš. No, kada bi postojao, znam što bih Ti rekla. Rekla bih Ti kako sam zbunjena i umorna. Ne... Ne bih Ti trebala reći... Ti bi to već znao. No, rekla bih da mi je jako žao zbog svega ovoga. O, pa i to bi Ti znao. Ništa nije potrebno reći. O Bože! Ne znam što želim reći. Željela bih da se brineš za Olivera, dakako, i za sve Tvoje sirote kršćane. Oh, bit će im tako teško... Bože! Bože... Ti me razumiješ, zar ne...?"

*

I opet se začu teška buka i uzvišen bas milijarde glasova. Sada se učinilo da su mrvicu bliže, pomisli... Nikada nije voljela oluje ni bučna mnoštva. Uvijek bi od toga dobivala glavobolju...

"Dakle, zbogom", reče ona. "Zbogom svemu..." Potom sjede na stolicu. Nastavak za usta... da, to je to... Bila je bijesna što joj drhte ruke. Dvaput joj je traka skliznula sa

sjajnih uvojaka kose... Potom je uspjela namjestiti... i, kao da ju je oplahnuo neki lahor, vrati joj se svijest.

Ustanovila je kako može nesmetano disati: nije bilo nikakva otpora, što bijaše prava utjeha. Neće se, dakle, ugušiti... Ispruži lijevu ruku i dotaknu ručicu, manje svjesna njezine nenadane hladnoće negoli nepodnošljive vrućine u koju je soba kao odjednom uronila. U sljepoočicama joj je odzvanjalo i čula je buku glasova... Još jednom ispusti ručicu te objema

rukama strgnu bijeli ogrtač što ga je jutros bila stavila... Da, sada je bilo malo lakše... lakše je mogla disati. I opet joj prsti opipaju i pronađu ručicu, ali joj se niz njih slijevao znoj pa je za trenutak nije mogla okrenuti. Potom joj to uspije...

*

Na trenutak je sladak slab miris opalio njezinu svijest poput udarca jer je znala kako je to miris smrti. Potom se ponovno javila čvrsta volja koja ju je i dovela do ovoga trenutka. Ruke je blago položila u krilo dišući duboko i s lakoćom.

Oči je bila zatvorila u trenutku okretanja ručice, ali ih je sada ponovno otvorila, znatiželjna promatrati kako izgleda svijet koji nestaje. Bila se odlučila na to prije tje dan dana, ne želi propustiti ništa od toga posljednjeg iskustva.

Isprva se činilo kako nema promjene. I dalje je mogla vidjeti granu brijesta nalik na perje, olovni krov preko puta i zastrašujuće nebo nad njim. Primijetila je goluba, čija se bjelina ocrtavala na tamnoj podlozi neba, kako se uzdigao i ponovno u trenutku nestao s vidika...

*

A potom je uslijedilo ovo... Odjednom je u svim udovima osjetila ekstatičnu prosvijetljenost.

Pokušala je podići ruku, no shvatila je kako je to nemoguće jer ona više nije pripadala njoj. Pokušavala je spustiti oči s toga široka poteza ljubičasta neba i shvatila kako je i to nemoguće. Potom je shvatila kako je volja već izgubila doticaj s tijelom, a buka svijeta se povukla na beskrajnu udaljenost. To je bila i očekivala, no zbunjivalo ju je to što joj duh još uvijek funkcionira. Bila je istina da se svijet kakav je poznavala povukao iz predjela svijesti, jednako kao i njezino tijelo, osim osjeta sluha koji je i dalje bio neobično budan. No, još je uvijek ostalo dovoljno sjećanja da bi bila svjesna kako takav svijet postoji, kako postoje druge osobe, kako ljudi obavljaju svoje poslove i ne sluteći što se dogodilo, ali su nestala lica, imena, mjesta. Zapravo, bila je svjesna sebe onako kao nikada prije: činilo se kako je napokon prodrla u neki djelić svoga bića u koji je do tada samo gledala kao kroz zamagljeno staklo. To je bilo vrlo neobično, a opet i vrlo blisko. Činilo se kako je stigla u središte kruga po čijemu je rubu čitava života bila kružila. Nije to bila puka točka, bio je to odjelit prostor, okružen i opasan zidovima... Istoga je trenutka postala svjesna kako je nestao i sluh...

Potom se dogodilo nešto čudesno - iako joj se činilo kako je oduvijek

znala da će se to dogoditi, premda njezin razum to nikada nije artikulirao. Evo što se zbilo.

Zidovi koji su je opasivali bili su se istopili, popraćeni zvukom lomljave, a oko nje se ukazao bezgraničan prostor, bezgraničan, različit od ičega drugog, živ i u gibanju.

Bio je živ na način na koji je živo tijelo što diše punim plućima - samo po sebi razumljivo i sveprožimajuće - bio je jedan, a sastojao se iz puno dijelova; nematerijalan, a opet savršeno stvaran - stvaran na način na koji nikada nije mogla ni sanjati o stvarnosti...

I sve joj je to djelovalo poznato, kao prostor što ga često posjećujemo u snovima. Potom iznenada bijesnu nešto što je istodobno nalikovalo na zvuk i svjetlost, nešto za što je u trenutku spoznala da je jedinstveno...

Tada vidje i shvati...

Poglavlje peto

I.

Oliver je dane što su uslijedili nakon Mabelina nestanka proveo u neopisivu užasu. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći: prešao je put kojim se bila kretala, od postaje Croydon do postaje Victorija, gdje joj je se bio izgubio trag. Obavijestio je policiju primivši od nje službeni odgovor koji nije govorio ništa: kako nema nikakvih vijesti. Tek ga je u utorak nakon njezina nestanka Francis, slučajno saznavši za njegovu nevolju, telefonski obavijestio kako je s njome razgovarao u petak navečer. No, to mu nije donije lo nikakve koristi, naprotiv, vijesti su bile više loše negoli dobre jer je Olivera posve obeshrabrio sadržaj njihova razgovora, unatoč uvjeravanjima gospodina Francisa kako gospođa Brand nije pokazala nikakvu sklonost ka obrani kršćana.

Postupno je odbacio različite pretpostavke. Ostale su samo dvije: ili je otišla kako bi zaštitila nekoga nepoznata katolika ili se - ježio se već i pri samoj pomisli na to - prijavila negdje za eutanaziju, kao što je već jednom bila zaprijetila, i sada se nalazila pod zakonskom skrbi. Takav je postupak bio prilično uvriježen nakon stupanja na snagu Zakona o prekidu života iz 1998. godine. I bilo je upravo zastrašujuće što on to nije mogao osuditi.

*

U utorak navečer, dok je tjeskobno sjedio u svojoj sobi po tisućiti put nastojeći pronaći neku dosljednu crtu u labirintu odnosa što ga je imao sa svojom suprugom ovih proteklih nekoliko mjeseci, njegovo je zvono odjednom zazvonilo. Na tipkovnici je zasvijetlila crvena oznaka Whitehall. Na trenutak mu je srce poskočilo od radosti na pomisao kako stižu vijesti o njoj. No, nada se izjalovila već s prvim riječima.

"Brande," začuo se oštar prodoran glas, "jeste li to vi?... Ovdje Snowford. Morate smjesta doći, jeste li razumjeli: smjesta! Bit će održan izvanredan sastanak Vijeća u devet sati. Predsjednik će biti ondje. Shvaćate koliko je hitno. Nemam vam vremena reći više od toga. Smjesta dođite u moj ured."

*

Čak ni taj neočekivani poziv nije ga uspio rastresti i odvratiti od njegovih misli. Olivera, kao ni sve druge, Predsjednikovi neočekivani dolasci više nisu čudili. Dolazio bi i nestajao bez upozorenja, putujući i radeći s neopisivom energijom, a opet, tako se barem činilo, uvijek zadržavajući osobnu mirnoću.

Bilo je već prošlo sedam sati. Oliver je smjesta večerao i četvrt prije osam pojavio se u Snowfordovu uredu gdje su se već nalazila petorica njegovih kolega.

Ministar mu je pošao u susret, s neobičnim izrazom uzbuđenja na licu. Povukavši ga na stranu, reče:

"Vidite, Brande, od vas se traži da govorite prvi, odmah nakon Predsjednikova tajnika koji će otvoriti sastanak: obojica, naime, stižu iz Pariza i donose zapanjujuće novosti. Imaju informacije o mjestu gdje boravi Papa... Čini se, naime, kako on ipak postoji... Ma, doskora će vam sve biti jasno. Usput," nastavi on znatiželjno mu promatrajući napeto lice, "žao mi je zbog vaše nevolje. Pemberton mi je upravo to priopćio."

Oliver naglo podignu ruku. "Kažite mi", reče on, "o čemu bih trebao govoriti?" "Pretpostavljamo, dakle, kako će Predsjednik iznijeti neki prijedlog.

Dobro vam je znano naše mišljenje. Jednostavno objasnite naš stav prema katolicima."

Oliverove su se oči odjednom pretvorile u dvije svijetle crte podno kapaka, no kimnu glavom u znak pristajanja.

U tome je trenutku ušao Cartwright: krupan, pogrbljen starac s beskrvnim licem, kao što je i dolikovalo vrhovnome sucu. Spazivši Olivera upita ga:

"Molim vas, recite mi što znadete o čovjeku po imenu Phillips? Kažu kako je spomenuo vaše ime."

"Bio je moj tajnik", polako će Oliver. "A što s njime?" "Mislim da je poludio. Predao se sudu preklinjući da ga se smjesta

ispita. Sud je zatražio upute za djelovanje. Kao što znate, Dekret jedva da se i počeo provoditi."

"Ali, što je učinio?" "U tome i leži poteškoća. Tvrdi kako ne može zanijekati Boga, ali da

ne može ni ispovjediti vjeru u njega... Znači, bio je vaš tajnik?" "Da. Znao sam da je sklon kršćanstvu. Zbog toga sam ga i otpustio." "Za tjedan dana se opet treba pojaviti pred sudom. Možda će se ovoga

puta uspjeti odlučiti." Potom razgovor ponovno skrenu na drugu temu. Pristigla su još

dvojica ili trojica muškaraca i svi su promatrali Olivera sa stanovitom znatiželjom: bila se, naime, proširila priča kako ga je žena napustila. Željeli su vidjeti kako je on to primio. (CroWarez.org )

Pet minuta prije osam začulo se zvono i otvorena su vrata prema hodniku.

"Dođite, gospodo", reče premijer. Dvorana u kojoj se sastajalo Vijeće bila je duga i visoka i nalazila se

na prvome katu: zidovi su joj od poda do stropa bili ispunjeni knjigama. Na podu se nalazio bešuman sag. Nije bilo prozora već je prostorija osvjetljavana umjetnim svjetlom. Dugačak stol, obrubljen stolicama s naslonima za ruke - po osam sa svake strane - prostirao se punom dužinom poda dok se predsjednička stolica, podignuta na postolje, nalazila na čelu.

*

Unatoč tome što nije imala prozora, dvorana je bila ugodno hladna što je predstavljalo ugodnu opreku sparini koja je vladala vani te večeri, koju su svi nazočni osjetili dok su ovamo stizali. I oni su se čudili neobičnu vremenu i zbijali šale na račun nepogrešivosti meteorologa. No, sada nisu o tome razmišljali: Predsjednikov bi dolazak uvijek utišao i one najgovorljivije. Uostalom, ovoga su puta shvatili kako je riječ o ozbiljnijoj stvari no obično.

Minutu pred puni sat zvono se ponovno oglasilo, četiri puta, a potom utihlo. Na taj se znak svaki od prisutnih instinktivno okrenuo prema visokim kliznim vratima iza predsjedničke stolice. Jednako izvana kao i iznutra vladala je grobna tišina. Golemi su Vladini uredi bili luksuzno opskrbljeni uređajima za prigušivanje zvuka pa čak ni zujanje velikih vozila udaljeno svega stotinu metara nije uspijevalo slati vibracije kroz slojeve gume na kojima su počivali zidovi. Samo je jedan zvuk mogao prodrijeti: zvuk grmljavine. Stručnjaci su se bezuspješno trudili da ga eliminiraju.

Činilo se kako je tišina postala još dublja. Potom su se otvorila vrata i kroz njih je brzim korakom ušao muškarac, a iza njega drugi odjeven u crnu i grimiznu boju.

II.

Predsjednik je pošao ravno do stolice, u pratnji svoga tajnika. Načinio je kratak naklon glavom na obje strane, sjeo i dao znak rukom. Tada su i ministri sjeli u svoje stolice, uspravni i pozorni. Možda po stoti put Oliver se, promatrajući Predsjednika, divio njegovoj mirnoći i zadivljujućoj

osobnosti. Bio je odjeven u englesku pravosudnu odoru koja se zadržala tijekom stoljeća: crnu i grimiznu, s rukavima od bijela krzna i grimiznom ešarpom. Nedavno je, naime, ta odora bila prihvaćena kao engleska predsjednička odora Onoga koji se nalazio na čelu pravosudnoga sustava. No, oduševljenje je izazivala sama njegova pojava, ozračje što ga je širio oko sebe. Bilo je to poput onoga što za prirodu znači miris mora: nešto što oduševljava, pročišćuje, žari, opija, neobjašnjivo privlačno poput voćnjaka viša nja u proljeće, nalik na ugođaj što ga stvara zvuk žičanih glazbala i neizbježno poput oluje. Tako su, barem, govorili pisci. Uspoređivali su ga s bujicom čiste vode, sjajem dragulja, ljubavlju žene. Ponekad bi rabili i druge još smjelije metafore, a bezbroj puta su ga izravno nazivali savršenim utjelovljenjem božanske naravi...

Oliver potom prekinu svoje razmišljanje jer je uočio da je Predsjednik dao kratak znak tajniku rumena lica koji je sjedio s njegove desne strane. Na to je ovaj, ne pomaknuvši se, počeo govoriti, nalik na glumca koji hladno ponavlja svoju ulogu.

*

"Gospodo," započe on mirnim i zvonkim glasom, "Predsjednik je stigao ravno iz Pariza. Ovoga je poslijepodneva Njegova Visost bila u Berlinu, a rano jutros u Moskvi. Jučer, pak, u New Yorku. Večeras mora biti u Torinu dok prekosutra započinje putovanje u Španjolsku, Sjevernu Afriku, Grčku i jugoistočne zemlje."

Bio je to uobičajen obrazac za ovakve govore. Predsjednik je o sebi vrlo malo govorio, ali je zato brinuo da njegovi podređeni dobiju dojam da ih se obavještava o njegovim poslovima. Njegovi su tajnici bili savršeno uvježbani u tome, a ovaj u tome smislu nije predstavljao iznimku. Nakon kratke stanke nastavio je:

"Radi se o sljedećemu, gospodo. Prošloga su četvrtka, kao što vam je poznato, poslanici u ovoj prostoriji potpisa

Dekret o ispitivanju, o čemu je smjesta obaviješten čitav svijet. U četiri je sata Njegova Visost primila poruku od čovjeka po imenu Dolgorovski koji je, kao što doznajemo, jedan od kardinala Katoličke Crkve. Provjerili smo istinitost njegovih navoda i pokazali su se točnima. Njegova je informacija potvrdila nešto što smo već sumnjali, a to je da postoji čovjek koji za sebe tvrdi da je Papa te je ustoličio (taj se izraz, naime, rabi) druge kardinale kratko nakon uništenja Rima, a odmah po njegovu izboru za papu koji se dogodio u Jeruzalemu. Čini se kako je ovaj Papa, ne bez državničkoga instinkta, odlučio zadržati svoje ime i bora vište u tajnosti

čak i od vlastitih sljedbenika, uz iznimku dvanaestorice kardinala. Imamo informacije da je puno toga postigao oko reorganizacije Katoličke Crkve, napose preko jednoga od svojih kardinala, kao i preko svojega novoga Reda te kako u ovome trenutku živi odijeljen od svijeta, u posvemašnjoj sigurnosti.

Njegovoj Visosti je žao što do sada nije detaljnije istražio već postojeće svoje sumnje o postojanju novoga pape. No bio je zaveden mišlju kako bi, da postoji papa, vijest o tome na neki način već došla do njega jer, kao što je dobro poznato, čitava struktura Katoličke Crkve počiva na papi kao na stijeni. Njegova Visost nadalje drži kako valja provesti istragu da bi se otkrilo točno mjesto na kojem prebiva Papa.

Ime toga čovjeka, gospodo, jest Franklin..." Oliver se nije mogao suspregnuti, a da ne razrogači oči. No brzo je

ponovno poprimio izraz inteligentna bistra pogleda nakon što ga je Predsjednik na trenutak pogledao iz svoga nepomična stava.

"Franklin...," ponovi tajnik, "a ono što za sada znamo jest da živi negdje na području Nazareta gdje je, kako se tvrdi, utemeljitelj kršćanstva proveo svoju mladost.

To je, dakle, gospodo, Njegova Visost doznala u četvrtak prošloga tjedna. Naložio je daljnju istragu, a u petak ujutro od Dolgorovskoga je primio nove tajne podatke prema kojima je Papa u Nazaretu sazvao sastanak kardinala i drugih crkvenih velikodostojnika iz čitava svijeta kako bi razmotrili korake što ih valja poduzeti u svezi s novim Dekretom o ispitivanju. To Njegova Visost ocjenjuje kao iznimno loš državnički potez, što je teško pomiriti s njegovim prethodnim postupkom. Navedene su osobe posebni glasnici pozvali na sastanak koji se ima održati iduće subote dok rasprava ima uslijediti u nedjelju nakon nekakvih kršćanskih obreda.

Zacijelo, gospodo, želite doznati koji je motiv naveo Dolgorovskoga da sve to otkrije. Njegova je Visost uistinu zadovoljna što su se podaci koje je otkrio pokazali točni ma. Taj čovjek, naime, gubi vjeru, štoviše, uvidio je kako ta vjera predstavlja najveću prepreku ujedinjenju ljudskoga roda. Stoga je držao svojom dužnošću tu informaciju iznijeti pred Njegovu Visost. Kao povijesna paralela zanimljiva je činjenica da je isti slučaj označio postanak kršćanstva kao što će, nadajmo se, obilježiti i njegov konačan nestanak. I onda je naime, kao i danas, upravo jedan od najbližih sljedbenika te vjere vlastima otkrio mjesto gdje se nalazi predvodnik nove sljedbe kao i način kako da ga se lakše dočepaju. Isto tako je posve sigurno vrlo znakovito i to da će poprište istrjebljenja kršćanstva biti isto ono mjesto na kojemu je ono i nastalo...

Dakle, gospodo, u skladu s provođenjem Dekreta što ste ga svi prihvatili, prijedlog Njegove Visosti jest sljedeći: U noći sa subote na nedjelju uputiti zračne snage u pravcu Palestine. U nedjelju ujutro, kada ti posljednji katolički poglavari budu okupljeni na istome mjestu, te će snage što je moguće brže i milosrdnije dovršiti djelo u kojemu su već odlučile surađivati sve svjetske sile. Za sada je pristanak vlada kojima je taj prijedlog podastrijet jednoglasan i nema nikakve dvojbe kako će isto biti i s ostalima. Njegova Visost drži kako ne može u tako ozbiljnu slučaju djelovati na vlastitu odgovornost. Nije, naime, riječ o nekomu lokalnom problemu, već o činu međunarodne pravde koji će imati učinke daleko veće od svih naših očekivanja.

Nije potrebno ulaziti u razloge Njegove Visosti. Oni su vam već vrlo dobro poznati. No, prije no što zatraži vaše mišljenje, želi da vam iznesem na koji način, u slučaju vašega pristanka, On misli poduzeti ovaj čin.

Predlaže se da sve Vlade sudjeluju u ovoj konačnoj operaciji jer je riječ o donekle simboličnu činu. Zbog toga se drži uputnim da svaki od tri dijela svijeta pošalje letjelice za obavljanje toga posla, u skladu s brojem država što ih objedinjuje - sveukupno stotinu dvadeset i dvije. Navedene letjelice neće letjeti zajedno jer bi u protivnome vijest o tome svakako stigla do Nazareta budući da doznajemo kako taj novi Red Krista Raspetoga ima vrlo dobro organi ziranu špijunsku službu. Letjelice bi se trebale sastati nad Nazaretom, i to ne kasnije od devet sati, prema palestinskom računanju vremena. Uostalom, sve pojedinosti će se do kraja utvrditi i obznaniti čim se donese odluka glede plana u q'elini.

Glede točne metode izvršenja okončanja, Njegova Visost drži kako bi bilo milosrdnije ne ulaziti ni u kakve pregovore s osobama o kojima je riječ. Stanovnicima mjesta valja pružiti priliku za bijeg ako to žele, a potom - uz eksplozive kojima će zračne snage biti naoružane - kraj može nastupiti gotovo trenutačno.

Njegova Visost želi i osobno biti ondje prisutna i želi također da se upravo iz njezine letjelice ispuste presudne eksplozivne naprave. Čini se prikladnim da svijet koji ga je izabrao za svoga Predsjednika djeluje po njegovoj ruci. To će biti barem mali znak poštovanja prema onomu praznovjerju koje je, koliko god ozloglašeno bilo, jedino kadro suprotstaviti se istinsku napretku čovjeka.

Njegova vam Visost, gospodo, jamči kako nam u slučaju ostvarenja toga plana kršćanstvo više neće zadavati brigu. Već je i sam moralni učinak Dekreta o ispitivanju izvanredan. Doznajemo kako se na desetine tisuća katolika - uključujući čak i pripadnike toga novoga fanatična vjerskoga reda

- odriču svoje ludosti čak i ovih posljednjih nekoliko dana. Sada nas očekuje konačan udarac u samo srce i glavu Katoličke Crkve kojim će biti uklonjeno vitalno središte cijeloga tijela i posve onemogućeno njegovo možebitno uskrsnuće. Kada odbacimo mogućnost nastavljanja papinstva i svega što je potrebno da bi se to naslijeđe nastavilo, bit će jasno i najvećim neznalicama kako su Isusove tvrdnje postale nemoguće i apsurdne. Time će sam od sebe prestati postojati i red koji je predstavljao njihovu snagu u posljednje vrijeme.

Poteškoću, dakako, predstavlja Dolgorovski jer se ne zna pouzdano bi li samo jedan kardinal bio dovoljan za održavanje neprekinute linije apostolskoga naslijeđa. Stoga, iako nevoljko, Njegova Visost predlaže da, na kraju svega, Dolgorovski koji, razumije se, zajedno sa svojim suradnicima, neće biti nazočan u Nazaretu, također bude milosrdno uklonjen kako bi bila izbjegnuta i najmanja r opasnost od povratka na staro...

Njegova vas Visost sada, gospodo, moli da, što je moguće kraće, iznesete svoje mišljenje o točkama o kojima sam imao povlasticu govoriti."

Monoton i služben glas je utihnuo. Čitavo je vrijeme govorio na isti način na koji je i započeo. Njegove su oči sve vrijeme bile oborene, glas miran i suzdržan, držanje krajnje ozbiljno.

Na trenutak je zavladala tišina i sve oči su se upravile prema nepomičnu liku u crnome i grimizu, s licem boje bjelokosti.

Tada Oliver ustade. Lice mu je bilo blijedo poput kreča, a oči žarke, raširenih zjenica.

"Gospodine," reče, "ne dvojim kako smo svi jedinstveni u mišljenju. Ne trebam reći ništa drugo - kao predstavnik mojih kolega - doli da pristajemo na prijedlog, a sve pojedinosti prepuštamo u ruke Vaše Visosti."

Predsjednik podignu oči i brzo prijeđe pogledom preko ukočenih lica okrenutih prema njemu.

Potom, u posvemašnjoj tišini, progovori neobičnim glasom, hladnim i mirnim poput zaleđene rijeke.

"Postoji li kakav drugi prijedlog?" Tiho mrmorenje bilo je znak niječna odgovora te svi nazočni počeše

ustajati. "Hvala vam, gospodo", reče tajnik.

III.

Nešto prije sedam sati u subotu ujutro Oliver je izišao iz vozila koje ga je dovezlo do Wimbledon Commona te se počeo uspinjati stubama staroga uzletišta za letjelice, napuštena prije pet godina. S obzirom na posvemašnju tajnost što ju je valjalo sačuvati, držalo se boljim da ek spedicija iz Engleske krene s nepoznata polazišta. Stoga je odabrano ovo staro uzletište, izvan uporabe osim povremenih isprobavanja Vladinih letjelica. Čak je i dizalo bilo uklonjeno pa se valjalo pješice uspeti uz stotinu i pedeset stuba.

To mjesto među ukupno četiri zastupnika koji će sudjelovati u letu prihvatio je s određenom nevoljkošću jer još ništa nije bio saznao o supruzi. Bilo mu je strašno napustiti London dok je njezina sudbina još uvijek bila posve neizvjesna. Sve u svemu, sada je bio manje no ikada sklon prihvatiti pretpostavku o tome kako je Mabel nestala da bi se podvrgla eutanaziji. Razgovarao je s nekoliko njezinih prijateljica koje su sve redom izjavile kako nikada nije ni spomenula takvo što. Znao je da Zakon o eutanaziji i u Engleskoj propisuje osam dana zaštite, ali je pretpostavljao da bi, čak i da se bila odlučila na taj korak, to vjerojatnije učinila izvan zemlje gdje su bili blaži uvjeti. Ukratko, činilo se kako nije mogao ništa postići ostajanjem u Engleskoj. Napokon je popustio izazovu pribivanja tome činu pravde kojim će konačno ta sekta biti izbrisana s lica zemlje, a zajedno s njome i Franklin: ta čudna imitacija Gospodara svijeta. Tomu je pridonijelo i uvjerenje njegovih kolega iz Vlade, kao i neobičan osjećaj što ga sada više uopće nije napuštao, da za ugoditi Felsenburghu vrijedi i umrijeti ako je potrebno. Svom je tajniku prije odlaska napomenuo da ne žali troškova u slučaju da mu ima prenijeti kakve novosti o njegovoj supruzi koje bi eventualno pristigle za njegova izbivanja.

Toga je jutra bilo silno vruće. Kada je stigao do vrha stubišta, primijeti da je letjelica pripravna za polijetanje te da su pripravne i eksplozivne naprave. Uđe kako bi si osigurao mjesto u salonu, odloži torbu, razmjeni nekoliko riječi sa službenikom u letjelici koji, dakako, još uvijek nije bio upućen u njihovo odredište. Osvjedočivši se kako njegove kolege još nisu stigli, ponovno iziđe iz letjelice nadajući se da će pronaći svježega zraka i da će u miru moći razmišljati.

Zaustavi se gledajući panoramu Londona i pomisli kako jutros grad izgleda prilično neobično. Pod njim su se prostirale dobro poznate ledine, posve izgorene od nesnosne žege protekloga tjedna: zemlja ispucana, tratina žuta i uvela, drveće tek s pokojim listom. Iza toga su započinjali uredni redovi kuća, jedan za drugim, na jednome mjestu prekinuti sjajem rijeke, a

onda se opet nastavljajući dokle god je pogled sezao, pa i dalje. No, više od svega ga je začudila gustoća zraka: bio je nalik na dane iz

vremena kada se nad Londonom još uvijek širio dim, o čemu je čitao u knjigama. Nije bilo svježine ni jutarnje prozirnosti; bilo je nemoguće u bilo kojemu smjeru ukazati na izvor toga sumorna vela jer je na sve strane bilo isto. Čak je i nebu nad njime nedostajala njegova plava boja. Činilo se, naprotiv, kao da je naslikano blatnom četkom dok je sunce pokazivalo istu blijedu nijansu crvenila. To mu je nalikovalo na drugorazredni crtež. Nije bilo osjećaja tajnovitosti velom prekrita grada, već je naprotiv sve djelovalo nestvarno. Činilo se kako sjenama nedostaje određenosti, obrisa i općenito suvisle povezanosti.

Dobro bi došla jedna oluja, pomisli, ili bi čak možda još jedan potres na drugome kraju svijeta - upravo prelijepo ocrtavajući jedinstvo zemaljske kugle - olakšao pritisak na ovoj strani. U svakom slučaju, putovanje će biti zanimljivo i zbog promatranja klimatskih promjena, iako će, razmišljao je dalje, zacijelo biti strašno vruće kada stignu do juga Francuske.

Potom mu se misli vrate na njegov žalosni problem.

*

Deset minuta zatim ugleda u daljini crveno Vladino vozilo kako, spuštena krova, dolazi iz pravca Fulhama. Nakon pet minuta vozilo je stiglo do uzletišta i iz njega su izišla trojica muškaraca u pratnji svojih slugu: Maxwell, Snowford i Cartwright. Svi su oni, jednako kao i Oliver, od glave do pete bili odjeveni u bijela odjela.

Nisu progovorili ni riječi o svojoj misiji jer je službeno osoblje neprestano prolazilo i bilo je uputno čuvati se i od najmanje mogućnosti izdaje. Pilotu je bilo rečeno kako letjelica ide na trodnevno putovanje te da treba uzeti sve potrebno za to razdoblje. Priopćili su mu kako je prva točka prema kojoj valja usmjeriti kurs središte South Downsa i da najmanje jedan dan i jednu noć neće biti zaustavljanja.

Jučer ujutro su od Predsjednika primili daljnje upute čime je On završio svoju vizitaciju i ishodio pristanak izvanrednih vijeća čitavoga svijeta. O tome je Snowford sada informirao kolege dodajući riječ-dvije u svezi s pojedinostima, dok su četvorica muškaraca stajala zajedno promatrajući grad.

Ukratko, plan je bio sljedeći, barem što se ticalo engleske letjelice: Palestini će se približiti iz pravca Sredozemlja; osamnaest kilometara od istočnoga ruba Krete pridružit će im se francuska i španjolska letjelica. U jedanaest sati (po istočnom vremenu) treba odaslati noćni signal: crvenu crtu

na bijelu polju. U slučaju da francuska ili španjolska letjelica ne stignu na vrijeme, trebaju kružiti na tome mjestu na visini od približno dvjesto i pedeset metara sve dok ih ne primijete ili ne prime daljnje upute. Da bi se moglo vrlo brzo djelovati, predsjednička letjelica će stići posljednja, iz pravca juga, u pratnji letjelice sposobne za razvijanje vrlo velike brzine. Signale te letjelice valja prihvatiti kao da dolaze od Felsenburgha osobno.

Letjelice trebaju najprije oblikovati krug iznad Ezdrelona, promjera tisuću kilometara. Zatim će krenuti naprijed, polako se spuštajući na visinu od približno sto pedeset metara nad morem, istodobno smanjujući međusobnu udaljenost s početnih približno pedeset metara na najmanju moguću dopustivu s obzirom na sigurnosne zahtjeve. Na taj će način, napredujući brzinom od devedeset kilometara na sat, stići nad Nazaret oko devet sati u nedjelju ujutro.

*

Pilot priđe četvorici koja su stajala ondje u tišini. "Gospodo, spremni smo", reče. "Što kažete na vrijeme?" odjednom upita Snowford. Pilot napući usnice i reče: "Očekujem da će biti malo grmljavine." Oliver ga u čuđenju pogleda. "Samo to?" upita. "Htio sam reći oluja", kratko primijeti ovaj. Snowford se okrenu prema ulazu. "Pa, najbolje da krenemo: ionako ćemo možda kasniti zbog toga

nevremena."

*

Za nekoliko minuta sve je bilo spremno. Iz kuhinje letjelice dopirao je blag miris jer će doručak uskoro biti poslužen. Kuhar s bijelom kapom na trenutak je provirio glavu kako bi nešto upitao službenika letjelice. Četvorica su sjela u prekrasan salon u prvome dijelu letjelice. Oliver je šutio dok su preostala trojica tiho razgovarala. Službenik letjelice je još jednom prošao do svoga odjeljka u prednjem dijelu provjeravajući usput jesu li svi na svojim mjestima. Trenutak kasnije oglasio se signal. Potom se cijelom duljinom letjelice osjeti trzaj propelera koji je stao razvijati brzinu. Bila je to najbrža engleska letjelica. Oliver je u istome trenutku, gledajući bočno kroz prozor od debela stakla, vidio kako je metalna ograda spala, dok se najmoćnija engleska letjelica, blijeda pod obojenim nebom, odjednom propela. Krajičkom oka ugledao je skupinu ljudi koji su odozdo promatrali

prizor, dok i oni, zahvaljujući snažnu zamahu, nisu nestali. Preletjeli su najprije iznad sasušenih i prašnjavih ledina, zatim iznad pločnika sastavljena od krovova kuća i dugih nizova ulica. Potom se taj pločnik stanjio, a počele su opet prevladavati sasušene ledine. Nestade i toga i podno njih se otvori slobodan prostor.

Snowford ustade, malko teturajući. "Sada slobodno mogu reći službeniku letjelice", kaza. "U tome nas

slučaju više neće prekidati."

Poglavlje šesto

I.

Sirijski se svećenik naglo trgnuo iz sna: sanjao je kako ga promatra tisuće i tisuće pohlepnih, pozornih i užasnih lica. Spavao je u kutu krovne terase jer je vrućina njegove male sobice bila nesnosna. Uspravio se na postelji oznojen i teško dišući. Na trenutak je pomislio kako umire i kako se već nalazi u nadnaravnome svijetu. Potom se s naporom pribrao i ustao, udišući duge udisaje zagušljiva noćnoga zraka.

Nebo nad njim bilo je nalik na bezdan: crno i prazno. Nije bilo ni tračka svjetlosti, iako je mjesec već posve sigurno bio izišao. Vidio ga je prije četiri sata: crveni srp, kako polako izvire iz brda Tabor. Duž čitave doline nije se vidje lo ništa. Na nekoliko se metara preko neravne zemlje pružao jedan jedini trak svjetlosti iz napola zatvorena kapka, a ispod toga ništa. Na sjeveru ponovno ništa, a na zapadu tračak, proziran poput kukčeva krila, iz pravca krovova nazaretskih kuća. Na istoku - ništa. Mogao se jednako tako nalaziti i na vrhu nekakva tornja posred svemira, osim te crte svjetlosti i toga sivog traka koji su izmicali pogledu.

Na krovu su se, međutim, mogli razabrati barem obrisi jer su na vrhu stuba bila ostavljena otvorena zaklopna vrata tavana i kroz taj otvor odnekud je iz dubine kuće dopirala blaga svjetlost.

U jednome kutu se nalazio bijeli zavežljaj: bio je to jastuk benediktinskoga opata. Vidio ga je kako je ondje legao: je li to bilo prije četiri sata ili četiri stoljeća? Uza zid se protezala siva sjenka: bio je to monah, pomisli. I neki su drugi nepravilni obrisi mjestimice sa strana lomili pročelje parapeta.

Vrlo polako - jer bila mu je poznata lakoća sna - prešao je preko popločana krova do ograde na suprotnoj strani i nagnuo se preko nje. Silno je žudio uvjeriti se kako je još uvijek okružen živim ljudima. Jest, doista je još uvijek bio na zemlji jer je među isprevrtanim kamenjem gorjelo stvarno i jasno raspoznatljivo svjetlo, a pokraj njega - sićušni poput minijature - glava i ramena muškarca koji je nešto pisao. U svjetlosnome su se krugu ocrtavali i drugi likovi: ljudi na ležajevima, nekoliko stupova podignutih kako bi podupirali šator koji su trebali podići, hrpica prtljage prekrivena sagom, a izvan kruga opet drugi obrisi i oblici koji su se stapali s upravo

zapanjujućom tamom. Čovjek koji je nešto pisao podiže glavu, a tlom proleti zastrašujuća

sjenka. U taj tren se za svećenikovim leđima razlegnu jauk nalik na psa koji se guši. Kada se okrenuo, jedan je lik jecajući sjedio na krovu probudivši se od vlastita zapomaganja u snu. I drugi se lik pomaknuo na taj zvuk, a potom, kada je jecanje ovoga prvoga zamrlo, svećenik se još jednom vrati na svoje mjesto i dalje dvojeći je ono što je vidio doista bilo stvarno te se tišina bez daha ponovno spustila poput plašta.

*

Ponovo se probudio, a da ovoga puta nije ništa sanjao. U međuvremenu je nastupila promjena. Kada je iz svoga kuta podigao otežale oči, one su se susrele s gotovo nepodnošljivom svjetlošću. Kada je bolje pogledao, mogao je u njoj razabrati svjetlost svijeće, a iza nje bijeli rukav i blijedo lice i vrat. Shvatio je i posrćući ustao: bio je to glasnik koji ga je prema dogovoru došao probuditi.

Prolazeći terasom, osvrnu se oko sebe i opazi kako je zora gotovo već svanula jer je to zastrašujuće nebo nad njim napokon bilo vidljivo. Golem svod, taman i kao zadimljen, svijao se prema daleku obzorju gdje su udaljena brda uzdizala svoje oštre oblike kao izrezane od papira. Pred njim je ležao Karmel - ili mu se barem tako činilo - nalik na izbočenu bikovu glavu i ramena te završavajući naglim spustom, a iza toga opet svjetlucavo nebo. Nije bilo oblaka niti ika kvih obrisa koji bi razbili golemu, glatku i zagasitu kupolu podno čijega se središta - tako se makar činilo - točno nalazio ovaj krov. Duž ograde, dok je gledao nadesno prije no što će sići stubama, prostirao se u daljinu Ezdrelon, tužnih boja i tmuran. Sve je bilo nestvarno poput neke fantastične slike što ju je naslikao netko tko nikada nije vidio jasnu sunčevu svjetlost. Tišina je bila duboka i posvemašnja.

Prošao je ravno kroz zakrenute sjene slijedeći glavu u bijeloj kapuljači niz stube i duž sićušna hodnika, još se jednom spotaknuvši o stopala onoga tko je spavao, udova raskrečenih poput umorna psa. Stopalo se mehanički povuklo i začu se blag uzdah. Krenuo je dalje prolazeći uz poslužitelja koji je stajao sa strane i uđe u prostoriju.

Ondje je bila okupljeno desetak ljudi odjevenih u bijelo. Stajali su u tišini, dostojanstvena držanja. U trenutku kada je na suprotna vrata ušao Papa, svi su pokleknuli. Ustali su pozorno očekujući Papinu riječ. Zauzevši mjesto iza Papine stolice, sirijski svećenik prođe pogledom preko njih. Dvojicu je od njih upoznao sinoć: tamnoputa kardinala Ruspolija i vitka australskoga nadbiskupa. Bio je tu i kardinal Corkran, koji je stajao kod

svoje stolice za Papinim stolom, s pripravljenim dokumentima. Silvestar sjede i dade rukom znak drugima da učine isto. Smjesta

započe govoriti onim tihim umornim glasom što ga je njegov kapelan tako dobro poznavao.

"Uzoriti kardinali, mislim da smo svi ovdje. Stoga nam ne valja više gubiti vrijeme... Kardinal Corkran ima vam nešto priopćiti..." Okrenu se prema kapelanu i reče: "Oče, sjedite i vi, molim. Ovo će potrajati."

Svećenik zauze mjesto na kamenoj prozorskoj dasci odakle je mogao promatrati Papino lice osvijetljeno dvjema svijećama što su se nalazile na stolu između njega i Kardinala-tajnika. Potom Kardinal započe, podignuvši pogled s dokumenata.

"Svetosti, mislim da bi bilo dobro da se vratim malko unatrag. Uzoriti kardinali možda ne znaju sve pojedinosti.

Prošloga sam petka u Damasku od različitih prelata iz raznih krajeva svijeta primio upite što poduzeti u svezi s novim progonima. Isprva im nisam mogao ništa sa sigurnošću kazati jer me tek nakon osam sati uvečer kardinal Ruspoli iz Torina izvijestio o činjenicama. Kardinal Malpas potvrdio ih je nekoliko minuta kasnije, a kardinal nadbiskup Pekinga u jedanaest sati. U subotu sam, prije podneva, primio konačnu potvrdu od svojih glasnika u Londonu.

Isprva sam bio začuđen što mi se s tim novostima nije javio i kardinal Dolgorovski jer sam gotovo istodobno s porukom iz Torina primio i jednu od svećenika Reda Krista Raspetoga u Moskvi na koju, prema uzusima, nisam obratio pozornost. Uzoriti, naše je, naime, pravilo da se ne obaziremo na neovlaštena priopćenja. Njegova me Svetost, međutim, zamolila da se raspitam te sam od oca Petrovoskoga i ostalih saznao kako su Vladine oglasne ploče u Moskvi obavijest o Dekretu objavile u devet sati po našemu vremenu. Stoga je bilo neobično da kardinal za to nije saznao. Ako je, pak, dobio informaciju, bila mu je dužnost smjesta stupiti u doticaj sa mnom.

U međuvremenu su, međutim, na vidjelo izišle sljedeće činjenice: nesumnjivo je utvrđeno kako je kardinal Dolgorovski tijekom večeri primio posjetitelja. Njegov kapelan koji je, kao što možda znadete, Uzoritosti, puno učinio za Crkvu u Rusiji, privatno me o tome izvijestio. Pa ipak, u suprotnosti s tom činjenicom, kardinal Dolgorovski tvrdi da cijelu večer nije primao posjetitelje i da je upravo taj prethodno izdan nalog da nikoga ne puštaju k njemu bez hitne potrebe razlog zašto nije mogao saznati za novu vijest. To je, dakako, samo potvrdilo sumnje Svetoga Oca, no ja sam od njega primio nalog da se vladam kao da se ništa nije dogodilo i kardinalu zapovjedim dolazak ovamo zajedno s ostatkom Svetoga kolegija. Kardinal

mi je potvrdio kako će sigurno doći. Međutim, jučer, nešto prije podneva, primio sam novu poruku kojom sam obaviješten kako je Uzoriti imao malu nezgodu, no kako se svejedno nada kako će uspjeti stići na raspravu. Nakon toga više nisam primio nikakve vijesti."

Nastupi grobna tišina. Potom se Papa okrenu sirijskome svećeniku. "Oče," reče, "vi ste primili poruke Uzoritoga. Imate li što ovome

dodati?" "Ne, Svetosti." Papa se na to okrenu na drugu stranu i reče: "Sinko, sada javno kaži ono što si rekao meni osobno." Nizak čovjek bistrih očiju pomoli se iz sjene. "Svetosti, ja sam prenio poruku kardinalu Dolgorovskomu. Najprije

me odbio primiti. Kada sam ipak uspio doći do njega i prenijeti mu naloge Vaše Svetosti, ostao je u šutnji. Potom se nasmiješio i rekao mi neka prenesem poruku kako će izvršiti naloge."

Papa je i dalje šutio. Potom najednom ustade Australac. "Svetosti," reče, "nekoć sam bio blizak s tim čovjekom. Dijelom sam

pridonio njegovu stupanju u Katoličku Crkvu. To je bilo prije četrnaest godina kada se činilo kako Crkva upravo cvjeta i kako joj sve ide u prilog... Naši su se prijateljski odnosi ugasili prije dvije godine. S obzirom na sve ono što znam o njemu, ne bi mi bilo teško povjerovati..."

Glas mu se potresao od uzbuđenja i neodlučno je zastao. Silvestar način gestu rukom i reče: "Uzoritosti, ne želimo optužbe. Čak su i dokazi sada beskorisni jer se

dogodilo ono što se trebalo dogoditi. Što se mene osobno tiče, nemam nikakvih dvojba glede naravi svega toga... Njemu je Krist po mojim rukama dao komadić kruha, uz riječi: Quod facis, fac citius. Cum ergo accepisset ille buccellam, exivit continuo. Erat autem nox."23

Ponovno se spusti tišina, a malo zatim začu se dug, napola čujan zvuk iz pravca vrata. Bio je to uzdah suputnika jednoga od kardinala koji se upravo budio. Njegov uzdah bio je nalik na uzdah duše koja prelazi iz svjetla u tamu.

Tada ponovno progovori Silvestar. Govoreći je, gotovo mehanički, stao kidati dugačak list papira pred sobom na kojemu je bio popis imena svih

23 Riječi što ih je u Evanđelju Isus izgovorio Judi: "'Što činiš, čini brzo!' (...) On

dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć." (usp. Evanđelje po Ivanu 13,27;30).

onih koji su trebali stići u Nazaret. "Uzoritosti, prošla su tri sata od svitanja. Za dva ću sata služiti Misu u

vašoj nazočnosti i podijeliti vam Svetu Pričest. U međuvremenu želim da o svim događanjima obavijestite sve koji su se ovdje okupili. Nadalje, dodjeljujem svakome pojedinome od vas jurisdikciju nevezanu uz sva prijašnja vremenska i prostorna pravila, a svima koji se danas ispovjede i pričeste podjeljujem potpun oprost."

Okrenu se Sirijcu i reče: "Oče, izložite u kapeli Presveti Oltarski Sakrament, a nakon toga pođite po mjestu i obavijestite stanovnike kako im je, ako žele spasiti život, najbolje smjesta pobjeći iz Nazareta. Smjesta, razumijete li?"

Sirijac se zaprepasti, ali se u trenu trgnu vidjevši što je Papa učinio s popisom nazočnih.

"Svetosti," promuca ispruživši ruku, "popisi, popisi!" No, Silvestar se samo nasmiješio kupeći komadiće iskidana papira sa

stola reče: "Ne brini se, sinko... Neće nam više biti potrebni..." Potom se, ustajući, obrati kardinalima: "Još nešto, Uzoritosti... Ako

postoji samo i jedno srce koje je nesigurno ili se plaši, imam nešto reći." Zastade i s neobičnom vedrinom i jednostavnošću prijeđe pogledom

preko napetih lica što su ga okruživala. "Bog mi je podario prosvjetljenje", reče blago. "Više ne hodim u vjeri,

već u viđenju."

II.

Sat vremena kasnije sirijski svećenik se u vruć suton s mukom uspinjao putem koji je vodio iz mjesta, u pratnji šestorice tihih muškaraca, dvadesetak metara iza njega, čija je radoznalost bila veća od nevjerice. Ostavio ih je još nekolicinu stajati u čudu na vratima malih koliba od blata i vidio možda stotinjak obitelji kako, nakrcane kućnim potrepštinama, poput riječne struje idu kamenim putem što vodi do Kaife. Neki su ga ispsovali, čak mu i prijetili, neki su samo zurili u nj dok su ga ostali ismijavali. Oni fanatični rekli su kako su kršćani donijeli Božji gnjev na to mjesto i tamu na nebo: sunce je umiralo jer su ti psi bili previše zli da gleda na njih i da žive. Drugi, opet, u vremenskim prilikama nisu primjećivali ništa osobito...

Na nebu u proteklih sat vremena nije došlo ni do kakve promjene osim

što se možda malko rasvijetlilo kako se sunce uspelo više iza toga neprobojna tamna platna. Brda, trava, lica ljudi - sve je to svećenikovim očima djelovalo nestvarno nalik na stvari što ih u snu promatraju oči koje sanjaju iza kapaka teških poput olova. Nestvarnost je bila prisutna i kod ostalih tjelesnih sjetila te se on još jednom prisjeti svoga sna, zahvalan što makar užas koji ga je pratio nije više bio prisutan. No, ova tišina nije bila samo nedostatak ikakva zvuka; bila je sama po sebi živa stvarnost, posve neometana zvukom koraka, blagim lavežom pasa ili žamorom glasova. Činilo se kao da se spokoj vječnosti spustio i obavio ovaj svijet te kao da se taj svijet, u očajničku pokušaju ostvarivanja vlastite stvarnosti, trudi bez daha ostati na životu nevidljivim i bešumnim naporom.

Ono što je papa Silvestar rekao o sebi počelo je vrijediti i za sirijskoga svećenika. Dodir prašnjava tla i topla šljunka pod svećenikovim bosim nogama činio se odijeljenim od svijesti koja obično sjetilne stvari drži stvarnijima i prisnijima od onih duhovnih. Materijalni je svijet još uvijek posjedovao stvarnost i dalje zauzimao prostor, ali je bio subjektivne prirode kao da je više plod nutarnjih sila negoli tjelesnih osjetila. I samome se sebi činio kako već jedva da je malo više od duše, pozorne i spokojne, vezane uz tijelo i svijet s kojim je još uvijek bio u odnosu tek jednom niti. Znao je kako je prisutna zastrašujuća vrućina: tlo kojim je hodio pucketalo je pod njim i pušilo se poput užarena željeza kada na njega padne komadić vode. Tu je vrućinu osjećao na čelu i rukama; cijelo mu je tijelo bilo njome natopljeno i ovijeno, no ipak ju je promatrao izvana, kao što čovjek s upalom živaca ima osjećaj kako bol više nije u njegovoj ruci, već u jastuku na koji je ona naslonjena. Isto je vrijedilo i za sve što su njegove oči gledale i njegove uši slušale, pa čak i za taj blago gorak okus koji je počivao na njegovim usnama i nosnicama. U njemu više nije bilo straha, čak ni nade: promatrao je sebe, svijet, pa čak i zastrašujuću Prisutnost duha kao činjenice koje ga se odveć ne tiču. Jedva da ga je sve to uopće i zanimalo, a još manje uznemirivalo.

Pred njim je ležao Tabor: barem je to nekoć bio Tabor, a sada tek golem i taman kupolast obris koji mu se bio utisnuo u mrežnicu i njegov pasivan mozak izvijestio o svome postojanju i obliku, iako se to postojanje činilo jednako onome sablasti koja polako nestaje u prah i pepeo.

Izgledalo mu je i posve prirodno (ili barem toliko prirodno kao i sve ostalo) kada je, vrativši se u kuću i ušavši u kapelicu, u njoj ugledao sve ljude na podu nepomičnih tijela u prostraciji... Ležali su ondje, svi redom u bijelim odorama što im ih je bio razdijelio prethodne večeri. Čela naslonjena na ruke, kao za vrijeme pjevanja Litanija svih svetih kod svećeničkoga ređenja, ležao je i lik što ga je najbolje poznavao i ljubio više od ikoga na

svijetu, ramena i sijede kose neznatno podignute na jedinu stubu oltara. Nad jednostavnim je oltarom gorjelo šest visokih svijeća dok se u sredini, na malenu i nisku postolju, nalazila pokaznica od bijela metala, sa svojim Bijelim Središtem...

Potom se i on spusti na pod i ostade tako ležati...

*

Nije znao koliko je vremena proveo u tome položaju puštajući da mu svijest ponovno zaroni u onostranost u mješavinu slika i spoznaja. Bio je smiren, nalik na ribnjak koji se blago zanjiše i umiri nakon što je u nj bačen kamen. U potpunosti ga je obuzeo taj sladak, posvemašnji mir kojim Bog - možda jednom u životu - nagrađuje dušu koja se uzda u nj i žudi za njime; dušu koja je uronjena u srce Onoga koji je Izvor svega stvorenoga i koji će biti vječna nagrada onima koji ustraju u vjeri.

U njemu nije bilo misli koja bi izricala to iskustvo, raščlanjivala njegove sastavnice ili upućivala na ovu ili onu bujicu ekstatične radosti. Prošlo je vrijeme promatranja sebe i svoje nutrine. Bilo je dovoljno što je iskustvo ondje, iako nije mogao ni toliko razmišljati o sebi da to shvati. Bio je prešao iz onoga kruga odakle duša gleda u sebe, kao i iz onoga kruga odakle promatra istinsku slavu, do samoga središta u kojemu počiva...

Prvi znak da je proteklo neko vrijeme bio je žamor glasova, jasno raspoznatih i shvaćenih, iako s onom odijeljenošću s kojom snen čovjek prima neku poruku izvana kao kroz veo kroz koji može prodrijeti tek čista bit.

Spiritus Domini replevit orbem terrarum... I Duh je Gospodnji ispunio svijet, aleluja: i sve stvari sada poznaju njegov glas, aleluja, aleluja, aleluja!

Glas se tada lagano pojača: Exsurgat Deus... Neka se uzvisi Bog, a neprijatelji njegovi nek se

rasprše; neka oni što ga mrze pobjegnu pred licem njegovim. Gloria Patri... Slava Ocu... Svećenik podiže glavu. Pred oltarom je stajao preobražen lik u bijeloj

odori te se činilo da više lebdi negoli da stoji. Imao je raširene ruke dok se bijela kapica na njegovoj sijedoj kosi ocrtavala u sjaju mirne svjetlosti svijeća. Druga je osoba, također u bijelom, kleknula na stubu...

Kyrie eleison... Gospodine, smiluj se... Gloria in excelsis Deo... Slava Bogu na visini...

Činilo se da se pred njim odigrava čudna igra sjenki; nazirao je pokrete, čuo je molitve, ali je zapažao jedino svjetlost koja je sve obasjavala.

Čuo je Deus qui in hodierna die..., no njegov pasivan razum nije davao poticaj za reakciju niti je omogućavao razumijevanje, sve do sljedećih riječi. Cum complerentur dies Pentecostes... Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili...24

Tada se sjeti i shvati... Danas su Duhovi! A sa sjećanjem se vrati i djelić sposobnosti razmišljanja. Gdje su onda vjetar, oganj, potres i tajnoviti glas? Jer, svijet svejedno bijaše u tišini, ukočivši se u posljednjemu pokušaju samoostvarenja. Nije bilo drhtaja koji bi otkrio kako se Bog sjeća, nikakve svijetle točke koja bi razbila zastrašujući sivi svod koji se prostirao nad morem i kopnom i otkrila da On ondje svijetli u vječnosti, transcendentan i gospodujući. Nije bilo čak ni glasa. Tada odjednom shvati još i više. Shvati da svijet koji tako najavljuje svoj dolazak, a čiju mu je zastrašujuću parodiju prikazao san te noći, zapravo nije ono za što se on bojao da jest. Bio je sladak, a ne strašan, raspoložen prijateljski, a ne neprijateljski, bistar, a ne zagušljiv - i bio je dom, a ne progonstvo. I ovdje se mogla osjetiti nazočnost, ali ne onih proždrljivih i pohotnih čudovišta što su ga promatrala prošle noći... Ponovno spusti glavu na ruke, istodobno posramljen i zadovoljan. Tada ponovno uroni u svjetlucave dubine nutarnjega mira...

*

Neko vrijeme nije primjećivao što se događa oko njega, kao ni na oltaru udaljenu svega nekoliko metara. Samo je u jednome navratu tim jezerom nalik na staklo prošao val: vatreni val i zvuk nalik na zvijezdu koja se uspinje i prolijeva trak svjetlosti po zaspalu jezeru; na tanku nit vibracije koja izvire iz drhteće žice kroz mirnoću duboke noći. Na trenutak je tako, kao u bezobličnu zrcalu, opazio kako je niža narav ušla u postojanje i istodobno u jedinstvo s božanskom naravi... Nakon toga je ponovo uslijedila duboka tišina koja je obuzimala sve, osjećaj najdublje srži stvarnosti, sve dok se nije našao kako kleči do ograde svjestan kako mu se Onaj koji je jedini istinski živio na zemlji približava brzinom misli i žarom božanske Ljubavi...

Potom se, kako se Misa približavala svršetku, a on svoju pasivnu sretnu dušu uzdigao da primi posljednji Božji dar, začu vrisak, iznenadna buka u hodniku, a na vratima se pojavi muškarac, vičući nešto na arapskom.

24 * Usp. Djela apostolska 2,1-3.

III.

No čak i na taj prizor i viku njegova je duša jedva zategnula opuštene niti što su je kroz svako vlakno njegova tijela povezivale sa sjetilnim svijetom. Vidio je i čuo gužvu u hodniku, izbezumljene oči i usta koja su glasno vikala te - u neobičnu kontrastu - blijeda mirna i ekstatična lica kardinala koji su se okrenuli i gledali što se događa. Čak i unutar mirne prostorije duha gdje su se dva bića - Utjelovljeni Bog i zamalo istjelovljeni čovjek - uhvatili u zagrljaj, odvijao se stanovit mentalni proces. Ipak, sve je i dalje bilo odijeljeno od njega kao što su osvijetljena pozornica i drama što se odigrava na njoj odijeljeni od šutljiva gledatelja. U materijalnome svijetu, sada svedenu gotovo na priviđenje, događaji su bili nadohvat ruke, no njegovoj duši, sada uravnoteženoj u stvarnosti i budnoj za činjenice, sve se to činilo poput kakve predstave...

Ponovno se okrenuo prema oltaru, a ondje je - kao što je i očekivao - posred jasna svjetla svijeća sve bilo mirno: služitelj Mise, kojega je promatrao kao kroz rastaljeno staklo, tiho je slavio otajstva Utjelovljene Riječi te je još jednom pao na koljena pred njim, Središtem.

Svećenik sve potpuno shvati jer misao više nije bila čin razuma već pogled duha. Sve je bilo jasno. Neodoljivim poticajem njegovo je grlo stalo glasno pjevati riječi koje su se - dok ih je tako pjevao - prvi put otvorile nalik na cvijet koji otkriva svoju tajnu suncu.

O salutaris Hostia Qui coeli pandis ostium... Hostijo spasonosna što otvaraš nam širom Raj...

Svi su već bili prihvatili pjesmu; čak je i muhamedanski katekumen, koji je upao u kapelu trenutak prije, pjevao zajedno s drugima, izbačene mršave glave i ruku čvrsto prekriženih na grudima. Mala je kapela odzvanjala od četrdeset glasova dok ih je nepregledan svijet s drhtanjem slušao... dalje pjevajući, svećenik je promatrao kako se veo spušta na Papina ramena, kao nekom nevidljivom rukom. Vidio je pokret, pojavili su se likovi-sjenke - puke sjenke uokolo istinske biti.

...Uni Trinocjue Domino...

...Gospodinu Trojedinom...

Papa je stajao uspravan, nalik na blijedu točku u središtu svjetlosti, dok su nezemaljski nabori svile padali s njegovih ramena, obujmili mu dlanove, a pognuta mu glava bila skrivena pokaznicom koja je odašiljala srebrne zrake i Onime što je nosila u sebi...

... Qui vitam sine termino Nobis donet in patria...

. ...Koj' život vječni puku svom u Rajskom domu neka da...

.. .Počeli su se kretati, a i sav živi svijet s njima: toga je, barem, bio svjestan. Nalazio se u hodniku među bijelim, zapanjenim licima koja su otvorenih usta promatrala taj prizor, slušajući kako oni koji prelaze u život vječni pjevaju Pange lingua hodeći svi u sjaju... Na uglu se na trenutak okrenuo kako bi vidio šest blijedih plamenova kako se kreću desetak metara iza, nalik na koplja što okružuju Kralja, a - u sredini - srebrne zrake i Bijelo Srce Božje...

Nebo koje je bio pogledao prije sat vremena prešlo je od mraka prošarana svjetlošću u svjetlost prekrivenu tamom - od svjetlucave noći u Dan Gnjeva - a ta svjetlost bila je crvena...

Iz pravca iza Tabora na lijevoj strani pa sve do Karmela krajnje desno nad brežuljcima udaljenima preko trideset kilometara protezao se golem krvav svod. Nije bilo prijelaza od zenita do obzorja, već je sve bilo duboko tinjanje grimiza nalik na odsjaj željeza. Bila je to boja kakva se inače znala viđati o zalasku sunca poslije kiše, s oblacima svakoga trenutka sve prozirnijima, prenoseći slavu što je ne mogu zadržati. Sunce, blijedo poput Hostije, uzdiglo se nad Brdom Preobraženja dok je dolje, daleko na zapadu, gdje su ljudi jednom uzalud zazivali Baala, visio srp bijela mjeseca, a sve zajedno opet nije bilo više od obojene svjetlosti koja se lomi preko rezbarije u kamenu...

...In suprema nocte coena,25

pjevalo je sada bezbroj glasova,

25 * Stihovi koji slijede uzeti su i himna Pange lingua ("Usta moja uzdižite").

Recumbens cum fratribus

Observata lege plena Cibis in legalibus Cibum turbae duodenae Se dat suis manibus...

Opazio je nešto nalik na čestice prašine obasjane zrakom sunca; krug neobičnih stvorova oblika ribe, bijelih poput mlijeka, osim na mjestima gdje ih je gnjevno nebo obasjavalo plamenom bojom. Primijeti da su letjelice formirale krug čiji je zadnji kraj bio sićušan obris daleko na jugu, a početak na udaljenosti manjoj od pet stotina metara, s čudovišnom letjelicom na čelu. I dok je gledao - svejednako pjevajući - shvatio je kako se krug približava i spoznao kako te utvare još ništa ne znaju...

...Verbum caro, panem verum Verbo carnem efficit...

...I dalje su se približavali sve dok čak i do njegovih nogu nije kliznula sjenka zastrašujuće ptice, bijela i neodređena, dok se između blijeda sunca i njega samoga kretao golem obris koji je još pred samo trenutak visio nad brdom... Potom se opet vrati natrag, čekajući...

...Et si sensus deficit Adformandum cor sincerum Sola fides sufficit...

...Zastao je i osvrnuo se oko sebe krećući se posred svoje braće i slušajući - barem mu se tako činilo - zvuk harfe i jek nebeskih bubnjeva. Prostorom je blistalo šest plamenova, mirnih kao da su izrezani od čelika u toj zadivljujućoj ravnoteži neba i zemlje. U njihovu središtu bila je slava obilježena srebrnim zrakama i Bjelina Boga Čovjekom postala...

...Potom, uz muklu tutnjavu, ponovno odjeknu grmljavina probijajući se krug po krug, noseći sa sobom strašnu snagu anđeoskih korova, Prijestolja i Gospodstava, snagu prema kojoj je svijet ništa, ali i ta snaga je samo sjena prema Apsolutnom Božanstvu...

Grmljavina se oslobodi, potresajući zemlju koja je sada visjela na drhtavu rubu raspadanja...

Tantum ergo Sacramentum Veneremur cernui Et antiquum documentum Novo CEDAT RITUI...26

Ah, da! Njega je Bog sada čekao - njega koji visoko gore podno drhtava krvava svoda (sažaljenja dostojna ostatka nekoć nezamisliva blještavila) dolazi u svojoj brzoj kočiji, slijep za sve doli za ono u što je tako dugo upirao svoj pogled, nesvjestan kako se ovaj svijet raspada oko njega. Njegova sjenka se kretala poput blijeda oblaka preko sablasne ravnice gdje je Izrael izvojevao pobjedu, a Sanherib samo hvastao. Ta je ravnica sada bila osvijetljena još dubljom svjetlošću dok je nebo blještalo sjajem nebeskih duhova. Nebo je još uvijek obuzdavalo svoju silu napokon dovedenu do konačne objave te su glasovi posljednji put zapjevali...

Praestet fides supplementum Sensuum defectui...

...Dolazio je, brži no ikada, baštinik ovozemaljskoga vremena i Izgnanik iz vječnosti, posljednji jadni Knez buntovnika, bezbožno i Bogu protivno stvorenje, sljeplji od sunca koje je blijedilo i zemlje koja se potresala. Dolazeći, prošao je kroz posljednji materijalni stadij u tankost duhovnoga vlakna, a leteći krug iza njega se zavrtio, tresući se nalik na sablasne ptice u brazdi sablasna broda... Dolazio je, a zemlja se, kada je mislio da ju je napokon potpuno podvrgnuo svojoj vlasti, razdere i zatrese u posljednjoj agoniji...

...Dolazio je, njegova se sjenka već spuštala na ravnicu, dok su se blijeda u mrežu ulovljena krila podizala za posljednje zaustavljanje, a prodorno zvono označilo znak za napad, nadaleko je odjekivao harmonični glas sa zemlje, koji bijaše poput šapata u oluji vječna slavljenja...

...Genitori Genitoque Laus f.t jubilatio Salus, honor, virtus quoque Sit et benedictio

26 Riječi koje slijede do kraja knjige riječi su himna "Divnoj dakle Tajni ovoj"

kojime se u Katoličkoj Crkvi tradicionalno završava svečano klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Procedenti ab utroque CoMPAR SIT LAUDATIO...

i još jednom

PROCEDENTI AB UTROQUE COMPAR SIT LAUDATIO...

A onda nestade ovoga svijeta, i slave njegove. .

( gro.zeraWorC )