RU E GRIMIZNE BOJE

Naslov izvornika: STRONG POISON

Copyright © by Dorothy L. Sayers All rights reserved

1. Na klupi su ležale grimizne ruže; izgledale su poput mrlja od

krvi. Sudac je bio star; tako star da se činilo da je živio dulje i od

samog vremena, promjene i smrti. Njegovo papagajsko lice i papagajski glas bili su suhi, poput njegovih staračkih ruku s izraženim venama. Njegov crveni ogrtač bio je u neskladu s grimiznom bojom ruža. Sjedio je već tri dana u ovoj zagušljivoj sudnici, ali nije pokazivao nikakvih znakova umora.

Nije gledao u zatvorenicu dok je slagao svoje bilješke na urednu hrpicu i okrenuo se kako bi se obratio poroti. Međutim, zatvorenica je gledala u njega.

Njezine oči, poput tamnih mrlja ispod teških četvrtastih obrva, doimale su se jednako i bez straha i bez nade. Čekale su.

"Članovi porote !" Strpljive stare oči obuhvatile su ih pogledom i pažljivo

promatrale. Tri ugledna trgovca - jedan visok i svadljiv, drugi krupan i pomalo zbunjen, s ovješenim brkom, i treći nesretan i sa strašnom prehladom; direktor velike kompanije, koji nije želio gubiti dragocjeno vrijeme; gostioničar, neprimjereno raspoložen; dva mlađahna muškarca, iz radničke klase; teško odredljiv postariji muškarac koji je odavao dojam obrazovanog čovjeka, ali mogao je biti bilo što po zanimanju; umjetnik s crvenom bradicom kojom je nastojao sakriti svoju slabu bradu; tri žene - postarija usidjelica, krupna sposobna žena koja je vodila slastičarnicu, i izmučena žena i majka čije su misli, činilo se, neprestano lutale njenom napuštenom srcu.

"Članovi porote, poslušali ste s velikom strpljivošću i pažljivošću dokaze iznesene u ovom uznemirujućem slučaju, a sada je na meni red da ukratko izložim činjenice i argumente koje je postavio pred vas uvaženi tužilac i jednako tako uvaženi odvjetnik obrane, i ispričam ih

što je jasnije moguće, kako bih vam pomogao da donesete svoju odluku.

Ali, najprije bih možda trebao reći nekoliko riječi o odluci kao takvoj. Znate, siguran sam, da je temeljno načelo na kojem počiva englesko zakonodavstvo postavka da se svaka optužena osoba smatra nedužnom dok se ne dokaže suprotno.

Nije potrebno da on ili ona dokažu nedužnost, to je posao Krune, i ako ste posve zadovoljni da je to učinjeno iznad svih sumnji, vaša je dužnost da presudu pretvorite u 'nije kriva'. To ne znači nužno daje zatvorenica ustanovila svoju nedužnost na temelju dokaza; jednostavno znači da Kruna nije uspjela u vašim umovima proizvesti nesumnjivo uvjerenje u njenu krivnju." Salcombe Hardy je, podižući oči na trenutak sa svog novinarskog bloka, nažvrljao tri riječi na komadić papira i pogurao ga do Wafflesa Newtona. "Neprijateljski raspoložen sudac." Waffles je kimnuo. Bili su kao psi na krvavom tragu.

Sudac je zaškripao. "Možda biste željeli čuti od mene što termin 'izvan svake

sumnje' znači. On se odnosi na onoliko sumnje koliko biste mogli imati u svakodnevnom životu o nekoj sasvim običnoj stvari. Ovdje se radi o ubojstvu i prirodno je da pomislite kako, u ovom slučaju, ove riječi znače nešto više. Ali to nije tako. One ne znače da morate tražiti fantastična rješenja za nešto što vam se čini posve jasnim i jednostavnim. Niti se radi o onim strašnim sumnjama koje nas ponekad muče u četiri sata ujutro i ne daju nam spavati. Ne, tražimo dokaz koji biste prihvatili u svakidašnjim situacijama prilikom kupovine ili prodaje, ili slične transakcije. U tom smislu, ne smije biti prenagljenih odluka o zatvoreničinoj nedužnosti kao ni proglašavanja je krivom prije nego li se pomno prouče svi dokazi.

S ovih nekoliko riječi, želio sam smanjiti mogući pritisak teške dužnosti koja je postavljena pred vas. No, sada ću početi od početka i pokušati vam iznijeti priču koju smo čuli što je jasnije moguće.

Kruni je slučaj predstavljen ovako: zatvorenica, Harriet Vane, ubila je Philipa Boyesa, trujući ga arsenom. Ne moram vas zamarati raznim dokazima koje su ponudili sir James Lubbock i ostali liječnici nastojeći ustanoviti uzrok smrti.

Kruna je utvrdila da je umro od trovanja arsenom i obrana to nije nastojala osporiti. Dokaz je, dakle, da je smrt izazvana arsenom, i to morate prihvatiti kao činjenicu. Jedino pitanje koje ostaje za vas jest je li, ustvari, arsen namjerno upotrijebljen od strane zatvorenice s namjerom da ubije.

Preminuli Philip Boyes bio je, kao što ste čuli, pisac. Imao je tridest šest godina, i objavio je pet romana i velik broj članaka i eseja. Čitav njegov literarni rad mogli bismo popularno nazvati vrlo 'naprednim'. Zagovarao je doktrine, koje bi se nekima od nas mogle činiti nemoralnim ili revolucionarnim, poput ateizma, anarhije, i takozvane 'slobodne ljubavi'. I svoj je privatni život, barem u jednom razdoblju, vodio u skladu s tim idejama.

U svakom slučaju, on je 1927. godine upoznao Harriet Vane. Sreli su se u jednom od onih umjetničkih i književnih krugova gdje se raspravljalo o tim 'naprednim' temama, i nakon kratkog vremena postali su vrlo bliski. Zatvorenica je također spisateljica po profesiji, i vrlo je važno naznačiti da je pisala takozvane 'misterije', odnosno 'detektivske' priče, koje se i bave različitim domišljatim metodama počinjavanja ubojstava ili drugih zločina.

Čuli ste svjedočenjasame zatvorenice, ali i iskaze raznih drugih ljudi koji su posvjedočili o njenom karakteru. Rečeno vam je da je riječ o mladoj ženi velikih sposobnosti, odgojenoj po strogim religioznim principima koja je, ne svojom krivicom, u dobi od dvadeset i tri godine, ostavljena da se sama snađe u svijetu. Otad do sada, kada ima dvadeset devet godina, radila je naporno kako bi se uzdržavala, i služi joj na veliku čast daje, vlastitim naporima, postigla neovisnost legalnim putem, ne dugujući nikome ništa i ne prihvaćajući pomoć ni od koga.

Sama nam je rekla, prilično otvoreno, kakoje postala duboko privržena Philipu Boyesu i kako se, dosta dugo, odupirala njegovim nastojanjima da živi s njim u grijehu. Nije bilo, zapravo, nikakvih prepreki zašto je ne bi časno oženio; ali, navodno, on se protivio svakom formalnom braku. Imate svjedočenja Sybil Marriot i Eiluned Price da je zatvorenica bila neizmjerno nesretna zbog takvog njegovog stava, a čuli ste također da je preminuli bio neobično privlačan i zgodan muškarac kojemu su žene teško odolijevale.

U svakom slučaju, u ožujku 1928. godine, zatvorenica se, već umorna, prema vlastitim riječima, od njegovih neprekidnih molbi, predala i pristala živjeti s njim, izvan okvira braka. Sada biste možda mogli osjetiti, i sasvim opravdano, kakoje to bilo potpuno pogrešno. Mogli biste, nakon prihvaćanja i priznanja njene nezaštićene pozicije,još uvijek misliti kakoje riječ o osobi nestabilnog i upitnog karaktera. Neka vas ne zavede lažni glamur koji pojedini pisci bacaju na pojam 'slobodne ljubavi'zbog kojeg biste pomislili da je riječ o nečemu što nije običan, vulgaran i potpuno pogrešan čin. Sir Impey Biggs, vrlo je opravdano, koristeći vlastitu rječitost za dobrobit svoje klijentice, opisao ovaj postupak Harriet Vane pomalo ružičastim riječima; govorio je, tako, o nesebičnoj požrtvovnosti i podsjetio vas da, u takvoj situaciji, žena uvijek mora platiti više nego muškarac. Siguran sam da nećete obraćati previše pozornosti na te njegove riječi. Znam da odlično poznajete razliku između ispravnog i pogrešnog u takvim stvarima, i mogli biste vjerovati da bi, ako Harriet Vane nije postala u određenoj mjeri iskvarena nepoželjnim utjecajima pod kojima je živjela, pokazala veću hrabrost odbijajući Philipa Boyesa i njegovo društvo.

Ali, s druge strane, morate biti pažljivi i ne pridavati preveliko i pogrešno značenje ovoj stvari. Jedna je stvar za muškarca ili ženu živjeti nemoralnim životom, a sasvim nešto drugo počiniti ubojstvo. Mogli biste pomisliti da je nakon prvog prekršaja mnogo lakše napraviti i sljedeći, no neka to ne utječe na vaša razmišljanja.

Dopuštam da to uzmete u obzir, iako ne smijete gledati na to s predrasudama."

Sudac je zastao na trenutak, a Freddy Arbuthnot je laktom udario u rebra lorda Petera Wimseya, koji je izgledao vrlo potišten.

"I nadam se da neće. K vragu, kad bi svaka igrica vodila do ubojstva, trebalo bi nas polovicu objesiti jer činimo to drugoj strani."

"A kojoj bi strani ti pripadao?" zanimao se lord, zureći netremice nekoliko trenutaka u njega svojim hladnim pogledom.

"Žrtva", reče časni Freddy, "bio bih žrtva. Kao leš u biblioteci." "Philip Boyes i zatvorenica živjeli su ovako", nastavio je sudac,

"gotovo čitavu jednu godinu. Brojni su prijatelji posvjedočili daje u tom periodu među njima vladala zajednička naklonost i privrženost. Gospođica Price je rekla, iako je Harriet Vane očito osjećala posljedice svog nesretnog položaja - udaljavajući se od obiteljskih prijatelja i izbjegavajući svako društvo u kojem bi mogla doživjeti neugodu zbog načina života koji je odabrala - ipak je bila neobično odana svom ljubavniku i bila izrazito sretna i ponosna što je mogla biti njegovom družicom.

Međutim, u veljači 1929. godine izbila je svađa, i par se rastao. Nitko ne poriče da je došlo do spomenute svađe. Gospodin i gospođa Dyer, koji su živjeli na katu iznad Boyesova stana, rekli su da su čuli glasan i ljutit razgovor, muškarac je psovao, žena plakala, i da je narednog dana Harriet Vane pokupila svoje stvari i zauvijek sagledaš stvari na pravi način, zauvijek ću odustati.

"Bit ću u gradu 20. lipnja. Obavijesti me kad te mogu doći posjetiti.

Tvoj, P." To je, kao što ste i sami shvatili, vrlo neodređeno pismo. Sir

Impey Biggs je, s izuzetno dobrim argumentima, upozorio na istu stvar i naveo nekoliko primjera kao što su izrazi 'prepustiti se sudbini i otići na zapad', 'ne mogu više izdržati ovdje', i 'zauvijek odustati'.

Njima je preminuli želio istaknuti kako ne želi više ostati na životu ako neće doći do pomirenja s optuženom. Ističe kako je 'otići na zapad' poznata metafora za umiranje, i to vam, naravno, može zvučati uvjerljivo. Ali gospodin Urquhart je, kad ga je o toj temi ispitivao državni tužitelj, rekao da se pismo odnosi na projekt, koji je sam predložio preminulom, da ode na put preko Atlantika u Barbados, kako bi promijenio okruženje. I uvaženi državni tužitelj misli na to kad se u pismu kaže 'ne mogu više izdržati ovdje'. Pretpostavlja da Boyes misli na Britaniju, ili možda samo 'ovdje u Harlechu', a kad bi se fraza odnosila na samoubojstvo jednostavno bi glasila 'ne mogu izdržati više'.

"Nema sumnje da ste formirali svoje mišljenje o toj stvari. Važno je primijetiti da preminuli zahtijeva sastanak 20. lipnja. Odgovor na to pitanje je pred nama; u njemu stoji sljedeće:

"Dragi Phil, mo e doći oko 20. lipnja oko 21.30 h ako eli , ali zasigurno me neće uspjeti nagovoriti da promijenim mi ljenje."

M I potpisano je jednostavno kao 'M'. Vrlo hladno pismo, pomislili

biste - gotovo neprijateljski ton. A ipak, sastanak je dogovoren za 21.30 h.

Molim vas, da pripazite samo na još jedno, osobito - jer ste čitavo ovo vrijeme bili vrlo strpljivi i revni - zato što sada stižemo na dan same smrti."

Stari je sudac položio jednu ruku preko druge na hrpicu papira koji su ležali ispred njega i nagnuo se malo naprijed. Imao je sve u svojoj glavi, iako do prije tri dana nije znao ništa o tome. Još nije stigao do faze da trabunja o zelenim poljanama i vremenu svoga djetinjstva; i dalje se čvrsto držao u sadašnjosti.

"Philip Boyes i gospodin Vaughan vratili su se zajedno u grad uvečer 19. lipnja, i čini se da nema nikakve sumnje da je Boyes u to vrijeme bio savršenog zdravlja. Boyes je proveo noć u kući gospodina Vaughana, a tamo su i zajedno doručkovali - jaja, tost, marmeladu i kavu. Oko jedanaest sati Boyes je popio i jedno pivo, Guinness, primjećujući daje, prema reklami kojom se oglašavalo, ono bilo 'dobro za vas'. U jedan sat je ručao u svom klubu, a kasnije, tog istog poslijepodneva, odigrao i nekoliko setova tenisa s gospodinom Vaughanom i nekim drugim prijateljima. Tijekom igre, jedan od igrača primijetio je kako je Harlech utjecao pozitivno na Boyesa, koji je, pak, odgovorio da se već dugo nije osjećao tako dobro.

Negdje iza devetnaest i trideset otišao je do svog rođaka gospodina Normana Urquharta na večeru. Nitko nije zamijetio ništa neobično u njegovu ponašanju ili izgledu. Večera je poslužena točno u osam sati, te mislim da bi bilo dobro kad biste pri-bilježili to vrijeme (ako to već dosad niste učinili) te također listu svega što su tada jeli ili pili.

Dva su rođaka večerala sama. Najprije su, kao aperitiv, popili čašu serija.

Riječ je bila o izvrsnom Olerosu iz 1847. koji je sluškinja natočila iz nove boce i poslužila im ga pred njima dok su sjedili u knjižnici. Gospodin Urquhart drži se tradicionalnog, i već staromodnog načina da sluškinja bude prisutna tijekom čitave večere, tako da smo time, zapravo, dobili dva svjedoka o tome što se događalo u to vrijeme. Vidjeli ste sluškinju, Hannah Westlock, svjedočila je ovdje pred vama, i mislim da ste i sami donijeli zaključak da se radi o' razumnoj i vrlo pronicljivoj svjedokinji.

Dakle, najprije su pili šeri. Zatim je na red stigla hladna juha koju je poslužila Hannajp Westlock iz zdjele koja je stajala na ormariću za posuđe.

Riječ je bila o jakoj, dobroj juhi koja je trebala pročistiti želudac. Oba su je muškarca jela, a poslije večere, juhu su dovršile kuharica i gospođica Westlock u kuhinji.

Nakon juhe, uslijedio je oblić s umakom. Porcije su opet najprije izrezane na ormariću koji se nalazio pored stola, zdjelica s umakom dodavana je naizmjenično jednom pa drugom, a jelo je zatim poslano u kuhinju.

Zatim je stigao poulet en casserole - to jest, piletina polako pirjana s povrćem u vatrostalnoj posudi. Oba muškarca poslužila su se i ovim jelom, koje je naposljetku iznova završilo u kuhinji. Sluškinje su pojele ostatak.

Posljednji je na redu bio slatki omlet, koji je pripremio sam Philip Boyes. I gospodin Urquhart i njegov rođak nastojali su da se omlet pojede čim bi izašao iz tave - što je vrlo dobro pravilo, i ja svima vama savjetujem da postupate na jednak način. Ne dopustite da omlet stoji predugo i tako postane tvrd. Na stol su donesena četiri jaja. Gospodin Urquhart je razbio jedno po jedno u posudu, dodavajući šećer. Onda je posudu predao gospodinu Boyesu ovim riječima, Ti si pravi stručnjak s omletima, Philipe - ostavljam tebi da dovršiš.' Philip Boyes je zatim istukao šećer i jaja, te ispekao omlet u posudi i dodao džem koji je donijela Hannah Westlock. Jelo je podijelio u dvije porcije, dajući jedan dio gospodinu Urquhartu, a drugi sebi.

Nastojao sam vas vrlo pažljivo podsjetiti na ove stvari, kako biste se uvjerili i primili neporeciv dokaz da je svako jelo, servirano kod večere, kušano od najmanje dviju, a ponekad i četiri osobe. Omlet - jedino jelo koje nije otišlo u kuhinju - pripremio je sam Philip Boyes, i kasnije podijelio sa svojim rođakom.

Ni gospodin Urquhart ni gospođica Westlock, a ni kuharica, gospođa Pettican, nisu osjetili nikakve loše posljedice ove večere.

Napomenuo bih također da postoji nešto što je kušao samo gospodin Boyes. Riječ je o boci burgundca. Bio je to dobar stari Corton, i na stol je stigao u svojoj originalnoj boci. Gospodin Urquhart je potegnuo čep i zatim bocu, nedirnutu, predao Philipu Boyesu, uz objašnjenje da će on propustiti - liječnik mu je, navodno, savjetovao da ne pije između obroka. Philip Boyes popio je dvije čaše, ali ostatak

tekućine ostao je sačuvan. Kao što ste već imali prilike čuti, vino je poslije dano na analizu kojom je utvrđeno daje posve u redu.

I tako dolazimo do devet sati navečer. Poslije večere poslužena je kava, ali Boyes je odbija riječima da mu turska kava i ne prija previše, te da će je vjerojatno piti kod Harriet Vane. U 21.15 h Boyes napušta stan gospodina Urquharta na Woburn Squareu, i taksijem odlazi do kuće u kojoj je gospođica Vane iznajmila stan - na broju 100 u Doughty Streetu. Udaljenost nije velika, otprilike osamstotinjak metara. Imamo svjedočenja same Harriet Vane, zatim gospođe Bright, stanarke s prizemlja, i policijskog narednika D. 1234, koji je u to vrijeme prolazio ulicom, da je Boyes stajao na pragu i zvonio na zatvoreničina vrata točno u 21.25 h te večeri. Gospođica Vane gaje odmah propustila unutra.

Sada, kako je ipak bila riječ o osobnom razgovoru, preostaje nam da vjerujemo onome što je ispričala optužena. Ona nam je ispričala da je Boyesu, neposredno nakon što je ušao, ponudila 'šalicu kave koja je već bila pripremljena i čekala na štednjaku'. Kad je uvaženi javni tužitelj čuo tu izjavu zatvorenice, odmah ju je upitao u čemu je pripremljena kava stajala. Optužena, očigledno ne shvaćajući svrhu samog pitanja, odgovorila je 'u limu, kako bi ostala topla'. Kad je pitanje ponovljeno, ovaj put postavljeno mnogo jasnije i razumljivije, gospođica Vane je objasnila da je kavu pripravila u tavi, i da je to ono što je bilo postavljeno na štednjaku u limu. Javni tužitelj je, zatim, skrenuo zatvoreničinu pozornost na izjavu koju je prije dala policiji, a u kojoj je upotrijebila ove riječi: Čekala ga je gotova šalica kave kad je stigao. Odmah ćete uvidjeti važnost ovoga. Ako je kava pripremljena i poslužena u šalice prije dolaska preminuloga, postojala je, naravno, ogromna mogućnost da u jednu od njih optužena ulije otrov i ponudi je Philipu Boyesu; ali ako je kava nalivena iz lončića u prisutnosti gospodina Boyesa, mogućnost bi bila svakako manja, iako ne i nemoguća - stvar se lako mogla urediti tako što bi se preminulome na trenutak omela pažnja. Zatvorenica je objasnila da je u svojoj izjavi frazom 'šalica kave' zapravo samo mislila na

'određenu količinu kave'. Vama prepuštam da odlučite je li to uobičajen i prirodan način izražavanja. Optužena je rekla da u kavu nije stavila ni mlijeko ni šećer, a kako smo čuli iz svjedočenja gospodina Urquharta i gospodina Vaughana navika je preminuloga bila da svoju večernju kavu također pije crnu i bez šećera.

Prema zatvoreničinom svjedočenju razgovor nije prošao najbolje. S obje strane je palo dosta teških riječi, i negdje oko deset sati preminuli je izrazio želju da ode. Rekla je da je izgledao nemirno, i primijetila je da se ne osjeća najbolje, dodajući da ga je njeno ponašanje prilično uznemirilo.

U deset i deset - želim da vrlo pažljivo upamtite ova vremena - taksistu Burkeu, koji je stajao na uglu Guilford Streeta, prišao je Philip Boyes i rekao mu da ga odveze do Woburn Squarea. Izjavio je da je Boyes pričao vrlo užurbano i nesuvislo, poput osobe koju ozbiljno muči nešto. Kad se taksi zaustavio ispred kuće gospodina Urquharta, Boyes nije izašao, stoga je Burke otvorio vrata kako bi vidio što se događa. Pronašao je preminuloga stisnutog u kutu kako se rukom drži za trbuh. Lice mu je bilo blijedo i prekriveno znojem. Upitao ga je osjeća li se loše, a preminuli je potvrdno odgovorio. Burke mu je pomogao da izađe i pozvonio je na vrata, pridržavajući ga jednom rukom dok su stajali ispred vrata.

Hannah Westlock je otvorila vrata. Philip Boyes jedva daje mogao hodati; tijelo mu je bilo zgrčeno, i brzo se srušio u stolac u kutu i zatražio brandy. Donijela mu je čašu brandyja sa sodom iz blagavaonice, i nakon što je to popio, Boyes se oporavio dovoljno da izvadi novac iz džepa i plati taksi.

No, kako je još uvijek izgledao vrlo bolesno, Hannah Westlock je pozvala gospodina Urquharta iz knjižnice. Ovaj je pogledao Boyesa i rekao: 'Zdravo, momče - što nije u redu?' Boyes je odgovorio: 'Sam Bog zna! Grozno se osjećam.

Nije valjda kriva ona piletina koju smo jeli.' Gospodin Urquhart je odvratio da se iskreno nada da nije stvar u tome, on sam nije primijetio ništa loše, a Boyes je odgovorio da je vjerojatno riječ o

jednom od njegovih napadaja, iako se nikada nije osjećao ovako loše. Pomogli su mu da se uspe gore i ode u krevet. Pozvan je dr. Grainger jer je bio najbliži slobodan liječnik.

Prije nego što je doktor stigao, pacijent je snažno povraćao i nastavio nakon njegova dolaska. Dr. Grainger je dijagnosticirao akutni gastritis, uz povišenu temperaturu i ubrzan puls. Pacijentov abdomen je bio bolan na dodir, ali ništa nije, prema doktorovu mišljenju, ukazivalo na slijepo crijevo ili upalu potr- bušnice. Stoga se vratio natrag u svoju ordinaciju, i dao mu lijek koji je trebao smiriti povraćanje - mješavina potaševog bikarbo-nata, narančine tinkture i kloroforma.

Povraćanje se nastavilo i sljedeći dan; pozvan je dr. Weare da se konzultira s dr. Graingerom. Dr. Weare je bio dobro upoznat s Boyesovom povijesti bolesti."

Ovdje se sudac zaustavio i pogledao na sat. "Vrijeme odmiče, i kako još moramo proći medicinske dokaze,

prekinut ćemo zasjedanje radi pauze za ručak." "Stari smutljivac", reče Freddy, "prekida u najgroznijem

trenutku, kad je svima nestao apetit. Podigni se, Wimsey, pođimo ubaciti nešto u gladne želuce! Hej!"

Wimsey se progurao i ne obazirući se na njega, i uputio se prema središnjem dijelu sudnice gdje je stajao sir Impey Biggs i savjetovao se sa svojim mlađim partnerima.

"Čini se da je riječ o velikoj zbrci", reče gospodin Arbuthnot, zamišljeno.

"Pitam se zašto sam i došao gledati ovu vražju predstavu. Zamorno, zar ne? A djevojka čak i nije neka ljepotica. Mislim da se neću vratiti nakon stanke."

Protegnuo se i našao se licem u lice s vojvotkinjom od Denvera. "Pođimo i ručajmo vojvotkinjo", reče Freddy pun nade. Sviđala

mu se vojvotkinja. "Čekam Petera, ali hvala na pozivu, Freddy. Tako zanimljiv

slučaj i ljudi, također, ne misliš li, iako ne znam što porota misli o

svemu, s onim njihovim kokošjim licima, izuzetak je jedino onaj umjetnik, koji i ne bi bio ništa posebno da nije one njegove grozne kravate i brade zbog koje izgleda kao Krist, samo ne poput pravog, već onakvog kakvim ga prikazuju talijanski slikari - u ružičastoj halji i s krunom na glavi. Nije li ona Peterova gospođica Climpson u poroti? Pitam se što ona radi ondje?" "Smjestio ju je u neku kuću u blizini, pretpostavljam", odvrati joj Freddy, "s uredom da ga vodi i živi iznad radnje i izvodi svoje komične dobrotvorne podvige. Smiješna dušica, zar ne? Kao da je izašla iz nekog časopisa iz devedesetih. Ali, čini se odgovaraju jedno drugome i da obavlja dobar posao za njega."

"Da - i riječ je o tako plemenitoj stvari, odgovarati na sve te sumnjive oglase i zatim zvati te ljude onamo, to je vrlo hrabro jer su neki od njih stvarno odvratni tipovi, ubojice s automatskim pištoljima u džepovima, i pećnicama punim kostiju, poput Landrua. Bio je tako pametan, zar ne? I takvim ženama - rođenim ubojicama sa svinjskim licima, iako to zapravo i ne zaslužuju, a fotografije im nimalo ne pomažu, jadnice."

Vojvotkinja je blebetala i više nego obično, pomislio je Freddy, i dok je govorila, oči su joj lutale do njenog sina s nemirom koji joj nije bio svojstven.

"Sjajno što se Wimsey vratio, zar ne?" reče on obzirno. "Prekrasno što ga toliko zanima sve ovo. Čim stigne kući, skače veselo poput starog konja iz rata koji se nadisao T.N.T.-a. Stvarno se sav unio u to."

"Pa, radi se o slučaju višeg inspektora Parkera, a oni su tako dobri prijatelji, znaš, poput Davida i Beershebe - ili je to Daniel?"

Wimsey im se pridružio u ovom kompliciranom trenutku, i s najvećom nježnosti uzeo majčinu ruku.

"Najdublje se ispričavam što sam te ostavio čekati, majko, ali trebao sam razgovarati s Biggyjem. Ne uživa previše, a taj stari sudac Jeffrey izgleda kao da će svaki čas odapeti. Idem kući spaliti svoje knjige. Opasno je znati previše o otrovima, ne misliš li tako? Budi čist kao led, bijel kao snijeg, ali nećeš pobjeći starom Baileyu."

"Čini se da mlada žena nije iskušala taj recept, zar ne?" primijetio je Freddy.

"Ti bi trebao biti u poroti," odvrati mu Wimsey, s neobičnom gorčinom u glasu.

"Kladim se da to svi oni govore u ovom trenutku. Uvjeren sam da je predsjednik porote trezvenjak - vidio sam kako unose pivo od đumbira u sobu za porotnike, i samo se nadam da će eksplodirati i razletjeti se kroz njegovu lubanju."

"U redu, u redu", uzvratio je gospodin Arbuthnot umirujuće, "ono što tebi treba jest piće."

Utišala se bitka za sjedala; porota se vratila; zatvorenica se odjednom pojavila u sudnici, poput lutka koji iskače iz kutije; sudac je također zauzeo svoje mjesto. S nekih su cvjetova ruža ispale latice. Starije glas nastavio priču tamo gdje je stao.

"Članovi porote - nema potrebe, pretpostavljam, da ulazimo u detalje o tome kako se razvijala bolest Philipa Boyesa. Medicinska je sestra pozvana 21. lipnja, i tijekom tog dana liječnici su triput posjetili pacijenta. Njegovo se stanje neprestano pogoršavalo. Povraćanje i proljev bili su učestala pojava, i nije nikako mogao zadržati bilo kakvu hranu ili lijek. Sljedećeg dana, 22. lipnja, bilo mu je još gore - u velikim bolovima, puis je postajao sve slabiji, a koža iznad usta sve suša i počela se ljuštiti. Liječnici su mu pružili svu svoju pažnju, ali nisu mogli učiniti ništa za njega. Pozvali su i njegovog oca, a kad je ovaj stigao, zatekao je sina pri svijesti, ali u nemogućnosti da se pridigne iz kreveta. Međutim, mogao je govoriti, i u prisutnosti svog oca i sestre Williams ovaj je primijetio, 'Odlazim, oče, i drago mi je da je sve konačno gotovo. Harriet će me se sada riješiti - nisam znao da me je toliko mrzila.'

Dakle, to je vrlo značajna izjava. Čuli smo dvije interpretacije ovoga što je rečeno. Na vama je da zaključite je li, po vašem mišljenju, mislio: Uspjela me se riješiti, nisam znao da me mrzila dovoljno da me otruje; ili je mislio nešto posve drugo: - Kad sam shvatio da me toliko mrzi, odlučio sam da ne želim više živjeti. A možda je riječ o

nečem sasvim trećem. Kad su ljudi jako bolesni, ponekad im na pamet padaju fantastične ideje, i često odlutaju umom. Stoga, ne prihvaćajte ovo kao gotovu činjenicu. Ipak, te su riječi dio dokaza, i morate ih uzeti u obzir.

Tijekom noći postao je sve slabiji i izgubio je svijest; u tri sata ujutro je umro, bez da je ponovo povratio svijest. To je bilo, dakle, 23. lipnja.

Do tada, međutim, nitko nije posumnjao u okolnosti smrti. I dr. Grainger i dr. Weare zaključili su da je uzrok smrti akutni gastritis, i ne bismo ih smjeli kriviti zbog toga zato što je to bilo u skladu ne samo sa simptomima navedene bolesti, nego je i odgovaralo povijesti pacijentove bolesti. U novinama je zatim objavljena obavijest o smrti, i pogreb je zakazan za 28. lipnja.

Pa, onda se desilo nešto što se obično događa u takvim slučajevima. Netko je počeo pričati. Ovdje je to bio slučaj sa sestrom Williams. Možda biste pomislili da je to bilo pogrešno i vrlo indiskretno od nje, ipak, učinila je dobru stvar, kad sve uzmemo u obzir. Naravno, trebala je o svojim sumnjama reći dr. Graingeru i dr. Weareu u to vrijeme, ali nije to učinila, a nama može biti jedino drago znati, prema mišljenju liječnika, čak da je to i napravila i da su oni otkrili kako je bolest prouzrokovana trovanjem arsenom, ne bi mogli učiniti ništa više da spasu život ovog jadnika. U svakom slučaju, sestra Williams je otišla njegovati, tijekom posljednjeg vikenda u lipnju, još jednog pacijenta dr.Graingera, koji je, čini se, pripadao istim umjetničkim i literarnim krugovima poput Philipa Boyesa i Harriet Vane. Dok je bila tamo, pričala je o Philipu Boyesu.

Napomenula je da je, prema njenom mišljenju, bolest nalikovala onoj prouzrokovanoj trovanjem. Spomenula je čak riječ arsen. Pa, znate i sami kako se takve stvari počnu širiti. Jedna osoba priča drugoj, o tome se razgovara uz čaj ili - kako to danas popularno nazivaju - na koktel zabavama, i priča se ubrzo proširila, te ljudi jpočnu spominjati imena i opredjeljivati se za strane. Ubrzo su za to

saznale i gospođice Marriot i Priče, te je došlo i do uha gospodina Vaughana.

Gospodin Vaughan je sada bio prilično uznemiren i iznenađen zbog smrti Philipa Boyesa, osobito nakon što je bio s njim u Walesu, i vidio koliko mu se poboljšalo zdravlje, a smatrao je, također, da se Harriet Vane ponijela loše u njihovoj ljubavnoj vezi. Gospodin Vaughan je smatrao da se nešto mora poduzeti, stoga je i otišao do gospodina Urquharta i iznio mu čitavu priču. Gospodin Urquhart je odvjetnik, i kao takav oprezan prema različitim glasinama i sumnjama. Upozorio je gospodina Vaughana da nije pametno ići okolo i optuživati ljude, zbog moguće optužbe za klevetu. U isto vrijeme, naravno da se nije osjećao najugodnije zbog toga što je rečeno o rođaku koji je umro u njegovoj kući. Njegov sljedeći korak - vrlo razuman, ako mene pitate - bio je konzultacija s dr. Weareom. Predložio mu je da ako je zaista siguran da je bolest uzrokovana gastritisom, i ničim drugim, treba poduzeti korake da ukori sestru Williams i stavi točku na 'i' čitavoj stvari. Dr. Weare je bio, naravno, vrlo iznenađen i uznemiren zbog onoga što čuje, ali kad je već to predloženo, nije mogao zanijekati da je - uzimajući u obzir jedino simptome - postojala blijeda mogućnost nečega sličnog, jer su, kao što ste već čuli svjedočenja medicinskih stručnjaka, simptomi trovanja arsenom i akutnog gastritisa prilično slični i ne može ih se precizno razlikovati.

Kad je ovo prenijeto gospodinu Vaughanu, njegove su se sumnje potvrdile pa je napisao pismo starom gospodinu Boyesu predlažući istragu. Gospodin Boyes je, naravno, bio izrazito šokiran, i odmah izjavio da se nešto mora poduzeti. Znao je za sinovu vezu s Harriet Vane, i primijetio je da se nije ni raspitivala o Philipu Boyesu, niti je prisustvovala pogrebu, i to mu se činilo kao vrlo bešćutno. Na kraju je obaviještena i policija i dobiven je nalog za ekshumaciju.

Čuli ste rezultate analize koju su izvršili Sir James Lubbock i gospodin Stephen Fordyce. Bilo je dosta riječi o metodama analize i o tome kako se arsen ponaša u ljudskom tijelu i tako dalje, ali mislim da

se ne moramo mnogo zamarati tim istančanim detaljima. No, navest ću samo neke glavne dokaze, koje možete i predbilježiti, ako to želite.

Radi potrebe analize iz tijela su izvađeni određeni organi - želudac, crijeva, bubrezi, jetra i tako dalje - i u svima su pronađeni tragovi arsena. Izvagali su količinu u tim različitim dijelovima, i prema tome je izračunata količina arsena prisutna u čitavom tijelu. Morali su, naravno, oduzeti dio koji je preminuli izbacio iz tijela povraćanjem i proljevom, i također kroz bubrege, zato što oni igraju veliku ulogu u eliminiranju tog određenog otrova. Nakon što su temeljito proučili ove stvari, zaključeno je da je velika i smrtonosna doza arsena - vjerojatno četiri ili pet grama - unesena u tijelo otprilike tri dana prije smrti.

Ne znam koliko ste precizno i pažljivo slijedili sve tehničke argumente koji se tiču ove stvari. Pokušat ću vam iznijeti glavne točke, onako kako sam ih ja razumio. Arsen, naime, vrlo brzo prolazi kroz tijelo, osobito ako je uzet s hranom ili neposredno nakon jela, zato što otrov podražuje rad unutarnjih organa i ubrzava proces eliminacije. Proces je brži ako arsen uđe u tijelo u obliku tekućine, nego što je to slučaj ako je u obliku praha. Uzet s hranom, ili odmah nakon obroka, gotovo sav bi nestao iz tijela unutar dvadeset i četiri sata od pojave bolesti. Tako, iako vam se količina arsena pronađena u tijelu možda čini malom, puka činjenica da je uopće nešto otrova i ostalo, nakon tri dana neprestanog povraćanja i proljeva, upućuje na veliku dozu uzetu prije nekog vremena.

Velika je diskusija nastala prilikom pokušaja utvrđivanja kad su se simptomi prvi put pojavili. Obrana je predložila da je Philip Boyes možda sam uzeo arsen u periodu između napuštanja stana Harriet Vane i pozivanja taksija u Guilford Streetu; kao potvrdu svojih riječi naveli su primjere iz knjiga u kojima stoji da pojava bolesti najčešće uslijedi nedugo nakon uzimanja arsena - četvrt sata, mislim, bilo je najkraće vrijeme spomenuto kad je otrov unesen u cijelo u tekućem obliku. Zatvoreničina izjava je - druge niti nemamo - da je Philip Boyes otišao od nje u 22 h, a deset minuta kasnije bio je u

Guilford Streetu. Tada je već izgledao bolesno. Taksiju nije trebalo mnogo, osobito u to doba noći, da ga odveze do Woburn Squarea, i kad je stigao onamo, bol je već bila oštra i jedva da je mogao stajati. Guilford Street je jedva tri minute hoda udaljen od Doughty Streeta - i morate si postaviti pitanje, ako je zatvoreničina izjava točna, što je radio u tih deset minuta. Je li se povukao u neki mirni kutak i uzeo arsen, koji je u tom slučaju morao uzeti sa sobom u očekivanju neuspješnog razgovora s optuženom?

Moram vas podsjetiti ovdje da obrana nije iznijela nijedan dokaz koji bi ukazivao na to da je Philip Boyes ikada uopće imao arsen. To ne znači da ga nije mogao nabaviti - slučaj Harriet Vane pokazuje kako zakonski propisi koji se odnose na prodaju otrova nisu uvijek učinkoviti kako bismo mi to željeli.

Međutim, preostaje činjenica da obrana nije uspjela dokazati daje preminuli imao u svom posjedu arsen. I dok smo na toj temi, spomenut ću ovo, što je vrlo zanimljivo, da u analizama nisu uspjeli pronaći tragove ugljena, indiga, koje dolaze u mješavini s trgovačkim arsenom. Bilo da gaje kupila optužena ili preminuli, očekivali biste tragove sredstva za bojenje, lako možda mislite da bi nestao iz tijela prilikom povraćanja ili čišćenja crijeva.

Što se tiče prijedloga o samoubojstvu, trebali biste upitati o tih deset minuta - je li Boyes uzeo arsen u tom periodu, ili se, što je također moguće, počeo osjećati loše i sjeo negdje kako bi se oporavio, ili je, pak, možda, samo lutao uokolo, nešto što svi činimo kad se osjećamo uznemireno ili nesretno. A onda, možete pomisliti da je optužena pogriješila, ili namjerno lagala o vremenu kad je Boyes otišao iz njenog stana. No, kada se razmatra o tome, dolazi se do zaključka kako je pitanje pojave simptoma bolesti ostalo prilično nejasno. Čuli smo razne liječnike koji su pričali o svojim iskustvima i slučajevima citiranima od strane medicinskih autoriteta u knjigama, i primijetit ćete kako uopće ne postoji sigurnost o vremenu kad se očekuje pojava prvih simptoma. Nekad se radi o četvrt sata, pola sata,

dva sata, a ponekad je riječ čak o pet ili šest sati, a zabilježen je i slučaj kad su se pojavili tek nakon sedam sati."

Na to ustane javni tužitelj i reče: "U tom slučaju, mislim da sam u pravu kad kažem da je otrov uzet na prazni želudac."

"Zahvaljujem na toj primjedbi. Da, potonji je slučaj kad je otrov uzet na prazan želudac. Te slučajeve spominjem samo kako bih vam ukazao da se bavimo vrlo nesigurnim fenomenom, i iz tog razloga sam vas i želio podsjetiti na sve prilike u kojima je Philip Boyes jeo toga dana - 20. lipnja - jer uvijek postoji vjerojatnost da i to trebate uzeti u obzir.

"Zvijer, prokleta zvijer", promrmljao je lord Peter Wimsey. "Namjerno sam, dosad, izbjegavao spomenuti jošjednu stvar

proizašlu iz analize, a to je prisutnost arsena u kosi. Preminuli je imao kovrčavu kosu, koju je nosio prilično dugu. Tragovi arsena su pronađeni blizu korijena kose, a sir James

Lubbock kaže da je količina mnogo veća nego od one prirodne. Ponekad, u ljudi se nađu tragovi arsena u kosi i na koži, ali ne u količini koja je pronađena ovdje.

To je mišljenje sir Jamesa. Rečeno vam je - i svi se medicinski stručnjaci, koje smo čuli

ovdje, slažu s tim - da ako osoba uzme arsen, određena količina ostane na koži, noktima i kosi.

Zadržat će se na korijenu kose, i kako kosa raste, arsen se prenosi zajedno s njom, tako da možete dobiti grubu ideju, iz položaja arsena u kosi, koliko dugo je već prisutan na tijelu. Mnogo se diskutiralo o tome, ali mislim da je postignuto razmjerno opće suglasje da, ako uzmete dozu arsena, zasigurno ćete pronaći tragove u kosi, blizu skalpa, nakon otprilike deset tjedana. Kosa naraste obično za petnaestak centimetara na godinu, istovremeno se pomiče i arsen i ostaje na kosi sve dok se ona ne odreže. Siguran sam da dame u poroti to vrlo dobro razumiju, zato što se ista stvar događa s onim što se zove 'trajna ondulacija'. Val se napravi na jednom dijelu kose,

no nakon što ona izraste blizu tjemena, val se izravna. Prema položaju kovrče možete pretpostaviti kad je 'trajna' stavljena.

Rečeno je da prisutnost arsena na i oko tjemena kose Philipa Boyesa ukazuje da je otrov vjerojatno uzeo barem tri mjeseca prije svoje smrti. Shvatit ćete važnost toga ako uzmete u obzir kupovinu arsena koje je optužena obavila u travnju i svibnju, te napadaje koje je preminuli pretrpio u ožujku, travnju i svibnju. Svađa sa zatvorenicom odigrala se u veljači; bolestan je već bio u ožujku, da bi zatim umro u lipnju. Između svađe i smrti prošlo je pet mjeseci, četiri između bolesti i smrti, i vjerojatno ćete pomisliti da ti datumi imaju svoju važnost.

Sada stižemo do ispitivanja koje je vodila policija. Kad je podignuta sumnja, detektivi su pomno proučili kretanja Harriet Vane i na kraju su otišli do njenog stana kako bi uzeli izjavu od nje. Kad su joj rekli da je Boyes umro od trovanja arsenom, činila se poprilično iznenađena i rekla je, 'Arsen? Kako neobično!'Tada se nasmijala i rekla, 'Pa, ja pišem knjigu o trovanju arsenom.' Upitali su je o kupovini arsena i drugih otrova, a ona im je posve spremno priznala i dala objašnjenje koje ste također već mogli čuti u sudnici. Zanimalo ih je što je učinila s otrovima. Odgovorila je da ih je spalila zato što je vrlo opasno imati takve stvari uz sebe. Pretražili su njen stan, ali nikakav otrov ili otrovi nisu pronađeni, osim uobičajenih stvari poput aspirina i nekoliko drugih lijekova.

Apsolutno je zanijekala davanje arsena ili bilo kojeg drugog otrova Philipu Boyesu. Upitali su je je li arsen mogao slučajno dospjeti u kavu; odvratila je da je to prilično nemoguće jer je uništila sve otrove još prije kraja svibnja." Ovdje je sir Impey Biggs upao u riječ sucu i ponizno zatražio da njegovo gospodstvo treba podsjetiti porotu na dokaze koje je iznio gospodin Challoner.

"Svakako, sir Impey, zahvaljujem vam na tome. Sjećate se da je gospodin Challoner literarni agent gospođice Harriet Vane. Svjedočio je daje već prošlog prosinca razgovarao sa svojom kli-jenticom na temu njene sljedeće knjige za koju mu je ona rekla da će biti o

otrovima, najvjerojatnije o arsenu. Vjerojatno ćete zaključiti kako to govori u prilog optuženoj. Naime, o tome je razmišljala i mnogo prije svoje svađe s Philipom Bovesom u veljači. Očito je temi posvetila mnogo pažnje; pronađene su brojne knjige na njenim policama o forenzičnoj medicini i toksikologiji, te također izvještaji s nekoliko poznatih slučajeva koji se bave trovanjem, uključujući slučaj Madeleine Smith, slučaj Seddon i Armstrong - svi su bili slučajevi trovanja arsenom.

Pa, ovo je slučaj kakav je predstavljen vama. Ova je žena optužena za ubojstvo svog bivšeg ljubavnika tako što gaje otro-vala arsenom. On je nesumnjivo uzeo arsen, i ako ste uvjereni da mu ga je ona dala, s namjerom da ga ozlijedi ili ubije, i da je posljedica toga njegova smrt, vaša je dužnost da je proglasite krivom za ubojstvo.

Sir lmpey Biggs, u svom vrlo elokventnom govoru, natuknuo vam je da je optužena imala vrlo malo razloga i motiva za takvo ubojstvo, ali moram vam reći da se ubojstva najčešće i čine zbog, kako se na prvi pogled čini, sasvim neprikladnih motiva - ako, naravno, bilo koji motiv možemo nazvati primjerenim za takav zločin. Osobito ako je riječ o mužu i ženi, ili osobama koje su živjele kao da su u braku. U takvim slučajevima nisu rijetki vrlo strastveni osjećaji koji mogu dovesti do zločina u osoba neprimjerenog moralnog standarda i neuravnoteženog uma.

Optužena je imala sredstva - arsen, raspolagala je potrebnim stručnim znanjem, a također je imala i prilike da upotrijebi otrov. Obrana kaže da to nije dovoljno.

Tvrde da Kruna mora ići dalje i dokazati da se otrov nije mogao uzeti na bilo koji drugi način - slučajno, ili s namjerom da se počini samoubojstvo. To morate sami procijeniti. Ako smatrate da postoji opravdana sumnja da je optužena dala otrov Philipu Bovesu namjerno, morate presuditi u njenu korist i osloboditi je optužbe. Vaša dužnost nije da odlučite kako je otrov dan, i je li ga uopće dala optužena. Prosudite slučaj u cjelini, i recite do kakvog ste zaključka došli."

Neće biti dugo unutra, pretpostavljam", rekao je Waffles Newton, "očito je kao dan. Slušaj, starija idem baciti ovo na papir. Obavijestit ćeš me što se događa?"

"Naravno", reče Salcombe Hardy, "ako ti nije teško ostaviti moj materijal u redakciji. Ne možeš mi poslati piće telefonom, zar ne? Usta su mi potpuno suha."

Pogledao je na svoj sat. "Bojim se da ćemo propustiti izdanje u 18.30 h, osim ako se ne požure. Stari je pažljiv, ali je prokleto spor."

"Barem se iz pristojnosti moraju pretvarati da raspravljaju o slučaju", reče Newton. "Dajem im dvadeset minuta. Neki od njih će htjeti i pripaliti cigaretu.

I ja to želim. Vraćam se u deset do, ako zatreba." Otkrivudao je van. Cuthbert Logan, koji je izvještavao za

jutarnje novine, i bio mnogo opušteniji, smjestio se kako bi ukratko iznio činjenice o slučaju. Bio je flegmatična i vrlo trezvena osoba koja je mogla jednako udobno pisati u sudnici kao i bilo gdje drugdje. Volio je biti na mjestu događaja i zabilježiti sve poglede, promjene u tonu glasa, boje na licu i slične stvari. Njegovi su izvještaji uvijek bili zabavni, a ponekad čak i vrlo različiti od ostalih.

Freddy Arbuthnot, koji ipak nije otišao kući nakon ručka, odluči da je vrijeme da to učini sada. Meškoljio se, i Wimsey ga pogleda ljutito. Vojvotkinja od Dowagera progurala se između klupa i sada se stisnula uz lorda Petera. Sir lmpey Biggs, pazeći do posljednjeg na interese svoje klijentice, nestao je čavrljajući veselo s javnim tužiteljem, uz pratnju manjih pravnih ribica. Prednji dio sudnice ostao je prazan. Na klupi su ostale samo crvene ruže čije su latice nastavile ispadati.

Viši inspektor Parker, odvajajući se od grupe prijatelja, probio se polako uz gomilu i pozdravio Dowagera. "I, što ti misliš o tome, Peter?" dodao je, okrećući se prema Wimseyu. "Prilično zgodan skup, zar ne?"

"Charles", reče Wimsey, "ne bi smio izaći van bez mene. Napravio si pogrešku, stari."

"Pogrešku?" "Ona to nije učinila." "Oh, molim te." "Ona to nije učinila. Sve je vrlo uvjerljivo i neosporivo, ali

potpuno pogrešno." "Ne misliš to zaista." "Mislim." Parker je izgledao vrlo uznemireno. Imao je povjerenja u

Wimseyev sud, i, bez obzira na svoju vlastitu sigurnost, doimao se ozbiljno uzdrman.

"Dragi moj prijatelju, u čemu je stvar? Pronašao si manu?" "Ne, nikako. Ništa ne mogu osporiti, osim da je djevojka

nedužna." "Polako se pretvaraš u kakvog psihologa", reče Parker, nevoljko

se smiješeći. "Zar ne, vojvotkinjo?" "Da sam barem poznavala djevojku", odgovori vojvotkinja na

svoj uobičajeno neodređen način, "tako zanimljiva i doista izvanrednog lica, iako možda nije posve zgodna, no to je čini još zanimljivijom, jer su zgod/ii ljudi često potpuni glupani. Pročitala sam jednu njenu knjigu, stvarno dobro napisanu, i nisam pogodila ubojicu sve do dvjestote stranice, inače mi je dovoljno nekih petnaestak stranica. Kako je neobično što piše knjige o zločinima, a da zatim i sama bude optužena za jedan. Neki bi ljudi mogli reći da se radi o sudbini. Pitam se, ako sama nije počinila zločin, zna li možda pravog krivca? Pretpostavljam da pisci detektivskih priča ne zamjećuju mnogo toga u stvarnom životu, zar ne? Osim Edgara Wallacea, naravno, koji je uvijek, činilo se, bio svugdje i dragog Conana Doylea i onog crnca, kako li se zvao, i naravno onog Slatera. Koji je to bio skandal, iako je to, kad se bolje sjetim, bilo u Škotskoj gdje imaju tako čudne zakone o svemu, osobito o ženidbi. Pa, uskoro ćemo znati, ne nužno istinu, nego što o svemu tome misli porota."

"Da, zadržali su se dulje nego što sam mislio. Ali, Wimsey, da si mi barem rekao."

"Prekasno, prekasno, ne možeš sada ući. Zaključao sam srce u srebrnu kutijicu i pribio ga zlatnim čavlićem. Sada više nije važno ničije mišljenje osim onog od porote. Pretpostavljam da je gospođica Climpson započela sa svojim pričama. Kad jednom krene, teško je se može zaustaviti, barem ne sat ili dva."

"Pa, sad su već pola sata unutra", reče Parker. "Još čekate?" upita Salcombe Hardy, vraćajući se do stola za

novinare. "Da - to je ono što ti zoveš dvadeset minuta! Sada već tri četvrt

sata!" "Nema ih već sat i pol", reče djevojka svom zaručniku. Par se

nalazio odmah iza Wimseya. "Pa, o čemu mogu toliko razgovarati?" "Možda misle da ona to ipak na kraju nije učinila." "Glupost! Naravno da jest. Mogao si to pročitati na njenom licu.

Tako kruto. I nijednom nije zaplakala." "Oh, naravno", reče mladić. "Ne želiš mi valjda reći da joj se diviš, Frank?" "Oh, pa, ne znam. Ali meni nije izgledala poput ubojice." "A ti znaš kako izgledaju ubojice? Jesi li ikada sreo ijednog?" "Pa, vidio sam ih kod Madame Tussaud." "Oh, ubojice od voska.

Svatko izgleda kao ubojica kad ga se napravi od voska." "Pa, možda je to istina." "Dva sata i četvrt", reče Waffles Newton, nestrpljivo. "Vjerojatno

su već i zaspali. Morat će biti specijalno izdanje. Što ako čitavu noć ostanu vijećati o tome?"

"I mi ćemo sjediti čitavu noć ovdje, to je sve." "Pa, sada je moj red za piće. Obavijestit ćeš me, zar ne?" "Apsolutno!" "Razgovarao sam s jednim od sudskih službenika", reče Čovjek

Koji Je Znao Sve Smicalice, važno svom prijatelju. "Sudac ga je baš poslao do porote da ih upita može li im on kako pomoći."

"I, je li? Što su oni odgovorili?" "Ne znam." "Sad su već prošla tri i pol sata", prošapće djevojka iza

Wimseya. "Umirem od gladi." "Doista, draga? Hoćemo li krenuti?" "Ne - želim čuti presudu. Čekali smo tako dugo, možemo valjda

ostati do kraja." "Pa, otići ću nam samo po sendviče." "Oh, to bi bilo krasno. Ali, nemoj dugo. Sigurna sam da ću

postati histerična kad čujem presudu." "Požurit ću se koliko mogu. Budi sretna što nisi u poroti -njima

nije ništa dopušteno." "Što? Ništa za jelo ili piće?" "Apsolutno ništa. Mislim da čak ne smiju imati upaljeno svjetlo

ili vatru." "Jadnici! Ali, imaju valjda grijanje, zar ne?" "No, ovdje je dovoljno vruće. Godit će mi dašak hladnog zraka." Pet sati. "Na ulici je velika gužva", reče Čovjek Koji Je Znao Sve

Smicalice, vraćajući se sa izviđanja. "Neki su već počeli izvikivati neugodne stvari zatvorenici, a hrpa drugih ih je napala. Jedan je čak završio u bolnici."

"Doista, kako zabavno! Pogledaj! Eno gospodina Urquharta; vratio se. Tako mi ga je žao. Vjerojatno je strašno kad netko umre u tvojoj kući."

"Razgovara s javnim tužiteljem. Svi su oni, naravno, dobro večerali."

"Javni tužitelj nije tako zgodan kao sir Impey Biggs. Je li istina da uzgaja kanarince?"

"Tko? Javni tužitelj?" "Ne, Sir Impey." "Da, istina je. Osvojio je i brojne nagrade s njima." "Bože, kako

smiješno!"

"Izdrži, Freddy", reče lord Peter Wimsey. "Čini se da dolaze." Svi u sudnici dignu se na noge. Sudac je zauzeo svoje mjesto.

Zatvorenica, koja je izgledala vrlo blijeda pod električnim osvjetljenjem, sjela je iznova na optuženičkoj klupi. Vrata koja su vodila do sobe za porotnike također se otvore.

"Pogledaj im lica", reče zaručnica. "Kažu da ako namjeravaju optuženika proglasiti krivim porotnici nikad ne gledaju u njegovo lice. Oh, Archie, primi me za ruku!"

Porotnicima se obrati sudski službenik tonom koji je odavao i formalnost i prijezir.

"Članovi porote, jeste li jednoglasno donijeli presudu?" Predsjednik porote ustane s bolnim i razdražljivim pogledom na

licu. "Žao mi je što ovo moram reći, ali nismo uspjeli postići

suglasnost." Sudnicom se pronese otegnut uzdah i mrmljanje. Sudac se

nagne naprijed, vrlo uljudno i nimalo umorno. "Mislite li da bi vam još malo vremena pomoglo da postignete

suglasnost?" "Bojim se da ne." Predsjednik porote pogleda bijesno prema jednom kutu porotničke klupe gdje je sjedila postarija usidjelica pognute glave i čvrsto stisnutih dlanova. "Ne vidim uopće mogućnost usuglašavanja naših mišljenja."

"Mogu li vam ja ikako pomoći?" "Ne, hvala vam. Dokazi su nam prilično jasni i razumljivi, ali

nikako se ne možemo složiti oko njih." "Tojezaista vrijedno žaljenja. Smatram da biste trebali pokušati

još jednom, a onda, ako i dalje ne možete donijeti odluku, vratite se i izvijestite me o tome.

U međuvremenu, ako vam moje poznavanje zakona ikako može pomoći, stojim vam, naravno, na raspolaganju."

Porota se smeteno i mrzovoljno pokupi i ode. Sudac je vukao za sobom svoj dugi skarletni ogrtač. Mrmljanje okupljene publike pretvori se sada u glasno klepetenje.

"Tako mi svega", reče Freddy Arbuthnot, "mislim daje tvoja gospođica Climpson odgovorna za čitavu ovu zbrku, Wimsey. Jesi li vidio kako ju je pogledao predsjednik porote?"

"Dobra je ona", reče Wimsey. "Oh, naprosto sjajna! Strašno čvrsta savjest, neće tako olako popustiti."

"Pa ti si utjecao na porotu, Wimsey. Jesi li joj signalizirao ili učinio takvo što?"

"Nisam", odvrati Wimsey. "Možeš mi, ali i ne moraš vjerovati. Nisam ni obrvu podignuo, jedva sam se suspregnuo da to ne učinim."

. "On to reče i tako mora biti", promrmlja Freddy, "odajmo mu priznanje za to.

Alije prokleto drukčije i teže za one koji samo žele svoju večeru." Šest sati. Šest i pol sati. "Napokon!" Kad se porota po drugi put pojavila, na njima zamijetiše očite

znakove umora i suza. Izmučena žena je očigledno plakala. Još je uvijek jecala u svoj rupčić.

Muškarac s gadnom prehladom izgledao je gotovo mrtav. Umjetnikova je kosa bila potpuno razbarušena. Direktor tvrtke i predsjednik porote doimali su se kao da bi najradije zadavili nekoga, a postarija je usidjelica zatvorila oči i samo je micala usnicama kao da se moli.

"Članovi porote, jeste li suglasni oko vaše presude?" "Ne, prilično smo sigurni da je potpuno nemoguće da se ikada složimo."

"Prilično ste sigurni?" reče sudac. "Ne bih vas želio požurivati ni na koji način. Spreman sam čekati ovdje koliko god vi želite."

Rezanje direktora kompanije moglo se čuti čak i u galeriji. Predsjednik porote se uspio suzdržati, i odvrati glasom punim gorčine i umora: "Nikada se nećemo složiti - čak i ako ostanemo ovdje do Sudnjeg dana."

"Beskrajno žalim zbog toga", reče sudac, "ali u tom slučaju, ne preostaje mi ništa drugo nego raspustiti porotu i pokrenuti sasvim novo suđenje. Siguran sam da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći,

da ste upregnuli svoje umne i intelektualne sposobnosti i savjest nakon što ste vrlo pažljivo i gorljivo saslušali dokaze. Ovime vas oslobađam vaše dužnosti porotnika, i imate svako pravo izuzeti se iz svake sudske službe u sljedećih dvanaest godina."

Prije nego što su sve formalnosti bile dovršene, i dok je sučev ogrtač još lepršao na dovratku njegovih odaja, Wimsey se probio do mjesta gdje su sjedili odvjetnici. Branitelja je dohvatio za halju.

"Biggy, čestitam! Dobar pošao! Dobio si drugu priliku. Dopusti da napišem priču o tome i sigurno ćemo uspjeti."

"Misliš, Wimsey? Rado priznajem da smo čak prošli i bolje nego što sam očekivao."

"Sljedeći put će biti još bolje. Hajde, Biggy, prisegnut ću kao službenik ili nešto slično. Želim je intervjuirati." "Koga? Moju klijenticu?"

"Da. Imam predosjećaj o ovom slučaju. Moramo je osloboditi, a ja znam da se to može učiniti."

"Pa, posjeti me sutra. Sada moram razgovarati s njom. Bit ću u svom uredu u deset. Laku noć."

Wimsey pojuri do pokrajnjih vrata iz kojih je upravo izlazila porota. Posljednja se pojavila postarija usidjelica, s nakrivljenim šeširom i ogrtačem koji se čudno objesio preko njenih ramena. Wimsey je pohitao do nje i uhvatio je za ruku.

"Gospođice Climpson!" "Oh, lorde Peter. Oh, Bože!. Kakav je ovo strašan dan bio. Znate

lija sam ta koja je prouzročila sve te probleme, uglavnom, iako sam imala i hrabru podršku dvoje porotnika. Oh, lorde, nadam se da nisam učinila ništa krivo, ali nisam, ne, moja mi savjest nije dopuštala dS kažem da je to učinila kad sam sigurna da nije. Oh, Bože, oh, Bože!"

"Potpuno ste u pravu. Ona to nije učinila, i hvala Bogu da ste se vi usprotivili i tako joj pružili novu priliku. Dokazat ću da nije kriva. A vas ću izvesti na večeru, i - gospođice Climpson!"

"Da?"

"Nadam se da vam neće smetati što se od jutra nisam obrijao, ali odvest ću vas do sljedećeg mirnog kutka i tamo vas poljubiti."

Sljedeći je dan bila nedjelja, ali sir lmpey Biggs je otkazao dogovor za golf (s nešto manje žaljenja jer je lijevalo kao iz kabla) i održao neobično ratno savjetovanje.

"Pa, sada, Wimsey", reče odvjetnik, "što ti misliš o ovome? Mogu li ti predstaviti gospodina Croftsa, iz Croftsa & Coopera, koji zastupaju optuženu."

"Ja mislim da gospođica Vane to nije učinila", reče Wimsey. "Usuđujem se reći da vam je ta ideja već pala na pamet, ali, s obzirom na snagu uma koji stoji iza nje, nema sumnje da još snažnije djeluje na vašu maštu."

Gospodin Crofts, koji nije bio siguran je li ovo trebalo ispasti smiješno ili glupo, nasmiješio se pokorno.

"Slažem se", reče Sir lmpey, "ali zanima me koliko je porotnika doživjelo to na taj način."

"Pa, mogu ti odgovoriti na to pitanje jer, naime, poznajem jednu porotnicu.

Jedna i pol žena i otprilike tri četvrtine jednog muškarca." "Što to znači?" "Pa, porotnica, moja poznanica, nije odustajala od ideje da

gospođica Vane nije osoba koja bi mogla počiniti takav zločin. Naravno, poprilično su je gnjavili, jer, naime, nije mogla pronaći oslonac svojoj priči u samim dokazima koji su bili prečvrsti i bez mana, ali ona je naglasila da je otuženičino ponašanje također dokaz koji ima pravo uzeti u obzir. Na sreću, ona je jaka, mršava, postarija žena zdrave probave, borbenog kršćanskog duha i nepokolebljive savjesti. Neobično izdržljiva. Dopustit će da se svi izmore do smrti, a onda i dalje tvrditi da optužena nije kriva za ubojstvo."

"Vrlo koristan podatak", reče sir Impey. "Osoba koja je spremna vjerovati u sve postavke kršćanske vjere neće oklijevati kad je riječ o malenkosti kao što je oprečan dokaz. Ali nikada se ne možemo nadati

da ćemo imati porotu sačinjenu od okorjelih nepopustljivaca. Što je sa spomenutom drugom ženom i muškarcem?"

"Pa, žena je došla prilično neočekivano. Riječ je o bogatoj, krupnoj ženi koja vodi uspješnu slastičarnicu. Rekla je da misli da slučaj nije u potpunosti dokazan i da je savršeno moguće da je Boyes sam uzeo otrov, ili da mu ga je dao njegov rođak. Na nju je utjecalo, što je prilično neobično, činjenica daje prisustvovala jednom ili dvama suđenjima koja su bila zasnovana na trovanju arsenom, i nije bila zadovoljna presudama u nekima od njih -prije svega u slučaju Seddon. Kaže da nema neko opće mišljenje o muškarcima (pokopala je već trećeg supruga) i, u pravilu, skeptična je prema svim stručnim dokazima. Rekla je da, osobno, misli kako je gospođica Vane mogla počiniti ubojstvo, ali da medicinski dokazi nisu dovoljni (za nju) ni da se objesi psa. Najprije je namjeravala glasovati u skladu s većinom, ali predsjednik porote joj se nije svidio, nastojao ju je nadvladati svojim muškim autoritetom, i napokon je rekla da će podržati moju prijateljicu gospođicu Climpson."

Sir Impey se nasmije. "Vrlo zanimljivo. Kad bismo mogli uvijek dobivati ovako iscrpne

informacije o porotnicima. Mučimo se paklenski da pripremimo dokaze i slučaj, a onda jedna osoba donese svoju odluku na temelju nečega što čak i nije dokaz,,a druga ju podržava iz razloga što se ne može osloniti i vjerovati dokazima. Što je s muškarcem?"

"Riječ je o umjetniku, jedinoj osobi koja je doista razumjela život kakav ti ljudi žive. Povjerovao je verziji svađe vaše klijentice i rekao da je, ako je djevojka zaista osjećala tako prema momku, posljednja stvar koju je željela učiniti bila da ga ubije. Radije bi stajala sa strane i promatrala njegovu bol.

Bio je, također, spreman povjerovati u čitavu priču o nabavci otrova koja se ostalima, naravno, činila prilično mutna. Rekao je također da je Boyes, prema onome što je čuo o njemu, bio umišljena budala, i onaj tko ga je ostavio, učinio je društvu uslugu. Imao je tu nesreću da je pročitao neke od njegovih knjiga, i smatrao ga je posve

suvišnim smetnjom svijetu. Zapravo, činilo mu se i više nego vjerojatno da je počinio samoubojstvo i bio je spreman poduprijeti svakoga tko je mislio isto. Osim toga, obavijestio je porotu da je posve navikao na kasne noćne sate i da nema ni najmanje primjedbe ako će morati ostati budni čitavu noć. Gospođica Climpson je na to napomenula da, ako je riječ o opravdanom razlogu, manja osobna neugodnost je posve zanemariva i beznačajna, i pridodala da ju je njena religija pripremila na post. U tom trenutku, treća je žena doživjela napad histeričnosti a muškarac, koji se sljedećeg dana spremao zaključiti jedan izvanredno važan posao, gotovo da nije poludio i tako je, kako bi izbjegao nasilje, predsjednik porote rekao da bi bilo najbolje za sve da se slože da se ne mogu složiti. Tako se, dakle, sve to odigralo."

"Pa, pružili su nam novu priliku", reče gospodin Crofts, "to je odlično za nas.

Do sljedećeg suđenja ostaje nam nekih mjesec dana i vjerojatno ćemo dobiti Bancrofta koji nije toliko strog sudac kao Crossley. Stvar je u ovome, možemo li učiniti išta kako bismo poboljšali izgled svojeg slučaja?"

"Bit ću neumoljiv", reče Wimsey. "Negdje mora postojati nekakav dokaz. Znam da ste se svi dobrano namučili radeći na ovom slučaju, ali ja ću se potruditi još jače. A imam i jednu prednost koju vi niste imali."

"Više mozga?" predloži sir Impey, cereći se. "Ne - nisam to ni pomislio, Biggy. Ali ja doista vjerujem u

nedužnost gospođice Vane." "K vragu, Wimsey, nije li te moja elokventna završna riječ

uvjerila da sam i sam pristalica te ideje?" "Naravno da jest. Gotovo da nisam zaplakao. Evo starog

Biggyja, rekao sam sebi, napustit će Komoru i prerezati sebi grlo ako presuda ne bude u njegovu korist, zato što će izgubiti vjeru u britanski pravosudni sustav. Ne - tvoja je zasluga što si postigao ovo

neslaganje među porotnicima. Više nego što si očekivao. Tako si rekao. I, ako nije nezgodno pitanje, tko te plaća, Biggy?"

"Crofts & Cooper", odvrati sir Impey prepredeno. "Oni su ušli u slučaj iz posve iz zdravstvenih razloga,

pretpostavljam?" "Ne, lorde. Zapravo, troškovi za ovaj slučaj pokriveni su od izdavača gospođice Vane i određenim novinama, koje će objaviti njenu novu knjigu u nastavcima.

Očekuju izvanredan uspjeh. Ali, iskreno, ne znam što će reći na spomen troškova za čitavo novo suđenje. Očekujem da ću se danas čuti s njima."

"Strvinari", reče Wimsey. "Pa, bolje da ustraju. Ne, ipak ne spomininji moje ime."

"To je vrlo velikodušno." "Uopće ne. Ni za što ne bih propustio ovo. Ali zauzvrat moraš

učiniti nešto za mene. Želio bih vidjeti gospođicu Vane. Uredi da me propuste k njoj kao dio tvog osoblja, tako da čujem njenu verziju priče. Ako je moguće da nam bude zajamčena makar minimalna privatnost..."

"Mislim da se to može urediti", reče sir Impey. "U međuvremenu, imaš li nam što za predložiti?"

"Još nisam imao vremena istraživati. Ali, naći ću nešto, ne brini. Već sam počeo potkopavati povjerenje policije. Viši inspektor Parker je otišao kući saditi cvijeće za vlastiti grob."

"Molim te, budi pažljiv", reče mu sir Impey. "Sve što možda otkrijemo bit će mnogo efektivnije ako optužba unaprijed ne zna za to."

"Obećajem ti, hodat ću na vršcima prstiju. Ali ako pronađem stvarnog ubojicu, nećeš imati ništa protiv da njega ili nju dam uhititi?"

"Ne, neću se protiviti tome. Ali policija možda hoće. Pa, gospodo, ako je to sve za sada, najbolje da prekinemo naš sastanak. Uredit ćete sve što je potrebno za lorda Petera, gospodine Crofts?"

Gospodin Crofts je iskoristio svoj silni utjecaj i osigurao lordu Peteru isprave s kojima se sljedećeg jutra pojavio na vratima Holloway Goala.

"Oh, da, gospodine. Prema vama će se postupati na isti način kao i prema zatvoreničinu odvjetniku. Da, dobili smo odobrenje i od policije, i to je u redu, gospodine. Čuvar će vas povesti dolje i objasniti vam pravila."

Čuvar je Wimseya vodio kroz čitav niz golih i sivih hodnika dok nisu stigli do malene sobe sa staklenim vratima. Unutra se nalazio dugačak stol i nekoliko stolica.

"Stigli smo, gospodine. Vi ćete sjesti na jedan kraj a zatvorenica na drugi. Ne smijete se micati sa svojih sjedala ili predavati jedno drugome bilo kakve predmete preko stola. Ja ću biti vani, međutim, promatrat ću vas kroz staklo, ali neću moći čuti ništa od vašeg razgovora. Izvolite zauzeti svoje mjesto, dovest će zatvorenicu."

Wimsey je sjeo i čekao. Za-nekoliko trenutaka začu zvuk koraka i zatvorenica, u pratnji čuvarice, uđe u sobu. Sjela je nasuprot Wimseyu. Čuvarica se povukla i zatvorila vrata za sobom. Wimsey ustane i pročisti grlo.

"Dobro jutro, gospođice Vane", reče pomalo bešćutno. Zatvorenica ga pogleda. "Molim vas, sjednite", reče mu zanimljivim, dubokim glasom

koji ga je već i privukao u sudnici. "Vi ste lord Peter Wimsey, pretpostavljam, i stigli ste od gospodina Crofta."

"Da", reče Wimsey. Njezin miran pogled ga je obeshrabrivao. "Da. Ja - pa - pratio sam slučaj i sve to, i - pa - mislio sam da bih mogao učiniti nešto."

"To je vrlo ljubazno od vas", odvrati mu zatvorenica. "Nikako, nikako, do đavola! Hoću reći, poprilično uživam u

istraživanju, ako znate na što mislim." "Znam. Budući da pišem detektivske priče, proučila sam s

velikim zanimanjem vašu karijeru." Odjednom mu se nasmiješila i pretvorila njegovo srce u vodu.

"Pa, to je na neki način dobro, zato što onda razumijete da zapravo nisam takav idiot kao što izgledam u ovom trenutku."

Ovo ju je nasmijalo. "Ne izgledate poput idiota - ne više nego što bi izgledao bilo koji muškarac u ovom trenutku. Čitava ova pozadina baš i ne odgovara vašem stilu, ali ipak ste melem za oči. A ja sam vam doista vrlo zahvalna, iako smatram da sam prilično beznadan slučaj."

"Ne govorite to. Ne može biti beznadno, osim ako doista niste učinili to, a znam da niste."

"Pa, zapravo i nisam. Ali osjećam kao da sam se našla u jednoj od svojih knjiga, u kojoj sam počinila tako savršeno neosporiv zločin koji moj detektiv nikako ne može dokazati, već prisiljava ubojicu da sam prizna svoje nedjelo."

"Ako je potrebno, i mi ćemo učiniti isto. Pretpostavljam da ne znate tko je ubojica?"

"Mislim da takav i ne postoji. Doista vjerujem da je Philip sam uzeo otrov.

Znate, bio je poprilično malodušan." "Pretpostavljam da mu je teško pao vaš raskid?" "Pa, mogu reći da je to djelomično istinito. Ali, mislim da je više

stvar bila u tome da je osjećao kako nije dovoljno cijenjen. Bio je sklon misliti da su se ljudi urotili protiv njega kako bi mu pokvarili njegove šanse."

"I jesu li doista?" "Ne, nikako. Ali, mislim da je uvrijedio velik broj ljudi. Često je

zahtijevao stvari jer je smatrao da na njih ima pravo - a to zna razljutiti ljude, znate."

"Da, shvaćam. Je li se dobro slagao sa svojim rođakom?" "Oh, da, iako je, naravno, uvijek govorio da je samo po sebi

razumljivo da se gospodin Urquhart brine o njemu, da je to njegova dužnost. Gospodin Urquhart je poprilično imućan, i ima mnogo profesionalnih veza, ali Philip zaista nije imao što zahtijevati od njega. To nije bio ni obiteljski novac, niti išta slično.

Njegovo je mišljenje bilo da veliki umjetnici zaslužuju da ih se uzdržava i hrani na račun običnog čovjeka."

Wimsey je bio dobro upoznat s tom stranom umjetničkog temperamenta. No, pogodio ga je, međutim, ton njena odgovora, pun gorčine, čak i prijezira. Sljedeće je pitanje postavio blago oklijevajući.

"Oprostite što vas pitam, ali vi ste voljeli Philipa Boyesa?" "Morala sam s obzirom na okolnosti, zar ne?" "Ne nužno", reče Wimsey odvažno, "možda vam ga je bilo žao,

ili vas je očarao, ili čak dodijavao nasmrt." "Sve navedeno." Wimsey razmisli na trenutak. "Jeste li bili prijatelji?" "Ne." Riječ je izletjela iz nje. Prestrašila ga je surovost s kojom

ju je izgovorila. "Philip nije bio tip muškarca koji bi mogao biti prijatelj sa

ženom. On je zahtijevao odanost. Ja sam mu je pružila. Jesam, zaista. Ali nisam mogla podnijeti da radi budalu od mene. Da me stavi na svojevrsni probni rok, kao kakvo potrčkalo, da vidi jesam li ga zavrijedila. Zaista sam mislila da je iskren kad je rekao da ne vjeruje u brak - a to je naposljetku ispao test za mene, da se uvjeri da je moja odanost dovoljno jaka. Ipak nije bila. Nisam željela brak kao nagradu za loše ponašanje."

"Ne krivim vas", reče Wimsey. "Zaista?" "Ne. Čini mi se da je momak bio prava sitna duša - da ne kažem

hulja. Poput onog strašnog čovjeka koji se pretvarao da je slikar, a zatim unesrećio onu mladu ženu s teretom za koji ona nije bila spremna niti rođena. Ne sumnjam da je bio savršeno nepodnošljiv sa svim time, sa svojim pradavnim rođacima i obiteljskom srebrninom, naklonima i takvim stvarima."

Harriet Vane se još jednom nasmije. "Da - smiješno je - ali također i ponižavajuće. Pa, eto, rekla sam.

Mislim da je Philip i mene i sebe učinio smiješnima, i istog trenutka kad sam to shvatila, prekipjelo mije i odlučila sam prekinuti tu

farsu." "Razumijem vas", reče joj Wimsey. "Takvo viktorijansko ponašanje, također, za čovjeka s tako naprednim idejama. Pa, drago mi je da mislite o tome na taj način."

"Doista? U ovoj vam situaciji to i neće biti od velike pomoći." "Ne, gledao sam iznad toga. Ono što sam želio reći je to da kad

sve bude gotovo, želim da se udate za mene, ako ćete me moći podnijeti i sve to."

Harriet Vane, koja mu se čitavo vrijeme smiješila, sada se namršti i neki neodređeni izraz gnušanja pojavi se u njenim očima.

"Oh, zar ste i vi jedan od njih? To vas čini ukupno četrdeset sedmim."

"Četrdeset i sedmim što?" upita Wimsey prilično zapanjeno. "Ženidbenom ponudom. Neprestano mi stižu poštom.

Pretpostavljam da je mnogo ovakvih luđaka koji žele oženiti svaku koja je imalo ozloglašena."

"Oh", uzdahne Wimsey. "Da, to je doista čudna situacija za vas. Ali, znate, meni nije potrebna ničija ozloglašenost. I svojim vlastitim snagama mogu ući u novine. Ne, ne gledam na to na takav način. Možda je bolje da to više ne spominjem."

Zvučao je povrijeđeno, i djevojka ga pogleda pomalo pokajnički. "Žao mi je, ali čovjek drukčije gleda na stvari kad se nađe u

ovakvoj situaciji. Susrela sam se otad s kojekakvim gnusobama." "Shvaćam", reče lord Peter. "Bilo je glupo od mene." "Ne, mislim da sam ja bila glupa. Ali zašto?" "Zašto? Oh, pa pomislio sam da ste privlačna osoba koju bih

rado učinio svojom ženom. To je sve. Mislim, počeo sam osjećati nešto za vas. Ne mogu vam reći zašto. Znate, u tome nema nekih pravila."

"Razumijem. Pa, to je doista lijepo od vas." "Da barem ne zvučite kao da vam je sve ovo toliko smiješno.

Znam da imam pomalo luckasto lice, ali ne mogu ništa protiv toga. Zapravo,želio bih nekoga s kim mogu razumno razgovarati, tko bi

učinio život zanimljivim. I mogao bih vam pružiti mnoge zaplete za vaše knjige, ako je to ikakav motiv za vas."

"Ali, vi ne biste željeli suprugu koja piše knjige, zar ne?" "Naprotiv, bilo bi to nadasve zabavno. Mnogo zanimljivije od

obične supruge koja misli samo na odjeću i priređivanje zabava. Ne da time mislim da odjeća i zabave nisu u redu, ali samo ako je umjereno. I zaista nemam ništa protiv odjeće."

"A što je s obiteljskom srebrninom i porodičnim stablima?" "Oh, ne bih vas gnjavio time. To umjesto mene radi moj brat. Ja

skupljam prva izdanja i inkunabule, što jest malo zamorno, ali vi se ne biste trebali brinuti o tome, osim ako vas doista ne zanima."

"Nisam tako mislila. Što bi vaš otac rekao na to?" "Oh, bitna je samo moja majka, a ona, prema onome što je

vidjela, ima već visoko mišljenje o vama." "Tako, dakle, odlučili ste me nadzirati?" "Ne, prokletstvo. Danas nekako uspijevam izgovoriti samo

pogrešne stvari. Onaj prvi dan u sudnici, bio sam apsolutno očaran, i pojurio sam k majci, koja je nevjerojatno draga, i osoba koja doista razumije stvari, i rekao sam joj - Slušaj! Riječ je o zaista jedinstvenoj ženi koja prolazi kroz pravi pakao. Molim te, dođi sa mnom i drži me za ruku!' Ne razumijete kako je to nepošteno bilo."

"Da, zvuči doista bijedno. Žao mi je ako sam bila brutalna. Ali, pretpostavljam da imate na umu da sam imala ljubavnika."

"Oh, da. No, kad smo već kod toga, i ja sam imao ljubavnicu. Zapravo, nekoliko njih. Riječ je o stvari koja se može svakome dogoditi. Mogu vam ponuditi niz potvrda o svom ponašanju. Rekli su mi da sam prilično dobar ljubavnik - samo što sam trenutno u nezgodnom položaju. Teško je biti uvjerljiv kad vas s vrata promatra onaj momak."

"Vjerovat ću vam na riječ. Ali, čini se vjerojatnim da..." "Nastavite." "Da vjerojatno neću preživjeti da iskušamo vašu

ponudu."

"Ne budite tako prokleto obeshrabeni", reče joj Wimsey. "Već sam vam pažljivo objasnio da ovaj put ja preuzimam istragu u svoje ruke. Netko bi mogao pomisliti da nemate povjerenja u mene."

"I prije se događalo da osude nevine ljude." "Upravo tako, i sve stoga što ja nisam bio tamo." "Nisam razmišljala o tome."

"Razmislite sada. Shvatit ćete da je prekrasno i nadasve inspirativno. Možda vam čak pomogne da me razlikujete od one ostale četrdesetšestorice, ako slučajno zaboravite moje lice ili nešto slično. Oh, ja vam se valjda ne gadim, zar ne? Zato što, ako je to slučaj, odmah ću skinuti svoje ime s vaše liste čekanja."

"Ne", reče Harriet Vane ljubazno i pomalo tužno. "Ne, nikako mi se ne gadite."

"Ne podsjećam vas na puža sluzavca ili vas ne prolaze žmarci od pogleda na mene?"

"Nipošto." "Drago mi je zbog toga. Svaka manja preinaka, poput razdjeljka

u kosi, ili uklanjanja naočala, znate, sve ću to rado učiniti za vas." "Nemojte", reče gospođica Vane, "molim vas, nemojte se

mijenjati ni u kom pogledu." "Zaista to mislite?" Wimsey se blago zacrvenio. "Nadam se da to

ne znači da što god učinio, neću biti poželjan za vas. Svaki put ću doći u drugom odijelu kako biste dobili potpunu sliku o meni. Bunter - moj batler, znate - pobrinut će se za to. Ima savršen ukus za kravate, čarape i takve stvari. Pa, pretpostavljam da bih morao krenuti. Vi ćete razmisliti o prijedlogu, zar ne? Ne morate žuriti.

Samo nikako nemojte oklijevati i reći mi da ni u kom slučaju ne biste mogli pristati. Ne želim vas ucjenom uvući u brak, znate. Mislim, istražit ću ovo što god da se dogodi, razumijete li me?"

"To je vrlo ljubazno od vas." "Ne, ne, nikako. To je moj hobi. Ne nuditi brak, nisam to mislio,

već istraživati stvari. Pa, drž'te se. I opet ću svratiti, ako mi dopuštate."

"Reći ću slugi da vas svakako primi", reče pomalo sumorno optuženica, "uvijek ćete me zateći kod kuće."

Wimsey je hodao prljavom ulicom s osjećajem istinske ošamućenosti.

Vjerujem da ću uspjeti. Ona je, naravno, ranjiva. Nije ni čudo, nakon svega što je prošla s onom nemani, ali ne osjeća gnušanje, ne funkcionira ako ti se taj drugi gadi, koža joj je poput meda, trebala bi nositi žarkocrveno i stari nakit, mnoštvo prstenja (onog staromodnog). Uzet ću kuću, naravno. Jadno dijete, svakako ću se truditi nadoknaditi joj sve, ima također osjećaj za humor, mozak, barem ne bi bilo dosadno, probudili bismo se ujutro i pred nama bi bio čitav dan za raditi zabavne stvari, a onda bismo se vratili kući i otišli u krevet; i to bi, također, bilo zabavno. I dok bi ona pisala, ja bih istraživao svoje slučajeve, tako da nijednome od nas ne bi bilo dosadno. Pitam se je li Bunter dobro izabrao ovo odijelo - pomalo je tamno, iako su linije dobre - Zaustavio se ispred izloga jedne trgovine kako bi potajice promotrio svoj odraz u staklu. Pogled mu privuče natpis:

IZVRSNA PONUDA

SAMO JEDAN MJESEC

"Oh, Bože!" reče tiho, kao da se iznenada otrijeznio. "Jedan

mjesec - četiri tjedna - trideset i jedan dan. Nema mnogo vremena. A ne znam ni odakle da krenem."

"Tako, dakle", reče Wimsey, "zašto ljudi ubijaju jedni druge?" Sjedio je u privatnom uredu gospođice Katharine Climpson.

Mjesto je zapravo bilo tipkaći ured, i doista tamo su bile tri vrlo učinkovite daktilografkinje koje su, s vremena na vrijeme, obavljale izvrstan posao za pisce i znanstvenike.

Posao je dobro napredovao i bilo gaje mnogo, često su morali i odbijati brojne ponude jer je osoblje već i sada radilo pod punim pritiskom. Ali na ostalim katovima zgrade odvijale su se i druge aktivnosti. Svi zaposleni su bile žene - uglavnom postarije, s

nekolicinom ipakjoš mladih i privlačnijih - no sve su one u društvu bile označene kao "suvišne". Tu su bile usidjelice koje su živjele od malih mjesečnih prihoda, ili uopće bez prihoda; udovice bez obitelji; žene koje su ostavili njihovi muževi i koje su živjele od ograničene alimentacije, te koje, prije svog angažmana kod gospođice Climpson nisu imale drugog posla osim bridža i cjelodnevnih trač-partija. Tu su se našle i razočarane učiteljice; glumice bez posla; hrabre žene kojima su propale njihove trgovine šešira i čajane; čak i nekoliko zanosnih mladih žena kojima su bezbrojne zabave i noćni klubovi već pomalo dosadili. One su, čini se, najviše svo§ vremena provodile odgovarajući na oglase. Neoženjena gospoda koja su željela upoznati dame; živahni šezdesetogodišnjaci koji su tražili domaćice; domišljata gospoda s financijskim planovima i u potrazi za kapitalom; pisci u potrazi za ženskim suradnicama; dobronamjerna gospoda koja su savjetovala ljude kako mogu zaraditi novac i u svoje slobodno vrijeme - takva su gospoda bila sigurna da će vjerojatno dobiti uslugu od osoblja gospođice Climpson. Možda je bila tek puka slučajnost da su se pojavljivali najčešće kratko prije nego što bi bili optuženi za prijevaru, ucjenu ili svođenje, ali činjenica je također da se ured gospođice Climpson ponosio privatnom telefonskom linijom sa Scotland Yardom, i da nekoliko dama koje su radile ovdje, nisu bile toliko nezaštićene kao što se činilo.

Činjenica je također da je novac kojim se plaćao najam i održavanje prostorija potjecao s bankovnog računa lorda Petera Wimseya. Njegovo je gospodstvo bilo ponešto šutljivo o tome, ali ponekad, kad bi se zatekao u društvu višeg inspektora Parkera ili drugih bliskih prijatelja, govorio je o tome kao o "svojoj Cattery".

Gospođica Climpson, prije nego što mu odgovori, stavi ispred njega šalicu s čajem. Na ruci je imala mnoštvo malih narukvica koje su glasno zveckale pri svakom njenom pokretu.

"Zaista ne znam", reče, očito razmišljajući o problemu s psihološkog gledišta, "to je toliko opasno, koliko i nemoralno. Pitam se

kako itko ima drskost upustiti se u takvo što. A najčešće se toliko malo dobiva time."

"To želim i reći", istakne Wimsey, "što se time namjerava postići? Naravno, neki to čine samo iz za bave, poput one Njemice, kako se zvala, koja je uživala u ubijanju ljudi."

"Kakav neobičan ukus", reče gospođica Climpson. "Bez šećera, pretpostavljam?

Shvaćate li, lorde, bila sam kraj brojnih samrtničkih postelja, i premda su mnoge od njih - kao smrt mog oca - bile vrlo kršćanske i prekrasne, ne bih ih mogla nazvati zabavnima. Ljudi imaju različite predodžbe o zabavi, naravno, i osobno nikada nisam mnogo marila za Georgea Robeya, iako me Charlie Chaplin uvijek uspije nasmijati. Ipak, mnogo je neugodnih detalja kad se čovjek nađe uz nečiju samrtnu postelju, shvaćate li? Teško da netko vidi užitak u tome."

"Slažem se s vama", reče Wimsey. "Ali vjerojatno je zabavno, u nekom smislu, osjećati da imate kontrolu po pitanjima života i smrti. Shvaćate li što mislim?"

'To je isključiva povlastica Stvoritelja", reče gospođica Climpson. "Ali prilično je krasno uživjeti se u ulogu božanskog, da se

izrazim na taj način. Priznajem daje to fascinantno. Ali iz praktičnih razloga, taje teorija vražja. Ispričavam se, gospođice Climpson, poštovanje za svete osobe, mislim, nezadovoljavajuće je jer bi odgovaralo kako jednoj tako i drugoj osobi. Ako moramo pronaći manijakalnog ubojicu, najbolje da si odmah prerežem grlo."

"Ne govorite to", molila je gospođica Climpson, "čak ni u šali. Vaš rad ovdje, koji je tako dobar i koristan, bio bi vrijedan i unatoč najtužnijim osobnim razočaranjima. Znam za slučajeve kad su se šale takve vrste pretvorile u nešto vrlo loše i iznenađujuće. Bio je jedan mladić kojeg smo nekad znali, koji se također izražavao na takav nemaran način - bilo je to vrlo davno, dragi lorde Peter, dok ste vi još bili u pelenama, ali mladići su i tada bili divlji, čak i tada, što god sada govorili o osamdesetima - i on je rekao jednog dana mojoj jadnoj majci, 'Gospođo Climpson, ako danas ne napravim dobar rezultat,

upucat ću se' (jer je osobito volio sport), i on je izašao van s puškom, preko nogostupa, okidač mu je zapeo za živicu i puška je opalila i raznijela mu glavu u komadiće.

Tada sam bila još mlada djevojka, i čitav me je događaj strašno uznemirio, zato što je bio vrlo privlačan mladić, sa zalis-cima koji su nam se neobično dopadali, iako bi ih danas vjerojatno ismijali. U eksploziji puške bili su potpuno spaljeni. Nastala je također strašna rupa u njegovoj lubanji, barem tako kažu, jer mi nisu, naravno, dopustili da ga vidim."

"Jadnik", reče lord. Pa, okanimo se za trenutak razmišljanja o ubilačkim nagonima. Iz kojeg još razloga ljudi počine ubojstvo?"

"Tu je, svakako, strast", reče gospođica Climpson, kratko oklijevajući, "koju ne bih željela pomiješati s ljubavlju."

"To je objašnjenje iznijela i optužba", reče Wimsey. "Ja ga, međutim, ne prihvaćam."

"Naravno da ne. Ali je moguće da je bilo i drugih nesretnih mladih žena koje su bile povezane s gospodinom Boyesom, i koje su se osjećale osvetnički prema njemu, zar ne?"

"Da, ili muškarac koji je bio ljubomoran. Ali vrijeme predstavlja problem.

Morate imati neki uvjerljiv izgovor kad dajete nekome arsen. Ne možete ga samo uhvatiti na stepenicama pred vratima i reći, 'Hej, popij ovo, hoćeš li?'"

"Ali, tu je onih deset minuta koje ne možemo objasniti", primijeti gospođica Climpson oštroumno. "Nije li mogao ući u neki lokal na osvježenje i tamo sresti neprijatelja?"

"Svakako, to je moguće." Wimsey je to zabilježio. Međutim, u nevjerici zavrti glavom. "Ali to je prilična slučajnost. Osim ako nije riječ o unaprijed uređenom sastanku. Ipak, vrijedi razmisliti o tome. U svakom slučaju, očito je da kuća gospodina Urquharta i stan gospođice Vane nisu jedina mjesta gde je Boyes mogao jesti ili piti između 19 h i 22.10 te večeri.

Dakle, ispod stavke 'strast' nalazimo:

(1) gospođicu Vane (isključena kao ex hypothesi); (2) ljubomornog ljubavnika; (3) spomenutog rivala. Mjesto: javni lokal (upitnik). Sada prelazimo na sljedeći motiv,

a to je novac. Odličan motiv za ubiti svakoga tko ga ima, ali to baš i nije bio slučaj s Boyesom. Ipak, kažimo, novac. Mogu se sjetiti tri postavke za to:

(1) pljačka (prilično nevjerojatno); (2) novac od osiguranja; (3) nasljedstvo." "Kako jasno razmišljate", reče gospođica Climpson. "Kad umrem, naći ćete 'učinkovitost' ispisanu na mom srcu. Ne

znam koji je novac Boyes imao u svom posjedu, ali mislim da nije imao mnogo. Urquhart i Vaughan su to mogli znati; ipak, nije ni važno, zato što arsen baš i nije najlogičniji otrov koji koristite kad želite opljačkati nekoga. Treba mu dugo vremena da počne djelovati i ne čini žrtvu potpuno bespomoćnom. Osim ako ne pretpostavimo da ga je taksist drogirao i opljačkao, nije postojao nitko tko bi mogao profitirati od tog smiješnog zločina."

Gospođica Climpson se složila i namazala maslacem sljedeći kolačić.

"Onda, osiguranje. Sada stižemo u domenu mogućeg. Je li Boyes bio osiguran? Čini se da nikome nije palo na pamet da to istraži. Vjerojatno nije bio. Ti umjetnički tipovi slabo razmišljaju o budućnosti, i stvari poput premija osiguranja smatraju posve beznačajnima. Ali, trebali bismo doznati. Tko bi mogao profitirati nakon njegove smrti? Njegov otac, rođak (moguće), ostala rodbina (ako ju je imao), njegova djeca (ako ju je imao) i - pretpostavljam - gospođica Vane, ako je uzeo policu dok je živio s njom. Također i svatko tko mu je posudio novac na osnovi tog osiguranja. Mnoštvo je

mogućnosti. Već se osjećam bolje, gospođice Climpson, jači i pametniji u svakom pogledu. Ili polako ulazim u srž stvari, ili je riječ o Vašem čaju. Vidim da imate dobar, čvrst čajnik. Recite, ima li još što unutra?"

"Da, naravno", odvrati gospođica Climpson revno. "Moj dragi otac je znao govoriti da ja mogu izvući najviše iz jednog čajnika."

"Nasljedstvo", nastavio je lord Peter. "Je li imao što za ostaviti? Ne mnogo, mislim. Bolje da posjetim njegovog izdavača. Ili, je li u posljednje vrijeme naslijedio nešto? Njegov otac i rođak bi mogli znati. Otac je vikar. Ima onaj stari iznošen izgled. Mislim da nije bilo mnogo novca u obitelji. Ipak, nikad ne znate. Možda je netko ostavio Boyesu bogatstvo zbog njegovog dobrog života ili divljenja prema njegovim knjigama.

Ako je tako, kome je Boyes ostavio novac? Pitanje: je li sastavio oporuku? Ali, obrana je vjerojatno mislila

na te stvari. Ponovo postajem depresivan." "Uzmite sendvič", reče gospođica Climpson. "Hvala vam", reče Wimsey, "pa time, više ili manje završavamo

s motivima koji se tiču novca. Ostaje jedino ucjena." Gospođica Climpson, čije su profesionalne veze s "konjicom"

naučile je nešto o ucjenama, prihvati ovo s uzdahom. "Tko je bio taj momak Boyes?" upita Wimsey retorički. "Ne

znam ništa o njemu. Možda je bio podlac najgore vrste. Možda je znao svakojake

stvari, stvari koje se obično ne spominju, o svojim prijateljima. Zašto ne? Ili je možda pisao knjigu u kojoj je namjeravao razotkriti nekoga, tako da je morao biti zaustavljen pod svaku cijenu. Do đavola, njegov je rođak odvjetnik.

Pretpostavimo da je pronevjerio sredstva iz zaklade ili nešto slično, a Boyes mu je prijetio da će ga izdati. Živio je u Urquhartovoj kući i lako je mogao doznati za to. Urquhart podmeće arsen u njegovu juhu i, ah, eto neprilike.

Stavlja arsen u juhu i sam je jede. To je čudno. Bojim se da svjedočenje Hannah Westlock pobija tu tvrdnju. Morat ćemo se vratiti na tajanstvenog stranca iz puba."

Razmišljao je na trenutak, a onda reče: "A onda je tu i samoubojstvo, naravno, u što sam osobito sklon

vjerovati. Arsen je prilično neuobičajen kad se radi o samoubojstvu, ali ima zabilježenih slučajeva. Na primjer grof od Praslina - ako je kod njega riječ o ubojstvu.

Samo, gdje je boca?" "Boca?" "Pa, zasigurno ga je prenosio u nečem. Možda i u papiru, ako je

arsen bio u prahu, iako je to neuobičajeno. Je li itko tražio bocu ili papir?"

"Gdje bi ih tražili?" upita gospođica Climpson. "U tome je kvaka. Ako ih nije nosio sa sobom, tada se nalaze bilo

gdje oko Doughty Streeta, a sada, nakon šest mjeseci, bit će pravi pravi posao pokušati pronaći tu bocu ili papir. Zaista prezirem samoubojstva - tako ih je teško dokazati. Slušajte, dakle, gospođice Climpson. Imamo otprilike mjesec dana da ovo riješimo. Četiri tjedna da pronađemo nove dokaze. Hoćete li vi i vaše osoblje prionuti svim svojim snagama na to? Ne znam još što ću željeti, ali siguran sam da ću htjeti da se nešto napravi."

"Naravno, lorde Peter. Znate da mi pričinja i preveliko zadovoljstvo učiniti bilo što za vas - čak i da čitavo osoblje nije u vašoj službi, što jest. Samo mi javite, u bilo koje doba dana ili noći, i ja ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih vam pomogla."

Wimsey joj zahvali, postavi par pitanja o radu ureda i zatim ode. Pozvao je taksi koji gaje odmah odveo do Scotland Yarda. Viši inspektor Parker se, kao i obično, vrlo obradovao što vidi lorda Petera, ali na njegovom se priprostom, iako vrlo ugodnom licu, mogao opaziti zabrinut izraz dok je pozdravljao svog posjetitelja.

"Što te muči, Peter? Slučaj Vane, pretpostavljam?"

"Da. Postao si prilično mučan što ste tiče ovoga, prijatelju, zaista jesi."

"Pa, nisam siguran. Nama se slučaj činio prilično jasan." "Charles, nikada ne vjeruj slučaju koji je toliko jasan, čovjeku

koji te gleda pravo u oči i savjetu koji dolazi ravno iz konjskih usta. Samo najvještiji obmanjivač može si priuštiti biti toliko otvoren. Čak je i put do raja zavojit - tako nam barem govore. Za ime Božje, učini što možeš, prijatelju, prije nego što slučaj dođe ponovo pred porotu. Inače ti nikada neću oprostiti. K vragu, ne želiš valjda objesiti pogrešnu osobu, a ktome i ženu?"

"Uzmi cigaretu", reče Parker. "Imaš neki divlji pogled u očima. Što to činiš sebi? Žao mi je ako misliš da smo uhvatili pogrešnu osobu, ali dužnost je obrane da dokaže gdje smo pogriješili, a nažalost, ne mogu reći da su u tome uspjeli."

"Ne, pusti njih. Biggy je dao sve od sebe, ali ona budala i zvijer Crofts nije mu nimalo olakšao. Proklet bio on i one njegove gadne oči! Znam da neman vjeruje da je ona to učinila. Nadam se da će gorjeti u paklu!"

"Kakva rječitost!" rače Parker, neimpresioniran. "Čovjek bi pomislio da si poblesavio zbog te djevojke."

"Zar tako govori prijatelj", reče Wimsey, pomalo ogorčeno. "Kad si ti skrenuo zbog moje sestre, možda sam bio malo neljubazan - priznajem da jesam - ali kunem se da se nisam poigravao tvojim najnježnijim osjećajima i tvoju privrženost svojoj sestri opisivao riječima 'poblesaviti zbog djevojke'. Ne znam otkud ti takvi izrazi, kao što je svećenikova žena rekla papigi. 'Poblesaviti', zaista!

Nikada nisam čuo ništa tako prosto." "Zaboga", usklikne Parker, "ne misliš valjda ozbiljno." "Oh, ne!" odvrati Wimsey, ogorčeno. "Od mene se ni ne očekuje

da budem ozbiljan. Lakrdijaš, to sam ja. Znam točno kako se osjeća Jack Point.

Nekad sam mislio da je Yeoman sentimentalno smeće, ali sada uviđam da je i preistinito. Želiš li možda vidjeti kako plešem?"

"Žao mi je", odvrati Parker, aludirajući to više tonom glasa nego riječima. "Ako je tako, prokleto mi je žao. Ali što mogu učiniti?"

"Eto, sada dolazimo na to. Slušaj, najvjerojatnijim se čini da je naš momak Boyes počinio samoubojstvo. Obrana nije uspjela pronaći ni tračka arsena u njegovom vlasništvu, ali onda, najvjerojatnije ne bi mogli pronaći ni stado crne stoke u polju prekrivenom snijegom usred bijelog dana - čak ni da traže mikroskopom. Želim da vi to istražite."

"Boyes. Tražiti arsen", reče Parker, bilježeći to u svoj blok. "Još nešto?" "Da. Otkrij je li Boyes navratio u koji od pubova u susjedstvu

Doughty Streeta između, recimo između 21.50 i 22.10 sati u noći dvadesetog lipnja. Ako se susreo s nekim tamo, što je pio."

"To će biti učinjeno. Boyes. Ispitati u pubu." Parker je napravio još jednu bilješku.

"I kao treće, ispitaj je li u okrugu pronađena bilo kakva boca ili papir koji je sadržavao ostatke arsena."

"Oh, doista? A ne bi li možda želio da pronađem i auto-busnu kartu koju je gospođa Brown bacila ispred Selfridgea u vrijeme prošlogodišnje božične gužve? Nema smisla da bude prelako."

"Arsen se vjerojatnije nalazio u boci nego papiru", nastavi Wimsey, ignorirajući ga, "zato što mislim da je uzet u tekućem obliku kako bi njegovo djelovanje bilo brže."

Parker se nije protivio dalje, ali je svejedno zabilježio "Boyes. Doughty Street. Pronaći bocu." I zastao je u iščekivanju. "Da?" "To je sve zasad. Noja bih pokušao u vrtu na Mecklenburgh Squareu. Stvar bi vjerojatno mogla ležati sve ovo vrijeme ispod onog grmlja tamo."

"U redu. Dat ću sve od sebe. A ako ti pronađeš išta što doista dokazuje da smo bili na krivom putu, javit ćeš nam, zar ne? Ne bismo željeli napraviti ogromnu grešku i tako se osramotiti pred javnošću."

"Pa - upravo sam iskreno obećao obrani da neću učiniti takvo što. Ali, ako spazim kriminalca, dopustit ću vam da ga uhitite."

"Zahvaljujem ti na tim mrvicama dobrostivosti. Pa, sretno! Smiješno kako smo sada na suprotnim stranama, zar ne?"

"Vrlo", odvrati Wimsey. "Žao mi je zbog toga, ali sam si kriv za to."

"Nisi smio biti izvan Engleske. Osim toga ..." "Da?" "Shvaćaš valjda da je sve što je naš mladi prijatelj učinio

tijekom onih deset minuta bilo to da je stajao negdje na Theobalds Roadu i čekao kakav zalutali taksi?"

"Oh, ušuti!" dovikne Wimsey ljutito i izađe van. Sljedeći je dan osvanuo blistav i jasan, i Wimsey je osjećao

određeno uzbuđenje dok se vozio polako prema Tweedling Parvi. Automobil "Gospođa Merdle"(nazvan tako prema slavnoj dami), bio je nesklon "bučenju", poskakivao je živahno na svojih dvanaest cilindara. U zraku se osjećao mraz i hladnoća. Sve je ovo pogodovalo njegovu dobrom raspoloženju.

Wimsey je stigao na svoje odredište oko deset sati. Upućen je na župni dvor, jednu od onih ogromnih, isprekidanih i nepotrebnih građevina koje gutaju prihode svećenika tijekom njegova života i ostavljaju njegove nasljednike s ogromnim računom i troškovima nakon što umre.

Velečasni Arthur Boyes je bio kod kuće i sa zadovoljstvom će se sresti s lordom Peterom Wimseyem.

Svećenik je bio visok, blijed muškarac, s duboko izbrazdanim borama zabrinutosti na licu i blagim plavim očima koje su odavale zbunjenost prouzrokovanu sveopćim nezadovoljavajućim stanjem stvari. Crni mu je ogrtač već bio star i visio je, pomalo depresivno, u naborima preko njegovih pogrbljenih uskih ramena. Pružio je Wimseyu ruku i zamolio ga da sjedne.

Lordu Peteru činilo se pomalo teškim objasniti svoj posao. Njegovo ime očito nije pobudilo nikakve asocijacije u glavi ovog blagog i nesebičnog svećenika.

Odlučio je ne spominjati svoj hobi kriminalnog istražitelja, nego se predstaviti, s jednakom točnošću i istinitošću, kao prijatelj zatvorenice.

To će možda biti bolno, ali barem razumno. Dakle, započne, pomalo oklijevajući:

"Žao mije što vas gnjavim, osobito jer je sve ovo vrlo uzne-mirujeće za vas, ali riječ je o smrti vašeg sina, i suđenju i tim stvarima. Molim vas, ne bih želio da pomislite da želim samo dosađivati, ne, ja sam duboko zainteresiran - osobno zainteresiran. Vidite, poznajem gospođicu Vane - ja - zapravo, vrlo mije draga, i ne mogu si pomoći da ne mislim daje u pitanju neka pogreška - i ja bih je želio ispraviti, ako je moguće."

"Oh, oh, da!" usklikne gospodin Boyes. Pažljivo je brisao svoj cviker i namjestio ga na nos. Zurio je u Wimseya; činilo se da mu nije bilo mrsko ono što je vidio, pa je nastavio:

"Jadna zavedena djevojka! Uvjeravam vas, ne vode me neki osvetnički osjećaji - to jest, nitko ne bi bio sretniji od mene da znam da je nedužna u čitavoj toj strašnoj stvari. Zaista, lorde Peter, čak i da je kriva, jako bi me boljelo da vidim kako odslužuje zatvorsku kaznu. Što god učinili, ne možemo mrtvog povratiti u život, i radije bih da osvetu prepustim njemu, kojem ona i pripada.

Svakako, ništa ne bi bilo gore nego uzeti život nevine osobe. Progonilo bi me do kraja života ako bih smatrao da postoji i najmanja vjerojatnost za to. I priznajem da su me, kad sam vidio gospođicu Vane na sudu, počele progoniti sumnje je li policija imala pravo kad ju je optužila za zločin."

"Hvala vam", reče Wimsey, "vrlo je ljubazno od vas što ste to rekli. Čini moj posao pomalo lakšim. Oprostite, rekli ste 'kad ste ju vidjeli na sudu'. Niste je upoznali prije toga?"

"Ne. Znao sam, naravno, da je moj nesretni sin stupio u nezakonitu vezu s mladom djevojkom, ali nisam se mogao prisiliti da je upoznam i doista, vjerujem daje i ona, sasvim razumljivo, odbila dopustiti Philipu daje upozna s njegovom obitelji. Lorde Peter, vi ste mnogo mlađi od mene, pripadate generaciji mog sina, i možda ćete razumjeti da - iako nije bio loš, ili pokvaren, nikada ne bih to pomislio o njemu - ipak nekako nije postojalo ono puno povjerenje između nas

dvojice, onakvo kakvo bi trebalo postojati između oca i sina. Nema sumnje da velika krivica za to leži na meni. Da je samo njegova majka bila živa."

"Dragi moj gospodine", promrmlja Wimsey, "savršeno vas razumijem. To se često događa. Zapravo, neprestano se događa. Poslijeratne generacije i tako dalje.

Mnoštvo ljudi skrene malo s tračnica - iako u tome nema prave štete. Samo se ne mogu nikako složiti sa starijim ljudima. Obično prestane nakon nekog vremena.

No, nikoga se ne može zaista okrivljavati. Znate kako su mladi pomalo ludi."

"Nisam mogao opravdati", reče gospodin Boyes tužno, "ideje koje se toliko kose s religijom i moralom - možda sam i preotvoreno to izricao. Da sam imao samo više razumijevanja ."

"To ne funkcionira tako", odvrati mu Wimsey. "Svatko to mora riješiti za sebe. I kad pišu knjige, i kad se počnu kretati u takvom društvu, skloni su tome da svoje mišljenje izražavaju poprilično glasno, ako razumijete na što mislim."

"Možda, možda. Ali, svejedno se prekoravam zbog toga. Ipak, to vam ni najmanje ne pomaže. Oprostite mi. Ako postoji i najmanja pogreška, i porota očito nije bila zadovoljna, moramo uložiti sve svoje snage kako bismo to ispravili. Kako vam mogu pomoći?"

"Pa, najprije", reče Wimsey, "i mrsko mi je što vas to moram pitati, ali je li vaš sin ikada rekao, ili napisao nešto što vas je moglo navesti da pomislite da je bio umoran od svog života ili nešto slično? Doista mi je žao."

"Ne, ne, nipošto. Isto mi je pitanje, naravno, postavila već policija i odvjetnik obrane. Iskreno vam mogu reći da mi takvo što nikada nije palo na pamet. Ništa nije upućivalo na to."

"Čak niti kad se prestao viđati s gospođicom Vane?" "Čak ni tada. U stvari, vjerujem da je bio više ljut nego očajan.

Moram vam priznati da sam bio prilično iznenađen kad sam čuo za to, nakon svega što se desilo među njima, da je odbila njegovu prosidbu.

Još uvijek to ne mogu shvatiti. Njezino ga je odbijanje sigurno strašno pogodilo. Pisao mi je s takvim veseljem o tome kako će je zaprositi. Možda se sjećate pisma?" Petljao je nešto po neurednoj ladici. "Imam ovdje pismo, ako ga želite pogledati."

"Možete samo pročitati dio u kojem se govori o tome," predloži Wimsey.

"Da, oh, svakako. Dakle, da vidimo. Da, pronašao sam. 'Oče, tvojoj će moralnosti biti udovoljeno jer sam, naime, odlučio ozakoniti situaciju, kako bi dobri ljudi rekli.' Ponekad je pisao i izražavao se poprilično nemarno, jadni dječak, što nije nimalo priličilo njegovom dobrom srcu. 'Moja djevojka je dobra duša, i odlučio sam postupiti ispravno. Ona to stvarno zaslužuje, i nadam se kad sve to učinimo kako treba, da ćeš je prihvatiti kao otac. Neću tražiti da sam izvršiš obred - kao što znaš, mom stilu više odgovara običan matični ured, i iako je i sama odgojena u vjerskom duhu, poput mene, ne vjerujem da će inzistirati na službi u crkvi. Obavijestit ću te o terminu, tako da možeš doći i udijeliti nam svoj blagoslov (ako već ne svećenički, onda očinski) ako smatraš da si u mogućnosti učiniti to.' Vidite, lorde Peter, bio je prilično ustrajan u tome da postupi ispravno. Dirnulo me je jer je želio da i ja budem prisutan."

"Svakako", reče lord Peter, i pomisli. "Daje barem taj momak živ, kako bih ga rado udario u stražnjicu."

"Pa, onda je tu i ono drugo pismo u kojem mi javlja da od vjenčanja neće biti ništa. Evo ga. 'Najdraži oče, zahvaljujem ti na čestitkama, ali, nažalost, one su suvišne. Vjenčanje je otkazano, a mlada je pobjegla. Nema potrebe da ti detaljno prepričavam stvar. Harriet je uspjela učiniti budalu od sebe i mene, to je sve što ti mogu reći.' Kasnije sam čuo da se nije osjećao dobro - ali vi to već sve znate."

"Je li vam naveo kakav razlog te njegove bolesti?" "Oh, ne - uzeli smo zdravo za gotovo da je riječ o želučanim

smetnjama koje su ga i ranije mučile. Nikada baš nije bio robustan mladić. Pisao mije u vrlo obećavajućem tonu iz Harlecha, napominjući

da se osjeća mnogo bolje. Pisao je i o putu na Barbados koji je planirao poduzeti."

"Je li?" "Da. Smatrao sam da će mu to vrlo pomoći, kako bi prestao

razmišljati o drugim stvarima. Spomenuo je to samo tek kao razmišljanje, ništa još čvrsto dogovoreno."

"Je li rekao još nešto o gospođici Vane?" "Njeno mi je ime spomenuo ponovo tek na svojoj samrtnoj

postelji." "Da, i što ste mislili o tome što je tada rekao?" "Nisam znao što da mislim. Tada nismo imali uopće pojma o bilo

kakvom trovanju, naravno, i pretpostavljao sam da se odnosi na svađu koja je i utjecala na njihov prekid."

"Razumijem. Pa, gospodine Boyes. Pretpostavimo da nije riječ o samoubojstvu."

"Doista mislim da nije moglo biti samoubojstvo." "Postoji li, dakle, još netko, bilo tko, tko bi mogao biti odgovoran za njegovu smrt?"

"Zar takav uopće postoji?" "Neka druga žena, na primjer?" "Nikad mi nije spomenuo neku drugu. A zasigurno bi, da je

takva postojala. Nije bio tajnovit o tim stvarima, lorde Peter. Bio je neobično otvoren i izravan."

Da, prokomentira Wimsey za sebe, volio se hvaliti time, pretpostavljam. Naglas jednostavno reče: "U obzir dolaze i druge mogućnosti. Je li, na primjer, sastavio oporuku?"

"Da. No, jadnik, nije baš imao mnogo za ostaviti. Knjige su mu vrlo pametno napisane - bio je prilično inteligentan - ali nisu mu, lorde Peter, donosile mnogo novca. Pomogao sam mu s malim zajmom. Uspijevao je nekako živjeti s time i s onim što je zarađivao pišući za novine."

"Ipak, ostavio je nekome svoja autorska prava, zar ne?" "Da. Želio ih je ostaviti meni, ali bio sam prisiljen reći mu da to

ne mogu prihvatiti. Vidite, nisam odobravao njegove ideje i mišljenja,

i smatrao sam da je pogrešno kad bih profitirao na njima. Ne, prava je ostavio svom prijatelju gospodinu Vaughanu."

"Oh! Smijem li upitati kad je oporuka sastavljena?" "Da, dao ju je napraviti u vrijeme posjeta Walesu. Vjerujem daje

ono ranije ostavljao sve gospođici Vane." "Doista?" reče Wimsey. "Pretpostavljam da je znala za nju." U

glavi je premetao razne kontradiktorne mogućnosti. Doda: "No, u svakom slučaju, nije se radilo o znatnoj sumi novca?"

"Oh, nikako. Ako je moj sin zarađivao godišnje pedeset funti od svojih knjiga, i to je previše, lako mi govore", pridoda stari gospodin, tužno se smiješeći, "da će se, nakon ovog, knjige mnogo bolje prodavati." "Vrlo vjerojatno", odvrati Wimsey. "Dovoljno je da se ime pojavi u novinama, čitalačku javnost uopće ne zanima razlog. Ipak, to je to. Pretpostavljam da nije imao neki osobni novac koji je mogao ostaviti?"

"Apsolutno ništa. U našoj obitelji nikada nije bilo novca, lorde Peter, čak ni s ženine strane. Doslovce smo kao crkveni miševi." Slabašno se nasmiješio ovoj svojoj šali. "Osim, pretpostavljam, Cremorne Garden."

"Oprostite, koga?" "Ženine tetke, poznate Cremorne Garden." "Dragi Bože, da, bila je glumica?" "Tako je. Ali ona, naravno, nikada, nikada nije bila spominjana.

Nismo je ispitivali kako je došla do novca. Nije bila ništa gora od ostalih, rekao bih, ali u ono smo se vrijeme prilično šokirali. Nismo čuli ništa o njoj niti je vidjeli preko pedeset godina. Vjerujem da je danas već u prilično djetinjastom stanju."

"Gospode! Nisam imao pojma da je još živa!" "Da, vjerujem da jest, iako ima već preko devedeset godina. No,

Philip nikada nije primio novac od nje." "No, tako isključujemo novac. Je li možda vaš sin, kojim

slučajem, imao policu životnog osiguranja?"

"Ne, koliko ja znam. Nismo je pronašli među njegovim dokumentima, i koliko je meni poznato, nitko nije izvršio nikakva potraživanja."

"Je li ostavio za sobom kakva dugovanja?" "Neka potpuno beznačajna. Sve u svemu, nekih pedeset funti

duga." "Zahvaljujem vam", reče Wimsey, ustajući; "time smo raščistili

mnoge stvari." "Bojim se da niste odmakli ništa dalje." "Ne, ali barem, u svakom slučaju, znam gdje trebam tražiti",

reče Wimsey, "a time ćemo dobiti na vremenu, znate. Bili ste neobično pristojni što ste dopustili da vas ovako gnjavim."

"Nipošto. Pitajte me što god želite. Nitko ne bi bio sretniji od mene da se ta nesretna mlada žena oslobodi."

Wimsey mu je ponovo zahvalio i otišao. Već je prilično daleko odmakao kad mu je jedna žalosna misao pala na um. Okrenuo je automobil, uputio se do crkve, napunio ruku novčanicama i ubacio ih u kutiju označenu kao "crkveni troškovi", i nastavio je put grada.

Dok je manevrirao automobilom kroz grad, pala mu je na pamet ideja i, umjesto da se uputi prema Piccadillyju, gdje je živio, zaokrenuo je u ulicu južno od Stranda, gdje su se smjestile prostorije izdavačke kuće Messers Grimsby & Colea, koji su objavljivali djela gospodina Philipa Boyesa. Nakon kraćeg čekanja, uveden je u ured gospodina Colea.

Gospodin Cole je bio podeblji, živahni čovjek i bio je neobično zainteresiran čuti da se "ozloglašeni" lord Peter Wimsey zanima za poslove jednako tako "ozloglašenog" gospodina Boyesa. Wimsey, predstavivši se kao strastveni kolekcionar prvih izdanja, izjavio je da bi rado osigurao primjerke svih djela pokojnog Philipa Boyesa. Gospodin Cole je s žaljenjem odvratio da mu ne može pomoći i, pod utjecajem prilično skupe cigare, postao prilično povjerljiv s njime.

"Bez želje da zvučim okrutno, dragi moj lorde Peter", reče, udobno se zavaljujući u stolici i umnažajući broj svojih podbra-daka

dok je to činio, "između vas i mene, gospodin Boyes nije mogao učiniti bolje za sebe nego što je ubijen na ovakav način. Svi su primjerci njegovih knjiga rasprodani tjedan nakon što su objavljeni rezultati ekshumacije, dva nova izdanja njegove posljednje knjige nestala su uoči početka samog suđenja - po originalnoj cijeni od sedam šilinga i šest penija, a u knjižnicama je nastala takva potražnja za njegovim ranijim djelima da smo morali otisnuti još jedno izdanje. U tiskari se radilo danonoćno, ali uspjeli smo. Knjige su upravo na uvezu. Zapravo, uz svu moguću sreću i novac, mislim da u Londonu nećete naći nijedno prvo izdanje. Ovdje imamo samo svoje uredske primjerke, ali uskoro ćemo izbaciti specijalno memorijalno izdanje, s portretima, na papiru izrađenom rukom, u ograničenom broju, po cijeni od jednog gvineja. Nije to ista stvar, ali..."

Wimsey je zatražio da predbilježi njegovo ime na spomenuti set, dodajući:

"Tužno je to, zar ne, što autor nema koristi od svega toga?" "Duboko uznemirujuće", složio se gospodin Cole, pritiščući svoje

debele obraze u dvama uzdužnim potezima od nosnica do ustiju. "A još je tužnife što ne može proizvesti još toga. Vrlo talentiran mladić, lorde Peter. Uvijek ćemo se sjećati sa sjetnim ponosom, gospodin Grimsby i ja, znajući da smo prepoznali njegovu kvalitetu, prije nego što je postojala ikakva mogućnost financijske nadoknade. Succes d'estime, to je sve, do ove žalosne okolnosti. Ali, kad je rad dobar, nije nam običaj raspravljati o novčanim probicima."

"Ah, pa!" usklikne Wimsey. "Ponekad se isplati bacati kruh nad vodama. Prilično religiozno, zar ne - osobito dio o tome da 'obilno iznositi na vidjelo dobra djela neka bude i obilno nagrađeno'. Dvadeset i peti stih po Svetom Trojstvu."

"Svakako", odvrati gospodin Cole, sa smanjenom dozom entuzijazma, možda zbog svog slabog poznavanja Biblije, ili stoga što je naslutio tračak poruge u glasu svog sugovornika. "Pa, uživao sam u ovom razgovoru. Žao mije što ne mogu učiniti ništa za vas u pogledu prvih izdanja."

Wimsey mu reče da to ni ne spominje, i ljubazno se opro-stivši, odjuri hitro niz stepenice.

Njegov sljedeći korak bio je posjet uredu gospodina Challonera, agenta Harriet Vane.

Challoner je bio nagao, taman, omanji muškarac vojničkog izgleda, s neurednom kosom i debelim naočalama.

"Bum?" upita kad se Wimsey predstavio i spomenuo svoje zanimanje za gospođicu Vane. "Da, naravno da je pravi bum. Prilično gadno, doista, ali tu nema pomoći.

Moramo učiniti ono što je najbolje za našeg klijenta, bez obzira na okolnosti.

Knjige gospođice Vane su se oduvijek prodavale prilično dobro - otprilike tri do četiri tisuće primjeraka godišnje samo u zemlji - ali, naravno, sve je ovo dodatno potaknulo stvari. Posljednja je knjiga već dobila tri nova izdanja, a nova se rasprodala u sedam tisuća primjeraka čak i prije objavljivanja."

"Financijski vrlo isplativo, zar ne?" "Oh, da, ali iskreno govoreći, ne znam koliko ova neprirodna

prodaja utječe na autorovu reputaciju na dulje staze. Tko visoko leti, nisko pada, znate. Kad oslobode gospođicu Vane."

"Drago mi je čuti što kažete 'kad'." "Ne dopuštam si razmišljati ikako drukčije. Ali kad se to dogodi,

interes javnosti će brzo splasnuti. Ja, naravno, osiguravam najpovoljnije ugovore koje mogu u ovom trenutku za sljedeće tri ili četiri knjige, ali to je sve. Pravi dobitak ovisit će o prodaji, a tu predviđam podbačaj. Ipak, dobro nam ide s autorskim pravima na seriju, koja su izuzetno važna kad se radi o trenutnim povratima."

"U cjelini, kao poslovni čovjek, niste u potpunosti zadovoljni ovim razvojem situacije."

"Gledajući na dulje staze, nisam. Osobno, i ne moram reći da sam osobito ožalošćen, i da osjećam kako je gotovo sigurno riječ o nekoj pogrešci."

"To je i moje mišljenje", reče Wimsey.

"Koliko mi je poznato, mogu reći da je vaše zanimanje i pomoć najbolja pomoć koju gospođica Vane uopće može imati."

"Oh, hvala, hvala vam puno. No, ta knjiga o arsenu, ne biste mi mogli dopustiti da zavirim u nju, pretpostavljam?" "Naravno, ako vam može biti od pomoći." Pozvonio je. "Gospođice Warburton, donesite mi grubi otisak knjige Death in the Pot. Trufoot požuruje objavljivanje. Knjiga još nije bila dovršena kad je došlo do uhićenja. S rijetko viđenom energijom i hra-brošću, gospođica Vane ju je završila i sama napravila korekciju. Naravno, sve je moralo proći kroz ruke zatvorskih vlasti. Međutim, nije nam ni bila namjera da skrivamo nešto. Ona svakako zna sve o arsenu, jadna djevojka. Ovi su gotovi, zar ne, gospođice Warburton? Izvolite. Mogu li vam još nekako pomoći?"

"Samo još jedna stvar: što mislite o Messers Grimsby & Coleu?" "Nikada ne razmišljam o njima", reče gospodin Challoner. "Ne

namjeravate valjda imati posla s njima, lorde Peter?" "Pa, nisam siguran." "Ako ćete, dakle, to učiniti, pažljivo pročitajte svoj ugovor. Ne

kažem da ga donesete ovdje nama." "Ako ikada objavim nešto u Grimsbvju & Coleu", reče lord

Peter, "obećajem da ću to učiniti preko vas." Lord Peter Wimsey je gotovo doskakutao do zatvora Holloway

sljedećeg jutra. Harriet Vane ga je pozdravila s pokajničkim smiješkom. "Pa, ipak ste se opet pojavili." "Dobri Bože, naravno! Sigurno ste to i očekivali? Pretpostavljam

da sam ostavio takav dojam. Slušajte - sjetio sam se dobrog zapleta za detektivski roman."

"Doista?" "Da, prvorazrednog, kakvog ljudi iznose i kažu. 'Namjeravao

sam to učiniti sam, kad bih samo našao vremena da sjednem i napišem to.' Pretpostavljam da je samo sjedanje sve što je potrebno za

proizvodnju vrhunskih umjetničkih djela. No, samo trenutak, najprije se moramo baciti na posao. Da vidimo."

Zastane kako bi konzultirao svoj notes. "Ah, da. Znate li možda je li Philip Boyes sastavio oporuku?"

"Vjerujem da jest, kad smo živjeli zajedno." "U čiju korist?" "Oh, u moju. Ne da je imao toliko toga za ostaviti, jadnik. Bilo je to poglavito zato što je želio imati nekog da se brine za

njegova neobjavljena djela." "Jeste li vi i sada izvršiteljica njegove oporuke?" "Zaboga! Nikad nisam pomislila na to. Uzela sam zdravo za

gotovo da će je promijeniti kad smo se rastali. Vjerujem da jest, ili sam trebala čuti o tome kad je umro, zar ne?"

Pogledala ga je iskreno, a Wimsey se osjetio pomalo nelagodno. "Dakle, niste znali da ju je promijenio. Prije nego što je umro,

mislim?" "Nikad poslije nisam razmišljala o tome, zapravo. Da jesam -

naravno da bih to pretpostavila. Zašto?" "Ništa", reče Wimsey. "Sretan sam, ipak, što oporuka nije

spomenuta na onome kako se već zove." "Mislite na suđenje? Ne morate se toliko ustručavati da

spominjete to. Želite reći, da sam znala da sam još uvijek njegova nasljednica, mogla sam ga ubiti zbog novca. Ali, znate, ja sam zarađivala četiri puta više od njega."

"Oh, da. Samo taj smiješni zaplet koji imam u glavi. Ali je prilično smiješan sad kad se sjetim toga."

"Ispričajte mi." "Pa, vidite", Wimsey se malo zagrcnuo, a zatim je hitro ispričao

svoju ideju. "Pa, radi se o djevojci (ili muškarcu, ali zvat ćemo je ipak djevojka) koja piše romane - detektivske priče, zapravo. I ona ima prijatelja koji je također pisac.

Nije riječ o piscima bestselera, vidite, samo običnim romanopiscima."

"Da? To je nešto što se može dogoditi." "I taj prijatelj sastavlja oporuku, ostavljajući svoj novac - sav

dobitak od knjiga - djevojci." "Razumijem." "A djevojka - kojoj je on već poprilično dosadio, znate -smišlja

veliku zavjeru koja će oboje od njih učiniti slavnima." "Oh, da?" Da. Rješava ga se na isti način koji je opisala u svojoj posljednjoj

knjizi." "Odvažan udarac", reče gospođica Vane ozbiljnim tonom. "Da. I naravno, njegove su knjige odmah postale bestseleri. A

ona provodi svoje vrijeme u zatvoru." 'To je doista domišljato. Potpuno nov motiv za ubojstvo -nešto za

čime sam žudjela godinama. Ali ne mislite li da bi to bilo malo preopasno? Mogla bi čak postati osumnjičenja za ubojstvo."

'Tada bi i njene knjige postale bestseleri, također." "Kako je to istinito! Ali možda neće poživjeti dovoljno dugo da

uživa u dobiti." 'To je, naravno", reče Wimsey, "neprilika." "Zato što bi ako bi bila osumnjičena, uhićena i optužena, zavjera

samo polovično uspjela." "Zar ne", reče Wimsey. "Ali, kao iskusan pisac misterija, ne

biste li mogli zaobići to nekako?" "Usuđujem se reći da bih. Mogla bi osigurati savršen alibi, na

primjer. Ili kad bi bila stvarno zlobna, prebaciti krivnju na nekog drugog. Ili navesti ljude da pomisle da je njen prijatelj odlučio sam skončati svoj život."

"Suviše blijedo", reče Wimsey. "Kako bi to učinila?" "Ne mogu to odmah reći.

Dobro ću razmisliti o tome i javiti vam. Ili - evo ideje!" "Da?" "Ona je osoba s fiksnom idejom - ne, ne - ne mislim na onu

ubojitu. To je dosadno, i zapravo nije pošteno prema čitateljima. Ali postoji netko za kog želi da se okoristi njenom smrću - netko, recimo,

na primjer: otac, majka, sestra, ljubavnik ili rođak kojem je hitno potreban novac. Ona sastavlja oporuku u njegovu, njezinu ili njihovu korist, i dqpušta da je objese zbog zločina, znajući da će onda njeni ljubljeni dobiti novac. Što kažete na to?"

"Sjajno!" uzviknuo je Wimsey, ponesen idejom. "Samo - pričekajte trenutak. Ne bi joj dali novac njenog prijatelja, zar ne? Nije dopušteno profitirati na temelju zločina."

"Oh, k vragu! Istina. To bi smio biti samo njen novac. Mogla bi to izvesti kao dar ili dobro djelo. Da, slušajte! Kad bi to učinila odmah po ubojstvu, kad bi nekome darovala sve što posjeduje, to bi uključivalo i ono što je dobila po prijateljevoj oporuci. Mislim da to zakon ne bi mogao spriječiti!"

Pogledala gaje sa žarom u očima. "Gledajte", reče Wimsey. "Niste sigurni. Mnogo ste pametniji od

mene. Ali dobra je priča, zar ne?" "Pravi zgoditak? Hoćemo lije napisati?"

"Svakako, hajdemo!" "Samo, znate, bojim se da nećemo imati prilike za to." "Ne biste to smjeli govoriti. Naravno da ćemo je napisati.

Prokletstvo, pa zašto sam ja ovdje. Čak i kad bih se mogao pomiriti s činjenicom da vas izgubim, ne mogu izgubiti svoju šansu za bestselerom!"

"Ali, dosad ste mi jedino dokazali da sam imala vrlo uvjerljiv motiv za ubojstvo. Mislim da nam to baš i neće biti od velike pomoći."

"Ne", reče Wimsey, "dokazao sam da to upravo i nije bio motiv." "Kako?" "Ne biste mi ispričali sve o njemu da je to slučaj. Lagano biste

me udaljili od teme. I, osim toga." "Da?" „ "Pa, razgovarao sam s gospodinom Coleom iz Grimsbyja &

Colea, i znam tko će najviše profitirati smrću Philipa Boyesa. I nekako ne mislim da je on ljubljeni objekt."

"Ne", reče gospođica Vane, "a zašto ne? Znate li da sam uspjela izbrojiti svaki podbradak na njegovom licu?"

"Ako vam se, dakle, sviđa podbradak", reče Wimsey, "pokušat ću uzgojiti koji, iako mislim da će to biti prilično težak posao. No, u svakom slučaju, nastavite se smiješiti - pristaje vam."

Sve je, ipak, u najboljem redu, pomislio je kad su se vrata zatvorila za njim.

Veseli razgovor oživljuje pacijenta, ali ne vodi nas nikamo dalje. Što je s tim momkom Urquhartom? Činio se dobrim u sudnici, ali čovjek nikada ne može biti siguran. Mislim da će biti najbolje da svratim do njega.

Predstavio se primjereno u Woburn Squareu, ali je ostao razočaran. Gospodin Urquhart je otišao hitno posjetiti bolesnog rođaka. No, vrata nije otvorila Hannah Westlock, već podeblja starija žena, za koju je Wimsey pretpostavio da je kuharica. Želio ju je ispitati, ali smatrao je da bi ga gospodin Urquhart teško primio kad bi saznao da je ispitivao sluge iza njegovih leđa. Zadovoljio se stoga pitanjem koliko dugo će se gospodin Urquhart zadržati izvan grada.

"Ne bih vam mogla pravo reći, gospodine. Pretpostavljam da ovisi o tome koliko je dama bolesna. Ako bolest brzo prođe, vratit će se odmah, jer je, koliko znam, osobito zaposlen u posljednje vrijeme. Ako, pak, dama premine, ostao bi neko vrijeme urediti stvari oko ostavštine i imanja."

"Razumijem", odvrati Wimsey. "Pomalo je čudno, zato što bih što prije želio razgovarati s njim. Možda biste mi, kojim slučajem, mogli dati njegovu adresu?"

"Pa, gospodine, nisam sigurna da bi gospodin Urquhart želio da to učinim. Ako se radi o poslu, možete se raspitati u njegovom uredu na Bedford Rowu."

"Zahvaljujem vam", reče Wimsey, zapisujući broj. "Nazvat ću onamo. Možda će moći učiniti ono što želim, a da ga uopće ne uznemiravaju."

"Da, gospodine. Što ću reći tko je navratio?"

Wimseyjoj je predao svoju posjetnicu i dodao: "Ali postoji mogućnost da se ubrzo vrati?" "Oh, da, gospodine. Posljednji put ga nije bilo samo nekoliko

dana, kad je gospodin Boyes skončao na onako užasan način." "Da, doista", reče Wimsey, zahvalan što je tema sama izašla na

vidjelo. 'To je zasigurno bilo veoma uznemirujuće za sve vas." "Pa", odvrati kuharica, "ne volim ni razmišljati o tome, čak ni

sada. Gospodin otrovan i umire u kući, a ja sam mu kuhala večeru." "No, nije stvar bila u večeri, nikako", reče Wimsey ljubazno. "Oh, zaboga, ne, gospodine - ustanovili smo to s najvećom

preciznošću. U mojoj se kuhinji i ne mogu dogoditi takve nesreće - da mi je to vidjeti! Ali, ljudi svašta govore. Ipak, gospodin nije pojeo ništa što nismo kušale i Hannah i ja.

Bila sam vrlo zahva-lana na tome, ne moram vam ni govoriti." "Zasigurno, uvjeren sam u to." Wimsey se spremao na novo

pitanje, kad ih je prekinula iznenadna zvonjava na stražnjim vratima.

"To je vjerojatno mesar", reče kuharica. "Ispričat ćete me, gospodine. Sobarica leži u krevetu zbog gripe, a sama sam ujutro. Reći ću gospodinu Urquhartu da ste navratili."

Zatvorila je vrata, a Wimsey se uputio prema Bedford Rowu, gdje ga je primio postariji službenik, kojemu uopće nije bilo nimalo teško dati adresu gospodina Urquharta.

"Izvolite, lorde. Ali mislim da neće biti odsutan dugo. U međuvremenu, možemo li učiniti nešto za vas?"

"Ne, hvala. Želio bih ga vidjeti osobno. Zapravo, riječ je o nesretnoj smrti njegovog rođaka, gospodina Philipa Boyesa." "Je li? Šokantna stvar, to sve. Gospodin Urquhart je bio vrlo uznemiren, osobito što se sve odigralo u njegovoj kući. Pristojan mladić, gospodin Boyes. On i gospodin Urquhart bili su veliki prijatelji, i njegova ga je smrt neizmjerno potresla. Jeste li bili prisutni na suđenju, lorde?"

"Da. Što kažete na presudu?" Službenikje napućio usne.

"Ne moram skrivati da sam bio vrlo iznenađen. Činio mi se kao jasan slučaj. Ali porotnici su veoma nepouzdani, osobito ovih dana, kad su među njima i žene. U ovoj profesiji susrećemo mnogo pripadnica ljepšeg spola", reče sa slabašnim smiješkom, "i malo je onih koje se mogu podičiti posjedovanjem pravničkog uma."

"Prava istina", reče Wimsey. "Da nema njih, ipak, bilo bi daleko manje parnica, pa je sve to dobro za posao."

"Ha, ha! Vrlo dobro, lorde. Pa, moramo prihvaćati stvari kako dolaze, ali po mom mišljenju - ja sam staromodan čovjek-dame su vrijedne divljenja samo kao ukras i inspiracijia i kad ne preuzimaju aktivnu ulogu u poslu. Ovdje smo imali mladu damu službenicu - ne kažem da nije bila dobra radnica - ali nešto ju je uhvatilo i odlazi kako bi se udala, ostavljajući me u škripcu, baš kad je i gospodin

Urquhart odsutan. No, kad je riječ o mladiću -brak ga smiruje i još više približava njegovom poslu, ali s mladim damama je upravo suprotno. Naravno, treba se udati, ali je neprikladno, i u odvjetničkom uredu povremena pomoć ne djeluje kako treba. Dio posla je povjerljive naravi, i, u svakom slučaju, poželjna je atmosfera stalnosti."

Wimsey je suosjećao s nedaćama glavnog pisara i poželio mu ugodan nastavak dana.

Uputio se hitro do telefonske govornice na Bedford Rowu i odmah nazvao gospođicu Climpson.

"Lord Peter Wimsey pri telefonu, oh, halo, gospođice Climpson! Je li sve u redu, sjajno i prekrasno? Odlično. Da, slušajte me sada. U uredu gospodina Normana Urquharta, odvjetnika, ispražnjeno je mjesto povjerljive službenice, na Bedford Rowu. Imate li možda koga? Oh, dobro! Da, pošaljite ih sve, izuzetno je važno da imamo nekoga ondje. Oh, ne! Ne radi se o nekoj osobitoj istrazi, samo uhvatiti glasine o gospođici Vane i njenom slučaju. Da, izaberite one koje izgledaju najpouzdanije, koje nemaju previše pudera na licu i pobrinite se da im suknje budu nekoliko centimetara ispod koljena. Odgovarale bi glavnom pisaru koji je zadužen za njih, a posljednja je

djevojka iznenada napustila posao kako bi se udala, pa stoga i nije previše naklonjen ženskom spolu. Dakle! Ubacite je unutra, a ja ću joj dati sve potrebne upute. Bog vas blagoslovio i neka se vaša sjena nikada ne poveća!"

"Buntere!" "Da, lorde?" Wimseyje tapkao prstima po pismu koje je upravo primio. "Osjećate li se sjajno i doista fascinantno? Sjaji li sunce usprkos

zimi i hladnoći nad izglačanim Bunterom? Prožimaju li vas osvajački osjećaji? Poput Don Juana, tako govoreći?"

Bunter, balansirajući poslužavnikom u svojim rukama, zaka-šljaoje usrdno.

"Imate dobru, uspravnu, impresivnu figuru, ako to mogu primijetiti", nastavio je Wimsey, "jasan i lunjajuć pogled kad ste izvan dužnosti, brz jezik, Bunter i, uvjeren sam, imaš dobar način ophođenja. Što bi više mogla poželjeti jedna kuharica ili sobarica?"

"Uvijek nastojim", odvrati Bunter, "izvući najbolje iz sebe kad sam u službi Vašeg gospodstva."

"Svjestan sam toga", priznao je lord. "Neprestano si ponavljam, 'Wimsey, ovo neće potrajati. Jednog od ovih dana ovaj će vrijedni čovjek odbaciti uzde robovanja i smjestiti se u nekom pubu ili slično', ali ništa se ne događa. Ipak, jutro za jutrom, moja me kava čeka, kupka mi jt? pripremljena, moja britvica spremna i naoštrena, moje kravate i čarape posložene i moja šunka i jaja doneseni na gospodskom tanjuru. Bez pogovora. Ovaj put zahtijevam malo pogibeljniju vrstu odanosti - pogibeljnu za nas obojicu, dragi moj Bunter, da mi vi odete, kao bespomoćna žrtva braka, tko bi mi onda donosio kavu, pripremao kupku, oštrio britvicu, i obavljao sve druge žrtvene rituale? A ipak..."

"O kome se radi, lorde?" "Riječ je o njih dvije, Bunter, dvije dame. Sobaricu si već vidio.

Njeno je ime

Hannah Westlock. Žena od otprilike tridesetak godina, pretpostavljam, i nipošto ružna. Druga, kuharica - ne mogu izgovoriti nježne slogove njenog imena, jer mi ono nije poznato, ali nesumnjivo je Gertrude, Cecily, Magdalen, Margaret, Rosalys, ili neko slično slatko zvučno ime - dobra žena, Bunter, zrela, možda, ali ništa lošija zbog toga."

"Zasigurno ne, lorde. Ako mogu tako reći, žena u zrelim godinama i gospodske figure je češće prijemljivija ovakvoj vrsti pažnje od lakoumne i nepromišljene mlade ljepotice."

"Istina. Pretpostavimo, Bunter, da postanete nositelj uljudnog pisma na adresu gospodina Normana Urquharta iz Woburn Squarea. Biste li se mogli, u tom kratkom periodu koji vam je na raspolaganju, neopazice uvući u samo srce kućanstva?"

"Ako je to Vaša želja, lorde, učinit ću to na zadovoljstvo Vašeg gospodstva."

"Plemenit momak. U slučaju da dođe do loma, ili bilo koje posljedice tog opisa, odgovornost ću, naravno, snositi ja."

"Zahvalan sam Vašem gospodstvu. Kada Vaše gospodstvo želi da započnem?"

"Čim napišem pismo gospodinu Urquhartu. Pozvonit ću." "Vrlo dobro, lorde." Wimsey je otišao do pisaćeg stola. Nakon nekoliko trenutaka,

podigao je pogled, pomalo mrzovoljno. "Bunter, imam osjećaj da te nešto muči i da oklijevaš zbog

nečeg. Ne sviđa mi se to. Savjetujem ti da mi kažeš o čemu se radi. Smatraš li prijedlog neukusnim, ili želiš da nabavim novi šešir? Što uznemirava tvoju savjest?"

"Neka mi Vaše gospodstvo oprosti. Palo mi je na pamet pitati Vaše gospodstvo, uz svo dužno poštovanje."

"Oh, zaboga, Bunter, ne okolišaj. Ne mogu to podnijeti. Zabodi nož i ubij to stvorenje. Što je?"

"Želio sam vas pitati, lorde, ako je Vaše gospodstvo pomišljalo napraviti neke promjene u svom kućanstvu?"

Wimsey je odložio olovku i pogledao ga prodorno. "Promjene, Bunter? Upravo sam tako elokventno izložio o svojoj

neprolaznoj odanosti prema voljenoj rutini kave, kupke, britvice, čarapa, jaja i slanine, i starim, poznatim licima? Ne želiš me upozoriti na nešto, zar ne?"

"Ne, nikako, lorde. Bit će mi osobito žao napustiti službu Vašeg gospodstva. Ali, pomislio sam da možda, ako se Vaše gospodstvo sprema povezati nove petlje."

"Znao sam da ima veze s mojim odijevanjem! Samo reci, Bunter, ako smatraš potrebnim. Jesi li imao na umu neki posebni uzorak?"

"Vaše me je gospodstvo krivo shvatilo. Mislio sam na petlje u domaćinstvu.

Ponekad, kad gospodin reorganizira svoje kućanstvo na bračnoj osnovi, dama želi imati svoj glas u odabiru gospodinovih osobnih pomoćnika, a u tom slučaju."

"Bunter!" usklikne Wimsey zabezeknuto, "mogu li pitati otkud vam uopće takva ideja?"

"Usudio sam se izvesti zaključak, lorde." "Evo što se događa kad podučavaš ljude detektivskom poslu.

Jesam li hranio psa tragačana vlastitom kućnom pragu? Smijem li pitati jeste li otišli tako daleko da mi možete dati i ime dotične dame?"

"Da, lorde." Za trenutak je nastupila tišina. "Pa", reče Wimsey, prilično prigušenim tonom, "što je s tim?"

"Vrlo ugodna dama, ako mogu primijetiti, lorde." "Doima se takvom, zar ne? Naravno, okolnosti su vrlo

neuobičajene." "Da, lorde. Možda bih mogao biti tako hrabar i nazvati ih

romantičnima." "Možeš biti hrabar i ići tako daleko da ih nazoveš prokleto

mrskima, Bunter." "Da, lorde", odvrati Bunter suosjećajno.

"Nećeš, dakle, napustiti brod?" "Ni u kom slučaju, lorde." "Onda me nikad više nemoj tako preplašiti. Živci mi nisu ono što

su nekad bili. Ovdje je pismo. Odnesi ga onamo i učini sve što je u tvojoj moći." "Vrlo dobro, lorde." "Oh, i, Bunter." "Lorde?" "Čini se da postajem osobito providan. Nemam želju biti ništa

takvog. Ako primijetiš da se ponašam tako, hoćeš li mi ukazati na to?" "Svakako, lorde." Bunter se polako izgubio van, a Wimsey je uznemireno stao

pred ogledalo. Ne vidim ništa, reče samome sebi. Nema crvenila na mojim

obrazima. Nemam vrućicu, ne znojim se u tjeskobi. Pretpostavljam, ipak, daje nemoguće pokušati zavarati Buntera. No, nije bitno. Posao je na prvom mjestu. Što je sljedeće?

Onaj momak Vaughan? Kad god bi Wimsey trebao obaviti neka istraživanja u Bohemiji,

zatražio bi pomoć gospođice Marjorie Phelps. Izrađivala je figurice od porculana, i obično ju je mogao pronaći ili u njenom studiju ili studiju nekog drugog. Telefonski poziv u deset sati ujutro vjerojatno će je zateći nad štednjakom kako sprema omlet. Istina je da je postojao odnos između njih što je učinilo malo nezgodnim i bezobzirnim da joj govori o Harriet Vane, ali zato što mu je na raspolaganju bilo tako malo vremena, Wimsey je zaobišao razmišljanje o mogućim skrupulama. Nazvao ju je. Odahnuo je kad je čuo kako se javlja. "Halo!"

"Halo, Marjorie! Ovdje Peter Wimsey. Kako si?" "Oh, dobro, hvala na pitanju. Drago mi je ponovo čuti tvoj

melodiozan glas. Što mogu učiniti za lorda istražitelja?" "Poznaješ li čovjeka po imenu Vaughan, umiješanog u misterij

oko ubojstva Philipa Boyesa?"

"Oh, Peter! Baviš se time! Prekrasno! Na kojoj si strani?" "Na strani obrane." "Hura!" "Čemu to pompozno ushićenje?" "Pa, tako je mnogo uzbudljivije i teže, zar ne?" "Bojim se da jest. Poznaješ li, osim toga, gospođicu Vane?" "Da i ne. Vidjela sam je u društvu u kojem su se kretali Boyes i

Vaughan." "Dopada ti se?" "Tako-tako." "Je li ti se on dopadao? Boyes, mislim?" "Nikada mi nije ubrzao

puls." "Pitao sam, je li ti se dopadao?" "I jest i nije. On nije bio najugodnije društvo tog razdoblja,

znate." "Oh! Kakav je Vaughan?" "Privjesak." , "Oh?" "Pas čuvar. Ništa ne smije ometati razvoj mog prijatelja genija.

Tako nekako." "Oh!" "Nemoj samo govoriti 'Oh!' Želiš li se naći s Vaughanom?" "Ako

to neće biti prevelika neprilika." "Pa, dođi noćas ovamo taksijem i ići ćemo uokolo. Sigurno ćemo

negdje naletjeti na njega. Također i na suparničku ekipu, ako i njih želiš - pristaše Harriet Vane."

"One djevojke koje su svjedočile?" "Da. Svidjet će ti se Eiluned Price, mislim. Prezire sve što hoda

u hlačama, ali pravi je prijatelj." "Doći ću, Marjorie. Hoćeš li večerati sa mnom?" "Peter, neizmjerno bih to voljela, ali mislim da neću. Imam

užasno mnogo posla." "U redu! Dokoturat ću se onda oko devet ovamo." Upravo kao

što je bilo rečeno, Peter Wimsey se u devet sati navečer našao u taksiju s Marjorie Phelps, u obilasku raznih atelijera.

"Kad si otišao od mene, bacila sam se na telefoniranje", reče Marjorie, "i mislim da ćemo ga naći kod Kropotkyja. Oni su za Boyesa, boljševike i mjuzikle.

Poslužuju užasno loša pića, ali ruski im je čaj odličan. Hoće li nas taksi čekati?"

"Da, čini se da ćemo morati hitro uzmicati." "Pa, zgodno je biti bogat. Atelijer se nalazi dolje uz

Petrovitchove šta je. Bolje da ja krenem u izviđanje." Našli su se na uskom i zakrčenom stubištu, na kraju kojeg su

izmiješani zvuči klavira, žica i lupkanja kuhinjskog posuđa najavili da je u tijeku neka vrsta zabave.

Marjorie je udarila glasno na i bez čekanja na odgovor, širom ih otvorila.

Wimsey, slijedeći je, našao se kao pogođen u lice nečijom šakom, gustim zagušljivim valom vrućine, bukom, dimom, i mirisom prženja.

Bila je to vrlo mala prostorija, slabo osvijetljena samo jednom električnom žaruljom, prigušenom u svjetiljci od obojanog stakla, i bila je stiješnjena među ljude čije su se noge u svilenim čarapama, gole ruke i blijeda lica ocrtavala pred njim kao krijesnice u tami. Spiralni krugovi duhanskog dima lebdjeli su gore-dolje po sobi. U jednom se uglu nalazio štednjak od antracita, sjajeći se crveno i smradno, koji se natjecao s glasnom plinskom peći u drugom uglu kako bi podigao atmosferu užarenosti. Na štednjaku je stajao ogroman kotao iz kojeg se pušilo; na stolu pored nalazio se veliki samovar; iznad plina stajala je nejasna figura koja je okretala vilicom kobasice u tavi, dok se pomoćnik bavio nečim u pećnici, što je Wimsey, svojim izrazito selektivnim nosom, prepoznao, između svih ostalih miomirisnih elemenata ove mješavine, kao losos. Pored klavira, koji je stajao odmah pored vrata, mladić razbarušene crvene kose svirao je neku čehoslovačku melodiju uz violinsku pratnju osobe neodređenoga spola odjevene u prugasti džemper. Nitko ih nije pogledao kad su ušli. Marjorie se probijala preko raspršenih udova na

podu i, odabravši mladu ženu u crvenom, viknula joj je u uho. Mlada je žena kimnula i mahnula Wimseyu. Premostio je zapreku, i bio predstavljen mršavoj ženi s vrlo jednostavnom formulom: "Peter, ovo je Nina

Kropotky." "Zadovoljstvo mi je", povikala je madame Kropotky kroz buku.

"Sjednite pored mene. Vanya će vam donijeti piće. Prekrasno je, zar ne? Ono je Stanislas - takav genije - njegov novi rad na Piccadilly Tube Stationu - sjajno, n'estepas! Pet dana se neprekidno vozio pomičnim stepenicama kako bi upio vrijednosti tonova."

"Kolosalno!" uzviknuo je Wimsey. "Dakle, i vi tako mislite? Ah! Vi to možete cijeniti! Razumijete

da je to zaista velik orkestar. Na klaviru to ne znači ništa. Treba mu limena glazba, efekti, timpani. Brrrr! Tako! Ali posjeduje formu, obrise. Ah! Završava! Grandiozno!

Prekrasno!" Prolomio se ogroman pljesak. Pijanist je napravio grimasu i

pogledao zbunjeno uokolo. Violinist je odložio svoj instrument i ustao, otkrivajući, po nogama, da je riječ o ženi. Prostorija je eksplodirala u razgovoru. Madame Kropotkvje preskočila preko gostiju koji su sjedili i poljubila znojnog Stanislasa u oba obraza. Tava je podignuta sa štednjaka uz prskanje masti, prolomio se uzvik "Vanya!" i trenutno se pred Wimseyem pojavilo mrtvački blijedo lice i duboki grleni glas ga je upitao: "Što ćete popiti?" dok je istovremeno preko njegovih ramena opasno lebdio tanjur s lososom.

"Hvala", reče Wimsey, "upravo sam večerao, upravo večerao", viknuo je beznadno,

"pun sam, gotov!" Marjorie gaje došla spasiti vrištećim glasom i još odlučnijim

odbijanjem. "Nosi te odvratne stvari odavde, Vanya. Zlo mi je od njih. Dajte

nam čaja, čaja, čaja!"

"Čaja!" odzvanjao je mrtvački blijed muškarac, "oni žele čaja! Što mislite o Stanislasovoj skladbi? Snažna, moderna, eh? Duša pobune u gomili - sukob, revolt u srcu čitavog mehanizma. Daje buržujima za misliti, oh, da!"

"Pih!" rekao je glas Wimseyu u uho, kad se mrtvački blijed muškarac okrenuo, "nije to ništa. Buržujska glazba. Programska glazba. Krasno! Trebali biste čuti Virlovitcha i njegovu skladbu 'Ekstaza na slovo Z'. To je čista vibracija nimalo zastarjelih uzoraka u sebi. Stanislas - on previše misli na sebe, ali užasno je zastario - možete osjetiti dekompoziciju u pozadini svih njegovih nesklada. Samo zamaskirana harmonija. Ništa u njoj. Ali sve ih opčinjava svojom crvenom kosom i strukturom kostiju."

Govornik svakako nije griješio u tim stvarima zato što je bio ćelav i okrugao kao biljarska kugla. Wimsey je odgovorio umirujuće: "Pa, što možete učiniti s nesretnim i staromodnim instrumentima našeg orkestra? Dijatonska ljestvica, pih!

Trinaest očajnih, buržujskih, ba! Izraziti beskrajnu kompleksnost moderne emocije, potrebna mu je ljestvica od trideset i dvije note u oktavi."

"Ali zašto ih prilijepiti oktavi?" upitao je debeli muškarac. "Dok ne odbacite oktavu i sentimentalne asocijacije vezane uz nju, i dalje ste zaglavili u konvencijama."

"To je pravi duh!" reče Wimsey. "Oslobodio bih ih svih čvrstih tonova. Napokon, ne treba ih ni mačka za svoje ponoćne melodije, a koliko su snažne i izražajne.

Ljubavna glad pastuha ne uzima u obzir oktave ili intervale u iskazivanju pokliča strasti. Samo je čovjek, sapet smiješnim konvencijama. Oh, halo, Marjorie, oprosti. Što je?"

"Dođi razgovarati s Rylandom Vaughanom",odvrati Marjorie. "Rekla sam mu da si ogroman obožavatelj knjiga Philipa Boyesa. Jesi li ih čitao?"

"Neke od njih. Ali mislim da postajem prilično ošamućen."

"Osjećat ćeš se još i gore za sat ili dva. Zato je bolje da dođeš odmah."

Usmjerila ga je prema udaljenom kutku blizu plinske peći, gdje je sjedio, smješten na jastucima na podu, izuzetno vitak muškarac, jedući kavijar iz staklenke. Pozdravio je Wimseya s vrstom utučenog entuzijazma.

"Vražje mjesto", reče, "sve je vražje. Ovaj je štednjak pre-vruć. Popijte nešto.

Što se dovraga drugo i može činiti? Dolazim ovamo jer je Philip običavao dolaziti. Navika, znate. Mrzim ga, ali kamo da čovjek ode?"

"Poznavali ste ga prilično dobro, naravno", reče Wimsey, sjedajući na na papirnatu kutiju, sa željom da je odjeven u kupaći kostim.

"Bio sam njegov jedini pravi prijatelj", odvrati Ryland Vaughan, žalobno. "Svi ostali su samo kljucali po njegovom mozgu. Majmuni! Papagaji! Prokleti bili!"

"Čitao sam njegove knjige i smatram ih prilično dobrima", reče Wimsey s ponešto iskrenosti u glasu. "Ali doimao mi se kao vrlo nesretna duša."

"Nitko ga nije razumio", reče Vaughan. "Prozivali su ga teškim - tko ne bi bio težak kad je toliko stvari protiv kojih se mora boriti? Ispili su krv iz njega, a njegovi prokleti izdavači uzeli su svaki novčić na koji su mogli položiti svoje prste. A onda ga je ona kuja od žene otrovala. Moj Bože, kakav život!" "Da, ali što ju je nagnalo da to učini, ako je, naravno, to učinila?"

"Oh, učinila je to ona, svakako. Potpuno, zlobno pakosna i ljubomorna, u tome je stvar. Samo zato što nije mogla napisati ništa osim bezvrijednog smeća. Harriet Vane je poput svih tih prokletih žena - umisle da mogu napraviti nešto. Mrze muškarca i njegov rad. Pomislili biste da joj je dovoljno da pomaže i brine se za genija poput Phila, zar ne? Zastoju je, k vragu, morao tražiti savjete o svom radu - njene savjete! Dobri Bože!"

"Je li ih slušao?"

"Slušao? Nije mu ih željela davati. Rekla mu je da ne daje mišljenja o radu drugih autora. Drugih autora! Koje li drskosti! Kako nije mogla shvatiti razliku između njenog i svog uma. Naravno da je od samog početka bilo pogrešno za Philipa da se uopće petlja s takvom ženom. Genije treba služiti, a ne svađati se s njima. Upozorio sam ga tada, ali on je bio zaslijepljen njome. A onda, želio se oženiti njome – ja..."

"Iz kojeg razloga?" upita Wimsey. "Vjerojatno ostaci crkvenog odgoja, pretpostavljam. Bilo je to

doista jadno. Osim toga, mislim da je taj momak Urquhart učinio dosta štete.

Slatkorječiv obiteljski odvjetnik. Poznajete li ga?" "Ne." "On ga se dohvatio nagovoren od strane obitelji, pretpostavljam.

Vidio sam silu tog utjecaja i prije negoli je počela prava nevolja. Možda je i dobra stvar što je mrtav. Bilo bi odurno promatrati ga kako se smiruje i udovoljava konvencijama."

"Kad ga se onda dohvatio taj njegov rođak?" "Oh, prije otprilike dvije godine, možda i malo više. Tražio je da

večera s njim i takve stvari. Čim sam ga vidio, znao sam da želi uništiti Philipa, i njegovo tijelo i dušu. Ono što je želio - što je Philip želio, mislim - bila je sloboda i mjesto na kojem je mogao biti takav, ali sa ženom, rođakom i ocem u pozadini. Oh, dobro! Nema smisla plakati sad nad time.

Iza njega ostaje njegov rad, a to je najbolji dio. Barem mije prepustio to na brigu. HarrietVane, ipak, nema svoje prste u tome."

"Uvjeren sam da je potpuno sigurno u vašim rukama," reče Wimsey.

"Ali kad čovjek pomisli što se moglo dogoditi", reče Vaughan, okrećući svoje zakrvavljene oči očajnički prema lordu Peteru, "dovoljno je da poželite nekome prerezati grlo, zar ne?"

Wimsey je izrazio svoje slaganje.

"A vi ste", reče Wimsey, "bili s njim tog čitavog posljednjeg dana, dok nije otišao do svog rođaka. Ne mislite da je imao nešto kod sebe - otrov ili slično?

Ne želim zvučati neljubazno - ali on je bio nesretan - bilo bi pokvareno i pomisliti da bi on..."

"Ne", reče Vaughan, "ne. Kunem se da to nikada ne bi učinio. Rekao bi mi.

Vjerovao mi je poprilično u tom zadnjem periodu. Dijelio je sve svoje misli sa mnom. Ona prokleta žena ga je očajnički povrijedila, ali nikako ne bi otišao bez pozdrava ili objašnjenja zašto to čini. A, osim toga, nikada ne bi izabrao taj put. Zašto bi? Mogao sam mu dati..."

Zastao je i pogledao Wimseya, ali, ne nalazeći na njegovom licu ništa osim suosjećajne pozornosti, nastavio je: "Sjećam se da smo razgovarali o drogama.

Hyoscine, veronal, i takvim stvarima. On je rekao, 'Ako ikada poželim otići, Rylande, ti ćeš mi pokazati put.' Učinio bih to da je to doista bilo ono što je želio. Ali arsen! Philip, koji je toliko volio ljepotu. Mislite li da bi odabrao arsen? Prigradski trovačev pribor. To je potpuno nemoguće."

"Da, nije baš najprikladniji izbor", složio se Wimsey. "Slušajte", reče Vaughan, promuklo i s uzbuđenjem, na vrh svog kavijara neprestance je dodavao konjak, i već mu je polako nestajalo zaliha, "pogledajte ovamo! Pogledajte ovo!" Izvukao je malu bocu iz džepa na grudima. "To je čekalo dok nisam bio gotov s uređivanjem Philipovih knjiga. Utješno je znati da je imate i da je možete pogledati s vremena na vrijeme. Smirujuće. Izađite kroz vrata od bjelokosti - to je klasika - odgojen sam na klasicima. Ovi bi se ljudi smijali momku, ali ne morate im odati da sam vam rekao. Prokletstvo! Jadan Phil!"

U tom je trenutku gospodin Vaughan briznuo u plač i stao gladiti svoju malu bocu.

Wimsey, čije su uši i glava tutnjale kao da sjedi u strojarnici, ustao je polako i udaljio se. Netko je započeo neku mađarsku pjesmu, a štednjak je izgarao od vrućine. Pokušao je privući Marjorieinu

pažnju. Ona je sjedila u kutu i razgovarala s grupi-com muškaraca. Jedan od njih joj je, činilo se, čitao svoju pjesmu ustima posve uz njeno uho, a drugi je crtao nešto na pozadini omotnice, uz pratnju povika oduševljena ostalih. Buka koju su pravili, ometala je pjevačicu koja je zastala usred pjesme i povikala ljutito:

"Ah! Ta buka, to ometanje! To je neprihvatljivo! Gubim se! Prekinite! Krenut ću nanovo, od početka."

Marjorieje ustala, ispričavajući se. "Okrutna sam. Kršim red u tvom zvjerinjaku, Nina. Ponašamo

se potpuno neprilično. Oprosti mi, Marya, loše sam raspoložena. Najbolje da pokupim Petera i odlepršamo odavde. Pjevat ćeš mi neki drugi dan, draga, kad ću se osjećati bolje i kad budem spremnija za duhovno uzdizanje. Laku noć, Nina, doista smo uživali i, Borise, ta je pjesma najbolje što si ikada napisao, samo što je nisam mogla čuti kako treba. Peteru, reci im kakve sam loše volje noćas i vodi me kući."

"Govori istinu", reče Wimsey, "razdražljiva, znate, loš učinak na manire i slično."

"Maniri su za buržuje", reče iznenada vrlo glasno bradati muškarac.

"Upravo tako", reče Wimsey. "Samo postavljaju ograničenja i naređuju što se ne smije činiti. Dođi, Marjorie, ili ćemo svi morati postati pristojni."

"Krenut ću iznova", objavi pjevačica, "od početka." "Uh!" povikne Wimsey kad su se našli na stepeništu. "Da, znam. Prava sam mučenica kad to podnosim. U svakom

slučaju, vidio si Vaughana. Prilično lijep primjer ovisnika o drogama, zar ne?"

"Da, ali ne mislim da je on ubio Philipa Boyesa. Morao sam ga vidjeti kako bih se uvjerio. Koje nam je sljedeće odredište?"

"Pokušat ćemo kod Joeyja Trimblesa. To je glavno uporište opozicije."

Studio Joeyja Trimblesa nalazio se iznad konjušnice. I tamo se okupilo slično društvo, sličan dim, još veće količine lososa i pića te još

više vrućine i razgovora, uz ipak, sjajno i blještavo svjetlo, gramofon, pet pasa i snažan miris ulja na platnu. Očekivali su Sylviju Marriot. Wimsey se našao uključen u razgovor o slobodnoj ljubavi, D. H. Lawrenceu, razbludnosti, prividnoj čednosti, i nemoralnom značenju dugih suknji. Na vrijeme je, međutim, bio spašen dolaskom mišićave sredovječne žene sa zavjerničkim osmijehom i špilom karata u rukama, koja je stala svima proricati njihovu budućnost. Društvo se skupilo oko nje, a u isto je vrijeme ušla djevojka i objavila da je Sylvia uganula gležanj i neće stići. Svi su suosjećajno izjavili, 'Oh, kako tužno, jadnica!' i gotovo u istom trenutku zaboravili na to.

"Odmaglit ćemo odavde", reče Marjorie. "Ni ne trudi se pozdravljati ih. Nitko te ni ne primjećuje. No, imamo sreću sa Sylvijom. Bit će barem kod kuće i neće nas moći izbjeći. Katkad poželim da svi uganu gležnjeve. A ipak, gotovo svi ti ljudi stvaraju nešto dobro, zar ne? Čak i Kropotkyjeva skupina. I sama sam jednom uživala u takvim stvarima."

"Starimo polako, ti i ja", reče Wimsey. "Oprosti, to je bilo prosto. Ali, znaš li, Marjorie, da se približavam četrdesetoj."

"I nosiš odlično svoje godine. Ali, dragi, večeras izgledaš pomalo umorno. Što nije u redu?"

"Ništa, samo mala kriza srednjih godina." "Uskoro ćeš početi razmišljati i o smirivanju, ako ne pripaziš."

"Oh, ali ja sam već godinama smiren." "Da, s Bunterom i svojim knjigama. Peter, ponekad ti zavidim." Wimsey nije ništa rekao. Marjorie gaje promatrala s očiglednim

nemirom. Smjestila je svoju ruku u njegovu. "Peter, budi sretan, molim te. Mislim, uvijek si bio osoba s

kojom je vrlo ugodno i koju ništa ne može pogoditi. Nemoj se promijeniti. Nećeš, zar ne?"

To je bio drugi put da je od Wimseya zatraženo da se ne mijenja; prvi ga je put taj zahtjev oduševio; no sada ga je prestravio. Dok se taksi vukao duž kišovitog Embankmenta, osjetio je po prvi put tupu i

ljutitu bespomoćnost koja je prvi upozoravajući udar trijumfa nestabilnosti i promjenjivosti. Poput otrovanog Athulfa u Fool's Tragedy, mogao je uzviknuti: "Oh, mijenjam se, mijenjam se, užasno se mijenjam." Bilo da njegov sadašnji pothvat uspije ili propadne, stvari nikada više neće biti iste. Nije bila riječ o tome da će njegovo srce biti slomljeno nesretnom ljubavi - preživio je već agonije mladenačke vrele krvi, i upravo je u toj slobodi od iluzije prepoznao gubitak nečega. Od sada na dalje, svaki će sat bezbrižnosti biti ne prednost već uspjeh, još jedna sjekira ili boca spašena, u maniri Robinsona Crusoea, s broda koji tone.

Po prvi put, također, posumnjao je u svoju sposobnost da provede ono što je zamislio i na što se obvezao. Njegovi osobni osjećaji već su i prije ove istrage bili umiješani u njegove slučajeve, ali nikada u tolikoj mjeri da mu zamagle um.

Preturao je, držao se nesigurno za ovu ili onu nevjerojatnu mogućnost.

Postavljao je pitanja posve nasumično, bez ikakve veze s njegovim predmetom, a manjak vremena, koji bi ga ranije stimulirao, sad gaje preplašio i zbunio.

"Žao mi je, Marjorie", reče, trgnuvši se, "bojim se da sam prilično dosadan.

Manjak kisika, možda. Hoće li ti smetati ako malo spustimo prozor? Sad je bolje.

Daj mi dobar obrok i malo zraka za udisati i doskakutat ću, poput koze, do besramne starosti. Ljudi će prstom pokazivati na mene, kao na nakazu, ćelavog i žutog potpomognutog diskretnim steznikom i u nekom noćnom klubu mojih pra-praunuka, i govoriti, 'Pogledaj, draga! To je grešni lord Peter, slavan po tome što posljednjih devedeset i šest godina nije izrekao jednu smislenu rečenicu. Bio je jedini aristokrat koji je izbjegao giljotinu u revoluciji 1960. godine.

Držimo ga kao ljubimca za našu djecu.' A ja ću nakriviti glavu i pokazati svoje sjajno novo zubalo i reći, 'Ah, ha! Ne znaju oni za

zabavu kakvu smo imali u mojim mladim danima, ta jadna stvorenja!'"

"No, onda neće biti noćnih klubova u koje ćeš se moći zavući, ako su ljudi tako disciplinirani kao što si opisao."

"Oh, da, priroda će imati svoju osvetu. Preostat će im igranje solitairea u katakombama nad vrčem nesteriliziranog obranog mlijeka. Je li to mjesto?"

"Da, nadam se da ima nekog dolje tko će nas pustiti unutra, ako je Sylvia udesila nogu. Da, čujem korake. Oh, to si ti, Eiluned. Kako je Sylvia?"

"Dobro, sve u svemu, samo je natekao zglob, to je sve. Dolazite gore?"

"Možemo lije vidjeti? Je li odjevena?" "Da, savršeno pristojno." "Dobro, zato što je sa mnom i lord Peter Wimsey, također." "Oh", reče djevojka. "Kako ste? Vi istražujete stvari, zar ne?

Jeste li došli po leš ili nešt« slično?" "Lord Peter radi na slučaju Harriet Vane." "Je li? To je dobro. Drago mi je da se netko bavi time." Ona je

bila niska, krupnija djevojka prćastog nosa i sa sjajem u očima. "Što vi mislite što je to bilo? Ja smatram da je on to učinio sam. Bio je jedan od onih koji su se voljeli samosažalijevati, znate. Halo, Syl, ovdje je Marjorie, s tipom koji će pomoći izvući Harriet iz zatvora."

"Neka se odmah pokaže!" odgovoreno je iz unutrašnjosti. Vrata se otvore i ukaže se mala spavaća dnevna soba u jednom, namještena s najvećom strogošću i jednostavnošću, koju je okupirala blijeda, mlada žena s naočalama, sjedeći u stolici s nogom u zavoju ispruženom preko velike kutije.

"Ne mogu ustati jer, kao što je Jenny Wren rekla, moja su leđa loša, a noge slabe. Tko je taj šampion, Marjorie?"

Wimsey je predstavljen, a Eiluned Priče odmah zapita, prilično okrutno:

"Može li piti kavu, Marjorie? Ili mu je potrebnije neko muževnije osvježenje?"

"On je savršeno pobožan, pravedan, trijezan i pije sve osim kakaa i pjenušave limunade."

"Oh! Pitala sam samo jer poneki od tvojih muških pratitelja trebaju stimulans, a mi nemamo potrebna sredstva i pub se upravo zatvara."

Otišla je do stolića za kavu, a Sylvia reče: "Ne obazirite se na Eiluned. Voli s njima postupati grubo. Recite

mi, lorde Peter, jeste li pronašli kakve tragove ili slično?" "Ne znam", odvrati Wimsey. "Postavio sam nekoliko zamki.

Nadam se da će se uhvatiti nešto." "Jeste li već razgovarali s onim stvorenjem od rođaka -

Urquhartom?" "Za sutra smo dogovorili sastanak. Zašto?" "Sylvijina je teorija da je on to učinio", javi se Eiluned. "Zanimljivo. Zašto to mislite?" "Ženska intuicija", odgovori Eiluned naglo. "Ne sviđa joj se kako

češlja kosu." "Samo sam rekla da je preuglađen da bude istinit", protestirala

je Sylvia. "A tko je drugi to mogao učiniti? Sigurna sam da nije Ryland Vaughan; on je nepodnošljivi glupan, ali iskreno je utučen zbog Boyesove smrti."

Eiluned je zafrktala prezrivo, i otišla kako bi napunila čajnik. "I, što god Eiluned mislila, ne vjerujem daje Philip Boyes to

učinio sam." "Zašto ne?" upitao je Wimsey. 'Toliko je govorio", reče Sylvia. "I imao je stvarno predobro

mišljenje o sebi. Mislim da ne bi svojevoljno oduzeo svijetu privilegij čitanja

svojih knjiga." "Ali, bi", reče Eiluned. "Učinio bi to iz inata, da dokaže nešto

nama odraslima.

Ne, hvala." Kad se Wimsey požurio da prihvati čajnik, ona reče: "Sasvim sam sposobna nositi tri litre vode."

"Ponovo smlavljen!" uzvikne Wimsey. "Eiluned ne prihvaća konvencionalne uslužnosti među

spolovima", reče Marjorie. "U redu", odgovori Wimsey, prijateljski. "Prihvatit ću ulogu

puke dekoracije. Imate li kakvu ideju, gospođice Marriott? Zašto bi se taj

preuglađeni odvjetnik želio riješiti svog rođaka?" "Ni približno. Jednostavno sam se vodila starom bazom

Sherlocka Holmesa. Kad eliminirate nemoguće, što god onda preostalo, koliko god bilo nevjerojatno, mora biti istinito."

"Netko je to rekao i prije Sherlocka. Prihvaćam zaključak, ali u ovom slučaju, sumnjam u premise. Bez šećera, hvala vam."

"Mislila sam da svi muškarci vole pretvoriti svoju kavu u sirup." "Da, ali ja sam vrlo neobičan. Niste li to već primijetili?" "Nisam imala mnog« vremena da vas promatram, ali kavu ću

uzeti kao bod u vašu korist." "Neobično sam zahvalan. No, možete li mi reći kako je gospođica

Vane reagirala na vijesti o ubojstvu?" "Pa", Sylvia je razmišljala na trenutak, "kad je umro, bila je,

naravno, uznemirena." "Bila je zaprepaštena", reče gospođica Priče, "ali, moje je mišljenje daje bila zahvalna što ga se riješila. Nije ni čudo. Sebična zvijer! Iskoristio ju je, prisilio na onakav život i još ju je na kraju uvrijedio. A on je bio jedan od onih pohlepnika koji nikako nisu puštali nešto. Bila je sretna, Sylvia, nema smisla da to niječemo."

"Da, možda. Kakvo olakšanje što je sve to bilo napokon gotovo. Ali ona tada nije znala da je riječ o ubojstvu."

"Ne. Ubojstvo je malo pokvarilo stvari - ako je uopće bilo ubojstvo, u što ne vjerujem. Philip Boyes je oduvijek nastojao biti žrtvom, i strašno je iritantno što je na kraju uspio u tome. Mislim da se ubio iz tog razloga."

"Ljudi ponekad čine takve stvari", primijeti Wimsey zamišljeno. "Ali, teško je dokazati. Misli, porota je spremnija povjerovati u neki opipljiviji razlog, poput novca. No, u ovom slučaju ne mogu pronaći nikakav novac."

Eiluned se nasmije. "Ne, nikada nije bilo mnogo novca, osim onoga što je zarađivala

Harriet. Smiješna javnost nije cijenila Philipa Boyesa. Nije joj to mogao oprostiti, znate."

"No, zar nije imao koristi od novca?" "Naravno da jest, ali svejedno joj je zamjerao. Njena je dužnost

bila da potpomaže njegov rad, a ne da zarađuje za njih oboje svojim nezavisnim smećem.

Ali, takvi su muškarci." "Nemate baš predobro mišljenje o nama, ne?" "Poznavala sam i previše onih koji su samo uzimali", reče

Eiluned Priče, "i mnogo onih koji su htjeli da ih se drži za ruke. No, i žene su jednako loše, ili ne bi dopuštale takve stvari. Hvala nebesima, nikada nisam posudila i dala, osim ženama, a one uvijek vraćaju."

"Ljudi koji naporno rade, obično vraćaju, pretpostavljam", reče Wimsey, "osim genija."

"Nitko ne mazi žene genije", reče gospođica Priče namršteno, "pa uče da to ni ne prihvaćaju."

"Prilično smo skrenuli s teme, zar ne?" upita Marjorie. "Ne", odvrati Wimsey. "Polako počinjem stjecati uvid u središnje

figure ovog problema, koje novinari vole nazivati protagonistima." Nakrivio je usta.

"Čovjeka doista prosvijetli to opako snažno svijetlo koje se nadvija nad stratištem."

"Ne spominjite to", zamoli ga Sylvia. Negdje izvan sobe zazvonio je telefon i Eiluned Priče je izašla

kako bi se javila. "Eiluned je protiv muškaraca", reče Sylvia, "ali je vrlo pouzdana

osoba."

Wimsey je kimnuo. "Ali u krivu je što se tiče Phila. Nije ga podnosila, naravno, i

sklona je vjerovati." "Za vas je, lorde Peter", reče Eiluned, vraćajući se u sobu.

"Hitajte, sve se riješilo. Traže vas u Scotland Yardu." Wimsey je požurio van. "Jesi li to ti, Peter? Preturili smo čitavi London u potrazi za

tobom. Pronašli smo pub." "Nemoguće!" "Zaista jest. I na tragu smo paketića s bijelim praškom." "Dobri

Bože!" "Možeš li odmah ujutro svratiti ovamo? Možda ćemo imati sve

spremno za tebe." "Doskakutat ću poput brdske koze. Još ćemo te pobijediti,

gospodine suosjećajni viši inspektore Parker." "Nadam se da hoćeš", odgovori ljubazno Parker i spusti

slušalicu. Wimsey se došepurio u sobu. "Čini se da je gospođica Priče imala pravo", najavi Wimsey.

"Riječ je o samoubojstvu, gotovo potpuno sigurno. Cerit ću se poput psa i trčati gradom." "Žao mi je što vam se ne mogu pridružiti", reče Sylvia Marriott, "ali drago mi je ako sam u krivu."

"Meni je drago što sam u pravu", reče Eiluned Priče ravnodušno. "I vi ste u pravu i ja sam u pravu i sve je savršeno u redu", reče

Wimsey. Marjorie Phelps ga je promatrala, ali nije ništa rekla. Odjednom

je osjetila kako ju nešto duboko u njoj steže poput tlačioca. Kojim je načinom gospodin Buner uspio pretvoriti prenošenje

pisma u poziv na čaj, bilo je najbolje znano njemu samome. U šesnaest i trideset toga dana (dana koji je završio tako sretno za lorda Petera) sjedio je u kuhinji gospodina Urquharta i pripremao pogačice. Svoju vještinu pripravljanja istih izvježbao je gotovo do savršenosti, i ako je bio pomalo rasipan po pitanju maslaca, to nije povrijedilo

nikoga osim gospodina Urquharta. Bilo je prirodno da razgovor skrene i na temu ubojstva. Ništa ne pristaje tako dobro uz vatru i pogačice kao kišni dan vani i dostatna doza strave unutra. Što je kiša jače lila i što su detalji bili odvratniji, okus kolačića je bio bolji. U spomenutoj prilici, svi sastojci posve prihvatljive zabave bili su prisutni u punoj mjeri.

"Izgledao je stravično blijed kad je ušao", reče gospođa Pettican, kuharica.

"Vidjela sam ga kad su me poslali da donesem boce vruće vode. Njih tri. Jednu su mu stavili na noge, drugu na leđa, a trećom su mu trljali trbuh. Bio je blijed i sav se tresao, i ta strašna bol, nikad ne biste povjerovali. A kako je samo stenjao."

"Zelen, meni se činio zelen, kuharice", reče Hannah Westlock, "ili možda čak zelenkasto-žut. Mislila sam da se radi o žutici, više poput onih napadaja koje je imao u proljeće."

"I onda je imao n«ku strašnu boju", složila se gospođa Pettican, "ali ništa kao ovaj posljednji put. I ti bolovi i grčevi u njegovim nogama bili su zastrašujući. To je osobito pogodilo sestru Williams - dobra djevojka, ne tako uobražena poput nekih koje bih mogla imenovati. 'Gospođo Pettican', rekla mi je, što smatram odrazom mnogo boljeg ponašanja nego kad me samo zovu 'kuharice', kao da ti daju plaću za pravo da ti se ne obraćaju tvojim pravim imenom. 'Gospođo Pettican', rekla je, 'nikada nisam vidjela ovakve grčeve osim u jednom drugom slučaju koji je bio pljunut ovome', rekla je, 'i zapamtite moje riječi, gospođo Pettican, ti grčevi nisu uzalud ovdje.' Ah! Kako sam slabo razumjela značenje tih riječi onda."

"To je popratna pojava tih slučajeva s arsenom, barem mije tako njegovo gospodstvo ispričalo", odgovorio je Bunter. "Vrlo uznemirujući simptomi. Je li i ranije imao nešto poput toga?"

"Ne ono što biste mogli nazvati grčevima", reče Hannah, "iako se sjećam, kad je bio bolestan u proljeće, da se žalio na trnce u rukama i nogama. Nešto poput pribadača i igala, opisao je to tim riječima. Zabrinulo ga je jer je baš dovršavao neki članak, a još s

njegovim lošim vidom, sve se to pisanje za jadnika činilo pravim iskušenjem."

"Prema onome što je rekao gospodin koji nastupa u ime optužbe, u razgovoru sa sir Jamesom Lubbockom", reče gospodin Bunter, "pretpostavljam da su ti trnci, kao i pogoršanje vida, bili znak daje uzimao arsen redovno, ako se mogu izraziti tako."

"Kakva je to strašna i pokvarena žena bila", reče gospođa Pettican, "uzmite još jednu pogačicu, gospodine Bunter, mučeći tu jadnu dušu tako dugo. Razbiti nekome glavu ili podići na nekoga nož u bijesu, to mogu razumjeti, ali užas polaganog trovanja je posao đavla prerušenog u ljudski oblik, to je moje mišljenje."

"Đavo je jedina prava riječ, gospođo Pettican", složio se posjetitelj.

"A zloća koja se krije iza svega", reče Hannah, "prouzrokovati tako bolnu smrt drugom ljudskom biću. Pa, samo milošću sudbine nismo svi mi stavljeni pod sumnju."

"Da, svakako", reče gospođa Pettican. "Kad nam je gospodar rekao da su iskopali jadnog gospodina Boyesa i pronašli sav onaj arsen u njemu, soba se počela okretati oko mene poput konja na vrtuljku. 'Oh, gospodine!' rekla sam, 'što, u našoj kući!' To sam rekla, a on je rekao, 'Gospođo Pettican,' rekao je, 'iskreno se nadam da nije istina.'"

Gospođa Pettican, dodajući ovaj macbethski prizvuk u priču, doda:

"Da, to sam mu rekla. 'U našoj kući', rekla sam, i sigurna sam da tri noći poslije toga nisam ni oka sklopila, s policijom koja je bila posvuda i zbog straha i ostalog."

"Ali, naravno, niste imali poteškoća dokazati da se to nije dogodilo u ovoj kući?" primijeti Bunter. "Gospođica Westlock dala je svoju izjavu tako prekrasno na sudu, i siguran sam da je razjasnila stvari poroti i sucu. Sudac vam je čestitao, gospođice Westlock, ni približno dovoljno koliko je trebao - pričali ste tako jednostavno i jasno pred čitavim sudom."

"Pa, nikada nisam bila osobito sramežljiva", prizna Hannah, "a i prošla sam sve vrlo pažljivo najprije s gospodarom, a onda i s policijom, znala sam koja će mi pitanja postaviti i bila sam pripremljena, kako se kaže."

"Čudio sam vam se kako ste mogli s takvom preciznošću pričati o svakom detalju o nečemu što se zbilo prije poduljeg vremena", reče Bunter, s divljenjem.

"Pa, vidite, gospodine Bunter, jutro nakon što je gospodinu Boyesu pozlilo, gospodar je sišao dolje, sjeo prijateljski u ovu stolicu na kojoj vi sada sjedite i rekao, 'Bojim se daje gospodin Boyes vrlo bolestan, i moguće je daje stvar u piletini. Stoga želim da vi i kuharica', rekao je, 'prođete sa mnom sve što smo imali za večeru sinoć kako bismo otkrili što bi to moglo biti.' 'Pa, gospodine', rekla sam ja, 'Mislim da se ne radi o nečem što je gospodin Boyes pojeo ovdje, jer smo kuharica i ja također sve kušale, a i vi, gospodine, i sve je bilo savršeno kako i treba biti', odgovorila sam mu."

"Ja sam rekla to isto", odvrati kuharica. "Bila je to vrlo jednostavna i obična večera, također bez ostriga ili dagnji ili bilo čega sličnoga, jer poznato je da su neki ljudi alergični na školjke. Ne, imali smo samo dobru osvježavajuću bistru juhu, komad fine ribe, pileći složenac s repom i mrkvom, i omlet. Što može biti lakše i bolje od toga? No, neki ljudi ne mogu smisliti jaja ni u kom obliku, moja vlastita majka je bila takva, da ste joj samo dali kolač u kojem je bilo jaja, odmah bi se razboljela i sva se osula pjegama, iznenadilo bi vas. Ali gospodin Boyes je volio jaja, a osobito omlet."

"Da, te je večeri sam pripremio omlet, zar ne?" "Da, jest", reče Hannah, "i to vrlo dobro, koliko se sjećam, jer se

gospodin Urquhart zanimao osobito za jaja, jesu li bila svježa, a ja sam ga podsjetila da su to bila ista koja je tog popodneva sam donio iz trgovine na uglu ulice Lamb Conduit, gdje su se uvijek mogla kupiti jaja svježe prispjela s farme, i ja sam ga podsjetila da je jedno od njih bilo malo napuknuto, a on je odgovorio, 'Tog ćemo iskoristiti večeras za omlet, Hannah', i ja sam donijela iz kuhinje posudu i stavila ih

unutra - ono napuknuto i još tri pored njega, i dok ih poslije nisam donijela na stol, nisam ih više ni taknula. 'I štoviše, gospodine', rekla sam, 'tu je još preostalih osam jaja, pa se možete i sami uvjeriti da su savršeno dobra i svježa.' To sam rekla, zar ne, kuharice?"

"Da, Hannah. A što se tiče piletine, ona je bila mlada i vrlo mekana. Rekla sam

Hannah da je šteta od toga napraviti složenac, zato što bi bila savršena za ispeći. Ali gospodin Urquhart je vrlo pristran složencu od piletine; kaže da u njemu ima najviše okusa, i ja sam učinila kako je on želio."

"Ako se pravi s dobrim goveđim odreskom", javio se gospodin Bunter, "i povrće se posloži pravilno u slojevima, s temeljem od slanine, ne premasne, i sve se dobro posoli, popapri, malo je jela koja se mogu natjecati sa složencom od piletine.

Ja bih, sa svoje strane, preporučio malo češnjaka, ali svjestan sam da to nije po svačijem ukusu."

"Ja ne mogu podnijeti ni pogled na češnjak", odvrati iskreno gospođa Pettican, "ali, što se tiče ostalog, slažem se s vama. Preferiram i stavljanje iznutrica, a osobito gljiva kad je njihova sezona, nikako onih malih u staklenkama koje izgledaju dobro, ali su potpuno bez okusa. No, tajna je u kuhanju, kao što i sami dobro znate, gospodine Bunter. Poklopac treba biti dobro zatvoren kako bi se zadržao okus, a sve se mora polagano kuhati da se svi sokovi spoje. Ne kažem da to nije slasno, Hannah i ja smo to našle takvim, ali volim također dobro pečenje, sočno i s bogatim punjenjem. Ali, što se tiče pečenja, gospodin Urquhart nije želio ni čuti za to, a kako je ipak on taj koji plaća račune, njegovo je pravo da izdaje naredbe."

"Pa", reče Bunter, "sa sigurnošću možemo tvrditi da, ako je bilo nešto čudno s jelom, vi i gospođica Westlock biste teško mogle izbjeći to."

"Da, doista", reče Hannah, "jer neću skrivati to da sam blagoslovljena zdravim apetitom. Pojele smo sve do zadnjeg komadića, osim manjeg dijela koji sam dala mački. Gospodin

Urquhart je tražio da vidi ostatke sljedećeg dana, i bio je prilično ljut kad je shvatio da ničeg nema i da je suđe već oprano, kao da je ikada prljavo suđe ostavljano preko noći u ovoj kuhinji."

"Ne bih se mogla podnijeti da započinjem dan s prljavim suđem", reče gospođa Pettican. "Ipak, ostalo je malo juhe, ne mnogo, i gospodin Urquhart je odnio to kako bi pokazao doktoru, koji je kušao i zaključio daje u redu.Tako nam je rekla sestra Williams, iako sama nije probala."

"A što se tiče vina", reče Hannah Westlock, "jedine stvari koju je gospodin Boyes uzeo sam, gospodin Urquhart mi je, također, rekao da ga čvrsto zatvorim i sačuvam. I dobro da smo učinili tako jer je, naravno, kasnije policija pitala za njega."

"Bilo je vrlo dalekovidno od gospodina Urquharta da poduzima takve mjere opreza*', reče Bunter, "jer u to vrijeme nije ni bilo naznaka da jadnik nije umro prirodnom smrću."

"To isto je rekla i sestra Williams", odvratila je Hannah. "Budući da je on odvjetnik, zaključile smo da zna što treba činiti u slučaju iznenadne smrti.

Također je izričito tražio da stavim komadić naljepnice na grlo boce i napišem svoje inicijale, tako daje kojim slučajem tko ne bi otvorio. Sestra Williams je govorila daje on i očekivao da dođe do istrage, ali kako je dr. Weare svjedočio o tome da je gospodin Boyes imao slične napade čitavog života, nije bilo razloga da posumnjamo u to."

"Naravno da ne", odvrati Bunter, "ali je sretna okolnost, kao što je na kraju i ispalo, daje gospodin Urquhart tako dobro shvatio svoju dužnost. Mnogo je slučajeva koje je njegovo gospodstvo vidjelo u kojima je nedužna osoba gotovo obješena upravo zbog manjka poduzimanja takvih mjera opreza."

"I kad se sjetim kako je gospodin Urquhart bio blizu da te večeri ne bude kod kuće", reče gospođa Pettican, "i od same pomisli me hvata jeza. Bio je pozvan, da, k onoj zamornoj staroj ženi koja je uvijek na umoru, ali nikada ne umre. Pa, sad je ondje gospođa

Wrayburn, tako se zove, gore u Windleu. Bogata kao Krez, po svim mjerilima, ali više ni za što. Kažu daje potpuno podjetinjela. U svoje je vrijeme bila pakosna i pokvarena, također, i njeni ostali rođaci nisu željeli imati nikakvog posla s njom, osim gospodina Urquharta, a pretpostavljam da ne bi ni on da nije odvjetnik i da to nije njegova dužnost."

"Dužnost nije uvijek ugodna", prokomentira gospodin Bunter, "kao što i sami vrlo dobro znate, gospođo Pettican."

"Oni koji su bogati", reče Hannah Westlock, "nemaju poteškoće oko nalaženja nekoga tko će obaviti dužnosti za njih. Možda sam predrska, ali gospodin

Urquhart, poznavajući ga prilično dobro, ne bi to učinio da gospođa Wrayburn, bila ona njegova pratetka ili ne, nije bogata."

"Ah!" usklikne Bunter. "Neću to komentirati", reče gospođica Westlock, "ali vi i ja, gospodine Bunter, znamo kako stvari stoje."

"Pretpostavljam da gospodin Urquhart računa na neko nasljedstvo kad dama odapne", primijeti Bunter.

"Možda je tako, ali on ne govori o tome", reče Hannah, "ali razlogjesvakakona mjestu, inače ne bijuriostalnou Westmorland, odbacujući svoj posao i vrijeme, lako ja sama nikako ne bih željela položiti svoje ruke na novac koji je tako rđavo stečen. Ne bi donio blagoslov sa sobom, gospodine Bunter."

"Lako je govoriti, moja djevojko, kad znaš da nećeš biti stavljena pred takvo iskušenje", reče gospođa Pettican. "Mnogo je velikih obitelji u kraljevstvu za koje nikada ne bismo ni čuli da netko nije pošao putem suprotnim od onog kojem nas uče. Pronašli bismo mnogo kostura u njihovim ormarima da se sazna istina."

"Ah!" reče Bunter, "vjerujem vam. Vidio sam dijamantne ogrlice i krznene kapute na kojima bi trebala stajati oznaka 'Plodovi grijeha'. A tu su i obitelji koje drže svoje glave visoko u zraku, a ne bi čak ni postojale da ovaj ili onaj kralj nije svoju zabavu tražio na krivom kraju postelje, kao što kaže stara izreka."

"Neki tvrde da je na sličan način zamijećena i gospođa Wrayburn u svojim mlađim danima", reče Hannah sumorno. "Kraljica Viktorija joj nikada ne bi dopustila da nastupa pred kraljevskom obitelji da nije znala previše o njenim poslovima."

"Bila je glumica, zar ne?" "Da, izuzetno lijepa, tako kažu, iako se ne mogu sa sigurnošću

sjetiti njenog umjetničkog imena", odvrati gospođa Pettican. "Bilo je pomalo čudno, znam, Hyde Park, ili nešto slično. Taj Wrayburn za kog se udala, bio je nitko i ništa - samo da zataška skandal, zato se i udala za njega. Imala je dvoje djece, a čija su bila, to ne mogu reći. Oboje je umrlo od kolere, što je bez sumnje bio njihov usud."

"Gospodin Boyes nije to nazivao tako", reče Hannah samozadovoljno. "Vrag se pobrinuo za svoje, tako je on običavao govoriti o tome."

"Ah! Pričao je neobazrivo", reče gospođa Pettican, "i ne bismo se trebali čuditi, s obzirom na ljude s kojima je živio. Ali, mislim da bi se otrijeznio na vrijeme da je poživio dulje. Znao je biti i vrlo ljubazan kad bi to želio. Došao bi ovamo i razgovarao o koječemu, vrlo zanimljivo i zabavno."

"Preblagi ste s gospodinom, gospođo Pettican", reče Hannah, "svi su oni janjad za vas."

"Dakle, gospodin Boyes je znao sve o gospođi Wrayburn?" "Oh, da, sve je to bilo u obitelji, znate, i bez sumnje mu je

gospodin Urquhart rekao mnogo više no što mi znamo. Kojim je vlakom gospodin Urquhart rekao da stiže, Hannah?"

"Rekao je da večera bude spremna u sedam i trideset. Znači, dolazi onim u šest i trideset. Pretpostavljam."

Gospođa Pettican je bacila pogled na sat i Buntera. Ovaj je, shvaćajući to kao znak, ustao i pozdravio se.

"I nadam se da ćete ponovo doći, gospodine Bunter", reče kuharica ljubazno.

"Gazda nema ništa protiv posjeta ugledne gospode u vrijeme čaja. Srijeda je moj slobodni dan."

"Moj je petak", doda Hannah, "i svaka druga nedjelja. Ako ste evangelik, gospodine Bunter, velečasni Crawford iz Judd Streeta je prekrasan propovjednik.

Ali, možda ćete biti izvan gracla za Božić." Gospodin Bunter je odgovorio da će blagdane nesumnjivo

provesti u Duke's Denveru, i otišao zadovoljno. "Stigao si, Peter", reče viši inspektor Parker, "a ovdje je dama

koju tako željno želiš upoznati. Gospođo Bulfinch, dopustite da vam predstavim lorda Petera Wimseya."

"Neizmjerno mi je drago", odvrati gospođa Bulfinch. Zacerekala se i lagano dodirnula svoje krupno, blijedo lice pokriveno puderom.

"Gospođa Bulfinch, prije udaje za gospodina Bulfincha, bila je duša i srce salon-bara 'Devet prstenova' na Gray Inn Roadu", reče gospodin Parker, "i svima dobro znana zbog svog šarma i duhovitosti."

"Samo dajte", reče gospođa Bulfinch, "pravi ste, zar ne? Ne obraćajte pozornost na njega, Vaše gospodstvo. Znate kakvi su ti policajci."

"Tužna stvorenja", odvrati Wimsey vrteći glavom. "Ali meni nije potrebno njegovo svjedočenje; mogu vjerovati vlastitim ušima i očima, gospođo Bulfinch, i samo mogu reći da bih se, da sam imao tu sreću i upoznao vas prije nego što je bilo prekasno, čitav posvetio tome da izbrišem gospodina Bulfincha s lica zemlje."

"Jednako ste loš kao i on", reče gospođa Bulfinch, neobično zahvalna, "no ne znam što bi Bulfinch rekao na to. Bio je prilično uznemiren kad je stigao policajac i zatražio da odem do Yarda. 'Ne sviđa mi se to, Grade', rekao je, 'mi smo uvijek bili pošteni. U ovoj kući nije nikada bilo problema s pićem ili izazivanjem nereda, i jednom kad dođeš onamo, tko zna kakva ti sve pitanja mogu postaviti.' 'Ne budi takav mekušac', rekla sam mu ja, 'svi me ti momci poznaju i nemaju ništa protiv mene, i žele me samo ispitati o gospodinu koji je ostavio paket za sobom u baru. Nemam ništa protiv da im ispričam o tome, ni za što mi ne mogu prigovoriti. Što bi

pomislili', upitam ga, 'kad bih odbila? Deset naprama jedan da bi posumnjali daje nešto čudno u tome.'

'Pa', rekao je on, 'ja idem s tobom.' 'Oh, stvarno?' upitam ga. 'A što je s novim barmenom kojeg si htio zaposliti jutros', rekla sam mu, 'jer ja ne namjeravam posluživati, pa ti radi što želiš.'Tako sam ja otišla i ostavila ga tamo. Ipak, drago mi je da je to želio učiniti. No, ne želim govoriti ništa protiv Bulfincha, ali, s policijom ili bez nje, mislim da se znam dobro brinuti sama za sebe."

"Dakako", odvrati Parker strpljivo. "Gospodin Bulfinch nema razloga za brigu.

Sve što želimo jest da nam kažete, najbolje koliko se sjećate, o tom mladiću kojeg ste spomenuli i da nam pomognete pronaći taj paketić. U mogućnosti ste, možda, da spasite nedužnu osobu od vješanja, i mislim da se vaš suprug ne bi trebao protiviti tome."

"Jadnica!" usklikne gospođa Bulfinch. "Kad sam pročitala izvještaj sa suđenja, rekla sam Bulfinchu da sigurno."

"Samo trenutak. Ako vam ne smeta da krenete od početka, gospođo Bulfinch, lord Peter će razumjeti bolje ono što nam imate za reći."

"Pa, naravno. No, lorde, prije nego što sam se udala, radila sam kao konobarica u Devetprstenova, kao što je viši inspektor već rekao. Tada sam se zvala gospođica Montague. To je svakako bolje ime nego Bulfinch, i bilo mi je gotovo žao kad sam se morala oprostiti od njega, ali što se može! Djevojka mora biti spremna na popriličan broj žrtvi kad ulazi u brak, a jedna više ili manje ne znači ništa. Nisam radila nigdje osim u salon-baru, to i nije baš najfinije susjedstvo, iako mnogo ugledne gospode navraća svaku večer u salon. Pa, kao što sam govorila, radila sam ondje sve do udaje, dakle do prošlog kolovoza, i sjećam se da je jedne večeri navratio jedan gospodin i ... "

"Možete li se, kojim slučajem, sjetiti točnog datuma?" "Ne unutar dana ili dva, ne bih se mogla zakleti na Bibliju, ali

nije bilo daleko od najduljeg dana u godini, jer se sjećam da sam isto primijetila i rekla gospodinu tek toliko da kažem nešto, znate."

"To je dovoljno blizu", reče Parker. "Negdje oko dvadesetog ili dvadeset i prvog lipnja, zar ne?" "Tako je. To je najbliže što mogu odrediti. A što se tiče točnog sata, to vam mogu reći, znajući kako vi policajci uvijek držite oko na satu." Gospođa

Bulfinch se ponovo zacerekala i pogledom tražila odobravanje. "U baru je sjedio gospodin, nisam ga poznavala, bio je stranac u okrugu i pitao je kad zatvaramo.

Odgovorila sam mu u jedanaest, a on je rekao, 'Hvala Bogu! Mislio sam da ću biti izbačen u deset i trideset', i ja sam onda pogledala na sat i rekla, 'Oh, sve je u redu, gospodine. Taj sat uvijek ide petnaest minuta naprijed.' Na satu je bilo deset i dvadeset, pa tako znam da je stvarno prošlo tek pet minuta iza deset. Pa smo nastavili razgovarati o tim prohibicionistima i kako neprestano žele promijeniti dozvolu točenja na deset i trideset, samo što mi imamo dobrog prijatelja na sudu, gospodina Judkinsa, i dok smo raspravljali o tome, sjećam se vrlo dobro, vrata su se naglo otvorila i ušao je mlađi gospodin, gotovo da nije pao, i povikao je, 'Dajte mi dupli brandy, brzo.' Pa, nisam ga željela odmah poslužiti, bio je blijed i čudan, i pomislila sam da je već popio koje previše, a gazda je bio osobito strog kad se radilo o takvim stvarima. Ipak, pričao je sasvim u redu, prilično jasno i nije se ponavljao ni ništa slično, a njegove oči - iako su izgledale pomalo čudno - nisu bile mutne, ako me razumijete. U našem poslu možemo prilično dobro procijeniti ljude, znate. Držao se šanka, sav savijen i pognut, i rekao mi je, 'Neka bude jak. Osjećam se užasno loše.'

Gospodin s kojim sam razgovarala, obratio mu se, 'Čekaj', rekao je, 'što nije u redu?' Gospodin je odgovorio, 'Razboljet ću se.' I stavio je svoje ruke preko prsluka. Ovako!"

Gospođa Bulfinch obuhvatila je rukama struk i dramatično izbuljila svoje velike plave oči.

"Pa, onda sam shvatila da nije pijan, i smiješala sam mu dupli Martell s kapljicom sode. Ispio je u jednom gutljaju i rekao, 'To je bolje.' Drugi ga je gospodin uhvatio za ruku i pomogao mu da sjedne.

Bilo je čitavo mnoštvo ljudi u baru, ali ga nisu zamijetili, zabavljeni rezultatima utrka. Gospodin me onda zamolio za čašu vode. Donijela sam mu, a zatim je rekao, 'Oprostite ako sam vas uplašio, ali upravo sam doživio strašan šok i to je vjerojatno uzdrmalo sve unutra. Znate, patim od probavnih problema', rekao je, 'i svaka briga ili šok uvijek utječe na moj želudac. Međutim, možda će ovo zaustaviti to.' I izvadio je bijeli papirnati paketić s nekim praškom unutra, usipao ga je u čašu svodom i promiješao olovkom. Na kraju je sve popio."

"Je li bilo pjenušavo ili nešto slično?" upita Wimsey. "Ne, samo običan prašak i trebalo je dulje vrijeme da ga

promiješa. Ispio ga je i rekao, 'To će ga smiriti', ili nešto poput toga. A zatim je rekao, 'Puno vam hvala. Već sam bolje i bolje da odem kući u slučaju da me opet primi.' Podigao, je šešir - bio je pravi gospodin - i otišao."

"Koliko je praška, po vašem mišljenju, stavio unutra?" "Oh, popriličnu količinu. Nije mjerio ili nešto slično, samo isipao

iz paketića. Možda jednu čitavu žličicu za desert." "A što se dogodilo s paketićem?" požurio je Parker. "Ah, u tome je stvar." Gospođa Bulfinch bacila je pogled na

Wimseyevo lice i vidjela da je bio zadovoljan efektom koji je proizvodila.

"Upravo smo ispratili i posljednju mušteriju van - negdje oko jedanaest i pet - i George je zaključavao vrata kad sam primijetila nešto bijelo na stolici.

Pomislila sam da je možda nečiji rupčić, ali kad sam to podigla, shvatila sam da je paketić od papira. Pa sam rekla Georgeu, 'Hej! Gospodin je ostavio svoj lijek.' George je pitao da koji gospodin, ja sam mu rekla koji, a onda je on pitao, 'Kakav lijek?' Ja sam pogledala, ali naljepnica je bila istrgnuta. Bio je to jedan od onih uobičajenih paketića kakve dobijete od ljekarnika, s podignutim krajevima i naljepnicom preko, ali na ovom nije ostalo ni komadić naljepnice."

"Niste čak mogli ni razaznati je li bila otisnuta u crnoj ili crvenoj boji?" "Pa, sada." Gospođa Bulfinch stade razmišljati. "Pa, ne, ne mogu to reći. No, sada kad ste to spomenuli, čini se da se sjećam daje bilo nešto crveno na paketiću, negdje, ali ne mogu se jasno prisjetiti. Znam da nije bilo nikakvog imena, zato što sam pogledala da vidim o čemu je riječ."

"Niste probali prašak, pretpostavljam?" "Ja ne. Moglo se raditi o otrovu ili nečem sličnom. Kažem vam,

bio je stvarno čudna mušterija." Parker i Wimsey izmijene poglede. "Jeste li to mislili već u to vrijeme?" upita je Wimsey. "Ili vam je

palo na pamet kasnije, nakon što ste čitali o samom slučaju, znate?" "Naravno, pomislila sam to već u ono vrijeme", odgovori ljutito i

odsječno gospođa Bulfinch. "Zar vam nisam rekla da iz tog razloga nisam ni željela kušati prašak? Štoviše, rekla sam to tada i Georgeu. Osim toga, ako nije bio otrov, moglo se raditi o kokainu ili nečem sličnom. 'Bolje je ne dirati', rekla sam Georgeu, a on je rekao, 'Baci ga u vatru.' Ali nisam to htjela učiniti. Gospodin se mogao vratiti po paketić. Pa sam ga tako metnula na policu iza šanka, gdje drže žestoka pića, i nisam uopće poslije više pomislila na njega. Sve do jučer, kad ga je vaš policajac došao tražiti."

"Sve su pretražili ondje", reče Parker, "ali se čini da ne mogu pronaći nigdje."

"Pa, ja ne znam ništa o tome. Stavila sam ga onamo. Iz Prstenova sam otišla u kolovozu, i što se poslije toga desilo s njim, ja ne mogu reći. Možda su ga bacili kad su čistili. Pričekajte malo, ipak, u krivu sam kad kažem da više nikad nisam pomislila na to. Pitala sam se o tome kad sam čitala izvještaj o suđenju u News of the World, i rekla sam Georgeu, 'Ne bi me iznenadilo da je to onaj gospodin koji je došao u Prstenove one večeri i izgledao tako jadno. Samo zamisli!' Rekla sam to tek tako. A George je rekao, 'Ne umišljaj si nešto, Gracie, moja djevojko; ne želiš biti upletena u policijski slučaj.' George je, znate, uvijek visoko držao svoju glavu."

"Šteta je što se niste ranije javili s ovom pričom", reče Parker ozbiljno.

"Pa, kako sam mogla znati da je toliko važna? Taksist ga je vidio samo nekoliko minuta kasnije i tad mu je bilo loše, pa prašak nije mogao imati veze s tim, ako je to uopće bio on, u što se ne mogu zakleti. I, u svakom slučaju, nisam čula ništa o tome sve do završetka suđenja."

"No, bit će i novo suđenje", reče Parker, "i možda će nam trebati vaše svjedočenje."

"Znate gdje me možete naći", reče gospođa Bulfinch raspoloženo. "Neću nikamo pobjeći."

"Vrlo smo vam zahvalni što ste došli", doda Wimsey ljubazno. "Nema na čemu", odvrati dama. "Je li to sve, gospodine viši

inspektore?" "To je sve zasad. Ako pronađemo paketić, možda ćemo vas

trebati da ga identificirate. I, osim toga, savjetujem vam da o ovim stvarima ne raspravljate s prijateljima, gospođo Bulfinch. Ponekad se dame zapričaju, i jedna stvar vodi drugoj, i na kraju se sjećaju stvari koje se uopće nisu dogodile. Razumijete što vam želim reći?"

"Nikada nisam bila brbljavica", odgovori gospođa Bulfinch uvrijeđeno. "I moje je mišljenje da kad treba zbrojiti neke stvari, dame to rade mnogo bolje."

"Mogu ovo podijeliti s odvjetnicima, pretpostavljam?" upita Wimsey kad je svjedokinja otišla.

"Naravno", odvrati Parker, "zato sam i želio da budeš prisutan i čuješ to - ako to išta vrijedi. U međuvremenu, dat ćemo se u lov na paketić."

"Da", reče Wimsey zamišljeno, "da, to ćeš učiniti, naravno." Gospodin Crofts nije se činio najzadovoljniji kad je ova priča

stigla do njega. "Upozorio sam vas, lorde Peter", reče, "što se može dogoditi kad

otkrivamo svoje karte policiji. Sad kad su doznali za taj incident, učinit će sve što je u njihovoj mogućnosti da preokrenu stvar u svoju

korist. Zašto niste prepustili nama da vodimo istragu?" "Prokletstvo", reče Wimsey ljutito, "imali ste tri mjeseca da učinite nešto.

Napravili ste ništa! Policija je to iskopala za tri dana. Vrijeme je od presudne važnosti u ovom slučaju, razumijete valjda."

"Naravno, ali zar ne shvaćate da policija sada neće mirovati dok ne pronađe taj dragocjeni paketić?"

"Pa?" "Pa, i pretpostavimo da unutra uopće nije arsen. Da ste to

ostavili u našim rukama, mogli smo ih zaskočiti time u posljednjem trenutku, kad bi bilo prekasno za bilo kakvu istragu, i tada bismo razbili optužbu. Dajte poroti priču gospođe Bulfinch kakva jest i oni bi morali priznati da postoje neki dokazi daje preminuli otrovao sam sebe. Ali sada će, naravno, policija pronaći ili lažirati nešto i pokazati daje prašak bio potpuno bezazlen."

"A pretpostavimo da ga nađu i da se pokaže da je unutra doista arsen?"

"U tom slučaju, naravno", reče gospodin Crofts, "dobit ćemo poništenje. Ali, vjerujete li doista u tu mogućnost, lorde?"

"Savršeno je jasno da vi ne vjerujete", reče Wimsey uzrujano. "U stvari, vi mislite da je vaša klijentica kriva. Pa, to nije moje mišljenje."

Gospodin Crofts je slegnuo ramenima. "U interesu je naše klijentice", reče, "da razmotrimo sve dokaze,

pa i one nepovoljne, te također da predvidimo korake koje će najvjerojatnije poduzeti optužba. Ponavljam, lorde, da ste se ponijeli vrlo indiskretno."

"Slušajte", reče Wimsey, "uopće nisam za presudu 'Nije dokazano'. Što se tiče časti i sreće gospođice Vane, jednako tako bi mogla biti proglašena krivom i osuđena na temelju čiste sumnje. Želim da bude potpuno oslobođena i da se krivnja svali na pravu stranu. Ne želim nikakve sjenke sumnje da ostanu lebdjeti iznad nje."

"Osobito poželjno, moj lorde", složi se odvjetnik, "ali dopustit ćete da vas podsjetim da se ne radi samo o pitanju sreće i časti, već o tome da spasi vrat gospođice Vane od vješala."

"A ja kažem", reče Wimsey, "da bi bilo bolje da je odmah objese, nego da živi i da svi vjeruju kako se ubojica uspjela spasiti."

"Doista?" reče gospodin Crofts. "Bojim se da to nije ponašanje kakvo obrana može prihvatiti. Smijem li upitati je li to i mišljenje gospođice Vane?"

"Ne bih me iznenadilo da jest", odvrati Wimsey. "Ali ona je nedužna, i učinit ću sve kako biste povjerovali u to prije nego sve završi.

"Sjajno, sjajno", reče gospodin Crofts ulagivački, "nitko ne bi bio sretniji od mene. Ali, ponavljam da, po mom skromnom mišljenju, njegovo gospodstvo ne vjeruje previše glavnom inspektoru Parkeru."

Wimsey je još uvijek ključao u sebi od bijesa kad je ušao u ured gospodina Urquharta na Bedford Rowu. Glavni ga je pisar zapamtio i pozdravio ga je s poštovanjem koje zaslužuje svaki uzvišeni i očekivani posjetitelj. Zamolio je njegovo gospodstvo da sjedne na trenutak, i zatim je nestao u unutrašnjem uredu.

Tipkačica, jakog, neprivlačnog i pomalo muškobanjastog lica, podigla je pogled s mašine kad su se vrata zatvorila i kimne iznenada lordu Peteru. Wimsey ju je prepoznao kao jednu od službenica gospođice Climpson, kraj čijeg je imena u svojoj glavi odmah stavio pohvalnu notu zbog njene brzine i učinkovitosti. Nisu, međutim, razmijenili ni riječi, i za nekoliko se trenutaka vratio glavni pisar i zamolio lorda Petera da uđe unutra.

Norman Urquhart ustane od svog stola i pruži prijateljski ruku. Wimsey ga je vidio na suđenju, i zamijetio je njegovo skladno odijelo, gustu, ravnu tamnu kosu, i opći dojam okretnog poslovnog čovjeka. Vidjevši ga sada izbliza, primijetio je da je mnogo stariji nego što se činio na udaljenosti. Smjestio ga je negdje u srednje četrdesete. Imao je blijedu i, što je bilo zanimljivo, poprilično čistu kožu, ako se izuzmu brojne male pjegice, kao od sunca, posve neočekivane za to doba

godine, i to na muškarcu čija pojava nije odavala naznaka bavljenja nekim izvanjskim aktivnostima. Oči, tamne i prodorne, činile su se pomalo umornima, i lutale su naokolo, kao da zabrinutost nije bila nepoznat termin za njih.

Odvjetnik pozdravi svog gosta visokim, ugodnim glasom i upita ga što može učiniti za njega.

Wimsey objasni da se zanima za suđenje gospođici Vane, te da ima ovlasti tvrtke gospode Crofta i Coopera da gnjavi gospodina Urquharta pitanjima, dodajući, kao i obično, da se boji da samo dosađuje.

"Nipošto, lorde Peter, nipošto. Oduševljen sam što vam mogu pomoći na bilo koji način, iako ste, bojim se, čuli već sve što znam. Naravno, bio sam zapanjen rezultatima autopsije, no prilično mi je laknulo, moram priznati, da ne postoji mogućnost da se na mene baci sumnja, pod prilično neobičnim okolnostima."

"Strašno neugodnoga vas", složio se Wimsey. "Ali čini se da ste na vrijeme poduzeli sve potrebne mjere opreza."

"Pa, znate, pretpostavljam da nama odvjetnicima to ulazi u naviku. Ne da sam u to vrijeme imao ikakvu ideju o mogućnosti trovanja ili, nepotrebno je reći, inzistirao bih na istrazi. Ja sam više imao na umu neku vrstu trovanja hranom; ne botuli-zam - simptomi nisu ukazivali na to - nego neka zaraza preko kuhinjskog posuđa ili nekih bacila iz hrane. Drago mije što nije ni jedno ni drugo, iako je realnost neizmjerno gora. Pretpostavljam, zapravo, u svim slučajevima iznenadne i neobjašnjive bolesti, analiza izlučevina trebala bi postati rutinski dio posla, ali dr. Weare se činio savršeno zadovoljnim, a ja sam potpuno vjerovao njegovoj prosudbi."

"Očigledno", reče Wimsey. "Čovjek, naravno, ne brza odmah sa zaključkom da se radi o ubojstvu, iako moram reći, to se događa mnogo češće nego što bismo obično pretpostavili."

"Vjerojatno je tako, i da sam se ikada bavio kriminalnim slučajevima, zasigurno bih posumnjao u nešto, ali moj se posao gotovo

u potpunosti odnosi na prijenos i ustupanje imovine i slično, i dokazivanje pravovaljanosti oporuke, i razvodi, i tako dalje."

"Govoreći o oporukama", reče Wimsey nehajno, "je li gospodin Boyes imao ikakva financijska očekivanja?"

"Koliko ja znam, ne. Njegov otac nije nikako bogat čovjek - obični seoski župnik s malim prihodom i ogromnom župom i ruševnom crkvom. Zapravo, čitava obitelj pripada nesretnoj srednjoj klasi s previsokim porezima i vrlo male financijske snage. Mislim da Philip nije trebao naslijediti više od nekoliko stotina funti, čak i daje nadživio većinu svojih rođaka."

"Mislio sam da negdje postoji neka bogata tetka." "Oh, ne, osim ako ne mislite na staru Cremornu Garden. Ona

mu je pratetka, s majčine strane. Ali, ona godinama nije imala nikakve veze s njima."

U tom je času lord Peter doživio jedan od onih trenutaka prosvjetljenja koji dolaze odjednom kad se dvije nepovezane činjenice spoje u mozgu. U uzbuđenju proizašlom iz Parkerovih novosti o bijelom papirnatom paketiću, posvetio je premalo pozornosti na Bunterov izvještaj o čajanki s Hannah Westlock i gospođom Pettican, ali sada se sjetio nečeg u vezi s glumicom, "koja se zove nešto poput Hyde Park ili nešto slično". U njegovom se umu sve tako savršeno mehanički posložilo daje sljedeće pitanje slijedilo gotovo bez pauze.

"To je gospođa Wrayburn iz Westmorlanda?" "Da", reče gospođa Urquhart. "Upravo sam se vratio iz posjeta

njoj, zapravo. Naravno, da, pisali ste mi onamo. Postala je prilično djetinjasta,

jadnica. U takvom je stanju posljednjih pet godina. Nesretan život - patnja sebi i svima oko nje. Uvijek mi se činilo okrutnim da se ne može pomoći tim jadnim starim ljudima da dostojanstveno napuste ovaj svijet - kao što to činimo sa životinjama - ali zakon nam ne dopušta tu vrstu milosrdnosti."

"Da, Društvo za zaštitu životinja pozvalo bi nas trenutačno na red kad bismo dopustili da mačka umire u mukama", reče Wimsey.

"Smiješno, zar ne? Slično je i s ljudima koji pišu u novinama o držanju pasa u vjetrovitim kućicama i živo im se fućka zbog toga, ili o kućevlasnicima koji dopuštaju trinaestočlanoj obitelji da spava u vlažnim podrumina s prozorima bez stakla i bez prozora da ih stave unutra. Ponekad me to stvarno užasno naljuti, iako sam sasvim miroljubiv. Jadna stara Cremorna Garden, ipak se čini da joj se uskoro bliži kraj. Sigurno ne može dulje izdržati ovako."

"Zapravo, neki dan smo svi pomislili da je gotovo s njom. Srce je izdaje, ima već preko devedest, jadnica, i s vremena na vrijeme ima te napadaje. Ali kod tih nekih starica postoji nevjerojatna vitalnost."

"Pretpostavljam da ste vi sada njen jedini živući rođak." "Pretpostavljam da je tako, osim jednog mog ujaka u Australiji."

Gospodin UrcfUhart je prihvatio činjenicu o srodstvu i ne pitajući kako je Wimsey saznao za to. "Ne da moj boravak ondje može ikako pomoći. Ali ja sam i njen odvjetnik, također, pa je tako vjerojatno bolje da budem na mjestu kad se nešto dogodi."

"Oh, dakako, dakako. Budući da ste njen odvjetnik, poznato vam je, naravno, kako je raspodijelila svoje nasljedstvo."

"Pa, da, naravno, lako zapravo ne shvaćam, oprostit ćete mi što to pitam, kakve to veze ima sa sadašnjim problemom."

"Pa, zar ne vidite", reče Wimsey, "palo mi je na pamet da se Philip Boyes uvukao u neku novčanu zbrku - događa se i najboljima - i odlučio je krenuti kraćim putem. Ali, ako je imao neke izglede za nasljedstvo od gospođe Wrayburn, a stara je djevojka - mislim, jadna stara dama - bila tako blizu skidanja tog mrtvačkog kako-se-zove, pa onda bi on čekao ili nešto slično. Shvaćate što želim reći?"

"Oh, razumijem, pokušavate prikazati slučaj kao samoubojstvo. Pa, slažem se s vama da je to najpouzdanija obrana kojoj se prijatelji gospođice Vane mogu nadati,ija vas podržavam.Činjenica je da gospođa Wrayburn nije ostavila ništa Philipu. Niti je on, koliko ja znam, imao i najmanjeg razloga vjerovati u suprotno."

"Posve ste sigurni u to?"

"Prilično. Zapravo", gospodin Urquhart je oklijevao, "pa, mogu vam sada i reći da me je to isto pitao jednom, a ja sam bio primoran reći mu da nema ni najmanje šanse da dobije išta od nje."

"Oh, on je to doista pitao?" "Pa, jest, učinio je to." "No, to je nešto, zar ne? Kad je to bilo?" "Oh, otprilike prije osamnaest mjeseci, pretpostavljam. Ne mogu

sa sigurnošću reći." "I kako je gospođa Wrayburn sada djetinjasta, pretpostavljam

da se nije mogao nadati da će ona ikad promijeniti svoju oporuku?" "Ni najmanje." "Ne, razumijem. Pa, mislim da možemo izvući nešto iz toga.

Veliko razočarenje, naravno, čovjek bi zaključio da je računao podosta na to. Riječ je o velikoj svoti, zar ne?"

"Popriličnoj. Otprilike sedamdeset ili osamdeset tisuća." "Odvratno, kad pomislite da će sve to propasti, a ona neće imati

nikakve koristi od toga. Usput, što je s vama? Dobivate li što? Molim vas, oprostite mi, znam da sam znatiželjan i sve to, ali želio sam reći, s obzirom da ste se brinuli za nju godinama i njen ste jedini raspoloživ rođak, tako govoreći, bilo bi sramotno da se to ne dogodi?"

Odvjetnik se namrštio, a Wimsey se ispričao. "Znam, znam, bio sam prilično nesmotren. Moja greška. I, u svakom slučaju, sve će biti u novinama kad stara dama otegne papke, pa ne znam ni sam zašto me to tako gorljivo zanima. Zaboravite sve - žao mi je."

"Ne postoji zapravo razlog zašto ne biste smjeli znati", reče gospodin Urquhart polako, "iako je stvar profesionalne etike ne otkrivati i govoriti o poslovima klijenta. Zapravo, ja sam određen njenim oporučnim nasljednikom."

"Oh?" reče Wimsey, razočaranim glasom. "U tom slučaju, priča će biti slaba, zar ne? Mislim, vaš se rođak mogao nadati, u tom slučaju, da ćete mu vi, to jest, naravno, ne znam što ste vi mislili o svemu."

Gospodin Urquhart je zavrtio glavom.

"Vidim na što ciljate, i to je sasvim razumna pomisao. Ali, zapravo, takvo raspolaganje novcem sasvim se kosilo s izraženom željom oporučiteljice. Čak i da sam zakonski mogao prijeći preko toga, moralno sam se obvezao da to ne učinim, i morao sam to objasniti Philipu. Mogao sam mu, naravno, s vremena na vrijeme dati poklone u novcu, ali da vam kažem istinu, mislim da to ne bih učinio. Po mom mišljenju, jedina nada u spasenje bila je da uspije preko svog rada,. Bio je sklon - iako ne volim pričati loše o mrtvima - oslanjati se previše na druge ljude."

"Ah, tako je. Bez sumnje je to, također, bila zamisao gospođe Wrayburn?"

"Zapravo i ne. Ne. Bilo je mnogo dublje od toga. Ona je smatrala da se njena obitelj loše ponijela prema njoj. Ukratko, kad smo otišli tako daleko, nemam ništa protiv da vam dam njenu oporuku."

Pozvonio je na zvonce koje se nalazilo na njegovom stolu. "Nemam samu oporuku ovdje, ali imam njen nacrt. Oh,

gospođice Murchison, hoćete li biti tako ljubazni i donijeti mi kutiju s dokumentima koji su označeni kao 'Wrayburn'? Gospodin Pond će vam je pokazati. Nije teška."

Dama je otišla tiho u potragu za kutijom. "To je sve prilično neregularno, lorde Peter", nastavio je

gospodin Urquhart, "ali postoje trenuci kad je previše diskrecije jednako loše kao i premalo, i volio bih da vidite zašto sam bio primoran poduzeti takvo nepomirljivo ponašanje prema svom rođaku. Ah, hvala vam, gospođice Murchison."

Otvorio je kutiju s ključem prikvačenim za snop koji je izvadio iz džepova hlača te izvadio priličnu količinu dokumenata. Wimsey ga je promatrao s izgledom prilično glupavog terijera koji očekuje poslasticu.

"No, no", izustio je odvjetnik, "čini se da nije, oh, naravno, kako sam zaboravan. Tako mi je žao, u mom je sefu kod kuće. Izvadio sam je prošlog lipnja, kad je gospođa Wrayburn imala jedan od svojih

napada, a u zbrci koja je uslijedila nakon smrti mog rođaka posve sam zaboravio vratiti je. Međutim, srž svega je bila."

"Nema veze", reče Wimsey, "nema potrebe za žurbom. Ako sutra navratim do vaše kuće, možda bih je onda mogao vidjeti."

"Svakako, ako smatrate da je to tako važno, ispričavam se zbog svoje nemarnosti.

U međuvremenu, postoji li još nešto što vam mogu reći o čitavoj stvari?"

Wimsey je postavio nekoliko pitanja, pokrivajući područje koje je Bunter već prošao u svojoj maloj istrazi, i ubrzo se oprostio i otišao. Gospođica Murchison je ponovo radila u vanjskom uredu. Nije podigla pogled kad je prošao uz nju.

"Zanimljivo", primijetio je Wimsey koračajući duž Bedford Rowa, "kako svi izuzetno žele pomoći oko ovog slučaja. Veselo odgovaraju na pitanja koja se ni s kakvim pravom ne bi smjela uopće postavljati i nude objašnjenja koja ih nitko nije tražio. Nitko od njih, čini se, nema ništa za skrivati. To je prilično zadivljujuće. Možda je momak doista počinio samoubojstvo. Nadam se da jest. Kad bih ga barem mogao ispitati. Dobro bih ga samljeo. Imam barem petnaest različitih analiza njegovog karaktera - sve su drukčije... Vrlo je nedžentlmenski počiniti samoubojstvo, a da se ne ostavi oproštajno pismo ili slično, samo ljudima pričinja neprilike. Kad si propucam mozak..."

Zaustavi se. "Nadam se da to neću ni poželjeti", reče. "Nadam se da neću

morati. Majci se to ne bi svidjelo, a i neuredno je. Ali polako počinjem mrziti ovaj posao u kojem ljudi bivaju na kraju obješeni. To je vrlo loše za njihove prijatelje... Neću razmišljati o vješanju. Uznemirujuće je."

Wimsey se u devet sati sljedećeg jutra pojavio u Urquhartovoj kući i zatekao dotičnog gospodina za doručkom.

"Mislio sam da bih vas mogao uhvatiti prije nego što odete u ured", izjavio je lord Peter, ispričavajući se. "Zahvaljujem se, već sam jeo. Ne, doista, nikada ne pijem prije jedanaest. Loše za želudac."

"Pa, pronašao sam nacrt oporuke", reče gospodin Urquhart ljubazno. "Možete je pregledati dokja pijem svoju kavu, ako ćete mi oprostiti moje ponašanje. Otkriva malo obiteljski kostur, ali sve je to već davna prošlost."

Dohvatio je komad papira iz stola u kutu pored njega i predao ga Wimseyu, koji je primijetio, mehanički, da je istipkan na Woodstock pisaćoj mašini, s okrhnutim malim "p", i velikim "A" koje nije bilo potpuno u ravnini s ostalim slovima.

"Najbolje da vam objasnim obiteljske veze Boyesovih i Urquhartovih", nastavio je, vraćajući se do stola za kojim je jeo, "tako da vam oporuka bude jasna.

Zajednički predak je stari John Hubbard, cijenjeni bankar s početka*prošlog stoljeća. Živio je u Nottinghamu, a banka, kao što je bio običaj u onim danima, bila je privatno, obiteljsko vlasništvo. Imao je tri kćeri, Jane, Mary i Rosannu. Dao im je dobro obrazovanje, i one su trebale biti njegove nasljednice, ali starije momak napravio uobičajene greške, nerazumna ulaganja, dopustio svojim klijentima da rade što žele - stara priča.

Banka je propala, a djevojke su ostavljene bez novčića. Najstarija, Jane, udala se za muškarca imenom Henry Brown.

On je bio učitelj u školi, vrlo siromašan i odvratno moralan. Imali su jednu kćer, Juliju, koja se konačno udala za kapelana, velečasnog Arthura Boyesa. Ona je majka Philipa Boyesa.

Druga kći, Mary, prošla je financijski mnogo bolje, iako se, društveno, udala poprilično ispod svoje razine. Prihvatila je prošnju Josiaha Urquharta, koji se bavio trgovinom čipkom. To je bio udarac za starog oca, ali Josiah je izvorno potjecao iz prilično pristojne obitelji, i bio je vrlo vrijedan čovjek, pa su dobro iskoristili svoje mogućnosti. Mary je rodila sina, Charlesa Urquharta, koji je nastojao izbjeći sramotne veze s trgovinom. Pristupio je odvjetničkom uredu,

išlo mu je prilično dobro, i napokon je postao suvlasnik u tvrtci. On je bio moj otac, a ja sam njegov nasljednik u ovoj firmi.

Treća kći, Rosanna, bila je napravljena sasvim od drukčije tvari. Bila je vrlo lijepa, izuzetna pjevačica, graciozna plesačica, i sve u svemu, osobito atraktivna i razmažena mlada dama. Na užas svojih roditelja, pobjegla je od kuće i počela je nastupati u kazalištu. Izbrisali su njeno ime iz obiteljske Biblije.

Ona je odlučila opravdati njihove najgore sumnje. Postala je razmažena ljubimica mondenog Londona. Pod svojim umjetničkim imenom, Cremorna Garden, išla je od jednog trijumfa do drugog. I, zamislite, imala je ona mozga. Bila je tip uzmi-i- zadrži osobe. Uzimala je sve - novac, nakit, konje, kočije, i ostalo, i pretvorila to u čvrsta sredstva. Nikada nije bila rastrošna, osim na sebe, za što je smatrala da je dovoljna naknada za sve usluge, i moram reći da jest. Nisam je uopće vidio sve dok već nije bila stara, ali prije nego što je pretrpjela udar koji je uništio njen mozak i tijelo, još je uvijek zadržala ostatke nekadašnje nevjerojatne ljepote. Bila je proračunata stara dama na svoj način, i vrlo pohlepna. Imala je one čvrste male ruke, debele guske, koje nisu ništa davale, samo su tražile. Poznat vam je taj tip.

Pa, da ne duljimo, najstarija sestra, Jane - ona koja se udala za učitelja - nije željela imati nikakve veze s crnom ovcom obitelji. Ona i njen suprug ogradili su se u svojoj kreposti od nje i zgražali se kad bi vidjeli sramotno ime Cremorne Garden otisnuto na plakatima ispred Olympica ili Adelphija. Vraćali bi joj njena pisma neotvorena i zabranili joj pristup u kuću, a vrhunac je bio kad ju je Henry Brown pokušao izbaciti iz crkve prilikom pogreba njegove žene.

Moji djed i baka bili su manje kreposni. Nisu je nazivali ili pozivali u goste, ali povremeno bi otišli pogledati neku njenu predstavu i poslali su pozivnicu kad im se ženio sin, i bili su ljubazni na jedan udaljen način. Kao posljedica toga, zadržala je učtivo poznanstvo s mojim ocem, i naposljetku je dala svoj posao u njegove ruke. Njegovo je mišljenje bilo da je imetak imetak, kako god stečen, i

izjavio da, ako odvjetnik odbije baviti se prljavim novcem, mogao bi polovicu svojih klijenata otpratiti kroz vrata.

Stara dama nije nikad zaboravila ili zaboravljala išta. Sam spomen imena Brown ili Boyes prizivao je pjenu na njena usta. Stoga, kad je sastavljala oporuku, stavila je taj pasus koji imate pred sobom. Istaknuo sam joj da Philip Boyes nije imao nikakve veze s progonom, kao što, naravno, nije imao ni Arthur Boyes, ali stara je rana još uvijek pekla, i nije željela čuti ni riječi u njegovu korist. Pa sam tako sastavio oporuku onako kako je ona željela; da nisam, netko drugi bi učinio to, znate."

Wimsey je kimnuo, i posvetio svoju pozornost oporuci, koja je datirana osam godina unatrag. Proglasila je Normana Urquharta jedinim izvršiteljem i, nakon nekoliko odlomaka koji su se ticali novca koji je ostavljala slugama i nekim kazališnim udrugama, u oporuci je stajalo sljedeće:

Ostatak svoje pokretne i nepokretne imovine ostavljam pranećaku Normanu Urquhartu iz Bedford Rowa za njegova života, a da se poslije njegove smrti ravnomjerno razdijeli među njegovim zakonskim potomcima, ali ako ovdje spomenuti Norman Urquhart umre bez zakonskog potomka, spomenuta će imovina prijeći (ovdje su slijedila imena prije navedenih udruga). Ova odluka o raspodjeli imovine je u znak zahvalnosti za poštovanje iskazano prema meni od strane mog, ranije spomenutog, pra-nećaka Normana Urquharta i njegovog oca, pokojnog Charlesa Urquharta. Ovime također želim osigurati da niti jedan dio moje imovine ne dođe u ruke mog pranećaka Philipa Boyesa ili njegovih potomaka zbog nehumanog ponašanja iskazanog od strane obitelji spomenutog Philipa Boyesa. Nalažem spomenutom Normanu Urquhartu kao svoju samrtnu želju da ne posudi, ni prenese spomenutom Philipu Boyesu bilo koji dio prihoda proizašlog iz imetka u posjedu spomenutog Normana Urquharta tijekom njegovog života niti uposli istog kako bi pomogao spomenutom Philipu Boyesu na bilo koji način.

"Hm", reče Wimsey, "to je prilično jasno, i prilično

osvetoljubivo."

"Da, jest, ali što da radite sa starim damama koje ne žele slušati glas razuma?

Izričita je bila u takvim oštrim formulacijama prije nego što stavi svoj potpis na oporuku."

"Vjerojatno je to dobro uzdrmalo Philipa Boyesa", reče Wimsey. "Hvala vam. Drago mi je što sam to vidio, ovo čini teoriju o samoubojstvu mnogo vjerojatnijom."

U teoriji bi još i djelovalo, ali teorija se baš i nije poklapala onako dobro kao što je Wimsey želio s onim što je čuo o karakteru Philipa Boyesa. Osobno, bio je više sklon vjerovati u ideju da je posljednji razgovor s Harriet bio odlučujući faktor u samoubojstvu. Ali ni to, također? nije bilo zadovoljavajuće.

Nije mogao povjerovati daje Philip Boyes osjećao tu vrstu pristranosti prema Harriet Vane. Možda je to, ipak, bilo stoga što nije želio misliti dobro o tom gospodinu. Emocije su mu, bojao se, zamutile malo prosudbu. Otišao je kući i dao se na čitanje Harrietinog romana. Bez sumnje je dobro pisala, ali je također bez sumnje znala i previše o učinku arsena.

Što je još bilo i gore, knjiga je govorila o dvoje umjetnika koji su živjeli u Bloomsbervju i vodili idealan život, pun ljubavi i smijeha i siromaštva, dok netko nije neljubazno otrovao mladića i ostavio mladu ženu neutješnu i strastveno posvećenu osvetiti njegovu smrt. Wimsey je naoštrio zube i uputio se do Holloway Gaola, gdje umalo nije svojim ljubomornim ispadom napravio ludu od sebe. Na sreću, spasio ga je osjećaj za humor kad je unakrsno ispitivao svoju klijenticu koja je bila na rubu suza i premorenosti.

"Žao mi je", reče, "činjenica je da sam prokleto ljubomoran na tog momka Boyesa.

Ne bih trebao biti, ali jesam." "To je upravo to", reče Harriet, "i uvijek ćete biti." "A ako jesam, ne bih bio poželjan za život s nekim drugim." "O tome je riječ?" "Bili biste vrlo nesretni. Prilično različito od svih ostalih mana."

"Ali, gledajte", reče Wimsey, "da se udate za mene, ne bih bio ljubomoran, zato što bih tada znao da vam se doista sviđam i sve to."

"Mislite da ne biste bili. Ali biste." "Zar bih trebao biti? Oh, zasigurno ne. Zašto? To bi bilo jednako

kao da sam oženio udovicu. Jesu li svi muževi broj dva ljubomorni?" "Ne znam. Ali nije sasvim isto. Nikada mi doista ne biste mogli

vjerovati, i to bi nas uništilo." "Ali, k vragu i sve", reče Wimsey, "kad biste samo jednom rekli

da vam je malo stalo do mene, sve bi bilo u redu. Vjerovao bih tome. Ali zato što ne želite to reći, ja umišljam svakojake stvari."

"Nastavili biste umišljati stvari i dalje. Ne biste mi mogli dati svoje potpuno povjerenje. Nijedan muškarac ne bi."

"Nikada?" "Pa, vrlo rijetko." "To ne bi valjalo", reče Wimsey ozbiljno. "Naravno, kad bih se

pokazao takvim idiotom, stvari bi bile prilično beznadne. Znam na što mislite. Poznavao sam momka kojeg je ubo žalac ljubomore. Ako njegova supruga nije uvijek visila njemu oko vrata, rekao je da to pokazuje da ona nimalo ne mari za njega, a kad je i iskazivala svoje osjećaje, zvao bi je licemjerkom. Postalo je prilično nemoguće, i ona je pobjegla s nekim za koga nije uopće marila, a on je nastavio govoriti da je bio u pravu glede nje od samog početka. No, svi ostali su shvatili da je to bila njegova glupa pogreška. Sve je to vrlo komplicirano. Prednost je, čini se, na strani one osobe koja prva postane ljubomorna. Možda biste mogli postati ljubomorni na mene. Želio bih to jer bi to dokazalo da se barem malo zanimate za mene. Da vam ispričam neke detalje svoje pokvarene prošlosti?"

"Molim vas, nemojte." "Zašto ne?" "Ne želim znati sve o drugim ljudima." "Ne želite, doista? Mislim da je to prilično obećavajuće. Mislim,

da gajite majčinske osjećaje prema meni, bili biste željni da budete puni pomoći i razumijevanja. Prezirem kad mi se želi pomoći i

razumjeti me. I, napokon, ni prema jednoj nisam osjećao bogznašto, osim prema Barbari, naravno."

"Tko je bila Barbara", upita Harriet prilično brzo. "Oh, djevojka. Prilično joj dugujem, zaista", odvrati Wimsey

samozadovoljno. "Kad se fidala za drugoga, počeo sam se baviti detektivskim

poslom kao načinom da zaliječim svoje ranjene osjećaje, i to se stvarno, ako sve uzmemo u obzir, pokazalo pravim zgoditkom. No, da, bio sam prilično uzdrman u to vrijeme. Čak sam počeo pohađati i posebna predavanja iz logike zbog nje."

"Dobri Bože!" "Zbog zadovoljstva ponavljanja. Pronašao sam neku vrstu

tajanstvene romantične pjesme o stvari koja je nekako bila čisti izraz strasti. Mnoge noći obasjane mjesečinom mrmljao sam je slavujima koji su obitavali u vrtovima St. Johna, iako sam ja, naravno, pohađao Balliol, ali zgrade su se nalazile u susjedstvu."

"Ako se itko ikada uda za vas, bit će to zbog zadovoljstva slušanja kako govorite besmislice", reče Harriet oštro.

"Ponižavajući razlog, ali bolje takav nego nikakav." "I sama sam nekad vrlo dobro govorila besmislice", reče Harriet,

sa suzama u čima, "ali to je nekako izbijeno iz mene. Znate, zaista sam namjeravlala biti vesela i dobro raspoložena, sva ova tuga nije pravi odraz mene. Ali, izgubila sam živce, nekako."

"Nije ni čudno, jadno dijete. Ali prijeći ćete preko toga. Samo se nastavite smiješiti i prepustite sve ujaku Peteru."

Kad je Wimsey stigao kući, našao je poruku koja ga je čekala. Dragi lorde Peter, kao što ste se i sami mogli uvjeriti, dobila sam posao.

Gospođica Climpson je poslala šest djevojaka, sve s različitim pričama i preporukama, naravno, i gospodin Pond (glavni pisar) uposlio je mene, naravno, uz odobrenje gospodina Urquharta.

Ovdje sam tek nekoliko dana, stoga Vam i ne mogu reći mnogo o svom poslodavcu, osobno, osim da je slab na slatkiše i da čuva tajne zalihe čokoladne

kreme i turskih delišea u svom stolu, koje krišom žvače dok diktira. Djeluje prilično ugodno.

No, tu je ipak jedna stvar. Pretpostavljam da bi bilo zanimljivo istražiti njegove financijske aktivnosti. Dosta sam na ovaj ili onaj način upoznata s poslovanjem dionicama, znate, i jučer sam u njegovoj odsutnosti preuzela za njega poziv koji nisam trebala čuti. Običnoj osobi ne » bi značio ništa, ali meni jest, zato što sam znala nešto o čovjeku koji se nalazio s druge strane linije. Istražite je li gospodin U. imao ikakve veze s Megatherium Trust prije njihovog velikog sloma.

Daljni izvještaji slijede kad bilo što zanimljivo iskrsne. Vaša odana,

Joan Murchison. "Megatherium Trust?" reče Wimsey. "Naš se ugledni odvjetnik

upleo u krasnu stvar. Pitat ću Freddyja Arbuthnota. Glupan je što se tiče svega, osim dionica i burze. Iz tko zna kojeg nepoznatog razloga razumije ih savršeno."

Ponovo je pročitao pismo, mehanički primjećujući da je otipkano na Woodstock pisaćoj mašini, s okrhnutim malim "p" i velikim "A" koje je bilo malo izvan reda s ostalim slovima.

Odjednom kao da se probudio i pismo je pročitao i treći put, primjećujući, nikako više mehanički, okrhnuto "p" i nepravilno "A".

Zatim je sjeo, napisao poruku na komad papira, presavinuo ga, adresirao na gospođicu Murchison i poslao Buntera da ga pošalje poštom.

Po prvi put, u ovom uznemirujućem slučaju, osjetio je blago strujanja voda dok se jasna ideja probijala sporo i teško iz najdubljih dubina njegovog mozga.

Wimsey je običavao reći, kad je već bio star i razgovorlji-viji nego obično, da gaje sjećanje na taj Božić u Duke's Denveru progonilo u noćnim morama, redovno svake noći, narednih dvadeset godina. Ali moguće je da se sjećao toga s prednošću. Nema sumnje da je to bilo veliko iskušenje za njegovu narav. Počelo je nepovoljno još za vrijeme

čaja, kad je gospođa "Nakaza" Dimsworthy svojim visokim bahatim glasom izjavila: "I je li istina, lorde Peter, dragi, da branite onu strašnu trovačicu?" Pitanje je djelovalo kao izvlačenja čepa od šampanjca.

Nakupljena znatiželja članova zabave o slučaju Vane izašla je ubrzo na površinu.

"Nimalo ne sumnjam da je ona to učinila, i ne krivim je", reče kapetan Tommy Bates, "savršeno nesnosan glupan. Ima svoju fotografiju na omotu svojih knjiga, znate - takav je bio. Prekrasno, žene padaju na takve ništarije. Čitavu gomilu njih trebalo bi otrovati poput štakora. Pogledajte štetu koju čine ovoj zemlji."

"Ali on je bio vrlo dobar pisac", usprotivi se gospođa Featherstone, dama u svojim tridesetima, čija je snažna zbijena figura sugerirala da je bila u neprestanoj borbi da uskladi svoju težinu s prvim slogovima svog imena, radije nego posljednjim. "Njegove su knjige posve galske po svojoj smjelosti i suzdržanosti. Smjelost nije rijetka, ali ta savršena konciznost stila je dar koji."

"Oh, ako vam se sviđa smeće", prekine ju kapetan, prilično nepristojno.

"Ne bih njegov rad nazvala tako", reče gospođa Featherstone. "On je, naravno, samo iskren, a to je ono što ljudi u ovoj zemlji ne opraštaju. To je dio naše nacionalne licemjernosti. Ali ta ljepota pisanja stavlja sve na višu razinu."

"Pa, tu prljavštinu ne bih nikako imao u svojoj kući", reče kapetan odlučno.

"Uhvatio sam Hildu s knjigom i rekao joj, 'Pošalji tu knjigu odmah u knjižaru.'

Ne miješam se u to, ali čovjek mora negdje povući crtu." "Kako ste znali o čemu je riječ u knjizi?" upita Wimsey nevino. "Pa, članak Jamesa Douglasa u Expressu bio je dovoljan za

mene", odvrati kapetan Bates. "Odlomci koje je citirao bili su besramni, posve besramni."

"Pa, dobra je stvar što smo ih svi pročitali", reče Wimsey. "Unaprijed upozorenje unaprijed naoružan."

"Toliko toga dugujemo novinama", reče vojvotkinja Dowager; "tako je ljubazno od njih što su iznijeli sve u glavnim crtama i poštedjeli nas problema čitanja knjiga, zar ne mislite tako, i takva radost za siromašne jadne ljude koji si ne mogu priuštiti sedam šilinga za knjigu ili čak i upis u knjižnicu.

Pretpostavljam, iako sam sigurna da to ispada prilično jeftino ako netko čita brzo. Ne da će siromašni posegnuti za tim knjigama jer sam pitala svoju sobaricu, tako pametnu djevojku i uvijek željnu novih znanja, što je mnogo više što mogu reći za većinu svojih prijatelja.To je, bez sumnje, zbog slobodnog obrazovanja i sumnjam u srcu da bi ona glasala za laburiste. Nikad je nisam pitala jer mislim da to nije pošteno i, osim toga, ne bih se smjela osvrtati na to, zar ne?"

"Ipak, ne mislim da ga je djevojka ubila upravo zbog toga", reče njena snaha.

"Prema«svim procjena ona je bila jednako loša kao i on." "Oh, hajde", reče Wimsey, "ne misliš valjda to, Helen.

Prokletstvo, ona piše detektivske priče, a u detektivskim pričama krepost uvijek pobjeđuje. To je najčišća literatura koju znam."

"Đavo je uvijek spreman citirati Pismo kad mu to ide u korist", reče mlađa vojvotkinja, "i kažu da prodaja knjiga te nesretnice ne poznaje granice."

"Moje je vjerovanje", reče gospodin Harringay, "da je čitava stvar samo marketinški trik koji je pošao po krivu." On je bio krupan dobrodušan čovjek, izuzetno bogat i s izvrsnim vezama u Cityju. "Nikada ne znate na što su ti momci u oglašavanju spremni."

"Pa, izgleda kao vješanje guske koja nese zlatna jaja ovaj put", reče kapetan Bates, glasno se smiješeći. "Osim ako Wimsey ne namjerava izvesti neki od svojih magičnih trikova."

"Nadam se da hoće", reče gospođica Titterton. "Obožavam detektivske priče.

Promijenila bih presudu u doživotni zatvor pod uvjetom da svakih šest mjeseci napiše novu priču. To bi bilo mnogo korisnije od češljanja kučine ili šivanja poštanskih torbi."

"Ne brzaš li malo sa zaključcima?" primijeti Wimsey blago. "Pa još nije ni osuđena." "Ali bit će sljedeći put. Ne možeš protiv činjenica, Peter."

"Naravno da ne", reče kapetan Bates. "Policija zna svoj posao. Ne stavljaju ljude na optuženičku klupu ako za to ne postoji dobar razlog."

Ovo je bio strašan lapsus jer je i sam vojvoda od Denvera, prije ne tako mnogo godina, stajao na suđenju pod lažnom optužbom za ubojstvo. Nastala je grozna tišina, koju je razbila vojvotkinja ledeno izjavivši: "Doista, kapetane Bates!"

"Što? Ha? Oh, naravno, želio sam reći, znam da se ponekad dešavaju pogreške, ali ovo je posve drukčija stvar. Želio sam reći, ova žena, s nimalo morala u sebi, to jest, mislim."

"Uzmi piće, Tommy", reče lord Peter ljubazno, "danas ti nedostaje tvoje uobičajene taktičnosti."

"Ne, ali, recite nam, lorde Peter", zahtijevala je gospođa Dimsworty, "kakvo je doista to stvorenje? Jeste li razgovarali s njom? Mislim da ima prilično ugodan glas, iako je sasvim jednostavna."

"Ugodan glas? Oh, ne", reče gospođa Featherstone. "Prije bih ga nazvala zlokobnim. U potpunosti me je zgrozio. Čitavim tijelom su mi prošli trnci. I mislim da bi bila prilično privlačna, s tim čudnim mutnim očima, samo da se odjene pravilno. Neka vrst femme fatale, znate. Pokušava li te hipnotizirati, Peter?"

"Pročitala sam u novinama", reče gospođica Titterton, "daje primila stotine i stotine bračnih ponuda."

"Iz jedne omče u drugu", reče Harringav, glasno se smiješeći. "Mislim da nikako ne bih željela oženiti ubojicu", reče gospođica

Titterton, "osobito onu koja je stekla praksu na detektivskim pričama. Čovjek se ne bi mogao prestati zapitkivati nije li nešto čudno u okusu kave."

"Oh, svi su ti ljudi ludi", reče gospođa Dimsworthy. "Imaju morbidnu želju za isticanjem. To je poput luđaka koji priznaju zločine koje nisu počinili, samo da postanu poznati."

"Ubojica može postati prilično dobra supruga", reče Harringay. "Sjećate se Madeleine Smith - ona je također upotrijebila arsen - udala se, živjela sretno i doživjela pristojnu starost."

"A je li i njen suprug doživio pristojnu starost?" interesirala se gospođica Titterton. "To je bitnije, zar ne?"

"Jednom trovačica, uvijek trovačica, vjerujem", reče gospođa Featherstone. 'To je strast koja raste u vama - poput pića ili droge."

"Riječ je o opojnom utjecaju moći", reče gospođa Dimsworthy. "Ali, lorde Peter, recite nam."

"Peter!" usklikne njegova majka. "Željela bih da odeš vidjeti što se dogodilo s Geraldom. Reci mu da se čaj hladi. Mislim da je u konjušnici i razgovara s Freddyjem o upali kopita ili nečem sličnom.

Zamorno je kako je uvijek nešto s tim konjima. Nisi dobro odgojila Geralda, Helen. Bio je tako točan kao dječak. Peter je uvijek bio onaj zamoran, ali pod svoje starije dane postaje gotovo čovječan. To je zasluga onog njegovog prekrasnog batlera koji ga drži u redu, izuzetna ličnost i tako inteligentan, jedan od onih iz stare garde, znate, savršeni gospodin i džentlmen. Neki bi američki milijunaš lako platio tisuće funti za njega, prilično impresivno. Pitam se ne boji li se Peter da će mu jednog dana otkazati službu, ali zaista vjerujem da mu je neizmjerno odan, mislim Bunter Peteru, iako, također, vrijedi i suprotno. Sigurna sam da Peter pridaje više pažnje njegovom mišljenju nego mom."

Wimseyje izbjegao ovaj govor i sad je bio na putu od staja. Sreo je Geralda, vojvodu od Denvera, vraćajući se s Freddyjem Arbuthnotom u kuću. Prvi je primio poruku vojvotkinje sa smiješkom.

"Pretpostavljam da se trebam pojaviti", reče. "Ponekad poželim da nitko nikada nije ni izmislio čaj. Uništava tvoje živce i kvari apetit prije večere."

"Prokleta stvar", složio se Freddy. "Slušaj, Peter, želio sam se naći s tobom." "Ista stvar sa mnom", reče Wimsey naglo. "Osjećam se prilično umoran od ovog razgovora. Prošećimo malo sobom za bili-jar i malo ojačajmo prije nego što se suočimo s artiljerijom."

"Današnja velika misao", reče Freddy entuzijastično. Odskakutao je veselo za Wimseyem u sobu za biljar, i bacio se u veliku stolicu. "Koja dosada, Božić, zar ne? Svi ljudi koje čovjek mrzi okupljeni na jednom mjestu u ime dobre volje i sličnog."

"Donesite nam dva viskija", reče Wimsey lakeju. "I, Jamese, ako netko pita za gospodina Arbuthnota ili mene, recite da mislite da smo izašli van. Pa, Freddy, evo nam sreće! Je li se pojavilo išta, kako bi novinari rekli?"

"Namučio sam se kao smrad da slijedim tog tvog čovjeka", reče gospodin Arbuthnot. "Zaista, znaš li, uskoro ću biti posve kvalificiran da se bavim tvojom vrstom posla. Naša financijska kolumna, koju uređuje ujak Buthie - takva vrsta stvari. Prijatelj Urquhart je ipak bio vrlo pažljiv. I treba biti - ugledan obiteljski odvjetnik i tako to. Ali jučer sam vidio čovjeka koji poznaje momka koji je pak čuo od tipa koji je rekao da je Urquhart malo preduboko zaglibio."

"Jesi li siguran, Freddy?" "Pa, ne mogu baš reći da sam siguran. Ali taj čovjek, vidiš,

duguje mi, da se tako izrazim, što sam ga upozorio na Megatheriuma prije nego što je bilo prekasno, i on misli, ako može doći do momka koji poznaje - ne tipa koji mu je to rekao, razumiješ, nego jedan drugi - da bi mogao izvući nešto iz njega, osobito ako bih mogao urediti nešto s onim drugim momkom."

"I bez sumnje imaš pokoju tajnu za prodati." "Oh, pa, moglo bi se isplatiti tom drugom momku, zato što imam

ideju, preko jednog tipa kojeg moj čovjek poznaje, da momak nema mnogo izbora, kao što bi rekao, jer je uhvaćen s nekim dionicama Airwaysa, i kad bih ga povezao s Goldbergom, možda bih ga mogao izvući iz rupe. A Goldberg će biti u redu, zato što, razumiješ, rođak

starog Levyja koji je ubijen, i svi ti Židovi koji se drže zajedno kao pijavice i, zapravo, mislim da je to sjajno od njih."

"Ali što stari Levy ima s tim?" upita Wimsey prevrćući u glavi događaje iz tog poluzaboravljenog ubojstva.

"Pa, zapravo", reče Freddy pomalo nervozno, "ja, hm, izveo sam mali trik, kao što bi ti rekao. Rachel Levy će, pa, zapravo postati gospođa Freddy i tako." '

"Vražja žena", reče Wimsey, zvoneći na zvonce. "Ogromne čestitke i sve to. To se spremalo dugo vremena, zar ne?"

"Da, da", reče Fredtly. "Da, jest. Vidiš, problem je bio što sam ja kršćanin; mislim, kršten sam i sve to, iako sam istaknuo da nisam dobar, osim, naravno, što držimo obiteljsku klupu u crkvi i odlazimo onamo za Božić i tako dalje. Jedino što im to i nije toliko smetalo koliko činjenica da sam nežidov. No, tome se ne može pomoći. A onda je tu i poteškoća s djecom, ako ih bude. Ali objasnio sam im da mi uopće nije važno pod što će ih ubrojiti.

I nije, znaš, zato što bi, kao što sam govorio, bila velika prednost biti s Levyjevom i Goldbergovom skupinom, osobito ako bi momci ispali nešto u financijskom smislu. A onda sam se prilično omilio lady Levyn, govoreći da sam služio Rachel gotovo sedam godina. To je bilo izuzetno pametno, ne misliš li tako?"

"Još dva viskija, James", reče lord Peter. "Briljantno, Freddy. Kako si se dosjetio toga?"

"U crkvi", reče Freddy, "na vjenčanju Diane Rigby. Mlada je kasnila petnaest minuta i morao sam raditi nešto, a netko je ostavio Bibliju na klupi, vidio sam je, i rekao sebi daje stari Laban bio malo strog, zar ne? Namjeravao sam to iskoristiti sljedeći put kad ih posjetim, i jesam, a stara je dama bila neobično dirnuta time." "I da skratimo priču, sada je sve sređeno", reče Wimsey. "Pa, uzdravlje. Jesam li ja kum, Freddy, ili će se vjenčanje obaviti u sinagogi?"

"Pa, da, bit će u sinagogi, morao sam pristati na to", reče Freddy, "ali vjerujem da uključuje neku vrstu mladoženjinog

prijatelja. Stajat ćeš uz mene, stari moj, zar ne? Ne zaboravi držati šešir na glavi."

"Imat ću to na umu", reče Wimsey, "a Bunter će mi objasniti proceduru. Sigurno je zna. On zna sve. Ali, slušaj, Freddy, nećeš zaboraviti na našu malu istragu, zar ne?"

"Neću, stari momče. Dajem ti svoju riječ. Dojavit ću ti čim saznam nešto. Ali doista mislim da možeš računati da ćemo otkriti nešto u tome."

Wimsey je pronašao neku utjehu u tome. U svakom slučaju, toliko se sabrao da je mogao biti srce i duša prilično ukroćene pijanke u Duke's Denveru. Vojvotkinja Helen, doista, primijetila je prilično ogorčeno vojvodi da je Peter svakako prestar da igra ludu, i da bi bilo bolje da se uozbilji i smiri.

"Oh, znam", reče vojvoda, "Peter je čudna zvjerka jer nikada ne znaš o čemu razmišlja. Jednom me izvukao iz gužve i ne želim mu se miješati u posao. Ostavi ga na miru, Helen."

Lady Mary Wimsey, koja je stigla kasno na Badnjak, drukčije je gledala na stvar.

Uletjela je u sobu svog mlađeg brata u dva sata ujutro na Stjepanje. Plesalo se i pjevalo i bilo vrlo naporno. Wimsey je sjedio zamišljeno pred vatrom u svojoj garderobi.

"Hej, stari moj", reče lady Mary, "izgledaš malo grozničavo, zar ne? Nešto nije u redu?"

"Previše pudinga od šljiva", reče Wimsey, "i previše prirode. Ja sam mučenik, to sam gorim u brandyju kako bih izdržao ovaj obiteljski blagdan."

"Da, gadno je, zar ne? Ali, kako živiš? Nisam te vidjela već godinama. Tako te dugo nije bilo."

"Da, a ti se činiš prilično zaokupljena svojim poslom dekori-ranja kuća."

"Čovjek mora raditi nešto. Mrzim biti besposlena, znate." "Da. Hej, viđaš li što starog Parkera ovih dana?" Lady Mary je zurila u vatru.

"Večerala sam s njim jednom ili dvaput, kad sam bila u gradu." "Jesi li? Vrlo pristojan momak. Pouzdan, jednostavan. No ne

previše zabavan." "Pomalo krut." "Kao što kažeš - pomalo krut." Wimsey je zapalio cigaretu. "Ne

bih volio da se išta uznemiravajuće dogodi Parkeru. Primio bi to vrlo teško. Mislim reći, ne bi bilo pošteno poigravati se njegovim osjećajima i tome slično."

Mary se nasmijala. "Zabrinut, Peter?" "Ne. Ali volio bih da se postupa pošteno s njim." "Pa, Peter, ne mogu zapravo reći da ili ne dok me on to ne pita,

mogu li?" "Ne možeš?" "Ne njemu. Poremetilo bi njegove pojmove o doličnosti, ne misliš

li tako?" "Pretpostavljam da bi. Ali vjerojatno bi ih uznemirilo još i više

kad bi ti i postavio to pitanje. I sama pomisao na to da čuje kako batler najavljuje 'Viši inspektor i lady Mary Parker' imala bi nešto šokantno u sebi."

'Tada smo na mrtvoj točki, zar ne?" "Mogla bi prestati večerati s njime." "Mogla bih to učiniti, naravno." "A jednostavnu činjenicu koju ti ne vidiš - ja, eto, vidim. Hoće li

pomoći ako zahtijevam da mi otkrije svoje namjere na pravi viktorijanski način?"

"Otkuda ta iznenadna želja da skineš svoju obitelj s vrata, stari moj? Peter, nitko se ne ponaša loše prema tebi, zar ne?" "Ne, ne. Osjećam se pomalo poput dobrohotnog ujaka, to je sve. Starost me sustiže. Nastojanje da budemo korisni koje napada i najbolje od nas kad zađemo u određene godine."

"Poput mene i dekoriranja kuća. Ja sam, osim toga, dizajnirala te pidžame. Ne misliš li da su prilično vesele? Ali očekujem da viši

inspektor Parker preferira staromodne noćne košulje, poput dr. Spoonera ili tko god to bio."

"To bi bilo strašno", reče Wimsey. "Nema veze. Bit ću hrabra i odana. Ovdje i sada odbacujem

svoje pidžame zauvijek!" "Ne, ne", reče Wimsey, "ne ovdje i sada. Imaj poštovanja prema

osjećajima svog brata. U redu. Reći ću svom prijatelju Charlesu Parkeru da ako odbaci svoju prirodnu skromnost i zaprosi te, ti ćeš odbaciti svoje pidžame i pristati na njegovu prošnju."

"Bit će to ogroman šok za Helen, Peter." "Pusti Helen. Mislim da to neće biti najgori šok koji će ikada

doživjeti." "Peter, ti kuješ nešto đavolje. U redu. Ako želiš da ja budem

zaslužna za prvi šok i tako malo ublažim sljedeći - učinit ću to." "Savršeno!" reče Wimsey ležerno. Lady Mary je položila jednu ruku oko njegovog vrata i pružila

mu jedan od rijetkih trenutaka sestrinske brižnosti. "Ti si pristojan stari idiot", reče mu, "i izgledaš izmoreno. Pođi u

krevet." "Idi do vraga", reče lord Peter ljubazno. Gospođica Murchison je osjetila nalet uzbuđenja u svom

postojanom srcu kad je pozvonila na vrata stana lorda Petera.To nije bilo prouzrokovano iz obzira prema njegovoj tituli ili bogatstvu ili njegovom momaštvu, zato što je gospođica Murchison čitavog svog života bila poslovna žena, i bila je naviknuta posjećivati neženje svih opisa bez da bi i dvaput razmislila o stvari. Ali njegova je poruka bila prilično uzbudljiva.

Gospođica Murchison je imala trideset i osam godina, i bila je vrlo priprosta.

Radila je u istom financijskom uredu dvanaest godina. To su, sve u svemu, bile dobre godine - sve do posljednje dvije kad je počela shvaćati da taj briljantni novčar koji je žonglirao s toliko spektakularnih pothvata nije sada žonglirao i s vlastitim životom. Što

se tempo više ubrzavao, on je dodavao nova i nova jaja onima koja su se već vrtjela u zraku. Ograničen je broj jaja koje može okretati ljudska ruka. Jednog je dana jaje skliznulo i razbilo se - zatim i drugo - a onda i čitav omlet jaja. Žongler je utekao s pozornice i pobjegao u inozemstvo, njegov si je pomoćnik propucao mozak, publika je zviždala i galamila, zastor se spustio, a gospođica Murchison je u trideset sedmoj godini ostala bez posla.

Dala je oglas u novine i javila se na mnoštvo drugih. Većina je željela tajnice mlade i jeftine. Nije bilo nimalo ohrabrujuće.

No, onda je dobila odgovor gospođice Climpson koja je držala daktilografski ured, na njen oglas.

To nije bilo ono što je željela, ali je ipak otišla. Otkrila je da to i nije pravi daktilografski ured, već nešto mnogo zanimljivije.

Lord Peter Wimsey, koji se tajanstveno nalazio u pozadini svega toga, nije bio u zemlji kad se gospođica Murchison pridružila "Konjici", i nije ga ni upoznala sve do prije nekoliko tjedana. Ovo će biti zapravo prvi put što razgovara s njim. Čudnovata osoba, pomislila je, ali ljudi su tvrdili da ima mozga. U svakom slučaju -

Vrata je otvorio Bunter koji ju je, čini se, očekivao i uveo je odmah u dnevnu sobu čiji su zidovi bili okruženi policama za knjige. Na njima su se nalazile i neke fine umjetničke slike. Tu je još bio i Aubusson sag, veliki klavir, mnogo namještaja Chesterfield i brojne duboke i udobne stolice postavljene smeđom kožom. Zastori su bili navučeni, u sredini se nalazio kamin, a ispred njega stajao je stol, sa srebrnim servisom za čaj čije su prekrasne linije godile očima.

Dok je ulazila, njezin se poslodavac digao iz naslonjača, odložio fascikl od crne kože koji je pažljivo proučavao, i pozdravio ju je hladnim, promuklim i prilično sporim glasom koji je već čula u uredu gospodina Urquharta.

"Strašno ljubazno od vas što ste došli ovamo, gospođice Murchison. Gadan dan, zar ne? Siguran sam da želite svoj čaj. Možete li jesti pogačice? Ili biste više voljeli nešto suvremenije?"

"Hvala", reče gospođica Murchison, kad se Bunter nagnuo do nje, "obožavam pogačice."

"Oh, dobro! Pa, Bunter, sami ćemo se boriti s čajnikom. Daj gospođici Murchison još jedan jastuk i onda možeš odle-pršati. Vratimo se na posao, hoćemo li? Kako je naš gospodin Urquhart?"

"U redu je." Gospođica Murchison nikada nije bila osobito pričljiva djevojka.

"Željela sam vam reći jednu stvar." "Imamo dosta vremena", reče Wimsey. "Nemojte pokvariti čaj."

Čekao ju je s nekom vrstom željne uljudnosti što joj je vrlo godilo. Iskazala je svoje oduševljenje prema velikim brončanim krizantemama koje su bile razmještene posvuda u prostoriji.

"Oh! Drago mi je što vam se sviđaju. Prijatelji mi kažu da daju dodir ženstvenosti čitavom mjestu, ali Bunter se brine za to, zapravo. Oživljavaju sobu, ne mislite li tako?"

"Knjige izgledaju dovoljno muževno." "Oh, da, one su moj hobi, znate. Knjige i zločin, naravno. Ali

zločin nije vrlo dekorativan, je li? Ne marim za skupljanje krvni-kovih konopa ili ubojičinih ogrtača. Što bi čovjek trebao raditi s njima? Je li čaj u redu? Trebao sam vas zamoliti da nam natočite, ali uvijek mi se čini pomalo nepoštenim pozvati osobu i zatim njoj prepustiti da radi čitav posao. Čime se bavite kad ne radite? Imate li kakvu tajnu strast ili slično?"

"Odlazim na koncerte", reče gospođica Murchison. "A kada nema koncerata, pustim nešto na gramofon." "Glazbenica?"

"Ne, nikad si nisam mogla priuštiti da naučim pravilno. Ipak, trebala sam biti.

Ali posao tajnice je daleko isplativiji." "Pretpostavljam da jest." "Ako niste prvorazredan glazbenik, a ja to nisam mogla biti,

nema smisla. Trećerazredni muzičari su samo smetnja."

"I njima je loše, također", reče Wimsey. "Strašno ih je vidjeti u kinima, jadne beštije, svirajući najgroznije smeće, pomiješano sa zalogajima Mendelssona i isprekidanim komadima Beethovena. Uzmite sendvič. Volite li Bacha? Ili samo moderne «Hazbenike?"

Odskakutao je do klavirske stolice. "Prepuštam to vama", reče gospođica Murchison, prilično

iznenađena. "Osjećam se prilično poput Italian Concerta večeras. Bolje zvuči

na čembalu, ali nemam ga ovdje. Bach je dobar za mozak. Neprekidan utjecaj i sve to."

Odsvirao je Concerto u potpunosti, a onda, nakon nekoliko sekundi pauze, prešao je na jedan od Forty-eight. Svirao je dobro, i pružio je zanimljiv dojam suzdržane moći, koja je, u muškarcu tako vitkom i hirovitog ponašanja, bila neočekivana i čak pomalo tjeskobna. Kad je završio, reče, još uvijek sjedeći za klavirom:

"Jeste li istražili ono što sam od vas tražio glede pisaćeg stroja?" "Da, kupljenje novi prije tri godine." "Dobro. Pretpostavljam, usput, da ste vjerojatno u pravu glede

Urquhartove veze s Megatherium Trustom. To ste savršeno zamijetili. Smatrajte se pohvaljenom."

"Hvala vam." "Je li iskrsnulo nešto novo?" "Ne, osim što je one večeri nakon što ste posjetili gospodina

Urquharta u njegovom uredu, ostao ondje još dugo nakon što smo svi mi otišli, tipkajući nešto."

Wimsey je zapitao: "Kako znate koliko je dugo ostao i što je radio ako ste svi otišli

kući?" "Rekli ste da želite znati sve kako god beznačajno bilo, te što je

barem malo neobično. Pomislila sam da je neobično što ostaje sam u uredu, pa sam tako šetala duž Princeton Streeta i oko Red Lion Squarea do pola sedam. Onda sam vidjela da je ugasio svjetla i otišao kući. Sljedeće sam jutro primijetila da su neki papiri, koje sam

ostavila u pisaćem stroju, pomaknuti, pa sam tako zaključila da je zasigurno morao tipkati nešto."

"Možda ih je spremačica poremetila." "Ona ne. Nikada ne bsiše prašinu ondje." Wimsey je kimnuo glavom. "Imate sve značajke prvorazrednog njuškala, gospođice

Murchison. Vrlo dobro. U tom slučaju, morat ćemo se latiti našeg posla. Sada, slušajte, svjesni ste da ću vas zamoliti da učinite nešto ilegalno."

"Da, razumijem." "I to vam ne smeta?" "Ne. Pretpostavljam da ćete ako me ulove, platiti potrebne

troškove." "Naravno." "A ako odem u zatvor?" "Mislim da ipak neće doći do toga. Postoji, doduše, malen rizik,

priznajem - to jest ako sam u krivu o tome što mislim da se događa - da bi vas mogli privesti zbog pokušaja krađe ili zbog posjedovanja alata za provaljivanje, ali to je vjerojatno najgore što bi se moglo dogoditi."

"Oh, pa, to je sve uključeno u posao?" "Doista u to vjerujete?" "Da." "Prekrasno. Pa, znate za onu kutiju s dokumentima koju ste

donijeli u ured gospodina Urquharta onog dana kad sam bio ondje?" "Da, ona na kojoj piše Wrayburn." "Gdje je drže? U vanjskom uredu, gdje je možete lako pronaći." "Oh, da, stoji na polici s čitavom gomilom drugih." "Dobro. Mislite li da bi bilo moguće da ostanete u uredu nasamo

jedan dan, recimo barem na pola sata?" "Pa, u vrijeme pauze za ručak trebala bih izaći u dvanaest i

trideset i vratiti se u jedan i trideset. Gospodin Pond izlazi tada van, ali se gospodin Urquhart ponekad vraća. Ne mogu biti sigurna da me

neće zateći ondje. A izgledalo bi smiješno kad bih - željela ostati nakon 16.30 sati, pretpostavljam. Osim ako se ne bih pretvarala da sam napravila neku pogrešku i željela je ispraviti nakon radnog vremena.

Mogla bih to učiniti. Ili bih mogla doći rano ujutro kad je spremačica ondje, ili je opasno ako me vidi tamo?"

"Gotovo da i nije", reče Wimsey zamišljeno. "Vjerojatno bi pomislila da imate nekog zakonitog posla s kutijom. Ostavljam vama da izaberete vrijeme."

"Ali, što bih trebala učiniti? Ukrasti kutiju?" "Zapravo ne. Znate li obiti bravu?" "Bojim se da ne." "Često sam se pitao zašto uopće idemo u školu", reče Wimsey.

"Čini se da nikada ne naučimo nešto doista korisno. Ja sam to mogu izvesti prilično dobro, ali, kako nemamo vremena i kako vam treba prilično intenzivna poduka, mislim da je najbolje da vas odvedem stručnjaku. Hoće li vam smetati ako odjenete kaput i odete sa mnom posjetiti jednog prijatelja?" "Nipošto. Bilo bi mi drago."

"On stanuje na Whitechapel Roadu, ali je vrlo drag momak, ako vam ne smetaju njegova vjerska mišljenja. Osobno, držim ih prilično osvježavajućima. Bunter?

Pozovi nam taksi, hoćeš li?" Na putu prema East Endu, Wimsey je inzistirao na razgovoru o

glazbi, što je uznemirilo gospođicu Murchison; pomislila je kako je nešto pomalo zlokobno u tom namjernom odbijanju da razgovaraju o predmetu svoga puta.

"No", odvažila se, prekidajući Wimseya koji je govorio nešto o formi fuge, "ta osoba kojoj idemo, ima li ime?"

"Sad kad ste to spomenuli, vjerujem da ima, ali nikada ga ne zovu po njemu. On je Rumm."

"Pa i nije baš, možda, ako daje poduku iz obijanja brava." "Ne, mislio sam da je njegovo ime Rumm." "Oh, kako se, dakle, zove?"

"K vragu! Rumm je njegovo ime." "Oh! Oprostite mi." "No, više mu i nije stalo do njega - sad kad je potpuni

apstinent." "Kako ga onda zovu?" "Ja ga zovem Bili", reče Wimsey, kad se taksi približio ulazu u

usko dvorište, "ali kad je bio glavni u svojoj profesiji, zvali su ga 'Blinfold Bili'. U svoje je vrijeme bio vrlo velik čovjek."

Plaćajući taksistu (koji ih je očigledno zamijenio za obične radnike dok nije vidio veličinu njegove napojnice, i sada nije znao što da učini s njom), Wimsey je poveo svoju pratilju dolje niz prljavu uličicu. Na samom njenom kraju nalazila se mala kuća, iz čijih su se osvijetljenih prozora razlijevali zvuči ljudskih glasova, praćenih harmonijem i ostalim instrumentima.

"Oh, zaboga!" reče Wimsey. "Naišli smo na sastanak. No, nema pomoći. Krenimo."

Čekajući dok tonovi "Slava, slava, slava" nisu bili praćeni zvukom poput gorljive molitve, pokucao je strastveno na vrata. Ubrzo je djevojčica provirila glavom van i, vidjevši lorda Petera, ispustila zvuk oduševljenja.

"Halo, Esmeralda Hyacinth!" reče Wimsey. "Je li tata kod kuće?"

"Da, gospodine, izvolite, gospodine, bit će presretni, hoćete li ući i oh, molim?"

"Pa?" "Molim vas, gospodine, hoćete li pjevati 'Nazaret'?" "Ne, neću pjevati 'Nazaret', ni u kom slučaju, Esmeralda; čudim

ti se." "Tata kaže da 'Nazaret' nije svjetovna pjesma, a vi je pjevate

tako prekrasno", reče Esmeralda s pomalo klonulim izrazom. Wimsey je sakrio lice u šake. "To je sve jer sam jednom učinio budalastu stvar", reče. "Nikada

se ne zaboravlja. Neću ništa obećati, Esmeralda, ali vidjet ćemo. Ali želio bih razgovarati o poslu s tatom kad završi sastanak."

Djevojčica je kimnula; u istom je trenutku moleći glas utihnuo usred povika

"Aleluja", a Esmeralda, iskorištavajući ovu stanku, otvori širom vrata i reče glasno:

"Evo gospodina Petera i dame." Prostorija je bila mala, užarena, i puna ljudi. U jednom se kutu

nalazio harmonij, s glazbenicima koji su ga okružili. U sredini, stojeći oko okruglog stola pokrivenog crvenom tkaninom, stajao je krupan, četvrtast muškarac, s licem poput buldoga. U ruci je držao knjigu, i izgledalo je kao da će baš najaviti himnu, ali je, zapazivši Wimseya i gospođicu Murchison, pošao im ususret i ispružio veliku i snažnu ruku.

"Dobrodošao jedan, dobrodošli svi!" reče. "Braćo, ovdje su dragi brat i sestra pristigli u Gospodu iz razvratnog života West Enda da nam se pridruže u pjevanju Pjesama o Zionu. Pjevajmo i veselimo se! Aleluja! Znamo da će mnogi stići s Istoka i Zapada i sjesti na Gospodinovu gozbu, dok će mnogi koji se smatraju izabranima biti bačeni u tamu. Stoga ne recimo, zato što ovaj čovjek nosi sjajne naočale, da on nije izabrana posuda, ili da, zato što ova žena nosi dijamantnu ogrlicu i vozi se u Rolls Royceu, neče odjenuti bijeli ogrtač i zlatnu krunu u Novom Jeruzalemu, niti zato što ovi ljudi putuju Blue Trainom do Rivijere, neće odbaciti svoje zlatne krune pored Rijeke Vode Života. Čujemo da ponekad razgovaraju tamo u Hyde Parku nedjeljama, ali je loše i glupavo i vodi sukobu i zavisti, a ne milosrđu. Svi mi volimo zabludjele ovce i ako mogu to reći, bio sam crn i pokvaren grešnik dok me ovaj gospodin ovdje nije spasio i bio instrument poslan od Boga koji me je odvratio od puta koji je vodio u uništenje.

Oh, braćo, kako je to bio sretan dan za mene, aleluja! Pljusak blagoslova spustio se na mene miloštu Božjom! Združimo se sada u molitvi. Esmeralda, daj našem dragom prijatelju knjigu himni."

"Žao mi je", reče Wimsey gospođici Murchison. "Možete li podnijeti to?

Pretpostavljam da je to posljednji nastup." Harmonij, harfa, trublja, cimbal, i sve ostale vrste glazbala

provalili su u dreci koja je gotovo probušila bubnjiće, zbor je podigao svoje glasove, a gospođica Murchison, na svoje se veliko iznenađenje pridružila, najprije smeteno, a zatim s nevjerojatnom žestinom u uzbudljivoj pjesmi- “Jurnuti kroz dveri Jurnuti kroz dveri Novog Jeruzalema Pomazan u krvi jaganjca ...”

Wimsey, kojemu je to sve bilo vrlo zabavno, zapjevao je s ushitom, bez i najmanje smetnje. Je li to bilo zato što je bio naviknut na vježbu, ili jednostavno zato što je on bio jedan od onih hladnokrvnih samozadovoljnih ljudi koji ne mogu zamisliti da se osjećaju kao stranci u bilo kojem okruženju, to gospođica Murchison nije mogla odrediti.

Na njeno veliko olakšanje, ta je vjerska vježba završila himnom, a društvo se počelo razilaziti. Zaredalo je rukovanje. Glazbenici su ispraznili nakupljenu vlagu iz svojih puhaćih glazbala u kamin, a žena koja je svirala harmonij povukla je poklopac preko tipki i prišla naprijed kako bi pozdravila goste.

Predstavljena je jednostavno kao Bella, a gospođica Murchison je, ispravno, zaključila da je ona bila supruga gospodina Billa Rumma i Esmeraldina majka.

"Pa, sada", reče Bili, "od pjevanja i sviranja osuši se grlo. Ponudit ćeš se čajem ili kavom, zar ne?"

Wimsey je objasnio da su upravo pili čaj, ali zatražio da obitelj samo nastavi sa svojim objedom.

"Još nije pravi čas za to", reče gospođa Rumm. "Možda da najprije dovršiš svoj posao s damom i gospodinom, Bili, osjećat će se možda ponukani poslije da nam se pridruže. Imamo nožice", pridoda puna nade.

"To je vrlo ljubazno od vas", reče gospođica Murchison neodlučno.

"Nožice zahtijevaju podosta udaranja", reče Wimsey, "i kako naš posao neće oduzeti mnogo vremena, rado ćemo prihvatiti, ako ste sigurni da vam nećemo smetati."

"Nikako", odvrati gospođa Rumm srčano. "Osam prekrasnih nožica, i s komadićem sira, prijat će savršeno. Hajdemo, Meraldy, tata ima posla."

"Gospodin Peter će pjevati", reče dijete, upućujući prijekoran pogled Wimseyu.

"No, nemoj gnjaviti njegovo gospodstvo", prigovori gospođa Rumm. "Sramim te se."

"Pjevat ću poslije večere, Esmeralda", reče Wimsey. "Odskakutaj sada dalje kao dobra djevojčica ili ću se naljutiti na tebe. Bili, doveo sam ti novu učenicu."

"Uvijek mi je zadovoljstvo služiti vam, gospodine, znajući da je sve to Božji posao. Neka mu je slava."

"Hvala", reče Wimsey skromno. "Vrlo je jednostavno, Bille, ali kako mlada dama nema iskustva s bravama i sličnim stvarima, poveo sam je da je podučiš.

Razumijete, gospođice Murchison, prije nego što je Bili ugledao svjetlo."

"Slava Bogu!" dodao je Bili. "Bio je jedan od najizobraženijih provalnika i obijača sefova u tri kraljevstva.

Ne smeta mu što vam to govorim, zato što je uzeo lijek i završio s tim i sada je vrlo pošten i sjajan bravar posve uobičajene vrste."

"Hvala je Njegova što je omogućio tu pobjedu!" "Ali, s vremena na vrijeme, kad mi je potrebna mala pomoć, a u

pravedne je svrhe, Billi mi pruža povlastice svog velikog iskustva." "I, oh! Kakva je to sreća, gospođice, pretvoriti te talente koje

sam tako nepravedno zloupotrijebio u službu Božju. Neka njegovo sveto ime bude blagoslovljeno što je iz zla napravio dobro."

"Tako je", reče Wimsey i klimne glavom. "No, Bille, bacio sam oko na odvjetnikovu kutiju s dokumentima, koja može, a i ne mora sadržavati nešto što će mi pomoći da izbavim nedužnu osobu iz

neprilike. Ova mlada dama može doći do kutije, ako joj vi pokažete kako da se snađe u njoj."

"Ako?" zagunđao je Bili, sa suverenim zadovoljstvom. "Naravno da mogu! Kutija s dokumentima, mačji kašalj. Tu nema mjesta za neko vrhunsko umijeće. Ukrasti djetetu kutiju s novcem, to je s tim bezvrijednim malim bravama. Nema niti jedne kutije s dokumentima u ovom ovdje gradu koju ne bih otvorio s povezom preko očiju i s boksačkim rukavicama sa štapom od kuhanih makarona."

"Znam, Bili, ali nisi ti taj koji će to trebati učiniti. Možeš li podučiti damu kako da to napravi?"

"Naravno da mogu. O kojoj je dječjoj bravi riječ, gospođo?" "Ne znam", reče gospođica Murchison. "Obična brava,

pretpostavljam. Mislim da se otvara običnim ključem, ne Bramahom ili nečim poput toga. Gospodin, to jest odvjetnik, ima jedan set ključeva i gospodin Pond drugi - samo obični ključevi s cilindrom i jezičcem."

"Ha!" usklikne Bili. "Pola sata će biti dovoljno da vas naučim sve što trebate, gospođice." Otišao je do ormarića i izvadio desetke različitih brava i gomilu zanimljivih, sićušnih žicanih kukica povezanih zajedno.

"Je li to za obijanje brava?" upita gospođica Murchison znatiželjno.

"Da, tako je, gospođice. Oruđe sotone!" Zavrtio je glavom kad je s ljubavlju obuhvatio sjajni čelik. "Mnogo su puta ključevi poput tih ostavili jadne grešnike ispred vrata pakla."

"Ovog će puta", reče Wimsey, "pustiti jadnu nedužnu osobu iz zatvora u sunčevu svjetlost, ako takve ikada i bude, u ovoj groznoj klimi."

"Hvalimo Njega na Njegovim raznim milosrđima! Pa, gospođice, prva stvar koju treba razumjeti je konstrukcija brava. Pogledajte ovamo."

Podigao je jednu od onih brava i pokazao kako, držeći oprugu, zapor može izbaciti.

"Nema potrebe za svim tim otmjenim riječima, vidite, gospođice. Cilindar i jezičak - o tome se radi. Samo pokušajte!"

Gospođica Murchison je poslušala i pokušala, i otvorila nekoliko brava s lakoćom koja ju je iznenadila.

"Pa, sada, gospođice, teškoća je, vidite, da kad je brava na mjestu, ne možete se služiti vlastitim očima. Ali, ostaje vam vaš sluh i imate osjet, u prstima, dan Njegovom providnošću (hvalimo Njegovo Ime!) u tu svrhu. Ono što, dakle, morate učiniti, gospođice, jest zatvoriti oči i gledati svojim prstima."

"Bojim se da sam nespretna", reče gospođica Murchison nakon petog ili šestog pokušaja.

"Nemojte se uzrujavati, gospođice. Samo se smirite i vidjet ćete da ćete uspjeti, sasvim iznenada. Osjetitite kad je pravi čas i pustite ruke da rade same. Doći će vam. Hoćete li vi pokušati sa šifriranom bravom dok ste ovdje, gospodine? Imam jednu prekrasnu ovdje. Dao mi ju je Sam, znate na koga mislim.

Mnogo puta sam mu pokušao ukazati na pogrešnost toga što čini. 'Ne, Bili', rekao mi je, 'nemam nikakve koristi od religije', rekao je, jadna izgubljena duša, 'ali neću se svađati s tobom, Bille', kaže on, 'i zato bih ti želio dati ovaj mali suvenir.'"

"Bille, Bille", reče Wimsey, tresući pogrdno prstom, "bojim se da ovo nije stečeno na pošten način."

"Pa, gospodine, da sam poznavao vlasnika, vratio bih mu je s najvećim zadovoljstvom. Prilično je dobra, razumijete. Mala je, ali je prava krasotica - tj., novi model za mene. Ali, svladao sam je", reče Bill, s nepopravljivim ponosom, "za sat ili dva."

"Trebat će mi poprilično sreće da nadmašim tebe, Bili." Wimsey je postavio bravu ispred sebe, i počeo je manipulirati njome. Prsti su mu se pokretali s izuzetnom finoćom i sagnuo je glavu kako bi začuo škljocaj koji je značio da je brava provaljena.

"Gospode!" uzvikne Bili, ovaj put bez imalo religiozne namjere, "kakav biste stručnjak bili, da se odlučite baviti time što vam Gospodin u Svom milosrđu zabranjuje!"

"Bili bi to previše posla za mene, Bili", reče Wimsey. "Prokletstvo. Izgubio sam je."

Okrenuo je lokot i krenuo ispočetka. Do vremena kad su nožice poslužene na stol, gospođica

Murchison je stekla znatnu lakoću rukovanja s uobičajenijim vrstama brava i prilično povećala svoj respekt prema provalniš-tvu kao profesiji.

"I, nikako se nemojte žuriti, gospođice", bila je Billova posljednja uputa, "inače ćete ostaviti ogrebotine na bravi i samo ćete se uvaliti u nepriliku. Prekrasan primjerak, zar ne, lorde Peter?"

"Izvan granica moje moći, bojim se", reče Wimsey sa smiješkom. "Vježba", reče Bili, "sve je u tome. Da ste dovoljno rano počeli,

postali biste izvanredan obrtnik." Uzdahnuo je. "Nema mnogo pravih ovih dana - slava im - koji mogu učiniti pravi umjetnički posao. Srce me boli kad vidim da se takva elegantna stvarčica raznese u komadiće nitroglicerinom. Što je nitroglicerin?

Svaka ga budala može upotrijebiti ako joj ne smeta napraviti veliku larmu.

Brutalno, kažem ja." "No, nemoj sada žaliti za tim stvarima", reče gospođa Rumm

prijekorno. "Hajde, sada, idemo večerati. I ako će itko činiti tako prljavu stvar kao obijanje sefova, kakve ime veze radi li to umjetnički ili ne?"

"Ne govori li poput prave žene? Oprostite joj, gospodine." "Pa, znate da je to istina", odvrati gospođa Rumm.

"Znam da ove nožice izgledaju vrlo umjetnički", reče Wimsey, "i to je dovoljno za mene."

Nožice su pojedene, i "Nazaret" propisno otpjevan, na veliko zadovoljstvo i divljenje obitelji Rumm. Večer je ugodno završena izvedbom himne, i gospođica Murchison se zatekla kako hoda Whitechapel Roadom s gomilom sprava za obijanje brava u svojim džepovima i nekim iznenađujućim spoznajama u svojoj glavi.

"Imate svakako vrlo zanimljive poznanike, lorde Peter."

"Da, pravi su, zar ne? Ali Blinfold Bili je jedan od najboljih. Zatekao sam ga jednu noć na svom posjedu i sklopio svojevrstan sporazum s njim. Davao mije poduku i sve to. Isprva je bio pomalo sramežljiv, ali preobratio ga je jedan moj drugi prijatelj - duga je to priča - a poanta je da je pokrenuo svoj bravarski zanat, i vrlo mu dobro ide. Osjećate li se sada kompetentni po pitanju brava?"

"Mislim da da. Što trebam tražiti jednom kad otvorim kutiju?" "Pa", reče Wimsey, "stvar je u ovome. Gospodin Urquhart mi je

pokazao nešto što je trebalo biti nacrt oporuke koju je sastavio prije pet godina za gospođu Wrayburn. Napisao sam njen sažetak na komad papira za vas. Ovdje je. No, kvaka je u tome što je oporuka napisana na pisaćoj mašini koja je, kao što ste mi rekli, bila kupljena nova od proizvođača prije samo tri godine."

"Mislite li da je to ono što je tipkao one večeri kad je ostao dulje u uredu?" "Čini se tako. No, pitanje je zašto? Ako je imao originalni nacrt, zašto mi ga nije pokazao? Zapravo, nije imao razloga pokazati mi ga uopće, osim ako me time nije namjeravao navesti na krivi trag. Onda, iako je rekao da dokument drži kod kuće, i sigurno je znao da se nalazi ondje, zašto se pretvarao da ga traži u kutiji gospođe Wrayburn? Opet, zašto? Da me navede da pomislim da već postoji.

Zaključak je ovaj: ako i postoji oporuka, nije sastavljena u onim crtama kao nacrt koji mije pokazao."

"Izgleda da je tako, zasigurno." "Stoga,želim da potražite pravu oporuku ili original ili kopiju;

jedno od toga mora biti ondje. Nemojte je uzimati. Pokušajte upamtiti glavne crte, osobito imena glavnog nasljednika i preostalih nasljednika. Upamtite da preostali nasljednik dobiva sve što nije izričito navedeno da se ostavlja nekom drugom, ili sve što potpada pod imovinu umrlog nasljednika prije sastavljanja oporuke.

Osobito želim doznati je li išta ostavljeno Philipu Boyesu ili je li ime obitelji Boyes uopće spomenuto u oporuci. U nedostatku oporuke, možda naiđete na neke druge zanimljive dokumente, poput tajne zaklade koja obvezuje njenog izvršitelja da razdijeli novac na neki

osobit način. Ukratko, želim specifičnosti o svakom dokumentu koji bi se mogao pokazati zanimljivim. Ne gubite previše vremena praveći bilješke. Sačuvajte podatke u glavi ako možete i zapišite ih kad se maknete iz ureda. I pobrinite se da ne ostavite za sobom svoj alat."

Gospođica Murchison je obećala slijediti dane upute, i, kad je ubrzo stigao taksi, Wimsey ju je smjestio unutra i požurio je prema njenoj destinaciji.

Gospodin Norman Urquhart je bacio pogled na sat, bilo je 16.15 i povikao kroz otvorena vrata.

"Jesu li te izjave uskoro gotove, gospođice Murchison?" "Upravo sam na posljednjoj stranici, gospodine Urquhart." "Donesite ih čim završite s njima. Večeras bi trebali već biti kod

Hansona." "Da, gospodine Urquhart." Gospođica Murchison je premetala bučno po ključevima,

lupajući polugom nepotrebnom žestinom, i tjerajući gospodina Ponda da još jednom zažali zbog smetnji koje prouzrokuju žene zaposlene na ovakvom mjestu. Dovršila je stranicu, ukrasila donji dio nizom otmjenih linija i točkica, prešla valjkom, pritiščući stranice ogromnom brzinom, slažući ih energično i uzimajući ih pod ruku i odlazeći s njima u unutarnji ured.

"Nisam imala vremena pročitati ga u cijelosti", objavi. "U redu je", reče gospodin Urquhart. Gospođica Murchison se povukla, zatvarajući vrata za sobom.

Skupila je svoje stvari, izvadila malo zrcalo iz torbice i bez imalo stida napudrala svoj prilično veliki nos, nagurala čitavu gomilu sitnica u svoju isrupčenu torbicu, stavila papir u pisaću mašinu za sljedeći dan, dohvatila svoj šešir s vješalice i namjestila ga na glavu, gurajući pramenove kose ispod njega nemirnim i energičnim potezima.

Zazvoni zvonce gospodina Urquharta - dvaput. "Oh, zaboga!" usklikne gospođica Murchison silno se

zarumenjevši. Ponovo je skinula šešir i odgovorila na poziv.

"Gospođice Murchison", javio se gospodin Urquhart tonom koji je odavao znatnu uzrujanost, "znate li da ste izostavili čitav odlomak na prvoj stranici?"

Gospođicu Murchison još jače oblije rumenilo. "Oh, jesam li? Žao mi je." Gospodin Urquhart je držao dokument, a na licu mu se

ocrtavala snažna uznemirenost. "To je zaista neugodno", reče. "Radi se o najdužem i najvažnijem od ukupno tri, i potreban je hitno sutra ujutro."

"Uopće ne razumijem kako sam mogla napraviti takvu smiješnu pogrešku", promrmlja gospođica Murchison. "Ostat ću dulje večeras i nanovo to istipkati."

"Bojim se da ćete morati učiniti tako. Nažalost, neću ga moći sam provjeriti u cijelosti, ali ništa drugo se ne može napraviti. Molim vas, budite pažljivi ovaj put, i pobrinite se da ga Hanson dobije prije deset sati ujutro."

"Da, gospodine Urquhart. Bit ću osobito pažljiva. Doista mije vrlo žao. Ovaj put će sve biti ispravno. Sama ću mu ga odnijeti."

"U redu. Dakle, dogovorili smo se", reče gospodin Urquhart. "Nemojte da se ovakvo što opet dogodi."

Gospođica Murchison je pokupila papire i izašla iz ureda, izgledajući vrlo uzbuđeno. Povukla je poklopac s pisaće mašine s podosta buke i bijesa, izvukla ladice stola, izvadila prazni papir i žestoko navalila na stroj.

Gospodin Pond, koji je upravo zaključao vlastiti stol i ogr-nuo vrat svilenim šalom, pogleda ju pomalo zabezeknuto.

"Morate li još tipkati večeras, gospođice Murchison?" "Čitavu prokletu stvar ispočetka", odvrati gospođica Murchison.

"Ispustila sam odlomak na prvoj stranici - naravno da se takvo što desi na prvoj stranici - a on želi stvar gotovu do sutra ujutro u deset."

Gospodin Pond je zagunđao i zavrtio glavom. "Ovi vas strojevi čine nepažljivima", prekori je. "U starim

danima, pisari su dvaput promišljali prije nego bi napravili ovakvu

budalastu pogrešku jer to je značilo prepisivanje čitavog dokumenta rukom."

"Drago mi je što nisam živjela u to vrijeme", odvrati gospođica Murchison kratko. "Jednako tako ste mogli biti i rob na galiji."

"I nismo završavali s poslom u pola pet, također", reče gospodin Pond. "U onim smo danima doista radili."

"Možda ste i radili dulje", reče gospođica Murchison, "ali niste napravili toliko točno na vrijeme."

"Radili smo precizno i uredno", reče gospodin Pond, naglašavajući ovo dok je gospođica Murchison nervozno pokušavala odvojiti dvije tipke koje su se prilikom njenog brzog tipkanja zaglavile.

Vrata gospodina Urquharta se otvore, a odgovor gospođice Murchison na primjedbu gospodina Ponda ostane neizrečen. Gospodin Urquhart se oprosti i izađe. Gospodin Pond pođe za njim.

"Pretpostavljam da ćete završiti prije nego što spremačica ode, gospođice Murchison", reče. "Ako ne, u tom slučaju ne zaboravite ugasiti svjetlo i predati ključ gospođi Hodges u podrumu."

"Da, gospodine Pond. Laku noć." "Laku noć." Njegovi su koraci dtijekivali hodnikom, a onda se opet začuli

dok je prolazio uz prozor, da bi posve utihnuli kad se udaljio u smjeru Brownlow Streeta. Gospođica Murchison je nastavila tipkati sve dok nije zaključila da se već sigurno smjestio u podzemnu željeznicu na Chancery

Laneu. Zatim je ustala, brzo se osvrnula oko sebe i približila se visokom nizu polica na kojima su bile poslagane kutije s dokumentima. Na svakoj od njih stajalo je istaknutim slovima napisano ime klijenta kojoj je pripadala.

WRAYBURN je bila ondje, u redu, ali je tajanstveno promijenila svoje mjesto. Na to nije računala.

Jasno se sjećala da ju je stavila, nešto prije Božića, na vrh hrpe s MORTIMER - SCROGGINS - LORD COTE - DOLBY BROS i WINGFIELD;

a sad je bila ovdje, na dan poslije Stjepanja, na dnu hrpe pored BODGERS SIR J. PENKRIDGE - FLATSBY & COATEN - TRUBODY LTD i UNIVERSAL BONE TRUST.

Netko je očito pospremao za vrijeme praznika, i gospođica Murchison pomisli da je prilično nevjerojatno da je to učinila gospođa Hodges. To će otežeti posao, pomislila je. Sve su police bile pune, i trebat će spustiti dolje sve kutije i staviti ih nekamo da dođe do one s imenom WRAYBURN. A gospođa Hodges će uskoro doći, i iako ona zapravo nije bila važna, izgledat će pomalo čudno...

Gospođica Murchison je uzela stolicu ispred svog stola (jer polica je bila prilično visoko) i, stojeći na njoj, spusti dolje UNIVERSAL BONE TRUST. Kutija je bila poteža, a stolica (jedna od onih na okretanje, ne modernog tipa s jednom tankom nogom i čvrstom pozadinom) se zaljuljala nesigurno dok je ona pažljivo spuštala kutiju i položila je na usku površinu ormarića.

Ponovo je posegnula gore i uzela TRUBODY LTD i stavila je na BONE TRUST. Posegnula je i treći put i dohvatila FLATSBY & COATEN. Zaustavila se na zvuk koraka koji je dolazio iz hodnika. Zapanjeni glas iza nje je upita:

"Tražite li nešto, gospođice Murchison?" Gospođica Murchison se tako prestravila da se izdajnička stolica

zaljuljala unatrag gotovo je odbacivši u naručje gospodina Ponda. Spustila se nespretno još uvijek držeći kutiju u ruci.

"Kako ste me prestrašili, gospodine Pond! Mislila sam da ste otišli."

"I jesam", odvrati gospodin Pond, "ali kad sam stigao do podzemne, sjetio sam se da sam ostavio mali paket za sobom. Tako nezgodno. Morao sam se vratiti po njega. Jeste li ga vidjeli negdje? Mala okrugla staklenka, umotana u smeđi papir."

Gospođica Murchison odloži kutiju FLATSBY & COATEN na stolicu i pogleda oko sebe.

"Čini se da nije u mom stolu", reče gospodin Pond. "Bože, Bože, zakasnit ću. A ne mogu otići bez njega, zato što je to zapravo večera - u biti, mala staklenka kavijara. Večeras imamo goste. No, gdje sam je mogao staviti?"

"Možda ste je odložili dok ste prali ruke", predloži gospođica Murchison s nadom.

"Pa, sada, možda i jesam." Gospodin Pond je izjurio van i ona začuje kako se otvaraju vrata malene kupaonice u hodniku uz glasnu škripu. Odjednom joj padne na pamet da je ostavila svoju torbicu otvorenu na stolu. Što ako su se mogli vidjeti oni mali ključevi za obijanje brava. Pojuri prema torbici. Gospodin Pond se vrati s trijumfalnim osmijehom.

"Zahvaljujem vam na vašoj ispravnoj pretpostavci, gospođice Murchison. Bila je ondje čitavo vrijeme. Gospođa Pond bi se silno uzrujala. Pa, laku noć još jednom." Okrenuo se prema vratima. "Oh, da vas pitam, tražili ste nešto?"

"Da, tražila sam miša", odgovori gospođica Murchison uz nervozni smiješak.

"Sjedila sam i radila kad sam ga spazila kako trči po ormariću i uz zid iza ovih kutija."

"Prljave male zvijeri", odvrati gospodin Pond. "Mjesto je preplavljeno njima.

Često sam govorio da bismo trebali imati mačku ovdje. Ipak, nema nade da ga sad uhvatite. Čini se da se ne bojite miševa onda?"

"Ne", odgovori gospođica Murchison, zadržavajući svoj pogled uz neizmjeran psihički napor na licu gospodina Ponda.

Ako su ključevi za obijanje bili - a činilo joj se da jesu - neprilično izloženi na njenom stolu, bila bi ludost gledati u onom smjeru. "Ne. U vaše vrijeme, pretpostavljam, sve su se žene bojale miševa."

"Da, istina je", prizna gospodin Pond, "ali onda su, naravno, njihove suknje bile duže."

"Kako prokleto za njih", odvrati gospođica Murchison. "Izgledale su vrlo ljupko u njima", reče gospodin Pond.

"Dopustite da vam pomognem vratiti ove kutije na mjesto." "Propustit ćete svoj vlak", reče gospođica Murchison. "Već sam

ga propustio", odvrati gospodin Pond, pogledavajući na svoj sat. "Morat ću ići na onaj u 17.30 sati."

Pažljivo je podigao kutiju FLATSBY & COATEN i popeo se s njom u rukama na nestabilnu stolicu.

"To je neobično ljubazno od vas", reče gospođica Murchison promatrajući ga kako vraća kutiju na njeno mjesto.

"Nimalo. Ako biste bili tako ljubazni i dodali mi ostale." Gospođica Murchison pruži mu TRUBODY LTD i UNIVERSAL

BONE TRUST. "Gotovo!" uzvikne gospodin Pond slažući ih i brišući ruke od

prašine. "A sad se samo možemo nadati da je miš otišao zauvijek. Razgovarat ću s gospođom Hodges o traženju prikladne mačke."

"To je odlična ideja", reče gospođica Murchison. "Laku noć, gospodine Pond."

"Laku noć, gospođice Murchison." Njegovi su koraci odjekivali hodnikom, začula ih je opet glasnije

kad je prošao pored prozora i po drugi put su potpuno utihnuli kako je odmicao dalje duž Brownlow Street.

"Pih!" usklikne gospođica Murchison. Požuri prema svom stolu. Uzrujala se bez razloga. Torbica je bila zatvorena i ključevi se uopće nisu mogli vidjeti.

Vratila je stolicu na njeno mjesto ispred stola i sjela. Sudar metle i kante koji je dolazio izvana najavio je dolazak gospođe Hodges.

"Oh!" reče gospođa Hodges zaustavljajući se na pragu kad | je ugledala kako gospođica Murchison marljivo radi na pisaćoj mašini. "Oprostite, gospođice, ali nisam znala da je netko još ovdje."

"Oprostite, gospođo Hodges. Imam još posla koji moram dovršiti. Ali vi samo nastavite. Ne obazirite se na mene."

"U redu je, gospođice", odvrati gospođa Hodges. "Mogu najprije počistiti ured gospodina Partridgea."

"Pa, ako je vama svejedno", reče gospođica Murchison. "Moram natipkati još nekoliko stranica i - pa - napraviti neke precizne bilješke, znate, iz dokumenata gospodina Urquharta."

Gospođa Hodges je kimnula i ponovo nestala. Uskoro je glasan zvuk, koji je dolazio odozgo, najavio njenu prisutnost u uredu gospodina Partridgea.

Gospođica Murchison nije čekala više ni trenutka. Iznova je privukla stolicu uz ormar s policama, spuštala polagano, jednu za drugom, kutije BONE TRUST, TRUBODY LTD, FLATSBY & COATEN, SIR J. PENKRIDGE, i BUDGERS.

Srce joj je udaralo divljački kad je kao posljednju dohvatila kutiju na kojoj je pisalo WRAYBURN i odnijela je do svog stola.

Otvorila je torbicu i istresla njen sadržaj. Na stolu se uz zveket našla hrpa ključeva za obijanje brava, pomiješana s maramicama, kutijom za puder i džepnim češljem. U prstima je osjećala male goruće trnce.

Dok je podizala ključeve, tražeći najprikladniji, odjednom netko snažno zalupa na prozor.

Okrene se u smjeru prozora, prestravljena. Nije bilo ničega ondje. Metnuvši ključeve u džep svog sakoa, na prstima se uputi do prozora i pogleda vam. U svjetlu ulične lampe primijeti trojicu dječaka kako se penju uz čeličnu ogradu koja je opasavala zgrade u Bedford Rowu. Prvi ju je spazio dječak i gestikulirao joj nešto, pokazujući prema dolje. Gospođica Murchison je odmahnula rukom i uzviknula:

"Hajde, nestanite!" Dječak je povikao nešto nerazumljivo i ponovo pokazao rukom.

Zbrajajući dva i dva, gospođica Murchison je zaključila prema udarcu u prozor, gestikulaciji i poviku da je dragocjena lopta pala ovamo.

Ozbiljno je odmahnula glavom i vratila se svom zadatku. Ali, incident ju je podsjetio da prozor nema zastora i da su, pod svjetlom električne rasvjete, njeni pokreti vidljivi svakome na ulici. Jednako je tako mogla i stajati na osvijetljenoj pozornici. Nije bilo razloga pretpostavljati da su gospodin Urquhart ili gospodin Pond bili u blizini, ali mučila ju je nečista savjest. Štoviše, ako bi policajac prolazio ovuda, ne bi li on mogao prepoznati ključeve za obijanje brava i s udaljenosti od pedesetak metara? Ponovo je pogledala van. Je li to bila samo njena uzburkana mašta, ili je doista lik u tamnoplavoj uniformi dolazio iz smjera Hand Courta?

Gospođica Murchison se udalji od prozora i grabeći kutiju ponese je u privatni ured gospodina Urquharta.

Ovdje je, napokon, nitko neće moći vidjeti. Ako netko uđe unutra - čak i gospođa Hodges - njezina će prisutnost možda izazvati iznenađenje, ali čula bi unaprijed da netko dolazi i bila bi na vrijeme upozorena.

Ruke su joj bile hladne i tresle su se. Nije bila ni približno u stanju da profitira na instrukcijama Blinfold Billa. Nekoliko je puta duboko udahnula. Rečeno joj je da nikako ne žuri. U redu, onda i neće.

Odabrala je pažljivo ključ i gurnula gaje u bravu. Činilo joj se da su joj bile potrebne godine dok je besciljno okretala ključ da bi napokon čula škljocaj koji je odavao kako je brava otvorena.

U kutiji nije bilo mnogo dokumenata. Prvi dokument je bio podugačka lista dragocjenosti položenih u banci Lloyd. Zatim su tu bile kopije nekih ugovora, čiji su originali također bili smješteni u istoj banci. Onda je naišla na čitavu mapu koja je sadržavala korespodenciju. U njoj je bilo pisama i od same gospođe Wrayburn, posljednje je bilo datirano pet godina unazad. U dodatku su još bila i pisma od njenih bankara, burzovnih mešetara, s kopijama odgovora napisanih i potpisanih od strane gospodina Urquharta.

Gospođica Murchison je nestrpljivo premetala po njima. Nije bilo ni znaka od ikakve oporuke ili kopije oporuke, čak ni od sumnjivog nacrta koji je odvjetnik pokazao Wimseyu. Na dnu kutije

ostala su samo dva papira. Gospođica Murchison podigne prvi. Bio je to dokument datiran iz siječnja 1925. kojim je gospođa Wrayburn davala punomoć gospodinu Urquhartu da djeluje u njenim poslovima. Drugi je bio deblji i omotan crvenom vrpcom. Gospođica Murchison povuče vrpcu i odmota dokument.

Bio je to ugovor o nasljedstvu, kojim je gospođa Wrayburn svu svoju imovinu ostavljala Normanu Urquhartu s naznakom da joj on svake godine isplati određenu svotu za njene osobne troškove. Dokument je datirao iz srpnja 1920. godine, i uz njega je stajalo pismo, koje je gospođica Murchison na brzinu pročitala.

Appleford, Windle, 15. svibnja 1920. Dragi moj Normane, hvala ti mnogo, moj dragi dječače, na tvojoj

rođendanskoj čestitci i prekrasnom šalu. Lijepo je od tebe što si tako pažljiv prema svojoj staroj teti.

Palo mije na pamet da je, sada kad sam već prešla osamdesetu, vrijeme da svoje poslove potpuno prepustim u tvoje ruke. Ti i tvoj otac ste sve ove godine odlično upravljali njima, a ti si me, naravno, uvijek vrlo pažljivo savjetovao prije nego što sam poduzela bilo kakav korak što se tiče ulaganja. Ali toliko sam već stara da sam poprilično izvan dtdira s modernim svijetom, i ne mogu se pretvarati da moje mišljenje ima neku pravu važnost. Također sam umorna starica, i iako si mi uvijek nastojao objasniti sve najjasnije, nalazim pisanje pisama vrlo zamornim i teretom u ovim svojim poodmaklim godinama.

Stoga sam odlučila svu svoju imovinu staviti u zakladu kojom bi ti upravljao prema svojoj volji za mog života, bez da me moraš konzultirati svaki put. I također, iako sam još vrlo zdrava i snažna, drago mi je da to mogu reći, i još uvijek me služi zdrav razum, no to se stanje može u bilo kojem trenutku promijeniti. Mogu ostati paralizirana ili poželjeti učiniti neku glupost sa svojim novcem, kao što su smiješne stare dame i činile.

Zato te molim da sastaviš dokument te vrste i doneseš mi ga ovamo da ga potpišem. Tada ću ti također dati i neke upute o sastavljanju moje oporuke.

Zahvaljujem ti ponovo na dobrim željama, tvoja odana pratetka, ROSAN NA WRAYBURN."

"Hura!" usklikne gospođica Murchison. "Znači postojala je

oporuka! A ova zaklada - to je vjerojatno također važno." Ponovo je pročitala pismo, preletjela preko klauzula zaklade,

posebno zapažajući kako je Norman Urquhart naveden jedinim izvršiteljem, a onda nastojala upamtiti neke od važnijih dragocjenosti koje su se čuvale u banci. Zatim je pospremila dokumente onim redom kojim ih je našla, zatvorila kutiju, odnijela je van, stavila je na njeno mjesto na polici, stavila ostale kutije na nju i vratila se svom stroju baš kad je gospođa Hodges ušla u ured.

"Upravo sam završila, gospođo Hodges", izjavila je radosno. "Pitala sam se jeste li još uvijek ovdje", reče gospođa Hodges,

"nisam čula zvuk pisaće mašine." "Rukom sam pravila bilješke", odvrati gospođica Murchison.

Uzme u ruke onu pogrešno otipkanu stranicu dokumenta, zgužva je i baci u koš za smeće zajedno s onom koju je počela tipkati.

Iz svog stola izvuče pravilno napisanu prvu stranicu koju je već ranije osigurala u tu svrhu, doda je ostalim papirima, spremi sve u omotnicu, zalijepi je i adresira na gospodu Hansona & Hansona, stavi šešir i obuče kaput te izađe van, veselo se oprostivši s gospođom Hodges na vratima.

Nakon kratke šetnje stigla je do ureda spomenute gospode gdje je željene dokumente spustila u sandučić. Zatim je, veselo koračajući i pjevušeći nešto u sebi, krenula prema autobusnoj stanici.

"Mislim da zaslužujem večericu u Sohu", reče sama sebi gospođica Murchison.

Ponovo je pjevušila dok je hodala prema Frith Street. "Koja je ovo vražja melodija?" upita sama sebe odjednom. Nakon kraćeg razmišljanja prisjeti se da je to pjesma koju su pjevali kod Blinfold Billa.

"Zaboga!" usklikne. "Pa, mora da sam skrenula." Lord Peter je čestitao gospođici Murchison i počastio je

posebnim ručkom kod Rulesa gdje se mogao naći osobito fini stari

konjak koji je odgovarao onima koji su cijenili takve stvari. Doista, gospođica Murchison je malo zakasnila s povratkom u ured gospodina Urquharta, i u toj je žurbi zaboravila vratiti ključeve za obijanje brava.

Sam se Wimsey, s velikom dozom samokontrole, vratio u svoj stan kako bi promislio o svemu, mada je zapravo želio odjuriti do Holloway Goala. lako je nužno i prijeko potrebno održavati zatvorenikovo dobro raspoloženje (na taj je način opravdavao svoje gotovo svakodnevne posjete zatvoru), nije mogao sakriti od sebe da bi bilo čak i korisnije i milosrdnije da se njena neduž-nost i zakonski dokaže. Dosad i nije postignut neki značajni napredak u tom smjeru.

Teorija o samoubojstvu djelovala je vrlo obećavajuće kad mu je Norman Urquhart pokazao nacrt oporuke; ali njegovo vjerovanje u taj komad papira bilo je potpuno promijenjeno. Postojala je još uvijek slaba nada u pronalaženje onog paketića praška iz Devetprstenova, ali kako su dani nemilosrdno prolazili, i ta je nada gotovo iščeznula. Ljutilo ga je što ne može poduzeti ništa po tom pitanju, želio je odjuriti do Gray's Inn Roada, unakrsno ispitivati, gnjaviti, podmititi, pretražiti svaku osobu i mjesto - u i oko puba, ali bio je svjestan da to policija može učiniti bolje od njega. Zašto ga je Norman Urquhart pokušao obmanuti onim nacrtom oporuke? Mogao je jednostavno odbiti pružiti mu bilo kakvu informaciju. Mora postojati neka zagonetka s tim. Ali ako Urquhart, zapravo, i nije bio nasljednik, igrao je prilično opasnu igru. Da stara dama umre, i oporuka bude otkrivena, lako bi se mogle doznati činjenice - a njena smrt bi mogla nastupiti svakog dana.

Kako lako bi bilo, pomislio je, sa žaljenjem, požuriti smrt gospođe Wrayburn.

Imala je devedeset i tri godine i bila je vrlo slaba. Predoziranje ili nešto slično - udar - blagi udar, čak - nije imalo smisla razmišljati na taj način.

Pitao se tko je živio sa starom damom i brinuo se o njoj...

Bio je trideseti prosinca i on još uvijek nije imao plan. Debeli svesci knjiga na policama; djela svetaca, filozofa, pjesnika rugala su se njegovoj nemoćnosti.

Sva ta mudrost i ljepota nije mu mogla pokazati kako da spasi ženu koju je, bez sumnje, želio od strašne smrti vješanjem. A mislio je da je pametan. Ogromna i komplicirana imbecilnost stvari okružila ga je poput stupice. Nakesio je zube i stisnuo ih nemoćno u bijesu, koračajući po svojoj bogatoj, ispraznoj sobi.

Veliko venecijansko ogledalo iznad kamina pokazalo mu je vlastitu glavu i ramena. Ugledao je privlačno, glupavo lice sa žućkastom kosom zaglađenom straga; monokl neprikladno postavljen ispod smiješno trzajuće obrve; savršeno obrijanu bradu, bez dlaka; prilično visok ovratnik, uštir-kan; kravatu elegantno privezanu, podešenu s bojom maramice koja je izvirivala stidljivo iz džepa na prsima skupog odijela šivanog po mjeri. Dohvatio je teški brončani predmet s okvira kamina - prekrasan primjerak; prstima je prelazio po metalu i nagonski poželio smrskati ogledalo i lice, razbiti ga u komadiće nalik životinjskim jaucima i pokretima. Smiješno! Naslijeđene inhibicije dvadeset civiliziranih stoljeća prikovale su mu ruke i noge. Što da je razbio ogledalo? Ništa se ne bi dogodilo. Bunter bi ušao unutra, miran i neiznenađen, pomeo bi ostatke te mu preporučio toplu kupku i masažu. Sljedećeg dana bi naručili novo ogledalo, jer bi ljudi zasigurno postavljali pitanja, i sa žaljenjem komentirali slučajno uništenje starog. A Harriet Vane bi objesili, bez obzira na sve.

Wimsey se sabrao, zatražio kaput i šešir te otišao posjetiti gospođicu Climpson.

"Imam posao", reče joj, žešće nego što je obično nastupao, "koji bih želio da vi preuzmete. Nikome drugome ne mogu vjerovati."

"Kako ljubazno od vas što ste to izrekli na taj način", odgovori gospođica Climpson.

"Problem je što vam ne mogu reći kako se postaviti prema cijeloj stvari. Sve ovisi o tome što ćete naći kad dođete onamo. Želim da

odete do Windlea u Westmorlandu i dođete do pomalo skrenute i paralizirane stare dame po imenu gospođa Wrayburn, koja živi u kući koja se zove Appleford. Ne znam tko se brine o njoj, ili kako ćete uopće ući u kuću. Ali, morate to učiniti, i morate otkriti gdje drži oporuku i, ako je ikako moguće, trebali biste je vidjeti."

"Zaboga!" uzviknula je gospođica Climpson. "I što je još gore", reče Wimsey, "imate otprilike samo tjedan

dana da to riješite." "To je vrlo malo vremena", odvrati gospođica Climpson. "Vidite", počne Wimsey, "ako ne pružimo neki izvanredno dobar

razlog za odgodu, slučaj gospođice Vane bit će zasigurno prvi na redu. Kad bih samo mogao uvjeriti odvjetnike obrane da postoji mogućnost osiguravanja novih dokaza, mogli bi zatražiti odgodu. Ali, u ovom trenutku ne raspolažem ničime što bi se moglo nazvati dokazom - samo vrlo blijedu slutnju."

"Razumijem", reče gospođica Climpson. "Pa, nitko od nas ne može učiniti više od onoga što je u našoj mogućnosti, i nužno je da imamo vjere. Vjera pokreće i planine, tako nam barem kažu."

"Onda, uložite i koju riječ za mene u svojim molitvama", reče Wimsey sjetno, "zato što je, koliko ja shvaćam, ovaj posao poput premještanja Himalaja i Alpa, s dodatkom ledenog Kavkaza i Rocky Mountaina."

"Možete računati na to da ću dati najbolje od sebe", odgovori gospođica Climpson, "i zatražit ću vikara da se u svojoj propovijedi posebno osvrne na one koji poduzimaju nemoguće pothvate. Kad biste željeli da počnem?"

"Odmah", reče Wimsey. "Mislim da je najbolje da pođete pod svojim pravim imenom, i odsjednete u nekom od lokalnih hotela -ne-pansiona;ta moje veća vjerojatnost da čujete neka govorkanja. Ne znam mnogo o Windleu, osim da postoji tvornica cipela i da je pogled prilično spektakularan, ali mjesto nije veliko i pretpostavljam da će svi znati ponešto o gospođi Wrayburn. Ona je izuzetno bogata, i bila je

vrlo poznata u svoje vrijeme. Osoba s kojom biste se trebali složiti je žena - vjerojatno postoji neka - koja njeguje i poslužuje gospođu

Wrayburn i koja se, općenito govoreći, brine za sve. Kad otkrijete njenu posebnu slabost, odmah je stisnite. Oh! Osim toga - prilično je moguće da oporuka uopće nije tamo, već se nalazi u rukama odvjetnika po imenu Norman Urquhart koji ima ured na Bedford Rowu. Ako je to slučaj, sve što možete učiniti jest da otkrijete bilo što - doista bilo što - što bi išlo na njegovu štetu. On je pranećak gospođe Wrayburn, i ponekad je odlazi posjetiti."

Gospođica Climpson je pribilježila ove upute. "A sad ću odmagliti i ostaviti vas s time", reče Wimsey. "Uzmite

koliko vam je god potrebno novca. I ako trebate neku posebnu opremu, samo mi brzojavite."

Nakon što je otišao od gospođice Climpson, lorda Petera Wimseya ponovo je počeo moriti osjećaj samosažalijevanja. Ali sada je preuzeo oblik nježne, prožimajuće melankolije. Uvjeren u vlastitu ispraznost, odlučio je učiniti ono malo dobra što je bilo u njegovoj moći prije umirovljenja u samostanu ili u ledenim pustošina Antarktika. Odvezao se namjerno do Scotland Yarda i tražio višeg inspektora Parkera.

Parker je bio u svom uredu i čitao izvještaj koji je upravo prispio. Pozdravio je Wimseya s izrazom lica na kojem se više očitovao stid negoli zadovoljstvo.

"Jeste li uspjeli pronaći onaj paketić s praškom?" "Ne, još nismo", reče Wimsey. "Pretpostavljam da više nikada

nećemo čuti ništo o tome. Ne. Radi se - o nečem prilično delikatnom. Riječ je o mojoj sestri."

Parker ga je pogledao i pogurnuo izvještaj u stranu. "O lady Mary?" "Pa - da. Razumijem da izlazi s tobom - pa - večera - i takve

stvari, zar ne?"

"Lady Mary me počastila - u jednoj ili dvjema prilikama - svojim društvom", reče Parker. "Nisam mislio - nisam znao - odnosno, razumio."

"Ah! Ali, jesi li razumio, u tome je stvar?" reče Wimsey ozbiljno. "Znaš, Mary je vrlo draga djevojka, iako ja..."

"Uvjeravam te", reče Parker, "da nema potrebe da mi to govoriš. Misliš li da trebam krivo protumačiti njenu ljubaznost? Običaj je ovih dana da žene najvišeg karaktera večeraju bez pratnje sa svojim prijateljima, a lady Mary je..."

"Ne predlažem pratioca", reče Wimsey. "Kao prvo, Mary na to nikada ne bi pristala, i mislim daje to sve ionako glupost. Ipak, kako sam njen brat i sve to - to je Geraldov posao zapravo, naravno, ali on i Mary se nikako ne slažu jedno s drugim, razumiješ, i sumnjam da bi mu ona prišapnula neku svoju tajnu, osobito kad bi za sve to kasnije doznala i Helen - što sam ono htio reći? Oh, da, kao Maryn brat, znaš, pretpostavljam da je moja - da se tako izrazim - dužnost da poguram i kažem koju riječ pomoći tu i tamo."

Parker je pažljivo pritisnuo bugačicu. "Nemoj to raditi", reče Wimsey, "nije dobro za tvoje pero. Uzmi

olovku." "Pretpostavljam", reče Parker, "nisam se trebao usuditi

pomisliti." "Što se nisi trebao usuditi pomisliti, stari momče?" upita

Wimsey. Nakrivio je glavu poput vrapca. "Ništa čemu bi se itko mogao protiviti", reče Parker gorljivo. "Na

što misliš, Wimsey? Vidim da smatraš neprikladnim, iz svog kuta

gledanja, da lady Mary Wimsey večera u javnom restoranu s policajcem, ali ako misliš da sam joj ikada rekao i riječ koja se ne bi mogla držati pristojnom..."

"...u prisutnosti njene majke,ocrnjuješ najčišću i najljupkiju ženu koja je ikada živjela, i vrijeđaš svog prijatelja", prekide ga Peter, uzimajući mu riječi iz usta i zaključujući ono što je želio reći. "Pravi si

Viktorijanac, Charles. Trebalo bi te držati pod staklenim zvonom. Naravno da nisi ništa rekao.

Ono što bih želio znati jest zašto?" Parker je buljio u njega. "Posljednjih pet ili više godina", reče Wimsey, "gledaš u moju

sestru poput lude ovce i izbuljiš oči poput zeca kad god se spomene njeno ime. Što misliš pod time? Uopće nije ukusno, niti uzbudljivo. Uznemiruješ jadnu djevojku. Ne daješ mi pravu sliku o svojoj hrabrosti. Muškarac ne voli vidjeti drugog muškarca kako je neodlučan u pogledu njegove sestre - barem ne tako dugo. To je ružno.

Živcira. Zašto me ne udariš po plećima i kažeš, 'Petere, moja draga stara blitvo, odlučio sam se ubaciti u staro obiteljsko stablo i postati ti bratom?'

Što te sprečava? Je li riječ o Geraldu? On je budala, znam, ali nije toliko loš, doista. A Helen? Ona je ponešto teška, ali i ne moraš je toliko viđati. Je li stvar u meni? Zato što, ako je tako, razmišljam o tome da postanem pustinjak.

Postojao je jedan Peter Pustinjak, pa ti tako neću smetati, zar ne? Prebrodi to, prijatelju i svima će biti bolje. No, no!"

"Zar me pitaš o...?" "Pitam te o tvojim namjerama, prokletstvo!" reče Wimsey. "Ako

to nije dovoljno viktorijanski, ne znam što jest. Razumijem da si dao Mary vremena da se oporavi od onih nesretnih veza s Cathcartom i Goylesom, ali, k vragu, dragi moj, pretjerao si u tome. Ne možeš očekivati da djevojka čeka zauvijek, možeš li? Što je, čekaš prijestupnu godinu?"

"Slušaj, Peter, ne budi prokleta budala. Kako mogu tražiti tvoju sestru da se uda za mene?"

"Kako to učiniš, tvoja je stvar. Možeš čak reći 'Što kažeš na brak, stara moja?'

To je danas moderno, jasno i razumljivo. Ili možeš kleknuti na koljeno i pitati, 'Hoćeš li me počastiti svojom rukom i srcem?' što je

ljupko i staromodno i s dozom originalnosti u ova vremena. Ili možeš pisati, brzojaviti, telefonirati.

Prepuštam to potpuno tvojoj slobodnoj volji." "Ne možeš biti ozbiljan." "Oh, Bože! Hoću li ikada nadživjeti svoju pogubnu reputaciju

lakrdijaša? Činiš Mary izuzetno nesretnom, Charles, i htio bih da se oženiš s njom da to napokon riješimo."

"Činim je nesretnom?" reče Parker, gotovo zaviknuvši. "Ja -nju - nesretnom?"

Wimsey se značajno lupnuo po čelu. "Drvo - čvrsto drvo! Ali, čini se da se ovaj posljednji udarac

probio. Da, ti - ona - nesretna - razumiješ li sada?" "Peter - ako doista misliš da..." "Nemoj se sada uzrujavati", reče Wimse, "gubiš vrijeme na

meni. Čuvaj to za Mary. Učinio sam svoju bratsku dužnost i tu je kraj tome. Smiri se. Vrati se svojim izvještajima."

"Oh, gospode, da", reče Parker. "Prije nego što nastavimo s nečim drugim, imam izvještaj za tebe."

"Imaš? Zašto to odmah nisi spomenuo?" "Nisi mi dopustio." "Pa, o čemu se radi?" "Pronašli smo paketić." "Što?" "Pronašli smo paketić." "Doista pronašli?" "Da. Jedan od barmena." "Pusti sad barmena. Siguran si da je to taj pravi paketić?" "Oh,

da, identificirali smo ga." "Nastavi. Jeste li ga analizirali?" "Da, analizirali smo ga." "Pa, što je?"

Parker ga je pogledao očima onoga koji mora priopćiti loše vijesti, i reče, nevoljko: "Soda bikarbona."

Gospodin Crofts, ispričavajući se, reče: "Rekao sam vam", sir Impey Biggs bacio je kratak pogled, "zaista nesretno."

Opisivati svakodnevni život lorda Petera Wimseya tijekom narednog tjedna ne bi bilo ni lijepo ni poučno.

Prinudna neaktivnost proizvede nepodnošljive simptome i kod najboljih. Nije ga pak ni imbecilna sreća višeg inspektora Parkera i lady Mary Wimsey uspjela smiriti, praćena, zamorna kakva je već bila, dosadnim iskazivanjima osjećaja za njega. Poput čovjeka u priči Maxa Beerbohma, Wimsey je "mrzio biti ganutljiv".

Tek ga je djelomično razveselila vijest marljivog Freddyja Arbuthnota o tome da je gospodin Norman Urquhart manje ili više duboko umiješan u katastrofu Megatherium Trusta.

Gospođica Kitty Climpson, s druge strane, je živjela u, kako je to sama voljela nazivati, "vrtlogu aktivnosti".

Pismo, napisano drugog dana nakon njenog dolaska u Windle, obogatila nas je mnoštvom pojedinosti.

č

Dragi lorde Peter, sigurna sam da ste nestrpljivo očekivali, u najranijem

mogućem trenutku, čuti kako napreduju stvari, i iako sam ovdje tek jedan dan, smatram da sam, uzevši sve u obzir, učinila dosta.

Stigla sam prilično kasno vlakom u ponedjeljak navečer, nakon zaista jednoličnog puta, sa žalosnim čekanjem u Prestonu, iako, zahvaljujući Vašoj dobroti i inzistiranju da putujem prvim razredom, nisam uopće bila umorna! Nitko ne može shvatiti kako veliku razliku predstavlja ta dodatna pogodnost, osobito kad godinama podnosi neugodna putovanja koja sam morala pretrpjeti u svojim danima siromaštva; osjećam kao da živim u gotovo grešnom luksuzu! Kupe je bio dobro zagrijan, doista, i previše, spustila bih malo prozor, ali je ondje bio ijedan vrlo debeli poslovni čovjek, umotan do grla u kapute i vunene prsluke, koji se osobito protivio da pustim malo svježeg zraka!

Muškarci su postali prave sobne biljke ovih dana, zar ne, za razliku od mog dragog oca koji nije dopuštao vatru u kući prije 1. studenog ili 31. ožujka, iako je termometar pokazivao nulu!

Nisam imala problema u pronalaženju udobne sobe u Station Hotelu, koliko god je kasno bilo. U starim danima, neudana žena koja u ponoć stiže u hotel s kovčegom u ruci, teško bi se smatrala poštovanom - kakva je to razlika prema danas!

Zahvalna sam što sam uspjela doživjeti i vidjeti sve te promjene, jer što god staromodni ljudi govore o većoj skromnosti i pristojnosti žena u doba kraljice Viktorije, oni koji se sjećaju starih uvjeta, znaju kako su teški i ponižavajući bili!

Jučer ujutro, naravno, moj prvi zadatak je bio pronaći odgovarajući pansion, u skladu s Vttšim uputama, i bila sam sretna što sam već u drugom pokušaju naletjela upravo na takav. Vrlo poštovan i otmjen, a tamo sam pronašla tri postarije dame koje su bile stalne stanovnice doma, koje su bile dobro potkovane u gradskim tračevima. Ništa nije moglo biti korisnije za našu stvar!

Čim sam uzela sobu, izašla sam van malo istraživati. Pronašla sam vrlo uslužnog policajca u High Streetu, i pitala sam ga gdje mogu pronaći kuću gospođe Wrayburn. Znao je to vrlo dobro, uputio me da pođem omnibusom, kratka vožnja do Fisherman Armsa i zatim još pet minuta hoda. Slijedila sam njegove upute, i autobus me odveo izravno do raskrižja s Fisherman Armsom iza ugla. Vozač je bio vrlo ljubazan i od velike pomoći, pokazao mije put, tako da sam bez problema pronašla kuću.

To je prekrasna stara kuća, stoji na vlastitim temeljima - prilično velika kuća, iz osamnaestog stoljeća, s talijanskim trijemom i prekrasnom zelenom tratinom s cedrovima i klasičnim ružinim gredicama, a u ljeto je to vjerojatno pravi rajski vrt. Promatrala sam ga neko vrijeme s ceste - mislila sam da to neće biti nimalo neuobičajeno ponašanje, da me netko i vidio, jer svatko bi bio zainteresiran za ovako krasno staro mjesto.

Većina zastora je bila spuštena, kao da je veći dio kuće bio nenaseljen, i nisam vidjela bilo kakvog vrtlara ili bilo koga drugog okolo - pretpostavljam da u ovo doba godine i nema mnogo posla u vrtu.

Međutim, iz jednog od dimnjaka je izlazio dim, pa je, dakle, bilo znakova života. Prošetala sam malo niz cestu, vratila se i opet prošla pokraj kuće. Ovog sam puta vidjela sluškinju kako prolazi iza ugla kuće, ali ona je, naravno, bila predaleko da započnem s njom razgovor. Ponovo sam se vratila omnibusom i ručala u Hillside Viewu kako bih se bolje upoznala sa stanovnicima pansiona.

Razumljivo, nisam željela odmah izgledati preznatiželjna, pa nisam rekla ništa u početku o kući gospođe Wrayburn, nego samo općenito pričala o Windleu. Imala sam poteškoća pri izbjegavanju odgovora na pitanja dobrih gospođa, koje su se osobito čudile zašto bi stranac došao u Windle u ovo doba godine, ali bez izgovaranja previše laži, mislim da sam ih ostavila u uvjerenju da sam došla u posjed malog nasljedstva (?) i da sam u posjetu Lake Districtu kako bih pronašla prikladno mjesto na kojem bih se smjestila sljedećeg ljeta.

Pričala sam i o crtanju - kao djevojke sve smo odgojene da se pomalo bavimo time - pa sam tako bila u mogućnosti iznijeti prilično dostatno tehničko znanje kako bih ih zadovoljila.

To mije pružilo izvanrednu priliku da ih upitam o kući. Rekla sam da je prekrasno staro mjesto i upitala stanuje li netko tamo. (Naravno, nisam to sve naizust izbrbljala - pričekalo sam dok mi nisu ispričale o priličnom broju zanimljivih lokacija u okrugu koje bi me kao umjetnicu zanimale!) Gospođa Pegler, vrlo krupna, mačkasta stara dama dugog jezika (!) ispričala mi je sve o kući. Dragi lorde, ono što sada ne znam o raskalašenoj bezbožnosti života gospođe Wrayburn u njenoj mladosti, nije vrijedno spomena.

Ali, ono što mije značilo i više, bilo je da mije otkrila ime njegovateljice i družbenice gospođe Wrayburn. Riječ o stanovitoj gospođici Booth, umirovljenoj medicinskoj sestri, staroj otprilike šezdesetak godina, koja živi potpuno sama u kući s gospođom Wrayburn, izuzevši, naravno, poslugu i domaćicu.

Kad sam čula da je gospođa Wrayburn tako stara, paralizirana i krhka, upitala sam nije li preopasno da se gospođa Booth sama brine za nju, ali gospođa Pegler je odvratila da je domaćica vrlo povjerljiva žena koja je već dugi niz godina u službi gospođe Wrayburn i da je ona prilično sposobna brinuti se o gospođi Wrayburn svaki put kad je gospođa Booth bila odsutna. Izgleda, dakle, da gospođa Booth izlazi ponekad iz kuće.

Nitko u toj kući, čini se, ne poznaje ju osobno, ali kažu da je se često može vidjeti u gradu u uniformi bolničarke. Uspjela sam dobiti njen prilično precizan opis, pa ako je kojim slučajem sretnem, usuđujem se reći da bih je mogla sasvim sigurno prepoznati! To je zapravo sve što sam uspjela doznati u jednom danu. Nadam se da nećete biti prerazočarani, ali bila sam prisiljena poslušati poveću količinu lokalne povijesti i, naravno, nisam željela forsirati razgovor oko gospođe Wrayburn ni na koji način koji bi pobudio sumnju.

Javit ću Vam se čim doznam još poneku informaciju.

Iskreno Vaša,

Gospođica Climpson je dovršila pismo u privatnosti svoje

spavaće sobe, i spremila ga pažljivo u svoju prostranu ručnu torbu prije nego što je sišla dolje. Dugo iskustvo stanovanja u raznim pansionima naučilo ju je da bi izlaganje omotnice adresirane na bilo kojeg člana plemstva bilo popraćeno iskazivanjem nepotrebne znatiželje. Istina, to bi učvrstilo njen status, ali u tom trenutku gospođica Climpson nikako nije željela biti u centru pažnje. Potiho se izvukla kroz vrata i uputila se prema centru grada.

Prethodnog dana, zamijetila je jednu glavnu čajanu, dvije nove i konkurentske, jednu pomalo passe i propadajuću, Lyons, četiri vrlo neugledne i, u cjelini, nevažne čajane koje su kombinirale posluživanje osvježavajućih pića s prodajom slastica. Sad je bilo deset i trideset. U sljedećih sat ili sat i pol vremena moći će, s neznatnim naporom, proučiti sav onaj dio populacije Windlea koji se prepuštao uživanju u jutarnjoj kavi.

Poslala je pismo i zatim je malo oklijevala odakle započeti. Napokon, odlučila je ostaviti Lyons za sljedeći dan. Bio je to običan jednostavan Lyons, bez orkestra ili tezge za točenje bezalkoholnih pića i posluživanje sladoleda.

Shvatila je da će njegova klijentela biti uglavnom domaćice i službenici. Od ostale četiri, najvjerojatnijom se činila, možda, čajana Central. Bila je prilično velika, dobro osvijetljena i vesela, i zvuči glazbe dopirali su s njenih vrata. Bolničarke obično vole velike, dobro osvijetljene i melodiozne prostore. Ali Central je imao jedan nedostatak. Svatko tko je stizao iz smjera kuće gospođe Wrayburn morao bi proći pored svih ostalih lokala kako bi došao do Centrala. Ta je činjenica učinila ovo mjesto neprikladnim za promatračnicu. Iz tog kuta gledanja, prednost je ležala na Ye Cosye Corneru. Sukladno tome, gospođica Climpson odlučila je započeti svoju zadaću odavde. Izabrala je stol pokraj prozora, naručila šalicu kave i dobro probavljiv kolač, te se upustila u svoje bdijenje.

Nakon pola sata, tijekom kojih nije spazila nijednu ženu u uniformi bolničarke, naručila je još jednu šalicu kave i neke slastiče. Popriličan broj ljudi - uglavnom žena - svratio je, ali opet nitko nije odgovarao opisu gospođice Booth. U pola dvanaest, gospođica Climpson je zaključila kako bi dulje zadržavanje ovdje izazvalo sumnju i moglo bi dosaditi vlasnicima. Platila je račun i otišla.

U Centralu je bilo puno više ljudi nego u Ye Cosye Corneru, i predstavljao je u određenom pogledu poboljšanje, s udobnim stolicama od pletera umjesto teških hrastovih, i žustrim konobaricama umjesto tromih dama u platnenim uniformama.

Gospođica Climpson naručila je još jednu šalicu kave i zemičku s maslacem. Nije našla slobodno mjesto pokraj prozora, ali bilo je jedno pokraj orkestra s kojeg je mogla pregledati cijelu prostoriju. Mreškanje tamnoplavog vela na vratima učinilo je da joj srce zakuca brže, ali ispalo je da pripada jedroj mlađoj osobi s dvoje djece i kolicima, i nada je ubrzo ishlapjela. Do dvanaest sati odlučila je da neće otkriti ništa u Centralu.

Njen posljednji posjet je bio Orientalu - mjesto loše uređeno za špijunažu.

Sastojalo se od tri vrlo male prostorije nepravilnog oblika, slabo osvijetljeno i dalje zavijeno zavjesama i draperijama. Gospođica

Climpson, istražujući, pronjuškala je sve kutke i skro-višta, uznemirujući neke ljubavne parove, prije nego što se vratila do stola pored vrata i sjela kako bi konzumirala svoju četvrtu šalicu kave. Ubrzo je prošlo i pola jedan, ali ništa od gospođice Booth.

Ne može sada doći, pomislila je gospođica Climpson, već bi se trebala vratiti i dati svojoj pacijentici ručak. Vratila se u Hillside View, ali s malo apetita za pečenu svinjetinu.

U pola četiri je ponovo izašla van kako bi se prepustila uživanju u čaju. Ovaj put je uključila Lyons i četvrtu čajanu, počevši na samom kraju grada i napredujući prema autobusnoj stanici. Bilo je to dok se borila sa svojim petim jelom, pokraj prozora u Ye Cosye Corneru, da je užurbani lik na pločniku zaokupio njenu pažnju. Već je pao mrak* a ulična svjetla nisu bila jaka, ali ona je jasno vidjela krupniju, sredovječnu ženu s crnom koprenom i sivim ogrtačem kako hoda po bližem pločniku. Savijajući vrat, mogla je vidjeti kako žustro hita prema autobusu za uglom i nestaje u smjeru Fisherman Armsa.

"Kako neugodno!" reče gospođica Climpson kad je vozilo nestalo. "Vjerojatno mije promakla negdje. Ilije možda pila čaj u nekoj privatnoj kući. Pa, bojim se da je ovo bio propušten dan. I tako sam puna čaja!"

Gospođica Climpson je bila, na sreću, blagoslovljena zdravom probavom, jer je sljedećeg jutra krenula s ponavljanjem jučerašnje izvedbe. Bilo je moguće, naravno, da gospođica Booth izlazi samo dvaput ili triput tjedno, ili da izlazi samo tijekom posli-jepodneva, ali gospođica Climpson nije željela riskirati.

Barem je postigla tu sigurnost da je autobusna stanica mjesto koje treba promatrati. Ovaj put je zauzela mjesto u Ye Cosye Corneru u jedanaest sati i čekala do dva. Ništa se nije dogodilo i otišla je kući.

U tri popodne je opet bila tamo. Dosad ju je već konobarica upamtila, pokazujući strpljivo zanimanje za njene dolaske i odlaske. Gospođica Climpson je objasnila da voli promatrati ljude kako prolaze, i izrekla je nekoliko riječi pohvale prema mjestu i usluzi.

Divila se zanimljivom starom svratištu na suprotnoj strani ulice, i rekla da bi voljela napraviti njegov crtež.

"Oh, da", reče djevojka, "mnogo umjetnika dolazi ovamo zbog toga."

To je dalo gospođici Climpson ideju, i sljedećeg se jutra pojavila s olovkom i blokom za skiciranje.

Iznenađujućom izopačenošću kojom se stvari općenito odvijaju, bilo je potrebno da samo naruči kavu, otvori blok i počne raditi grube skice svratišta, kad se zaustavio autobus i iz njega je izašla krupna bolničarka u plavoj i sivoj uniformi. Nije ušla u Ye Coyse Corner, već je odmarširala žustrim korakom do suprotnog kraja ulice, a koprena joj je poskakivala poput zastave.

Gospođica Climpson ispusti oštar uzvik kojim je iskazala svoju iritiranost, što je privuklo pažnju konobarice.

"Kako uznemirujuće!" reče gospođica Climpson. "Zaboravila sam ponijeti gumicu sa sobom. Najbolje da je odmah odem kupiti."

Ostavila je blok za skiciranje na stolu i krenula prema vratima. "Pokrit ću vam kavu, gospođice", reče djevojka uslužno.

"Prodavaonica gospodina Bulteela, dolje pored Beara, je najbolja papirnica."

"Hvala vam, hvala vam", reče gospođica Climpson i izjuri van. Crna koprena je i dalje lepršala u daljini. Gospođica Climpson ju

je slijedila bez daha, držeći se na pristojnoj udaljenosti na drugoj strani ulice. Koprena je uronila u ljekarnu. Gospođica Climpson je prešla cestu malo iza nje i stala gledati u izlog pun odjeće za bebe. Koprena je izašla van, zastala neodlučno na pločniku, okrenula se, prošla uz gospođicu Climpson i ušla u dućan s cipelama.

"Ako je riječ o vezicama za cipele, bit će brzo gotova", pomisli gospođica

Climpson, "ali ako će isprobavati nešto, moglo bi potrajati čitavo jutro."

Prošla je polako uz vrata. Jedna je mušterija, srećom, baš izlazila, i vireći iza nje, gospođica Climpson je samo uhvatila kratki

pogled na crnu koprenu kako nestaje u stražnjim prostorijama. Širom je otvorila vrata. U prednjem dijelu trgovine nalazila se tezga s različitim sitnicama, a na vratima kroz koje je bolničarka nestala stajala je oznaka "Ženski odjel".

Kupujući par smeđih svilenih vezica, gospođica Climpson je razmišljala u sebi.

Treba li slijediti i iskoristiti priliku? Isprobavanje cipela je obično dugotrajan posao. Osoba je poprilično dugo prikovana u stolici, dok se pomoćnik uspinje po ljestvama i skida gomile kartonskih kutija. Također je razmjerno vrlo lako započeti razgovor s osobom koja isprobava cipele. Ali i u tome postoji kvaka. Kako bi dokazao svoju vjerodostojnost na tom odjelu, i sam moraš početi s isprobavanjem cipela. Što se događa? Pomoćnik te najprije onesposobi izuvanjem tvoje desne cipele, a zatim nestaje. I pretpostavimo da, u međuvremenu, vaš plijen završava svoju potragu i izlazi van. Trebate li ga slijediti, poskakujući ludo na jednoj nozi?

Trebate li pobuditi sumnju brzim obuvanjem vlastite cipele i izjurivanjem dok vam vezice slobodno lepršaju, ispričavajući se neuvjerljivo da ste zaboravili na neki dogovor? Još gore, pretpostavimo da ste u nezgodnoj situaciji, da imate jednu svoju ijednu cipelu iz prodavaonice. Kakav biste dojam ostavili iznenadnim bijegom sa stvarima na koje nemate pravo? Ne bi li gonitelj i sam ubrzo postao gonjen?

Promišljajući o tom problemu, gospođica Climpson je platila za vezice i povukla se. Već je utekla iz lokala, a jedna nepodopština bila je sasvim dovoljna za to jutro.

Detektiv muškarac, osobito odjeven kao radnik, dostavljač, telegrafist, ima sve predispozicije da uspije ostati prikriven. Može se skitati bez da izaziva pažnju. S druge strane, ona može beskonačno dugo zuriti u izloge. Gospođica Climpson je odabrala trgovinu sa šeširima. S najvećom je pozornošću proučavala šešire izložene u oba prozora, vraćajući se pomalo neodlučno na jedan neobično elegantan s velom preko oka i dvjema izbočinama nalik na zečje uši. Upravo u

trenutku kad bi bilo koji promatrač sa strane pomislio da se napokon odlučila ući unutra i upitati za cijenu, bolničarka je izašla iz trgovine s cipelama.

Gospođica Climpson je odmahnula sa žaljenjem na zečje uši, vratila se do drugog izloga, pogledala, vratila se, oklijevala, i odmaknula se od izloga.

Bolničarka je sada bila otprilike desetak metara ispred nje, krećući se dobro, s držanjem konja koji mjerka svoju staju. Ponovo je prešla preko ceste, pogledala izlog pun raznobojne vune, razmislila, prošla pored i krenula prema vratima Oriental Cafea.

Gospođica Climpson je bila u poziciji osobe koja je, nakon dugo odgađane potrage, uspjela staviti staklenu čašu preko moljca. Na trenutak je stvorenje sigurno i gonič hvata dah. Sada je problem kako izvući moljca bez da se počini šteta.

Lako je, naravno, slijediti osobu u kafić i sjesti za njen stol, ako je mjesto, naravno, slobodno. Ali ona vas možda ne bi prihvatila. Mogla bi smatrati čudnim što netko sjeda za njen stol ako su ostali potpuno prazni. Bolje je prići s kakvom isprikom, poput podizanja rupčića koji je pao na pod ili privlačenjem pozornosti radi otvorene torbice. Ako vam osoba sama ne omogući ispriku, sljedeća najbolja stvar je da sami proizvedete jednu.

Papirnica je bila samo nekoliko metara dalje. Gospođica Climpson je ušla unutra i kupila gumicu, tri razglednice, olovku i kalendar. Zatim je polako prešla preko ulice i ušla u Oriental.

U prvoj je prostoriji zatekla dvije žene i malog dječaka kako sjede u jednom separeu, postarijeg gospodina koji je pio mlijeko u drugom, i nekoliko djevojaka koje su konzumirale kavu i kolače u trećem.

"Oprostite", reče gospođica Climpson dvjema ženama, "ali pripada li ovaj zamotuljak vama? Pronašla sam ga baš ispred vrata."

Postarija žena, koja je očito bila u kupovini, brzo je napravila pretragu svojih brojnih raznovrsnih paketa, hvatajući svaki od njih kako bi se prisjetila njihova sadržaja.

"Mislim da nije moj, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Da vidim. Ovo su jaja i slanina i, što je to, Gertie? Je li to mišolovka? Ne, pričekajte malo, to je lijek za kašalj, a ovo - to su čepovi od pluta tete Edith, a to je Nugget - ne, to su sušene haringe, ovo ovdje je Nugget - pa, zaboga, vjerujem da sam ispustila tu mišo-lovku - ali to mi uopće ne nalikuje."

"Ne, majko", reče mlada žena. "Zar se ne sjećaš da su dijelili mišolovke?"

"Doista, to su činili. Pa, to je znači to. Mišolovka i dvije tave, i, naravno, sapun koji je kod tebe, Gertie. Ne, puno vam hvala, ipak, ali to nije naše; vjerojatno je ispalo nekom drugom." Stari gospodin je zanijekao vlasništvo nad predmetom odlučno, ali ljubazno, a odvije su se djevojke samo nasmijale na to. Gospođica Climpson je nastavila dalje. Dvije mlade žene s njihovim mladićima samo su joj propisno zahvalile u sljedećoj prostoriji, i rekle da zamotuljak nije njihov.

Gospođica Climpson je prešla u treću prostoriju. U jednom je uglu sjedila prilično bučna gomila, a u pozadini, u najtamnijem i najudaljenijem od svih uglova Orientala, sjedila je bolničarka, čitajući knjigu.

Bučna gomila nije imala što za reći o zamotuljku i gospođica Climpson, s ubrzanim srčanim ritmom, pristupila je do sestre.

"Ispričavam se", reče smiješeći se ljubazno, "ali mislim daje ovaj mali zamotuljak vaš. Pokupila sam ga baš ispred vrata i već sam pitala sve ostale ovdje."

Sestra podigne pogled. Bila je to prosijeda, postarija žena, s onim velikim znatiželjnim plavim očima koje su zbunjivale promatrača svojim intenzivnim pogledom, i obično su pokazatelj neke emocionalne nestabilnosti. Nasmiješila se gospođici Climpson i odvratila ljubazno:

"Ne, nije moj. Vrlo ljubazno od vas, ali sve su moje stvari ovdje." Neodređeno je pokazala na sjedalo pored sebe i gospođica

Climpson, prihvaćajući poziv, odmah sjedne.

"Prilično čudno", reče gospođica Climpson. "Bila sam sigurna da ga je netko ispustio kad je ulazio ovamo. Pitam se što bih trebala učiniti s njim." Podigla ga je nježno. "Držim da nije riječ o nekoj vrijednosti, ali nikad se ne zna.

Pretpostavljam da bih ga trebala odnijeti na policiju." "Mogli biste ga predati u zalogajnicu", predloži sestra, "u slučaju

da se pojavi vlasnik i zatraži ga." "Pa, naravno, mogla bih", uzvikne gospođica Climpson. 'To ste

se vrlo mudro dosjetili. Naravno, da, to bi bio najbolji način. Vjerojatno me smatrate prilično budalastom što se i sama nisam sjetila toga. Nisam vrlo praktična osoba, bojim se, ali divim se onima koji jesu. Nikada se ne bih mogla baviti vašom profesijom, zar ne? Čak i najmanja opasnost me u potpunosti zbuni."

Bolničarka se ponovo nasmiješi. "Uglavnom je to samo pitanje prakse", odvrati. "I samokon-trole,

naravno. Sve se te male slabosti mogu izliječiti - ne vjerujete li?" Njezine su oči hipnotički počivale na gospođici Climpson.

"Pretpostavljam daje to istina." 'To je takva pogreška", nastavila je bolničarka,zatvarajući

knjigu i stavljajući je na stol pored sebe, "vjerovati daje bilo što u mentalnoj sferi veliko ili malo. Svim našim mislima i radnjama upravljaju viši centri duhovne moći, ako se možete prisiliti da vjerujete u to."

Konobarica je stigla kako bi uzela narudžbu gospođice Climpson.

"Oh, Bože! Čini se da sam se ugurala ovdje...!" "Oh, nemojte ustajati", reče bolničarka. "Jeste li sigurni? Doista? Ne bih vas željela prekidati." "Nikako. Živim vrlo usamljeničkim životom, i drago mi je

pronaći osobu s kojom mogu razgovarati." "Vrlo ljubazno od vas. Uzet ću pogačice s maslacom, molim vas, i

šalicu čaja.

Ovo je vrlo ugodan lokal, ne mislite li tako? Tako miran i tih. Kad barem oni ljudi tamo ne bi pravili toliku buku s onim psom. Ne volim te ogromne, velike životinje, i mislim da su prilično opasne, zar ne?"

Gospođica Climpson nije čula odgovor, jer je odjednom primijetila naslov knjige koja je ležala na stolu, i vrag ili anđeo čuvar (nije bila sigurna) joj je pružao ovu izvanrednu priliku na srebrnom pladnju. Knjigu je izdao "Spiritualist Press", a njen je naslov bio Mogu li mrtvi govoriti? U trenutku prosvjetljenja, gospođica Climpson je vidjela svoj plan gotov i savršen u svakom pogledu. Uključivao je malo varanja na što se njezina savjest trenutno pobunila, ali bio je siguran. Borila se s demonom. Čak i u najpravednijem od svih slučajeva, bi li išta tako pokvareno moglo biti opravdano?

U sebi je pokušala izgovoriti molitvu tražeći smjernice, ali jedini odgovor koji je dobila bio je mali šapat u njeno uho: "Oh, krasan posao, gospođice Climpson!"

Navedeni je glas je pripadao Peteru Wimseyu. "Ispričavam se", reče gospođica Climpson, "ali primijetila sam

da vas zanima spiritualizam. Kako je to zanimljivo!" Ako je postojala ijedna tema na svijetu za koju je gospođica

Climpson mogla tvrditi da zna nešto, bio je to spiritualizam. To je cvijet koji se uzgaja hrabro u atmosferi pansiona. Više nego jednom, gospođica Climpson je slušala o oruđima duhovnih nivoa i kontrola, istinskoj komunikaciji, astralnim tijelima, aurama i ektoplastičkim materijalizacijama dok se njen zdrav razum bunio protiv toga. Da je to za Crkvu bila zabranjena tema, znala je to vrlo dobro, ali bila je družbenica tolikih starijih dama.

A tu je bio i onaj neobičan čovječuljak iz "Physical Research Societyja". Odsjeo je dva tjedna u istom privatnom hotelu kao i ona u Bournemouthu. Njegova je specijalnost bila istraživanje opsjednutih kuća i otkrivanje duhova. Gospođica Climpson mu se prilično dopala, i ona je provela nekoliko vrlo zanimljivih večeri slušajući o trikovima medija. Pod njegovim je vodstvom i sama naučila okretati stolove i

proizvoditi razne pucketave zvukove. Vidjela je nevjerojatne gumene rukavice koje su ostavljale dojam da su ruke od duha u kanti s voskom i koje, kad se isprazni zrak iz njih, mogu biti izvučene vrlo nježno iz čvrstog voska kroz rupu užu od dječjeg zgloba. U teoriji je čak i znala, iako sama nije nikad iskušala, kako da joj privežu ruke iza leđa tako da ih s lakoćom može osloboditi, i kako da pobjegne iz sobe udarajući u bubanj u sumrak unatoč tome što je zavezana u tamnom ormaru s objema rukama punima brašna. Gospođica Climpson je često raznišljala o ludostima i zloći ljudskog roda.

Sestra je nastavila govoriti, a gospođica Climpson je odgovarala mehanički.

"Ona je tek početnik", reče gospođica Climpson u sebi. "Čita priručnik... I prilično je nekritična... Sigurno zna da je ta žena već odavno razotkrivena...

Ljude poput nje ne bi smjeli puštati same van - osobito su podložni tome da budu prevareni... Ne znam za tu gospođu Craig o kojoj priča, ali vjerojatno je bila savijena poput vadičepa... Moram izbjegavati gospođu Craig; sigurno zna previše... Ako jadno zabludjelo stvorenje to proguta, progutat će bilo što."

"Čini se apsolutno prekrasnim, zar ne?" reče gospođica Climpson glasno. "Ali nije li također i malo opasno? Rečeno mi je da sam sama vrlo osjetljiva, ali nikad se nisam usudila iskušati. Je li mudro otvoriti nečiji um tim superprirodnim utjecajima?"

"Nije opasno ako to činite ispravno", reče bolničarka. "Osoba mora naučiti izgraditi ljusku od čistih misli oko duše, tako da nikakvi zli utjecaji ne mogu prodrijeti. Vodila sam tako ugodne razgovore s dragim osobama koje su preminule..."

Gospođica Climpson naruči još čaja i pošalje konobaricu po tanjur kolača.

"... nažalost, sama nisam pogodna za medij - to jest, ne još. Ne mogu učiniti ništa dok sam sama. Gospođa Craig kaže da će i to doći vježbom i koncentracijom.

Prošle noći sam pokušavala s pločom za primanje poruka, ali uspjela sam dobiti samo spirale, a ne slova."

"Vaš svjesni dio mozga je preaktivan, pretpostavljam", reče gospođica Climpson.

"Da, vjerojatno je to u pitanju. Gospođa Craig kaže da sam prekrasno suosjećajna. Postižemo savršene rezultate kad zajedno sjednemo. Nažalost, sad je izvan zemlje."

Srce gospođice Climpson je tako poskočilo da je umalo prolila svoj čaj. "Vi ste medij, onda?',nastavila je bolničarka. 'Tako kažu", reče gospođica Climpson oprezno.

"Pitam se", počne bolničarka, "kad bismo sjele zajedno." Promatrala je gladno gospođicu Climpson. "Ja doista ne volim..."

"Oh, dajte. Vi ste tako suosjećajna osoba. Sigurna sam da bismo postigle dobre rezultate. A duhovi tako željno čekaju da komuniciraju s nama. Naravno, ne bih ni pokušavala da nemam povjerenja u osobu. Toliko je lažnih medija posvuda." Pa ipak znate toliko, pomisli gospođica Climpson. "Ali s nekim poput vas, osoba je potpuno sigurna. Vidjeli biste kako bi to utjecalo na vaš život. Nekad me je toliko pogađala bol i bijeda u svijetu - toliko je ima, znate - dok nisam shvatila pitanje opstanka i kako nam je sva patnja poslana kako bismo se prilagodili životu na višoj razini."

"Pa", reče gospođica Climpson polagano, "voljna sam pokušati. Ali ne mogu reći da doista vjerujem u to, znate."

"Vjerovat ćete - zaista hoćete." "Naravno, i sama sam vidjela neke čudne stvari - znak da ne

može biti riječ o triku, zato što sam poznavala ljude - koje nisam mogla objasniti."

"Navratite večeras do mene, molim vas!" poviče bolničarka s uvjeravanjem. "Imat ćemo samo jednu malu seansu i onda ćemo utvrditi jeste li doista medij. Nimalo ne sumnjam u to."

"U redu",reče gospođica Climpson. "Usput, kako se zovete?" "Caroline Booth, gospođica Caroline Booth. Brinem se o staroj,

paraliziranoj dami koja živi u velikoj kući na Kendal Roadu."

Hvala Bogu na tome, u svakom slučaju, pomisli gospođica Climpson. Na glas reče:

"Moje je ime Climpson; mislim da negdje imam posjetnicu. Ne - ostavila sam je.

Ali, odsjela sam u Hillside Viewu. Kako da dođem do vas?" Gospođica Booth spomene adresu i vrijeme kad polazi autobus i

dodala je poziv za večeru, što je ova prihvatila. Gospođica Climpson je otišla kući i na brzinu napisala poruku:

Sigurna sam da ste se pitali što se dogodilo sa mnom. Ali barem imam

vijesti! Osvojila sam tvrđavu! Večeras sam pozvana u kuću i možete očekivati velike stvari!!!

U žurbi, Iskreno Vaša,

KATHARINE A. CLIMPSON.

Gospođica Climpson je otišla ponovo u grad nakon ručka. Najprije, kako je bila poštena žena, uzela je blok za crtanje iz Ye Cosye Cornera i platila račun, objašnjavajući da je jutros naletjela na prijatelja i da je bila spriječena ponovo se vratiti. Zatim je obišla mnoštvo različitih trgovina. Napokon je odabrala malu metalnu kutiju za sapun koja je odgovarala njenim zahtjevima.

Uglovi kutije bili su blago ispupčeni, i kad bi se zatvorila i blago stisnula, odskočila bi s jakim pucketavim zvukom. Ovo, s malom napravom i jakim flasterom, pričvrstila je za jaku elastičnu podvezicu. Kad je napravu gospođica Climpson pritisnula čvrsto među koljena, kutija je proizvodila čitav niz prasaka koji bi zadovoljili i uvjerili i najskeptičnije. Gospođica Climpson, sjedeći pred ogledalom, sat je vremena vježbala dok nije proizvela prasak uz minimun fizičkog napora.

Nabavila je također komad čvrste crne žice, kakva se koristi za obod šešira.

Savinuta i omotana oko zgloba, s ovom je napravom mogla pomaknuti lakši stol.

Težina nekog većeg stola bila bi previše za nju, bojala se, ali nije imala vremena naručiti nešto od kovača. Ipak, mogla je pokušati. Pronašla je crnu baršunastu kućnu haljinu s dugim, širokim rukavima. Zadovoljno je zaključila da će žice biti dobro skrivene.

U šest sati, odjenula je haljinu, pričvrstila kutijicu za nogu -okrenuvši je prema van, da prijevremeni praskovi ne bi preplašili ostale putnike, zamotala §e u teški ogrtač, uzela šešir i kišobran, i krenula u pohod krađe oporuke gospođe Wrayburn.

Večera je bila gotova. Poslužena je u prekrasnoj staroj sobi obloženoj hrastovinom s kaminom, i hrana je bila dobra. Gospođica Climpson je bila napeta ali spremna.

"Sjest ćemo u moju sobu, hoćemo li?" upita gospođica Booth. "To je jedino doista udobno mjesto. Veći dio kuće je, naravno, zatvoren. Ispričajte me, samo ću skoknuti gore i dati gospođi Wrayburn njenu večeru, jadno stvorenje, i onda možemo početi. Vraćam se za najviše pola sata."

"Ona je, pretpostavljam, prilično bespomoćna?" "Da, prilično." "Može li govoriti?" "Ne bih to nazvala tako. Ponekad mrmlja nešto, ali je to prilično

nerazumljivo. Tužno je, zar ne? A tako je bogata. Bit će to sretan dan za nju

kad premine." "Jadna duša!" reče gospođica Climpson. Njezina ju je domaćica povela u malu, veselo uređenu dnevnu

sobu i ostavila ju je među pokrivačima od kretona i ukrasima. Gospođica Climpson je očima preletjela brzo preko knjiga, uglavnom raznoraznih romana, s iznimkom nekih temeljnih djela izspiritualizma,azatim je usmjerila svoju pažnju na okvir kamina. Bio

je pun fotografija, kao što obično okviri kamina bolničarki i jesu. Istaknuta između onih koje su pokazivale grupice u bolnicama ili pojedinačne portrete potpisane s "Od Vašeg zahvalnog pacijenta" stajala je uokvirena fotografija muškarca u odijelu i s brkovima kako stoji pored bicikla, očigledno na balkonu, a u daljini su se vidjele planine. Okvir je bio srebrni, težak i kićen.

"Premlad da joj bude otac", reče gospođica Climpson, kad ju je okrenula kako bi pročitala što piše na okviru, "ili od dragog ili najdražeg brata. Hm! 'Mojoj najdražoj Lucy, od njenog ljubljenog Harryja.' Nije riječ o bratu, pretpostavljam. Adresa fotografa, Coventry. Prodavač bicikala, moguće. No, što se dogodilo s Harryjem? Očito, ne brak. Smrt ili nevjera. Prvoklasni okvir i središnja pozicija; gomila narcisa u vazi. Mislim da je Harry preminuo. Što imamo sljedeće? Obiteljske slike? Da. Imena prikladno ispod njih. Najdražoj Lucy na vanjskom rubu, mama i tata, Tom i Gertrude. Tom i Gertrude su stariji, ali vjerojatno su još živi. Tata je vikar. Poveća kuća - seoski rektorat, možda.

Adresa fotografa, Maidstone. Samo trenutak. Ovdje je tata s grupicom nekih dječaka. Školski učitelj, ili daje privatnu poduku. Dvojica dječaka imaju prugaste šešire i vrpce, onda vjerojatno škola. Što predstavlja taj srebrni kup?

Thos Booth i tri druga imena - Pembroke College, 1883. Ne baš preskup koledž.

Pitam seje li tata bio protiv Harryja zbog njegovog posla u prodaji i proizvodnji bicikala? Ona knjiga ondje izgleda kao neka školska nagrada. I jest.

Maidstone College - zbog vrsnosti u engleskoj književnosti. Upravo tako. Vraća li se? Ne, samo lažna uzbuna. Mladić u kaki hlačama, 'Tvoj ljubljeni nećak, G. Booth' Ah! Tomov sin, pretpostavljam. Je li preživio, pitam se? Da, vraća se, ovaj put."

Kad su se vrata otvorila, gospođica Climpson sjedila je pored vatre, duboko udubljena u Raymonda.

"Žao mi je što ste morali čekati", reče gospođica Booth, "ali jadnica je prilično nemirna večeras. Bit će dobro nekoliko sati, ali kasnije ću ponovo morati ići gore.Hoćemo li odmah započeti? Stvarno sam željna iskušati to."

Gospođica Climpson se spremno složi. "Obično koristimo ovaj stol", reče gospođica Booth donoseći mali,

okrugli stol od bambusa, s ladicom između njegovih nogu. Gospođica Climpson pomisli da nikada nije vidjela komad namještaja koji toliko odgovara predstavi koju će izvesti, i zdušno je odobrila izbor gospođe Craig.

"Hoćemo li sjediti na svjetlu?" upita znatiželjno. "Ne na jakom svjetlu", odvrati gospođica Booth. "Gospođa Craig

mi je objasnila da su plave zrake sunčevog svjetla ili onog električnog prejake za duhove. One ometaju vibracije, razumijete. Tako da obično ugasimo rasvjetu i sjedimo samo pod svjetlom kamina, što je sasvim dovoljno za zapisivanje poruka. Hoćete li ih zapisivati vi ili ja?"

"Oh, mislim da je bolje da to činite vi jer imate mnogo više iskustva", reče gospođica Climpson.

"U redu." Gospođica Booth je dohvatila olovku i komad papira i ugasila

svjetlo. "Sada ćemo sjesti i položiti naše palčeve i prste lagano na stol,

pored ruba. Bolje je, naravno, napraviti krug, ali nemoguće je sa samo dvije

osobe. I samo u početku, mislim da je bolje da uopće ne pričamo dok izvještaj nije kompletiran, razumijete. Na koju ćete stranu sjesti?"

"Oh, mislim da će ovako odgovarati", odvrati gospođica Climpson.

"Ne smeta vam vatra iza leđa?" Gospođica Climpson nije se nikako protivila toj činjenici. "Pa, to je dobar razmještaj, zato što sprečava zrake da padaju po

stolu." "To sam i sama pomislila", odvrati iskreno gospođica Climpson.

Položile su palčeve i prste na stol i čekale. Prošlo je deset minuta. "Osjećate li kakvo kretanje?" prošaptala je gospođica Booth. "Ne." "Ponekad treba vremena." Tišina. "Ah! Mislim da sam osjetila nešto." "Ja osjećam žmarce u prstima." "I ja također. Uskoro ćemo dobiti nešto." Stanka. "Želite li se odmoriti malo?" "Pa, prilično me bole zglobovi." 'Tako je dok se ne naviknete. Kroz njih struji moć." Gospođica Climpson je podigla prste i lagano protrljala zglobove.

Tanke crne kukice spustile su se potiho do kraja njenih dugačkih rukava.

"Sigurna sam da se posvuda oko nas nalazi sila. Osjećam hladno strujanje niz kralježnicu."

"Nastavimo", predloži gospođica Climpson. "Dovoljno sam se odmorila."

Tišina. "Osjećam", prošapće gospođica Climpson, "kao da me nešto

hvata za vrat." "Nemojte se micati." "I ruke su mi se od lakta na niže potpuno umrtvile." "Tišina! I

meni je tako." Gospođica Climpson je mogla dodati da osjeća i bol u svojim

deltoidima, da je znala njihova imena. To nije neuobičajena pojava kod sjedenja s palčevima i prstima za stolom, a bez oslonca na zglobove.

"Tresem se od glave do pete", reče gospođica Booth. U tom se trenutku stol iznenada jako zatresao. Gospođica

Climpson je precijenila snagu potrebnu da se pomakne namještaj napravljen od bambusa.

"Ah!" Nakon kratke stanke koja joj je trebala da se oporavi, stol se

ponovo počeo micati, ali mnogo nježnije sada, dok se nije tresao ravnomjernom jačinom.

Gospođica Climpson je shvatila da je nježnim podizanjem jedne poprilično velike noge, mogla osloboditi gotovo svu težinu s kukice sa svog zapešća. To je bila sretna okolnost jer nije znala hoće li njihova građa izdržati taj napor.

"Hoćemo li mu se obratiti?" upita gospođica Climpson. "Pričekajte trenutak", reče gospođica Booth. "Želi ići postrance."

Gospođica Climpson je bila iznenađena ovom izjavom, koja je, čini se, zahtijevala popriličnu količinu imaginacije, ali je ipak poslušno blago zarotirala stol.

"Hoćemo li ustati?" predloži gospođica Booth. Ovo ju je zbunilo, jer nije bilo nimalo lako pomicati stol i

istovremeno biti pognut i stajati na jednoj nozi. Gospođica Climpson je odlučila da će pasti u trans. Spustila je glavu na prsa i tiho zastenjala. U isto je vrijeme povukla ruke, otpuštajući kukice, a stol se nastavio okretati ispod njihovih prstiju.

Komadić ugljena pao je iz vatre s treskom, podižući sjajan plamen. Gospođica Climpson se trgnula, a stol se prestao okretati i primirio se uz jak tresak.

"Oh, zaboga!" uzviknula je gospođica Booth. "Svjetlo je raspršilo vibracije? Je li sve u redu, draga?"

"Da, da", reče gospođica Climpson neodređeno. "Zar se nešto dogodilo?"

"Snaga je bila golema", izjavi gospođica Booth. "Nikad to nisam osjetila tako jako."

"Mislim da sam zaspala", ustvrdi gospođica Climpson. "Pali ste u trans", reče gospođica Booth. "Duh je pruzeo vlast

nad vama. Jeste li jako umorni, ili možemo nastaviti dalje?" "Osjećam se posve u redu", izjavi gospođica Climpson, "samo

malo pospano."

"Vi ste nevjerojatno jak medij", ustvrdi gospođica Booth. Gospođica Climpson je, potajno savijajući gležanj, bila prisiljena

složiti se s tvrdnjom. "Stavit ćemo okvir ispred vatre ovaj put", reče gospođica Booth.

"Tako je bolje. Sada!" Ponovo su stavile ruke na stol koji se gotovo u istom trenutku

počeo tresti. "Nećemo više gubiti vrijeme", reče gospođica Booth. Lagano je

pročistila grlo i obratila se stolu. "Je li neki duh ovdje?" Tresak! Stol se prestao micati. "Mogu li dobiti jedan udarac za 'da' i dva za 'ne'?" Tresak! Prednost ove metode ispitivanja je ta što prisiljava ispitivača da

postavi glavna pitanja. "Jesi li duh nekoga tko je preminuo?" "Da." "Jesi li Fedora?" "Ne." "Jesi li jedan od duhova koji su me posjetili i prije?" "Ne." "Jesi li prijateljski duh?" "Da." "Je li ti drago što nas vidiš?" "Da. Da. Da." "Jesi li sretan?" "Da." "Jesi li ovdje kako bi tražio nešto za sebe?" "Ne." "Želiš li nam nekako osobno pomoći?" "Ne." "Govoriš li u ime nekog drugog duha?" "Da." "Želi li on razgovarati s mojom prijateljicom?" "Ne." "Sa mnom, onda?" "Da. Da. Da. Da." (Stol se žestoko zatresao.) "Je li to duh žene?" "Ne." "Muškarca?" "Da." Malen uzdah.

"Je li to duh s kojim sam već pokušala komunicirati?" "Da." Stanka i ljuljanje stola. "Hoćeš li razgovarati s nama uz pomoć abecede? Jedan udarac

za A, dva za B i tako dalje?" Zakašnjeli oprez, pomisli gospođica Climpson. Tresak! "Kako sezoveš?" Osam udaraca i dug uvučen dah Jedan udarac... "H-A" Dug niz udaraca. "Je li to bilo R? Prebrzi ste." Tresak! "H-A-R. Jesam li u pravu?" "Da." "Je li to Harry?" "Da, da, da." "Oh, Harry. Napokon! Kako si? Jesi li sretan?" "Da - ne - usamljen." "To nije bila moja pogreška, Harry." "Da. Slaba." "Ah, ali morala sam misliti na svoje dužnosti. Sjeti se tko je stao

između nas." "Da. O-T-A-" "Ne, ne, Harry! Bila je to MAJ..." "-KA!" zaključio je stol, trijumfalno. "Kako možeš biti tako

neljubazan?" "Ljubav prije svega." "Jasno mi je to sada. Ali bila sam samo djevojka. Ne želiš li mi

oprostiti sada?" "Sve je zaboravljeno. I majci je oprošteno." 'Tako mi je drago. Što radiš ondje gdje se nalaziš, Harry?" "Čekam. Pomažem. Popravljam." "Imaš li neku posebnu poruku za mene?"

"Idi u Coventry!" (Ovdje se stol počeo tresti.) Ova je poruka, čini se, svladala postavljača pitanja. "Oh, to si doista ti, Harry! Nisi zaboravio našu staru šalu. Reci

mi." Stol je pokazao izuzetne znakove uzbuđenja u tom trenutku i

iznio čitavu gomilu nečitljivih slova. "Što želiš?" "G-G-G..." "Mora da netko drugi prekida", reče gospođica Booth. "Tko je to,

molim vas?" "G-E-O-R-G-E" (Vrlo brzo.) "George! Ne poznajem nijednog Georgea, osim Tomovog sina.

Pitam seje li mu se nešto dogodilo." "Ha! Ha! Ha! Ne George Booth, već George Washington."

"George Washington?" "Ha! Ha!" (Stol je postao nevjerojatno uzbuđen, u tolikoj mjeri

da ga je gospođica Climpson jedva uspjela zadržati. Gospođica Booth, koja je bilježila razgovor, sada je ponovo stavila svoje ruke na stol, što je zaustavilo poskakivanje, ali se iznova počeo micati.)

"Tko je sada ovdje?" "Pongo." "Tko je Pongo?" "Tvoj duh." "S kim sam to sada razgovarala?" "S lošim duhom. Više ga nema." "Je li Harry još uvijek ondje?" "Otišao je." "Želi li još netko razgovarati?" "Helen." "Koja Helen?" "Zar se ne sjećaš? Maidstone." "Maidstone? Oh, misliš na Ellen Pate?" "Da, Pate." "Zamisli to! Dobra večer, Ellen. Drago mi je što te čujem."

"Sjeti se svađe." "Misliš na veliku svađu u domu?" "Kate, loša djevojka." "Ne, ne sjećam se Kate, osim Kate Hurley. Ne misliš na nju, zar

ne?" "Zločesta Kate. Ugašena svjetla." "Oh, znam što to pokušava

reći. Nakon što bi se ugasila svjetla, više nije bilo kolača." "Tako je." "Još uvijek vrlo loše sričeš, Ellen." "Miss-Miss..." "Mississippi? Još nisi naučila?" "Smiješno." "Ima li tamo gdje si mnogo djevojaka iz našeg razreda?" "Tu su Alice i Mabel. Pozdravljaju te." "Kako lijepo od njih. I ti njih pozdravi." "Da. Cvijeće. Sunce." "Što to?" "P," javio se stol, nestrpljivo. "Je li to opet Pongo?" "Da. Umoran." "Želiš li da prekinemo?" "Da. Drugi put." "U redu, laku noć." "Laku noć." Medij se naslonio u svojoj stolici s uzdahom umora i iscrpljenosti

koji je bio savršeno opravdan. Izmorilo ju je lupkanje slova abecede i već se pobojala da će joj iskliznuti kutijica od sapuna.

Gospođica Booth jejupalila svjetlo. "Bilo je prekrasno!" reče gospođica Booth. "Jeste li dobili neke od odgovora koje ste tražili?" "Da, doista. Zar ih niste čuli?" "Uopće nisam pratila", odgovori gospođica Climpson. "Malo je teže, brojati, dok se ne naviknete na to. Vjerojatno ste

užasno umorni.

Prekinut ćemo sada i pripravit ću nam čaj. Sljedeći put bismo mogli upotrijebiti ploču za primanje poruka. Potrebno je upola manje vremena da dobijemo odgovore."

Gospođica Climpson je razmislila o tome. Svakako, bilo bi to manje zamorno, ali nije bila sigurna bi li mogla upravljati time.

Gospođica Booth je stavila čajnik na vatru i bacila pogled na sat. "Zaboga! Gotovo je jedanaest sati. Kako je vrijeme prole-tjelo.

Moram otrčati gore i provjeriti kako je stara dama. Želite li možda pročitati pitanja i odgovore? Pretpostavljam da se neću zadržati dugo."

Vrlo zadovoljavajuće dosad, pomisli gospođica Climpson. Povjerenje je dobro uspostavljeno. Za nekoliko dana, moći će provesti svoj plan. Ali gotovo se spotaknula preko Georgea. I bilo je glupo što je rekla "Helen". Nellie bi bilo uvjerljivije - postojala je neka Nellie u gotovo svakoj školi prije četrdeset- pedeset godina. Ali, napokon, uopće nije bilo važno što je rekla, druga osoba je činila sve da pomogne. Noge i ruke su je očajnički boljele. Umorna, pitala seje li propustila posljednji autobus.

"Bojim se da jeste", odgovorila je gospođica Booth, kad joj je ovo pitanje postavljeno nakon što se vratila. "Ali, pozvat ćemo taksi. Na moj račun, naravno, draga, inzistiram, zato što ste bili tako dobri i došli ovamo, samo da bi udovoljili mojoj znatiželji. Zar ne mislite da smo uspostavili predivnu komunikaciju? Harry nikada prije ne bi došao - jadni Harry! Bojim se da sam bila strašno neljubazna prema njemu. Oženio se, ali vidite, nikada me nije zaboravio.

Živio je u Coventryju, i znali smo se šaliti o tome -na to je mislio kad je rekao ono. Pitam se o kojoj se Alice i Mabel radi. Bila je jedna Alice Gibbons i Alice Roach - obje tako drage djevojke; mislim da se radi o Mabel Herridge. Udala se i otišla u Indiju, prije mnogo godina. Ne mogu se sjetiti njenog prezimena nakon udaje, i nikada poslije više nisam čula o njoj, ali je vjerojatno prešla na drugu stranu. Pongo je nova kontrola. Moramo ga pitati tko je on. Fedora je kontrola gospođe Craig - ona je bila robinja u starom Rimu.

"Doista!" uzvikne gospođica Climpson. "Ispričala nam je svoju priču jedne večeri. Tako je romantična. Bacili su je lavovima zato što je bila kršćanka i odbila je imati ikakve veze s Neronom."

"Vrlo zanimljivo." "Da, zar ne? Ali, ne govori dobro engleski, i ponekad je vrlo

teško razumjeti je. I ponekad pušta neke doista zamorne duhove unutra. Pongo se vrlo brzo uspio riješiti Georgea Washingtona. Ponovo ćete doći, zar ne? Sutra navečer?"

"Svakako, ako to želite." "Da, molim vas. I sljedeći put i sami morate pitati za poruku." "Naravno, hoću", odgovori gospođica Climposon. "Sve je to pravo

otkriće za mene, prekrasno. Nisam ni sanjala da posjedujem taj dar." I to je također bila istina. Bilo je, naravno, beskorisno za gospođicu Climpson da pokuša

sakriti od svojih sustanarki u pansionu, gdje je bila i što je radila. Njezin povratak taksijem u ponoć već je pobudio ogromnu znatiželju, i bila je prisiljena reći istinu kako bi izbjegla optužbe za daleko veću raskalašenost.

"Moja draga gospođice Climpson", reče gospođa Pegler, "nećete, vjerujem, pomisliti da se uplićem u vaše poslove, ali moram vas upozoriti da se držite podalje od gospođe Craig ili njenih prijatelja. Ne sumnjam daje gospođica Booth sjajna žena, ali ne sviđa mi se društvo u kojem se kreće i ne odobravam spiri- tualizam. To je zabadanje u stvari o kojima ionako ne bismo trebali znati, i sve može odvesti do vrlo neželjenih rezultata. Da ste udana žena, mogla bih se izražavati mnogo jasnije, ali možete mi vjerovati na riječ da to prepuštanje užicima može ozbiljno utjecati na karakter osobe."

"Oh, gospođo Pegler", reče gospođica Etheredge, "mislim da ne biste smjeli govoriti tako. Jedan od najboljih i najljepših karaktera koje poznajem - žene koju ponosno nazivam svojom prijateljicom - je spiritualist, i prava je svetica."

"Vrlo vjerojatno, gospođice Etheredge", odvrati gospođa Pegler, izvlačeći svoju krupnu figuru do impresivne uspravnosti, "ali nije u

tome stvar. Ne kažem da spiritualisti ne mogu živjeti ispravno, već ističem da većina njih živi na izrazito nezadovoljavajući način, daleko od pravilnog i istinoljubivog."

"Susrela sam se tijekom svog života s mnogim takozvanim medijima", složila se pomalo ogorčeno gospođica Tweall, "i svi su oni, bez iznimke, bili ljudi kojima nikada ne bih povjerovala niti riječi."

"To je točno za veliku većinu njih", reče gospođica Climpson, "i sigurna sam da nitko nije imao više prilika od mene procijeniti ih. Ali mislim i nadam se da su neki od njih iskreni u priznavanju svojih pogrešaka. Što vi mislite, gospođo Liffey?" dodala je, okrećući se vlasnici objekta.

"P-pa", reče gospođica Liffey - obvezna, po svojoj službenoj dužnosti, složiti se koliko je to bilo moguće sa svim zastupljenim stranama, "moram reći, s obzirom na ono što sam pročitala, a to nije mnogo, jer imam malo vremena za čitanje, mislim da postoji određena količina dokaza koja navodi da, u određenim slučajevima i pod strogo osiguranim uvjetima, postoje neke osnove istine ispod spiritualističkih tvrdnji. Ne da bih sama željela imati ikakve veze s tim; kao što gospođa Pegler kaže, ne sviđaju mi se previše ljudi koji se bave takvim stvarima, iako vjerojatno ima podosta iznimaka među njima. Mislim da je to predmet koji treba prepustiti kvalificiranim istražiteljima."

'Tu se slažem s vama", reče gospođa Pegler. "Nema riječi kojima bih mogla izraziti gađenje koje osjećam prema zadiranju žena poput te gospođe Craig u područja koja bi trebala biti sveta svima nama. Zamislite, gospođice Climpson, da je ta žena -koju ne poznajem niti nemam namjeru poznavati - doista imala drskosti da mi napiše da je primila poruku na jednoj od njenih seansi, kako ih naziva, ukazujući daje to poruka od mog dragog supruga. Ne mogu vam reći kako sam se osjećala. Da se generalovo ime poveže, u javnosti, s takvom pokvarenom gluposti! I, naravno, to je bila najobičnija izmišljotina, jer je general bio posljednja osoba koja bi imala veze s takvim stvarima. 'Opasne gluposti', tako ih je zvao u svom oštrom vojničkom

stilu. I kad je došlo do toga da to kaže meni, svojoj udovici, da je došao u kuću gospođe Craig i svirao harmoniku i tražio posebne molitve koje će ga izbaviti sa mjesta kazne, mogla sam samo gledati na to kao na proračunatu uvredu. General je redovito odlazio u crkvu i potpuno protiv molitvi za mrtve ili bilo čega katoličkog, a da je na nekom nepovoljnom mjestu, on je bio najbolji od muškaraca, čak i ako je povremeno bio pomalo grub. Što se tiče harmonike, nadam se, gdje god da je, da radi nešto bolje sa svojim vremenom."

"Sramotan posao", reče gospođica Tweall. "Tko je ta gospođica Craig?" upita gospođica Climpson. "Nitko ne zna", reče gospođa Pegler znakovito. "Govori za sebe daje udovica liječnika", reče gospođa Liffey. "Moje je mišljenje", reče gospođica Tweall, "da nije nimalo bolja

nego što bi trebala biti." "Žena njezinih godina", reče gospođa Pegler, "s tom crvenom

kosom i naušnicama koje vise do poda." "I u toj neobičnoj odjeći", reče gospođica Tweall. "I ti čudni ljudi koji odsjedaju kod nje", reče gospođa Pegler.

"Sjećate se onog crnca, gospođo Liffey, koji je nosio zeleni turban i običavao moliti u prednjem vrtu, dok se policija nije umiješala u to."

"Ono što bih željela znati", reče gospođica Tweall, "jest odakle joj novac za te stvari."

"Ako pitaš mene, draga, tu nije sve čisto. Sam Bog zna na što sve nagovara ljude tijekom tih svojih spiritualističkih seansi."

"Ali, što ju je dovelo u Windle?" upita gospođica Climpson. "Mislila bih da je London, ili neki veći grad, pogodnije mjesto za nju ako je ona osoba kakvom je opisujete."

"Ne bih se iznenadila da se skriva od nečega", reče gospođica Tweall tmurno.

"Ponekad mjesto postane jednostavno prevruće." "Bez da potpišete svoju konačnu presudu", reče gospođica

Climpson, "moram se složiti da psihička istraživanja mogu biti vrlo opasna u pogrešnim rukama i, iz onoga što mi kaže gospođica Booth,

sumnjam da je gospođa Craig prikladna vodilja za neiskusne. Doista, osjećam da je moja dužnost da pripazim na gospođicu Booth, i svakako ću ustrajati u tome. Ali, kao što znate, takvim se stvarima mora pristupati vrlo oprezno - inače možete osobu, tako reći, gurnuti još dublje u to. Prvi je korak zadobiti njeno povjerenje, i onda, malo po malo, utjecati na njeno razmišljanje i oblikovati jasniju sliku u njenom mozgu."

"To je prava istina", izjavi gospođica Etheredge hitro, a njezine su blijede plave oči svjetlucale od živosti. "I sama sam gotovo pala pod utjecaj jedne strašne, lukave osobe, dok mi moja prijateljica nije pokazala bolji put."

"Možda", reče gospođa Pegler, "ali moje je mišljenje da je najbolje držati se podalje od svega."

Nezastrašena ovim sjajnim savjetom, gospođica Climpson je ipak otišla na dogovoreni sastanak. Nakon žive predstave ljuljanja stola, Pongo je pristao na komunikaciju s ouija pločom, iako mu je isprva bilo čudno raditi s njom.

Pripisao je to, međutim, činjenici da nikada nije naučio pisati dok je bio na Zemlji. Kad su ga upitali tko je on, objasnio je da je talijanski akrobat iz razdoblja renesanse, i da mu je puno ime Pongocelli. Živio je žalosnim, neurednim životom, ali se iskupio time što je junački odbio napustiti bolesno dijete tijekom razdoblja velike kuge u Firenci. Sam je dobio kugu i umro od nje, i sad je bio na svojevrsnom probnom roku, služeći kao vodič i tumač drugim duhovima. To je bila dirljiva priča, i gospođica Climpson je bila prilično ponosna na nju.

George Washington je bio osobito nametljiv, i seansa je patila od niza tajanstvenih upada koje je Pongo opisao kao "ljubomorne utjecaje". Ipak, "Harry" se ponovo pojavio i isporučio neke utješne poruke, i iznova se javila Mabel Herridge koja je iznijela detaljan opis svc*g života u Indiji. U cijelosti, i uzimajući različite poteškoće u obzir, večer je bila izrazito uspješna.

U nedjelju nije održana seansa, što se moglo zahvaliti pobuni koju je iskazala savjest medija. Gospođica Climpson je osjećala da ne bi mogla izdržati još jednu. Umjesto toga je otišla u crkvu i poslušala, pomalo odsutnog uma, božićnu poruku.

U ponedjeljak, međutim, dva su istraživača ponovo zauzela svoja mjesta za bambusovim stolom, i ono što slijedi jest izvještaj sa seanse, kao što gaje zabilježila gospođica Booth:

19.30 h Ovom prilikom postupak je započeo odmah s pločom; nakon

nekoliko minuta, glasan niz udaraca najavio je prisutnost duha. Pitanje: Dobra večer. Tko je ovdje? Odgovor: Pongo ovdje. Dobra večer. Nebesa vas blagoslovila. Pitanje: Drago nam je što si s nama, Pongo. Odgovor: Dobro - jako dobro. Evo nas opet! Pitanje: Jesi li to ti, Harry? Odgovor: Da. Samo bih te želio pozdraviti, ljubavi. Takva je

gužva. Pitanje: Što više, to bolje. Drago nam je susresti sve naše

prijatelje. Što možemo učiniti za tebe? Odgovor: Obratite pažnju. Slušajte duhove. Pitanje: Učinit ćemo sve što možemo, ako nam kažete što da

napravimo. Odgovor: Zakuhajte svoje glave! Pitanje: Odlazi, George, ne želimo te ovdje. Odgovor: Makni se s linije, budalice. Pitanje: Pongo, ne možeš li ga poslati odavde? (Ovdje je olovka

nacrtala skicu izrazito ružnog lica.) Pitanje: Je li to tvoj portret? Odgovor: To sam ja. G. W. Ha, ha!

(Olovka je krivudala divlje i pomaknula ploču sve do ruba stola. Kad je zamijenjen, počeo je pisati rukopisom koji smo povezivale s Pongom.)

Odgovor: Poslao sam ga odavde. Vrlo je bučan noćas. F. je ljubomoran i šalje ga da nas ometa. Nema veze. Pongo je mnogo moćniji.

Pitanje: Tko je ljubomoran? Odgovor: Nema veze. Loša osoba. Maladetta. Pitanje: Je li Harry još uvijek ovdje? Odgovor: Ne. Drugi poslovi. Ovdje je duh koji želi vašu pomoć. Pitanje: O kome se radi? Odgovor: Vrlo teško. Pričekajte. (Olovka je napravila niz širokih

petlji.) Pitanje: Koje je to slovo? Odgovor: Ludice! Ne budi nestrpljiva. Postoji problem. Pokušat

ću ponovo. (Olovka je piskarala nekoliko minuta, a zatim napisala veliko

C.) Pitanje: Imamo slovo C. Je li to točno? O C-C-C - Pitanje: Imamo C. Odgovor: C-R-E - (Ovdje je opet došlo do naglog prekida.) Odgovor: (u Pongovom rukopisu): Pokušava, ali previše je

protivljenja. Mislite pozitivne misli. Pitanje: Želiš li da zapjevamo himnu? Odgovor: (opetfongo, vrlo

ljutito) Glup! Umukni! (Ovdje se opet promijenilo pisanje.) -M-O Pitanje: Je li to dio iste riječi? Odgovor: R-N-A. Pitanje: Misliš li Cremorna? Odgovor: (novim rukopisom) Cremorna, Cremorna! Prošlo je!

Sretna, sretna, sretna!

U tom se trenutku gospođica Booth okrenula prema gospođici Climpson i rekla vrlo zbunjeno:

"To je doista čudno. Cremorna je bilo ime pod kojim je gospođa Wrayburn nastupala na pozornici. Nadam se - sigurno nije mogla tako iznenada preminuti.

Bila je savršeno dobro kad sam je ostavila. Da radije pođem gore i provjerim?"

"Možda postoji još jedna Cremorna?" predložila je gospođica Climpson.

"Ali to je tako neobično ime." "Zašto je ne upitamo tko je?" Pitanje: Cremorna - koje je tvoje prezime? Odgovor: (olovka je pisala vrlo brzo): Rosegarden - lakše sada. Pitanje: Ne razumijem te. Odgovor: Rose - Rose - Rose - ludice! Pitanje: Oh! (Moj Bože, pomiješala je dva imena.) Misliš li na

Cremorna Garden? Odgovor: Da. Pitanje: Rosanna Wrayburn? Odgovor: Da. Pitanje: Jesi li preminula? Odgovor: Ne još. U progonstvu. Pitanje: Jesi li još uvijek u svom tijelu? Odgovor: Ni u tijelu ni izvan njega. Čekanje. (Pongo se umeće.) Kad ono što nazivate umom ode, duh

čeka u izgnanstvu na Veliku Promjenu. Zašto ne možete razumjeti? Požurite se. Velike poteškoće.

Pitanje: Tako nam je žao. Jesi li u neprilici ili slično? Odgovor: Velikoj neprilici. Pitanje: Nadam se da to nema nikakve veze s liječenjem dr.

Browna, ili mojem. Odgovor: (Pongo) Ne budi smiješna. (Cremorna) Moja oporuka. Pitanje: Želiš li promijeniti svoju oporuku?

Odgovor: Ne. Gospođica Climpson. Na sreću, zato što mislim da to nije

legalno. Što želite da učinimo s njom, draga gospođo Wrayburn? Odgovor: Pošaljite je Normanu. Pitanje: Normanu Urquhartu? Odgovor: Da. On zna. Pitanje: On zna što treba učiniti s njom? Odgovor: On je želi. Pitanje: U redu. Možeš li nam reći gdje je možemo pronaći? Odgovor: Zaboravila sam. Tražite. Pitanje: Je li u kući? Odgovor: Kažem vam da sam zaboravila. Duboka voda. Bez

sigurnosti. Padati, padati... (Ovdje je pisanje postalo vrlo blijedo i nepravilno.) Pitanje: Pokušaj se sjetiti. Odgovor: U B - L - B - (zbrka i olovka je posrtala divlje) Nije

dobro. (Odjednom, drukčijim rukopisom i vrlo snažno) Makni se s

linije, makni se s linije, makni se s linije. Pitanje: Tko je to bio? Odgovor: (Pongo) Otišla je. Loš utjecaj se vratio. Ha! Ha! Makni

se! Gotovo sada. (Olovka je ispala iz ruke mediju i, kad je zamijenjena na stolu, odbila je odgovarati na daljnja pitanja.) "Kako strašno naporno!" uzviknula je gospođica Booth.

"Pretpostavljam da vi nemate pojma gdje se nalazi oporuka?" "Ni najmanje. 'U B', rekla je. O čemu se, dakle, može raditi?" "Možda je mislila u banci", predložila je gospođica Climpson. "Možda. Ako je tako, naravno, gospodin Urquhart bi je jedini

mogao iznijeti." "Ali, zašto onda nije? Ona kaže da ju je on želio." "Naravno. Onda se mora nalaziti negdje u kući. Što bi još B

moglo značiti?" "Može značiti doslovno sve."

"Šteta što nije mogla dovršiti poruku. Hoćemo li pokušati opet? Ili ćemo tražiti na svim mogućim mjestima?"

"Bolje da najprije potražimo, a ako je ne pronađemo, možemo ponovo pokušati."

"To je dobra ideja. U jednoj od ladica komode nalaze se ključevi koji pripadaju njenim kutijama i sličnim stvarima."

"Zašto ne bismo pokušali s njima?" reče gospođica Climpson odvažno.

"Učinit ćemo to. I vi ćete nam pomoći, zar ne?" "Ako mislite da je to pametno. Ipak sam ja stranac ovdje." "Poruka se jednako odnosila na vas kao i na mene. Radije bih da

pođete sa mnom. Pomoći ćete nam s predlaganjem mjesta." Gospođica Climpson nije pokazala daljnje znakove protivljenja,

a zatim je pošla gore na kat. Bila je to čudna stvar - praktično pljačkanje bespomoćne žene u korist osobe koju nikad nije vidjela. Čudno. Ali motiv mora biti dobar, ako dolazi od lorda Petera.

Na vrhu prekrasnog stepeništa bio je dugačak/širok hodnik, sa zidovima koji su od dna do vrha bili prekriveni portretima, skicama, uokvirenim pismima, programima, i svim podsjetnicima na sjajna svjetla pozornice.

"Čitav njezin život je ovdje u ove dvije sobe",, reče bolničarka. "Ako se ova kolekcija ikada proda, donijela bi poprilično novca. Pretpostavljam da će to i učiniti, jednog dana."

"Kome će pripasti novac, znate li to?" "Pa, oduvijek sam mislila da će pripasti gospodinu Normanu

Urquhartu - on je njen rođak; vjerojatno i jedini, koliko mi je poznato. Ali nikada nisam čula ništa o tome."

Gurnula je visoka vrata, otmjeno s vijugavim oplatama na zidu i klasičnim arhitravima, i upalila svjetlo.

Bila je to prilično velika soba, s tri visoka prozora i stropom ukrašenim vjenčićima od cvijeća. Čistoća njenih linija bila je, međutim, unakažena i nagrđena ružnim tapetama i teškim

raskošnim zastorima od grimiza s debelim zlatnim resicama i užadi, poput zastora u viktorijanskom kazalištu. Svaki komadić prostora bio je natrpan namještajem - ormarima od mahagonija, stolovima s podnožjem od teškog mramora i bronce, Sheraton komodama, kineskim vazama, svjetiljkama od alabastera, stolicama, otomanima svakog oblika, boje i razdoblja, gusto naguranima kao biljke koje se bore za opstanak u tropskoj džungli. Bila je to soba žene bez ukusa i smisla za umjereno, koja nije odbijala ništa niti predavala ništa, kojoj je činjenica da posjeduje nešto postala jedina čvrsta točka u svijetu prepunom gubitka i promjene.

"Možda je ovdje ili spavaćoj sobi", reče gospođica Booth. "Donijet ću njezine ključeve."

Otvorila je vrata s desne strane. Gospođica Climpson, beskrajno znatiželjna, tapkala je na prstima iza nje.

Spavaća soba predstavljala je još veći užas od dnevne sobe. Električna svjetiljka za čitanje svijetlila je slabo pokraj kreveta, velika i pozlaćena, s draperijama od ružičastog brokata koje su padale u dugim naborima s baldahina koji su podupirali debeli zlatni kipovi Kupida. Izvan uskog kruga svjetla ocrtavali su se grozni garderobni ormari, nove komode, visoke škrinje s policama. Na toaletnom stolu, ukrašenom i naboranom, stajalo je trokrilno ogledalo i čudovišna psiha u sredini sobe reflektirajući stršeće i sjenovite obrise namještaja.

Gospođica Booth otvorila je srednja vrata najvećeg garde-robnog ormara.

Pokrenula su se sa škripom, ispuštajući veliki sloj prašine. Ništa, očigledno nije promijenjeno u ovoj sobi otkada su tišina i paraliza pogodile njenu vlasnicu.

GospođicaCIimpsonjepristupilapolakokrevetu.Instinktivno se kretala oprezno poput mačke, iako je bilo evidentno da ništa nikada više neće preplašiti ili iznenaditi njegovu stanovnicu.

Staro, prastaro lice, tako sićušno u toj golemoj količini plahti i jastuka da se lako moglo zamijeniti za lutku, zurilo je u nju svojim

netreptajućim očima koje zapravo i nisu mogle vidjeti. Liceje bilo pokriveno finim borama, poput ruke umočene u sapunicu, ali sve velike linije izborane iskustvom bile su ublažene opu-štajućim i bespomoćnim mišićima. Oboje je bilo napuhnuto i izgužvano.

Podsjetilo je gospođicu Climpson na ružičasti dječji balon, iz kojeg je gotovo čitav zrak ispuhan. Jedan se soptajući dah probio kroz mlitave usne, a ti su dahtavi zvukovi pojačavali dojam balona. Ispod naborane noćne kape provirivalo je nekoliko glatkih čuperaka sijede kose.

"Smiješno, zar ne", reče gospođica Booth, "kako njen duh, dokona tako leži ovdje, može komunicirati s nama."

Gospođicu Climpson je prožeo snažan osjećaj da čini svetogrđe. Samo je s izrazito velikim naporom uspjela spriječiti sebe od priznavanja prave istine. Podigla je uređaj s kutijicom od sapuna iznad svog koljena, sigurnosti radi, i sad joj se elastična vrpca bolno urezivala u mišiće noge - svojevrsni podsjetnik na njenu pokvarenost.

Ali gospođica Booth se već okrenula i počela izvlačiti ladice komode.

Prošla su dva sata, a one su još uvijek tražile. Slovo B pružilo im je osobito veliki teren za potragu. Gospođica Climpson ga je odabrala upravo iz tog razloga, i njena je dalekovidnost nagrađena. S malo domišljatosti, to je korisno slovo moglo pristajati gotovo svakom skrovištu u kući. Pa i stvari koje nisu počinjale slovom B mogle su se uzeti u obzir jer su svaka ladica, polica i najmanja rupa u namještaju bile pretrpane novinskim izrescima, pismima i odabranim suvenirima pa su dvije tragačice uskoro osjetile golem napor u svojim rukama, nogama i leđima.

"Nisam imala pojma", reče gospođica Booth, "da postoji toliko mogućih mjesta."

Gospođica Climpson, sjedeći na podu, raspuštene crne kose i podsuknje zadignute gotovo do visine kutijice za sapun, složila se iscrpljeno.

"Strašno je naporno, zar ne?" reče gospođica Booth. "Zašto ne bismo odustale?

Sutra mogu sama nastaviti s potragom. Sramota je što vas umaram na ovakav način."

Gospođica Climpson je promislila o ovom prijedlogu. Ako se oporuka pronađe u njenoj odsutnosti i pošalje se Normanu Urquhartu, bi li je gospođica Murchison pronašla prije nego što bi se ponovo sakrila ili uništila? Pitala se.

Sakrivena, no ne i uništena. Sama činjenica da bi oporuka bila poslana njemu od strane gospođice Booth, spriječila bi odvjetnika da je uništi jer postojao bi svjedok koji bi mogao potvrditi njeno postojanje. Ali mogao bi,je uspješno sakriti na poprilično dugo vremena - a vrijeme je u ovom slučaju bilo od presudne važnosti.

"Oh, nisam nimalo umorna", reče ona veselo, sjedeći na petama i popravljajući frizuru da poprimi nešto više od svoje uobičajene urednosti. U ruci je držala crni notes koji su pronašle u ladici jedne od komoda. Mehanički je okretala njegove stranice. U oči joj je upao niz brojki zapisanih ondje: 12,18,4, 0, 9, 3,15, i neodređno se pitala na što se oni odnose.

"Pretražile smo svaki kutak ovdje", reče gospođica Booth. "Mislim da nam ništa nije promaklo - osim, naravno, ako negdje ne postoji neka tajna ladica." "Mogla bi se nalaziti u jednoj od knjiga, zar ne?"

"Knjiga! Pa naravno! Smiješno je kako se nismo sjetile toga. U detektivskim pričama, oporuke se uvijek skrivaju u knjigama."

"Češće nego u stvarnom, životu", pomisli gospođica Climpson, ali je ustala i protresla prašinu sa sebe i rekla veselo:

"To je istina. Ima li u kući mnogo knjiga?" "Na tisuće", odvrati gospođica Booth. "Dolje u biblioteci."

"Ne bih očekivala da je gospođa Wrayburn velika ljubiteljica knjiga."

"Oh, mislim da nije ni bila. Knjige su kupljene zajedno s kućom, tako mi je barem rekao gospodin Urquhart. Gotovo sve su vrlo stare,

znate, velike i s kožnim koricama. Strašno dosadne. Nikada ovdje nisam pronašla ništa za čitanje.

Ali upravo vrsta knjiga u kojima bi čovjek očekivao da se sakriju oporuke."

Ušle su u hodnik. "Osim toga", reče gospođica Climpson, "neće li posluga smatrati

čudnim što ovako kasno lutamo po kući?" "Svi spavaju u susjednom krilu. No, znaju da ponekad primam

posjetitelje. Gospođa Craig je također ostajala ovako dugo kad bismo imale zanimljive seanse.

Postoji jedna rezervna spavaća soba u koju mogu smjestiti ljude kad zatreba."

Gospođica Climpson nije se protivila dalje, pa su se spustile dolje stepenicama i hodnikom u biblioteku. Bila je velika, knjige su ispunjavale zidove i udubine posložene u nizovima - srcepa-rajući prizor.

"Naravno", reče gospođica Booth, "da nije inzistirala na nečemu što počinje slovom B."

"Da?" "Pa - očekivala bih da dokumenti budu dolje u sefu." Gospođica Climpson je zastenjala energično. Očigledno mjesto,

naravno! Da barem njena krivo postavljena genijalnost -pa! Situacija se treba iskoristiti na najbolji mogući način.

"Zašto ne bismo pogledale?" predloži ona. "Slovo Bje moglo upućivati na nešto posve drugo. Ili je to možda bila upadica Georgea Washingtona. Bilo je posve nalik njemu da koristi slova koja počinju sa B, ne mislite li tako?"

"Ali, da je u sefu, gospodin Urquhart bi zasigurno znao za to." Gospođica Climpson je počela osjećati da preotvoreno pokazuje

svoje namjere. "Neće škoditi ako se samo uvjerimo", predložila je. "Ali ja ne znam kombinaciju", reče gospođica Booth. "Gospodin

Urquhart je zna, naravno. Mogle bismo mu pisati i pitati ga."

Gospođica Climpson se iznenada dosjetila nečega. "Vjerujem da je znam", uzviknula je. "U onom crnom notesu koji

sam upravo gledala bio je niz od sedam brojaka. Palo mi je na pamet da vjerojatno predstavljaju podsjetnik na nešto."

"Brojke u notesu!" uzviknula je gospođica Booth. "Pa, o tome se radi! Kako smo mogle biti takoglupe. Naravno da nam je gospođa Wrayburn pokušala reći gdje da pronađemo kombinaciju!"

Gospođica Climpson je ponovo blagoslovila beskonačnu korisnost slova B.

"Otrčat ću gore i donijeti je", uzviknula je. Kad je opet došla dolje, gospođica Booth je stajala ispred niza

polica za knjige koje su se nalazile u udubini u zidu iza kojih se skrivao ugrađeni sef. Drhtavim rukama, gospođica Climpson je dodirnula gumb i okrenula ga.

Prvi je pokušaj bio bezuspješan zbog činjenice da u bilješci nije jasno stajalo koji bi se gumb trebao okrenuti prvi, ali iz drugog pokušaja kazaljka je prešla do sedme brojke uz zadovoljavajući klik.

Gospođica Booth je posegnula za ručicom, a teška su se vrata pomaknula i otvorila. Unutra se nalazio čitav svežanj papira. Na vrhu, zureći im u lice, stajala je dugačka, zapečaćena omotnica. Gospođica Climpson je navalila na nju.

Oporuka Rosanne Wrayburn 5. lipnja 1920.

"Pa, zar to nije prekrasno?" uzviknula je gospođica Booth.

Gospođica Climpson morala se složiti s njom. Gospođica Climpson provela je noć u rezervnoj spavaćoj sobi. "Najbolje bi bilo", počne gospođica Climpson, "kad biste napisali

pismo gospodinu Urquhartu, objašnjavajući seansu, i napominjući kako mislite da je najbolje i najsigurnije da mu pošaljete oporuku."

"Bit će vrlo iznenađen", reče gospođica Booth. "Pitam se što će reći.

Odvjetnici, u pravilu, ne vjeruju u komunikaciju s duhovima. I smatrat će prilično smiješnim da smo uspjele otvoriti sef."

"Pa, duh nas je odveo ravno do kombinacije, zar ne? Teško da bi mogao zanemariti takvu poruku, zar ne? Dokaz vaše dobre volje je da šaljete oporuku izravno njemu. A to je jednako kao, ne mislite li, da ste ga pozvali da dođe ovamo i provjeri druge dokumente u sefu?"

"Ne bi li bilo bolje da zadržim oporuku i zatražim da dođe po nju?"

"Ali možda mu je hitno potrebna." "No, zašto je onda nije došao potražiti?" Gospođica Climpson je zaključila, pomalo razdraženo, da je, u

stvarima koje nisu uključivale spiritualističke poruke, gospođica Booth pokazivala znakove vrlo razvijenog i neovisnog rasuđivanja.

"Možda još nije svjestan da je želi. Možda su duhovi predvidjeli potrebu koja će se kod njega pojaviti tek sutra."

"Oh, da, to je vjerojatno. Kad bi se ljudi samo malo više prepustili vodstvu duhova, toliko toga bi se moglo unaprijed predvidjeti i osigurati! Da, mislim da ste u pravu. Pronaći ćemo veliku omotnicu, ja ću napisati pismo i poslat ćemo sve odmah ujutro."

"Bolje da pošaljemo kao preporučeno pismo", predloži gospođica Climpson. "Možete je povjeriti meni i ja ću je odnijeti u poštanski ured."

"Učinit ćete to? To bi predstavljalo veliko olakšanje. Pa, sada, mislim da ste umorni jednako kao i ja. Zagrijat ću vodu za termofore i možemo poći spavati.

Hoće li vam biti udobno u mojoj dnevnoj sobi? Moram samo staviti plahte na krevet. Što? Ne, doista, to je čas posla. Molim vas, nemojte se mučiti. Navikla sam pospremati krevete."

"Ja ću se onda pobrinuti za vodu", reče gospođica Climpson. "Jednostavno vam moram nekako pomoći."

"U redu. Neću dugo. Voda je poprilično vruća u kuhinjskom bojleru."

Kad ju je ostavila samu u kuhinji, s loncem koji je veselo poskakivao i pjevušio na štednjaku, gospođica Climpson nije gubila vrijeme. Na prstima se iskrala van i zastala na dnu stepenica osluškujući bolničarkine korake koji su se gubili u daljini. Zatim se uputila u dnevnu sobu, uzela oporuku sa zapečaćenom omotnicom u kojoj je bila, i dugačak tanki nož za pisma, koji je već upotrijebila kao izrazito korisno oruđe, i požurila natrag u kuhinju.

Zadivljujuće je koliko je potrebno kotliću, koji izgleda kao da je na rubu da zakipi, da iz njegovog otvora izađe para. Varljivi maleni izdisaji i stanke u njegovu pjevušenju muče beskonačno promatrača. Gospođici Climpson se činilo da ima dovoljno vremena napraviti i dvadeset kreveta prije nego taj lončić zakipi. Ali čak ni lonac koji se promatra ne može zauvijek zadržati vrućinu unutra. Nakon, kako se činilo, čitavog sata, ali radilo se prije o sedam minuta, gospođica Climpson, krišomice i s osjećajem krivnje, držala je vrh omotnice iznad pare. "Ne smijem žuriti", govorila je sama sebi, "oh, blagoslovljeni sveci, ne smijem žuriti ili ću, inače, potrgati omotnicu."

Gurnula je nož za otvaranje pisama ispod poklopca omotnice, podigla ga, jasno se otvorila, baš kad su se začuli koraci gospođice Booth u hodniku.

Gospođica Climpson je okretno odbacila nož iza štednjaka i gurnula omotnicu, namještajući je da se ponovo ne zalijepi, iza poklopca za suđe na zidu.

"Voda je gotova", uzviknula je veselo. "Gdje su termofori?" Samo zahvaljujući svojim dobrim živcima napunila ih je mirnom

rukom. Gospođica Booth joj je zahvalila i uputila se gore, s jednim termoforom u svakoj ruci.

Gospođica Climpson izvukla je oporuku iz njenog skrovišta, izvadila je iz omotnice i preletjela je pogledom.

Tekst dokumenta nije bio dugačak i, unatoč pravnoj frazeologiji, lako je odgonetnula njegov sadržaj. U roku od tri minute stavila je oporuke u omotnicu i ponovo je zalijepila. Smjestila ju je u džep svog kaputa - njena je odjeća bila vrlo korisna za takve stvari i prilično

staromodna - i otišla je u potragu za smočnicom. Kad se gospođica Booth vratila, mirno je pravila čaj.

"Mislila sam da će to biti osvježenje nakon napora koje smo pretrpjele", primijetila je.

"Odlična ideja", odvratila je gospođica Booth; "zapravo, i sama sam htjela to predložiti."

Gospođica Climpson je odnijela čajnik u dnevnu sobu; gospođica Booth ju je slijedite sa šalicama, mlijekom i šećerom koje je nosila na poslužavniku. Kad je čajnik mirno ležao na polici, a oporuka na stolu, nasmiješila se i duboko udahnula. Njezina je misija bila obavljena.

Pismo gospođice Climpson lordu Peteru Wimseyu:

Utorak, 7. siječnja 1930. Dragi lorde Peter, kao što će Vas moj brzojav uskoro obavijestiti,

USPJELA sam! lako ne znam kako ću svojoj savjesti opravdati metode kojima sam se koristila, vjerujem da Crkva uzima u obzir nužnost varke u određenim situacijama i profesijama, kao što je na primjer posao policijskog detektiva ili špijuna u vrijeme rata, i nadam se da će mojim izgovorima biti dopušteno da uđu u tu kategoriju. Međutim, Vi nikako ne želite slušati o mojim religioznim skrupulama.

Stoga ću se požuriti ispričati Vam što sam OTKRILA! U svom sam posljednjem pismu objasnila plan koji sam zamislila, pa

ćete znati što učiniti sa samom oporukom, koja je ovoga jutra kao preporučeno pismo i bez imena pošiljatelja poslana na ime gospodina Normana Urquharta. Kako će samo biti iznenađen kad ga dobije! Gospođica Booth je napisala sjajno pismo, koje sam uspjela pročitati te u kojem objašnjava okolnosti i uopće ne spominje IMENA.

Poslala sam gospođici Murchison brzojav da očekuje dolazak paketa, i nadam se da će kad stigne ona biti prisutna pri njegovu otvaranju i tako postati još jednim SVJEDOKOM postojanja oporuke. U svakom slučaju, mislim da je neće pokušati uništiti. Možda će je gospođica Murchison uspjeti detaljno PROUČITI, za što ja sama nisam imala vremena (sve je to bilo vrlo pustolovno i veselim se kad ću Vam sve moći ispričati kad se vratim), ali u slučaju da ne bude u mogućnosti učiniti to, iznijet ću Vam u grubim crtama sadržaj oporuke.

Nasljedstvo se sastoji od nepokretne (kuće i zemljišta) i pokretne imovine (ne idu mi dobro pravni termini??) koju nisam uspjela posve točno odrediti. Međutim, u osnovi se sve svodi na sljedeće:

Svu nepokretnu imovinu u potpunosti nasljeđuje Philip Boyes. Isti, dakle Philip Boyes, dobiva i pedeset tisuća funti, u gotovini. Ostatak imovine pripada NORMANU URQUHARTU, koji je

također imenovan izvršiteljem oporuke. Nešto je novca ostavila i različitim državnim dobrotvornim

ustanovama, od kojih nisam uspjela upamtiti nijednu poimence. U oporuci je također poseban odjeljak, u kojem se objašnjava da najveći dio nasljedstva pripada Philipu Boyesu kao znak da opo-ručiteljica OPRAŠTA loš način na koji se njegova obitelj ophodila s njom, a za što on sam nije bio nikako odgovoran.

Oporuka je datirana na 5. lipnja 1920., a svjedoci su bili Eva Gubbins, domaćica, i John Briggs, vrtlar.

Nadam se, lorde Peter, da će Vam ove informacije svakako koristiti. Nadala sam se da ću uspjeti, i nakon što je gospođica Booth stavila oporuku u zapečaćenu omotnicu, izvaditi je van i proučiti je u miru, ali nažalost, zapečatila ju je, radi veće sigurnosti, osobnim pečatom gospođe Wrayburn, za što nisam imala dovoljno vještine da ga skinem i zamijenim, iako, koliko razumijem, to je moguće učiniti vrućim nožem.

Shvatit ćete da ne mogu još napustiti Windle - izgledalo bi čudno učiniti to odmah nakon spomenutih događaja. Osim toga, nadam se da ću tijekom narednih seansi uspjeti upozoriti gospođicu Booth protiv gospođe Craig i njenih duhova jer sam poprilično sigurna da je dotična osoba jednaki šarlatan u čitavoj stvari kao i JA sama - samo bez mojih altruističnih motiva! Stoga, ne budite iznenađeni ako ostanem još, recimo, jedan tjedan. Malo sam zabrinuta zbog dodatnih troškova, ali, ako smatrate da je nepotrebno osigurati se na taj način, javite mi-i odmah ću promijeniti svoje planove.

Želim Vam sav uspjeh, dragi lorde Peter,

Iskreno Vaša, KATHARINE A. CLIMPSON P. S. Nastojala sam 'posao' obaviti unutar određenih i zadanih

tjedan dana. Žao mije što nije bio dovršen još jučer, ali bojala sam se da ću uprskati SVE žureći se!"

"Buntere", reče lord Peter, podižući pogled s pisma, "znao sam

daje nešto sumnjivo s tom oporukom." "Da, lorde." "Nešto je u tim oporukama što izaziva ono najgore u ljudima.

Ljudi, koji su u običnim prilikama posve pristojni i ljubazni, postanu zavijeni poput otvarača i pjena im izlazi na usta svaki put kad čuju riječi 'Oporukom ostavljam'. To me podsjetilo, proslavit ćemo ovo šampanjcem u velikom srebrnom vrču. Donesi nam bocu i javi višem inspektoru Parkeru da bih volio porazgovarati s njim. I donesi mi one bilješke od gospodina Arbuthnota. I, oh, Buntere!"

"Da, lorde?" "Telefoniraj gospodinu Croftsu i zahvali mu u moje ime, i reci

mu da sam pronašao zločinca i motiv i da se nadam da ću iznijeti

dokaze o tome kako se zločin obavio, ako uspije da se slučaj odloži na tjedan - dva."

"Vrlo dobro, lorde." "No, to ionako nema veze, Buntere, jer doista i ne znam kako je

zločin počinjen." 'To će se sasvim sigurno uskoro otkriti, lorde." "Oh, da", reče Wimsey veselo. "Naravno. Naravno. Sitnice poput

toga ne bi me smjele zabrinjavati." Tc, tc!" reče gospodin Pond, pucketajući jezikom. Gospođica Murchison podigne pogled sa svoje pisaće mašine. "Nešto nije u redu, gospodine Pond?" "Ne, sve je u redu", odvrati ovaj gorko. "Samo budalasto pismo

od budalaste pripadnice vašeg spola, gospođice Murchison." "To nije ništa novoga." Gospodin Pond se namrštio, odavajući da je ton kojim mu se

obratila njegova podređena bio posve neprikladan i drzak. Uzeo je pismo i ostatak pošiljke i odnio sve u unutarnji ured. Gospođica Murchison nagnula se preko stola i bacila pogled na omotnicu koja je ležala na njemu, otvorena. Poštanski žig bio jeizWindlea.

"No, to je sretna okolnost", reče gospođica Murchison sebi. "Gospodin Pond je još daleko bolji svjedok od mene. Drago mije da je on otvorio omotnicu."

Zauzela je svoj položaj. Za nekoliko se minuta vratio gospodin Pond, blago se smiješeći.

Nakon pet minuta, gospođica Murchison, koja se mrštila nad nekim bilješkama, ustane i krene prema njemu.

"Znate li stenografiju, gospodine Pond?" "Ne", odvrati pisar. "U moje se vrijeme to nije smatralo

potrebnim." "Nikako ne mogu odgonetnuti ovo", reče gospođica Murchison.

"Izgleda kao 'dati svoj pristanak', ali također može biti 'dati punomoć' - velika je razlika u tome, zar ne?"

"Svakako", odgovori gospodin Pond suho.

"Možda je bolje da ne riskiram", reče gospođica Murchison. "Trebala bih to poslati danas. Najbolje da njega pitam."

Gospodin Pond je zafrktao - i ne prvi put - na nepažljivost tipkačica.

Gospođica Murchison je krenula okretno preko sobe i otvorila unutrašnja vrata bez kucanja - neformalnost koja je iznova natjerala uzdah na usta gospodina Ponda.

Gospodin Urquhart je stajao leđima okrenut vratima, radeći nešto pokraj okvira kamina. Naglo se okrenuo, s bijesnim uzvikom.

"Već sam vam rekao, gospođice Murchison, da volim da pokucate prije nego što uđete."

"Žao mi je, potpuno sam to smetnula s uma." "Nemojte da se opet ponovi. Što je?" Nije se vratio do svog stola, nego je ostao, naginjući se na okvir

kamina. Njegova zaglađena glava, usmjerena prema sivo-smeđoj oplati

od kamina, bila je malo nagnuta unatrag, kao daje -pomislila je gospođica Murchison - štitio ili skrivao nešto iza sebe.

"Ne mogu točno odrediti neke riječi iz bilježaka vašeg pisma Tewkeu&Peabodyju", reče gospođica Murchison, "pa sam mislila da je najbolje da vas upitam o tome."

"Volio bih", počne gospodin Urquhart, upućujući joj oštar pogled, "kad biste vodili jasnije bilješke. Ako diktiram prebrzo, trebali ste mi to reći.

Poštedjelo bi nas neprilika na kraju. Slažete li se?" Gospođica Murchison se prisjetila niza pravila koje je postavio

lord Peter Wimsey - pola u šali, a pola vrlo ozbiljno - kojima su se trebali voditi zaposlenici njegove "konjice". Posebice pravila broj sedam koje je glasilo: Nikad ne vjeruj čovjeku koji te gleda ravno u oči.

Želi te spriječiti da vidiš nešto. Traži to. Usmjerila je oči ispod pogleda svog poslodavca. "Strašno mije žao, gospodine Urquhart. Neću dopustiti da se to

ponovi", promrmljala je. Na rubu oplate od kamina bila je zanimljiva

tamna linija baš iza odvjetnikove glave, kao da oplata nije pristajala u okvir. Nikad prije nije to primijetila.

"Pa, u čemu je problem?" Gospođica Murchison je postavila svoje pitanje, dobila odgovor

na njega i napustila ured. Dokje izlazila, bacila je pogled prema stolu. Oporuka nije bila ondje.

Vratila se i dovršila svoja pisma. Kad ih je odnijela u ured kako bi ih gospodin Urquhart potpisao, iskoristila je priliku i ponovo pogledala prema oplati. Više nije bilo ni traga onoj tamnoj liniji koju je zamijetila.

Gospođica Murchison napustila je ured točno u šesnaest i trideset. Imala je osjećaj da ne bi bilo mudro da se zadržava u prostorijama. Živahno je krenula duž Hand Court, skrenula desno u Holborn, zatim opet ravno pored Featherstone Buildings i kroz Red Lion Street do Red Lion Squarea. Kroz pet minuta bila je na svojoj staroj ruti po trgu i prema Princeton Streetu. Ubrzo je, iz sigurne udaljenosti, vidjela kako gospodin Pond izlazi, mršav i ukočen, i kreće iz Bedford Rowa prema Chancery Lane Stationu. Nedugo poslije, pojavio se i gospodin Urquhart. Zastao je na trenutak na pragu, pogledao nalijevo i nadesno, a zatim je krenuo preko ceste ravno prema njoj. Na trenutak je pomislila da ju je vidio, i stoga se brzo sakrila iza kamiona koji je stajao na rubu pločnika. Pod njegovom zaštitom, povukla se do ugla ulice gdje je bila mesnica i zagledala se u izlog pun janjetine s Novog Zelanda i smrznute govedine. Gospodin Urquhart se sasvim približio. Njegovi su koraci postali glasniji, a zatim su se zaustavili.

Gospođica Murchison je zalijepila svoj pogled na jedan komad mesa. Glas iza nje se javio: "Dobra večer, gospođice Murchison. Odabirete komad za večeru?"

"Oh! Dobra večer, gospodine Urquhart. Da, baš sam poželjela daje Providnost omogućila više komada mesa pogodnih za jednu osobu."

"Da, čovjeku prilično brzo dosadi govedina i ovčetina."

"A svinjetina je gotovo neprobavljiva." "Upravo tako. Pa, trebali biste razmisliti o tome da prestanete

biti sami, gospođice Murchison." Gospođica Murchison se zacerekala. "Ali ovo je došlo tako

iznenada, gospodine Urquhart." Gospodin Urquhart je pocrvenio ispod svoje zanimljivo pjegave kože.

"Laku noć", rekao je naglo i s izuzetnom hladnoćom. Gospođica Murchison se morala nasmijati kad ga je gledala

kako odlazi dalje. "I mislila sam da će ga to otpraviti. Velika je pogreška biti

prisan s onima koji su ti podređeni. Mogli bi te iskoristiti." Promatrala ga je dok joj potpuno nije nestao iz vidokruga, zatim

se vratila duž Princeton Street, prešla preko u Bedford Row i ušla ponovo u urede zgrade.

Dvorkinja je baš silazila stepenicama. "Pa, gospođo Hodges, evo me opet! Možete li me pustiti unutra?

Izgubila sam jedan svileni uzorak. Mislim da sam ga morala ostaviti u svom stolu, ili mi je ispao negdje na podu. Jeste li ga možda pronašli?"

"Ne, gospođice, još nisam ulazila u vaš ured." "Onda ću ga potražiti ondje. Želim stići do Bournea prije pola

sedam. To je takva glupost." "Da, gospođice, i uvijek takva gomila s autobusima i stvarima.

Izvolite, gospođice." Otvorila je vrata i gospođica Murchison je ušla unutra. "Da vam pomognem potražiti, gospođice?" "Ne, hvala vam, gospođo Hodges, nemojte se zamarati time.

Mislim da ću ga ubrzo pronaći." Gospođa Hodges je uzela kantu i pošla je napuniti na cijevi u

stražnjem dvorištu. Čim su njezini teški koraci začuli ponovo gore na prvom katu, gospođica Murchison se uputila u unutarnji ured.

"Moram vidjeti što se nalazi iza te oplate."

Kuće u Bedford Rowu su visoke, simetrične, i s ostatkom glamura koji je podsjećao i na njihove bolje dane. Drvena oplata u uredu gospodina Urquharta, iako gotovo izbrisana mnogim naslagama boje, bila je zgodno dizajnirana. I iznad okvira kamina prolazio je vijenac od cvijeća i voća. Oplata je bila prilično bogata za to razdoblje, s vrpcom i košarom u sredini. Ako je oplata skrivala neku tajnu oprugu, ova bi se sigurno nalazila unutar te dekoracije. Nakon što je privukla stolicu do kamina, gospođica Murchison je prstima brzo prešla preko vijenca, gurajući i tiskajući objema rukama, dok je jednim uhom pozorno osluškivala da je ne iznenade mogući neželjeni gosti.

Ova vrsta potrage ne predstavlja nikakvu teškoću stručnjacima, ali znanje gospođice Murchison o tajnim skrovištima bilo je ograničeno samo na ono što je pročitala u različitim senzaci-onalističkim romanima; nikako nije mogla pronaći stvar. Gotovo nakon četvrt sata, počela je očajavati.

Začula je korake gospođe Hodges - silazila je dolje. Gospođica Murchison je tako brzo skočila podalje od oplate da se

stolica poskliznula i ona se morala čvrsto odbaciti prema zidu da bi se spasila od pada.

Skočila je dolje, vratila stolicu na njeno mjesto, podigla pogled - i vidjela da je oplata otvorena.

Najprije je pomislila da se radi o čudu, ali ubrzo je shvatila da se dok je padala bacila postrance prema okviru oplate. Mali komad rezbarije pomaknuo se postrance, i otkrio unutrašnju oplatu s ključanicom u sredini.

Začula je gospođu Hodges u vanjskom uredu, ali je bila preuzbuđena da brine o tome što će gospođa Hodges pomisliti. Gurnula je tešku stclicu na vrata, tako da nitko ne može ući bez određene poteškoće ili buke. U trenutku su joj se ključevi Blindfold Billa našli u ruci - kakva sreća da ih još nije vratila! Kakva sreća, također, da se gospodin Urquhart pouzdavao u tajnost oplate, i da nije smatrao nužnim da osigura svoje skrovište patentnom bravom!

Nekoliko trenutaka brzog rada s ključevima i brava se okrenula. Povukla je i otvorila malena vrata.

Unutra se nalazila gomila papira. Gospođica Murchison je preletjela preko njih - najprije brzo - zatim opet, sa zbunjenim izrazom na licu. Priznanice za vrijednosne papire - dionice - Megatherium Trust - sigurno su imena ovih investicija bile poznate njoj - gdje ih je...?

Odjednom je gospođica Murchison sjela, osjećajući slabost, s hrpom papira u ruci.

Shvatila je iznenada što se dogodilo s novcem gospođe Wrayburn, kojim je upravljao Norman Urquhart, i zastoje pitanje oporuke bilo toliko važno.

Zavrtjelo joj se u glavi. Uzela je komad papira sa stola i na brzinu stala zapisivati pojedinosti različitih transakcija kojih su ovo dokumenti bili dokaz.

Netko se pojavio ispred vrata. "Jeste li unutra, gospođice?" "Samo trenutak, gospođo Hodges. Mislim da mi je ispao negdje

na podu ovdje." Snažno je pogurnula veliku stolicu, učinkovito zatvarajući

vrata. Morala je požuriti. U svakom slučaju, saznala je dovoljno da

uvjeri lorda Petera da se treba pozabaviti poslovima gospodina Urquharta. Vratila je dokumente na točno mjesto odakle ih je i izvadila. Oporuka je također bila ondje, primijetila je. Ležala je sa strane. Provirila je unutra. Još je nešto bilo ondje, pogurnuto sasvim u pozadinu. Gurnula je ruku unutra i izvukla tajanstveni predmet. Bio je to paketić od bijelog papira na kojem je bila naljepnica nekog stranog ljekarnika. Kraj je bio otvoren i ponovo uguran. Izvukla je papir, i uvidjela da paketić sadržava otprilike dva grama finog bijelog pudera.

Pored skrivenog bogatstva i tajanstvenih dokumenata, ništa ne nudi više senzacionalnih prijedloga od paketića nepoznatog bijelog

pudera. Gospođica Murchison dohvatila je još jedan komad čistog papira i istresla naprstak praška u njega, stavila ostatak u ormarić i ponovo zaključala vrata. S drhtavim prstima gurnula je oplatu na svoje mjesto, pazeći da je potpuno zatvori, tako da nema tragova izdajničke tamne linije.

Pomaknula je stolicu od vrata i povikala živahno: "Pronašla sam ga, gospođo Hodges!" "No, eto", odvrati gospođa Hodges, pojavljujući se na dovratku. "Samo zamislite", reče gospođica Murchison, "gledala sam svoje

uzorke kad je gospodin Urquhart pozvonio, i ovaj se vjerojatno uhvatio za moju suknju i ispao ovdje na podu."

Trijumfalno je podigla maleni komad svile. Poderala ga je iz podstave torbice tijekom popodneva - dokaz, ako se ukaže potreba, njene predanosti poslu, jer je torbica bila vrlo dobra. "Doista", reče gospođa Hodges. "Sva sreća što ste ga pronašli, zar ne, gospođice?"

"Gotovo da i nisam", odvrati gospođica Murchison; "nalazio se baš u onom mračnom uglu. Pa, trebala bih požuriti prije nego što se trgovina zatvori. Laku noć, gospođo Hodges."

Ali mnogo prije nego što su gospoda Bourne & Hollingsworth zatvorili vrata svojih prostorija, gospođica Murchison je zvonila na vrata na drugom katu na adresi 110A Piccadilly.

Kad je stigla, u tijeku je bilo vijećanje. Tu je bio Freddy Arbuthnot, koji je izgledao vrlo ljubazno; viši inspektor Parker, koji je izgledao zabrinuto; lord Peter, koji je izgledao pospano; i Bunter, koji je, nakon što ju je najavio, zauzeo svoje mjesto na rubu skupa i izgledao vrlo ispravno tamo.

"Jeste li nam donijeli vijesti, gospođice Murchison? Ako je tako, došli ste u pravo vrijeme da zateknete sve orlove skupljene zajedno. Gospodin Arbuthnot, viši inspektor Parker, gospođica Murchison. Sada, sjednimo i budimo sretni. Jeste li već pili čaj? Ili ćete gutljaj nečeg jačeg?"

Gospođica Murchison je odbila ponuđena osvježenja.

"Hm!" reče Wimsey. "Pacijent odbija hranu. Njene oči blješte. Izraz je napet.

Usne su odvojene. Prsti petljaju po kopči torbice. Simptomi upućuju na akutni napad komunikativnosti. Recite nam najgore, gospođice Murchison."

Gospođica Murchison nije morala žuriti. Ispričala im je svoje pustolovine, i imala je zadovoljstvo držati svoju publiku na iglama od prve do posljednje riječi. Kad je naposljetku izvadila i komad papira sadržavajući bijeli prašak, osjećaji prisutnog društva iskazali su se u nizu aplauza, kojima se, diskretno, pridružio i Bunter.

"Jesi li uvjeren, Charles?" upita ga Wimsey. "Moram priznati da sam teško potresen", prizna Parker.

"Naravno, prašak se mora predati na analizu." "I hoće, oličenje opreza", reče Wimsey. "Buntere, pripremi stalak

i vijak za palce. Bunter je uzimao lekcije iz Marshovog testa, i izvodi ga na opće oduševljenje. I ti znaš sve o tome, Charles, zar ne?"

"Dovoljno za grubo testiranje." "Nastavimo onda, dječice. U međuvremenu, skupimo zajedno

ono što smo dosad otkrili." Bunter je izašao van i Parker, koji je pravio bilješke u notesu,

pročistio je grlo. "Pa", reče, "stvari stoje, pretpostavljam, ovako. Ti kažeš da je

gospođica Vane nedužna, i pokušavaš to dokazati tako što nalaziš uvjerljivu optužbu protiv

Normana Urquharta. Dosad, tvoji dokazi protiv njega su gotovo u potpunosti neutemeljeni na nekom postojanom motivu, podupirani nastojanjima da se istraga povede u krivom smjeru. Kažeš da su tvoja istraživanja dovela slučaj protiv Urquharta do točke na kojoj policija može, ili mora, prihvatiti ih, i prisiljen sam složiti se s tobom. Upozoravam te, međutim, da još uvijek moraš utvrditi sredstva i prilike za zločin."

"Znam to. Reci nam nešto novo."

"U redu, dokle god to znaš. Dobro. Dakle, Philip Boyes i Norman Urquhart jedini su živi rođaci gospođe Wrayburn, ili Cremorne Garden, koja je bogata, i ima prilično mnogo novca za ostaviti. Prije podosta godina, gospođa Wrayburn je prepustila upravljanje svojim poslovima Urquhartovu ocu, jedinom članu obitelji s kojim je ostala u prijateljskim odnosima. Nakon očeve smrti, Norman Urquhart je preuzeo ove poslove, i 1920. godine gospođa Wrayburn mu je prepustila upravljanje svojim imetkom. Također je sastavila oporuku, dijeleći svoj imetak nejednako između svoja dva pranećaka. Philip Boyesje naslijedio čitavo nepokretno imanje i 50 tisuća funti u gotovini, dokje Norman Urquhart dobio ostatak i postao je također izvršiteljem oporuke. Norman Urquhart, kad je ispitivan o ovoj oporuci, namjerno je lagao, tvrdeći da je ukupan novac ostavljen njemu, i otišao je toliko daleko da je sastavio dokument za koji je kazao da je nacrt te iste oporuke.

Datum te oporuke odgovara onom koji je na oporuci, koju je otkrila gospođica Climpson, ali nema sumnje daje nacrt sastavio sam Urquhart, svakako unutar posljednje tri godine, ali vjerojatno tek prije nekoliko dana. Štoviše, činjenica da stvarna oporuka, iako na mjestu do kojeg bi Urquhart sasvim lagano mogao doći, nije bila uništena, predlaže da nije bila, zapravo, zamijenjena nikakvim sličnim dokumentom. Dakle, Wimsey, zašto on jednostavno nije uzeo oporuku i uništio je? Kao jedini preživjeli rođak, naslijedio bi sve bez ikakvog osporavanja."

"Možda mu to nije palo na pamet. Ili je moguće da ima još živućih rođaka. Stoje s onim ujakom u Australiji?"

"Istina. U svakom slučaju, nije ju uništio. 1925. godine gospođa Wraybur je ostala potpuno paralizirana i izgubila je moć rasuđivanja, tako da nije postojala mogućnost da ikada više sastavi novu oporuku.

Negdje upravo u to vrijeme, kao što znamo od gospodina Arbuthnota, Urquhart s« upustio u opasne vode špekuliranja i mešetarenja. Napravio je niz pogrešaka, izgubio novac, zaglibio još dublje kako bi se sam oporavio, i bio je umiješan velikim dijelom u

slom Megatherim Trusta. Izgubio je daleko više nego što si je ikada mogao priuštiti, i sada nalazimo, prema onome što je gospođica Murchison otkrila - i što ne bih volio doznati službenim putem - da je dosljedno zloupotrebljavao svoj položaj upravitelja i koristio novac gospođe Wrayburn za svoje vlastite špekulacije.

Uložio je njen novac kao polog za velike zajmove i tako nadoknadio gubitke nastale slomom Megatheriuma.

Dokle god je gospođa Wrayburn bila živa, bio je prilično siguran zato što je morao plaćati samo iznose potrebne za održavanje i vođenje kuće i imanja.

Zapravo, sve račune iz kućanstva podmirivao je upravo on kao njen odvjetnik, a također je plaćao i sve plaće i, dok je god radio to, nije bio ničiji posao da pita što radi s glavnicom. Ali, čim gospođa Wrayburn umre, morao bi odgovarati drugom nasljedniku, Philipu Boyesu,za kapital koji je nezakonito prisvojio.

I onda, 1929. godine, upravo negdje u vrijeme kad se Philip Boyes posvađao s gospođicom Vane, gospođa Wrayburn je pretrpjela niz udara bolesti i gotovo je umrla. Opasnost je prošla, ali mogla bi se povratiti svakog trenutka. Gotovo odmah nakon toga on postaje neizmjerno blizak s Philipom Boyesom i poziva ga da odsjedne u njegovoj kući. Dok je stanovao s Urquhartom, Boyes je također pretrpio tri napada bolesti, koje je njegov liječnik okarakterizirao kao napade gastritisa, ali koji jednako tako odgovaraju simptomima trovanja arsenom. U lipnju 1929. godine Philip Boyes odlazi u Wales i njegovo se zdravlje poboljšava.

Dok je Philip Boyes odsutan, gospođa Wrayburn ima još jedan napad, i Urquhart žuri u Windle, vjerojatno s idejom uništavanja oporuke u slučaju da se dogodi najgore. Međutim, ne dolazi do toga, i on se vraća u London upravo na vrijeme da dočeka Boyesa koji se vratio iz Walesa. Te noći, Boyes obolijeva od simptoma sličnih onima od prošlog proljeća, ali sada s mnogo gorim učinkom. Nakon tri dana, on umire.

Urquhart je sada savršeno siguran. Kao preostali nasljednik, dobit će, nakon smrti gospođe Wrayburn, sav novac prethodno ostavljen Philipu Boyesu. To jest, neće ga dobiti, zato što ga je već uzeo i najvećim dijelom izgubio, ali više ga neće morati proizvesti i njegovi nepošteni poslovi neće biti razotkriveni.

Dosad, motiv za zločin je vrlo uvjerljiv i daleko vjerojatniji nego dokazi protiv gospođice Vane.

Ali, eto tvog problema, Wimsey. Kad je i kada otrov dan Boyesu? Znamo daje gospođica Vane posjedovala arsen i da mu ga je lako mogla dati bez prisustva svjedoka. Ali Urquhartova jedina prilika bila je za večerom koju je dijelio zajedno s Boyesom i, ako je išta sigurno u ovom slučaju, onda je to činjenica da otrov nije upotrijebljen tijekom večere. Sve što je Boyes jeo ili pio, pio je i jeo Urquhart ili posluga, s iznimkom Burgundca, koji je sačuvan i analizom je otkriveno daje potpuno bezopasan."

"Znam", reče Wimsey, "ali to je i vrlo sumnjivo. Jesi li ikada čuo za obrok pri kojem su poduzete takve mjere opreza? To nije prirodno, Charles. Imamo, dakle, sherry, koji je sluškinja točila iz originalne boce; juhu, ribu i složenac od piletine - nemoguće je otrovati jednu osobu, a da se ne otruju sve koje također jedu omlet, tako razmetljivo pripremljen za stolom od same žrtve; vino, zapečaćeno i označeno, ostaci pojedeni u kuhinji. Pomislio bi daje čovjek učinio sve ne bi li ovaj obrok bio izvan svake sumnje. Vino je posljednji dodir koji čini čitavu stvar tako nevjerojatnom. Tvrdiš da je u najranijem trenutku, kad svi misle da je bolest uzrokovana nečim sasvim uobičajenim, i kad bi odani rođak trebao biti shrvan brigom za bolesnika, prirodno ili vjerojatno da nevinom čovjeku padne na um mogućnost trovanja? Ako je doista nedužan, onda je morao sumnjati nešto. Ako je imao sumnji, zašto ih nije otkrio liječniku da se analiziraju izlučevine pacijenta? Zašto bi ikada pomislio da se treba zaštititi od mogućih optužbi ako takvih optužbi uopće nije ni bilo, osim ako nije znao da će optužba biti sasvim dobro utemeljena? A tu je onda i ona stvar s bolničarkom."

"Upravo tako. Ona je imala svoje sumnje." "Ako je znao za njih, trebao je poduzeti korake i pobiti ih. Ali, smatram da nije znao za njih. Polazim od onog što si danas rekao.

Policija je ponovo stupila u kontakt s bolničarkom, gospođicom Williams, i ona im je ispričala da je Norman Urquhart posebno nastojao da nikada ne ostane sam s pacijentom, i da mu nikada ne da nikakav lijek ili hranu, čak i kad je ona sama bila prisutna. Ne priziva li to lošu savjest?"

"Nećeš naći nijednog odvjetnika ili porotu koja bi povjerovala u to, Peter."

"Da, ali razmisli, ne čini li ti se to sve smiješnim? Slušajte ovo, gospođice

Murchison. Jednog je dana bolničarka radila nešto u sobi i stavila je lijek na okvir kamina. Nešto je rečeno u vezi s tim, i Boyes je primijetio, 'Oh, ne brinite se, sestro. Norman mi može dati lijek.' Odgovara li Norman, 'Naravno, stari!' kao što bismo učinili vi ili ja? Ne! On kaže, 'Ne, prepustit ću to sestri - mogao bih napraviti nešto krivo.' Vrlo sumnjivo, ne mislite li?"

"Mnogi su ljudi nervozni kad se trebaju brinuti za bolesnika", reče gospođica Murchison.

"Da, ali većina ljudi je sposobna izliti stvar iz boce u čašu. Boyes nije buncao ili slično - bio je posve priseban. Tvrdim da se čovjek namjerno pokušao zaštititi."

"Moguće", odvrati Parker, "ali, napokon, momče, kad mu je dao otrov?"

"Vjerojatno uopće ne za večerom", reče gospođica Murchison. "Kao što kažete, mjere opreza su prilično očigledne. Pažnja je zasigurno trebala biti usmjerena na večeru i da se pritom zaborave sve druge mogućnosti. Je li pio viski kad je stigao ili prije nego što je izašao ili nešto slično?"

"Nažalost, ne. Bunter je pažljivo ispitao Hannah Westlock, i ona kaže da je otvorila vrata gospodinu Boyesu kad je stigao, i da je odmah otišao u svoju sobu, da je Urquhart bio odsutan u to vrijeme i

da je došao tek četvrt sata prije večere, i da su se dvojica muškaraca srela tek na čašici sherryja u knjižnici. Klizna vrata između knjižnice i blagavaonice bila su otvorena i Hannah se čitavo vrijeme kretala onuda postavljajući stol, i sigurna je da je Boyes pio samo sherry i ništa drugo."

"Čak ni tabletu za probavu?" "Ništa." "A poslije večere?" "Kad su završili s omletom, Urquhart je

predložio da popiju kavu. Boyes je pogledao na svoj sat i rekao, 'Nemam vremena, stari; trebao bih krenuti do Doughty Streeta.' Urquhart je rekao da će mu pozvati taksi i izašao van kako bi to i učinio. Boyes je složio svoj ubrus, ustao i otišao u hodnik. Hannah gaje slijedila i pomogla mu obući kaput. Stigao je i taksi. Boyes je ušao u taksi, i otišao bez da je ponovo vidio Urquharta."

"Meni se čini", reče gospođica Murchison, "da je Hannah nevjerojatno važan svjedok u obrani gospodina Urquharta. Ne mislite li - teško mi je to i predložiti - ali ne mislite li da su Bunteru osjećaji zamaglili rasuđivanje?"

"On kaže", odgovori joj lord Peter, "da vjeruje da je Hannah iskreno religiozna žena. Sjedio je pored nje u crkvi i dijelio s njom njen molitvenik."

"Ali to bi moglo biti najčišće licemjerje", reče gospođica Murchison, prilično srdačno, jer je ona sama bila vrlo racionalna. "Ne vjerujem tim pobožnim ljudima."

"Nisam to ponudio kao dokaz Hannine vrline", reče Wimsey, "već kao dokaz Bunterove neprijemčivosti."

"Ali i sam izgleda kao đakon." "Nikada niste vidjeli Buntera izvan službe", reče lord Peter

Wimsey, tmurno, "ja jesam, i mogu vas uvjeriti da je molitvenik jednako djeluje na njegovo srce kao i viski na anglo-indijsku jetru. Ne, ako Bunter kaže daje Hannah poštena, tada je ona poštena."

"Tada definitivno otpadaju piće i večera", reče gospođica Murchison, neuvjerena, ali spremna da to prihvati kao istinu. "A što je s bocom za vodu u spavaćoj sobi?"

"Vraga!" povikao je Wimsey. "Poen za vas, gospođice Murchison. Nismo se sjetili toga. Boca za vodu, da, savršeno dobra ideja. Sjećaš se, Charles, da je u slučaju Bravo sugerirano da je nezadovoljan sluga stavio sredstvo za povraćanje u nju? Oh, Buntere - stigao si!

Sljedeći put kad budeš držao Hannah za ruku, hoćeš li je pitati je li gospodin Boyes pio vodu iz boce za vodu u spavaćoj sobi prije večere?"

"Oprostite, lorde, ta mi je mogućnost već pala na pamet." "Zar jest?" "Da, lorde." "Zar ti nikada ne previdiš ništa, Buntere?" "Na menije da vam udovoljim, lorde." "Pa, onda, reci nešto. Ne stoj sam tako. Stoje s vodom u spavaćoj

sobi?" "Namjeravao sam primijetiti, lorde, kad je stigla dama, da sam

otkrio neke ponešto neobične okolnosti koje se odnose na posudu s vodom."

"No, sada stižemo do nečeg", reče Parker, izravnavajući novu stranicu u svom notesu.

"Ne bih išao tako daleko da tvrdim to, gospodine. Hannah me je obavijestila daje otpratila gospodina Boyesa u njegovu spavaću sobu kad je stigao. Ona se zatim povukla, kao što je i običaj u takvim stvarima. Tek što je izašla na stepenice, kad je gospodin Boyes provirio glavu iz sobe i pozvao je. Zatražio je da mu napuni bocu vodom. Poprilično se iznenadila njegovom molbom jer se savršeno sjećala da ju je napunila kad je spremala sobu."

"Je li je on sam mogao isprazniti?" upita Parker znatiželjno. "Nije mogao popiti vodu, gospodine - nije bilo vremena za to. A

nije ni koristio čašu. Štoviše, boca ne samo što je bila prazna, već je bila potpuno suha iznutra.

Hannah se ispričala za nemar, i odmah je uzela bocu i otišla je napuniti."

"Zanimljivo", reče Parker. "Ali moguće je da ju uopće nije napunila."

"Oprostite, gospodine, ali Hannah je bila tako iznenađena ovom epizodom da je sve ispričala gospođi Pettican, kuharici, koja je potvrdila da se jasno sjeća da je napunila bocu tog jutra." "Pa, onda", reče Parker, "Urquhart ili netko drugi mora da ju je ispraznio. Ali, zašto? Što bi netko normalno učinio kad bi našao bocu praznu?"

"Pozvonio bi sluškinji", odvrati brzo Wifnsey. "Ili povikao za pomoć", dodao je Parker. "Ili", reče gospođica Murchison, "ako netko nije naviknut da ga

se poslužuje, mogao bi sam natočiti vodu iz vrča u spavaćoj sobi." "Ah!... Naravno, Boyes je bio naviknut na manje ili više

bohemski način života." "Ali sigurno", reče Wimsey, "to je nepotrebno okolišanje. Bilo bi

mnogo jednostavnije otrovati vodu u boci. Zašto privlačiti pozornost na stvar čineći je mnogo težom? Osim toga, ne možete računati na to da će žrtva upotrijebiti vrč i, kao što smo mogli vidjeti, nije ga upotrijebio."

"A bio je otrovan", reče gospođica Murchison, "tako da otrov nije bio ni u vrču ni u boci."

"Ne, bojim se da u tome nema ničega." "Sve u svemu", reče Parker, "taj me incident uvjerio. Nekako je

prepotpun. Wimsey je u pravu; nije prirodno da obrana bude tako

savršena." "Dragi Bože", reče Wimsey, "uspjeli smo uvjeriti Charlesa

Parkera. Ništa više nije nam potrebno. On je daleko neslomljiviji od bilo koje porote."

"Da", reče Parker skromno, "ali ja sam logičniji, mislim. I na mene ne utječe državni tužitelj. Bio bih ipak sretniji kad bismo imali malo više opipljivijih dokaza."

"Imat ćeš ih. Želiš pravi arsen. Pa, Buntere, što je s tim?" "Aparatura je spremna, lorde." "Odlično. Pođimo vidjeti možemo li gospodinu Parkeru dati ono

što želi. Vodi i mi ćemo te slijediti." U maloj prostoriji koju je Bunter obično koristio kao tamnu

komoru, a u kojoj se nalazio slivnik, klupa i plamenik, stajala je aparatura potrebna za Marshov test na arsen. Destilirana voda već je ključala u boci, i Bunter je podigao malu epruvetu koja je ležala nasuprot vatri plamenika.

"Primijetit ćete, lorde", pripomenuo je, "daje aparatura potpuno nekontaminirana."

"Uopće ništa ne vidim", reče Freddy. "To je, kao što bi rekao Sherlock Holmes, ono što očekujete da

ćete vidjeti kad ničega nema tamo", reče Wimsey ljubazno. "Charles, dodat ćeš mi vodu i bocu i epruvetu."

"Hoću." "Hoćeš li je voljeti, poštovati, i čuvati, u zdravlju i bolesti'

Oprosti! Okrenuo dvije stranice odjednom. Gdje je taj prašak? Gospođice

Murchison, identifirat ćete ovu zapečaćenu omotnicu kao onu koju ste donijeli iz ureda, i koja sadržava tajanstveni bijeli prašak nađen na tajnom skrovištu gospodina

Urquharta?" "Tako je." "Poljubite knjigu. Hvala vam. Dakle..." "Pričekaj malo", reče Parker, "nisi provjerio samu omotnicu." "Istina. Uvijek je kvaka negdje. Pretpostavljam, gospođice

Murchison, da nemate slučajno uz sebe još jednu omotnicu iz ureda?" Gospođica Murchison je pocrvenjela, i počela petljati nešto po

torbici. "Pa - ovdje imam malu bilješku koju sam naškrabala

poslijepodne prijatelju."

"U vremenu vašeg poslodavca, na papiru vašeg poslodavca", reče Wimsey. "Oh, kako je u pravu bio Diogeneš kad je lanternom tražio poštenog tipkača! Nema veze. Da vidimo."

Gospođica Murchison je izvadila omotnicu i oslobodila je njenog sadržaja. Bunter ju je, prihvaćajući je pažljivo na papiru za razvijanje, razrezao na male komadiće, koje je spustio u bocu. Voda je živahno brčkala, ali mala je epruveta i dalje ostala čista od jednog do drugog kraja.

"Hoće li se nešto uskoro početi događati?" zanimao se gospodin Arbuthnot. "Zato što ovoj predstavi ipak nedostaje malo akcije, zar ne?"

"Ako ne želiš sjediti mirno, poslat ću te van", opomenuo ga je Wimsey. "Nastavi, Buntere. Dodat ćemo ti omotnicu."

Bunter je otvorio drugu omotnicu, i pažljivo je ispustio bijeli prašak kroz širok otvor boce. Svih pet glava nagnulo se znatiželjno preko aparature. I u istom trenutku, potpuno, magično, u epruveti se počela stvarati uska srebrna mrlja. Sekundu za sekundom, stala se širiti i tamnjeti do smeđe-crnog kruga sa sjajnim metalnim središtem.

"Oh, prekrasno, prekrasno", reče Parker s profesionalnim užitkom.

"Što je? Upalila vam se lampica ili slično?" upita Freddy. "Je li to arsen?" izusti gospođica Murchison blago.

"Nadam se", reče Wimsey, nježno odvajajući epruvetu i prinoseći je svjetlu. "Riječ je ili o arsenu ili o antimonu."

"Dopustite meni, lorde. Dodatak male količine rastvorene kloridne limunske kiseline odgovorit će nam na pitanje."

Izveo je svoj sljedeći test u napetoj tišini. Mrlja se rastopila i nestala pod djelovanjem otopine."

"Dakle, arsen je", reče Parker. "Oh, da", reče Wimsey nehajno, "naravno da je arsen. Nisam li

vam govorio?" U glasu mu se osjećao dašak trijumfa. "Je li to sve?" upitao je Freddy pomalo razočarano. "Nije li dovoljno?" reče gospođica Murchison.

"Ne sasvim", reče Parker, "ali dug je put do toga. Dokazuje da Urquhart posjeduje arsen, i vršeći službenu istragu u Francuskoj, možemo vjerojatno otkriti je li paketić bio u njegovu posjedu i prošlog lipnja. Primijetio sam, osim toga, da je riječ o običnoj arsenskoj kiselini, što se slaže s nalazima pronađenim kod pokojnika. To je prilično zadovoljavajuće, ali bilo bi daleko bolje kad bismo mogli odrediti priliku kad je Urquhart mogao dati arsen. Dosad smo uspjeli jasno potvrditi da ga nije mogao dati Boyesu ni prije, ni tijekom, a ni poslije večere, tijekom perioda potrebnog da se razviju simptomi. Slažem se da je ta nemogućnost toliko poduprta svjedočenjem sumnjiva sama po sebi, ali, da bismo uvjerili porotu, treba nam nešto jače od toga."

"Nešto smo previdjeli", reče Wimsey, "toje sve. Vjerojatno nešto posve očito.

Dajte mi sudsku halju i vlasulju i začas ću nas riješiti te neprilike. U međuvremenu, poduzet ćeš, bez sumnje, korake kako bi osigurao, službenim putem, dokaze koje su naši prijatelji prikupili ponešto nekonvencionalnim metodama, i koji će se moći uporabiti prilikom uhićenja pravog čovjeka kad za to dođe vrijeme?"

"Hoću", reče Parker, "rado. Bez obzira na sve osobne utjecaje, svakako bih radije vidio tog momka nauljene kose u zatvoru nego ženu, i ako smo mi napravili pogrešku, što prije je ispravimo, bit će bolje za sve zabrinute strane."

Wimsey je sjedio do kasno u noć u svojoj knjižnici, a visoki svesci knjiga promatrali su ga odozgo. Oni su predstavljali zalihe svekolikog znanja i poetske ljepote, a da ne kažemo ništa o tisućama funti koje su utrošene na njih. Ali, švi su ti savjetnici sjedili nijemi na svojim policama. Rasprostrti na stolu i stolicama ležali su grimizni svesci Notable British Trials - Palmer, Pritchard, Maybrick, Seddon, Armstrong, Madeleine Smith - veliki iskusni stručnjaci u području arsena okupljeni zajedno s vrhunskim autoritetima forenzične medicine i toksikologije.

Ljudi su se već počeli vraćati iz kazališta, svjetla su blještala nad praznim Piccadillyjem, teški noćni kamioni prolazili su sporo preko crnog pločnika, duga je noć iščezla i nevoljka se zimska zora raspregnula preko nagomilanih londonskih krovova. Bunter, tih i nemiran, sjedio je u kuhinji, kuhajući kavu na štednjaku i čitajući stalno iznova istu stranicu British Journal of Photography.

U pola devet začuo je zvono iz knjižnice. "Lorde?" "Moja kupka, Buntere." "Vrlo dobro, lorde." "I malo kave." "Odmah, lorde." "I vrati sve knjige na mjesto osim ovih." "Da, lorde." "Sada znam kako je zločin počinjen." "Doista, lorde? Dopustite da vam ponudim svoje iskrene

čestitke." "Još uvijek moram dokazati to." "Usputna stvar, lorde." Wimsey je zijevnuo. Kad se Bunter vratio nakon minutu-dvije s

kavom, on je spavao. Bunter je tiho pospremio knjige, i pogledao sa znatiželjom na

one koje su ostale ležati na stolu. To su bile: Suđenje Florence Maybrick; Forenzična medicina i toksikologija Dixona Manna; knjiga njemačkog naslova koji Bunter nije uspio pročitati; i A Shropshire Lad A. E. Housmana.

Bunter ih je proučavao nekolfko trenutaka, a onda se blago lupnuo po čelu.

"Pa, naravno!" rekao je tiho. "Kakvi smo svi glupani bili!" Lagano je dodirnuo svog gospodara po ramenu.

"Vaša kava, lorde."

***

"Onda se nećete udati za mene?" upita lord Peter. Zatvorenica je zavrtjela glavom.

"Ne. Ne bi bilo pošteno prema vama. I osim toga." "Da?" "To me plaši. Čovjek ne bi mogao izaći iz toga. Živjet ću s vama,

ako želite, ali neću se udati za vas." Njezin je ton bio tako neizrecivo turoban da Wimsey nije osjetio

nimalo entuzijazma za svoju ljupku ponudu. "Ali takve stvari ne funkcioniraju uvijek", savjetovao ju je. "K

vragu i sve, trebali biste znati - oprostite što vas podsjećam na to i sve - ali je strašno neprikladno, i ljudi se svađaju jednako kao da su i u braku."

"Znam to. Ali mogli biste biti slobodni kad god poželite." "Ali ja to uopće ne bih poželio." "Oh, da, biste. Vi imate obitelji tradicije, shvaćate. Cezarova

žena i takve stvari." "Prokleta Cezarova žena! A što se tiče obiteljskih tradicija -na

mojoj su strani, ako to išta vrijedi. Što god Wimsey napravi, u redu je, i nebesa pomogla onome tko mu se nađe na putu. Imamo čak i stari obiteljski moto koji kaže 'Držim se svoje ćudi', i to je sasvim istinito. Ne mogu reći, kad se pogledam u ogledalo, da vidim u sebi originalnog Geralda de Wimseya, ali svakako ću učiniti ono što ja hoću kad je brak u pitanju. Tko me može zaustaviti? Ne mogu me pojesti. Ne mogu me čak niti sasjeći, ako dođe do toga. Šala, nenamjerna, dragi policajci."

Harriet se nasmijala. "Ne, pretpostavljam da vas ne mogu sasjeći. Ne biste morali

pobjeći u inozemstvo s vašom nemogućom ženom i živjeti u mračnim kontinentalnim ljetovalištima poput junaka u viktori-janskim romanima."

"Zasigurno ne." "Ljudi bi zaboravili da sam imala ljubavnika?"

"Moje drago dijete, oni zaboravljaju takve stvari svakoga dana. Stručnjaci su u tome."

"I da sam bila optužena za njegovo ubojstvo?" "I da ste bili trijumfalno oslobođeni optužbe, kako god snažno

izazvani." "Pa, ipak, neću se udati za vas. Ako ljudi mogu zaboraviti sve to,

mogu zaboraviti i da nismo vjenčani." "Oh, da, mogu. Ali ja ne mogu, to je sve. Čini se da ne

napredujemo s ovim razgovorom. Nadam se da opća ideja da živite sa mnom ne zvuči tako odvratno?" "Ali to je sve tako besmisleno", protestirala je mlada žena. "Kako mogu reći što bih ili ne bih učinila kad nisam slobodna i uopće ne znam hoću li preživjeti?"

"Zašto ne? Ja mogu pretpostaviti što bih učinio i u najčudnijim okolnostima, a ovo je potpuno sigurno."

"Ne mogu", reče Harriet čeznutljivo. "Molim vas, prestanite me ispitivati. Ne znam. Ne mogu misliti. Ne mogu vidjeti dalje od - dalje od - nekoliko sljedećih tjedana. Samo želim izaći odavde i da me puste na miru."

"U redu", reče Wimse, "neću vas zabrinjavati. Nije pošteno. Zloupotrebljavam svoje privilegije i tako. Ne možete reći 'Svinjo' i izjuriti odavde, ne pod ovim okolnostima. Neću vas više nagovarati. Zapravo, sam ću izjuriti. Imam dogovor za manikuru. Živjeli!"

Manikerka, koja je pronađena uz pomoć višeg inspektora Parkera i njegovih detektiva, bila je djevojka mačjeg lica s ljubaznima manirima i pronicljivim pogledom. Nije nimalo oklijevala kad ju je njen klijent pozvao da večera s njim, a niti je pokazala ikakvo iznenađenje kad joj je u povjerenju promrmljao da ima mali prijedlog za nju. Položila je svoje podeblje laktove na stol, nakrivila glavu i bila spremna prodati svoju čast.

Kad je prijedlog stavljen pred nju, njeno se ponašanje stubokom promijenilo - bilo je gotovo nešto komično u njemu. Njene su oči izgubile svoju oblu nedužnost, kosa joj se učinila manje paperjastom, a obrve je namrštila u iskrenom čuđenju.

"Pa, naravno da bih mogla", reče naposljetku, "ali zašto ih zaboga želite? To mi se čini toliko smiješnim."

"Nazovimo to samo šalom", reče Wimsey. "Ne." Usta su joj očvrsnula. "Ne bih to voljela. Nema smisla, ako

razumijete što mislim, zvuči poput neke čudne šale, a takve stvari mogu jednu djevojku dovesti u nepriliku. On nije jedan od onih, kako ih ono zovu? Bilo je nešto o njima u kolumni madame Crystal prošli tjedan u Susie's Snippetsu. Čarolije, znate, magija -okultno, takve stvari? Ne bih željela da to naudi nekome."

"Slušajte, jeste li vi djevojka koja može čuvati tajnu?" "Oh, ja ne pričam okolo. Nisam takva, poput običnih djevojaka."

"Ne, i mislio sam da niste. Zato sam i tražio da dođete ovamo sa mnom. Dakle, slušajte, i ispričat ću vam."

Nagnuo se prema njoj i počeo pričati. Malo namazano lice približilo se njegovom i postalo je tako opčinjeno i uzbuđeno da je neki prijatelj, koji je večerao nekoliko stolova dalje od njih, bio zelen od zavisti, osiguravajući Mabel stan u Parizu, Daimlera, ogrlicu vrijednu tisuću funti.

"Razumijete, dakle", reče Wimsey, "koliko mi to znači." Mabel je uzdahnula.

"Je li to sve istina? Ne izmišljate? To je bolje od svake priče koju sam dosad čula."

"Da, ali ne smijete reći ni riječi. Vi ste jedina osoba kojoj sam to ispričao.

Nećete me odati njemu?" "Njemu? On je prljava svinja. Naravno da mu neću odati ništa.

Pristajem. Učinit ću to za vas. Bit će malo teško, jer ću morati upotrijebiti škare što inače ne radimo. Ali, snaći ću se. Vjerujte mi. Neće to biti veliki, znate. Dolazi prilično često, ali dat ću vam sve što mogu. I namjestit ću Freda. Uvijek traži Freda. Fred će to učiniti ako ja to od njega zatražim. Što da radim s njima kad ih dobijem?"

Wimsey je izvukao omotnicu iz džepa.

"Stavite to unutra", reče uzbudljivo, "unutra su dvije male kutijice. Ne smijete ih izvaditi dok ne dobijete uzorke, zato što su pažljivo pripremljeni da budu apsolutno kemijski čisti, ako razumijete što mislim. Kad budete spremni, otvorite omotnicu, izvadite kutijice, stavite strugotine u jednu, a vlasi u drugu, odmah ih zatvorite, stavite u čistu omotnicu i pošaljite na ovu adresu.

"Jeste li shvatili?" "Da." Ispružila je ruku. "Dobra djevojka. I ni riječi nikome." "Ni riječi!" Napravila je gestu pretjerane opreznosti. "Kad imate rođendan?" "Oh, nemam ga. Ja ne starim." "Naravno, onda vam mogu poslati nerođendanski poklon bilo

kojeg dana u godini. Izgledali biste lijepo u samurovini, tako mi se čini." "Samurovini, tako mi se čini", oponašala ga je. "Kakav pjesnik,

zar ne?" "Vi me inspirirate", odvrati joj Wimsey ljubazno. "Došao sam", reče gospodin Urquhart, "zbog pisma koje ste mi

poslali i neobično sam znatiželjan da čujem te nove informacije o nesretnoj smrti mog rođaka.

Naravno, rado ću vam pomoći ako to ikako mogu." "Hvala vam", odvrati Wimsey. "Sjednite, molim vas. Već ste

večerali, naravno? Ali, popit ćete šalicu kave. Draža vam je turska kava,

pretpostavljam. Moj je batler odlično radi." Gospodin Urquhart je prihvatio ponudu, i čestitao Bunteru na

uspješnom pripravljanju napitka. Bunter mu je zahvalio na pohvalnim riječima, i predložio kutiju

jednako odvratne smjese zvane rahat lokum, od koje se ne samo izgubi tek i zalijepe zubi, već također i zaguši konzumenta u brašnastom oblaku bijelog šećera. Gospodin Urquhart je trenutno napunio usta s velikom slasticom, mrmljajući nerazumljivo daje to

izvorna istočnjačka varijanta. Wimsey, s ozbiljnim osmijehom, uzeo je nekoliko gutljaja jake crne kave bez šećera ili mlijeka, i natočio si čašu starog brandyja. Bunter se povukao, i lord Peter, s otvorenim notesom na krilu, bacio je pogled na sat i započeo s pričom.

Ponovio je ukratko okolnosti života i smrti Philipa Boyesa. Gospodin Urquhart, zijevajući potajice, jeo je, pio i slušao.

Wimsey, još uvijek s pogledom na satu, napravio je zaokret prema priči o oporuci gospođe Wrayburn.

Gospodin Urquhart, znatno začuđen, odložio je kavu sa strane, obrisao svoje ljepljive prste o rupčić, pogleda ga, i upita:

"Mogu li vas pitati kako ste došli do ove vrlo značajne informacije?"

Wimsey je odmahnuo rukom. "Policija", reče, "prekrasna stvar, ta organizacija. Iznenadili

biste se što sve mogu otkriti kad to odluče. Ne niječete ništa od toga, pretpostavljam?"

"Slušam", odvrati gospodin Urquhart namrgođeno. "Kad završite sa svojim izvanrednim izlaganjem, možda ću onda otkriti što to trebam zanijekati."

"Oh, da", reče Wimsey, "pokušat ću vam to razjasniti. Naravno, ja nisam odvjetnik, ali nastojat ću biti jasan koliko već mogu."

Neumoljivo je nastavio dalje, a kazaljke na satu već su obišle jedan krug.

"Koliko sam dosad shvatio", reče, kad je razmotrio čitavo pitanje oko motiva, "jest da je u vašem interesu osobito bilo riješiti se gospodina Philipa Boyesa.

I doista, momak je bio, po mom mišljenju, bubuljica i bradavica, i na vašem bih mjestu mislio to isto o njemu."

"I to je bit vaše neobične optužbe?" upita odvjetnik. "Nikako. Sada dolazim na stvar. 'Polako ali sigurno', vaš je

motiv, pretpostavljam. Primijetio sam da sam oduzeo već sedamdeset minuta vašeg dragocjenog vremena, ali, vjerujte mi, ovaj sat nije bio uzaludno utrošen."

"Dopuštajući da ova besmislena priča bude istinita, što energično pobijam", primijetio je gospodin Urquhart, "neobično jako bi me zanimalo da čujem što mislite kako sam dao arsen. Jeste li se dosjetili nečega zanimljivoga? Ili sam u sve to umiješao svoju kuharicu i sobaricu kao svoje suučesnice? Pomalo nepromišljeno od mene, ne mislite li, i izvanredna prilika za ucjenu.'"

"Prenaglo", reče Wimsey, "to ne dolazi u obzir za čovjeka koji je toliko unaprijed planirao. Zatvaranje boce Burgundca, na primjer, priziva um otvoren za razne mogućnosti. U stvari, ta mi je epizoda odmah zapela za oko."

"Doista?" "Pitate me kako ste i kada upotrijebili otrov? Niste to učinili

prije večere, mislim. Promišljenost pokazana u pražnjenju boce s vodom u spavaćoj sobi - oh, ne! To nam nije promaklo - briga s kojom ste se susretali s vašim rođakom samo u prisutnosti svjedoka i nikad nasamo - mislim da to isključuje razdoblje prije večere."

"Mislim da bi moglo." "Sherry", nastavio je Wimsey zamišljeno. "Riječ je bila o novoj

boci, tek otvorenoj. Nestanak ostataka mogao bi izazvati komentare. Pretpostavljam da možemo osloboditi sherry."

Gospodin Urquhart se naklonio ironično. "Juha - nju su jele i kuharica i sobarica, i obje su preživjele.

Sklon sam preskočiti juhu, a ista se stvar može primijeniti i na ribu. Bilo bi lako otrovati porciju ribe, ali to bi uključivalo suradnju s Hannah Westlock, a to nije u skladu s mojom teorijom. Teorija je sveta stvar za mene, gospodine Urquhart, gotovo jednaka onome što bismo mogli nazvati dogmom."

"Nesigurno ponašanje uma", primijetio je odvjetnik, "ali s obzirom na okolnosti, neću to osporavati."

"Osim toga", reče Wimsey, "da je otrov dan u juhi ili ribi, mogao bi početi djelovati prije nego je Philip - nadam se da ga mogu zvati tako - napustio kuću.

Dolazimo do složenca. Gospođa Pettican i Hannah Westlock mogu, pretpostavljam, potvrditi da je bio potpuno u redu. I, usput, iz opisa koji sam dobio, vjerojatno je bio savršeno ukusan. Govorim to kao čovjek s iskustvom u pitanjima kulinarstva, gospodine Urquhart."

"Uvjeren sam u to", odvrati gospodin Urquhart ljubazno. "I sada nam preostaje jedino omlet. Izuzetno divna stvar kad je

dobro pripremljen i pojeden - to je tako važno - da se odmah pojede. Šarmantna ideja da se jaja i šećer donesu do stola i da se pripremi i ispeče odmah na mjestu.

Usput, pretpostavljam da u kuhinji nije bilo ostataka omleta? Ne, ne! Čovjek ne dopušta da se nešto tako dobro ne pojede do kraja. Mnogo je bolje da kuharica pripravi svjež, ukusan omlet samo za sebe i svoju kolegicu. Nitko osim vas i Philipa nije okusio omlet, siguran sam."

"U pravu ste", reče gospodin Urquhart, "nisam ni namjeravao zanijekati to. Ali, imat ćete na umu da sam i ja sudjelovao u jedenju, a bez loših efekata. I, štoviše, da je moj rođak sam pripremio jelo."

"Svakako, jest. Četiri jaja, ako se dobro sjećam, s običnim šećerom i džemom. Ne, sve je bilo u redu sa šećerom i džemom. Pa, vjerujem da sam u pravu kad kažem da je jedno jaje bilo malo napuknuto kad je stiglo do stola?"

"Moguće je. Ne sjećam se." "Ne? Pa, niste pod zakletvom. Ali Hannah Westlock se sjeća da

ste, kad ste donijeli jaja, sami ste ih kupili, znate, gospodine Urquhart, spomenuli da je jedno napuknuto i da ste osobito željeli da se upotrijebi za omlet. Zapravo, sami ste ga stavili u zdjelu s tom namjerom."

"I što s tim?" upita gospodin Urquhart, možda mrvicu nelagodnije nego dosad.

"Nije teško staviti arsen u prahu u napuknuto jaje", reče Wimsey. "I sam sam to iskušao s malom epruvetom. Možda bi s malim lijevkom bilo još i lakše. Arsen je prilično teška supstanca -

sedam ili osam zrna stane u žličicu za čaj. Zadržava se na jednoj strani jaja, i svi tragovi s vanjske strane ljuske lako se mogu pobrisati. Tekući arsen se može upotrijebiti još lakše, naravno, ali iz osobitih razloga svoj sam eksperiment radio s običnim bijelim praškom. Prilično je topljiv."

Gospodin Urquhart je izvadio cigaru iz džepa i s popriličnom je teškoćom pokušavao upaliti.

"Predlažete li", upitao je, "daje u smjesi od četiri jaja, jedno osobito otrovano jaje ostalo nekako čudom odvojeno od ostalih i samo na jednom kraju omleta? Ili da je moj rođak namjerno pojeo baš taj otrovani dio, a ostatak prepustio meni?"

"Nikako, nikako", reče Wimsey. "Samo sam predložio da je arsen bio u omletu i daje ušao onamo kroz jaje."

Gospodin Urquhart je bacio svoju šibicu u kamin. "Čini se da postoje neke pukotine u vašoj teoriji, jednako kao i u jajetu."

"Još nisam završio. Njen sljedeći dio temelji se na poprilično neznatnim indikacijama. Dopustite da ih nabrojim. Vaša nenaklo-nost da pijete tijekom večere, vaš ten, nekoliko otpadaka vaših noktiju, komadić ili dva vaše dobro održavane kose - skupimo sve to zajedno, dodamo i paketić bijelog arsena pronađenog u tajnom pretincu u vašem uredu, protrljamo malo ruke - tako - i dobijemo - konoplju, gospodine Urquhart, konoplju."

Skicirao je oblik omče lagano u zraku. "Ne razumijem vas", reče odvjetnik promuklo. "Oh, znate vi", reče Wimsey. "Konoplja - ono od čega rade užad.

Sjajna stvar, konoplja. Da, no, o tom arsenu. Kao što znate, nije dobar za ljude u općenitom smislu, ali ima nekih ljudi - na primjer oni dosadni seljaci iz Sirije o kojima toliko slušamo - koji ga jedu iz zabave. Poboljšava njihovu probavu, tako kažu, čisti njihov ten, i čini njihovu kosu glatkom i sjajnom, i daju ga iz istog razloga svojim konjima; zanemarimo ten, zato što konji i nemaju ten, ali razumijete na što mislim. A tu je bio i onaj grozni čovjek Maybrick - i on ga je uzimao, ili tako barem kažu. U svakom slučaju, poznata je činjenica

da ga neki ljudi uzimaju i mogu, tijekom vremena, podnijeti i razmjerno velike količine - dovoljne da ubiju običnu osobu. Ali vi to već sve znate."

"To je prvi put da čujem za nešto slično." "Što očekujete kamo će vas smjestiti? Nema veze. Pretvarat

ćemo se da je sve ovo novost za vas. Pa, jedan momak - zaboravio sam njegovo ime, ali sve je to u knjizi Dixona Manna - zanimao se kako smicalica djeluje, i upotrijebio ju je na nekim psima i stvarima i ubio ih je, čini se, podosta, i na kraju je zaključio da tekući arsen utječe loše na bubrege i općenito je loš za sustav, ali da se kruti arsen može davati dan za danom, svaki put sve veća doza, tako da se vremenom posve navikne na to i funkcionira normalno bez da se išta primijeti.

Pročitao sam negdje knjigu da je sve stvar u leukocitima - tim veselim malim bijelim zrncima, razumijete - koji se nekako omotaju oko stvari tako da nema nikakve štete. U svakom slučaju, bit je u tome da ste uzimali kruti arsen poprilično dugo - godinu ili tako nešto - i razvili ste, zar ne, imunitet, i mogli ste podnijeti šest ili sedam zrnca bez ikakvih problema."

"Vrlo zanimljivo", reče gospodin Urquhart. "Očito oni prokleti sirijski seljaci rade to na taj način i vrlo su

pažljivi da ne piju nikakvu tekućinu sat ili dva nakon što su ga uzeli, iz straha da ne našteti bubrezima i postane otrovno. Bojim se, ne izražavam se stručnim terminima, ali to je bit svega. Pa, palo mi je na pamet, razumijete li, stari momče, da ako vam je najprije sinula sjajna ideja da sebe učinite imunim, mogli ste lako podijeliti omlet otrovan arsenom sa svojim dragim prijateljem. Njega bi ubilo, a vama uopće ne bi naštetilo."

"Razumijem." Odvjetnikje polizao usne. "Pa, kao što sam rekao, imate vrlo lijep i čist ten - osim što sam

primijetio da je arsen ostavio pigmente na koži ovdje ili ondje (ponekad se to događa), i imate sjajnu glatku kosu, i tako dalje, i primijetio sam da ste bili vrlo pažljivi da ne pijete za večerom, i

upitao sam samoga sebe, 'Peter, bistri momče, što je s tim?' I kad su pronašli paketić bijelog arsena u vašem skrovištu - ne pitajte kako - rekao sam, 'Hej, hej, koliko dugo to već traje?'

Vaš marljiv ljekarnik rekao je policiji da je riječ o dvije godine, je li to istina? Negdje od vremena sloma Megatherim Trusta, zar ne? U redu, ne morate mi reći ako ne želite. Onda smo došli u posjed komadića vaših noktiju i vlasi, i gle čuda, bili su puni tragova arsena. Rekli smo si 'Pa - što!' I zato sam tražio da dođete ovamo i porazgovarate sa mnom. Mislio sam da biste nam mogli ponuditi neku vrstu objašnjenja, razumijete li."

"Mogu samo reći", reče Urquhart s groznim izrazom lica, ali savršeno strogim profesionalnim načinom, "da budete vrlo pažljivi prije nego što iznesete ovu smiješnu teoriju ikome. Što ste vi i policija - koja je, iskreno, vjerujem sposobna za svakojake stvari - radili u mojim prostorijama, ne znam, ali optužiti me da sam ovisnik o drogi je kleveta i zločin. Istina je da neko vrijeme uzimam lijek koji sadržava male količine arsena - dr. Grainger to može potvrditi - i da je vjerojatno ostavio tragove na mojoj koži i kosi, ali dalje od toga, nemate osnove za te strašne optužbe."

"Nikakve?" "Nikakve." "Onda, kako je", upita Wimsey, ponešto zlokobno svojim inače

kontroliranim tonom, "kako je moguće da ste večeras konzumirali, bez vidljivog učinka, dozu arsena dovoljnu da ubije dvoje ili troje običnih ljudi? Ona odvratna slastica na koju ste onako navalili, ako smijem reći, posve neprikladno za vašu dob i položaj, bila je zasićena bijelim arsenom. Pojeli ste ga, neka mi Bog oprosti, prije sat i pol. Da arsen ima ikakav učinak na vas, posljednjih sat vremena valjali biste se u agoniji i boli."

"Prokleti bili!" "Ne biste li mogli ipak producirati nekoliko simptoma?" upita

Wimsey sarkastično. "Hoću li vam donijeti lavor? Ili pozvati liječnika? Gori li vam grlo? Grči li vam se unutrašnjost u agoniji? Dan je već

prilično odmakao, ali s malo dobre volje mogli biste pokazati malo osjećaja, čak i sada."

"Lažete. Ne biste se usudili učiniti nešto poput toga. To bi bilo ubojstvo."

"Ne u ovom slučaju, pretpostavljam. Ali voljan sam čekati i vidjeti rezultate."

Urquhart je zurio u njega. Wimsey se digao sa stolice i prišao mu.

"Ne bih pribjegavao sili da sam na vašem mjestu. Osim toga, naoružan sam.

Oprostite na melodrami. Hoćete li biti bolesni ili ne?" "Ludi ste." "Ne govorite to. Hajde, čovječe - saberite se. Pokušajte. Da vam

pokažem gdje je kupaonica?" "Bolestan sam." "Naravno, ali vaš ton i nije najuvjerljiviji. Kroz vrata, duž

hodnik, treća vrata s lijeve strane." Odvjetnik je izjurio van. Wimsey se vratio u knjižnicu i pozvonio

na zvonce. "Mislim, Buntere, da će gospodin Parker trebati tvoju pomoć u

kupaonici." "U redu, lorde." Bunter je izašao, a Wimseyje čekao. Ubrzo su se začuli zvuči

komešanja u daljini. Na vratima se pojavila grupa ljudi. Urquhart, izrazito blijed, s neurednom i razbarušenom kosom i odjećom, a uz bok su mu stajali Parker i Bunter koji su ga čvrsto držali za ruke.

"Je li bio bolestan?" upita Wimsey sa zanimanjem. "Ne, nije bio", reče Parker tmurno, stavljajući lisičine na ruke

svog plijena. "Čitavih pet minuta proklinjao te je vrlo rječito, a zatim je

pokušao pobjeći kroz prozor, uvidio da je to pad od tri kata, požurio do vrata garderobe i naletio ravno na mene. No, nemoj se opirati, momče; samo ćeš sebe ozlijediti."

"I još uvijek ne zna je li bio otrovan ili ne?" "Čini se da misli da nije otrovan. U svakom slučaju, nije učinio

ništa u vezi s tim. Jedina mu je pomisao bila da bježi." "To je nježno", reče Wimsey, "da ja želim da ljudi pomisle da

sam otrovan, priredio bih svakako bolju predstavu od ove." "Prestani govoriti, za ime Božje", reče zatvorenik. "Uhvatio si

me na podao, prokleti trik. Nije li to dovoljno? Možeš zašutiti sada." "Oh", reče Parker, "uhvatili smo te, zar ne? Pa, bio si upozoren

da ne govoriš ništa, i ako to ipak učiniš, nije moja pogreška. Usput, Peter, pretpostavljam da ga nisi doista otrovao,zar ne? Čini se da mu ništa nije, ali imat će utjecaja na liječnikov izvještaj."

"Ne, zapravo ga nisam otrovao", reče Wimsey. "Samo sam želio vidjeti kako će reagirati na sam prijedlog. Pa, živio! Mogu ga sada prepustiti vama."

"Pobrinut ćemo se za njega", reče Parker. "Ali možeš reći Bunteru da pozove taksi."

Kad su zatvorenik i njegova pratnja otišli, Wimsey se okrenuo zamišljeno Bunteru, s čašom u ruci.

"Mithridates je umro star, kaže pjesnik. Ali, sumnjam u to, Buntere. U ovom slučaju osobito sumnjam u to."

***

Na klupi za optuženike stajale su zlatne krizanteme; izgledale su poput gorućeg grma.

Zatvorenica je, također, imala pogled u očima koji je bio zagonetka za okupljenu gomilu u sudnici, dok je službenik čitao optužnicu. Sudac, krupni, postariji muškarac s licem čovjeka iz osamnaestog stoljeća, s iščekivanjem je promatrao javnog tužitelja.

"Poštovani suče, Kruna ne nudi nikakve dokaze protiv zatvorenice."

Uzdah koji je prešao ustima prisutnih zvučao je poput šuštanja lišća na vjetru.

"Dakle, optužnica protiv zatvorenice je povučena?" "Tako je, poštovani suče." "U tom slučaju", reče sudac, okrećući se prema poroti, "ne

preostaje vam ništa drugo do pretvoriti presudu u 'Nevina'. Službenice, smirite ove ljude u galeriji."

"Samo trenutak, suče." Sir Impey Biggs ustane, ogroman i veličanstven. "

"U ime svoje klijentice - u ime gospođice Vane, suče, molim vas za nekoliko riječi. Protiv nje je podignuta optužnica, užasna optužba za ubojstvo, i želio bih razjasniti, poštovani suče, da moja klijentica napušta ovu sudnicu bez imalo mrlje na svom karakteru. Koliko sam obaviješten, poštovani suče, ovdje nije slučaj o povlačenju optužnice zbog nedostatka dokaza. Razumijem, poštovani suče, da je policija došla u posjed novih informacija koje definitivno dokazuju nedužnost moje klijentice. Razumijem, također, daje došlo do novog uhićenja i da će se provesti daljnja istraga. Poštovani suče, ova dama mora izaći u svijet oslobođena, ne samo od ove porote, već i od javnog mišljenja. Svaka neja-snoća bila bi nepodnošljiva, i siguran sam, poštovani suče, da imam podršku uvaženog javnog tužitelja za ovo što sam rekao."

"Naravno", odvrati tužitelj. "Dužan sam reći, poštovani suče, da u povlačenju optužnice protiv zatvorenice, Kruna je proglašava apsolutno nedužnom."

"Drago mi je da to čujem", reče sudac. "Optužena, Kruna je, odbacivanjem ove strašne optužbe protiv vas, dokazala vašu nedužnost na najjasniji mogući način.

Nakon toga, nitko ne može pretpostaviti da i najmanja sumnja leži na vama, i ja vam najsrdačnije čestitam na ovom vrlo zadovoljavajućem završetku. Sada, molim vas, suosjećam s ljudima koji plješću, ali ovo nije ni kazalište ni nogometna utakmica, i ako se ne utišaju, morat ćemo ih izbaciti. Članovi porote, nalazite li da je zatvorenica 'Kriva' ili 'Nevina'?"

"Nevina, poštovani suče." "U redu. Zatvorenica je slobodna i bez imalo mrlje na svom

karakteru. Sljedeći slučaj." I tako je završilo, senzacionalno do samog kraja, jedno od

najsenzacionalnijih suđenja za ubojstvo u ovom stoljeću. Harriet Vane, napokon slobodna žena, zatekla je Eiluned Priče i Sylviju Marriot kako je čekaju na dnu stepeništa.

"Draga!" uzviknula je Sylvia. "Triput glasno hura!" reče Eiluned. Harriet ih je pozdravila pomalo blijedo. "Gdje je lord Peter Wimsey?" upitala je. "Moram mu zahvaliti." "Nećeš uspjeti", reče Eiluned tupo. "Vidjela sam ga kako odlazi

onog istog trenutka kad je izrečena presuda." "Oh!" reče gospođica Vane. "Navratit će već", reče Sylvia. "Ne, neće", reče Eiluned. "Zašto ne?" upita Sylvia. "Prepošten je", reče Eiluned. "Bojim se da si u pravu", reče Harriet. "Sviđa mi se taj mladić", reče Eiluned. "Ne trebaš se ceriti.

Dopada mi se. Skidam mu šešir. Ako ga želiš, morat ćeš ga sama potražiti." "Neću to učiniti", reče Harriet.

"Oh, da, hoćeš", reče Sylvia. "Bila sam u pravu što se tiče ubojice, i bit ću u pravu i u ovom slučaju."

Lord Peter Wimsey otišao je te iste večeri u Duke's Denver. Čitava je obitelj bila u uznemirenom stanju, osim vojvotkinje od Dowagera, koja je sjedila mirno usred te buke i pravila pokrivač.

"Slušaj, Peter", reče vojvoda, "ti si jedina osoba koja ima utjecaja nad Mary.

Moraš učiniti nešto. Ona se želi udati za tvog prijatelja policajca."

"Znam", reče Wimsey. "Zašto se ne bi udala za njega?" "To je smiješno ,reče vojvoda. "Nikako", reče lord Peter. "Charles je jedan od najboljih ljudi

koje znam." "Vrlo vjerojatno", reče vojvoda, "ali Mary se ne može udati za

policajca." "No, slušajte", reče Wimsey, držeći ruku svoje sestre u svojoj,

"ostavite Polly na miru. Charles je napravio par pogrešaka na početku ovog slučaja ubojstva, ali ne čini mnoge, i jednog od ovih dana bit će veliki čovjek, s titulom, ne bih se čudio. I ako se želite svađati s nekim, svađajte se sa mnom."

"Dragi Bože!" uzvikne vojvoda, "ti se valjda ne namjeravaš oženiti policajkom?"

"Ne baš", reče Wimsey. "Namjeravam se oženiti za zatvorenicu." "Što?" reče vojvoda. "Dobri Bože, što, što?" "Ako će me htjeti, naravno", zaključi lord Peter Wimsey.

KRAJ