Transcript
  • SVEUILITE U SPLITU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

    Mr. Marko Babi, ofm

    ISTONA LITURGIJA I

    IKONOGRAFIJA

    Skripte za potrebe studenata

    Split - 2009/2010.

  • 2

    1. FORMIRANJE RAZLIITIH OBREDA U KRANSTVU

    Neka svi znaju da je za vjerno ouvanje punine kranske predaje i za izmirenje istonih i zapadnih Crkava od najvee vanosti poznavati, potivati, uvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu batinu Istonjaka (UR br. 15).

    Kad govorimo o razliitim obredima unutar kranstva mislimo na sadraj i nain obavljanja bogosluja, prvenstveno na liturgijske obrasce i radnje za vrijeme slavljenja sakramenata. U prouavanju i prikazivanju tih razlika ne smijemo se nikako zaustaviti na izvanjskim razlikama. One su puno dublje naravi i oituju se u razliitom shvaanju svetih knjiga, nainu obavljanja svetih sakramenata, posebnim euharistijskim anaforama, uvanju ive predaje, u posebnostima liturgijske godine i slino. Na posebnost pojedinog obreda uvelike su utjecale kulturne specifinosti naroda u kojem je ivjela i djelovala dotina crkvena zajednica.

    U poetku Crkva se nije dijelila prema razliitim obredima koji su se razvili tijekom stoljea. Uz ostale imbenike raznolikog razvoja, potrebno je dobro uoiti znaajan utjecaj velikih sredita ondanjeg Rimskog carstva u kojima su propovijedali pojedini apostoli na iju e se predaju kasnije pozivati nasljednici na njihovim biskupskim katedrama. Nakon Kalcedonskom sabora 451. g. ustalilo se pet glavnih kranskih sjedita, prozvanih patrijarhati: Rim, Carigrad, Antiohija, Aleksandrija i Jeruzalem. Tih pet patrijarhata nazivamo i Crkve-majke jer su iz njih proedile ostale obredne skupine.

    Govorei o razvoju kranske liturgije u prva tri stoljea, ve smo natuknuli i neke uzroke koji su doveli do formiranja razliitih obreda unutar kranstva. Improvizacija u liturgiji je bila redovita praksa u prva tri stoljea. Prvo svjedoanstvo fiksacije liturgijskih obrazaca nalazimo kod Hipolita Rimskoga u prvoj polovici treega stoljea. Istina, improvizacija nije bila neograniena, a da ne govorimo da je bila izjednaena sa samovoljom. Biskup je bio vezan na odreeni slijed misli i na neke jednostavne formule, ali ostale pojedinosti su bile preputene ukusu, naobrazbi i sposobnostima pojedinca da odreene teoloke datosti formulira liturgijskim obrascem.

    Kranstvo se u prva tri stoljea proirilo skoro po itavom onda poznatom svijetu. U raznolikosti krajeva bile su razliite prilike ivota i razliit stupanj slobode djelovanja. Razliiti uvjeti ivota i djelovanja utjecali su na stvaranje razliitih obreda. Drukije se npr. obavljalo bogosluje u mjestima gdje je zavladao mir i gradile se velebne bazilike od mjesta gdje je jo uvijek bjesnio progon krana. Drukije su prilike vladale unutar granica Rimskog carstva, a drukije u Mezopotamiji i Indiji.

    Utjecaj kulturne sredine i prilagoavanje tim sredinama ostavio je tragove na redigiranje i stvaranje liturgijskih obrazaca i naina obavljanja odreenih obreda. Prvi liturgijski obrasci su nosili obiljeje semitskog naina miljenja i izraavanja religije. Helenistika kultura je dala svoj peat tom izrazu. Istonjaci su pokazivali sklonost prema raskoi u ophoenju i spekulaciji u teolokom razmiljanju, a zapadnjaci su bili skloniji suzdranosti i trijeznosti. To e dovesti do razliitog ukusa u odabiru i redakciji liturgijskih obrazaca i pojedinih liturgijskih kretnja.

  • 3

    Loe prometne komunikacije meu pojedinim crkvama oteavale su meusobni utjecaj i zajedniki razvoj, a poticale su razvijanje posebnosti. Tako su npr. kaldejski krani bili skoro potpuno odsjeeni od ostalih kranskih Crkava i kod njih e se isticati neki elementi jako arhaini i razliiti od svih ostalih. Naravno da e zbog tako loih komunikacija odreeni vei centri vriti odluujui utjecaj na prostoru koji mu je gravitirao na politikom i kulturnom polju. To su bili: Jeruzalem, Rim, Antiohija i Aleksandrija kojima se kasnije pridruuje i Carigrad.

    2. KRATAK PREGLED ISTONIH OBREDA

    -------------------------------------------------- S i rij s k a g r u p a --------------------------------------------------

    1. Antiohijski obred (jakobiti) 2. Maronitski obred 3. Bizantski obred 4. Armenski obred 5. Istono sirijski (kaldejski)obred

    --------------------------------------------------

    -------------------------------------------------- A l e k s a n d r i j s k a g r u p a --------------------------------------------------

    1. Koptski obred 2. Etiopski obred

    --------------------------------------------------

    2.1. Antiohijski obred (jakobiti)

    Nakon razorenja Jeruzalema 71. g. sredite kranskog

    zbivanja i odluivanja seli se iz Jeruzalema u Antiohiju, glavni grad Sirije, osnovan oko 300. g. pr. Kr, velik i bogat trgovaki grad u vrijeme nastanka kranstva. Zbog toga e Antiohija odigrati vanu i utjecajnu ulogu u kasnijem ivotu krana, posebno u stvaranju i irenju kranskog kulta. Tu je i nastalo samo ime kranin (Dj 11,26), otuda su poli prvi kranski misionari (Dj 13,1-3), tu je potaknut i stvoren ambijent Prvoga

    crkvenog sabora u Jeruzalemu oko 49. g. (Dj 15). Antiohija je znaajno kransko sredite u prvim stoljeima. Tu e se oformiti poseban smjer tumaenja Svetoga pisma i kranskog nauavanja o Kristovu otajstvu, to je kasnije prozvano antiohijska kola nasuprot aleksandrijskoj. Znaajniji su predstavnici antiohijske kole Lukijan (+312.), Diodor iz Tarza (+ oko 390.), Teodor Mopsuecijski (+428.) i sv. Ivan Zlatousti (+ 407.). Grad je kasnije bio na meti razliitih ratnih pustoenja pa je danas obino, malo mjestance Antakje u Turskoj, u blizini granice sa Sirijom uz obalu Sredozemnog mora.

    Sirijsko-antiohijske krane esto nazivaju jakobiti po Jakovu Baradai (+578.g.) koji je bio glavni organizator ove kranske zajednice i njezina bogosluja koje e takvo, uglavnom, ostati i poslije njega. To je ime nastalo prema pripadnosti obredu

  • 4

    kojim se slue. Nazivaju ih i nestorijancima, iako oni sami, s pravom, tvrde da ih nije utemeljio Nestorije jer su oni od samih poetaka kranstva. Neke od njih nazivaju i monofizitima jer su odbili prihvatiti nauavanje Kalcedonskog sabora 451. g. o dvije naravi u Kristu. Jurizdikcijska podjela je drukija jer se tim obredom slui vie samosvojnih crkvenih zajednica. Liturgijski obrasci koje koriste krani ovoga obreda konkretizirani su u drevnom kompilacijskom djelu Apostolske uredbe (Costitutiones appostolicae) koje je nastalo oko 380. godine, a oslanja se i na jo starije djelo napisano sirskim jezikom Apostolske pouke (Didascalia appostolorum).1 U 8. knjizi toga djela nalazi se cjelovita euharistijska liturgija koja se naziva Klementova liturgija.

    Oni sebe najradije nazivaju ortodoksni Sirijci, a svoju Crkvu Zapadno sirijska crkva.2 Prihvaaju prva dva crkvena sabora kao ekumenska. Papa Ivan Pavao II. i poglavar Sirijske (Nestorijanske) crkve Denkha IV. potpisali su zajedniku izjavu o osobi Isusa Krista ime je petnaest stoljea nakon Efekog sabora proglaeno da nema razlike u kristologiji izmeu katolika i pripadnika Sirijsko-antiohijske crkve.

    Antiohijskom obredu pripadaju i neki krani u Indiji, koji sebe najradije nazivaju Tomini krani, a do dolaska Portugalaca u 16. st. bili su nestorijanci. Pod utjecajem Portugalaca mnogi su se sjedinili s Rimom i prihvatili latinsku liturgiju, ali su 1653. g. u velikoj veini napustili katoliku liturgiju i prikljuili se antiohijskom patrijarhatu. Godine 1930. jedan dio tih krana opet se prikljuio Rimu. Prozvani su malankarenses, prema indijskoj pokrajini Malakar koja se nalazi na jugozapadnoj obali Indije. I danas se slue antiohijskim obredom.

    Sirijska katolika crkva je u punom jedinstvu s Katolikom crkvom a liturgijski su obredi skoro identini s jakobitima. Sjedite te crkve je u Bejrutu a glavna su sredita: Bagdad, Damask, Bejrut, Djezire, Mosul, Mardin i New Jersy (SAD). Broj vjernika oko 100.000. Zbog jedinstva s Rimom proivljavali su mnoga progonstva, osobito za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Njihova umirovljenog kardinala Ignacija Daouda 2001. g. papa Ivan Pavao II. imenovao je proelnikom Kongregacije za istone krane.

    Sirijsko-antiohijski obred je u starini koristio grki jezik u liturgiji, ali je po svojoj strukturi i povijesnim ostvarenjima uvijek ostao otvoren razliitim kulturolokim utjecajima tako da je u povijesti poznato stotinjak misnih anafora od koji je danas u uporabi samo 18. U liturgiji se koristiti semitski aramejski jezik to je bio materinski jezik i Krista Gospodina, a njime su se sluili stanovnici Mezopotamije, Sirije, Fenicije, Palestine i Arabije. Taj jezik u liturgiji koriste do dana dananjega Sirci, maroniti i kaldejci. Na tom je jeziku napisana i drevna verzija Biblije prozvana Peita, koja je u uporabi istonih i zapadnih sirskih crkava. Budui da taj jezik narod danas ne razumije, svetopisamska itanja i molitve koje se mole naglas izgovaraju se na arapskom jeziku, ili na sirskom dijalektu.

    Na formiranje obreda jako su utjecali himni sv. Efrema Sirca (306.-373.) i sv. Jakova iz Serughe (450.-521.). Obred ima bogatu glazbenu tradiciju koja je sauvala veoma drevne napjeve i jako je utjecala na okolne kranske liturgije. U liturgijskim se tekstovima osjea antiohijska kristoloka misao o Kristovoj boanskoj naravi. I

    1 Opirnije o tome usp: AGI-BUNI Tomislav, Povijest kranske literature I., izd KS, Zagreb 1976, 88. 2 Opirnije o tome usp: KOLARI Juraj, Ekumenska trilogija. Istoni krani, pravoslavni, protestanti, Izd. Prometej, Zagreb 2005,167-190; Istoni katolici, Prilog Glasu koncila od 8. sijenja 2006.

  • 5

    trojstveno ispovijedanje ima kristoloko izvorite. U njihovoj je liturgiji iznimno obilato tovanje Bogorodice Marije koja je Boga rodila i otuda beskrajno divljenje izraeno uzvienim pjesnikim rjenikom. Evo jednoga primjera:

    Svojim si rukama grlila plamenove I zakrilila gutajui oganj: Neka je blagoslovljen Beskrajni kojeg si rodila. U bogosluju se obilato koriste svetopisamska itanja. U nekim se zgodama ita

    dvanaest itanja. Naglaeno se aste sveti likovi Staroga zavjeta: Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, David, proroci, Job, Danijel i Tri mladia u uarenoj pei u Babilonu. Oni su sirskim kranima bliski skoro kao i apostoli. U liturgijskim obrascima se esto poziva na praoca naega Adama i nau majku Evu ime se priziva navjetaj spasenja prvim ljudima. Takoer upada u oi prisjeanje na Isusov silazak u eol, carstvo mrtvih, navjetaj spasenja svim pokojnicima te Krista koji sa sobom povede sve zatvorenike.

    Crkvene graevine imaju prepoznatljive posebnosti: nemaju tornja niti zvonika, imaju tri lae s oltarom u sredinjoj lai, svetite je odijeljeno upljikavim pregradnim zidom (tranzene) i zastorima, oltar s nebnicom (baldekinom), govornica (ambon) za svetopisamska navijetanja s desne strane oltara gdje je i natpis muenika koji je zatitnik crkve, a Marijina slika s lijeve strane. U misnoj liturgiji posebno je dojmljiva duga priprava koja prethodi navjetaju evanelja. Kod epikleze sveenik leluja rukama tamo-amo nad darovima da bi time doarao djelovanje i utjecaj Duha Svetoga.

    2.2. Maronitski obred

    Maronitsku crkvu sainjavaju krani posebnoga obreda koji se povezuje uz osobu sirijskog monaha Ivana Morona (Mar Marun) koji je ivio koncem 4. i poetkom 5. st. a nama je poznat iz spisa sv. Ivana Zlatoustoga prognanog iz Carigrada 404. godine. Sirski krani koji su gravitirali samostanu spomenutog Marona prihvatili su kalcedonsko nauavanje i zbog toga bili nemilosrdno proganjani od monofizita. Zbog tih progonstava maroniti su u 8. st. prebjegli iz Sirije u Libanon i na Cipar. Tu su se zadrali sve do dana dananjega trpei neizrecivo velike progone, najprije od monofizita, a kasnije od muslimana. Kriare su prihvatili sa simpatijama kao pripadnike iste vjere. Godine 1181. prikljuili su se Katolikoj crkvi i otada veze s Rimom nisu nikada vie prekinute. Franjevci, koji od vremena sv. Franje Asikog (+ 1226. g.) neprekidno djeluju u Palestini, podravali su i gajili dobre odnose s maronitima. Djelovanje isusovaca potkraj 16. st. obiljeeno je naprasnim latiniziranjem maronitske liturgije to je dovodilo do nepotrebnih napetosti.3

    Danas ovom obredu pripada oko 400.000 krana u osam biskupija i dva egzarhata. U Libanonu djeluje maronitsko sveuilite, u ijem je sastavu i teoloki fakultet, te nekoliko viih teolokih kola diljem Libanona. Danas im je vrhovni poglavar kardinal Nasrallah Butros Sfeir koji nosi naslov maronitski patrijar Antiohije. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 2001. g. sveticom Rafqu Chobog Ar-Rayes, asnu sestru Libanonskoga maronitskog reda, koja se istakla u strpljivom prihvaanju ivotne patnje.

    3 KOLARI, Ekumenska trilogija 178.

  • 6

    U liturgiji upotrebljavaju sirski i arapski jezik. Liturgija im je kroz povijest bila pod razliitim utjecajima, posebno ve spomenutim latinskim. To se osjea i u dananjim liturgijskim knjigama. U povijesti su imali nekoliko desetaka anafora od kojih se sauvalo samo deset a u redovitoj je uporabi samo jedna i to dobrano latinizirana. Anafore koje su sauvane u njihovim misalima zajednike su sa zapadno sirskim anaforama pa ih neki povjesniari liturgije svrstavaju u antiohijski obred.4

    Poetak misnog slavlja u stvari su razliite varijacije jutarnje slube (matutinum) u asoslovu. U slavljenju sakramenata koristi se veoma esto znak kria, obavezno kaenje i esto mazanje uljem. Puko je pjevanje obogaeno razliitim liturgijskim tekstovima i skladbama.

    2.3. Bizantski obred

    Postanak, razvitak i utjecaj bizantskog obreda na ostale kranske obrede tijesno je povezan s razvojem i ulogom koju je imao Carigrad. Taj je carski grad osnovan 330. g. i u poetku je bio ovisan o Herakleji. Zbog vanosti politikog sredita i crkvenih sabora koji su u tom okruju odrani 381. i 451. g. Carigrad e postati najvanije kransko sredite Istoka i zbog toga je prozvan drugi Rim.

    Bizantska je liturgija u svojim poecima pod velikim utjecajem Antiohije. Dovoljno je spomenuti da su otuda doli mnogi carigradski biskupi (npr. sv. Ivan Zlatousti, Nestorije ...), zatim da su glasoviti sastavljai liturgijskih tekstova za potrebe bizantskog obreda bili Sirci: iril Jeruzalemski, sv. Ivan Damaanski, sv. Andrija Kretski, Roman Melod (Slatkopojac) i mnogi drugi. Oni su u proznom i poetskom obliku izraavali teologiju spasenja veoma esto nadahnutu na svetim mjestima u Palestini, osobito u Jeruzalemu.

    Bitna su obiljeja bizantske liturgije: izrazita produhovljenost pod utjecajem monake askeze i drugih molitvenih kola, razraeno teoloko doumljivanje, estetsko bogatstvo liturgijskih kretnja i liturgijskog pjevanja gdje redovito sudjeluju svi vjernici i itavo vrijeme. Poznat je bogato izraen i redovito umjetniki dotjeran ikonostas koji skriva kranska otajstva za vrijeme liturgijskog slavlja. Prisutan je obilato simbolizam svjetla, raskoni ceremononijal obreda i kretnja esto prenesenih s kraljevskog dvora.

    U povijesnom razvoju bizantskog obreda vanu je ulogu odigrao ikonoklazam, pokret u 8. st. koji je zabranjivao tovanje svetih slika i uporno ih udaljavao iz crkava i unitavao. Taj je pokret nanio velike tete normalnom razvoju kranske liturgije u Carigradu i njemu pripadajuim krajevima.

    Kasnije e ratniki pohodi muslimanskih osvajaa takoer ostaviti traga na bizantskom obredu. Danas ovom obredu pripada oko 200 milijuna krana: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, Grka, Cipar, Bugarska, Kreta, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, istoni krani u Jeruzalemu, Letoniji, Estoniji, Maarskoj, Finskoj, krani istonog obreda u Hrvatskoj i BiH, USA, Australiji, Zapadnoj Europi i jo neke manje zajednice.

    4 Isto, 177-179.

  • 7

    Liturgijske knjige u bizantskom obredu: 1. TIPIK - sadri praktine propise o sadraju i nainu obavljanja bogosluja,

    izboru pjesama, ponaanju u crkvi, postovima, nainu ivota i pravilima ponaanja monaha, liturgijski kalendar.

    2. SLUEBNIK (Jeratikon, Liturgikon) - knjiga za sveenika i akona, sadri tri euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja prezbiter i akon.

    3. EUHOLOGIJ - obrasci liturgijskih molitava i obredi blagoslivljanja. 4. OKTOIH (gr. okt hos = osam glasova) - knjiga namijenjena pjevaima i

    rasporeena prema osam dana u tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. mali oktoih sadri tekstove i napjeve za nedjelje, a veliki oktoih za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po osam glasova.

    5. HOROLOGIJ - asoslov koji sadri molitve za sedam dnevnih asova. Dijelovi asoslova koji se izdaju i kao posebna knjiga:

    - pentekostarij - tekstovi za slubu nedjelja od Uskrsa do Duhova; - triod - tekstovi za slubu velike etrdesetnice koja zapoinje trima

    predkorizmenim nedjeljama.; - psaltir - sadri 150 svetopisamskih psalama razdijeljenih u 20 odsjeka

    prilagoenih liturgijskoj uporabi. 6. MINEJ (mjesenik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu, poevi od 1.

    rujna, u 12 svezaka; 7. Svetopisamske itanke: - Apostol - sadri odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica

    razdijeljenih prema itanjima na misnom bogosluju; - Evanelistar - evaneoski odlomci poredani po redu itanja tijekom liturgijske

    godine. 8. ARHIJEREJSKI INOVNIK - Sadri obrasce i uputstva biskupima za obrede

    koji su njima pridrani, kao to su: posveenje itaa, pjevaa i podakona; rukopoloenje akona i prezbitera. Odgovara naem pontifikalu.

  • 8

    2.4. Armenski obred

    Armenska crkva je veoma drevnog podrijetla. Gaje

    predaju da su apostoli (Juda Tadej i Bartolomej) bili navjestitelji evanelja u Armeniji. Prema pouzdanim povijesnim podacima kransku je zajednicu u Armeniji prvi organizirao sv. Grgur Prosvjetitelj koncem 3. st. uglavnom od krana koji su pristigli iz Cezareje i Kapadocije. Godine 301. kranstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kranstvo dravnom

    religijom pa je to prva kranska drava na svijetu koja se u to vrijeme prostirala na prosotoru istono od Eufrata prema planini Ararat. Crkva je jo neko vrijeme ostala povezana s matinom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Od 384. g. Armenska je crkva nezavisna. Glasovita bitka s Perzijancima 451. g. i pobjeda kod mjesta Avarayr postala je nepresuan izvor nadahnua u povezanost kranske vjere i nacionalnog identiteta Armenaca koji to smatraju svojim krtenjem krvlju.

    Nakon crkvenog sabora Armenske crkve odranog 506. g. u Dvinu, u toj je crkvenoj pokrajini slubeno prihvaeno monofizitstvo to je znailo odvajanje od Carigrada i povezivanje s koptima i sirskim monofizitima. Danas ozbiljni prouavatelji povijesnog razvoja kranskih dogmi slau se da su Armenci pravovjerni i da se radilo, uglavnom, o nedovoljno iznijansiranom poimanju termina pri tumaenju otajstva Kristove osobe: narav, osoba, nerazdvojivost, nemijeanje. Zajednika izjava pape Ivana Pavla II. i armenskog katolikosa Karekina I., potpisana i proglaena 13. prosinca 1996. potvrdila je da je armenska kristoloka ispovijest pravovjerna i u skladu s kranskom predajom.

    Povijest je armenskih krana obilato zalivena muenikom krvlju to je nekoliko puta u povijesti graniilo s potpunim genocidom, osobito od strane Turaka. Posljedice se osjeaju do dana dananjega. Danas je samostalna drava na prostoru oko 30.000 km2 i oko 3 milijuna stanovnika, glavni grad Erevan (oko 700.000). U Iranu ima oko 150.000 vjernika koji pripadaju ovom obredu, u dijaspori oko 700.000. Crkva se slubeno zove Armenska apostolska Crkva i ima dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikos Emijadzina priznat je kao vrhovni poglavar Armenske crkve.

    Danas postoji oko 390.000 Armenaca katolika, od kojih je svega oko 8000 u Armeniji. Ostali su raspreni u dijaspori u obje Amerike, po Europi, Maloj Aziji i Africi. Zanimljivo je spomenuti da je meu milijun i po Armenaca koje su Turci 1915. g. zvjerski ubili, bilo i oko 100.000 katolika.

    Na stvaranje armenske liturgije velik je utjecaj imala bizantska liturgija. Postoje i neki vlastiti elementi i utjecaji drugih obreda, kao npr. antiohijskog, rimskog ... Sauvani su neki drevni spomenici pisani posebnim pismom slinom naoj glagoljici. Crkvene su graevine velianstvene i veoma ozbiljnog stila s karakteristinom kupolom na sjecitu nadsvoena kria. Kupole su pokrivali unjastim kapama, a zidove reljefima. Veoma je bogata liturgijska odjea, liturgijske obredne kretnje i pjevanje. Neobina je posebnost armenske liturgije da se u kale za euharistijsku rtvu lijeva samo vino bez mijeanja s vodom, euharistijski je kruh beskvasan to je

  • 9

    jedinstveno na kranskom istoku, a svetkovina Krtenja Gospodinova i Boi slave se isti dan, 6. sijenja, kao to je bio obiaj u mnogim drevnim liturgijama.

    Liturgijska godina je podijeljena na sedam ciklusa od kojih svaki sadri otprilike po sedam nedjelja. Nedjelje su iskljuivo dan Gospodnji i na taj se dan ne moe slaviti nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shvaaju kao Gospodnji zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zbog posta i pokornikog obiljeja srijede i petka, na te se dane ne slave svetaki spomendani. Sveci se ne slavi ni u korizmi, niti u tjednu pred velike svetkovine - s izuzetkom subote - to se slave nedjeljom: Bogojavljenje, Preobraenje, Uznesenje, Uzvienje sv. kria. Ponedjeljak iza navedenih svetkovina, kao i Uskrsni ponedjeljak, posveen je uspomeni pokojnika s posjetom i blagoslovom grobova. Sveano se slave bdjenja na dan prije navedenih blagdana i imaju poseban redoslijed i nazivlje. Doae poinje u nedjelju koja je najblia 18. studenom i traje 50 dana s posnim tjednom na poetku i na kraju.

    Potrebno je spomenuti i sveani blagoslov krsne vode na Bogojavljenje kao i obred otvaranja vrata nakon veernje na Cvjetnicu to simbolizira otvaranje rajskih vrata. Tu je i popularni obred blagoslova polja na sve etiri strane svijeta na svetkovinu Uzaaa i Uzvienja sv. kria. U armenskoj duhovnosti vano mjesto zauzima tzv. kakar to je kameni kri, ili stijena isklesana u obliku kria. Tijekom liturgijske godine Kristov kri se slavi sedam dana s vlastitim himnima i ceremonijama. Zbog svega toga ne iznenauje da Armence esto nazivaju klanjatelji kria. Sveenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata stalno u desnoj ruci dri mali kri kojim blagoslivlje prisutni narod.

    Meu Armencima je rairena arka pobonost prema Bogorodici Mariji. Prema predaji, kranstvo je u Armeniji propovijedao sv. Bartolomej i sa sobom donio Bogorodiinu sliku to ju je, navodno, naslikao sv. Luka evanelist. Sv. misa zapoinje spominjanjem Bogorodice i to se ponavlja sedam puta. Nakon glasovite molitve Tri sveti dodaje se molba Djevici koja glasi: Slavna i blagoslovljena vazda djevice Marijo, Bogorodice, prenesi nae molbe svome Sinu, Bogu naemu, da nas izbavi iz kunje i svake nevolje. Na svakom se oltaru nalazi slika Bogorodice s djetetom Isusom, iako tovanje ikona kod Armenaca nije tako prisutno kao u bizantskom obredu. Ikone su rjee i pripadaju vremenu 17. i 18. st.

    Bogatstvo marijanskog tovanja nalazimo u liturgijskom kalendaru gdje uz uobiajene marijanske blagdane - susreemo i neke specifinosti: Pronalazak kovega s Gospinom odjeom (5. nedj. nakon Duhova); Usnue (15. kolovoza), najvea svetkovina kojoj prethodi dug post i devetnica poslije; Prijenos Marijina pojasa iz Jeruzalema u Carigrad (3. nedjelja nakon Usnua, odgovara bizantskom blagdanu 31. kolovoza).

    Srijeda svakoga tjedna na osobit je nain posveena uspomeni Majke Boje pod vidom uspomene Navijetenja. U armenskim himnima Marija se naziva podrujem imunim od uboda grijeha, asnija od kerubina i uzvienija od serafina. Upravo na imunosti na svaki grijeh i na svaku sklonost zlu, armenski teolozi temelje Marijinu tjelesnu neraspadnutost nakon ovozemaljskog ivota i uznesenje na nebo, to je i sveano proglaeno na njihovoj sinodi 1345. godine: Armenska crkva vjeruje da je sveta Bogorodica, po Kristovoj snazi, s tijelom uznesena na nebo.

  • 10

    2.5. Istono-sirijski (kaldejski) obred

    irenje kranstva u krajeve koji se dre ovoga obreda pripisuje se sv. Tomi Apostolu. Radi se o Mezopotamiji i Indiji. Poetak kranstva u tim krajevima obavijen je tamom nepostojanja povijesnih dokumenata. Vjerojatno ih treba povezati uz hebrejske kolonije u Babilonu. Vanu ulogu u razvoju kranskih obiaja i liturgijske prakse ovoga obreda odigrala je injenica su ti krani od poetka ivjeli izvan granica Rimskog carstva i zbog toga su se razvijali puno drukije od ostalih kranskih Crkava. Spomenimo da polovicom 3. st. izvan granica Rimskog carstva na teritoriju oko Eufrata i Tigrisa postoji oko 20 kranskih biskupija. Euzebije Cezarejski navodi da je na saboru u Niceji 325. g. bio ak i jedan biskup iz Perzije i Velike Indije.

    U prvih pet stoljea ova je Crkva odravala neke veze s antiohijskom Crkvom. Proivljavali su velike progone Perzijanaca a zbog slabih veza s ostalim kranima udaljavali se i stvarali neke posebnosti koje su ih dovele do stvaranja potpuno nezavisne crkvene organizacije. Poevi od 410. g. odrano je nekoliko pokrajinskih sabora a kao rezultat toga nastala je samostalna Crkva s biskupima i primasom koji je dobio naziv katolikos i postao vrhovni patrijarh perzijske Crkve.

    U povijesti ove Crkve je bilo i nekoliko raskolnikih shizma od kojih je najpoznatije nestorijevstvo koje je odbacivalo formulaciju Kalcedonskog sabora o hipostatskom jedinstvu dviju naravi u jednoj Kristovoj osobi. Najee ih nazivaju jednostavno nestorijanci ili asirski krani, iako oni sebe radije nazivaju istoni krani, meihaje (tj. Mesijini sljedbenici), ili nazareni. Nazivi kaldejski krani i malabarski krani odnosi se nestorijance koji su se sjedinili s Katolikom crkvom a slue se antiohijskim ili istonosirijskim obredom.

    Perzijski se obred razvijao samostalno bez jaih komunikacija s ostalim kranskim Crkvama, osim nekih utjecaja iz Antiohije, izmeu 5. i 7. st. Zbog toga su u njemu sadrani najdrevniji elementi antiohijskog obreda i uope najdrevniji elementi kranske liturgije s istaknutim judeokranskim obiljejima. Najstariji primjerak anafore Addai i Mari uope nema izravnog posvetnog obrasca rijeima ustanovljenja. Strunjaci se spore da li je to izvorno bilo tako ili je posljedica kasnijih zloporaba. Euholoki su elementi rasuti po itavoj anafori i ukljuene u zahvalne molitve. Zbog toga je Kongregacija za nauk vjere 2001. g. izjavila, a papa Ivan Pavao II. potvrdio, da je euharistija koja se slavi prema spomenutoj anafori istinski kranski sakrament.

    Anafora Addai i Mari je konano fiksirana u prvoj polovici 3. st. na temelju usmene predaje koja se prenosila od apostolskih vremena. Danas je ta anafora podijeljena na etiri klanjanja (ghanata), tj. molitve to ih sveenik obavlja kleei. Prvo je klanjanje priprava za slavlje, ostala tri odraavaju hebrejski blagoslov trpeze, naravno kristijaniziran, to ukazuje na tijesnu povezanost s hebrejskom batinom. Ti blagoslovi sadre: slavljenje Boga zbog stvaranja (1.), zahvaljivanje zbog otkupljenja (2.), zagovori i zaziv Duha Svetoga (3.).

    Veliki organizator ovoga obreda je patrijarh Ishoyab III. (650.-658.) koji je uredio cjelokupni dio mise prije anafore i asoslov, Hudra. Propisao je da se koriste tri anafore: apostola Addai i Mari, Nestorijeva i Teodora Mopsucijskoga. Izostavio je egzorcizme iz obreda krtenja i skratio obred reenja.

  • 11

    Liturgijska im je godina razdijeljena na tri glavna dijela: Boi, Uskrs, Posveenje crkve. Naknadno je ureeno devet vremena: Navijetenje, poetak liturgijske godine; Bogojavljenje, promjenjiva trajanja; Ninivske pronje, predkorizmeno vrijeme; Korizma, sedam tjedana posta; Uskrsno vrijeme, od Uskrsa do Duhova; Apostoli, vrijeme posta; Ljeto, pokorniko vrijeme; Ilija (promjenjivo trajanje) i Mojsije (pokorniko vrijeme) i Posveenje. U kaldejskoj liturgijskoj godini malo je nepominih svetkovina. Spomendani svetaca se obavljaju u petak, osim u korizmi. Svako vrijeme traje sedam tjedana to je simbolian broj povezan uz proroanstvo o trajanju vremena. Liturgijski dan zapoinje veernjom molitvom u predveerje, nakon zalaska sunca.

    U njihovim je crkvama svetite odijeljeno od ostalog prostora u crkvi s kojim se komunikacija odvija kroz jedna sveta vrata. U sredini lae nalazi se tzv. bema, povieno i ograeno mjesto za navijetanje Rijei Boje. Liturgijski su napjevi bogati, a svi liturgijski obrasci razraeni u starodrevnom semitskom duhu.

    Danas je broj pripadnika ovoga obreda vrlo malen, oko 75.000. Od toga oko 20.000 u Iraku, oko 10.000 u Siriji, oko 2.000 u Indiji i oko 20.000 u Americi sa sjeditem u San Francisku gdje stoluje njihov katolikos.

    2.6. Koptski obred

    Ime dolazi od grke rijei aegiptos = Egipanin koji u arapskom zvui al-gupt, otuda kopt. Koptima nazivamo egipatske krane koji se slue koptskim jezikom u podruju Aleksandrije. Ta je Crkva apostolskog podrijetla. U poetku su koristili grki jezik u bogosluju. Pripadala su im slavna imena svetih osoba, kao npr: Sv. Atanazije, Sv. iril Aleksandrijski, Sv. Antun Pustinjak, sv. Pahomije i mnogi drugi. Najstariji liturgijski tekstovi sauvani su u glasovitom Serapionovu euhologiju iz 4. stoljea.

    Egipatski se krani ponose predajom da je kranstvo na tim prostorima prisutno od prisutnosti Svete obitelji i irenja vesele vijesti apostola sv. Marka oko 63. godine. Aleksandrija je zasigurno od samih poetaka bila sjedite patrijarhata i poznato sredite drevne kranske teoloke kole s vlastitom metodom tumaenja Svetoga pisma i kristoloke tajne.

    Kopti katolici danas imaju svojih 7 biskupija, jednu franjevaku provinciju i oko 240 tisua vjernika. Franjevaka misijska postaja uspostavljena je u Kairu 1630. g. a manji misionarski pohodi franjevaca zabiljeeni su i ranije. Misionari iz Drube Isusove djeluju od 1697. godine.

    Kristoloke borbe u 5. st. podijelile su egipatske krane na dvije skupine: 1. kopti, monofiziti i; 2. melkiti, koji su prihvatili kraljevu kalcedonsku definiciju. Melkiti su zadrali grki jezik u liturgiji, a kopti su preveli liturgiju na svoj jezik. Kasnije su upotrebljavali i arapski jezik. I u koptskim je crkvama svetite odijeljeno od ostalih dijelova crkvene graevine u kojoj su odreeni posebni odjeli za plemie, za mukarce, za ene. Krani su u Aleksandriji u starini upotrebljavali Liturgiju sv. Marka koju je, prema predaji, a koptski jezik preveo sv. iril Aleksandrijski.5 Od 12. st. ta liturgija nije vie u uporabi.

    5 DALMAIS I.-H., Les liturgies dOrient, CERF, Paris 1980, 58.

  • 12

    Aktualni obrednik to ga koriste ortodoksni kopti uredio je Gabriel V. poetkom 15. stoljea. Sauvane su tri euharistijske anafore ali skoro redovito upotrebljavaju anaforu sv. Bazilija koja nije identina s bizantskom istoga naziva. U nainu i obrascima podjeljivanja sakramenata uglavnom su prihvatili antiohijski obiaj, ali su u asoslovu i kalendaru sauvali svoj drevni liturgijski obiaj. Uz koptski jezik od davnina se slue i arapskim, ali su poklici sauvani na grkom.

    Kopti prakticiraju duge i stroge postove. Najpoznatiji su: 43 dana pred Boi, 7 tjedana korizmenog posta, po 15 dana pred svetkovinu sv. Petra i Pavla i pred Marijino uznesenje. Svake srijede i petka prakticiraju djelomini post.

    Godinje slave 14 Gospodnjih svetkovina od kojih su 7 velikih a 7 malih. Velike su: Boi, Bogojavljenje, Cvjetnica, Uskrs, Uzaae i Duhovi. U mnotvu marijanskih blagdana 5 je velikih: Roenje BDM, Prikazanje u Hramu, Usnue, Uzaae i Posveta prve Gospine crkve. U mnotvu svetakih slavlja istiu se blagdani sv. Marka, Mihovila, Petra i Pavla, Ivana Krstitelja, Mene i Mercurija.

    Veoma rado prakticiraju hodoaa koja redovito traju 7 dana i imaju obiljeja sveane fete. Glasovito je hodoasniko mjesto crkva sv. Mene u blizini Aleksandrije. Neka se hodoasnika mjesta u narodnoj predaji od davnine aste kao mjesto prebivanja Svete obitelji za vrijeme bijega u Egipat.

    U posebnost koptskog obreda moemo ubrojiti pomalo neobian oblik pokornikog bogosluja s tipinim kaenjem koje je sastavni dio toga sakramenta. To neki nazivaju ispovijedanje kod kadionika to ukljuuje tihu ispovijed za vrijeme kaenja za vrijeme ulaza na poetku euharistijske liturgije nakon ega se izgovara sveani obrazac odrijeenja.6

    Koptsko-ortodoksna Crkva ima oko 6 milijuna vjernika u 28 biskupija u Egiptu a postoje i manje skupine u Sudanu, Ugandi, Jordanu i Palestini. Na elu je aleksandrijski patrijarh koji stoluje u Kairu. Koptska katolika crkva danas ima oko 250 000 vjernika u 7 eparhija u Egiptu i 10-ak tisua u raseljenitvu po Americi i Australiji. U punom su jedinstvu s Rimom od 1741. godine, a katoliki patrijarh danas stoluje u Kairu.

    Danas su krani u Egiptu zapostavljeni u usporedbi s muslimanima, ali prednjae u kolstvu, karitasu i izdavakoj djelatnosti. Najtiraniji i najpoznatiji asopisi (kao npr. Al-Ahram) su u rukama krana. Vie od 100 koptskih katolikih upa upravlja svjetovnim osnovnim kolama, a neke imaju i srednje kole. Crkva odrava i bolnicu u Assiutu, brojne manje dispanzere i poliklinike i vie sirotita. Kopt je i nedavni tajnik OUN Butros Butros Galli.

    2.7. Etiopski obred

    Etiopija je veim dijelom kranska zemlja i ponosi se injenicom da je jedna od najstarijih Crkava na svijetu, da je jedna od prvih prihvatila kranstvo i, unato tekim prilikama, u njemu ustrajala do danas. Prema predaji, prvi su navjestitelji Evanelja u Etiopiji bili apostoli Matej i Bartolomej. Druga predaja tvrdi da je prvi apostol Etiopije bio eunuh etiopske kraljice Kandake, koji je, prema Djelima apostolskim, hodoastio u Jeruzalem te se vraao kui, a na putu ga je pokrstio

    6 DALMAIS , Les liturgies, 120.

  • 13

    akon Filip (Dj 8,26-30). Prema povijesnim svjedoanstvima, kranstvo su u Etiopiju donijeli monasi iz Aleksandrije u 4. stoljeu. Jurizdikcijski su ovisili o Aleksandriji sve do 1951. g. otkada su neovisni. Sjedite je u Adis Abebi. Struktura je Crkve u biti monakog karaktera, a ukljuuje 11 biskupija u Etiopiji i jednu u Jeruzalemu. Vjernika ima oko 20 milijuna. K tome trebamo dodati i oko 1,700.000 krana autokefalne crkve u Eritreji koja je samosvojna od 1998. godine a koristi isti obred. U Etiopiji i Eritreji postoji katolika metropolija sa sjeditem u Adis Abebi s etiri biskupije

    Zbog muslimanskih progona i pritisaka, nisu sauvani stari liturgijski rukopisi pa je teko pratiti nastanak i razvoj etiopskog obreda. Prema onome to je ostalo do danas, vide se utjecaji koptske i antiohijske liturgije koji su dolazili preko putujuih monaha. Za razliku od ostalih kranskih Crkava, Etiopljani obilato upotrebljavaju apokrifne spise, posebno judeo-kranskog porijekla.

    Specifinosti etiopskog crkvenog graditeljstva predstavljaju okrugle graevine s oltarom u sredini. Oko sredinje prostorije je veranda gdje stoji narod i kroz prozore moe promatrati obred i sluati pjevanje i molitve. Pjevanje je obilato praeno ianim instrumentima i plesnim pokretima. Liturgijski jezik se zove geez to je staroegipatski jezik. Slui se najee Anaforom dvanaestorice apostola, to je, ustvari, Hipolitova anafora s neznatnim izmjenama. Uz tu anaforu, postoji jo petnaestak drugih anafora.

  • 14

    3. OBREDI KRANSKE INICIJACIJE U ISTONIM OBREDIMA

    3.1. Krtenje i potvrda

    Literatura: DALMAIS Irne-Henri, Liturgies dOrient, CERF, Paris 1980, 67-83; PAVKOVI Ivan Krstitelj, Katolilka liturgika grko-slavenskog obreda, Zagreb 1963. (ciklostil), 142-154; TREBNIK, Kragujevac 1983; Sveta tajna krtenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjaka Banja 1994.

    Bogosluje kranske inicijacije u istonim Crkvama nosi obiljeje vjernosti najstarijoj predaji sveope Crkve premda su nama poznati obredi ustanovljeni za djecu, a ne za odrasle. Krtenje se podjeljuje uranjanjem, potpunim ili djelominim. Kod Siraca, Armenaca i Perzijanaca uz uranjanje postoji i polijevanje vodom po glavi. Neposredno nakon toga slijedi mazanje uljem po elu, u nekim sluajevima i po drugim dijelovima tijela, kao sakrament peata Duha Svetoga (potvrda). Na kraju, obiaj neposrednog davanja priesti novokrteniku podrazumijeva se sam po sebi, osim kod Perzijanaca koji nisu sauvali taj obiaj i kod maronita koji to doputaju samo odraslima.

    Obred je krtenja openito ureen po modelu euharistijskog bogosluja. Ta prilagodba je posebno uoljiva kod Perzijanaca i kopta. Umjesto posvetne anafore stavljen je blagoslov vode (osim kod Perzijanaca), na koji se nadovezuje posveta ulja (osim kod maronita), itanja se nalaze na razliitim dijelovima: na poetku obreda kod Siraca i maronita, za vrijeme neposredne priprave za krtenje kod Armenaca, Perzijanaca i Kopta, neposredno prije priesti kod Bizantinaca. U obrascima se uoava stariji predloak (bez sumnje antiohijski): u sirskim obredima, koptskom, armenskom i bizantskom, te jedan drugi, jako razliit, kod Perzijanaca. Krsni obrazac je obino u pasivnom obliku: N... se krtava. Maroniti su, oponaajui rimski obred, prihvatili aktivni obrazac koji susreemo od najstarijih vremena u koptskom obredu ali razdijeljen na tri odsjeka koji odgovaraju pojedinom uranjanju: N... ja te krstim u ime Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen.

    Najstarije obrasce krsnog obreda nalazimo u Siriji u djelu Apostolske pouke (Didascalia apostolorum, 3. st.) i njezinoj kasnijoj prilagodbi Apostolske uredbe (Constitutiones apostolicae, 4./5. st.), u Mistagokim katehezama sv. irila Jeruzalem-skoga te djelima Teodora Mopsuecijskoga i Ivana Zlatoustoga. Teodorove su kateheze, u stvari, komentari liturgijskoga obrasca koji je citiran i protumaen rije po rije. Apostolske pouke su nam, na kraju 7. poglavlja, sauvale preciznu zbirku molitava i poticaja u privlanoj arhainosti. Svi ti dokumenti istiu vanost mazanja uljem koje prethodi krtenju. Precizne upute su dane s namjerom da budu ostvarene. itavo tijelo koje se pomazuje znak je duhovnog krtenja kau Apostolske pouke. Isto je s dugim obrascem odricanja od Sotone i pripajanja Kristu. U tome je tipian Teodor Mopsuecijski.

    Predkrsno pomazanje ne spominju mnogi dokumenti. Nalazimo ga samo kod irila Jeruzalemskoga koji ga prikazuje u cjelovitom znaenju. Mazanje miomirisnim uljem (myron) po elu, uima, nosnicama i grudima povezuje se sa silaskom Duha Svetoga na Krista nakon njegova krtenja. Obrednik u Apostolskim uredbama samo moli da ugodan Kristov miomiris prebiva u krtenome vrsto i sigurno i da onaj koji je umro s Kristom s njime uskrsne i ivi. Teodor govori samo o znamenovanju na elu u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

  • 15

    Aktualni obrednici ovise o oba tipa obrazaca. Prvi je vlastit istonim Sircima i njegovo ureenje se pripisuje patrijarhi Ioyabu III., velikom obnovitelju nestorijanskog bogosluja u 7. stoljeu. Drugi je upotrebljavala jakobitska Crkva a sauvan je u vie recenzija kod kopta i u bizantskom obredu. Jakobitske su recenzije vezane uz imena patrijarha Severa (6. st.) i Jakova iz Edese. Neke naznake nam doputaju mogunost da je Jakov preveo te obrasce na sirski, bez sumnje prilagoene, tako da bi nam to bio najstariji antiohijski obrednik. Nosi li on na sebi Severovo obiljeje? Moglo bi se rei, pogotovo to taj obrednik otkriva u sebi kasniju liturgijsku epohu kad je krtenje odraslih ve nestalo. Koptski nam obred otkriva tragove jedne epohe kad je katekumenat bio jo iva stvarnost.

    3.1.1. Prvi pripravni obredi

    Priputanje u katekumenat se povezivalo uz znamenovanje koje se u poetku izvodilo u obliku T (tau) to je prema Ezekijelu (9,4) i Otkrivenju (7,3) znak odabranih. To znamenovanje katkad prati mazanje uljem i polaganje ruku. Nijedan istoni obred ne poznaje davanje soli, to je bio afriki i rimski obiaj. Bizantski obrednik je sauvao, pod naslovom molitva za davanje imena osmi dan nakon roenja, obrazac koji je bio poznat jedino kod Siraca i Maronita, a kasnije su ga prihvatili i Armenci. Izgleda da je taj obrazac izvorno bio molitva kod priputanja u katekumenat: Gospodine Boe na, molimo te i od tebe prosimo da svjetlost tvoga lica zasja na ovdje prisutnom tvome slubeniku i da se kri tvoga Sina uree u njegovo srce i u njegove misli, da bi odbacio ispraznost svijeta i sve lukave nasrtaje sotonske a slijedio tvoje zapovijedi. Daj, Gospodine, da tvoje sveto ime ostane na njemu i da ga se ne odree, da bi se blagovremeno pridruio tvojoj svetoj Crkvi poto se nad njim izvre strana otajstva Krista tvoga. Da bi ivei po tvojim zapovijedima i uvajui netaknut tvoj biljeg (peat) stekao blaenstvo izabranih u tvome kraljevstvu.

    Dananji bizantski obred poinje trostrukim puhanjem, trostrukim znamenovanjem katekumena bosih nogu, otkrivene glave, u koulji, licem okrenut prema istoku. Zatim slijedi jedna molitva praena polaganjem ruku i trostruki egzorcizam. Kod Armenaca nema polaganja ruku ni molitve koja prati taj obred. Katoliki obrednik je, po starom obiaju, preuzeo Psalam 132 (131): Spomeni se, Gospodine, Davida. Sirci i Maroniti, naprotiv, ne poznaju uope puhanje i trostruko znamenovanje na elu bez pomazanja koje Kopti tu nadodaju. A ta su tri obreda zasigurno imali uvod u katekumenat koji je bio sastavljen od pjesama i molitava i, kod Siraca i Maronita, od svetopisamskih itanja po shemi poetka euharistijskog bogosluja. Premda u kaldejskom (perzijskom) obredu nije sauvan nikakav trag katekumenata, ipak posjedujemo veoma stare dokumente koji sadre jednostavno polaganje ruku i znamenovanje.

    Evo jedne molitve za uvoenje u katekumenat u bizantskom obredu: U tvoje ime, Gospodine Boe istiniti, i u ime tvoga Sina jedinoga i tvoga Duha Svetoga ja polaem ruku na tvoga slubenika N. koji je proglaen dostojnim da zazove tvoje ime i da se sauva pod okriljem tvojih krila. Odstrani od njega staru zabludu i ispuni ga vjerom u tebe, nadom i ljubavlju, da zna da si ti jedini istiniti Bog, i jedinoroeni Sin tvoj, Gospodin na Isus Krist i tvoj Sveti Duh. Daj mu da hodi po svim tvojim zapovijedima i sauva ono to je tebi ugodno. Jer, ako ovjek to izvri, od toga e i ivjeti. Upii ga u svoju knjigu ivota. Sjedini ga sa stadom svojih batinika da se na

  • 16

    njemu proslavlja sveto ime tvoje, i ljubljenoga Sina tvoga, Gospodina naega Isusa Krista i tvoga Duha ivotvorca. Neka tvoje oi svagda milostivo motre na njega, a tvoje ui sluaju glas njegove molitve. Obraduj ga djelima ruku njegovih da te priznaje klanjajui se i slavei tvoje veliko i uzvieno ime. Neka te neprekidno hvali u sve dane ivota svoga. Jer tebi pjevaju pjesmu sve sile nebeske, tvoja je slava Oe, Sine i Due Sveti, sada i uvijek, i u vijeke vjekova. Amen. 1

    3.1.2. Odricanje od Sotone i ispovijedanje vjere

    Odricanje od Sotone potvruju najstariji dokumenti i svi istiu da se pri tom treba okrenuti prema zapadu. Mnogi dokumenti tu neposredno nadodaju dobrovoljno izjavljivanje da se od tada povezuje s Kristom. Katekumen izgovara ispovijest vjere okrenut prema istoku, mjestu izlaska sunca, simbolu Krista pravoga svjetla svijeta. Ali, ve Hipolitova Apostolska predaja (Traditio Apostolica) povezuje to uz bdjenje uz svetopisamska itanja i pouke koje e kasnije dovesti do sveanog egzorcizma sa puhanjem i znamenovanjem glavnih osjetila. Svi se ti obredi nalaze jo i danas u bizantskoj liturgiji. Prati ih obrazac ija se ira verzija i danas upotrebljava u koptskom obredu. Ovdje je donosimo prema ispovijesti vjere: Gospodine Svevladaru, ti si stvorio ovjeka na svoju sliku i priliku i omoguio mu vjeni ivot. Zatim, kada je otpao zbog grijeha, nisi ga prezreo nego si uredio spasenje svijeta Kristovim utjelovljenjem. Izbavio si od neprijateljskog robovanja ovo svoje stvorenje, primi ga u svoje nebesko kraljevstvo. Otvori oi pameti njegove da ga obasja tvoje Evanelje. Uini da se aneo svjetlosti pridrui njegovu ivotu i da ga oslobaa od svih neprijateljskih zasjeda , od susreta sa Zlim, od demona koji napada u podne, od zlih matanja.2

    Tu krstitelj puhne na katekumenova usta, elo i prsi govorei: Istjeraj iz njega svakoga zloga i neistog duha koji se krije i gnijezdi i njegovu srcu (triput) - duha obmane, duha zloe, duha idolopoklonstva i svake pohlepe, duha lai i svake neistoe koja djeluje u duhu sotonskog nauka. Uini da bude razumno janje svetoga stada Krista tvoga, dini lan tvoje Crkve, posveena posuda, sin svjetlosti i batinik tvoga kraljevstva. Neka ivi po tvojim zapovijedima, sauva nepovrijeen tvoj biljeg, haljinu odri neokaljanu i stekne blaenstvo svetih u tvome kraljevstvu.

    Takav obrazac egzorcizma ne nalazimo izriito kod Armenaca a nestao je i iz kaldejskog obreda. Ta su dva obreda, naprotiv, sauvala trag psalmodije bogosluja bdjenja. Armenci recitiraju psalme 24, 25 i 50 prije odreknua Sotone. Kaldejci, koji su izgubili obiaj odreknua Sotone i ispovijest vjere, zapoinju slubu krtavanja psalmom 83. zatim slijedi polaganje ruku i jedna molitva. Kaldejci katolici imaju obrazac odreknua Sotone neposredno prije predkrsnog pomazanja. Sirci i Maroniti tu su grupirali itav niz obrazaca egzorcizma koji bi trebali biti rasporeeni za vrijeme trajanja itavoga katekumenata kao to se neto slino sauvalo u rimskom i bizantskom obredu.

    Formulacija obrasca odreknua Sotone sauvana je u ustaljenom obliku u najstarijim dokumentima. U bizantskom i armenskom obredu nakon toga slijede pitanja a bizantski obred uz to istie da katekumen potvrdi svoj strah od Sotone

    1 Usp. TREBNIK, Kragujevac 1983,11-12. 2 TREBNIK, 15.

  • 17

    puhanjem i pljuvanjem prema zapadu kao znak odgona Stotone i svake zaraze pokvarenosti. Sirski, maronitski i koptski obred predviaju izgovaranje izjave koja je formulirana u sirskom obredu, odmjerenija nego kod drugih: Ja I... odriem se Sotone, svih djela njegovih i svih njegovih usluga, svega sjaja njegova i svih njegovih zabluda kroz vjekove, i svih onih koji se njemu pokoravaju i njega slijede.

    Bizantinci, Sirci i Kopti trae da se izriito izjavi nastojanje od tada pristupiti Kristu. Armenci tu predviaju trinitarno ispovijedanje vjere. Odricanje Sotone moe se izraziti u upitnom obliku (Bizantinci) ili deklarativnom (izjavnom) (Sirci i Kopti). Bizantinski dijalog je osobito dobar: Sjedinjuje li se s Kristom? - Sjedinjujem se. Jesi li se sjedinio s Kristom? - Sjedinio sam se. Vjeruje li u njega? - Vjerujem u njega kao kralja i Boga. (Tu se triput recitira Nicejsko vjerovanje.) Jesi li se sjedinio s Kristom? - Sjedinio sam se (triput). I pokloni mu se. - Klanjam se Ocu i Sinu i duhu Svetomu, jednobitnom i nedjeljivom Trojstvu.3

    Svi istoni obredi, osim kaldejskoga, na ovom mjestu donose ispovijest vjere koju je koptski obred sauvao u svojoj drevnoj kratkoi: Vjerujem u jednoga Boga, Oca stvoritelja svega i u njegova jedinoga Sina Isusa Krista naega Gospodina, i u Duha Svetoga ivotvorca, u uskrsnue tijela, i u jednu jedinu Crkvu, svetu, katoliku i apostolsku. Drugi obredi za obrazac ispovijesti vjere na ovom mjestu imaju prilagoeni Nicejski simbol.4

    Krtavanje se obavlja trokratnim uranjanjem u vodu to prate rijei: Krtava se sluga Boji I... u ime Oca - Amin; i Sina - Amin; i Svetoga Duha - Amin!

    Psalmom 32 (31). koji slijedi nakon krtavanja izraava radost zbog oprotenja grijeha koje se dobiva krtenjem: Blaen onaj kome je grijeh otputen, kome je zloin pokriven ...5

    3.1.3. Posveta ulja, predkrsno pomazanje i krtavanje (kupelj)

    Nakon pripravnih obreda katekumenata dolazi bogosluje krsne kupelji u pravom smislu te rijei. Obred krtavanje je u istonim Crkvama sauvalo sav svoj raskoni sjaj u obredima i obrascima posveenja vode i, u veini sluajeva, blagoslova katekumenskog ulja. U maronitskom, kaldejskom i koptskom obredu krsna je liturgija ureena prema odvijanju euharistijkog (misnog) bogosluja. Obrasci posveenja vode zauzimaju mjesto anafore. U armenskom obredu se za vrijeme pristupanja krstionici pjeva uskrsni Psalam 117. i dodaju svetopisamska itanja u obred blagoslova ulja i posvete vode. Bizantski obred, koji svetopisamska itanja ima neposredno prije priesti, ovdje donosi duge litanijske zazive i sveeniku molitvu. Sveenik za vrijeme obreda oblai sve svoje ukrasne odjevne predmete, kadionik se dimi a votanice su upaljene.

    Ozbiljniji i suzdraniji Sirci zadovoljavaju se paljenjem dviju svijea sa strane krsnog zdenca na kojem je poloen kri za vrijeme dok slubenik recitira molitvu koja je puno kraa od molitve u bizantskom obredu. Gospodine Boe, ti si apostolima dodijelio ovu duhovnu slubu krtavanja vodom i Duhom, udijeli sada, meni svome

    3 TREBNIK, 16-17. 4 TREBNIK, 17. 5 Usp. Sveta tajna krtenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjaka Banja 1994, 20; TREBNIK, 25.

  • 18

    grenom sluzi, da se mojim posredovanjem ova dua pripravi na sveto krtenje. Da ispunjena darovima Duha Svetoga koje e od tebe primiti, bude od tebe obiljeena i ubrojena meu djecu milosti da te slavi kako dolikuje tebi, kao i tvome Ocu i tvome Duhu Svetomu, sada i uvijek i po sve vijeke vjekova.

    Sirski, maronitski i kaldejski obred u tom dijelu obreda imaju prvo pomazanje uljem na elu, obiaj koji je potvren ve u obredniku Teodora Mopsuecijskoga, a koji bi mogao vui svoj korijen iz jo primitivnijega obreda: biskup pomazuje elo, a akon pomazuje itavo tijelo. U sirskom obredu to pomazanje prati ovaj obrazac: I... se pomazuje uljem radosti da bi se oboruao protiv svakoga neprijateljskoga djelovanja i da bi se ucijepio na plodnu maslinu, u Crkvu Boju, svetu, katoliku i apostolsku.

    Koptski obred, koji predvia da se katekumeni svlae prije ulaska u krstionicu, stavlja veliko predkrsno pomazanje prije posvete vode. Taj obred, u stvari, ima jedno pomazanje prije prvoga znamenovanja na poetku katekumenata, a to zahtijeva blagoslov ulja u tom trenutku. Armenci i Kaldejci postavljaju taj blagoslov prije blagoslivljanja vode dok ga Bizantinci imaju neposredno prije lijevanja krizme u krsnu vodu.

    Zajedno s blagoslovom ulja ili bez njega, posveta vode je veoma impozantan obred. Sirci na poetku toga obreda imaju veliku posvetnu molitvu koja sadri dva obrasca i jednu pjesmu koja evocira Kristovo krtenje: Ivan mijea vodu krtenja a Krist je posveuje. On ulazi i krtava se. U trenutku dok je izlazio iz vode nebesa i zemlja ga tuju. Sunce baca svoje zrake a zvijezde se klanjaju onome koji je posvetio rijeke i sve izvore.

    Jedan obrazac posvete vode, koji je postojao moda i prije 4. stoljea, prenesen je, uz razliite dodatke, u bizantski, armenski, sirski, maronitski i koptski obred i to ne samo u krsnom bogosluju nego i za blagoslov vode na Bogojavljenje. On je sauvan djelomino ist u sirskom obredu, a u zadnjem dijelu i u starom bizantinskom obrascu. Prema tim dokumentima taj bi obrazac glasio ovako: Gospodine Boe svemogui, stvoritelju svega stvorenoga, vidljivoga i nevidljivoga, ti koji uini nebo i zemlju i sve to je u njima; ti si skupio sve vode u jedno i pokaza se kopno; ti si zatvorio ponor i ti ga zadrava; ti si razdijelio podzemne vode od nebeskih.

    Svojom si snagom ustalio more, ti si odrubio glave zmaju u vodama (Ps 74,13). Ti si moan i tko bi se mogao odrati pred tobom? Ti, Gospodine, svrni svoj pogled sada na svoje stvorenje: ovu vodu. Daj joj milost spasenja, blagoslov Jordana, posvetu Duha Svetoga. da se udalji od nje sve ono to bi kodilo tvome stvoru, jer je tvoje ime veliko, slavno i strano za protivnik, zazvano nad ovu vodu. I mi ti uzdajemo hvale po tvome jedinome Sinu i tvome Duhu Svetomu, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.

    Po znamenju kria Krista tvoga unitile se sve protivnike sile. Udaljile se od nas nevidljive utvare u zraku, ne sakrio se u ovoj vodi demon mraka. Molimo te, Gospodine, da ne sie s krtenikom neisti duh tame koji donosi zamraenje misli i pomuenost duha. Nego Ti Gospodaru svih stvari, uini da ova voda ovdje postane voda odmora, voda otkupljenja, voda posveenja, ista mrlja na tijelu i duhu, osloboenje od spona , oprotenje prijestupa, odjea neraspadljivosti, obnova duha, izvor ivota. Ti, Gospodine, koji si rekao: Operite se i oistite, otklonite zlou iz svojih dua, ti si nam darovao novo roenje odozgo po vodi i Duhu. Oituj se Gospodine na ovoj vodi i uini da oni koji su ovdje krteni budu preobraeni tako da

  • 19

    dragovoljnim trpljenjem odbace staroga pokvarenoga ovjeka i obuku novoga koji je obnovljen na sliku onoga koji ga je stvorio. Da suoblieni slici tvoga jedinoga Sina po krtenju postanu dionici uskrsnua. Neka se sauvaju darovi Duha Svetoga i umnoi polog milosti, primili nagradu nebeskog poziva i bili pribrojeni broju prvopozvanih kojima su imena zapisana na nebesima. Po tebi naem Bogu i Gospodinu Isusu Kristu.

    U koptskom je obredu ta molitva u potpunosti napravljena prema strukturi euharistijske molitve. Na kraju krajeva, ona joj prethodi nakon svetopisamskih itanja, u vidu sveopih molitava i trostrukim obrascem zaziva. Kasnije e nadoi aktualni dijalog u predslovlju i odgovarajui uvod koji opjeva Boju slavu i njegovo svemogustvo. Tradicionalni se obrazac zakljuuje pjesmom Svet. Sredinji dio nakon toga ukljuuje dva duga obrasca nakon kojih slijedi Oe na i mijeanje svete krizme popraeno pjevanjem psalama. Tada dolazi sami in krtavanja koje zauzima mjesto priesti u euharistijskom bogosluju. U kaldejskom obredu posveta ulja zauzima sredite anafore, blagoslov vode se obavlja veoma razboritim obrascem nakon Oenaa. Svi obredi propisuju mijeanje krizme s krsnom vodom, s iznimkom kaldejskog obreda koji propisuje da se posudicom ulja samo uini znak kria na vodi uz rijei: Ova je voda obiljeena i posveena svetim uljem ... Tu gdje je krsni obred modeliran po uzoru na euharistijsko bogosluje, to ulijevanje ulja u vodu ili posveivanje vode uljem odgovara mijeanju kruha i vina prije priesti.

    Jo drevniji je obred predkrsnog pomazivanja koji je openito potvren ve u 3. stoljeu. Istiemo da kod Armenaca ne nalazimo taj obred, ali je kod njih sauvan blagoslov ulja koji se izravno na to odnosi, veoma drevan obrazac koji je tijesno povezan s Hipolitovom apostolskom predajom koja je povezana s korijenima rimskog i koptskog obreda. Boe, koji si svetim uljem pomazivao sveenike, proroke i kraljeve, sada te - milostivi Gospodaru - molimo da poalje svoga Duha Svetoga na ovo ulje da bi ono pomazaniku dalo svetost duhovne mudrosti u odvanoj borbi i pobjedi nad neprijateljima.

    Za cijelu je, naime, predaju to predkrsno pomazivanje obred mazanja za borbu. Ono ojaava katekumena za najveu borbu protiv sila zla pa su Sirijci bez sumnje vjerni drevnom obiaju da se katekumensko ulje ne razlikuje od bolesnikoga. I u jednome i u drugome razlog uporabe nalazi se u borbi protiv sila zla.

    Nakon te zadnje priprave, dolazi krtavanje, krsna kupelj. Kao to smo to ve rekli, to se kod istonjaka izvodi potpunim ili djelominim uranjanjem. Potpuno uranjanje kod Bizantinaca prati slijedei obrazac: Krtava se sluga Boji I... u ime Oca - Amin, i Sina - Amin, i Svetoga Duha - Amin. Pri svakomu izgovaranju imena osobe presvetoga Trojstva krtenik se potapa u vodu i izdie iz vode.

    Armenci zapoinju rukama izlijevanje vode na glavu djeteta poloenog u kadu i pri tom izgovaraju: Sluga Boji I... svojevoljno prelazei iz doba katekumenata krtenju, sada se krtava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim se glava triput zaroni u vodu i pri tom svaki put govori: Otkupljuje se krvlju Kristovom od robovanja grijehu, primivi slobodu roditeljskom snagom Oca nebeskoga postaje subatinik Kristov i hram Duha Svetoga.

    Kod Sirijaca i Maronita voda se triput polijeva lijevom rukom dok je desna postavljena katekumenu na glavu. Sirski je obrazac: I... se krtava u ime Oca, Sina i Duha Svetoga za ivot vjeni. Maronitski je obrazac, naprotiv, aktivan: I... janje Kristova stada, ja te krstim u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha za ivot vjeni.

  • 20

    Kaldejci triput uranjaju u vodu katekumenovu glavu do vrata uz obrazac: I... se krtava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga za vjenost. Kopti ine trostruko uranjanje a nakon svakoga uranjanja ine puhanje prema krteniku i, kao to smo ve rekli, trinitarni obrazac je podijeljen prema trostrukom uranjanju: I... ja te krstim u ime Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen.

    Kod Bizantinaca novokrtenik odmah odijeva haljinu pravednosti uz pjevanje Ps 32(31): Blaeni oni kojima je grijeh otputen.. Zatim slijedi tropar: Daj mi svijetlu odjeu, ti koji se svjetlou odijeva kao odjeom, premilostivi Kriste, Boe na.

    Kod Kaldejaca novokrtenik ponovno oblai svoju odjeu bez odreenih ceremonija. U drugim obredima oblai se tek nakon podjeljivanja sakramenta potvrde. U sirskom obredu, dok novokrtenik izlazi iz krsnog zdenca, pjevaju se dvije strofe himna sv. Efrema: Rairi krila svoja, Crkvo sveta, i prihvati slatke janjce koje je Duh Sveti rodio iz krsne vode. Doite u miru novi jaganjci ojanjeni krtenjem. Roeni ste iz utrobe vode u ime Trojstva. Koptski i kaldejski obred imaju obrazac skidanja posvete (desakralizacija) krsne vode.

    3.1.4. Potvrda i priest

    Pomazanje svetim uljem (od 4. st. miomirisnim - myron-) na itavom Istoku je zamijenjeno znamenovanjem koje je znak peata Duha. Sirija je bila ira u uporabi toga znaka moda zbog toga jer se to pomazanje vezivalo na predkrsno mazanje uljem. Stari kaldejski obrednici shvaaju pomazanje kao mogunost podjeljivanja peata Duha Svetoga koji se, bez sumnje, kod njih podjeljivao polaganjem ruku to je pratila krasna molitva u stilu anafore.

    Velika su i divna, Gospodine, djela tvoje ekonomije spasenja koja na ljudski govor ne moe izrei. Mi smo, u stvari, od poetka naega bivovanja narueni, zbog sotonskoga napastovanja, naa sloboda koja je naa ast mi smo zatajili u klanjanju tvome boanstvu klanjajui se onomu koji nije Bog. Ali, tvoja nas milost nije odbacila i prepustila zasluenom padu zbog naih zlih djela. Oitovanjem u tijelu tvoga jedinoga Sina, Rijei Boje, ti si nas okrenuo sebi, dao si nam da te upoznamo, uzdigao si nau palu narav prihvaanjem naih prvina, postavio si nas batinicima buduih dobara koja ne prolaze. I kad doe vrijeme koje smo iekivali da primimo savreno posinstvo osloboenjem naega tijela i spasenjem naih dua, ti si nam dao kao zalog utjehe milost Duha Svetoga koga smo primili u svetom otajstvu duhovnog krtenja, kao to su danas tvoje sluge i slubenike koji su ovdje doli i koji su odjenuti milou po kojoj su osloboeni grenih muka i postali oieni udovi Tijela Krista koji je glava naega ivota. Oekujemo da ih tvoja milost sauva u neporonom ivotu i iste dovede - ispunjene vjerom i pravednou - do sudjelovanja u oitovanju velianstva naega Spasitelja Isusa Krista, uivali na novom putu i ne izgubili ga nikada, hvalili te i astili, zahvaljivali ti i klanjali ti se, sada ...

    Znamenuje ih palcem na elu govorei: I... se krtava i usavruje u ime Oca ... itd. Slijedi zavrna molitva. Zalog Duha Svetoga kojega ste primili, Kristova otajstva kojih ste postali dionici, ivotvorni peat koji ste dobili, novi put kojim ste poli, oklop pravednosti koji ste obukli, neka vas ouva od Zloga i njegovih sila i posveti vae udove u istoi. Neka vas ovaj peat kojim ste obiljeeni sauva na putu prema vjenim dobrima koje nee nikada proi, kad se oituje na Gospodin Isus Krist. Kad

  • 21

    vas on u novom svijetu postavi sebi zdesna i dopusti vam da ga slavite i hvalite i da mu se klanjate ...

    Taj se obred izgubio u 16. stoljeu, a Kaldejci-katolici su na tom mjestu uveli obred iz Rimskoga pontifikala. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, pridrali biskupu tradicionalni sirski obred potvrde, a ako krtenje podjeljuje obini sveenik (prezbiter) on izgovara obrazac koji prati pomazanje krizmom nakon krtavanja u rimskom obredu. Drugi obredi predviaju mnogobrojna pomazivanja novokrtenika (npr. do 36 kod Kopta) na razliitim dijelovima potpuno nagog tijela.

    Pomazanje na elu kod Sirijaca prati obrazac: Svetim miomirisnim uljem, miomirisom Krista Boga, peatom prave vjere i darom Duha Svetoga, I... se obiljeava u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha ivotvorca, za ivot u vijeke vjekova. Amen Prije toga pomazanja, sveenik drei rog s miomirisnim uljem u lijevoj ruci, postavi desnu ruku na glavu novokrtenika govorei: Neka se obiljei peatom tvoga imena, Gospodine, ovaj sluga koji je ubrojen meu one koji ti slue u vjeri svetoga krtenja tako da bude ispunjen svim miomirisima ovoga svetog mirisavog ulja. Ne ujedinio se vie s neprijateljskim silama i ne i drhtao pred voom podzemlja i njegovom vojskom, nego hodajui u svjetlosti postao sin svjetla, i hodei u Tebi stigao k Tebi koji si svjetlo istinito i tvojom svjetlou vidjeli svjetlo (Ps 36,10). Slavimo te Oe, Sine i Due Sveti, sada i u sve vrijeme do vijeka vjekovjenosti. Amen

    Kod Kopta mazanje prate razliiti obrasci, zatim slijedi polaganje ruku i puhanje uz rijei: Budite blagoslovljeni blagoslovom nebeskih anela. Blagoslovio vas na Gospodin Isus Krist. Primite Duha Svetoga. Postanite iste posude po Gospodinu Isusu Kristu kome neka je slava s Ocem i Duhom Svetim sada i zauvijek.

    Kod Armenaca dodaje se obrazac: Ulje radosti izlijeva se na tebe u ime Krista koji je peat nebeskih darova. Nakon uvodne molitve kojoj ekvivalent nalazimo i u drugim obredima, Bizantinci se zadovoljavaju obrascem: Peat dara Duha Svetoga. Amen.

    Nakon vie stoljea, patrijarsi razliitih obreda su pridrali sebi pripremanje i posvetu miomirisnog ulja (sv. krizme). Bez sumnje, u Egiptu je nastao obiaj mijeanja razliitih (kod Bizantinaca do 57) miomirisnih tvari u ulje to zahtijeva dugu pripremu s mijeanjem i kuhanjem koje se protegne na vie dana. Zbog toga se posveta krizme obavljala veoma rijetko. Kod Kaldejaca nije uveden obiaj uporabe miomirisnog ulja, osim kod katolika koji su za dugo vremena za posvetu ulja upotrebljavali rimski obrednik preveden na sirski. Koncem 19. st. patrijarh Abdiaj V. Kajatt prilagouje stari obrednik posvete ulja za posveenje oltara u kome je nadodao mijeanje balzama s uljem. Izgleda da su Armenci i Siro-Malabrezi u nedostatku maslinova upotrebljavali ulje biljnoga ili ivotinjskog podrijetla.

    Razliiti istoni obredi, s izuzetkom bizantinskoga, propisuju da se preko ela novokrizmanika postavi, vie ili manje nakiena, vrpca u obliku krune. To krunjenje prate razliiti obrasci. Sirski je obred osobito bogat. Drei u ruci tu krunu, sveenik izgovara slijedeu molitvu: Okruni, Gospodine, sjajem i slavom ovoga svoga slugu. Neka njegov ivot bude savreno ugodan tvome Velianstvu i proslavi tvoje sveto ime, Oe, Sine i Due Sveti, sada i u sve vijeke vjekova. Postavljajui krunu na glavu novokrtenika, pjeva himan koji se pripisuje sv. Efremu: Pjevajmo, brao, slavu Sinu gospodara svemira. On vam je spleo krunu na kojoj vam zavide kraljevi. Ljubljeni, kao aneli ste izili iz krstionice po snazi Duha Svetoga. Brao, primili ste raj koji neete izgubiti, slavu Adamova roda danas ste ponovno obukli. nakon priesti pjevaju

  • 22

    se pjesme i organizira ophod za uvoenje neofita sve do svetita (ako je mukarac)da poljubi knjigu evanelja. Samo je bizantski obred sauvao trag slavljenja euharistijskog bogosluja pa na ovom mjestu odreuje da se ita poslanica (Rim 6,3-11) i evanelje (Mt 28,16-20), zatim slijedi litanijska molitva i priest samo pod prilikama vina ako se radi o djetetu. U drugim je obredima samo priest, koju kod Armenaca prati pjevanje Psalma 31. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, zabranili priest svoj maloj djeci. Kaldejci su takoer izgubili obiaj prieivanja. Kratkim obrascem otputanja, kome Kopti dodaju pjevanje jednoga himna, zavrava ova duga i impozantna ceremonija uvoenja novoga kranina.

  • 23 4. EUHARISTIJSKO BOGOSLUJE

    4 . 1 . T E R M I N O L O K A R A Z J A N J E N J A

    AGNEC = komadi euh. kruha (prosfore) oznaen znakom kria i predvien za priest sveenika i njegovih posluitelja.

    ANTIDOR = estica (mrvica) euharistijskog kruha (= umjesto dara)

    ANTIMINS (anti-mensa) = prekriva oltara na kome je izvezena slika polaganja Krista u grob i uivene moi nekoga sveca.

    DISKOS (gr- diskos-krug, kolut) = okrugli tanjuri na koji se polae proskura (=kruh za euharistiju), odgovara pateni kod Zapadnjaka.

    EKTENIJA (gr. ektnia - udvornost, ustrajnost) = molitveni zazivi koje upravlja sveenik ili akon a narod odgovara. Na Zapadu takve molitve nazivamo litanije.

    EPITRAHILJ (gr. epi-trahlion - okovratnik) = tola za sveenika.

    FELON (gr. felons-kabanica) = misnica, paramenta.

    IKOS (gr. oikos - niska) = strofe kondaka s istim pripjevom.

    ILITON (gr. eilyo - zamotati) = tjelesnik, korporal. Platno u kome se uva savijen antimins.

    IRMOS (gr. eirmos) = crkvena pjesma koja slui kao uzorak za tekst i melodiju.

    KATIZMA (gr. kathisma) - crkvene pjesme i molitve za vrijeme kojih se sjedi (sjedalen)

    KIVOT (gr. kyboots = koveg) - koveg u kome su pohranjene moi svetaca ili svetohranite.

    KONDAK (gr. kondkion) = kratka crkvena pjesma.

    MANDIJA (gr. mandion plat) = plat.

    NADBEDRENIK = etvrtasti komad ruha koji se privezuje na pojas na desnom bedru.

    NAFORA = prineseni kruh, isto to i antidor

    OMOFOR (gr. omos + fero napleak) = palij

    ORAR (lat. orarium-marama, ubrus) = akonska tola.

    POLIJELEJ - (gr. poly = mnogo; laion= ulje) veliki svijenjak nasred crkve (oka).

    PARIMIJA (PARAMIJA) = odlomak Sv. pisma koji se ita u crkvi.

    PREDLOENJE = pripremanje darova u proskomidiji

    PROKIMEN = stih prije itanja poslanice i evanelja

    PROSFORA (gr- prosfor - prinos) = kruh za misno bogosluje

    PROSKOMIDIJA (gr. proskomidi - prinos, prikazanje, dar) = prikazanje, priprava ili stoli za prinosne darove (proskomidikon).

    PUTIR (gr. potrion - aa) = kale za misno bogosluje.

    RIPIDA - okrugla lepeza sa slikama estokrilih anela na drci. Nosi se u ophodima a sluila je za tjeranje muha s priloenih darova.

    SAKOS (gr. sakos-vrea) = dalmatika za episkopa.

    SOLEJA (lat. soleum - prijestolje) = prostor pred ikonostasom gdje se u starini nalazilo carsko prijestolje.

    STIHAR = dugaka bijela koulja, odgovara albi na Zapadu.

    TROPAR (gr. troparion) = kratka molitva ili usklik koji se umee izmeu redaka psalma ili drugih tekstova. Redovito uglazbljen ili naznaen da se ravna po odreenom irmosu.

    VOZDUH / VAZDUH = prekriva za prosforu i putir.

    VOZGLAS = kratka crkvena molitva, redovito obrazac zavretka molitava i ektenija.

  • 24

    4.2. NAZIVI ZA EUHARISTIJSKO BOGOSLUJE U ISTONIM OBREDIMA

    1. Boanstvena liturgija (ili samo: LITURGIJA) (bizantski obred); 2. rtva (KURBONO) - sirski obred; 3. Prinos (PROSFORA) - koptski obred; 4. Posveenje (KEDAA) - kaldejski i etiopski obred; 5. Skup (SYNAKSA) - kaldejski i etiopski obred.

    4.3. NAJPOZNATIJE ISTONE LITURIJE Literatura: L. MIRKOVI, Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluenju Pravoslavne istone crkve, Drugi, posebni deo, Beograd 1982.3 ; PAVI J., Liturgika, Zagreb 1961,40-160. PAVKOVI I.K., Liturgika, Zagreb 1963, 107-130; T. TARNAWSKI, Die bedeutendsten Liturgien der orientlischen Kirche, Czernowitz 1893.

    4.3.1. Liturgija sv. Jakova

    Naziv je dobila po sv. Jakovu, apostolu, bratu Gospodinovu, prvom jeruzalemskom biskupu komu predaja pripisuje auktorstvo liturgijskih uputa i obrazaca prema kojima se obavljalo bogosluje u jeruzalemskoj crkvi sve do 8. st. kada je zamijenjeno s liturgijom carigradske Crkve. Od 8. st. ta se liturgija u Jeruzalemu obavljala samo jedanput godinje: 23. listopada, na spomendan sv. Jakova. Veoma je dugaka.

    O Jakovljevu auktorstvu istraivai se spore. Sigurno nije sastavio liturgiju kakva je do nas doprla u najstarijim rukopisima, ali se pretpostavlja da joj je Jakov barem zaetnik. Krajem 4. st. spominje se da postoji, a od 5. st. imamo i pismena svjedoanstva o njoj.

    4.3.2. Liturgija sv. Marka

    To je liturgija Aleksandrijske crkve koju su zasigurno poslije kalcedonskog sabora (455.g.) upotrebljavali krani melkiti u Egiptu, ali je upotrebljavana i prije Kalcedonskog sabora. Od 12. st. nije vie u uporabi. Najstariji kodeks s obrascima ove liturgije potjee iz 9. st. a pronaen je u bazilijanskom samostanu u kalabrijskom mjestu Rossano u 15. stoljeu.

    4.3.3. Liturgija sv. Bazilija Velikoga

    Proklo Carigradski pie da je sv. Bazilije skratio postojeu liturgiju sv. Jakova zbog mlakosti i nemarnosti ljudi koji se zbog toga udaljavahu od duge liturgije. Bazilije nije skratio postojeu liturgiju zato to ju je smatrao za suvie dugaku nego radi mlakosti onih koji se mole i sluaju na liturgiji. U svakom sluaju, sv. je Bazilije ve postojeu liturgiju skratio, sredio i jasnije dogmatski formulirao.

    Ova se liturgija danas prakticira u bizantskom obredu samo 10 puta godinje: na 5 nedjelja velikoga posta (tj. na sve korizmene nedjelje osim Cvjetnice), Veliki

  • 25

    etvrtak, Velika subota, vigilija Boia i Bogojavljenja te na spomendan sv. Bazilija Velikoga (1. I.).

    5.3.4. Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga

    Ova se liturgija najee upotrebljava u bizantskom obredu: kroz cijelu godinu izuzev korizmu i dane kad se upotrebljava liturgija sv. Bazilija. Istraivai se slau da dananji oblik nije u potpunosti izvorno Ivanov nego je upotpunjavan kasnijim dodacima i izmjenama. Kasniji su dodaci npr: molitve pred ikonostasom, mnoge molitve proskomidije, trisveti i molitve uz nju, simbol vjere i jo neki drugi. Tu emo liturgiju detaljnije prikazati u raspravi o strukturi i prikazu pojedinih dijelova boanstvene liturgije.

    5.3.5. Liturgija prijeposveenih (preeosveenih) darova

    Naziva se i Grgurova liturgija prema sv. Grguru Velikom, papi, (Dvojeslovu) kojemu se openito pripisuje ta liturgija. Grgur je, naime, kao izaslanik u Carigradu od 578. do 582. g. vie puta sudjelovao u takvoj liturgiji koja mu se svidjela te je napravio obrazac za takvo bogosluje za potrebe Rimske crkve. Budui da Carigradska crkva nije imala pismenog obrasca, preuzela je Grgurov obrazac.

    Sama praksa je nastala u vrijeme strogih odredaba o korizmenom postu na sve dane u korizmi osim subot i nedjelj. Ta je strogost iskljuivala slavljenja euharistije koja je po svojoj naravi veselo slavlje. Da bi se udovoljilo kranima koji su se eljeli priestiti i u dane preko tjedna u korizmi - osobito srijedom i petkom - biskup bi nedjeljom posveivao vie komada euharistijskog kruha da bi se njime mogli prieivati krani u dane preko tjedna do slijedee nedjelje. Taj, u poetku veoma jednostavan obred prieivanja, razvio se tijekom vremena u posebno bogosluje koje je dobilo u naslovu istaknuto ime.

    Danas se koristi srijedom i petkom u Velikoj etrdesetnici i na prva tri dana Velikoga tjedna.

  • 26

    5. RASPORED CRKVENOG PROSTORA U BIZANTSKOM OBREDU

    U bizantskom obredu crkve se redovito grade na povienu mjestu, produenog su pravokutnog oblika s polukrunim zavretkom (apsidom) gdje se nalazi svetite ili oltar koji je odijeljen od lae ikonostasom i okrenut prema istoku. Crkve slijede trodijelnu unutranju razdiobu: predvorje, laa oltar. U tlocrtu, uglavnom odraavaju grki kri s istaknutom sredinjom kupolom i vie manjih kupola, a pred ulazom je, redovito, atrij. To je natkriveni prostor na stupovima koji je katkad spojen s crkvenom zgradom. U novije vrijeme ee je prvi dio crkvene lae uz glavna vrata.

    5.1. Oltar

    To je najsvetiji dio crkvenog prostora a od lae je odijeljen sveano oslikanom pregradom koja se naziva ikonostas (od grkih rijei: eiks-slika + stsis-stajalite, poloaj). Na ikonostasu su troja vrata: sredinja ili carska, kroz koja se Krist daje vjernicima u priesti, i dvoja pokrajna (sjeverna i juna) koja se zovu akonska ili aneoska. Carska su vrata prozvana i zbog toga jer je kroz njih smio prolaziti samo kranski car kad bi donosio rtvene darove za svetu liturgijsku rtvu. Danas kroz njih smije prolaziti samo biskup ili sveenik za vrijeme bogosluenja. akon kroz njih prolazi samo za vrijeme velikog i malog ulaza te kad nosi evanelistar prije itanja evanelja. Ta su vrata dvokrilna za razliku od akonskih koja su jednokrilna.

    Ikonostas se u potpunosti ustalio nakon zavretka razdoblja ikonoklazma, tj. protivljenja tovanja svetih slika, to je trajalo od 726. do 842. godine. Danas razlikujemo dva tipa ikonostasa: grki i ruski. Ruski je vii i s veim brojem ikona. Upravo takav prevladava u crkvama naih grkokatolika.

  • 27

    5.2. Shematski prikaz ikonostasa

    Prostor iza ikonostasa pa sve do polukrunog zavretka crkve na istonoj strani

    (apsida) zove se svetite ili jednostavno oltar. U svetitu je smjeten sveti prijestol, rtvenik, ili asna trpeza na kojoj se prinosi rtva Novoga saveza, odnosno slui liturgija. Izrauje se, redovito, od kamena i simbolizira Krista, kamen ugaoni. To je i stol Posljednje veere. Postavljen je u sredini svetita da se moe obilaziti. Prekriva se s vie platnenih pokrivaa:

    1. Katasarka- postavlja se neposredno na rtvenik i simbolizira platno u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na katasarku se stavlja antimins, prekriva na kome je izvezena slika polaganja Krista u grob i uivene moi nekoga sveca.

    2. Endition se stavlja preko katasarka i antiminsa. On ima i dodatne dijelove kojima se prekrivaju etiri bone strane rtvenika.

    3. Iliton je trei i najmanji prekriva. To je bijeli, najee tvrdo izglaan (utirkan) rubac i simbolizira Veronikin rubac.

  • 28

    Na sredini rtvenika se nalazi kivot ili svetohranite koje je najee izraeno u obliku male crkvice ili hrama od metala, mramora ili drveta. U kivotu se pohranjuje posuda s Presvetim sakramentom. Iznad kivota ili iza njega postavlja se vei kri, a ispred njega manji (stauros), runi kri. S obje strane kivota postavljeni su svijenjaci, a naokolo ripide.

    U svetitu (oltaru), s lijeve strane rtvenika, uz sjeverni zid, postavlja se stoli koji se zove proskomidikon. Na njega se postavljaju darovi koji se pripremaju za svetu rtvu. Iznad njega redovito visi slika Krista raspetoga ili Isusovo polaganje u grob.

    5.3. Laa

    Prostor izmeu predvorja i ikonostasa zove se laa ili hram vjernika. Povieni dio prostora pred ikonostasom nazivamo soleja (od lat. solium = prijestolje jer se tu u starini nalazilo carsko prijestolje). Po sredini soleje nalazi se okruglo povieno mjesto, odakle se ita evanelje i dri homilija. To je ostatak drevnoga ambona. Tu je redovito postavljen analogion, legile = italite, stalak za knjige iz kojih se ita Sveto pismo za vrijeme bogosluja, posebno evanelje. Taj se stalak, redovito, moe sklapati i prenositi. Ako sveenik ita evanelje, onda se analogion stavlja pred carska vrata. Ako ita akon, onda se iznosi na ambon.

    Na podu soleje katkad je ucrtan mozaik orla i tu reenici itaju sveano ispovijedanje vjere. S obje strane soleje nalaze se pijevnice (kliros) u kojima stoje pjevai i itai. Na soleji je i biskupova katedra (sjedalo) koje je najee povieno i ukraeno nebnicom (baldahinom). Tu se biskup oblai, odatle dri homiliju i podjeljuje blagoslov.

    Na sredini crkve, tik pred solejom, postavlja se tetrapod. To je etverokutan stoli na koji se postavlja kri i svijenjaci sa svijeama, a ispred njih stalak sa slikom sveca komu je posveena dotina crkva. Za vrijeme pojedinih blagdana postavlja se na tetrapod, radi javnog tovanja, slika koja prikazuje dotini blagdan. Vjernici obino ljube tu sliku kada ulaze u crkvu ili kada iz nje izlaze.

    5.4. Predvorje (nartex)

    Predvorje (gr. pronaos, starosl. pritvor, lat. nartex) je prostor od ulaznih vrata hrama do lae. U starini je taj prostor bio potpuno odijeljen od lae zidom ili stupovljem, a danas je najee samo mali prostor, kao u novije vrijeme prostor odijeljen vjetrobranskim vratima. U starini to je bio prostor za okupljanje i pouavanje katekumena te za pokornike za vrijeme iskljuivanja iz zajednike euharistije. Na tom su se mjestu esto postavljali stolovi za hranu siromasima, agape. Danas se u tom prostoru obavlja prihvaanje zarunika i kumova kod vjenanja te roditelja i kumova kod krtavanja djece.

    6. LITURGIJSKO POSUE I RUHO

  • 29

    6.1. Posue - Putir = kale; Diskos = patena; Ripida = okrugla lepeza sa

    slikama estokrilih anela; liica (labis) za podjeljivanje priesti; Koplje no s dvije otrice s kriem na drci za rezanje rtvenog kruha.

    6.2. Liturgijsko ruho - Stihar = alba, zajedniko odijelo biskupa, sveenika i akona. Redovito je bijele boje, a moe biti i crvene; Orar akonska tola; Epitrahilj tola za sve.; Felon = misnica; Omofor = palij, oznaka biskupske asti i slube; Nadbedrenik (epigonation) = etvrtasto tvrdo platno, irine 30-ak cm, redovito boje felona, ukeen kriem i slikom, privezan za pojas na desnom bedru. Znak je posebne poasti biskupa ili sinela

    7. STRUKTURA EUHARISTIJSKOG BOGOSLUJA U BIZANTSKOM OBREDU

    7.1. Pripremni obredi (Proskomidija) (Priprava osoba i darova)

    7.2. Bogosluje oglaenih 7.2.1. Molitva Duhu Svetomu: Care nebeski 7.2.2. Slava Ocu 7.2.3. Velika ektenija (molitveni zazivi) 7.2.4. Prvi, drugi i trei antifon s popratnim tihim molitvama 7.2.5. Mali ulaz s evaneljem, pjevanje tropara i kondaka 7.2.6. Trisveta pjesma i prokimen 7.2.7. itanje poslanice, Aleluja i evanelje 7.2.8. Suguba ektenija, ektenija za mrtve i ektenija za oglaene 7.2.9. Molitva nad oglaenicima i njihov otpust 7.3. Bogosluje vjernika 7.3.1. Prva i druga molitva vjernih 7.3.2. Kerubinska pjesma 7.3.3. Veliki ulaz 7.3.4. Molitva prinoenja 7.3.5. Cjelov mira 7.3.6. Vjerovanje 7.3.7. Predslovlje, Svet, svet . 7.3.8. Velika euharistijska anafora (kanon) 7.3.8. Priest 7.3.10 Zahvalne molitve i otpust, dijeljenje narodu komadia nafore. Euharistijsko slavlje, uspomena Kristova otkupiteljskoga djela i sakramenat

    njegove prisutnosti u Crkvi, sredite je i vrhunac itavoga kranskog bogosluja. Krani bizantskog obreda to bogosluje nazivaju Sveta i boanstvena liturgija; Sirci, Armenci i Kopti nazivaju ga rtva (sir. kurbono) ili Prinoenje (koptski prosfora); Kaldejci i Etiopljani Posveenje (Kudaa, Kedas ) ili Skup (synaxa).

  • 30

    Rairenost i raznolikost liturgij koje su danas u uporabi zamrauju prvotno jedinstvo strukture koju su, bez sumnje, primili od prve kranske generacije a potvrena je povijesnim dokumentima iz polovice 2. st. kod sv. Justina, Palestinca koji se vjerojatno obratio na kranstvo u Efezu, uitelja koji je proputovao itavim Mediteranom prije nego se udomio u Rimu gdje je podnio mueniku smrt. U glasovitim tekstovima njegove Apologije gdje na dva mjesta opisuje kransku liturgiju nita nam ne doputa nazreti da postoje znaajnije razlike prema pojedinim mjestima. Jo u 4. st. hodoasnici, putnici i prognanici nisu osjeali nikakav problem kod sudjelovanja u liturgiji u udaljenim krajevima. To nam pokazuje da se odravala veoma jednostavna shema koju su apostolske zajednice primile od Gospodina koji je sam dao novo znaenje idovskoj kidui: itanja iz Pisma izmeu kojih su se pjevali psalmi ili himni, zajednika molitva za sve potrebne ljude, posvetna zahvala nad kruhom i vinom pomijeanim s vodom to se dijelilo kao otajstvo Tijela i Krvi Kristove, uspomena itave njegove ekonomije spasenja prema nama. Ta posvetna molitva je od poetka sastavljena trodijelno po uzoru na idovski blagoslov trpeze (birkat ha mazon): pohvale i blagoslivljanje Boga, svetoga i stvoritelja, prizivanje njegove spasiteljske ekonomije usredotoene na ustanovu Veere; molitva i zaziv (epikleza) potpunoga i konanog ispunjenja toga djela u Kraljevstvu Bojemu.

    Taj e se zadnji dio veoma brzo razviti u dva dijela: molitva za ive i pokojne lanove Crkve, to e stvoriti spominjanje naih prea koji su otili pred nama Kristu; izraavanje epikleze u zazivanju dolaska Duha Svetoga koji sakramentu daje njegovu punu zbiljnost i potpunu djelotvornost. Taj drugi razvitak je osobitost istonih liturgija. Izriito je potvren u mistagokim katehezama koje se pripisuju irilu Jeruzalemskom a kasnije e sve vie i vie zauzimati znaajnu ulogu u nauavanju Istonih crkava.

    Mnogo kasnije, u stoljeima srednjega vijeka, alosni sukobi izmeu Grka i Latina, naglasit e epiklezu i ulogu koju je ona dobila, posebno u izriitom vrednovanju intervencije Duha Svetoga koji daje peat (potvruje) ispunjenju sakramenta i istie da je cijelo Trojstvo tu na djelu. To je istonoj euharistijskoj liturgiji dalo naglasak razliit od latinske mise. Na Zapadu je, u stvari, panja usredotoena na in Kristova prinoenja (rtvovanja): celebrant djeluje u ime Kristovo (in persona Christi). Na Istoku sveenik, nakon to je obnovio uspomenu na ono to je Krist uinio za nae spasenje i ustanovio uspomenu na sebe, ponizno moli Duha Svetoga, izvora ivota i posveenja, da uini kako bi prinos Crkve postao pravo Tijelo i Krv Kristova za one koji e u njemu postati dionici (priesnici).

    Spomenimo ovdje ono to bi se moglo izrei kao openito pravilo: razliitost dvaju pogleda trebalo bi postati meusobno nadopunjavanje a ne suprotstavljanje. Tu se isto otajstvo spasenja prihvaa i ivi pod razliitim vidovima. Na Zapadu prisutnost Krista jedinoga sveenika Novoga saveza, ostvaruje u vremenu i prostoru spasiteljsku rtvu. On je onaj koji djeluje preko slube onih koji su primili apostolsko poslanje i sakramentalnu mo. Na Istoku, euharistijsko slavlje oznaava i ostvaruje itavu ekonomiju spasenja u kojoj je cijelo Trojstvo angairano; otajstvena vlastitost svake boanske osobe je izriito istaknuta.

    Na tom zajednikom temelju razliite su istone liturgije utkale raznolike obiaje prema vlastitom geniju zajednic i kultura koje su se izraavale tim obiajima. Ovdje emo samo ukratko naznaiti raznolike nijanse pratei razliite ine koje su ustanovila stoljea euharistijske liturgije. Ponavljamo, to je samo nacrt i naznaka puta kojim bi

  • 31

    trebao proi onaj koji zaeli dublje i temeljitije ui u duhovnost i mistagoki domet razmatranih obreda i obrazaca koji prate odreene simboline radnje.

    7.1. Pripremni obredi (Proskomidija)

    Najstarija svjedoanstva slono potvruju da je euharistijsko bogosluje zapoinjalo sveanim ulaskom svite poslunika u hram i itanjima Svetoga pisma koje su pratili psalmi i molitve. Meutim, kasnije je uvedena slubena priprava za samo slavlje koja ukljuuje pripremu osoba i (skoro cijelo obredno) pripremanje prinosa. Priprava osoba je podijeljena u dva dijela: zajednika priprava cijele zajednice i priprava slubenika koja je u veini sluajeva isto privatni obred. Samo su Sirci i Armenci i to uveli u zajedniki obred. Pripremi darova Bizantinci daju obiljeje potpune privatnosti. Te vieslojne i simboliki bogate pripremne obrede u bizantskom obredu danas obavlja sveenik i akon iza zatvorenih vrata ikonostasa recitirajui pri tom podglas odreene molitvene obrasce koji su uglavnom pokornikog obiljeja ili simboliko tumaenje pojedinih radnja, dijelova odjee ili pojedinih predmeta.

    U drugim obredima, u kojima ta priprema ima znaenje stvarnog poetka slavlja, taj poetak je okien razliitim pripremnim sadrajima. U sirskom i maronitskom obredu tu je savreno istaknuta dvojakost Melkizedekove i Aronove slube. Prva se sluba posebno bavi pripremom prinos, a druga njihovim prinoenjem i kaenjem. Treba napomenuti da je to plod kasnijeg razvoja koji je uao u navedene obrede u vremenu izmeu 13. i 15. stoljea.

    7.2. Bogosluje Rijei Boje

    Ve smo spomenuli da je drevna euharistijska liturgija zapoinjala izravnim itanjem Svetoga pisma. Rimski je obred sauvao taj drevni obiaj u bogosluju Velikoga petka. Kasnije se ulazak svite poslunika u bogoslunu dvoranu poeo sve vie i vie isticati svojom sveanou. Ispoetka je uveden pozdrav i uvodna molitva. Od 5. st. u Maloj Aziji i Carigradu uvodi se obiaj da ulazak povorke slubenika u crkvu prati pjevanje himna: Sveti Boe, Jaki Boe, Besmrtni Boe, smiluj nam se! Spomenimo da uzrok uvoenja toga himna (koji je upravljen Kristu) nalazimo u kristolokim borbama toga vremena kojima se nijekalo Kristovo boanstvo. Poslije Kalcedonskoga sabora u Antiohiji je navedenome zazivu nadodan trop: koji si raspet na kri za nas. Antikalcedonski izvor toga dodatka, kojega su pravoslavci odbacili zbog asocijacije na monofizitizam, je himan Trishagion koji je prema njima upravljen itavom presvetom Trojstvu.

    itanja iz Staroga zavjeta sauvala su se samo u nekim istonim obredima: Armenci imaju jedno itanje iz proroka. Kaldejci dva, tj. jedno iz Zakona drugo iz Proroka. Sirci tri itanja iz Staroga zavjeta: jedno iz Zakona, drugo iz mudrosnih knjiga, tree iz proroka.

    itanja iz Novoga zavjeta su veoma raznolika. Bizantinci, Armenci, Maroniti i Kaldejci imaju samo poslanicu sv. Pavla i evanelje. U uskrsnom vremenu umjesto Pavlovih poslanica itaju se Djela apostolska, a kod Bizantinaca katolike poslanice u posljednjim tjednima liturgijske godine. Sirci i Kopti imaju posebni red itanja iz Djela apostolskih. Prije sveanog pjevanja evanelja otpjeva se Aleluja sa svetopisamskim retkom ili stihom nekoga himna. Obino postoji pjesma i prije

  • 32

    navijetanja poslanice sv. Pavla. Kod Bizantinaca i Maronita to je prokimen, a kod Armenaca i Kaldejaca jedna antifona.

    Nakon to se otpjeva evanelje, kod Armenaca i Malabrea pjeva se Vjerovanje a u drugim obredima slijedi sveopa molitva vjernika. To je veoma drevni obiaj po kojemu bogosluje Rijei zavrava sveopom molitvom za sve potrebne koja se mogla izravno povezati s obredom prinoenja tamo gdje nije bilo katekumena ili pokornika koje je trebalo iskljuiti iz daljnjega dijela euharistijske slube. Kod Maronita nije sauvan nikakav trag toj molitvi vjernika. U bizantskom obredu tu su, kao i na mnogo drugih mjesta, litanijski zazivi koje predvodi akon a sav narod odgovara. Za to vrijeme sveenik podglas moli molitvu kojoj zadnje rijei zavrava glasno.

    Sirski i maronitski obred sauvali su na tom dijelu euharistijskog bogosluja obred otputanja katekumena i pokornika. U bizantskom obredu ostao je obrazac molitve za oglaene i otputanje oglaenih kojima se akon obraa rijeima: Vi koji ste oglaeni, iziite; oglaeni, iziite; vi koji ste oglaeni iziite; niko od oglaenih da ne ostane. A vi koji ste verni, opet i opet u miru Gospodu se pomolimo. (Bo. lit. sv. Jovana, str.86). Kod Kaldejaca je to otputanje izraeno veoma impresivno. Dva poslunika, od kojih jedan nosi kri a drugi evanelje, u pratnji svjeonoa dolaze i postave se s jedne i s druge strane svetita. Za to vrijeme se pjeva u dva kora: Oni koji jo nisu primili krtenje neka odstupe! Oni koji nisu primili znamen ivota neka odstupe! Oni koji to jo nisu primili neka odstupe! Poslunici idite i pazite na vrata

    7.3. Velika euharistijska anafora (kanon) Ivana Zlatoustoga Vidi: LITURGIKON, (79-96); SLUEBNIK, Liturgija sv. Jovana Zlatousta (100-122); Liturgija sv. Vasilija

    Velikog (154-176); Liturgija Preeosveenih darova (177-217).

    7.3.1 Dijalog

    akon: Stojmo pobono, stojmo sa strahopotovanjem, budimo pozorni, da sveti prinos u miru prinesemo!

    Narod: milost mira, rtvu hvale! Sveenik: Milost Gospoda naega Isusa Krista, ljubav Boga i Oca i zajednitvo

    Svetoga Duha neka bude sa svima vama! Narod: I s duhom tvojim! Sveenik: Gore srca! Narod: Imamo kod Gospoda. Sveenik: Zahvalimo Gospodu! Narod: Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu: Trojstvu

    jednobitnom i nerazdjeljivom.

    7.3.2 Molitva prije Svet i Svet

    Sveenik moli: Dostojno je i pravedno tebi pjevati, tebe blagoslivljati, tebe slaviti, tebi zahvaljivati, tebi se klanjati na svakom mjestu vladavine tvoje. Jer ti si Bog neizreciv, nedokuiv, nevidljiv i neshvatljiv. Ti uvijek jesi, isti kakav jesi, ti i jedinoroeni tvoj Sin i Duh Sveti. Ti si nas iz nepostojanja doveo u postojanje, a kada smo pali, ti si nas opet podigao i nisi prestao sve initi dok nas u nebo nisi uveo i darovao nam svoje budue kraljevstvo. Za sve to zahvaljujemo tebi i tvom

  • 33

    jedinoroenom Sinu i tvom Svetom Duhu: za sva poznata i nepoznata, vidljiva i nevidljiva dobroinstva, to su nam uinjena. Zahvaljujemo ti i za ovu slubu koju si se dostojao primiti iz naih ruku, iako te okruuju tisue arkanela, neizrecivo mnotvo anela, kerubi i serafi, estokrili i mnogooki, na krilima lebdei (uzglas) pobjednu pjesmu pjevajui, kliui, zazivajui i govorei:

    Narod: Svet, svet, svet! Gospod Sabaot! Puna su nebesa i zemlja tvoje slave! Hosana u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!

    7.3.3. Molitva poslije Svet i rijei ustanove Euharistije Sveenik: S tim blaenim silama i mi, ovjekoljubivi Vladaru, kliemo i govorimo:

    svet si i presvet, ti i jedinoroeni tvoj Sin i Duh tvoj Sveti. Svet si i presvet i velianstvena je tvoja slava. Ti si tako ljubio svoj svijet da si dao svoga jedinoroenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, ve da ima ivot vjeni. On doe i ispuni za nas sav Boji naum, te u noi kada bi predan, ili volje: kada sam sebe predade za ivot svijeta, uze kruh u svoje svete preiste i neporone ruke, i zahvalivi i blagoslovivi posvetivi i prelomivi, dade svojim svetim uenicima i apostolima, rekavi: UZMITE, JEDITE, OVO JE TIJELO MOJE KOJE SE LOMI ZA VAS NA OTPUTENJE GRIJEHA.

    Narod: Amen.

    Sveenik: Isto tako i au poslije veere, govorei: PIJTE IZ NJE SVI: OVO JE KRV MOJA, NOVOGA ZAVJETA, KOJA SE

    PROLIJEVA ZA VAS I ZA MNOGE NA OT