6. KAMATNJAK I POTRAŽNJA ZA NOVCEM

Cijena novca izažena je visinom tržišnog kamatnjaka. Budući da kamatnjak definira trošak zaduživanja i prinos od ulaganja, on predstavlja važnu odrednicu štednje, investicija i potrošnje svoih sektora gospodarstva. Promjene tržišnih kamatnjaka djeluju na kretanja cijena gotovo svih oblika imovine, uključujući obveznice, dionice, nekretnine itd.

6.1. CIJENA NOVCA I PRINOSI NA TRŽIŠTU

- poduzeća, pojedinci i ostali pozajmljivači međusobno konkuriraju za sredstva raspoloživa za pozajmljivanje, a kamatna stopa alocira ta sredstva subjektima koji su spremni platiti zahtjevanu kamatu- smanjenje kamatnih stopa = povećanje potražnje za bankovnim kreditima- porast kamatnih stopa = porast ponude kredita ( stanovništvo zauzima pozicije neto vjerovnika što bankama omogućuje pribavljanje većeg iznosa slobodnih novčanih sredstava za odobravanje kredita)

Slika 6.2. TRŽIŠTE SREDSTAVA ZA POZAJMLJIVANJE I ODREĐIVANJE KAMATNJAKA = tržište bankovnih kredita

Ponuda sredstava raspoloživih za pozajmljivanje = ponuda bakovnih kredita i zajmova, ponuda sredstava raspoloživih za ulaganje u obveznice države i korporacija, trezorski zapisi i druge dužničke vrijednosnice = FUNKCIJA PONUDEPotražnja za sredstvima raspoloživim za pozajmljivanje = potražnja za bankovnim kreditima i zajmovima te pribavljanje sredstava prodajom emitiranih obveznica ili drugih dužničkih vrijednosnica = FUNKCIJA POTRAŽNJE

Uz pozitivno nagnutnu funkciju ponude i negativno nagnutu funkciju potražnje, ravnotežna kamatna stopa formira se pri jednakosti tražene i ponuđene količine sredstava u nekoj jedinici vremena.

- kamatne stope više od ravnotežne kamatne stope = iznos kredita koji se nudi je veći od onog koji se potražuje – VIŠAK KREDITA. Budući da neki neto vjerovnici nisu u mogućnosti zaraditi bilo kakvu kamatu oni će pristati palsirati sredstva i uz nižu cijenu novca—smanjenje tržišnog kamatnjaka.

- kamatne stope niže od ravnotežne = iznos potražnje za kreditima je veći od ponude kredita. Dio nositelja viška potražnje pristaje platiti veću cijenu zaduživanja – tržišni kamatnjaci rastu.

- banke određuju visinu kamatnjaka uzimajući u obzir troškove pribave sredstva ( pasivni kamatnjaci), troškove poslovanja i premiju rizika na koju utječe ocjena kreditne sposobnosti klijenta kao i niz rizika kojima je banka izložena u budućem razdoblju otplate kredita.

- tržište dužničkih vrijednosnica = vrlo važan segment financijskog tržišta. •najvažniji oblici : državne obveznice, korporacijske obveznice, trezorski i komercijalni zapisi - za poduzeća i državu koji novčana sredstva pribavljaju prodajom obveznica, poželjno je da trošak financiranja bude što niži. Trošak financiranja mjeri kamatna stopa, a u novčanom iznosu kamata kao naknada koju dužnik plaća za korištenje novca u sadašnjosti. •poduzeća i država voljni su prodati veći iznos obveznica, odnosno pribaviti veći iznos sredstva za pozajmljivanje u uvjetima nižih kamatnjaka = krivulja potražnje L d padajuća funkcija kamtnjaka •nositelji ponude Ls spremni su držati veći iznos obveznica, odnosno ponuditi veći iznos sredstva pozajmljivanje, ukoliko je prinos od ulaganja veći = krivulja ponude sredstva raspoloživih za pozajmljivanje L s rastuća funkcija kamatnjaka VREMENSKA VRIJEDNOST NOVCA- prinos od ulaganja uobičajeno mjeri kamatna stopa.- kod zajma s jednokratnom otplatom za godinu dana, godišnja kamatna stopa jednaka je omjeru kamate i glavnice duga:

- produžetkom broja godina zahtjeva primjenu koncepcije vremenske vrijednosti novca i diskontnog faktora

•diskontni faktor = pokazuje sadašnju vrijednost jedne novčane jedinice primljene u godini t = korištenje diskontnog faktora vezano je uz proces računanja sadašnje vrijednosti budućih primitaka, pri čemu se polazi od opće prihvaćene pretpostavke da je novčana jedinica koju ćemo primiti za godinu dana (za t godina) manje vrijedna od novčane jedinice koju primamo danas

Osnovni elementi koncepcije vremenske vrijednosti novca:•pojam sadašnja vrijednost označava parametar koji izjednačava budući novčani tok ( budući novčani primitak) sa sadašnjim ulaganjem. Pomoću koncepcije vremenske vrijednosti novca i izračuna sadašnje vrijednosti budućih novčanih tokova moguće je usporediti novčane tokove različitih oblika imovine, u različitim razdobljima• sadašnju vrijednost budućeg novčanog toka utvrđujemo postupkom diskontiranja, koji se u slučaju jednostavnog zajma s jednokratnom otplatom može izraziti:

PV= sadašnja vrijednost i = god. kamatna stopa t = godina(za t=1,2,3..n) FV= vrijednost budućeg primitka(budućeg novčanog toka) koji će biti isplaćen u godini t•uz pozitivnu vrijednost kamatnjaka, sadašnja diskontirana vrijednost budućeg primitka jedne kune je

manja od jedan. Jedna kuna primljena za t godina danas vrijedi kuna.

•sadašnja vrijednost niza budućih primitaka od dužničkog instrumenta jednaka je zbroju sadašnjih vrijednosti svih budućih primitaka6.1.1. Prinos do dospijeća

- najtočnija mjera kamatnih stopa na dužničke instrumente- označava kamatnu stopu uz koju je današnja vrijednost dužničkog instrumenta jednaka sadašnjoj vrijednosti svih njegovih budućih primitaka.- model izračuna podrazumijeva da će imovina držati do dospijeća i da će se sve periodične isplate (kuponske isplate kamata kod obveznica, otplate kredite i sl. ) reinvestirati po stopi prinosa do dospijeća.

6.1.1.1. Zajam s fiksnom anuitetskom otplatom

- anuiteti otplate kredita uključuju jednake mjesečne ili godišnje rate koje se djelom sastoje od otplate glavnice, a djelom od plaćanja kamata- izjednačavajući današnju vrijednost zajma sa sadašnjom vrijednošću svih budućih isplata na temelju tog zajma ( zbroj sadašnjih vrijednosti svih budućih rata otplate kredita )- za kredit koji će bit konačno otplaćen u godini t = n, možemo pisati :

LV = današnja vrijednost (vrijedost zajma)FP = fiksna godišnja otplata ( isplata )i = prinos do dospijeća t = godina ( za t = 1,2,3…n )

6.1.1.2. Kuponska obveznica

- prinos do dospijeća utvrđujemo uzimajući u obzir zbroj sadašnjih vrijednosti svih budućih isplata fiksnog iznosa kuponske kamate (svake godine do dana dospijeća) te sadašnju vrijednost konačne isplate nominalne vrijednosti obveznice ( na dan njenog dospijeća, u godini t = n )- primjeri kuponskih obveznica ( višekratno isplativih obveznica ): državne obveznice i obveznice korporacija•današnja vrijednost kuponske obveznice jednaka zbroju sadašnjih vrijednosti svih budućih isplata:

P = današnja vrijednost-cijena obvezniceC = fiksni iznos godišnje kuponske isplate- iznos kuponske kamate koja se isplaćuje svake godine do Dana dospijeća obvezniceF = nominalna vrijednost obveznicei = prinos do dospijećat = godina ( za t = 1,2,…n )

- fiksni iznos godišnje kuponske kamate utvrđuje se pomoću kuponske kamatne stope ( nominalna ili nazivna stopa ), kao postotak od nominalne vrijednosti obveznice

- za razliku od nominalne (kuponske) kamatne stope koja je unaprijed definirana i nepromijenjiva do dospijeća obveznice, prinos do dospijeća mijenja se ovisno o promjenama na financijskom tržištu.Promjene u obliku porasta ili smanjenja opće razine tržišnih kamatnjaka mjenjaju i razinu prinosa do dospijeća na obveznice. - između kretanja cijene pojedinačne obveznice i njezinog prinosa dospijeća postoje određene zakonitosti: • prinos do dospijeća jednak je kuponskoj kamatnoj stopi kad je trenutačna tržišna cijena obveznice j

jednaka njezinoj nominalnoj vrijednosti • kad je cijena obveznice niža od nominalne vrijednosti prinos do dospijeća veći je od kuponske stope • postoji inverzan odnos kretanja cijene obveznice i kretanja prinosa do dospijeća. Ako dođe do porasta ( zahtjevnog ) prinosa do dospijeća, cijena obveznice će se smanjiti. Ako se prinos do dospijeća smanji, cijena obveznice će se povećati.

- inverzan odnos kretanja cijene obveznice i kamatne stope mjerene prinosom do dospijeća posebno je vidljiv u slučaju konzole ili tzv. vječne obveznice s vječnom fiksnom kuponskom isplatom, bez dana dospijeća i bez otplate glavnice.- cijena konzole jednaka je omjeru kuponske isplate C i kamatne stope mjerene prinosom do dospijeća i

, ili

6.1.1.3. Diskontne obveznice i trezorski zapisi

- diskontne obveznice i trezorski zapisi ne isplaćuju kuponsku kamatu, nego jedinu isplatu bilježe na dan dospijeća kada se imatelju isplaćuje nominalna vrijednost

- trenutačna tržišna cijena jednogodišnjeg trezorskog zapisa:

P = današnja vrijednost ( trenutačna cijena vrijednosnice )F = nominalna vrijednost vrijednosnice koja će biti isplaćena na dan dospijećai = prinos do dospijeća

- prodaja novoemitiranih diskontnih obveznica i trezorskih zapisa obavlja se uz diskont koji treba osigurati interes investitora u visini kapitalizacije po zahtjevanoj stopi tržišnog prinosa do dospijeća takve vrijednosnice- na sekundarnim tržištima trguje se po cijeni ispod nominalne vrijednosti

6.1.2. Tekući prinos = i

= mjera aproksimacije prinosa do dospijeća= predstavlja omjer godišnje kuponske isplate C (nominalne god.kamate) i trenutačne tržišne cijene obveznice P:

- kada je trenutačna cijena obveznice jednaka njezinoj nominalnoj vrijednosti, tekući prinos jednak je kuponskoj kamatnoj stopi, pa je jednak i prinosu do dospijeća = što je cijena obveznice bliže nominalnoj vrijednosti, to je tekući prinos bolja mjera aproksimacije- kada je tržišna cijena obveznice daleko ispod nominalne vrijednosti, tekući prinos predstavlja vrlo lošu mjeru aproksimacije prinosa do dospijeća- porast tekućeg prinosa usklađen je s porastom prinosa do dospijeća = kretanje obje mjere kamatne stope u inverznom odnosu s kretanjem cijene obveznica – kad trž.kam. rastu, cijene obveznica se smanjuju.6.2. DETERMINANTE POTRAŽNJE ZA IMOVINOM

- oblici imovine međusobno se razlikuju s obzirom na očekivani povrat, rizik i likvidnost- najlikvidniji oblik imovine je novac

- bogatstvo = zbroj vrijednosti ukupne financijske i realne imovine ( pojedinca ili ukupnog stanov.)- uz ostale stvari nepromjenjene : potražnja za imovinom raste kada raste bogatstvo, jer se povećavaju resursi raspoloživi za kupnju nove imovine- novčani tok koji tome pogoduje je porast dohotka stanovništva vezan uz rast plaća, ostvarne kapitalne dobitke, najamnine, rente i dr...- uz nepromijenjenu razinu bogatstva, potražnja za određenim oblikom imovine mijenja se ovisno o očekivanom povratu i drugim karakteristikama te imovine u odnosu na druge oblike imovine

- atraktivnost ulaganja određena je očekivanim povratom, rizikom i likvidnošću određene imovine u odnosu na druge oblike. Zajedno s veličinom bogatsva predstavljaju temeljne odrednice potražnje za imovinom. •LIKVIDNOST IMOVINE - predstavlja sposobnost brzog i lakog pretvaranja određene imovine u novac, bez gubitaka i troška - uz uvjet da je sve ostalo nepromijenjeno, potražnja za određenim oblikom imovine bit će veća što je imovina likvidinija u usporedbi s drugom imovinom•OČEKIVANI POVRAT ( očekivana stopa povrata) - mjeri mogući dobitak od držanja određenog oblika imovine tijekom definiranog razdoblja - uz uvjet da je sve ostalo nepromijenjeno, potražnja za određenim oblikom imovine bit će to veća što je veći očekivani povrat te imovine u odnosu na očekivani povrat drugih oblika imovine - utvrđuje se kao ponderirani prosjek dvije ili više mogućih stopa povrata od ulaganja: R = R + R +……+ R R = očekivani povrat u definiranom razdoblju ( očekivana stopa povrata ) R = stopa povrata ( povrat) za i = 1,2,…,n = vjerojatnost ostvarivanja stope povrata R za i = 1,2,..n i = broj mogućih ishoda - stopa povrata Ri predstavlja omjer dohotka (zarade ) od imovine i kupovne cijene imovine - u slučaju kuponske obveznice:

R = povrat od držanja obveznice od vremena t do vremena t+k ( za k = 1,2,..m) Pt = cijena obveznice u vremenu t Pt+k = cijena obveznice u vremenu t+k C = isplata/e kuponske kamate ic = tekući prinos g = stopa kapitalnog dobitka

- kapitalni dobitak ili gubitak jednak je stopi promjene cijene imovine koju imatelj drži od vremena t do vremena t+k :

- u uvjetima snažne monetarno-kreditne ekspanzije i očekivanja smanjenja tržiš. kamatnjaka, stvara se okruženje povoljno za rast cijena imovine, kao što su npr obveznice i dionice --- niže očekivanje kamatne stope povećavaju očekivani povrat od ulaganja u obveznice i dionice --- porast potražnje za imovinom rezultira porastom tržišne cijene tih oblika imovine u odnosu na druge (ostali uvjeti neprom)

- u uvjetima monetarne restrikcije pad likvidnosti i očekivanje rasta tržiš. kamatnjaka smanjuju stope očekivanog povrata na obveznice i dionice---pad potražnje za imovinom

- izračun mjere osjetljivosti tržišne vrijednosti obveznice (zajma,imovine banke) na promjenu kamatnih stopa moguće je korištenjem varijable trajanje- ona mjeri efektivno dospijeće imovine, tj prosječnu starost tijeka primitaka od dužničkog instrumenta( imovina s dužim trajanjem karakteristična je po većem stupnju kamatnog rizika)- trajanje je ponderirani prosjek dospijeća svih novčanih isplata/primitaka od imovine- izračun trajanja imovine koja dospijeva u godini t = n :

DUR = trajanje CPt = novčane iplate/ primitci ( kamate i glavnice ) u vremenu t i = kamatna stopa ( prinos do dospijeća ) t = godina ( za t = 1,2,..n)

•RIZIK - neizvjesnost ostvarivanja očekivanog povrata - potražnja za određenim oblikom imovine je negativno korelirana sa stupnjem rizika te imovine u odnosu na stupanj rizika drugih oblika imovine - mjera rizika je standardna devijacija , veća stand.devijacija = veći rizik Re = očekivani povrat u definirano razdoblju ( očekivana stopa povrata ) Ri = stopa povrata ( povrat ) za i = 1,2,…n pi = vjerojatnost ostvarivanja stope povrata Ri za i = 1,2,…n i = broj mogućih ishoda

6.2.1. Ponuda i potražnja na tržištu obveznica

Slika 6.3. Ponuda i potražnja za obveznicama ( u terminima tržišne cijene obveznice )

Slika 6.4. Ponuda i potražnja za obveznicama ( u terminima tržišnog kamatnjaka)

- ravnoteža se postiže kada je količina traženih obveznica jednaka količini ponuđenih = sjecište krivulje potražnje za obveznicama Bd i krivulje ponude obveznica Bs

• krivulja potražnje za obveznicama B d je padajuća funckija cijene obveznica – tražena količina obveznica veća je uz nižu tržišnu cijenu. - potražnja za obveznicama se smanjuje kada se povećava kamatnjak•krivulja ponude obveznica Bs je pozitivno povezana s cijenom obveznica – uz višu cijenu izdavatelji su voljni ponuditi na prodaju veći broj obveznica - funkcija ponude obveznica negativno je korelirana s kretanjem kamatnjaka = veći kamatnjak označava veću cijenu zaduživanja

6.2.1.1. Pomaci krivulje potražnje za obveznicama

Uz ostale uvjete nepromijenjene, za svaku danu razinu cijena i danu razinu kamatnjaka:

• porast bogatstva uzrokuje povećanje potraživane količine obveznica – krivulja potražnje Bd pomiče se paralelno udesno = porast ravnotežne cijene i smanjenje ravnotežnog kamatnjaka• očekivanje rasta tržišnih kamatnjaka - smanjenje potražnje za obveznicama s dužim rokom dospijeća = Bd se pomiče paralelno ulijevo • niži očekivani kamatnjaci – povećavaju potražnju za dugoročnim obveznicama=Bd se pomiče udesno •porast volatilnosti cijena obveznica povećava nesigurnost ostvarivanja očekivanog povrata – s porastom rizičnosti obveznica u odnosu na druge oblike imovine potražnja za obveznicama se smanjuje = Bd se pomiče ulijevo• povećana volatilnost cijena na tržištu dionica ili druge alternativne imovine može povećati potražnju za obveznicama jer ulagači s averzijom prema riziku ocjenjuju obveznice sigurnijima• porast likvidnosti obveznica u odnosu na niži stupanj likvidnosti drugih oblika imovine pomiče krivulju udesno•veća likvidnost alternativnih oblika imovine u odnosu na likvidnost obveznice pomiče krivulju ulijevo

6.2.1.2. Pomaci krivulje ponude obveznica

Za svaku danu razinu cijena i kamatnjaka, pomaci krivulje ponude obveznica događaju se pod djelovanjem čimbenika koji mijenjaju neto korist i atraktivnost pozajmljivanja novčanih sredstava putem emisije obveznica:•očekivana profitabilnost investiranja sredstava pribavljenih emisijom i prodajom obveznica na tržištu. S porastom mogućnosti za profitabilno investiranje, poduzeća i drugi emitenti obveznica spremni su ponuditi na prodaju veći broj obveznica kojima mogu pozajmiti sredstva potrebna za profitabilno investiranje = pomak krivulje ponude obveznica udesno – smanjenje cijena obveznica i povećanje tržišnih kamatnjaka•Porast proračunskog deficita koji se financira porastom javnog duga djeluje na rast ponude državnih obveznica i pomiče krivulju udesno. Porast proračunskog suficita djeluje na smanjenje ponude državnih obveznica na tržištu.•očekivana stopa inflacije – kada je očekivana stopa inflacije visoka, realni kamatnjaci su daleko niži od nominalnih kamtnjaka što povećava motiv poduzeća, države i drugih emitenta za većim zaduživanjem--- povećava ponuđenu količinu obveznica = krivulja udesno

6.2.1.3. Djelovanje porasta očekivanje stope inflacije na tržišnu ravnotežu

Slika 6.5. Učinak porasta očekivane stope inflacije na cijene obveznica

- porast očekivane inflacije istodobno pomiče krivulju ponude obveznica udesno,a krivulju potražnje ulijevo pa je krajnji rezultat na visinu ravnotežne količine neizvjestan:•ako je pomak krivulje ponude udesno veći od pomaka krivulje potražnje ulijevo = ravnotežna količina obveznica bit će VEĆA•ako je pomak krivulje potražnje ulijevo veći od pomaka krivulje ponude udesno = ravnotežna količina obveznica bit će MANJA

6.2.1.4. Kretanje kamatnjaka u fazi ekspanzije poslovnog ciklusa

- povećana gospodarska aktivnost pogoduje razvoju novih mogućnosti profitabilnog investiranja i povećava interes poduzeća i države za financiranjem putem emisije obveznica- veći dohodak i bogatstvo stanovništva povećavaju potražnju za različitim oblicima imovine, uključujući i obveznice

- pomaci krivulje ponude obveznice Bs i krivulje potražnje za obveznicama Bd UDESNO dovode do povećanja ravnotežne količine obveznica - na razinu cijena obveznica rezultat je neizvjestan: •ako se krivulja ponude pomakne vise udesno od krivulje potražnje = cijene obveznica se smanjuju • ako se krivulja potražnje pomakne vise od krivulje ponude = cijene obveznica se povećavaju

- na formiranje ravnotežne cijene i količine na tržištu obveznica utječu i : • tržište kredita – alternativni oblik zaduživanja poduzeća, države i drugih emitenta - ovisno o uvjetima na tržištu, zaduživanje emisijom obveznica može biti vise ili manje atraktivno pa će se funkcija ponude različito ponašati • štednja u banci, kupovina dionica,zlata ili nekretnina - bitne su preferencije stanovništva: - ako javnost ocijeni da ulaganje u dugoročne obveznice donosi mali očekivani povrat i visok stupanj rizika u odnosu na druge oblike imovine, pomak krivulje potražnje moze biti manji od pomaka krivulje ponude = cijene obveznica će se smanjiti, a kamatnjaci povećati - ako javnost očekuje značajan porast cijena obveznica koji će povećati stope kapitalnog dobitka i očekivani povrat na držanje obveznica, pomak krivulje potražnje može biti veći od pomaka krivulje ponude = veće cijene obveznica, manji kamatnjaci6.3. POTRAŽNJA ZA NOVCEM – PREFERENCIJA LIKVIDNOSTI I PONAŠANJE KAMATNJAKA

i

-potražnja za novcem često se naziva pojmom preferen c ija lik v i dnos t i , a u ekonomsku teoriju uveo ga je John Maynard Keynes 1936. godine.- Pristup preferencije likvidnosti promatra potražnju za novcem kao alternativu držanju drugog oblika imovine nižeg stupnja likvidnosti.- dok u originalnoj Keynesovoj teoriji postoji samo jedan alternativni oblik imovine – obveznice, kasnije razvijene teorije promatraju potražnju za novcem nasuprot potražnje za brojnim oblicima imovne kao što su dionice, obveznice, realna dobra (nekretnine, automobili) itd.

6.3.1. Transakcijska varijanta klasične kvantitativne teorije novca

- klasične kvantitativne teorije novca tumače povezanost promjena količine novca i razine cijena- odnos između količine novca i razine cijena prikazuje jednadžba razmjene ( Irving Fisher ): M V = P T- budući da u situaciji monetarne ravnoteže vrijedi jednakost ponude i potražnje za novcem, Md=Ms transformacijom Fisherove jednadžbe razmjene dobivamo funkciju potražnje za novcem:

M = količina novcaV = transakcijska brzina optjecaja novca – prosječni broj obrtaja uporabe iste jedinice novca za nabavu finalnih dobara i usluga u jedinici vremenaP T = ∑ ( pi qi ) = umnožak cijena i količina i-tih transakcija prodaje (kupnje) roba i usluga u jedinici vremena – izražava vrijednost prodane/kupljene robe i usluga u tekućim cijenamaP = opća razina cijena (vektor cijena pi uz koje je prodana količina qi)T = obujam transakcija (vektor količina prodane/kupljene robe i usluga qi) .

- potražnja za novcem u klasičnoj teoriji definitana je u terminima količine novca koju ljudi drže za potrebe obavljanja razmjene. Ona ovisi o: • nominalnoj vrijednosti kupljene robe i usluga – umnožak opće razine cijena P i obujma transakcija T • brzini optjecaja novca – broj obrtaja određene količine novca upotrijebljene za kupovinu roba i usluga -- potražnja za novcem će se povećati ukoliko dođe do povećanja obujma transakcija izraženih u tekućim cijenama PT ili ako se smanji brzina optjecaja

- potražnja za novcem nije određena kretanjem kamatnjaka ( novac je isključivo sredstvo razmjene)

- uvažavajući Sayov zakon i pretpostavku o funkcioniranju privrede u stanju pune zaposlenosti, slijedi da je sve što je proizvedeno ujedno i potrošeno. Obujam transakcija T jednak je ukupnoj proivodnji Q odnosno veličini dohotka u stalnim cijenama y: M x V = P x Q , odnosno M V = P y = YQ= vektor količina proizvedenih roba i usluga qi ( realni output)y = realni dohodakY = nominalni dohodak, Y = P x y

- ako uključimo pretpostavke o konstantnosti brzine optjecaja te punoj zaposlenosti uz koju je T = Q = y = konstanta, dolazimo do toga da je stopa promjene količine novca jednaka stopi promjene razine cijena ( M/M= P/P)--- novac je neutralan na realna kretanja, budući da svako povećanje ponude novca rezultira isključivo porastom opće razine cijena, dok realne kategorije ( obujam transkacija, kolilina proizvodnje...) ostaju nepromijenjene

- u klasičnoj teoriji promjene nominalne količine novca nemaju nikakav učinak na formiranje ravnotežne razine realnog kamatnjaka, mjenjat će se samo razina nominalnih kamatnjaka

- agregatna štednja je rastuća funkcija realnih kamatnjaka i odgovara funkciji ponude sredstava raspoloživih za pozajmljivanje Ls - agregatne investicije su padajuća funkcija relanih kamatnjaka i odgovaraju funkciji potražnje sredstava za pozajmljivanje Ld ->ravnotežno stanje na tržištu sredstava za pozajmljivanje uspostavlja se uz realni kamatnjak kod kojega je željena štednja jednaka željenim investicijama •realni kamatnjaci veći od ravnotežnog = višak ponuđenih sredstava za pozajmljivanje (AŠ >AI)- dio nositelja novčanog suficita pozajmiti će novac i uz nižu cijenu -> realni kamatnjak konvergira ravnoteži • realni kamatnjaci niži od ravnotežnog = višak potražnje za zaduživanjem ( AI >AŠ) – dio nositelja novčanog deficita uzajmiti će novac uz više kamatnjake

6.3.2. Dohodovna varijanta kvantitativne teorije novca

- osim motiva držanja novca kao transakcijskog sredstva, dohodovna ili kembričke varijanta kvantitativne teorije novca uvodi i dodatni motiv - potražnju za novcem zbog predostrožnosti.- Alfred Marshall ističe da ljudi drže novac zbog brojnih pogodnosti koje proizlaze iz njegove kupovne moći, odnosno uloge općeprihvaćenog sredstva razmjene.- potražnja za novcem u Marshallovoj teoriji jednaka je dijelu nominalnog dohotka koji ljudi žele držati u obliku novca: jednadžba potražnje za novcem:

Md = k Y, odnosno Md = k P y Md = tražena količina novca; Y = nominalna vrijednost proizvodnje, jednaka nominalnom dohotku koji zarađuju kućanstva budući da posjeduju sve proizvodne čimbenike čije se usluge mogu prodati za nadnice, rente, kamate, dividende i profite Y = P y - što odgovara umnošku razine cijena P i dohotka izraženog u stalnim cijenama y k = koeficijent (0 < k < 1) određen postojećim sustavom plaćanja, usklađenošću prihoda i rashoda ekonomskih subjekata, kretanjem kamatnjaka, očekivanim promjenama cijena te drugim č čimbenicima koju utječu na transakcijsku potražnju za novcem i potražnju za novcem zbog predostrožnosti (neizvjesnosti).

• Koeficijent k (Marshallov koeficijent k) = dio (postotak) nominalnog dohotka koji pojedinci žele držati u obliku novca, ovisno o pogodnostima i osjećaju sigurnosti koji im držanje novca donosi, zatim o očekivanjima pojedinaca i njihovom ukupnom dohotku te oportunitetnim troškovima koji proizlaze iz držanja novca (oportunitetni trošak držanja novca predstavlja kamata)

6.3.3. Monetarni učinci u transkacijskoj i dohodovnoj varijanti kvantitativne teorije novca

- uz pretpostavku pune zaposlenosti, krivulja agregatne ponude predstavlja okomitu crtu povućenu na razini proizvodnje pri punoj zaposlenosti ys = y0

Krivulja agregatne potražnje određena je funkcijom :

pokazuje sve kombinacije različitih cijena i prozivodnje ( realnog dohotka) uz koje je ukupna potražnja za novcem Md jednaka nominalnoj novčanoj ponudi Md = Ms = M0

- u točki E ( slika 6.6) količina ponuđene proizvodnje jednaka je količini tražene prouzvodnje ys = y0 = yd pa se ostvaruje ravnotežna razina cijena:

- drukčije rečeno, ravnotežna razina cijena ostvaruje se u točki u kojoj je tražena količina novca Md = ky0P0 jednaka ponuđenoj količini novca središnje banke Ms = M0 ( slika 6.8)

- povećanje ponude novca uzrokovat će pomicanje krivulje agregatne potražnje udesno ( sl 6.7) te pomak krivulje novčane ponude prema gore ( sl 6.9. )

- ukoliko se novčana ponuda poveća s razine M0 na razinu M0 ( uz >1 ), nova ravnotežna cijena iznosit će

, odnosno P1 = P0

nova monetarna ravnoteža ( slika 6.9.) uspostavlja se u točki F gdje je Md = Ms = M0 , odnosno gdje

se potražnja za novcem prilagodila povećanju ponude novca, odnosno porastu opće razine cijena

Zaključak:• uz konstantan koeficijent k (brzinu optjecaja novca) te nepromijenjenu razinu potencijalne proizvodnje( realnog dohotka y0 ) promjene količine ponude novca imaju proporcionalan učinak na razinu cijena ( sl 6.7)• u procesu monetarnog uravnoteženja potražnja za novcem raste proporcionalno porastu razine cijena

6.3.4. Keynesova klasifikacija motiva držanja novca

- temeljni doprinos Keynesove teorije potražnje za novcem ( teorija preferencije likvidnosti)je naglašavanje veze između potražnje za novcem i kretanja kamatnjaka- John Maynard Keynes dijeli ukupnu potražnju za novcem na tri komponente : transakcijska potražnja za novcem, potražnja za novcem zbog neizvjesnosti (predostrožnosti) i špekulativna potražnja za novcem.

1.) Potražnja za novcem kao transakcijskim sredstvom - određena je visinom planiranih izdataka za potrošnju i investicije, odnosno obujmom novčanih transakcija i čimbenicima koji određuju njihovu veličinu i učestalost. - na prvom mjestu to je visina dohotka. • povećanje dohotka pojedinca omogućuje veće izdatke za nabavu različitih dobara i usluga transakcijska potražnja za novcem je rastuća funkcija dohotka. • transakcijska potražnja za novcem povećava se što je veća vremenska nepodudarnost između novčanih primitaka ( plaće, mirovine ) i izdataka ( kupovina roba i usluga). Ona je najveća ako se svi izdaci javljaju neposredno prije primitaka, a najmanja ako se izdaci javljaju neposreno poslije primitaka

2.) Potražnja za novcem zbog neizvjesnosti- neizvjesnost naplate potraživanja, mogućnost iznenadnih izdataka i izostanak očekivanih primitaka razlozi su zbog kojih ljudi drže znatno više gotovine i novca na tekućem računu, nego što im je potrebno za obavljanje svakodnevnih transakcija•iznos potražnje za novcem zbog predostrožnosti određen je razinom očekivanih transakcija u budućem razdoblju potražnja za novcem zbog neizvjesnosti je rastuća funkcija dohotka

3.) Špekulativna potražnja za novcem - oblik potražnje za novcem kao imovinom- jednaka iznosu gotovg i depozitnog novca koji ljudi drže iznad iznosa potrebnog za obavljanje redovitih ili izvanrednih plaćanja

- ljudi drže novac (ne samo kao sredstvo razmjene) nego i kao instrument pohrane zalihe vrijednosti bogatstva.- u originalnoj Keynesovoj teoriji postoje dva oblika imovne u kojima je alternativno pohranjeno bogatstvo - to su obveznice i novac- ljudi špekuliraju držeći svoje bogatstvo ili u novcu ili u obveznicama- kako je očekivani povrat od držanja novca jednak nuli, špekulativna potražnja za novcem mijenjat će se ovisno o visini očekivanog povrata na obveznice kao alternativnu imovinu•ako je zbog rasta tržišnih kamatnjaka očekivani povrat na držanje obveznica negativan, dok je očekivani povrat na držanje novca jednak nuli, ljudi će radije držati novac nego obveznice špekulativna potražnja za novcem je negativno korelirana s kretanjem kamatnjaka

- Keynes je pretpostavljao da tržišni kamatnjaci fluktuitaju oko „normalne” razine kamatnjaka: • kamatnjaci će se povećati, cijene obveznica smanjiti svaki put kad javnost ocijeni da je tekuća razina kamatnjaka niža od „normalne” i obratno! • uz više kamatnjake od „normalne” razine javnost očekuje pozitivni povrat od držanja obveznica, pa je špekulativna potražnja za novcem jednaka nuli i obratno!- ekstremni slučaj predstavlja stanje izrazito niskih kamatnjaka i vrlo visokih cijena obveznica kad javnost nije uopće zainteresirana za kupovinu obveznica, dok je potražnja za likvidnom imovinom, tj. špekulativna potražnja za novcem beskonačno velika = Keynesova zamka likvidnosti :

- suprotan ekstrem prikazan je okomitim( neelastičnim) dijelom krivulje potražnje za novem u kojemu je špekulativna potražnja za novcem jednaka nuli ( vrlo visoki kamatnjaci i niske cijene obveznica pa javnost nije zainteresirana za držanje imovine u likvidnoj formi )

- između dva ekstrema nalazi se stanje kombiniranog portfelja imovine i kombiniranih motiva držanja novca prisutan u teoriji portfolio potražnje za novcem

- Keynes je smatrao da ljudi žele držati određeni iznos realne količine novca, pa je ukupnu potražnju za novcem izrazio funkcijom preferencije likvidnosti oblika:

Md / P = realna potražnja za novcem (potražnja za realnom količinom novca y = realni dohodak (dohodak izražen u stalnim cijenama) i = kamatna stopa. - brzina optjecaja novca pozitivno je povezana s kretanjem (i očekivanjem kretanja) kamatnjaka: kada se kamatnjaci povećavaju, smanjuje se potražnja za novcem, pa posljedično raste brzina optjecaja novca

• teorija preferencije likvidnosti dokazuje da brzina optjecaja novca nije konstanta i da je nestabilnost brzine optjecaja novca tim veća što je veća nestabilnost kamatnjaka (odnosno što su nestabilnija očekivanja promjene kamatnjaka)

6.3.5. Reformulirana kvantitativna teorija novca

- razvio je Milton Friedman tijekom 60-ih godina dvadesetog stoljeća- model Friedmanove teorije potražnje za novcem polazi od opće teorije potražnje za imovinom, zbog čega se potražnja za novcem promatra na isti način kao i potražnja za bilo kojim drugim oblikom imovine- potražnja novca promatra se kao funkcija dohotka, ukusa i preferencija te očekivanih povrata na alternativne oblike imovine.

- prema reformuliranoj kvantitativnoj teoriji pojedinci mogu držati bogatstvo u pet oblika imovine koji su međusobno konkurentni s obzirom na očekivani povrat :• novac – donosi očekivani povrat rm definiran bankovnim kamatama na transakcijske depozite (iako je taj povrat često jednak nuli) ili mnogo češće povrat u obliku različitih pogodnosti koje banke pružaju klijentima zato što kod njih drže transakcijski račun (na primjer provođenje trajnih naloga i sl.);• obveznice - donose očekivani povrat rb u oblicima periodičnih primitaka kamata te kapitalnog dobitka (gubitka) zbog promjene tržišne vrijednosti obveznice;• dionice - donose očekivani povrat re u oblicima periodičnih primitaka dividenda te kapitalnog dobitka (gubitka) zbog promjene tržišne vrijednosti;• fizička dobra – kod kojih je očekivani povrat definiran očekivanom stopom inflacije πe koja mjeri kapitalne dobitke (gubitke) od držanja robe u uvjetima rasta (pada) tržišnih cijena robe i pada (rasta) realne vrijednosti novca• ljudski kapital (zaliha znanja, vještina i sposobnosti) – donosi očekivani povrat koji je direktno teško utvrditi (recimo da je to porast plaće ili beneficija s prelaskom na „bolje“ radno mjesto) - u funkciji potražnje za novcem promatra se preko koeficijenta w koji je jednak omjeru ljudskog bogatstva u odnosu na neljudsko bogatstvo - ljudsko bogatstvo jednako je sadašnjoj vrijednosti budućeg dohotka od rada -neljudsko bogatstvo jednako je neto tržišnoj vrijednost realne i financijske imovine (tržišna vrijednost realne i financijske imovine umanjena za tržišnu vrijednost obveza).

- prema Friedmanu, permanentni dohodak Yp važnija je odrednica potražnje za novcem nego što je tekući dohodak Y tijekom faza recesije i ekspanzije poslovnog ciklusa promjene permanentnog dohotka znatno su manje izražene nego promjene tekućeg

• uključivanjem koncepcije permanentnog dohotka, funkcija potražnje za realnom količinom novca može se izraziti :

Md/P = potražnja za realnom količinom novcaY p = permanentni dohodak jednak sadašnjoj vrijednosti svih očekivanih budućih dohodaka (očekivani prosječni dohodak u dugom roku)rb = očekivani povrat na držanje obveznicare = očekivani povrat na držanje dionicarm = očekivani povrat na držanje novca (nije konstanta)

= očekivana stopa inflacije (očekivani povrat na držanje fizičke robe)w = odnos ljudskog bogatstva i neljudskog (realnog i financijskog) bogatstvau = ukusi i preferencije – u širem smislu mjeri niz varijabla koje mjere (individualnu) korisnost držanja, kao što su osjećaj sigurnosti i rizika, veća ili manja mobilnost itd.

- potražnje za novcem u Friedmanovoj teoriji je stabilnija od potražnje za novcem u Keynesovoj teoriji: • prvi razlog tome je relativna stabilnost permanentnog dohotka (kao odrednice potražnje za novcem) koji ostaje gotovo nepromijenjen čak i u razdobljima snažnih promjena konjunkture, odnosno izraženih fluktuacija tekućeg dohotka. • drugi razlog veće stabilnosti Friedmanove funkcije potražnje za novcem vezan je uz stabilnost razlike između očekivanog povrata na nenovčane oblike imovine u odnosu očekivani povrat na držanje novca. Navedeno podrazumijeva na primjer da u vrijeme rasta očekivane stope povrata na obveznice proporcionalno raste i očekivana stopa povrata na držanje novca, zbog čega je razlika između dvije očekivane stope povrata stabilna, pa je time stabilan i učinak na potražnju za novcem

Friedman je stoga zaključio da je potražnja za novcem vrlo malo osjetljiva na promjene kamatnjaka.

- budući da su čimbenici koji određuju funckiju potražnje za novcem stabilni, Friedman pretpostavlja da je kretanje potražnje za novcem predvidivo i može se aproksimirati funkcijom:

- ako ovo uključimo u funkciju dohodovne brine optjecaja dobijemo :

• cikličnost ponašanja brzine optjecaj novca definirana je utjecajem konjunktiranih ciklusa na omjer tekućeg dohotka Y i potražnje za novcem - omjer se povećava u fazi ekspanzije poslovnog ciklusa ( rast tekućeg dohotka veći od rasta potražnje za novcem) - omjer se smanjuje u fazi recesije poslovnog ciklusa ( smanjenje tekućeg dohotka veće od smanjena potražnje za novcem)brzina optjecaja novca smanjuje se u fazi recesije- Friedmanovoj teoriji brzina optjecaja novca nije konstanta, ali je njezino kretanje predvidivo dok god postoji predvidivost odnosa tekućeg dohotka i permanentnog dohotka te stabilnost potražnje za novcem koja nije osjetljiva na promjene kamatnjaka.

8. INFLACIJA

8.1. POKUŠAJ DEFINIRANJA INFLACIJE- Friedman definira inflaciju kao porast količine novca u optjecaju koji ne prati rast proizvodnje, odnosno porast količine novca po jedinici proizvodnje - jednostavnije rečeno, prema njegovu mišljenju, povećana količina novca ide u lov za istom količinom roba i usluga, pa zbog toga mora doći do rasta cijena, odnosno inflacije

8.2. VRSTE INFLACIJE S OBZIROM NA INTENZITET I TRAJANJE- s obzirom na intenzitet inflacija može biti:

1. PUZAJUĆA - ako u nekoj zemlji cijene tijekom godine porastu za 3-5 posto - nije štetna; smatra se poželjnom u gospodarstvu jer pozitivno utječe na njega – to se

objašnjava činjenicom da u tom slučaju na tržištu postoji nešto veći prihvatljivi višak potražnje koji stimulira proizvodnju i zapošljavanje, a ne prijeti ugrožavanju životnog standarda ljudi i obezvređivanju imovine

2. KOTRLJAJUĆA3. GALOPIRAJUĆA - brzo se razvija i ako se takav ritam nastavi, prelazi u hiperinflaciju4. HIPERINFLACIJA - opći porast cijena u zemlji i to u visini od 50% mjesečno

- najčešće je posljedica političkih poremećaja i sukoba i time izazvanog nereda

- takve su npr. ratne inflacije- treba istaknuti da se u nekim klasifikacijama galopirajuća i hiperinflacija smatraju istom pojavom i da nema jasno određene granice između navedenih vrsta inflacije s obzirom na intenzitet- raznovrsnost gospodarskih struktura, političkih prilika i ekonomsko-političkih koncepcija uvjetuje da se inflacija veoma različito očituje

- s obziroma na rok trajanja inflacija može biti:1. KRONIČNA- situacija u kojoj cijene u dužem roku stalno rastu i to različitim godišnjim

intenzitetom - to znači da kronična inflacija može biti posljedica političkih, socijalnih čimbenika, rasta cijena nafte, pogrešne monetarne politike i to sve zajedno u isto vrijeme

2. JEDNOKRATNA- odnosi se na situaciju kad u zemlji dođe u kraćem razdoblju do općeg porasta cijena koji se potom raznim antiinflacijskim mjerama eliminira i ne pojavljuje se nakon toga duže vrijeme

3. PROLAZNA- bila je posebno prisutna u vrijeme zlatnog standarda kad su postojale faze rasta, a zatim pada cijena, što je bilo podljedica kretanja izvoza i uvoza zlata- ako bi zemlja ostvarila suficit u razmjeni roba, tada se količina novca u zemlji povećavala i dolazilo je do porasta cijena i obrnuto.danas se taj oblik inflacije može vidjeti na primjeru promjena cijena nafte

-s obzirom na razinu cijena 1. APSOLUTNA

2. RELATIVNA UZROCI INFLACIJE - Inflacija uzrokovana povećanjem potražnje (osobna potrošnja, privatne investicije, državna potrošnja, izvoz)- Inflacija uzrokovana sa strane ponude (inflacija troškova, uvezeni faktori proizvodnje, domaći faktori proizvodnje)

- u vrijeme inflacije javlja se fenomen poznat kao „novčana iluzija“- riječ je o pojavi kontinuiranog općeg rasta cijena u određenom razdoblju, pri čemu sindikati čine pritisak zahtijevajući rasta plaća kako bi se zaštitio životni standard radnika, odnosno kupovna moć njihovih plaća koje postaju realno sve manje-sindikati u pravilu u tome uspijevaju i rast plaća počinje pratiti rast cijena-radnici imaju dojam da su svakog mjeseca sve bogatiji jer im plaća u apsolutnim (nominalnom) iznosu raste-no, pokazalo se da je rast cijena uvijek bio brži i viši od rasta plaća, pa se dojam o povećanom bogatstvu radnika zbog rasta plaća u apsolutnim iznosima pretvara u običnu iluziju-njihove plaće imaju sve manju kupovnu moć i oni postaju sve siromašniji

- postoji još jedan oblik inflacije - inflacija cijene imovine - situacija kad cijene dionica, nekretnina i drugih oblika imovine naglo rastu u određenom razdoblju ( u drugoj pol.80-tih izraženo u Japanu-udar na Tokijskoj burzi, pad cijena i pojava recesije)

8.4. FIAT NOVAC KAO IZVOR INFLACIJE, ILI POVJERENJE KAO KRHKA ZAMJENA ZA ZLATO

- najvažnija pojava u proučavanju geneze inflacije je vezana uz nestanak zlata kao monetarnog standarda sa svjetske monetarne scene- zlato je kao vriejdan i poželjan plemeniti metal izvrsno obavljalo funkciju novca- vrijeme zlatnog standarda bilo je vrijeme općeg povjerenja jer je takav zlatni novac sam po sebi bio vrijednost- zbog toga je svjetska trgovina bila stalno u usponu- nakon I.svj.rata zlatni standard zapada u krizu zbog naglog rasta proizvodnje i trgovine s jedne strane i ograničenosti proizvodnje zlata s druge str. te brojnih drugih geopolitičkih i geoekonomskih konsideracija-zbog takvih okolnosti, 1944.god je održana konferencija u Bretton Woodsu na kojoj je osnovan MMF i SB- bit njihovog osnivanja bio je da odrede što će zamijeniti zlato u f-ji svj.novca- budući da je SAD iz II.svj rata izasao kao pobjednik, dolar je preuzeo ulogu najvažnijeg sredstva međunarodnih rezervi likvidnosti i postao najvažnijom svjetskom valutom- uvedena je zlatno-dolarska konvertibilnost- sustav zlatno-dolarskog standarda je bio sustav fiksnih deviznih tečajeva u svijetu- SAD počinje slabiti i ostvarivati stalni deficit- što je taj deficit bivao veći, njegove zlatne rezerve su se sve više topile i na sceni ostaje čisti dolarski standard- nakon 1971.god na sceni ostaje papirnata valuta bez unutrašnje vrijednosti- njezinu stabilnost određuje bolja ili lošija monetarna politika središnje banke- ona bi se trebala ogledati u dobro vođenoj monetarnoj politici koja je trebala osiguravati optimalnu količinu novca- to znači da su monetarna kretanja trebala biti usklađena s realnim kretanjima (proizvodnjom roba i usluga) - ako SB i poslovne banke proizvode više novca od proizvodnje roba i usluga dolazi do porasta cijena, a ako je taj proces opći riječ je o inflaciji- dolaskom papirnatog novca na scenu otvoren je put bržeg ulaska u neravnoteže između ponude roba i usluga s jedne strane i ponude novca s druge, kako na nacionalnoj, tako i na svjetskoj razini

8.5. UZROCI I POSLJEDICE INFLACIJE

- različite su i brojne teorije koje pokušavaju objasniti uzrok inflacije- uzroci inflacije svode se na:

1. rast količine novca u optjecaju2. rast potražnje3. promjene na strani ponude

4. rast troškova proizvodnje 5. kontinuirani deficit bilance plaćanja6. pad produktivnosti7. očekivanja8. rat, socijalna previranja i prirodne katastrofe

1. RAST KOLIČINE NOVCA U OPTJECAJU KAO UZROK INFLACIJE- takve stavove nalazimo kod klasičnih ekonomista poput D.Huma i D.Ricarda koji su prethodnici kvantitativne teorije inflacije - oni smatraju da je inflacija stanje u kojem „mnogo novaca ide u lov za malenom količinom robe“- razlikujemo dvije osnovne faze razvoja kvantitativne teorije:

- prva faza je period Hume-Ricardove tzv. Primitivne formulacije kvantitativne teorije novca koja, pokušavajući objasniti uzroke porasta cijena, nalazi objašnjenje u priljevu zlata pa time dolazi do zaključka o ovisnosti cijena o kol. novca- kad bi u određenoj zemlji došlo do znatnijeg priljeva zlata kao rezultat većeg izvoza od uvoza ili osvajanja novih kolonija, tada bi se povećala kol.novca u optjecaju, dok bi ponuda roba i usluga ostala ista ili se neznatno povećala- takva situacija vodila bi pojavi inflacije

- druga faza je period razrađene kvantitativne teorije poznate po Fisherovoj varijanti, poznatoj i kao transakcijska, i Marshallovoj varijanti inflacije, poznatoj kao dohodovna varijanta

2. RAST POTRAŽNJE KAO UZROK INFLACIJE- kvantitativna teorija vrijednosti novca nije ništa drugo nego oblik teorije inflacije koja polazi od potražnje, s tim da potražnju vežu isključivo za količinu novca i brzinu njegova optjecaja- prema tom shvaćanju pritisak potražnje je nemoguć bez prethodnog povećanja količine novca- često se kao uzrok inflacije u nekoj zemlji rabi i pojam „uvezena inflacija“, što znači da se smatra kako na rast cijena u zemlji utječe porast cijena u nekoj drugoj zemlji- Friedman smatra kako je to bilo moguće samo u vrijeme zlatnog standarda kad je u optjecaju bio zlatni, punovrijedni novac, zbog čega su nacionalne ekonomije bile povezane automatizmom djelovanja tog monetarnog standarda- on također smatra da takovo objašnjenje danas ne vrijedi, već za inflaciju krivi deficit državnog proračuna kao primarni uzrok koji mogu kontrolirati samo zemlje koje su ga i proizvele

3. RAST TROŠKOVA PROIZVODNJE KAO UZROK INFLACIJE- inflacija na Zapadu 50-tih god.proslog st. smatra se inflacijom nadnica,tj. inflacijom troškova proizvodnje- nadnice rastu brže nego produktivnost rada pa dolazi do povećanja troškova proizvodnje, što izaziva rast cijena i inflatorni proces- ova teza je poznata kao teza o „inflatornoj spirali nadnica“- E.James dokazuje da je porast nadnica induciran prethodnim porastom ostalih dohodaka i cijena, te ima značenje kompenzacije,također kritizira postavku da nadnice najsnažnije utječu na porast cijena, jer se one u cjelosti troše - kao čimbenici inflacije spominju se porasle uvozne cijene,a zatim i porasle cijene nekih sektora koje vuku sve cijene prema gore

4. DEFICIT BILANCE PLAĆANJA KAO UZROK INFLACIJE- otvara putove inflacije, pokazuje da zemlja troši više nego što proizvodi - utječe na sniženje vrijednosti domaćeg novca na deviznom tržištu iz čega proizlazi povišenje cijena uvezenoj robi (posebno sirovinama), prodaja vlastite robe uz nižu cijenu: strane se kupnje povećavaju,a to može stvoriti i stanje oskudice ili povišenje cijena na domaćem tržištu- unutarnje cijene postaju spekulativne i nastoje u svom kretanju slijediti povišenje tečajeva deviza- u tim uvjetima unutarnja emisija novca samo potvrđuje djelovanje tih čimbenika: devizne se rezerve iscrpljuju, a emisije bez pokrića se ubrzavaju- opća potražnja robe se povećava, dok se zbog

pomanjkanja deviza, uvoz koji bi mogao usporiti rast cijena ne može više povećati- inflatorni proces počinje- takvi rezultati mogu nastati samo onda kada je deficit trajan i pokazuje izvjesnu opću neravnotežu-uvozne cijene također mogu izazvati inflatorni pritisak- ovaj aspekt problema poveza je s platnom bilancom- neravnoteža platne bilance može utjecati na unutarnju ravnotežu i izazvati inflatorni proces i to posebno kod nedovoljno razvijenih zemalja

5. PAD PRODUKTIVNOSTI KAO UZROK INFLACIJE- polazi se od toga da povećanje produktivnosti rezultira povećanjem proizvodnje istog proizvoda po jedinici vremena što povećava njegovu ponudu na tržištu i utječe na snižavanje cijene- ukoliko zbog određenih razloga dože do pada produktivnosti doći će i do smanjenja ponude na tržištu, pa ako je riječ o velikom broju roba i usluga to će izazvati rast inflacije

6. RAT I SOCIJALNA PREVIRANJA KAO UZROCI INFLACIJE- remete normalno funkcioniranje proizvodnje i svih ostalih segmenata društvene reprodukcije- kanali nabave se mijenjaju ili ukidaju, strani partneri otkazuju suradnju, rizik se dramatično povećava, pokreće se ratna ekonomija koja preferira oružane snage, dolazi do razaranja proizvodnih pogona itd.- sve to utječe na pad proizvodnje što smanjuje ponudu, a to dovodi do rasta cijena- slična je situacija u vrijeme prirodnih katastrofa kao što su velike suše, zemljotresi itd.

7. OČEKIVANJA KAO PSIHOLOŠKI UZROK INFLACIJE - među teoretičarima psihološkog smjera istaknut je Aftailon- prema njemu razina cijena je funkcija varijacije dohodaka i funkcija predviđanja, a ne količina novca- prema tome, i kad količina novca ne raste, pojedinci će biti skloni da skuplje plaćaju robu ako se njihovi prihodi povećaju- sve ono što dovodi do porasta dohotka dovodi i do porasta potražnje robe i izaziva porast cijena- porast dohotka ne mora biti izazvan povećanjem kol.novca, već može nastupiti i zbog promjene deviznog tečaja ili promjene odnosa s inozemstvom- on ističe da kretanje cijena ne ovisi samo o varijacijama dohotka već i o predviđanjima- ističe da vrijednost novca ovisi o korisnosti posljednje jedinice dohotka- ocjena vrijednosti posljednje novčane jedinice dohotka ovisi ne samo o veličini dohotka već i o iskustvu iz prošlosti i očekivanju u budućnosti- ako se očekuje pad cijena, dakle porast vrijednosti novca, kupci će smanjiti kupovine i to će neposredno utjecati na pad cijena- buduća (očekivana) vrijednost novca utječe na njegovu vrijednost- on tvrdi da vrijednost nekog dobra ne ovisi o stvarnom zadovoljenju koje mu pruža posljednja jedinica, već o tome što se očekuje da će ona pružiti -iz takvog poimanja novca i cijena slijedi poimanje inflacije koje naglašava očekivanja, subjektivne procjene i uopće ponašanje kao bitne čimbenike inflatornog procesa- predviđanja, ponašanja i očekivanja igraju glavnu ulogu, pa odatle i shvaćanje da je za konkretnu monetarnu politiku središnjih banaka najbitnije da u skladu s nekakvim planskim projekcijama djeluju na ponašanje ljudi, kako bi uskladili odnose koji se zbog ljudskog ponašanja deformiraju

8.6. MODEL INFLADORNO-DEFLATORNOG JAZA- Wicksell(gl.predstavnik švedske škole) odbacuje kvantitativnu teoriju novca i uvodi obujam potrošnje i investicija- neravnoteža između štednje i investicija (to je posljedica nerazmjera između prirodne i bankarske kamatne stope) dovodi do monetarne neravnoteže,a za njom i do stvarne neravnoteže u gospodarstvu- on je pokazao da se u dinamičnom gospodarstvu globalna potražnja cijepa na dva elementa: potrošačku potražnju i štednju, dok se globalna ponuda cijepa na proizvodnju dobara potrošnje i

investicije- u kombinaciji ovih čimbenika Wicksell vidi osnovne probleme gospodarskog kretanja, pa i kretanja vrijednosti novca- za objašnjenje se poslužio kamatnom stopom- kad je novčani kamatnjak ispod prirodnig, investicije premašuju štednju, pa se s tim u vezi potrošačka potražnja povećava u odnosu prema proizvodnji dobara potrošnje- posljedica tog kretanja je rast cijena- najjednostavniji oblici modela inflatornog jaza tumače se ovako: ako se između raspoloživog dohotka (ukupna ili potencijalna potražnja) i ukupne ponude pojavi nesklad, tj. jaz, dolazi do porasta odnosno pada cijena- inflatorni jaz pojavljuje se kao posljedica takvog porasta globalne potražnje koji ne prati odgovarajući porast globalne ponude- ponuda i potražnja same će se izjednačiti bilo porastom cijena, bilo drukčijom upotrebom viška dohotka (državni zajam, porez, tezauracija)*graf: model inflatornog jaza str 394

-ako je u nekom gospodarstvu prisutan inflatorni jaz terapija bi se sastojala u tome da se smanji kol.novca u optjecaju, što bi povisilo kamatnu stopu i na kraju bi se stvorila nova ravnoteža kao rezulatat restriktivne monetarne politike- u situaciji deflatornog jaza terapija bi bila obratna; trebalo bi povećati kol.novca u optjecaju što bi kao posljedicu imalo rast potražnje i oživljavanje gosp.aktivnosti- u ovom slučaju riječ je o ekspanzivnoj monetarnoj politici- problem je što ovaj model ne vodi računa o brojnim čimb.koji imaju utjecaja,npr. o odnosima cijena, vrsti robe i njezinoj namjeni, o supstituciji, elastičnosti ponude i potražnje i na kraju, o troškovima proizvodnje kao odlučujućem čimbeniku; stoga se kod njega posebno ističe napomena ceteris paribus- primjenjuju se dvije metode procjene inflatornog jaza: - prvi način sastoji se u uspoređivanju predviđenih globalnih rashoda i predviđene globalne proizvodnje - drugi način uzima u obzir samo rashode za potrošna dobra (predviđeni nacionalni dohodak minus predviđene neto-investicije) i predviđenu proizvodnju potrošnih dobara- E.Lindahl daje jednadžbu: E(1-s)=P*Q E(1-s) predstavlja potrošnju, dakle potražnju robe Q- ponuda P- cijene - ako je Q neizmjenjena, tada će, što je veća E(1-s) i P biti veće: P=E*(1-s)/Q- Lindahl smatra da kretanje ovih čimbenika određuje kamatna stopa- pad kamatne stope povećava dohodak (E), dok u prvo vrijeme, zbog sniženih kamatnjaka, utječe na povećanje zaliha i dovodi do smanjenja ponude (Q)- Lindahlovo tumačenje proizlazi iz Wicksellove teorije po kojoj dio ukupnog nacionalnog dohotka koji nije ušteđen uvijek je jednak kol.dobara potrošnje pomnoženoj s nivoom cijena-Lindahl smatra da je

kamatna stopa odlučujući faktor u upravljanju osnovnim veličinama (štednja, investicije, ponuda i potražnja)- javlja se pojam prirodni kamatnjak- kamatnjak kod kojeg su ponuda ušteđenih realnih dobara i potražnja tih dobara za investiciju sasvim jednakeKeynes govori o problemu inflatornog jaza što ga izaziva rat- rat traži određene izdatke kakvi normalno ne postoje, pa zbog toga potražnja premašuje ponudu- ako se nađu rješenja da se suvišan dohodak izvuče, mora doći do porasta cijena- prema njemu je potrošačka potražnja jednaka ponudi i cijene ne rastu: E=Pn plus S ili E-S=Pn E-raspoloživi dohodak Pn-raspoloživo za potrošnju S-štednja- Keynesov je inflatorni jaz za neki period jednak razlici između raspoloživog dohotka u tom periodu i predviđene količine robe koja će biti ponuđena za to vrijeme, izračunano u cijenama kakve su bile na kraju prethodnog perioda, pri čemu njegovo ostvarenje ovisi o sklonosti potrošnje *graf: školski primjer korekcije inflatorno-deflatornog jaza str 399

- smisao keynesijanske terapije upravo i jest u tome da država u tom slučaju mora destimulirati štednju, stimulirati investicije, a osim toga svojom akcijom puniti taj jaz sve dotle dok sponrani odnosi ne budu u stanju to postići- kako punjenje tog deflatornog jaza proračunskim deficitom stvara potrošnju, ali i inflacionira gospodarski proces, smatra se da je za taj intervencionizam tzv.politika jeftinog novca pogodnija od politike proračunskog deficita

8.7. NAČINI RJEŠAVANJA PROBLEMA INFLACIJE

Svaki model antiinflacijskog programa treba najprije otkriti uzrok inflacije, a zatim definirati mjere i instrumente borbe protiv nje (ako je riječ o inflaciji troškova, naglasak antiinfl programa će biti na snižavanju troškova proizvodnje koji su doveli do porasta cijena). U provođenju antiinflacijskih programa Friedman predlaže postupnost i odlučnost kako bi ljudi imali dovoljno vremena za prilagođavanje svojih dužničko – vjerovničkih pozicija.- ako je glavni uzrok inflacije na strani potražnje, onda se antiinfl program treba temeljiti na njenom smanjenju; CB može poduzeti restriktivniju politiku i smanjiti novac u optjecaju čime rastu kamatne stope što destimulira investicijsku potrošnju- država utječe na potražnju i mora smanjiti svoju potrošnju smanjenjem deficita proračuna ili samog proračuna

- rast troškova proizvodnje smanjuje potražnju po naravi stvari te se mora djelovati na potražnju kako bi se očuvala postojeća razina zaposlenosti i viša

8.8. TEORIJSKI PRISTUP UZROCIMA INFLACIJE

8.8.1. Kvantitativna teorija inflacije- prvu razrađenu i kvantitativno postavljenu verziju utjecaja količine novca na cijene je dao Irwing Fisher u svojoj jednadžbi:

M x V = P x Q

P ... opća razina cijenaQ ... trgovački volumen po stalnim cijenamaM ... količina novca (gotov + depozitni novac)V ... brzina optjecaja novca

- iz jednadžbe je vidljivo da razina cijena ovisi izravno o količini novca u optjecaju i brzini optjecaja

Nedostaci:a) pretpostavka je konstantna količina roba i usluga što je nerealnob) Fisher navodi samo 4 varijable u jednadžbic) Jedn. nema vremensku dimenziju i pojava se promatra u jednom trenutkud) Novac je promatran samo kao sredstvo prometa i plaćanja (transakcijska jednadžba),

zapostavljene ostale funkcije novca (posebno štednja)e) Transakcije se ne obavljaju samo valutarnim novcem već i surogatima

Kvant. teorija inflacije dokazuje da razina cijena ovisi o količini novca u optjecaju, ali ne odgovara na pitanje što to utječe na promjenu količine novca te se stvara dojam da robe dolaze na tržište bez cijena, a novac bez vrijednosti.

Marshall – pokušao ispraviti nedostatke ove teorije uvođenjem novih varijabli (kembridžska jednadžba)Fisherov efekt: r = i – p

r ... realni kamatnjaki ... nominalni kamatnjakp ... stopa inflacije

- realni kamatnjak definiramo kao porast kupovne moći što je posljedica rasta prinosa koji je rezultat neke investicije- nominalni kamatnjak ( i = r + p ) - njegova visina ovisi o realnom kamatnjaku i stopi inflacije i kod njegovog određivanja može se uzeti u obzir samo očekivana stopa inflacije, a on se (uz dani realni kamatnjak) kreće paralelno s promjenama očekivane inflacije = taj se odnos naziva Fisherov efekt- stopu inflacije u idućem razdoblju je teško predvidjeti; možemo govoriti o očekivanoj stopi inflacije (ex ante) i onoj koju znamo kad to razdoblje prođe (ex post)- ex ante i ex post realni kamatnjaci se razlikuju ako je stvarna stopa inflacije drukčija od očekivane- kamatnjak u sebi može uključivati i premiju rizika koja se odnosi na porast inflacije, a ugrađuje se i u devizni tečaj

Friedman – monetarizam; kontrarevolucionarni udarKeynes – revolucionarni udar

8.8.2. Teorija inflacije J. M. Keynesa- prvi veliki teoretičar inflacije- prijelaz od kvantitativne teorije prema suvremenijem shvaćanju- u svojoj teoriji integrira različite uzroke inflacije, a najprije ih segmentira (razradio je model inflatorno-deflatornog jaza, razlikuje osobnu od investicijske potrošnje, uvodi psihološke kategorije poput sklonosti potrošnji, štednji i investiranju, prihvaća značenje dohotka...)U svom „Traktatu o novcu“ smatra da je nepravilno uspređivati robu i cjelokupnu masu novca, pa dijeli masu novca na dva dijela. Razina cijena sredstava potrošnje ovisi o tome koliko dijelovi nacionalnog dohotka korišteni za štednju i osobnu potrošnju odgovaraju raspodjeli čistog društvenog proizvoda na sredstva potrošnje i proizvodnje. Ako je dio nac. dohotka namijenjen osobnoj potrošnji veći od sredstava potrošnje i proizvodnje, razina cijena tih sredstava će biti veća od njihovih troškova proizvodnje i obratno.- pretpostavka: tekući rashodi za potrošna dobra = ukupni dohodak umanjen za štednju: PR = E – S

Cijena potrošnih dobara (P):P = E / O + (I' – S) / R

E ... ukupan nacionalni dohodakO ... ukupna proizvodnjaI' ... novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobraS ... štednjaR ... tekuća potrošnja dobara potrošnje- cijena sredstava proizvodnje ne ovise samo o odnosu S : I, već i o očekivanju i kamatnoj stopi- ravnoteža postoji kada su faktori proizvodnje potpuno zaposleni i kad je veličina štednje jednaka troškovima i vrijednosti novih investicija- nesklad između I i S izaziva proces pada ili rasta cijena u čemu glavnu ulogu ima kamatna stopa (nizak kamatnjak stimulira investicije, destimulira štednju i provocira nesklad i porast cijena)- banke se trebaju boriti protiv neravnoteže S : I pomoću diskontne politike ili politike otvorenog tržišta, a i politikom obveznih rezervi

U „Općoj teoriji“ se Keynes jos vise udaljio od klasicne kvantitativne teorije te naglasava kvalitativne cimbenike psiholoskog znacenja (psih. sklonost potrošnji, investicijama i likvidnosti), a vezu s kvantitativnom teorijom pokazuje time što je priznaje kao ispravnu u hipotetskom stanju pune zaposlenosti.Nacionalni dohodak je rezultat rashoda ukupne društvene potražnje i veci je sto su rashodi za potrošnju i investicije veći. Rashodi za potrošnju ovise o sklonosti potrošnjiRashodi za investicije ovise o graničnoj efikasnosti kapitala i kamatne stope, tj od stope dobiti koja se ocekuje od svake jedinice investicija i razlika te stope od kamatne stope.Kamatna stopa ovisi o sklonosti likvidnosti i o kolicini novcaStvarno znacenje novca za Keynesa je funkcija sklonosti likvidnosti i kam. stope , stoga su cijene funkcija novcanih rashoda.Novcani rashodi su funkcija cijena i vrijednosti novcaOsnovna Keynesova pogreška je upravo u tome sto je sklonost likvidnoti postavio kao temeljnu nezavisno promjenjivu veličinu i odredujuci cimbenik gosp kretanja, dok je ona zavisno promjenjiva velicina. Cijene kao funkc novcanih rahoda – ne moze se dokazati jer u periodu nestabilnosti cijena novcana masa može cak rasti sporije od porasta nacionalnog dohotka (novcana masa se znatno jace aktivira jer se brzina optjecaja novca povecava, a potraznja za njim smanjuje), a u periodu stabilnosti brže.

Potrošnja i količina investicija određuju stupanj zaposlenosti – one su određene psihološkim sklonostima i prema tome je Keynesova pažnja koncentrirana na njih: Sklonost potrošnji - određuje potrošnju i štednjuSklonost likvidnosti - kamatnu stopuGranična efikasnost kapitala – određuje obujam investicija-> ovisno o kretanju ovih nezavisno promjenjivih velicina formira se ukupna potrošnja, zaposlenost i nacionalni dohodak

Keynesijanska revolucija – Keynes nastoji rijesiti probleme depresije, nezaposlenosti, razrađuje cimbenike poput javnih rashoda, duga i poreza kojima se moze stabilizirati gospodarstvo- u uvjetima nedovoljne sklonosti potrošnji, previsoke kamatne stope i prevelike težnje likvidnosti, monetarna politika treba jacati potrošnju, a slabiti kamatnjake i likvidnost

Pretpostavka: ako postoji savrseno elasticna ponuda sve dok ima nezaposlenosti i savrseno neelasticna ponuda cim se ostvari puna zaposlenost te se efektivna potraznja mijenja u istom razmjeru kao i kolicina novca, kvantitativnu teoriju mozemo definirati ovako: Sve dok postoji nezaposlenost, zaposlenost ce se mijenjati u istom razmjeru s kolicinom novca, a kad postoji puna zaposlenost, cijene ce se mijenjati u istom razmjeru s kolicinom novca.Ako odbacimo pretpostavke, promjene kolicine novca dovode do povecanja efektivne potraznje sto ce znaciti povecanje zaposlenosti i povecanje razine cijena; povecanje kolicine novca dovodi do opadanja sklonosti prema likvidnostiKeynes povezuje inflaciju s rastom zaposlenosti, a deflaciju s rastom nezaposlenosti

8.8.3. Monetarizam- Milton Friedman (Schwarz, Brunner, Meltzer)- MONETARIZAM – makroekonomski teorijski smjer koji se temelji na:1) neutralnosti novca u dugom roku2) djelotvornosti novca u kratkom roku3) razlikovanju izmedu realne i nominalne kamatne stope4) ulozi monetarnih agregata u monetarnoj politici- grafikoni koje je Friedman izradio pokazuju da se kolicina novca i razina cijena uskladeno krecu, no ostaje pitanje sto je uzrok, a sto posljedica- kod velikih inflacija količina novca je uzrok, a visina cijena posljedica- uvodi pojam kolicina novca po jedinici proizvoda i usporeduje tu velicinu s indeksom potrosackih cijenaSamuelson: sistem je taj koji stvara inflaciju, tj puzajuca inflacija je usadena duboko u strukturu moderne ekonomije, a problem inflacije je nedostatak modernih sistema mjesovite privrede

8.9. INFLACIJA, NADNICE I NEZAPOSLENOST (PHILLIPSOVA KRIVULJA)

- Phillips provodi empirijsko istrazivanje i rezultati pokazuju stabilnu vezu izmedu stope nezaposlenosti i pada nominalnih nadnica, tj rast nom. nadnica vodi povecanju nezaposlenosti- ustvrdio je da postoji veza izmedu inflacije i nezaposlenosti i da razina nezaposlenosti moze biti smanjena, a da se ne poveća inflacija sve do granice gdje je krivulja horizontalna (5,5% u njegovoj studiji)- također je ustvrdio da se ekonomska aktivnost može pokrenuti na razlicitim razinama zaposlenosti i proizvodnje; smatra da vlada moze izabrati kao cilj nizu razinu nezaposlenosti od teorijski postavljene, no pritom ce proizvesti visu inflaciju (razina od 2,5% nezaposl zahtijeva prihvacanje stope inflacije od 2%)*graf str 417 Phillipsova krivulja

- objasnjenje: pretpostavlja se konst rast produktivnosti 3%- na desnoj ordinati su nominalna povecanja placa pri cemu je nulta tocka te skale premjestena prema dolje, razmjerno vrijednosti rasta produktivnosti- lijeva ordinata: stopa inflacije u pojedinom slucajuKoncept modificirane Phillipsove krivulje vodi do zakljucka da ekonomska politika moze birati izmedu odredene komb stopa inflacije i nezaposlenosti.Točka B: tržište rada je uravnotezeno ako se ponuda i potraznja radnih mjesta za postojecu realnu placu podudaraju; razina cijena je stabilna, inflacija je 0 – ako ekon politika poveca potraznju cijene dobara rastu, poduzeca zele prosiriti proizvodnju i potraznja za radnom snagom je veca pa raste i nominalna placa

Ovo je jedino moguce ako postoji novčana iluzija koja se ogleda u tome da radnici polaze od prije postojece stabilnosti cijena pa porast nominalne place izjednacuju s odgovarajucim povecanjem realne place

- Tocka C: situacija u toj tocki moze potrajati samo dok radnici ne uvide da razina cijena nije konst vec da raste zajedno s p1; gubitkom novcane iluzije ponuda radnih mjesta se vraca na omjer kao u pocetnoj ravnotezi, ali kako je stopa inflacije p1 nova je ravnoteza u tocki D

- u ambijentu stalno prisutne i rastuce inflacije se pokazalo da kad ona raste, stopa nezaposl se ne smanjuje, tj pri prirodnoj stopi nezaposlenosti inflacija moze imati razlicit intenzitet- Friedman i Phelps su u srediste pozornosti stavili realne nadnice i pretpostavili da radnici uzimaju u obzir kretanje stope inflacije te na temelju toga kreiraju svoje stavove o buducoj inflaciji; radnici racunaju na realne nadnice jer se oslanjaju na racionalna ocekivanja zeleci izbjeci iluziju novca- zakljucak: postoje razlicite Phillipsove krivulje za svaku pojeidnu ocekvianu stopu inflacije u kratkom roku jer se stalno javlja jaz izmedu nominalnih i realnih nadnica koje radnici i sindikati preracunavaju i na temelju tog donose odluke- zbog iskustva iz proslosti radnici ocekuju vece nadnice za isti rad pa se zbog toga stalno stvaraju kratkorocne krivulje u skladu s inflacijom kakvu ocekuju radnici; spajajuci te krivulje dobivamo vertikalnu dugorocnu Phillipsovu krivulju na razini nezaposlenosti koja postoji kad je trziste u ravnotezi- najvaznija spoznaja za formiranje kratkorocne Phillipsove krivulje: stopa rasta inflacije ovisi o stopi rasta kolicine novca

- promjenama agregatne potraznje mijenja se domaci proizvod, inflacija i nezaposlenost- kad je nezaposlenost na svojoj prirodnoj razini, inflacija se temelji na ocekivanjima i soku ponude kao vanjskom cimbeniku, tj kreatori ekonomske politike se koriste agregatnom potraznjom kako bi kombinirali razinu inflacije i nezaposlenosti

- dugorocno, veza izmedu inflacije i nezaposlenosti nestaje (ako se zeli sniziti stopa inflacije mora se smanjiti kolicina novca sto dovodi do pada potraznje i rasta nezaposlenosti – koeficijent zrtvovanja)

- Taylorovo pravilo: ako inflacija poraste za 1%, kamatnjak bi trebao porasti za oko 1,5%, a ako BDP padne za 1% u odnosu na bazno razdoblje, kamatnjak bi trebalo sniziti za 0,5% (restriktivna politika u opasnosti od inflacije i ekspanzivna u recesiji)

8.10. POSLJEDICE INFLACIJE- negativne posljedice: - preraspodjela bogatstva, socijalno raslojavanje, otezano i onemoguceno planiranje, gubi se osjecaj za realnost, smanjuju se rezerve likvidnosti, inozemna ulaganja, povecana nesigurnost...- inflacija bogate cini jos bogatijima, siromasne jos siromasnijima- banke nastoje indeksirati depozite, tj ocuvati kupovnu moc uvecavajuci iznos depozita za stopu inflacije- kupovina deviza dovodi do smanjenja rezervi likvidnosti, domaca valuta deprecira ili cak i devalvira (dovodi se u pitanje odrzavanje likvidnosti prema inozemstvu)- smanjuju se inozemne investicije

- pozitivne posljedice- drzava povecava prihode jer se porastom cijena povecava porezna osnova, povecavaju se izdaci drzave, ali s vremenskim pomakom i u manjem obujmu nego sto su rasli prihodi- drzava se zaduzuje i vraca kredite u domacoj valuti

Deflator – daje prikaz realnosti odredene varijable (izracun realnih vrijednosti svih nominalnih velicina)BDP deflator – korekcija nominalnog bdp-a za stopu inflacije (nominalni bdp / realni bdp)

8.11. MJERENJE INFLACIJE- inflacija smanjuje kupovnu moc novca; pitanje je na koje se robe i usluge odosi kupovna moc koju posjedujemo jer pojedinci nemaju iste preferencije glede potrosnje- kupovnu moc bi bilo lako pratiti kad bi svi gradani kupovali iste proizvode i usluge- takoder je jedan dio roba i usluga pod kontrolom drzave koja tako nastoji zastititi zivotni standard ugrozenih slojeva drustva, a i zato jer drzava ciljano utjece na rast cijena odredenih proizvoda za povecanje proracunskih prihoda (porezi, trosarine, prirezi)

8.12. DEFLACIJA- opci pad cijena; agregatna ponuda je veca od agregatne potraznje- pad potraznje vodi gomilanju zaliha kod proizvodaca pa oni pocinju smanjivati proizvodnju i otpustati radnike, pada bdp- obicno slijedi nakon recesije, a moze joj i prethoditi- nuzno je povecanje potraznje, tj potrosnje (drzava obicno pokrece velike infrastrukturne projekte kako bi se odrzala zaposlenost i potrosnja)- „asset price deflation“ – nagli pad cijena odrednih oblika imovine (dionica, obveznica, nekretnina)

8.13. DEZINFLACIJA- lagani i postupni pad opce razine cijena tijekom duzeg razdoblja; vracanje kupovne moci novca

8.14. CILJANJE INFLACIJE

- koncept koji kao nominalno sidro u provodenju monetarne politike uzima odrednu razinu inflacije- CB priopcava javnosti da ce sljedece godine stopa inflacije biti u odredenom rasponu, tj ona se obvezuje svim mjerama i instrumentima odrzati zadanu stopu, odnosno ne dopustiti da ona bude premasena- niska stopa inflacije je dugorocni cilj monetarne politike- rasprave o tome sto ciljati – razinu cijena ili inflacije- nedostatak ciljanja stope inflacije – neocekivani sokovi sto utjecu na razinu cijena mogu izmaknuti kontroli i nadmasiti ciljanu razinu inflacije sto dovodi u pitanje povjerenje javnosti u stabilnost- ciljanje se uglavnom provodi za interval od 1 do 4 godine, a objavljuje se inflacija za iducu godinu dana- stopa ciljane inflacije varira tijekom vremena i prilagodava se konkretnim gosp uvjetima- CB se obicno sluzi kontrolom ponude novca kao posrednim ciljem u ostvarivanju primarnog cilja, koristi sve raspolozive informacije s trzista koje bi mogle utjecati na kretanje inflacije- indikativne i informativne varijable – koriste se u tzv strukturnom modelu ciljanja inflacije- informativne var se koriste u sklopu tzv Indeksa monetarnih uvjeta u nekoj zemlji kako bi se mogla steci bolja slika o monetarnom okruzenju u kojem treba provoditi odredene mjere- kocept ciljane inflacije smiruje inflacijska ocekivanja- jamci stabilnost u predvidanju troskova i prinosa- temelji za provodenje koncepta ciljane inflacije su u EU udareni u kriterijima iz Maastrichta gdje je odreden visok stupanj autonomije CB, obveza najave ciljane stope inflacije, objavljivanje redovnog izvjestaja o inflaciji u razuljivom obliku za najsiru javnost

9. MEĐUNARODNI MONETARNI SUSTAV

9. 1 DEVIZNI TEČAJ

9.1.1 Intervalutarni tečaj u uvjetima zlatne i papirne valute

Nacionalna valuta je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja samo na određenom valutnom području, na području neke zemlje. Dakle, kupovna moć određenog novca ne može na stranom tržištu neposredno doći do izražaja. Kupovna moć domaćeg novca u inozemstvu dolazi do izražaja tek u razmjeni za strani novac posredstvom deviznog, tj. intervalutarnog tečaja. Devizni tečaj je poveznica između raznih nacionalnih monetarnih sustava. Intervalutarni tečaj predstavlja razmjenu efektivnog novca jedne zemlje za efektivni novac druge zemlje. Devizni tečaj predstavlja razmjenu potraživanja u valuti zemlje A, za potraživanje u valuti zemlje B, dakle, deviza je potraživanje u stranoj valuti. Ona nije materijalni novac već pravo potraživanja prema inozemstvu. Deviza predstavlja međunarodni depozitni novac koji se kao nematerijalan vodi na računima korespondentnih banaka zemlje A i zemlje B. U praksi banke posebno iskazuju visinu tečaja za efektivu (gotov novac) koji je u pravilu niži od tečaja za devize zbog rizika krivotvorenja novca i manipulativnih troškova prijenosa novca iz zemlje u zemlju.Devizni tečaj predstavlja cijenu domaćeg novca izraženu u stranom novcu, tj. koliko jedinica domaćeg novca treba dati za jedinicu stranog novca, to je tzv. sustav direktnog kotiranja. Sustav indirektnog kotiranja primjenjuje samo Velika Britanija (tamo se devizni tečaj definira kao broj jedinica strane valute koji treba dati za jedinicu domaćeg novca).Promjene deviznog tečaja utječu na kretanje uvjeta razmjene sa svijetom (na cijene izvoza i uvoza, rentabilnost izvoza, konkurentnost gospodarstva itd.). Promjene tečaja utječu na promjene relativnih

cijena, a time i na redistribuciju nacionalnog dohotka, realokaciju gosp. resursa i dinamiju razvoja. Devizni tečaj ima informacijsku, redistributivnu, alokativnu i razvojnu funkciju. NOMINALNI DEVIZNI TEČAJ – promjena cijene domaće valute izražena u stranoj valuti bez uzimanja u obzir inflacije.REALNI DEVIZNI TEČAJ – nominalni tečaj korigiran za stopu inflacije. Mnogo je važniji jer inflacija obezvrjeđuje vrijednost novca, smanjuje njegovu kupovnu moć.Domaća valuta istovremeno može prema određenim valutama aprecirati, a prema drugima deprecirati. U tom se slučaju računa EFEKTIVNI DEVIZNI TEČAJ – vagani prosjek deviznih tečajeva između domaće valute i valuta zemalja nama najvažnijih trgovačkih partnera (pri tome svaki trgovački partner ima svoj ponder).Devizni tečaj prvenstveno zavisi od ponude i potražnje za dotičnim novcem na deviznom tržištu, jer ponuda i potražnja dovodi do konačnog formiranja deviznog tečaja. Pri tome je ponuda deviza funkcija izvoza, a potražnja za devizama funkcija uvoza. Osim ponude i potražnje na kretanje deviznog tečaja utječu i druge varijable: osnovni trend tržišta, pregovaračka vještina subjekata u vanjskoj trgovini, špekulativna kretanja kapitala, promjena uvjeta na novčanom i financijskom tržištu itd.Devizni tečajevi različito se formiraju u uvjetima zlatnog standarda i papirne valute. U uvjetima zlatnog standarda intervalutarni tečaj varirao je oko tzv. paritetnog tečaja, koji je bio odnos količine zlata sadržane u dvjema valutama koje se uspoređuju. Paritet je pri tome bio čvrsto podređen odnosu količine zlata sadržanog u valutama koje se uspoređuju. Za razdoblje zlatnog standarda se veže sustav fiksnih deviznih tečajeva. U tom je sustavu vidljivo da odnos vrijednosti predstavlja osnovni determinator tečaja, a da se na to samo nadovezuje odnos ponude i potražnje, koji utječe na kolebanje tečaja oko vrijednosti.U uvjetima papirne valute na osnovi ponude i potražnje i kretanja cijena otvara se mogućnost neograničenog kolebanja deviznog tečaja. Utjecaj ponude i potražnje postaje odlučujući faktor za formiranje tečaja. Veća potražnja deviza jedne zemlje (B) u drugoj zemlji (A) izaziva porast tečaja devize zemlje B, otprilike za koeficijent pasiviziranja trgovinske bilance zemlje A. Zbog takva porasta tečaja devize zemlje B, zemlja A nastojat će povećati izvoz u nju, a smanjiti uvoz iz nje, jer joj zbog visokog deviznog tečaja devize zemlje B njezina roba postaje preskupa, a prodaja u toj zemlji rentabilna. Fluktuacije deviznog tečaja u uvjetima papirnatog novca praktički su neograničene sve dok postoji sustav automatskog-tržišnog-formiranja tečajeva, sve dotle dok se te oscilacije ne počnu kontrolirati i sprječavati mjerama državne intervencije.Fiksni tečajevi su manipulirani tečajevi jer se oni održavaju samo mjerama devizne kontrole. Ako nisu poduzete mjere da se ograničavaju i kontroliraju, oni variraju bez granica i tako postaju fluktuirajući tečajevi.Napuštanjem zlatnog standarda počinje se sve više prakticirati bilo politika manipuliranog fiksnog tečaja, bilo sustav tzv. fluktuirajućih (fleksibilnih) tečajeva pod stalnim utjecajem regulativnih mjera. Devizni tečaj postaje sve više instrumentom nacionalne ekonomske politike pa je sve više pod utjecajem te politike.Slobodni (plivajući, fluktuirajući) tečaj formira se na slobodnom deviznom tržištu, na koje se može utjecati mjerama ekonomske politike ili kupnjom i prodajom deviza. Fluktuirajući tečaj primjenjuje se u slučajevima kada se određivanje strukture tečajeva ili razine tečajeva želi prepustiti spontanim snagama i odnosima tržišta, s ciljem spontanog osiguranja tržišne ravnoteže u ukupnoj bilanci plaćanja zemlje. Nacionalna se vlast u tom slučaju prema deviznom tečaju odnosi neutralno. Sustav fluktuirajućih tečajeva potpuno prepušten tržišnim odnosima se smatra štetnim za međunarodnu trgovinu i za dugoročnu poslovnu politiku pa se on zamjenjuje sustavom fluktuirajućih tečajeva pod kontrolom (pod utjecajem službene intervencije koja se najčešće provodi pomoću deviznih ili robnih ograničenja i stabilizacijskih fondova).Frenkel navodi 9 tečajnih režima: 1) monetarna unija, 2) valutni odbor, 3) pravi fiksni tečaj, 4) prilagođavajuće vezani tečaj, 5) puzajući vezani tečaj, 6) tečaj vezan za košaricu valuta, 7) plivajući tečaj u okviru utvrđenih raspona, 8) upravljano plivajući tečaj, 9) slobodno plivajući tečaj.

Svaki režim ima svoje prednosti i mane, i svaka zemlja treba odabrati optimalni režim. Neki ekonomisti smatraju da je za veće i zatvorenije ekomonije bolji plivajući tečaj, a za manje i otvorenije fiksni, tj. vezani devizni tečaj.WEO (World Economic Outlook) navodi sljedeće determinante koje utječu na izbor tečajnog režima: 1) veličina ekonomije (velika nacionalna ekonomija => bolji sustav fluktuirajućih deviznih tečajeva), 2) otvorenost ekonomije ( otvorena ekonomija => sustav fiksnih tečajeva), 3) diverzifikacija proizvodnje/strukture izvoza (što je stupanj diverzifikacije niži, a udio jednog vanjskotrgovačkog partnera visok to je bolje korištenje sustava „vezivanja“ deviznog tečaja uz valutu te zemlje), 4) divergencija između stope domaće i inozemne inflacije (stupanj inflacije viši => sustav fluktuirajućeg dev. tečaja), 5) stupanj ekonomske/financijske razvijenosti (što je veći to je bolji sustav fluk. dev. tečaja), 6) mobilnost faktora rada (što je niža to je bolji sustav fluk. dev. tečaja), 7) mobilnost kapitalnih tokova ( viši stupanj mobilnosti kap. tokova znači teškoće u održavanju sustava fiksnog deviznog tečaja), 8) inozemni nominalni šokovi (ako ima tih šokova onda je bolji sustav fluk. dev. tečaja), 9) domaći nominalni šokovi (bolji sustav fiksnog dev. tečaja), 10) realni šokovi ( ako ih ima, bolji je sustav fluk. dev. tečajeva), 11) kredibilnost nositelja makroekonomske politike (što je niža kredibilnost to je bolji sustav fiksnog dev. tečaja).60 – tih godina se pojavljuje teorija optimalnog valutnog područja čija je praktična realizacija ostvarena kroz euro kao jedinstvenu valutu EMU. U skladu s tom teorijom male otvorene ekonomije trebaju se koristiti sustavom fiksnog fiksnog deviznog tečaja vezujući tečaj vlastite valute uz neku jaču svjetsku valutu. Pod optimalnim valutnim područjem smatra se ono koje može istovremeno osigurati nisku inflaciju, punu zaposlenost i vanjsku ravnotežu (ako nisu ostvarena sva tri cilja onda zemlja ne pripada opt. val. području). Često se pod pojmom optimalnog valutnog područja misli samo na područje ograničeno državnom ili regionalnom granicom. Kenen je naglasio da je riječ o umjetnoj regiji ili području, tj. input-output modelu pri čemu su svi čimbenici proizvodnje mobilni. Mundellova je regija, prema Kenenu, homogeni skup proizvođača koji koriste istu tehnologiju, sučeljavaju se s istom funkcijom potražnje i dijele iste ekonomske uvjete. Mundell je iznio i prijedlog jedinstvene svjetske valute „intor“ koja bi tebala biti rezultanta stapanja triju valutnih blokova – dolar, euro i jen – u jednu valutu.Kritične su točke optimalnog valutnog područja npr. ujednačenost gospodarske strukture i stupnja životnog standarda, razina tehnologija, reakcije na vanjski šok i problem mobilnosti radne snage. Upravo je mobilnost radne snage i prema Mundellu jedan od ključnih uvjeta efikasnog funkcioniranja optimalnog valutnog područja.

9.1.2 Problemi deviznih tečajeva u sustavu MMF-a

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata dolar je postao okosnica međunarodnog monetarnog sustava pa su se sve valute ravnale po njemu (dolar preuzeo funkciju rezervne valute).Tijekom vremena udio se zlata u ukupnim rezervama neprestano smanjivao (za 1%-tni poen godišnje) u korist porasta udjela deviza i tim rezervama. Rješenja za prekid takvih kretanja su bila različita, npr. uvođenje dvojnog tržišta zlata ( 35 dolara za 1 uncu zlata). Kasnije se pokazalo da ni zlatna ni dolarska komponenta međunarodnog monetarnog sustava nije više adekvatna potrebama svjetskog gospodarstva za rezervama likvidnosti.Nixon je 1971. proglasio nekonvertibilnost dolara u zlato i time praktički dopustio da dolar pliva. Zlato je zamijenjeno novim rezervnim medijem – posebnim pravima vučenja.Takav sustav koji funkcionira na toj osnovi da se rezerve međunarodne likvidnosti popunjavaju priljevom rezervne valute trebao je omogućiti nesmetano obavljanje međunarodnih plaćanja. Trebalo je da nov sustav bude nekakav osuvremenjeni zlatni standard. Uvođenje rezervne valute, tj. valute one zemlje koja posjeduje najveći dio svjetskih zlatnih rezervi , trebalo je taj sustav uskladiti s potrebama razvitka i ukloniti deflatorne depresivne stege. Trebalo je da taj novi sustav omogućuje valutnu stabilnost.

Osnutkom MMF-a uspostavljen je sustav fiksnih deviznih tečajeva s maksimalnom maržom oscilacija ±1% od paritetnog tečaja. Tečajna prilagođavanja stavljena su pod njegovu kontrolu i on postaje mjesto usklađivanja tečajne politike zemalja članica. MMF je izradio poseban mehanizam promjene jednom utvrđenog fiksnog tečaja. Pri tome se vodila briga da promjene tečaja ne proizlaze iz konkurentskih pobuda kako se devalvacija ne bi provodila kao mjera nelojalne (valutne) konkurencije, već kao mjera za otklanjanje tzv. fundamentalne neravnoteže.Sustav MMF-a dugo se zalagao za načelo jedinstvenog fiksnog tečaja. Međutim, konkretne situacije stalno su dovodile do primjene prakse fluktuirajućih tečajeva. Uzroci tome su ponekad u neravnoteži unutarnjih financija nakon nekog velikog poremećaja. Praksa fiksnih tečajeva održavala se uspješno sve do početka svjetske monetarne krize kada započinje era fluktuirajućih deviznih tečajeva.Svjetska monetarna kriza počinje krajem 60-ih godina, a kulminira početkom 70-ih godina kad zbog slabosti dolara dolazi do sve većeg pritiska na druge valute, a posebno na njemačku marku. Vrhunac krize nastupa 1971. g. kada su SAD suspendirale službenu konvertibilnost dolara u zlato. Time su prestale obveze zemalja članica prema MMF-u da održavaju tečajeve svojih valuta prema dolaru i njegovom zlatnom paritetu u dogovorenim granicama od ±1%, što je značilo raspad bretonvudskog sustava. Time je također cijeli međunarodni monetarni sustav transformiran iz zlatno-dolarskog u čisti dolarski standard (jer dolar više nije vezan sa zlatom). Glavne europske zemlje su počele primjenjivati praksu fluktuirajućih tečajeva najprije prema dolaru pa zatim i prema drugim valutama.Red je uspostavljen 1971.g. sporazumom u „Smithsonian Institut-u“ u Washingtonu između 10 najrazvijenijih zemalja svijeta („grupa desetorice“). Tu je prihvaćena službena cijena zlata od 35 dolara za uncu zlata, utvrđeni su novi pariteti valuta, a marža fluktuacija deviznog tečaja pojedine valute proširene su na ±2,25% u odnosu na središnji tečaj. Određujuća valuta je dolar, a granice fluktuiranja nadgleda MMF. Tako je nastao novi „režim stabilnog središnjeg tečaja“. Time je sa 1972. g. službeno počela praksa plivajućih (fluktuirajućih) tečajeva.Središnja je monetarna vlast obvezna da svu ponudu deviza otkupi po službenom tečaju uz eventualno dnevno tečajno odstupanje, a ako ne postoje devizna ograničenja da proda devize po službenom tečaju.Takav režim deviznih tečajeva bio je kratkotrajan. 1973. g. uslijedila je druga devalvacija SAD dolara što je izazvalo nove mjere u sustavu deviznih tečajeva MMF-a. Uvodi se nov sustav deviznih tečajeva koji je trebao biti baziran na „stabilnim, ali prilagodljivim tečajevima“, a flotiranje se može primjenjivati u posebnim slučajevima. Iste te godine omogućeno je da se određivanje pariteta valute jedne zemlje može provoditi na razne načine, što je početak prakse i sustava slobodno fluktuirajućeg tečaja.Praksa sustava slobodno fluktuirajućih tečajeva formalno je sankcionirana 1976. g. na sjednici Privremenog komiteta MMF-a održanoj u Kingstonu na Jamajci. Zlato je suspendirano kao službena svjetska monetarna rezerva, s postojeće monetarno zlato postupno se prodaje. Bezuvjetni svjetski vrijednosni standard postala su posebna prava vučenja – PPV. Zemlje članice MMF-a mogu intervalutarnu vrijednost svoje valute utvrđivati na slijedeće načine: prema jedinici specijalnih prava vučenja; prema nekoj drugoj valuti ili grupi valuta; prema svom vlastitom izboru. Paritet se valuta i ne mora obavezno utvrditi, ali ako se utvrdi, tada je fluktuiranje moguće u granicama koje utvrdi MMF, a promjena pariteta moguća je samo u slučaju postojanja fundamentalne neravnoteže. Jednom utvrđeni paritet zemlja može napustiti uz 85% glasova u MMF-u. Prema odredbama II. Amandmana sporazuma o MMF-u koji je stupio na snagu 1978.g. zemlje članice dužne su obavijestiti MMF u roku od 30 dana o sporazumu koji će se držati u kretanju deviznog tečaja svoje valute i da na vrijeme obavještavaju MMF o promjenama u tom sporazumu o deviznom tečaju. Nakon nekoliko burnih godina u praksi MMF-a i brojnih lomova u svjetskom monetarnom sustavu niz rješenja pokazao se neadekvatnim za uspostavljanje reda u poremećenim intervalutarnim odnosima zemalja članica Fonda. Trajnije „riješenje“ (koje se i danas primjenjuje) je napuštanje sustava fiksnih deviznih tečajeva.Novi sustav (sustav fluktuirajućih tečajeva) stvorio je središnjim bankama više prostora i više mogućnosti u odlučivanju i prihvaćanju najprikladnije metode za utvrđivanje deviznog tečaja domaće valute. Izmijenila se i obveza poduzimanja intervencija središnje monetarne vlasti radi održavanja

utvrđenog tečaja u predviđenim granicama oscilacija kod konvertibilnih valuta. Da se cijeli sustav ne bi shvatio kao sustav apsolutno slobodnih fluktuacija deviznih tečajeva, potrebno je imati na umu:

Za valute „okačene“ samostalno tj. vezane uz jednu valutu ne postoje nikakve mogućnosti osciliranja deviznog tečaja; marža fluktuacija = 0 (kretanje intervalutarne vrijednosti okačene, tj. vezane valute mora u stopu pratiti kretanje deviznog tečaja valute o koju je okačena.

Kod valuta koje su vezane za PPV ili „drugu košaricu valuta“ devizni tečaj se održava u vrlo uskim marginama oko tog „klina“ (peg) o koji su valute okačene; marže ili ne postoje ili rijetko kada iznose ±1%.

U slučaju nezavisnog fluktuiranja deviznog tečaja intervencijama se utječe na brzinu promjena, ali ne i na njihovo neutraliziranje. Ako se u kračim intervalima intervenira kupnjom ili prodajom deviza po određenim tečajevima riječ je o „upravljanom plivanju“ (bivša Jugoslavija). Fluktuiranje deviznog tečaja prema setu određenih indikatora (crowling peg) znači da se intervalutna vrijednost valute kontinuirano mijenja u skladu i u razini promjena tih indikatora sa stopom inflacije u zemlji.Otkad su službeno uvedeni fluktuirajući tečajevi u sustavu MMF, sve je manji broj samostalnog vezivanja tečaja domaće valute za neku pojedinačnu valutu („pojedinačni valutni klin“), dok se broj sporazuma o deviznom tečaju domaće valute sve više kreće u smjeru vezivanja uz grupu valuta ili u smjeru veće fleksibilnosti deviznog tečaja.90-ih godina situacija se mijenja pa sve više zemalja primjenjuje plivajući devizni tečaj, bilo slobodni ili upravljani.Kod nekonvertibilnih valuta fiksni je tečaj manipuliran tečaj, te se može održavati samo mjerama devizne kontrole i ograničenja. Tu tečaj ne mora biti realan. Valutna kriza => deprecija od 25% ili više u određenoj godini koja slijedi nakon deprecijacije od najmanje 10% u prethodnoj godini. (TABLICA: od ukupno 45 zemalja koje su imale režim vezanog deviznog tečaja od 1990.-96. bilo je 20 valutnih kriza. Od ukupno 52 zemlje s plivajućim deviznim tečajem njih 24 je doživjelo valutnu krizu).

9.1.2.1 Novi sustav klasifikacije deviznih tečajeva MMF-a

- Temelji se na stvarno prisutnom režimu u nekoj zemlji koji se može razlikovati od onog zakonski određenog.

Različiti devizni režimi klasificiraju se s obzirom na stupanj njihove fleksibilnosti te stupanj nezavisnosti monetarne politike. MMF razlikuje različite varijante deviznog tečaja u odnosu na one koje mu zemlje članice službeno prijave:

1) Devizni tečaj bez domaće valute u optjecaju – režim deviznog tečaja gdje valuta strane zemlje, ili nadnacionalna valuta postoji kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja ili određena zemlja pripada monetarnoj/valutnoj uniji u kojoj dijeli isto zakonsko sredstvo plaćanja s ostalim članicama. Prihvaćanje takvog režima podrazumijeva odricanje od nezavisne monetarne kontrole i odlučujućeg utjecaja domaćij monetarnih vlasti (npr. euro u EU).

2) Devizni tečaj u uvjetima valutnog odbora – monetarni režim koji se temelji na eksplicitnoj zakonskoj obvezi zamjene domaće valute nekom stranom valutom uz fiksni devizni tečaj. Domaća valuta se emitira samo ako ima potpuno pokriće u stranoj valuti. Time se eliminira uloga domaće CB u monetarnoj kontroli i ulozi oslonca likvidnosti za banke. Fleksibilnost može postojati do nekih franica ovisno o strogoći pravila valutnog odbora u pojedinoj zemlji (primjer valutnog odbora u BiH).

3) Ostali konvencionalni aranžmani fiksno vezanog (okačenog) tečaja – Valuta neke zemlje može biti formalno ili stvarno vezana za neku drugu valutu ili košaricu valuta po fiksnom tečaju s mogućim odstupanjima tečaja unutar granica u rasponu od ±1% oko središnjeg tečaja. Odabir strane valute uz koju će se vezati domaća valuta ovisi o stupnju međusobne razmjene roba, usluga i kapitala zemalja o čijim se valutama radi. Monetarna politika se obvezuje održavati fiksni paritet putem intervencija na deviznom tržištu. Stupanj fleksibilnosti monetarne politike je veći nego u prethodna dva režima.

4) Fiksni devizni tečaj unutar zadanog raspona plivanja – visina deviznog tečaja održava se između dopuštenih granica fluktuacije koje dopuštaju odstupanja veća od ±1% oko središnjeg tečaja. Tu spadaju aranžmani deviznih tečajeva zemalja članica današnje EMU kao što je EMS. Prisutan je ograničen stupanj diskrecijske politike koji ovisi o širini granica u odnosu na središnji tečaj.

5) Puzajuće prilagođavanje – Valuta se prilagođava povremeno u malim vrijednostima prema unaprijed određenom fiksnom tečaju ili s obzirom na određene kvantitativne indikatore unutar zone odstupanja. Stopa puzanja može biti takva da prouzrokuje inflacijske promjene vrijednosti valute („backward looking“) ili može biti na razini unaprijed određene fiksne stope ispod projicirane inflacijske razlike („forward looking“). Postoje ograničenja monetarnoj politici kao u režimu fiksnog vezivanja valute.

6) Devizni tečaj unutar promjenjivih granica plivanja – Devizni tečaj održava se unutar određenih granica zone fluktuacija oko središnjeg tečaja koji se kontinuirano prilagođava unaprijed određenom tečaju ili odgovara na promjene određenih kvantitativnih indikatora. Postoje ograničenja monetarnoj politici, ali uz povećanu fleksibilnost.

7) Upravljano plivajući devizni tečaj bez unaprijed određenog smjera kretanja - Monetarna vlast putem intervencija na međunarodnim deviznim tržištima utječe na kretanja deviznog tečaja bez prethodnog specificiranja smjera njegova kretanja. Promjene koje se potaknu nisu i ne mogu biti automatske. Indikatori za upravljanje tečajem su od velike važnosti, a uključuju i npr. stanje bilance plaćanja, međunarodnih pričuva te sukladno s tim razvijanje tržišta.

8) Slobodno plivajući devizni tečaj – Devizni tečaj se određuje tržišno, na temelju ponude i potražnje. Intervencije monetarnih vlasti nemaju cilj direktnog utjecaja i određivanja razine deviznog tečaja, već prilagođavanja stope promjene i sprječavanja prekomjernih fluktuacija deviznog tečaja. Monetarna politik je u načelu neovisna od politike deviznog tečaja.

9.1.3 Manipuliranje deviznim tečajevima i gledanje MMF-a na devizna ograničenja

Manipuliranje deviznim tečajevima provodi se na razne načine, a izražava se deprecijacijom ili aprecijacijom, tj. podcjenjivanjem ili precjenjivanjem domaće valute. Kod deprecijacije devizni tečaj strane valute se drži iznad ravnotežnog tečaja. Npr. ako je sadašnji devizni tečaj 1€ = 7, 3457 HRK deprecijacijom valute se smatra ako on bude npr. 1€ = 7, 9483 HRK. Aprecijacija domaće valute bi bila promjena sadašnjeg deviznog tečaja 1€ = 7, 3457 HRK na 1€ = 6, 9871 HRK. Zavisno od ekonomskih prilika i ciljeva koji se žele ostvariti primjenjuje se ovakva ili onakva politika deviznog tečaja. Npr. deprecijacija domaćeg novca može biti jedno od sredstava borbe za povećanje izvoza i povećanje zaposlenosti u zemlji i uopće instrument antidepresivne politike. Kod deprecijacije i aprecijacije se radi o manjim korekcijama deviznog tečaja koje se dešavaju kroz dulje razdoblje i za takve promjene nije potrebna prethodna suglasnost MMF-a. Kod devalvacije i revalvacije riječ je o značajnim promjenama deviznog tečaja. Ta promjena je jednokratna i službena te se mora prethodno dobiti odobrenje od MMF-a.Aprecijacija i deprecijacija predstavljaju stvarne promjene tečaja domaće valute, pri čemu se formalno-pravno ne mijenja službeno utvrđeni devizni tečaj strane valute, a revalvacija i devalvacija znače zakonsku promjenu razine deviznog tečaja. Aprecijacija prethodi revalvaciji, a deprecijacija devalvaciji.Da bi se uspostavila ravnoteža u bilanci plaćanja i uklonio njen deficit, zemlje obično pribjegavaju devalvaciji svoje valute, čime pojeftinjuju svoju robu i usluge za inozemstvo. Ovime se očekuje povećanje izvoza, a smanjenje uvoza (proces koji će dovesti do ravnoteže u bilanci plaćanja). Prosec čestih devalvacija je poznat kao „valutni damping“ a krajnji cilj mu je izboriti što povoljnije mjesto na svjetskom tržištu i otvoriti put povećanju vlastite proizvodnje, zaposlenosti itd. Devalvacija je u takvom slučaju u funkciji stjecanja veće konkurentnosti na svjetskom tržištu => konkurentska devalvacija. Efekti devalvacije ne vide se odmah, s tim da ona u početku najprije donosi negativne posljedice (povećanje cijena uvoza), a tek poslije dolazi do rasta izvoza => „J“ krivulja. Ta krivulja

pokazuje da devalvacija u kratkom roku pogoršava vanjskotrgovinsku bilancu, da bi je nakon određenog vremena popravila. Pozitivni učinci devalvacije u zemlji ovise od brojnih čimbenika, usklađenosti pojedinih segmenata ukupne ekonomske politike, dosljednosti u provođenju, točnosti procjena itd. Ishitrena, nekonzistentna i sa drugim politikama nesinhronizirana devalvacija može dovesti do još većih problema i neravnoteža. U posljednje je vrijeme sve češća praksa da vodeće svjetske valute umjesto jednokratne devalvacije primjenjuju snažnu deprecijaciju u kraćem vremenskom roku. Aprecijacija (precijenjenost domaćeg novca, a podcijenjenost deviznog tečaja stranog novca) može također biti instrument ekonomske politike. Njom se može donekle olakšati opskrbljenost domaćeg gospodarstva uvoznim reprodukcijskim materijalima, jer takav precijenjeni paritet domaćeg novca pojeftinjuje stranu robu. Podcijenjenost domaćeg novca (deprecijacija) može se dugo održavati bez mjera devizne kontrole, a precijenjenost domaćeg novca (aprecijacija) ne može se dugo održati bez uvoznih ograničenja i devizne kontrole jer dovodi do pogoršanja bilance plaćanja i iscrpljivanja deviznih rezervi zemlje.Kad je riječ o deviznom tečaju i bilanci plaćanja posljedice i problemi zavise od mnogo drugih faktora i odnosa u gospodarstvu, najprije od općih proizvodnih sposobnosti dotičnog gospodarstva. Npr.deprecijacija domaćeg novca može biti sredstvo antideflatorne politike i izvozne ekspanzije, ali je moguće da ona bude i instrument antiinflatorne politike (to je moguće u uvjetima kad inflacija proizlazi iz nedovoljnog izvoza i teškoća u kretanju reprodukcije, pa rješenje treba tražiti u pokretanju proizvodnje i izvoza).

9. 2. MMF – OSNUTAK I NAČIN FUNKCIONIRANJA

Prije završetka drugog svjetskog rata postavljalo se pitanje kako da se svlada valutni kaos i teškoće u kojima će se naći sustav međunarodnih ekonomskih odnosa i plaćanja nakon završetka rata. To je pitanje bilo predmet rasprave na međunarodnoj financijskoj konferenciji u Bretton Woodsu 1944.g. Kao osnova za rješenje problema bila su izrađena dva plana: Keynesov plan i plan H. Whitea.Keynesov plan – predviđao je osnivanje Međunarodne klirinške unije unutar koje bi se obavljala prebijanja salda krajem svakog mjeseca, dok bi CB uzajamno odobravale mjesečne kredite. Keynes je bio predvidio uvođenje svjetske novčane jedinice („bancor“) koja bi imala tečaj prema zlatu i drugim valutama, tj. bancor bi bio zamjenik zlata koje bi se demonetiziralo.Whiteov plan – polazio je od stabilnih deviznih tečajeva, smanjivanja seviznih restrikcija, osnivanja posebnog, međunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva formirala na načelu kvota, a davale bi pravo na određeni broj glasova u Skupštini Fonda i pravo na kupovinu od Fonda valuta drugih zemalja radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci. najvažniju ulogu u međunarodnim plaćanjima imalo bi zlato i konvertibilne devize, na prvom mjestu dolar. Intervalutna vrijednost valuta zemalja članica Fonda utvrđivala bi se prema zlatu ili prema dolaru.Na temelju ta dva plana izrađen je Zajednički plan sa više elemenata Whiteova plana, ali i puno elastičniji od njega. Taj Zajednički plan je bio usvojen na konferenciji u Bretton Woodsu 1944.g. Prihvaćanjem tog plana osnovan je MMF.MMF je u početku pristupilo 29 zemalja, a danas Fond ima 183 zemlje članice. MMF čine: Odbor guvernera, Međunarodni monetarni i financijski komitet i Izvršni odbor. MMF je osnovan s ciljem unapređivanja međunarodne monetarne suradnje, olakšavanja ekspanzije i uravnoteženja međunarodne razmjene, pomoći uspostavljanju multilateralnog sustava plaćanja. Ima obvezu omogućiti pribavljanje sredstava članicama koje se susreću s neravnotežom u bilanci plaćanja, te skratiti trajanje neravnoteže u međunarodnim bilancama plaćanja.MMF je s ciljem ostvarivanja sljedećih zadataka:

1) stabiliziranje deviznih tečajeva2) ostvariti povjerenje zemalja članica u zaštitnu funkciju MMF-a3) promovirati međunarodnu monetarnu suradnju rješavanjem konkretnih problema4) ubrzati razvoj međunarodne trgovine, povećati zaposlenost i dohodak

5) uspostaviti multilateralni sustav plaćanja po računu tekućih transakcija6) skratiti trajanje neravnoteža u bilancama plaćanja

Bitna karakteristika MMF-a odnosi se na politiku deviznih tečajeva i na sustav kvota. Prvobitno su devizni tečajevi bili fiksni, a utvrđivali su se na paritetnom tečaju (paritetni tečaj dolara => 35 dolara za uncu zlata). Devizni tečajevi mogli su se utvrđivat prema zlatu ili dolaru, ali je pri tome uvijek zadržan fiksni međusobni odnos vrijednosti pojedinih valuta. Tečaj je mogao fluktuirati ±1%, a u slučaju poremećaja platne bilance bila je dopuštena revalvacija ili devalvacija (uz suglasnost Fonda). Fond se zalagao za politiku fiksnih deviznih tečajeva, ali je početkom 70-ih godina bio prisiljen prihvatiti politiku fluktuirajućih deviznih tečajeva. Zlato je demonetarizirano, a sve knjige Fonda vode se u PPV koja predstavljaju službene svjetske rezerve već od 1971.g.Sustav kvota => svaka zemlja članica unosi u Fond određenu kvotu izraženu u PPV koja joj daje pravo na određenu glasačku snagu putem broja glasova i predstavlja osnovu za maksimalni iznos korištenja sredstava Fonda i za udjel u alokaciji PPV-a. Prvobitno je Fond utvrđivao zemljama članicama kvote po „bretonvudskoj“ formuli po kojoj se uzimala u obzir visina nacionalnog dohotka, zlatne i dolarske rezerve, maksimalne varijacije godišnjeg izvoza i prosječna vrijednost uvoza. Do danas je MMF razvio niz novih formula. Na temelju utvrđene kvote svaka zemlja članica dobiva na svakih 100 tisuća PPV jedan glas plus 250 osnovnih glasova. Najbitnije odluke Fonda donosile su se uz 50%-tnu većinu ( od 1969. uz 85%-tnu), pa je tako zemlja s više od 15% glasova imala pravo veta. Utvrđena kvota koja se unosi u Fond ima sljedeću strukturu: 25% u zlatu, a 75% u nacionalnoj valuti. Na temelju uplaćene kvote zemlja ima pravo vučenja na Fond, tj. da za visinu svoje kvote u nacionalnoj valuti kupuje od Fonda, odnosno, dobiva kredit, s tim da nakon određenog vremena otkupi svoju valutu od Fonda i rekonstruira svoju kvotu u razmjeru 25% u zlatu i 75% u svojoj nacionalnoj valuti. Kvota se danas dijeli na 4 tranše od po 25% od kojih dio kvote uplaćen u PPV ili drugim valutama predstavlja rezervnu tranšu jer se uplaćuje u jednoj os svjetskih rezervnih valuta, kojom se zemlja članica može u svakom trenutku koristiti kao tzv. automatskim pravom vučenja i ubraja se u službene rezerve likvidnosti dotične zemlje. Dakle, zemlja članica danas 25% kvote uplaćuje u jednoj od zdravih valuta (dolar, euro, jen, funta ili PPV). Ostatak se uplaćuje u domaćem novcu ili najsigurnijim vrijednosnicama. Maksimalni iznos financijskih sredstava koje zemlja članica može povući od MMF-a može dostići 300% njezine kvote.Sustav kvota je važan zato što od visine kvota zavisi visina Fondovih sredstava koja služe kao podrška zemljama članicama, a s druge strane od visine zavisi veličina sredstava na koju može računati pojedina zemlja članica. Do sada je taj sustav 11 puta revidiran. Svakih 5 godina slijedi opća revizija, a moguću se i posebne ili opće izvanredne revizije što uz stalno povećanje broja članica MMF-a vodi stalnom povećanju sredstava Fonda. Prilikom prve (1951) i druge (1956) revizije kvote se nisu povećavale jer su se u tom vremenu sredstva Fonda slabo koristila. Posljednja, 11., opća revizija kvota obavljena je 1999.g. Danas SAD imaju 17,5%,a VB 5% glasova.Primarni iznos financiranja MMF-a su kvote. U tom smislu MMF sliči na kreditnu uniju. Ukupan iznos kvota se povećavao, a uzrok tome su rastuće neravnoteže u bilancama plaćanja, ubrzana globalizacija i liberalizacija trgovine i financijskih tržišta. Iz tih razloga MMF je morao povećavati kvote kako bi mogao odgovoriti na moguće financijske krize.Fond i sam može koristiti pozajmice od drugih institucija da bi povećao svoja sredstva i posudio ih drugim zemljama. Tako je 1962.g. Fond zaključio sa 10 najbogatijih zemalja članica i Švicarskom Nacionalnom bankom „Opći sporazum o posuđivanju“ (GAB – General Arrangements to Borrow) kojim se Fondu omogućuje da koristi sredstva GAB i sklapa aranžmane o posudbi i sa zemljama koje nisu članice GAB. Sredstva su pod kontrolom zemalja članica GAB i Fond ih može koristiti samo uz njihovu suglasnost i samo u slučaju kad je dovedena u pitanje stabilnost međunarodnog monetarnog sustava. MMF povremeno prodaje i rezerve zlata koje mu stoje na raspolaganju.

9.2.1 Opći sporazum o posuđivanju (GAB)

GAB omogućuje MMF-u posudbu određenog iznosa konvertibilnih valuta od 10 industrijski najrazvijenijih zemalja, uz sudjelovanje Saudijske Arabije, po tržišnim uvjetima. Od dana uspostavljanja GAB-a pa do danas sustav je bio aktiviran 10 puta, a uvjet za to je suglasnost svih sudionika GAB-a. Prvo aktiviranje dogodilo se 1977. kada je MMF na temelju GAB-a posudio određena sredstva VB i Italiji koje su bile pod stand-by kreditom. Posljednje aktiviranje GAB-a bilo je 1988. u sklopu financijskog aranžmana s Rusijom. Opći sporazum o posuđivanju obnavlja se svakih 4-5 godina. U početku je kamatna stopa GAB-a bila niža od tržišne kamatne stope da bi se kasnije izjednačila s kamatnom stopom na PPV te ujedno bila jednaka tržišnoj kamatnoj stopi.

9.2.2 Novi aranžman o posuđivanju (NAB – New Arrangement to Borrow)

Meksička kriza potaknula je sudionike G-7 na konferenciji u Halifaxu 1994.g. da zajedno s ostalim financijski bogatim zemljama razviju takve financijske aranžmane koji će udvostručiti iznos sredstava dostupan MMF-u preko GAB-a. Tako je Izvršni odbor MMF-a 1997.g. prihvatio odluku o uspostavljanju NAB-a koji je počeo s radom 1998.g.NAB predstavlja skupinu kreditnih aranžmana između MMF-a i 25 zemalja članica. Time se osiguravaju dodatna sredstva koja MMF može koristiti u iznimnim situacijama prijetećim za stabilnost međunarodnog monetarnog sustava. NAB ne predstavlja zamjenu za GAB koji je i dalje aktivan, ali postaje prvi i glavni izvor dodatnog financiranja MMF-a. Ukupan iznos sredstava kojima danas MMF raspolaže u sklopu NAB-a i GAB-a je 34 mlrd PPV-a.Pristup novim sudionicima je omogućen na temelju odobrenja sudionika NAB-a koji predstavljaju 80% ukupnog kreditnog potencijala ili putem amandmana koji NAB prihvaća prema odluci Izvršnog odbora MMF-a i odobrenjem sudionika NAB-a koji predstavljaju 85% ukupnog kreditnog potencijala.Sredstva iz NAB-a mogu se aktivirati samo ako odluku prihvate svi sudionici GAB-a i Izvršni odbor. NAB je do sada aktiviran samo jednom (za financiranje Brazila 1998.g.).Pored GAB i NAB modela za pribavljanje dodatnih sredstava za funkcioniranje MMF-a početkom 2009.g. s Japanom je potisan jednogodišnji ugovor od 100 mlrd dolara. Taj zajam je stavljen na raspolaganje MMF-u a po isteku ugovora može se obnoviti. Japan je poslije Kine najveći vlasnik deviznih rezervi u svijetu. Uz sve ovo, u slučaju potrebe, MMF može posuđivati sredstva od niza institucija i kreditora, javnog i privatnog sektora.Vučenja u okviru kreditnih tranši danas se uglavnom realiziraju u obliku stand-by kredita (kreditna linija koja se povlači u određenim tranšama tijekom vremena). Danas je to glavni instrument korištenja kredita od Fonda. Stand-by aranžmani uvedeni su prvobitno radi skraćivanja i izbjegavanja procedure odobravanja kredita za svaku novu tranšu iznad rezervne tranše, a rok trajanja bio im je 6 mj. Najveći dio sredstava koji MMF odobrava u obliku kredita zemljama članicama odnosi se na ove aranžmane. Oni su namijenjeni za kratkoročnu podršku uravnoteženju bilance plaćanja. Sredstva iz stand-by kredita obično se povlače u tranšama u roku 12-24 mj. a rok otplate je između 3 i 5 godina.Rezervna tranša (25% kvote) povlači se bezuvjetno i automatski od Fonda, a kreditne tranše (njih 4, svaka od po 25% kvote zemlje članice) povlače se pod određenim uvjetima.Uz zahtjev Fondu za dobivanje stand-by kredita zemlja članica prilaže Pismo o namjerama (poznatije kao Memorandum) koje sadrži stabilizacijski program i mjere ekonomske politike kojima to namjerava postići, a odobravanjem stand-by kredita Fond postavlja zemlji članici „Kriterije izvršenja“ od kojih zavisi njeno pravo da vuče sredstva („koristi kredit“) Fonda, ili, neispunjavanjem tih kriterija nastupa obustava daljnjeg povlačenja sredstava Fonda, tj. slijede nove konzultacije s misijom Fonda. MMF uz vučenja, tj. stand-by kredite uvodi razne olakšice čiji su korisnici isključivo zemlje u razvoju.

9.2.3 Suvremene financijske olakšice MMF-a

Zemljama članicama je osigurano korištenje MMF-ovih financijskih izvora kroz čitav niz financijskih olakšica koje im MMF pruža. Svaka članica ima mogućnost kupovanja (vučenja) potrebnih rezervnih sredstava (konvertibilnih valuta ili PPV-a) odgovarajućom svotom vlastite valute. Na takva vučenja MMF obračunava kamate i zahtijeva od članica da tijekom vremena otkupe svoju valutu (otplate kredit) od MMF-a pomoću rezervnih valuta.MMF upravlja raznim oblicima korištenja svojih financijskih sredstava. Financijske politike MMF-a:

1) Politika rezervne tranše – Svaka članica ima rezervnu poziciju, čija veličina ovisi o rezervnim sredstvima koje je pojedina članica transferirala Fondu. Mjera rezervne tranše je iznos za koji uplaćena kvota prelazi količinu valute određene zemlje koju posjeduje MMF. Zemlja može u bilo kojem trenutku iskoristiti svoju rezervnu poziciju do punog iznosa, ali samo u svrhu uravnoteženja bilance plaćanja. Takvo vučenje ne predstavlja oblik kredita MMF-a, te ne zahtijeva ispunjenje obveze otkupa vlastite valute.

2) Politike kreditne tranše – Krediti se odobravaju u iznosu od 25% kvote. Za odobravanje prve kreditne tranše članice moraju pokazati određeni trud u provođenju mjera za uklanjanje neravnoteže u bilanci plaćanja. Daljnje kreditne tranše se odobravaju s obzirom na ispunjenje uvjeta „Kriterija o izvršenju“.

3) Politika izvanredne pomoći – Kod pojave deficita u bilanci plaćanja MMF je spreman pružiti izvanrednu pomoć. Odobravanje takve vrste pomoći zahtijeva izravnu kupovinu 25% uplaćene kvote pod uvjetom da zemlja članica surađuje s Fondom. U slučaju da se zemlja nalazi u poslijeratnom razdoblju MMF može osigurati dodatnih 25% od uplaćene kvote.

9.2.4 Suvremeni problemi MMF-a

U posljednjem desetljeću 20.st. svjetsko gospodarstvo je bilo izloženo pojačanim nestabilnostima koje su u pojedinim zemljama i regijama prerastale u financijske krize. Te krize su se ubrzano širile i na druge zemlje. Mnogi ekonomisti smatraju da MMF mora reformirati svoj način rada i uvesti nove mehanizme djelovanja kako bi mogao efikasnije upravljati stabilnošć svjetskog monetarnog sustava i time osigurati temelje daljnjeg razvoja. Reforma MMF-a mora se fokusirati i odvijati usporedno na dva područja:

a) Zadovoljenje potreba svakog pojedinog člana – Fond mora pružiti pomoć svakoj zemlji u postizanju ciljeva stabilnosti i rasta gospodarstva i rako pridonijeti unapređenju visoke stope zaposlenosti i realnog dohotka. U tom cilju potrebno je usredotočiti se na 3 elementa: 1) prevencija krize, 2) položaj najsiromašnijih i najzaduženijih zemalja, 3) upravljanje krizom.

b) Zadovoljenje sistemskih potreba globaliziranog svijetaProblem prezaduženosti i velikog siromaštva u određenim zemljama prozvan je tzv. „ultimativnom sistemskom prijetnjom“. Novi pristup rješavanju siromaštva i prezaduženosti baziran je na uskoj suradnji MMF-a i Svjetske banke, gdje je Svjetska banka vodeći kreditor u svrhu reduciranja siromaštva. Kao doprinos smanjenju globalnog siromaštva MMF je zamijenio program ESAF bolje fokusiranim olakšicama za rast i smanjenje siromaštva – PRGF (Poverty Reduction and Growth Facility).Postoji 10 važnih stavki koje reforma MMF-a mora uzeti u obzir,a to su:

odgovarajući nadzor financijskog sektora aktivna upotreba instrumenata za reduciranje duga i siromaštva moderniziranje sredstava koja se koriste za rješavanje kriza u platnim bilancama zemalja

članica dogradnja financijske arhitekture te pružanje potpore zemljama koje su u najvećoj mjeri

opterećene dugovima

prihvaćanje potrebnih promjena vezanih za liberalizaciju kretanja kapitala kreiranje prikladnog instrumenta upotrebe PPV-a u slučaju iznenadnog globalnog kraha

likvidnosti stabilizacija međunarodnog monetarnog sustava kad euro dostigne svoj puni potencijal, tj.

postane glavna svjetska rezervna valuta provođenje institucionalnih promjena koje će osigurati bolju percepciju političke odgovornosti

MMF-a osigurano sudjelovanje svake zemlje članice u procesu donošenja odluka inovacije i provjera postojećih struktura koordinacije, kojima će se postići suvislost u donošenju

odlukaKAKO JE MMF PRIBAVIO POTREBNA SREDSTVA?2009.g. na summitu G-20, svjetski čelnici su istakli namjeru povećanja MMF-ovih raspoloživih sredstava za financiranje za 500 mlrd dolara.1) Bilateralni sporazumi o posuđivanju – MMF može povlačiti sredstva do određenog limita za vrijeme trajanja sporazuma; karakterizira ih fleksibilnost i mogućnost brze aktivacije. MMF je sklopio bilateralne sporazume o posuđivanju s Japanom, SAD-om, Kanadom, Švicarskom, Norveškom. Uključit će se i zemlje Europske Unije (ugovor su već potpisale VB, Francuska, Njemačka, Španjolska i Nizozemska). S vremenom će se ovi sporazumi uklopiti u novi prošireni NAB.2) Izdavanje obveznica – Zemlje članice potpisuju sporazum o kupnji obveznica u dogovorenom iznosu,a same obveznice će biti izdane u trenutku kad će Fondu biti potrebna sredstva za odobravanje zajmova drugim članicama. Obveznice će biti denominirane u PPV i njima se neće moći trgovati na sekundarnom tržištu.3) Proširenje postojećih kreditnih sporazuma – Neke od sudionica NAB-a su povećale svoje kreditne linije (npr. Singapur i Čile). MMF planira s vremenom sklopljene pojedinačne bilateralne sporazume i sporazume o kupnji obveznica uklopiti u prošireni i fleksibilniji NAB.4) Prodaja zlata – MMF je odlučio prodati osminu svojih ukupnih rezervi zlata i to prvenstveno zemljama članicama, tj. njihovim središnjim bankama kako bi pribavio sredstva za financiranje siromašnih zemalja kroz subvencionirane kredite u sljedeće 2-3 godine.

9.2.5 Posebna prava vučenja (Special drawing rights)

1967.g. „grupa desetorice“ usvojila je dokument o stvaranju novog sredstva plaćanja u formi posebnih prava vučenja, koja bi imala svaka zemlja članica Fonda, i to tako da od Fonda dobije posebnu vrstu kredita. Taj je dokument usvojila 1969.g. skupština MMF-a, a već 1970.g. ta su prava aktivirana u funkciji dodatnog izvora međunarodne likvidnosti. Jedinica ove nove monetarne kategorije označava se sa SDR – special drawing rights. U žargonu su ta prava u početku nazvana „papirnatim zlatom“ zato što se na temelju takva prava bez ikakvih poteškoća i automatski dolazi do bilo koje druge konvertibilne valute potrebne nekoj zemlji za podmirenje njezinih obveza iz tekućih transakcija. Odmah po uvođenju PPV određen je njihov paritet prema zlatu => 1 PPV = 0,888671 grama zlata.Posebna prava vučenja predstavljaju jedini službeni denominator za izravnanje vrijednosnih relacija valuta u Fondu. Po I. amandmanu statuta Fonda, koji je stupio na snagu 1978.g., PPV su potpuno poprimila ulogu zlata, koje je službeno demonetarizirano, a dio zlatnih kvota prodan je na aukcijama. Posebna prava vučenja danas su prvorazredne međunarodne monetarne rezerve i osnova sustava MMF-a.PPV su osmišljena i kreirana s ciljem da budu dodatak, tj. novo sredstvo međunarodnih rezervi likvodnosti i sredstvo za pomoć u očuvanju sustava fiksnih deviznih tečajeva koje je promovirao ugovor iz Bretton Woodsa. PPV nije valuta, tj. gotov novac koji kreira MMF. To je nematerijalan novac, odnosno, pravo potraživanja prema MMF-u koje se realizira u nekoj od konvertibilnih svjetskih valuta. MMF alocira PPV zemljama članicama u skladu s veličinom njihove kvote. Ako količina PPV koju članica ima premašuje alociranu razinu zemlja članica će zaraditi na kamatama. Ako članica posjeduje PPV ispod potrebne alocirane razine tada mora platiti kamate MMF-u. Zemlje članice mogu

kupovati i prodavati PPV kako bi izvršile svoje obveze prema MMF-u ili zbog toga štp žele promijeniti strukturu svoje rezerve likvidnosti.Sadržaj valutne košare i udjeli pojedinih valuta usklađuju se svakih 5 godina. Danas košaru valuta čine: dolar (44%), euro (34%), jen (11%) i funta (11%). Kriteriji za vrednovanje pojedinih valuta u košari odnose se na izvoz roba i usluga u prethodnih 5 godina kao i na visini novčanih sredstava koje su u određenoj valuti povlačile zemlje članice MMF-a. Namjena PPV je povećanje međunarodne likvidnosti, povećanjem vlastitih rezervi članica Fonda, a koriste se i kao obračunska jedinica MMF-a za službene međunarodne transakcije.Sama vrijednost PPV-a izražava se kao prosječna suma vrijednosti izražena u američkim dolarima, a temelji se na tržišnoj vrijednosti nacionalnih valuta koje se nalaze u košarici PPV-a. Određuje se dnevno prema deviznom tečaju zabilježenom u podne na Londonskoj burzi.U skladu s uvođenjem eura 1999.g., odlučeno je o izmjenama vrednovanja PPV-a, ali i o određivanju kamatne stope na PPV koja se izračunavala temeljem prosjeka kamatnih stopa na odabrane kratkoročne instrumente novčanog tržišta onih zemalja čije valute čine košaricu valuta PPV-a. Riječ je o sljedećim instrumentima i stopama:

tržišni prinos na tromjesečbe trezorske zapise SAD-a, VB i Francuske kamatna stopa na tromjesečne međubankarske depozite u Njemačkoj tržišni prinos natromjesečne certifikate o depozitu u Japanu

U skladu s uvođenjem eura, reprezentativna kamatna stopa na PPV za područje Europe postaje tromjesečni Euribor („Euro Interbank Offered Rate“) koji zamjenjuje kamatne stope na ranije odabrane kratkoročne financijske instrumente Francuske i Njemačke.Prema prvobitnim pravilima postojale su 3 mogućnosti da se zemlja sudionica koristi posebnim pravima vučenja:

1) ona je npr. mogla dobiti dolar, franak ili funtu od drugih zemalja sudionica koje je Fond odredio da osiguraju valutu u zamjenu za PPV;

2) ona se mogla koristiti PPV-om da bi dobila svoju valutu od druge sudionice koja je posjeduje;3) zemlja sudionica također se mogla koristiti PPV-om za otkup i plaćanje troškova u korist Općeg

računa Fonda.Danas se PPV mogu koristiti u dobrovoljnim transakcijama i drugim operacijama koje zemlje članice međusobno dogovore i to: za stjecanje valute drugih sudionica neovisno o platno-bilančnim potrebama, u swap aranžmanima, u budućim operacijama za davanje zajmova, za obračunavanje financijskih obveza kao garancija za izvršenje financijskih obveza, u davanju poklona (ali ni u jednom slučaju za PPV se ne može pribavljati zlato). Krug imatelja PPV proširuje se na pojedine međunarodne organizacije; banke i druge institucije kao i na ostale držatelje, nečlanove MMF-a.Financijska kriza koja se iz SAD proširila svijetom, te recesija koja ju je pratila ponovno su u prvi plan izbacili pitanje efikasnog upravljanja međunarodnom likvidnošću i poziciju MMF-a u svemu tome. Također se ponovno aktualizira pitanje dominacije dolara u strukturi PPV kao košare valuta. To pitanje posebno ističu Kina, Indija, Brazil, Japan i Rusija gdje su koncentrirane najveće rezerve međunarodne likvidnosti, tj. devizne rezerve. Kina i Japan su najveći vlasnici deviznih rezervi u svijetu pa u skladu s tim, posebno Kina, traži veći utjecaj na svjetske monetarne tokove i veću moć u odlučivanju. Neprihvatiljiva im je činjenica da SAD ima pravo veta na najvažnije odluke (SAD u strukturi glasova u MMF-u ima16,6% svih glasova. Niti jedna važnija odluka ne može biti donešena bez 85% glasova. Dakle, SAD može blokirati svaku odluku koja joj ne odgovara.). U tom smislu dovodi se u pitanje i vodeća uloga SAD dolara u svijetu i pokušavaju se favorizirati druge valute. Kina je nedavno odlučila ponuditi svijetu značajne mogućnosti zaduživanja u svojoj valuti (juan) kako bi proširila njegov međunarodni značaj. Zemlje izvoznice nafte sve češće spominju mogućnosti prodaje nafte u drugim jakim valutama. Jedan od razloga osnivanja i Europske monetarne unije bila je želja da se Europa odupre samovolji američkog dolara.Međunarodni monetarni sustav ne može efikasno odgovoriti na suvremene izazove, te je potrebna temeljita rekonstrukcija koja mora zahvatiti i MMF kao njegovu najvažniju instituciju. Sve se češće govori o novoj svjetskoj monetarnoj i financijskoj arhitekturi u kojoj bi zemlje koje posjeduju u

međuvremenu stvorenu značajnu ekonomsku moć i vlasnici najvećeg dijela deviznih rezervi svijeta imale značajniju ulogu kako u prevenciji financijskih i monetarnih poremećaja tako i u njihovom saniranju.

9. 3. EUROPSKA MONETARNA UNIJA9. 3. 1. Put do Europske monetarne unije - EMU

Početak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom gospodarskom tako i ma monetarnom području nalazimo u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata.Ratom opustošenoj Europi bila je potrebna pomoć za obnovu i oporavak razorenih i iscrpljenih gospodarstava.to je uviđao SAD kao najznačajnija sila svijeta, koja već 1947. godine razvija ideju o zajedničkom oporavju i ujedinjenju zapadnoeuropskih zemalja.U lipnju 1947. George Marshall iznio je ideju o pomoći zapadnoeuropskih zemalja pod unjetom da one donesu zajednički plan obnove i da se dogovore o veličini potrebne pomoći svakoj od zemalja.Radi koordiniranja Marshallova plana i gospodarskog povezivanja Zapadne Europe, 1948. godine formirana je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju( OEEC)koja je posebno djelovala na jačanju multilaterarne trgovine među zemljama članicama.EPU-Europska platna unija- osnovana 1950.-svojim je djelovanjem trebala omogućiti prijelaz s bilateralizma na poseban oblik multilateralnih plaćanja među zapadnoeuropskim zemljama.EPU je djelovala kao multilateralna klirinška unija preko koje su se obavljala prebijanja međusobnih potraživanja zapadnoeuropskih zemalja jer su zapadnoeuroske valute bile međusobno zamjenjive, a tehničku stranu je obavljala Banka za međunarodne obračune u Baselu koja je bila euroski agent za raspodjelu Marshallove pomoći i obračunsko mjesto za EPU.EUA-stvorena 1950 kao knjigovodstveni novac koji je korišten za ograničene svrhe.Preoces ekonomskog i monetarnog povezivanja Zapadne Europe započet osnivanjem OEEC i EPU i dalje će se intezivno razvijati na oba područja: a) na ekonomskom povezivanju-osnovana Pariškim ugovorom 1950.god. Euroska zajednica za ugljen i čelikb)na monetarnom planu- stvoren prostor da 27.12.1958.god. na snagu stupi Europski monetarni sporazumEMA (Europski monetarni sporazum) - skolopile ga 1955.god. zemlje članice OEEC. Ovim sporazumom zemlje članice uvele su eksternu konvertibilnost svojih valuta čiji su tečajevi mogli oscilirati +/-0.75% od utvrđenog pariteta čime je prestala s radom EPU, a od preostalog kapitala i novouplaćenih kvota osniva se Europski monetarni fond.

1969.-dolazi do sve izraženije svjetske monetarne krize, koju je unutar Zajednice još više podgrijalo već vrlo snažno eurodolarsko tržište, što je remetilo proces ekonomske i monetarne integracije, na što su reagirale monetarne institucije i druge institucije Zajednice.

U prosincu 1969. god. na sastanku lidera zemalja EZ u Hagu, gdje je prvi put formirana ideja o stvaranju ekonomske i monetarne unije- do koje će doći tek 15. prosinca 1991. god. u Maastrichtu- donesene su određene mjere u smjeru monetarne integracije kao što je osnivanje Europskog rezervnog fonda, a već 1970. god. proradio je mehanizam bezuvjetnog kratkoročnog kreditiranja središnjih banaka.

9.3.2. Mehanizam deviznih tečajeva unutar Europskog monetarnog sustava (ERM I.) zasnovan na ECU U ožujku 1971. god. Rezolucijom Savjeta ministara precizirane su mjere koje su trebale omogućiti ostvarenje planirane ekonomske i monetarne unije, a na monetarnom planu to su bile: pripreme za formiranje Europskog fonda za monetarnu suradnju , održavanje valutnih tečajeva unutar još užih

granica flukturiranja i uspostava dodatnog mehanizma srednjoroče financijske pomoći, koji je pčeo djelovati 01.06.1971.Europski monetarni sporazum (EMA) i Europski monetarni fond prestali su s radom 31.prosinca 1972, ali se u okviru Zajednice javljaju novi mehanizmi, monetarna „zmija“ i EFMS, koji će zemljama članicama omogućiti ne samo da uspješno prebrode svjetsku monetarnu krizu, već da 1979. startaju sa svojim posebnim monetarnim sustavom tj. EMS i s novom zajedničkom valutnom jedinicom-ECU.Treća novčana jedinica uvedena u prostor današnje EU bio je „Eurco“ 1973.

-nju su činile valute 9 zemalja članica tadašnje Europske ekonomske zajedniceEMS je stupio na snagu 13.03.1979. god. radi stabiliziranja deviznih tečajeva između valuta zemalja članica Eurposke ekonomske zajednice i potiče daljnji razvoj integracije u njoj, te da pridonosi jačanju međunarodnih monetarnih odnosa u interese partnera u trgovini. BIT MEHANIZMA EMS sastoji se: -zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrđivanje pariteta i uspoređivanje deviznih tečajeva valuta zemalja članica-u ograničenom fluktuiranju središnjeg deviznog tečaja valute sudionice kako u odnosu na drugu valutu ,tako i u odnosu na ECU uz obvezu SB da intervenira kad se dostigne divergentni prag u fluktuiranju pojedine valute-u kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji članici za financiranje platno.bileničnih teškoća.ECU PREDSTAVLJA SREDSTVO REZERVE I PLAĆANJA SREDIŠNJIH BANAKA, TE KAO STANDARD ZA POTRAŽIVANJA I OBVEZE U EMS.EMS i ECU-institucije koje su nastale kao reakcija na zbivanja u međunardonim plaćanjima i u intervalutnim odnosuma između valuta SAD i zapadnoeuropskih zemalja.

9.3.3. Mehanizam deviznih tečajeva (ERM II.) u Europskoj monetarnoj uniji zasnovan na euru

Uvođenje jedinstvene valute –EURA- predstavlja najznačajniji projekt u novijoj monetarnoj povijestiNametnuta je potreba stvaranja još čvršće monetarne unije s jedinstvenom valutom čije je najznačajnije razdoblje počelo 1979. osnivanjem Europskog monetarnog sustava i uvođenjem zajedničke valute-ECU. Bit mehanizma EMS-a sastajala se u zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrđivanje pariteta i usklađivanje deviznih tečajeva valuta zemalja članica u odnosu na drugu valutu, te u ograničenom flukturiranju središnjeg deviznog tečaja valute sudionice.-dopuštene oscilacije pojedine valute u odnosu na središnji tečaj kretale su se u rasponu od +/-2.25%, a za talijansku liru 6%.EMS je zemljama članicama odobravao kreditne olakšice nastale zbog platno-bilaničnih teškoća.EURO- četvrta po redu valutna jedinica koja se uvodi na prostor Europske unije, s time da je ona i posljednja. Euro je 1.1.1999. preuzeo isti sastav košarice valuta kao što je to imao i ECU , pa je prema tome odnos zamjena bio 1ECU=1EURO.Od toga trenutka odgovornost za stabilnost eura preuzima Europska središnja banka i ona jedina ima pravo emitirati novac.KRAJNJI CILJ EUROPSKE UNIJE : uspostava fiksnih deviznih tečajeva unutar unije, ali i zadržavanje plivajućeg tečaja prema trećim zemljama.Pri računanju deviznih tečajeva službenoh ecua na dan 31.12.1998. koristila se redovna procedura. To znači da su središnje banke zemalja članica utvrdile devizni tečaj svojih valuta prema dolaru. Daljnji postupak obračunavanja ECU-a provodio se u tri etape:

1. etapa:određivanje deviznih tečajeva zemalja članica Europske unije prema dolaru uključujući i valute koje ne ulaze u ECU

2. etapa : obračun deviznih tečajeva ECU-a nasuprot dolaru.Tečajevi formirani u nacionalnim središnjim bankama potom su se priopćavali Europskoj komisiji koja ih je koristila za izračunavanje deviznih tečajeva za ECU.Devizni tečaj $/ECU dobije se zbrajanjem dolarskog ekvivalenta koji predstavlja iznose nacionalne valute u ECU-u.

3. etapa : određivanje deviznih tečajeva ECU-a prema participirajućim valutama.

9.3.4. Posljednje tri etape u razvoju eura (1990-2002.god.)

PRVA ETAPA:Završni proces ostvarenja Europske monetarne unije odvija se u ri etape, a prva etapa je počela 1.7.1990.god. Tu etapu koja je trajala do 1.1.1994.god. karakteriziraju napori vezani za punu liberalizaciju kretanja kapitala kao važan preduvjet konačnog monetarnog ujedinjenja.Drugi važan zadatak koji je iniciran u prvoj etapi bio je što veća koordinacija ukupne ekonomske politike, a posebno monetarne i fiskalne. Prema kriterijima iz ugovora potpisanog u Maastrichtu 1991.g. proračunski deficit u svakoj zemlji članici ne smije prijeći prag od 3% , a ukupni javni dug 60% u odnosu na društveni bruto proizvod.DRUGA ETAPA:Druga etapa započela je 11.1.1994.g. osnivanjem Europskog monetarnog instituta (EMI) sa sjedištem u Frankfurtu.EMI je prethodnica Europskog sustava središnjih banaka.-nacionalne središnje banke i dalje zadržavaju autonomiju u provođenju monetarne politike.VAŽAN DOGAĐAJ: rezolucija Savjeta Europe u Madridu 15.12.1995.g. kojom je određeno da se buduća jedinstvena valuta zove euro, a manje jedinice centi (1E=100 centi)Početkom 1998. Savjet Europe odlučio da je konačni rok početka EMU 1.1.1999., također je odlučeno koje će zemlje sudjelovati u EMU.EMU( Europsku monetarnu uniju) čine: Austrija,Belgija,Njemačka,Francuska,Irska,Italija,Nizozemska,Španjolska,Portugal,Luxemburg,Finska.Grčka pristupila EMU početkom 2001.g.TREĆA ETAPA:Odvijala se u dva dijela.Prvi je započeo 1.1.1999.g. s neopozivim fiksiranjem tečajeva prema Euru i svake valute međusobno unutar Europske monetarne unije.-počela zamjena nacionalnih valuta za EURO i to prije svega u financijskom sektoru, pri čemu je EURO egzistirao samo kao knjižni, žiralni novac sve do početka 2002.g. kad je u optjecaj uveden stvarni novac-novčanice i kovanice.

ORGANIZACIJSKA STRUKTURA EUROPSKE SREDIŠNJE BANKEECB osnovana 1998.g. Od 1.1.1998.g. ECB je odgovorna za provođenje monetarne politike u Eurosustavu(Eurozoni).Danas Eurosustav čine 16 država za koje ECB koncipira, a u suradnji s nacionalnim središnjim bankama i provodi zajedničku monetarnu politiku.ESCB(Europski sustav središnje banke)- čini ECB i sve središnje banke zemalja članica Europske unije-on će postojati toliko dugo dokle neke zemlje koje su članice Europske unije ne prihvate euroECB-kreira i provodi monetarnu politiku -jedino ona emitira gotov novac i to novčanice - kovanice emitiraju nacionalne središnje banke zbog visokih troškova transporta. -brine se o stabilnosti deviznog tečaja eura, provodi intervencije na deviznom tržištu .brine o likvidnosti bankarskog sustava, određuje temeljnu kamatnu stopu-ECB kao i svaka institucija koja okuplja veći broj subjekata posjeduje kapital koji su uplatile zemlje članice

Kakva je situacija u EU i je Ii EMU doista optimalno valutno područje?

Kada bi EMU činila samo čvrsta jezgra od 12 ranijih članica onda bi se o tome moglo govoriti.Međutim, brzim širenjem EU pa tako i EMU dovedena je u pitanje homogenost zajedničkog prostora u pogledu strukture gospodarstva, životnog standarda, mobilnosti radnika ,produktiovnosti i faze gospodarskog ciklusa u kojem se nalaze pojedine zemlje.Sveto predstavlja problem za monetarnu politiku. Posebni problemi sepojavljuju u slučaju asimetričnih šokov koji mogu nastati unutar zemlje ili doći izvana u obliku vanjskog šoka.Ako se u jednoj zemlji dešava rast nezaposlenosti a u drugoj zemlji unutar EMU raste stopa inflacije monetarna politika u isto vrijeme ne može riješiti oba problema Naime načelo je: jedan problem jedan instrument.Pored asimetričnih mogu se pojaviti simetrični šokovi u zemljama unutar Europske monetarne unije. Za monetarnu politiku je u tom slučaju važno otkriti uzroke inflacije;dolaze li oni sa strane potražnje ili ponude.Poseban problem za jedinstvenu monetarnu politiku, odnosno ECB predstavlja činjenica da fiskalna politika,za razliku od monetarne nije jedinstvena. npr. porast deficita državnog proračuna ili općenito rast javnog duga može proizvoditi suprotne posljedice od onih koje očekuje ECB kada određuje provodi monetarnu politiku.

9.4. MONETARNI SUVERENITET U UVJETIMA GLOBALIZACIJE

9.4.1. Euroizacija / dolarizacija – uzroci i vrste

Danas se u tranzicijskim zemljama ali i iz Europske unije sve češće čuju zahtjevi za napuštanjem domaćih valuta i uvođenjem u optjecaj neke od zdravih svjetskih valuta, prije svega eura ili dolara.S druge strane predlaže se fiksiranje deviznog tečaja koji potom služi kao sidro monetarne i ukupne ekonomske politike pa kombiniranim s tokovina kreiranja primarnog novca predstavlja u stvari valutni odbor.Uvođenje zdrave valute u optjecaj značilo bi višestranu sigurnost, počev od stabilnijih cujena, stabilnijeg tečaja, sugurnost za strane investitore.S druge strane zemlja u tom slučaju potpuno gubi monetarni suverenitet, što znači da joj ne treba ni središnja banka ni monetarna politika, jer u tom slučaju preuzima od zemlje čiju je valutu prihvatila kao svoju.Vlastiti novac čini sastavni i bitan dio državnog suvereniteta svake države, jer je novac u krajnjem slučaju odraz realne ekonomija, ali ima i svoje specifične zakonitosti i mogućnosti aktivnog utjecaja na realnu ekonomiju.Svijet se u monetarnom smislu polarizrao na 3 valutna bloka : DOLAR-JEN-EURO-oni su reprezenti triju gospodarskih blokova Tri dominantna valutna područja praktično su optimalna valutna područja za zemlje koje im gospodarski gravitirajuPrisutnost druge valute u novčanom optjecaju neke zemlje: takva praksa poznata je iz razdoblja bimetalizma- sustav paralelne i dvojne valuteDOLARIZACIJA- korištenje strane valute u nekoj zemlji danas-naziv dolarizacija- zbog toga što se upravo dolar najviše koristi diljem svijetaU pojedinim zemljama u optjecaju je u isto vrijem i nekoliko valuta npr. BIH –gdje su nekoliko godina u optjecaju bili: njemačka marka,hrvatska kuna, jugoslavenski dinar i BH dinar, da bi se na kraju putem valutnog odbora službenom valutom proglasila samo konvertibilna marka.U našem kontekstu može se govoriti o euroizaciji , jer je najzastupljenija strana valuta euro.Pojedina država za euroizaciju praktično ne treba nikakvo službeno odobrenje zemlje emitebta, u ovom slučaju Europske unije.

RAZLIKA DOLARIZACIJE I UVOĐENJA EURA ZEMLJE ČLANICE EMU:

Zemlje članice EMU gube monetarni suverenitet, ali niti jedna od tih država nije nametnula svoj vlastiti novac, već je stvorena nova valuta za sve.Dolarizacija je nešto drugačija u odnosu na uvođenje eura zemlje članice EMU.

Euroizacija i dolarizacija mogu biti:a) službene b) neslužbenec) unilateralned) bilateralne

Najveća država po broju stanovnika koja najdulje ima službenu dolarizaciju je Panama.

NESLUŽBENA DOLARIZACIJA:Podrazumijeva situaciju kad subjekti znatan dio svoje imovine drže u stranom novcu, premda ta valuta nije službena valuta dotične zemlje.Službena valuta je ona koja je zakonski određena za sve vrste plaćanja kao definitivna. Pojam „neslužbena dolarizacija“ nije ista u svakoj zemlji, jer se negdje npr. Dolar ili euro, premda strane valute, mogu položiti na račun u banci.Neslužbena dolarizacija podrazumijeva:

a) strane obveznice i ostalu nemonetarnu imovinu koja se općenito drži u inozemstvub) devizne depozite u inozemstvuc) devizne depozite u domaćim bankamad) strani efektivni novac u rukama građana

Neslužbena dolarizacija zapravo postoji onda kadadomaći subjekti svoju imovinu drže u stranoj valuti bilo u zemlji ili inozemstvu kako bi sačuvali njezinu realnu vrijednost koja je u zemljama u razvoju često bila ugrožavana inflacijom i devalvacijom.U drugoj fazi neslužbene dolarizacije često se pojam dolarizacije poistovijeti s pojmom „valutna supstitucija“, kad subjekti drže veće iznose stranog novca u domaćim bankama bilo kao sredstvo plaćanja ili očuvanja realne vrijednosti imovine.U konačnoj fazi dolarizacije svi razmišljaju o okvirima strane valute.

Izračunavanje dolarizacije: iznos dolara u optjecaju, udio deviznih depozita u pasivi ukupnog domaćeg bankarskog sustavaU procesu dolarizacije najzastupljenije su dvije valute: dolar i euro

POLUSLUŽBENA DOLARIZACIJA:Podrazumijeva upotrebu stranog novca kao legalnog koji može nadmašiti po iznosu veličinu depozitau domaćim bankama, ali igra sekundarnu ulogu i koristi se kod manjih plaćanja. Za razliku od službene dolarizacije zemlja koja ima poluslužbenu dolarizaciju ima još uvijek svoju središnju banku.

SLUŽBENA ILI PUNA DOLARIZACIJAPostoji kada strani novac ima isključivu ili dominantnu ulogu valutnog novca koji se koristi za sva plaćanja. Ako domaća valuta postoji ona igra sekundarnu ulogu.Najveći broj zemalja pri tome koristi samo jednu valutu, dok ponegdje kao u Andor mogu postojati i dvije strane valute.Neke dolarizirane zemlje ne emitiraju uopće svoj novac dok druge kao npr. Panama koja emitira novac balboa što ima sekundarni značaj i paritet prema dolaru 1:1.

9.4.2. Cost benefit analiza euroizacije/dolarizacijeDa bi dolarizacija bila efikasn aza neku zemlju ona mora najprije proći dulje razdoblje prilagođavanja u svim segmentima sustava, te glede stope inflacije, veličine javnog duga, kretanje produktivnosti

Neslužbena dolarizacija kao jednu od negativnih posljedica može imati destabiliziranje potražnje za domaćom valutom. Alžko subjekti zamjenjuju domaći novac za strani to može izazvati pad tečaja

domaće valute i pokrenuti inflatornu spiralu.S druge strane tamo gdje subjekti drže značajnije iznose deviznih depozita u bankam, promjena kamatne stopena jednu ili drugu valutu može izazvati prelijevanje depozita iz jedne u drugu valutu što sve skupa komplicira posao središnjoj banci.Pozitivna posljedica je u tome što naslužbena dolarizacija omogućuje subjektima zaštitu relne imovine od inflacije.Troškovi zemlje koja se službeno dolarizira odnose se na :

1) gubitak prihoda segniorage od vlastite valute2) ostali troškovi kao što su troškovi jednokratne konverzije cijena, kompjuterskih programa,

registar blagajniNajvažniji troškovi:

1) nestanak središnje banke kao davatelja posljednjeg utočišta2) gubitak nezavisne monetarne politike

Gubitak prihoda na temelju segniorage također je važan trošak euroizacije/dolarizacije.Nestanak središnje banke kao davatelja posljednjeg utočišta vrlo je velik problem i u tomsličaju domaćim bankama u kritičnim situacijama likvidnosti ostaje mogućnost organiziranja kreditnih linija sa stranim bankama.Gubitak nezavisne monetarne politike smatra se najvećim gubitkom.Ako se neka zemlja službeno dolazira ona praktično preuzima monetarnu politiku zemlje vlasnika valute. U zemlji valsnici valutemože biti npr. situacija prijeteće inflacije pa će se poduzeti mjere restriktivne monetarne politike S druge strane zemlja korisnik valute može biti u situaciji recesije što bi zahtjevalo ekspanzivniju monetarnu politiku.

Koristi od dolarizacije:niži transakcijski troškovi jer se eliminiraju mjenjački poslovi i nema valutnog rizika, stabilnije cijene, što daje sigurnost stranim investitorima i zaštitu realne vrijednosti imovine svima,veća gospodarska otvorenost i transparentnostNajveća je prednost službene dolarizacije u transparentnosti cijena i njihova izjednačavanja tijekom vremenaTakođer je izražena tendencija izjednačavanja kamatnih stopa.Kada bi zemlja htjela uvesti službenu dolarizaciju tada bi u startu morala imati dovoljno deviznih rezervi da povuče svoju valutu iz optjecaja.Ako nema dovoljno deviznih rezervi može se zadužiti kod neke odmeđunarodnih financijskih institucija.Moguće je napuštanje službene euroizacije/dolarizacije i povratak u optjecaj nacionalne valute.

9.4.3. Mogućnosti i ograničenja monetarne politike u uvjetima euroizacije Sama činjenica da je u nekoj zemlji značajnije prisutna uoptreba strane valute govori da je time otežano vođenje nezavisne monetarne politike.prvi razlog tomu: monetarna politika ograničava se samo na službenu, domaću valutu, dok je strana valuta neslužbeno ili poluslužbeno u upotrebi.Otežana je analizai prognoza potražnje za novcem u ukupnom gospodarstvu.

HRVATSKA: u HR monetarna politika se vodi na temelju sekundarne valute, jer je npr. Udio deviznih depozita u ukupnim bankovnim depozitima oko 80%. Od ukupnog iznosa javnog duga Hrvatske ,63% je izraženo u stranim valutama.Oko 90% hrvatskog bankarskog sustava nalazi se u valsništvu stranaca.Hrvatska ima sve preduvjete za službenu euroizaciju.

Svaki novi devizni priljev pojačava dolarizaciju i za monetarnu politiku stvara dodatne probleme.Dodatna korelacija domaćeg novca povećava novčani optjecaj i može utjecati na rast cijena.U Hrvatskoj je praktično novčana masa u vijelosti pokrivena rezervama što je inače osobina „currency board“ sustava. No u „currency board“ sustavu primarni novac je u 100% iznosu pokriven devizama, dok je u našem slučaju quasi „currency boarda“ ta definicija proširena na novčanu masu.Najšire definiran monetarni agregat u nas-M4( ukupna likvidna sredstva)- M1 uvećan za štedne i oročene kunske depozite države i devizne depozite.

Službena dolarizacija gospodarskog sustava značila bi i eliminaciju valutnog rizika prema valuti koja jje preuzeta i smanjivanje valutnog rizika prema drugim valutama.Čitav problem euroizacije vezan je za teoriju optimalnog valutnog područja-što znači da se sve valute s vremenom trebaju integrirati u tri valutna bloka:dolarski,euro i jenski.Ključno pitanje vezano za uključivanje u valutno područje je stupanj korelacije između dvaju gospodarstava.

9.4.4. Currency board na primjeru monetarnog sustava BiH

Currency board- jesna od etapa u uvođenju potpune euroizacije -u toj situaciji zemlja još uvijek zadržava središnju banku i domaću valutu„Centralna banka Bosne i Hercegovine“ počela je djelovati 11.08.1997. i predtavlja monetarnu vlast Federacije BIH i Republike Srbije u skladu s odlukama iz Daytonskog sporazumaNajvažnija odluka iz tog sporazuma: funkcioniranje CBBIH na načelima „currency boarda“ odnosno valutnog odbora-uvedena konvertibilna marka kao valuta BIH koja je neposredno vezana za njemačku marku : 1 DEM=1KM-konvertibilna marka prvi put emitirana 22.06.1998.g.-„Centralna banka Bosne i Hercegovine“zbog načela „currency boarda“ djeluje drugačije u odnosu na tipične središnje banke:

1. ona ne odobrava kredite bankama, privatnim osobama ili državi2. nije davatelj posljednjeg utočišta3. ne regulira rad banaka, kamatne stope, platni sustav ili financijski sustav uopće

Glavna osobina „currency board“ sustava:CBBIH može emitirati samo onoliko KM koliko ima deviznih rezervi.Ograničenja: najvažnije ograničenje je ono o uvjetovanosti emisije primarnog novcana temelju rezervi eura. To praktično znači da je BiH indirektno preuzela monetarnu politiku Njemačke, odnosno danas Europske središnje banke.CBBiH dodatnu emisiju KM može obavljati samo na temelju povećanja suficita u bilanci plaćanja, inozemnih transfera ili na temelju inozemnih kredita, za razliku od klasične središnje banke koja emisiju primarnog novca može obavljati i „ex nihilo“ ( iz ničega)Glavni cilj CBBiH:održavanje stabilnosti domaće valuteInozemna aktiva banaka BiH obuhvaća inozemnu aktivu monetarnih vlasti , komercijalnih banaka i bivše narodne banke BiH Valutni odbor kao monetarni sustav je rigidan i predstavlja inkarnaciju valutnog načela (currency principe) iz vremena zlatnog standarda.

Postoje dva snažna ograničenja: emisija domaćeg novca, imobilizacija novca u optjecajuGlavni i jedini argument za egzistenciju valutnog odbora u BiH leži u nesređenim političkim prilikama.