FILOZOFIJA odgoja

Aristotel

(384-322)

Rodom iz Stagire, iz liječničke obitelji; odgojen u prirodoznanstvenom i realističnom duhu.

Kao sedamnaestogodišnjak stupio je u Platonovu akademiju i djelovao u njoj punih 20 godina do Platonove smrti.

Na poziv Filipa Makedonskog tri godine bio je odgajatelj njegova sina Aleksandra.

U šetalištima Likeja Aristotel je osnovao svoju filozofsku školu –

Peripatetička škola

od peripatos= šetalište.

Podjela filozofije:

Teorijska (prva filozofija ili metafizika)

Praktička (etika, politika)

Poetička (filozofija umjetnosti)

Prva filozofija proučava prve principe bića

Prvi principi: tvar, oblik, uzrok kretanja i svrha

Postoji hijerarhija oblika, tvar je uvijek ono potencijalno, u mogućnosti, dok je ideja ona što podaruje bitak

Iznad svakog oblika postoji viši, savršeniji oblik

REALIZAM

Ono što postoji je konkretna, pojedinačna ova tu

S-TVAR.

S-TVAR je OBLIKOVANA GRAĐA prema nekoj SVRSI

Njeno postojanje dolazi od TVORCA ili PRVOG POKRETAČA

AKT

Moment aktualnog bitka (grč. energeia) na temelju kojega zbiljsko jest ono što aktualno jest

POTENCIJA

Moment mogućeg bitka (grč. dynamis) potencija, moć, mogućnost, možnost

na temelju potencije zbiljsko ima mogućnost postati nešto drugo od onoga što jest

Kretanje je prijelaz iz potencije u akt

Prva supstancija – pojedinačno, konkretno biće, (nedjeljivo), po broju jedno – individuum jest svako živo biće

Druga supstancija – općenita bit po kojoj biće jest to što jest (rod, vrsta) – po ideji jedno

Druga supstancija može se izreći o prvoj, dok se prva ne može izreći ni o čemu drugome

Materija (tvar) kao mogućnost , amorfnost leži između nebitka i bitka kao zbiljnosti

U materiji je biće prisutno samo po mogućnosti, dok aktualnost, zbiljnost dobiva po formi.

Mogućnost jest realna moć da nešto bude, ali još nije zbiljski prisutno

PR.: u kamenu je mogućnost statue Hermesa, u sjemenu mogućnost čovjeka

Na vrhu hijerarhije oblika jest krajnja svrha svega, čisti oblik koji sve pokreće, a sam je nepokretan

NEPOKRETNI POKRETAČ – mišljenje mišljenja BOG

Bog je samosvjesna supstancija koja motri sebe sama

Bog svojim postojanjem uvjetuje da sve prema njemu ide

Čista forma – duh

Čovjek nije samo biološko biće. On se razlikuje od svakog drugog živog bića:

čovjek je po prirodi političko biće (fisei zoon politikon) što se ne smije shvatiti u današnjem smislu pojma politički.

Čovjek ostvaruje svoju svrhu tako da se ujedinjuje u zajednicu. Samo tako može postići svoju pojedinačnu prirodu, svoje sklonosti i mogućnosti – činidbom u zajednici.

Zajednica nije puko zajedničko stanište, čopor, horda, radna zajednica pčela, već zavičaj slobodnih građana.

Čovjek je jedino biće koje ima um i govor (logos). Druga bića se glasaju, mogu doživjeti i izraziti bol i ugodu, ali ne mogu priopćiti korisno i škodljivo, pravedno i nepravedno. Ljudi međusobno djeluju.

Oni komuniciraju. Govor je glasno smisleno očitovanje umske prirode čovjekove koja se očituje u zajednici. On je i rezultat čovjekove društvenosti – obrnuto ne vrijedi.

VAŽNO: Da nema zajedništva čovjekov logos bi ostao samo neostvarena mogućnost. Tamo gdje nema polisa nema ni zajedništva.

Etika ulazi u područje ljudske prakse kao djelovanja utemeljenog na odluci

Svako biće teži prema sebi svojstvenom dobru u kojemu pronalazi svoje ispunjenje

Ljudsko dobro je djelatnost duše prema razumu

Konačni cilj ljudskih težnji i (moralnog) djelovanja jest eudaimonija (blaženstvo)

Aristotelova ETIKA se bavi dobrim življenjem.

- ispituje: stavove, mnijenja, navike, običaje;

- oslanja se na iskustvo, ne bi li u njemu pronašla odredbu dobra života, dobra djelovanja, dobroga čovjeka.

vrlina veže se uz spoznaju dobra, ali ne kao ideje, već dobra pojedinačne stvari.

Najviše dobro se postiže samo u državi - etika je nužno politika.

NAIME: «Vrlina je… odabiralačka naklonost volje koja se drži sredine u odnosu na nas, razumom određene… To je sredina između dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom»

PR.:

kukavičluk - HRABROST - neustrašivost

malodušnost - PONOS - oholost

škrtost - DAREŽLIVOST - rasipnost

Pravednost je sredina između podnošenja nepravde i nanošenja nepravde. To je krepost koja okuplja sve ostale.

Javlja se na dva načina

1. u razdiobama, materijalnih dobara ili časti («Svakome prema zasluzi»)

2. koja ispravlja i izjednačuje (npr. u nagodbi –ugovorne strane su izjednačene u pravima – «Svi smo mi različiti, ali jednaki» )

Pravednost se uozbiljuje u političkoj i građanskoj pravednosti među slobodnim građanima u polisu.

Pojavljuje se kao prirodna:

- ono što je po prirodnom pravu jače i trajnije od konvencije, dogovora.

i kao zakonska.

Jer, ni prirodno pravo nije apsolutno, vječno i nepromjenljivo. Naime, po prirodi stvari nepravedno je krasti i nekoga umoriti i nema toga zakonodavstva koje bi ikada pripisalo obratno – ali pozitivno zakonodavstvo se prema tome različito odnosi, neko strože, neko blaže.

Eudajmonizam Posjedovanje vrline jest kvalifikacija za dobro djelovanje, no vrlina nije sama sebi svrha, već u blaženstvu, sreći – eudaimonia.

Sreća nije ono što slučajno su-srećemo, već ono na što razboritim djelovanjem sami utičemo.

Dobar je život sretan život .

Eudajmonija zapravo znači uspio život, dobar čin, i nema nikakve veze s osobnim probitkom.

SVRHA

Svjesni svoje svrhe nismo bespomoćni kad trebamo djelovati. Znamo što hoćemo i uočavamo ono što propuštamo.

Ciljevi nisu isto što i svrha. Oni su “jedno od mjesta koje želimo na svom putu posjetiti” (npr, zaraditi novac) oni ne mogu biti svrha života

Vrsta osobe koja želim biti, način života na koji želim živjeti

Kojim poslom ću se baviti i na koji način

Najvrijedniji rad je onaj koji ima svrhu u sebi samom

Shole – dokolica, slobodno vrijeme, kreativnost, igra.

Danas se ljudi žure, čak glume žurbu vjerujući da bi svaka pomisao da imaju slobodnog vremena ili da dokoličare pokvarila sliku o njima kao uspješnim ljudima.

Uspješni ljudi nemaju ni trenutak vremena za besposlicu i stalno su zauzeti poslom ne bi li zaradili dovoljno novaca kojim bi mogli kupiti slobodno vrijeme.

Dokolica nije besposlica.

Besposlica je vrijeme u kojem je čovjek slobodan od posla ili rada kao prisilne djelatnosti.

Dokolica je vrijeme u kojem je čovjek slobodan za stvaralaštvo, za igru, za svoje ostvarenje .

Bit slobodnog vremena je dosegnuta u dokolici; dokolica je pravo slobodno vrijeme.

Besposlica postaje slobodno vrijeme ako postoje pretpostavke da se ona ispuni bitno ljudskim i uljuđujućim sadržajima.

Nerad, ubijanje vremena, prepuštenost potrošačkoj izmanipuliranosti.

Kapitalizam u dvije stotine godine svoga postojanja podriva i ideološki napada dokolicu i profinjenost polaganosti jer one ne donose profit.

I škola je izgubila privlačnost kad je prestala biti ono što je prvotno bila – vrijeme i mjesto dokolice.

Učenje se pretvorilo u dosadan rad s ciljem često odgođenim za deset i više godina.

Škola je preorganizirana i preisplanirana.

Vrijeme za dokolicu nije predviđeno, kao ni vrijeme za tišinu i kontemplaciju.

Za školske planere bio bi to nerad, prazni hod i neproduktivnost.

Tehnologija proizvodnje roba primijenjena je na “proizvodnju” znanja.

I u jednom i u drugom slučaju traži se brza i jeftina proizvodnja.

“

Jer vladavina nad slobodnima ljepša je od despotske vladavine i više je praćena vrlinom. Osim toga, ne treba neki polis cijeniti sretnim i hvaliti zakonodavca zbog toga što je građane uvježbao da vladaju susjedima, jer to upravo sadrži veliku pogibelj. Jasno je naime da će i od samih građana onaj tko to može nastojati da to isto pokuša ne bi li, ako može, gradom zavladao. ...

Isto je naime ono najbolje i pojedincu i zajednici, i to treba da zakonodavac usađuje u duše ljudi: da ratnička uvježbavanja treba provoditi ne zato da bi se pokoravali oni nevrijedni, nego prije svega da ne bi sami bili drugima podvrgnuti. ...

A da zakonodavac treba više nastojati oko toga kako bi

zakone o ratništvu i ostale uredbe usmjeravao radi

življenja u slobodi i mira, o tome svjedoči i ono što se

zbiva. Naime najveći broj takvih polisa se doduše ratom

spašava, no propada nakon što stekne vlast. Zahrđaju

poput željeza, našavši se u miru. A krivac je zakonodavac

koji ih nije odgojio za življenje u slobodi.“

Aristotel, Politika

Shole je bitna riječ i stvar cjelokupne Aristotelove filosofije o

onom ljudskom.

Samo onaj tko je za shole sposoban jest građanin u pravome

smislu riječi, kao što i samo onaj polis koji svoje građane za nju

odgaja i na nju usmjerava zavređuje doista ime polisa, kao

otvorenog mjesta povijesnog zajedništvovanja ljudi, bogova i

svega što jest.

Damir Barbarić, Grčka filosofija

Prema Aristotelu, stvari se u okružju čovjekova života mogu razlikovati kao za život nužne i, s druge strane, dobra:

''Stvari koje ljubimo radi nečeg drugog, bez kojih je život nemoguć nazivamo nužnima...

a one koje ljubimo radi njih samih i kada iz njih ne slijedi ništa drugo, dobra su u pravom smislu. Jer nije tako da se ovo izabire radi onoga a ono pak radi drugoga, nego se negdje stane.''

PONOS

Kao ljudi koji živimo u perspektivi svrhe postižemo rezultate na koje možemo biti ponosni, i ne samo mi već i oni do kojih nam je stalo, s kojima živimo i radimo.

To nam daje snagu da činimo ono što je ispravno pa makar postojali i jaki pritisci.

Osjećaj zadovoljstva kojeg imamo mi i ljudi do kojih nam je stalo kao rezultat onoga što smo postigli

Oni koji zdravu količinu samopoštovanja imaju više snage da učine ono što je ispravno, makar postojali i jaki pritisci

Neki ljudi misle da su nosioci svih zasluga, izvor svih dobrih ideja, da je njihov rad najvažniji, da ne trebaju pomoć drugih.

SKROMNI LJUDI NE MISLE DA SU MANJE VRIJEDNI ONI JEDNOSTAVNO O SEBI MISLE MANJE

Oholi misle da su središte svih stvari; svaka razlika u mišljenju stvara sukob tipa pobijediti ili izgubiti.

Potreba da stalno pobjeđuju motivira ih da racionaliziraju, prikivaju, prepiru se, lažu. Učinit će sve kako bi izbjegli loš dojam

Potreba da se uvijek bude u pravu je naporan način života

Oni su usamljeni jer egoizam uvije razdvaja ljude; to je odvajanje od vlastite prave ličnosti; sprečavaju dobivanje povratnih informacija (novih ideja, prijedloga)

Oni koji sumnjaju u sebe dovoljno ne vole i nemaju povjerenja u vlastiti sud. Ne žele uzrokovati nemir ili se uzdignuti iznad gomile

Imamo mogućnost izbora ali neki su ljudi izabrali da obezvrijede svoje živote

NITKO VAS NE MOŽE OBEZVRIJEDITI BEZ VLASTITOG DOPUŠTENJA

teško mogu:

nekoga pohvaliti…

…jer nije dovoljno vrijedna da bi kome bilo stalo do njene pohvale

primiti pohvalu…

…jer ne vjeruje da ju je zaslužila

Tražiti pomoć…

….nije dovoljno vrijedna da bi tko na nju trošio svoje vrijeme

Tražiti informaciju…

….misli da bi ju trebala znati

Reći kome da se s njim ne slaže…

…misli da će druga osoba imati loše mišljenje o njoj

Izreći kritiku…

…druga osoba je vrjednija i ne može je kritizirati

Izraziti opravdanu ljutnju, reći da nešto neće učiniti a da se pritom ne osjeća krivom, izraziti opravdano zadovoljstvo…

…boji se da će je druga osoba odbaciti

Primiti kritiku…

…kritika povećava osjećaj manje vrijednosti

Reći svoje mišljenje na sastanku…

…misli da ono što će reći nije dovoljno pametno

Govoriti pred većom skupinom…

…boji se kako će je toliki ljudi procjeniti

Zahtijevati kvalitetnu uslugu…

…boji se da će ostaviti loš dojam

Prihvatiti odbijanje…

…osjećaj vlastite vrijednosti ovisi o tome kako su je drugi ljudi prihvatili

Odgovoriti na podcjenjivanje…

…nije sigurna da će u tome uspjeti

Ući u sobu punu ljudi…

…svi će gledati u nju i uočiti njene nedostatke

Stvoriti i održati kontakt očima za vrijeme razgovora…

…boji se da će druga osoba uočiti njenu nesigurnost

Odbiti uvlačenje u tuđe manipulacije…

…želi se svidjeti i biti prihvaćena

Reći ljudima kako se osjeća…

…smatra da njeni osjećaji nisu važni

Jasno reći što misli…

…ne želi otkriti svoje mišljenje dok ne vidi što misli druga osoba tako da joj se može prilagoditi.

Dobro se osjećam…

…ne trebam potvrdu od drugih ljudi da bih imao osjećaj važnosti-

Uravnoteženo samopoštovanje mi pomaže da moj ego i želja da me ljudi prihvate… …ne utječu na moje odlučivanje

ARISTOTELOV EUDAJMONIZM nije HEDONIZAM (hedone = užitak)

Takvo stanovište su zastupali predstavnici jedne od sokratovskih škola - Kirenjani, a aktualno je i u modernoj filozofiji.

J. Bentham i hedonističkim utilitarizmom ljudsko djelovanje vođeno prirodnim motivima – ono želi izbjeći bol, patnju, neugodu i što je moguće više dovesti do zadovoljstva, ugode, osjećaja sreće.

izbjegavanje neugode i povećanja ugode. Temeljno načelo ove etike je postizanje «najveće moguće sreće najvećega broja ljudi».

Da bismo mogli utvrditi što povećava ugodu, odnosno umanjuje neugodu, BENTHAM predlaže uvođenje hedonističkoga računa,

Ugoda i neugoda se mjere:

intenzitet ugode i neugode,

trajanje i stupanj izvjesnosti s kojom očekujemo ugodu ili neugodu,

podnošljivost posljedice i njezina čistoća

J. S. MILL: «Bolje biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna svinja.»

Hedonistički utilitarizam dovodi do posvemašnjega individualizma

Sama činjenica da je nešto poželjno osobi ili zajednici, ne govori o tome da je tu poželjnu stvar moguće smatrati vrijednošću.

Ne uzima se u obzir društvena raspodjelu dobara, ne mari za pravednost.

TRAGEDIJA je oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima; oponašanje se vrši ljudskom akcijom, a ne naracijom, i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja.

Vrijeme trajanja tragedije – jedan ophod (obilazak) sunca

Dva dijela fabule:

PERIPETIJA – obrat radnje u protivno (iz sreće u nesreću)

PREPOZNAVANJE – obrat iz neznanja u znanje

Treći dio je PATHOS – čin poguban ili bolan, žestoke boli kao umiranje

TRAGIČKA KRIVNJA –

NESKRIVLJENA

KRIVNJA – grijeh iz

neznanja

HAMARTIA – promašaj

ATE – zaslijepljenost,

zla sudbina, nametnuta

pogreška