Kasnije je došlo do podele u Teritorijalnoj odbrani i policijiZloin u Zvorniku
Vijee za ratne zloine Okrunog suda u Beogradu Broj predmeta: K.V. 5/05 Optunica: KTRZ., br. 17/04, od 12. kolovoza 2005.
Kazneno djelo: ratni zloin protiv civilnog stanovništva
Optueni: Branko Gruji, Branko Popovi, Dragan Slavkovi, Ivan Kora, Siniša Filipovi i Dragutin Dragievi
Branitelji optuenih: Vladimir Petrovi, Miroslav Perkovi, Branislav Travica, Miroslav orevi, Dragan oki, Ilija Radulovi i Milomir Šavi
Tuitelj: Milan Petrovi
Sudsko vijee: Tatjana Vukovi (Predsjednica Vijea), suci Olivera Anelkovi i Vesko Krstaji (lanovi Vijea)
Punomonici ošteenih: Dragoljub Todorovi i Nataša Kandi
Suenje su pratili i o njemu izvještavali monitori/ice regionalnog tima za praenje suenja: Jovan Nici (monitor Fonda za humanitarno pravo Beograd), Veselinka Kastratovi (monitorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek) i Almir ozo (monitor Istraivako- dokumentacionog centra Sarajevo)
Uvod Prema optunici Tuilaštva za ratne zloine Republike Srbije od 12. listopada 2005., pred Vijeem za ratne zloine Okrunog suda u Beogradu, zapoelo je 28. studenog 2005. suenje za zloine nad muslimanskim civilima u zvornikoj opini, u razdoblju od poetka svibnja do sredine srpnja 1992. godine. Ovo je prvi sluaj koji je Haški sud ustupio srpskom pravosuu u stadiju istrage i u kojem se neki od optuenih terete po osnovi zapovjedne odgovornosti. Na suenju e se po prvi puta pojaviti više zaštienih svjedoka, a zaštitne mjere su odreene od strane Haškog suda.
Optunica Optuenom Grujiu i Popoviu se, pod tokom I., stavlja na teret prisilno preseljivanje civilnog stanovništva iz sela Kozluk i Skoi. Navodi se da su, optueni Gruji u svojstvima predsjednika Kriznog štaba, Opine, Privremene Vlade i Ratnog štaba u Zvorniku, a opt. Popovi u svojstvima zapovjednika Štaba Teritorijalne obrane (TO) i lana Ratnog štaba u Zvorniku, zajedno sa Jovom Mijatoviem, lanom Kriznog štaba u Zvorniku (protiv kojeg je postupak razdvojen), po prethodnom dogovoru, usmeno naredili i silom izvršili masovno preseljenje civilnih osoba muslimanske nacionalnosti sa podruja sela Kozluk (1649 osobe) i Skoi (173 osobe), u opini Zvornik, u Republiku Maarsku, na nain da su u ranim jutarnjim satima, 26. lipnja 1992., sa jedinicama TO Zvornik zauzeli središte sela Kozluk i najvei broj stambenih objekata, a potom pozvali Predsjednika Mjesne zajednice Kozluk, ošteenoga Fadila Banjanovia, u Policijsku stanicu u Kozluku, gdje mu je opt. Gruji u prisutnosti opt. Popovia i Mijatovia usmeno
naredio da pozove stanovništvo svoje nacionalnosti i da se u roku od 60 minuta pripreme za iseljenje u Maarsku, da bi potom Mijatovi ošt. Banjanoviu rekao da su opkoljeni, da se moraju iseliti, ili e biti pobijeni, te je opt. Gruji dodao da su autobusi i kamioni za prijevoz spremni, nakon ega je, pod tako stvorenim pritiskom, ošt. Banjanovi pozvao stanovništvo da se isele, iako su pripadnici TO ve tjerali jedan broj civila prema autobusima i kamionima i nekontrolirano pucali iz naoruanja, pri emu su ranili u nogu ošt. Galiba Hadia, te su tako stvarali atmosferu straha i pritiska, a po skupljanju stanovnika je izvršeno popisivanje osoba i potpisivanje izjava da se, navodno, iseljivaju bez prinude i potom ih, uz oruanu pratnju pripadnika TO prevezli do granice sa Srbijom, kod Loznice, gdje su preko Crvenog kria, Komesarijatu za izbjeglice Rep. Srbije uputili molbu da se svim osobama omogui prelazak do Maarske, te su po dobivanju dozvole za prelazak preko podruja Srbije, vlakom prevezeni do mjesta Pali (kod Subotice), gdje su nekoliko dana bili smješteni u ograeni prostor, a po pribavljanju putnih isprava prebaeni u Maarsku, a u napuštene kue optueni su uselili civilne osobe srpske nacionalnosti izbjegle iz drugih mjesta Bosne i Hercegovine.
Po toki II. optunice svim optuenima se stavljaju na teret zloini u Domu kulture, u elopeku, u razdoblju od druge polovine svibnja do druge polovine lipnja 1992. Navodi se da su opt. Gruji i Popovi usmeno naredili, a preko pripadnika TO Zvornik izvršili, da se po vraanju izbjeglike kolone civilnog stanovništva sela Divia - Opina Zvornik, na autobusnu stanicu u Zvorniku, najvjerovatnije 27. svibnja 1992. , odvoje 174 muške osobe od 18 do 60 godina, da ih se zatvori i zadri, prvo u upravnoj zgradi «Novi izvor», odakle su dvojica nepoznatih pripadnika TO neovlašteno odvela 11 ošteenih koji se više nikada nisu vratili. Potom, najvjerovatnije 28. svibnja, pripadnici TO Zvornik autobusima odvode ostale 163 osobe i zatvaraju ih u Dom kulture u elopeku, gdje nije bilo mogunosti odravanja osobne higijene, ime je njihovo fiziko i psihiko zdravlje bilo ugroeno, a za te uvjete su opt. Gruji i Popovi znali, a nisu išta poduzeli da ih poboljšaju, niti su išta poduzimali da, po upoznavanju sa dogaajima zlostavljanja, muenja i ubijanja zatvorenih civilnih osoba u Domu kulture, ovo sprijee, te su se time sa istim suglasili, zbog ega je u Dom neovlašteno ulazilo više pripadnika jedinice «ute ose», koja se nalazila u sastavu TO Zvornik, meu kojima ostali optueni i osoba nadimkom «Pufta», a grupu je naješe predvodio sada pokojni Dušan Vukovi (prema kome je postupak obustavljen), te su u više navrata od zatvorenih osoba oduzimali novac i zlatne nakite, fiziki ih muili, ozljeivali i ubijali uz nanošenje velikih patnji, nareivali meusobnu tuu zatvorenika, prisiljivali oeve i sinove, kao i osobe koje nisu u srodstvu, da vrše protuprirodni blud, pa su tako uinili i sljedee:
- neutvrenog dana iz Doma izveli dvije nepoznate zatvorene osobe i lišili ih ivota, a potom izveli treu osobu da vidi da su ovi ubijeni i to kae ostalima,
- u noi 10./11.06.1992., (nepoznata) osoba nadimkom «Pufta» je, ošteenima Admiru Efendiu, Enesu Digiu, Šabanu Mustafiu i Enesu ikariu noem urezala kri na elu, a ošt. Nurudinu Efendiu odsjekla mali prst lijeve ruke, iz pištolja ubila Sulejmana Kapidia i noem zaklala Sakiba Kapidia, više puta zabadala vrh noa u bedra ošteenog Nijaza Dogia, te udarala glavom ošt. Ejuba Tuhia u zid, a usljed zadobivenih povreda isti je nekoliko dana potom preminuo, a za koje vrijeme su ostali optueni to promatrali, suglašavajui se sa ponašanjem «Pufte», ili su pak raznim predmetima tukli i muili druge osobe,
- neutvrenog dana opt. Vukovi je naredio da se izdvoje oevi i sinovi i iziu na pozornicu, da se skinu goli i meu sobom vrše oralni i analni seks, što su morali initi ošteeni Fikret Jahijagi i sin Amir, Hasan Halilovi i sin Nedim, Fahrudin Kuršumovi i sin Ismail,
- 2 -
Mehmedalija Biki i sin Šaban te Šaban Mustafi i sin Samir, a ostalim ošteenima je naredio da to gledaju, zatim je stavio cijev malokalibarske puške u usta ošteenom Damiru Bikiu, pa kada je od njegovog oca dobio odgovor da mu je to jedini sin, odgovorio da ga više nema i pucanjem u usta ga lišio ivota. Potom je iz iste puške lišio ivota i ošteene Saliha Hadiavdia, Hasana Halilovia, Fikreta Jahijagia, Himza Kuršumovia i Aliju Atlia, a ranjenog Šabana Bikia ubodom noa lišio ivota, a za to su vrijeme opt. Ivan Kora i «Pufta» tukli ostale palicama, te je opt. Kora noem lišio ivota ošteene: Saliha Kapidia, Zaima Pezerovia, Hasana Atlia i Sakiba Kapidia,
- neutvrenog dana opt. Siniša Filipovi noem je u bedro ubo jednu nepoznatu, zatvorenu osobu koju potom, ubodom noa u srce, ivota lišava opt. Vukovi, a zatim ostalim zatvorenim osobama zajedno nareuju da pjevaju pjesmu iji tekst glasi : « Da vidimo kog etnika nema, nema «Repa», nema ni «Lopova», to su «ui» dva najbolja momka»,
- dana 13. lipnja 1992. osoba nadimkom «Pufta» noem odrezuje penise ošteenima Zukernejnu Efendiu i Ismetu Kuršumoviu, a opt. Vukovi uho ošt. Enesu ikariu, nareujui im da moraju pojesti svoje odrezane organe, a za to vrijeme opt. Ivan Kora ispred Doma, pucanjem iz automatske puške, lišava ivota Nuriju Hadiavdia i jednu nepoznatu osobu, a za to vrijeme su opt. Dragan Slavkovi i Dragutin Dragievi tukli ošteene meu kojima su bili i Ismail, Mirzet i Ilijaz Okanovi te Meho Hadiavdi,
- neutvrenog dana opt. Dragievi noem urezuje kri na elu i na lijevoj nadlaktici ošteenom (zaštienom svjedoku), kome potom «Pufta» lomi mali prst na desnoj ruci, a za to vrijeme je opt. Duško Vukovi noem odrezao po jedan mali prst ošteenima Adnanu Efendiu i Izetu Hadiu,
- više puta su svi optueni nareivali zatvorenicima da se meusobno tuku, obeavajui da e pobjedniku pokloniti ivot, pri emu su se, promatrajui tuu, smijali i navijali, te tako neovjenim postupanjem poniavali dostojanstvo zatvorenika,
- neutvrenog dana iz Doma su odveli ošteene Saliha Zahirovia, Seada Dihia, Nesima Okanovia i Huseina Salihovia radi utovara tijela osoba koje su oni prije toga pobili, te su tako, zajedno i pojedinano, u Domu kulture u elopeku, lišili ivota 19 osoba, a preostali preivjeli, njih 119, dana 01.07.1992. prebaeni su u zatvorske prostorije u Zvorniku a potom, 15.07.1992., u logor za razmjenu, u mjestu Batkovi.
U toki III se optuenima Grujiu, Popoviu, Vukoviu, Slavkoviu i Korau stavljaju na teret zloini na poljoprivrednom dobru «Ekonomija» i mjestu zvanom «Ciglana», u razdoblju od poetka svibnja do 15. lipnja 1992. Pokojni Vukovi, opt. Slavkovi i opt. Kora su, zajedno sa tri nepoznate osobe, nadimcima Pufta, Savo i Saša, u više navrata, u razdoblju od 7. do 12. svibnja 1992., neovlašteno ulazili u prostoriju gde je bilo zatvoreno oko 24-oro civilnih osoba. 10. svibnja 1992. opt. Slavkovi i Savo su tukli ošt. Abdulaha Buljubašia, zvanog «Bubica», od koga je Savo tada oduzeo zlatni lanac, a 11. svibnja 1992. opt. Kora i «Pufta» su iz prostorije izveli vei broj ošteenih i vani ih tukli, a u tome su sudjelovali i pokojni Vukovi, opt. Slavkovi, Savo i Saša, a od povreda istog je dana umro Nesib Dautovi.
- 12. svibnja 1992. opt. Kora i Pufta su izveli ošt. Abdulaha Buljubašia, muili ga, tukli i naredili mu da skine odjeu, klekne na koljena i savije se naprijed, u kojem su mu poloaju u anus nabili zašiljen kolac koji je prodro u njegovu utrobu oko 40 cm, dok su za to vrijeme drugi iz skupine to promatrali, a ošt. Buljubaši umro je od povreda sljedei dan.
- 3 -
- neutvrenog dana, najvjerovatnije 12. svibnja 1992., opt. Kora i «Pufta»iz prostorije izvode ošteenog (zaštienog svjedoka), «Pufta» ga tue metalnom cijevi, a opt. Kora nogama, da bi mu, na kraju, kroz hlae pokušali ugurati u anus zašiljen kolac.
- više puta tijekom boravka ošteenih na «Ekonomiji», pokojni Vukovi, opt. Slavkovi, opt. Kora, «Pufta», Savo i Saša nareivali su ošteenima da se meusobno tuku, dok jedan od njih ne bi pao, a oni su se rugali, smijali i navijali i tako poniavali dostojanstvo ošteenih, te su tako lišili ivota najmanje dvije osobe.
Sa «Ekonomije», su 12. svibnja 1992., premještena 22 zatvorenika u «Ciglanu». Odatle su opt. Slavkovi i Kora, zajedno sa «Puftom», Savom i Sašom, gotovo svakodnevno, u razdoblju od 12. svibnja do 15. srpnja 1992., izvodili ošteene, nareivali im da za njihov raun pljakaju napuštene kue, a što su ovi morali initi. Najvjerovatnije 26., ili 27., lipnja 1992. opt. Slavkovi je, sa «Puftom», Savom i Sašom, raznim predmetima, rukama i nogama tukao ošteene, pri emu je «Pufta» jednom ošteenom odsjekao noem dio koe tijela na kome je ovaj imao tetovau, te je ošt. Ismeta Širka noem porezao po vratu, da bi ga potom, pucnjem iz pištolja, lišio ivota, te su tako na «Ciglani» lišili ivota najmanje jednu osobu, pri emu su opt. Gruji i Popovi znali za nezakonitosti koje su inili pokojni Vukovi, opt. Slavkovi, Kora i drugi prema zatvorenim civilnim osobama, ali ništa nisu poduzimali da to sprijee, te su se na taj nain suglasili. sa njihovim radnjama.
IZVJEŠTAJI S RASPRAVA
Glavna rasprava 28. i 29. studenog 2005. godine-iznošenje obrane opt. Branka Grujia
Branitelj opt. Grujia je zatraio da se iz spisa izdvoji izjava koju je njegov branjenik dao istraiteljima MKSJ, tvrdei da, iako je pribavljena u skladu s Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima, ne bi ostala u spisima pred MKSJ. Branitelj opt. Slavkovia je zatraio izdvajanje zapisnika koji su pribavljeni od MKSJ, te zapisnika o saslušanju svjedoka sainjenih u Sarajevu i u Brkom zamolbenim putem.
Sudsko vijee je odbilo navedene prijedloge, a Predsjednica Vijea je navela da je l. 14 a Zakona o organizaciji i nadlenosti dravnih organa u postupku protiv uinilaca ratnih zloina jasan, u pogledu korištenja dokaza koji su izvedeni od strane MKSJ, i da propisuje da se mogu koristiti sve izjave koje su prikupljene u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima, dok su saslušanja svjedoka zamolbenim putem izvedena u skladu sa Zakonom o krivinom postupku (ZKP) BiH.
Opt. Branko Gruji, u inkriminirano vrijeme na poloaju predsjednika Privremene vlade opine Zvornik, je negirao svoje ueše i odgovornost za zloine. U razdoblju kad su izvršeni zloini, on je bio „samo“ predsjednik Izvršnog odbora SO Zvornik. Rekao je da je na sjednici Kriznog štaba, 10. travnja 1992., prihvatio preuzeti dunost v.d. predsjednika Izvršnog odbora SO Zvornik, ili privremene Vlade, kako su je zvali, i na tom je poloaju ostao do 9. srpnja 1992. Opt. Popovia upoznao je u Zvorniku, u jesen 1991. Isti se predstavio kao Marko Pavlovi, a u toj je prilici bio sa svjedokom K. Ponovno ga je vidio kad je došao Arkan. Po njegovim rijeima, opt. Popovi je postao komandant Štaba TO 28. travnja 1992., a 16. lipnja 1992. i novoformirane Vojno - teritorijalne Komande (VTK). Opt. Gruji je negirao da je on odluivao o formiranju VTK, iako
- 4 -
mu je predoena odluka privremene Vlade o njenom formiranju, koju je on potpisao. Naelnika policije postavio je MUP na prijedlog privremene Vlade. MUP je bio podreen TO. Optueni je istaknuo da sa komandantom jedinice «ute ose», Vojinom Vukoviem-uom, nije bio ni u kakvim odnosima, da su pripadnici te jedinice pravili probleme i da je privremena Vlada obavijestila o tome opt. Popovia. Krajem travnja privremena je Vlada odluila da se «ute ose» hitno stavi pod komandu TO ili da napuste podruje. Nakon toga su pripadnici uine jedinice napali Štab TO. Nazivali su ih izdajnicima, jer štite Muslimane i njihove kue.
Govorei o prvoj toki optunice i prinudnom iseljivanju 1822 bošnjakih civila iz Kozluka, opt. Gruji je rekao da su poetkom svibnja stanovnici Kozluka po prvi puta istaknuli zahtjev da ele napustiti domove i iseliti se prema Tuzli. Nakon završetka skupa koji je tada odran, mještani su ostali, a Vlada je ispunila njihove zahtjeve. Nakon mjesec i pol, «Peja» je obavijestio privremenu Vladu da mu je Fadil Banjanovi rekao o problemima. Optueni i Jovo Mijatovi su otišli u Kozluk, gdje ih je Banjanovi obavijestio da je tokom noi pucano iznad njihovih kua i da su mještani u strahu. Nakon toga su se Peja i Banjanovi dogovorili da mještani Kozluka odu u inozemstvo, Vlada je to dopustila te je obavijestila miliciju i TO da im se omogui izlazak. Detalje oko izlaska su dogovarali Banjanovi, Peja, opt. Popovi i komandir policije. Cijela pria oko deportacije je izmišljena, s obzirom da su sarajevske vlasti protiv Banjanovia podnijele kaznenu prijavu zbog izdaje, pa je on uhien u Beu i izruen BiH. «Svi su Kozluani eleli dobrovoljno da odu i svi su se sad vratili ivi i zdravi.» Rekao je da su imali nekoliko dana pripreme za iseljenje i mogli su ponijeti što su htjeli. Njihove kue su podijeljene izbjeglicama, a taj posao je obavljala opinska komisija kojom je on predsjedavao.
Istaknuo je da je, krajem svibnja 1992., Vlada obavještena da Diviani ele razgovor. Opt. Popovi je onamo otišao te je lanovima Vlade prenio elju mještana Divia o iseljivanju na podruje pod muslimanskom kontrolom. Jovo Mijatovi je organizirao iseljivanje te je obavjestio lanove Vlade da Diviani trebaju prijei na muslimansko podruje u Han Pijesku. Jedan policajac iz osiguranja je obavijestio lanove Vlade da Muslimani nisu dozvolili prolaz autobusa. Vlada je odluila da autobusi produe prema Tuzli. Nakon nekoliko dana naelnik policije ih je obavjestio da su Diviani vraeni, da su vojno sposobni muškarci odvojeni i da e biti prebaeni u logor Batkovie. Prvu spoznaju o dogaajima u elopeku dobio je kad je zapoelo suenje u Šapcu.
Naveo je da o zatvorenim civilima u «Ciglani» nije imao nikakvih saznanja.
Smatra da je uina jedinica morala biti potinjena TO. Nakon što mu je predoen nalog za isplatu jedinici „ute ose“, od strane privremene Vlade, rekao je da postoji mogunost da su bez znanja Vlade odobrena ta sredstva. Tvrdi da je sve bilo pod kontrolom TO. Naglasio je da su se vojnim pitanjima bavile Vojska i TO, dok je osiguranje logora bilo u nadlenosti policije.
30. studenoga 2006. godine – iznošenje obrane opt. Branka Popovia
Opt. Branko Popovi nije priznao odgovornost za zloine za koje je optuen. Zapoeo je sa iznošenjem obrane koje je na prijedlog njegovog branitelja Perkovia prekinuto.
- 5 -
1. prosinca 2006. godine – iznošenje obrane opt. Dragana Slavkovia
Opt. Dragan Slavkovi nije priznao izvršenje kaznenog djela za koje ga se tereti. U Zvornik je došao poetkom svibnja 1992. Ondje su ih doekali opt. Gruji, kao predsjednik privremene Vlade i opt. Popovi, odnosno Marko Pavlovi, kao komandant Štaba TO. Opt. Popovi ih je rasporedio u jedinicu svog podreenog Pivarskog. Popovi je bio nadreen svima, a civilnu policiju se nije ništa pitalo.
Desetak dana od dolaska, upoznao je Puftu, Savu i Zoksa (opt. Koraa), momke iz Kraljeva, pripadnike leteeg interventnog voda za posebne namjene. Nakon što je uo da se izvjesni Bubica nalazi na «Ekonomiji», on, Splio, Sava, Saša i 3-4 teritorijalca otišli su tamo. Kad su pronašli Bubicu, upitao ga je da li je vrijeao nekog na nacionalnoj osnovi i udario mu je šamar. Potom je Sava doveo Anu Stevi, mještanku Zvornika koju je Bubica navodno ranije vrijeao, a zatim mu je i on opalio pljusku. Tada je na «Ekonomiji» bilo 20-ak zatvorenika. Nitko od njih nije bio povrijeen. Meu zatvorenicima je bilo 5-oro/6-oro uniformiranih te je optueni izveo dvojicu na ispitivanje. Kad se, nakon desetak minuta, vratio, vidio je da teritorijalci zatvorenike prisiljivaju na homoseksualne odnose. Optueni se izvikao na teritorijalce i rekao im da to ne smiju raditi. Nakon toga se situacija smirila, a on više nije odlazio tamo.
Kasnije je kao šef osiguranja radio u „Ciglani“. Tamo je bilo 20-ak zatvorenika. Zatvorenike nitko nije tukao, jer ih je on štitio. Kad njega nije bilo, zatvorenike su tukli dobrovoljci i teritorijalci, a Pufta je ubio jednog zatvorenika. Kasnije mu je rekao da je to uinio, jer je zatvorenik imao istetoviran polumjesec na ramenu. Puftu je posljednji put vidio prije 5-6 godina i misli da on ivi u Italiji. Rekao je da nije tona tvrdnja da su zatvorenici iz «Ciglane» bili prisiljeni pljakati napuštena sela u zvornikoj opini. Naime, tadašnja privremena Vlada je donijela odluku da se bijela tehnika iz napuštenih kua donese u krug «Ciglane». Zatvoreni Muslimani korišteni su kao radna snaga.
U Domu kulture u elopeku bio je tri puta. Ondje je bilo oko 150 zarobljenika u civilu. Tamo je odlazio sa Pivarskim, Spliom i teritorijalcima. Moda je nekog od zatvorenika i udario, ali najviše su ih tukli teritorijalci. Dom kulture je osiguravala policija. Po nareenju Pivarskog je izvodio zatvorenike i ispitivao ih o skrivenom naoruanju. Prilikom treeg odlaska, dva policajaca su ubili dvojicu izvedenih zarobljenika.
2. prosinca 2006. godine – iznošenje obrane opt. Ivana Koraa
Opt. Ivan Kora nije priznao izvršenje kaznenog djela. Nije bio pripadnik «utih osa». Došao je u Zvornik 13. travnja 1992. sa dobrovoljcima iz Vojvodine: Puftom i Savom. Njih trojica su ušli u jedinicu Pivarskog koja je bila pod komandom TO. Jedan od nadimaka mu je Zoks. On, Pufta, Sava i Saša napustili su Zvornik 16. svibnja 1992., kad su se svi vojnici i dobrovoljci iz Srbije morali vratiti. Na poziv Pivarskog vratio se u Zvornik oko 5. lipnja 1992.
U «Ciglanu» je odlazio 4-5 puta vidjeti opt. Slavkovia, Puftu i Savu. Poznavao je i zatvorenika Admira Hadiavdia sa kojim je vodio ugodne razgovore. Zatvorenici su ondje bili kako ih Muslimani ne bi mobilizirali. Jedino loše što je uinio, bilo je to što im je jednom prilikom pucao iznad glava. To je uinio kad je doznao da su mu Muslimani ranili roaka.. Jednom prilikom je
- 6 -
odveo etvoricu zatvorenika iz «Ciglane» zbog prenošenja stvari i namještanja kue u koju je elio useliti.
Zna da je u Domu kulture u elopeku bio zatvor, jer je ondje vidio strau. Rekao je da su meu zatvorenicima bili Muslimani zarobljeni u akcijama i da je kod njih pronaeno oruje.
Opaanja promatraa
Prvoopt. Gruji i drugoopt. Popovi tvrdili su da nisu imali faktiku vlast tijekom oruanih sukoba u Zvorniku. Opt.Popovi je zapoeo iznošenje svoje obrane, koje je na prijedlog njegovog branitelja prekinuto, a potom je odreeno psihijatrijsko vještaenje kako bi se utvrdila njegova procesna sposobnost.
Nakon što ostali optuenici iznesu svoju obranu, saslušavat e se svjedoci, meu kojima e biti i oni pod zaštitom koju je odredio MKSJ. To je vana novost za suenja za ratne zloine u Srbiji.
26. prosinca 2005. godine – iznošenje obrane optuenih Filipovia i Dragievia
Opt. Siniša Filipovi, «Lopov», nije priznao izvršenje kaznenog djela. U travnju 1992. došao je u Zvornik, preko Srpske radikalne stranke, sa doborovoljcima iz Rume. Pripojeni su «utim osama» kojima je zapovijedao Vojin Vukovi-ua. Nareenja su dobivali od zapovjednika kome je, kao i zapovjednicima ostalih jedinica, nadreeni bio opt. Popovi. Nije se druio sa pokojnim Repiem. Za pjesmu «Da vidimo kog etnika nema, nema «Repa», nema ni «Lopova», to su «ui» dva najbolja momka», je rekao da ju je uo, ali da ju nije on izmislio. Nikad nije odlazio u Dom kulture. Znao je da se ondje nalazi zatvor, gdje su «verovatno bili muslimanski zarobljenici». Jednom je vidio kako pokojni Dušan Vukovi sa jednom osobom ide prema Domu kulture. Tada je imao 18 godina i bio je obian vojnik.
Opt. Dragutin Dragievi ne priznaje poinjenje kaznenog djela, ne eli iznositi obranu te se brani šutnjom.
Pred. Vijea je rekla da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka–psihijatra Branka Mandia, proizlazi da je opt. Popovi procesno sposoban. Nakon intervencije branitelja, opt. Popovi nije elio nastaviti iznošenje obrane.
28. prosinca 2005. godine - obrana optuenih
Sudski vještak – psihijatar Branko Mandi je ostao pri svom nalazu i mišljenju. Rekao je da je opt. Popovi 30. studenog 2005. bio sposoban iznijeti obranu, kao što je i danas sposoban sudjelovati u postupku. Opt. Popovi je potpuno duševno zdrav i sposoban za rasuivanje.
Potom je opt. Popovi istaknuo da prilikom iznošenja obrane nije znao što govori i da su branitelji morali intervenirati. Tvrdi da mnogo toga što bi inae rekao u svojoj obrani, tada nije rekao.
- 7 -
Branitelj Perkovi je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka i izrazio sumnju u zakljuak da je opt.Popovi procesno sposoban. Predloio je neurološko vještaenje. Sudsko vijee je donijelo rješenje kojim se odbija navedeni prijedlog. Nakon toga, odbilo je i drugi prijedlog branitelja, da se iz sudskih spisa izdvoji zapisnik o saslušanju opt. Popovia od 30. 11. 2005. Opt. Popovi nakon toga nije elio nastaviti sa iznošenjem obrane.
Opt. Gruji je primjetio, kako ono što je govorio Popovi nije imalo smisla.
30. i 31. sijenja 2006. godine - dokazni postupak saslušanjem svjedoka
Svjedok Fadil Banjanovi, tadašnji sekretar Mjesne zajednice u Kozluku, je svjedoio o prisilnom preseljivanju 1822 bošnjaka civila iz sela Kozluk i Skoi. U Kozluku je 1992. veinsko bilo bošnjako stanovništvo. Oko Kozluka je bilo 7-8 sela sa veinskim srpskim stanovništvom. Kad je poeo oruani sukob na podruju Zvornika, Kozluk je bio u potpunoj izolaciji. Svjedok je imao povlašten poloaj i sa posebnom je propusnicom odlazio u Zvornik, gdje je razgovarao sa opt. Grujiem i drugim srpskim dunosnicima. Poetkom svibnja 1992., u Kozluk je došla grupa ljudi iz Šepka i Skoia koja je eljela ii u Tuzlu. Meutim, nakon jamenja sigurnosti, stanovništvo iz Skoia i Šepka se vratilo u svoja sela. U sljedea dva mjeseca nije bilo maltretiranja.
U lipnju 1992. je nastala potpuna dezorijentiranost opinskog i policijskog elništva i divljanje paravojske. Tada je glavni bio opt. Popovi koji zapovijedao svim jedinicama. Nekoliko dana prije deportiranja Kozluana ubijen je Medo Marhoševi. TO, na ijem je elu bio opt. Pavlovi, inscenirala je napad na Kozluk. Tom je prilikom ranjen jedan Srbin, a 7-8 bombi je baeno u dvorišta Muslimana.
26. lipnja 1992., u jutro, reeno mu je da treba doi u srpsku policijsku stanicu. Ondje je zatekao predsjednika privremene Vlade opt. Grujia, Jovu Mijatovia i nekoliko vojnih zapovjednika. Gruji mu je rekao da mora sakupiti mještane i da odmah moraju izii iz Kozluka. Kao razlog naveo je da nemaju kontrolu nad situacijom. Kad je svjedok zatraio više vremena kako bi se spremili, Mijatovi je rekao: „Gospodine Banjanoviu, ne igraj se, svi ete biti pobijeni.“ Imao je utisak da mu je Gruji prenosio odluku viših vlasti. Reeno mu je da e ih prebaciti u Srbiju i da e opinske vlasti osigurati prijevoz. Otišao je u prostorije Doma kulture gdje je bilo 10 do 15 mladia te im je rekao da moraju napustiti Kozluk. Nekoliko mladia je megafonima pozivalo narod. Ubrzo je stiglo dvadesetak autobusa i tri kamiona, a u centru su bila tri tenka, vojna vozila i transporteri. Pored skoro svake kue su bili naoruani vojnici i policajci koji su pourivali narod. Smjeli su ponijeti samo po jednu vreicu stvari. Tada je ranjen Galib Hadi, a 4-5 kua je zapaljeno. U zadrunom dvorištu je pravljen popis mještana koji se iseljivaju. Predstavnik domainstva je govorio imena, prezimena i broj lanova domainstva. Policajci, pripadnici TO, vojnici sa crvenim beretkama i dr. su ih pregledavali na ulasku u autobuse, oduzimali im novac i nakit i maltretirali enske osobe. Svjedok je predao 1 000 DEM. Nije vidio opt.Popovia, ali je vidio naredbu na kojoj se isti potpisao kao Komandant TO srpske opštine Zvornik, na kojoj je pisalo da mještani dobrovoljno napuštaju Kozluk i da imovinu ostavljaju srpskoj opini Zvornik. Sadraj naredbe nije odgovarao istini. Pred. Vijea je svjedoku predoila ovu ispravu i on je potvrdio njezinu autentinost. Rekao je da je proitao dio u kojem se navodi da su eljeli izbjei mobilizaciju, ali da bi u tom trenutku sve potpisao. Oko 12,00 sati mještani Kozluka su, zajedno
- 8 -
sa oko 200 mještana Skoia, krenuli. Mještani Skoia krenuli su na njegovo inzistiranje. Oni koji nisu eljeli krenuti su ubijeni (18 iz Kozluka i 20-ak iz Skoia). Meu njima je bila Sabita Banjanovi, stara 80 godina, zaklana i baena na smetlište.
Srpska policija je imala znaajnu ulogu u iseljivanju, pljaki i odovoenju ljudi koji se vode kao nestali. Naime, srpska policija je tom prilikom osiguravala autobuse i kamione.
Na Šepakom mostu napalo ih je 20 – 25 vojnika koji su htjeli izvui iz autobusa 50 ena. Intervenirao je preko Crvenog kria te je došla policija. Nakon što su iz Komesarijata za izbjeglice Rep. Srbije dobili suglasnost da nastave put ka inozemstvu, krenuli su prema Rumi. Ondje su prešli u vlak. U kompoziciji je bilo više stonih nego putnikih vagona. Tu su ih napali i tukli. Napali su ih i u Šapcu, gdje je 10-ak ljudi povrijeeno. Tijekom puta su neke ene rodile, nije bilo higijenskih uvjeta, bilo je bolesnih. Na eljeznikoj stanici u Subotici su ih drali dva, dva i pol, dana. Uz pomo subotikog Crvenog kria prebaeni su na Pali.
Nakon 5-6 dana, na livadi ograenoj bodljikavom icom, dobili su putovnice. Kako su ih dobivali , tako su ukrcavani u vlakove za Maarsku ili Austriju. Dogaalo se da majka i sin odu u Austriju, a kerka u Maarsku. Svjedok je posljednji dobio putovnicu i deportiran je u prihvatni centar u Maarskoj. Poeo je raditi na povezivanju obitelji te je odlazio u Be. Prilikom drugog odlaska, odreen mu je pritvor. Optuen je za povredu neutralnosti Austrije, ali je osloboen optube. Svetozar Andri, tadašnji pukovnik Vojske Republike Srpske (VRS), naredio je TO Zvornik izvršivanje deportacije bošnjakog stanovništva i o tome postoji pisana naredba koju je svjedok predao Sudskom vijeu. U njoj se nalae i odvajanje vojno sposobnih Bošnjaka i organiziranje logora. Taj je dopis upuen Štabu TO Zvornik, tj. komandantu Marku Pavloviu. Deportiranje je izvršila TO, iji je zapovjednik bio opt. Pavlovi. To je bila smišljena vojna i politika akcija VRS, TO Zvornik, Marka Pavlovia i civilne vlasti Brane Grujia.
1. veljae 2006. godine – dokazni postupak saslušanjem svjedoka
Svjedok Amir Jakupovi je ivio u Kozluku do 26. lipnja 1992. Rekao je da je poetkom svibnja u Kozluku organiziran, skup gdje su bili i mještani Skoia i Šepka. eljeli su ii prema Tuzli. Tada je postalo jasno da se nikada organizirano nee moi doi do Tuzle.
Prije 26. lipnja bile su dvije inscenirane pucnjave, da ih se zaplaši i iseli. Posljednja pucnjava bila je 26. lipnja, oko 5 sati, i trajala je oko 1 sat. Svjedok je tada bio u prostorijama Kriznog štaba. Nakon toga su došli srpski policajci i traili Fadila Banjanovia, te su rekli da isti mora doi u policijsku stanicu. Svjedok je Banjanovia dovezao pred stanicu u kojoj su bili opt.Gruji i Jovo Mijatovi. uo je kad je Gruji „naredio, ili rekao“ Banjanoviu, da im više ne jami sigurnost i da u roku jednog sata moraju iseliti. uo je da je Banjanovi rekao, da se to nije trebalo dogoditi i da za to nema razloga. Svjedok je izišao a Banjanovi je ostao još nekoliko minuta. Za 20 minuta došli su autobusi, a reeno je da za sat vremena budu obaviješteni mještani i da se spakuju. Oko 8 sati u Kozluk su ušli tenkovi te je poela pucnjava. Naoruani vojnici su bili rasporeeni po svim ulicama, bilo je i policajaca i dvadesetak mještana. Megafonom su obavještavali mještane da e se ii u Maarsku. Ljudi su to panino prihvatili. Upala je vojska i poelo je pucanje i ranjavanje. Tada je ranjen Galib Hadi. Gorjelo je 4-5 kua. Tada nije uo ni vidio da je itko maltretiran, ali se, po dolasku na Pali, prialo kako je bilo maltretiranja, traenja novca i zlata. Rekao je da su svi mještani morali doi u zadruno dvorište gdje im je reeno da mogu ponijeti samo jednu vreicu vlastitih stvari. U zadrunom je dvorištu bio postavljen stol na kojem su nainjeni popisi
- 9 -
mještana Kozluka. U Loznici je vidio da, uz popise, postoji prilog o tome kako svi dobrovoljno napuštaju Kozluk i ostavljaju imovinu opini. Rekao je da nije tono da se radilo o dobrovoljnom napuštanju mjesta, da im je to nareeno, da su potrpani kao stoka. Rekao je da se svatko pojedinano potpisao na popisu. Uz ljude iz Kozluka krenulo je i dosta ljudi iz Skoia. Autobusi i kamioni su krenuli 3, ili 4, sata od obavještavanja mještana. To je bilo oko 12 sati. 20-25 mještana Kozluka nije krenulo sa njima. Kod Šapca su kamenovani. Tada su ih stavili u vlak i krenuli su prema Paliu. Nisu znali kamo idu, mislili su da odmah idu u Maarsku, ali je vlak zaustavljen na kolosjeku u Paliu. Bilo je bolesnih i starih osoba kojima je bila potrebna pomo.
Svjedok je rekao da su na Pali stigli 26. lipnja u veernjim satima, te su ondje na eljeznikoj stanici boravili dan ili dva. Odatle su odvedeni u „logor ograen bodljikavom icom“, gdje su proveli 2-3 dana. Nakon što su nainjene privremene putovnice, ponovo su krenuli na eljezniku stanicu i u 4 skupine su krenuli prema Maarskoj.
Izvršeno je suoavanje opt .Grujia i svjedoka Jakupovia. Gruji je rekao da ništa od navedenog nije tono, jer su oni izišli dobrovoljno te da on 26. lipnja uope nije bio u Kozluku. Optueni je rekao: “Njegov motiv je što ga je Fadil pripremio... Svi su se dogovorili: idemo da osudimo Srbiju, da osudimo jednu grupu iz Zvornika, to je osnovni motiv.“
Svjedok Bakija Imamovi je do 26. lipnja 1992. ivio u Kozluku. Do 26. lipnja su bile dvije pucnjave. Misli da je njihova svrha bila zaplašivanje i lakše iseljivanje naroda. Dana 26 lipnja, oko 9,30 sati, susjeda mu je rekla da se moraju spakirati i iseliti. On nije oekivao da e tog jutra napustiti Kozluk. Reeno je da prtljaga bude što manja, po jedna torbica. Vojska je bila poredana po Kozluku. Prialo se da idu preko Loznice prema zapadnim zemljama. uli su se pucnjevi i vidio se dim. Tom prilikom ranjen je Galib Hadi. Na ulazu u zadruni dom pravljeni su popisi mještana koji se iseljivaju. Rekao je da se predstavnik obitelji potpisivao i navodio broj lanova domainstva. Pri ulasku u autobuse policajci su vršili pretragu. Poslije je uo da su oduzimani novac i nakit. Policija je pratila kolonu autobusa i kamiona do Šepakog mosta.
Pred Loznicom su ekali nekoliko sati, potom su nastavili put prema Paliu. Iz autobusa i kamiona su prešli u vlak, gdje je bilo i stonih vagona. Bilo je bolesnih ljudi, starijih ena i trudnica. Na Paliu su proveli 2-3 dana. Spavali su u vagonima i u ograenom prostoru. Nakon dobivanja putovnica, sa svojom je grupom prebaen u Be. Ondje je vidio ispravu, pridodanu popisu iseljenih mještana, na kojoj je pisalo da se dobrovoljno iseljivaju kako bi izbjegli mobilizaciju. Potpisnik je bio opt. Pavlovi. Nakon predoivanja popisa osoba i navedene isprave, potvrdio je njihovu autentinost. Ne misli da je iseljivanje bilo dobrovoljno, niti zbog toga da bi se izbjegla mobilizacija. Objasnio je da je do izvornika popisa i ove isprave došao u Beu, 8. rujna 1992., nakon pritvaranja Fadila Banjanovia. Kasnije su jednu kopiju predali MKSJ, a jednu Boltzmannovom institutu u Beu.
Smatra da odluka o iseljivanju nije bila stav opinskih vlasti, nego je morala imati odobrenje politikih vlasti više razine. Samu realizaciju obavila je Vojska, tj. TO.
2. veljae 2006. godine – nastavak dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Svjedok Dragan Rioši je u Zvornik došao krajem svibnja, ili poetkom lipnja 1992., radio je u SUP-u kao inspektor za suzbijanje opeg kriminala. Nakon 10-ak dana, naelnik policije Vasili mu je rekao da se javi komandantu Štaba TO, opt. Pavloviu, zbog ustrojivanja jedinice za osiguranje objekata od posebnog znaenja. Svjedok je postao zapovjednik jedne vojne formacije.
- 10 -
U prvom razdoblju nadreeni mu je bio opt. Pavlovi, a nakon što je on, kao i Štab TO nestao, nadreeni mu je bio zapovjednik brigade Blagojevi. Pred. Vijea mu je predoila dio njegova iskaza pred MKSJ, gde je rekao da je usprkos formiranju Zvornike brigade, sredinom lipnja 1992., Marko Pavlovi bio jedan od kljunih ljudi. Rekao je da je on i dalje bio glavni zapovjednik, kada se govori o TO i MUP-u. Rekao je da je takvo stanje trajalo vrlo kratko.
Govorei o iseljivanju Kozluka, rekao je da zvornike opinske vlasti više nisu mogle jamiti sigurnost Kozluanima te da su se ovi morali iseliti prema Srbiji. Navodno su dobrovoljno pristali i dogovorili se sa lokalnim vlastima. Svjedok je 26. lipnja otišao u Kozluk zajedno sa Milošem Petkoviem, a po pozivu Branka Studenog, aktivnog oficira i komandanta tenkovske ete. Reeno mu je da treba otii u Kozluk osigurati mjesto, jer su paravojne postrojbe ugroavale ivote mještana. Pronašao je Branka Studenog i sa njim je bio skoro sve vrijeme. Vidio je 3-4 tenka, što mu nije bilo normalno, više od 20 policajaca kojima je zapovijedao Savo Mihajlovi, manji broj osoba u vojnim odorama i autobuse. Misli da je zvornika civilna vlast organizirala autobuse i transport, dok je policija sve provodila. TO više nije postojala, postojala je brigada. Nije vidio Grujia i Popovia, niti ikoga od civilne vlasti. Banjanovi je rekao graanima da pokupe osobne stvari i krenu prema autobusima. Jedan deko je bio ranjen, ali ne zna tko ga je ranio. Njemu je iseljivanje izgledalo kao dobrovoljno i misli da je to bilo dobro rješenje. Jedan policajac je pokušao izvesti jednog deka iz autobusa, ali je on to sprijeio. Autobuse je oko 12,00 sati, sa ostalim vojnicima, otpratio do Šepakog mosta. Pratio ih je automobilom TO. Konvoj je osiguravala policija.
S obzirom da je svjedokov iskaz u suprotnosti sa iskazima svjedoka Banjanovia, Jakupovia i Imamovia, predoene su mu razlike, te je rekao da njihovi iskazi nisu toni. Negirao je i navode opt. Popovia da je on (svjedok) donio popise imena mještana Kozluka u Štab.
Svjedok Stevan Ivanovi, bivši sekretar Narodne odbrane i lan Privremene vlade, je rekao da je sredinom svibnja 1992., u prostorijama Narodne odbrane u Zvorniku, upoznao opt. Marka Pavlovia koji je bio komandant Štaba TO i lan Privremene vlade. Opt. Pavlovi je trebao staviti paravojne postrojbe pod zapovjedništvo i nadlenost regularnih postrojbi.
Negirao je tonost navoda iz izjave haškim istraiteljima, da su sva vlast i zapovjedništvo nad TO i paravojskom do kraja srpnja bili u rukama Marka Pavlovia. Djelomino je potvrdio navod iz iste izjave, da je opt. Gruji bio svjestan svih ubojstava koja su se dogaala u opini, jer je bio predsjednik privremene Vlade. Pripadnici policije Grujiu su podnosili izvještaje. Ne zna je li Gruji bio objektivno izvještavan.
Rekao je da je iseljivanje obavljeno bez pritiska i dosta korektno. Nije prisustvovao iseljivanju, ali zna da nije bilo stradavanja i prinude. U istrazi je rekao da su u iseljivanju Kozluka najviše bili ukljueni „Marko, Brano i Marinko“, te je pojasnio da, „ako je bilo pregovora“, morali su pregovarati optueni Gruji i Pavlovi te MarinkoVasili.
O zloinima u Domu kulture u elopeku nema neposrednih spoznaja, ali misli da su pripadnici MUP-a znali za zloine.
Rekao je da su, u svibnju 1992., na «Ekonomiju» dovoeni Muslimani koji su sudjelovali u sukobima. «Ekonomiju» su osiguravali pripadnici MUP-a. To mu je rekao policajac Miloš Milanovi koji je imenovan upravnikom tog zatvora, ali je tri dana potom doivio psihiki šok i otišao u bolnicu, jer su pripadnici paravojnih postrojbi ulazili u objekt, maltretirali, izvodili i ubijali zatoene. Misli da je Milanovi o dogaajima na «Ekonomiji» obavijestio nadreene.
- 11 -
Svjedoku je predoena izjava haškim istraiteljima, u kojoj je rekao da su lanovi Privremene vlade razgovarali o pritvorskim centrima u Tehnikoj školi i elopeku te što initi sa zatvorenicima, da se znalo da su paravojne grupe zlostavljale zatvorenike i da se nije došlo do ikakvog rješenja. Svjedok je to djelimino potvrdio i rekao da je stajalište Vlade bilo, da se to ne smije dogaati, da se moraju pronai poinitelji, ili bar ispitati okolnosti tih dogaanja.
Opaanja promatraa Tijekom saslušavanja svjedoka Banjanovia i Jakupovia, branitelji su se ponašali vrlo nekorektno. Naime, branitelj Petrovi je, prilikom postavljanja pitanja svjedoku Jakupoviu, više puta vikao i inzistirao da svjedok odgovori na pitanja na koja je ve dao odgovor. Nakon što je zatupnica ošteenih, Nataša Kandi, na to skrenula panju Sudskom vijeu, branitelj je rekao da ona time vrši pritisak na njega i na javnost.
8. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Svjedoenje je nastavio Stevan Ivanovi. Negirao je navode iz izjave haškim istraiteljima, da mu je poznato, da je autobuse («Drinatrans»), za odvoenja civila, mobilizirao predsjednik Kriznog štaba Gruji. Potom je rekao da je to preneseno znaenje, da to znai, da se to dogodilo na njegov zahtjev, a postojale su slube koje su bile zaduene za izvršivanje. Konkretno, te su poslove radili Jovo Mijatovi i ljudi iz opinskog Sekretarijata. Potvrdio je navod iz iste izjave, da su bili zadueni za civilne rtve koje su poginule u ratnim djelovanjima. Kosta Eri mu je bio izravno podreen. Osobama pod Erievim zapovjedništvom bi naloio da pokupe mrtve, osiguraju patološki pregled i pogreb. Od Eria je saznavao broj rtava na nekom mjestu.
Rekao je da je znao, da je paravojska zatvarala muslimanske civile u improvizirane zatvore, te da ih je policija uvala. Misli da je Krizna vlada odluila, da policija osigurava te objekte.
Opaanja promatraa: Branitelji su uglavnom postavljali pitanja, pod kojim je uvjetima ovaj svjedok davao izjavu haškim istraiteljima i u kojem je svojstvu haški istraitelj prisustvovao saslušanju svjedoka pred istranim sucem u Distriktu Brko. Naime, postoji imperativna odredba – l. 14 a Zakona o organizaciji i nadlenosti dravnih organa u postupku protiv uinilaca ratnih zloina – koja predvia da se dokazi izvedeni pred MKSJ mogu korisiti pred sudovima Rep. Srbije i da predstavnici MKSJ mogu prisustvovati svim stadijima postupka pred srbijanskim sudovima u sluajevima i kad MKSJ ustupi predmet srbijanskom pravosuu.
Branitelj Perkovi je stavio primjedbu na voenje postupka Predsjednice Vijea. Rekao je da ona veinu svjedoka prekida i ne dozvoljava im da sami odgovaraju na pitanja.
9. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Svjedok Mile Jovi, bivši slubenik TO Zvornik, je rekao da nema neposrednih spoznaja o predmetu optunice. Svjedok je, krajem travnja 1992., imenovan pomonikom logistike TO, a zapovjednikom je imenovan opt. Popovi. Sa opt. Popoviem slubeno se susreo samo jednom, krajem travnja, ili poetkom svibnja 1992., kad ga je obavjestio da je iz Tuzle stiglo naoruanje za oko 5 000 ljudi, i da se nalazi u skladištima. Nakon toga je ustrojena postrojba TO koja je imala blizu 500 osoba, uglavnom rezervista, ali su se oni vrlo brzo razišli kuama i odnijeli
- 12 -
podijeljeno oruje. Pored te postrojbe, krajem travnja ili poetkom svibnja 1992., ustrojena je postrojba Vojne policije pri TO, koja je imala 50-60 ljudi, a bili su smješteni u «Standardu». U istrazi je rekao da su Krizni štab i Vlada imali utjecaj na raspolaganje orujem te su izdavali i druge naredbe.
Dok je bio na bolovanju, od kraja lipnja do sredine kolovoza 1992., uo je da je opt. Popovi uhien zajedno sa pripadnicima „neke paravojske“. Pretpostavlja da su razlozi za tobili problemi odnosa izmeu brigade, paravojski i dobrovoljaca, jer je u brigadi odlueno da ih se stavi pod njezino zapovjedništvo. Najpoznatija paravojna postrojba u Zvorniku je bila ona pod nazivom„ute ose“. Njihov zapovjednik ua je sa svojim pratiteljima više puta dolazio u skladište TO i uzimao streljivo.
Kroz Kozluk nije htio prolaziti dok mještani nisu napustili mjesto, jer je poznavao sve ljude iz Kozluka i jer je sa njima ranije bio prijatelj. Nije uo da se priprema iseljivanje, a ono se dogodilo dok je on bio na bolovanju.
Misli da su mještani Divia otišli ranije, jer su u neposrednoj blizini Zvornika. Nije znao kuda su otišli. Poetkom lipnja je saznao da se Dom kulture u elopeku koristi kao zatvor, ali se nije raspitivao tko dri zatvor, niti tko se u njemu nalazi.
Nakon saslušavanja svjedoka Jovia, Pred. Vijea je pozvala opt. Grujia i upitala ga, eli li komentirati iskaz svj. Ivanovia. Opt. je rekao da je Ivanovi bio posve ošamuen i da je davao kontradiktorne odgovore. Ponovio je da on nema nikakva saznanja o tome, da je bilo zatoenih na «Ekonomiji». Nakon što je branitelj Petrovi prigovorio, što Pred. Vijea postavlja pitanja njegovom branjeniku i što mu ne dopušta konzultacije sa njim, opt. Gruji je rekao da više ne eli komentirati.
10. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Asim Ali, pomonik zapovjednika zvornike policije od kolovoza 1991. do 8. travnja 1992., rekao je da je tada zapovjednik policije bio svjedok K, a naelnik Osman Mustafi. Svjedok K mu je ispriao da ga je SDS postavila na mjesto zapovjednika, iako nije imao iskustva rada u policiji. Doveo ga je predsjednik SDS-a, opt. Gruji, koji je „Veliki tata i ono što kae mora biti tako.“ Po sjeanju svjedoka, 6. travnja 1992. srpska policija se odvojila, napustila sjedište stanice i prešla u Karakaj. Tu odluku je donio opt. Gruji. To mu je rekao svjedok K.
8. travnja 1992., u ranim jutarnjim satima, u stanicu policije privedena su 4 zarobljenika. Dvojica su imala iskaznice Srpske radikalne stranke i Srpskog etnikog pokreta. Ta dvojica bili su braa, a imali su nadimke Repi i uo. Trei, Milorad Ulemek-Legija, je imao vojnu knjiicu i iskaznicu Legije stranaca, a bio je, kao i etvrti zarobljenik, pripadnik Arkanovih postrojbi. Prilikom pretresa kod njih su našli noeve, automatske puške i pištolje. Rekli su da su krenuli na sastanak sa svjedokom K, Arkanom i opt. Grujiem, u hotel «Jezero» u Malom Zvorniku, da su došli jer je ugroeno srpstvo i da ele zaštititi srpstvo. U stanici su ih drali od jutarnjih sati pa do 16, ili17, sati. Dok su ispitivani, Fadila Mujia, šefa kriminalistike policije, je gotovo svakih 15 minuta zvao izvjesni major Pavlovi koji je rekao da je oficir JNA, te je traio da se navedena etvorica oslobode, ili e biti izvršena odmazda nad zarobljenim Bošnjacima. Muji ih je, bez svjedokovog znanja, predao optuenom Pavloviu. Tog 8. travnja 1992., u zvorniku su bolnicu ušli arkanovci te su maltretirali bolesnike i bolniko osoblje. Pored arkanovaca u Zvornik su ušli i
- 13 -
Šešeljevi radikali. Kad je postalo jasno da je Zvornik pao, sa nekolicinom je policajaca napustio stanicu. Svjedok je, u svibnju 1992., ustrojio policijsku stanicu u Sapni, udaljenoj oko 25 km od Zvornika.
Rekao je da je do spoznaja o zloinima koji su poinjeni u tom razdoblju, došao preko graana koji su prešli na slobodno podruje, koji su razmjenjeni, pobjegli ili izbjegli. Od njih je uzimao izjave, nakon ega je Okrunom vojnom tuilaštvu u Tuzli podnosio kaznene prijave protiv poznatih i nepoznatih poinitelja. Podnio je kaznene prijave zbog silovanja djevojica u logoru «Liplje» i zbog zloina u logorima u Zvorniku, «Novom izvoru», «Alhosu» i «Standardu».
Prikupio je i dosta izjava o zloinima u Domu kulture u elopeku, koje se mogu dostaviti Sudu preko Kantonalnog tuilaštva u Tuzli. Rekao je da su ljudi koji su uspjeli pobjei, ili su bili razmjenjeni, priali o strahotama koje su se dogaale u svibnju i lipnju 1992.(svakodnevno maltretiranje, ubijanje, silovanje, prisilni rad i pljakanje bošnjakih kua). Ukazivali su na izvršitelje zloina prema njihovim nadimcima, a upamtio je „Repia“, „Zoku“ i „Puftu“. Organiziranje zatvora bilo je u reiji SDS-a. Arkanovci, šešeljevci i ostale grupe pojavile su se na poziv SDS.
U Kozluku je imao rodbinu te je znao da se odande nije moglo nikuda, sve do organiziranog iseljivanja. Ondje su bili i Muslimani iz okolnih mjesta. Prije izlaska morali su potpisati izjavu kojom se odriu sve imovine.
Svjedok je rekao da je Grujia poloaj inio najodgovornijim ovjekom, ali ne zna je li to i faktiki bilo tako. O optuenomu Popoviu je „kasnije uo mnogo runog“.
Opaanja promatraa Iako svjedok Ali nema neposrednih saznanja o predmetu optunice, iskazivao je o ovlastima i poloaju opt. Grujia poetkom sukoba u zvornikoj opini.
27. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Marinko Vasili je rekao da je tijekom travnja 1992. bio pomonik zapovjednika policije. Poslije je, na molbu opt. Grujia i lanova Kriznog štaba, postavljen za zapovjednika, a u prvoj polovici lipnja preuzeo je dunost naelnika i to je obavljao do druge polovice srpnja. Tada je, „nakon svih problema“, podnio ostavku i napustio policiju.
Govorei o iseljavanju Kozluka, istaknuo je da niti on, niti pripadnici MUP-a u tome nisu sudjelovali. Po njegovom saznanju, podršku je dala vojska. Od lanova Kriznog štaba je uo da je bilo razgovora o iseljivanju, zbog nemogunosti jamenja sigurnosti. Na razgovore o dobrovoljnom odlasku u inozemstvo je išao Jovo Mijatovi. Predoene su mu tvrdnje optuenog Grujia da su naelnik policije i Štab TO bili zadueni kontaktirati Banjanovia radi pripreme iseljivanja Kozluana. Svjedok je to negirao.
Rekao je da su se u Domu kulture u elopeku nalazili mještani Divia. Slavko Eri, tadašnji pomonik zapovjednika, je pratio Diviane do Kladnja, gdje ih je trebala preuzeti muslimanska strana. To nije uspjelo, pa su Diviani nekoliko dana proveli u sportskoj dvorani u Zvorniku. Potom su završili u elopeku. Po dolasku u elopek, Diviani su predani stanici rezervne
- 14 -
policije, koju je vodio Anelko Vasiljevi, a koji je za zapovjednika zatvora odredio Cvjetka Jovia. Zadatak je bio zaštititi ljude od onih koji su ih ranjavali i ubijali. Rekao je da su samo muškarci dovedeni u Dom kulture, dok su ene i djeca otišli prema Kalesiji. Zatvorenici nisu bili zarobljeni, ve su imali status civila. Bili su slobodni ii iz elopeka, ali nisu imali kamo otii. Tvrdi da je o zloinima u Domu kulture saznao krajem srpnja 1992., kao civil. Predoen mu je iskaz policajca Srede Vukovia koji je rekao da je on (Vasili) zatraio dva autobusa za prijevoz iz elopeka u Sud za prekršaje. Rekao je da se toga ne sjea.
Ne zna što se zbivalo na «Ekonomiji». Misli da su ondje bili zadravani ljudi koji su zarobljeni na bojištu. Policija je tada bila u «Standardu», 2-3 km od «Ekonomije». Obavjestili su ih da trebaju biti osiguranje, ali ne zna tko je to naredio. O dogaajima u «Ciglani» nema spoznaja, osim što je uo da su ljudi tamo išli raditi. Misli da su ih tamo vodili neki Lozniani.
Ne sjea se da je o zatoenima u elopeku razgovarao sa Grujiem i Popoviem. Predoen mu je iskaz opt. Popovia koji je rekao da je priao sa svjedokom i opt. Grujiem o nestancima ljudi, o maltretiranju ljudi na «Ekonomiji», te o prijedlogu da se ua izjasni, tko su ljudi koji su to inili. Kako se ua nije izjasnio o imenima, odlueno je da im se kae da napuste Zvornik. Svjedok je rekao da se tog razgovora ne sjea.
Opaanja promatraa: Branitelj Perkovi je stavio primjedbu Predsjednici Vijea jer je svjedoku predoila iskaz svjedoka iz istrage, a isti još nije saslušan na raspravi. Vijee je rješenjem odbilo primjedbu.
28. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Sredo Vukovi, bivši policajac, je svjedoio o dogaajima na poljoprivrednom dobru «Ekonomija», na «Ciglani» i u Domu kulture u elopeku.
Svjedok je u svibnju i lipnju 1992. bio zaduen za osiguranje zatvora na «Ekonomiji» i povremeno je tamo odlazio. To mu je usmeno naredio Slavko Eri, ili Petko Pani. Prije njega je za osiguranje bio zaduen Miloš Milanovi, za kojeg su mu rekli da se nalazi u bolnici. Godinu dana kasnije Milanovi mu je rekao da su ondje dolazili neki ljudi i tukli zarobljenike. Pretpostavlja da je zatvor ustrojila zvornika vlada, iji je predsjednik bio opt. Gruji. Na osiguranju je bilo pet rezervista. Svjedok je na «Ekonomiju» odlazio svaki, ili svaki drugi, dan, a to je trajalo oko mjesec, mjesec i pol dana. Zatoenici su bili u jednoj zakljuanoj prostoriji. Poslije se broj zatoenih poveao na 10 do 15. Misli da je zatoenike dovodila TO. U istrazi je rekao da su u zatvoru bili Muslimani koji su uhieni u gradu, ili su vraeni iz Srbije. Nije voena evidencija zatoenih. Zatoeni su bili muškarci, stariji od 30 godina, zatoeni vjerovatno zato jer su bili Muslimani. Meu zarobljenicima je prepoznao Fadila Handia. Jednom je vidio kako su, izvjesni «Crni» i jedan dobrovoljac, palicom tukli Handia. «Crni» je bio iz Doboja i imao je policijsku uniformu. Svjedok ih je otjerao te je zabranio osiguranju da ikoga pušta unutra, radi navodnog ispitivanja zarobljenika. Po njegovom sjeanju, na «Ekonomiji» nitko nije izgubio ivot. Straari nisu smjeli pucati. Osim sluaja sa Fadilom Handiem, više se ništa nedopuštenog nije dogodilo. On je o navedenom sluaju izvjestio nekog od nadreenih. Krajem lipnja, ili poetkom srpnja 1992., 10-12 zatoenih je prebaeno u Tehniko-školski centar u Karakaj.
- 15 -
Govorei o zatoenicima u Domu kulture u elopeku, istaknuo je da je u srpnju 1992. saznao da se oni ondje nalaze. Nareenje, da se zatoenici prebace u Sud za prekršaje, dobio je usmeno od Marinka Vasilia koji mu je rekao da e Diviani ondje biti 2-3 dana, a nakon toga e biti prebaeni u Batkovie. U Sud za prekršaje prebaeni su sa dva autobusa. Okupljeni, meu kojima je bilo vojnika i teritorijalaca, su dobacivali policajcima: „Pobiemo vas. Štitite Muslimane“. Neki od zatoenika su bili povrijeeni, te je netko pozvao Hitnu pomo. Zatoenima je pruena lijenika pomo. U Sudu za prekršaje proveli su 7-10 dana, nakon ega su 15. srpnja 1992. odvedeni u Batkovie. Samo je 6–7 bolesnih Diviana ostalo u Sudu za prekršaje.
Sjea se dogaaja iz srpnja 1992., kad je kapetan Dragan Obrenovi, sa 4-5 vojnika, doveo Bubicu i još 3 pretuene, polumrtve osobe u Sud za prekršaje. Obrenovi im je rekao da ih je doveo da tu prenoe, te da e ih nakon toga vratiti u «Standard». Bubica je bio pretuen i drao se za stomak. Rekao je da su ga izudarali neki seljaci. Svjedoku su predoene spoznaje da je Bubica bio na «Ekonomiji». Rekao je da Bubica nije bio na «Ekonomiji». Ne zna što se zbivalo nakon njegova odlaska sa «Ekonomije».
Sudsko vijee je donijelo rješenje o suoavanju svjedoka Vukovia i Vasilia. Svj. Vasili je najprije rekao da je tono da je svjedok otišao u elopek da bi prebacio zatoene u Sud za prekršaje. Mogue je da mu je Mari rekao da treba dopratiti Diviane u Sud. Ne sjea se detalja. Ne spori da su tamo došli. Odluku o prebacivanju je mogla donijeti samo privremena Vlada, ili TO. Rekao je da je spreman odgovarati, ako netko misli da je on mogao sprijeiti dogaaje.
Opaanja promatraa: Kod svjedoka Vukovia bio je primjetan strah. Zato mu je Predsjednica Vijea vrlo esto morala predoivati njegove ranije iskaze.
29. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Cvjetko Jovi, u inkriminirano vrijeme zapovjednik policijske stanice u elopeku i Tršiu, je rekao da je u srpnju 1992. otišao u elopek, nakon što je u pratnji pomonika zapovjednika zvornike policije, Mike Miljanovia, u Dom kulture dovedeno oko 160 Diviana. Miljanovi je rekao da e oni tu biti 4-5 dana, jer nije uspjela razmjena. U elopeku nije bilo dovoljno policajaca, pa mu je Miljanovi rekao da treba organizirati 4 smjene za osiguranje objekta i mještana Divia. Svjedok, Miko Miljanovi i Anelko Vasiljevi organizirali su smjene iji su zapovjednici bili Anelko Vasiljevi, Milan Mitrovi, Miloš Jovanovi i Rade Markovi.
Sa zatvorenima u Domu kulture nije razgovarao, a ondje su bili 20-ak dana. Prvi problem je nastao nakon 10-15 dana. Vasiljevi mu je ispriao da je jedne noi došao «Repi» sa 10-ak doborovoljaca, te je ispitivao i šamarao zatvorenike. Ve tada se prialo da bi bilo najbolje da se izmjeste iz elopeka. «Repi» je bio dobrovoljac i imao je odobrenje da ispita zatoenike. Svjedok i Vasiljevi su naelniku Vasiliu saopili što se dogodilo, a Vasili je rekao da treba sprijeiti takve upade i da policija ne smije sudjelovati u tome.
Zatoenici su ostali još nekih 10-ak dana. Rekao je da policajci zbog straha nisu smjeli pucati na «Repia» i njegovu grupu. 4-5 dana od dolaska Vasilia, «Repi» je upao u Dom, straaru Srei Vukoviu iza lea, ubio 15-16, a ranio oko 20 zatoenih. Pored Vukovia bio je i policajac Aco Baji. Svjedok je tada bio na terenu, a kad se vratio zatoenici su ve bili prebaeni u Zvornik.
- 16 -
Reeno mu je da je Sredo Vukovi odveo oko 100 zatoenika u Sud za prekršaje. Broj zatoenih se smanjio na 100, jer su neki razmjenjeni, a neke je pobio «Repi». I prije ovog je bilo ubojstava. Prva ubojstava bila su u smjeni Miloša Jovanovia. Ne zna koliko je zatoenika tada ubijeno, ali zna da je tada «Repi» ušao sa 10-15 dobrovoljaca, meu kojima je bio i jedan nadimakom „Major“.
Zatoenike je više puta Vojna policija TO odovodila na saslušavanja i razmjenu. Netko od zapovjednika smjene mu je rekao, da je Pivarski jednom postrojio zatoene te im oduzeo osobne iskaznice. Ne zna da su oduzimani novac i dragocjenosti. Vidio je urezan kri na elu jednog zatoenika, a drugi je bio bez uha. uo je da su nekim zatoenicima odsjecana spolovila.
Rekao je da nije postojala precizna evidencija o zatoenicima u Domu kulture. Straari su upisivali samo podatke o tome koliko je ubijenih, ili izvedenih. Te podatke nitko nije traio, ali je on osobno obavještavao Miku Miljanovia i Petka Pania, a Marinka Vasilia je nekoliko puta obavjestio o svim problemima. U istrazi je rekao da je na razini opine postojalo Ratno predsjedništvo te da je predsjednik opine bio glavni zapovjednik. Pojasnio je da je sama dunost predsjednika i lanova Kriznog štaba bila takva, da su mogli utjecati da se ljude spasi. Ne zna koliko je opt. Gruji znao o tome što se dogaa u Domu kulture u elopeku.
30. oujka 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Zoran Jovanovi je rekao da je, od 22. oujka 1992. do odlaska JNA iz Zvornika, sredinom svibnja, bio u tenkovskom bataljonu JNA. Nakon toga se njegova postrojba ukljuila u TO. On tada nije bio angairan u vojsci ili TO. Po njemu, jedinica „ute ose“ je bila pod zapovjedništvom TO, ali ne zna jesu li bili baš u sastavu TO.
Upoznao je dobrovoljce Pivarskog i Niškog. Pivarskom je vjerovatno nadreeni bio ua, zapovjednik „utih osa.“ U prvoj polovici svibnja 1992., Pivarski je došao u «Alhos» i rekao mu da doe vidjeti prijatelja, zatim ga je odveo na «Ekonomiju» te su ušli u tamnu prostoriju u kojoj je bilo 10-15 zatoenih. Meu njima je svjedok prepoznao Bubicu. Pivarski mu je rekao: „Evo ti prijatelja“, a potom je udario Bubicu koji je i prije toga jedva stajao. Svjedok je Bubicu prije ovoga vidio 23. oujka. Bubica je imao oko 40 godina. Kada ga je vidio na «Ekonomiji», kosa mu je bila potpuno bijela. Obavijestio je zapovjednika Obrenovia o dogaajima na «Ekonomiji». Bubicu kasnije nije vidio, ali je uo da je ubijen.
Poslije je vidio da je stan u kojem je Bubica ivio obijen. Nije smatrao Bubicu prijateljem, jer je jednom prilikom svjedoku rekao: „Šta e ti ta etnika uniforma?“ , a uo je da je Bubica imao zaduenje da ubije jednog Srbina.
25. travnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedokinja Jasna Buljubaši, ošteena, supruga ubijenog Abdulaha Buljubašia, zvanog Bubica. Rekla je da 6. travnja 1992. nije mogla ii uobiajenim putem na posao zbog postavljenih barikada. U tvornici nije vidjela radnike te je upuena da se vrati kui. Istog dana je
- 17 -
njezin suprug odvezao direktora Subotia u Beograd, vratio se i rekao da Suboti ne spava u Zvorniku. Na radiju je ula o pregovorima SDA i SDS-a. ula je i da su Muslimani postavili autobus–barikadu, da se policija podijelila, da su Srbi pokupili oruje. Sa suprugom je, oko 22,00 sata, šetala. Vidjeli su puno ljudi na ulici. ula je da su u dio grada došli etnici, da pucaju, piju. Sutradan su na radiju uli da su uhiena 2 arkanovca. Izmeu 9,30 i 10,00 sati ula je pucnjavu. Na radiju je ula da je grad napadnut, da ene i djeca trebaju ii u sklonište, a muškarci na poloaje. Supruga je pitala hoe li ii braniti grad, na što joj je rekao da nema niti noa, a kamoli oruje. Sišli su u podrum. Na frekvencijama Radio Zvornika oglasio se Arkan. Rekao je kako je to Srpski radio Zvornik, da je grad slobodan, da se graani vrate u stanove, da e pljaka imovine biti kanjena. Suprug je imao klju od Subotievog stana i predloio je da odu u taj stan i nazovu prijatelje, te pitaju što se dogaa. Suprug je nazvao oca koji mu je rekao da mu brat dva dana lei mrtav na balkonu. Ubijeni su i Izet Sabinovi i Fahrudin Kujundi. uli su da se masovno oduzimaju automobili. Nazvao ih je prijatelj Pero i rekao im da ne pruaju otpor, ako netko doe u stan. Vidjeli su kako vojnici odvode grupu civila, u kojoj je bio Mišo Hasanovi koji je bio pretuen. Njezin suprug, sa susjedima Farukom i Miletom Ninkoviem, je otišao traiti policiju da maknu bratovo mrtvo tijelo. Sreli su jednog Zvornianina, šešeljevca, koji je optuio supruga da je bio snajperist. U vrlo kratkom vremenu dogovorili su se da bjee iz Zvornika. Bjeali su preko mosta na srpsku stranu.
Otišli su kumovima u Beograd. Nedugo potom uli su prie, da je suprug zaduen da ubije direktora Subotia, te mu je ostala mogunost prijaviti se policiji, ili pobjei i skrivati se. 14. travnja 1992. majku i djecu poslali su svjedokinjinoj sestri u Njemaku. U Beogradu su posjetili Subotia i priali o optubama na raun njezina supruga, nakon ega se suprug javio u SUP u Beogradu, gdje je obavljen razgovor. Suboti mu je ponudio da odu zajedno u Zvornik. Pri tome ga je upozorio da se u poduzeu “Glinica”, gdje su radili, svašta dogaa, da mu je Pain rekao da su na tragu njegovu vozau. Svjedokinja, njezin suprug, Suboti i voza krenuli su za Zvornik. U Karakaju, u tvornici „Standard“, zatekli su puno vojske. U prostoriju je ušao major Marko Pavlovi (tako se predstavio), vikao je na civile. Pozvao je svjedokinju i supruga u kancelariju. Uzeo je njihove podatke, komentirao njihova imena (svjedokinjino i imena djece kao hrvatska imena), ispitivao ih o oruju, o “zelenim beretkama”. Suprug mu je rekao da je došao razjasniti glasine o njegovu navodnom zaduenju da ubije Subotia. U prostoriju je ušao Painov brat i rekao: “Bubice, ja ništa ne znam”, što je svjedokinji bilo udno, ali nije smjela komentirati. Dobili su propusnice. Iz stana su uzeli nešto stvari, no u stanu se nisu zadravali. Svjedokinja je bila na prinudnom godišnjem odmoru. Muslimani nisu dobivali plae, Srbi jesu. Odluili su otii u Njemaku. Pokušali su se javiti majoru Pavloviu, no nisu ga našli. U Njemakoj su bili do 9. svibnja 1992. uli su da su vlasti u Zvorniku izdale priopenje da se graani moraju vratiti u Zvornik do 15. svibnja, u protivnom gube stanove i posao. 10. svibnja 1992. bili su u Malom Zvorniku kod prijatelja. Naveer su vidjeli vatre oko Zvornika, uli su da etnici pale kue. 11. svibnja su prešli most i krenuli prema zgradi opine. Tu su uhitili njezinog supruga. Mile, specijalac koji je radio kod majora Pavlovia, pretraio je supruga a Zebi ga je odveo. Tada je posljednji put vidjela supruga. Ubrzo nakon toga vidjela je u vozilu “Lada” Gogia, Zebia, Kitomira Perišia i Mileta. Njezin poznanik Kitomir Periši ju je pozvao da ue u vozilo, otišli su u stan koji je ve bio obijen, stvari su bile razbacane. Kitomir Periši je traio isprave njezina supruga. Potom su otišli suprugovim roditeljima. U stanu su traili oruje. Prijatelj, kod kojeg su bili u Malom Zvorniku, obeao joj je da e doi do majora Pavlovia. Pavlovi joj je spoitnuo što su pobjegli te je rekao da je njen suprug inio strašne stvari i da ga je on zatvorio. Nakon toga je dobila “zaštitu” Gogia, Mileta i Zebia. Pavlovi joj je rekao da ne smije napuštati grad. Pokušavala je saznati što je sa suprugom, kontaktirala je Pavlovia, no on joj nikada ništa novo nije rekao. Gogi joj je rekao da je bio u uredu, kad je Pavlovi ispitivao Bubicu. Jednom je otišla naelniku SUP-a. Govorili su joj da je suprug dobro, da e ga dovesti. 18. svibnja išla je u ured TO, priala je sa Pavloviem koji joj je rekao: “Vaš mu i njih 11 nisu zasluili da ive,
- 18 -
umiješan je i u sluaj hidroelektrane”. Zvala je Subotia, no nije ga dobila. Napisala je pismo majoru Pavloviu, navodei tu apsurdnu situaciju. Nije znala za što se supruga optuuje. Odnijela je pismo majoru, molila je da vidi supruga. Ondje je bio Sekani, majorov zamjenik, koji je prekinuo razgovor govorei, da što ona misli, tko je ubio njegovog brata u Hrvatskoj. Pavlovi je obeao da e 20. svibnja moi vidjeti supruga. 19. svibnja je zamolila jednog od svojih “uvara”, Mileta, da odnese Bubici prsten koji joj je on poklonio. Nakon pola sata Mile se vratio i rekao da je njezinom suprugu pokazao prsten. U izbjeglištvu je saznala da je suprug bio u logorima “Ekonomija” i “Vezionica”. Ne zna gdje je ubijen.
1999. godine jedan joj je ovjek, koji ne eli da mu se sazna ime, napisao što je prošao u logoru. Saznala je da je do 15. svibnja 1992., dok je taj ovjek bio u logoru, Bubica bio iv, ali na samrti od muenja. Rekao je da su Bubicu nabijali na kolac, da je 15. svibnja u logoru bio major Pavlovi te da je rekao da ubiju Bubicu. 20. svibnja je zvala majora Pavlovia, traila da je odvede da vidi supruga. Rekao joj je da zbog jake strae nije zgodno ii. U 13,00 sati je od Zebia saznala da je suprug mrtav. ula je da je strijeljan. 21. svibnja je otišla Pavloviu. Izjavio joj je suut, ali je odbio dati tijelo. Rekao je da e tijelo predati svekru i traio je da napusti stan. Rekao joj je da je suprug priznao što je inio. Dobila je propusnicu i otišla sestri u Njemaku. Svekar je dobio tijelo pokojnika. Iz tiska je saznala o suprugovoj sudbini, saznala je da je pravo ime majora Pavlovia Branko Popovi. U Zvorniku je prvi put ponovno bila 2001. godine. Sa svekrom je išla na suprugov grob. Pri ekshumaciji nije naeno tijelo supruga u grobu, gdje ga je svekar sahranio. Za drugu grobnicu je ula, no ne zna gdje se nalazi. Opt. Popovia eli pitati zašto je njen suprug ubijen. Iz novina je proitala da su njezinog supruga ubili Petko Hajdukovi i osoba imenom Dragan, iz Niša.
Priloila je u spis i dvije fotografije, izvršila uvid u potvrdu o prinudnom godišnjem odmoru, te u propusnicu štaba TO izdanu 21. svibnja 1992. godine.
Pred. Vijea predoila je svjedokinji obranu opt. Popovia.
Svjedokinja se pridruila kaznenom progonu optuenika, dobila je status ošteenice kao tuiteljice. Ne trai naknadu niti materijalne, niti nematerijalne štete (bolnine).
Izvršeno je suoavanje opt. Branka Popovia i svjedokinje. Opt. Popovi je rekao da je netona tvrdnja, da je rekao da svjedokinjin suprug nije zasluio ivjeti, niti joj je rekao da e joj u Njemakoj prii jedan Musliman. Rekao je da pismo koje je donijela svjedokinja nije proitao, da joj je izjavio suut i potpisao joj potvrdu o izlasku iz Zvornika. Svjedokinja je ostala kod svoga iskaza.
26. travnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Neo Mlaenovi je od 1987. godine bio direktor Komunalnog poduzea u Zvorniku. 7., ili. 8., travnja 1992. su on, jedan Musliman, supruga i njezina sestra prešli amcem u Srbiju, jer su Muslimani zauzeli mostove. U Šapcu je ostao 7–8 dana. Brat mu je javio da Krizni štab trai da se vrati. Javio se u Karakaj. U krugu tvornice “FAM” su bili Branko Gruji, Stevo Ivanovi i još neke uniformirane osobe. Osoba imenom Pejo ga je, pod prijetnjom, poslala istiti grad. Arkan ga je zvao, da na Radiju proita poziv graanima da se vrate u Zvornik.
- 19 -
U Komunalnom poduzeu je nedostajala cisterna, vozni park je bio pokraden. Osnovana je komisija za asanaciju, iji je on bio lan. Predsjednik te Komisije bio je Kosta Eri, a svjedok je bio zamjenik. Trebali su raditi na asanaciji bojišta te pogrebima poginulih. Kad je grad oišen, traili su ljude za pokapanje leševa. Bilo je 16 trupala Muslimana ubijenih vatrenim orujem. Trupla su odvezli u Krizni štab u Karakaj. Kostu Eria je plaala Opina Zvornik, a isti je donio pisanu odluku gdje e biti sahranjivani Muslimani, a gdje Srbi. Muslimani su sahranjivani u vreama, a Srbi u sanducima. Kad je ponestalo vrea, Muslimani su sahranjivani u odijelima. Komisija je izvršila identifikaciju svih trupala. Jednom ili dva puta dolazio je prof. Stankovi, s Vojno-medicinske akademije iz Beograda, te vršio identifikaciju Srba. Svi sahranjeni su dobivali eljezne brojeve koji su stavljani sa pokojnicima u grob.
Prvih 16 leševa su u prostorijama poduzea “Alhos” bili 7 dana. Obdukcije su raene na Srbima. Leševi su sahranjivani pojedinano i u masovne grobnice. Vanjski pregled leševa je za Srbe raen u Vatrogasnom domu, a za Muslimane u Gerinoj mesari u Karakaju (na “Ekonomiji”). Ondje je ukupno bilo 400 – 500 trupala Muslimana. Muslimani su pokapani na groblja: Kazanbaša, Musii, Glumina i Šahbegovii.
Nou nije spavao u Zvorniku, ve je odlazio u Srbiju. Bojao se nonog uznemirivanja. Svako jutro, u uredu u Komunalnom poduzeu, odravao je sastanke s ljudima koji su radili na pokapanjima. Molio ih je da se pogrebi obave po obiajima. Ljudi su od opine dobivali stimulaciju da bi radili na pogrebima. Ne zna tko je ubio 73-80 Muslimana iz Drinjae. uo je da su to bili nepoznati ljudi. Informacije, gdje se nalaze, trupla dobivali su od TO. Njegov tehniar Ostoja Gunjevi je dovezao najviše trupala, pa i trupla iz Drinjae. Na identifikaciji su radili lijenici. Postojao je popis ubijenih u Drinjai.
Kosta je, kao šef Komisije u svjedokovoj kancelariji, imao popise leševa. Te popise je pred kraj rata preuzeo general Suboti. Popisi su raeni u jednom primjerku.
Za Dom kulture u elopeku je uo naknadno. Prema njegovim spoznajama ukupno je stradalo 800 Muslimana i 1200 Srba. U Kamenici je poginulo 47 Srba. uo je za imena i nadimke Repi, Pivarski, Bukva, Niški. Dok su oni bili u Zvorniku, nitko nije mirno spavao, ulazili su u prazne muslimanske stanove. Zna da je poslana i jedna jedinica specijalaca iz Sarajeva koja je uhitila te osobe. Reeno je da samo Ratko Mladi izdaje propusnice za odlazak u Srbiju. No, kako je on morao nabavljati lijesove za pogrebe, uo je da i major Pavlovi izdaje propusnice. Stoga je jednom bio s njim u kontaktu. Od istraitelja iz Hagga je uo za zloine i za premještanje leševa. Njemu nitko nije govorio o nonim pozivima i nareivanju da se odvozi trupla, te njegovi ljudi, koliko on zna, takav posao nisu radili. Predoeno mu je svjedoenje svjedoka «M», koji je tvrdio da ga je nou zvao nepoznati muški glas i naredio mu prijevoz leševa. On o tome ništa ne zna. Bio je dobar sa Bubicom i Bubicinim ocem. Kad mu je Bubicin otac rekao da su mu ubili sina, dao mu je lijes i svu opremu za pogreb. Ne zna za premještanje njegova tijela. Na pokapanju trupala najviše su radili svjedok «M» i Ostoja Gunjevi. Nije uo da su neki leševi bili spaljivani. Ne sjea se je li policija pratila radnike koji su pokapali trupla. Komisija za asanaciju nije nikome, koliko on zna, podnosila izvještaje o stanju leševa.
08. svibnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Predsjednica Vijea propila je rješenje Suda kojim se, po zahtjevu svjedoka K, iskljuuje javnost iz dijela suenja za vrijeme iznošenja osobnih podataka.
- 20 -
Svjedok K je ostao pri ranije datim iskazima. Prikljuio se SDS-u 1991., da bi u kolovozu iste godine bio postavljen za zapovjednika Policijske stanice Zvornik. Izbijanjem sukoba postao je lan Kriznog štaba. Arkan ga je postavio za komandanta Kriznog štaba. Tu je dunost obavljao 1 dan, a ostalo je vrijeme komandant bio Branko Gruji. “lanovi Kriznog štaba su bili kao povlašteni zarobljenici. Kada bi ušao neki Arkanov oficir morali bi stajati mirno”. Kasnije je poeo raditi u logistici i nije imao nikakvu ulogu u vlasti. Opt. Grujia zna od djetinjstva. U “Alhosu” je bilo 10-ak zarobljenika, a rekao je da se za njih nije moglo ništa uiniti. Poslije Arkanove jedinice, “ute ose” su bile najjaa jedinica. Od polovine travnja do sredine lipnja Privremena vlada je slala republikom vodstvu zahtjev da se zavede red.
Rekao je da se veina stanovnika Opine Zvornik priklonila nacionalnim strankama, da su osnovane paravojne formacije. “Specifinost Zvornika su isto etnika sela”. Rekao je da je sve poelo priznanjem BiH i napadom na JNA u Sapni. U “Holiday inn”-u odran je sastanak o djelovanju SDS-a i usvojen je plan “A” i “B”, o djelovanja u opinama u kojima Srbi ine veinu, ili manjinu. Uredi SDS-a i SDA bili su u jednoj prostoriji, a pregraeni su “rigipsom”, pa je situacija u gradu svima bila poznata. U Malom Zvorniku dogovaralo se o mirnom rješavanju situacije. Na sastanak je došao Arkan, išamarao je Mijatovia i zabranio dijeljenje srpske zemlje. “Postrojio je Srbe, podjelio funkcije i naredio zauzimanje Zvornika”. Prije napada na Zvornik svjedok je zvao Osmana Mustafia zbog oslobaanja 4 zarobljenika, ali mu ovaj nije mogao udovoljiti, jer je pred MUP-om bilo ljudi. Sutradan je za 2 sata zauzet Zvornik. U napadu su sudjelovali JNA, arkanovci i lokalno stanovništvo. Muslimanske snage su se povukle prema Tuzli i Kuli. U napadu je ubijeno desetak ljudi. Pljakana je muslimanska imovina. Tuitelji i suci su pobjegli i vratili se za mjesec, dva.
Na pitanje o protjerivanju Bošnjaka iz Kozluka, rekao je da se 9. svibnja 8000 Muslimana eljelo iseliti. Arkan je naredio Kriznom štabu sprijeavanje iseljenja i dovoenje Fadila Banjanovia. Svjedok je otišao po njega i doveo ga. Kozluani se nisu mogli kretati. Muslimani su ostali bez posla. Bilo je pritiska srpskih izbjeglica da se nekako izvrši prisilna razmjena. Nakon iseljivanja, srpskim je izbjeglicama dana imovina Muslimana na privremeno korištenje. O samom iseljivanju ne zna ništa.
Branka Popovia je upoznao 1991.g. u Somboru. Kasnije se predstavio kao major. Na pitanja o transformaciji JNA u Vojsku Republike Srpske (VRS), rekao je da je to bilo formalno, a dok je transformacija zaivjela u praksi prošli su mjeseci. Po njemu, to se dogodilo dolaskom Vinka Pandurevia, 1993. g.
Krizni štab je pozivao dobrovoljce putem medija i proglasima SDS-a. Krizni štab je pokušao nainit i nekakav red, ali je vrlo malo dobrovoljaca prihvatilo zamišljenu organizaciju. Poslije su shvatili da je 90% dobrovoljaca došlo nešto uzeti. ”ute ose” su imale oko 100 ljudi, djelovali su sve dok ih specijalci sa Pala nisu uhitili.
Svjedok je vidio 15 zarobljenika na “Ekonomiji”. Na Radio - Sarajevu je uo da je Bubica nabijen na kolac. Kasnije je doznao da je to istina. Zna za ubojstva 500-600 Bošnjaka u Tehnikom školskom centru u Karakaju. Planirana razmjena nikad nije izvršena. Svjedok K je pokušao posredovati i uspio je spasiti 2 ovjeka koja je odvezao do linije TO BiH. Znao je da ima zarobljenika i na Ciglanama. Svjedoku nisu poznate lokacije primarnih, niti sekundarnih masovnih grobnica.
Na pitanje jesu li Branko Gruji i Branko Popovi mogli sprijeiti zloine u elopeku i Karakaju, svjedok je rekao koje su bile Grujieve dunosti, ali zna da ga je šamarao Pejo, da ga je šamarao Arkan, da su ga “ute ose” vodile na streljanje, da ga je zarobljivao kapetan Dragan, da
- 21 -
ga je vojska postrojavala. Zakljuio je da Gruji nije imao tu mo. Pavlovi je vjerovatno smatrao da mu to nije bilo u nadlenosti. Svjedok je rekao da SDS nije planirao iseliti muslimansko stanovništvo iz Zvornika. Rekao je da je uloga Branka Popovia bila logistika, krijumario je oruje maskirajui ga brašnom.
Na pitanje, znae li mu nešto nadimci Zoks, Toro, Hladni, Ceca i Cecinac, svjedok je odgovorio da je za njih doznao iz novina. Napadom na Zvornik zapovijedao je Pain, ali su stvarno zapovijedali Arkan i Pejo. Na pitanje, što mu znai nadimak “Veliki tata”, svjedok je odgovorio da to Gruji nije bio.
09. svibnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedoku K nije poznato je li Stevo Radi, koji je bio odgovoran za isplate, isplaivao i dobrovoljce. Poznata mu je komisija za asanaciju zemljišta, poznat mu je Kosta Eri, šef Civilne zaštite Zvornik koja je bila u sklopu TO-a.
Na pitanje tuitelja, rekao je da je tono da su se dobrovoljci pozivali putem Radio Zvornika. Oruje im je podijeljeno bez evidentiranja. Arkana su se bojali i Srbi u Kriznom štabu. Sve se odvijalo onako kako su Arkan i Pejo naredili. Ustrojivanje Privremene vlade poklapa se sa odlaskom svjedoka sa dunosti u Kriznom štabu.
Na pitanje punomonika ošteenih, odvj. Todorovia, o naoruavanju rezervnog sastava, svjedok je rekao da ih je naoruavao SDS, ili je vojska primala ljude u svoj rezervni sastav, a i neselektivno je dijeljeno oruje. Rekao je da su Srbi iz ivinica vršili pritisak da se Bošnjaci iz Kozluka isele, jer su oni nastojali ui u njihove kue. Poznato mu je da je u Jusiima ubijeno desetak, a u Drinjai stotinjak Bošnjaka.
Na pitanje punomonice ošteenih, Nataše Kandi, svjedok je odgovorio da je Krizni štab bio zaduen za naoruanje. Rekao je da je zbog oruja kontaktirao Radoslava Kostia. Kada je upitan kako je on uspio pozvati Arkana i osigurati mu kretanje, odgovorio je da je Arkan došao sa tablicama saveznog MUP-a, da su se pukovnici stavili pod njegovu ingerenciju, te da je on shvatio da je to politika koju treba podravati, a odnosila se na nepriznavanje BiH. Rekao je da njegovi kamioni nisu bili ukljueni u prijevoz trupala, da ubijanje civila nije bilo u planu «B», nego da se to dogodilo kada su stvari izmakle kontroli.
Predsjednica Vijea je pitala kako se teritorijalci, kojih je bilo oko 400, nisu mogli oduprijeti dobrovoljcima kojih je bilo oko 100, na što je svjedok rekao da su dobrovoljci bili iskusni.
Na pitanja odvj. Petrovia rekao je da je Banjanovi suraivao kako bi sauvao svoj narod. Rekao je da su Kozluani napustili selo zbog straha za ivote, da nikada nije uo da je Popovi priao kako Muslimane treba pobiti i protjerati, te da je Popovieva funkcija bila logistika.
Optueni Gruji, Filipovi i Popovi nisu imali što rei o ovom iskazu svjedoka, jer su smatrali da je svjedoenje korektno. Opt. Slavkovi je pitao svjedoka K je li on dao plavi kamion Stevi Radiu za prijevoz ukradenih stvari, a svjedok je odgovorio da je puno puta udovoljivao Radievim zahtjevima te da mu je poznato da je bilo pljakanja imovine, kao i da je ta imovina dijeljena srpskim izbjeglicama. Nije mu poznato radi li se o odluci vlade, ili samog Radia. Potvrdio je da je mogue, da su i zatvorenici sa Ciglana prisilno pljakali imovinu.
- 22 -
Odvj. Petrovi izjavio je da sumnja u vjerodostojnost izjava koje je Tuilaštvo iz Tuzle poslalo Tuilaštvu u Beogradu. Odvj. Perkovi se pridruio sumnji te je predloio da bude saslušanDuško Vukovi, zapovjednik „utih osa“, koji je saslušan i u istrazi. Branitelji optuenih su traili da im Tuilaštvo Srbije dostavi sve izjave koje je dobilo. Zamjenik tuioca Milan Petrovi rekao je da su sve izjave dostavljene i da nije bilo selektiranja izjava.
Opaanja promatraa Odvj. Perkovi je postavljao pitanja na koja se ve nekoliko puta bilo odgovaralo, ili se ona nisu odnosila na optunicu. U vezi s jednim od takvih ponovljenih pitanja, koje se odnosilo na dobrovoljce, svjedok je promjenio mišljenje i odgovorio da je najvei broj dobrovoljaca došao „patriotski“, dok je manji dio došao iz drugih razloga, a to se razlikuje od izjave koju je svjedok dao dan ranije.
29. svibnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Za vrijeme svjedoenja svjedoka P javnost je bila iskljuena, osim strune javnosti i lanova obitelji ošteenih i optuenih. Svjedok P je bio pripadnik rezervnog sastava policije, ali je bio samo povremeno angairan. Bio je rasporeen na jedan od zvornikih poloaja, gdje je kontrolirao prolaske auta. Rekao je da je 7. na 8. travnja 1992. godine okupljena srpska Vojska (rezervisti, policija, dosta nepoznatih maskiranih osoba, komandosa spremnih na sve), te je reeno da treba napasti „ekstremiste, zelene beretke i Šiptare“. Kada je ušao u Zvornik, nije vidio niti jednu zelenu beretku. Bio je rasporeen na uvanje Doma zdravlja u Zvorniku. Rekao je da to nije za njega i da eli ii na radnu obvezu. Odnio je odoru i oruje Milošu Jovanoviu. Poslije je došao susjed Petko i - prijetei mu zatvorom - primorao ga da se vrati u rezervni sastav policije u elopeku. Krajem svibnja autobusi «Drinatransa» su dovezli oko 150 zarobljenih Bošnjaka iz Divia koji su tu trebali ostati 3-4 dana. U domu nije bilo vode ni WC-a. Prvi su dan zatoenici dobili vodu i kantu, a drugi dan stigla im je hrana. Svjedok im je, na vlastitu odgovornost, dao pokrivae. Odmah prvih dana, sa skupinom osoba je došao Niški te je opljakao zatvorenike. Jednu veer je došao Repi, izvadio pištolj i zaprijetio da e pobiti straare, ako mu ne daju kljueve zatvora kad se bude vratio. Anelko je nazvao telefonom policiju u Zvorniku radi intervencije. Sreom, niti je on došao iz kafia, niti je itko došao iz postaje. Straari su mu priali da je Repi bio 2 dana ranije i da je ubio 1-3 osobe, te je ispitivao i odvodio zatvorenike. Rekao je da je jednom ovjeku odsjekao spolni organ. To se dogodilo na Bajram. Jednom zatvoreniku je odsjekao uho i naredio zatvorenicima da pjevaju srpske pjesme. Misli da je tijela odvezao svjedok M. Jednom je došao ovjek sa bijelim remenom i ispitivao zatvorenike o naoruanju. Izveo je dva ovjeka i razgovarao sa njima pola sata.
Predoene su mu izjave po kojima je Repi ubio 17-20 Bošnjaka, na što je svjedok rekao da je Repi došao sa automatom, potjerao zatvorenike u kut i poeo pucati. uli su se jauci. Svjedok je rekao Cvetku Joviu da zove nekog iz «Standarda». Došao je uo, umirio Repia i odvezao ga. Svjedok je rekao da je tog dana napustio smjenu, te se više nikad nije vraao. Preivjeli i ranjeni prebaeni su u Sud za prekršaje. Nakon 4-5 dana poeo je raditi u «Novom izvoru»,gdje je ostao do sijenja 1993., kada je Vojna policija preuzela zatvor. Tvrdi da Branko Gruji nije dolazio u zatvor. Na pitanje Predsjednice Vijea rekao je da zatvor nije bio tajno mjesto. Svjedok nije nikad uo da je straa ubila zatvorenika.
Na pitanje lana Vijea, koga poznaje od optuenih, odgovorio je da poznaje Branka Grujia. Takoer je rekao da je popis zarobljenika bio kod zapovjednika, te da zatvorenicima u elopeku nikad nije ukazana lijenika pomo.
- 23 -
Na pitanje, je li uo da zatvorenici spominju nadimak Zoks, svjedok je odgovorio potvrdno.
Opaanja promatraa Odvj. Perkovi imao je primjedbu zbog ponavljanja pitanja Predsjednice Vijea.
30. svibnja 2006. godine – odgoeno zbog nedolaska svjedoka M
31. svibnja 2006. godine – nastavak dokaznog postupka
Svjedok Slavoljub Tomaševi je radio u «Glinici» kao direktor. Bio je odbornik, kao lan Progresivne stranke. Krizni štab inili su odbornici, naelnici, zapovjednici, šefovi u privredi. Prvi sastanak odran je na stadionu u elopeku, tada je opt. Gruji upozoravao da e ih napasti «zelene beretke». Bio je i na sastancima u Bijeljini i Malom Zvorniku. Ciljevi sastanaka su bili smiriti strasti, te mirno riješiti zategnutu situaciju. Sjedište Kriznog štaba bilo je u «Alhosu», u Karakaju. Jovo Mijatovi je bio izabran za predsjednika Srpske opštine Zvornik. Išao je na sjednice Privremene vlade, na kojima je osueno stradanje Bošnjaka kod Snagova. Poznati su mu zatvori u opini Zvornik, iseljivanje Kozluana, pobuna „utih osa“ i akcija specijalaca sa Pala. Takoer mu je poznato da je sekretar Skupštine bio Stevo Radi. Imao je utisak da je on bio glavni u Zvorniku, dok je za Grujia rekao da je bio prosjean ovjek iz naroda. Nakon zauzimanja Zvornika, u gradu su bili samo policija i paravojska. Imenovan je lanom, a potom predsjednikom Komisije za razmjenu. Dva puta je išao na sastanke u Šatorovie sa Komisijom iz Tuzle, ali su svi pregovori o razmjeni propali. Poznavao je Bubicu i njegovu enu Jasnu.
Na pitanje lana Vijea odgovorio je da je, u travnju, u tvornici radilo 14 Bošnjaka i 1300 Srba. Kasnije su i ti Bošnjaci otišli.
Na pitanje tuitelja, je li netko izvan podruja Zvornika sudjelovao na sastanku u Malom Zvorniku, odgovorio je da je sudjelovao kapetan Obrenovi.
Na pitanje punomonika ošteenih, odvj. Todorovia, rekao je da Srpska opština Zvornik nije nikako funkcionirala, te da su zbog toga i osnovani Krizni štab i Privremena vlada.
Na pitanje odvj. Perkovia, rekao je da Branko Gruji nije bio autoritet te da je spadao u „umjerene snage“.
Na pitanje opt. Slavkovia, rekao je da je bilo dojava o diverziji u «Glinici». Slavkovi je zatraio detektor lai da bi se utvrdilo da nije poinio zloine.
14. lipnja 2006. godine - nastavak dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Svjedok V je rekao da je Divianin, da je prije rata radio u Karakaju. Pred poetak rata Srbi su bili 10-15 dana na vojnim vjebama. 4. travnja 1992. direktor je rekao Muslimanima da idu kui, da stanje nije dobro. Postavljene su strae i barikade. Kad je Zvornik napadnut branitelji su se povukli na Kula - grad. 26. travnja pao je i Kula - grad. Megafonom su pozivani Diviani da predaju oruje. Kako nisu imali oruja, nisu imali što predati. U 21,45 sati poelo je granatiranje. Sljedei dan Srbi su ušli u Divi. Dio ena i djece otišao je prema Tuzli. Došao je Pavlovi i
- 24 -
rekao: “Ja sam major Pavlovi. Ovo je JNA. Ako mom vojniku bude falila dlaka na glavi, nestae vas”. Sutradan su ok