TOMÖ MATIĆ

NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI U POŽEŠKOJ ŽUPANIJI KRAJEM OSAMNAESTOGA VIJEKA .

I.

Pod jesen 1779. nastala -je uzbuna u Eminovcima, prvom selu kraj Požege na cesti, koja od Požege preko planine Krndije vodi u Našice i Osijek: u selu se stale javljati vatre sad ovdje, sad ondje, pa kako seljaci .nijesu znali. razjasniti, kako te vatre nastaju i što im je uzrok, svijet je u strahu iznosio pokućstvo iz kuća,, danjivao i noćivao po voćnjacima, a sve je više otimalo tmiah mišljenje, da te vatre izibijajiu iz zemlje ili da nastaju u zraku. Tek što bi se narod ponešto smirio, buknula bi nova vatra,' i strava bi se ponovila. Tako je to trajalo' sve do godine 1782. Tada je županija učinila prijavu carskoj vladi u Beču, pa je budimskome sveučilištu! naređeno., da pošalje stručnjake, koji će razvidjeti, što bi moglo biti uzrok tim vatrama. I talka su u lipnju 1782. poslana u Požegu dva profesora budimskoga sveučilišta: Matijia Piller, profesor »historiae naturalis«, i Ludovik Mitterpacher, profesor »oeconomiae rusticae«. Budimski su profesori u eminovačfcoj okolici pretražili pomnjivo tlo, vode i uopće prirodne osobine kraja, no nijesu ništa našli, činu bi se mogao razjasniti postanak vatara, što su bile tako uzbunile ne samo selo Eminovce nego i cijelu požešku okolicu. Kad već nijesu — kako sami kažu — u tome uspjeh, okoristili stui se svojim boravkom u Sla­voniji, da upoznađu, koliko im je kratko vrijeme dopustilo, njenu faunu, floru i mineralno blago pa đia svojim opažanjima, potaknu i druge na( istraživanje prirode toga kraja. Rezultate svojega motre­nja iznijeli su u knjizi: I t e r p e r P o s e g a nam. S c l a v o -n i a e p r o v i n c i a m m e n s i b u s . j u n i o e t j u l i o a n n o MDCCLXXXn s u s c e p t u m (Budim 1783, 147 str. in 4°), po-prativši razlaganje nizom dobro izrađenih slika bilja, ptica, leptira i kukaca (neke su slike i u bojama). No os:m studija njihove struke bilo je u Plllera i Mitterpachera također interesa za narodni život i običaje, pa su svojim opažanjima na tome polju, pribranim u cje­linu, posvetili jedan dio svoje knjige (str. 115—140). Autori, već

5

po svojoj struci upućeni na trijezno i mirno promatranje prirodnih pojava, pokazali su ta dobna svojstva i u motrenju i prosuđivanju narodnoga života i običaja, a osobito se ugodno doima čitaoca, što budiimsiki profesori nijesu na naše seljake gledali s visoka i pre­zirno kao> na neki na po divlji svijet, nego su rado' priznavali sposob­nosti i dobra svojstva, našega naroda, iaiko nijesu prešućivali, što su vidjeli dia ne valja i dia je ma u kojem pogledu, štetno za narodni život. Upravo zato mislim, da bilješke Pillerove '.i Mrtterpacherove o životu i običajima našega naroda ui požeškoj županiji krajem osam­naestoga vijeka zaslužuju, da se istrgnu iz zaboravi, pa ih donosim u hrvatskom prijevodu i u latinskom izvorniku uza nj. A gdje sam mislio da je zgodno, upozorio' sam u bilješkama, što su o istim po­javama narodnoga nam života zabilježili njihovi suvremenici, u prvom redu hrvatski popularni pisac Mati ja A. R e l k o v i ć i austrijski vladin savjetnik Fridrik T a u b e, koji su tek koju godinu prije budimskih profesora objavili isvoja opažanja i poglede na ži­vot naroda» u Slavoniji.

Piller i Mitterpaicher su stigli u Požegu 24. lipnja. 1782. Čim su putnici, azišavši iza Našica iz virovitičke županije:, s planinskih vrhova Krndije ugledali požešku kotlinu, bio je već prvi, dojam neobično povoljan: »Gum primum lad sumornim mentis perventum est, simul nova se aperuit regio, extensionisi modo ilia, quam reli-quimus, inferior, amoenitatis autem laude vel pulcherrimis supe­rior«. Ceste su' u požeško i županiji bile vrlo idobre, hvala budi ne­umornome nastojanju velikoga župama Antuna Jankovića Daruvar­skoga,, no u drugu su ruku upravo te dobro uređene ceste bile svje­dok, kako je još velika nesigurnost u zemlji: gdje goid je cesta pro­lazila kroz (šuimiu1, bilo je s obje strane drveće prorijeđeno i grmlje .isječeno, da se hajduci ne mogu iza njfh skrivati i iz zasjede vre­bati na putnike (o. c. 43, 44, 50).

U Požegi su se Piller i Mjitterpacher upoznali s gimnazijskim direktorom i poznatim hrvatskim prosvjetmm radnikom Đurom Bar-jaktarijem, nekoć isusovcem, i on im je bio mnogo od pomoći u nji­hovu radu ne samo kao tumlač hrvatskoga jezika, nego> uopće svo­jim znanjem i iskustvoim: » . . . propter nostriam sermonis, illyri'ci ignorationem Interpretern se nobis pnaebuit, assiduus etiam in itine-ribus comes, in laborious ađjutor, in dubiis consultor fuit«.

Prvo vrijeme, svojega boravka, u požeškome kinaju bavili su se u Eminovcima, ne bi li ušli u trag uzrocima vatara, radi kojih se tako jako bio usplahirio seoski svijet; jedino su se o Petrovu oda­zvali pozivu požeškoga podžupana Stj. Markovica, i posjetili ga na njegovu imanju u Cerniku. Pregledavši od 11. do 13. srpnja Veliku i njezinu ofcolicu, uputili su se 15. sirpnja u gornje krajeve požeške županije i obišli ih u desetak dana (Buič—Pakrac-—'Kutina—Gaj:— Daruvar—Sirač—Pakrac—lipik—Kamensko — Cernik — Drežnik). Potkraj srpnja su iz Požege posjetili Stražemiam i planinu Papuk.

6

Poslije toga su ostali još tri dana u Požegi i 31. srpnja se oprostili od nje, svratili se toga dana u Kutijevo, a sutradan prešli.Krndiju •i uputili ise preko virovitičke županije kući IU Budim, kamo isu stigli 12. kolovoza.

Kako smo već spomenuli, na cijelome tome putovanju Piller i Mitterpaiciher su isvu svoju pažnju svrnuli u prvome redu na prouča­van je -prirodnoga blaga svih krajeva, 'Slavonije, kroz koje su prola­zili, te siu najveći dio svoje knjige posvetili priopćivanju rezultata toga proučavanja. Naprotiv, u opisivaarju narodnoga života i obi­čaja — kaiko isu sami izrijekom istakli — ograničili su se samo na požešku županiju.

Evo cijeloga teksta onoga spomenutog dijela njihove iknjige, koji se odnosi na narodni život i običaje — u hrvatskom prijevodu, fcoliikio je moguće točnijem. Kako na nekim mjestima latinski izrazi oiriginala nijesu posve određeni i dopuštaju različno prevođenje i tu­mačenje, navedeno je više mogućih načina prijevoda u uglatim za­gradama. A da se i tu i inače Imože konsiuiltirati sam latinski original, dodan je dalje i on.

II.

»Prešavši 1. kolovoza, planine, izašli, smo iz požeške županije i požurili, se, da još istoga dana stignemo u Čepdn. No pirije nego dalje nsistav'imo, bit će dobro da ovdje ukratko pr'lberemo sve, što ?mo za kratkoga; svojeg boravka ili sami opazili ili doznali od dobrih po­znavalaca. Ali pri tome upozoravamo, da ćemo govoriti samo o po­žeškoj županiji', a ne o cijeloj Slavoniji.

Stanovnici županije su Iliri Sklavonci ili1 — kako se danas zovu — Slavonci, a neki misle, da; to ime imadu od ilirske riječi »slava«, koja po značenju odgovara latinskome »gloria,«, jer je slava u oružju uvijek bila osobina toga naroda. No mi nijesimo' zvani da raspravlja­mo niti o porijetlu 'niti o imenima naroda. Ali valja ipak spomenuti, da, se oni, koji stanuju u gornjem dijelu županije od Pakraca do rijeke Ilove, zovu Vlasi, i snađi toga savjetnik Taube1 misli, da su se oni onamo 'doselili iz Vlaške ( = Karavlaške). No naima se to mišljenje ne sviđa, jer nije vjerojatno, da bi se sve prastare dobre ili loše osobine, ma i u vrlo idugome nizu godina, mogle tako zatrti, da se ne bi ništa od njih sačuvalo, pače da ne bi ostalo traga niti u jeziku, koji se /uvijek najsporije zaboravlja. Zato' nam se čini, da su na boljemu putu oni, koji misle, da su ti Vlaisi -došli iz'Bosne, što je uz primoirsku Vlašku ih uz Jadransko more, jer to se potvrđuje i pučkim .mišljenjem i nekim ostacima starih običaja, osobito ženske nošnje, sačuvanim u narodiu, a s time je im skladu i ime, budući da je vjerojatno, 'da su oni, koji, su se iz primorskiih strana doselili u •ove krajeve, od staroga imena »Mbrlaci«, što je složeno od »more«

7

i »Vlah« (ova posljednja riječ znači »hrabar«) — kao da bi se reklo »pomorac junak« ili »junak na moru« -— odbacili prvi dio složenice »more« i zadržali drugi pa su se po tom hotjeli nazivati »junaci« ili »Vlasi«, a radi sličnosti riječi nastala je zabuna, te su ii:h neupućeni ljudi počeli zvati Vlasima ( = Kartavlasima,). No to i slična pitanja neka istražuju historici.

Urođenici županije ponajviše su visoka uzrasta, a tijela nijesu ni debela ni posve mršava, no ipa,k su više mršavi. Odijelo muška­raca malo se razlikuje od odijela Madžara, a ljeti je ponajviše od lanenoga platma: košulja im siže gotovo do koljena, i oko bokova je pritegnuta, pašom, a kad god hoće ,da, se pristalije odjenu, obuku pre­ko košulje kratak vuneni haljetak [ili prsluk], koji je rijetko bijele, najčešće tamne i gotovo opaljene boje, a, obrubljen je icrvenim ili modrim. Nitko ne nosi brade, ,a brkove najvećim dijelom nose. Kosu straga vežu i uvijek je drže u redu. Glavu pokrivaju nekom vrstom suknene kape, koja ima oblik kusoga isto sca ili šupljega, polueliptoida, a boje je crvene ili modre. Ženske haljine su isto tako od lanenoga, platma, osim vunenih kratkih pregača, koje su različne boje, ponaj­više prugaste, a nose se uvijek po; dvije, sprijeda, i straga, kao da time hoće nadomjestiti goirnjiu haljinu. Glavu ne samo pokrivaju nego upravo zamataju platnenim rupcem, tako da im se samo lice vidi. Kada se kićenije odjenu, navuku na tijelo crni prsluk bez ru­kava, a na, noge vunene čarape različne boje. No osobito kite glavu, ponajpiače djevojke, koje na glavi nose crvenu kružnu partu, više zbog uresa nego da njome pokriju glavo mjesto velom. Jako vole životinjskim zubima i mnogobrojnim metalnim pločicama različnoga oblika, i boje, koje vise na vrpci, dijeliti kosu i kititi spomenutu crve­nu partu i vrat i uši. Zimi i muškarci i žene nose kožuhe.2

U planinskim krajevima su nekoć rijetko imali naselja na okupu, kuće su im bile rasute i raštrkane.3 No danas grade sela po našem običaju kuću uz kuću, a vlastela se brinu, da se zajamči javna i privatna sigurnost kmetovima, pa da se to što bolje postigne, na glavnome trgu svakoga sela je podignuta ogradica, da se u nju mogu za nezgodna vremena skloniti koji su po noći na straži, a to kmetovi vrše redom na izmjenu, odredivši ih više za svaku noć, da budu na broju. Kuće grade povisoko nad zemljom i prave ih od četvorougla-tih i otesanih greda, a najviše ih pokrivaju .daščicama, rijetko za krov upotrebljavaju slamu. I sam. dimnjak prave od drveta i građe ga u obliku tornja i kite. Iznutra sve izmažu zemljom, izglade i na­pokon obijele Prečem. Kreča ne kupuju od krečara, nego ga za svoju potrebu sami pale, la materijala za to ima svuda. Peć pa,k grade ovako: Podignu okruglu ogradu, tako da se njome posve obuhvati određeni prostor, a nju u nekome razmaku opašu drugom, ogra­dom, i praani prostor između jedne i druge ograde ispune ilovačom. U šupljinu peći nameću kamenja, lali tako da ga slože od dna u. obli­ku kamare, ispod koje nalože vatru, prokopavši kroz zemlju pri-

8

laz.4 Kuća je duguljasta oblika, a s pročelja je u sredini natrag uvu­čena,, i tu se nalazili trijem. U trijem izlaze troja vrata: jedna u sre­dini, na koja, se ulazi u kuhinju, iz nje u spremište i odande u sobu kućnoga gazde; druga đlvoja vrata su s jedne i druge izbečene strane trijema, jedna, je strana određena za primanje gosta, koji se 'namjeri, a druga za blagovaonicu, koja je zajednička za sve uku­ćane, te se u njoj sastaju domaći muškarci i žene i svršavaju po­slove, koji' se mogu raditi kod kuće ili po danu ili uvečer pri svijetlu. To je također jedina soba, koja se za zimskih mjeseci grije nalo-živši vatru u peći, jer noćuju u hladnom. Ako kućni gazda ima ili braće ili sinova cženjenih, sagrade se odijeljeno, no ipak unutar iste oigrade, za pojedine bračne parove posebne spavaće sobe, u kojima mogu1 spremiti svoje stvari i imati ih sami za, sebe. Unutrašnjosti soba je jedini ures čistoća, na koju svi jako plaze.5

Zemlje, što su im dodijeljene, nikada se ne dijele među sinove, niti se sinovi po smrti očevoj razilaze, te zbog toga, često stanuje zajedno u istoj kući po dvadeset bračnih parova i sačinjava jednu obitelj, a ponajviše žive zajedno bez svađe. Na čelu kućnoj zadruzi postavljaju zajedničkim glasovanjem onoga, za koga misle da umije bolje upravljati od drugih., i zovu ga starješinom; kod toga izbora najviše paze na mišljenje i preporuku pokojnoga prethodnika, te se počesto događa, da koji je po god'nama mlađi od drugih, poslane po ugledu starješina. Njega'svi paze kao oca i poštuju kao starje­šinu', no ipak, ako se ili slabo brine zla kućne poslove ili ako ne umije sačuvati mir među ukućanima ili ako zapane u pogreške, često ga skinu, a ako se opre, stjeraju ga u red,, prizvaviši se na vlastelina. Starješini je dužnost naređivati mlađima ili kućne ili poljske poslo­ve; uglaviti, što se ima raditi u polju, livadi, vinogradu i voćnjaku; razređiti, što se od ljetine mora spremiti za potrošak a što1 prevesti ka kupcu; čuvati, što tko donese u zajednicu, i zgodno; opet uzeti; kada ustreba; namiriti dugove, ako isu u potrebi napravljeni,; na vrijeme dati, što se duguje kralju, vlastelinu, vojsci; priskrbiti ukućanima hranu i vunu za odijelo; opominjati lijene, često zalaziti među one, koji rade; kazniti one, koji pogriješe, i najpače paziti, da se ni čemu ne pogriješi. Da, se u tolikoj navali briga ne učini što­god lošije, nego što bi trebalo, upitat će za savjet neke od ukućana, katkada i sve, kada u čemu želi čuti savjet, a to se čini ponajviše u nedjelju, kada se raispremi sto, i tada se također svakome odredi posao gotovo za cijelu sedmicu.6

Slično je uređeno i među ženama. Kojoj se naredi, da upravlja kućom i da bude gazdarica, ona razdjeljuje poslove među žene i iz­među njih redom uzima sebi pomoćnice za priređivanje jela, peče­nje kruha, muzenje krava i t." d.; njezina je također briga, da, ništa ne ponestane djeci u kući i pastirima izvan kuće. No ženama je glavna briga pripraviti odjeću sebi, mužu i djeci, pa udovcima,, ako ih ima u buć'. Jer za odjeću se ništa ne nabavlja od zajedničkih

9

novaca, izuzevši vunu, koju su ponajviše prisiljeni kupovati od stra­naca,. Za lan pak ne brinu se sve žene zajednički, nego svaka napose, i zato se također pojedinim ženama daje za sijanje lama. komad, ze­mlje, koliko se čini da odgovara posebnim potrebama svake žene.

Svi jedu za zajedničkim stolom, no jedni: poslije dragih. Prvi sjedaju za sto muškarci; kad se oni nahrane, dolaze žene; majpo-slije se donosi jelo djeci. Ako se ili pozove gost ili primi u kuću netko, koga put nanese, njemu se priredi gozba u gostinjskoj sojbi, a ponajviše ne sječli s njime za stolom nitkov-osim kućnoga, starješine. Kad se gost sprema na počinak, prije negO' se svuče, jedna trnu od žena opere noge u toploj vodi1 i .pforiše peškirom. Kojima su god pro­šle mladenačke godine, gotovo svi počivaju u postelji s perinama i pokrivačima; mladež leži na tvrdoj zemlji prooteijevši poda se ili ponjavu ili odjeću, da tijelo zarana otvrdne.

Sav narod je na glasu zbog gostoljubivosti, i za nj: gotovo vri­jedi, što je Tacit zabilježio o Germanima: »Nijedan drugi narod nije podatniji u gozbama i dočekivanju gosti. Ne primiti pod krov ma kojega smrtnika smatra se grijehom; prema svojim prilikama svaki podvori priređenom gozbom«. Kada ponestane, što da se pripravi, strpljivo podnose oskudicu, dok se žetva ne spremi u žitnice i berba u podrume, a onda opet nanovo priređujiu gozbe.

U jelima nema velike raznolikosti. Ljeti se najviše hrane po­vrćem i različnim jelima od brašna, zimi mesom, osobito svinjeti­nom, ali ako ima mnogo glavatoga kupusa, seljaci ga velikim dije­lom uzimaju zimi za hranu sitno mu izrezavši lišće i ukrselivš' ga u njegovu vlastitom soku. Isto tako uzimaju za hranu bundeve. Ogu-livši koru kuhaju ih u vodi;, a kad omekšaju, zač'ne ih kajmakom. Bundeve oguljene i izrezane u duge listiće, pa zatim ukiseljene ili na suncu osušene, spremaju za kasniju upotrebu. Što god priređuju od brašna ili pšeničnoga ili kukuruznoga, redovno kuhaju u mlijeku, no često poliju samo istopljenomi slaninom. Za začin mnogo upo­trebljavaju sitno stucane orahe. Na Božić se svatko pobrine, da ima na stolu krme, ili starije ili odojiče, ne raskomadamo nego' cijelo pe­čeno na vatri; a ne će zaboraviti odsjeći od njega'koji komad i po­slati ili vlastelinu, ako nablizu stanuje, ili župniku. Piju vino, još radije šljivovicu, a kada ih nemaju, zadovolje se mjesto njih samom vodom.

Kad prođe zima, muškarci sve do kasne jeseni rade poljske poslove. Zimi osim svakidašnjega timarenja marve ponajviše se bave time, da poprave zgrade, ograde i oruđe, isto je oštećeno upo­trebom, ili da novim zamijene ono, što je istruhnuic ili se zbog sta­rosti ne može više upotrebljavati. Ne ćeš naime među seljacima naći, koji bi kola, plugove ili koje mu drago drveno oruđe volio kupiti1 od drvodjelaca nego sam sebi načiniti. I ne st ;de se, kada nemaju dru­goga posla, plesti čarape i rukavice od vune. Mladež ljeti ide za marvom na pašu, ali ruke im nikada nijesu bez posla, nego radije pređu pređu ili izrađuju kakvu tkaninu.7

10

Mislimo, da drugdje žene nijesu rad'nije nego u Slavoniji. Jer osim toga, što ih muževi zovu, da pomažu kod poljskih poslova, i što upravljaju, kućoim i porodicom, na njima je usto "briga za( svu vunenu i lanenu odjeću. Zato uz koje mui drago teže poslove predu i vremenom, što go;d im preostane, marljivo se koriste, da ispredu svoju količinu pređe, te rijetko izađu na ulicu bez preslice o boku, miti im je desna ruka bez vretena,, kada vraćajući se s bunara o lijevoj nose vrč. I nije dosta što predu pređu, nego se siame bave također tkanjem i od lana i vune izrađuju na jednostavnu stroju

-vještom rufeoim svaku.vrs.ne tkalačke poslove. Same se također bave bojađisanjem i u tome lijepo uspijevaju, no nema raznolikosti ni u materi jailu 'za bojadisanje ni! u bojama, nego se zadovoljavaju go­tovo sauno onima, što ih obično zovemo primitivnima. Z,a crvenilo upotrebljavaju korijenje od broća, stucano u prah i kuhano u vodi, ali tako da nikada ne uzavri, ponajviše dodavši nešto varzilova uvarka, da boja bude svjetlija [ili: bistrija]. Kada hoće bojadisati vunu, stave je zajedno s broćem. IU vodu, koja se grije na vatri, i tako udese, da tekućina prikri je vunu,, pa je ostave tri dlana i noći nad vatrom uvijek tihom, češće je kuhačom prevrćuići i podižući sa dna,. Kada vuna upije boju, izvade je iz tekućine, izažmu i u pasma slože u suhom i čistom koritu, dok tekućina, iz koje je izvađena, nad potaknutom vatrom ne uzavri. Zatim u tu tekućinu imalo za-moče pojedina, pasimia, ali okrenuvšd ih, pa ih opet izvade, prostru u koritu i odmah pospu pqpeilom, što ostane od spaljene loze, tako da ih prožme; tada na njih saspu vrelu tekućinu od broća i u njoj ih ostave još nekoliko sati pokrite orahovim Mšićem. Poslije toga pasma operu u čistoj vodi, osuše, i tada su gotova, za upotrebu. Ali prije nego vunu bojadišu, prirede je, da prihvati boju: u tu svrhu je osam dana moče u toploj vodi, u koju stave raženoga kvasa i sitno stu-cane stipse, dokle god se iz nje ne izgubi blijeda žućkasta boja. Broć za bojadisanje seljaci ponlajviiše sami goje.

Na sličan nač?n vunu bojadišu žuto, samo što kod pripravljanja vune za bojadisanje ne uzimaju kvasca, nego prirede kupku od stipse i obične soli. Za; žutu boju osohilto im služi žutilica, od koje su dolbre za bojadisanje ne samo [kitice cvjetova, nego' također lišće i stabljika. Pošto je sitno isječenu jednu noć kvase tu vođi, kuhaju je na Vatri, (dok ne postane svijetla, a to je znak, da je zrela,. Dok još vri, zanio če u nju vunu, ali je ne drže duže nego što treba da se skuha jaje, pa. kad je izvade, odmah je stave u lug, priređen od kb-jegagod pepela, no valja da bude čist i bistar, i u tome lugu je ne drže duže nego u tekućini za bojadisanje. Tada je izažmu, da izađe iz nje mokrina, i osuše je bez pranja. Često također upotrebljavaju za blijedu žućkastu boju koru od divlje kruške, lišće bijele breze i breskve. Zelenu boju prave miješanjem žute i more, ,ai ovu posljed­nju dobivaju od sačia, ali ne od vlastitoga, nego od kupljenoga. Crno bojadišu korom bijelo'ga, jasena, skuhanom sa željeznim: pilotinama i galicom.

11

Laneno platno, često škropljeno vodom, na • suncu bijele, a ne bojađišu ga. Ako se ipak kome sviđa šarena odjeća, izvezu je iglom, a pamučne niti daju svakovrsno šarenilo boja.8

Kada to pouzdano znamo, mislimo, da se nepravedno Slavonci uopće prekorava/ju, da vole besposlicu, i da im je mrzak posao; nema sumnje, da, su kod njih žene zaposlene gotovo preko svoje snage, a ako se kadgod desi, da, muškarci ne rade, prilično pouzdano je utvr­đeno, da nijesu besposleni zato, što bježe od rada, nego što nema posla, jer zia kukavno malo zemljište, što je kojoj: obitelji dodije­ljeno, nije potrebno mnogo muškaraca da ga obrade, pa i ne mogu se time zaposliti. Dovršivši poslove u polju i vinogradu, što da rade u ikraju, gdje je ljudima suđeno da više traže posla, nego što ga mogu maci,, i gdje za stvari teško namaknute valja redovno tražiti kupca? Najpotrebnije zanate sami težaci rade, zanati pak, koji služe ugodnostima života, nijesu im poznati, a od toga nema štete ni za pojedince nii za cjelinu. Malo ih ima, koji se bave trgovinom, pa nema sumnje, da ne može ni biti unosna kod naroda, koji ima malo potreba, a za, ugodnosti se ne brine, i koji jače oskudijeva novcem nego ičim drugim. Trgovina s vanjskim, svijetom je neznat­na, te se nešto novaca dobiva gotovo saimo za duhansko lišće i za svilce. Jer žito se ine može inače lako prodati vanjskim kupcima,, već ako u Italiji nastane glad. Nama se čini, da, se u ovoj zemlji, koja ima vrlo povoljan položaj, griješi time, što težaci u polju siju siamo takve usjeve, za koje se rijetko nađe kupac i kod kojih seljak prodajom ne zaradi mnogo, a velik dio radnika ostaje nezaposlen. Koliko bi! bolje bilo, kad bi polja, s kojih se skine žito, zasijali usje­vima, koji se u susjednim! zemljama ili nikako ili rijetko siju i koji, kada se Viani marljivo i valjano uzgoje, spremljeni! pod krov treba da se nanovo brižno izrađuju, dok postanu roba valjana za prodaju! I toga su se posla u ovoj županiji dijelom već i prihvatili sretno započevši i unaprijedivši gojenje duhana,, no u tome jako osuđuje­mo, što požeški duhan, iako je svuda na glasu, prodaju nesređen i neprerađen za različnu mu upotrebu, te radije dopuštaju, da drugi, a ne oni sami, poberu dobitak, koji se zarađuje sređivanjem i na­stojanjem oko priređivanja i veći je od dobitka za neizrađeno du­hansko lišće.9 Isto tako bi moglo biti unosno za županiju gojenje bilja prikladnoga za bojiadisanje, osobito broća i sača. No nama se čini, da nikoje drugo gojenje bilja ne odgovara bolje od lana i naravi tla i> sposobnosti naroda, koji se tako mnogo bavi tkanjem i vješt je teme, i da nije prikladnije za uspješnu trgovinu. Jer ako se traži zaposlenja za ljude, za posao oko lana, od prvoga rnu sijanja pa dok ne izađe iz tkalačkoga stana treba vrlo mnogo ruku; ili ako se želi. zarada,, najveća se može očekivati od gojenja lana, jeir ima nade, da će susjedni krajeV;i platiti svu upotrebu lanene robe. No u svemu tome prije svega se valja pobrinuti za sjeme, jer Slavonci nemaju dobra sjemena, zatim za sav posao oko lana ili vani u polju ili kod kuće pod krovom, poslije toga za predenje i tkanje, pa na-

12

pokern za najbolji način bijeljenja platna. A t i taifeo različni poslovi ne. uče se toliko poukama učitelja koldiko povođenjem za iskusnim majstorima, koje upravo zato treba dozvati iz krajeva, iz kojih su lanene odjeće najviše na glasu.

U pogledu odgajanja djece nema ništa, što bi osobito zasluži­valo da se spomene. Ako nema kakve smetnje, matere ne odbijaju od prsa niti djecu od dvije i tri godine10; no osim toga daju im i drugu hranu, a, u prvom redu brašno ili srce meke bundeve, skuhano u mlijeku. O vrsti brašnene kaše,, jer je i kod nas u običaju, mi­slimo da. ne smijemo prešutjeti, da se ona iKesselmayeru ci.nl da je škodljiva i može biti u više slučajeva kriva smrti, gdje joj se uzroci ne znadu, jer nježni dječji želudac ne može probaviti ljepljivu! hrašnenu hranu, kojiai nije vrenjem ublažena (Opuse. soeti. II, str. 315). No slavni^ Being je o tome drukčijega mišljenja. Budući da naime tvrdi, da hranjive česti vrenjem ishlape i izgube se u zraku, misli, da se svatko bolje hrani kašom [ili: pogačom, ili: prismokom] nego kruhom (Schwed. LAbhiandl. XXXV, str. 26). Nije naša zadaća rješavati taj spor. — Djecu omataju povojima i pola­žu u kolijevke. Kada su im već četiri mjeseca,, nose ih sa sobom u polje, pla ako ne ponesu također kolijevku, objese djecu,1 oii ponjavi na drvo. Kada. god .dijete zaplače, mati pritrči i iz tikve, koje se jedna vrsta (lagenaria Linn.) mjesto vrčeva uzima za spremanje te­kućina, uzme malo šljivovice, ulije u usta djetetu i time utiša plač. Škole za seljačku mladež počele sü se najprije stvarati godine 1758. u Kutijevu i doskora u drugim mjestima, te ih već ima prilično, koji znadu pisati i čitati i naučili su, što treba priprostim težacima.11

-Pravih narodnih igara ima malo. MladRći ili sami ispred sebe bičem gone obruč ili ih više, raizdijelivši se u dva naoko protivnička bojna reda, štapovima tjeraju jedni protiv drugih (drveni kolut. Koji red potjera pred sobom kolut i s njime protivdičku stranku, nje­gova, je pobjeda. Muževi običava ju bacati kamen na metu, i u *toj vrsti vježbe snlaga se tako jača, da tko je s kamenom počeo, sa 'sti­jenom dovrši.

Instrumenata muzičkih gotovo nemaju drugih osim ova dva: mijeh, koji samo t!ime, što se pod paizuhom pritište, duše u sviraljku, i vokalna lira [tambura] sa četiri ili šest žica. Tugaljiva se modu­lacija više sviđa nego vesela; kolo je ozbiljno i miirno1, a često ga Igraju bez pratnje instrumenata samo uz pjevanje kojega kolovođe. Radio pjevaju slavna, djela svojih (kraljeva i vojvoda,, a slažu ih. po zakonima pjesme i ritma.

U puku nema mnogo raznolikih bolesti. U kasno ljeto' boluju od groznica, u kolovozu i siječnju odi grize, u prosincu i siječnju od upale porebrtae i napokon u veljači i ožujku od zlopakih groznica. Iako se čini, da su .uzroci tih bolesti dosta očiti, ne usuđujemo se iznijeti svoje istraživanje. Od lijekova, što ih narod upotrebljava, mogli .smo otprilike doznati za ove. Za groznice glavni im je lijek kiičiea (gentiana centaurea): njezino cvijeće i lišće, koliko ga se

13

može zahvatiti sa tri prsta, malo izmrvljeno kuhaju, u vodi na sasvim slaboj vatri. Ako se taj lijek pije natašte, vele, da i želudac krijepi i groznicu' goni. No za liječenje tih bolesti upotrebljavaju također trpučev korijen kuhan <ui vodi. O'd istoga, trpuca sjeme liječi grizu, a nju liječe također sjemenom divizme (verbasci blattariae) sku­havši ga s jajima i maslacem. Protiv vođene bolesti lijek je voda, u kojoj su se kuhale bobice od borovice. Tu vodu spremaju za upo-trebiu. Kad god bolesnik želi ugasiti žeđu, niailiju te vcde u čašu, pa, prije nego je dadu bolesniku, iscijede sok iz svježega korijena đebe-ljače (bryoniae), raskidanoga strugačom, i nakapaju ü napitak. S time rado upotrebljavaju i idlrugii- lijek: mletački sapun rastope u vinskoj žesti i time kao pomašću mažu bolesniku tabane. Protiv ote-klina slezene misle dia je dobro piti mlijeko, u kojem se kuhala žalfija,.

Rane liječe tako, da na njih meću lišće od trpuca (plantaginis angustifoliae) i paze, da se suho lišće mijenja novim svježim, dokle rana ne zacijeli. Ako iz rane previše curi, te po tome misle, da, je arterija ozlijeđena, najprije metnu na ranu smrvljenoga lišća ku-rnice (achilleae millefolii) i na to trpuičeva lišća, dok rana ne za-raste.

Ako se ikoji ud polije vrelom tekućinom, izrežu lukovicu crve­noga luka (allii cepae) ü listiće, njima oblože ocijeđeno mjesto i zaviju platnom'. Drugi skuhaju] jaja, na tvrdo, oljušte ih, sitnoi isje-caju, isprže n,a, vatri i zamotaju u platno pa izatim gnječenjem isti­snu iiiz njih tekućinu, koju zovu ulje od jaja,; ta tekućina, pomiješana sa svježim maslacem, upotrebljava se kao pomast, i njome se mažu ozlijeđena, mjesta, uMonivši prije kožicu, ispod koje se podmjehurio prist. Ako se gdje opali koji ud, metnu na nj najprije lanenu krpicu namočenu u vinsku žestu, dok se poidimjeihurena koža, ne prok'ine; tada namazu maslacem od kravljega mlijeka i ,rjospu praškom, u koji su smrvili uigalj od lipe.

Rak neki liječe oviako: najprije bace u vatru ježa, zatim tako­đer krticu, da živi izgore. Izvađivši iz vatre leševe, smrve ih u prah i zajedno smiješaju od! jednoga i drugoga,, da se podjednako upotrebe. Čim se pokažu znaici raka, irana se ujutro i uveče namoči goveđom žuči i zatim pospe za to spremljenim pepelom ođ ti'h životinja, pa pošto se na nju metne kakavgcd Kist', zavije se. Ako upornome zlu ne pomogne taj lijek, skuhaju u'vodi bobaća (beccaibunga) pa tada posudu skinu s vatre i stave ispod uda,, nia kojemu je rak, tako da se rana nad voidom napari. Kada zatim vođa bude već mlaka, rana se njome opere. To se liječenje ponavlja sve dotle, dok nestane traga podmuklome zlu. Poslije toga niamažu ranu melemom, načinjenim od jednakih dijelova staire slanine i svježega loja, rastopljenih na tihoj vatri, dodavši malo žutoga voska, i još manje tamjana i kolofonija.

iSad ćemo koju reći o obrađivanjui zemlje. Polja ne zagrađuju pojedinci svaki za se, nego zajedno, i tako ih ogradama odijele ih od sela ili od javnih cesta ili od pašnjaka i šuma i od susjednih po-

14

sjeda,, da u njih ne može ulaziti marva. Ograde imaju samo o,d drveta, jer u tolikome mnoštvu šuma svuda nalaze za njih građe. U poljima, se najviše sije u gornjem dijelu županije proso (panicum miliaceum), a u donjem kukuruz. U polju, na kiojeim je zasijan ku­kuruz, na rubovima ponajviše posiju meduniku (holcus sorghi), da se od usjeva odvrate goveda, jer njih odbija lišće medunike ispred kukuruza. Inače međumiku goje Ka, hramu konjimia. Žito siju težaci

.gotovo samo zbog ponosa, a vlastela zbog dobitka. Ne goje drugih vrsta nego što su udomaćene i na našim poljima, osim ljeltnih vrsta, koje se u Slavoniji više siju nego kod nas. Tlo oranica je općenito glina pomiješana s crnicom, ponajviše boje pepeljaste, katkada žuć-kaiste; nije žilava ni tvrda, nego prhka i vrlo dobra za obrađivanje, a njezinu plodovitost iskusni poljodjelci obično vrlo hvale. No ovdje ne odgovara svome dobrom glasu. Jeir žiibo donosi samo petorostruk ili išestorostruk plod, a kukuruz samo šezdesetorcstriuk, ili zato, što iz sjemena gusto posijanoga istjeraju prazni klasovi, ili što besko­risna trava, koja raste medu usjevima i koju se ne brinu da poču­paju, za se isisa sok iz zemlje, 'ili zato što se zemlja oslabjela i ne­prestano preoravana ne poboljšava đubirenjeni. Nema, sumnje, da se u poljskome gospodarstvu, što smo ga mi vidjeli, jako griješi time, što prema veličini oranica nabavljaju i drže malo* miarve i od nje nemaju u dvorištu ništa, što bi se izvezlo ma polja.

Bubrenje misle da će nadomjestiti ili time, što zenilju ostavljaju na ugaru i po dvije godine, ili slamom, koja preostane od vršidbe, ih onim, što ctpame od goveda, utjeranih u polje, i. zato požeto žito vrhu u samome polju. Koji idrže ovce, prave u polju od pletera toro­ve, da đubre od marve ostane u njima.12 Priznajemo', da se kraj sa­dašnjega gospodarenja ne može držati veći broj stoke, jer površina livada ne odgovara veličini oranica, te gotovo ne preostaje mjesta, koje bi se moglo korisno upotrebiti !za gojenje trave. No to je obično više optužba nego isprika za nemarnoga i neupućenoga težaka,, koji će radije za marvu potražiti u livadi pašu, koja sama raste, nego da je pripravi u polju.

Polja, koliko god su vrlo suha, dijele na uske slogove, i to samo zato, jer misle, da, takav oibl'k polja najviše pridonosi plodnosti. Kod sijanja drže se toga, reda, da oiz;tmu pšenidu siju na ugarnici, a u požetome polju najprije zasiju kukuruz, pa ako je polje dosta krepko, upotrebe isto polje još zia treću sjetvu kojega ljetnog žita, a ako nije, ostave ga poslije dvije žetve ma ugaru. Kukuruza ima du dvije vrste, koje se razlikuju siamo bijelom ili žutom bojom zrna; žuti kukuruz je bolji. Jednome i drugome škodi jedna vrsta gljive, koja spada u puhare, ,a rađa se u nježnom kukuruznom zametku klipa i iznutra ga izjede; vele, da najčešće nastaje, alko se isto polje ponovo zasijiava. kuuruzoin. Kukuruzno sjeme se u 'gornjem dijelu županije ponajviše rukom meće u zemlju u jednakim raizmac^ma, a u iđonjem dijelu ga siju kao žito, pa kad već iz sjemenaistjera nešto lišća, čupanjem prorijede biljke, koje su gusto iznikle, tako da one,

15

koje ostanu, imaju koliko treba prostora; u to doba također moti-čieamia okopavaju zemlju i okopanu zgrću oko stabljike. Isto tako kao svagdje drugdje ima raiznoliikoiga nekorisnoga bilja, koje niče među usjevima; među njima smo našu i sočivicu i zee jak i grahorik. No nikoja" druga biljka nije škodljivija od ovsika usjevnoga, koji smo vidjeli kako se među usjevima tako raizhuja stabljikama ii kla­sjem, kao da je poljodjelac sa žitom zajedno sijao i njegovo sjeme. Mislimo, da bi se ta štetna trava mogla iz usjeva iskorijeniti., kad bi se prije svega pazilo, da se u zemlju baci čisto sjeme, očišćeno od drugoga zrnja, .a zatim da se poslije žetve žita polje zasije takvim biljkama, koje se moraju neprestano plijeviti i kao prijesad cesto okopavati, da škodljive trave, koje niknu, ne mogu s vremenom ojačaltii.

U žetvi se služe srpom. Čim se požeto žito na povoljnome suncu prosuši, vrše ga marva na gumnu raščišćenoim u samome polju, a ne upotrebljavaju za to mlatova, 'izuzevši raž, koju mlate radi slame, što je spremaju za pokrivanje koliba. Samo1 kukuruznu berbu, kao izdašniju, spravljaju pod krov. Za njeno' spremanje građe drvene čardake, ponajviše spletene od šiblja, tako da ih vjetar može pro-pdrivalti sa svih strana, također i odozdo. Žito spremaju.u drvene sanduke, koji stoje povisoko iznad zemlje. Mljevenjem se bave sami težaci, a podigli' su za to vrlo mnogo mlinova, koji su posve jedno­stavno sagrađeni i slični siti onima, što ih je opisao Belidor (Archit. hydr., § 666) i nedavno ih kod Bašk'ra našao Ballas (Itin,, str. 45).

iMarvu ili ne znaju gojiti ili ne mare za to. Volove imaju slamo za rad, a za tovljenje im ne umiju priskrbiiti krme. Krave goje go­tovo samo radi mlijeka, jer- od mlijeka niti priređuju maslac niti prave sir. Ovaoa gotovo i ne goje, jer je kraj hladovit i šumovit, izuzevši, gornji dio županije, koji je na mnogim mjestima otvoren i u koji je preuzv. g. grof Janković 'Daruvarski dopremio stada ova­ca. On se također prvi pobrinuo, da se uvede gojenje goveda, sa-gradivši za to veliko tovilište. Koza, koje vole pasti po stijenama i šumama, ima više. Na paši su gotovo samo1 svinje, i za to su osobito zgodne šume rodne žirom, ikoje, kad1 žir urodi, jeseni i zimi lako mogu hraniti mnogobrojna krda svinja. Svinje debljaju ne samo od žira, nego također od iskopanoga korijenja papradi (pteris aquilina), sam© ako mogu uvijek imati vode, jer ako žeđa ju, ne uspijevaju niti na najobilnijoj paši. 4Ođ bukvice, prije nego se na nju priuče, svinje se opi ju, a slanina im ne bude dosta čvrsta, no ona se za kratko vrijeme skrutne, kko se svinji, kad se vrati s paše, dade kukuruznoga zrnja. Slavonski; konji čini se da su slične vrste kao i madžarski: jedni i drugi su jednake brzine u trčanju i snage ui te­gljenju, no različne su ćudi, jer dok se naši. lako ukrote, s njihovom se divi join 'ćudi valja neprestano boriti. Kola se po obliku razlikuju od naših time, što su točkovi tako blizu, da između stražnjih i pred­njih gotovo nema; irazniaka, a tim se mnogo umanjuje prostor kola/ i pouzdanost stroja u vožnji. *

16

Od seoske paše nema, gotovo nikakva uspjeha. Ipak u gor­njom dijelu županije pasu jata purana, koje pred sobom tjeraju u suis jednu Hrvatsku. Rojeve pčela često imaju sabrane u košnicama, ponajviše spletenim od šiblja. No čudno je, da ne idu u potragu za naseljima pčela po šumama i da ne priređuju rojevima, stanove du-hući marljivo debla, da bez truda, imadu obilnu berbu meda. Ta, vrsta primitivnoga pčelarenja, koja je u običaju u Rusiji i Poljskoj i u nekim mjestima Germani je, čini se da bi vrlo dobro odgovarala ovo­me jako' šumovitom kraju, te nema sumnje, da bi se tim slobodnim pčelarenjem moglo zaraditi vrlo mnogo novaca.

Gojenje svilaca, iako je u ovome knaju gotovo novost, tako je napredovalo; !da je ove godine za neosušene čahure požeška županija dobila 2.367 for. Öd početka, kada sjeme1 oživi, pa sve dok životi­njice ne dozore, težaci nastoje oko njih u svojiim kućama; kada se zatim začahure, te se očito vidi, da su već zrele, odmah ih saberu i neozlijeđene odnesu k svilarskim upraviteljima) i dobiju za njih no­vaca.13 Od pouizđanoga i iskusnoga čovjeka smo doznali, da svila bude mnogo ljepša, ako se kod ođmatanja niti s čahura, koliko god im se puta, nanovo dolije vode, svaki put u toplu vodu baci toliko lanenoga sjemena, koliko može stati u šaiku. No to se ne smije uči­niti kod ornih, kojima su niti bijele, da ne bi boja potamnjela. Isto tako budu niti čvršće, ako se svaki put, kad se stara kupka zami­jeni novom, u kotlić nakapa sedam ili osam kapi vode priređene sa sandarakom.

U gojenju duhana drže se u svemu postupka najvještijih goji-telja, no malo ih s e time bavi, i to gotovo saimo oni, koji su nasta­njeni u ravnom knaju županije. Po cijeloj Slavoniji većina teža,ka, pače svi nastoje oko gojenja i rasplođivanja 'domaće šljive, jer iako njezin rod nije obilniji, ipak im je draži od roda vinove loze. Za to je najbolje ilova.sto tlo, okrenuto prema suncu k istoku ili jugu. U mlađim voćnjacima sade se stabalca u redove, a prvih godina, prije nego se korijenje može podalje raširiti, siju između stabalaca kuku­ruz, da se time, što se zemlja između kukuruznih stabljika mora češće prekapati, bolje ojačaju stabla. Kada zatim stabla toliko na­rastu, da marva ne može više zubima, oštetiti njihove najniže gra­ne, puštaju je u voćnjake na pašu, i to ne čine samo radi mlarve, nego također radi stabala, jer po iskustvu misle, da stabla, to obil­nije rode, što se zemlja, više utapa nogama životinja i ljudi. Buduću plodovitost stabala prosuđuju1 po ovim znacima: da, li mladice zimi pocrvene; da li lišće izbija u isto doba, s cvijetom; da li zameci ploda ha grani vise na kratkim dršcima. O postupku, kojim od ploda tih stabala, pošto prije provri, peku plemeniti napitak, nije potrebno govoriti, jer se ništa ne razlikuje od svakidašnje, kako je obično zovu, destilacije. ^

To je otprilike, što smo doznali o gospodarenju u kući i u po­lju, kako je u običaju kod ovoga naroda«.

Zbornik za narodni život i običaje 2 ,17

in. Izvorni tekst cLjelia je ovaj: Kalendis Augusti transcensis montibus e provincia Posegana excessimus

properavimusque eodem adhuc die Csepinum pervenire. Prius tarnen, quam ultra progredimur, juvabit, quaecumque brevi commorationis nostrae tempore sive ipsi animadvertimus sive a peritis diđicimus, hic simul omnia brevi narratione complecti. Qua in re praemonemus, de sola Pesegana provincia, non de uni-versa Sclävonia, nobis sermonem esse.

Provinciam incolunt Illyrii Sclavones, sive Slavones hodie adpellati, quam nuncupationem eos ab illyrico vocabulo s l a v a , cujus est g 1 o r i a e signifi-catio, traxisse quidam existimant perpetua et quasi propria genti armorum gloria. Sed de gentis neque originibus neque nominiibus disceptatio nobis est. Illud tamen praeterire non possumus, eos, qui superiorem provinciae tractum a P a k r a c z usque ad fluvium I l l o v a m inhabitant, V a l a c h o s adpellari, propter quod eos consil[iarius] Taube1 e Valachia eo immigrasse autumat. Sed id nobis non placet, quod non sit credibile adeo omnia primae originis sive de­cora sive vitia vel longissimi temporis tractu obliterari potuisse, ut nihil corum supersit, nullo ne in lingua quidem, cujus tardissima semper est* oblivio, vestigio superstate. Rectius idcirco nobis opinari videntur, qui eos e Bosnia Morlachiae maritimae seu ad mare Adriaticum adsita accersunt, suffragante iis et popular! opinione et quibusdam veteris moris ac praecipue vestitus mu-liebris in populo reliquiis nee dissentiente" nomine, cum verisimile sit, eos, qui ab oris maris in has terras immigrarunt, e veteri M o r l a c h o r u m com-pellatione, quod e m o r e et V l a h , quorum hoc f o r t e m, illud m a r e signi-ficat, coalescit, quasi m a r i t i m u m f o r t e m vel m a r l f o r t e r n diceres, rejecta prima compositionis parte m o r e postremam retinuisse voluisseque deinceps f o r t e s seu V l a h compellari, erroreque e vocabulorum similitudine orto eos ab imperitis Valachos vocitari coepisse. Sed haec et his similia historici inquirunt.

Quicumque provinciae sunt indigenae, ii proceri plerumque sunt incre-menti, corpore nee obeso nee rursus macerrimo, sed tamen macro vicimore. Vestitüs viris ab illo Hungarorum parum diversus, aestate plerumque lineus, indusio fere ad genua pertinente atque ad lumbos zona adstricto, cui laneam brevem, raro candidam, saepissime fuscam et quasi adusti coloris tunicam, rubeo aut caeruleo marginatam superinduunt, quotienscumqe decentius vesti-untur.. Bafbam nullus, mystaces plurimi alunt. Capillum retro religant neque unquam neglectum hafoent. Caput integunt panneo quodam operimenti genere coni truncati aut semielliptoidis cavae figura rubei vel caerulei coloris. Nee minus foerninarum lineus est vestitus praeter lanea varii coloris, plerumque virgata semicinctia, quae bina semper deferunt, ante et retro intectae, quasi si togae supplere velint.. Caput linteo non integunt solum, sed obvolvunt, sola facie conspicua. Cum ornatius induuntur, corpori nigrain sine manicis tunicam, pedibus lanea diversis coloribus varia tibialia aptant. Sed capitis praecipuus est ornatus, praeprimls puellis, quibus rubeum rotundae formae capitis orna-rnentum potius quam integumentum pro velo est. Inslgne illis est erinem den-tibus animalium et plurinis diversae figurae colorisque lamellis e taenia pen-dulis .discriminare rubeamque, quam dixi, vittam et collum atque aures ornare. Hieme viri aeque ac mulieres pelliti sunt.2

Quorum regio montana est, ii quondam raras inter se junctas sedes ha-bebant, habitationibus diversi discretique.3 Sed hodie vicos nostrum in morem locant connexis aedificiis, curantibus id possessionum dominis, ut publicae non minus quam privatae colonorum securitati consultum sit, cui quo magis pro-spectum esset, in praecipuo cujusvis pagi foro aedificula posita est, in quam in vasta tempestate correpere possint, qui nocte excubias agunt, quas coloni inter se partiuntur pluribus in singulas noctes deputatis, ut numerum faciant. Doroos a solo attoilunt struuntque e perquadratis et' dolatis tignis integuntque assulis, raro ad tecta stramentorum usu. Fumarium ipsum materiatum faciunt

18

exaltantque in formara turris et exornant., Intus omnia terra oblinunt poliuntque et postremo calce percurrunt, ut candidentur. Calcem non a calcariis emunt, sed ipsi in usus coquunt, obvia ad earn ubique materia. Est autem fornacis iiaec constructio: sepem erigunt rotundo ambitu ita, ut locum claudat; hanc alio rursum sepimentcrelicto intervallo, circumveniunt, inter duas sepes, quod intervacat, argii'la explent. In cavum machinae lapides ingerunt, sed ita, ut eos a fundo in formam camerae disponant, sub qua ignem accendunt, aditu' per solum fossione patefacto (Tab. X., Fig. 3.).4 Domus forma longa est, fronte media retracta, ubi porticus est. In eum ternae portae patent f'-'una a medio, qua in culinam atque ex ea nine in ipromptuarium, inde in conclave patris familias intratur; duae aliae ab utroque prominente latere, quorum alterum recipiendo cuicumque advenae hospiti aptatum est, alterum coenaculo, quod et universae familiae commune est, convenientibus in id domesticis viris mu-lieribusque ad conficienda opera, quaecumque domi sive interdiu sive ad lucu-brationes vespertinas fieri possunt .Id etiam solum est, in quod hibernis men-sib us igne in fornace creato calorem inferri patiuntur; nam noctes in frigido tolerant. Si pater familias sive fratres sive filios conjugates habeat, secreto, inter eadem tarnen septa, loco singulis conjugiis singula cubicula aedificat, in quae res suas conferre et sibi solis habere queant. Inteöora conclarvium sola mundities ornat, cujus gens omnisf est studiosissima.š

Fundos sibi adtributos inter filios familias numquam partiuntur, neque hi mortuo patre a se discedunt; propter quod vicena saepe conjugia eadem in domo cohabitantia in unam familiam coalescuint et plerumque sine querela convivunt. 'Familiae communibus süffragiis praeficiunt, quem regendi scientia ceteris praecellere existimant, et s e n i o r e m (s t a r e s h i n a) adpellant, qua in electione judicio conimendationique mortui decessoris plurimum tribuunt, nee raro evenit, ut, qui aetate ceteris inferior est, auetoritate superior evadat. Bum. omnes velut patrcni observant et velut superiorem verentur; eumdem tarnen, si aut rem familiärem segniter curet aut pacem inter domesticos tueri nesciat aut vitia contrahat, non raro destituunt et reluctantem etiam interpellate fundi domino in ordinem redigunt. S e n i o r i s est opera sive domestica sive rustica subjectis imperare; quid in agro, prato, vinea pomarioque faeiundum, consti-tuere; qui fructus in usus reponi, qui ad emtorem trasferri debeant, discernere; quae quisque in commune contulerit, custodire apteque, cum usus fuerit, rursum-depro:mere ;aes alienum, si quod necessitate cöntractum sit, expungere; quae regi, domino, militi debentur, tempestive praestare; escam familiae et lanarn in vestimenten providere; segnes admonere, opera facientibus saepe intervenire, peceantes flectere et vel maxime, ne quid peccetur, cavere. In ea toto curarum turba, ne qui minus recte administretur, aliquos e familiaribus, nonnumquam etiam omnes in consilio habet, cum quid consulere vult, quod Dominicis ple­rumque diebus sublata mensa fit, quo etiam tempore suum cnique opus in sep-tenos fere dies imperatur.6

Non dissimilis est ordinatio inter mulieres. Quaecumque domus gubernatrix ac mater familias esse jubetur, ea labores inter mulieres partitur, e quibus per vices ad parahdos cibos, coquendum panem, mulgendas boves etc. sibi adsciseit, cujus etiam est curare, ne quid prolibus domi, foris pecorum pa-storibus desit. Sed praecipua mulierum cura est vestitum sibi, marito proli-busque, et si qui in familia viduati sint, parare. Nam in vestitum nihil e com-muni peculio confertur excepta lana, quam, plerumque ab exteris mercari co-gamtur. De lino autem curare ad foeminas non communiter ornnes sed singulas pertinet, propter quod etiam singulis pars agri in lini sementem conceditur, quanta privatis . eujusvds necessitatibus congruere videtur.

Mensa omnes communi utuntur, sed alii post alios. Primi aceumbunt viri, his satiatis succedunt mulieres, postremis prolibus cibi inferuntur. Si quis aut hospes invitatus aut peregre adveniens in domum receptus sit, ei liospitali in conclavi convivium adparatur, plerumque nullo praeter familiae seniorem assi-dente. Ad soninum se comparanti hospiti, priusquam exuitur, una mulierum pedes calida lavat linteoque abstergit. Quicumque adolescentiam excessere, fere

19

in lecto non sine- plumeis culcitis stragullsque cubant; Juventus dura in humo subjećto sive linteo sive veste sternitur, ut corpus a teneris duretur.

Est autem omnis gens hqspitalitatis laude praecipüa fereque in earn con-venit, quod Tacitus de Germanis tradidit: »Convictibus et hospitiis non alia gens effusius indulget. Quemcumque mortalium arcere tecto nefas habetur, pro fortuna' quisque apparatis epulis excipit.« Cum defecere, quae adparentur, pe-nuriam patienter tolerant, quoad messis horreis et vindemia cellis illata est, rursumque epulas redintegrant.

Ciborum non magna varietas. Aestate plurimum hortensibus et diversis e farina cibis sustinentur, hieme carnibus, praecipue suillis; quamquam, si est multitudo b r a s s i c a e c a p i t a t a e, non minimam partem cibariorum per hiemem rustici vindicant, foliis ejus tenuiter sectis suoque in jure fermentatis. Nee minus Cucurbitae eorum cibaria adjuvant. Eas deraso cortice cum aqua coquunt, et cum emollitae sunt, cremore lactis condiunt. Earumdem pulpamen in longas lamellas sectum atque vel fermentatum vel sole siccatum in seros usus reponunt. Quaecumque e farina, sive e tritico sive e z e a m a y s extrita, conficiunt, ea fere cum lacte concoqui patiuntur; saepe autem solo lardo liquato perfundunt. In condimentis frequens nucis juglandis minutim obtritae usus est. Die Nativitati Domini sacro nulliis est, qui non suem sive annieulum sive ne-frendem, non in partes sectum sed integrum igni assum, mensae suae inferri curet, neque negligunt partem aliquam ex eo recisam vel fundi domino, si in vicino habitet, vel sacrorum administro mittere. Ad potum vinum, magis autem exaltatum e prunis liquorem adprobant, quorum, si desint, defectui sola aqua supplet.

Labores virorum a peracta bruma in serum autumnum agrarii "sunt. Hieme praeter quotidianam peeorum curationem in eo fere ocpupantur, ut aedificia sepesque et instrumenta, sive quae in opere laboraverint, refeeta, sive quae caries vetustasque inutilia fecerit, novis recentibusque suppleta habeant. Neque enim rusticorum quispiam est, qui currus, vehicula, ara t ra et quaecumque sunt lignea instrumenta a lignariis potius emere quam ipse sibi facere velit. Nee indecorum existimant tibialia digitaliaque e laneis filis contexere, quando-cumque ab alio opere vacui sunt. Juventus aestate pecora ad pastum exeuntia sequitur manibus numquam ab opere vacuis, cum eas potius aut fila ducendo aut textum quodcumque faciendo distentas habeat.7

Non alibi negotiosiores esse mulieres artoitramur quam in Sclavonia. Praeterquam enim quod in operum, rusticorum partem a viris advocentur do-mumque et familiam adniinistrandam habeant, totius praterea lanei lineique vestitus illarum est procuratio. Idcirco quibusvis gravioribus operibus netrinam interponunt et subseciva quaevis tempora studiose consectantur, ut suum filo-rum pensum abšolvant ,raro vel in plateas publicas sine colo lateri adhaerente prodeuntes neque, si forte a puteo reduces laeva urceum portent, dextram a fuso abstinentes. Neque contentae fila ducere etiam textrinam ipsae faciunt textilia quaevis- e lino lanaque opera rudi in machina non rudi manu perfi-cientes. Tinctoriam etiam sibi vindicant exercentque felici successu, sed nulla sive materiarum- tincturis idonearum sive colorum varietate, solis fere, quos p r i m o s dicere solemus, contentae. Ad rubeum utuntur radicibus r u b i a e in pulverem contusis atque cum aqua coctis, sed ita, ut numquam infervescat, addito plerumque modico ligni brasili decocto, ut color inclarescat. Cum lanam inficere volunt, earn in aquam ab igne calentem pariter cum rubia indunt com-ponuntque ita, ut jus lanae superveniat, et t res dies noctesque super leni semper igne esse patiuntur saepius "earn rudicula versantes atque a fundo commoventes. Cum colorem combiibit, exemtam e balneo lanam intorquent componuntque per fasces in sicco et mundo lintre, quoad jus, e quo exivit, subjectis lignis inferveat. In id deinde singulos fasciculos, sed retortos, modice immergunt, rursumque exemtos in lintre sternunt atque illico cinere e crematis vitium sar-mentis residuo conspergunt, ut penetrentur, obruuntque fervente rubiae jure, in quo foliis juglandis obtectos aliquot adhuc horis servant. Postea liquida in aqua lavant siccantque et habent ad usus paratos. Prius autem, quam tingunt, lanam praeparant, ut colorem adprehendat; eapropter earn in calida, ad quam

20

secalinum fermentum ( k v a s id adpellant) et alumen minute obtritum addunt, per octonos dies macerant, quoad luteum ex ea colorem trahat . Rubiam tinc-toriam coloni plerumque ipsi colunt.

Non multum dišsimilis est ratio, qua lanam flavo tingunt, nisi quod in ea tincturae paranda fermento abstinent, balneo ex alumine et sale communi parato. Ad flavum colorem praecipua Ulis est g e n i s t a t l n c t o r i a , non florum solum panicula sed etiam foliis et cauđice ad tingendum utilis. Earn in minutas particulas concisam, posteaquam noctem unam in aqua macera-verint, -subdito igne coquunt, quoad candidetur, quod est maturitatis Signum. Dum infervet adhuc, lanam eo immergunt tenentque non diutius, quam sat sit, ut ovum percoquatur, illicoque exemptam in lixivium, e quocumque cinere paratum, sed purum liquidumque conferunt nee diutius quam in colorato jure servant. Tum. intorquent, ut humorem dimittat, siccantque sine lotura. Est illis etiam non infrequens corticis pyri silvestris foliorumque betulae albae et amyg-dali persicae ad luteum colorem usus. Viridem e flavo caeruleoque contemperant, quem postremum ex isatide non sua, sed emta habent. Atro inficiunt cortice fraxini excelsioris cum scobe ferri et vitriolo concocto.

Linum crebro aqua conspersum in sole candidant neque coloribus tingunt. Si qua tarnen vestis varia placeat, earn acu pingunt, gossypinis filis omnem colorum varietatem praebentibus.8

Haec cum certa. fide teneamus ,immerito otium laborisque taedium in gente Sclavonum universe reprehendi existimamus, in qua mulieres quidem fere magis, quam vires ferant, occupari indubium est, viros autem, si quando ab opere vacantes reperiantur, laboris non fuga sed inopia vacare satis certo constat, quod tenuis cuivis familiae adtributus agellus plurimorum in ejus cultum manus conferentium virorum operam non exposcat, quin abnuat etiam. Quid faciant consumtis in agro et vinea laboribus in regione, in qua occupationes hominibus magis optare quam reperire liceat, fereque rebus, quas difficili labore pepere-rint, emtor quaerendus s i t? Artes maxime necessarias coloni ipsi exercent, vo-luptarias ignorant nullo seu privato seu publico detrimento; rnercaturam qui faciant, pauci sunt, nee dubium, quin ea qüaestuosa esse non possit apud gentem, in qua necessitates paucae sunt, commoditates non curantur nee alte-rius cujuspiam rei quam aeris major est inopia. Commercium cum externis exiguum, fereque pro solis tantum nicotianae foliis et pro serico aliqua pecunia

~ redit. Nam frumenta ad exterum emtorem non alias facile transferre possunt, quam cum homines in Italia fames incessit. Nobis in hac felicissimae positionis provincia in eo peccari videtur, quod non cessent coloni solas tantum frumen-torum segetes in agris procreare, quae et emtorem raro inveniant et venditae etiam agricolam non admodum lobupletent et magnam hominum partem ab opere vacuam relinquant. Quanto rectius agros a frumentis restibiles iis semi-num generibus obsererent, quae vicinis in regionibus aut numquam aut raro coluntur quaeque, curn assiduam justamque culturam foris acceperint, tectis illata novam đomi ćuram novamque administrationem exposcant, quoad in id formentur, ut merx vendibilis fiant? Atque id in hac provincia ex parte jam facere occuparunt cultu nicotianae feliciter coepto promotoque, in quo tamen maximopere damnamus, quod, cum Posegana nicotiana ubique celebri faxna sit, earn nihil procuratam neque ad diversos ejus usus formatam vendant ma-lintque lucrum, quod e forma adhibitaque ei conditurae ratione majus redit quam e materia, alienis potius concedere quam sibi parare.9 Nil minus qüae­stuosa provinciae esse posset plantarum tincturis" idonearum cultura, in iisque praecipue rubiae et isatidis. Sed nobis prae ilia lini nulla et naturae soli et gentis textrinam tarn copiose sciteque facientis indoli et facili mercatui magis adcommodata cultura videtur, quoniam sive occupatio homiinibus quaeritur, ilia lini administratio a prima ejius semente, usque dum e machina textoria exeat, plurimorum manus distendit, sive quaestus proritat, is e linostitate expectarl potest maximus, quod spes sit vicinas regiones omnean lineae rei usuram de-pensuras. Omni autem ea in re antiquissima esse debet cura de semine, quod Sclavones probum non habent, tum de omni lini sive foris in agro sive domi sub tecto procuratione, ppstea de netrina textrinaque, ac postremo de probissi-

21

ma ejus candidandi ratione. Quae res tam diversae non tarn praeceptis do-centium quam, imitatione praeeuntium magistrorum condlscuntur, quos idcirco e regionibus, quarum lineae vestes plurimum laudantur, accersere oportebit.

In prolium educatione nihil magnqpere dictu dignum habent. Eas matres, ni quid obstet, bimas etiam trimasque ad ubera admittunt;1 0 non tarnen negli-gunt eas aliis praeterea alimentis fovere, quorum praecipuum est farina aut mollis Cucurbitae medulla cum lacte concocta. De farinoso pulmenti genere, quoniam apud nos quoque est in usu, tacendum non arbitramur id Kesselmayero perniciosum et pluribus forte mortibus, quarum. causae ignorantur, damnatum videri, quod tenellus infantium stomachus glutinosum neque fermento edomitum farinae lentorem conficere nequeat (Opusc. sceti. II. pag. 315). Celebris tarnen Bergii diversa est ab hac sententia. Cum enim sumat partes nutrimento aptas fermento in spiritum extenuarl atque in auras dilabi, quoscumque melius pul-mento quam pane nutriri existimat (Schwed. Abhandl. XXXV., pag. 26). No­strum non est hanc litem dirimere. Infantes fasciis circumveniunt componunt-que in cunis. Cum jam quadrimestres sunt, eos secum ad agrum deferunt atque, ni cunas qüoque deportaverunt, in linteo ex arbbre suspendunt. Ad quemvis vagitum accurrit mater clamoremque deprompto e Cucurbita .cujus genus quod-dam (1 a g e n a r i a L i n n . ) in li quorum continendorum usum venit urceorum vice, modico e prunis špiritu ( s l i v o v i c z a ) orique infantis infuso compescit. Scholae juventuti rusticae primum anno 1758. Kutjevae aperiri coepere nee multo post aliis in locis, et sunt jam non pauci, qui scribere non minus quam legere noverint eaque condidicerint, quae simplicitati rusticae conveniant.11

Lusus genti propria pauci sunt. Juvenes aut soli trochum flagellls ante se agunt, aut plures in duas adversas velut acies distributi orbem ligneum baculis in diversa propellunt. Quaecumque acies orbem et cum eo adversam partem ante se agit, victoriam retulit. Viris solenne est lapidem ad 'metam jacere, quo in exercitationis genere eo vires confirmantur, ut qui a lapide coe-perit, in saxo desinat.

Instrumenta rnusica fere non alia quam haec duo: utriculus solo sub hrachiis pressu tibiam animans et lyra quaternis vel senis chordis vocalls. Mo-dulatio tristis potius placet quam laeta; choreae graves et placidae, quas non raro absque illo instrumentorum illicio ad solos präeeuntis cujuspiam cantus instituunt. Res veterum suorum. regum ducumque praeclare gestas canere amant easque carminis et rhytml legibus implicatas habent.

Morborum in plebe non magna varietas. Adulta aestate febribus, mensibus augusto et januario dysenteria, decembri et januario pleuritide, februario de-nique et martio malignis febribus tentantur. Eorum morborum causas, quam-quam satis in aperto esse videantur, nostrae disquisitioni concedere non aude-mus. Medicamenta, quorum apud plebem usus est, haec fere rescire potuimus. In febribus praecipua Ulis est g e n t i a n a c e n t a u r e a, cujus f lores f oliaque, quanta tribus digitis complecti possunt, modice obtrita lenissimo super igne cum. aqua coquunt. Ea, si a jejuno bibatur, et stomachum confirmare et febres depellere fertur. Sed his curandis etiam radićem plantaginis aqua coctam adhi-bent. Ejusdem plantaginis semen dysenteriam curat, cui etiam medentur semi-nibus v e r b a s c i b l a t t a r i a e ovis cum butyro incoctis. Adversus hydro-pern remedium est aqua, cum qua baccas juniperi concoqui patiuntur. Earn ad usus servant. Quandocumque dein aeger sitim levare desiderat, ex aqua hac ad poculum transfundunt et prius, quam porrigunt, succum e radice b r y o n i a e recente radula comminutae exprimunt eumque potui instillant. Cum hac alteram etiam curationem adhibere non negliguht: saponem [venetum in špiritu vini colliquescere sinunt eoque quasi unguento plantas pedum aegri saepe perli-nunt. Adversus splenis tumores potus lactis, cui s a l v i a m incoquunt, salubris habetur.

Vulnera sanant foliis p l a n t a g i n i s a n g u s t i f o l i a e superimpositis curantque, ut Vetera et sicca folia novis recentibusque permutentur eousque, dum plaga cicatricem ducat. Si vulnus justo plus manans arteriam laesam esse indicet, primum a c h i l l e a e m i l l e f o l i i turn, plantaginis foliis obtegunt, quoad coalescat.

22

Si quod membrum fervefacto quocumque liquore perfusum sit, bulbum a 11 i 1 c e p a e in lamellas secant easque, qua noxa pertinet, adplicant et lmteo o-bligant. Alii ova coquunt, ut indurentur. Ea -deinde, detracto putamine, minutim concisa et in igne frixa linteolo ofovolvunt compriimuntque, ut liquorem, quern oleum ovi adpellant, reddant, qui recenti butyro temperatus pro unguento est, quod laesis partibus, detracta prius cuticula, sub qua inanitas facta est, adhibent. Si qua parte membrum quodvis adustum est, eo primum lineam špi­ritu vini madentem laciniam adplicant, quoad cutis inflata rumpatur; turn butyro e bubulo lacte coacto ungunt consperguntque pulvere, in quern carbones tiliae obtriverunt. ' '

Cancri cUrandi haec a quibusdam tenetur ratio: primum erinaceum, deinde talpam quoque in ignem injiciunt, ut vivi crementur. Extracta e rogo cada-vera in pulverem conterunt amborumque cineres in unum commiscent, ut pa-riter sint in usu. Cumprimum cancri indicia adparent, vulnus bubulo feile mane et vespere perfunditur et dein reposito in id animalium cinere conspergitur impositoque quocumque folio obligatur. (Si pertinax malum medicinam hanc respuat, b e c c a b u n g a m cum aqua ebullire sinunt; tum vas ab igne remo-tum cancerato membro subjiciunt ita, ut vulnus vapore aquae inhaletur. Cum deinde aqua jam intepescit, ea vulnus lavatur. Curatio haec eousque iteratur, quoad nullum serpentis mali vestigium supersit. Postea emplastro vulnus illinunt. Id confit ex aequis veteris lardi et recentis sebi partibus leni igne liquatis, addita modica cerae flavae et minore adhuc thuris et colophoniae quantitate.

Jam de rei agrariae administratione pauca dicemus. Agros non singuli singulos sed universos claudunt atque seu a pagis, seu a viis publicis, seu a pascuis silvisque et a vicina quavis possessione sepibus discriminant, ne possit pecus in cos evagari. Sepes non alias habent quam structures in tanta silvarum multitüdine materia ad eas ubivis obvia. Usitatissima in agris seges in superiore quidem provinciae tractu p a n i c i m i l i a c e i , in inferiore z e a e m a y s est. Agrum zea consitum plerumque seminibus h o l e i s o r g h i marginant, ut, quoniam bubulum pecus ejus folia prae illis zeae fastidit, a satis, aibstineatur. Ceterum • holcum in pabulum equorum educant. Frumenta rustici fere lautit i is ' tantum, possessionum domini .quaestui serunt. Eorum non alia genera sunt in cultura, quam quae nostris etiam arvis sunt indigena, praeter aestiva genera, quorum in Sclavonia frequentior quam apud nos est satio. Solum arabile in Universum est argilla numo temperata ,plerumque cinereo, nonnumquam fla-vescente colore, non tenax et dura, sed soluta atque ad colendum maxime idonea, cujus apud peritos agricolas laus foecunditatis maxima esse solet. Sed hie famae suae ; non respondet. Neque eninr triticum nisi cum quinto aut -sexto, zea vero mays non nisi cum sexagesimo redit, sive quod semina spisse jacta ;in ihanes exiliunt s^icas, sive quod inutiles satis internatae herbae, quas vellere cura non est, succos terrae ad se evocent, sive quod consenescens et perpetuo contacta vomere terra stercoratione non adjuventur. Indubium est in ea, quam teneri vidimus, rei rusticae administra­tione graviter peccari, quod pro modo arvorum pauca sibi parant et tuentur armenta nihilque ex iis in eohorte habent, quod in agros exportetur.

Stercorationi suppleri existlmant sive cessatione terrae in binos -etiam annos productae sive paleis a tri tura residuis eoque, quod a jumentis in messem inactis decidit, propter quod earn ipso in agro exterunt. Qui oves tuentur, cra-tibus in agro cohortes faciunt, ut pecudum stercus intra eas remaneat.12 Non diffitemur in ea, quae nunc est, agricolationis ordinatione majorem pecorum numerum sustineri non posse, quod extensio pratorum modo agrorum non re­spondeat peneque locus non supersit, qui graminibus utiliter disponi possit. Sed haec desides plerumque, aut ignari colonic incusatio potius quam excusatio esse solet, qui malit pecori potius sponte nata pabüla e pr'ato petere quam ea in agro parare.

Agros, quantumvis siccissimos, in angustas Jiras diisponunt non alia ratione, quam quod earn agri formam ubertati frugum plurimum co'nducere arbitrantur. In semente facienda eum servant ordinem, ut triticum hibernum in vervacto, in

23

restibili agro primum zeam mays serant et, si vires agri ferant, tertiam adhuc aestivi cujusdam frumenti segetem eidem agro imperent; sin minus, post binas messes requietum patiuntur. Zeae mays duo sunt genera, solo granorum colore albo et flavo diversa; melius, quod flavum est. Utrique fungi quoddam genus, ad lycoperdon pertinens, infestum est tenellae ejus spicae innascendo eamque penitus enecando, quern frequentissime subnasci ajunt, si idem ager repetita zeae semente frequentetur. Semina zeae in superiore provinciae tractu manibus plerumque aequa distantia deponunt; in inferiore frumentorum instar jaciunt, cumque deinde jam aliquot folio rum fuerint, quascumque spisse sibi adnata» vident plantas, intervellunt ,ut, quae relictae sunt, justam laxitatem habeant; quo etiam tempore sarculis humum movent motamque ad culmum exaltant. Herbarum inutilium satis internascentium eadera, quae ubivis, varietas, in quibus et e r v u m t e t r a s p e r m u m et v i c i a m p i s i f o r m e m et l a t h y r u m h i r s u t u m .reperimus. Sed non alia majorem dat noxam quam b r o m u s s e c a l i n u s , quern inter segetes culmis spicisque ita eluxuriatum vidimus, quasi si agricola ejus semina pariter cum tritico spärsisset. Infestum id gramen a satis arceri posse existimamus, si primum cura sit, ut purum atque ab alienis granis emundatum semen terrae mandetur; deinde restibilis post fru­mentorum messem ager ejus naturae plantis conseratur, quae assidua runca-tione et frequente terrae inter semina commotione opus habent, ne, quae sub-natae sunt inimicae herbae, possint tempore convalesoere.

In metendo secula utuntur. Messem, cum primum opportünis solibus pe-rusta inaruit, in area ipso in agro permuhdata inactis jumentis exterunt, nullo baculorum. ad tritiiram usu praeterquam in secalina segete stramentorum gratia, quae mapalibus tegendis custodiunt. Soli tantum zeae mays messi velut uberiori tectum parant. Ei condendae granaria ligiiea plerumque viminibus texta columnis suspendunt, ut perflari undique atque etiam a fundo possint. Fru­mentorum grana in arcis ligneis a terra exaltatis recondunt. MoMturam rustici ipsi administrant, plurimis ad earn molis excitatis quarum est simplicissima structura, similitudo vero eadem cum ilia, quam B e l i d o r , A r c h i t . h y d r . , § 666, descripsit et nuper Cel. P a l l a s apud Baschkiros reperit, 11 i n. II., p. 45.

Rei pecuariae nulla seu scientia 'seu cura. Boves, nisi operarios, non habent; saginariis pabulum providere nesciunt. Vaccas tuentur fere solius lactis gratia; nam id neque in butyrum cogunt neque in caseum premunt. Ovilli pe-coris propter opacum et silvosum regionis ingenium tutela pene nulla, praeter­quam in superiore provinciae tractu pluribus locis aperto, in quern Excell. D. comes Jankovich a Daruvar ovium greges traduxit. Idem armentorum quoque tutelam primus adgredi instituit, amplö ad earn saginario aedificato. Capri-num pecus, cui rupes et silvae ad pabulanđum cordi, majore numero sequuntur. Sola fere pastio est suiilli generis glandariis silvis ad earn maxime opportunis, quae, si fructum perferant, autumno hiemeque numerosissimos suum greges commode alunt. Nee glandibus solum sed refossis etiam p t e r i d i s a q u i l i -n a e radicibus sues pinguitudine crescunt, si niodo perpetua iis aquae sit po-testas, nam si sitiant, in maxima etiam pabuli ubertate non proficiunt. Glans fagea, prius quam Uli adsuescitur, sues temulentos, lardum aut'em minus fir-mum facit, sed id, si sui a pastu reduci grana zeae mays praebeantur, brevi post tempore coagulatur. Equorum sclavonicorum cum hungaris cognatum esse genus videtur, aequa in utrisque cursus celeritate tolerantiaque, sed ingenio dispari, quod, cum nostri facile mansuescunt, cum illorum feritate perpetuo colluctandum sit. Vehiculorum forma a nostris in. eo diversa est, quod rotas adeo vicinas adnectunt, ut posteriores a primis fere nullo intervallo absint; quae res et capacitati vehiculi multum detrahit et machinam in motu minus fidelem reddit.

Villaticae pastionis proventus pene nullus est. In superiore tarnen pro­vinciae tractu meleagridum gallopavonum greges pascunt, quos in vicinam Croatiam ante se agunt. Examina apum in alvearibus plerumque vimine textis non infrequenter collecta habent. Mirum autem eos apum domicilia in silvis non pervestigare neque cavatis de industria arboribus sedes examinibus parare,

24

ut uberrima sine labore mellis vindemia obveniat. Id ferae culturae genus in Russia et Polonia Germaniaeque qulbusdam locis usurpatum silvosissimae huic region! maxime convenire videtur,- nee dubium, quin e spontaneo hoc mellificio plurimum nummorum contrahi 'posset.

Bombycum educatio, etsi huic regioni pene adhuc novitia, eo processit, ut hoc anno 2367 floreni pro folliculis non siccatis in Poseganaim provinciam re-dierint. Earum curam rustici a prima seminum animatione usque ad animalcu-lorum ematurationem suis in mapalibus iprosequuntur; cum deinde folliculos jam fecerint satisque constiterit maturos jam esse, eos prptinus carpunt invio-latosque ad rei sericae administratores deferunt atque aere commutantAS Ab expertae fidei viro didlcimus plurimum ad splendorem serici adjici, si, cum fila folliculis detrahuntur, quoties nova iis aqua adfunditur, toties, quanta volam implere possunt, lini semina in calidam injieiantur. Sed id in iis, quorum ca-pillamentum candidum, minime faciendum est, ne color offuscetur. Nee minus ad rigorem filorum confert septem octove guttas aquae sandaracha gummatae lebeti instillare, quoties vetus balneum novo permutatur.

In nicotianae cultu nihil a more peritissimorum cultorum discedunt, sed is paucorum est, et fere eorum solum, quibus campestris provinciae plaga obtigit. Pluriüm, imo universorum per omnem Slavoniam colonorum cura ver-satur in educanda multiplicandaque pruno domestica, quoniam ex ea, etsi non uberior, gratior tarnen illis vindemia quam e vitibus provenit. Uli solum argillo-sum orienti aut meridiano soli subjectum aptissimum habetur. In novis pomariis in ordinem arbusculis positis primiš annis, ante quam radices longius proce-dere possint, zeam mays interserunt, ut, quoniam terra inter plantas fossioni-bus frequentari debet, stirpes melius convalescant. Cum'deinde eo processere arbores, ut infimi earum rami dentibus pecorum violari jam nequeant, ea po­mariis impasci sinunt idque faciunt non pecorum solum gratia sed etiam arbo-rum, quod experientia sit, quanto terra pedibus animantium hominumque magis occulcatur, tanto arbores fructibus amplius exuberare. Futuram arborum foecunditatem his signis aestimant; si novella materia hieme rubeat; si cum floribus folia pariter prosiliant; si fructuum rudimenta brevibus pediculis ramo adnectantur. De ratione, qua generosum liquorem ex harum arborum pomis, fermento antea concoctis, igne exigunt ,non attinet dicere, quoniam nihil a quotl-diana, ut ea adpellari consuevit, destillatione diversum habet.

Atque haec fere sunt, quae de usitata huic populo domus rurisque admi-nistratione ad scientiam nostram pervenerunt.

BILJEŠKE f

i Pridrik T a u b e je nekoliko godina prije Pillera i Mitterpachera »aus eigener Beobachtung und im Lande selbst gemachten Wahrnehmungen« opisao Slavoniju u knjizi H i s t o r i s c h-g e o g r a p h i s c h e B e s c h r e i b u n g d e s K ö n i g s r e i c h s S l a v o n i . e n u n d d e s H e r z o g t u m s S y r m i e n (Leipzig 1777). — O Vlasima isp. ib. I, 59.

2 T a u b e o. c. I, 68: »Das gemeine Volk sitzet mit kreuzweise gelegten Beinen auf der Erde und lässt den Bart wachsen, ohne ihn abzuscheren. Her-gegen tragen die Vornehmen nur einen Knebelbart wie die Grenadiers in Deutsch­land. Die Kleidertracht der Männer ist an den meisten Orten halb türkisch und halb hungarisch, diejenige der Weiber nähert sich mehr der türkischen, ist aber nicht allenthalben gleich. Wenn die Verheyratheten aufgeputzet sind, so ist ihr ganzes Haupt mit einem weissen Schleier bedeckt, der hinten auf dem Rücken hinabhängt. Das Frauenzimmer von höherem Stande hat schon ange­fangen, sich nach wienerischer Mode zu kleiden«.

3 Za Turaka je u Slavoniji narod uopće radije gradio sela daleko od cesta, da ne bude suviše na udarcu vojskama, koje su kroz zemlju prolazile i narod mučile »mit Kriegslasten und Vorspann« (Taube o. c. I, 56).

25

4 Isp. sliku takve peći, što su je u svome putopisu donijeli Piller i Mitter-pacher, a reproducirana j;e ovdje na str. 28.

5 Slika, koju je T a u b e (o. c. n i , 76—77) ostavio o kućama i o životu na domaćem ognjištu u slavonskoj Granici (»das Land der Gränzsoldaten«), vrlo je crna: »Ihre leimere Hütten sind, den Wohnungen der amerikanischen Wilden ähnlich. Ein einziges Zimmer füllet das ganze Haus aus, in welchem weder Fenster noch Spiegel, weder Tische noch Bänke oder Stühle, weder Öfen noch Betten u. dergl. zu finden sind. Dieses Zimmer dient nebst dem Eingange des Hauses sowohl den zahlreichsten Familien und ihren Schweinen und Fe-derviehe zur beständigen Wohnung. Alles Küchengeschirr besteht in einem Kessel, einem einzigen Messer und etlichen hölzernen Löffeln und Tellern, die Finger dienen anstatt der Gabeln. Die gemeinesten Speisen sind ihre liebste Nahrung, und ihre ganze Kleidung kostet kaum einen Ducaten. Ein solches Volk, das keine andere als thierische Bedürfnisse kennet, ist allzeit träge und ein Feind der Arbeit. Daher werden öfters die Verrichtungen des Feld­baues den Weibern und Ochsen überlassen. Die Männer hingegen, welche, wie schon oben angezeiget ist, nur zum Krieg und zu kriegerischen Beschäftigungen Lust haben, begnügen sich, ihre Wachen zu verrichten und sich in den Waffen zu üben; die übrige Zeit wird mit Schlafen und Tabackrauchen hingebracht«. Nije vjerojatno, da je u kući i u domaćem životu doista bila tako jaka razlika između Granice i požeške županije, kako bi proizlazilo iz opisa s jedne strane Taubeova i s druge strane Pillerova i Mitterpächerova. I po crtanju slavonskoga seljaka u R e l k o v i ć e v u »Satiru«, gdje je u prvom redu prikazana upravo slavonska Granica, čini se, da je Taubeova slika suviše crna: inače bi teško bilo razumjeti znatne razlike u opisima života slavonskoga sela, sačuvanima u te trojice suvremenika (Taubeovo djelo je izašlo 1777., drugo izdanje »Satira« 1779., a Piller-Mltterpacherov putopis 1783.).

6 što P i l l e . r i M i t t e r p a c h e r kazuju o odnosu kućnoga starješine i ukućana, posve se slaže s mislima, koje je o tome iznio R e l k o v i ć u drugom izdanju »Satira« (Stari pisci hrvatski XXIII, 151).

7 P i l l e r i M i t t e r p a c h e r pripovijedaju još na jednom mjestu (str. 81.), kako su na vrelu potoka Veličanke vidjeli dva mladića, koji su čuvajući stada pleli čarape i vunene pojase, pa kada su čuli, da pastiri u tome kraju nijesu nikada bez ručnoga rada, divili su se njihovoj marljivosti i vještini: »Incerti, laboriosum juvenum ingenium an dexterltatem magis miraremur, in-telligimus nullis unquam pastoriibus in hac regione điem a manuario aliquo opere vacuum abire. Quae res ingenium gentis mire commendat«.

8 O rukotvorstvu slavonskih seljaka govori i T a u b e (o. c. II, 22—24) s priznanjem: »Von allen slavonischen Manufacturen ist keine so wichtig als diejenige der Bauern. Denn der Landmahn oder eigentlich die Bäurinn (man wird selten eine Bäurinn ohne Spindel antreffen, welche sie stets bey sich führet, um auch im Gehen auf dem Felde zu spinnen) verfertiget alles, was sowohl zur Bedeckung des Leibes als auch zum Hausrath für die ganze Familie nöthig ist, nur die rothe Kalotte oder Kappe ausgenommen,, die die Männer nach türkischer Art auf dem blossen Kopf tragen und welche aus Venedig kömmt. Daher braucht das Landvolk keine fremde Waaren, sondern machet zum eigenen Gebrauch, nicht zum Verkauf oder Handel, grobe Leinwand, tür­kische Abbatücher, Hauben und Mützen, illyrische Paputschen und Schuhe, welche man Bundschuhe nennet, u. d. m. Die meisten zum Acker- und Weinbau nöthigen Werkzeuge und Geräthschaften werden von dem Landvolke selbs't ge­macht, welches anch im Gärben nicht unerfahren ist. Die Weiber färben die weissen gegärbeten Lämmerfelle blau und verkaufen dieselben, wie denn die Weiber eine verwunderungswürdige Geschicklichkeit im Färben besitzen. Sie wissen mit Blumen, Kräutern und Wurzeln alles, was aus Wolle, Baumwolle, Seide und Flachs besteht, nicht nur schön sondern auch dauerhaft und haltbar zu färben, machen aber aus ihrer Kunst ein grosses Geheimniss, welches sie nicht einmal für Geld entdecken wollen«. — U osobitoj! bilješci govori Taube opširnije o abi (Abbatuch), grubom izvaljanom suknu: »Diese Tücher bestehen aus slavonischer und türkischer Wolle und sind sehr grob. Sie werden zwar

26

gewalket, aber weder geschoren noch gefärbet, sondern weiss getragen. Die Weiber verbrämen ihre daraus gemachten Kleider mi^ 'kleinen zierlich ge­schnittenen Stücken von gefärbten Tüchern, welche sie daraus nähen und ihren weissen Kleidern das Ansehn geben, als ob solche mit Garn bunt gestickt wären«. — Piller i Mitterpaeher su u Velikoj vidjeli valjaru, gdje se izrađivalo takvo sukno (»pila fullonia rustico opere et mira simplicitate structa«) i do­nijeli su njenu sliku (v. ovdje reprodukciju te slike). I sam sam u djetinjstvu vidio u Velikoj takve valjare, koje se po svojoj vanjštini nijesu razlikovale od mlinova za brašno, kojih je na Veličanki bilo vrlo mnogo. Valjare je narod zvao s t u p e , a izvaljano sukno d a r o v a c.

9 I T a u b e (o. c. I, 48) vrlo hvali požeški duhan: »Auch ist der Tabaksbau in gutem ..Stande und wird vornehmlich in der poscheganer Gespannschaft recht stark getrieben. Daselbst wächst der allerbeste, welcher dem türkischen gar nichts nachgiebt«.

10 Đakovački župnik Ivan G r l i č i ć kaže u »Putu nebeskom» (Mleci 1707.), da griješi »mati, koja brez uzroka svojim mlikom zadovoljno svoga diteta ne rani do treće godine« (str. 53).

11 O suzbijanju analfabetizma po selima požeške okolice i o osnivanju osnovnih škola isp. M a t i ć , Isusovačke škole u Požegi (Vrela i prinosi V, 46 i 50) i: »Abecevica« iz XVIII. vijeka za analfabete u požeškom kraju (ib. VIII, 108—115).

i 2 O »torenju« polja govori R e l k o v i ć u »Ovčarnici« (Stari pisci hrvat­ski XXIII, 532).

!3 Isp. T a u b e (o. c. I, 28—29): »Der Seidenbau ist zwar erst im Jahre 1761. ejngeführet worden, hat sich aber in kurzer Zeit gewaltig ausgebreitet . . . In Essek ist eine grosse Mühle zur Abwicklung der Galetten, in Vuckovar, Poscheck u. s. f. sind kleinere angelegt«. — Isp. također ib. II, 22: »Der Sei­denbau gehört nicht in die Zahl der Manufacturen: er liefert nur die rohe Ma­terie zu einer höchst wichtigen Manufactur. Im J. 1777. t ra t eine Gesellschaft wienerischer Kauf leute zusammen, welche mit landsfürstl. Unterstützung in Slavonien seidene Manufacturen aufrichten will. Ob die Unternehmung gelingen werde, muss die Zeit lehren. Zu Strasemann werden schon seit geraumer Zeit seidene Schnupftücher und andere Kleinigkeiten aus slavonischer Seide ver­fertiget«.

27