Žene pravovjerne

Jusuf el-Qaradawi„Žene pravovjerne“

Žene pravovjerne(Jusuf el-

Qaradawi)

Naslov orginala: „Nisaun mu'minatun“

Autor: Jusuf el-Qaradawi

Preveli: Nermin Čanić Vehid Arnaut

Zuhdija Hasanović Šani Silka

1


Predgovor

Hatidža bintu Huvejlid

Fatima Ez-Zehra

Esma, "Vlasnica dva pojasa"

Ummu Selim Er-Rumejsa

Ummu Amare Nusejba bintu Kab

Pouka

O knjizi

2


Žene pravovjerne - Predgovor

Hvala Uzvišenom Allahu dž.š. i neka je mir i spas na Njegova Poslanika Muhammeda alejhisselam, na Poslanikovu porodicu, prijatelje i na sve one koji slijede njegovu uputu.

Pitanje imana je od najvećeg egzistencijalnog značaja, jer je ono pitanje početka života, njegova kraja i cilja, te osnova poslanstva. Nemoguća je kompaktnost zajednice, sreće pojedinca na ovom i budućem svijetu bez imana. Iman je vjerska i ovosvjetska nužnost, obaveza pojedinaca i zajednice. Iman je uistinu dragulj života, njegova duša i ljepota. I zbog toga je svako ko je učen, vičan peru ili govorništvu obavezan da radi na tome kako bi se što bolje shvatilo značenje imana, kako bi njegove istine i principi bili što prisutniji u ljudskim dušama i životima, kako bismo ostvarili što veću dobit vezano za budući svijet. Pitanje imana me je zainteresiralo jer je ono, kao što smo rekli, najznačajnije pitanje čovjekova življenja. O tome sam već ranije pisao, još uvijek pišem i, ako Allah da, pisaću. Pisao sam o imanu i životu, kao i o drugim značajnim pitanjima, recimo: postojanje Allaha dž.š., kao i pitanje Allahove jednoće. To je, u stvari, osnova i srž imana u islamu, te uvjeravanje u kadr i dr. Zaključio sam da bi učvršćivanju imana pomogli primjeri uzorne mu'minke, da bi ljudi preko njega shvatili značaj imana, njegovih vrednota i čari, otjelovljenih u običnim ljudima koji hodaju zemljom.

3


Njihovi životi na dunjaluku su najljepši uzori. U ovome je tajna brige naših predaka, Allah s njima bio zadovoljan. U knjigama, koje su pune napisa, biografija učenih, pobožnih, dobrih ljudi osvijetlili su način njihova življenja, kako bi služili kao vodiči i svjetionici na našem putu. Tako sam počeo sa izlaganjem rijetkih, krasnih primjera "žena pravovjernih", nadajući se da će nam Allah dž.š. pružiti pomoć i podršku kako bismo ovim, već predstavljenim, dodali još koju dobru, pobožnu, časnu ženu, a i njima slične ljude. Možda je ipak dobro, a Allah je to odredio, da smo počeli sa uzornim pravovjernicama prije pravovjernika, i to zbog toga što je žena dosta napadana od ljudi šejtana koji su obeščastili i omalovažili misao, osjećaje, savjest i moral muslimanske žene.

Postalo je neophodno vratiti je ispravnoj svijesti i čvrstini karaktera, kako bi osnažila svoju islamsku ličnost i odbacila slijepo oponašanje, bijedno i jadno slijedenje Zapada ili Istoka, kako bi se zadovoljila sa Allahom kao jedinim Gospodarom, islamom kao vjerom a Muhammedom alejhisselamom kao Vjerovjesnikom i Poslanikom.

Zapazio sam u toku svog ispitivanja, pozivanja, naučavanja i objašnjavanja da žena ima daleko veći interes za vjeru od muškarca, jer je njeno srce u osnovi podložnije osjećajima i sentimentalnosti. Tako oni koji žele dobro svojoj vjeri i koji pozivaju treba da usmjere svoje interesovanje ka ovom problemu žene koja je u vrlo nezahvalnoj situaciji. Treba biti spreman upotrijebiti sve načine i metode kako bismo se suprotstavili onima koji žele zlo i rušenje svega dobrog.

4


Svakoj ženi muslimanki, djevojci, supruzi, majci, svakoj članici zajednice želim ponuditi primjer uzorne mu'minke kako bi i ona pošla za tim primjerom i prihvatila se upute, a Allah je pomagač i prava pomoć je samo od Njega.

U Njega se pouzdajmo i na Njega se oslanjajmo!!!

5. rebi'ul evvel 1399.h.

2. februar 1979. god.

Jusuf el-Qaradawi

5


Žene pravovjerne - Hatidža bintu Huvejlid

Hazreti Aiša prenosi da bi Poslanik alejhisselam kada bi zaklao ovcu rekao: 'Pošaljite i Hatidžinim prijateljima.' Spomenula sam mu to jednoga dana", veli Aiša, a on reče: 'Ja volim one koje je ona voljela.'"

Hatidža u doba džahilijjeta

Hatidža, kćerka Huvejlidova bin Abdul-Uzza ibn Esad, bila je iz plemena Kurejš, ogranak Esed, nazvana Iskrenom, prva je majka pravovjemih i prva žena plemenitog Poslanika, kao i majka njegove djece (izuzev Ibrahima).

U doba džahilijjeta bila je udata za Ebi Halet ibn Zarare Et-Temimijja s kojim je rodila Hinda koji je prihvatio islam, bio Poslanikov prijatelj i učesnik Bedra. U prvom braku rodila je još jednog sina po imenu Halet ibn Ebi Halet koji je takode pristao uz Poslanika. Nakon smrti prvog muža Ebi Haleta udala se za Atik ibn Abida EI-Mahzumija, i iz ovog braka rodila se kćerka kojoj su dali ime Hinda koja je kao i njena braća po majci prihvatila islam.

Poslije Atikove smrti udala se za najboljeg muža Muhammeda sina Abdullahova. U doba džahilijjeta zvali su je: "Čista", zbog njenog poštenja i neporočnosti, a

6


kada bi je opisivali opisivali bi je kao "gospođu" kurejševićkih žena.

Hatidža kao trgovac

Kao bogata, ugledna trgovkinja, Hatidža je zapošljavala mnogo ljudi. Bila je veliki konkurent ostalim Kurejšijama koji su bili poznati kao veliki trgovci.

Jednom prilikom, dok su sjedili Ebu Talib i njegov sinovac Muhammed, amidža reče bratiću: "Slušaj sinko. Ja sam siromašan čovjek, a došla su teška vremena, godine nepouzdane za nas jer nemamo sredstava niti trgujemo. Hatidža je prvakinja tvoga naroda, a ovih se dana sprema za Siriju. Ona traži trgovce i pratioce za karavanu, pa bi bilo dobro da se ponudiš jer će prije uzeti tebe nego druge zbog tvoje neporočnosti za koju je sigurno čula."

Muhammed alejhisselam je rekao: "Možda ona sama pošalje po mene!?" Hatidža je čula za razgovor izmedu amidže i bratića mu, a pošto je znala za Muhammeda alejhisselama da je pošten i pouzdan, poslala je po njega. Kada se odazvao ponudila mu je da kao trgovac sa njenom karavanom pode u Siriju. Dala mu je najbolju robu, a kao pomoćnika mu odredila jednog dječaka po imenu Mejsir. Tako je Poslanik prihvatio ponudu i kao trgovac otišao u Siriju.

7


Poslovni partner postaje životni drug

Iz Sirije Muhammed alejhisselam se vratio sa zaradom kakvu Hatidža do tada nikad nije ostvarila. Kada se dječak, saputnik Muhamemmeda alejhiselam za Siriju, vratio i ispričao Hatidži o lijepom putovanju sa Muhammedom, te o njegovoj umješnosti, poštenju i lijepom moralu, Hatidžino srce je zaigralo. Poželjela je da taj čovjek, kome je odista teško naći sličnog, bude ne samo njen partner u trgovini već i saputnik u životu.

Mladić bez mladićke požude (grijeha), trgovac bez požude trgovca, siromah koji ima dostojanstvo. Kurejšija, a u njemu ni truna oholosti Kurejševića!? Ali, običaj je da muškarci prose žene, kako sada da žena prosi muškarca? Taj problem Hatidža je na vrlo lijep način riješila posredstvom prijateljice Nefise.

Poslala je Nefisu da uputi Muhammedu alejhisselam nekoliko pitanja. "Šta te sprečava da se oženiš? upitala ga je Nefisa. Odgovorio je: "U svom posjedu nemam ništa." Ona ga opet upita. "A ako bi tvoja potražnja bila zadovoljena imetkom, ljepotom i valjanošću?" Muhammed alejhisselam reče: "A ko mi to može pružiti?" Nefisa odgovori: "Hatidža!" Poslanik je upita: "Kako da to učinim?" Nefisin odgovor je bio: "To je moja briga." Poslanik je prihvatio ponudeno a Nefisa je požurila Hatidži da je obraduje onim što je postigla ovim razgovorom.

8


Nedugo poslije toga Hatidža je odredila sastanak gdje će se naći Muhammedove amidže sa Hatidžinom porodicom. Tako su Muhammed i njegova dvojica amidža Ebu Talib i Hamza isprosili Hatidžu od njenog amidže Amr ibn Eseda. Ugovoren je mehr od dvadeset krava. Muhammed je tada imao dvadeset pet a Hatidža četrdeset godina.

Uzoran brak

Da je Muhammed alejhisselam htio, mogao se oženiti djevojkom, od Kurejševićkih djevica, umjesto udovicom koja se već dva puta udavala i koja je već ušla u četrdesetu godinu života, čije lice skoro da se već izboralo a kosa posijedila. Da mu je bilo do tjelesnih užitaka i zadovoljenja strasti mlada djevica bi imala prednost. Bio je poznat, ničim ukaljan Kurejšija i Hašimija čija se prosidba ne odbija. Kao ličnost jako stabilan, lijepog morala i vanjštine i iz čuvene porodice. Bio je u usponu a svijetla budućnost pred njim. Međutim... On je tražio veliko srce i razboritost i našao ih je u Hatidži!!!

Nalazi se pred Hatidžom koja je u to vrijeme kod Kurejševića bila prva žena po porijeklu, kao i najuglednija i najbogatija od njih. Zbog te osobenosti veliki broj kurejševićkih velikana i uglednih željeli su je za ženu. Mnogi su je prosili, ali ih je ona redom odbijala.Osjećala je da prose njeno bogatstvo, a ne nju lično. Prosili su bogatu Hatidžu, a ne Hatidžu ljudsko

9


biće.

Odbila je Hatidža najuglednije Kurejševiće, a nije joj smetalo da se ponudi siromašnom mladiću koji radi kod nje. Ona je u Muhammedu našla svoj ideal i odabrala ga srcem plemenitim. U stvari, za sebe je odabrala vječnost i ušla u istoriju kroz nasvjetlija, najšira vrata. Pa ko je preči Muhammedu od Hatidže? Ko je preči Hatidži od Muhammeda!? Najpreče je da žena koju su prozvali (etTahira) "čista" pripadne čovjeku koga su prozvali (el-Emin) "pouzdani" ili "čestiti." "",čestite (žene) su za čestite (ljude) a čestiti (ljudi) su za čestite (žene)", (En-Nur 26)

Taj brak je bio odista srećan i uspješan, vedar, bez ijednog dana oblačnosti. Njegovu bistrinu nije pomutila omamljenost imetkom bogate žene niti uobraženost mladića njegovom mladošću, nego je sva njegova mladost pripadala njoj, a sav njen imetak bio je njegov. Trošio je iz tog imetka u ono što je vidio da je potrebno i da je dobro.

Jedne sušne godine došla je Halima Sa'dija, Poslanikova dojilja, do Poslanika. Počastio ju je i ugostio, a kada se vraćala od njega sa njom je poslao mužjaka deve koji je nosio vodu i četrdeset grla iz Hatidžina imetka.

Hatidža je bila prva Poslanikova žena i ostao je sam sa njom do kraja njenoga života. Izrodila mu je svu

10


djecu, osim Ibrahima. Rodila mu je dva sina i to: Kasima koji je najstariji, po kojem je Poslanik dobio naziv Ebu Kasim, Abdullaha koga su zvali "dobri" ili "čisti". Pored ova dva sina Hatidža je rodila sa Poslanikom i žensku djecu: Rukejju, Zejneb, Ummi Kulsum i na kraju Fatimu, njihovu najmladu kćerku. Sinovi, Kasim i Abdullah su umrli u doba džahilijjeta, dok su kćeri dočekale islam i učinile hidžret sa svojim ocem, tada Allahovim Poslanikom.

Očekivali su da će Hatidža pasti u stanje malodušnosti nakon smrti sinova sa čovjekom koga voli, a posebno što je to bilo u vremenu kada su se živa ženska djeca zakopavala. Medutim, Hatidža je i tada kao i uvijek bila primjer veličine razboritosti, vjere i strpljenja.

Hatidža kao vjernica

Tri su žene istaknute u životima trojice poslanika, donosilaca triju velikih vjera: Asija - žena Fir'anova u životu Musaa, Merjema - kćer Imranova u životu Isaa, i Hatidža - u životu Poslanika Muhammeda alejhisselama. Svaka od njih podržavala je na neki način poslanika prije poslanstva i brinula se o njemu na najbolji način. Svaka od njih je vjerovala u ono što je kojem od njih objavljeno.

U vezi s tim, Poslanik je ove potpunosti zaokružio jednim hadisom kada je rekao: "Veliki je broj ljudi upotpunio njihovu vjeru i ljudskost, a od žena su to učinile samo Merjema kći Imranova, Asija žena Fir'anova i Hatidža kći Huvejlidova."

11


Mudrost veli: "Iza svakog velikog čovjeka stoji i žena kao siguran oslonac, bilo da mu je ona majka ili supruga."

Dakle, Hatidža je bila žena koja je bila iskreni pomagač i sigurni oslonac Muhammedu alejhisselam. U džahilijjetu mu je pomagala da očuva svoj život daleko od kumira, alkohola, kocke, besposličarenja i strasti. Bila mu je pomagač u trenucima povučenosti, meditacije, izoliranosti od svakodnevnog života i njegove buke. Opskrbljivala ga je i omogućavala mu svake godine da ramazan provede u pećini Hira, iako se to nije slagalo sa njenim osjećajima, jer joj nije bilo svejedno kao ženi ako odsustvuje samo jednu noć, a kamoli tolike noći.

Ali, ona je osjećala da njen muž nije kao ostali ljudi i da ono što on radi nije bez cilja. Neka njegova stremljenja budu uzdignuta a njegova dobrota stigne do najvišeg stepena.

Ponekad ga je posjećivala i provodila neko vrijeme s njim u ovoj pećini, a katkad bi ostajala s njim danima i noćima praveći mu društvo i pazeći ga. Njenu pokornost prema Muhammedu alejhisselam prije poslanstva i hitrinu u ispunjavanju njegovih želja ilustruje primjer da, kada je primijetila njegovu naklonost prema Zejd ibn Harisu, njenom robu, ona mu ga je poklonila. Svojim postupkom doprinijela je tome da Zejd bude jedan od prvih koji su prihvatili islam.

12


Ovo je Hatidža u doba džahilijjeta. O tome kakva je bila nakon primanja islama saznajemo iz onoga što kaže Aiša. Najsvjetliji slučaj je kod primanja Objave u pećini Hira. Džibril je Poslanika u trenutku spuštanja Objave iscrpio do posljednjeg atoma. Drhteći skoro u bunilu, vratio se Hatidži i rekao: "Pokrij me, pokrij... Zaista sam se preplašio!!!"

Ovaj trenutak Hatidžu nije učinio jednom od onih kod kojih razum bježi od straha. Ovo iznenađenje, čudo i neobičnost nije je spriječilo da pravilno rasuđuje i razborito misli.

Pronicljivošću i zdravim razumom prepoznala je Allahov zakon u ponašanju Njegovog roba, pa je sa sigurnošću i ubjedenjem rekla svome mužu: "Tako mi Allaha, Allah tebe neće poniziti, pokazuješ milosrđe, paziš rodbinu, podnosiš sve, zaraduješ izgubljeno, istinu govoriš, dočekuješ i ugošćuješ goste." U drugoj predaji se prenosi da je rekla. "Obraduj se i ohrabri, sine amidžin! Tako mi Onoga u čijoj je ruci život Hatidžin mislim da ćeš biti Poslanik ovoga ummeta."

Ona se nije zadovoljila samo riječima utjehe nego ga je odvela do svog amidžića Vereke ibn Nevfela koji je u doba džahilijjeta bio kršćanin. Poznavao je hebrejski i prepisivao neke citate iz Indžila. Hatidža mu je rekla: "Dragi amidžiću, saslušaj tvog rodaka, tj. mog muža." Vereka ga je upitao: "Sta se dogodilo (šta si vidio )?" Tada mu je Poslanik ispričao šta je vidio i doživio. Vereka je nakon toga rekao: "To je melek od Allaha

13


poslat, koji je i Musau dolazio." Tako je Hatidža bila osnov milosti, povjerljivo utočište i sigurna zaštita za Muhammeda alejhisselam. Uvijek je bila uz njega kada je osjećao tegobu ili neugodnost. Bila je riznica svega što mu je bilo potrebno i nada njegova kada bi posustao, smirenost i pouzdanost kada bi ga život u ćorsokak satjerao. Ibn Ishak prenosi: "Hatidža je prva povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u ono što mu je objavljeno. Ona mu je bila olakšanje od Allaha dato." Ona mu je to bila jer nigdje nije mogao čuti lijepu riječ, svi su ga napadali i u laž ugonili, što ga je jako žalostilo, a Allah mu je dao olakšanje u Hatidži. Ona ga je bodrila i tješila i savjetovala mu da se ne obazire na postupke pojedinih ljudi. Dijelila je s njim svu težinu poslaničke misije. Pomirila se i bila zadovoljna bolima koje je donijelo poslanstvo. Kada bi išao medu ljude išla je s njim. Okusila je težinu bojkota i gorčinu gladi, i pored toga što je imala svega u izobilju i mogla živjeti lagodnim životom. Zato nije nimalo čudno što je njoj poslat selam preko Džibrila.

Buharija prenosi od Ebu Hurejre: "Došao je Džibril Allahovom Poslaniku i rekao: "O Allahov Poslaniče! Evo ti dolazi Hatidža sa zdjelom hrane, pa kada dode prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je dvorcem u džennetu od suhog bisera u kome nema buke niti neprijatnost."

14


Suhejl kaže: "Dvorac je ovako opisan zato što ona nikad nije podigla glas na Poslanika, niti ga je ikad bilo le zamarala, a kamoli viknula na njega i osora bila."

Smrt i ispunjenje

Deset godina po poslanstvu a tri godine prije Hidžre, Allahova odredba koja iskušava vjeru u ljudima je htjela da odvoji od Poslanika njegovu voljenu ženu Hatidžu koja mu je, kako kaže Ibn Hišam, istiniti pomagač u islamu. Na malo prije njene smrti umro je njegov vjerni pomagač, amidža mu Ebu Talib. Hatidža je bila unutrašnje utočište, dok je Ebu Talib bio pomoć i podrška spolja, tj. tjelesni zaštitnik. Smrt to dvoje ljudi je ostavila duboke tragove u duši Poslanika. To je dovelo do toga se ova godina nazove "godina žalosti."

Hatidža je umrla, ali Poslanikovo sjećanje na nju u njegovoj duši nije nikad umrlo. Sjećanja su ostala bistra tokom cijelog Poslanikovog života. Uvijek je se rado sjećao, ljubazan bio prema njenoj porodici i srdačan prema njenim prijateljima. Aiša, poslije nje Poslaniku najdraža žena, i nakon njene smrti bila je ljubomoma na nju. Prenosi da Poslanik gotovo nikad nije izašao iz kuće a da ne spomene Hatidžu i to na najbolji način. Aiša nastavlja. "To spominjanje je jednOg dana izazvalo u meni ljubomoru pa sam rekla: "Zar nije stara zamijenjena ljepšom od nje?" Poslanik se tada rasrdio da mu je kosa zadrhtala pa je rekao: "Tako mi Allaha, On mi nije dao bolju od nje; vjerovala je u mene

15


kada su me ljudi odbacili, vjerovala mi je kada su me drugi u laž ugonili, pomogla me svojim imetkom kada su me ljudi bojkotovali, a Allah mi je samo s njom podario djecu." Aiša zatim kaže: "Rekla sam sama sebi: Nikad je više po ružnom neću spominjati."

Neka joj se Allah smiluje i zadovoljan njome bude. Neka je nagradi radi svoga Poslanika i njegova poslanstva najljepšom nagradom za iskrene!!!

Amin!!!

16


Žene pravovjerne - Fatima Ez-Zehra

Od Misfera ibn Mahrema se prenosi da je rekao: "Čou sam Poslanika da sa mimbera kaže: 'Fatima je dio mene. Muči me ono što nju muči i vrijeđa me ono što i nju vrijeđa.'"

Gospodaru moj, ovo je moja porodica!

Ime joj je Fatima a nadimak Ez-Zehra (žena svijetlog lica). Njeno ime je čuveno na stranicama historije. Za njeno ime su se vezale porodice i dinastije i time isticale svog ugled. Po njenom imenu osnovana je i država sa imenom Fatimije.Njen otac je Muhammed, Vjerovjesnik, i to je dovoljno...Majka joj je Hatidža bintu Huvejlid, a to je dovoljno...Njen muž je Ali ibn Ebi Talib, unuk Abdul Mutalibov, Hašimija, mladić Kurejšija i junak islama. Sinovi su joj Hasan i Husejn, a Poslanikovi unuci, i najodabraniji mladići u džennetu. Ona, Fatima, njen muž i njihova djeca su Poslanikovi najbliži i on ih je najviše volio.Muslim prenosi predaju da kada je objavljen ajet: "Dođite (pa) da mi pozovemo naše sinove (a vi) vaše sinove, naše žene i vaše žene i (da pozovemo) mi sebe i vi sebe", Poslanik je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Gospodaru moj, ovo je moja porodica." Tirmizija prenosi od Ummi Seleme da je Poslanik ukazao čast Hasanu, Husejnu, Aliji i Fatimi kada je pokazao na njih i rekao: "Gospodaru moj, ovo je

17


moja obitelj i oni su dio mene. Sačuvaj ih svake nečistote i očisti ih onako kako to Ti radiš."

Nasljedstvo i odgoj

Crte čovjekova karaktera i način njegova razmišljanja određuje sudbina. Ti činioci ljudskog karaktera se najčešće prenose nasljednim putem, putem gena od roditelja i djedova. Osobne crte čovjekovog morala, ponašanja i njegove ličnosti uslovljene su sredinom u kojoj živi a posebno domom u kome se odgaja u djetinjstvu. To znači da najveći uticaj u tome imaju otac i majka. Sve ovo odredeno je životnim naukom, moralom i društvom. To isto je utvrdila vjera mnogo ranije kada je utvrdila uticaj djelovanja nasljednih gena, pa kaže:"Birajte sebi podesne." Vjera je takode priznala uticaj sredine i zbog toga upozorava na lijepu ženu iz pokvarene sredine. Što se tiče nasljednih faktora Fatimini su već bili predodređeni, zagarantovano najbolji i najuzvišeniji, kao i najuglednija i najčasnija kućna sredina. Možeš zamisliti kakva je bila djevojka koja je naslijedila od porodice Kurejševića ono što je Allah htio, velikodušnost Hašimija, gospodstvo Abdul Muttaliba, čistoću Abdullahovu, plemenitost Muhammedovu, krepost Hatidžinu i nene joj Amine.Zamisli kakva je djevojka rođena u kući koju je gradila ljubav, čiji hlad je bila srdačnost oca koga su zvali "Povjerljivi" i majke koju su zvali "Čista". On prvak kurejševićkih mladića a ona prvakinja kurejševićkih žena!!!

18


Fatima je rođena prije poslanstva, u periodu koji nije preciziran predajama, jer se predaje razlikuju oko pet godina, manje ili više. To svakako nije od presudnog značaja. Važnije bi bilo reći da je ona rođena kada je Allahova odredba obećavala njenom ocu najveće poslanstvo od postanka. To je bio period dubokog razmišljanja i pobožnosti, te usamljenosti u pećini Hira svake godine. I tačno u četrdesetoj godini života Allah mu šalje Objavu da je prenese svim ljudima, a posebno svome narodu. Allah je htio da se Fatima odgaja u teškim poslaničkim trenucima, da raste u krilu poslanstva. Kao takva ona je rasla sa poslaničkom misijom i razvijala se sa njenim širenjem. Doživjela je, svjesna ili nesvjesna, tajno pozivanje njenog oca u Allahovu vjeru, zatim opominjanje i pozivanje njegovih najbližih, a nakon toga kad je po volji Gospodara javno istupio pred nevjernike pozivajući na brdu Safa. Rasplamsala se tada vatra izmedu njega i njegovog naroda koji je bio zaslijepljen i uobražen, ogrezao u idolopoklonstvu, zabludi očeva. Počeli su iskaljivati svoju svirepost i mržnju. Nedugo zatim došao je i bojkot. Fatima je sa Poslanikom i majkom i ostalom porodicom bila bojkotovana i osjetila gorčinu gladovanja kao i bol izgnanstva. Tako je Vjerovjesnik sa svojim pravovjernim pristalicama pio gorke čaše života. Čaše najcrnjih pogrda i najvećih zlodjela. Sve to je Fatima vidjela, osjetila i preživjela. Svi su ovi dogadaji prostrujali kroz njeno srce i ostavili duboke brazde. Nastojala je zaštititi oca od svih tih neprijatnosti. Što je mogla činila je rukama, a u trenucima krajnje nemoći pokušavala je suzama i plačem. Šta je mogla iskusiti mala djevojčica čijeg su

19


oca zlostavljali pred njenim očima i ušima osim bolne pouke popraćene suzama?

Jednog dana Poslanik je klanjao u haremu dok je jedna grupa drskih nevjernika sjedila u blizini. Poslali su jednog bijednika izmedu sebe, koji je došao i na njega bacio zaklano bravče. Poslanik je ostao tako na sedždi dok nije došla Fatima i sklonila tu lešinu. Ummi Džemila, žena Ebu Lehebova, istresala je nečist i smeće pred Poslanikovu kuću. Kada god bi to učinila Poslanik i Fatima su to uklanjali i nastojali vratiti čistoću mjestima po kojima je bila prosuta nečist.

Jednog dana sreo ga je jedan od pokvarenjaka Kurejševića i bacio mu prašinu na glavu. Poslanik se mirno vratio kući a Fatima je to plačući čistila.Najveću tegobu otac osjeća kada vidi dječiji plač, veća je tegoba od toga kada vidi suze djevojčice, a najtužnije je sve to kada zna da su suze zbog oca lično. Vjerovjesnik bi zato, kada bi vidio suze svoje djevojčice, govorio: "Ne plači mila, Allah zaista štiti tvoga oca." Vrijeđanja su se nastavljala, a Poslanik je bio uporan u pozivanju sve do Hidžre (preseljenja u Medinu). Poslanik je sa Ebu Bekrom preselio u Medinu a zatim poslao Zejd ibn Harisa i Ebu Rafia u Meku da dovedu njegovu porodicu. Učinili su to, a sa njima je došla njegova žena Sevdetu bintu Zema i njegove dvije kćerke, Fatima i Ummi Kulsum. Poslanik se zajedno sa njima nastanio u domu Islama.

20


Alija prosi Fatimu

Poslanik je imao četiri kćerke i sve su bile od Hatidže. Najstarija od njih bila je Zejneba, zatim Rukejja, Ummi Kulsum i Fatima. Zejnebom se oženio Ebul Ali bin Rebia čija se majka zvala Halet bintu Huvejlid. Rukejja i Ummi Kulsum su bile udate za sinove Ebu Leheba, Utbeta i Utejbu.Poslije objave ajeta: "Proklete bile ruke Ebu Lehebove, a on je proklet (propao)", Ebu Leheb i njegova žena su primorali svoje sinove da otpuste Poslanikove kćeri. Oženio se jednom, a zatim drugom Osman ZunNurejn.Fatima je bila najmlađa od sestara, nije bila punoljetna do preseljenja u Medinu. Ali ibn Ebi Talib je želio da je isprosi od Poslanika. U nekoliko navrata htio je poslati prosce jer ga je podsticala želja i ljubav, ali ga je u tome sprječavao stid i siromaštvo. Alija nam sam pripovijeda kako je isprosio Fatimu, pa kaže: "Htio sam od Allahova Poslanika isprositi njegovu kćerku, ali nisam imao ništa od imetka. Sjetio sam se njegovog poklona što mi ga je dao. Otišao sam i zaprosio je. Poslanik me upitao: "Imaš li šta od imetka?" Odgovorio sam da nemam, a on me ponovo upitao: "A gdje ti je štit koji sam ti poklonio tada i tada?" "Kod mene je" rekao sam. "Daj joj ga" rekao je Božiji Poslanik.Ovim primjerom je Vjerovjesnik pokazao očevima koji udaju kćerke da treba i da olakšavaju, a ne otežavaju udaju, dok je Alija pokazao pravovjernim mladićima koji nemaju ni srebro ni zlato da se oslone na Allaha i na svoju moralnu dobrotu, a Allahovo je da pomogne svakog mladića koji želi dobro.

21


Fatima je dala primjer djevojkama da kod mladića najviše treba cijeniti njegov iman i njegov moral. Dinari i dirhemi su beznačajni u poredbi sa onim što je u prsima, a to je daleko važnije od onoga što je u rukama. Poslanik je pred ashabima izjavio da je najbolji mehr onaj koji je najlakši. Za onoga koji želi brak rekao je: "Potražite makar metalni prsten." Kada su ga ashabi obavijestili da se jedan oženio ženom za četiri oke srebra rekao mu je jako začudeno: "Kao da kopate srebro iz ovog brda."Takvo je bilo njegovo praktično poučavanje i savjeti. Udajom svoje kćerke svoj govor potvrduje i djelom, a najljepši ukras govoru je djelo o njemu, najljepša je teorija ona koju potvrduje praksa. Prekrasan je propis koji je objašnjen samim izvršenjem. Najkorisniji odgoj je onaj koji stoji na moralnim vrlinama i na lijepoj ćudi koie u svakom trenutku maksimalno djeluju.

Uzorna svadba

Alija se vjenčao sa Fatimom, ali joj nekoliko mjeseci nije prilazio. Tek nakon pobjede islama i muslimana na Bedru to je učinio. Tako je nakon uspjeha muslimana na Bedru Vjerovjesnik prišao Aiši a Alija Fatimi. Kao da je Vjerovjesnik želio da upotpuni veselje Allahovim blagodatima.Znaš li šta je bilo Fatimino ruho? Njeno ruho je bio kat od kadife, jastučić od kože napunjen palminim vlaknima, mješina za vodu i dvije zdjelice. To je bilo ruho najuglednije žene i Poslanikove miljenice. A znaš li kakva je bila njena svadba? Džabir ibn Abdullah kaže: "Prisustvovao sam Alijinoj svadbi i nisam vidio ljepše.

22


Kuća je bila namirisana, počastili su nas hurmama i suhim grožđem dok je njihova postelja te noći bila ovčija kožica."Ovom umjerenošću i skromnošću je i završena sretna svadba, na isti način na koji je prije toga izvršena prosidba, mehr, ruho, bez komplikovanja, rasipništva i pretjerivanja.Poslanik je rekao, vjerovatno za njihovu prvu bračnu noć: "Ne radite ništa dok vam ne dođem." Zatim je otišao i pozvao Fatimu. Izašla je pred njega od stida ne govoreći ništa. Vjerovjesnik je rekao: "Nisam oklijevao da te udam, a ti si mi najdraža." Poslije toga je zatražio malo vode, uzeo abdest, malo ih poprskao i rekao: "Gospodaru moj, spusti na njih svoj blagoslov, učini njihov brak blagoslovljenim a i njihov porod blagoslovljenim." Nebesa su prihvatila dovu a Allah je učinio blagoslovljenim porod Alijin i Fatimin. Loza Poslanika je bila prekinuta izuzev ovim brakom.

Uzajamno potpomaganje u životnim nedaćama

Alija i Fatima su u život krenuli putem koji nije bio zasut cvijećem i mirisima. Naprotiv, njihov put je bio posut bodljama krvlju obojenim.On je bio siromašan čovjek. Od oca nije naslijedio ni zlato ni srebro, a ni ovce ni kamile. Ostavljeno mu je da sam riješi pitanje egzistencije na ovom svijetu, da put u pustinji kopa sopstvenim rukama, kako bi opskrbio sebe i svoju porodicu. Pred njim je bilo i pitanje džihada, borbe na Allahovom putu i neprestano učestvovanje u borbama koje je islamska vojska vodila protiv

23


neprijatelja, idolopoklonika, licemjera, Židova, špekulanata i kolebljivaca.Fatima je sa Alijom dijelila sve životne tegobe, obavezu džihada, napor puta kojim su išli i u svemu tome su zajedno uspijevali, sve podnosili i trpili. Bila mu je najbolji pomagač u izvršavanju vjerskih obaveza, i ispunjavanja dunjalučkih potreba. Prije svih obaveza pred njom su bili kućni poslovi, koje u ta vremena nije bilo lahko obavljati. Komad hljeba koji ide iz ruke trgovca kupcu zahtijeva da se mnogo poslova obavi prije toga. U ono doba to je bilo mljevenje žita, miješenje i spravljanje na beduinski način. U kući nije bilo služavke ili kućne pomoćnice. Sve je to radila prije nje, Fatima, kći Esedova, majka Alijina. Velika je odgovornost bila na Aliji, jer je trebalo biti pravedan i paziti na poslušnost majci i majčin mir. S druge strane, trebalo se brinuti o ženi i paziti na nju. Strpljenje ga nije napuštalo. Uspio je da podijeli posao a da obadvije budu zadovoljne. Majci je rekao: "Kćerka Vjerovjesnikova neka se brine o vodi i još ponečemu ako zatreba. Tebi su dovoljni poslovi u kući, mljevenje i spremanje hrane." Fatima supruga i Fatima majka nisu poznavale ništa osim potpomaganja, ljubavi i saglasnosti. Kod njih nije bilo prisutno ono što remeti harmoniju doma, a što je prisutno kod mnogih snaha i svekrva. Otac Hasanov (Alija) nije gramzivo gomilao imetak. Svaka vrata na koja bi ušao odisala su halal opskrbom. Jednom je radio kod žene koja je izdržavala siročad, drugi put kod nekog Židova. Izvlačio im je vodu korom a svaka kora je bila jedna hurma.

24


Ovo je bio život Poslanikova amidžića i njegove supruge, a kćerke Poslanikove. Sve je to iscrpljivalo dvoje mladih ljudi. Kada je Allah darovao Vjerovjesniku nešto ratnog plijena Alija je rekao Fatimi: "Vadio sam i nosio vodu tako da me prsa bole, a Allah je darovao tvome ocu nešto ratnog plijena pa otidi kod njega da nam da pomagača." Fatima je rekla: "Ja sam, tako mi Allaha, mljela vodenicom dok nisam dobila žuljeve na rukama."Otišla je kod Poslanika a on je upitao: "Fatima, zbog čega si došla?" "Došla sam da te poselamim."Fatima pripovijeda dalje da se zastidjela i vratila se kući. Kada je Alija upitao: "Šta si učinila?", rekla je: "Bilo me je stid da ga pitam." Naposljetku su odlučili da mu odu zajedno. Kada su došli kod Vjerovjesnika Alija je rekao: "Božiji Vjerovjesniče, toliko sam radio i nosio da me prsa bole." Fatima je dodala: "Ja sam toliko mljela da sam ruke izranjavila, a ti si Allahovom voljom dobio nešto ratnog plijena, pa nam daj pomagača."Šta je bio odgovor samilosnog oca?! Njegov odgovor je bio: Jednaki su svi članovi zajednice."Tako mi Allaha, neću vama dati, a pobožnjake pred džamijom ostaviti praznih stomaka, jer ne nalazim ništa što bih njima dao." Vratili su se Fatima i njen suprug vukući nogu za nogom, a malo zatim došao je Poslanik. Njih dvoje su bili pod pokrivačem kojim, kada bi pokrili noge, otkrili bi glavu, i obratno. Kada su ustali Poslanik im reče: "Vaš pokrivač, vaša postelja?! Ali, hoćete li da vam kažem nešto bolje od onoga za što ste me pitali?" "Dakako" - odgovorili su. Poslanik reče riječi koje ga je podučio Džibril: "Poslije svakog namaza recite deset puta SUBHANALLAH, deset puta ELHAMDULILLAH i deset puta ALLAHU EKBER. Kada pođete leći

25


proučite trideset i tri puta SUBHANALLAH, trideset tri puta ELHAMDULILLAH i trideset tri puta ALLAHU EKBER. Ovo vam je bolje od sluge (pomagača)."Alija prenosi: "Tako mi Allaha ove riječi nisam izostavljao nakon što nas je poučio Vjerovjenik."Šta im je Poslanik učinio osim što im je dodao novu obavezu na njihove fizičke poslove, dodao jednu duhovnu obavezu više? Ali, poznavaocima nije nepoznato da obuzetost višim, duhovnim ciljevima eliminiše fizički zamor. Oživljava na dunjaluku srca stanovnika budućeg svijeta. Tako čovjek živi na zemlji, a kao da je stanovnik neba. Poznajući to Poslanik je preporučivao post riječima. "U meni imate primjer. Provodim noći u razmišljanju a Allah će me nahraniti i napojiti. " Ponekad se dešavalo kod Alije i Fatime ono što se dešava kod svih supružnika. Dešavale su se male nesuglasice i trzavice. Kada bi to stiglo do Vjerovjesnika, on bi izustio riječ ili bi se nasmiješio, dok ne bi prošao trenutak ljutnje i dok šejtanovo oko ne bi bilo izbijeno.Nikad nije pokušavao biti branilac svoje kćeri optužujući njenog muža. Uvijek je bio pravedan sudija medu njima i mudar liječnik.Buharija prenosi da je Vjerovjesnik jednom prilikom došao kod Fatime i, pošto nije našao Aliju kod kuće, upitao je Fatimu: "Gdje ti je muž?" Ona mu je odgovorila: "Malo smo se sporiječili pa je izašao i nije se još vratio." Poslanik je rekao jednom ashabu da ga potraži.

26


Čovjek se vratio i rekao Božijem Poslaniku: "Božiji Poslaniče, eno ga u džamiji." Poslanik je otišao i našao ga gdje spava. Ogrtač je spao s njega i prašina je pala po njemu. Otresao je prašinu i zovnuo ga: "Ustani ti po kome je popadala prašina!!!" To je ponovio dva puta. Alija je ustao i vratio se svojoj kući i ženi a srdžba u njemu je nestala kao što nestaju ljetni oblaci. Na bračno nebo se vratila vedrina i bistrina.

Ebu Amr prenosi.. "Alija i Fatima su se sporiječili. U tom momentu je kod njih ušao Poslanik i nije izlazio dok ih nije izmirio. Rečeno mu je: "Kad si ušao bio si jednog raspoloženja, a kada si izašao na tvom smo licu vidjeli sreću (vedrinu)." Poslanik je rekao: "Zašto ne, kada sam izmirio dvoje meni najdražih."

Fatima je sa Alijom proživjela uzvišeni bračni život vjerno i pokorno. Iako je Alija bio ponekad strog i ljutit, ona je bila strpljiva i zadovoljna. Nikada joj nije zasmetalo što je Alija bio siromašan. Alija je takođe upoznao njene vrline, njenu snagu i zalaganje u bračnom životu, pa je nije prestao spominjati cijelog života. Jednom prilikom je rekao ibn A'bedu: "Ibn A'bedu, hoćeš li da ti kažem nešto o meni i o Fatimi. Ona je bila kćerka Allahova Poslanika i njemu najdraže stvorenje, a ona je moja žena. Mljela je na vodenici dok ruke ne bi izranjavala. Vodu je vadila mješinom dok prsa i vrat ne bi ozlijedila. Kuću je čistila tako da bi svoju haljinu uprašila od toga. Vatru je pod kotao potpaljivala i tako bi svu odjeću zamazala i to joj je naudilo."

27


Položaj Fatime kod Vjerovjesnika

Fatima je bila najmlada Poslanikova kćerka, kao i najdraža i najbliža mu. Ona mu je bila ujedno i najsličnija, tijelom i po ponašanju. Nadživjela je svu njegovu djecu. Nije onda ni čudo što ju je Poslanik toliko obasipao ljubavlju i što mu je bila tako mila i bliska.

Majka pravovjernih Aiša prenosi: "Nisam nikoga vidjela sličnijeg Poslaniku kada stoji ili sjedi do kćerke mu Fatime. Kada bi Fatima ušla kod Poslanika ustao bi i poljubio je, te je posadio pored sebe. A kada bi Poslanik ušao kod nje, ustala bi, poljubila ga i napravila mu mjesto pored sebe." Ta očinska nježnost i osjećajnost došla je u nekoliko navrata do izražaja. Kada su ljudi iz plemena Hišam ibn Mugire tražili od Poslanika da se Alija oženi kćerkom Ebu Leheba, Poslanik nije dozvolio. Popeo se na mimber i rekao: "Došli su mi ljudi iz plemena Ibn Hišam ibn Mugire i tražili da dozvolim Aliji vjenčanje sa kćer kom Ebu Džehela, a ja to ne dozvoljavam, i opet ne dozvoljavam i ne dozvoljavam, osim ako Alija hoće da razvjenča moju kćer i oženi se njihovom kćerkom. Fatima je dio mene, muči me što i nju muči i vrijeđa me što i nju vrijeđa. Ja se bojim da to Fatimi ne naškodi u njenoj vjeri, a ja ne zabranjujem time dozvo!jeno niti dozvoljavam zabranjeno. Tako mi Allaha u jednoj se kući neće nikada sastati kćerka Allahova Poslanika i kćerka Allahova neprijatelja."Ova osjećajnost bila je veoma jaka, ali se ugasila kada se suočila sa Allahovim propisom. Poslanik je htio pokazati ljudima da Allahovi propisi ne štede nikoga, bez obzira ko je i na kakvom položaju. To je i pokazao na primjeru

28


njemu najdraže osobe, Fatime, kada je u jednoj prilici kazao: "Tako mi Allaha, kada bi Fatima ukrala ja bih joj ruku odsjekao!" U pogledu onosvjetskih odredbi Poslanik joj veli: "O Fatima, kćeri Muhammedova, znaj da ti ja neću ništa kod Allaha pomoći. Koga zatrpaju njegova djela ne može mu pomoći njegovo porijeklo."

"Muči me njegova bol!"

Zadovoljstvo i lagodan život ne čine ljude velikim nego veliki ljudi prolaze kroz školu bola, a velika se srca kale u talionicama žalosti. Allah je htio da se Fatimino srce kali u peći iskušenja i sazrijeva na žaru bolesti i tuge. Prvo ju je pogodio gubitak majke, još kao djevojčicu. Zatim je pržila tuga nakon što je smrt uzela njenu braću i sestre. Bol na bol se dodavala. Najteži gubitak je bio kada je izgubila oca, Allahu najdraže stvorenje, Muhammeda, Allahova Poslanika.Bila je prisutna i u najtežim trenucima njegove bolesti. Svaki dan bi išla u njegovu sobu, poljubila ga po običaju, kao i kad je bio zdrav. Pošto ga bolest pritiskivala sve jače bojao se da ne bi bila prisutna u času njegovog rastanka sa dušom, pa bi je nasmijavao i veselio da ne bi patila i osjećala njegovu bol. Aiša kaže: "Fatima nam je jednom došla a njen hod je bio u Vjerovjesnika. Poslanik je rekao: "Dobro došla, kćeri moja." Posadio je da sjedne sa njegove desne strane. Rekao joj je nešto na uho tako da je zaplakala. Ponovo se nagnuo i šapnuo joj nešto nakon čega se nasmijala. Rekla sam: Nikad do danas nisam vidjela tako blizu sreću i tugu. Upitala sam je za ono što joj je šapnuo. "Ne odajem Vjerovjesnikove tajne" - odgovorila

29


je. Kada je preselio upitala sam je ponovo o onome što joj je rekao Poslanik. Ona mi reče: "Džibril me svake godine preslušavao Kur'an po jedanput, a ove je godine to učinio dva puta. Nisam ga vidio dok mi nije došao moj edžel. Ti ćeš biti prva od moje porodice koja će doći, tj. s kim ću se sastati, a ja sam tvoj najbolji predak. Zaplakala sam a on mi je rekao: "Ne želiš li da žena nad ženama svih svjetova?", pa sam se nasmijala." (Prenose Buharija i Muslim). Bolest se toliko pogoršavala i pojačavala da bi se Vjerovjesnik onesvijestio, zatim bi se probudio, a proživljavao je najveće muke. To je vidjela Fatima i bol bi se prenosio iz očeva tijela u prostor njenog srca i u njemu pravio brazgotine, a onda bi plačljivo rekla: "Muči me njegova bol." Poslanik je čuo njene riječi i odgovorio joj: "Od danas tvoj otac nema patnji ni bolova." Želio joj je reći da će se preseliti sa ovozemaljskog svijeta koji je krcat mukama i bolima u kuću koja ne zna za muke i boli.Ostavljajući za sobom kćer ophrvanu tugom Poslanik je otišao u društvo Uzvišenog kada joj je bilo trideset godina. Nije prošlo ni šest mjeseci a obistinilo se ono što je Poslanik rekao. Fatima je bila prva koja je napustila ovaj svijet. U utorak naveče zadnje trećine ramazana jedanaeste godine po hidžri ona je preselila na ahiret. Čisto tijelo je pokopano na blagoslovljenom mjestu, noću, kako je to i oporučila. Ostavila je iza sebe lijep spomen drugima i pravi primjer muslimankarna, te potomstvo koje se preko nje vezalo za Vjerovjesnika.

Allah neka je s njom zadovoljan i nagradio je najljepšom nagradom kojom nagrađuje iskrene!!! Amin!!!

30


Žene pravovjerne - Esma, "Vlasnica dva pojasa"

"Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u Džennetu!"

Porijeklo i primanje islama

Esma je bila kćerka Ebu Bekra, sestra po ocu h. Aiši koja je majka pravovjernih. Žena Zubejra ibn Avvama, bliskog druga Božijeg Poslanika, a ujedno i amidžića, a majka Abdullaha ibn Zubejra. Islam je primila medu prvim muslimanima. Bila je osamnaesta po redu. Prije preseljenja u Medini stalno je boravila u Meki pomažući muslimanima i u širenju poziva doživljavajući razne poteškoće na Allahovom putu. Tri su slučaja zbog kojih joj Poslanikovi biografi iskazuju veliko poštovanje i počast.H. Esma pripovijeda o prvom i kaže: "Kada je Poslanik htio da preseli u Medinu pomagala sam mu u pripremanju za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali mješinu s vodom i bošču sa hranom, pa sam rekla svome ocu: Ne mogu naći ništa osim mog pojasa. On je rekao: "Pocijepaj ga popola. Jednim dijelom sveži mješinu a drugim bošču." Prenosi se takode da joj je Poslanik tom prilikom rekao: "Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u džennetu!" Od tada je nazvana "vlasnica (nosačica) dva pojasa."O drugom slučaju kaže: "Poslanik i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće kad nam je došla grupa Kurejšija s kojima je bio Ebu Džehel ibn Hišam. Zaustavili su se pred

31


našom kućom. Izašla sam pred njih a oni me upitaše: "Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?" Odgovorila sam: "Tako mi Allaha, ne znam gdje je: "Ebu Džehel je podigao svoju prIjavu ruku i ošamario me tako jako da mi je minđuša otpala."O trećem slučaju kaže: "Kada je Poslanik učinio hidžru sa njim je bio i moj otac. On je tada uzeo sav svoj imetak a to je bilo pet ili šest hiljada dirhema. Tom prilikom nam je došao amidža Ebu Kuhafe koji je bio slijep i rekao: "Tako mi Allaha, čuo sam da je Ebu Bekr ponio sav svoj imetak sa sobom." Ja sam mu tada rekla: "Ne striče, ostavio nam je mnogo dobra. Uzela sam kamenčiće i stavila ih u jednu posudu, uzela strica za ruku te rekla: "Striče, stavi ruku ovdje." Stavio je ruku i rekao: "Nema sumnje da je tu novac. Lijepo je kada vam je ovo ostavio." Ovaj slučaj je naveliko poznat. Esma kaže: "Ne, tako mi Allaha nije tako. Naš otac nam nije ostavio ništa, ali sam ovim željela da smirim strica."

Ovo je bila Esma. Nije to žena koju je zanimao ugled nego je to vjernica koju je interesovala njena misija. Nije nikakvo čudo što je tajnu hrabro skrivala i što je Ebu Džehelu i njegovom društvu stala snažno na put, što je pocijepala svoj pojas drage volje, strpljivo podnijela šamar Ebu Džehela i učinila varku samo da bi udovoljila svome stricu. Ona je bila sretna što je to učinila radi vjere i svoje misije.

32


Esma kao supruga

Esma se udala za Zubejra prije hidžre. Oboje su bili muslimani čija su srca osjetila slast imana, s čijom je krvlju i mesom islam sjedinjen. Bili su primjer idealnih supružnika koji su imali zajednički cilj i put pod istom zastavom. Kada je on učinio hidžru i ona je učinila, kada se borio na Allahovom putu ona ga je bodrila, bila je strpljiva kada je on bio u nevolji a zahvaljivala Allahu kada je on bio sretan. Nije je spriječio položaj njenog oca niti ugled njenog plemena da bude uz njega u teškim danima i siromaštvu. Radila je i zalagala se, porodicu izdržavala vlastitim trudom i znojem. Ona pripovijeda: "Kada me Zubejr uzeo nije imao ništa od imovine niti je imao robova. Svo bogatstvo bio mu je jedan magarac o kome sam se brinula, donosila mu travu, hranila ga i radila sama ostale kućne poslove. Prenosila sam košnice iz njegove njive za dvije trećine sata i to na glavi, mijesila sam, donosila vodu, a sve sam to radila s velikom pažnjom."Nedugo zatim muslimani su pošli da osvajaju razne krajeve, umnogostručavala se njihova dobra a Zubejru su dolazili hiljade vladara i donosili haradž. Ostvarile su se riječi Gospodara upućene mu'minima koji su bili strpljivi. Allah dž.š. kaže:One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu će biti još veća - kada bi oni samo znali!"(En-Nahl, 31)

33


Esma kao majka

Dugo vremena nakon hidžre muslimanima u Medini se nije rodilo dijete. Jevreji su im prigovorili da su im oni sihir učinili i da neće nikada imati poroda. Medutim, desilo se drukčije. Prvo novorodenče bio je sin Esmin kome je nadila ime Abdullah. Muslimani su se tome radovali, a nakon njega su se rodili Urve i Munzir. Nijedan od njih, bio on učenjak ili vojskovoda, ne može biti ravan Esmi i njenom sinu Abdullahu, koga je historija učinila čuvenim a njegovu majku upisala u knjigu vječnih majki. Poslije smrti Jezid ibn Muavije Abdullahu ibn Zubejru je ponudeno da bude halifa u najvećim islamskim centrima kao što su Hidžaz, Jemen, Irak i Horosan. Pristao je na to i bio devet godina emirlul-mu'minin dok nisu Benu Umejje proširile svoju vlast na tom području. U tom periodu je Hadžadž sišao sa vojskom iz Sirije i opsjedao Meku u kojoj je bio i Abdulllah ibn Zubejr. Opsada je dugo trajala a bivalo je sve teže i teže. Mnoge pristaše Abdullaha su ga počele napuštati. Deset dana prije svoje pogibije otišao je majci i rekao: "Smrt je zaista smiraj." Ona je zatim rekla: "Kamo sreće da ti meni želiš smrt." "Ne bih želio da umrem, a da te ne vidim. Ako izgubim podnijet ću to, a ako pobijedim radovat ću se." Kada je došao dan u kome će biti ubijen i kada je vidio da su ga ljudi izdali, otišao je svojoj majci i rekao: "Majko, izdali su me ljudi, pa čak i moja djeca i porodica. Sa mnom je ostala jedna manjina koja posjeduje još trunku sabura. Narod mi nudi što god zaželim od ovog prolaznog dunjaluka, a što ti misliš, majko?" Po ovome ju je zapamtila historija i uvrstila je u grupu najodabranijih majki koje su se žrtvovale za svoju

34


djecu. Majka koja je preživjela muke na ovom svijetu, nadajući se nagradi na budućem. Majka kojoj je osijedila kosa, ali ne i srce, tijeto koje je ostarjelo, ali iman nije, leđa koja su se savila, ali ona i dalje vrlo dobro razlikuje stvari, rekla mu je tada: "Sine moj, ti sebe bolje poznaješ. Ako smatraš da je ispravno što ti misliš, ustraj na tome, jer su zbog toga izginule mnoge tvoje pristalice. Ne dozvoli da se Benu Umejjeveći igraju s tobom!!! Ako želiš ovaj svijet, propao si i ti i tvoje pristalice. Ako kažeš: "Bio sam u pravu, ali kada su popustili moje pristalice i ja sam popustio", tako ne govore nezavisni, niti ljudi kojima je stalo do vjere. A ko je još vječno živio na dunjaluku? Pogibija je bolja." On je onda rekao: "Bojim se da se u mene ne ugledaju stanovnici Šama." Ona je dodala. "Ovca ne osjeća bol guljenja kože nakon klanja." Ibn Zubejr joj se približio, poljubio je u čelo i rekao: "Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje, a sa onim na što sam pozivao do danas nisam želio postići dunjaluk, niti ja volim život na dunjaluku. Ništa me ne sprječava da napustim ovo mjesto, osim Allahova srdžba jer je ono sveto mjesto. Zbog toga želim tvoje mišljenje, majko. Ono bi mi dalo podstreka. Gledaj, majko, ja se od danas brojim ubijenim i nemoj mnogo da tuguješ zbog mene, jer je to Allahova naredba." Na to je h. Esma dodala: "Molim Allaha dž.š. da moje strpljenje bude tebi od koristi." Zubejr je rekao: "Neka te Allah nagradi, ali nemoj za mene moliti ni prije ni kasnije." Ona je rekla: "Neću nikada moliti, jer onaj ko pogine zbog toga što je izdat poginuo je na pravom putu." Zatim je dodala: "Bože, smiluj se družini ovog stanja u ovoj dugoj noći žeđi usred plodne Medine i Meke, učini mu dobro zbog njegovog oca i mene. Bože, ja ga predajem Tebi i

35


zadovoljna sam Tvojom odredbom, a mene nagradi nagradom strpljivih i zahvalnih Tebi." Abdullah ibn Zubejr je otišao i proveo zadnje trenutke u borbi bez ikakve svrhe. Cijelo vrijeme u toku borbe imao je pred sobom lik majke, slušao njen glas i pjevao:"Esma, ja Esma, nemoj da oplakuješ, jer su ostali moj trud i moja vjera, od dunjaluka me rastavi zakletva moja." Ostao je ustrajan na svom pozivu sve do pogibije. Kada su vijest o njegovoj smrti čuli stanovnici Šama donosili su tekbire, a Kada je Ibn Omer saznao o ovome rekao je: "Oni koji su donosili tekbire kada se Zubejrov sin rodio bolji su od onih koji su ih donosili kada je poginuo."

Esmin susret sa Hadždžadžom

Hadždžadž je na svirep način ubio Abdullaha da bi time zaplašio ostali narod. Nakon toga je poslao izaslanika majci Abdullahovoj koja je odbila da dođe kod njega. Opet joj je poslao izaslanika s pozivom da dođe ili će joj poslati nekog veoma bliskog. Opet je odbila govoreći: "Tako mi Allaha, neću mu otići dok mi ne pošalje onog bliskog meni."Hadždžadžu nije ostalo ništa drugo nego da je popusti. Uputio se, došao je do nje i rekao joj: "Jesi li vidjela kako Allah pomaže istinu?" Ona je odgovorila: "Možda je laž nadvladala istinu i njene zagovornike?" On reče: "Kako možeš da me smatraš Allahovim neprijateljem?" Ona odgovori: "Smatram te za onoga ko mi je sina uništio zbog dunjaluka, a tebe će Ahiret uništiti!" On reče. "Tvoj je sin skrnavio ovo sveto mjesto, a Allah

36


dž.š. kaže: "I onome ko njemu bilo kakvo nasilje učini, daćemo da patnju nesnosnu iskusi" -i Allah mu je dao tu kaznu." "Lažeš - reče ona, "on je bio prvo muslimansko dijete rodeno u Medini, Resulullah mu se obradovao i pomilovao ga svojom rukom. Muslimani su tom prilikom donosili tekbire tako da je njegovo rodenje slavila cijela Medina. Bio je poslušan svojim roditeljima, mnogo je postio, a oslonac u tome mu je bio Kur'an. Poštovao je Allahove svetinje i nije podnosio one koji griješe prema Allahu. Vezano za ovo, Poslanik mi je jednom prilikom rekao o oštroumnosti Kezzaba i Mubira tj. koji će nepravedno biti ubijeni."Kezzaba smo već vidjeli a on je bio Muhtar ibn Ubejd Es-sekafi, dok bi drugi mogao biti samo on. Hadždžadž se vratio od nje nezadovoljan što je uopće ulazio. Postao je bolesnik koji žudi za lijekom. Ovo je bila iznemogla Esma u stotim godinama i silni Hadždžadž na vrhuncu svoje moći i početka svog nasilja. Iman njenog srca činio ga je u njenim očima sve manjim i manjim, dok nije postao kao praška, a ona je postojala u njegovim očima sve veća i veća dok nije postala poput velikog diva. Abdul-Melik je saznao o postupku Hadždžadža pa mu je pisao kritikujući ga za ono što je učinio. Izmedu ostalog mu je rekao: "Šta je s tobom, kako to postupaš sa kćerkom dobrog čovjeka (Ebu Bekra)?" i poručio mu da uljudno postupa sa njom. Hadždžadž je otišao kod nje i rekao: "Majko, Emirul-mu'minin mi je poručio da se brinem o tebi, pa da li ti nešto treba?" Odgovorila mu je: "Ja ti nisam majka. Ja sam majka onoga koji je nepravedno ubijen i ne treba mi ništa." Na kraju, treba istaći daje bilo nužno da konjanik side s konja i spusti se na tabut, bude predan svojoj majci

37


koja ga je opremila i zamotala u ćefine, donijela salavat na njega, oprostila se od njega u nadi da će se sresti na Ahiretu sa ocem Zubejrom, djedom Ebu Bekrom, nanon Safijom, tetkom h. Aišom, neka je Allah zadovoljan sa njima. Dostojanstveno i sa čvrstom vjerom podnosila je velike poteškoće. Dok je ispred nje ležao sin, ušao je Abdullah ibn Omer i rekao: "Ovo tijelo ne vrijedi ništa jer duše odlaze Allahu, i zato, boj se Allaha i budi strpljiva." Odgovorila je: "Ništa me ne sprječava da budem strpljiva, i glava Jahjaova sina Zekerijjaa a.s. bila je poklonjena pokvarenjaku od Izraelćana."Nedugo poslije ovoga i ona je preselila na drugi, bolji svijet, u svojoj stotoj godini a sedamdeset treće godine po hidžri. Doživjela je sto godina, a nijedan joj zub nije bio ispao niti je pokazivala znake senilnosti.

Neka se Allah smiluje i bude zadovoljan s njom!!!

Amin!!!

38


Žene pravovjerne - Ummu Sulejm Er-Rumejsa

"Ušao sam u džennet i čuo korake ispred sebe, kad ono Rumejsa, žena Talhina." (hadis)

Porodica i porijeklo

Ensarijka, Nadžarijka iz plemena Hazredž. O samom imenu se razilaze, ali je poznata kao Rumejsa i po nadimku Ummi Sulejm bintu Selman En-Nedžar. Nju za Resulullaha ne veže samo spona islama nego su tu i rodbinske veze. Sinovi Nadžarovi su bili daidže njegovom ocu. To je divan ogranak stabla čije je porijeklo isto tako divno, a izdanci obimni i plodovi berićetni.Njen brat Haram bin Selman je jedan od sedamdeset hafiza Kur'ana koje su mušrici izdali kod bunara Meune. On je onaj koji ih je stao dozivati: "Ja sam poslanik Poslanika Božijeg." Došao mu je jedan od njih iza leđa i teško ga ranio kopljem. Kada je osjetio toplinu vrha u svome tijelu, njegova mu' minska snaga je progovorila. "Tako mi Gospodara Ka'be, pobijedio sam!!!"Njena sestra Ummu Haram bintu Selman, žena Ubadet ubnu Samita, kada joj je Poslanik rekao da će od njegova ummeta biti ljudi koji će ploviti morem na Allahovom putu, rekla je: "Zamoli Allaha da i ja budem od njih?" Odgovorio joj je. "Ti ćeš biti od njih."Allah dž.š. je ostvario nagovještaj Svoga Poslanika. Ona je učestvovala u pomorskoj bitki protiv Vizantije, za vrijeme Muavije r.a., u društvu svoga muža. Oni su

39


jedna porodica. Njihova srca sliče jedno drugom po dobru i tako će nasljedivati jedni druge.

Rumejsa kao supruga

U doba džahilijeta Ummu Sulejm je bila udata za Malik ibn Nedra En-Nedžarija. S njime je rodila Enesa. Nakon što je Allah objavio islam primila ga je prva od ensarija a zatim se, kao mu'minka koja treba da širi poziv i dalje i kao supruga koja želi dobro svome mužu, prihvatila obaveza i ponudila mu prihvatanje islama. Njega je tada obuzela džahilijetska žestina, pa se naljutio na nju, i napustio je pobjegavši u Siriju, gdje je i umro. Tada je Ummu Sulejm govorila. "Neću se udavati dok Enes ne odraste i počne učestvovati u društvu učenih."To je bio razlog da je Enes kasnije govorio: "Allah nagradio moju majku zbog mene. Ona je mene lijepo odgojila." Poslije izvjesnog vremena zaprosio ju je Ebu Talha, a bio je tada idolopoklonik. Rekao joj je: "Enes je počeo da sjedi s ljudima i da vodi razgovore?" Ona mu odgovori: "Ebu Talha, ja lijepo mislim o tebi i slični tebi se ne odbijaju, ali ti si nevjernik, a ja muslimanka i ne mogu se za tebe udati.""Šta ti je Rumejsa? Zar ne misliš na žuto i bijelo (zlato i srebro)?" Ona odgovori sasvim sigurno i jasno:"Ne želim ni žuto ni bijelo, a zar ti možeš obožavati ono što niti čuje niti vidi niti može kome naškoditi. Zar se ne stidiš, Ebu Talha, da obožavaš drvo izraslo iz zemlje, koje je neko isklesao? Ako primiš islam - to je mehr. Drugih darova ne tražim."

40


Nakon ovih riječi punih snage i imana izmijeniše se stara Ebu Talhina rezonovanja, izmijeniše se njegovi pogledi i on reče: "Kome se treba obratiti da bih prihvatio islam?" "Resulullahu, idi k njemu" - reče mu ona. Ebu Talha je otišao hitajući Poslaniku, a on sjedaše medu svojim ashabima. Kada ga je ugledao reče: "Došao vam je Ebu Talha, a svjetlo islama je medu njegovim očima. " Ebu Talha primi islam pred Poslanikom i prenese mu riječi Rumejse. Poslanik ih vjenča, uz uvjet koji je ona postavila. Ćud je ženska da se ponosi veličinom svoga mehra i ništa im ne može zamijeniti dirheme i dinare. Međutim, Ummu Sulejm je postavila novi običaj kojim će se sljedeća pokoljenja ponositi, tom veličinom njenog poduhvata.Sabit EI-Benani je, nakon što je citirao hadis o njenoj udaji, rekao: "Nisam do sada čuo za veći mehr. Ona je islam uzela kao mehr."Živjela je Ummu Sulejm sa Ebu Talhom u sretnom braku punom ljubavi. Kada bi pogledao u nju obradovala bi ga. Izvršavala bi ono što bi joj naredio a imetak i čast bi čuvala kada je on bio odsutan. Njihova je sreća dostigla vrhunac kada su dobili dijete koje je Ebu Talha jako zavolio. Nazvaše ga Ebu Umejrom i Poslanik bi se s njim poigrao kada bi ih posjećivao. Jednom prilikom ga Poslanik zateče tužnog pa mu reče: "Što li je to Ebu Umejr tužan?" Rumejsa mu odgovori: "Božiji Poslaniče, uginuo je slavuj s kojim se igrao." Vjerovjesnik šaleći se reče: "Ebu Umejre, šta je jedan slavuj?" Allah je htio da ispita ovaj srećni bračni par draguljom njihova života, plodom njihove ljubavi, rođenim djetetom, da bi ostavio Ummu Sulejmi vječni

41


spomen u historiji. Preko nje primjer kakva treba da bude supruga muslimanka.Dječak je obolio i bolest ga je sve više crpila. Njegov otac se potpuno zabavio njime. Boljka njegova djeteta još više je boljela njega. Stalno je ranio i odlazio Poslaniku, a kada bi se vraćao pitao bi za sina. Jednog jutra, kada je Ebu Talha otišao Poslaniku smrt je uzela nevino djetešce. Šta majka da radi? Izgubila je svoje dijete, svoju radost, zjenicu svoga oka? Vidimo da mnoge žene proklinju svoje muževe, domove, bez razloga. Neke, opet, od malih nezgoda čine velike nesreće derući tada svoje haljine i lupajući se po obrazima. Međutim, Ummu Sulejm je bila razborita, prisebna. Dječak je umro. Ona ga je zamotala u ćefine, ukopala i, kada je sve to završila, poslala je Enesa po Ebu Talhu i naredila mu da mu o smrti ništa ne govori, nego će ga ona prva o tome obavijestiti.Ebu Talha je došao i pitao: "Kako je dijete?" Ona je rekla. "Smirio se, mislim da se odmara."Pomislio je otac, suprug da se sin oporavlja. Taj dan je postio, pa mu je ona donijela iftar te je iftario. Kada je nastupila blaga i mirna noć podala mu se, a on je prihvatio i izvršio svoju potrebu. Kad je ustao, okupao se i želio je izaći kada mu ona reče: "Ebu Talha, šta misliš kada bi neko posudio jednoj porodici nešto, on to tražio natrag, da li ovi imaju pravo da mu to uskrate?" On joj odgovori: "Oni na to nemaju pravo, posuđena stvar treba da se vrati vlasnicima."Kada je iščupala od njega ovaj odgovor, reče: "Allah je nama dao našeg sina, zatim ga uzeo od nas, pa znaj da je on kod Allaha. Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo." "Pustila si me da se onečistim pa si mi onda rekla za

42


našeg sina?!" Otišao je Poslaniku, klanjao sa njim i ispričao mu šta se desilo, a Poslanik mu reče. "Allah vas blagoslovio u toj noći."Dizala se Poslanikova dova, a bijahu joj otvorena sva nebeska vrata, pa im se rodi iz te noći Abdullah ibn Talha, otac Ishaka bin Abdullaha, poštovanog pravnika, kadije i njegove braće kojih je bilo deveterica. Svi su od njega preuzeli nauku i Kur'an učili.

Rumejsa kao majka

U prošloj priči smo iznijeli uzor majci kad izgubi dijete, a ostane sa mužem, a sada iznosimo slučaj kada se izgubi muž, a dijete ostane sa njom.Malik bin Nadr ju je napustio i ostavio joj malodobnog Enesa, pa je Ummi Sulejm odbijala da se uda sve dok on ne postane mladić, dok ne počne sjediti na sjednicama i voditi razgovor. Vidimo da ona, kada se odlučuje na udaju za Ebu Talhu, upućuje slijedeće riječi svome sinu: "Ustani, Enese, i vjenčaj me za Ebu Talhu!" On je bio njen zastupnik u tom svečanom činu.Kada spominjemo značaj Enesa bin Malika koji je drugovao sa Božijim Poslanikom, služio mu desetak godina, i kada već slušamo mnogo toga iz njegova života, o njegovom moralu, riječima i djelu, i kada znamo da je skoro cijeli vijek proveo proučavajući hadis i davanje fetvi, te podučavanju drugih i odgajanju, red bi bio da spomenemo i onoga ko je bio direktni uzor u svemu tome, a to je, naravno, njegova majka koja je znala gdje da ga da i koju školu i učitelja da mu odabere.Škola mu je bila Poslanikova kuća a učitelj niko drugi do sam Božiji Poslanik.

43


Priča nam Enes: "Poslanik je došao u Medinu kada sam imao devet godina, pa me je mati uzela za ruku, uputila se Božijem Poslaniku i rekla. "Božiji Poslaniče, nijedan čovjek niti žena nije ostao a da te nije nečim darovao: Ja nemam ništa čime bih te mogla darovati osim ovog svog sina. Primi ga neka Ti služi koliko hoćeš". Služio sam Poslanika deset godina. Za to vrijeme nije me ni taknuo, niti išta opsovao, niti izgrdio, niti zbog mene namršten bio." Majka ga je stalno bodrila da bude dobar prijatelj Muhammedu alejhisselam.Jednog dana, kada ga je vidjela na putu, upitala ga je: "Kuda ćeš Enese?" On joj odgovori: "To je tajna Resulullaha." To će kasnije biti lijepo sročeno u izreku: "On čuva Resulullahovu tajnu." Željela je majka da se izruči sav bereket, koji može da dođe od Resulullaha, na njenog sina. Zbog toga mu je jednom prilikom rekla: "Božiji Poslaniče, Enes te služi, pa zamoli Allaha da poveća njegov imetak i porod i neka blagoslovi sve ono što mu je dao." Nedugo poslije toga Enes je postao najbogatiji ensarija u Basri, a živio je toliko dugo da je zapamtio stotinu članova svoje porodice.

Rumejsa kao muslimanka

Umrnu Sulejm je primila islam od Busajra i od prvih dana znala je njegovu vrijednost. Stoga je odmah ponudila prihvatanje islama svome prvom mužu, ali je on odbio i napustio je. Pozvala je i Ebu Talhu kada ju je ovaj zaručivao. On je primio islam i vjenčao se sa njom.Uživala je naklonost Poslanika zbog čvrstine svoga imana, jasnih stavova, te jačine svoje osobenosti. Zbog toga ju je Poslanik često posjećivao, odmaramo se kod

44


nje i njene sestre, dok su bile u jednoj kući. Kao da ih je time želio odvratiti od sjećanja na njihovog brata Harrama koji je kao šehid pao kod bunara Meune.Srčano je voljela Resulullaha, pripovijeda Enes: "Došao bi nam Poslanik pa je kod nas spavao poslije podne i znojio bi se. Tada bi došla Ummi Sulejm s bodom u koju bi tekao znoj. Kada bi se Poslanik probudio rekao bi: "Šta ti radiš Ummi Sulejm?" "Ovo je tvoj znoj. Stavljamo ga u naš miris a on je jedan od najljepših."Učestvovala je zajedno sa Poslanikom i još nekim mu'minama u bitkama, napajajući vojnike, pružajući pomoć ranjenicima, prebacujući ubijene, pridržavajući sakate a, kada bi bila pozvana na položaj da se prihvati oružja, gazela bi se pretvorila u lava, stajala bi tada žena rame uz rame sa čovjekom odbijajući oružje Božijeg neprijatelja. Isto tako vidimo Ummi Sulejm u Bici na Hunejnu, kada su mušrici čekali u zasjedi, a muslimani bili na otvorenom. Ona je tada uzela handžar rekavši: "Uzela sam ga i ako mi se približi i jedan od mušrika rasporiću mu trbuh!" Enes nam prenosi slijedeće: "Ušao je kod nas Poslanik a bili smo samo ja, moja majka i tetka Ummi Harram. On nam reče: "Ustanite da klanjam sa vama!"To nije bilo vrijeme namaza pa je klanjao sa nama a mene posadio sa desne strane. Zatim je nama činio dovu želeći svako dobro." Ummi Sulejm je rekla: "Poslanik nam je činio dovu, pa ne bih željela ništa više imati!"To je bila Ummi Sulejm. Svojim zrelim rezonovanjem, osjećajnošću, jakom voljom i snažnom vjerom postala je plemenit uzor vrijedne supruge, dobre majke i uzvišen primjer žene muslimanke.

45


Žene pravovjerne - Ummu Amare Nusejba bintu Kab

Prenosi se od Omera bin Hattaba da je rekao: "Čuo sam Božijeg Poslanika kako kaže o Ummi Ammari: "Nisam se okrenuo ni lijevo ni desno na dan Bitke na Uhudu a da nisam vidio Ummu Ammaru kako se bori iza mene.""

Njena porodica

Ona je Nusejba b. Kab b. Amr, ensarijka iz plemena Hazredž, ogranak Nedždžar, a nadimak joj je Ummu Ammara. Brat joj je Abdullah b. Kab, jedan od mudžahedina koji su učestvovali na Bedru, a drugi brat Ebu Lela Abdurahman b. Kab često bi plakao iz pobožnosti i strahopoštovanja prema Allahu dž.š. Udala se za Zejb b. Asima i u tom braku rodila dva sina, Habbiba i Abdullaha, dva velika borca na Allahovom putu. Nakon prvog braka udala se za Gaziju b. Amra s kojim je rodila Temima i Havlu.

Prelaz na islam

Allah dž.š. je odlučio da podari islamu plodno tlo iz koga će se razviti, te zemlju na kojoj će počivati islamska država. Ta nakana se počinje ostvarivati putovanjem stanovnika Jesriba iz plemena Evs i Hazredž na hodočašće u Meku, kada nekolicina njih pred samim Resulul1ahom prima islam. Nakon toga se vraćaju svom

46


narodu i prenose im nauk islama. Tako bi se sastajali sa Poslanikom svake godine, za vrijeme hadždža, na Akabi, nedaleko od Meke, kada bi im on objašnjavao temelje islama i tražio od njih prisegu. Treće godine, u danima Kurban-bajrama, sedamdeset tri muškarca i dvije žene položili su zavjet i dali svoju prisegu Poslaniku. Položili su zavjet da će štititi Poslanika svojim životima, djecom i ženama. Dvije žene koje je Allah dž.š. odlikovao prisustvom ovoj prisegi bile su: Ummi Ammara, o kojoj je ovdje riječ i Ummi Meni'a Esma, kćerka Amrova. Vekida prenosi od Ammare da je rekla: "Ljudi su se tiskali oko Poslanika u noći Akabe, a on je Abbasa držao za ruku. Kada smo ja i Ummi Meni'a zaplakale, moj muž Guzejje ibn Amr je digao glas: "Božiji Poslaniče, ove dvije žene koje su sa nama žele da Ti prisegnu?!" Poslanik odgovori: "Njihova je prisega kao i vaša. Ja se uistinu ne rukujem sa ženama."Tako je i Ummi Ammara primila islam sa ostalima i dala prisegu sa onima koji su to učinili. Njeno prihvatanje vjere nije bilo porodičnim nasljeđem, niti zbog muža. To je bio islam uma, srca i volje. Svojoj duši poklonila je vjeru u koju je duboko vjerovala, radila po njoj i za nju, žrtvovala se na njenom putu... u kući ...u džamiji... na svakom polju njenog djelovanja i u svako vrijeme.Bila je veoma dalekovida i izražavala veliku brigu za islam. Njena želja je bila da se utvrdi mjesto muslimanke u odnosu na muškarca. Kao da njena dalekovidost nije bila zadovoljena time da Kur'an ženu spominje samo metaforički (ne izravno) gdje govori o ljudima. Izašla je pred Poslanika i rekla: "Božiji Poslaniče, ne vidim potpunosti govora o ljudima. Žene se nigdje ne spominju?" Allah dž.š. joj je na ovo pitanje dao odgovor.

47


Povjerenik s neba je prenio Vjernom na zemlji kur'anski tekst u kome je dato mjesto ženi u suodnosu s mužem, jasnim odgovorom, izravno, a ne na alegoričan način. Allah dž.š. kaže: "Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, - Allah će, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremiti." (Al-Ahzab 35)

U trenucima napora

Arapski pjesnik kaže:"Propisana nam je borba i ubijanje, a žene su pjevale slaveći pobjedu."Drugi opet veli:"Ljudi su stvoreni za trpljenje i izdržljivost, a žene za plač i posmrtnu žalost." Ummi Ammara je bila drukčija od onih koje pjesma pominje. Njen je primjer suprotan viđenju pjesnika. Ona se nije zadovoljila time da slavi pobjedu niti da plače i rida poslije poraza. Njena briga je bila sudioništvo s čovjekom u ostvarenju pobjede, kao i u otklanjanju teškoća poraza. Vidimo je kao sudionika velikih vojni sa Poslanikom. Činila je hizmet borcima na Allahovom putu, bodrila je borce, sokolila kolebljive, bdjela nad ranjenicima, donosila vodu i pojila žedne.

48


Naposljetku kad se sve uzme u obzir, kad god bi je situacija pozvali njena uloga je bila poznata, borila se žestoko i bili čvrsta poput brda.U Bici na Uhudu učestvovala je sa mužem i sinom. Na sebi je nosila mješinu da bi ih nje pojila ranjenike. U prvim trenucima, kada se nazirala pobjeda muslimana, pojavila se ljudska slabost kod jednog dijela boraca, želja da se dokopaju bogatstva i dunjalučkih dobara. Oni su ostavili svoje položaje koje im je naznačio Poslanik. Ratna sreća se okrenula i muslimani su išli za neprijateljem udarajući na njihove redove, remeteć njihov red. Ni u tim jezivim trenucima srce Ummi Ammare nije zadrhtalo. Njeno oružje nije bio plač ni suze Borila se i savladala nevolju na najbolji način.Svojom odjećom je bila zastor stojeći pred Poslanikom, susretala je udarce odbijajući ih kao u groznici. Tako se borila dok nije primila dvanaest rana, bilo ubodima koplja ili udarcima sablje. Kada se Ibn Kamia, Allah ga prokleo, približio Poslaniku želeći da ga ubije ona ga je odbila. On ju je udario po vratu udarcem koj joj je ostavio dubok ožiljak. Ona mu je uzvratila istim udarcem. Kod nje je došla Ummi Seida bintu Said ibn Rebia i rekla joj: "Pričaj mi o Uhudu?!" Ummi Ammara je rekla: "Otišla sam s početka dana i nosila posudu s vodom. Prišla sam Poslaniku a on je bio medu ashabima. Tada je nastupila promjena u korist muslimana. Kada su muslimani poraženi a Poslanik stiješnjen, borila sam se i odbijala napade sabljom i gađala lukom dok nisam pala u ranama."

49


Hrabrost Ummi Ammare Poslanik bi isticao vežući je za ovaj slučaj. Rekao bi: "Mjesto na kome je bila Ummi Ammara toga dana bolje je od mjesta toga i toga. Nisam se osvrnuo ni desno ni lijevo a da je nisam vidio kako ubija one oko mene." Njenom sinu Abdullahu je rekao: "Neka vas Allah blagoslovi od Ehli bejta...Mjesto tvoje majke je bolje od mjesta mnogih, a mjesto tvoga oca je bolje od mjesta drugih. Tvoje je mjesto bolje od toga i toga. Neka se Allah smiluje vašim ukućanima." Ummi Ammara je rekla: "Uputi dovu Allahu da ti budemo prijatelji u džennetu?" Rekao je: "Bože, učini ih mojim prijateljima u džennetu.""Šta imam poslije toga od dunjaluka" - dodate Ummi Ammara. Kada su muslimani bili obaviješteni da je h. Osman ubijen na Hudejbiji, Poslanik je posumnjao u njegove drugove govoreći: "Allah dž.š. mi je naredio prisegu." Ljudi su dolazili polagati zakletvu pred Poslanikom žureći, tako da su se medusobno gurali, pa nije ostalo ništa od ovosvjetskih uživanja da se nisu zakleli da to neće činiti.Nakon toga su se naoružali, a Poslanik je malo bio sa njima. Ummi Ammara je ustala i uputila se prema nekom komadu željeza, izvadila ga i uzela te od njega napravila sebi oružje. U sredini je napravila oštricu.Na Hunejnu, kada su se muslimani pojavili, vidjeli smo nešto začuđujuće. Dvije žene od ensarija stajale su na jednom mjestu posmatrajući Ummi Selima kćerku Milhana koja je nosila nož svezan oko pasa a u to vrijeme je bila noseća Abdullahom.

50


Druga je bila Ummi Ammara koja je vikala svojim ensarijama. "Kako to postupate? Šta vam je? Zašto bježite?" Tada je udarila jednog čovjeka koji je bio iz plemena Havazin. Ubila ga je i uzela njegovo oružje.

U Jemami

Ummi Ammara je živjela za vrijeme Poslanika, borila se na Allahovom putu zajedno sa svojim mužem i svojim sinovima, dok nije Poslaniku postala jedan od najboljih prijatelja. Dovoljno je bilo to što je stalno bila uz Poslanika, pomno pazeći na njega, uvjerena da će na taj način sresti Allaha dž.š. Iako je bilo teških napora u njenom životu, podnosila ih je sa slašću. Poslanik je osjetio prijatnosti koje mu je ona pružila, a koje nije mogao zaboraviti. Njenu prijatnost nisu osjetili oni koji su odbili da idu u rat i koji su bili kolebljivi. Ummi Ammara je osjetila slast borbe na Allahovom putu. Nije odbila da se pridruži borcima u borbi protiv odmetnika za vrijeme Ebu Bekra Es-Siddika.Učestvovala je u Bici na Jamami zajedno sa Halid ibn Velidom. To je bitka u kojoj su se borili muslimani protiv Musejleme, lažnog Poslanika, i onih koji su ga slijedili, koji su bili u zabludi.Molila je Allaha ili da ona umre ili da Musejlema bude ubijen, jer joj je pripadala osveta nad njim. Zar on nije ubio njena sina Habiba kojeg mu je Poslanik poslao kao svog izaslanika?Kada ga je upitao: "Da li ti stvarno vjeruješ da je Muhammed Allahov Poslanik?", odgovorio je: "Da!"A kada ga je upitao: "A da li vjeruješ da sam ja Božiji Poslanik?", zašutio je, a zatim je rekao: "Ja sam gluh i ne

51


čujem!" Učinio je to jer je bio ogorčen a time je razljutio tog prokletnika, lažova, pa ovome nije ostalo ništa drugo nego da ga ubije. Ubistvo je izveo tako što je otkidao komad po komad njegovog tijela, suprotstavljajući se time ustaljenim običajima da se izaslanici ne smiju ni zatvoriti a kamoli ubiti.Nije čudo što je kćerka Ka'bova sebe izlagala smrtnoj opasnosti u bitkama. Nju je hranio osjećaj povrijedene majke i snažna vjera mu 'minke, a pored nje bio je njen drugi sin Abdullah, u čijem je srcu plamtjela svjetlost ubjedenja i gorjela vatra želje za osvetom svoga brata. Sudbina je htjela da se sastane njegova sablja sa kopljem Vahša (Hamzinog ubice) protiv Musejleme. Vahši je Musejlemu pogodio kopljem, a on bijaše izuzetno precizan, dok ga je Abdullah sabljom posjekao, a on bijaše vješt borac i kralj borbe na Allahovom putu. Tako su njih dvojica uništili prokletnika i zemlju oslobodili njegova zla. Majka je izgubila ruku i zadobila desetine rana po onim mjestima po kojima je bila i prije ranjavana. Tragovi su vječno ostali na njenom tijelu da govore njoj i svakoj muslimanki o tome da će ovako biti na dunjaluku, a na Ahiretu će joj te rane biti svjedoci kod Allaha dž.š. Kada je Allah dž.š. proživi na Dan polaganja računa, iz njenih rana teći će krv iste boje sa mirisom miska.

52


Žene pravovjerne - Pouka

Da li ste vidjeli, brate muslimanu i sestro muslimanko, da je uzvišeni islam u kojeg mi imamo sreću da vjerujemo i slijedimo njegovu jasnu uputu i zaklanjamo se pod njegovo bogato naučavanje, da osjetimo pomoću njega bratsku vezu između nas i devet stotina miliona muslimana (danas 1,2 milijarde, op. IB), ne donosi slučajnost? Takođe ne donosi ni natprirodna čuda niti nas vodi putem zastrtim svilom i kadifom. On nas vodi putem krvlju umrljanim, zstrtim lobanjama i kosturima ljudi i žena, starih i mladih. Posveti pažnju, sestro muslimanko, ovom bogatom nasljedu i bori se za njega, a ti, brate muslimanu, neka tvoj udio ne bude manji od udjela ovih žena!!!

53

Documents

Žene pravovjerne