Zagreb, 2013.

S francuskoga prevela Petra Matić

2

Žene diktatora

UVOD

Ljubavna pisma diktatoru

Obožavani Führer

Dragi moj Führeru,

svaki mi dan zaokupljate misli, svaki sat, svaku minutu. Rado bih otišla u Berlin i došla k Vama! Smijem li? Što god bilo, moj je život Vaš. Da barem znam što sve to znači. Više ne mogu niti raditi jer stalno mislim na Vas. Nikoga drugoga ne mogu voljeti više od Vas. Nadajmo se da će mi se želja ostvariti. Molim Vas, pišite mi smijem li Vam doći.

Dragi Führeru Adolfe Hitleru!

Žena iz Saske silno bi htjela s Vama imati dijete. To je vrlo osobi-ta i jaka želja pa me opsjeda pomisao na to da Vi nemate djecu. Zato sam Vam u pismu htjela iznijeti što želim.

Pismo je stvar strpljenja. Možemo ga pročitati pa staviti sa strane. Možemo dopustiti da odjekuje u nama, poput lijepe melodije. Jednako ga tako možemo shvatiti kao pismo i poslušati ga.

U meni se miješaju želje i bojazni. Možda pismo neće doći do Vas. Možda nemate vremena za dijete. Možda se osjećate prestarim za njega

3

Uvod

i već ste odavno odbacili mogućnost da ga imate. Usprkos svemu, Vaše bi dijete svakako trebalo ugledati svjetlost dana. To je moja najveća želja i svim se srcem nadam da će mi se ispuniti.

Friedel S.

Berlin, 10. rujna 1939.:

Dragi moj i slatki Adolfe,

moram ti pisati jer sam tako usamljena. Kod mene su obojica dje-čaka otišla u šetnju, Lenchen je kod prijatelja, a ja sam sjela i radim kućanske poslove. Na primjer, krpam čarape i perem rublje. Htjela bih izaći, ali pada kiša i imam mnogo posla; rad, rad, rad – zar ne, mili moj? [...] Stalno gledam tvoje fotografije i stavljam ih pred sebe, a onda ih ljubim. Da, da, ljubavi, mili moj, dobri moj Adolfe, ljubav je prava kao zlato. [...] Usto, dragi moj, pretpostavljam da si primio moj paket s kolačem, i da ti se svidio. Ono što ti šaljem, šaljem iz čiste ljubavi. Sad ću završiti. Ljubavi moja, mili moj, dobri moj Adolfe, pozdravlja te i na tisuće ti poljubaca šalje tvoja draga i dobra Miele.

4

Žene diktatora

Benito Mussolini, la Duce Vità*

Teško muškarcu koji ima isključive stavove, osobito ako je riječ o ženi.

Margherita Sarfatti

Revolucionar neodoljiva tijela

Uzbuna u Riccioneu

Jadranski biser Riccione svake godine potresa nevjerojatna ritualna ekshibicija: plažu zapljusne val obožavateljica koje trče za muškarcem kojemu se žele diviti dok nije u uniformi. Benito Mussolini sprema se na kupanje. Sve do vode slijedi ga roj žena svih dobi koje ne mare za odjeću koju nisu stigle skinuti. Ducea u pristalom kupaćem kostimu nisu došle gledati samo Talijan-ke. Quinto Navarra, jedan od članova posluge1, tvrdi da su naj-fanatičnije Njemice, Jugoslavenke i Mađarice, koje se ne libe na sav glas izraziti očaranost „Duceovom atletskom građom”. Te su godine kolale glasine o bolesti. Zato se Mussolini po izlasku iz vode odlučio pokazati i pred njihovim je zapanjenim očima počeo izvoditi niz konjaničkih vježbi. Predstavu završava podižući se u stremenima i dovikujući: „Hajde sad pričajte da sam bolestan!” Narod nije mogao sumnjati u vitalnost svog poglavara, a žene u njegovu muževnost.

Riccione u Duceovoj rodnoj Romagni povlašteno je mjesto za ljetna kupanja i odmorišnu propagandu. Nov način vođenja najav-ljene politike naglašuje snagu i vitalnost „nove elite” koja će osnažiti zemlju. Nimalo ne štedeći sebe kao javnu osobu, Mussolini zna da muskulatura i dojam moći kojim odiše njegova pojava u narodu pobuđuju osjećaj da ih vodi junak, nadčovjek. Zna da je najočitiji politički argument upravo njegovo tijelo.

5

Godine 1933. austrijski kancelar Engelbert Dollfuss traži zaštitu od nacističke prijetnje. Dolazi u Riccione od Mussolinija zatražiti potporu. Službeni susret dvojice muškaraca, u prisutnosti novinara, odigrao se na plaži: Dollfuss je onizak i došao je odjeven u košulju i kravatu, dok se Mussolini po običaju razmeće obnaženim popr-sjem. Premda Austriju samo što nije anektirala Hitlerova Njemač-ka, pregovori dobro napreduju u ovoj opuštenoj atmosferi. Vješta manipulacija koja ima trenutačni učinak. Dollfussa je zapanjio Corpus Mussolini: „Kako biste bili Mussolini, ratnik koji se mora boriti i izdržati, morate biti građeni poput Ducea. [...] Gledajte nje-gova prsa i vrat; promotrite glavu okrenutu prema muškarcu koji mu stoji slijeva i vidjet ćete savršenu sličnost sa starim Rimljanima, onako kako ih prikazuju mramorni kipovi2.”

Tražiti Mussoliniju mane isto je kao da ih tražite Michelangelo-vu Mojsiju. Ni diplomacija, ni politika ne mogu umaći temeljnom Duceovu zakonu: impresionirati i zavesti.

Njegovi pristaše dive se „veličanstvenoj napoleonskoj” čeljusti koja nadahnjuje kategoričke prosudbe: takvom muškarcu suđena je ili pobjeda ili smrt3. U fašističkim redovima, bez kraja i konca raspreda se o muževnim crtama vođe.

Nakon čeljusti, velika se pozornost pridaje usnama. Usnice su „isturene i prijezirne, arogantno i agresivno puće se na sve što je sporo, pedantno, cjepidlački i cmizdravo”, kaže nam Filippo Marinetti, futuristički umjetnik i jedan od utemeljitelja stranke.

A na koje su sve načine protumačili njegove oči! Njegove su oči navodno probadale sve sugovornike, imale su živ i oštar pogled, a „vrlo svijetle zjenice bile su brze poput vučjih”. Svi su jednoglasni da osoba pada na njihov šarm premda mu se želi oduprijeti.

Sve detalje njegova lica, pa čak i one najbezazlenije, interpre-tiraju i seciraju: Mussolini stupa „prema vrhuncima, a sav mu je ponos karaktera utisnut u markantan luk obrva4”.

Prve žrtve njegova neodoljiva tijela jesu žene. Kad im se Benito obraća, „osjećaju kako njihova slabost postaje snaga5”, bilježe bliski Benitovi suradnici. Što je još gore, promatraču je dovoljno pozor-

Mussolini

6

Žene diktatora

no gledati kako bi u njima otkrio utjecaj magnetske privlačnosti zbog koje su spremne na sve. „Koliko smo ih vidjeli da padaju na koljena dok prolazi?”

Doista, nijedna ne izlazi prisebna iz impozantne Palače Venezija gdje stoluje Duce. Velika glumica Cécile Sorel, vragolanka i člani-ca glumačkog ansambla Comédie-Française, gostuje u Rimu gdje glumi u Molièreovu Mizantropu. Svjetskim su ženama pompozna dvorana Mappamondo i njezin gospodar u obveznom programu obilaska Rima u sklopu „europske turneje”. Susret je predviđen za pet sati popodne. Neka nam sama ispriča taj događaj: „Duce me čekao. U golemoj, gotovo svetoj dvorani isprva vidim samo njego-ve oči. Sjaje se i žare unutrašnjom vatrom koja otkriva neukrotivu volju, potpunu sigurnost u pobjedu.”

Istoga trenutka podliježe njegovu šarmu. Da vidimo je li usto i vješt zavodnik: „Tek što je počeo razgovarati sa mnom, slušati me, već pomno proučavam crte njegova lica. Nepomičan, koncentriran, tajanstven – promatra i ne otkriva ništa o sebi. Ali ako ga posjetitelj i njegove ideje zanimaju, misli mu istog trenutka oblikuju lice te ga vidimo čas ozbiljna, čas ironična, čas tragična izraza. On je tisuću muškaraca u jednom i u njemu je tisuću muškaraca koje teškom mukom svladava i oslobađa ih se tek prijezirnim pokretom usana i snagom volje koja završava provalom smijeha.”

Igra pomalo nalikuje na ponašanje glumca čije je izražajno lice naglašeno umjerenim gestama. Razgovor traje dobrih sat vremena. Mussolini joj obećava da će iste večeri doći gledati njezinu pred-stavu u kazalištu. Zadnjim trzajem kritičkog duha, glumica pita koji je motiv tako žarke predanosti Talijana novome vođi. „Znaju da ih gledam... Znaju da volim svoju domovinu. Vladati možete samo ljubavlju”, odgovara on izlizanom frazom. Izlazeći kroz dvo-rišna vrata Palače, Cécile Sorel u glavi je samo jedno: Mussolinijev je osmijeh nešto najčudesnije na svijetu.

Najviše europske plemkinje izlaze zadivljene iz dvorane Map-pamondo. Princeza Paula de Saxe-Holstein, nakon što ju je Duce primio barem dva puta, bez šale govori koliko je zadovoljna: „Do-

7

Mussolini

bar je! Ljudožder, tiranin je dobar! Muškarac koji se tako smiješi ne može biti zao... Osjećala sam kako me njegove oči slijede u sjenu dok sam se udaljivala, noseći sa sobom duboku nježnost njegova pogleda koju sam potajno zaključala u srce.”

Onuda prolaze i intelektualke. Ellen Forest, nizozemska spi-sateljica, vrlo sugestivno piše da je Mussolini „kao kristalna čaša puna opojna vina”. Metafora je dovoljno smjela da nastavak bude ovakav: „Ne želite potratiti ni kap, a ne želite, iz straha da vam se ne prolije, ni ispiti sve odjedanput. U tom vinu, u tom prijateljstvu, želite uživati kao gurman, svim osjetilima, u času kad vas u tome ništa neće omesti.”

Kao vrhunac svih tih ženskih pohvala, spisateljica Margarita Fazzini usuđuje se na krajnju usporedbu – s Napoleonom. Mus-solini je, kaže, naslijedio kvalitete velikog Korzikanca, njegovu neukrotivu volju, njegove izraze. Predsjednik, kao i Prvi konzul, veliki je zavodnik masa i žena, „koje uvijek privlači snaga, kad je zavodljiva, barem kod muškaraca. I masa je slična: baš kao i žena, prepoznaje muškarca, pravog muškarca6”.

Predosjeća ono što je Mussolini shvatio već od početka te ono što će postati njegovo političko načelo. Ne obraćajući se narodu nego masi, mora pokazati da je siguran u sebe i poduzetan kao što bi bio i u odnosu sa ženom: „Masa, kao i žena, stvorena je da je silujete”, piše on.

„Stari mi je gospodin davao komplimente.

Razgovarali smo o glazbi, o skladbi koju su izveli u državnom kazalištu. Nije me prestao gutati očima. A onda, budući

da je bilo kasno, klisnula sam. Odbila sam njegovu

ponudu da me odveze kući svojim mercedesom.

Možeš zamisliti kakvu bi tata facu napravio!”

EVA BRAUN (1912. – 1945.) Hitlerova „mila guskica”

koja mu je bila vjerna do kraja.

„Dođi mi na moćna prsa, stisni se uza svog velikana, moja malena i velika ljubavi (...). Tvoj sam orao koji te pokriva svojim velikim krilom koji te štiti.” Ovako Mussolini izjavljuje ljubav CLARI PETACCI (1912. – 1945.) koja će ga vjerno slijediti i u smrt.

„Ako me odbiješ, povući ću te sa sobom pod tramvaj.” Na taj je način Mussolini zaprosio RACHELU GUIDI (1890. – 1979.).

NADJA ALILUJEVA (1901. – 1932.)„Nadja je izgledala staro za svoje godine. Mogli ste joj dati četrdeset godina. Kao mlada žena udala se za starijega muškarca i sad kao da su bili iste dobi. Bila je iskreno pobožna i išla je u crkvu. Svi su to znali. Mogla je na očigled svih raditi ono što je drugima bilo zabranjeno.” Galina Kravčenko, Nadjina kolegica s fakulteta.

„Danas je Rumunjska na Zapadu poznatija od Eiffelova tornja i poštovanija od engleske kraljice. A sve to zahvaljujući Drugu i meni.” ELENA CEAUŞESCU (1916. – 1989.) sa suprugom Nicolaeom (1914. – 1989.) u šetnji.

10

Žene diktatora

Staljin:ljubav, slava i dača

Nemoguć si! Ti si krvnik, eto što si!Mučiš svoju ženu, vlastitoga sina, cijeli ruski narod.

Nadja Staljin

Zadnji ples

Konačna scena između Staljina i Nadje odigrala se u noći 8. studenog 1932. Te se večeri u Kremlju održavalo slavlje povodom petnaeste obljetnice revolucije. Primanje je kod Vorošilova, ko-mesara za obranu, u Konjaničkom krilu, uskoj i dugačkoj zgradi. Uostalom, kao i svake godine. Prisutni su svi dužnosnici režima. Ondje uzvanici rado zapjevaju i zaplešu, po kavkaski. Sigurno i Staljin započinje pjesmuljak.

Vojd nazdravlja eliminaciji neprijatelja države. Primjećuje da ona nije digla čašu: „Zašto ne piješ?!” agresivno joj dovikne. Dobro zna da ona nikad ne pije. Zna i da ona i Buharin, koji sjedi kraj nje, ne odobravaju organiziranu glad u Ukrajini. Što to njih dvoje kuha-ju? On je provocira. Ona ne odgovara. Baca na nju koru naranče i opuške cigareta. Prevršio je mjeru. „Ej ti, popij si nešto!” drekne na nju. Ona se naglo digne od stola i odgovori: „Ne zovem se EJ TI.” Bijesna izlazi. „Šuti, šuti!” dovikuje Staljinu koji joj još doba-cuje dok se udaljuje. On odmahuje glavom. „Kakva glupača”, još pridoda. „Ja svojoj ženi ne bih dopustio da tako sa mnom razgo-vara”, primjećuje Budjoni, jedan od uzvanika.

Netko treba otpratiti Nadju. Polina Molotovna, Molotovljeva žena i jedna od njezinih najboljih prijateljica, pohita za njom. Ho-daju duž cijelog Kremlja. „Stalno gunđa i zašto je baš morao ona-ko očijukati17?” S kime je tu večer Staljin očijukao, i to pred svim časnim uzvanicima i svojim bližnjima? Je li želio izazvati njezinu ljubomoru pred Buharinom?

11

Probleme je izazvala žena Aleksandra Jegorova, zapovjednika u Crvenoj armiji. Strasno je s njome plesao tijekom večeri i šaputao joj na uho. Sjedi joj preko puta. Zatim se usudio očešati se o Gali-ju Jegorovnu, filmsku glumicu, dobro poznatu po svojim vezama i izazovnom odijevanju. Staljinove zavodničke metode katkad su dječačke, ali i stupidne ako je pijan: te je večeri zaveo Galiju ga-đajući je kuglicama kruha. Nadja je izvan sebe od bijesa. „Bio je pijan, glupirao se”, pokušava je utješiti Polina.

Kako boljševičkom vođi mogu biti privlačne tako napirlitane kokoši u luksuznoj odjeći! Plesačice, frizerke, glumice... Nadja je ponosna što je sačuvala prirodno dostojanstvo i odbila beskorisno držanje do izgleda: nosi stroge i bezoblične haljine, jednostavne šalove, košulje podignuta ovratnika i ne šminka se... Osim večeras. Baš je večeras odlučila da će biti drugačija. Odjenula je dugač-ku crnu haljinu izvezenu crvenim ružama. Naručila ju je iz Ber-lina. Jedini put da nije skupila kosu u punđu, nego je napravila finu frizuru s ružom u crnoj kosi. On nije niti primijetio kako se uredila...

Dvije se žene vraćaju prema stanu, razgovarajući putem po Kre-mlju. Polina je ostala cijelu noć. „Smirila se”, ispričat će o toj večeri, „i govorila o fakultetu i prilici da nađe posao.” Ostavlja Nadju u zoru na ulasku u dvorac Potešnij i prelazi aleju kako bi se vratila u svoj stan u Konjaničkom krilu.

Nadja odlazi do Staljinova ureda, na drugom kraju hodnika. Prazan je. Izgleda da se noćas nije vratio kući. Mikojan, komesar za poljoprivredno-prehrambenu industriju, kaže da je Nadja nazvala jednu daču blizu Kremlja i javio joj se stražar:

– Je li Staljin ondje?– Jest– S kime?– S Gusovljevom ženom.Staljinov tjelesni čuvar Vlasik potvrđuje Hruščovu da je Staljin

s večere kod Vorošilova zaista otišao s nekom ženom, prema jednoj od svojih dača.

Staljin

12

Žene diktatora

Nadja baca ružu koju je brižljivo umetnula u kosu. Ulazi u svoju sobu, na krevetu zatječe svoje omiljene šalove koje je sve isprobala kako bi izabrala koji će joj najbolje pristajati uz haljinu. Kroz pro-zor gleda ruže u Aleksandrovu vrtu.

Uz haljinu u koju je još odjevena, brat Pavel joj je iz Berlina donio i pištolj, Mauser, u kožnatoj futroli: „Jer se u Kremlju kat-kad osjećam tako nelagodno i osamljeno, samo s jednim dežurnim čuvarom.”

Piše pismo Staljinu, strašno pismo puno spočitavanja.Staljin nije nikada ustajao prije jedanaest sati ujutro. U koliko

se sati vratio? Je li vidio Nadju posljednji put ili je bio previše pijan da bi se i sjetio?

Sluškinja otvara Nadjina vrata kad se već bliži vrijeme ručka. Zatječe je u lokvi krvi, podno kreveta. Nadja si je pucala u srce, jastukom prigušivši buku detonacije. Sluškinja otrči potražiti dadi-lju. Dvije su žene zgrožene i zaprepaštene. Zovu Paukera, drugoga Staljinova tjelesnog čuvara, a zatim i Jenukidzea i Polinu. Jenu-kidze stiže prvi. Molotov i Vorošilov prispjeli su nekoliko minuta poslije. Pronalaze Nadjino pismo koje će poslije tajanstveno nestati. Vlasik svjedoči da su kraj kreveta pronašli i program koji je napi-sao poznati antistaljinist Riutin, oporbenjak unutar boljševističke stranke. Brošura oporbe... Njezin muž više nije bog kakvim ga je prije smatrala i Nadja se pridružila onima koji su spoznali kakve strahote čini ruskom narodu. Želi li ga svojim nasilnim samou-bojstvom optužiti?

Brat Pavel stiže sa svojom lijepom ženom Genijom. U blago-vaonici se dogovaraju. Trebaju li probuditi Staljina? On ulazi u prostoriju. Hrabrom Janukidzeu izleti: „Josife, Josife... Nadja je mrtva.” Staljin pograbi čašu valerijane, tadašnjeg Valiuma, koju je liječnik pružao Nadjinoj uplakanoj majci. Popije ju naiskap. Zatim ode vidjeti tijelo. Daju mu pismo. Neurotično ga preleti. „Uništila me”, kaže. „Nadja, Nadja, meni i djeci tako ćeš trebati.”

Buharinova žena prepričava ukop drugarice Nadje: prije nego što su zatvorili lijes, Staljin je zatražio da pričekaju trenutak pa joj

13

Staljin

podigao glavu i poljubio je. Čemu sad poljupci, pomislio je Buha-rin. Uništio ju je.

Svi su imali priliku konstatirati da je Nadja u lijesu ležala odje-vena u lijepu izvezenu haljinu koju je odlučila nositi onu večer kad se dogodila tragedija, a koju Staljin nije niti primijetio.

Tjedan dana prije samoubojstva Nadja je prijateljici povjerila da samo što se nije dogodilo nešto strašno, da je označena pečatom zle kobi još od rođenja. Staljin joj je tijekom jedne svađe urlajući objavio da je ona njegova vlastita kći. Nadja je ispričala da je ispitala majku koja joj je otkrila jezovitu istinu: godinu dana prije njezina rođenja imala je dvomjesečnu vezu sa Staljinom. Budući da je s vremenom uočila da poprima crte svojega zakonitog oca Sergeja, nikad nije posumnjala u njezino podrijetlo. Ovo otkriće, bilo istinito ili ne, zadalo je završni udarac uzdrmanoj ličnosti.

Staljin je tri dana ležao u svojoj sobi. Njezinu je gestu shvatio kao pobunu protiv njega, s nakanom da mu naškodi. Na pogre-bu su ga čuli kako nad otvorenim lijesom kaže: „Napušta me kao neprijatelj.” A zna se kako Staljin postupa s neprijateljima... Nije prisutan na pogrebnom obredu, kao ni na misi zadušnici. U šoku izjavljuje da će sići s vlasti. No naravno da to neće učiniti.

14

Elena Ceauşesculuksuz, spokoj i Securitate

Danas je Rumunjska na Zapadu poznatija od Eiffelova tornjai poštovanija od engleske kraljice.

A sve je to zahvaljujući Drugu i meni.

Elena Ceauşescu

Žena 1980-ih godina

Elena je postigla cilj koji si je postavila tijekom susreta s Jiang Qing i Isabel Perón: vladati zemljom mužu uz bok. Osamdesete godine dvadesetog stoljeća svečano započinju zajedničkim dola-skom para Ceauşescu na vlast.

Prva velika nacionalna misa na kojoj se slavi sveta Elena dogodila se u tjednu njezina rođendana, 7. siječnja 1979. Već 6. siječnja dnevne novine Scantea crvenom tintom objavljuju „gorljivi hommage partije i naroda”. To je prvo javno slavljenje Nicolaeve žene. U članku se kao razlog hommagea navode postignuća „aktivistice na čelu naše partije i glasovite znanstvenice”, narodne kćeri Elene. Istog dana Institut za kemiju objavljuje zbirku njezinih najvažnijih članaka, čiji je naslov u istom suzdržljivom stilu: Hommage njezinih suradnika.

Idućega se dana, na njezin rođendan, slavi šezdeset godina sta-rosti i četrdeset godina revolucionarnog djelovanja drugarice Elene. „Velika intelektualka” postaje predmetom službenog kulta. Prima orden prve klase Socijalističke Republike Rumunjske. To je nagra-da za dobročinstva koja čini ova svetica novog poretka, kao što su „afirmacija rumunjske znanosti” ili pak „animacija multilateralnog razvoja socijalističkog društva18”.

Naslovnica tiska od 7. siječnja svjedoči o promjeni njezina sta-tusa: odsad je heroina. Izabrali su fotografiju snimljenu prilikom dodjele počasnog doktorata Kraljevskog instituta za kemiju u Londonu. Zatim na red dolaze pohvalni telegrami koje su poslale

15

Ceauşescu

akademije i istraživački instituti koje Rumunjska cijeni, pa čak i Nacionalno vijeće za ženska pitanja. U unutrašnjosti novina, na trećoj stranici, objavili su njezin životopis, pompozno nabrajajući sedamnaest doktorata (na kraju života imat će sedamdeset četiri rumunjske i međunarodne sveučilišne titule). Podsjećaju i na to da su njezina djela prevedena na devetnaest jezika, zadnji prijevod ovu bjesomučnu istraživačicu ispunjava srećom, a rumunjskom geniju odaje počast: u Ateni su njezina sabrana djela upravo prevedena na grčki.

Studeni 1979. Razrada kulta Elenine ličnosti prešla je još jednu etapu. Prvi su put javni hvalospjevi upućeni jednoj ženi. Na 12. kongresu Rumunjske komunističke partije drugarici zahvaljuju na njezinu političkom doprinosu. Službeni pjesnici slave „bogatu revo-lucionarnu aktivnost” te „zasnivanje obrazovanja na znanstvenim temeljima”, do kojega je napokon došlo zahvaljujući njoj. Tom je prilikom iznijela prvi programski dokument za rumunjsku znanost i industriju: pala je odluka o petogodišnjem planu, ali njezine pro-ročanske vizije skiciraju naputak djelovanja sve do... 2000. godine.

Početkom 1980-ih zajedno sa suprugom drži žezlo doživotnog predsjednika koje je njezin muž primio na inauguraciji. Golema propaganda koja se zasniva na njezinu znanstvenom ugledu lan-sirala ju je za manje od deset godina na najviše državne dužnosti.

Osim što se domogla titula, Elena je prekinula s tradicijom ru-munjskih vlada te se nametnula zahvaljujući imidžu kompetentne osobe. Tako stvara iluziju vladajuće elite koja se regrutira prema zaslugama. Njezina se putanja tako doima nezaustavljivom.

Što skriva ta lavina titula i priznanja? Želju da postane Con-ducător umjesto Conducătora? Mnogi se pitaju bi li Elena bila spo-sobna vladati. Početkom 1980-ih mnogo se naklapa o tome bi li Elena bila u stanju konkurirati mužu na čelu države. Glasine su čak i preciznije: Elena bi mogla stvoriti savez sa sinom Nicuom kako bi svrgnula Nicolaea. Nada li se tomu narod koji živi u bijednim uvjetima, misleći da bi Majka vladala blažom rukom?

16

Žene diktatora

Elena nije napisala politički program – piše što je manje moguće ne bi li sakrila nepoznavanje gramatike. Njezine javne izjave iz tog razdoblja daju nam dragocjenu informaciju o tome kako nastoji odgovoriti na glasine: „Još jedanput podsjećam da sam bila silno sretna što surađujem sa svojim drugom mužem još od vremena kad smo djelovali u ilegali. Bio mi je svijetao primjer odlučnosti i potpune predanosti revolucionarnoj borbi te me naučio da nepo-kolebljivo vjerujem u pravednost naše stvari te u pobjedu radničke klase i naše partije.”

Majka Elena daje jasnu poruku: sve dok je Nicolae na životu, on će joj biti na prvome mjestu.

Sad kad se na institucionalnoj razini popela na najviši vrh po-kraj njega, može li otići još dalje a da ne svrgne muža?