ROBERT M

ROBERT M. PIRSIG

Zen

i

Umjetnost

Popravljanja Motocikla

ISPITIVANJE VRIJEDNOSTI

Prijevod: Mate Maras

Sadraj:

PRVI dio

DRUGI dio

TREI dio

ETVRTI dio

O autoru i knjizi

Pieva napomena

Ovo to slijedi temelji se na stvarnim dogaajima. Premda je mnogo toga izmijenjeno zbog knjievnih razloga, sve se u biti mora smatrati injenicom. Meutim, ova se knjiga nipoto ne smije vezivati s pozamanim poljem pounih obavijesti o izvornom uenju zen budizma. Ona ne sadri mnogo podataka ni o motociklu.

A to je dobro, Fedro,

i to nije dobro -

treba li ikog pitati da to kae?

PRVI DIO

1

Mogu vidjeti na satu, ne diui ruke s lijeve ruke motocikla, da je osam i pol ujutro. ak i kod sto kilometara na sat vjetar je topao i vlaan. Kad je ovako vrue i sparno u osam i pol, pitani se kako e biti poslije podne.

Vjetar je proet otrim mirisima movare kraj puta. Nalazimo se u podruju Sredinje nizine koje je puno barskih lovita na divlje patke, od Minneapolisa na sjeverozapad prema Dakotama. Vozimo se starom betonskom dvostaznom cestom na kojoj nema mnogo prometa otkad je usporedno s njom nainjena etverostazna autostrada prije nekoliko godina. Dok prolazimo pokraj neke movare, zrak iznenada postaje hladniji. Zatim, kad ve proemo, on opet naglo postaje topliji.

Sretan sam to opet vozim ovim predjelima. To je neka vrsta zabiti, poznate po tome to nema niega i ba je zato nekako privlana. Na ovakvim putovima nestaje napetosti. Poskakujemo po oteenom kolniku izmeu traka i prostranih livada, pa opet traka i movarne trave. Tu i tamo protegne se otvorena vodena Povrina, te ako pomnjivo gleda moe vidjeti divlje Patke na rubu traka. I kornjae ... Eno i crvenokrilnog kosa.

Udaram Christa po koljenu i pokazujem mu ga.

- to je? - dere se on.

- Kos!

On kae neto to ja ne ujem. - to kae? - derem se ja.

On me potee za zatiljak kacige i dere se: -

Vidi, sam ih ve mnogo, tata!

- O! - derem se opet ja. Zatim klimnem glavom. Kad ima jedanaest godina, nisi osobito zadivljen cr-venokrilim kosom.

Za to mora biti stariji. Za mene je sve ovo pomijeano s uspomenama kojih on nema. Hladna jutra davno prije kad je movarna trava utjela a traci se povijali na sjeverozapadnom vjetru. Tada se otri miris dizao iz blata to smo ga gazili visokim izmama da bismo stigli na poloaj prije izlaska sunca i otvorenja sezone lova na divlje patke. Ili zime kad su bare bivale zamrznute i mrtve, pa sam mogao hodati po ledu i snijegu izmeu zamrlih traka ne videi nita osim siva neba i mrtvih i mrzlih stvari. Tada su kosovi bili otili. Ali sad su se u srpnju vratili i sve je veoma ivo i svaka stopa tih bara bruji i teke i zuji i cvrkute, prava zajednica milijuna ivih bia koja ive svoj ivot u nekoj vrsti blage neprekidnosti.

Kad provodi odmor na motociklu ,stvari gleda potpuno drugaije nego ikada dotad. Kad si u automobilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budui da si na to naviknut i ne primjeuje da je sve ono to vidi kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatra i sve dosadno promie kraj tebe u nekom

okviru.

Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalazi se usred prizora, vie ga puko ne gleda, i osjeaj prisutnosti je strahovit. Taj cement to juri desetak centimetara ispod tvojih nogu neto je stvarno, ista materija po kojoj hoda, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne moe ustaliti pogled, ali moe spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoe, i sve to zajedno, cijelo iskustvo, nikada se ne gubi iz neposredne

svijesti.

Chris i ja putujemo u Montanu s nekim prijateljima koji se voze pred nama, a moda smo se zaputili i dalje. Planovi su nam namjerno neodreeni, vie nam je do toga da putujemo nego da nekamo stignemo. Provodimo odmor, to je sve. Drai su nam sporedni putovi. Asfaltirani mjesni putovi su najbolji, dravne ceste poslije njih. Najgore su autostrade. elimo da se dobro zabavimo, ali za nas taj naglasak pada na dobro vie nego zabavimo, a kad se tako pomakne naglasak cijeli se pristup tome mijenja. Zavojiti planinski putovi su dugi i kad su u pitanju sekunde, ali u njima se mnogo vie uiva kad je ovjek na motociklu pa ulijee u okuke a ne poskakuje s jedne strane kutije na drugu. Putovi s malo prometa su kako ugodniji tako i sigurniji. Putovi na kojima nema restorana i samoposluga bolji su, to su putovi gdje vam grmlje i livade i vonjaci i panjaci dopiru gotovo do ramena, gdje vam djeca mau dok prolazite, gdje ljudi gledaju s verandi da vide tko je to, gdje su - kad se zaustavite da pitate pravac ili obavijest - odgovori ee dulji nego to elite a ne krai, gdje vas ljudi pitaju odakle ste i koliko se ve vozite.

Prolo je ve nekoliko godina kako smo se moja ena i ja i nai prijatelji prvi put prihvatili ovih putova. Ponekad smo na njih skretali zbog promjene ili da udarimo poprijeko na drugu autostradu, i svaki su nam put krajolici bili izvanredni pa smo naputali takav put s osjeajem olakanja i uitka, inili smo tako mnogo puta dok naposljetku nismo shvatili ono to je bilo bjelodano: ti su putovi uistinu razliiti od glavnih putova. Cijel ritam ivota i narav ljudi koji ive du njih su razliiti. Oni nikamo ne idu. Oni nisu prezaposleni da bi bili uljudni. Ovdanjost i sadanjost stvari je neto o emu oni sve znaju. Drugi su, oni koji su prije mnogo godina otili u gradove i njihovi izgubljeni potomci, to posvema zaboravili. Otkrie toga bilo je zaista neto.

udio sam se zato nam je toliko dugo trebalo da se osvijestimo. Vidjeli smo to a nismo vidjeli. Ili bolje reeno, bili smo svikli da to ne vidimo. Zatucani, moda, milju da se pravi ivot odvija u velikom gradu i da je sve to samo dosadna provincija. Bilo je to zagonetno. Istina kuca na vrata a ti joj kae: Odlazi,

traim istinu, i tako ona ode. Zagonetno.

Ali kad smo to jednom spoznali, naravno, nita nas

vie nije moglo odvojiti od tih putova, vikenda, veeri, Praznika. Postali smo pravi ljubitelji sporednih putova na motociklima i otkrili da se na njima nalazi sve ono to ui u prolazu.Nauili smo, na primjer, kako se uoavaju dobri putovi na karti. Ako je crta krivudava, to je dobro. To predstavlja bregove. Ako se vidi da je glavni put iz maloga grada u vei, to je loe. Najbolji uvijek povezuju jednu zabit s drugom zabiti i imaju cestu kojom moe bre stii onamo. Ako iz veega grada krene na sjeveroistok, nikada nee stii daleko istim smjerom. Izae iz grada i pone okretati na sjever, zatim na istok, pa opet na sjever, i uskoro se nae na sporednom putu kojim se slue samo mjetani.

Glavno je umijee u tome da se ne izgubi. Budui da se putovima slue samo domai ljudi koji ih poznaju po izgledu, nitko se ne ali to na raskrijima nema putokaza. A esto ih nema. Ako postoje, obino su to mali znakovi neupadljivo skriveni iza korova i to je sve. Postavljai znakova na lokalnim putovima rijetko vam neto dvaput kau. Ako propustite onaj znak u korovu, to je va problem, a ne njihov. K tome, otkrivate da su autokarte esto netone kad se radi o lokalnim putovima. I s vremena na vrijeme doivite da vas va lokalni put odvede na neku dvostruku koloteinu, zatim na jednostavnu stazu, onda na neki panjak i stane, ili vas pak odvede u dvorite nekoga farmera.

Tako mi najee plovimo po slijepom nagaanju i zakljuivanju prema znacima koje nalazimo. U jedinom depu nosim kompas za oblane dane kad sunce ne pokazuje pravac, a kartu sam privrstio na poseban nosa na rezervoaru za gorivo gdje raunam prijeene kilometre od posljednjeg krianja i tako znam to treba traiti. Uz taj pribor i bez pritiska da treba nekamo stii dobro se snalazimo i ve je skoro cijela Amerika samo naa.

Za vrijeme vikenda o Prazniku rada i Prazniku palih ratnika putujemo kilometrima po tim putovima ne videi nijedno drugo vozilo, zatim prijeemo autoput i gledamo automobile nanizane branik do branika sve do obzorja. U njima namrtena lica. Djeji pla na stranjim sjedalima. Stalno elim, nai neki nain da im neto reem, ali oni se mrte i ini se da ure, pa nema...

Vidio sam ove movare tisuu puta, a opet su mi svaki put nove. Pogreno je rei da su blage. Mogli biste ih isto tako nazvati okrutnima i bezdunima, ima u njima svega toga, ali njihova stvarnost nadilazi svako poimanje na pola puta. Eto! Golemo jato crvenokrilih kosova uzlijee iz gnijezda u traku, preplaeno naom bukom. Lupam Chrisa po koljenu po drugi put... zatim se sjetim da ih je on ve vidio.

- to je? - dere se on opet.

- Nita.

- Dobro, to je?

- Samo provjeravam da li si jo tu - derem se ja, i nita vie ne kaemo.

Na motociklu ne vodite osobite razgovore, osim ako niste zaljubljeni u deranje. Mjesto toga provodite vrijeme tako da ste svjesni stvari i da razmiljate o njima. O prizorima i zvukovima, o vremenskim prilikama i stvarima koje pamtite, o motoru i krajoliku u kojem se nalazite, razmiljate o stvarima nadugo i nairoko bez urbe i bez osjeaja da gubite vrijeme.

Htio bih iskoristiti vrijeme to sada dolazi da govorim o nekim stvarima koje su mi pale na pamet. Najee smo u tolikoj urbi da nemamo mnogo prilika za razgovor. Iz toga proistjee neka beskrajna svakodnevna plitkoa, jednolinost zbog koje se ovjek godinama kasnije udi kamo je sve to vrijeme oteklo i ali to ga vie nema. Sada kad zaista imamo malo vremena, i to znamo, htio bih ga iskoristiti da govorim malo dublje o nekim stvarima koje mi se ine da su vane. Na pameti mi je nekakva chautauqua*

* Cautuqua (od imena jezera Chautauqua u dravi New York, gdje prvi put osnovana) - Stalna ili putujua ustanova koja se bavila narodnim prosvjeivanjem u

SAD esto vezana za zabavu u obliku predavanja, koncerata i kazalinih predstava, na otvorenom ili pod atorima Osobito je cvala u prvoj etvrtini XX stoljea. (Op. prev.)

- to je jedino ime koje mogu smisliti - nalik na putujue chautauqua predstave pod atorima koje su nekada putovale Amerikom, ovom Amerikom u kojoj se sada nalazimo, nalik na te slavne razgovore u stara vremena kojima je bila svrha da poue i zabave, da okrijepe duh i donesu kulturu i prosvjetu do uiju i misli sluatelja. Chautauque su potisnuli u stranu bri radio, film i TV, a meni se ini da ta promjena nije u cijelosti predstavljala neki napredak. Moda se zbog tih promjena struja nacionalne svijesti sada bre giba, moda je i ira, ali izgleda da plie tee. Stara je korita ne mogu drati i njezina potraga za novima kanda poveava pometnju i razaranje du njenih obala. U ovoj chautau-qui ja ne bih elio prokopati nikakva nova korita svijesti, nego jednostavno produbiti stara u kojima se nakupio mulj s ostacima misli koje su se upljesnivile i otrcanih rijei koje su se previe ponavljale. to je novo? je zanimljivo i sve ire vjeno pitanje, ali pitanje koje, ako se iskljuivo slijedi, dovodi samo do beskrajnog mimohoda trivijalnosti i mode, mulja sutranjice. Naprotiv, htio bih se pozabaviti pitanjem to je najbolje?, pitanjem koje vie zadire u dubinu nego u irinu, pitanjem iji odgovori nastoje otplaviti mulj nizvodno. Ima razdoblja u povijesti ovjeanstva kad su korita misli bila preduboko usjeena pa nikakva promjena nije bila mogua, i nikada se nita novo nije dogaalo, a najbolje je bilo pitanje dogme, ali danas nije takvo stanje. ini se da sada struja nae zajednike svijesti razvaljuje svoje obale, gubei sredinji pravac i svrhu, poplavljujui nizine, razdvajajui i osamljujui uzvisine, bez ikakva posebnog cilja osim zaludnog ispunjenja vlastite unutranje snage zamaha, ini se da treba malo produbiti korito.

Daleko ispred druge dvojice, John Sutherland i njegova ena, Sylvia, skrenue s puta na ureeni prostor za piknik. Vrijeme je da se protegnu noge. Dok zakreem motor prema njima, Sylvia skida kacigu i ratsresa kosu, a John podie svoj BMW na podupira. Nema razgovora. Bili smo na toliko mnogo izleta zajedno da na prvi pogled znamo kako se osjeamo. Upravo sada mi smo sami tihi i gledamo oko sebe.

Klupe za piknik puste su u ovo doba jutra. Imamo na raspolaganju cijele prostor. John odlazi preko trave do crpke od lijevanog eljeza i poinje crpsti vodu za pie. Chris je odlutao kroz neko drvee iza travnatog huma do potoia. Ja samo zurim uokolo.

Poslije nekoliko trenutaka Sylvia sjeda na drvenu klupu i istee noge, podiui lagano jednu po jednu bez gledanja. Duge utnje izazivaju u njoj potitenost, pa o tom poinjem razgovor. Ona digne pogled a zatim ga opet spusti.

- To je zbog svih onih ljudi u kolima to su prolazili u suprotnom smjeru - ree. - Prvi je izgledao tako tuno. Zatim je idui potpuno isto izgledao, pa opet idui pa idui, svi su bili isti.

- Samo su se vozili u grad na posao.

Ona dobro primjeuje, ali u tome nije bilo nita neprirodno. - No, zna, posao - ponavljam. - Ponedjeljak izjutra. Polusneni. Tko u ponedjeljak izjutra ide na posao nasmijan?

- Ali izgledali su tako izgubljeno - veli ona. - Kao da su svi bili mrtvi. Kao pogrebna povorka. - Zatim spusti obje noge i ostavi ih tako.

Ja vidim to ona kae, ali logiki to nikamo ne vodi. ovjek radi da ivi, a to i oni ine. - Ja sam promatrao movare - velim.

Malo zatim ona die pogled i kae: - to si vidio?

- Bilo je cijelo jato crvenokrilih kosova. Naglo su se vinuli kad smo kraj njih prolazili.

- Oh.

- Bio sam sretan to ih opet vidim. Oni povezuju stvari, misli i slino. Zna?

Ona razmilja trenutak, a zatim se smijei na tamno zelenoj pozadini od drvea. Ona razumije neobian jezik koji nema nikakve veze s onim to govorite. Ki.

- Da - kae. - Lijepi su.

- Pazi na njih - kaem ja.

- Dobro.

Pojavljuje se John i provjerava opremu na motociklu. Pritee neke konope a onda otvara bisage i poinje po njima kopati. Mee neke stvari na zemlju. - Ako ti ikada ustreba kakav konop, samo izvoli - veli on. - Boe, mislim da ga imam pet puta vie nego to mi ovdje treba.

- Jo ne - odgovaram ja.

- ibice? - veli on i dalje prekapajui. - Mast za opekotine, eljevi, vezice za cipele... vezice za cipele? Zato nam trebaju vezice za cipele?

- Nemojmo opet o tome - veli Sylvia. Oni se pogledaju smijeno ukoena lica pa oboje svinu pogled na me.

- Vezice za cipele mogu svakoga trenutka pui - velim sveano. Oni se smijee, ali ne jedno drugome.

Uskoro se pojavljuje Chris i vrijeme je da se krene. Dok se sprema i uspinje, oni polaze i Sylvia nam mae. Ponovo smo na cesti, i ja gledam kako oni poveavaju razmak ispred nas.

Chautauqua koju imam na umu nastala je zbog njih dvoje prije mnogo mjeseci i moda je, premda to ne znam, povezana sa stanovitim nevidljivim neskladom meu njima.

Pretpostavljam da je nesklad obina stvar u svakom braku, ali u njihovu sluaju to izgleda traginije. Bar to se tie mene.

Nema meu njima sukoba linosti; to je neto drugo, za to nijedno od njih ne treba okrivljavati, ali ni on ni ona nemaju nikakva rjeenja za taj nesklad, a nemam ga ni ja, nego samo neke ideje.

Ideje su se rodile iz onoga to se inilo neznatnim razlikama u miljenju izmeu Johna i mene o vrlo nevanim stvarima: koliko ovjek treba odravati svoj motocikl. Meni se ini da je prirodno i normalno sluiti se s ono malo alata i uputstava to se isporuuju sa svakim motorom, i da ga sam ugaam i popravljam. John se s tim ne slae. Njemu je drae prepustiti upuenom mehaniaru da se brine o tim stvarima da bi bile dobro uinjene. Nijedno od tih gledita nije neo

bino, i nikada se ta neznatna razlika ne bi toliko poveala da nismo tako mnogo vremena proveli u zajednikoj vonji i sjedenju po usputnim krmama pijui pivo i razgovarajui o svemu to nam je padalo na pamet. Na pamet nam je obino padalo o emu smo razmiljali pola sata ili etrdesetpet minuta nakon naeg posljednjega razgovora. Kad se radi o putovima ili vremenu ili ljudima ili starim uspomenama ili o emu god u novinama, razgovor se razvija prirodno i ugodno. Ali kad god mi je rad motora u mislima i kad se umijea u razgovor, njegov razvoj prestaje. Razgovor se vie ne kree naprijed. Nastaje muk i prekid povezanosti. To je kao da su dva stara prijatelja, katolik i protestant, sjedili pijui pivo, uivajui u ivotu, kadli je nekako iskrsla tema o spreavanju zaea. Veliko zaleenje.

I naravno, kad otkrijete neto poput toga, to je kao da otkrijete zub iz kojega je ispala plomba. Toga se ne moete otresti. Morate to ispitivati, pipati izdaleka, navoditi razgovor, misliti o tome, ne zato to je to moda ugodno nego zato to vam se vrzma po glavi i nee da izae iz glave. J to vie ispitujem i guram tu temu o odravanju motocikla, to se on vie ljuti, i naravno, zbog toga ja elim iskuavati i gurati sve vie. Ne inim to namjerno da njega ljutim nego zato to ta ljutnja izgleda kao znak neeg dubljega, neeg pod povrinom to nije odmah oito.

Kad razgovarate o spreavanju zaea, sve zapne i zaledi se zato to se tu ne radi o prepirci hoe li se vie ili manje djece roditi. To je samo na povrini. Ispod toga lei sukob vjere, vjere u iskustvo drutvenog planiranja i vjere u vlast Boga kako nam je otkriva uenje katolike crkve. Moete dokazivati praktinost planiranog raanja djece dok se ne umorite sluajui sami sebe, ali to niemu nee dovesti jer va protivnik ne priznaje pretpostavku da je ita to je drutveno praktino dobro po sebi. Dobrota za njega ima druge izvore koje on cijeni jednako ili vie nego drutvenu praktinost.

Tako je i s Johnom. Ja mogu propovijedati praktinu vrijednost i korist odravanja motocikla dok ne promuknem, a da to njega ni ne okrzne. Poslije drugereenice o toj temi njegove oi poprime staklen izraz pa mijenja razgovor ili jednostavno gleda u stranu. On ne eli sluati o tome.

Sylvia se u tome potpuno s njim slae. Ustvari, ona je jo odreitija. - To je neto sasvim drugo - kae ona kad je blagonaklono raspoloena. - To su gluposti - kae kad to nije. Oni ele da to ne razumiju. Da ne uju o tome. I to vie elim proniknuti u ono zbog ega ja uivam u mehanikom radu a oni ga mrze, to mi stvar postaje neuhvatljiva. Krajnji uzrok te prvotno neznatne razlike u miljenju izgleda da tee mnogo, mnogo dublje.

Nesposobnost s njihove strane smjesta je iskljuena. Oboje su sasvim dovoljno bistri. Svako od njih moglo bi nauiti ugoditi motocikl za sat i pol ako bi u to uloilo volju i energiju, a uteda u novcu i brizi i vremenu platila bi mu i preplatila uloeni trud. I oni to znaju. Ili moda ne znaju. Ne znam. Nikada ih ne suoavam s pitanjem. Bolje je prijei preko toga.

Ali sjeam se jednog vrelog dana, pred nekim barom u gradiu Savage, Minnesota, kad umalo nisam planuo. Proveli smo u baru oko jedan sat i kad smo izali motori su bili tako vrui da smo jedva mogli uzjahati. Ja upalim i spremam se krenuti, a John uporno pritiskuje noni pokreta. Osjeam miris benzina kao da smo u blizini rafinerije pa mu to kaem, mislei da je to dovoljno da shvati da mu se motor zaguio.

- Da, i meni mirie - veli on i nastavlja pritiskivati. I on pritiskuje i pritiskuje i poskakuje i pritiskuje a ja ne znam to bih vie rekao. Napokon, on se zamorio i lice mu se kupa u znoju i ne moe vie pritiskivati, pa mu predlaem da izvadi svjeice i pusti da se one osue a cilindri prozrae dok mi odemo na jo jedno pivo.

O boe sauvaj! On se ne eli u to uputati.

- U to to?

- O, vaenje alata i tako dalje. Nema razloga da ne upali. Motor je potpuno nov a ja se savreno drim uputstava. Pogledaj, povukao sam do kraja ok kao to pie.

- Do kraja ok?

- Pa tako pie u uputstvu.

- To vai kad je hladan!

- No, bili smo unutra bar pola sata - veli on.

To me nekako zdrma. - Danas je vru dan, John - velim ja. - I treba im mnogo dulje da se ohlade nego kad je leden dan.

On se poee po glavi. - No, zato to nisu napisali u uputstvu? - Zatim smanji ok i na drugi pritisak upali. - Mislim da se o tome radilo - veli razdragano.

A ve slijedeega dana izvezli smo se u blizinu istog predjela i to se opet dogodilo. Ovog sam puta odluio ne rei ni rijei, pa kad me je ena tjerala da priem i pomognem mu, odmahnuo sam glavom. Rekao sam joj da e se on samo uvrijediti na moju pomo sve dok zaista ne osjeti da mu pomo treba, pa smo se sklonili u hlad i sjeli i ekali.

Primijetio sam da je izvanredno pristojan prema Sylviji dok pritiskuje, to je znailo da je bijesan, a ona je gledala prema nama s izrazom O boe! u oima. Da me ita upitao, ja bih za sekundu bio ondje da vidim to je, ali nije htio. Prolo je valjda petnaest minuta prije nego to je upalio.

Kasnije smo opet pili pivo nad jezerom Minnetonka i svatko je za stolom govorio, ali on je utio i mogao sam vidjeti da se iznutra strano grize. Bar to toga puta. Vjerojatno elei malo oduka, on ree - Zna... kad ovako nee da upali to me... zaista se pretvorim u udovite u sebi. Upravo pob jesnim zbog toga. - To mu je ini se pruilo olakanje, pa je dodao: - Imali su samo ovaj jedini motocikl, zna? Ovaj kart. I nisu znali to da s njim rade, da ga poalju natrag u tvornicu ili prodaju u staro eljezo ili to ja znam... i onda su u zadnji as primijetili mene kako dolazim. S tisuu osamsto dolara u depu. I znali su da je njihovim nevoljama kraj.

Nekakvim pjevuckavim glasom ponovio sam svoj govor o ugraanju motora i on se trudio da slua. On se ponekad zaista trudi. Ali tada se opet pojavila zapreka i on je otiao do bara po jo jedno pie za sve nas i razgovor se okonao.

On nije tvrdoglav, nije ogranien, nije lijen, nije glup. Jednostavno nije postojalo lako objanjenje. I tako je to ostalo u zraku, neka vrsta tajne od koje ovjek odustaje jer nema smisla samo obilaziti i obilaziti traei odgovor kojega nema.

Dogaalo se i meni da sam moda bio teak u nekim razgovorima, ali meni se moglo i dokazati. Veina motociklista na duge staze zna kako se ugaa motor da dobro radi. Vlasnici automobila obino ne diraju motor, ali svaki grad koliko god malen bio ima servis sa skupim dizalima, specijalnim alatom i opremom za otkrivanje kvara to prosjean vlasnik auta ne moe imati. Osim toga automobilski motor mnogo je sloeniji i nepristupaniji nego motor motocikla, pa to ima nekoga smisla. Ali za Johnov motocikl, za BMW R 60, kladim se da ne postoji nijedan mehaniar odavde do Salt Lake Cityja. Ako mu pregore platine ili svjeice, on je gotov. Znam da uza se nema rezervne platine. On ni ne zna to su platine. Ako ga izda u zapadnom dijelu June Dakote ili Montane, ne znam to e uiniti. Prodati ga moda Indijancima. Ovoga trenutka znam to ini. Paljivo nastoji da o tome uope ne misli. Motori BMW su slavni po tome to ne stvaraju mehanikih problema i s tim on rauna.

Mogao sam misliti da je to samo njihov udnovat stav prema motociklima, ali kasnije sam otkrio da se on protee i na druge stvari... ekajui na njih da krenemo jedno jutro, primijetio sam da im u kuhinji curi slavina sudopera i sjetio se da je curila i kad sam zadnji put bio tu te da je ustvari curila oduvijek. Spomenuo sam to Johnu i on mi je rekao da ju je pokuao popraviti metnuvi novi brtveni prsten ali da nije pomoglo. To je bilo sve to mi je rekao. Iz toga se dalo zakljuiti da je time sve bilo svreno. Ako pokua popraviti slavinu i od tvoga popravljanja nema koristi, to znai da ti je sueno ivjeti sa slavinom koja curi.

To me navelo da se upitam da li im to ide na ivce to kap-kap-kap, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu ali nisam mogao na njima primijetiti nikakve Ijutnje niti brige zbog toga, pa sam zakljuio da njima jednostavno nije stalo do slavina koje cure. Nekim ljudima nije stalo.

Ne sjeam se zbog ega sam promijenio taj zakljuak ... zbog neke slutnje, neke pronicavosti jednoga dana, moda zbog neprimjetne promjene u Sylvijinu raspoloenju kad bi kapanje postalo posebno glasno a ona pokuavala razgovarati. Njezin je glas veoma njean. I jednog dana kad je pokuavala razgovarati kroz to kapanje, ula su djeca i prekinula je, pa je na njih planula. inilo se da njezina srdba na djecu ne bi bila ni izdaleka toliko velika da slavina nije kapala kad je pokuavala razgovarati. Razbjesnila se zbog pomijeanog kapanja i djejeg vikanja. Strano me se dojmilo tada to ona ne krivi slavinu, i to namjerno ne krivi slavinu. Ona je potpuno zaboravljala tu slavinu! Potiskivala je ljutnju na slavinu, a ta prokleta slavina to kapa spremala se da je ubije! Ali zbog nekog razloga ona nije tome pridavala vanosti.

Zbog ega potiskivati ljutnju na slavinu koja curi? pitao sam se.

Onda se to uklopilo u odravanje motocikla, i u mojoj se glavi upalila jedna od onih aruljica pa sam pomislio: A-haaaa!

Ne radi se o odravanju motocikla, o slavini. Oni cijelu tehniku ne trpe. I tada su svakovrsne stvari poele padati na svoje mjesto, i ja sam znao to je posrijedi. Sylvijina ljutnja na nekog prijatelja koji misli da je kompjutorsko programiranje stvaralako. Pa svi njihovi crtei i slike i fotografije bez iega tehnikog u njima. Naravno, ona se nee rasrditi na onu slavinu, pomislio sam. ovjek uvijek potiskuje trenutanu srdbu na neto to duboko i trajno mrzi. Naravno, John odustaje svaki put kad iskrsne razgovor o popravljanju motocikla, ak i kad je oito da zbog toga pati. To je zbog tehnike. Sigurno, jamano, oigledno. Kad to vidi sve je tako jednostavno. Prije svega, oni uzjahuju motocikle da bi pobjegli od tehnike u prirodu na svjei zrak i sunce. Kad ih ja opet suoim s njom upravo u asu i na mjestu gdje misle da su napokon od nje pobjegli, to ih oboje naprosto sledi, i to uasno. Eto zato serazgovor uvijek prekida i zaleuje kad god se spomene ta tema.

I druge se stvari s tim slau. Oni ponekad govore s tako malo munih rijei o tome ili o tome svemu kao na primjer u reenici: - Od toga jednostavno ne moe pobjei. - A ako ja upitam: - Od ega? - odgovor moe biti: - Od svega toga - ili: - Od organiziranog toka stvari - ili ak: - Od sistema. - Sylvia mi je jednom branei se rekla: - No, ti zna kako da s tim izae na kraj - to me je toliko zabezeknulo toga puta da mi je bilo neugodno pitati to je to pa sam ostao pomalo zbunjen. Mislio sam da se radi o neem tajanstvenijem nego to je tehnika. Ali sada vidim da je to uglavnom, ako ne i posve, bila tehnika. Ali ni to nije prava rije. To to je neka vrsta sile koja gura naprijed tehniku, neto neodreeno, ali neljudsko, mehaniko, beivotno, neko slijepo udovite, neka smrtna sila. Neto ogavno od ega oni bjee ali znaju da ne mogu umaknuti. Ja o tome ovdje nekako precrno govorim, ali evo o emu se radi bez uzvienog i strogo odreenog naina govora. Postoje negdje ljudi koji to razumiju i bjee od njega, ali to su tehnolozi i oni govore neljudskim jezikom kad opisuju to ine. Sve su to dijelovi i veze neuvenih stvari koje za vas nemaju nikakva smisla bez obzira koliko ih puta ujete. A njihovi proizvodi, njihovo udovite prodire zemlju i zagauje im zrak i jezera, i nema naina da mu se zada protuudarac, a jedva mu se ikako moe umaknuti.

Nije teko doi do toga stajalita. Proite kroz podruje teke industrije u nekom velikom gradu i odmah ete nai svu tu tehniku. Ispred nje su visoke ograde od bodljikave ice, zakljuani ulazi, natpisi ULAZ ZABRANJEN, a preko toga, kroz aav zrak, vidite rune udnovate oblike od metala i cigle i ne znate im svrhu i nikada im neete vidjeti gospodare. Ne znate emu to slui, ni zato je ondje, nitko vam to nee rei, i tako vam ostaje samo da se osjeate otueni, strani, kao da ne pripadate tu. Tko to posjeduje i razumije taj ne eli da budete u blizini. Od sve te tehnike nekako ste postali tuinci u vlastitoj zemlji. Ve njezin oblik i pojava i tajanstvenost govore: - Gubi se. -

Znate da za sve to negdje postoji nekakvo objanjenje i da to bez sumnje slui na neki neizravni nain ovjeanstvu, ali to ne vidite. Vi vidite znakove ULAZ ZABRANJEN i NE PRILAZI i da nita ne slui ljudima nego da maleni ljudi, kao mravi, slue tim udnim, neshvatljivim oblicima. I pomiljate: ak da sam i dio toga, ak da i nisam stranac, bio bih samo jo jedan mrav koji slui tim oblicima. Tako se konano raa neprijateljstvo, i mislim da je na kraju krajeva to upleteno u inae neobjanjivo dranje Johna i Sylvije. Sve to se tie ventila, osovina, odvijaa dio je toga dehumaniziranog svijeta, i oni o tome ne ele razmiljati. Oni ne ele u to upasti.

Ako je tako, nisu u tome sami. Nema sumnje da su slijedili svoje prirodne osjeaje i da nisu nikoga pokuali oponaati. Ali i mnogi drugi slijede svoje prirodne osjeaje i ne pokuavaju nikoga oponaati, a prirodni osjeaji vrlo mnogo ljudi slini su u toj stvari; pa tako kad ih promatrate u cjelini, kao to to novinari ine, dobivate dojam masovnog pokreta, antitehnolokog masovnog pokreta, cijelog politikog antitehnolokog lijevog buenja, koje prividno niotkuda ne izvire, s parolama: Dosta nam je tehnike. Nosite je na drugo mjesto. Maknite je odavde. Taj dojam ipak obuzdava tanka pauina logike koja naglaava da bez tvornica nema zaposlenja ni ivotnog standarda. Ali ima ljudskih snaga koje su jae od logike. Uvijek ih je bilo, pa ako dovoljno ojaaju u svojoj mrnji prema tehnici ta pauina moe pui.

Za borce protiv tehnike, protiv sistema, izmiljeni su kalupi i klieji poput bitnika i hipija, a trajat e i dalje. Ali ne mogu se pojedinci preobratiti u masu jednostavnim kovanjem masovnih termina. John i Sylvia ne spadaju u masu, niti u nju spada veina drugih koji se ponaaju kao oni. ini se da se oni ba bune protiv toga da postanu pripadnici mase. I osjeaju da je tehnika u velikoj vezi sa silama koje ih nastoje pretvoriti u pripadnike mase i zato je ne vole. Zasada je to jo uglavnom pasivan otpor, bjeanje u seoske Predjele kad se to moe i tome slino, ali ne mora uvijek biti tako pasivan.Ja se s njima ne slaem u odravanju motocikla, ali ne zato to nemam razumijevanja za njihove osjeaje kad se radi o tehnici. Ja samo mislim da njihov bijeg od tehnike i mrnja prema njoj sami sebe poraavaju. Jer Buda, Glava Boja, jednako ugodno prebiva u tokovima digitalnog kompjutora ili zupanicima prijenosa nekog motocikla kao to prebiva na vrhu planine ili laticama nekog cvijeta. Misliti drugaije znai omalovaavati Budu - to znai omalovaavati samog sebe. Eto o tome elim govoriti u ovoj chautau-qui. . .

Sad smo izali iz movare, ali zrak je jo toliko vlaan da moe gledati ravno gore u uti sunev kolut kao da je na nebu dim ili magla. Ali sad smo u zelenom krajoliku. Zgrade na fasadama su iste i bijele i svjee. I nema ni dima ni magle.

2

Put zavija i zavija... zaustavljamo se da se odmorimo i ruamo, izmijenimo nekoliko rijei, i opet kreemo na dugu vonju. Poetak popodnevnog umora nadoknauje se uzbuenjem prvog dana pa se jednoliko gibamo, ni brzo, ni polagano.

Prati nas boni jugozapadni vjetar, i motocikl se naginje prema zapusima, naizgled sam od sebe, da im poniti djelovanje. Kasnije se osjealo neto neobino na tom putu, svijest o neemu, kao da nas netko motri ili prati. Ali ispred nas nema nikakva auta, a u ogledalu su samo John i Sylvia daleko iza nas.

Jo nismo zali u Dakote, ali iroka polja pokazuju da smo im sve blie. Neka se od njih modre od lanova cvijeta to se leluja u dugakim valovima kao povrina ocana. Bregova ima vie nego prije i oni sada nadmauju sve drugo osim neba, koje se ini irim. Zgrade na farmama u daljini su tako malene da ih jedva vidimo. Zemlja se poinje otvarati.

Nema mjesta ni otre crte gdje zavrava Sredinja nizina koja vas zatekne nepripravne, kad isplovljujete iz uzburkane nezatiene luke pa primijetite da su valovi ve porasli, a kad se okrenete vidite da vie nema kopna na vidiku. Ovdje su stabla rjea i iznenada postajem svjestan da nisu samonikla. Donesena su ovamo i zasaena oko kua i izmeu polja po jarcima da tite od vjetra. Ali gdje nisu posaena tu nema grmlja, nema mladih izdanaka - samo trava, katkada s divljim cvijeem i korovom, ali ponajvie trava. Ovo su panjaci. Nalazimo se u preriji.

Osjeam da nitko on nas potpuno ne razumije kako emo provesti etiri srpanjska dana u ovoj preriji. S izleta u automobilima uvijek pamtimo nizinu i velikupusto dokle oko dopire, krajnju jednolinost i dosadu dok vozi sat za satom, nikamo ne stiui, pitajui se koliko e trajati sve to bez okuke na putu, bez promjene na zemlji koja se protee i protee do obzorja.

John se brinuo da Sylvia nee izdrati te neudobnosti pa ju je kanio poslati avionom u Billings, Montana, ali smo ga Sylvia i ja od toga odgovorili. Ja sam tvrdio da su tjelesne neudobnosti vane samo kad si loe volje. Tada se uhvati za bilo to neudobno i to smatra uzrokom. Ali ako si dobre volje, tada tjelesne neudobnosti ne znae mnogo. I kad sam razmislio o Sylvijinoj udi i osjeajima, nisam mogao zamisliti da bi se ona tuila.

Takoer, kad bi stigla u Stjenjak avionom, bilo bi joj kao da vidi te planine usput, kao lijepe kulise. Ali ako u njih stigne nakon nekoliko dana napornog putovanja preko prerija, vidjet e ih drugaije, kao neki cilj, kao obeanu zemlju. Ako bismo John i ja i Chris stigli s tim osjeajem, a Sylvia s dojmom da su planine krasne i lijepe, meu nama bi bilo vie neslaganja nego to bi ga u nama izazvala vruina i jednolinost Dakota. U svakom sluaju ja elim razgovarati s njom, a mislim i na sebe.

U mislima, dok promatram ta polja, ja joj govorim: - Vidi li? ... Vidi li? - i mislim da ona vidi. Nadam se da e kasnije primjeivati i osjeati neto u tim prerijama o emu sam prestao s drugima razgovarati; neto to u njima postoji jer nita drugo ne postoji, a moe se zapaziti jer je sve drugo odsutno. Ona ponekad izgleda tako potitena jednolinou i dosadom svoga gradskog ivota, pa sam pomislio da e u ovoj beskrajnoj travi i vjetru vidjeti neto to se katkad javlja poto se prihvati jednolinost i dosada. To je tu, samo ne znam tome imena.

Sada na obzoru vidim neto to mislim da drugi ne vide. Daleko na jugozapadu - moe se vidjeti samo s vrha ovog brijega - nebo ima taman rub. Sprema se oluja. To me je moda zabrinjavalo. Namjerno sam to isklju

ivao iz misli, ali sam cijelo vrijeme znao da s ovom vlanou i vjetrom vrlo vjerojatno dolazi oluja. Runa je to stvar, ba u prvi dan, ali kao to sam prije rekao, kad si na motociklu ti si ukljuen u krajolik, nisi tek promatra, a oluje su neizbjeni dio krajolika.

Kad bi se radilo samo o grmljavini i isprekidanim naletima vjetra, mogao bi ih moda izbjei, ali ovo je neto drugo. Ta dugaka tamna pruga bez i jednog cirusa ispred sebe predstavlja hladnu frontu. Hladne fronte su estoke, a kad dolaze s jugozapada, najee su. esto ih prati tornado. Kad nailaze, najbolje je sakriti se u kakvu rupu i ekati dok prou. Ne traju dugo a hladan zrak iza njih ugodan je za vonju.

Najgore su tople fronte. One mogu trajati danima. Sjeam se kako smo Chris i ja prije nekoliko godina poli na izlet u Kanadu, preli oko 230 km i zapali u toplu frontu na koju su nas mnogi upozoravali ali mi to nismo razumjeli. Sve to smo doivjeli bilo je glupo i tuno.

Imali smo mali motocikl od est i pol konjskih snaga, preoptereeni prtljagom, rastereeni zdravim razumom. Motor je mogao postizati samo 80 km/h pod punim glasom protiv umjerenog elnog vjetra. Nije to bio motocikl za ovakva putovanja. Prve smo noi stigli do nekog jezera u North Woodsu i preleali pod atorom oluju s kiom koja je potrajala cijelu no. Zaboravio sam opkopati jarak oko atora pa je oko dva izjutra provalila voda unutra i smoila nam obje vree za spavanje. Idueg smo jutra bili mokri i neraspoloeni i nenaspavani, ali ja sam mislio da emo izbjei kiu im krenemo. Nismo bili te sree. Oko deset sati nebo je bilo tako tmurno da su svi automobili imali upaljena svjetla. A zatim se zaista otoilo.

Nosili smo pona koja su prethodne noi sluila kao ator. Sada su se irila kao jedra i usporavala brzinu na 50 km/h pod punim gasom. Na cesti je bilo pet centimetara vode. Svud oko nas sijevale su munje. Sjeam se lica neke ene koja nas je zapanjeno gledala kroz prozor automobila u prolazu, udei se koga vraga radimo na motociklu po takvu vremenu. Pouzdano znam da joj ne bih mogao ni ja rei.Brzina je pala na etrdeset pet, zatim na trideset pet. Onda je motor poeo izdavati, kaljati, prtati i pucketati sve dok nismo, vozei se jedva deset na sat, naili na neku tronu benzinsku stanicu kraj sasjeenih uma i skrenuli.

U to vrijeme, kao sada Johnu, nije mi bilo stalo da mnogo nauim o odravanju motocikla. Sjeam se kako sam drao pono preko glave da rezervoar zaklonim od kie i tresao motocikl meu nogama. Izgledalo je kao da se benzin u njemu pjeni. Pogledao sam svjeice, pogledao sam platine, pogledao sam karburator i pritiskivao noni pokreta dok nisam klonuo od umora.

Uli smo u stanicu, koja je ujedno bila nekakva pivnica i restoran, i dobili za jelo zagoreni odrezak. Zatim sam izaao i opet pokuao. Chris je stalno neto zapitkivao i to me je poelo ljutiti jer nije shvaao koliko je stvar ozbiljna. Naposljetku sam vidio da nema koristi, odustao sam, i nestalo je moje ljutnje na nj. Objasnio sam mu to sam paljivije mogao da je sve gotovo. Da ne idemo ni na kakav izlet motociklom tih praznika. Chris mi je savjetovao da provjerim benzin na primjer, to sam ve uinio, i da naem mehaniara. Ali mehaniara nije bilo. Samo posjeenih borova i grmlja i kie.

Sjeo sam s njim u travu kraj ceste, slomljen, i zurio u stabla i bunje. Strpljivo sam odgovarao na sva Chrisova pitanja koja su s vremenom postajala sve rjea i rjea. Tada je napokon Chris shvatio da od naeg izleta na motociklu zaista nema nita pa je poeo plakati. Bilo mu je tada osam godina, ini mi se.

Stopirali smo natrag u grad, iznajmili prikolicu, prikopali je za na auto, vratili se i uzeli motocikl, pa smo ga odvukli u grad i krenuli ispoetka automobilom. Ali to nije bilo isto. I zaista nismo mnogo uivali.

Dva tjedna nakon praznika, jedne veeri poslije posla, skinuo sam karburator da vidim to ne valja, ali nita nisam mogao nai. Da bih oistio masnou prije nego to ga ponovo namjestim, otvorio sam pipac na rezervoaru da pustim malo benzina. Ni kapi nije iscurilo. Rezervoar je bio prazan. Nisam mogao vjerovati. Jedva i sada mogu u to vjerovati.

Stotinu sam se puta grizao i korio zbog te gluposti, i sumnjam da u to ikada zaista u potpunosti sam sebi oprostiti. Ono to sam vidio da se pjeni oigledno je bio benzin u pomonom rezervoaru koji nisam bio ukljuio. Nisam to pomnjivo provjerio jer sam pretpostavio da je kia uzrokovala kvar motora. Tada jo nisam razumio koliko su lakoumne tako brze pretpostavke. Sad smo na motociklu od dvadeset osam konja i ja ga vrlo ozbiljno odravam.

Iznenada John me prestie i sputenim dlanom daje mi znak da stanem. Usporavamo i traimo mjesto gdje emo skrenuti na ljunani nasip uz cestu. Cementni rubnjak je otar a ljunak rahal i nimalo mi se ne svia taj manevar.

Chris pita: - Zato se zaustavljamo?

- Mislim da smo ondje trebali skrenuti - veli John.

Gledam natrag i nita ne vidim. - Nisam vidio nikakva znaka - velim ja.

John zaklima glavom. - Bio je velik kao stajska vrata.

- Zaista?

I on i Sylvia potvrde.

On se naginje, prouava moju kartu i pokazuje mi gdje je bilo raskre i odmah poslije njega nadvonjak autostrade. - Ovu autostradu smo ve preli - veli on. Vidim da je u pravu. Neugodno. - Hoemo li se vratiti ili da produimo? - upitam.

On o tom razmilja. - No, mislim da nema pravog razloga da se vraamo. U redu. Idemo dalje. Stii emo onamo ovako ili onako.

I sada pratei ih ja razmiljam: Zato mi se to dogodilo? Jedva sam i autostradu primijetio. A sad sam upravo zaboravio da im spomenem nevrijeme. Stvari pomalo ne teku u redu.

Pruga olujnih oblaka sad je ira ali se ne kree onako brzo kako sam mislio. To nije ba dobro. Kad nevrijeme brzo dolazi brzo i prolazi. Ali kad dolazi ovako sporo moe vas zadrati prilino dugo.Zubima skidam rukavicu, sputam ruku i dotiem aluminijsku stranu titnika na motoru. Temperatura je u redu. Pretopio da bih mogao drati ruku, ali ne toliko vrue da bih se opekao. Tu nema problema.

Kod ovakvih motora sa zranim hlaenjem, krajnja pregrijanost moe biti uzrok da se zariba. Ovom se motoru to dogodilo jednom ... zapravo, tri puta. Ja ga s vremena na vrijeme provjeravam kao to bih provjerio bolesnika koji je imao srani udar, premda se ini da je izlijeen.

Kad se motor zariba, klipovi se proire, postanu preveliki za upljinu cilindra, zaglave se, ponekad se rastale, blokiraju motor i stranji kota pa se cijeli motocikl pone zanositi. Kad se prvi put zaribao, glava mi je sunula na prednji kota, a suputnik se gotovo naao na meni. Pri brzini oko pedeset opet se motor oslobodio i poeo juriti, ali sam skrenuo i zaustavio se da vidim to je. Sve to je moj suputnik mogao smisliti da ree bilo je: - Zato si to uinio?

Slegnuo sam ramenima, jer sam bio u nedoumici kao i on, pa sam stajao i samo zurio dok su kraj nas zvidali automobili. Motor je bio tako vru da je oko njega zrak treptio i mogli smo osjeati isijavanje topline. Kad sam ga dotaknuo ovlaenim prstom, zacvrao je kao vrela pe, pa smo se odvezli kua, polako, uz neki novi zvuk, lupanje koje je znailo da klipovi vie ne pristaju i da je potreban generalni remont.

Odveo sam motocikl u jednu radionicu jer sam mislio da to nije toliko vano da bih se sam morao upletati, uiti sve one sloene pojedinosti i moda naruivati rezervne dijelove i posebne alate i gubiti toliko vremena, kad sve to moe netko drugi za me uiniti mnogo bre - tako se nekako i John ponaa.

Radionica je pruala drugaiji prizor nego one koje sam otprilike pamtio. Mehaniari, koji su mi nekada svi izgledali kao iskusni stari vojnici, sad su izgledali kao djeca. Radio je tretao svom snagom a oni su se okolo kreveljili i razgovarali i pravili se da me ne primjeuju. Kad mi je jedan od njih napokon priao, jedva je posluao lupanje klipova i rekao: - O da, klackalice.

- Klackalice? - Ve sam tada morao znati to se sprema.

Dva tjedna kasnije platio sam im 140 dolara, paljivo vozio motocikl razliitim niskim brzinama da ga razradim, i onda nakon gotovo dvije tisue kilometara dodao gas. Kad je brzina narasla na 130, opet se zaglavio, na pedeset se oslobodio, isto kao i prije. Kad sam im ga vratio, napali su me da ga nisam dobro razradio, ali nakon mnogo prepiranja pristali su da ga pogledaju. Opet su ga rastavili i ovog puta odluili da ga sami iskuaju na cesti pri velikoj brzini.

Ovog puta se njima zaribao.

Poslije treeg generalnog popravka dva mjeseca poslije toga promijenili su cilindre, ugradili vee glavne brizgae karburatora, namjestili ga tako da radi s najmanjim moguim zagrijavanjem i rekli mi: - Ne vozite brzo.

Bio je sav mastan i nije htio upaliti. Otkrio sam da svjeice nisu spojene, spojio sam ih i upalio, i sad sam zaista uo kako lupaju klackalice. Nisu ih namjestili kako treba. To sam im rekao, pa je doao egrt s kljuem za reguliranje arafa krivo ga metnuo i u tren oka poeo okretati oba aluminijska poklopca i oba otetio.

- Nadam se da ih imamo jo u skladitu - rekao je.

Ja sam klimnuo.

Izvukao je eki i bravarski sjeka i poeo po njima mlatiti da ih olobavi. Sjeka je probio aluminijski poklopac i ja sam vidio da on tim sjekaem udara ravno u glavu motora. Pri iduem udarcu potpuno je promaio sjeka i ekiem raspalio po glavi, odbivi dio dvaju rashladnih rebara.

- Molim vas, prestanite - rekao sam uljudno, osjeajui to kao ruan san. - Samo mi dajte nove poklopce pa u ga uzeti kakav jest.

Izaao sam odande to sam bre mogao, s lupanjem klackalica, s razbijenim poklopcima, s masnim motorom, kadli na cesti osjetih gadno podrhtavanje im sam preao dvadeset na sat. Na rubu ceste vidio sam da nedostaju dva od etiri nosaa motora i da trei nema navrtke. Cijeli je motor visio samo na jednom arafu. Nije bilo zavrtnja na osovinskom pritezau lanca, to znai da je u svakom sluaju beznadno bilo i pokuavati namjestiti klackalice. Nona mora.

Uzrok blokiranja otkrio sam nekoliko tjedana poslije toga, ekajui kad e se ponovo dogoditi. Radilo se o tankoj igri vrijednoj 25 centi u unutranjem sistemu podmazivanja koja se bila savila i spreavala da ulje dopire u glavu motora pri veim brzinama.

Pitanje zato stalno i stalno mi se vraa i postaje glavni razlog zato elim odrati ovu chautauquu. Zato su ga tako raskasapili? Oni nisu bili ljudi koji bjee od tehnike, kao John i Sylvia. Bili su upravo vezani uz tehniku. Prihvatili su se posla a obavili su ga kao impanze. Niega osobnoga nisu unijeli. Tome nije bilo oita razloga. I pokuao sam se ponovo zamisliti u onoj radionici, u onom mjestu none more, ne bih li se iega sjetio to je moglo tome biti uzrok.

Radio je bio rjeenje. Zaista ne moe sabrano misliti o onome to radi i sluati radio u isto vrijeme. Moda oni ne smatraju da njihov posao ima ikakve veze s tekim razmiljanjem, to je samo odvijanje a rafa. Ako moe odvijati arafe dok slua radio, ugodnije ti je.

Njihova brzina bila je drugo rjeenje. Oni su zaista u urbi prljali stvari oko sebe, ne gledajui gdje ih prljaju. Na taj nain se vie zarauje - ako ne stane i pomisli da za to obino treba vie vremena ili pak bude gore nego prije.

Ali inilo mi se da glavno rjeenje lei u izrazima njihovih lica. Teko ih je bilo objasniti. Dobroudna, prijateljska, bezbrina - i iskljuena. Bili su kao gledaoci. Imao sam osjeaj da su onamo zalutali i da im je netko gurnuo klju u ruku. Nije tu bilo poistovjeivanja s poslom. Nije se govorilo: - Ja sam mehaniar. - U pet popodne, ili kad im se ve navri osam sati, znali ste da e sve prekinuti i da vie nee pomisliti na svoj posao. Ve su pokuavali da ne misle o svom poslu ni dok rade. Na svoj nain postizali su isto to i

John i Sylvia, ivei s tehnikom a da s njom ustvari nemaju nikakve veze. Ili, bolje reeno, imali su s njom neke veze, ali im je duh bio izvan nje, odvojen, dalek. Bili su u nju upleteni, ali ne toliko da bi o njoj brinuli. Ne samo da ti mehaniari nisu pronali onu savijenu iglu, nego ju je oito prije toga savio neki mehaniar, pogreno meui poboni poklopac. Sjeam se da mi je prijanji vlasnik rekao kako mu je neki mehaniar kazao da se poklopac teko stavlja. Zato je to bilo. Prirunik za radionice upozorava na to, ali njemu se kao i drugima valjda previe urilo ili mu nije bilo briga.

Dok sam radio, razmiljao sam o istom pomanjkanju brige u prirunicima za digitalne kompjutore koje ureujem. Pisanje i ureivanje tehnikih prirunika je moj posao ostalih jedanaest mjeseci u godini. Znao sam da su puni greaka, dvosmislica, propusta i tako potpuno smuenih obavijesti da ih mora proitati est puta da bi iz njih izvukao ikakav smisao. Ali me je po prvi put kosnulo podudaranje tih prirunika s dranjem poput gledalaca to sam ga vidio u radionici. To su bili prirunici poput gledalaca. U temelju su bili takvi. U svakoj crti je obuhvaena ideja da To je stroj, izdvojen u vremenu i prostoru od svega ostaloga u svemiru. On nema veze s vama, vi nemate veze s njim, osim da okreete stanovite prekidae, odravate visine napona, provjeravate da li grijei... i tako dalje. Tako je to. Mehaniari u svom stavu prema motoru zaista nisu zauzimali razliito dranje od stava prirunika prema motoru, ili od stava koji sam ja imao kad sam im ga doveo. Svi smo mi bili gledaoci. I ja sam iskusio da nema prirunika koji se bavi stvarnim poslom oko odravanja motocikla, najvanijim od svih oblika. Briga o onome to radite smatra se ili nevanom ili razumljivom po sebi.

Mislim da bismo na ovom izletu morali to zapaziti, malo to istraiti, da vidimo moemo li u toj udnoj odijeljenosti onoga to ovjek jest i onoga to ovjek ini otkriti neke tragove onoga to je doavola naopako krenulo u ovom dvadesetom stoljeu. Ne elim s timpouriti. I to je otrovni stav dvadesetog stoljea. Kad elite neto pouriti, to znai da vam nije vie stalo do toga i da elite prijei na druge stvari. Ja elim do toga doi polako, ali pomnjivo i temeljito, s istim stavom kojega se sjeam da je bio prisutan neposredno prije nego to sam naao onu savijenu iglu. Nju je i naao taj stav, nita drugo.

Iznenada primjeujem da je zemlja ovdje ve prela u euklidsku ravninu. Nigdje brijega, nigdje humka. To znai da smo uli u dolinu rijeke Red River. Uskoro emo biti u Dakotama.

3

Dok smo izali iz doline rijeke Red River, olujni oblaci su bili ve posvuda i gotovo nad nama.

John i ja razmotrili smo stanje u Breckenridgeu i odluili da produimo sve dok ne budemo morali stati.

To bi sada uskoro moralo biti. Sunce je nestalo, pue hladan vjetar, a zid sivila razliitih preljeva raste oko nas.

ini se golem, nadmoan. Prerija je ovdje golema, ali golemost te prijetee sive mase iznad nje spremne da se spusti je zastraujua. Sad putujemo njoj na milost i nemilost. Kada e i gdje e nastupiti lei izvan naeg utjecaja. Sve to moemo uiniti to je da promatramo kako se sve vie i vie primie.

Gdje se najtamnije sivilo spustilo na zemlju, tu je grad koji smo prije vidjeli, neke malene graevine i toranj za vodu, ieznuo. Sad e uskoro i tuas zahvatiti. Ne vidim nikakvih gradova ispred nas, morat emo pouriti da negdje stignemo.

Vozim se uz Johna i maem rukom naprijed u smislu Bre!. On klima i dodaje gas. Putam ga malo naprijed, zatim dostiem njegovu brzinu. Motor divno odgovara - sto dvadeset... sto etrdeset... sto pedeset... sad zaista osjeamo vjetar pa sputam glavu da smanjim otpor ... sto ezdeset. Kazaljka brzinomjera plee natrag-naprijed, ali brojilo okretaja pokazuje stalno devet tisua... oko sto sedamdeset kilometara na sat... i odravamo tu brzinu... jurimo. Sad je prebrzo da bismo mogli zadravati pogled na nasipu kraj ceste ... Pruam ruku i okreem prekida reflektora, radi sigurnosti. Ali potrebno je u svakom sluaju. Postaje vrlo mrano.Zvidimo kroz otvorenu ravnicu, nigdje nikakva auta, jedva poneo drvo, ali cesta je ravna i ista i zvuk motora je nabijen, to je zvuk visokog broja okretaja koji govori da je sve u redu. Postaje sve mranije i mranije.

Sijevanje i grmljavina, jedno za drugim. Brrruum! To me strese, a Chris se pripi glavom uz lea. Nekoliko kapi kie kao upozorenje... pri ovoj brzini one su kao igle. Druga munja s grmljavinom i sve je silno blistavo.. a zatim u blistavilu idue munje ona kua na farmi... ona vjetrenjaa... o boe, on je bio ovdje! ... smanjujem gas ... ovo je njegov put... ograda i drvee... a brzina pada na sto dvadeset, zatim na sto deset, zatim na sto i tu je zadravam.

- Zato usporavamo? - vie Chris.

- Prebrzo je!

- Ne, nije!

Ja klimam da jest.

Kua i toranj za vodu proli su kraj nas i sada se pojavljuje mali odvodni jarak i raskrije koje vodi do obzora. Da... tako je, mislim. Upravo je tako.

- Oni su daleko ispred nas! - dere se Chris. - Ubrzaj!

Odmahujem glavom s jedne na drugu stranu.

- Zato nee? - dere se on.

- Nije sigurno!

- Njih nema!

- ekat e.

- Ubrzaj!

- Ne. - Odmahujem glavom. To je nekakva slutnja. Kad si na motociklu, vjeruje joj, pa ostajemo na sto.

Poinje prva kia, ali ispred nas vidim svjetla nekog grada.. znao sam da e biti ondje.

Kad smo stigli, nali smo Johna i Sylviju pod prvim

stablom kako nas ekaju.

- to vam se dogodilo?

- Usporili smo.

- No, to znamo. Neto nije u redu?

- Ne. Bjeimo od ove kie.

John kae da ima neki motel na drugom kraju grada, ali ja mu velim da ima bolji ako skrenemo desno, kod drvoreda i topola nekoliko ulica nie.

Skreemo kod topola i prolazimo nekoliko ulica. Pojavljuje se maleni motel. Na recepciji John gleda oko sebe i veli: - Ovo je dobar motel. Kad si prije bio ovdje?

- Ne sjeam se - kaem ja.

- Pa kako si onda za nj znao?

- Intuicija.

On gleda Sylviju i trese glavom.

Sylvia utke promatra neko vrijeme. Primjeuje da su mi ruke nesigurne dok se upisujem. - Ti si uasno blijed - veli ona. - Je li te ona grmljavina uznemirila?

- Ne.

- Izgleda kao da si vidio utvaru.

John i Chris me gledaju pa se okreem od njih prema vratima. Jo uvijek kia lije, ali mi pretravamo do soba. Oprema na motociklima je zatiena pa ekamo dok oluja proe prije nego to je uzmemo.

Kad je kia prestala, nebo je postalo malo svjetlije. Ali iz dvorita motela, kroz topole vidim da se drugi mrak, noni, sprema da doe. Odlazimo u grad pjeke, veeravamo, i kad smo se vratili, dnevni zamor me je zaista svladao. Odmaram se, gotovo bez kretnji, na metalnim stolicama u dvoritu motela, polagano pijuckajui bocu viskija to ju je John donio s nekim dodacima iz hladnjaka u motelu. Viski tee niz grlo polako i ugodno. Hladni noni vjetar umi u liu topola du puta.

Chris se pita to emo dalje. Nita ne umara tog deka. Novost i neobinost okoline motela uzbuuju ga pa eli da pjevamo kao to su oni inili na logorovanju.

- Nismo ti mi nikakvi pjevai - kae John.- Onda priajmo prie - kae Chris. Pa se zamisli. - Znate li neku dobru priu o duhovima? Svi djeaci u naoj kolibi po noi su priali prie o duhovima.

- Ispriaj ti nama neku - veli John.

I on ih pria. Nekako ih je smijeno uti. Neke od njih nisam uo od njegove dobi. To mu kaem, a Chris eli da uje neku od mene, ali ja se ne mogu nijedne sjetiti.

Poslije nekoliko trenutaka on kae: - Vjeruje li ti u duhove?

- Ne vjerujem-kaem ja.

- Zato ne?

- Zato to su oni neznanstveni,

John se smijei mom nainu izgovora. - Oni nemaju materije nastavljam - pa nemaju energije i zato, u skladu sa zakonima znanosti, ne postoje osim u mislima ljudi.

Viski, umor i vjetar u liu poinju se mijeati u mom mozgu. - Naravno - dodajem - ni zakoni znanosti ne sadre materije niti imaju energije i prema tome ne postoje osim u mislima ljudi. Najbolje je biti potpuno znanstven u cijeloj toj stvari pa ne vjerovati ni u duhove ni u zakone znanosti. Na taj si nain siguran. To ti ne ostavlja mnogo toga da vjeruje, ali i to je znanstveno.

- Ja ne znam o emu ti to pria - kae Chris,

- Ja sam toboe duhovit.

Chrisu je nelagodno kad ovako govorim, ali ne bih rekao da ga to vrijea.

- Jedan od djeaka u YMCA1 logoru kae da vjeruje u duhove.

- On se s tobom alio.

1 Young Mens Christian Association (Omladinsko kransko drutvo); veoma rairena amerika ustanova koja okuplja mlade, ponajvie sportsko-kulturnom djelatnou. (Op. prev.)

- Ne, nije se alio. Rekao je, kad nekoga ne ukopaju kako treba, njegov duh se vraa da plai ljude. On u to zaista vjeruje.

- On se s tobom samo alio - ponavljam.

- Kako se on zove? - pita Sylvia.

- Tom Bijeli Medvjed.

John i ja izmjenjujemo poglede, iznenada spoznavi istu stvar.

- Oooo. Indijanac - kae on.

Ja se ne smijem. - Mislim da u povui neto od onoga to sam rekao - velim ja. - Ja sam mislio na evropske duhove.

- Kakva je razlika?

John se trese od smjeha. - Sad te ima - veli.

Ja malo razmiljam pa kaem: - Pa, Indijanci ponekad neto drugaije gledaju na stvari, i ne tvrdim da je to poptuno pogreno. Znanost nije dio indijanske tradicije.

Tom Bijeli Medvjed je rekao da su mu mama i tata rekli da ne vjeruje u te stvari. Ali je rekao da mu je baka apnula da je to ipak istina, i zato on vjeruje u duhove.

On me gleda izazovno. On ponekad zaista eli neto doznati. Tko je duhovit nije osobito dobar otac. - Svakako - protuslovim sam sebi - i ja vjerujem u duhove.

Sada me John i Sylvia radoznalo gledaju. Vidim da se iz toga neu tako lako izvui pa se spremam za dugo objanjavanje.

- Potpuno je prirodno - poinjem - smatrati Evropljanina koji vjeruje u duhove ili Indijanca koji vjeruje u duhove neznalicom. Znanstvena toka gledita pomela je svako drugo gledite do toke gdje ona sva izgledaju primitivno tako, da se danas ovjek koji govori o duhovima ili utvarama smatra neznalicom ili moda luakom. Potpuno je nemogue zamisliti svijet gdje bi duhovi zapravo mogli postojati.

John potvrdno klima glavom i ja nastavljam.

- Moje je miljenje da um suvremenog ovjeka nije tako nadmoan. Kvocijenti inteligencije ne razlikuju se toliko. Ti Indijanci i ljudi iz srednjega vijeka bili su inteligentni kao i mi, ali je kontekst u kojemu su razmiljali bio potpuno razliit. Unutar toga konteksta miljenja duhovi i utvare su sasvim stvarni kao atomi, estice, fotoni i kvantovi suvremenom ovjeku. U t om smislu ja vjerujem u duhove. I suvremeni ovjek ima svoje duhove i utvare, znate.

- Koje?

- O, zakoni fizike i logike ... brojevni sustav... naelo algebarske supstitucije. To su duhovi. Samo mi u njih tako potpuno vjerujemo da izgledaju stvarni.

- Meni oni izgledaju stvarni - kae John.

- Ja to ne razumijem - kae Chris.

Zato ja nastavljam. - Na primjer, izgleda sasvim prirodno pretpostaviti da su gravitacija i zakon gravitacije postojali prije Isaaca Newtona. Suludo bi se inilo pomisliti da do sedamnaestog stoljea nije bilo gravitacije.

- Naravno.

- Pa onda, kad je taj zakon poeo? Da li je odu vijek postojao?

John se mrti, razmiljajui na to ja ciljam.

- Ja navodim na to - velim - da je zakon gravitacije postojao prije poetka zemlje, prije nego to su sunce i zvijezde nastali, prije prvobitnog postanka svega.

- Sigurno.

- Leei ondje, bez vlastite mase, bez vlastite energije, ne prebivajui ni u ijem mozgu jer nikoga nije bilo, ni u kakvu prostoru jer ni prostora nije bilo, ne prebivajui nigdje - da li je zakon gravitacije tada postojao?

Sada John ne izgleda onako siguran.

- Ako je zakon gravitacije postojao - velim ja - vjerujte mi da ne znam kakva neka stvar mora biti da ne postoji. ini mi se da je zakon gravitacije proao sve mogue ispite nepostojanja. Ne moete izmisliti nikakvo svojstvo nepostojanja koje zakon gravitacije nije imao. Niti ijedno znanstveno svojstvo postojanja koje

je imao. A ipak nam zdrav razum govori da vjerujemo da je postojao.

John kae: - Mislim da o tome moram promozgati.

- No, proriem ti da e, ako bude o tome dovoljno dugo mozgao, zatei sebe kako se vrti i vrti i vrti dok naposljetku ne stigne do jedinog mogueg, razumnog, inteligentnog zakljuka. Zakon gravitacije i sama gravitacija nisu postojali prije Isaaca Newtona. Nijedan drugi zakljuak nema smisla.

- A to znai - kaem ja prije nego to me moe prekinuti - a to znai da zakon gravitacije ne postoji nigdje osim u ljudskim glavama! To je utvara! Mi smo vrlo netrpeljivi i umiljeni kad ruimo utvare drugih naroda,, ali smo isto tako neznalice i barbari i praznovjerci kad se radi o naima.

- Zato onda svi vjeruju u zakon gravitacije.

- Masovna hipnoza. Poznata u vrlo ortodoksnom obliku kao obrazovanje.

- Hoe rei da uitelj hipnotizira djecu da povjeruju u zakon gravitacije?

- Sigurno.

- To je smijeno.

- uo si o vanosti gledanja u oi u razredu? Svaki odgajatelj to naglaava. Nijedan odgajatelj to ne objanjava.

John trese glavom i nalijeva mi jo jednu aicu. Zatim stavlja ruku na usta i posprdno veli prema Sylviji: - Zna, on najee izgleda tako normalno.

Ja se suprotstavljam: - To je prva normalna stvar koju sam izgovorio posljednjih tjedana. Ostatak vremena izigravam ludilo dvadesetog stoljea, ba kao i vi. Kao na primjer da ne privlaim panju na se.

- Ali ja u ti to ponoviti - velim. - Mi vjerujemo da su bestjelesne rijei sir Isaaca Newtona leale usred niega milijarde godina prije nego to se on rodio i da je on magino otkrio te rijei. Uvijek su postojale, ak i kad se nisu ni na to primjenjivale. Postupno je svijet nastao i tada su se one na nj primijenile. Ustvari, te same rijei oblikovale su svijet. To je smijeno, John.

- Problem - nastavljam - protuslovlje na kojem zapinju znanstvenici, lei u razumu. Razum nema ni materije ni energije, oni ne mogu izbjei njegovoj nadmoi nad svim to ine. Logika postoji u razumu. Brojevi postoje samo u razumu. Ja se ne uzrujavam kad znanstvenici kau da utvare postoje u razumu. Mene ljuti ono samo. I znanost postoji samo u vaem razumu, ali to vam se ne ini zlo.

Oni me samo gledaju pa nastavljam: - Prirodni zakoni su ljudski izumi, kao i duhovi. Zakoni logike i matematike su takoer ljudski izumi, kao i duhovi. Sve to zajedno predstavlja ljudski izum, ukljuujui ideju da to nije ljudski izum. Svijet nema nikakva drugog postojanja izvan ljudske imaginacije. Sav on je jedna utvara, i u drevno su ga doba smatrali utvarom, cijeli ovaj blaeni svijet u kojem ivimo. Njime vladaju utvare. Vidimo to to vidimo jer nam te utvare to pokazuju, utvare Mojsija i Krista i Bude, i Platona, i Descartesa, i Rousseaua i Jeffersona i Lincolna, i tako dalje i tako dalje. Isaac Newton je vrlo dobar duh. Jedan od najboljih. Va zdrav razum nije nita drugo nego glasovi tisua i tisua tih duhova iz prolosti. Sve vie i vie duhova. Duhova koji pokuavaju nai svoje mjesto meu ivima.

John izgleda previe zadubljen u misli da bi govorio. Ali Sylvia je uzbuena. - Odakle ti sve te ideje? - pita.

Spremam se da im odgovorim, ali onda odustajem. Osjeam da sam ve dotjerao do granice, moda i preko nje, i vrijeme je da s tim prestanem.

Malo poslije John kae: - Lijepo e biti ponovo gledati planine.

- Da, lijepo e biti - slaem se. - Zadnja a ica u to ime!

Ispijamo i odlazimo u sobe.

Vidim da Chris pere zube, i putam ga uz obeanje da e se tuirati ujutro. Pozivam se na prvenstvo sta

rijega i uzimam krevet do prozora. Poto su ugaena svjetla, on mi kae: - A sad mi ispriaj priu o duhovima.

-. Ve sam ti ispriao, napolju.

- Mislim na stvarnu priu o duhovima.

- To je bila najstvarnija pria o duhovima to sam je ikada uo.

- Ti zna na to ja mislim. One druge prie.

Pokuavam se sjetiti nekih uobiajenih pria. - Nekada sam ih toliko znao, dok sam bio djeak, Chris, ali sve sam ih zaboravio - velim. - Vrijeme je za spavanje. Svi moramo ujutro rano ustati.

Osim vjetra to udara o prozore motela sve je tiho. Misao o tom vjetru to pue prema nama preko prostranih polja prerije smiruje me i osjeam da se uljuljkujem u san.

Vjetar raste pa pada, zatim raste i jeca, pa opet pada... iz tolikih daljina.

- Jesi li ikada upoznao nekog duha - pita Chris.

Ja napola spavam. - Chris - velim - jednom sam poznavao nekog ovjeka koji je sav svoj ivot proveo ne radei nita drugo nego progonei nekog duha, i to je bilo samo gubljenje vremena. I zato spavaj.

Prekasno uviam svoju greku.

- Je li ga naao?

- Da, naao ga je, Chris.

Stalno se nadam da e Chris jednostavno sluati vjetar i prestati s pitanjima.

- to je onda uinio?

- Dobro ga je namlatio.

- I to onda?

- Onda je i sam postao duh. - Nekako sam pomislio da e to natjerati Chrisa da spava, ali ga ne natjeruje nego mene budi.

- Kako mu je ime?

- Nijedno od onih koja ti zna.

- Koje je?

- Nije vano.- Ipak, kako se zove?

- Budui da nije vano, Chris, on se zove Fedro. Zna, to nije ime.

- Jesi li ga vidio na motociklu u oluji?

- Zbog ega to kae?

- Sylvia je rekla da je pomislila da si vidio duha.

- To se samo tako kae.

- Tata?

- Ovo neka ti bude zadnje pitanje, Chris, ili u se naljutiti.

- Htio sam ti samo rei da ti govori kao nitko drugi.

- Da, Chris, ja to znam - kaem. - To je nevolja. A sada na spavanje.

- Laku no, tata.

- Laku no.

Pola sata kasnije on duboko die u snu, vjetar je i dalje jak kao prije, a ja sam potpuno budan. Tamo, preko prozora u mraku - taj hladni vjetar to presijeca put i udara u drvee, treperavo lie to stvara mrlje na mjeseini - to je van svake sumnje. Fedro je sve to vidio. Nemam pojma to je ovdje radio. Vjerojatno nikada neu doznati zato je ovuda proao. Ali on je ovdje, naveo nas je na ovaj udan put, cijelo je vrijeme s nama. Ne moemo umaknuti.

elio bih da mogu rei da ne znam zato je on ovdje, ali bojim se da sada moram priznati da znam. Te ideje, stvari koje sam govorio o znanosti i duhovima, ak i ona ideja poslije podne o brizi i tehnici - to nije moje. Zaista ve godinama nemam nikakve! nove ideje. Njemu sam ih ukrao. A on je to gledao. Eto zato je ovdje.

Poslije ovoga priznanja nadam se da e mi dopustiti da malo zaspim.

Jadni Chris. - Zna li koju priu o duhovima? - pitao je. Mogao sam mu ispriati jednu, ali ve i pomisao na nju je uasna.

Zaista moram zaspati. :

4

Svaka chautauqua treba negdje imati popis stvari kojih se je vrijedno sjetiti, da se moe uvati na sigurnu mjestu za vremena budue potrebe i nadahnua. Pojedinosti. I sada, dok drugi jo hru proputajui ovo divno svjetlo jutarnjega sunca ... ovaj ... da nekako ispunim vrijeme ...

Ovdje je moj popis vrijednih stvari to ih morate ponijeti na ovaj izlet motociklima kroz Dakote.

Budan sam od zore. Chris jo tvrdo spava u drugom krevetu. Poeo sam se prevrtati ne bih li jo spavao, ali sam uo kako pijetao kukurie i sjetio se da smo tu na praznicima pa nema smisla spavati. ujem Johna kroz pregradu kako pili drva ... ako to nije Sylvia... ne, preglasno je. Prokleta motorna pila, zvui kao...

Toliko su mi dodijala zaboravljanja na ovakvim izletima, da sam napravio ovaj popis i spremio ga u fascikl kod kue za posljednju provjeru prije polaska.

Veina predmeta je poznata, ne treba nikakva objanjenja. Neki su pak neobini za vonju motociklom pa im treba neko objanjenje. Neki od njih neobini su u svakom pogledu, njima treba mnogo objanjenja. Popis se dijeli na etiri dijela: Odjea, Osobne stvari, Pribor za kuhanje i logorovanje, Oprema motocikla.

Prvi dio, Odjea, je jednostavan:

1. Dvije preoblake rublja.

2. Zimsko rublje.

3. Po jedna koulja i hlae za svakog od nas.

Sluim se vojnikim radnim odijelima. Ona su jeftina,

vrsta i na njima se ne vidi prljavtina. Imao sam prije

stavku pod nazivom pristojna odjea, ali John je izanje napisao smoking. Mislio sam na neto to bi ovjek obukao izvan benzinske stanice.

4. Po jedan demper i bluza za svakoga.

5. Rukavice. Najbolje su kone rukavice bez podstave jer spreavaju opekotine od sunca, upijaju znoj i rashlauju ruke. Kad se vozite sat ili dva, ovakve sitnice nisu vane, ali kad se iz dana u dan vozite po itav dan one postaju i te kako vane. i

6. Motociklistike izme.

7. Oprema za kiu.

8. Kaciga i sjenilo.

9. Maska. Od nje me mui klaustrofobija pa je upotrebljavam samo po kii, koja inae pri velikim brzinama ujeda za lice kao igle.

10. Zatitne naoale. Ne svia mi se vjetrobran jer i on zatvara vozaa. Ovo su nekakve britanske naoale od debelog stakla i dobre su. Jer vjetar se zavlai iza sunanih naoala. A plastine naoale se otete pa iskrivljuju vid.

Idui je popis Osobne stvari:

eljevi. ekovna knjiica. Depni noi. Podsjetnik. Olovka. Cigareta i ibice. Depna lampa. Sapun i plastina kutija za sapun. etkice i pasta za zube. kare. Aspirini protiv glavobolje. Sredstvo protiv kukaca. Deodorant (po slije vrueg dana na motociklu to vam ne moraju rei vai najbolji prijatelji). Mast protiv opekotina. (Na motociklu ne primjeujete opekotine od sunca dok ne stanete, a onda je prekasno. Namaite se unaprijed). Zavoji. Toaletni papir. Ogrta za kupanje (njega moete staviti u plastinu kutiju da ne vlazi druge stvari). Runik.

Knjige. Ne poznajem nijednog drugog motociklista koji uza se nosi knjige. One zauzimaju mnogo mjesta, ali ja tu ipak imam tri, s nekoliko listova papira u njima za pisanje. To su:

a) Radioniki prirunik za ovaj motocikl.

b) Opi vodi za uklanjanje kvarova koji sadre sve tehnike obavijesti koje ne mogu nikako zapamtiti. To je Chiltonov vodi za motocikl koji je napisao O. C. Rich a prodaje ga naklada Sears iz Roebucka.

c) Primjerak Thoreauova Waldena... o kojemu Chris nikada nije uo, a nije dosadan i kad se po stoti put ita. Nastojim uvijek izabrati knjigu daleko iznad njegova uzrasta i itati je kao temelj za pitanja i odgovore, radije nego bez prekidanja. Proitam reenicu ili dvije, ekam njega da pone obinom paljbom pitanja, odgovaram na njih pa opet proitam novu reenicu ili dvije. Na taj se nain dobro itaju klasici. Oni moraju biti tako pisani. Ponekad smo provodili cijelu veer u itanju i razgovoru, na onda otkrivali da smo preli tek dvije-tri stranice. Na tai se nain italo prije jednog stoljea... kad su chautau-que bile popularne. Ako to niste pokuali, ne moete zamisliti koliko je to zabavan nain itanja.

Vidim da Chris spava poptuno oputeno, bez ijedne svoje normalne napetosti. Mislim da ga jo neu buditi.

U opremu za logorovanje spadaju:

1. Dvije vree za spavanje.

2. Dva poncha i jedna prostirka. Oni se pretvaraju u ator

i tite prtljag od kie dok putujete.

3. Ue.

4. Specijalna geodetska karta podruja gdje se nadamo da emo malo planinariti.

5. Maeta.

6. Kompas.

7. Pljoska za vodu. Nigdje je nisam mogao nai kad smo polazili. Valjda su je djeca negdje izgubila.

8. Dva vojnika para pribora za jelo s noem, viljukom i licom.

9. Rastavljivo kuhalo na pirit i kanta pirita srednje veliine. Jo ga nisam upotrijebio. Kad pada kia ili kad se nalazite iznad pojasa uma, drvo za vatru postaje pravi problem.

10. Nekoliko aluminijskih kutija s poklopcem na araf. Za slaninu, sol, maslac, brano, eer. Kupili smo ih u nekoj trgovini planinarske opreme prije nekoliko godina.

11. Praak za pranje.

12. Dvije aluminijske kutije za gornju opremu.

Oprema motocikla. Standardna kutija s alatom dolazi s motociklom i nalazi se ispod sjedala. Tomu se jo dodaje slijedee:

Veliki klju s pominim otvorom. Strojarski eki. elini sjeka. Probojac. Dvije ipke za skidanje guma. Pribor za krpanje guma. Pumpa za bicikl. Sprej molibdenova disulfida za lanac. (On ima izvanredno svojstvo prodiranja unutar svakog kotura gdje je najpotrebniji, a vrsnoa molibdenova disulfida kao maziva dobro je poznata. Ipak, ako se jednom osui, treba mu dodati dobrog starog motornog ulja SAE-30.) Tlani odvija. iljasta turpija. Lisnata mjerka. Ispitiva napona.Rezervni dijelovi:

Svjeice. eline ice za gas, kvailo i konicu. Platine, osigurai, arulje za prednje i stranje svjetlo, karika spojnikog lanca sa zapornikom, klinaste rascjepke, obina ica. Rezervni lanac (to je stari lanac koji sam skinuo i zamijenio kad je ve bio ni za to, ali je dovoljno dobar da se stigne do trgovine rezervnih dijelova ako sadanji pukne).

I to je otprilike sve. Nema vezica za cipele.

Vjerojatno bi bilo normalno zapitati se ve u kakvu vrstu prikolice sve to stane. Ali to nije toliko glomazno, zaista, koliko se ini.

Bojim se da e ostala eljad prespavati cio dan ako ih pustim. Vani je nebo blistavo i isto, sramota je proputati ga na ovaj nain.

Napokon prilazim Chrisu i drmam ga. Oi mu se naglo otvore, zatim sjedne uspravan kao klin nita ne poimajui.

- Vrijeme je za tuiranje - kaem.

Izlazim napolje. Zrak me proima krepinom. Zapravo - Kriste! - vani je hladno. Lupam na vrata Sutherlandovih.

- Daaa - prolazi Johnov sanjiv glas kroz vrata. - Hmmm. Daaa.

Ugoaj je jesenski. Motocikli su pokriveni rosom. Danas nema kie. Ali je hladno! Temperatura je valjda 5 C.

Dok ekam, provjeravam razinu ulja u motoru, i gume, i nosae, i napetost lanca. On je malo labav, pa vadim kutiju s alatom i priteem ga. Zaista postajem nestrpljiv da krenemo.

Staram se da se Chris toplo obue, spremili smo se i ve smo na cesti, i uistinu je hladno. Za nekoliko minuta svu toplinu iz tople odjee ispuhuje vjetar i ja drem u velikim drhtajima. Poinjem se koiti.

Mora zatopliti im sunce malo vie poskoi. Oko pola sata ovoga i bit emo u Ellendaleu na doruku. Moramo prijei danas mnogo kilometara po ovim ravnim cestama.

Da nije ovako vraki hladno, vonja bi zaista bila divna. Tek izalo sunce pod malim kutom obasjava neto to izgleda kao ledeni pokriva tih polja, ali mislim da je to samo rosa, blista i pomalo se magli. Jutarnje sjene posvuda, sve izgleda manje ravno nego juer. I sve je nae. Jo nitko nije ustao, reklo bi se. Na mom je satu est i trideset. Stara rukavica nad njim izgleda kao da je osuta injem, ali mislim da su to samo tragovi jueranjeg namakanja. Dobre stare iznoene rukavice. Sada su tako krute od hladnoe da jedva mogu ispruiti prste.

Juer sam govorio o brizi, ja se brinem o ovim raznoenim starim vozakim rukavicama. Smijeim im se dok uza me lete kroz povjetarac, jer tu su ve godinama i ve su tako stare i tako umorne i tako trone da u njima ima neeg smijenoga. Proete su uljem i znojem i prljavtinom i razmrskanim kukcima, i kad ih sada poloim ravno na stol, one se ne slegnu ak i kad nisu hladne. Imaju one svoju vlastitu priu. Stajale su samo tri dolara i toliko su mnogo puta proivene da ih je ve nemogue zakrpati, ali ja ulaem mnogo vremena i truda da to ipak uinim jer ne mogu zamisliti da bi ikakav novi par mogao zauzeti njihovo mjesto. To je nepraktino, ali praktinost nije jedina vana stvar kod rukavica ili kod bilo ega drugoga.

I motociklu pripada dio istih osjeaja. S preko 50.000 prijeenih kilometara on postaje stara krntija, iako se vidi mnogo starijih na cesti. Ali s kilometrima, a mislim da e se veina motociklista s tim sloiti, poinjete prema stanovitom motoru gajiti posebne osjeaje koji su jedinstveni prema jednom stanovitom motoru i ni prema kojem drugom. Neki prijatelj, koji ima motocikl iste marke, modela pa ak iste godine proizvodnje, doveo mi ga je za popravak, a kad sam ga poslije toga izveo na pokusnu vonju nisam mogao vjerovati da je izaao iz iste tvornice prije toliko godina. Moglo se vidjeti da se on davno prije ustalio u svom vlastitom obliku osjetljivosti i hoda i zvuka, potpuno razliitom od moga. Ne gorem, nego razliitom. To biste moda mogli nazvati naravi. Svaki stroj ima svoju jedinstvenu narav koja bi se vjerojatno mogla definirati kao intuitivni zbroj svega to znate i osjeate o njemu. Ta se narav neprekidno mijenja, obino na gore, ali ponekad neoekivano na bolje, i ta narav je stvarni predmet odravanja motocikla. Novi motocikli poinju kao stranci lijepa izgleda i, ovisno o tome kako se s njima postupa, brzo degeneriraju u nesposobna gunala pa ak i bogalje, ili se pak pretvaraju u zdrave, dobroudne, dugotrajne prijatelje. Ovaj, usprkos krvnikom postupku onih tobonjih mehaniara, izgleda da je ozdravio i zahtijeva sve manje i manje popravaka to vie vremena prolazi.

Tu smo! Ellendale!

Toranj za vodu, umarci i zgrade u njima na jutarnjem suncu. Ve sam se bio pokorio drhtavici koja me je gotovo trajno tresla u cijeloj vonji. Na satu je sedam i petnaest.

Nekoliko minuta kasnije parkiramo se kraj nekih starih zgrada od opeke. Okreem se Johnu i Sylviji koji su se zaustavili iza nas. - To se zove hladnoa!

- velim.

Oni samo u me zure staklena pogleda.

- Ukoili ste se, je li? - kaem. Nema odgovora.

ekani dok potpuno ne sjau, zatim vidim da John pokuava odvezati sav njihov prtljag. Ima potekou s vorom. Odustaje i svi kreemo prema restoranu.

Opet pokuavam. Hodam natrake pred njima prema restoranu, osjeajui se malo nesigurno od vonje, trljam ruke i smijem se. - Sylvia! Reci neto!

- Ni smijeka.

Mislim da su se zaista smrznuli.

Naruuju doruak ne diui pogleda.

Doruak je pri kraju i ja napokon kaem: - to emo dalje?

John veli polagano i promiljeno: - Mi odavde ne idemo dok ne zagrije. - Njegov glas ima prizvuk erifa u predveerje, zbog toga mislim da je to njegova posljednja.

I tako John i Sylvia i Chris sjede i griju se u predvorju hotela do restorana, a ja izlazim da se proetam.

Rekao bih da se kanda ljute na me to sam ih natjerao da tako rano ustanu i voze se po toj hladnoi. Kad su ovako ujedinjeni, smatram da e se vrlo malo razlika u njihovu temperamentu pokazati. Sjeam se, sada kad razmiljam o tome, da se s njima nikada nisam vozio prije jedan ili dva sata popodne, premda je meni najdraa zora ili rano jutro za vonju.

Grad je ist i svje i ne slii na onaj u kojemu smo se jutros probudili. Neki ljudi su na ulici i otvaraju duane i govore Dobro jutro i raspravljaju o tome kako je hladno. Dva termometra u sjeni pokazuju 6 i 8C. Jedan na suncu pokazuje 19C.

Poslije nekoliko blokova kua glavna ulica prelazi u dvije loe, blatnjave staze, produuje pokraj dviju velikih baraka od valovitog lima punih poljoprivrednih strojeva i alata, zatim zavrava u polju. Neki ovjek stoji u polju i sumnjiavo me gleda, pitajui se valjda to ja to radim dok zavirujem u barake. Vraam se niz ulicu, pronalazim neku hladnu klupu i zurim u motocikl. Nita se ne da uiniti.

I meni je bilo hladno, u redu, ali ne ba tako hladno. Kako John i Sylvia uope preive zimu u Minnesoti? udim se. Tu neka nepodudarnost bode oi, gotovo je previe oita da bi se mogla odrati. Ako ne podnose tjelesne neudobnosti i ako ne podnose tehniku, prisiljeni su initi neke ustupke. Ovise o tehnici i osuuju je u isto vrijeme. Siguran sam da oni to znaju i to upravo poveava njihovu odbojnost prema svemu skupa. Oni ne poteu logike tvrdnje, nego samo izjavljuju kako jest. Ali sada u grad stiu tri farmera, zakreu iza ugla u tom novom novcatom malom kamionu. Kladio bih se da je s njima potpuno suprotno. Oni e se razmetati tim kamioniem i svojim traktorom i onim novim strojem za pranje rublja i nabavit e alat da ih mogu popraviti ako se pokvare, i znat e se sluiti alatom. Oni cijene tehniku. A njima je najmanje potrebna. Kad bi sutra sva tehnika stala, ti bi se ljudi znali izvui. Bilo bi teko, ali bi preivjeli. John i Sylvia i Chris i ja bili bismo mrtvi za tjedan dana. Ovo osuvanje tehnike je nezahvalnost, eto to je. Ipak, tu nema izlaza. Ako je netko nezahvalan i vi mu reete da je nezahvalan, u redu, tako ste ga nazvali. Ali nita niste rijeili.

Pola sata kasnije termometar kraj hotelskih vrata pokazuje 11 stupnjeva. Nalazim ih u praznoj glavnoj blagovaonici hotela, izgledaju zabrinuto. Ipak, po izrazu lica, ini se da im se raspoloenje popravilo, i John optimistiki veli: - Obui u sve to imamo, onda e biti sve u redu.

Izlazi do motocikla, a kad se vratio veli: - Strano mi je mrsko odvezivati sve ono, ali ne elim vie vonji kao to je bila ova posljednja. - Kae da je ledeno u mukom zahodu, i budui da nikog drugog nema u blagovaonici, prolazi iza stola za kojim sjedimo, za kojim sjedim ja i razgovaram sa Sylvijom, i pogledavi prijeko vidim Johna, sav je obloen parom dugakog svijetlomodrog rublja. Smije se sam sebi od uha do uha kako glupo izgleda. Gledam jedan as njegovo naoale to lee na stolu pa zatim kaem Sylviji:

- Zna, trenutak prije ovoga sjedili smo tu i razgovarali s Clarkom Kentom... vidi, tu su mu naoale ... a sada odjednom ... Sylvia, misli li ti? ...

John zaurla: - SUPERMAN!

Pa klizne po lakiranom podu predvorja kao kliza, naini uporanj, pa se vrati klizei. Zatim podigne jednu ruku iznad glave i une kao da se sprema uzletjeti. - Spreman sam, polazim! - Onda tuno zaklima glavom. - Dovraga, grozno mi je probijati ovaj krasni strop, ali moj rendgenski pogled mi kae da je netko u opasnosti. - Chris puca od smijeha.

- Svi emo nastradati ako se ne obue - kae Sylvia.

John se smije. - Ekshibicionist, a? Pokaziva iz Ellendalea! - Jo malo paradira uokolo, zatim poinje navlaiti odjeu preko toga rublja i govori: - O ne, o ne, oni to nee uiniti. Superman i policija se slau. Oni znaju tko je na strani zakona i reda i pravde i pristojnosti i potenja prema svakome.

Kad smo jurnuli glavnom cestom, jo je bilo studeno, ali ne kao prije. Prolazimo kroz nekoliko gradova i postupno, gotovo neprimjetno, sunce sve jae grije, a s njim se zagrijava i moje raspoloenje. Umor je sada poptuno nestao, a sunce i vjetar se ugodno osjeaju. Poinjem uivati, i to samo zbog suneve topline, ceste, zelene prerijske obradive zemlje i udaraca vjetra. Zbog svega toga zajedno uskoro nema niega osim divne topline i vjetra i brzine i sunca na pustoj cesti. Posljednje jutarnje drhtavice kopne na toplom zraku. Tek vjetar i vie sunca i vie ravne ceste.

Tako je zeleno ovo ljeto i tako svjee.

Ima bijelih i utih tratinica u travi ispred stare iane ograde, pa livada s nekoliko krava i daleko daleko lagano uzvienje s neim zlaanim na sebi. Teko je raspoznati to je to. Nije ni vano.

Kad naiemo na lagan uspon na cesti, zujanje motora postaje potmulije. Prelazimo vrh uspona, vidimo nova zemljana prostranstva ispred nas, cesta se sputa a potmula buka motora opet nestaje. Prerija. Mirna i hladna.

Kasnije, kad se zaustavljamo, Sylviji su oi pune suza od vjetra, pa isprua ruke i govori: Tako je divno. Tako je pusto.

Pokazujem Chrisu kako e prostrijeti bluzu na zemlju i upotrijebiti koulju mjesto jastuka. Njemu se uope ne spava, ali ja mu kaem da ipak legne jer mu treba odmora. Raskopavam svoju bluzu da upije jo vie topline. John vadi fotoaparat.

Malo poslije veli: - Ovo je najtea stvar na svijetu za fotografiranje. Treba vam lea od trista ezdeset stupnjeva, ili tako neto. Vidite sve, a kad pogledate u aparat sve se izgbui. im se okolo stavi okvir, gotovo je.

Ja kaem: - To se ne vidi iz automobila, rekao bih.

Sylvia kae: - Jedanput, kad mi je bilo oko deset godina, zaustavili smo se ovako kraj ceste i ja sam pola filma ispucala snimajui okolinu. A kad su stigle slike, zaplakala sam. Niega na njima nije bilo.

- Kad emo krenuti? - kae Chris.

- Kamo ti se uri? - pitam ja.- Samo bih htio da idemo.

Pred nama nema niega to bi bilo imalo bolje od ovoga to imamo ovdje.

On tiho obara pogled mrtei se. - Hoemo li veeras spavati pod atorima? - pita. Sutherlandovi me gledaju s razumijevanjem.

- Hoemo li? - ponavlja on.

- Vidjet emo kasnije - velim ja.

- Zato kasnije?

- Zato to sada ne znam.

- Zato sada ne zna?

- Eto, upravo sada ne znam zato upravo ne znam. John slijee ramenima da je sve u redu.

- Ovo nije ba najprikladnije podruje za logorovanje - velim ja. - Nema zaklonita i nema vode. - Ali iznenada dodajem: - U redu, veeras emo spavati pod vedrim nebom. - O tome smo prije razgovarali.

I tako polazimo niz pustu cestu. Ne elim prisvajati ove prerije, ni snimati ih, ni mijenjati ih, ak ni stati, ak ni produiti dalje. Samo juriti niz pustu cestu.

5

Prerijska ravnica nestaje i poinje izrazita, valovitost zemljita. Ograde su rjee, a zelenilo je postalo bljee... sve su to znaci da se pribliavamo visoravnima. Zaustavljamo se u Hagueu zbog benzina i pitamo moe li se prijei Missouri izmeu Bismarka i Mobridgea. Posluitelj ne zna ni za kakav prijelaz. Sad je vrue, i John i Sylvia odlaze nekamo da svuku toplo rublje. Motocikl dobiva novo ulje i podmazuje mu se lanac. Chris gleda sve to inim ali s nekim nestrpljenjem. To nije dobar znak.

- Bole me oi - kae.

- Od ega?

- Od vjetra.

- Potrait emo ti naoale.

Svi odlazimo u neku trgovinu na kavu i peciva. Sve je razliito osim nas, pa radije gledamo oko sebe nego razgovaramo, hvatajui ulomke onoga to govore drugi ljudi koji se meusobno vjerojatno poznaju pa gledaju nas jer mi smo novi. Poslije, malo nie u ulici, nalazim termometar koji se moe spremiti u kutiju s alatom i neke plastine naoale za Chrisa.

Prodava takoer ne zna nikakav krai put oko Missourija. John i ja prouavamo kartu. Nadao sam se da emo nai neku neslubenu skelu ili brv ili bilo to na potezu od sto pedeset kilometara, ali oito nema niega jer se nema zbog ega prelaziti na drugu stranu. Sve je to indijanski rezervat. Odluujemo produiti na jug do Mobridgea i ondje prijei.

Put prema jugu je oajan. Oteen, uzak, neravan betonski komik s gadnim suelnim vjetrom, i jurimo Prema suncu, dok u suprotnom pravcu dolaze poluprikolice. Ovi valoviti breuljci ubrzavaju ih na nizbrdicama a usporavaju na uzbrdicama, pa nam one prijee da vidimo daleko naprijed i prestizanje je pravo kidanje ivaca. Prva me je uplaila jer je nisam oekivao. Sad se samo vrsto prihvatim i ukrueno ih ekam. Nema opasnosti. Samo te pogodi udarni val. Vrui je i sui.

U Herreidu John nestaje da neto popije dok Syl via i Chris i ja pronalazimo malo hlada u parku i pokuavamo se odmoriti. Nemamo mira. Dogodila se neka promjena i ne znam tono o emu se radi. U ovom su gradu ulice iroke, mnogo ire nego to bi trebalo da budu, a neka blijeda praina lebdi u zraku. Prazna gradilita tu i tamo izmeu zgrada obrasla su korovom. Lim na zgradama je troan a toranj za vodu slii na one prijanje ali je istureniji. Sve je dotrajalije i doima se mehaniki, i kao da je nekako sluajno postavljeno. Postupno shvaam to je posrijedi. Nikomu vie nije briga da uredno pazi na prostor. Zemlja vie nije vrijedna. Nalazimo se u gradu na Zapadu.

Ruamo kosane odreske i sladno mlijeko u jednom A & W restoranu u Mobridgeu, probijamo se kroz gust promet glavne ulice i pojavljuje se, u podnoju brijega, rijeka Missouri. Sva ta voda koja se giba je udna, okruena travnatim bregovima koji jedva dobivaju imalo vode. Okreem se i bacam pogled na Chrisa, ali na njemu se ne vidi da ga to osobito zanima.

Sputamo se niz brijeg s ugaenim motorima, ulijeemo na most i prelazimo, promatrajui rijeku izmeu traverza koje ritmiki promiu, i ve smo na drugoj strani.

Penjemo se uz dugaak, dugaak brijeg u drugu vrstu krajolika.

Ograda zaista vie nema. Nema grmlja, nema drvea. Prostiranje bregova je tako golemo da Johnov motocikl izgleda kao mrav koji se mie pred nama po zelenim padinama. Iznad padina povrinske stijene na vrhovima strmih obala nadnose se prijetei.

Sve izgleda prirodno uredno. Kad bi to bila naputena zemlja, izgledala bi izmorena, poderana, s gro

madama starih betonskih temelja, s komadima bojenog lima i ice, s korovom koji bi rastao gdje je ledina bila razrovana za kako god malene pokuaje iskoritavanja. Nema ovdje niega od svega toga. Kraj nije odravan, nego prije svega nikada nije bio nagren. Jednostavno je onakav kakav je valjda oduvijek bio. Indijanski rezervat.

Ne postoji dobronamjerni mehaniar za motocikle s onu stranu ovih stijena i ja se pitam jesmo li mi za to pripravni. Ako nam se sada ita pokvari zaista smo u nevolji.

Provjeravam temperaturu motora rukom. Motor je utjeljivo hladan. Stiem kvailo i gasim motor da ujem kako zvui. ujem neto neobino i ponovo inim to isto. Prolazi koji trenutak prije nego to uviam da to uope nije zvuk motora. To je jeka od stijena ispred nas koja se zadrava poslije gaenja. Smijeno. Ponavljam to tri-etiri puta. Chris se udi to nije u redu i ja mu govorim da slua jeku. Nikakve opaske s njegove strane.

Ovaj stari motor u takvim prilikama zvui kao da mnogo metalnog sitnia u njemu leti i strue. Zvui grozno, ali to je normalno lupkanje ventila. Kad se jednom naviknete na taj zvuk i oekujete ga automatski ujete svaku promjenu. Ako nikakve razlike ne ujete, dobro je.

Jednom sam pokuao Johnu svratiti pozornost na taj zvuk, ali bilo je beznadno. Sve to je uo bila je buka i sve to je vidio bio je motocikl i ja s masnim alatom u rukama, nita vie. Nije upalilo.

On zaista nije vidio to se dogaa a nije ga dovoljno zanimalo da to istrauje. Njega ne zanima toliko to znae stvari koliko ono to jesu. Prilino je vano to on stvari vidi na taj ain. Dugo mi je vremena trebalo da uoim tu razliku, a vano je za chautauquu koju drim da tu razliku objasnim.

Bio sam toliko zbunjen njegovim odbijanjem da uope i razmilja o ikakvoj mehanikoj temi da sam stalno traio put kako da ga u sve to uvedeni ali nisam znao gdje bih poeo.Smislio sam da priekam dok se neto pokvari na njegovu motoru pa da njemu pomognem da to popravi i da ga na taj nain uvedem u to, ali tada sam sve sam uprskao jer nisam razumio ovu razliku u njegovu nainu gledanja na stvari.

Rasklimale su mu se ruke na upravljau. Nije strano, rekao je, samo malo kad se jako pritisnu. Upozorio sam ga da ne upotrebljava svoj univerzalni klju kad pritee arafe. Moe lako otetiti krom pa e se hvatati ra. Pristao je da se poslui mojim kljuevima za naticanje.

Kad je doveo motocikl, izvadio sam kljueve i tada primijetio da nikakvo pritezanje nee sprijeiti klimanje ruki, jer su se bile izlizale podlone ploice.

- Morat e ih podloiti - rekao sam.

- to to znai?

- To znai da e tanku metalnu traku namotati oko ruke ispod podlone ploice i to nju dovesti na pravo mjesto da je moe ponovo pritegnuti. Takva se podlaganja koriste u svim vrstama strojeva.

- O - ree on. Poeo se zanimati. - Dobro. Gdje to mogu kupiti?

- Imam tih traka upravo ovdje - rekao sam ushieno drei limenku od piva u ruci.

On nije razumio u prvi mah. Zatim je rekao: - to, limenka?

- Svakako - rekao sam. - To je najbolja podloga na svijetu.

Mislio sam da je to vrlo mudro s moje strane. Utedjet u mu trud da ide bogzna kamo po materijal. Utedjet u mu vrijeme. Utedjet u mu novac.

Ali na moje iznenaenje on u tome nije vidio nimalo mudrosti. Zapravo, postao je primjetljivo bahat u cijeloj toj stvari. Uskoro se poeo izvlaiti i nalaziti svakojake isprike pa smo, prije nego to sam shvatio pravi njegov stav, odluili na koncu koncu da ruke ne popravljamo.

Koliko znam te ruke su jo labave. I ja sada vjerujem da se on onda bio uvrijedio. Ja sam imao drs

kosti predloiti da je njegov novi BMW od tisuu osamsto dolara, ponos polustoljetnog njemakog mehanikog savrenstva, popravi komadiem stare limenke od piva!

Ach, du lieber!

Od tada smo vodili vrlo malo razgovora o odravanju motocikla. Nijedan, kad dobro razmislim.

Rekao bih, da ovo objasnim, da je aluminij limenke za pivo mekan i prijamljiv, savren za upotrebu. Aluminij ne oksidira na vlanom vremenu - ili tonije, uvijek se obloi tankim slojem oksida koji spreava dalju oksidaciju, Savreno.

Drugim rijeima, svaki pravi njemaki mehaniar, s pola stoljea mehanike preciznosti iza sebe, zakljuio bi da je ovo odreeno rjeenje za taj odreeni problem savreno.

Za trenutak sam pomislio da sam se morao iskrasti do radnog stola, odsjei jednu traku pivske limenke, izbrisati boju s nje i vratiti se i rei mu da smo imali sreu, da je to bila zadnja, specijalno uvezena iz Njemake. To bi upalilo. Specijalna traka iz privatne zalihe baruna Alfreda Kruppa koji ju je morao prodati uz veliku rtvu. Tada bi on podjetinjio od veselja.

Matanje o traci iz Kruppove privatne zalihe bilo mi je ugodno neko vrijeme, ali zatim se rasplinulo i vidio sam da je proeto osvetljivou. Umjesto njega izraslo je on