ZBORNIK TERENSKE NASTAVE 2017. · 4 1. UVOD Pred nama je stajao veliki put, ali ãto je put od 9 dana za geografe Prirodoslovno-matematiþkog fakulteta u Zagrebu? 26. svibnja 2017

ZBORNIK TERENSKE NASTAVE 2017.

Zagreb, 1. 9. 2017.

2

Lista studenata i nastavnika:

STUDENTI:

Vlade Barun

Branimir Bilandžić

Iva Biškup

David Botko

Domagoj Čavužić

Jasminka Dimšić

Tena Dručak

Marija Džankić

Nika Filaković

Mislav Globačnik

Nevena Grabovac

Žaklina Grgić

Toni Guštin

Matija Habijanec

Robert Janković

Luka Jazvić

Matea Jurak

Peter Kastelic

Klara Kirić

Mario Klasić

Luka Kordić

Anamarija Kurilj

Ivan Lončar

Josip Lovin Mrak

Marta Marciuš

Paula Marinović

Marin Mičunović

Anamarija Mirović

Margarita Mratović

Iris Mužić

Marko Ožegović

Dominik Pešut

Fran Pijanović

Vedran Polančec

Mirko Posavec

Lana Risek

Pava Vidić

Valentina Vrhovec

Goran Žaki

NASTAVNICI:

doc. dr. sc. Jelena Lončar

prof. dr. sc. Dražen Njegač

prof. dr. sc. Zoran Stiperski

3

Sadržaj:

1. UVOD (D. Pešut, M. Klasić) ................................................................................................................ 4

2. UKRAJINA .................................................................................................................................... 8

2.1. FIZIČKO – GEOGRAFSKA OBILJEŽJA UKRAJINE (R. Janković, M. Mratović, P. Vidić) ........ 8

2.2. POLITIČKO GEOGRAFSKA SITUACIJA U UKRAJINI OD 2004. GODINE DO DANAS

(P. Kastelic, V. Vrhovec) …………………………………………………………………………………………………………..16

2.3. DEMOGRAFSKI RAZVOJ I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA UKRAJINE (M. Jurak, A.

Mirović, L. Risek) ................................................................................................................................. 25

2.4. RAZVOJ DRŽAVNOSTI UKRAJINE (B. Bilandžić, J. Lovin Mrak) ......................................... 40

2.5. URBANI SISTEMI UKRAJINE (M. Globačnik, I. Lončar, F. Pijanović)....................................... 54

3. MOLDAVIJA .............................................................................................................................. 62

3.1. REGIONALNA PODJELA MOLDAVIJE (N. Grabovac, A. Kurilj, M. Ožegović) ....................... 62

3.2. POLITIČKO – GEOGRAFSKA PROBLEMATIKA MOLDAVIJE (D. Čavužić, L. Kordić,

G.Žaki) ………………………………………………………………………………………………………………………………………….73

3.3. TURISTIČKI POTENCIJALI MOLDAVIJE (J. Dimšić, K. Kirić, M. Marciuš) ........................... 82

4. RUMUNJSKA ............................................................................................................................. 94

4.1. REGIONALNA PODJELA RUMUNJSKE (V. Barun, L. Jazvić, V. Polančec) ............................ 94

4.2. PRIRODNO - GEOGRAFSKA OBILJEŽJA RUMUNJSKE (T. Guštin, M. Habijanec, M. Posavec)

……………………………………………………………………………………………………………………………………….107

4.3. URBANI SISTEM RUMUNJSKE (I. Biškup, N. Filaković, P. Marinović) .................................. 115

4.4. URBANI RAZVOJ BUKUREŠTA (T. Dručak, Ž. Grgić, I. Mužić) ........................................... 123

5. SRBIJA ...................................................................................................................................... 134

5.1. PRIRODNO – GEOGRAFSKA I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA UŽE SRBIJE (D. Botko, M.

Džankić, M. Mičunović)........................................................................................................................ 134

6. LITERATURA I IZVORI .......................................................................................................... 146

4

1. UVOD

Pred nama je stajao veliki put, ali što je put od 9 dana za geografe Prirodoslovno-

matematičkog fakulteta u Zagrebu? 26. svibnja 2017. godine krenuli smo iz Zagreba u

obilazak zemalja istočne Europe, točnije u Ukrajinu, Moldaviju i Rumunjsku, a usput smo se

po povratku zaustavili i u Srbiji. Autobus pun geografa, većinom studenata treće godine

preddiplomskog istraživačkog smjera, s autobusnog kolodvora u Zagrebu krenuo je prvog

dana između 19 i 20 sati.

Uputili smo se za Lavov u Ukrajini prema kojem smo prolazili kroz Mađarsku u kojoj

smo se u par navrata zaustavili na odmorištima osvježiti se i odmoriti od vožnje busom. Rano

ujutro smo stigli na granicu s Ukrajinom gdje su nas spremni ukrajinski vojnici evidentirali i

propustili, nakon čega smo iz Zakarpatja krenuli u put kroz Karpate prema Lavovu, gdje smo

stigli oko podne drugog dana. Krenuli smo u obilazak Lavova, gdje nas je ugostio vodič,

Ukrajinka profesorica hrvatskog jezika, a poslije nam se dobrovoljno pridružio i vodič Hrvat,

student. Nakon obilaska uređenog središta grada i njegovih povijesnih spomenika, otišli smo

u hotel te smo na raspolaganju imali slobodno vrijeme. Sljedeće jutro krenuli smo prema

Kijevu, u koji smo stigli oko 16 sati te smo iz hotela produljili u razgled grada. Vodio nas je

također dobrovoljni vodič, a od gradskog krajolika posebno se istakao Trg nezavisnosti

odnosno Majdan na kojem su 2013. godine izbili povijesni neredi vezani uz opredjeljenje

Ukrajine između Rusije i Europske unije. Nakon razgledavanja grada s vodičem, uslijedilo

nam je slobodno vrijeme. Sljedeće jutro smo se uputili prema pravoslavnom samostanskom

kompleksu na rubu grada, nakon čijeg razgledavanja smo popodne nastavili prema Majci

Zemlji, sovjetskoj čeličnoj konstrukciji na pobrđu pokraj Kijeva, pokraj koje su i drugi

spomenici Sovjetima u Drugom svjetskom ratu, ali i nezavisnosti Ukrajine. Nakon

razgledavanja i fotografiranja krenuli smo prema središtu Kijeva, prije kojeg se većina nas

zaustavila u najdubljoj metro stanici na svijetu (Arsenalna) iz koje smo se odvezli u središte

grada. Sljedeće jutro smo se iz kijevskog hotela uputili prema Odesi, gdje smo se popodne

smjestili u hotelu te nastavili u razgled grada. Razgledali smo neke od važnijih građevina i

gradskih krajolika poput kazališta iz 19. stoljeća te stuba koje vode prema gradskoj luci prije

večernjeg slobodnog uživanja na morskim obalama Odese.

5

Naša sljedeća destinacija bila je Moldavija, odnosno Pridnjestrovska Moldavska

Republika ovisno o našoj ortodoksnosti pri tumačenju međunarodnog prava, naime sljedeće

jutro otišli smo u Tiraspol, glavni grad „paradržave“ Transnistrie odnosno Pridnjestrovlja.

Tamo smo razgledali simboličan planski i poluprazan krajolik Tiraspola koji je ostavština još

iz sovjetskih ako ne i prijašnjih vremena, međutim činilo se da Pridnjestrovlje kao

„paradržava“ uspješno funkcionira kao i svaka druga država barem što se funkcija same

države tiče, a što se tiče njezinog političkog ustroja i gospodarske snage učinili su se vrlo

ovisni o ruskoj pomoći, s obzirom smo tamo zatekli i vojsku Ruske Federacije. Nakon

Tiraspola uputili smo se prema Kišinjevu, glavnom gradu Republike Moldavije, gradu velikog

parlamenta i velikih parkova, ali s malo povijesnih građevina. Nakon što smo prespavali u

Kišinjevu, sljedeće jutro smo krenuli u vinarije Milestii Mici, gdje je većina ušla unatoč

visokoj ulaznoj cijeni, dok je ostatak u ugodnom društvu dvojice vozača zaigrao što rukomet,

što nogomet. Vinarije su vrlo velikih prostora i uredno organizirane, a poneki su putnici kupili

i pokoju butelju vina. Uslijedio nam je razgled prelijepog krajolika Orheiul Vechi s izoliranim

Sl. 1. Studenti i nastavnici na Trgu nezavisnosti u Kijevu Izvor: https://stiperskipredavanja.files.wordpress.com/2016/05/dscf1368.jpg?w=625 (Posjet: 1. 9. 2017.)

6

Sl. 2. Studenti i nastavnici u Orheiul Vechi Izvor: https://stiperskipredavanja.files.wordpress.com/2016/05/dscf2097.jpg?w=625 (Posjet: 1. 9. 2017.)

samostanom uklesanim u stijenama. Orheiul Vechi se na putovanju istakao upravo zbog

svojih fizičko-geografskih karakteristika.

Nakon Moldavije krenuli smo za Rumunjsku gdje smo se zaputili u Bukurešt, glavni i

najveći grad Rumunjske. U Bukurešt smo stigli u noći te smo u hotelu prespavali i ujutro oko

10 sati otišli te razgledali središte grada, uključujući najveću parlamentarnu zgradu na svijetu,

koju je marksistički diktator Ceausescu izgradio nakon što je porušio veći prostor grada u 80-

im godinama 20. stoljeća. Nakon iskrcavanja blizu spomenute parlamentarne palače i

fotografiranja, uputili smo se u razgledavanje ostatka grada pa smo se tako zaustavili i ispred

zgrade na čijem je balkonu Ceausescu održao svoj posljednji govor prije revolucije 1989.

godine. Nakon razgledavanja građevina i spomenika u Bukureštu uslijedilo je slobodno

vrijeme, u kojem je većina putnika posjetila muzej seoskih kuća blizu jednog od

bukureštanskih jezera.

7

Sl. 3. Studenti i nastavnici ispred parlamentarne palače u Bukureštu Izvor: https://stiperskipredavanja.files.wordpress.com/2016/05/dscf2234.jpg?w=625 (Posjet 1. 9. 2017.)

Put nas je natrag prema Hrvatskoj odveo preko Đerdapa kroz Srbiju gdje smo se ujutro

zaustavili u Beogradu i razgledali utvrdu Kalemegdan. Nakon sat i pol slobodnog vremena

ukrcali smo se na bus i krenuli kući u lijepu našu Hrvatsku za Zagreb gdje smo stigli u

predvečer istog dana. Geografi Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

devetog dana uspješno su završili još jednu u nizu, ali ni u kojem slučaju manje vrijednu

terensku nastavu.

8

2. UKRAJINA

2.1. FIZIČKO – GEOGRAFSKA OBILJEŽJA UKRAJINE

RELJEF I GEOLOŠKI SASTAV

Ukrajina je smještena u južnom dijelu istočne Europe između 44 i 52° sjeverne geografske

širine i 22 i 40° istočne geografske dužine. Zauzima teritorij od 1316 km od zapada prema

istoku i 893 km od sjevera prema jugu. Najzapadnija točka je grad Chop, najistočnije selo je

Chervona Zirka, najsjevernija točka je selo Hremiach, a najjužnija točka je Sarich na Krimu.

Okružuje je Crno i Azovsko more na jugu. Ukrajina je smještena na dodiru Istočnoeuropske

nizine i Euroazijskog planinskog masiva. Čak 95% teritorija čine nizine (Sl. 1). Zemlja se

sastoji gotovo isključivo od ravnica na prosječnoj visini od 175 metara iznad razine mora (Sl.

2). Planinska područja kao što su ukrajinski Karpati i Krimsko visočje pojavljuju se samo na

granicama zemlje i čine svega 5% ukupnog teritorija zemlje. Ukrajinski krajolik ipak ima

malu dinamiku reljefa: ravnice su presijecane visoravnima koje se pružaju u kontinuiranom

pojasu od sjeverozapada prema jugoistočnom kao i nizinama. (Stebelsky i dr., 2017)

Sl.4. Fizička karta Ukrajine

IZVOR: http://www.maps-of-europe.net/maps-of-ukraine/

9

Valovita ravnica Dnjeparskog visočja, koja se nalazi između srednjeg toka rijeke Dnjepra

(Dnipra) i Južnog Buha (Pivdennyy Buh ili Boh) u zapadnoj i središnjoj Ukrajini, najveće je

brdsko područje. To je reljefno rasčlanjeno područje koje se sastoji od mnogih riječnih dolina,

jaruga i klanaca, nekih dubokih više od 300 metara. Na zapadu Dnjeparsko visočje je

okruženo hrapavim Volyn-Podilskim visočjem, koji se uzdiže na 471 m u svojoj najvišoj

točki, Kamuli. Zapadno od Volyn-Podilskog visočja, u zapadnoj Ukrajini, nalazi se paralelni

planinski lanac Karpata- jedno od najslikovitijih područja u zemlji. Planine pružaju dužinom

od 240 km, a visinski raspon im se kreće od 600 do 2000 m. Hoverla, je najviša točka u

Ukrajini i nalezi se na 2061 m nadmorske visine.. Sjeveroistočni i jugoistočni dijelovi

Ukrajine nizinski i rijetko dosežu visinu od 300 metara. Među nizinama zemlje nalaze se

Pripjatske močvare (Polissya), koje se nalaze u sjevernom dijelu Ukrajine kroz koje prolaze

brojne riječne doline. U istočnoj i središnjoj Ukrajini nalazi se dolina Dnjepra koja je ravna na

zapadu i blago valovita na istoku. Na jugu, proteže se nizina duž obala Crnog mora i

Azovskog mora. Obale Crnog mora i Azovskog mora karakteriziraju uski, pješčani sprudovi.

Jedan od njih, Arabat Spit, dug je oko 113 km, ali u prosjeku širok je manje od 8 km. Južna

nizina nastavlja se na Krimskom poluotoku kao sjeverna Krimska nizina. Krim je spojen s

kopnom Perekopskom prevlakom. Krimske planine čine južnu obalu poluotoka. Roman-

Kosh, visok 1.545 metara, najviši je vrh Krimskih planina (Stebelsky i dr., 2017).

Sl.5. Ravnice prevladavaju ukrajinskim reljefom

IZVOR: Vlastita fotografija

10

Geološka struktura (Sl. 3) ukrajinskog teritorija rezultat je duge evolucije koja je trajala više

od 3,8 milijardi godina (Kocsis i dr., 2008). U Ukrajini postoje kvartarne stijene, koje i danas

formiraju. Planinska područja položena su rubno: Ukrajinski Karpati (dugi 270 km i široki do

100 km; najviši vrh Hoverla, 2061 m) na zapadu i Krimsko gorje ili Jajla (najviši vrh Roman-

Koš, 1545 m) na krajnjem jugu poluotoka Krima. Na sjeverozapadu se prostire nizinsko (150–

200 m) i močvarno Polesje duž rijeke Pripjata i njezinih desnih pritoka. Polesje se nastavlja

kao Pridnjeparska nizina duž Dnjepra prema jugoistoku. U južnom dijelu Ukrajine pruža se

prostrana nizina uz Crno more, stepska ravnica od neogenskih morskih sedimenata

prekrivenih debelim slojem prapora, koji zahvaća i sjeverni dio Krimskog poluotoka

(Sjevernokrimska nizina). Južna obala Krimskoga poluotoka je strma i stjenovita.

Sl.6. Geološka struktura Ukrajine

IZVOR: http://ukrmap.su/images/g8a/Maps/07.jpg

Na zapadu su Volinska, Podolska i Pridnjeparska visoravan, niska i zaravnjena područja

građena od starijih metamorfnih stijena mjestimično raščlanjena do 300 m dubokim riječnim

dolinama. Najviše su na sjeverozapadu (Kamula, 471 m), odakle se spuštaju prema jugoistoku

(Dnjepar). Na istoku se nalaze Priazovska i Donjecka visoravan (Mogila-Mečetnaja, 367 m).

Na krajnjem zapadu, u jugozapadnom predgorju Ukrajinskih Karpata, prostire se aluvijalna

http://ukrmap.su/images/g8a/Maps/07.jpg

11

Zakarpatska nizina (100–120 m), krajnji istočni dio Panonske nizine koji se naziva

Zakarpatska Ukrajina (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, n.d.). Ukrajina je jedna od

najbogatijih zemalja u rezervama tla i ekstrakciji prirodnih resursa. To je zemlja u kojoj su

najveći svjetski depoziti ukrasnog kamenja.

RIJEČNA MREŽA

Gotovo sve velike rijeke u Ukrajini teku od sjeverozapada prema jugoistoku kroz ravnice

prema Crnom i Azovskom moru. Dnjepar (Dnipro), sa svojim hidroelektranama, ogromnim

rezervoarima i mnogim pritokama, dominira cijelim središnjim dijelom Ukrajine (Sl. 4). Od

ukupnog toka Dnjepra, u Ukrajini je 980 km, što ga čini dalekom najdužom rijekom u zemlji.

Poput Dnjepra, Južni Buh, sa svojim glavnim pritokom, Inhulom, teče u Crno more. Na

zapadu i jugozapadu, Dnjestar (Dnistro) također ulazi u Crno more. Među brojnim

pritokama, najveći u Ukrajini su Stryy i Zbruch. Srednji tok rijeke Donets, pritoke Don, teče

kroz jugoistočnu Ukrajinu i važan je izvor vode za Donetski bazen (Donbas). Dunav teče duž

jugozapadne granice Ukrajine. Močvarna područja, koja pokrivaju gotovo 3% Ukrajine,

prvenstveno se nalaze u sjevernim dolinama rijeka i u nižim dolinama Dnjepra, Dunava i

drugih rijeka. (Kovalenko, n.d.)

Sl.7. Tok Dnjepra u Kijevu

IZVOR: Vlastita fotografija

12

Rijeke su najvažnije za vodoopskrbu i za tu je svrhu izgrađen niz kanala, poput Donets-

Donets bazena, Dnjepar-Kryvy Rih i Sjevernog Krima. Neke od većih rijeka su plovne,

uključujući Dnjepar, Dunav, Dnjestar, Pripet (Pryp'yat), Donets i Južnu Buh (na svom nižem

toku). Brane i hidroelektrane nalaze se na svim većim rijekama. Ukrajina ima nekoliko

prirodnih jezera, sva su mala, a većina ih je raspršena preko poplavnih područja rijeka. Jedano

od najvećih je jezero Svityaz (28 km2) koje se nalazi na sjeverozapadu Ukrajine. Mala slana

jezera se pojavljuju u nizinskom dijelu u blizini Crnog mora i na Krimu. Uz samu obalu se

javljaju veća slana jezera poznata kao limani, ona se formiraju na ušću rijeka ili prolaznim

potocima i blokirana pješčanim sprudovima iz mora. Formirana su i neka umjetna jezera, od

kojih su najveća na hidroelektranama - npr. Rezervoar na Dnjepru uzvodno od Kremenchuka.

Kakhovka, Dnjeper, Dniprodzerzhynsk, Kaniv i Kijev čine ostatak umjetnih jezera Dnjepra.

Manja umjetna jezera nalaze se na rijekama Dnjestar i Južni Buh i na pritokama rijeke

Donets. Mali vodeni rezervoari za vodoopskrbu također se nalaze u blizini Kryvy Riha,

Kharkiva i drugih industrijskih gradova. Tri velika arteška bazena - Volyn-Podilsk, Dnjepar i

Crno more - izuzetno su važna za komunalne potrebe i poljoprivredu. (Kovalenko, n.d.)

TLO

Od sjeverozapada do jugoistoka, Ukrajina se može podijeliti u tri glavne zona tala: zona

pješčanih podzoliziranih tala, središnji pojas koji se sastoji od crnih, izuzetno plodnih

černozema i zona smeđih i saliniziranih tala. Podzolizirana tla zauzimaju oko petine površine

zemlje, uglavnom na sjeveru i sjeverozapadu. Ta tla nastala su širenjem postglacijalnih šuma

u područja travnatih stepa. Većina takvih tala su obradiva, iako zahtijevaju dodavanje

hranjivih tvari za isplativu poljoprivredu. Černozemi središnje Ukrajine (Sl. 5) su među

najplodnijim tlima na svijetu, te zauzimaju oko dvije trećine zemlje. Ova se zona tla može

podijeliti u tri skupine: na sjeveru je zona takozvanih dubokih černozema, debljine oko 1,5 m

tla bogatog humusom, južno i istočno od prve zone nalazi zona običnih černozema, jednako

bogatih humusom s oko 1 m debljine i najjužnija zona, u kojoj je tlo tanje i ima još manje

humusa. Razbacane u raznim uzvisinama i duž sjevernih i zapadnih područja dubokih

černozema, nalaze se mješavine sivih šumskih tala i podzoliziranih tala, koje zajedno

zauzimaju veći dio ostatka Ukrajine. Sva ta tla su vrlo plodna kada je dostupno dovoljno

vode. Međutim, njihova intenzivna kultivacija, pogotovo na strmim padinama, dovela je do

rasprostranjene erozije i jaruženja tla. (UKRMAP, n.d.)

13

Sl.8. Ukrajinski černozem

IZVOR: https://novaonline.nvcc.edu/eli/evans/Photos/Russia/Ukraine/Soil.jpg

KLIMA

Ukrajina leži u umjerenom klimatskom području pod utjecajem umjereno toplog, vlažnog

zraka iz Atlantskog oceana. Zime na zapadu znatno su blaže od onih na istoku. Ljeti, s druge

strane, istok često ima više temperature od zapada. Prosječna godišnja temperatura kreće se

od oko 5,5 - 7° C na sjeveru do oko 11 - 13° C na jugu. Prosječna temperatura u siječnju,

najhladnijem mjesecu, iznosi oko -3° C na jugozapadu i oko -8° C na sjeveroistoku. Prosječna

temperatura u srpnju, najtoplijem mjesecu, je oko 23 ° C na jugoistoku i oko 18° C na

sjeverozapadu. Padaline su neravnomjerno raspoređene tijekom godine, dva do tri puta je više

padalina u toplijem dijelu godine nego u hladnijem. Maksimalna količina padalina obično se

javlja u lipnju i srpnju, a minimalna u veljači. Snijega uglavnom bude krajem studenog i

početkom prosinca. Snijeg se akumulira od visine od nekoliko centimetara na jugu do

nekoliko decimetara u Karpatima. Zapadna Ukrajina, osobito područje Karpata, dobiva

najveću godišnju količinu padalina - 1.200 mm godišnje. Dijelovi uz Crno more i Krim, za

razliku od toga, dobivaju manje od 400 mm godišnje. Preostala područja Ukrajine imaju od

400 do 600 mm padalina godišnje. Za razliku od ostatka Ukrajine, južna obala Krima ima

toplu, blagu, mediteransku klimu. Zime su blage i kišne, s malo snijega, a prosječna

temperatura siječnja 4° C. Ljeta su suha i vruća, s prosječnom temperaturom srpnja 24 ° C.

Cijela Ukrajina ima kontinentalnu klimu osim Krima koji ima sredozemnu klimu. Većinu

Ukrajine karakteriziraju hladne zime i topla ljeta, pogodna za poljoprivredu. Crno more

povisuje zimske temperature. U Odessi je srednja sječanjska temperatura oko – 1 °C dok u

https://novaonline.nvcc.edu/eli/evans/Photos/Russia/Ukraine/Soil.jpg

14

Lavovu, Kijevu i Donjecku pada i do – 7 °C. (Sl. 6, Sl. 7, Sl. 8, Sl. 9). Veće temperaturne

amplitude između siječnja i srpnja su na istoku države nego na zapadu. U kontinentalnom

dijelu zemlje najviše je padalina ljeti dok su uz Crno more padaline ujednačene cijelu godinu.

Na višim uzvišenjima na Karpatima i trenutno ruskom Krimu su temperature niže te ima više

padalina (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1997).

Sl. 9. Klimatski dijagram Lavova Sl. 10. Klimatski dijagram Kijeva

Izvor: Izradili autori prema podacima sa climate-data.org Izvor: Izradili autori prema

podacima sa climate-data.org

Sl. 11. Klimatski dijagram Donjecka Sl. 12. Klimatski dijagram Sevastopola

Izvor: Izradili autori prema podacima sa climate-data.org Izvor: Izradili autori prema

podacima sa climate-data.org

0

10

20

30

40

50

60

70

-10

-5

0

5

10

15

20

25

Siječanj Travanj Srpanj Listopad

Lviv

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

-10

-5

0

5

10

15

20

25


Kijev

0

10

20

30

40

50

60

70

-10

-5

0

5

10

15

20

25


Donjeck

0

10

20

30

40

50

60

0

5

10

15

20

25


Sevastopol

15

BILJNI POKROV

Iako je u većini Ukrajini izvorni biljni pokrov raskrčen radi dobivanja poljoprivrednog

zemljišta ipak možemo razlikovati tri različite zone izvorne vegetacije. To su, od sjevera

prema jugu Polissya (šumovito i močvarno područje), šumostepe i stepe. Polissye se nalazi na

sjeverozapadu i sjeveru Ukrajine. Više od jedne trećine, oko 114.000 četvornih kilometara, je

obradivo zemljište. Gotovo jedna četvrtina je prekrivena mješovitom šumom, u kojoj

uspijevaju hrast, brijest, breza, grab, jasen, javor, bor, topola, vrba i bukva. Oko 5% područja

je tresetište, znatan dio je močvaran, a dio zauzimaju riječne doline i poplavne ravnice.

Polissya sadrži najjužnije dijelove Pripjetskog močvaranog područja. Ukrajinska vlada

poduzima značajne napore za isušivanje ovih močvarnih područja i njihovo pretvaranje u

poljoprivredno zemljište. Šumostepa, koja pokriva područje od oko 202 000 kvadratnih

kilometara, proteže se južno od Polissya. Oko dvije trećine ove regije se oranice. Šume

zauzimaju samo oko jedne osmine područja. Južnije, u blizini Crnog mora, Azovskog mora i

Krimskih planina, šumostepa pretvara se u stepsku zonu, koja se prostire u području od oko

231 000 km2. Mnoge ravnice na ovom području su kultivirane, iako niska godišnja količina

padalina i vruće ljeta čine dodatno navodnjavanje nužnim. Ostaci prirodne vegetacije stepa,

uključujući i njegove karakteristične vlaknaste i pernate trave, zaštićene su u prirodnim

rezervatima. Druge prirodne regije nalaze se u blizini granica zemlje. Većina bogatih šumskih

zemljišta nalazi u Karpatima u zapadnoj Ukrajini. Donje planinske padine prekrivene su

miješanim šumama, a srednje padine borovim šumama. Na njih se nastavljaju alpske livade na

višim nadmorskim visinama. Uz južnu obalu poluotoka Krima, uski pojas zemlje, širok samo

oko 10 km, predstavlja jedinstvenu prirodnu regiju u kojoj rastu i listopadne i zimzelene trave

i grmlje. Ukrajina je postala poznata kao „žitnica Europe“. Zbog umjerene klime i crnog tla

poznatijeg pod nazivom „Černozem“ Ukrajina je jedna od najplodnijih poljoprivrednih regija

svijeta. Većinu farmi kontrolira država i velika većina istih je u njenom vlasništvu. Postoje

„državne“ i „kolektivne“ farme. Državnim farmama upravlja vlada te ona isplaćuje plaće

zaposlenicima. Kolektivnim farmama upravljaju zaposlenici te je svaki zaposlenik vlasnik

dionica farme. Zaposlenici dobivaju fiksne plaće te dodatno dio od profita farme. Od 1991.

Ukrajina je prodala jedan dio svojih državnih farmi privatnim farmerima te je jedan dio farmi

pretvorila u „kooperativne“ farme. Vlasnici kooperativne farme su nekoliko farmera koji

dijele profit jednako. Godine 1996. Ukrajina je počela kolektivne farme dijeliti na više manjih

farmi te je manje dijelove prodavala privatnicima. Danas je samo 4 % ukrajinskih farmi u

privatnom vlasništvu. Privatne farme bilježe veći prosječni urod od ostalih. Ukrajina je jedna

16

od vodećih zemalja u svijetu po proizvodnji šećerne repe i pšenice. Drugi značajni usjevi su

ječam, kukuruz, krumpir, suncokret i duhan. Ukrajinski stočari uzgajaju telad za mliječne

proizvode i svinje. Bliže gradovima se uzgajaju voće i povrće koje se prodaje u gradovima na

tržnicama.

2.2. POLITIČKO GEOGRAFSKA SITUACIJA U UKRAJINI OD 2004.

GODINE DO DANAS

Sl. 13: Lokacija Ukrajine

IZVOR: http://www.freeworldmaps.net/europe/ukraine/location.gif

UVOD

Ukrajina je ena izmed bivših Sovjetskih republik, ki je imela tudi po njenem razpadu ruskega

vpliva, ki je viden skozi jezik, kulturo in prebivalstveno sestavo. Do Oranžne revolucije leta

2004 je v državi še vedno prevladoval ruski vpliv. Revolucija predstavlja ključno točko v

zgodovini Ukrajinske države, ki je posledica tudi današnjega političnega in demografskega

stanja v državi. Glede na politično ureditev je Ukrajina demokratična republika, mi ima

17

večstrankarski sistem, vendar je to marsikdaj samo na papirju, saj je v javni sektor in politika

zasičena s korupcijo in vplivom velesil za Ukrajinsko ozemlje.

Ukrajinski volitve niso tako pomembni za demokratično glasovanje, ker o tem, kako veliko

vpliva: kdo bo nadzoroval največje ruske za sosede, Rusi ali Američani?. Ukrajina je v

zadnjih 300 let v preteklosti, geografsko in kulturno povezani z Rusijo. Slovanska država je

ustanovitelj stari ruščini - Kievan Rusov, in s tem pomemben del ruske nacionalne identitete.

Ukrajina je bila vedno pozitiven vpliv na razvoj kulturnih in političnih vrednot v Rusiji in je

neposredno povezana z evropskimi vrednotami, in to je eden od razlogov, zakaj je Ukrajina je

še vedno pomemben za prihodnost Rusije. Ima 46 milijonov prebivalcev, zato je Ukrajina

druga najbolj naseljena slovanskih držav in se šteje za strateško zid med Rusijo in verigo

novih baz Nata, ki se razteza od Poljske, prek Bolgarije na Kosovo. Poleg tega pa je Ukrajina

tudi tranzitna država za večino Rusije sibirskega plinovoda v Nemčiji in drugod po Evropi.

ORANŽNA REVOLUCIJA

Oranžna revolucija je naziv za proteste v Ukrajini, ki so potekali od konca novembra 2004 do

januarja 2005 v podporo predsedniškega kandidata Viktorja Juščenka. Juščenkovi privrženci,

ki so bili odeti v oblačila oranžne barve po čemer je dobila revolucija ime, ki je bila barva

opozicije. Protestniki so zahtevali ponovitev volitev, zaradi domnevne goljufije pri izvedbi

volitev. 21. novembra 2004 je namreč potekal drugi krog predsedniških volitev, v katerem sta

se pomerila pro rusko usmerjeni premier Viktor Janukovič in prozahodni vodja opozicije ter

nekdanji premier Viktor Juščenko, dan kasneje pa je volilna komisija za zmagovalca

razglasila Janukoviča, voditelja pro ruske stranke, ki naj bi zmagal z nekaj manj kot tremi

odstotki prednost0 v soju sumljivih okoliščin. Opozicija z Juščenkom na čelu je oblasti

obtožila volilne prevare in zastrupitve vodje opozicije ter pozvala ljudi, naj se udeležijo

množičnih protestov. V dneh, ki so sledili, so protesti ohromili življenje v Ukrajini,

v Kijevu pa se je na vrhuncu zbralo okoli 200.000 ljudi.

Vsedržavni protesti so dosegli uradno razveljavitev izidov drugega kroga predsedniških

volitev. Ukrajinsko vrhovno sodišče je razpisalo nove volitve za 26. decembra 2004, ki so

potekale pod strogim nadzorom domačih in tujih opazovalcev, njihov izid pa je bil sprejet kot

pošten. Zmagal je Juščenko z 52 % glasov, Janukovič jih je prejel 44 %. Z Juščenkovo

inavguracijo 24. januarja 2005 v Kijevu se je oranžna revolucija končala. Vodenje vlade je

prevzela njegova zaveznica v času revolucije Julija Timošenko.

Na mednarodno nadzorovanih predsedniških volitvah 2010 je Janukovič premagal Juščenka.

https://sl.wikipedia.org/w/index.php?title=Protest&action=edit&redlink=1

https://sl.wikipedia.org/wiki/Ukrajina

https://sl.wikipedia.org/w/index.php?title=Viktor_Ju%C5%A1%C4%8Denko&action=edit&redlink=1

https://sl.wikipedia.org/wiki/Volitve

https://sl.wikipedia.org/wiki/Premier

https://sl.wikipedia.org/w/index.php?title=Viktor_Janukovi%C4%8D&action=edit&redlink=1

https://sl.wikipedia.org/w/index.php?title=Opozicija_(politika)&action=edit&redlink=1

https://sl.wikipedia.org/wiki/Kijev

https://sl.wikipedia.org/w/index.php?title=Julija_Timo%C5%A1enko&action=edit&redlink=1

18

Upanje, da bosta Juščenko in Timošenkova Ukrajino popeljala v lepšo in boljšo prihodnost, je

bilo žal kratkotrajno, podobna usoda pa je doletela tudi njuno zavezništvo. T. i. oranžni tabor

se je namreč le nekaj mesecev po revoluciji razdelil, volivci so po revoluciji trikrat volili nov

parlament, državo pa je v tem času vodilo pet različnih vlad.

Sl. 14.: Trg Republike, Kijev

IZVOR: Osebni arhiv, Maj 2017

19

STANJE PO REVOLUCIJI

Predsedniški kandidat, zaradi katerega je bil ponovljen 2. rok predsedniških volitev Viktor

Juščenko gre v popolni odpor proti izvoljeni vladi, kar privede tudi do njegove

nepriljubljenosti. Njegovo vztrajanje pri vstopu Ukrajine v NATO je v nasprotju z željo

večino Ukrajincev zaradi slabe boja proti korupciji in kriminalu ter nesoglasij s predsednico

vlade Julija Timošenko, privedlo do upada v svoji priljubljenosti s 52% na volitvah 26.

decembra 2004 le 12,7% na 23. december 2007 . Svetovna gospodarska kriza, skupaj s

težavami ukrajinskega bančnega sistema v letu 2008 vodi do padca priljubljenosti do 4,5% 24.

decembra 2008.

V pogovoru z novinarji 28. novembra 2009 v času volilne kampanje, Viktor Juščenko je

navedel, da je razlog za njegovo manjšo priljubljenosti med Ukrajinci, ki jih nikoli ne

odstopajo od svojih načel in da nikoli ne bo ponovno izvoljen, ker njegova politika postavlja

Ukrajino korak nazaj. Ta trditev se je pokazala za resnično tudi, ko je Ukrajina za

novoizvoljenega predsednika izvolila Viktor Janukovič, ki je spremenil "parlamentarni"

sistem v "pol-predsedniški" sistem vlade, ki se v skladu z mednarodnimi merili dodeli

državam s statusom delno svobodnih držav. Strokovnjaki pravijo, da so vsi postopki

novoizvoljenega predsednika močno škodovali ugledu države, kljub temu pa je uspešno

začela razvoj demokratičnih procesov v Ukrajini.

Viktor Juščenko je na volitvah leta 2010 zmagal le okoli 5% glasov

Upanje na boljše časa je po oranžni revoluciji dodatno razblinila še svetovna gospodarska

kriza, ki je državo močno prizadela. Državi, ki ji je grozil celo državni bankrot, je novembra

lani s kreditom na pomoč priskočil Mednarodni denarni sklad,.

EUROMAIDAN

Na predsedniških volitvah leta 2010 je Viktor Janukovič premagaj Julijo Timošenko z 3%

prednosti. Čeprav je bila podpora kandidatu razdeljena na vhod in zahod he k zmagi

pripomoglo predvsem razočaranje nad dotedanjim predsednikom Viktorjem Juščenokom in ne

uresničeni cilji oranžna revolucije, medtem ko je Janukovič obljubil Ukrajini članstvo v EU.

Pridružitveni sporazum so prekinili zaradi preostrih carinskih omejitev s stani Rusije.

Namreč Rusija je največja gospodarska partnerica Ukrajine gleda izvoz, kar 10%. Zaradi

nasprotovani vladi se je na Trgu neodvisnosti v Kijevu zbralo več tisoč protestnikov, ki so se

20

organizirali preko družbenih omrežij pod ključnikom #euromaidan ( pr. Evropski trg) in širili

proevropska sporočila in ideje. Kasneje se je izraz uveljavil za proteste od novembra 2013 do

februarja 2014.

Prostesi so se začeli majhno in mirno, vendar so opozicijske stranke uspele privabiti več kot

200.000 ljudi. Na Trgu republike je potekal stalni štab, kjer so ljudje šotorili. Konec

novembra 2013 so protesti postali nasilni, prihajalo je do izgredov s policijo, postavljanjem

barikad in požiganjem objektov in avtomobilov. Vlada se je na nasilno dogajanje odzvala s

povečanju policijsko pristnostjo in ostrejšo zakonodajo in višjimi finančnimi kaznimi.

Trg neodvisnosti je spominjal na vojno območje z vedno silovitejšimi spopadi, ki so vrh

dosegli 18.2.2014, ko so protestniki želeli zavzeti poslopje parlamenta.

21.2.2014 je JAnukovič podpisal Sporazum o reševanju politične krize v Ukrajini z vodji

opozicijskih strank, ki je predvidel predčasne volitve, prekinitev nasilja in vlado narodne

enotnosti. Janukovič je še istega dne pobegnil v Rusijo. Parlament pa je prav oprostil Julijo

Timašenko, ki jo je Janukovič dal zapreti zaradi prevelikega vpliva na protestnike.

Sl.15: Trg Republike, Kijev, far 2ebruar014 (IZVOR: Financial times, 2017).

21

VOJNA V UKRAJINI 2014

Neposredni povod v državljansko vojno so bile posledice protestov na Trgu neodvisnosti leta

2013. Zavrnitev podpisa pridružitvenega sporazuma z Evropsko unijo je v Kijevu povzročil

masovni protest, ki je postal nasilen po poskusu zatrtja. Izgredi so se končali po štirih mesecih

s podpisom SPorazuma o reševanju politične krize v Ukrajini, vendar so se prebivalci na

vzhodu razplet v Kijevu dojemali kot državni udar. Odstavitev predsednika Viktorja

Janukoviča je ponovno spodbudila separatistične težnje ruske manjšine. Ruska priključitev

Krima je spodbudila rusko manjšino v Doneški pokrajini k razglasitvi Ljudskih reublik

Doneck in Lugansk ter s tem povzročila začetek državljanske vojne.

Državljanska vojna v Ukrajini se je pričela leta 2014 z razglasitvijo Ljudske republike Doneck

in Ljudske republike Lugansk ter poteka v različnih stopnjah intenzivnosti oboroženega boja

še do danes. Čeprav so trenutno oboroženi spopadi zamrznjeni, pa so vzroki za njen izbruh še

vedno niso odpravljeni. Napetost med Ukrajinci na zahodu in rusko manjšino na vzhodu se

manifestirali že ob krimski krizi v devetdesetih letih prejšnjega stoletja ter v oranžni revoluciji

ob prehodu v novo tisočletje. Separisti na vzhodu, ki si vse od osamosvojitve Ukrajine

prizadevajo za večjo avtonomijo, so v protestih na Trgu neodvisnosti v Kijevu in v odstranitvi

predsednika države Viktorja Janukoviča videli državni udar. K razglasitvi samostojnosti jih je

spodbudila ruska priključitev Krima in odpoved varnostnih zagotovil, ki jih je Ukrajina

pridobila od mednarodne skupnosti in Rusije. Čeprav večina mednarodne skupnosti ne

priznava ruske priključitev Krima, Ukrajina ni zmožna izvrševati svoje oblasti ne da bi s tem

tvegala zaostritev Rusije.

22

Sl. 16.: Zemljevid ukrajinske krize, 28.4.2014

IZVOR: http://arsenalfordemocracy.com/2014/04/12/ukraine-crisis-map-as-of-april-12-2014/

KRIMSKA KRIZA

Krim je leta 1954 prišel pod oblast republika Ukrajine znotraj Sovietske zveze in je

predstavljav Hruščevo darilo Ukrajinskemu narodu.

Leta 1991 Krim postane jabolko spora Vsekakor pa se ta prenos Krima k Ukrajini takrat ni

zdel tako pomemben, saj sta bili Ukrajina in Rusija del Sovjetske zveze, za katero pa takrat ni

nihče mislil, da bo kdaj razpadla. A leta 1991 se je zgodilo ravno to in s tem je polotok postal

jabolko spora med Ukrajino in Rusijo.

Največja etnična skupina na Krimu, ki je razdeljen na Avtonomno republiko Krim s

prestolnico v Simferopolu in pristanišče Sevastopol (ta ima tako kot prestolnica Kijev v

Ukrajini poseben status), so namreč Rusi.

23

Ti po štetju iz leta 2001 v 2-milijonski Avtonomni republiki Krim sestavljajo 58,5 odstotka

prebivalstva. Ukrajincev je okoli 24,4 odstotka (krimski Ukrajinci za pogovorni jezik

uporabljajo ruščino), 12,1 odstotka pa je turško govorečih Krimskih Tatarov.

Krimski Rusi hočejo stran od Ukrajine V Sevastopolu, kjer je sedež ruske črnomorske flote,

pa živi okoli 380.000 prebivalcev, večinoma Rusov. Sevastopol, ki je bil v času SZ sedež

sovjetskega črnomorskega ladjevja in t. i. zaprto mesto, kamor je lahko prišel le redki

obiskovalec, je bil vse do leta 1978 neposredno podrejen Moskvi oziroma Rusiji. Šele po tem

je neposredni nadzor nad Sevastopolom prevzel Kijev.

Krimski Rusi, ki so po razpadu Sovjetske zveze leta 1991 in ukrajinski razglasitvi

samostojnosti pričakovali, da bo takratni ruski voditelj Boris Jelcin zahteval vrnitev Krima, so

februarja 1992 ustanovili Republiko Krim in razglasili samoupravo. Ker pa Jelcin ni zahteval

Krima, so se maja 1992 sprijaznili, da bodo (vsaj začasno) ostali del Ukrajine.

Krimsko kriza je izraz, ki opisuje politične in diplomatske dogodke, povezane z razvojem na

polotoku Krim med in takoj po ukrajinske krize v letu 2014, zaradi česar je z združitvijo

Ruske federacije, in spor med Rusijo in Ukrajino, saj ukrajinski oblasti uradno še vedno Krim

se štejejo za sestavni del ukrajinskega ozemlja.

Kriza je izbruhnila kmalu po konfliktu v Kijevu, kjer so zahtevali začetek pristopa Ukrajine v

EU, odstavil nekdanji pro-ruski predsednik Viktor Janukovič in namestili novo, pro Evropsko

in pro-zahodne vlade premiera Arsenijem Yatsenyuk vodil. Nova vlada, pa ne s sosednjo

Rusijo, ki je izjavil, da je "državni udar" prizna, ne pa tudi oblasti takratne Republike Krim, ki

uporabljajo, med drugim, kot izgovor, in svoji odločitvi, da odpravi že pred leti sprejel zakon,

ki dovoljuje uporabo ruščine kot uradni jezik na območjih, kjer so Rusi (kot Krim), ki

sestavljajo velik del prebivalstva.

Dne 26. februarja, so neznani oboroženi skupini začeli zasedla letališče, vladne stavbe in

druge objekte, za katere Krimsko organi so trdili, da je lokalna policija, medtem ko je v

preostalem delu Ukrajine in na Zahodu verjel, da so ti člani ruskih oboroženih moč. Dva dni

kasneje Vrhovnega sovjeta Krim odpuščen nekdanji premier Anatolij Mohiljova s Sergey

Aksyonova, katerega kabinet je takoj začel s pripravami na referendum o statusu Krim, ali se

pridružijo Rusijo; 11. mar, da je pobuda uradno pridružil mesta Sevastopol Sveta (ki je v

Ukrajini je bil administrativno ločena od ostalega dela Krim). Ta je potekala 16. marca in je

97% prebivalcev glasovalo za odcepitev od Ukrajine in priključitvi k Rusiji. Naslednji dan je

24

bila ustanovljena Republika Krim, ki je 18. marca podpisali pogodbo o združitvi z Rusijo. Bil

je uradno ratificirala v Moskvi 21. marca, in ker Rusija Krim meni del njenega ozemlja.

Ukrajinska vlada ni priznala rezultate referenduma in njeni učinki so za Ukrajino nični, kjer je

njena diplomatska podpora ZDA in EU. Na Krim, z izjemo Simferopoljskega incidenta ne bi

prišlo do večjih konfliktov in nasilja, če upoštevamo, da je večina članov oboroženih sil Krim

ukrajinskih nameščenih prešli na ruski strani ali predali brez boja. Kljub temu, da dogodki v

Krim povzročil veliko pozornost in skrb, saj predstavljajo prvi primer v evropski zgodovini

po drugi svetovni vojni, kjer se je meja suverenih držav spreminjala glede na enostransko

priključitev ozemlja. Tak proces je lahko povod do podobnega krize in stopnjevanja nasilja v

drugih delih sveta poleg tega pa je povzročila najglobljo krizo v odnosih med Rusijo in

zahodnih sil od konca hladne vojne. Kar se tudi kaže v gospodarskemu embargu in

sankcijami, ki jih izvajajo Evropska unija in ZDA.

ZAKLJUČEK

Evropa od konca 2. svetovne vojne na svojem ozemlju ne pozna vojne, vendar je dogajanje v

preteklem desetletju v Ukrajini to spremenilo. Ukrajina je država, ki izhaja iz močne

komunistične tradicije, kot nekdanja republika v Sovjetski zvezi, ki ni dosegla popolne

demokratizacije. Uradno že gre za ustavno republiko in ima tudi vse organe, ki to

upravičujejo, vendar je Ukrajina kot država ena najbolj koruptivnih držav v Evropi, kjer

vlada izbrana elita. Drugi problem pa predstavlja etično mešano prebivalstvo, ki ga

predstavljajo predvsem Ukrajinci in Rusi, ki tekmujejo za politično oblast in gospodarski

razvoj.

Nič čudnega je da je najbolj aktivno vojno območje DOnecki bazen, ki je tudi najbolj

industrializiran in gospodarsko razvit predel v državi. Poleg Ukrajinske manjšine pa ima svoje

interese tudi Rusija sama, ki bi Ukrajino še naprej ozkoriščala, kot v času Sovjetske zveze.

Vsi protesti in nenazadnje tudi vojna v Ukrajini pa so pokazatelj, da Ukrajinskemu narodu ni

vseeno in da želi izboljšati položaj in se vključiti v enoten trg Evropske Unije. Cena

demokratizacije in gospodarskega razvoja je bila plačana tudi v smrtnih žrtvah, vendar je

danes stanje veliko bolj optimistično kot leta 2014.

25

2.3. DEMOGRAFSKI RAZVOJ I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA

UKRAJINE

UVOD

Ukrajina je istočnoeuropska država čiji je prostor u prošlosti bio izložen različitim utjecajima

koji su formirali današnji ukrajinski identitet. Od samih početaka, na prostoru današnje

Ukrajine izmjenjivali su se Kimerijci, stari Grci, Skiti, Sarmati, Kelti te Goti i Vikinzi. Time

se može pretpostaviti kako je tijek naseljenosti dugog povijesnog razvoja prisutan na ovom

području te je bio podložan raznim povijesnim događanjima (ratovi, migracije, izmjene vlasti

i dr.), a to je sveukupno utjecalo na polarizaciju ovog prostora naspram susjednog (slabiji

gospodarski razvoj, loš politički sustav sa neadekvatnim reformama, iskorištavanje

potencijala od strane tuđinske vlasti, lošiji životni standard) te na konačno, strukturu koja se

odrazila u demografskim pokazateljima. Struktura stanovništva realni je dokaz historijskih

procesa koji su se događali u ovom prostoru, prije svega vidljivi u kretanju broja stanovnika,

gustoći naseljenosti, heterogenom etničkom sastavu i jezičnom bogatstvu, današnjim

problemskim područjima Ukrajine (Krim), gospodarskoj strukturi stanovništva i dr.

POVIJESNI ASPEKT NASELJENOSTI

Prvenstveno je potrebno spomenuti povijesni aspekt vidljiv u naseljenosti ovog prostora.

Iznimno važno razdoblje ukrajinske povijesti predstavlja formiranje najveće srednjovjekovne

europske države Kijevske Rusi u 11. stoljeću. Prema povijesnim zapisima u 9. stoljeću pojam

Rus odnosio se na prostor središnje Ukrajine koji je zapravo predstavljao sinonim jedinstva

ukrajinskih plemena Poljana i Vikinga. Dakle srednjovjekovno ime današnje Ukrajine bilo je

Kijevska Rus (Staroruska država). Nakon mongolskog napada u 13. stoljeću ruska plemena su

se počela povlačiti iz Europe prema Azijskim prostranstvima. Završila je dominacija kijevskih

kneževa, a jug Rusije i Ukrajine naselila su nomadska plemena Polovci. Zbog nesloge vladara

Staroruska država podijeljena je na manje kneževine koje su bile nesposobne oduprijeti se

Polovcima, narod je bježao ili na zapad prema Halič ili na sjeveroistok Suzdalj, tamo je

kasnije stapanjem došljaka s ugrofinskim starosjediocima nastalo novo takozvano velikorusko

pleme (rusi-zagreb.hr, n.d) (sl. 1.).

26

Sl. 17. Kijevska Rus 882.-1240.godine

Izvor: Wikipedia.org, 12.6.2017.

Treće razdoblje ukrajinske povijesti obilježava borbu ukrajinskog naroda za uspostavljanjem

vlastite države nakon razornog napada Mongola. Taj period obuhvaća formiranje Galičko-

Volinjske Rusi te ostvarivanje različitih prava u sklopu Poljsko-Litavske Unije. Za ukrajinski

identitet najlošije bilo je četvrto razdoblje budući da su im u sklopu Ruskog Carstva ukinuli

autonomiju te su ih prozvali izmišljenim imenom Malorus te su u ovom razdoblju prošli

nasilnu asimilaciju, odnosno rusifikaciju. Posljednje veliko povijesno razdoblje ukrajinske

povijesti je period nakon Ruske revolucije pa sve do današnjeg dana. U tom razdoblju

Ukrajinski imaju ogromne ljudske žrtve, za vrijeme Staljinove vlasti, te u Drugom svjetskom

ratu, a jedina sretna stvar iz ovog razdoblja je ujedinjavanje ukrajinskih regija u jedinstvenu

državu te osamostaljenje 1991. godine.

Termin Kijevska Rus, koji je u Ruskoj povijesti označavao Starorusku državu, u Ukrajini

predstavlja povijesno ime te države. O porijeklu riječi Rus postoji nekoliko međunarodnih

teorija o kojima nam u Lavovu (L`vivu) pričala profesorica Ljudmila Vasiljeva. Prva teorija

govori kako je u početku riječ označavala isključivo Kijevsku oblast središnje Ukrajine i

ondašnje germansko i baltsko te autohtono istočnoslavensko stanovništvo. Međutim, prema

27

zapisima u Kijevskom ljetopisu termin Rus se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na

mnogobrojne pridošle Vikinge u okolici Kijeva, na kojem su stoljećima ranije živjeli Poljani.

Geografski termin Rus se prema istim tvrdnjama odnosio na trokutasti prostor između rijeka

Dnjepar, Irpin i Ros u samom središtvu sjeverne Ukrajine. U 9. stoljeću politički termin Rus

počeo je predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Vikinga

i Poljana.

Istočnoslavenska plemena koja su prihvatila i usvojila rusku kulturu Vikinga i Poljana,

zajedno s njima su prihvatili njihov etnički naziv Rusiči – Rusini (lat. Russi), a plemena koja

nisu prihvatila i usvojila kulturu nazvana su rus`kim narodom jer su se nalazila pod kontrolom

Kijeva u sklopu iste države. Stariji ukrajinski etnonim Rusini zadržao se kod zapadnih

Ukrajinaca sve do 20. stoljeća u ukrajinskim regijama Galičini (Haličini), Bukovini i

Zakarpatju. Te ukrajinske regije duže su se vrijeme nalazile u sastavu susjednih država izvan

svoje matice, koja je u sklopu kulturnog preporoda pred ruskom asimilacijskom politikom

počela koristiti mlađi etnonim Ukrajinci. Međutim, manji dio ukrajinskog naroda u Zakrpatju

koji je najduže bio odvojen od matične države, podlegao je usvajanju vlastitog etničkog

opredjeljenja te se i danas često koristi naziv Rusini. Dakle, Ukrajinci su svoje današnje ime

dobili tek početkom 20. stoljeća proglašenjem Ukrajinske Narodne Republike. Staroslavenska

riječ „Ukrajina“ doslovno znači „domovina“ odnosno „u zemlji“; riječ „krajina“ u današnjem

standardnom ukrajinskom jeziku znači „zemlja“ (Klemenčić, 1997; Nejašmić, 2009).

BIOLOŠKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Demografska obilježja Ukrajine uključuju podatke o rastu stanovništva, gustoći naseljenosti,

nacionalnosti, stupnju obrazovanja, zdravstva, ekonomskog statusa, vjeroispovijesti i druge

aspekte koji uključuju samo stanovništvo Ukrajine.

Nakon Drugog svjetskog rata broj stanovnika polagano je rastao sve do 1992. godine, a zatim

se zbog izrazito niskog nataliteta i povećanja mortaliteta broj stanovnika počeo smanjivati te

se taj proces nastavio sve do danas. Upravo taj proces laganog porasta i pada vidljiv je u

priloženom dijagramu (Sl. 2.). Populaciju Ukrajine prema podacima iz 2016. godine čini 44,2

milijuna stanovnika, a prosječna gustoća naseljenosti iznosi 75,3 st/km2. U usporedbi s

ostatkom svijeta po broju stanovnika Ukrajina je 32. zemlja na svijetu (CIA, The World

Factbook).

28

Sl. 18. Kretanje broja stanovnika Ukrajine, 1950.-2012.

Najgušće su naseljeni industrijski razvijen Donjecki bazen sa oko 200 st/km2, Kijevska oblast

sa oko 160 st/km2 i industrijsko područje uz Dnjepar, dok su najrjeđe naseljeni Hersonska

oblast na jugu sa oko 40 st/km2, Polesje sa oko 50 st/km2 i Karpati. Oko 2/3 stanovništva živi

u gradovima, ponajprije u Donjeckom bazenu čiji je udio gradskog stanovništva 90%.

Tijekom cijele povijesti teritorij Ukrajine naseljavan je od strane raznih naroda. Njihovo je

naseljavanje rezultat brojnih povijesnih događaja, od ratova, migracija, prisilnih preseljenja

stanovništva te prirodnih i društvenih nepogodnosti na teritoriju drugih zemalja. Upravo svi ti

procesi formirali su svijetlu sliku višenacionalne države kojom je Ukrajina postala. Općenito,

Ukrajina je naseljena od strane predstavnika iz više od 130 nacionalnosti i etničkih skupina.

Usprkos tako velikom broju nacionalnosti, tijekom raspada Sovjetskog Saveza i postojanju

mogućnosti za pogoršanje međuetničkih odnosa, Ukrajina je uspjela sačuvati svoj integritet i

izbjegla moguće sukobe. Prema posljednjim podacima (Sl. 3.) glavninu stanovništva u

Ukrajini čine Ukrajinci (77.8%). Nakon Ukrajinaca najveću grupu čine Rusi s oko 8,3

milijuna stanovnika (17.3%), a zatim ostali narodi (4.9%) od kojih su najbrojniji Bjelorusi

(0.6%), Moldavci (0.5%) i Krimski Tatari (0.5%) (CIA, The World Factbook). Ukrajinci čine

većinu u svim regijama osim u Sevastopolju i Krimu. Najveći dio Rusa živi u jugoistočnom

dijelu Ukrajine, Bjelorusi su se u najvećem broju smjestili u regijama na istoku, a Moldavci

na jugozapadu. Danas pripadnici manjina imaju priliku učiti svoj jezik, kulturu i povijest svog

Izvor: State Statistics Committee of Ukraine, http://www.ukrstat.gov.ua/ (10.06.2017.)

29

naroda uz podršku vrhovnih i lokalnih tijela vlasti koji se zalažu za postojanje punopravnosti

etničkih manjina i njihovu integraciju u ukrajinskom društvu.

Sl. 19. Narodnosni sastav Ukrajine

Izvor:http://euromaidanpress.com/2016/03/23/leaders-of-ukrainian-national-minorities-ask-

dutch-to-vote-yes/#arvlbdata (10.06.2017.)

Piramida stanovništva ilustrira dobnu i spolnu strukturu stanovništva pojedine zemlje te može

pružiti uvid u političku i društvenu stabilnost, kao i uvid u gospodarski razvoj. Također oblik

piramide stanovništva postupno se razvija tijekom vremena te se temelji na plodnosti,

smrtnosti i međunarodnim trendovima migracija. Njen oblik ukazuje na trend prirodnog

kretanja stanovništva te se razlikuju 4 osnovna tipa: ekspanzivni, stacionarni, konstriktivni i

regresivni. Prema podacima iz 2016. godine, kao što je vidljivo iz dobno-spolne piramide

(Sl.4.) Ukrajina ima konstriktivni tip dobno-spolne piramide iz kojeg se može uočiti da broj

stanovnika opada. Što se tiče strukture starosti najviše stanovnika se nalazi u zreloj skupini

(44.47%). Prosječna starost iznosi 40.4 godina, kod muškaraca ona iznosi 37.2 , dok kod žena

43.5 godina. Gotovo je 14% populacije u dobi od 0-14 godina, 12% u dobi 15-24 godine, 57%

25-64 godine te 15% od 65 i više godina (CIA, The World Factbook).

30

Sl. 20. Dobno – spolna piramida Ukrajine

Izvor: https://www.cia.gov/library/publications/resources/the-world-factbook/geos/up.html

(10.06.2017.)

Visina nataliteta, za svaku državu, mjeri se stavljanjem u omjer broja rođene djece, uglavnom

samo živorođene, prema ukupnom broju stanovništva te se obično računa na 1000 stanovnika

uz matematičke formule. Natalitet je uvelike povezan s uvjetima stanovanja, ali i s brojem

televizora po glavi stanovnika u nekoj regiji. Prema podacima iz 2016. godine natalitet

Ukrajine iznosi 10.5‰ što znači da se na 1000 stanovnika rođeno 10.5 osoba. Prema

podacima sa slike četiri možemo vidjeti pad stope nataliteta od 1986. godine sve do 2000.

kada se bilježi blagi rast (CIA, The World Factbook).

31

Sl. 21. Prirodni priraštaj Ukrajine

Izvor: The World Bank, 10.06.2017.

Smrtnost ili mortalitet je demografski pokazatelj koji označava određeni broj smrtnih

slučajeva stanovništva na temelju ukupnog broja stanovništva u određenom razdoblju te je

pokazatelj zdravstva. Smrtnost je omjer broja umrlih na prosječni broj stanovnika. Prema

podacima iz 2016. godine stope mortaliteta za Ukrajinu iznose 14.4‰ što znači da je na 1000

stanovnika umrlo 14.4 osoba. Smrtnost dojenčadi iznosi 8.5‰ što znači da je umrlo 5.8

dojenčadi na 1000 stanovnika. Prema podacima iz dijagrama (sl. 5.) možemo primijetiti kako

je stopa mortaliteta u konstantnom rastu do 1995. kada dolazi do malog pada te ponovno do

rasta. Od 2006. godine bilježi se lagani pad stope mortaliteta (; Nejašmić, 2006; CIA, The

World Factbook, 2017).

Ukupna stopa fertiliteta direktna je mjera broja živorođene djece po ženi te označava

koeficijent koji pokazuje broj rođene djece po ženi u plodnom razdoblju života. Prema

podacima iz 2016. godine ukupna stopa fertiliteta Ukrajine govori nam da je u prosjeku

rođeno 1.54 djeteta po jednoj ženi dok je primjerice 2000. ta stopa iznosila 1.26 djeteta po

ženi te je time zabilježen značajniji porast. Stope fertiliteta nastavljaju rast od 2000. do 2006.

kada se bilježi pad stope na 1.17 djeteta po jednoj ženi, a nakon 2006. bilježi se lagani rast sve

do 2016. godine i već navedenih 1.54 djeteta po jednoj ženi (CIA, The World Factbook). Što

se tiče stope fertiliteta po oblastima, najveće stope su u oblasti Zakarpattia (1.80), Sevastopol

(1.57), Volyn (1.56), Kijev (1.56) i Rivne (1.54), a najmanje u oblasti Sumy (1.23), Kharkiv

32

(1.26), Cherkasy (1.28), Chernihiv (1.28), Cchernivtsi (1.28), Luhansk (1.28), Poltava (1.29),

Donetsk (1.29) i Zaporzhia (1.32).

Očekivano trajanje života u Ukrajini prema podacima iz 2016. godine za žene iznosi 76.9

godina, za muškarce ono iznosi 67.1 godinu, dok za ukupno stanovništvo očekivano trajanje

života iznosi 71.8 godina što je porast u odnosu na prijašnje godine. U usporedbi s Europom,

gdje je najdulje očekivano trajanje života za žene u Španjolskoj (83.8 godina), za muškarce na

Islandu (79.9 godina) te najkraće očekivano trajanje života i za žene (72.1 godina) i muškarce

(58.6 godine) u Rusiji, očekivano trajanje života u Ukrajini nalazi se u središnjem položaju,

dok se u odnosu na čitav svijet nalazi na 149. mjestu. Na slici 6. možemo vidjeti kako se

mijenjalo očekivano trajanje života od 1960. do 2015. godine te veliko povećanje od 2010.

godine (CIA, The World Factbook).

Sl. 22. Očekivano trajanje života

Izvor: The World Bank, 10.06.2017.

VJERSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Većina ukrajinskog stanovništva je pravoslavne vjeroispovijesti, oko 75% stanovništva.

Katoličanstvo je, također, jedna od većih vjerskih skupina i ono zauzima oko 23%. Međutim,

postoji određeni broj stanovništva koji pripadaju Protestantizmu, Islamskoj vjeroispovijesti,

Židovstvu, ali i Budizmu i Adventizmu. Religija je bitna za Ukrajince te velika većina vjeruje

u Boga i poštuje crkvene tradicije.

33

Sl. 23. Pogled s Kijevsko-Pečarske lavre (izdizanje tornjeva pravoslavnih crkava)

Izvor: Osobni arhiv

Ukrajina je bila prva Istočnoeuropska zemlja u kojoj se propovijedalo o kršćanstvu. Prema

nekim spisima iz 1. stoljeća, Apostol Andrija počeo je propovijedati kršćanstvo na području

današnjeg otoka Krima. Stvaranjem unije na području Kijeva, u 15. stoljeću, razdvojene su i

dvije religije: na sjeveroistoku eparhije stvorena je Pravoslavna Ruska Crkva, a u drugom

dijelu smjestila se Ukrajinska Grko-Katolička Crkva. Postoji pet velikih vjerskih zajednica u

Ukrajini: Ukrajinska Pravoslavna Crkva s patrijarhatom u Moskvi, Ukrajinska Pravoslavna

Crkva s patrijarhatom u Kievu, Ukrajinska Grko-katolička Crkva, Ukrajinska Autokracijska

Pravoslavna Crkva i Rimokatolička Crkva.

34

Sl. 24. Udio vjernika kršćanske zajednice

Izvor: proudofukraine.com (12.06.2017)

Na terenskoj nastavi pogledali smo Kijevsko-Pečersku lavru, odnosno crkvu svete Sofije,

gdje se okupljaju pripadnici Ukrajinske odnosno Ruske Pravoslavne Crkve, budući da im je

patrijarhat u Moskvi (sl. 7. i sl. 8.)

UKRAJINSKA PRAVOSLAVNA CRKVA (KP)

GRKO-KATOLIČKA CRKVA

UKRAJINSKA AUTOKEFALNA PRAVOSLAVNA CRKVA

RIMOKATOLIČKA CRKVA

UKRAJINSKA PRAVOSLAVNA CRKVA (MP)

ostalo

35

.

Sl. 25. Kijevsko-Pečerska lavra

Izvor: Osobni arhiv

Ukrajinska Pravoslavna Crkva s patrijarhatom u Moskvi imaju najveći broj crkava u Ukrajini.

Ukrajinska Pravoslavna Crkva s patrijarhatom u Kijevu je sljedeća po redu po broju vjernika

u Ukrajini, a posebice na zapadu države. Ukrajinska Autokefalna Pravoslavna Crkva na

područje današnje Ukrajine proširila se u nacionalnom oslobođenju u razdoblju od 1917. do

1921. godine. Crkva se danas naziva autokefalna budući da nije prepoznata ni od jedne strane

pravoslavne zajednice.

Katoličanstvo u Ukrajini zauzima mjesto nakon pravslavlja po broju vjernika. Veliki dio

ukrajinskih katolika pripada Grkokatoličkoj Crkvi, iako se prakticira Bizantsko slavlje,

ujedinjeno je s Rimokatoličkom Crkvom.

Židovska zajednica u Ukrajini je peta najveća u svijetu, sudeći prema statistici postoji oko 400

000 Židova u Ukrajini smještenih najviše u velikim gradovima poput Kijeva, Dnipra,

Odese,… Nakon Drugog svjetskog rata, Židovi su dobili svoju „slobodu“ pa se stare sinagoge

obnavljaju te se obnavljaju i stare židovske tradicije.

Islam je na četvrtom mjestu po broju vjernika, međutim njihov postotak je od 0,6 do 0,9%.

Najveći dio Muslimanskih zajednica nalazi se na Krimu te obuhvaća Tatare.

JEZIK I OBRAZOVANJE

Materinji jezik Ukrajinaca sve do sredine 20.stoljeća bio je isključivo ukrajinski

(prethodno poznat kao „ruska mova“), no danas manji dio etničkih Ukrajinaca materinjim

36

jezikom smatra suvremeni ruski jezik. Prema tome, jezična podjela ukrajinskog društva ne

podudara se sa njegovom etničkom podjelom, a paradoksalno je da autohtono ukrajinsko

stanovništvo nije asimiliralo ruske doseljenike, nego su doseljenici rusificirali dio autohtonog

stanovništva. Razlog tome jest u tome što je Ukrajina prvo bila carsko-ruska, a zatim

sovjetsko-ruska kolonija u kojoj je ruski jezik bio službeni i uvodio se posebnim mjerama. Za

vrijeme vladavine u Rusiji provodila se žestoka asimilacija kroz rusifikaciju ukrajinskih

prostora te je u istom razdoblju ukrajinski jezik iskorjenjivan na vrlo represivan način,

uključivajući smaknuća ukrajinskih intelektualaca. Tek nakon ostvarivanja ukrajinske

neovisnosti 1991. godine ljudi su se djelomično oslobodili kulturnog, prosvjetnog i vjerskog

ugnjetavanja te uporaba ukrajinskog jezika bilježi neometan rast. Tijekom popisa stanovništva

2001. godine, više od 67% građana se izjasnilo da smatra ukrajinski jezik materinji.

Zanimljivo je da posljednjih godina rusofoni etnički Ukrajinci počinju inzistirati na

ukrajinskom jeziku kao jedinom državnom jeziku u Ukrajini, dok se ruska nacionalna manjina

tome posebno ne protivi. Sve više Ukrajinaca smatra kako su im materinji jezici i ruski i

ukrajinski podjednako, nažalost pitanje dvojezičnosti u Ukrajini i dalje je predmet žustrih

rasprava među političarima.

JEZIČNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Službeni jezik u Republici Ukrajini je ukrajinski s oko 35 milijuna izvornih govornika.

Dominantna je pripadnost indoeuropske jezične porodice, baltoslavenske jezične zajednice –

istočnoslavenskih jezika. Pokrajinski, drugi jezik koji se najviše koristi, službeni jezik

autonomne pokrajine Krim je ruski jezik s oko 25 milijuna izvornih govornika, broj govornika

ruskog jezika povećava se prema istoku i jugu države. Dva jezika su institucionalna,

ukrajinski i ruski, 10 jezika koja se govore na prostoru Ukrajine su autonomni, dok njih 12 to

nije. Ostali jezici koji se koriste zastupljeni su zbog prisutnosti manjinskog stanovništva u

Ukrajini, a među tim jezicima su: rumunjski (410.000 etnika; oko 151.000 Moldovaca i oko

257.000 Rumunjaca), bugarski (205.000 etnika), mađarski (162.000), poljski (144.000),

armenski, bjeloruski, njemački, grčki, slovački, i dr. (vidljivo na sl. 9.). Postoje jezici koji su

povezani za manji broj imigranata doseljenih iz različitih susjednih prostora i onih udaljenijih,

takvi jezici su, primjerice: gruzijski, abhazijski, kazahstanski, azerbajdžanski, uzbekistanski,

tatarski, osetski, i dr. Najviše je među takvim jezicima govornika tatarskog jezika (oko

231.000 govornika), potom oko 34.000 govornika gruzijskog jezika i oko 24.000

sjevernoazerbajdžanskog jezika (Ethnologue, Languages 36ft he World: Ukraine, 2017).

37

Sl. 25. Karta jezika u Ukrajini

Izvor: https://newcoldwar.org/wp-content/uploads/2015/03/Languages-of-Ukraine.png

(16.6.2017.)

OBRAZOVNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Ukrajina ima visoku stopu pismenog stanovništva, ona iznosi 99,74%, pismenost kod žena

iznosi 99,81%, a kod muškaraca 99,73%, što je iznimno visoko, posebice s obzirom na

povijesni razvoj Ukrajine i nizak životni standard ljudi (UNDP, Human Development

Reports: Ukraine, 2016). Utrošak BDP po stanovniku za školstvo je najveći za visoko

školstvo, odvaja se oko 42 % BDP-a, odnosno ukupni javni utrošak države na obrazovanje

iznosi 6,66 % prema podacima Svjetske banke (World Bank, Ukraine, 2016).

GOSPODARSKA STRUKTURA

Ukrajina je poznata kao žitnica Europe zbog svoje količine proizvedenih poljoprivrednih

proizvoda, posebice pšenice i kukuruze, što najviše i izvoze, a ostvaruju dobit višu od 6 mlrd.

am. dolara zahvaljujući upravo tim proizvodima. Među ostalim izvoznim proizvodima su

38

suncokretovo ulje, duhanski proizvodi (duhan uvoze). Poljoprivreda u BDP-u sudjeluje s 14,4

%. Što se tiče zaposlenosti po sektorima ona iznosi u primarnom (poljoprivreda) 5,8 %, u

sekundarnom 26,5 % i 67,8 % u tercijarnom (Sl. 10.) (World Bank, Ukraine, 2016).

Sl. 26. Udio zaposlenih po sektorima djelatnosti 2014. godine

Izvor: CIA, 2016. (12.06.2017.)

Ukrajinsko gospodarstvo je još uvijek u fazi prijelaza na slobodno tržišno gospodarstvo te se

u tom prijelazu još uvijek navikava na različite probleme i potrebe svjetskog tržišta što je

vidljivo i po zaposlenosti u različitim sektorima djelatnosti.

Udio zaposlenih (15 godina i stariji) iznosi 53,2 %, dok nezaposlenih u ukupnom stanovništvu

ima 11,4 %. Postotak mladog stanovništva koje je nezaposleno (15 – 24 godine) iznosi 23,1 %

i to 1 % više je muškaraca nego žena.

0

10

20

30

40

50

60

70

80

Primarni sektor Sekundarni sektor Tercijarni sektor

Svijet

Ukrajina

% Udio zaposlenih po sektorima 2014. godine

39

Indeks ljudskog razvoja na temelju očekivanog trajanja života, obrazovanjui dohotku države

bilježi porast naspram prijašnjih godina (Sl. 11.) i iznosi 0,74 te zauzima 84. mjesto u svijetu

(UNDP, Human Development Reports: Ukraine, 2016; World Bank, Ukraine, 2016).

Sl. 27. Indeks ljudskog razvoja 2015. godine

Izvor: https://en.actualitix.com/country/ukr/statistics-education-ukraine.php (12.6.2017.)

BDP 2016. godine iznosi je 8,200 američkih dolara po stanovniku što je vjerojatno rezultat još

velike ovisnosti o poljoprivredi koja je nedostatna i slabo modernizirana. Visok je udio još

uvijek ruralnog stanovništva (30,5 %), dok urbano stanovništvo čini oko 70% ukupnog

stanovništva (CIA, 2016).

ZAKLJUČAK

Današnji status države Ukrajina je poprimala duže razdoblje. Na njenom prostoru stoljećima

su se izmjenjivale vladavine različitih naroda. Od srednjovjekovne Ukrajinske Rus, potom

vladavine Ruskog Carstva na tom području, nastanak današnje Ukrajine napokon je ostvaren

1991. godine osamostaljenjem od Sovjetskog Saveza, odnosno vladavine Rusije.

Migracije kroz taj prostor i različiti sustavi vladavine koji su postojali, vidljivi su kroz

demografske pokazatelje: prirodni prirast, smrtnost te struktura obrazovanja i gospodarska

struktura. Ukrajina je zemlja s prirodnim prirastom, zemlja čije stanovništvo je više-manje

ravnomjerno raspoređeno, ali također je zemlja s dugogodišnjom tradicijom oko koje se vodi

bitke s Rusijom. Iako se to ne osjeti na natalitetu, Ukrajinci žive teško. Plaće su im mizerne,

davanja velika, međutim svi su oni u tome svemu nekako pozitivni i žive sretno.

https://en.actualitix.com/country/ukr/statistics-education-ukraine.php

40

2.4. RAZVOJ DRŽAVNOSTI UKRAJINE

FORMIRANJE TERITORIJA DANAŠNJE UKRAJINE KROZ POVIJEST

O stvaranju zasebnog ukrajinskog identiteta i njegovom odnosu prema ruskom narodu i

Ruskoj državi postoje različita mišljenja i različite interpretacije. Većina njih je suglasna da je

Ukrajina kolijevka ruske države „Kijevske Rus“, ali postoje značajne razlike o tome kako je

tekao proces transformacije od rusa ka malorusima, ukrajincima, novorusima tj. o priznanju

postojanja Ukrajinske nacije i Ukrajinske države. Povijest nam govori da je period stvaranja

Ukrajine aktualan od Bretske unije, a osnova tog korijena se formirala u 13.st. prilikom

podjele Kijevske Rusije u vrijeme tatarsko-mongolske okupacije, poslije čega Rusi

naseljavaju prostore nešto sjevernije i van dosega moćne „zlatne horde“ a Kijevska kneževina

prihvaća plaćanje danka Tatarskoj zlatnoj hordi. Ovakvu situaciju koriste Poljaci okupacijom

Galicije na zapadu Ukrajine u 14.st., koja je praktično bila, uz manje prekide, pod njenom

vlašću sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Sl. 28. Prostor Ukrajine oko 1400. godine

Izvor: https://www.alternatehistory.com/forum/attachments/map9-jpg.167000/ ; (19.6.2017.)

Upravo u tom periodu dolazi do gubljenja ruskog identiteta i duhovne tradicije. Većina

Ukrajinskih povjesničara je suglasna da su u čitavom tom periodu na prostoru današnje

https://www.alternatehistory.com/forum/attachments/map9-jpg.167000/

41

Ukrajine živjeli Ruski narodi tj. slavenska plemena objedinjena u „Kijevsku Rusiju“, i

nikakvih „Ukrajinaca“ ili „istočnih Slavena“ na tom prostoru nije bilo, samo je postojala

„krajina“- pogranična zemlja, i nije postojala „ukrajinska državnost“. U knjizi „Ukrajinsko

pitanje danas“ profesor Zoran Milošević navodi mišljenje ruskog povjeničara V. Šuljgina o

tome da su se Poljaci naljutili na caricu Ekatarinu II zbog tri diobe Poljske krajem 18. st. i da

su kao odgovor na tu podjelu, Poljaci smislili podjelu Rusije. Proces ukrajinizacije je

sukcesivan i najlakše je tekao preko Galicije, koja je najduže bila pod Poljskom vlašću.

Sl. 29. Prostor Ukrajine poslije 1569. godine

Izvor: http://www.globalsecurity.org/military/world/ukraine/images/map-1569.jpg ;

(19.6.2017.)

Posebno je taj proces dobio svoju inerciju polovicom 19.st. za vrijeme Austro Ugarske

okupacije zapadne Ukrajine. Nalazeći se u granicama Austrije, u Galiciji su postojali najbolji

uvijeti za razvijanje ideje o samostalnoj Ukrajini, koja se širila po dijelovima kontinentalne

Ukrajine sve do Kijeva. Kažemo kontinentalne, jer su Krim i Azovsko i Crnomorsko primorje

od kraja 15.st. pa sve do polovice 18.st. bili u sastavu „Krimskog Kanata“ koji je bio pod

zaštitom Turske, kada ga osvajaju i naseljavaju Rusi. Krajem 18. i u prvoj polovici 19.st.

dolazi do formiranja Ukrajinskog narodnog pokreta, u početku kao kulturnog a od 1840. god.

http://www.globalsecurity.org/military/world/ukraine/images/map-1569.jpg

42

nakon osnivanja Ćirilo-metodijskog bratstva i kao političke organizacije. I to se smatra

periodom nastanka moderne Ukrajinske nacije. A direktan uticaj u buđenju nacionalne svijesti

Ukrajinaca dao je pjesnik i književnik Taras Ševčenko (1814-1861). Ukrajina kao teritorij, a

kasnije kao država, svoju širu refleksiju dobiva u periodu pobune ukrajinskih kozaka protiv

Poljske vlasti 1653. god. Već u tom periodu Kozaci su zvali svoju državu „Ukrajinom“,

Poljaci i Rusi su je zvali „Malorusija“. Ukrajinski Kozaci su pod Atamanom (Hetmanom)

Bogdanom Hmeljnickim podigli ustanak i uz pomoć Rusa 1654. god., protjerali Poljake i

dobili Ukrajinu istočno od Dnjepra, povrativši grad Kijev i Smolensk na sjeveru, i na čitavom

tom prostoru su formirali ,,Hetmanat“ – vojnu vladu, i sav taj prostor je iste godine

„Perejaslovskim sporazumom“ ušao u sastav Carske Rusije, uz pravo na: „lokalnu upravu,

pravo na vlastito zakonodavstvo i sudstvo, pravo na vlastiti izbor Hetmana, pravo na prijem i

odnos sa stranim predstavnicima, kao i obavezu na određen prilog i vojno angažiranje 60.000

vojnika u službu za cara, a ruski car Aleksej Mihajlović je imao obavezu štiti Ukrajinu od

poljaka i drugih osvajača“. Do Lublinske unije iz 1569. god. ruske zapadne zemlje su bile

direktno podčinjene Litvi po ranijem razgraničenju izuzev Galicije koja je ušla direktno u

sastav Poljske krajem 14.st. Lublinskim sporazumom Ukrajinci (Malorusi) potpadaju direktno

pod Poljsku vlast, dok Bjelorusi ostaju pod vlašću Litve, čime je razdvojen bjeloruski i

maloruski narod. U Galiciji su se još od ranijeg perioda odvijali društveno-etnički procesi, a

od Lublinske unije u skoro čitavoj Malorusiji. S obzirom da je Litva skoro do kraja 14.st. bila

poganska, sve do Lublinske unije i potpadanja Malorusa pod Poljsku vlast, nije ni bilo

značajnijih pritisaka za prihvaćanje katoličanstva. Pritisci su uglavnom bili na samostalnost

kijevskih kneževa koji su, kako navodi ukrajinski povjesničar Balušok, imali ukrajinski

karakter (Jurošević, 2015.). A njihova samostalnost je ukinuta od strane litvanskog dvora tek

1470. godine. U velikom Litvanskom kneževstvu je uvijek postojalo nekoliko opozicionih

grupa, kako ističe Balušok, koje su predstavljale „pravoslavnu Rusiju“ kojoj su pripadali

Ukrajinsk (Maloruski) kneževi. U čitavom tom periodu posebno pod poljskom okupacijom,

katoličko stanovništvo je imalo povlašteniji položaj u odnosu na pravoslavno stanovništvo.

Što je svakako stvaralo uvijete za Bretsku uniju i postepeni prelazak pravoslavnog

stanovništva u Galiciju od 1596. godine. Iako je do Bretske unije uvelike naraslo

nezadovoljstvo pravoslavnog svećenstva u Ukrajini prema Konstantinopoljskom Patrijarhu,

kod prihvaćanja unije dogodila se velika prevara. Ovu uniju je stanovništvo Kijeva odbacilo,

ali su svećenici na Saboru (Uniji) Brest litavskom 1596. godine proglasili uniju. Ukrajina od

prve polovice 17. st. osjeća sve veći pritisak ruske političke tradicije u okviru koje su uvijek

postojali monarhizam i centralizam. Na to još možemo i dodati kako je detaljnija analiza

43

ukrajinske povijesti dovela do spoznaje da je sve počelo od Kijevske Rusije. Čime se ističe

jak osjećaj i težnja Ukrajinaca za vlastitim identitetom i državom, ne opovrgavajući

zajedničko porijeklo od „Kijevske Rus.“ Još od perioda „Kijevske Rus“ u Ukrajini postoji

moćna tradicija u državno – političkoj sferi, važnom faktoru kod koga se javlja politička

razjedinjenost i partikularizam i da u čitavom tom periodu u Ukrajini praktično neprekidno

postoje po nekoliko državnih jedinica ili postojećih (de facto, kao i de iure) država koje su

osnovane ne na načelima centralizma, već na osnovi demokracije. Po njegovom mišljenju

navedena državno-politička tradicija sputava Ukrajinu na njenom putu ka demokratski

naprednom društvu (Jurošević, 2015.). U okviru ruske carevine, Istočna Ukrajina je bila

organizirana u dvije različite cjeline.

1). Prostor koji veže uz Rusku granicu - prostor oko Harkiva i dalje na jugoistok, kao i prostor

sve do Dnjepra na zapad, bio je organiziran u tzv. Slobodarsku Ukrajinu, koja je imala vrlo

sličan režim i organizaciju kao što su imale i oblasti u drugim dijelovima tadašnje Rusije.

2). Prostor na jugu i jugozapadu koji je pretežno nastanjen kozacima je imao svoje

specifičnosti i autonomnu organizaciju sve do vladavine carice Katarine i ukidanja tih

privilegija u drugoj polovini 18.st. Ovaj prostor do Boljševičke revolucije i stvaranja SSSR

nikada nije bio u sastavu Ukrajine i sve do danas je zadržao visoku rusku identifikaciju, kako

kod stanovništva ruske nacionalnosti tako i kod Ukrajinaca koji govore ruski.

Ovakvo stanje je u demografsko-političkom smislu ostalo uglavnom nepromijenjeno sve do

Prvog svjetskog rata, na kraju kojega je došlo do revolucije u Rusiji. Poslije revolucije

Ukrajina postaje sovjetska republika, i u kojoj i tada isplivavaju etničke, religijske, ideološke i

regionalne razlike, gdje dolazi do jedne vrste kaosa, formiraju se teritoriji sa više različitih

vlada, između ostalog: Anarhistički slobodni teritorij, Ukrajinska Narodna Republika,

Kubanska Narodna republika, Zapaoroško-Ukrajinska Narodna Republika, Ukrajinska SSR, i

nekoliko kratkovječnih teritorijalnih jedinica kao što su: Tavrida, Donjeckokrivoroška, Ruska

Krajina, Galicka, itd. Rusija je tada ovladala cjelokupnom današnjom Ukrajinom, izuzev

Galicije i dijela Volonije, Bukovine i primorja Moldavije. Iako to u sadašnjim okolnostima

izgleda paradoksalno, za vrijeme Boljševizma, Moskva je kroz organiziranje tečajeva poticala

ukrajinski jezik i podržavala stvaranje i razvoj Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve

(UAPC) sa ciljem uništavanja Ruske pravoslavne crkve.

44

UKRAJINA U SASTAVU SSSR

Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika(USSR) koja je po stanovništvu najveća

republika poslije Ruske SFSR, velike nadležnosti koje karakteriziraju državu, dobila je u

skladu sa članom 71. Ustava SSSR koji je stupio na snagu 1977. godine. Po tom ustavu svaka

savezna republika, koja je ušla u Sovjetski Savez, predstavljala je sebe kao “Suverenu

sovjetsku socijalističku državu“ koja je objedinjena sa drugim sovjetskim republikama u „

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.” Pored toga, član 80 Ustava je dopuštao

Saveznim republikama pravo stupanja u odnose sa drugim državama, potpisivanje sa njima

ugovora I razmjenu konzularno- diplomatskih predstavnika, te učestvovanje u radu

međunarodnih organizacija. Ovim Ustavom Ukrajina je poprimila obilježje države. Po

prirodnim i ljudskim resursima Ukrajina je bila na drugom mjestu u bivšem SSSR. Na

osnovama civilizacijskih kriterija (religija, jezik, nacija, regija itd.) koji su u Ukrajini

evidentni, mnogi znanstvenici i analitičari svrstavaju Ukrajinu kao cjelinu od četiri krupne

regije:

1) Zapad Ukrajine – gdje dominira ukrajinsko-jezično stanovništvo, i gdje su rasprostranjene

grkokatolička i katolička religija, i čije stanovništvo čuva mnoge veze sa njihovim življenjem

u sastavu Poljske i Austro-Ugarske

2) Istok Ukrajine – visokourbanizirana regija u kojoj prevladava rusko-jezično stanovništvo,

koje je više naklonjeno Rusiji

3) Centar Ukrajine: veliki dio ukrajinsko-jezičnog stanovništva u gradovima i ukrajinsko-

jezično selo

4) Jug Ukrajine – rusko jezični gradovi i politički pasivno selo.

45

Sl. 30. Etničko-lingvistička karta Ukrajine

Izvor:http://languagesoftheworld.info/wp-content/uploads/2014/06/ethno-

linguistic_map_ukraine.png ; (19.6.2017.)

NASTANAK UKRAJINE KAO NEZAVISNE DRŽAVE

Ukrajina kao nezavisna i samostalna država je nastala 4.8.1991. god. donošenjem „zakona“ o

proglašenju nezavisnosti od strane Vrhovnog sovjeta Ukrajinske Sovjetske Socijalističke

Republike (USSR), a koji je potvrđen na referendumu o nezavisnosti 1991. godine. Iako su

težnje za njenom nezavisnošću postojale od ranije, plodniji uvjeti za stvaranje nezavisnosti su

nastali sa pojavom perestrojke. Njena nezavisnost je prije svega nastala kao rezultat pritiska

dva subjekta:

1. Demokratskih i progresivnih snaga koje su nastojale produbiti gorbačovovu perestrojku i

preći od totalitarizma ka slobodi i demokraciji, od socijalizma ili državnog kapitalizma ka

slobodi tržišta i privatnom vlasništvu, što se moglo ostvariti putem, kako se smatralo,

dostignuća političke nezavisnosti i ekonomske samostalnosti Ukrajine kao suverene države.

http://languagesoftheworld.info/wp-content/uploads/2014/06/ethno-linguistic_map_ukraine.png


46

2. Nacionalnih demokrata – posebno sa zapada Ukrajine, koji su se borili za državnost

Ukrajine i njenu potpunu nezavisnost putem izlaska iz SSSR. Ove snage su preda se stavile

zadaću: a) dostići nezavisnosti Ukrajine putem formiranja državnih nacionalnih institucija b)

formiranje ukrajinske političke nacije. Dostignuće potpune nezavisnosti Ukrajine, ako je ono

uopće moguće u suvremenim uvjetima globalnih odnosa sila i država, uzimajući u obzir

njihove postojeće interese, je bilo uvjetovano osvajanjem političke nezavisnosti, ekonomske

samostalnosti i formiranjem ukrajinskog identiteta (Boban, 2010.).

Sl. 31. Nastanak Ukrajinskog teritorija

Izvor: http://imgur.com/xLojKMg ; (19.6.2017.)

Osvajanje političke nezavisnosti Ukrajine nije bio čin jednog trenutka, već je predstavljao i

proces, koji je sadržavao nekoliko etapa.

Profesori N. I. Mihaljičenko i V. Andruščenko smatraju raspad SSSR i krizu ,,razvijenog

socijalizma,“ kao dostignuća ukrajinske nezavisnosti, je počela od perioda gorbačovove

perestrojke: sistem je pucao po svim šavovima, na svim poljima su bili neispunjeni

http://imgur.com/xLojKMg

47

gospodarski planovi, zastoji u ekonomiji i politici, divlji razvoj birokracije, iluzorna

ideologija duhovnog života i kulture. Državi su bile neophodne promjene te je nastupio period

pada. Po njihovom mišljenju od 1985. godine u državi je počela kriza.

Parlament Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike (USSR) je 1990. godine, sljedeći

Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku (RSFSR), na osnovu prava ukrajinske

nacije na samoopredjeljenje, donio Deklaraciju o državnom suverenitetu Ukrajine. Većina

građana Ukrajine je proglašenje deklaracije primila kao formalnost – jer je i do tada, ustavom

iz 1977. godine Ukrajina formalno bila državom u sastavu SSSR . Deklaracija je bila

prihvaćena po odluci rukovodstva Komunističke Partije Sovjetskog Saveza (KPSS). To je

predstavljalo korak ka nezavisnosti Ukrajine, koji je doprinio potpisivanju dogovora između

USSR i RSFSR, čiji član 6. potvrđuje priznanje tada postojećih u okvirima SSSR granica, a

sada na državnom nivou, priznanje i uvažavanje teritorijalne cjelovitosti Rusija – Ukrajina i

Ukrajina – Rusija.

1991. god. Parlament USSR je donio akt o proglašenju nezavisnosti Ukrajine kao samostalne

države. Zasjedanje je također prihvatilo novi naziv države – umjesto Ukrajinske Sovjetske

Socijalističke Republike (USSR), na političkoj karti svijeta se pojavila Ukrajina, kao

nezavisna država. Na istom zasjedanju je doneseno niz drugih rješenja koja su potkrepljivala

nezavisnost države npr. o formiranju Ministarstva odbrane i Oružanih snaga Ukrajine i

nacionalne garde.

Na održanom referendumu o nezavisnosti 1 prosinca 1991 god. Ukrajinski narod se u

ogromnoj većini izjasnio za nezavisnost. Od 37 388 555 registriranih glasača na referendum

je izašlo 31 891 742 glasača ili 84, 78%. Na pitanje ,,Potvrđujete li vi zakon o nezavisnosti

Ukrajine“, odgovor ,,da potvrđujem“ je dalo 28 804 071 glasača ili 92,32%. Istovremeno

1.12.1991. god. su održani i izbori za predsjednika Ukrajine, na kome je u prvom krugu

izabran Leonid Kravčuk, koga je pozdravio predsjednik Jeljcin koji je u svom obraćanju

utvrdio: ,,Rusko rukovodstvo daje izjavu o priznanju nezavisne Ukrajine“. U čitavom periodu

aktivnosti za nezavisnost, od Gorbačovljeve perestrojke, pa sve do priznanja nezavisnosti

Ukrajine, Rusi nastanjeni u Ukrajini, a bilo ih je oko 20%, nisu pružali nikakav otpor

nezavisnosti. Isto kao ni 1954. god. kada je Hruščov poklonio njihov Krim Ukrajini,

jednostavno njihova politička svijest nije izlazila iz konzervativnih Sovjetskih okvira, a o

globalnim da i ne govorimo. Peta etapa. U Belovežskoj Pušće (Belorusija) 8.12.1991. god.

predsjednici triju republika bivšeg SSSR, (RSFSR- B. Jelcin, USSR – L . Kravčuk i BSSR- S.

Šuškević) su potpisali niz dokumenata, u čast suglasnosti o formiranju Zajednice Nezavisnih

48

Država (ZND). U njegovoj preambuli potpisnici su utvrdili prestanak postojanja SSSR kao

subjekta međunarodnog prava i geopolitičke realnosti. U potpisanoj suglasnosti je bilo

sadržano i to, da se na teritoriji država potpisnica ne dozvoljava primjena zakona trećih

subjekata, uključujući tu i SSSR i da djelatnost njegovih organa vlasti prestaje sa radom.

Dokument je također priznavao neprikosnovenost postojećih u okvirima Saveza granica,

garantirao je slobodu kretanja građana. Istina, potpisnici su sačuvali zajedničko upravljanje

jedinstvenim vojno-strategijskim prostranstvom, uključujući i jedinstvenu kontrolu nad

nuklearnim oružjem, koje je kasnije prešlo u nadležnost Ruske Federacije. Po navodima

profesora Mihaljičenka i Andruščenka, Kravčuk je iz „Pušće“ - sa zasjedanja, u Ukrajinu

uvezao ,,dokument slobode“ od Rusije, precrtavši ne samo Savezni Dogovor iz 1922. godine,

već i dokumente Perejaslovske skupštine iz 1654. godine, kada se Ukrajina, (prvobitno njen

istočni i jugoistočni dio sa gradom Kijevom, a u 18.st. skoro sav prostor današnje Ukrajine)

pridružila Rusiji zbog zaštite od Poljske, i drugih zavojevača. Istim sporazumom je

dogovorena potreba otpočinjanja razrade i primjene mehanizma izlaska iz Saveza na

civiliziran način, to jest bez nasilja, krvi i oružanih sukoba. Bez dileme, postignuti sporazum

je za Ukrajinu imao i negativne posljedice. Kao prvo, nisu bile dovoljno ozbiljno i duboko

proanalizirane mogućnosti, posebno ekonomske suradnje sa Rusijom, i sa drugim državama

ZND. Kao drugo, nisu se istraživale posljedice raskidanja ekonomskih veza i mogućnosti

gubitka istočnog tržišta, posebno ruskog – energetskog, i metalurškog sektora za plasman

Ukrajinskih roba. I kao treće, nije se dovoljno uzimala u obzir struktura stanovništva

Ukrajine: nacionalna, regionalna, konfesionalna, niti su se dovoljno razmatrale mogućnosti

Ukrajine kao vezujuće karike u rascjepu Istok-Zapad, NATO-Rusija itd., što se kasnije

potvrdilo demonstracijama na Majdanu , ratom na istoku Ukrajine i antagonizmom NATO –

Rusija, Zapad – Euroazija. Za Kravčuka, kao prvog predsjednika Ukrajine, je bilo najvažnije

dostići dva cilja, a ona su miran raspad bivše države i izgradnja novih odnosa među

republikama bivšeg Saveza. Zanemario je značaj tržišta i ekonomske uvezanosti sa Rusijom,

kao i samu unutrašnju strukturu Ukrajinskog društva i njen geopolitički položaj. Što se kasnije

potvrdilo i kroz njen ekonomski pad i političku nestabilnost. Jer recesija koja je 2008 g.

zahvatila post sovjetski prostor najviše pogodila Ukrajinu, iako je ona bila jedna od

najrazvijenijih Sovjetskih republika. U političkom smislu preko Narančaste revolucije 2004. i

krvavih demonstracija na Majdanu 2013/2014, gubljenjem Krima i sukobima u Donjeckoj i

Luganskoj oblasti, je postala najnestabilnija država u regiji.

49

UKRAJINA KAO NEZAVISNA DRŽAVA NAKON 1990-IH

Od proglašenja nezavisnosti 1991. god. pa sve do Kijevske revolucije krajem 2013. i

početkom 2014. god. politika Ukrajine je varirala, i uz blago udaljavanje od Rusije, uglavnom

je balansirala između Zapada i Rusije. Tako je '90-ih godina u vremenu priznavanja

nezavisnosti Ukrajine značajan dio anti-ruskih nastrojenog stanovništva Ukrajine postavljao

vlastima i liderima pitanje: ,, ako je Ukrajina imala cilj odmicanja od totalnog utjecaja Rusije,

zar se nije odmah mogla otvoreno prozapadno orijentirati, odrediti svoj prozapadni pravac kao

dominirajući prioritet vanjske i unutrašnje politike i ne pribjegavati polovičnim principima

neutralnosti i van blokovskog svrstavanja“? Pravog odgovora na ovo pitanje nije bilo. Nije se

mogao realizirati zbog nekoliko važnih faktora:

a) Prije svega, ukrajinsko stanovništvo devedesetih godina nije bilo spremno politički, ni

psihološki ni ideološki za savez sa ,,zapadnim imperijalizmom“, jer je komunizam ostavio

duboki utjecaj na njih, a i desetljećima im je nametan stereotip da je Zapad njihov neprijatelj,

koji je spreman u svakoj minuti na uništenje SSSR-a.

b) Neposredno poslije rušenja dvopolarnog svijeta, Zapad nije otvorio vrata za postsovjetske

republike, prije svega za Rusiju i Ukrajinu, kao najveće postsovjetske države. Osim toga

Zapad je primjenjivao dvojne standarde u odnosima prema postsovjetskim državama.

Postsovjetske zemlje su se našle na polju nove varijante prozapadnog izolacionizma jer su za

njih bili primjenjivani teški standardi.

c) Put na zapad, po navodu profesora Mihaljičenka, nije mogao biti realiziran bez postojanja

tijesne suradnje sa NATO-om, posebno jer je Ukrajina više bitna za NATO nego za EU. U to

vrijeme Ukrajina nije bila spremna ispuniti obavezne uvijete koji su bili neophodni za

kandidaturu u NATO.

U prvim godinama nastanka Ukrajine kao nezavisne države neki analitičari su proricali lagani

uspon njene uloge u Europi, služeći se pri tome pokazateljima kao što su: resursni potencijal,

broj stanovnika, veliki teritorij i dr. Ali realnog porasta njene uloge, kako ekonomske tako ni

političke, kao što vidimo, nije bilo. Kriza u Ukrajini, kako ekonomska tako i socijalno-

politička je bila izazvana ne samo ukazanim objektivnim uzrocima, već i nizom subjektivnih

činilaca. Politika neodlučnosti, iščekivanja i pasivnosti je postepeno vodila zemlju u „slijepu

ulicu“. Uostalom, takva politika je bila karakteristična ne samo za vladavinu Kravčuka, ona se

produžila i na period vladavine predsjednika Leonida Kučme, Juščenka iako je on imao jasnu

euroatlansku orijentaciju, pa čak i Janukovića, i bila je određen vremenski period umnogome

50

jednaka cijelom ukrajinskom društvu i ukrajinskoj državi (Boban, 2010.). Koji ni tada nije

bilo lako zadržati u granicama Ukrajine, iako su Predsjednik Krima i glasnogovornik

Vrhovnog Sovjeta Krima govorili da Krim ne namjerava odcjepljenje od Ukrajine. Jer su

stanovnici Krima i upravljačke strukture Rusije stalno ponavljale da je cilj bloka „Rusija“ ,

koji ima većinu u Krimskom Parlamentu, pripajanje Rusiji. Sličnu politiku je vodio i Kučma

iako se on smatra proruskim predsjednikom. U periodu njegove vladavine Ukrajina je

unaprijedila odnose se NATO-m potpisavši 1997. godine deklaraciju NATO-Ukrajina.

NAJNOVIJI POLITIČKO- GEOGRAFSKI ODNOSI U UKRAJINI

Dolaskom Juščenka za predsjednika Ukrajine 2004. godine Ukrajina u svojoj politici

napravila zaokret prema NATO-u, kroz kandidiranje za članstvo i organiziranje vojnih vježbi

sa NATO-m. To je izazvalo veliko protivljenje stanovništva i političke elite u istočnim i

jugoistočnim dijelovima zemlje, usporilo kretanje zemlje prema NATO-u , smanjilo

interesiranje stanovništva za NATO i dalo potporu proruskom kandidatu Janukoviču, za

pobjedu na predsjedničkim izborima 2010. godine. Dolaskom Juščenka, inače, izrazito

prozapadnog favorita, u Ukrajini počinje nova era političkog i ekonomskog života. Ona je

osnova svih daljih događanja (Nikolić, Petrović, 2009.). Tako predsjednik Janukovič u istom

periodu svog mandata dogovara sporazum sa Evropskom unijom o pridruživanju i potpisuje

sporazuma o pomoći i energentskim povlasticama sa Rusijom, a nešto kasnije odustaje od

potpisivanja dogovorenog sporazuma sa EU, poslije čega je došlo do krvavih demonstracija

na Majdanu, projektiranih od SAD i podržanih od EU. Što je rezultiralo različite reakcije

istoka i zapada zemlje: demonstracije u Harkovu, Donjecku, Odesi, demonstracije na Krimu,

referendum na Krimu i pripajanje Krima Rusiji, oružani sukobi na istoku zemlje, referendumi

u Donjecku i Lugansku (Novorusija) sankcije Zapada prema Rusiji, i produbljavanje krize.

51

Sl.32. Demonstracije na Majdanu - Kijev

Izvor:http://il6.picdn.net/shutterstock/videos/5175509/thumb/1.jpg?i10c=img.resize(height:16

0) ; (19.6.2017.)

Jer, nijedna Ukrajinska institucija, od parlamenta pa do premijera i predsjednika, u fokusu

svoje politike nije postavljala unutrašnji odnos između zapada i jugoistoka zemlje. To jest,

zanemarila se činjenica da će Ukrajina po pitanju Euroatlanskih integracija biti podijeljena i

da će svaka ishitrena odluka po tom pitanju voditi u sukob. Zato ostaje otvoreno pitanje, zašto

su opozicijski lideri Ukrajine: (Arsenij Jacenjuk, Vitalij Kličko, Oleg Tjagnibuk, Julija

Timošenko i kasnije Porošenko), bili tako ustrajni u održavanju krvavih demonstracija na

„Euro Majdanu“ u centru Kijeva, koje su rezultirale oružanim sukobima na istoku zemlje i

dovođenjem u pitanje suvereniteta zemlje. I dali su oni istinski upravljali tom situacijom ili su

gazili stazom koju je SAD već postavio. SAD potpomaže Ukrajini sa jasnim ciljem –

udaljavanjem Ukrajine od Rusije, i to putem religijskog, jezičkog i kulturnog raslojavanja

stanovništva Ukrajine. U prvoj desetljeću Ukrajinske nezavisnosti, Rusija je bila ekonomski

preslaba, sa puno problema u vojnoj organizaciji, pa na Kijev nije ni obraćala posebnu

pažnju. Ova ruska nezainteresiranost je usprkos „Narančastoj revoluciji“ trajala sve do

građanskog rata u Ukrajini. Tako da joj to odsustvo veće medijske, kulturne, prosvjetne, a da

ne govorimo, političke suradnje i suradnje obavještajnih i sigurnosnih službi sa Ukrajinom,

http://il6.picdn.net/shutterstock/videos/5175509/thumb/1.jpg?i10c=img.resize(height:160)


52

kao glavnim euroazijskim stožerom, otežava poziciju, i ohrabruje glavnog zapadnog

političkog i vojnog suparnika (SAD) da putem ekonomskih sankcija oslabi rusku

administraciju i uspostavi svoj utjecaj na cjelokupnom prostoru Ukrajine (Nikolić, Petrović,

2009.) . Ovi ciljevi zapada su manje više poznati, ali ostaje još uvijek nepoznanica, kako će

teći razvoj događaja u samoj Ukrajini i kako će se Europa postaviti. Jedno je izvjesno da bi

svako direktno vojno angažiranje: a) Zapada, b) Rusije, c) pa i veće angažiranje Ukrajinske

vojske, predstavljalo mač sa dvije oštrice. Vojno angažiranje Zapada (SAD i NATO) je

nerealno i unaprijed je osuđeno na neuspjeh; zatim Direktno Rusko vojno angažiranje u

Ukrajini, bez prethodnog Zapadnog vojnog angažiranja je još manje realno, jer bi ono, pored

slabljenja Ruske pozicije (ekonomske kao i političke) ostavilo duboke posljedice i nanijelo

ogromnu štetu i Ukrajinskom i Ruskom narodu, za koji i sam Putin govori kako su jedan

narod. Svaka odluka Kijeva koji po svim pokazateljima u posljednje vrijeme osjetno gubi

podršku javnosti, za vojnom akcijom na Donjecku i Lugansku oblast, mogla bi još više

podijeliti Ukrajinsku javnost i proizvesti neposlušnost i protivljenje većine (Minakov, 2011.).

I dok Euroazijski savez zemalja na čelu sa Rusijom i Kinom jača moć i pridobija sve veću

podršku, za očekivati je da će Zapad kroz sazrijevanje siromašne Ukrajinske javnosti prije

svega na njenom jugoistoku, postepeno gubiti svoje uporište u militarizaciji Ukrajine.

EUROPSKA UNIJA I UKRAJINA

Iako je do raspada Sovjetskog Saveza bila druga najveća europska država te iako ima

formalni status zemlje utemeljiteljice UN-a, Ukrajina nije prepoznata kao važan međunarodni

akter. Kao i ostale države Istočnog bloka potpunu neovisnost stječe raspadom Sovjetskog

Saveza 1991. Od tada razvija vrlo dinamične odnose s EU. Prva je od svih sovjetskih

republika, 1990-ih godina pod predsjednikom Leonidom Kučmom, izrazila spremnost na

sudjelovanje u procesu europskih integracija. Isto tako odmah nakon stjecanja nezavisnosti

započinju i službeni odnosi između NATO-a i Ukrajine, a 1994. Ukrajina postaje prva zemlja

članica Zajednice nezavisnih zemalja (ZND) koja se priključila programu Partnerstvo za mir.

Pravni okvir za razvoj bilateralnih odnosa s EU predstavlja sporazum o partnerstvu i suradnji

potpisan 1994, koji je stupio na snagu tek 1998. Sporazum naglašava ekonomska i socijalna

pitanja te potrebu javnih vlasti da osiguraju građanska prava i slobodu medija. Ne gubeći

vrijeme, ukrajinski je državni vrh već tada najavio kako je temeljni vanjskopolitički cilj

države članstvo u EU. U tom svjetlu, godine 1998. potpisana je i strategija ukrajinske

integracije u EU, čime je članstvo u EU i službeno predstavljeno kao dugoročni strateški cilj

53

državne politike. Još detaljniji program integracije s EU usvojen je 2000. On je postao osnova

za određene institucionalne promjene u zemlji koje su nominalno omogućavale takvu

integraciju. U to vrijeme ukrajinsko državno vodstvo predstavilo je još nekoliko ambicioznih

planova u vezi s produbljivanjem suradnje s EU. Međutim, odgovor s druge strane bio je

prilično rezerviran, pa su se Ukrajinci morali zadovoljiti time što je njihov izbor za EU

dobrodošao. Naprotiv, napravljeni su vrlo mali koraci prema članstvu najveće europske

države u EU. Sve su vlade, još od predsjednika Kučme, kao najvažniji vanjskopolitički cilj

Ukrajine isticale članstvo u EU, dakle za ukrajinske političare Europska politika susjedstva

nije bila adekvatan politički instrument, ali su je svejedno prihvatili, slično kao i Turska, koja

je trebala dobiti jamstva kako Europska politika susjedstva nije alternativa za punopravno

članstvo u EU. Ipak, za razliku od Turske Ukrajina je evidentno geografski i kulturno

europska država, po čemu je, čini se, u boljoj poziciji od Turske. Ipak, unutar same EU ne

postoji jedinstven stav o članstvu Ukrajine u EU. Moglo bi se reći kako, osim Poljske, nema

dovoljno iskrenih zagovornika te ideje. Ambicija Ukrajine i EU da poboljšaju međusobnu

suradnju omogućila je da se krene izvan klasične suradnje prema postupnoj ekonomskoj

integraciji i čvršćem političkom udruživanju. Tako su na Pariškom summitu u rujnu 2008,

koji se smatra ključnim događajem u razvoju bilateralnih odnosa EU i Ukrajine, pokrenuti

pregovori o novom sporazumu o pridruživanju koji bi trebao zamijeniti postojeći sporazum o

partnerstvu i suradnji. Njime se predviđa, u skladu s ulaskom Ukrajine u WTO, duboka i

sveobuhvatna zona slobodne trgovine. Prema stajalištu EU, takav bi sporazum značajno

potaknuo političko udruživanje i gospodarsku integraciju Ukrajine s EU. U siječnju 2010.

zajednički odbor EU i Ukrajine usvaja i listu prioriteta za 2010. radi lakše implementacije

sporazuma o pridruživanju. Što se tiče razvoja ekonomskih odnosa Ukrajine i EU podaci

Europske komisije pokazuju da je EU, uz Rusiju, za Ukrajinu vodeći trgovački partner i čini

oko trećine njezine vanjske trgovine. Vjeruje se da je čvršća ekonomska integracija s EU

ključna za gospodarski rast Ukrajine, dok članstvo u WTO-u može značajno poduprijeti

gospodarske reforme, posebno u kontekstu ekonomske tranzicije. Isto tako EU treba inzistirati

na tome da službene vlasti u Rusiji zauzmu korektan stav prema Ukrajini i regiji u cjelini,

odnosno da poštuju suverenost i nezavisnost svojih susjeda. Ukrajinskim predsjedničkim

izborima 2009. EU i njezino istočno susjedstvo našli su se na važnoj prekretnici. Iako rezultati

izbora nisu bili u skladu s europskim očekivanjima, valja vjerovati da će organiziranom i

promišljenom vanjskom politikom obje strane nastaviti proces približavanja. Elementarna

osnova za izgradnju povjerenja između Ukrajine i EU priznavanje je rezultata posljednjih

izbora i potpuna predanost suradnji (Musladin, 2013.). Razvoj regionalnih odnosa u istočnom

54

susjedstvu ovisi o pristupu EU ključnim akterima poput Ukrajine. Prema tome, neophodno je

prepoznavanje Ukrajine kao važnog ekonomskog i političkog aktera u Europi, što treba voditi

i dubljem angažmanu s EU. S druge strane, brza demokratska konsolidacija, koja se

spominjala u govorima za vrijeme revolucije, jednostavno nije moguća. Puno je važnije da se

poštuju i postupno provode demokratske reforme koje će Ukrajinu približiti EU i osigurati joj

status demokratskog lidera u regiji.

2.5. URBANI SISTEMI UKRAJINE

POVIJESNI ČIMBENICI RAZVOJA GRADOVA U UKRAJINI

Suvremena Ukrajina je industrijalizirana zemlja sa gotovo 70% udjela urbane populacije

(Svjetska Banka, 2015.). Današnji visok udio urbanog stanovništva vuče korijene u procesima

s polovice 20-og stoljeća koji su imali snažan utjecaj na oblikovanje prostora i društva. Nakon

1. svjetskog rata prostor Ukrajine, osim područja zapadno od rijeke Zbruch, dolazi pod vlast

komunista te se osniva Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Reforma obrazovanja

pod kojom dolazi do širenja Ukrajinske kulture, jezika i identiteta provodila sa na cijelom

prostoru Ukrajine što je omogućilo rast stope pismenosti stanovništva kao i napredak znanosti

i medicine koji su smanjili mortalitet stanovništva. Širenjem Ukrajinskog jezika dolazi i do

širenja nacionalne svijesti pa se osniva Ukrajinska Autokefalna Pravoslavna crkva te do uzleta

u intelektualnoj sferi djelovanja. 1928. Staljin počinje s provođenjem petoljetki, tj. planiranog

razvoja gospodarstva. Gosplan državna agencija za planiranje je svakoj tvornici propisivala

proizvodne kvote, koje su se u prvim razdobljima od 1928. do 1938. ponajviše odnosile na

unaprjeđenje teške industrije tj. proizvodnju ugljena, nafte, čelika i struje. U tom razdoblju

dolazi do učetverostručenja proizvodnje što je otvorila brojna radna mjesta u gradovima.

Otvaranje radnih mjesta omogućilo je pojačane migracije sa sela u grad te emancipaciju žena

kroz zaposlenje, ali i iskorištavanje radne snage u gulazima (BBC, 2014.). Kolektivizacija

poljoprivrede provedena 30-ih godina prošlog stoljeća naišla je na otpor seljaka na području

cijelog SSSR-a. Seljačko stanovništvo u Ukrajini tj. kulaki bivaju proglašeni protunarodnim

elementom od strane Staljina te se kreće u njihovu likvidaciju i zatvaranje u gulage. 1932.

sovjetska vlada podiže proizvodne kvote za kolektivizirane farme. Rast proizvodnih kvota

uzrokovao je glad i propast sela s obzirom da su farme bile dužno primarno ispuniti kvotu

proizvodnje dok su viškovi, kojih nije bilo, korišteni za vlastite potrebe ili prodaju. Danas se

procjene umrlih kreću između 2.4 i 12 milijuna (Holodomorct, n.d.). 2. svjetski rat dodatno je

iscrpio ukrajinski selo kroz daljnje razaranje i konfiskaciju hrane za vojne potrebe. Unatoč

55

promjenama vlasti između Sovjeta i Nacističke Njemačke, u gradovima se koncentrirala tada

vrlo važna i propulzivna vojna industrija. Stanovništvo izmučeno glađu i besperspektivnošću

na selu seli se stoga u gradove koji dobivaju intelektualni, upravni i industrijski zamah. Do

tada s visokim udjelom rusofonog stanovništva, Ukrajinski gradovi dobivaju sve brojniju

ukrajinsku populaciju i snažniji industrijski karakter. Stopa urbanog stanovništva raste s 14%

1900. godine (The Ukrainian Week, 2012.) na 34% 1945. godine (Svjetska Banka 2016.).

Zaključujemo stoga da su najdominantniji procesi u prvoj polovici 20-og stoljeća imali

pozitivan utjecaj na rast gradova.

URBANIZACIJA NAKON 2.SVJETSKOG RATA

Bolji uvjeti života zbog društveno-tehnološkog napretka omogućili su porast stanovništva

nakon 2. svjetskog rata. Godine 1950. na prostoru današnje Ukrajine živjelo je 36 905 000

stanovnika dok je 1993. živjelo 52 179 210 što je ujedno najveći broj stanovnika u povijesti.

Urbanizacija poprima veće razmjere nakon 1945-e zbog porasti potražnje za radnom snagom i

velikih projekta stanogradnje koji su dodatno pojačani Hruščovljevim reformama kasnih

1950-ih. Migracije selo-grad te industrijalizacija su i dalje bili glavni motori rasta. Urbani

razvoj gledan je iz perspektive postignuća višeg socio-ekonomskog napretka diljem Ukrajine

te eliminaciji nejednakosti među klasama u skladu s marksističkom ideologijom. Na 22-om

komunističkom kongresu održanom 1961. zadane su smjernice s ciljem eliminacije razlika u

infrastrukturi između grada i sela kao i zaustavljanje prevelike koncentracije stanovništva u

velikim gradovima te poticanje razvoja manjih gradova kako bi se smanjio pritisak

stanovništva i urušavanje centralnih usluga i javnog prijevoza te kako bi se postigao održivi

razvoj. (Programme of The Communist Party of The Soviet Union 1961.) Istovremena

unutarnje migracije bile su ograničene zakonima poput propiske koje su imale za cilj

onemogućiti spontano kretanje stanovništva i dodatno naseljavanje gradova.. Broj gradova u

razdoblju od 1956 do 1965 se znatno povećao dijelom i zbog zakonskih prilika koje su

omogućavale Oblastima i vijećima davanje gradskog statusa naseljima. Dok se 1946. Urbani

sistem Ukrajine sastojao od 258 gradova 1970. sastojao se od 385 gradova (Svjetska Banka

2015.). Gradovi u poslijeratnoj eri razvili su se većinom u industrijskim područjima, koje je

uspostavila središnja vlada, poput Donjecka, Luhanska i Dnjipra. Takve mjere dovele su do

razvoja monofunkcionalnih gradova gdje je većina stanovništva zaposlena u jednoj ili

nekoliko međusobno povezanih industrija o kojima ekonomija grada u potpunosti ovisi.

Velike urbane aglomeracije nastale su između 1967 i 1979. Kijev prvi puta premašuje brojku

od milijun stanovnika 1957. godine, Harkov 1962 te Odesa 1974. Godine 1976. Kijev je

56

dosegao 2 milijuna stanovnika a do 1979. Dnjipro i Donjeck prelaze milijun stanovnika

(Svjetska Banka 2015.).. Urbani sistem Ukrajine razvijen je za vrijeme Sovjeta i kao takav

njegov razvoj i rast temeljio se na centraliziranom planskom odlučivanju a ne u skladu s

tržišnim principima. Dominantan pristup temeljio se na ekonomiji obujma s uskom

specijalizacijom gradova i širokom suradnjom između gradova i metropolitanskih područja.

Problemi proizašli iz takvog povijenog koncepta razvoja vidljivi su danas u nedostatku

ruralnog zaleđa i ovisnosti gradskih ekonomija u gradovima istočne Ukrajine o sirovinama i

materijalima za industriju koja gubi konkurentnost na današnjem tržištu. S obzirom na

političko-geografsku situaciju te suvremenih ekonomskih trendova ti gradovi podložni su

potencijalnim ekonomskim krizama ukoliko se prestrukturiranje industrije ne provede

uspješno.

Sl.33. Stopa urbanizacije u Ukrajini od 1960 do 2015.

Izvor: Svjetska Banka 2017.

Povijest prostora ostavila je svoj trag i u imenima gradova. S dolaskom zapadno orijentirane

vlade, u Ukrajini je na snazi zakon o osudi komunističkih i nacional socijalističkih režima te

57

zabrane propoagande i njihovih simbola u sklopu kojeg će 795 sela i 76 gradova dobiti novo

ime dok se razmatra slučaj još njih 30 000. (Euro Maidan Press, 2015.

PROSTORNI RASPORED GRADOVA U UKRAJINI

Iako se za Ukrajinu uvijek govorilo da je žitnica Europe, 70% stanovništva Ukrajine živi u

gradovima. U Ukrajini se danas nalazi 458 gradova. Do 2013. godine Kijev i Sevastopol su

imali isti administrativni status kao i 24 oblasti na koje je Ukrajina podijeljena. Unutar oblasti

se nalaze 182 grada, koji imaju veliko značenje unutar oblasti te imaju isti administrativni

status kao i manje regije od oblasti, odnosno rajoni unutar kojih se nalazi još 276 gradova koji

su im podređeni. Iako u Ukrajini ima najviše gradova s manje od 20 000 stanovnika, većina

urbanog stanovništva živi u većim gradovima, odnosno u gradovima s više od 100 000

stanovnika. Ukrajina se može podijeliti na 4 velike regije: zapadnu, središnju, istočnu i južnu.

Za razliku od ostatka Europe gdje su u pravilu razvijeniji zapadni dijelovi država i imaju

gušću urbanu mrežu, u Ukrajini je ona na zapadnu najrjeđa, dok je na istoku najrazvijenija.

Na istoku dominiraju mali gradovi s manje od 10 000 stanovnika, dok je jedini veći grad

Lavov sa 730 000 stanovnika. Iako i na zapadu također ima najviše manjih gradova, veliki je

broj većih gradova poput: Harkiva, Donjecka i Mariupola. U južnom dijelu Ukrajine javlja se

značajan broj gradova s između 50 000 i 100 000 stanovnika, dok su veći gradovi u toj regiji:

Odesa, Dnipropetrovsk i Zaporožje. Cijeli središnji dio Ukrajine gravitira najvećem gradu te

regije, odnosno najvećem i glavnom gradu cijele države, Kijevu. Od ostalih većih gradova

ističu se još i: Vinnitsya s 370 000 stanovnika, Poltava s 295 000 stanovnika te Čerkasi s 285

000 stanovnika. Među 15 najvećih gradova u Ukrajini najviše ih se nalazi u južnom dijelu,

njih 7 te u istočnom dijelu države, njih 5, što također dokaz razvijenije urbane mreže i većeg

ekonomskog razvoja za razliku od ostatka zemlje, jer su gradovi svugdje na svijetu pa tako i u

Ukrajini najveći nosioci ekonomskog razvoja.

58

Slika 34: Prostorni raspored gradova u Ukrajini

Izvor: Ukraine Statistics Department

HIJERARHIJSKA STRUKTURA GRADOVA

Gledajući indeks primarnosti 10 najvećih ukrajinskih gradova, hijerarhijska struktura gradova

je veoma pravilna, odnosno nema prevelikog isticanja najvećih gradova prema broju

stanovnika što je vidljivo iz priložene tablice.

Tab. 1.: 10 najvećih gradova u Ukrajini prema broju stanovnika

GRAD BROJ STANOVNIKA

(2013.)

BROJ STANOVNIKA

PREMA INDEKSU

PRIMARNOSTI

Kijev 2 757 900 -

Harkiv 1 451 028 1 378 950

59

Odesa 1 014 852 919 300

Dnipropetrovsk 997 754 689 475

Donjeck 953 217 551 580

Zaporožje 770 672 459 650

Lavov 730 272 393 986

Krivi Rog 656 478 344 738

Mikolaiv 496 188 306 433

Mariupol 461 810 275 790

Izvor: Ukraine Statistics Department

Iako u Ukrajini ima najviše malih gradova veličine između 10 000 i 20 000 stanovnika te

gradova između 20 000 i 50 000 stanovnika, najveći udio, odnosno trećina urbanog

stanovništva Ukrajine živi u najvećim gradovima s preko 500 000 stanovnika. Dok u

gradovima veličine između 100 000 i 500 000 stanovnika također živi gotovo trećina urbanog

stanovništva (32%), iako je udio velikih gradova u ukupnom broju gradova samo 2% gradova

većih od 500 000 stanovnika te 9% gradova između 100 000 i 500 000 stanovnika.

PROCESI URBANIZACIJE, URBANO PLANIRANJE I PROSTORNI RAZVOJ

GRADOVA UKRAJNE

Urbano planiranje u gradovima Ukrajine vuče svoje korijene iz centraliziranog sustava

planiranja. Urbani sistemi svih gradova u kojima smo bili dosta razlikuju i njihova

diferencijacija se jasno vidi po rasporedu ulica,stilovima i načinu gradnje te prostornom

razmještaju. Dok se prijašnje centralizirano planiranje oslanjalo na uvjetno rečeno masovnu

gradnju koja se nije bazirala na realnim potrebama, danas se u svim gradovima u Ukrajini

pokušava pristupiti planiranoj urbanoj gradnji koja će kretati s lokalne razine i iz stvarnih

potreba. Takav pristup omogućuje gradovima da sami odrede prioritete u gradnji i smjeru

širenja ovisno o potrebama i njihovoj socijalnoj i ekonomskoj moći. Primjer iz kojeg smo to

60

mogli vidjeti je trenutno prostorno širenje grada Lavova, koji zbog doseljavanja ukrajinskog

stanovništva iz istočnih dijelova zemlje koji su pod utjecajem rata ima povećane potrebe za

novom gradnjom i to se jasno vidi u gradskim obrisima. Taj sustav koji se sada nastoji

implementirati u Ukrajni je puno transparentniji i puno manje je podložan gubicima i više

odgovara stanovnicima s obzirom na to da je veća vjerojatnost da će oni na takav način dobiti

kvalitetnije okruženje za život. Naravno da prostorne promjene uvelike utječu i o

demografskim gibanjima i promjenama u Ukrajini. S obzirom na to da je zemlja relativno

urbanizirana i da ima gotovo 70% urbane populacije događa se određeni suvremeni trend

smanjenja gradova koji imaju trend opadanja stanovništva. Ti gradovi gube stanovništvo i

nastavljaju se smanjivati, dok rastući centri poput primjerice Kijeva bilježe konstantno urbano

širenje i generalno povećanje grada, prostorno i demografski.

Sl.35. Pogled preko rijeke Dniepar na novije izgrađene stambene zone Kijeva

(29.05.2017. Ivan Lončar)

Takav prostorni raspored iziskuje od gradova koji se smanjuju da zbog toga ne pružaju manje

usluga svojim stanovnicima kao što su npr. javni prijevoz čija samoodrživost može biti upitna

61

smanjenjem broja svakodnevnih putnika. S druge strane gradovi koji se šire i razvijaju i u koji

se ljudi doseljavaju imaju na neki način u tome veliku šansu da razviju svoje funkcije i da

ubrzaju rast. Institucionalni okvir za urbano planiranje Ukrajine je rascjepkan između

nacionalnih zakonodavnih organa,izvršnih tijela i ostalih javnih sudionika kao što su

oblasti,rajoni,gradskih vijeća i sl. Na taj način se provedbe određenih urbanističkih planova i

ideja usporavaju i to dosta otežava dovoljno brzo djelovanje na poboljšanje ukrajinskih

gradova i njihovih urbanih sistema. Često se događa da se zbog zastarjelih centralističkih

metoda donose planovi koji u sebi nemaju dovoljno dobar pristup naročito za manje gradove

koji su osjetljiviji i kojima treba planiranje na manjoj razini od one državne kako bi dobili

odgovarajući smjer razvoja. Također, još uvijek je česta pojava ta da se zakonski doneseni

urbanistički planovi ne poštuju i ne implementiraju, često su procedure za ishodovanje

dozvola jako komplicirane i u takvom okruženju prisutna je česta korupcija i to svakako nije

dobro za razvoj gradova.

62

Sl.36. Hijerarhija insititucionalnih okvira za urbano planiranje Ukrajne

Izvor: The World Bank 2015

Na kraju možemo zaključiti kako se Ukrajina i njezini gradovi moraju suočiti s određenim

izazovima u urbanističkom planiranju. Veliki napredak se može postići u pojednostavljenju

procesa kroz zakonodavna tijela i funkcioniranja samih institucija koje su zadužene za

prostorne promjene i planiranja. Ponajprije će gradovi koji imaju urbano opadanje,a tu

spadaju većinom manji gradovi u Ukrajini, morati pronaći način kako privući nove

ekonomske aktivnosti i kako revitalizirati stari i neiskorišteni prostor. Napušteni prostori se

moraju podlegnuti novom urbanom planiranju kako bi se bolje iskoristili, jer su prepušteni

propadanju. Samo zadržavanje takvih zona i prostora je skupo i neisplativo i potrebna je

određena redukcija i mudro isplaniran prostor kako bi i gradovi u Ukrajini koji imaju

smanjenje stanovništva a i oni koji imaju povećanje mogli funkcionirati u prostoru i biti

svrsishodni.

3. MOLDAVIJA

3.1. REGIONALNA PODJELA MOLDAVIJE

UVOD

Moldavija, Moldova ili kako joj glasi službeni naziv Republica Moldovenească je

kontinentalna država bez izlaza na more koja se većim dijelom nalazi između rijeka Prut i

Dnjestar, odnosno između susjednih joj država Rumunjske i Ukrajine. Na površini od oko 33

700 km2 obitavalo je 2016. godine 3 550 000 stanovnika (National Bureau Of Statistics Of

The Republic Of Moldova, 2017), no važno je napomenuti da se tome broju ne pridodaju

podaci o stanovništvu odmetnute Pridnjestrovske Moldavske Republike (dalje u tekstu

Transnistrija) u kojoj živi nešto manje od pola milijuna stanovnika. Moldavija obuhvaća

krajnji jugozapadni dio Istočnoeuropske nizine te je lako zaključiti kako je to pretežito

ravničarski prostor ispresijecan riječnim dolinama i blagim uzvisinama. Jedna od takvih

uzvisina jest i Srednjemoldavska uzvisina - Kodri na kojoj se nalazi najviši vrh Moldavije

Balaneštri (429 m n.v.). Na sjeveru se prostire Sjevernomoldavska nizina sa stepom Bălţi, a

na jugu Južnomoldavska brežuljkasta ravnica sa stepom Budžak. Obradom takvih stepskih

prostranstava stvorila se plodna zemlja crnica koja je bila kamen temeljac za razvoj

63

poljoprivrede koja je i danas glavni pokretač ekonomskog razvoja. Glavni grad Kišinjev

(Chişinău) danas broji oko 700 tisuća stanovnika. Uz rastuće stope urbanizacije koje trenutno

iznose oko 50% razvijaju se i ostali urbani centri, a najvažniji su Bălţi, Tiraspol, Bender i

Ribnita. Stanovništvo je veoma heterogeno i sastavljeno od različitih naroda i etničkih grupa,

pa tako većinu čine Moldavci (64,5%), zatim znatan udio imaju Ukrajinci (13,8%), Rusi

(13,00%), Gagauzi (3,5%), Židovi (2,0%) te Bugari (1,5%). Takav sastav stanovništva

velikim dijelom je uzrok problemima među manjinama te pojavi separatističkih težnji.

(Klemenčić, 1997).

U ovom seminaru opisat će se razvojne regije Moldavije koje je odredilo moldavsko

Ministarstvo graditeljstva i regionalnog razvoja. Na temelju odabrane literature istaknut će se

i analizirati njihove prirodno-geografske, demografske, gospodarske i geopolitičke značajke.

REGIJE MOLDAVIJE

Moldavija je danas podijeljena na 982 lokalno-administrativne jedinice te ne posjeduje

nikakve regionalne administrativne jedinice poput regija sa svojim lokalnim vlastima. Na

prostoru Moldavije provedeno je nekoliko neformalnih regionalizacija, primjerice

regionalizacija prema

prevladavajućoj sorti vinove loze

ili prema uzgajanju određene vrste

žitarica. Prva službena

regionalizacija potaknuta od

strane moldavskih vlasti

provedena je od strane

Ministarstva regionalnog razvoja i

graditeljstva Moldavije.

Napravljene su takozvane regije

razvoja (Slika 1.) koje su

podijelile Moldaviju na sjeverni,

centralni i južni dio, zatim na

područje glavnog grada Kišinjeva

te na Autonomnu pokrajinu

Gagauziju i odmetnutu pokrajinu

Transnistriju. Važno je

64

napomenuti kako razvojne regije nisu zamišljene kao projekt koji bi u budućnosti trebao

oblikovati granice novih administrativnih regija. Većinom se granice razvojnih regija

poklapaju s dominantnim reljefnim oblicima, uz iznimke poput prostora glavnog grada te

Transnistrije i Gagauzije. U nastavku će svaka od tih razvojnih regija biti pobliže opisana i

analizirana.

Sl.37.: Razvojne regije Moldavije

Izvor: Ministarstvo regionalnog razvoja i graditeljstva Moldavije, 2017

Tab.2.: Urbano i ruralno stanovništvo Moldavije po regijama (bez Transnistrije) 2016. godine

ukupna

populacija

od koje: postotni udio (%):

urbano ruralno urbanog ruralnog

Kišinjev 814147 739903 74244 91 9

Regija Sjever 987475 356866 630609 36 64

Regija Centar 1057096 207229 849867 20 80

Regija Jug 532462 141293 391169 27 73

ATJ Gagauzija 161876 65760 96116 41 59

Ukupno 3553056 1511051 2042005 43 57

Izvor: Statistica Moldovei, 2017

REGIJA SJEVER

Regija Sjever obuhvaća prostor Moldavije čiju istočnu i zapadnu granicu čine rijeke Dnjestar i

Prut, na sjeveru je to granica sa Ukrajinom, dok južna granica prati sjevernu liniju

Srednjemoldavske uzvisine. U tom prostoru izmjenjuju se brežuljkasti predjeli pokriveni

bjelogoričnim šumama hrasta i bukve, te ravnice koje su zasijane poljoprivrednim kulturama

(Klemenčić, 1997).

Moldavska ekonomija bazirana je na poljoprivredi koja još uvijek čini najveći udio u BDP-u.

Crno, bogato tlo povoljno je za obrađivanje i važno je napomenuti da prekriva ¾ Moldavije.

Od kultura se najviše proizvode šećerna repa, voće i brojne žitarice. Čak 70% od ukupne

65

površine regije zauzimaju poljoprivredna zemljišta, a sama regija čini 41% poljoprivredne

proizvodnje čitave države. Skoro polovica ekonomski aktivnog stanovništva zaposlena je u

poljoprivrednom sektoru, no važno je napomenuti kako i industrija sve više jača te regija čini

petinu državne industrijske proizvodnje. Tercijarni sektor većinom se razvija u urbanim

centrima (The World Book Encyclopedia, 2001).

Demografska slika regije puno je jasnija i jednostavnija od ostalih dijelova Moldavije.

Većinski dio čine Moldavci, ali važno je spomenuti da manji dio čini ukrajinska populacija

koja je koncentrirana u gradovima i njihovoj periferiji, a to je naročito vidljivo u gradu Bălţi,

koji se ujedno ističe kao urbano središte regije Sjever. U regiji se nalazi 11 distrikata, 20

gradova i 551 selo u kojima živi 1 025 000 stanovnika, odnosno oko trećina stanovništva na

trećini teritorija Moldavije (Ministarstvo regionalnog razvoja i graditeljstva Moldavije, 2017).

Regija Sjever u budućnosti bi se mogla pretvoriti u najznačajniji tranzitni prostor i prometno

čvorište između Ukrajine i Rumunjske ukoliko se u bliskoj budućnosti ne riješi pitanje odnosa

sa pokrajinom Transnistrijom. Na prostoru regije Sjever Transnistrija ne dijeli moldavski

teritorij od ukrajinskog i stoga je moguć neometan protok robe, dobara i usluga u smjeru

istok-zapad. Bogato i plodno tlo pruža velike prinose u poljoprivredi, no oni bi mogli biti i

veći ukoliko bi Moldavija uložila sredstva u automatizaciju i mehanizaciju po uzoru na

moderne i razvijene zemlje. Sama industrija regije uvelike ovisi o energiji uvezenoj iz

inozemstva i ostatka zemlje i tu prijeti velika opasnost gdje bi se u uvjetima sukoba ili rata

mogla suočiti sa nestašicom energenata što bi prouzročilo velike gubitke u industrijskoj

proizvodnji, stoga je važno da se što prije na području same regije počnu razvijati planovi i

projekti za iskorištavanje obnovljivih izvora energije.

REGIJA CENTAR

Regija Centar nalazi se u samom središnjem

dijelu države. Omeđena je rijekom Prut na

zapadu koja čini granicu prema Rumunjskoj

te rijekom Dnjestar na istoku. Na istoku

regija graniči sa samoproglašenom

Pridnjestrovskom Moldavskom Republikom.

Regija Centar presječena je regijom glavnog

Sl. 38: Regija centar

Izvor: Ministarstvo regionalnog razvoja i

graditeljstva Moldavije, 2017

66

grada Kišinjeva. Ova regija sastoji se od 13 distrikata i 354 administrativne jedinice od kojih

je 14 gradova i 340 sela (Ministarstvo regionalnog razvoja i graditeljstva Moldavije, 2017).

Kišinjev kao glavni grad ima izravan utjecaj na većinu urbanih područja u promjeru 50-60

km. Što se demografije tiče, regija čini 30% moldavske populacije s prosječnom gustoćom

naseljenosti 101 st/km2 dok je u ostatku države prosjek 126 st/km2. Od oko milijun stanovnika

ove regije, 77% je radno aktivno. Regija centar čini 9% ukupne industrijske proizvodnje

države te 34% poljoprivrede. Najveći dio zaposlen je u poljoprivredi (61%), zatim u

obrazovnim djelatnostima, industriji, zdravstvu i trgovini. Svi sektori su zastupljeni, međutim

očita je dominacija primarnog. Svakako glavni grad privlači dio radne snage (Ministarstvo

regionalnog razvoja i graditeljstva Moldavije, 2017).

Regiju karakterizira slab industrijski razvoj što možemo povezati s nižim stopama

urbanizacije (17%). Utjecaj glavnog grada nema i utjecaj na industrijalizaciju. Unatoč tome

poslovni sektor zabilježava pozitivnu promjenu. U 2005. godini zabilježen je rast od 44% u

odnosu na 2003. Najveći dio zauzima trgovinski sektor od oko 41% poduzeća (Ministarstvo


Što se tiče infrastrukture regije, ona se sastoji od velike mreže cesta koje su loše kvalitete.

Čak 85% njih trebaju popravak. Regija ima direktne veze s Kišinjevom, Rumunjskom,

Sjevernom i Južnom regijom. Također postoji i mreža željezničkih linija. Oko 45%

kućanstava su opskrbljena prirodnim plinom dok državni prosjek iznosi 35%. Što se tiče

opskrbe vodom, ona se crpi iz podzemlja. Pristup vodi iz cjevovoda ima tek 27% kućanstava

dok je državni prosjek 37%. Dakle, regija znatno slabije stoji opskrbom vode nego plina.

Što se tiče prednosti ove regije, to je svakako blizina Kišinjeva, bogatstvo šuma, kulturno-

povijesni spomenici, velik postotak radno aktivnog stanovništva, bogate i različite obrtničke

tradicije, prisutnost toplica i različitih lječilišta, razvijena prometna mreža (ceste i željeznica),

obrazovni sustav (6 fakulteta te 14 strukovnih škola) i svakako postojanje slobodne

ekonomske zone FEZ Ungheni. Međutim, treba poraditi na jačanju sekundarnog i tercijarnog

sektora, osigurati svom stanovništvu pitku vodu i grijanje, poboljšati kvalitetu infrastrukture,

nastaviti ulagati u poslovni sektor, riješiti pitanje Pridnjestrovske Republike te bi ova regija u

budućnosti mogla imati bitnu ulogu u daljnjem razvoju Moldavije kao države, države koja bi

jednog dana mogla postati članica Europske Unije.

67

REGIJA JUG

Regija Jug obuhvaća krajnji južni i jugoistočni dio zemlje. Zapadna granica regije ujedno je i

granica s Rumunjskom, dok na jugu i jugoistoku regija graniči s Ukrajinom. Unutar same

regije nalazi se Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija. Regija zauzima oko četvrtine

ukupne površine Moldavije i u njoj živi nešto više od 530 tisuća ljudi što je oko 15% ukupnog

stanovništva Moldavije. Obuhvaća 8 distrikata, 10 gradova i 278 sela (Ministarstvo


Specifičnost ove regije je kontaktni položaj između tri važne europske regije: Donjeg

Dunava, Siret – Prut – Dnjestar i Crnomorske regije (ADR Sud, 2017). Regija Jug se nalazi na

dodiru visoravni Tigheciului i Južnomoldavske brežuljkaste ravnice sa stepom Budžak koja je

ispresijecana brojnim jarugama i vododerinama. Također, na jugu se nalazi i nekoliko

prirodnih jezera poput jezera Beleu. Klima je toplija i sušnija nego u ostatku države, s velikim

brojem sunčanih dana. Poljoprivredna zemljišta pokrivaju oko 60% regije, dok šume,

uglavnom hrastove, čine nešto manje od 13% površine (ADR Sud, 2017).

U gospodarskom smislu, regija je pretežito poljoprivredna, a najveću važnost ima u

proizvodnji vina. Naime, ovdje se nalazi više od 50% nasada vinograda i proizvodi se oko

60% grožđa u zemlji. Zahvaljujući povoljnoj klimi, uz vinogradarstvo, regija je specijalizirana

i za proizvodnju žitarica i suncokreta te uzgoj koza i ovaca. U industrijskom sektoru važnost

imaju tvornice za proizvodnju alkohola (posebice vina i rakije), teksilna industrija, prerada

mesa i mliječnih proizvoda te voća i povrća. Brojna velika poduzeća imaju problem niske

profitabilnosti stoga se radi na njihovom oživljavanju.

U prometnom smislu, regija ima povoljan položaj s obzirom na njezinu pristupačnost i

povezanost s ostalim regijama unutar i izvan Moldavije. Veliku važnost ima blizina Europske

Unije i Dunava kao jedne od najvažnijih europskih rijeka. Regiju pokriva gusta cestovna,

željeznička i riječna mreža koje imaju veliku važnost u trgovini i turizmu, a regija bilježi i

visoku mobilnost stanovništva, posebice ljeti (ADR Sud, 2017).

Turizam ove regije razvija se uglavnom u ruralnim područjima zbog čega je razvijena

cestovna mreža važan preduvjet u napretku turizma. Turistička ponuda ponajviše se odnosi na

upoznavanje s tradicionalnim načinom života koji uključuje tradicionalna zanimanja i obrte

poput vinogradarstva, kožarstva i slično. Regija Jug može se pohvaliti i velikom raznolikošću

prirodnih rezervata i zaštićenih područja te povijesnih i kulturnih spomenika koji također

68

privlače turiste. Potencijal ima i razvoj zdravstvenog turizma ponajviše zbog povoljnih

klimatskih uvjeta (ADR Sud, 2017).

Udio tercijarnog sektora u strukturi BDP-a raste, kao i obujam robe i usluga koje se pružaju

stanovništvu. Sve veću važnost imaju financije, vladine i nevladine organizacije, komercijalne

agencije i slično. Oko 60% stanovništva regije je ekonomski aktivno, od čega je više od

polovice zaposleno u poljoprivredi, oko 10% u obrazovanju, zatim slijede trgovina, industrija,

promet, zdravstvo, itd. Jedan od najvećih problema ove regije jest gospodarenje otpadnom

(ADR Sud, 2017).

KIŠINJEV

Kišinjev je glavni i najveći grad Moldavije, te njezino političko, gospodarsko i kulturno

središte. U samom gradu živi nešto manje od 700 tisuća stanovnika. Tek oko 70% populacije

čine Moldavci dok 15% čine Rumunji, oko 10% Rusi, a značajan postotak imaju i Ukrajinci te

nešto manje Bugari. Stanovništvo je naglo raslo od sredine 18. stoljeća do raspada SSSR-a.

Glavnim gradom je postao 1940. godine, a danas je podijeljen na ukupno 5 sektora (World of

Moldova, 2017). Kišinjev je posebna općina unutar regije Centar, a smješten je u njezinom

jugoistočnom dijelu, na rijeci Bik, jednoj od pritoka Dnjestra. Grad leži na brežuljkastj

podlozi koja obiluje manjim vodenim površinama – malim jezerima, a zauzima površinu od

oko 120 kilometara kvadratnih (World of Moldova, 2017).

Kišinjev je poslovni i financijski centar države čija ekonomija čini oko 60% BDP-a države.

Također, BDP per capita u Kišinjevu je dvostruko veći od državnog prosjeka (World of

Moldova, 2017). Sve moldavske telekomunikacijske tvrtke i banke imaju sjedište u Kišinjevu.

Prema nekim podacima, u Kišinjevu postoji preko 55 tisuća registriranih tvrtki i to ponajprije

u sektoru prehrambene industrije te metaloprerađivačke i kemijske industrije. Uz spomenute,

razvijene su još i tekstilna industrija, obrada kože i proizvodnja obuće, drvna industrija,

graditeljstvo, itd. (Moldovenii, 2017).

U prometnom smislu, Kišinjev je dobro povezan s ostatkom države, pretežno autobusima iako

postoji i željeznica. S drugim državama, Kišinjev je povezan cestovnim, željezničkim i

zračnim linijama. Unutar samog grada prometuju trolejbusevi, te veći i manji autobusi (World

od Moldova, 2017).

U turističkom pogledu, razvija se kulturni i rekreacijski turizam zahvaljujući bogatoj

kulturno-povijesnoj baštini i brojnim zelenim površinama. Unutar samog grada nalazi se

preko 20 jezera koja su smještena uglavnom u parkovima (World of Moldova, 2017).

69

Sl.39.: Kulturno-povijesna baština Kišinjeva

Izvor: Wikimaps, 2017

AUTONOMNA TERITORIJALNA JEDINICA GAGAUZIJA

Gagauzija ili službeno Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija je autonomna moldavska

regija koja je dobila ime po narodu Gagauza. Obuhvaća područje 5 oblasti u južnoj Moldaviji

sa središtem u Komratu. Gagauzi su turkijski narod pravoslavne vjeroispovijesti koji broji oko

160 000 stanovnika. Udio stanovništva razvojne regije Gagauzije čini 4,6% od ukupnog broja

stanovnika Moldavije. Uz njih još je brojna i bugarska zajednica koja broji 100 000

stanovnika, dok je moldavsko stanovništvo manjinsko. Gustoća u regiji je u prosjeku do 87,6

stan. / km2 . Gagauzi su uz podršku Bugara i ostalih nemoldavskih naroda u tome području

1990. godine proglasili nezavisnost, odnosno takozvanu Gagausku Republiku. Za razliku od

Transnistrije, s Gagauzima je moldavska vlast postigla dogovor o obliku autonomije, pa je

1995. godine ustanovljen autonomni okrug (Klemenčić,1997).

Nešto kasnije je Moldavija donijela novi ustav kojim je Gagauziji priznato pravo na tzv.

"vanjsko samoodređenje", odnosno neovisnost ukoliko Moldova postane dio Rumunjske. U

veljači 2014., Gagauzija je organizirala referendum u kojem je 98.4% glasača podržalo

carinsku uniju s Rusijom. Moldavska vlada je referendum proglasila nevažećim.

70

Regija Gagauzija administrativno obuhvaća tri okruga: Komrat, Ceadir-Lunga i Vulcanesti,

koji zauzimaju 5,5% od površine Moldavije. Urbani sistem sastoji se od tri grada, jedan sa

statusom grada i dva distrikta gradova, te postoji još 23 općina i 6 sela. U usporedbi s drugim

razvojnim regijama i nacionalnim prosjekom, ova regija ima najniži stupanj

industrijalizacije. Glavna gospodarska grana je poljoprivreda, posebno vinogradarstvo. Zemlja

je jedan od glavnih prirodnih resursa. Poljoprivredno zemljište Gagauzije čini 4,37% u

poljoprivredne površine u Moldaviji. Zanimljivo je da je prosječna dob 34,6 godina, što

Gagauze čini jednim od najmlađih naroda u Europi, a isto tako najviše njih, čak 62,6%; živi u

ruralnim područjima (GAGAUZIA An Autonomous Territorial Unit in Moldova, 2017).

PRIDNJESTROVSKA MOLDAVSKA REPUBLIKA (TRANSNISTRIJA)

Pridnjestrovska Moldavska Republika proglašena je 2. rujna 1990. godine na moldavskom

teritoriju istočno od rijeke Dnjestra sa središtem u Tiraspolu. Na moldavskom (rumunjskom)

jeziku ova se regija naziva Transnіstrіa, dok se u službenoj moldavskoj dokumentaciji naziva

Stânga Nіstruluі, što bi u prijevodu značilo "Lijeva obala Dnjestra". Nakon II. svjetskog rata

ovo područje je imalo autonoman položaj u sastavu Ukrajine. Najbrojnija zajednica su

Moldavci, međutim ukrajinske i ruske zajednice su se usprotivili moldavskom vrhovništvu.

Uspostavili su nadzor nad lijevom obalom Dnjepra te su na referendumu 1991. proglasili

neovisnost. Ruski desničarski krugovi im pružaju podršku (Klemenčić, 1997). Neovisnost

Pridnjestrovlja do danas nije priznala ni jedna država niti međunarodna organizacija.

Višegodišnji nemiri i sukobi oslabili su moldavsko gospodarstvo budući da sporna područja

imaju veliku važnost. Preko Transnistrije vodi i željeznička pruga iz zatvorene Moldavije do

ukrajinske luke Odesse (Klemenčić, 1997). Transnistrija zauzima gotovo 17 %

teritorija Republike Moldavije na kojemu živi približno 600 000 ljudi. Vlada

u Kišinjevu nema apsolutno nikakav utjecaj na ovom području. U glavnom gradu

Transnistrije – Tiraspolu, egzistira paralelna Vlada koja se smatra diktatorskom. Ova „država“

ima gotovo sve što i ostale države: policiju, sudstvo, vojsku pa čak i vlastitu novčanu valutu.

Nesposobnost i nemoć moldavske (kišinjevske) Vlade jasno je vidljiva na primjeru

iz 2004. godine, kada su unatoč prosvjedima iz Kišinjeva u Transnistriji zatvorene sve škole u

kojima se govorio moldavski jezik pisan latinicom. Naime, smatra se da su moldavski i

rumanjski dva ista jezika, no kada je pisan latinicom smatra se rumunjskim, a ako se radi

o ćirilici onda se naziva moldavskim jezikom. Zatvorene „rumunjske” škole su ponovno

otvorene, ali imaju status privatnih škola, prema tome ne dobivaju nikakva sredstva od

transnistrijske Vlade (BBC News, 2016.). Transnistrija je glavni razlog nestabilnosti regije. U

https://hr.wikipedia.org/wiki/Moldavski_jezik

https://hr.wikipedia.org/wiki/Rumunjski_jezik

https://hr.wikipedia.org/wiki/Moldavija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Republika_Moldavija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ki%C5%A1injev

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tiraspol

https://hr.wikipedia.org/wiki/2004.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ki%C5%A1injev

https://hr.wikipedia.org/wiki/Moldavski_jezik

https://hr.wikipedia.org/wiki/Latinica

https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%86irilica

71

njemu je dobro organizirana trgovina oružjem (14. divizija je na odlasku iz ovog područja

ostavila iza sebe skoro 40 000 tona municije). Većina oružja odlazi u Abhaziju i Južnu

Osetiju preko ukrajinske Odesse. Uz trgovanje oružjem, tiraspolska Vlada profitira i

krijumčarenjem goriva, alkohola, duhana namijenjenima tržištu okolnih zemalja. Rusija je

izabrala ulogu zaštitnice Transnistrije. Neko je vrijeme u Rusiji i Ukrajini bio aktualan

prijedlog o priznanju Pridnjestrovske Moldavske Republike, no Vlade obiju zemalja su to

odlučno odbacile, budući da bi to moglo dovesti do gubitka političkog utjecaja kojeg Rusija i

danas ima u Moldaviji. Prema mišljenju Moldavije, egzistiranje PMR-a ovisi u velikoj mjeri o

prisutnosti ruske vojske. Na sastanku OESS-a u Istanbulu 1999. Rusija se obvezala povući

svoje snage s tog područja. Usprkos tome, 2006. godine u Transnistriji i dalje boravi ruska

vojska u sklopu koje se nalaze i vojnici mirotvorci. Problem prisutnosti ruske vojske u

Transnistriji je glavni kamen spoticanja Rusije i OESS-a (OESS, 2016). Transnistrija,

odnosno Pridnjestrovska Moldavska Republika ne drži samo vlast na lijevoj obali Dnjestra,

već u njen sastav spada i grad Benderi (moldavski: Tіghіna) na desnoj obali rijeke. Nakon

izbijanja Krize u Ukrajini 2014., na zapadu su se pojavila strahovanja da bi Rusija mogla

vojno intervenirati u južnim i istočnom dijelovima Ukrajine, te ih, zajedno s Transnistrijom,

pripojiti Rusiji (The Guardian, 2014.). U sklopu američko-ruskih pregovora o rješavanju

ukrajinske krize, ruska je strana u popis svojih uvjeta uvrstila i garancije vezane uz status

Transnistrije, tražeći da se spor riješi u formatu 2+5, tj. između Moldavije i Pridnjestrovske

Moldavske Republike uz 5 promatrača (OESS, EU, Rusija, Ukrajina i SAD).

Ukrajina i Rusija sebe drže zaslužnima za postignuto primirje između Transnistrije i

Moldavije, premda Vijeće Europe na ovo područje gleda kao područje "zamrznutog sukoba"

koji bi lako opet mogao postati aktualnim (The Guardian, 2014.). Što će biti s ovim

područjem vrijeme će pokazati, ali tenzije svakako postoje te je situacija još daleko od

stabilnosti i mira.

Sl.40.: Geografski položaj Pridnjestrovske

Moldavske Republike (Transnistrije)

Izvor: www.nspm.rs, 2014

https://hr.wikipedia.org/wiki/Oru%C5%BEje

https://hr.wikipedia.org/wiki/Abhazija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ju%C5%BEna_Osetija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ju%C5%BEna_Osetija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Odesa

https://hr.wikipedia.org/wiki/Rusija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ukrajina


https://hr.wikipedia.org/wiki/OESS

https://hr.wikipedia.org/wiki/Istanbul



https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Benderi&action=edit&redlink=1

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ukrajinska_kriza_2014.

https://hr.wikipedia.org/wiki/SAD


https://hr.wikipedia.org/wiki/OESS

https://hr.wikipedia.org/wiki/EU



https://hr.wikipedia.org/wiki/SAD



https://hr.wikipedia.org/wiki/Vije%C4%87e_Europe

72

Sl.41.: Spomenik Aleksandru Suvorovu u

Tiraspolu

Izvor: Autor, 2017

ZAKLJUČAK

Republika Moldavija, odlukom Ministarstva regionalnog razvoja i graditeljstva, podijeljena je

na sljedeće razvojne regije: Sjever, Centar, Jug, područje grada Kišinjeva, Autonomnu

pokrajinu Gagauziju te Transnistriju odnosno Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku koju

Vlast u Kišinjevu ne priznaje kao samostalnu državu. Regije nemaju vlastita upravna tijela

niti ustanove, već su određene kao tzv. razvojne regije bez inicijative da u budućnosti postanu

i službeno dijelom administrativno-teritorijalne podjele. Granice razvojnih regija uglavnom se

poklapaju s dominantnim reljefnim i hidrografskim elementima. Također, Moldavija se dijeli i

na 32 distrikta i 982 lokalno-administrativne jedinice, od čega je 66 gradova.

Sve regije imaju značajan udio poljoprivrednog stanovništva, a poljoprivredna zemljišta

zauzimaju i većinu teritorija Moldavije koji je pretežito ravničarski prostor ispresijecan

riječnim dolinama i blagim uzvisinama. U gospodarstvu najveću važnost ima uzgoj vinove

loze i vinogradarstvo, zatim žitarice, suncokreti, voće te stočarstvo u južnom dijelu zemlje.

Industrija i uslužne djelatnosti ponajviše su vezane uz glavni grad Kišinjev koji je

gospodarsko, političko i kulturno središte države. Glavni grad je i prometno čvorište koje je

cestovnim, zračnim i željezničkim linijama povezano s drugim državama. Prometna

infrastruktura općenito je zastarjela i nekvalitetna, stoga je njezina obnova jedno od glavnih

73

pitanja koje Moldavija treba riješiti. To bi svakako doprinijelo i turizmu, koji je zasad u

začecima i bazira se na kulturno-povijesnim spomenicima, zaštićenoj prirodi i tradicionalnim

zanimanjima poput vinogradarstva. Moldavija spada u najslabije razvijene države Europe, a

tome pridonosi i činjenica da je stanovništvo nehomogeno pa se javljaju separatističke težnje.

S jedne strane, status Gagauzije je djelomično riješen, dok je, s druge strane, odnos s

Pridnjestrovskom Moldavskom Republikom veoma zategnut. Ta činjenica jedna je od glavnih

kočnica moldavskog napretka u budućnosti i prepreka približavanju Europskoj Uniji.

3.2. POLITIČKO – GEOGRAFSKA PROBLEMATIKA MOLDAVIJE

UVOD

Prije svega treba razjasniti nazive Moldavija i Moldova koji se često miješaju i

poistovjećuju jedan s drugim. Moldavija je naziv korišten za nekoliko državnih tvorevina, u

sastavu kojih je današnja Moldova bila u prošlosti, tj. prije 1991. godine. Današnji službeni

naziv države jest Republika Moldavija, na engleskom jeziku Republic of Moldova no na

mnogim mjestima se još uvijek koristi naziv Moldavija što izaziva zbunjenost. Moldavija je

kao država dio regije Istočne Europe i graniči s Rumunjskom na zapadu(683km) i Ukrajinom

na Istoku(1202km). Prostire se na površini od 33.851 km2 i nalazi se JZ dijelu

Istočnoeuropske nizine. Pretežno je ravničarskog reljefa raščlanjenog dolinama i uzvišenjima.

Klimu Moldavije karakteriziraju kratke, blage zime i duga, topla ljeta te vrlo mala godišnja

količina padalina. Po podacima iz 2014. populacija Moldavije iznosila je 3,58 mil.st. čiji se

broj ubrzano smanjuje uslijed izražene depopulacije. Bitno je spomenuti i Moldovsku

emigraciju koja iznosi oko milijun ljudi, a koja znatno doprinosi prihodima Moldavaca u

matičnoj zemlji koja je najsiromašnija u Europi s gospodarstvom koje se u velikoj se mjeri

oslanja na poljoprivredu u čijim je djelatnostima zaposlena gotovo 1/3 radno aktivnog

stanovništva. Teritorijalno-administrativni ustroj Moldavije čine 32 distrikta, 3 općine(Balti,

Bender, Chisinau) te 1 autonomna teritorijalna jedinica (Gagauzija) i 1 teritorijalna

jedinica(Transdnjestrija)(CIA The World Factbook, n.d.). Upravo administrativno-teritorijalni

ustroj predstavlja glavni političko-geografski problem Moldavije s obzirom na dva teritorija s

izraženim regionalizmom i separatizmom zbog čega je u prošlosti došlo i do izbijanja

oružanih sukoba o što će se detaljnije razraditi i objasniti u slijedećim poglavljima ovog

seminara.

74

POLITIČKO – GEOGRAFSKI RAZVOJ MOLDAVIJE

Završetkom rata između Rusije i Turske (1806.-1812.) te Sporazumom u Bukureštu

povijesna kneževina Moldavija između rijeka Prut i Dnjestar pripala je Rusiji te se naziva

Besarabija. U početku je bilo 86% moldavskog stanovništva no od sredine 19. stoljeća Rusija

započinje asimilaciju Besarabije, lokalna uprava se ukida, ruski zamjenjuje rumunjski jezik u

svim pravnim procedurama. Također, naseljavanje Besarabije ruskim i stanovništvom drugih

nacionalnosti do kraja 19.stoljeća reduciralo je udio Moldavaca za 40% (Roper, 2001). Valja

napomenuti kako se paralelno s rusifikacijom Besarabije stvarao novi rumunjski identitet i

država. Ruska revolucija i Prvi svjetski rat pružili su priliku zagovornicima Velike Rumunjske

u samoizjašnjavanju i priključenju Besarabije Rumunjskoj. Osnovana je nacionalna skupština

nazvana Sfatul Tarii koja je 15.12.1917. proglasila neovisnu Moldavsku demokratsku

republiku Besarabiju i svoje granice smjestila između rijeka Prut i Dnjestar bez današnje

Transdnjestrije.

Nacionalna skupština Sfatul Tarii je 27.3.1918. izglasala ujedinjenje sa Rumunjskom

koje se i dogodilo do kraja 1918. Po ujedinjenju nastupa proces romanizacije kroz školstvo

koje je bilo slabo i neučinkovito te nije predstavljalo značajniju etničku prijetnju prije svega

ruskom jeziku i kulturnom utjecaju Rusije koji je ostao dominantan. Bitnu ulogu imali su i

rumunjska administracija koja je bila korumpirana, neučinkovita i elitistički nastrojena zbog

čega su se mnogi stanovnici Besarabije osjećali nejednako vrijednima i lošije tretiranima.

Kada je ruska Crvena armija uspjela napokon zauzeti Besarabiju tijekom 1944. dolazi do

Sl.42. Zgrada parlamenta u Kišinjevu Izvor: Goran Žaki

75

formiranja Moldavske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike.

U procesu rusifikacije koji nastupa, udio Rusa je do kraja 1989-e udvostručen sa 6.7

posto na preko 13 posto, odnosno do kraja 1989-e ukupan broj etničkih Rusa narastao je sa

300 tisuća na 550 tisuća(Roper, 2001). Također, Moldaviji je naseljena mnogim slavenskim

radnicima koji su radili u industriji te se rusifikacija odvijala na način da je ruski jezik bio

dominantan u komunikaciji između sovjetskih država, primaran u visokom školstvu te su Rusi

držali važne pozicije u politici i gospodarstvu. Moldavcima su pripale sporedne funcije u

državi.

Do raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u Moldaviji su Rusi

učinili ćirilicu nacionalnim pismom, naglašavali postojanje moldavskog jezika kao temelj za

novi moldavski identitet koji se razlikuje od rumunjskog te tretirali Moldaviju kao bratsku

rusku naciju. Kako je Gorbačovljeva Perestrojka iz 1987. godine nudila mogućnost javnog

izražavanja i kritički osvrt na upravljanje u SSSR – u tako se u Moldaviji okupio krug

intelektualaca koji su zagovarali demokratski pristup i veće slobode za većinsko moldavsko

stanovništvo te veća prava za ukrajinske i bugarske manjine te za prava Gagauza(Roper,

2001). Ovakvi skupovi odveli su Moldaviju do prvih demokratskih izbora 1990. godine. Valja

napomenuti kako etnicizam nije bio osnovni problem već želja sučeljenih elitističkih frakcija

koje su željele zadržati ili zadobiti veću moć.

Već 1991. Moldavija proglašava neovisnost, a predsjednik Snegur (dolazio iz redova

stranke Popular Front čiji su suradnici izuzetno prorumunjski orijentirani i zagovarači

ujedinjenja), govori o jednom narodu, ali i dvije države odbacujući time ujedinjenje. Svi

dijelovi novoproglašene neovisne Moldove nisu prezadovoljni novonastalom situacijom te ne

žele biti njen konstitutivni dio.

76

AUTONOMNA PODRUČJA U MOLDAVIJI

GAGAUZIJA

Još prije proglašenja neovisnosti na području današnje Moldavije, Gagauzi, turkijski

narod pravoslavne vjere koji je bio snažno rusificiran pod utjecajem Sovjetskog saveza je u

kolovozu 1990. proglasio državu s glavnim gradom Comratom na jugu Moldavije. Kako još

nije bilo ovakvog presedana u slučaju stvaranja Gagauzije morali su usvojiti nacionalne

simbole i osnovati obrambene snage. Ispočetka su imali pograničnu suradnju s također

odmetnutom Transdnjestrijom no za razliku od Transdnjestrije nisu imali jaku industrijsku

bazu, niti su im političke elite bile dovoljno snažne da se odupru Kišinjevu o kojem su

ekonomski jako ovisili. Možda i najvažnije nisu bili od osobitog interesa Rusiji te nisu imali

jako vanjskopolitičko zaleđe. Ove su činjenice u kombinaciji sa moldavskim porazom kod

odmetnutog Bendera učinile puno lakšim za postizanje sporazuma između Gagauza i

Moldavije.

Sl.43. Slavoluk pobjede u Kišinjevu Izvor: Goran Žaki

77

Moldavski zakon iz 1995. godine tako priznaje postojanje Zemlje Gagauzije kao

autonomne pokrajine koja ima status samoopredjeljenja u slučaju pripajanja Moldavije nekoj

drugoj državi(Roper, 2001).

Transdnjestrija

Za razliku od ostatka Moldavije u ovoj regiji živi oko 55% etničkih Ukrajinaca i Rusa

koji su proruski orijentirani i s obzirom da se nova moldovska vlast okrenula Rumunjskoj, a

do tada ćirilično pismo zamijenila latiničnim došlo je do zabrinutosti među lokalnim

stanovništvom koje nije željelo pristati na ovakve promjene. Ovakve reakcije je iskoristila

proruski orijentirana elita kojoj nije bilo u interesu prepustiti povlastice i moć novonastaloj

eliti iz Kišinjeva te oni raspisuju referendum u siječnju 1990. na kojem je 96% stanovnika

izrazilo želju za autonomnošću. Krajem rujna 1990. osnovana je Transdnjestrijska Moldovska

Sovjetska Socijalistička Republika te se odnosi Tiraspola i Kišinjeva naglo zaoštravaju što

dovodi do kratkotrajnog rata 1992. godine kada je Moldova pokušala nametnuti vlast nad

odmetnutom pokrajinom. Akcija je okončana porazom Moldavaca kod grada Bendera. Uzrok

porazu je vojna pomoć ruske XIV. Armije koja je pomogla ruskim vojnicima i naoružanjem. I

danas u Transdnjestriji se nalaze ogromne količine streljiva i oružja na koje Rusija i dalje

polaže prava(Roper, 2001). Nakon bitke kod Bendera uslijedili su brojni mirovni pregovori

koji nisu donijeli osobite rezultate što zbog slabe pregovaračke pozicije i sposobnosti

moldavskog parlamenta i predsjednika to zbog jakog vjetra u leđa Transdnjestriji od strane

Rusije.

78

Sl.44. Osnivač Tiraspola A. B. Suvorovi

Izvor: Goran Žaki

Današnja situacija pokazuje kako Transdnjestrija na sebe i dalje gleda kao zasebnu državu

koja traži svoj suverenitet, ima svoju valutu, automobilske tablice, zadržala je ćirilično pismo,

proruske orijentacije sa svojim graničnim prijelazima. Ovo je regija u kojoj je koncentrirana

moldavska industrija koja je razvijana poslije Drugog svjetskog rata te time i velika kočnica u

razvoju Moldavije jer Moldavija više ne može do tih resursa kao što više ne može niti

nametati porez.

79

Sl.45. Moldova i Transdnjestrija

Izvor: eurasiangeopolitics.com

SURADNJA I UTJECAJI VANJSKIH SILA NA MOLDAVIJU

MOLDAVIJA I EU

Od proglašenja samostalnosti pa do danas Republika Moldavija susreće se s mnogim

tranzicijskim i razvojnim problemima kao što je uspostava efikasne tržišne ekonomije.

Preduvjet za to je provođenje efikasne ekonomske politike te dobra zakonska regulativa.

Suradnja Moldavije i EU započinje 1994. godine potpisivanjem Sporazuma o partnerstvu i

suradnji koji je bio od obostranog interesa(Olaru, 2014). Za Moldaviju to znači priliku za

razvoj pod mentorstvom snažnog partnera, a za EU širenje svog utjecaja i interesne sfere te

ojačavanje i unošenje stabilnosti u svoje okruženje. Za te potrebe EU je razvila TACIS

program čiji je glavni cilj savjetovanje i pomoć vladama u usklađivanju nacionalnih politika i

zakona s onim europskima(Olaru, 2014). Kao rezultat uspješnog provođenja i

implementiranja predloženih reformi EU razvija ENPI program koji je pokrenut 2007. godine,

a omogućio je nove aspekte suradnje te financiranja razvojnih projekata. Tako je npr. za

80

Moldaviju za period od 2007. do 2013. godine bilo osigurano 273 milijuna eura

sredstava(Olaru, 2014). Ova suradnja Moldavije i EU mogla bi se protumačiti i kao svojevrsni

predpristupni pregovori i pripreme za ulazak Moldavije u EU. Međutim postoje još mnogi

unutarnji problemi poput separatističkih težnji Transdnjestrije koje Moldavija mora riješiti

prije ulaska u EU. Na ruku joj nimalo ne idu proruske težnje Transdnjestrije, česti diplomatski

sokobi s Rusijom te nerijetke ekonomske i energetske sankcije kojima Rusija pokušava

destabilizirati ne samo Moldaviju već i ostatak EU kao ozbiljnog rivala.

MOLDAVIJA KAO DIO MEĐUPROSTORA

Raspadom SSSR-a i osamostaljivanjem Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije one postaju

svojevrsna nova tampon zona između Europske Unije i NATO pakta na svojim zapadnim

granicama te Ruske Federacije na istoku. Siromaštvo i nerazvijenost zemalja Istočne Europe i

njihovi unutarnji problemi bili su pogodan teren za stvaranje tzv. Međuprostora u kojem

dolazi do preklapanja interesnih sfera zapadnih integracija i Rusije. Primjer toga je i

Moldavija koja unatoč nemaloj udaljenosti od Rusije osjeća znatan politički pritisak, a to se

primarno manifestira kroz jaku rusku političku podršku odmetnutoj Transdnjestriji,

ekonomske i energetske sankcije poput zabrane uvoza moldavskih vina te prekida u isporuci

ruskog plina. Treba spomenuti i vojnu prisutnost Rusije u Transdnjestriji čime ona jasno

pokazuje do kuda je spremna širiti svoju interesnu sferu. Ako se prisjetimo uspješne i

dugotrajne suradnje EU i Moldavije stvara se dojam da je Moldavija kao država samo jedan

od poligona na kojem Zapad i Rusija odmjeravaju svoje snage te pokušavaju pomaknuti

granice interesnih sfera u svoju korist.

OSCE MISSION TO MOLDOVA

OSCE misija za Moldaviju pokrenuta je 1993. godine kao odgovor na sukob koji je

izbio 1992. godine između moldavskih i transdnjestarskih vlasti. Glavni cilj OSCE-ove misije

za Moldaviju jest podrška objema stranama u nastojanjima za mirno rješavanje sukoba te je

stoga OSCE i fizički prisutan na teritoriju obje sukobljene strane. Glavni ured misije nalazi se

u Kišinjevu, a dvije podružnice smještene su u Tiraspolu i Benderu. Temeljne aktivnosti

misije su posredovanje i nadziranje pregovora dviju sukobljenih strana te savjetovanje

institucija moldavske vlade na području promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda što su

određeni preduvjeti za trajnu i stabilnu sigurnost države. S tim ciljem misija provodi brojne

aktivnosti na jačanju ljudskih prava i prava manjina, demokratizaciji društva, medijskih

sloboda, jednakosti spolova te jačanju borbe protiv trgovine ljudima. Službeni pregovori su

81

uspješno vođeni do 2006. godine kada su prekinuti zbog zaoštravanja odnosa s Rusijom, a u

vezi s nametanjem viših cijena ruskog plina svima članicama CIS-a. (Stern, 2006) Službeni

pregovori se ponovno nastavljaju 2011. godine za što je najzaslužniji OSCE. Pregovori su

nastavljeni u 5+2 formatu koji je predstavljao Republiku Moldovu, Rusku Federaciju,

Transdnjestriju i Ukrajinu kao međusobno sukobljene strane, OSCE kao posrednika te SAD i

EU kao promatrače cijelog procesa.(OSCE, 2016)

ZAKLJUČAK

Moldavija je od raspada SSSR –a i stjecanja neovisnosti bila više prorumunjski

orijentirana, govorilo se o jednom narodu unutar dvije države, uvedena je latinica te su

rukovodeći članovi Popular Fronta zagovarali ideju o ujedinjenju s Rumunjskom. No, kako je

Moldavija uvela kulturne promjene tako su se njeni dijelovi sa većinskim etničkim

stanovništvom ruske, ukrajinske ili bugarske nacionalnosti osjetili ugroženima te su tražili

odcjepljenje od Moldavije.

Poseban slučaj su Gagauzi koji su po mnogočemu najmanje moldavski orijentirani s

obzirom na porijeklo i kulturu te su proglasili svoju državu na jugu Moldavije. Morali su se

zadovoljiti statusom autonomne pokrajine koja ima pravo na samoopredjeljenje u slučaju da

se Moldavija odluči pripojiti Rumunjskoj. Razlog tomu je bio što se radi o pokrajini koja je

energetski, industrijski i ekonomski bila slaba te je jako ovisila o Kišinjevu. Tamošnja

politička elita nije bila dovoljno jaka niti organizirana da bi se oduprla vlasti. Manjak

vanjskopolitičkog zaleđa koje bi podupiralo njihova nastojanja također je bio ključan faktor

zašto su danas i dalje u sastavu Moldavije.

Može se reći da je sporazum koji je Moldavija postigla s Gagauzima njihov politički

uspjeh što se ne može reći za spor sa Transdnjestrijom koju Rusija snažno podržava i čija je

politička elita na čelu sa Smirnovim bila dovojno jaka te našla put i sredstva da ovu

industrijski jaku regiju Moldavije zadrži pod svojim nadzorom de facto iako kao nepriznata je

de iure dio Moldavije.

Mnogi se napori ulažu u mirno rješavanje ovog sukoba te uspostavljanje stabilnosti,

sigurnosti i suradnje između Moldavije i Transdnjestrije. U tom procesu značajan doprinos je

dao OSCE kao posrednička organizacija te SAD i EU koji se predstavljaju kao promatrači, ali

također imaju veliku ulogu u nastojanjima da uključe Moldaviju u zapadne integracije kao što

su EU i NATO kako bi oslabili ruski utjecaj i pomaknuli granice ruske interesne sfere.

82

3.3. TURISTIČKI POTENCIJALI MOLDAVIJE

UVOD

Republika Moldavija se smjestila u jugoistočnoj Europi te graniči s Rumunjskom na zapadu i

Ukrajinom na sjeveru, jugu i jugoistoku. Veći dio teritorija Moldavije nalazi se između dviju

rijeka – Dnjestar i Prut. Također, Dnjestar je dijelom granična rijeka s Ukrajinom na

sjeveroistoku i jugoistoku dok Prut čini cijelu zapadnu granicu s Rumunjskom (Slika 1).

Sl. 46: Geografski položaj Moldavije

Izvor: URL 1

Moldavija je podijeljena na 33 distrikta, 5 općina i dvije neovisne regije – Gagauzija

(autonomna regija) i Pridnjestrovlje (de jure dio Moldavije, iako de facto nije kontrolirana od

strane moldavske vlade). Za vrijeme SSSR-a moldavsko gospodarstvo je zaobišla velika

industrijalizacija te je ona služila za opskrbu poljoprivrednim proizvodima tadašnjih

sovjetskih republika. Zbog svog geografskog položaja, najznačajnija kultura na kojoj se

temeljilo gospodarstvo je bila proizvodnja vina te je Moldavija bila najveći proizvođač vinana

području SSSR-a. Nakon raspada SSSR-a, moldavsko gospodarstvo ulazi u krizu te u

83

razdoblju tranzicije ima ogroman pad BDP-a koji je, danas, vodi do „titule“ najsiromašnije

europske države. Razlozi se mogu pronaći u gubitku tržišta poljoprivrednih proizvoda,

nerazvijena industrija koja nakon socijalizma propada te se javljaju loši politički uvjeti u

zemlji.

Danas je glavnina gospodarstva oslonjena na poljoprivrednu proizvodnju s bogatom vinskom

industrijom, ostatke industrijske proizvodnje, trgovinu (pretežno izvoz vina na koji se odnosi

25%) i sve više rastući turizam (URL 2).Republika Moldavija se nastoji pridružiti trendu

razvoja turizma prepoznavanjem i isticanjem vlastitog lokalnog potencijala. Unatoč malom

prostoru i nedostatku visokih traženih turističkih atrakcija kao što su more i planine,

Moldavija posjeduje bogat turistički potencijal koji može doprinijeti razvoju zemlje. Prema

slici 2 uviđa se da država bilježi pozitivan trend u međunarodnim turističkim dolascima kao i

u međunarodnim prihodima za turizam. Moldavski turistički dolasci su u porastu od 2009.

godine te je 2013. godina kada je Moldaviju posjetilo, najviše do sad, 96 tisuća međunarodnih

turista (Mereniuc, 2015). Pad 2008. rezultat je gospodarske krize u svijetu, pa tako i u

moldavskom turizmu.

Sl. 47: Brojčano kretanje turista Moldavije 1995.-2013. godine

Izvor: URL 5

Moldavski turistički potencijal proizlazi iz njezinih nacionalnih značajki. On uključuje

povoljan geografski položaj, raznolike prirodne resurse, bogatu kulturu i tradiciju, seoski

život, vino i tradicionalna jela. Velika prednost Moldavije je da nikada nije doživjela masovnu

industrijalizaciju, kao ni razvoj masovnog turizma pa zbog toga nudi mogućnost uživanja u

doživljaju autentičnog. Glavni oblici turizma su kulturni, ekološki, vjerski, vinski turizam te

manje zastupljeni zdravstveni i poslovni turizam.

84

Ekološki turizam je zastupljen, posebice, na jugu zemlje gdje se ističu šumski pejzaži sa

rijetkim vrstama poput hrasta medunca, engleskog hrasta, brojnih mediteranskih i balkanskih

vrsta. Također, u južnoj regiji nalaze se brojni šumski rezervati, geološki, hidrološki i

paleontološki spomenici. U ekološki turizam spada i posjet špiljama, najpoznatija je krška

špilja Emil Racovita na sjeverozapadu Moldavije te ističe se zbog svoje veličine – 6. u svijetu

(URL 3). Od prirodnih atrakcija, najposjećenije su brojni kanjoni rijeka od kojih je

najspektakularniji onaj u nacionalnom parku Orheiul Vechi iznad kojeg se nalazi manastir te

je cijeli kompleks predložen za UNESCO-vu listu baštine. Uz rijeke, posjećena su i jezera te

brojni parkovi. Uz ekološki, usko se razvija ruralni turizam.

Vinski turizam je najrazvijeniji oblik turizma te je Moldavija prepuna vinogradima i vinskim

podrumima. Najpoznatiji vinski podrumi u Moldaviji, a i na svijetu zbog svoje veličine, su

vinski podrumi Milestii Mici čija dužina prelazi 200 km (URL 4). Također, poznatiji su i

vinski podrumi Cricova te vinarija Purcari.

Što se tiče kulturnog turizma, u središtu pozornosti je Kišinjev kao glavni grad države i grad

koji prednjači prema turističkim dolascima. Izvan samog grada mogu se pronaći brojne

tvrđave, povijesni i arhitektonski spomenici, ljetnikovci itd. Također, postoje i brojne kulturne

i sportske manifestacije koje se organiziraju tijekom godine u svrhu turističkog interesa (URL

3). U sklopu vjerskog turizma ističu se pravoslavne crkve i manastiri.

SWOT ANALIZA

Metoda kojom će se pobliže približiti moldavski turizam je SWOT analiza. Dakle, pomoću

ove kvalitativne analitičke metoda prikazat će se elementi turizma u okviru 4 polja analize –

mogućnosti, opasnosti, prednosti, nedostaci. Procijenit će se jake i slabe strane, pogodnosti i

problemi turizma promatranog prostora. SWOT analiza se koristi u procjeni prostornih i

tržišnih preduvjeta za turistički razvoj nekog prostora na temelju promatranog sadašnjeg

stanja u odnosu na tržište potražnje. Treba napomenuti da se radi o subjektivnoj procjeni

stupnjevanja elemenata analize, bez posebne analize i metodologije.

PREDNOSTI

Prednosti moldavskog turizma, prema Mereniuc (2015), možemo istaknuti sljedeće činjenice:

- turističkim sektorom upravlja središnja agencija koja je izravno podređena Vladi i

zove se Agencija za turizam Republike Moldavije

- u Moldaviji postoje brojne nevladine organizacije s ciljem promicanja razvoja turizma

države

85

- turistička industrija je financirana od strane države i međunarodnih organizacija

- postoji zakonodavni okvir za regulaciju turizma

- Moldavija obiluje golemim prirodnim resursima

- postoji jeftina radna snaga

- postojanje prikladnih klimatskih uvjeta koji su potrebni za razvoj cjelogodišnjeg

turizma

- pogodnost postojanja turističkih ruta

- potencijal popularne i tradicionalne kulture

- dostupnost smještajnih i ugostiteljskih objekata

- promocija Moldavije na međunarodnoj razini kao turističke destinacije

- povećanje ulaganja u sektor turizma

- aktivno korištenje informacijskih tehnologija za promociju Moldavije kao turističkog

odredišta

- postojanje uvjeta za razvoj poslovnog turizma

U Moldaviji postoji 191 tisuća hektara zaštićenog područja na kojem se nalazi 312 zaštićenih

lokaliteta. U taj broj spadaju strogi prirodni rezervati, znanstveni rezervati, prirodni rezervati,

nacionalni parkovi, prirodni spomenici i zaštićeni krajolici. Nacionalni park Orheiul Vechi je

najveće i najvažnije zaštićeno područje koji je parkom proglašen 2013. godine. Nacionalni

park Orheiul Vechi (slika 3) ima iznimno zahvalan položaj jer se nalazi 45 kilometara od

glavnog grada Kišinjeva te je iz tog razloga česta usputna turistička stanica (Bogdan, 2014).

86

Sl. 48.: Panorama povijesno-arheološkog kompleksa Orheiul Vechi

Izvor: Privatna zbirka

Pridnjestrovlje (Transnistria) je isto tako jedna od destinacija moldavskog turizma. Turističke

aktivnosti Pridnjestrovlja su fokusirane na domaći nacionalni turizam. Najčešći oblik turizma

je posjet obitelji koja živi na teritoriju Pridnjestrovlja. Ostali oblici turizma su tranzitni i

„šoping“ turizam koji je najviše koncentriran na kupovinu alkohola i cigareta s obzirom da su

tamo cijene niže nego u ostatku Moldavije. U porastu je avanturistički turizam koji dovodi

međunarodne turiste zbog znatiželje za posjetom nepriznate zemlje. Najviše turističkih izleta

se ostvaruje iz glavnog grada Kišinjeva ili iz Odesse (Bar-Kolelis, 2011). Posjet toj

nepriznatoj državi je ograničen vizom koja limitira ostanak u državi na samo nekoliko sati.

Republika Moldavija ima bogata kulturnu baštinu s više od 140 kulturnih znamenitosti koje sa

značajnijom promocijom mogu biti iznimno turističke atraktivne. Ostaci srednjovjekovnih

utvrda, arheološki kompleksi, špiljski samostani, plemićke i seoske kuće su kulturna baština

koja je inače uvelike turistički valorizirana u ostatku svijeta, dok Moldavija iako ima veliki

potencijal za tako nešto, ipak nije dovoljno iskoristila. Kišinjev kao glavni grad također ima

velik broj spomenika kulturne baštine te fine arhitekture iz 19. i 20. stoljeća. Osim materijalne

kulturne baštine, Moldavija je država raznolikosti tradicija, jezika, folklora te gastro ponude.

Prema službenoj web stranici Moldavije, u Moldaviji postoji više od 880 narodnih glazbenih

skupina što je samo još jedan dokaz bogate kulturne baštine Moldavije (Gribincea i dr., 2015).

87

Najveći potencijal ima vinski turizam. Moldavija obiluje površinama na kojima se uzgaja

vinova loza. Vino predstavlja istinsko bogatstvo za ovu državu. Zbog toga mnogi turisti

putuju u Moldaviju kako bi uživali u okusu vina. Vinski turistički potencijal uključuje

atrakcije u vinorodnoj regiji u koje spadaju vinarije, vinski centri, istraživačke postaje i

turistička infrastruktura smještaja i restorana (Manea i dr., 2013). Prema slici 5, turistički

potencijal Moldavije u vidu vinskog turizma je koncentriran u zapadnom planinskom

području koji obiluje prirodnim potencijalima rijeka, dolina i ostalih oblika reljefa. Vinarije u

svojoj ponudi nude pakete koji se sastoje od degustacija, posjeta vinskim podrumima i

vinskim centrima. Vinarije koje pružaju usluge vinskog turizma se nalaze u području gdje su

bolji razvojni uvjeti kao što su blizina glavnog grada, dostupnost i postojanje smještaja

(Manea M. i dr., 2013). Najbolji primjer su vinarije Cricova i Milestii Mici koje posjeduju

opsežne turističke pakete koji uključuju degustaciju i izlete u unutrašnjost vinskih podruma.

Sl. 49: Vinska područja u Republici Moldaviji

Izvor: Manea M. i dr., 2013

88

SLABOSTI

Osim toga, postoje i slabosti turističkog potencijala Republike Moldavije (Mereniuc, 2015).

Neke od njih su:

- Zakon o turizmu ne odgovara europskim standardima

- normativni i zakonodavni okvir je zastario

- rekreacijske usluge nemaju stalni karakter, većina ih se nudi u urbanim područjima

- nedostatak personaliziranih ponuda

- negativni saldo turizma – broj domaćih turista koji putuju u inozemstvo nadmašuje

broj turista koji dolaze u Moldaviju

- većina turističkih ruta nije registrirano ni certificirano te su nedovoljno promovirane

- ograničen je broj putničkih agencija koje bi omogućavale nacionalni turizam

- nedostatak smještaja s 2 ili 3 zvjezdice te skupe usluge smještaja

- ograničen je broj smještajnih struktura u ruralnim područjima

- nedovoljno turističkih vodiča i informativnih ploča u blizini turističkih znamenitosti

- nedostatak opremljenog mjesta za kampiranje

- niske razine suradnje između stručnjaka za turiste unutar regija

- nedovoljna financijska potpora države za regionalnu konkurentnost nacionalnog

turizma

- nedovoljna i neučinkovita promocija Moldavije kao turističke destinacije na

nacionalnom i međunarodnom tržištu

- nekvalificirano osoblje koje ne poznaje strane jezike

- nepostojanje specijalizacije za turističkog vodiča

- statistički podaci o brojnosti međunarodnih turističkih dolazaka su izračunani

pogrešno i ne prikazuju vjerodostojnu situaciju unutar sektora

- neodržavanje kulturne baštine

- nedostatak turističkih karata

Slaba infrastruktura predstavlja jedan od većih nedostataka turizma Moldavije. Konkretno,

mnogi proizvođači vina odbijaju razviti turističku liniju zbog vrlo loših uvjeta infrastrukture –

posebice prometne (slika 6), teške dostupnosti i niskih prihoda prilikom početka bavljenja

time. Iz tog razloga vrlo mali broj vinskih podruma nudi ponudu vinskog turizma. Također,

turisti ističu lošu prezentaciju i slabu promociju turističkih atrakcija, a posebno atrakcija

kulturnog turizma (Gribincea i dr., 2015). Prema indeksu konkurentnosti Moldavija je

rangirana na 99. mjestu od ukupno 139 država, a prema izvješću o konkuretnosti u turizmu

89

2013. godine je bila smještena na 42. mjestu na europskoj razini te na 102. mjestu na

globalnoj razini što samo pokazuje da Moldavija mora još puno raditi na promociji i

valorizaciji turizma (Gribincea i dr., 2015).

Sl. 50.: Primjer loše prometne infrastrukture u Moldaviji (slikano iz autobusa)


Slika 51. Primjer tradicionalne turističke infrastrukture


90

MOGUĆNOSTI

Trenutno, udio turizma u gospodarstvu Moldavije nema veliki značaj. Najveći uzroci tome su

neiskorišteni turistički potencijali države te loša promocija i slabo poznavanje Moldavije kao

turističke destinacije na globalnoj razini. Kako bi se razvio turizam neke države potrebno je:

razviti određeni turistički proizvod, potaknuti osviještenost o važnosti turističkog razvoja za

lokalni razvoj, ukazati na nužnost ekonomske diverzifikacije i razvoj određenih ekonomskih

mehanizama (primjerice porezi). Prema nekim istraživanjima, Moldavija kao turistička

destinacija ima velike potencijale što i dokazuje činjenica porasta turističkih dolazaka za 7%

godišnje od 2012. godine. Zbog iznimne i očuvane bioraznolikosti te u velikom postotku

prevladavajućeg ruralnog prostora postoji veliki potencijal za razvoj ruralnog turizma. Osim

bioraznolikosti, veliki turistički potencijal su i vile u ruralnim prostorima od kojih su neke

prenamijenjene u škole, muzeje ili bolnice, a ostatak je uglavnom napušten i neiskorišten

(Scurtescu, 2017).

U okviru Strategije razvoja turizma „Turizam 2020“ navodi se niz turističkih oblika koje se

nastoje poticati. To su gastronomski, sportski, urbani, akademski, tranzitni, vodeni i

avanturistički turizam. Najviše je stavljen naglasak na razvoj ekološkog turizma jer država

ispunjava sve uvjete za njegov iznimno jak razvoj (URL 6).

Postoji pozamašan potencijal lovačkog turizma u Moldaviji. Država ima brdovit karakter koji

se od sjeverozapada spušta prema jugoistoku sa oko 400 metara nadmorske visine do 150 m.

Postoji širok raspon vrsta tala u državi. Najčešće je crna zemlja (chernozems) koja pokriva

oko 75% zemlje. Od ukupne površine države, 57,6% površine se koristi kao poljoprivredno

zemljište. Šume čine 9,7% ukupne površine države (Gulca, 2011). Sve to pogoduje razvoju

lovačkog turizma kojem je dostupna površina od 2,8 milijuna hektara otvorenog krajolika.

Pod pojmom lovišta se smatraju površine zemlje, šume i vode koji predstavljaju stanište za

divlje životinje. Na početku dvadesetog stoljeća dolazi do prirodnog obnavljanja divljih

površina. Od svih 2,8 milijuna hektara površine koja je dostupna za lov, samo su neki dijelovi

prikladni za ulov jelena, srna, divlje svinje, zeca i fazana (Gulca, 2011).Pretpostavlja se da je

do razvoja lovačkog turizma došlo nakon stjecanja neovisnosti Moldavije. Lovački turizam je

važan za očuvanje divljih životinja, otvaranje novih radnih mjesta i razvoj lova kao grane

unutar primarnog sektora.

Najveća mogućnost vinskog turizma nalazi se u zapadnoj regiji Moldavije (prema slici 5) gdje

postoji više od 110 proizvođača vina koji su potencijalni članovi vinske turističke ponude

91

(Manea i dr., 2013). Neki od njih su već počeli otvarati svoja vrata posjetiteljima. Već

spomenuti, Milestii Mici i Cricova, najveći su vinski podrumi i vinarije u cijeloj Moldaviji.

Vinarija Milestii Mici ima najveću mogućnost razvoja turizma jer se nalazi u Guinnesovoj

knjizi rekorda kao ponosna vlasnica najveće kolekcije vina na svijetu s čak dva milijuna

butelja. Također, važna je činjenica da su vina pohranjena u podzemnim tunelima dugim 200

km, od čega je u upotrebi tek ¼ (URL 4). Također, osim u turističke svrhe, vino se, s padom

željezne zavjese i s modernizacijom, polako probija na zapadno i najveće kinesko tržište. Ova

činjenica stvara još veći turistički potencijal same vinarije te opravdava poviši iznos cijene za

ulaz u ove čarobne vinske podrume (slika 7).

Slika 52: Vinski podrumi Milestii Mici


Valja istaknuti još nekoliko turističkih potencijala. Poseban potencijal ima agroturizam, gdje

se tradicijske kuće mogu prenamijeniti u restorane u tradicionalnom štihu ili ljudi mogu

iznajmljivati sobe za spavanje. Uz iznajmljivanje soba ili posluživanje hrane može se

ukombinirati kušaonica vina, radionica gdje bi se pokazivali stari znati te prodaja domaćih

tradicionalnih proizvoda. S obzirom na jezera i rijeke Moldavije, jedna od mogućnosti je i

razvoj avanturističkog turizma u smislu kanuinga i raftinga ali isto tako i ribolovnog turizma.

Očuvanost prirode i velika bioraznolikost isto tako omogućuju značajniji razvoj ekoturizma

(Scurtescu, 2017).

92

Sl. 53: Tradicijska kuća u ugostiteljskom objektu Vila Etnica


OPASNOSTI

Kao što je već rečeno Moldavija još uvijek nije razvila sve svoje turističke potencijale te se ne

uvrštava u turistički privlačnu državu. Postoji više problema to jest opasnosti koje su

uzrokovale, te i dalje uzrokuju, ovakve turističke trendove u Moldaviji. Duboki negativni

efekti globalne ekonomske krize su imali veliki utjecaj na sve države u Europi, a posebno na

Moldaviju koja trenutno ima najniži BDP per capita u Europi. Također, zbog loše promocije

Moldavije kao turističke destinacije, svijet nije upoznat s turističkom ponudom Moldavije te

samim time turisti nisu zainteresirani za taj prostor. Međutim, ono što predstavlja najveću

opasnost je to što je Moldavija trenutno politički nestabilno područje. Na prostoru države

Moldavije postoje dvije neovisne regije, Gagauzija je autonomna država, dok je

Pridnjestrovljede iure dio Moldavije, ali de facto Moldavija nema nikakve mogućnosti

upravljanja Pridnjestrovljem. To utječe na sve aspekte gospodarstva, a posebno na turizam, jer

turisti izbjegavaju politički nestabilne prostore. Turistička infrastruktura je loša, a zbog loše

gospodarske i političke situacije sam prostor je neprivlačan za investiranje strancima i

domaćim ljudima. Također, veliku opasnost predstavljaju i demografski trendovi u Moldaviji

gdje je kontinuiran pad stanovništva prirodnim i mehaničkim putem što je vidljivo i na slici 9.

93

Najviše iseljava ekonomski aktivno stanovništvo, što predstavlja prijetnju razvoju Moldavije

jer nema populacije koja može pokrenuti gospodarski razvoj. Pored političkih, ekonomskih i

demografskih opasnosti, bitno je spomenuti i ekološke opasnosti koje su prisutne, ali u manjoj

mjeri. Naime, zbog klimatskih promjena povećan je i broj prirodnih katastrofa te ekstremnih

vremenskih uvjeta. (Scurtescu, 2017).

Sl. 54: Stopa prosječne godišnje promjene broja stanovnika

Izvor: URL 7

94

ZAKLJUČAK

Prema Izvješću o konkurentnosti putovanja i turizma 2015.godine (Mereniuc, 2015) koje se

temelji na 14 indikacija iz 4 potkategorije, Moldavija se nalazi na 111 od ukupno 141 mjesta.

Tu iznimno nisku poziciju stvara negativno poslovno okruženje, niska razina vladinih

prioriteta, ograničena međunarodna otvorenost, nerazvijena zračna, lučka i cestovna

infrastruktura, relativno malo iskorištenih prirodnih i kulturnih izvora. S druge strane,

Moldavija ima i pozitivne strane. Dobar položaj u sigurnosti, zdravlju, higijeni, tržištu rada,

konkurentnost cijena i održivost okoliša samo su neke od njih. Ukupan broj turista koji

posjećuju zaštićena područja Moldavije je u porastu. Turisti su sve zaineresiraniji za posjet

prirodi i zaštićenim područjima, no Moldavija, u globalu, još uvijek nije njihov središnji

interes nego usputna stanica na turističkom planu.

Također, postoje i brojne mogućnosti moldavskog turizma poput: gastronomskog, sportskog,

urbanog, akademskog, tranzitnog, vodenog, avanturističkog i lovačkog turizma. Najveće

mogućnosti ima, dakako, najzastupljeniji oblik – vinski turizam. Što se tiče opasnosti, najveću

prijetnju turizmu trenutno ima politička situacija na prostoru Moldavije. Iako trenutno nema

nikakvih vojnih intervencija, turisti ipak uvijek biraju politički stabilnije prostore. Prijetnje

koje su trenutno u procesu, ali će se njihove posljedice očitovati tek u nešto kasnije vrijeme su

zasigurno nepovoljni demografski trendovi što će onemogućavati razvoj ne samo turizma već

i ostalih gospodarskih djelatnosti u Moldaviji.

Zaključno, Moldavija ima veliki turistički potencijal bilo u prirodnom i društvenom smislu no

potrebno je srediti političku i gospodarsku situaciju u državi te promovirati turizam izvan

granica same države da bi se taj potencijal maksimalno iskoristio.

4. RUMUNJSKA

4.1. REGIONALNA PODJELA RUMUNJSKE

UVOD

Rumunjska je država u Jugoistočnoj, djelomično u Srednjoj Europi. Na istoku izlazi na Crno

more, a graniči s nekoliko država, na jugu s Bugarskom, na jugozapadu sa Srbijom, na

sjeverozapadu s Mađarskom, na sjeveru s Ukrajinom te na sjeveroistoku s Moldavijom.

Rumunjska je član NATO-a od 2004. i Europske unije od 2007. godine.

95

Površina Rumunjske iznosi 238 391 km2, a broj stanovnika 2013. godine je iznosio 20 020

074. Gustoća naseljenosti je 83,9 st/km2, a BDP po glavi stanovnika 2014. je iznosio 10 035

američkih dolara (National Institute of Statistics, Romania).

Sl.55. Geografski položaj Rumunjske

Izvor: CIA, 2017.

POVIJESNI RAZVOJ REGIONALIZACIJE RUMUNJSKE

Na teritorijalnu evoluciju Rumunjske je kroz povijest utjecalo više faktora. Geografski

položaj na sjecištu putova između Središnje, Južne i Istočne Europe imao je presudno

značenje. Zbog toga, u geopolitičkom kontekstu evolucija rumunjske države bila je vrlo

nestabilna. U okružju veliki sila poput Habsburške Monarhije, Osmanskog i Ruskog Carstva,

Rumunjska je uvijek bila dio tuđe sfere interesa. Demografske, etničke i kulturološke

posljedice su i danas vidljive u različitim područjima Rumunjske.

Početak teritorijalne organizacije Rumunjske kreće 1859. godine ujedinjavanjem dvaju

rumunjskih vojvodstava – Moldavije i Vlaške. Već 1862. donijeta je prva legislativa koja se

tiče administrativno-teritorijalne organizacije koja je dovela u fokus potrebu za stvaranjem

prostornih jedinica odgovarajućih veličina kojima bi se efikasno moglo upravljati prostorom.

96

Cilj je bio omogućiti bolju povezanost regija u državi, između centralne moći i lokalnih

administracija. Omogućio je uspostavu četiriju prefektura (Sjeverna, Primorska, Središnja i

Južna) koje uključuju 6-9 okruga.

Nakon 1. Svjetskog rata kao rezultat potpisanih mirovnih sporazuma nacionalnom teritoriju su

dodane nove provincije: Besarabija, Bukovina i Transilvanija. Već tada su bili prisutni

interregionalni dispariteti između tek nadodanih teritorija i starog državnog teritorija Vlaške i

Moldavije. Na to su utjecali tradicija života Rumunja s ostalim narodima u Vlaškoj i

Moldaviji kojima su dodijeljeni novi teritoriji kojima su upravljale različite velike sile.

To je utjecalo na razlike i neslaganja u nametnutoj teritorijalnoj organizaciji. Kao posljedica

toga, politička elita nacionalnih manjina i Rumunji iz Transilvanije, Besarabije, Bukovine i

Južne Dobrudže su zagovarali da bi najbolja opcija za nacionalnu koheziju i etničku

toleranciju bio uspostava decentraliziranog administrativnog sustava koji bi omogućio

stanovnicima različitih dijelova države da zadrže svoje stare institucije te da se tako razlikuju

po kulturi i tradiciji od drugih regija. Smatrali su da se pravo jedinstvo ne može postići kroz

ignoriranje etničke i kulturne raznolikosti različitih dijelova države, što je bilo posljedica

demografske evolucije pod različitim političkim sustavima, niti bi pravi način bio da se svi

postojeći sustavi u državi izjednače jer glavni cilj države bi trebao biti osigurati nacionalno

jedinstvo u različitosti. Upravo ovo se očitovalo u međuratnom periodu (1918-1925) gdje se

može uočiti administrativno-teritorijalna heterogenost

Zakonom o administrativnom jedinstvu 1925. utvrđeno je da će rumunjski teritorij biti

podijeljen na 71 okrug. Postojanje velikog broja okruga čiji površina, ekonomski i

demografski potencijal su bili bitno različiti, doveli su do tga da je imperativ bio organizirati

ih da se stvori optimalno okruženje za bolju suradnju socio-ekonomskih i kulturnih institucija.

Morao se stvoriti sudski i institucionalni okvir koji bi mogao izvršavati određene zadatke.

Ovaj proces se materijalizirao u međuratnom periodu kada su se formirale makroregionalne

administrativne strukture, okruzi.

No, dolaskom pro-sovjetske političke stranke na vlast došle su i promjene na administrativno-

teritorijalnoj razini. Nisu odmah po stupanju na vlast bile prioritet jer su vlasti zadržale

podjelu na okruge i plase (komune), male ruralne distrikte. 1950. rumunjski teritorij je bio

podijeljen na 28 regija i prateći sovjetski model, podijeljen u rajone i komune. Ova podjela se

nije temeljila na geografskom ili povijesnom kriteriju, već se samo razmatrala socio-

ekonomska kompleksnost. Razlozi iza stvaranja administrativnih jedinica dvaputa većih od

97

prethodnih okruga nalazili su se u podređivanju poljoprivrednih regija urbanim centrima da bi

se postigli integrirano agro-industrijski kompleksi te da bi se ojačao utjecaj proletera nad

seljacima koji su se odupirali reformama nametnutim od strane komunističke stranke.

Uspostavljanjem ovakvih 58 okruga znatno je smanjio broj administrativnih centara (Săgeată,

2015).

Nastale regije su bile izdvojene po ekonomskom kriteriju, no uskoro su se pokazali previše

fragmentiranim i neodrživim za udovoljavanje državnih potreba tog vremena. Regije nisu

preživjele sljedeći Ustav, donesen 1952. godine koji je još više bio po uzoru na sovjetski

model, no nastale regije nisu bile dovoljno velike pa su četiri godine kasnije još korigirane.

Nakon što se sovjetska vojska povukla iz Rumunjske 1958. i nakon što su se ponovno stavili

naglasci na nacionalne tradicijske vrijednosti, stara državna imena su se ponovno pojavila na

karti. Došlo je do tranzicije sa sovjetskog modela administrativno-teritorijalne organizacije na

nacionalni komunistički model u kojem se poštovala nacionalna prošlost i vrijednosti. Dakle,

1960. je došlo do nove administrativne reforme kojom se još jednom modificirala struktura i

konfiguracija 16 regija. Neke regije su nestale, a neki distrikti su prebačeni iz jedne regije u

drugu. Regija, obuhvatom veća od okruga koji je bio tradicionalna administrativno-

teritorijalna jedinica, nije uspjela postići nivo održivosti. Štoviše, bili su napravljeni po

sovjetskom modelu pa su izgubili popularnost među prostorno-planerskim krugovima, kao i u

običnom narodu (Săgeată, 2015).

Administrativna organizacija teritorija u rajone (distrikte) 1960. i 1968. imala je u vidu niz

posebnosti Rumunjske, kao što su tradicionalni odnosi između regija u smislu efikasnog

podređivanja središnjim političkim autoritetima. Ovo bi objasnilo tadašnju prenamjenu

neodrživih struktura.

Administrativno-teritorijalnom organizacijom iz 1968. rumunjski teritorij je podijeljen na

dvije razine; na višoj grad te na nižoj, lokalnoj razini, komuna. 39 okruga bili su inspirirani

francuskim modelom departmana. Okruzi nastali 1950. bili su izdvojeni po ekonomskom

principu, dok su 1960. izdvojeni kao funkcionalne strukture koje uključuju više geografskih

jedinica s različitim resursima u cilju ostvarivanja ekonomske komplementarnosti. Okruzi su

napravljeni s ciljem, barem u teoriji, da imaju drugačije strukture i potencijale. Sami okruzi

međusobno nisu varirali mnogo u veličini, dok su komune ipak bile značajno različite po

površini (Săgeată, 2015).

98

Nedostatak većih administrativnih odluka između 1968. i 1988. doveo je do nakupljanja

tenzija među naseljima, kada je 1989. došlo do povećanja urbane mreže te je 23 naselja

uzdignuto na razinu grada, napuštajući agro-industrijsku funkciju. Ovi novi gradovi su se sada

nalazili u izrazito ruralnim područjima, slabo polariziranim i okruzi čiji su bili dijelovi nisu

imali vlastitu urbanu mrežu.

Nakon 1990-ih prisutno je bilo nekoliko struja mišljenja o novoj administrativno-teritorijalnoj

organizaciji Rumunjske. Jedna od njih je htjela povratiti strukture koje su prisilno uklonjene

uvođenjem sovjetskog modela 1950. Druge struje mišljenja su smatrale da bi se broj okruga

trebao prepoloviti, držeći korak s EU NUTS regijama jer bi u suprotnom mogle ugušiti

lokalnu autonomiju, tj. potaknuti teritorijalne jedinice prekomjerno ovisne o centralnoj državi.

Treća struja mišljenja, predvođena geografima, zagovarala je razgraničavanje

administrativno-teritorijalnih struktura koje potječu iz polova razvoja i veza među njima

(Săgeată, 2015).

PRIRODNOGEOGRAFSKA PODJELA RUMUNJSKE

Prirodnogeografske razlike Rumunjske i položaj kroz povijest pogodovali su političkoj

rascjepkanosti zemlje, odrazilo se je to između ostaloga i u specifičnom političko-

geografskom razvoju pojedinih pokrajina. U skladu s takvim tokom povijesti nastale su

povijesne pokrajine koje su istovremeno i geografske regije (sl.2.), a to su: Vlaška, Moldavija,

Dobrudža, Transilvanija, Maramureš, Krišana i Banat (Bognar,1978).

99

Sl.56. Geografske regije Rumunjske

Izvor: Bognar, 1978

Središnje značenje danas ima Vlaška, zauzima četvrtinu teritorija države na kojem živi 40%

ukupnog stanovništva, tu se nalazi i Bukurešt. Prostor Vlaške se spušta od Karpata do

Dunava, tu je težište poljoprivredne proizvodnje Rumunjske. Vlaška je važna i zbog bogatstva

naftom, zemnim plinom, lignitom, solju i velikim šumama. Većina najvažnijih naselja razvila

su se uz riječne tokove. S obzirom na povijesni razvoj Vlaška se dijeli na Olteniju na zapadu i

Munteniju na istoku. Oltenija je prostor zapadno od rijeke Oltul, omeđen na sjeveru

Transilvanskim Alpama, a na zapadu i jugu Dunavom. Na prostoru Muntenije izdvajaju se tri

prirodnogeografske cjeline, Karpati, pobrđa i nizine (Bognar, 1978).

Moldavija je sjeveroistočni dio Rumunjske koji se uglavnom poklapa s područjem nekadašnje

istoimene kneževine. Od Republike Moldavije odijeljena je rijekom Prut, a od Transilvanije

Istočnim Karpatima, južna joj je granica prema Vlaškoj umjetno povučena nizinskim krajem.

Najveća koncentracija stanovništva i gospodarstva nalazi se u dolini rijeke Siretul. Važnost u

Moldaviji imaju šume, nalazišta nafte i soli. Moldavija se može podijeliti na tri prostorne

cjeline, Sjevernu Moldaviju, Moldavski ravnjak i Jugozapadnu Moldaviju (Bognar, 1978).

Dobrudža je u reljefnom smislu visoravan, to je suh kraj prekriven lesom. Sastoji se od

crnomorske obale i područja delte Dunava, Dunav je značajan vodeni put Europe i povezuje

100

Rumunjsku s osam država, a Crno more ju povezuje sa svim lukama svijeta i po tome je ovaj

dio Rumunjske važan. Na obali Crnoga mora razvile su se trgovina i turizam. Ističe se

Constanţa kao važna luka, posebnu važnost u izvozu luke ima nafta. Jugoistočno od Constanţe

izgrađen je niz novih turističkih naselja, od kojih je najvažnija Mamaia. Delta Dunava je

zanimljiv prirodnogeografski dio Rumunjske, ističe se bioraznolikošću stoga je dio UNESCO-

ve svjetske baštine.

Transilvanija se nalazi u središtu Rumunjske, od ostalih dijelova odijeljena je planinama.

Ističe se po vjerskoj i etničkoj šarolikosti, žarište života Transilvanije je prostor zavale. Zbog

reljefne zatvorenosti zime su duge i hladne i ima malo padalina. Zemni plin i kamena sol

važna su prirodna bogatstva, razvila se industrija, a i poljoprivreda još uvijek ima određeno

značenje. Područje je bogato šumama koje su se prije iskorištavale pa je danas taj pokrov

smanjen. Zbog brojnih dvoraca i kulturno-povijesnih spomenika razvio se i turizam.

Najznačajniji gradovi su Cluj Napoca, Cimpie Turda, Brașov i Târgu Mureș (Bognar, 1978).

Krišana je središnji dio područja panonske Rumunjske. Postoji dvojnost u gospodarstvu koja

je nastala zbog prirodnih obilježja, planinski istočni dio razvio je šumarstvo i stočarstvo,

nizinski zapadni dio razvio je ratarstvo i vinogradarstvo. Područje nije gusto naseljeno zbog

dugih zima, velike vlage i hladnih vjetrova (Bognar, 1978).

Maramureš je krajnji sjeverozapadni dio Rumunjske, može se podijeliti na zavalu Maramureš

s planinskim okvirima i dolinu Someșa i zapadno nizinsko područje uz rijeku Someș. Važnija

naselja su Sighet i Arad (Bognar, 1978).

Banat je dio od rijeke Tise do Transilvanskih Alpa. Dijeli se na planinski i nizinski dio.

Razvijena je poljoprivreda zbog lesne podloge. Prostor je etnički heterogen, a najveće naselje

je Temišvar (Bognar, 1978).

ADMINISTRATIVNO – TERITORIJALNI USTROJ RUMUNJSKE

Administracija Rumunjske je vrlo centralizirana, pa su stoga administrativne podjele vrlo

jednostavne. Rumunjska je preuzela od Francuske administrativno – teritorijalni ustroj, gdje

nema podjele na pokrajine ili regije. Prema Ustavu Rumunjske, Rumunjska je organizirana

administrativno na općine, gradove i županije (okrug). Županijska razina je najveći stupanj

101

podjele koji se dijeli na: 41 županiju i glavni grad Bukurešt koji ima poseban status. Po

županijskoj podjeli možemo vidjeti da je slična situacija kao i u Republici Hrvatskoj gdje

imamo 20 županija i glavni grad Zagreb koji također ima poseban status i smatra se

županijom. Na podjeli općina i gradova u Rumunjskoj ima: 103 općine, 217 drugih gradova

(za urbana područja) i 2856 komuna (za ruralna područja). Status općine (municipiu) se

dodjeljuje većim gradovima, ali ne daje njihovim upravama veće ovlasti. Ispod komunalne ili

gradske razine ne postoje daljnje formalne administrativne podjele. Međutim, općine su

podijeljene na sela (koja nemaju vlastitu upravu). U Rumunjskoj je 12 955 sela. Jedina

iznimka je Bukurešt, koji ima šest sektora, svaki s vlastitom administracijom (National

Institute of Statistics, Romania).

Tab.3. Upravno-teritorijalni ustroj Rumunjske – pregled po županijama

Alba AB Alba Iulia 342.376 6242 54,85

Arad AR Arad 430.629 7754 55,54

Argeş AG Piteşti 612.431 6826 89,72

Bacău BC Bacău 616.168 6621 93,06

Bihor BH Oradea 575.398 7544 76,27

Bistriţa-

Năsăud

BN Bistriţa 286.225 5355 53,45

Botoşani BT Botoşani 412.626 4986 82,76

Braşov BV Braşov 549.217 5363 102,41

Brăila BR Brăila 321.212 4766 67,40

Bukurešt B Bukurešt 1.883.425 228 8260,64

Buzău BZ Buzău 451.069 6103 73,91

Caraş-Severin CS Rešica 295.579 8520 34,69

Cluj CJ Cluj-Napoca 691.106 6674 103,55

Constanţa CT Constanţa 684.082 7071 96,74

Covasna CV Sfântu Gheorghe 210.177 3710 56,65

Călăraşi CL Călăraşi 306.691 5088 60,28

Dolj DJ Craiova 660.544 7414 89,09

Dâmboviţa DB Târgovişte 518.745 4054 127,96

Galaţi GL Galaţi 536.167 4466 120,06

102

Giurgiu GR Giurgiu 281.422 3526 79,81

Gorj GJ Târgu Jiu 341.594 5602 60,98

Harghita HR Miercurea-Ciuc 310.867 6639 46,82

Hunedoara HD Deva 418.565 7063 59,26

Ialomiţa IL Slobozia 274.148 4453 61,56

Iaşi IS Iaşi 772.348 5476 141,04

Ilfov IF Buftea 388.738 1593 244,03

Maramureş MM Baia Mare 478.659 6304 75,93

Mehedinţi MH Drobeta Turnu

Severin

265.390 4933 53,80

Mureş MS Târgu Mureş 550.846 6714 82,04

Neamţ NT Piatra Neamţ 470.766 5896 79,84

Olt OT Slatina 436.400 5498 79,37

Prahova PH Ploieşti 762.886 4716 161,77

Satu Mare SM Santu Mare 344.360 4418 77,94

Sibiu SB Sibiu 397.322 5432 73,14

Suceava SV Suceava 634.810 8553 74,22

Sălaj SJ Zalău 224.384 3864 58,07

Teleorman TR Alexandria 380.123 5790 65,65

Timiş TM Timişoara 683.540 8697 78,59

Tulcea TL Tulcea (grad) 213.083 8499 25,07

Vaslui VS Vaslui (grad) 395.499 5318 74,37

Vrancea VN Focşani 340.310 4857 70,07

Vâlcea VL Râmnicu Vâlcea 371.714 5765 64,48

Izvor: National Institute of Statistics, Romania, 2011

STATISTIČKE REGIJE RUMUNJSKE

NUTS je hijerarhijski sustav za identifikaciju i klasifikaciju prostornih jedinica za potrebe

službene statistike u zemljama članicama EU.

U Rumunjskoj postoje 3 NUTS klasifikacije, a to su:

NUTS I – 4 makroregije (macroregiune)

NUTS II – 8 regija

103

NUTS III – 41 županija + glavni grad Bukurešt (Eurostat, 2013).

Sl.57. NUTS-1 regije u Rumunjskoj

Izvor: Eurostat, 2013.

104


Izvor: Eurostat, 2013


Izvor: Eurostat, 2013

105

TURISTIČKE REGIJE RUMUNJSKE

Rumunjska je crnomorsko-karpatska država u Jugoistočnoj Europi. Rumunjska je bila

turistički važna destinacija tijekom Hladnog rata, za turiste zemalja tadašnjega komunističkog

bloka. Do novog poticaja turističkom razvoju dolazi 1990-ih, tj. nakon demokratizacije.

Rumunjska još uvijek nije iskoristila sve svoje turističke potencijale, osim prirodnih ljepota

postoje i brojni kulturno-povijesni spomenici u gradovima u unutrašnjosti (Curić i dr., 2013).

U Rumunjskoj se može izdvojiti pet turističkih regija: Primorje, Karpati, Vlaška nizina

(Valahia), Podunavlje i Moldavija (Sl.6.).

Sl.60. Turističke regije Rumunjske

Izvor: Curić i dr., 2013

Primorje je najvažnija turistička regija, crnomorska obala Rumunjske odlikuje se pješčanim

plažama. Najposjećenija kupališta su Mamaia, Mangalia i Eforie. Karpatska regija obuhvaća

istoimeni planinski sustav, njegovoj privlačnosti pridonose geomorfološki fenomeni, a

najveće su reljefne atrakcije duboke riječne doline, od kojih je najpoznatija dolina rijeke Olta.

Turistička je ponuda regije vrlo raznolika i temelji se na posjetu prirodnim atrakcijama,

razvoju zimskog turizma i razgledavanju kulturno-povijesnih spomenika. Najveći dio zauzima

106

povijesna pokrajina Transilvanija, u kojoj živi brojna mađarska manjina. Transilvanija ima

veliku koncentraciju kulturno-povijesnih spomenika i dvoraca, posebno se ističe Sigišoara,

grad u kojem je rođen Vlad Tepeš, poznat pod nazivom Drakula. U Karpatskoj regiji su

smješteni svi rumunjski nacionalni parkovi, a dodatna atrakcija regije je i planinska

uskotračna željeznica. Vlaška nizina je regija u kojoj se nalazi glavni grad Bukurešt, on turiste

privlači očuvanom arhitekturom s kraja 19. i početka 20. stoljeća, posebno se ističe Palača

parlamenta (Sl.7.), koja je po površini jedna od najvećih zgrada na svijetu. U blizini grada

nalazi se umjetno jezero koje služi za kupališni turizam, ribolov i sportsku rekreaciju.

Podunavlje je regija koja se pruža duž toka Dunava, najvećim je dijelom Dunav granična

rijeka, u jednom dijelu donjega toka Dunav u cijelosti protječe kroz rumunjski teritorij. Na

Dunavu se organiziraju krstarenja tijekom kojih se posjećuju gradovi i prirodne atrakcije.

Ušće Dunava je delta i to je najbolje očuvana europska delta i UNESCO ju je proglasio

Svjetskom prirodnom baštinom. Moldavija je povijesna pokrajina koja obuhvaća istočni dio

Rumunjske i raspolaže manjim brojem atrakcija. U Rumunjskoj najveću turističku važnost

imaju Primorje i Karpati, a većina dolazaka bilježi se iz susjednih država (Curić i dr., 2013).

Sl.61. Palača parlamenta u Bukureštu

107

4.2. PRIRODNO - GEOGRAFSKA OBILJEŽJA RUMUNJSKE

UVOD

Prirodno-geografska obilježja Rumunjske uvelike su vezana uz njen geografski smještaj.

Naime, Rumunjska je smještena između 43º37’07” i 48º15’06” sjeverne geografske širine te

između 20º15’44” i 29º41’24” istočne geografske dužine (URL 1). Također, Rumunjska se

proteže 300 milja u smjeru sjever-jug i 400 milja u smjeru istok-zapad (URL 1). To

Rumunjsku karakterizira kao pretežno kontinentalnu državu što je uvelike odredilo prirodno-

geografska obilježja ove države. U reljefnom smislu, teren je gotovo podjednako raspoređen

između planinskih (Karpati; 31%), brdsko-brežuljkastih (36%) i nizinskih (33%) područja

(URL 2; Klemenčić, 1997). Uz to, Rumunjska ima i izlaz na Crno more (225 km morske

obale) (URL2). Jedno od spornih područja u Crnom moru je Zmijski otok. Vokić Žužul

(2014) navodi kako je Zmijski otok vapnenačka formacija s nizom podvodnih stijena koja se

nalazi između teritorijalnih mora Ukrajine i Rumunjske. Rumunji ustraju u svojoj tvrdnji da

su Ukrajinci naseljavali otočić samo kako bi se potvrdilo status otoka dok se zapravo radi o

stijeni na kojoj nema stalnog stanovanja (Vokić Žužul, 2014).

U radu je korištena metoda deskripcije kako bi se pružio što detaljniji uvid u prostor, dok

predočeni kartografski prikazi jasno prikazuju prirodno-geografske karakteristike na

promatranom prostoru.

RELJEFNA OBILJEŽJA

Središnji i sjeverni prostor Rumunjske obilježava gorsko-planinski prostor južnog dijela

Karpatskog lanca izdignutog alpskom orogenezom, od kojeg se otprilike jedna trećina nalazi

upravo u Rumunjskoj. Najviši vrhovi prelaze 2500 metara (najviši vrh Moldoveanu, 2544m)

nadmorske visine a nalaze se u najjužnijem dijelu lanca koji je poznat pod nazivom

Transilvanijske Alpe.

Karpatski lanac u Rumunjskoj može se podijeliti na Istočne Karpate na sjeveroistoku koji se

pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok, zatim na Transilvanijske Alpe koje su pružaju u

smjeru istok-zapad, te na izdvojen prostor Transilvanijskog rudogorja i Bihora na zapadu (Sl.

1.).

108

Sl.62. Reljef Rumunjske

Izvor: http://imgur.com/a/OnEK6 (13.6. 2014)

Oni zajedno zatvaraju prostor Transilvanijske zavale koja se nalazi između 300 i 500 metara

nadmorske visine, a u njoj se nalaze i središte naseljenosti transilvanijskog prostora

(značajnija naselja su Targu Mures i Cluj). Kod Istočnih Karpata i Transilvanijskih Alpa

nalaze se i niži Potkarpati koji su smješteni sa vanjske strane a njihovi vrhovi uglavnom ne

prelaze 1000 metara nadmorske visine. U ovom području izviru i značajnije rijeke poput

Muresa, Tise i Olta.

Istočno od Transilvanije nalazi se niži, brežuljkasto-ravničarski prostor Moldavije čijim

središtem prolazi rijeka Siret dok sena prostoru južno i jugoistočno od Transilvanije nalazi

Vlaška nizina, niski ravničarski prostor čijim središtem prolazi Dunav. „Sjeverni dijelovi su

se zajedno s Karpatima nešto izdigli, a južni su i istočni dijelovi Vlaške nizine niži“ (Bognar,

1978, str.20). Prostor obilježavaju brojne kraće i strmije rijeke koje izviru na prostoru

Transilvanije te teku južno prema Dunavu. Na krajnjem istoku kod granice se Srbijom nalazi

se nisko područje Banata koje je dio Panonske nizine dok se nešto južnije nalazi viši prijelazni

109

prostor između Karpata i Dinarida kroz koje prolazi Dunav gdje tvori Đerdapsku klisuru

(Sl.2).

Sl. 63. Đerdapska klisura, pogled na rumunjsku stranu Dunava

Izvor: M. Habijanec (03.06.2017.)

Na krajnjem jugoistoku zemlje nalazi se delta Dunava te obala Crnog mora koja je niska te ju

karakteriziraju lagunski i limanski tipovi obale (Nejašmić, 2009), dok se nešto južnije kod

Granice s Bugarskom nalazi nešto viši prostor Dobrudža.

Iz svega navedenoga može se zaključiti kako Rumunjska ima brojne pozitivne značajke koje

proizlaze iz velike diverzificiranosti reljefa poput hidroenergetskih, turističkih ili

poljoprivrednih potencijala.

KLIMA

Rumunjska ima umjereno kontinentsku klimu, sa znatnim utjecajem dviju značajnih

zračnih masa ili točnije radi se o utjecaju atlantskih zračnih masa sa zapada i kontinentskih s

istoka (Klemenčić, 1997). Također, Klemenčić (1997) navodi da je utjecaj Crnog mora

ograničen na primorje. Srednja temperatura zraka kreće se od -10⁰C u Karpatima, -5⁰C u

Moldaviji do -1⁰C u Banatu i 0⁰C u primorju u siječnju, odnosno od 14⁰C u planinama do

23⁰C u Vlaškoj nizini u srpnju (Klemenčić, 1997).

110

Sl.64. Prosječna srednja srpanjska i srednja siječanjska temperatura zraka u vremenskom

razdoblju 1961-1990

Izvor:http://www.meteoromania.ro/anm/wp-content/uploads/clima-romaniei-1.jpg (11.06.2017.)

U kotlinama često dolazi do inverzije temperature (Klemenčić, 1997). Količina oborina

smanjuje se od zapada prema istoku, a rastu s visinom pa tako na zapadnim pristrancima

Karpata padne godišnje 800-1400 mm, u Transilvaniji 600-700 mm, Moldaviji i Vlaškoj

nizini 400-600 mm, a u delti Dunava i Istočnoj Dobrudži manje od 400 mm oborina

(Klemenčić, 1996). Također, prema Klemenčić (1997), najviše je oborina početkom ljeta

(lipanj).

Sl.65. Prosječna srednja srpanjska i srednja siječanjska količina oborina u vremenskom

razdoblju 1961-1990

Izvor:http://www.meteoromania.ro/anm/wp-content/uploads/clima-romaniei-2.jpg (11.06.2017.)

Na kretanje zračnih masa važnu ulogu ima reljef. Utjecaj reljefa se najviše očituje kod

vjetrova koji pušu s istoka i jugozapada Rumunjske. S istoka puše suh i izrazito hladan vjetar

111

„rivat” koji odnosi snijeg s polja čime nanosi štete poljoprivredi. S jugozapada puše stalan

vjetar „austrul” te hladna „košava” koja puše zimi. „Austrul”, koji nanosi štete poljoprivredi

Banata i Oltenije, zimi je hladan, a ljeti suh i vruć vjetar. Slične osobine ima već spomenuta

košava. Važan je i fenski vjetar „vintul mare” koji često uzrokuje poplave (Bognar, 1978).

HIDROGEOGRAFSKA OBILJEŽJA

Vodene površine koje nalazimo u Rumunjskoj su more, rijeke i jezera. Crno more je

kontinentalno more, niskih plima i saliniteta. Temperatura vode iznosi 25 – 26 °C.

Rumunjska crnomorska obala proteže se u duljini od 150 km. Pješčane plaže na istoku i

jugoistoku države predstavljaju turističku atrakciju (URL 1).

Riječna mreža u Rumunjskoj je radijalnog oblika. Glavnina rijeka izvire u Karpatima i

pripada porječju Dunava (98%). Samo nekoliko rijeka u Dobrudži otječe direktno u Crno

more Glavne rijeke u Rumunjskoj su Mures (473 km na rumunjskom teritoriju), Prut (461

km)Olt (382 km), Siret (347 km), Ialomita (259 km), Somes (233 km) i Arges (217 milja). Na

istoku riječne vode prikupljaju Siret i Prut. Na jugu se vode slijevaju u Dunav, a na zapadu

većina njih prikuplja rijeka Tisa (URL 1). Najdulja rijeka koja teče Rumunjskom je Dunav

(1075 km) i na jugoistoku države ulijeva se u Crno more (vidi Sl.1.).

112

Sl.66. Rijeke u Rumunjskoj

Izvor: Diva-GIS (16.6.2017)

Gornji tokovi dunavskih pritoka imaju zbog strmog pada veliki hidroenergetski potencijal.

Rijeka Dunav je važna ruta za unutarnju plovidbu, kao i međunarodna trgovačka i turistička

krstarenja. Glavna luka, kako za trgovinu tako i za turizam, je Constanta, povezana s

Dunavom izgradnjom kanala 1984. godine. Druge važne riječne luke su Tulcea, Galati,

Calarasi, Giurgiu i Drobeta. Najbliža luka Dunava za Bukurešt je Giurgiu. Rumunjska vlada

sada ponovno razmatra starije planove izgradnje kanala od 40 milja koji povezuje Bukurešt s

Dunavom (URL 1).

Rumunjska je država u kojoj ima oko 3500 jezera od kojih je većina male ili srednje veličine i

to svakako predstavlja pravo prirodno bogatstvo. Najveće su lagune i obalna jezera na obali

Crnog mora, kao što su Razim (164 km2) i Sinoe (66 km), ili jezera uz Dunav - Oltina (8,5

km); Brates (8,1 km2). Među najzanimljivija i najslikovitija jezera u Rumunjskoj spadaju ona

koja su ledenjačkog i vulkanskog postanka (Bognar, 1978). Na kraju posljednjeg ledenog

doba, glacijalna jezera na Karpatskom gorju su mala, ali spektakularna. Vrijedno je spomenuti

glacijalna jezera na retezatskim planinama: Zanoaga, najdublje jezero u zemlji (95 stopa) i

113

Bucura, najveća (24,7 hektara), kao i jezera smještena u Transilvanijskim Alpama (Balea,

Capra, Caltun, Podragu ). Jezero Sv. Ana, smješteno u Ciomatu Mare masivu, blizu Tusnada,

jedino je vulkansko jezero u Rumunjskoj, zaklonjeno u savršeno sačuvanom krateru i

okruženo ogromnim šumama jele. Crveno jezero (visina 3.215 stopa), smješteno u Hasmas

masivu, blizu Bicaz Gorges, jedinstveno je u obliku i krajoliku. To je prirodno jezero čija je

brana stvorena 1837. godine nakon velikog klizišta. Ime "Lacul Rosu" (Crveno jezero) dolazi

od crvenkastih aluvijata pohranjenih u glavnom pritoku (URL 1).

Sl.67. Jezero Sveta Ana

Izvori:https://sh.wikipedia.org/wiki/Jezero_Svete_Ane#/media/File:Szent_Anna_t%C3%B3_3.jpg (14.06. 2017.)

BIOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA

Zbog raznolikog terena i klime Rumunjska ima raznoliku floru i faunu.

U Rumunjskoj se može naći preko 3.700 vrsta biljaka i 33.792 vrsta životinja.

Vegetacija je znatno izmijenjena; prirodni biljni pokrivač sačuvao se samo na planinama.

Travnate stepe velikim su dijelom pretvorene u odradivo tlo, a delta Dunava pokrivena je

trskom i šašem. Kao potvrdu tome, Bognar navodi kako su „ prostorne naplavne ravni uz

Dunav i pritoke prekrivene močvarnom vegetacijom (šašom, trskom, lopočem itd.), a dijelovi

južne Dobrudže obrasli suptropskim grmljem“ (Bognar, 1978, str. 27).

114

Sl.68. Močvarna vegetacija u delti Dunava

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Delta_Dunava#/media/File:Delta_Dunarii_500.jpg (16.06. 2017.)

Šume zauzimaju oko 27% površine; na nižim planinskim pristrancima rastu listopadne šume

hrasta i bukve, a na višim dijelovima planina crnogorične šume (smreka, bor). Najviše

planinske vrhove pokriva alpska vegetacija (Klemenčić, 1997).

Sl.69. Prostorna distribucija deforestacije u Rumunjskoj prema podacima CORINE Land

Covera

Izvor: Hanganu i Constantinescu, 2015

115

ZAKLJUČAK

Prirodno-geografska obilježja su u velikoj mjeri odredila i društvene, političke te kulturne

aspekte rumunjskog društva. To dakako utječe na kreiranje specifičnog prostornog identiteta.

U velikom broju znanstvenih radova identitet se proučava kao nešto što nastaje nekakvim

društvenim interakcijama često u potpunosti zanemarivajući prostor. Mnogi stručnjaci se

slažu da je prostor nepravedno zapostavljen u tim analizama što se u budućnosti mora

ispraviti. Također, u prostoru bi se posebna važnost trebala pružiti prirodno-geografskim

obilježjima, koja predstavljaju bazu ili osovinu budućeg prostornog razvoja.

Kako bi se s jedne strane sačuvao prostorni identitet, a s druge na pravilan način uskladio

interes društva i prirodne osnove, potrebno je osmisliti kvalitetan model prostornog razvoja

koji odgovarao posebnostima prostora.

4.3. URBANI SISTEM RUMUNJSKE

URBANIZACIJA I URBANA MREŽA U JUGOISTOČNOJ EUROPI

Stupanj urbanizacije u Jugoistočnoj Europi je ispod razine urbanizacije Zapadne

Europe, a ne dostiže niti razinu središnjih istočnoeuropskih zemalja. Dok je u drugim

dijelovima Europe stupanj urbanizacije 70-80%, u zemlja Jugoistočne Europe taj pokazatelj

iznosi 40-50% što su najniže vrijednosti tog pokazatelja u čitavoj Europi. Osnovni razlog tako

slabe urbanizacije ovog dijela Europe leži u povijesnim razlozima. Od sredine 15. stoljeća pa

sve do kraja 19. stoljeća zemlje Jugoistočne Europe su bile dio Osmanlijskog carstva pa je

stoga industrijski i urbanizacijski razvoj tih zemalja odgođen za neko drugo razdoblje. Tek

nakon Prvog svjetskog rata u državama Jugoistočne Europe započinju snažniji industrijski i

urbanizacijski razvoj. Razdoblje između dva svjetska rata bilo je obilježeno značajnijom

modernizacijom i industrijalizacijom kako su se države nakon petsto godina osmanlijske

vladavine osamostalile. To je bilo razdoblje kada je i Rumunjska krenula sa vlastitom

industrijskom proizvodnjom čime je dan poticaj razvoju urbanizacije (Kocsis, 2007).

Navedeni su procesi doveli do promjena u urbanom sustavu Rumunjske. Dolazi do povećanja

broja gradova sa 119 gradova 1912. godine na 142 grada 1930. te na 152 grada 1948. godine

(Mitrica i dr., 2014). Kao posebni polovi rasta istaknuli su se rumunjski gradovi: Temesvár,

Arad, Kolozsvár, Várad, Brassó, Iasi, Galati, Braila, Bucharest and Craiova.

116

Sl. 70. Udio urbanog stanovništva u državama Jugoistočne Europe 2002.

Izvor: Kocsis, 2007.

HISTORIJSKI RAZVOJ URBANZACIJE U RUMUNJSKOJ

URBANIZACIJA U VRIJEME KOMUNIZMA

Nakon Drugog svjetskog rata većinu zemalja Jugoistočne Europe karakterizirala je

dominacija ruralnog nad urbanim stanovništvom zbog fizičko-geografskih obilježja, socio-

ekonomskog razvoja i povijesnih specifičnosti. Tako je u Rumunjskoj 77% stanovništva bilo

ruralno stanovništvo. Tipičan grad Jugoistočne Europe tada je imao 10-20 tisuća stanovnika te

je fizionomski više izgledao kao ruralno naselje. U drugoj polovici 20. stoljeća došlo je do

velikih promjena zbog dvije velike tranzicije: razdoblje od 1950. do 1960. godine bilo je

prijelazno razdoblje s kapitalističke ekonomije na izrazito centraliziran socijalistički sustav, te

period nakon 1989. godine kada je socijalistička ekonomija zamijenjena kapitalističkim

sustavom. Nakon Drugog svjetskog rata, 1950. godine, u Rumunjsku je uveden novi

117

administrativni sustav. Bivša se teritorijalna organizacija od malih okruga zamijenila sa

novim tipom administrativnih jedinica zvane regije, koje su se dijelile u rajone. Te su jedinice

bile površinski puno veće nego prošle. Svrha takve podjele bila je stvoriti pravi regionalni

sustav gradova sa većom industrijskom moći. Godine 1965. održan je popis stanovništva u

Rumunjskoj, a nekoliko godina ranije i poslije održani su popisi stanovništva u drugim

zemljama u blizini. Tim popisima je otkriveno kako je među 402 grada u Jugoistočnoj Europi,

samo u Bukureštu broj stanovnika prelazio jedan milijun. U periodu između 1950. i 1989.

godine, za vrijeme komunizma, Rumunjska je prošla proces intenzivne industrijalizacije

praćen jakom urbanizacijom s ciljem jačanja nacionalnog urbanog sistema zbog čega gradovi

postaju centri razvoja. Shodno tome, proces industrijalizacije odigrao je ključnu ulogu u

urbanom razvoju Rumunjske zbog čega je industrijski grad postao reprezentativan primjer

rumunjskog naselja. Većina financijske moći bila je usmjerena upravo na gradska područja.

Gradovi sa statusom središta okruga privlačili su velike industrijske investicije te bilježili

ogroman rast populacije i stambenih zona što nije koreliralo razvoju tehničke infrastrukture i

gradskih usluga te je rezultiralo smanjenjem kvalitete urbanog života (Mitrica i dr., 2014).

Postoje dva glavna razloga zašto je jača proces urbanizacije nakon 1945. Prvi razlog su novi

planovi za industriju koji su učinili gradove izuzetno atraktivnim mladom stanovništvu iz

ruralnim područja. U isto vrijeme dogodila se reorganizacija poljoprivrede te time nestašica

poslova u ruralnim područjima koja je uzrokovala daljnje migracije ruralnog stanovništva u

urbana područja. Drugi razlog jačanja urbanizacije je činjenica da je velik broj seoskih

naselja dobivao status grada (Kocsis, 2007).

Tab. 4. Broj stanovnika u najvećim gradovima u Rumunjskoj 2010.

Okrug Grad Broj

stanovnika u

gradu

Broj

stanovnika u

okrugu

Udio

stanovništva

u okrugu (u

%)

Bucureşti Bucureşti 1942254 - -

Timiş Timişoara 311428 679695 45,28

Iaşi Iaşi 309631 825773 37,50

Cluj Cluj-Napoca 305636 691048 44,23

Constanţa Constanţa 301221 723796 41,62

Dolj Craiova 298740 702124 42,55

118

Galaţi Galaţi 290593 608904 47,72

Braşov Braşov 276914 598313 46,28

Prahova Ploieşti 227194 812844 27,95

Brăila Brăila 210245 357614 58,79

Bihor Oradea 204625 592561 34,53

Bacău Bacău 175546 714641 24,56

Argeş Piteşti 166594 639157 26,06

Arad Arad 164665 454922 36,20

Sibiu Sibiu 154220 425322 36,26

Mureş Tărgu Mureş 143939 580228 24,81

Izvor: Statistical Yearbook, 2011

TRENDOVI URBANIZACIJE NAKON 1990-IH

Nakon pada komunističkog režima u urbanom sustavu Rumunjske dolazi do procesa

restrukturiranja koji je rezultirao novim obilježjima i dimenzijama gradova do kojih dolazi

kroz procese urbanizacije i suburbanizacije. Kao posljedica novih procesa u razvoju gradova,

dolazi do promjena urbano-ruralnih odnosa koje rezultiraju time da se skoro dvije trećine

državnog teritorija nalaze u zonama urbane polarizacije potičući razvoj metropolitanskih

područja.

Padom komunizma migracije iz sela u grad su se smanjile dok su se migracije iz grada u selo

povećale. Glavni razlog tome je slabljenje ponude zapošljavanja u industriji u gradovima zbog

čega su gradska područja postala manje atraktivna. Povećanje troškova života bio je dodatni

razlog napuštanja gradskih područja. Drugo važno obilježje postkomunističkog je bio

prestanak državnih administrativnih intervencija pa je samo pet naselja u Rumunjskoj dobilo

status grada. Tako je udio urbane populacije u Rumunjskoj bio 2% niži nego što je bio 1990-

e. Danas je oko 50% stanovništva u Rumunjskoj urbano stanovništvo što je prosječna

vrijednost za zemlje Jugoistočne Europe (Kocsis, 2007).

Tokom zadnja dva desetljeća, zbog pristupanja Europskoj Uniji, Rumunjska je počela sve

više razvijati prostorne planove te se više sredstava počinje ulagati u razvoj metropolitanskih

područja i regija. Razlog tome prihvaćanje je europskog Zakona o regionalnom razvoju 1998.

godine. Taj je Zakon osnovan na tri temeljna principa – supsidijarnost, decentralizacija i

119

partnerstvo, a glavni cilj je uravnotežen i stabilan regionalni razvoj. Kako bi se takav

regionalni razvoj postigao definirano je pet prioritetnih zadataka koji uključuju: povećanje

društvenih i ekonomskih važnosti gradova, njihov policentričan razvoj, poboljšavanje

dostupnosti regija posebice poboljšavanjem prometne infrastrukture u gradovima i okolnim

područjima, obnova javne infrastrukture, povećanje kompetitivnosti regija te povećanje

značaja turizma u njihovoj ekonomiji. U svrhu boljeg provođenja novog zakona, ulaganja iz

Europskih fondova u Rumunjsku kohezijsku politiku od 2007. – 2013. godine porasla su za

35% (Benedek, 2016). U Rumunjskoj se iz tih razloga javlja koncept gradova kao polova

rasta. Godine 2008. vladinom se rezolucijom 998/2008 tada definiralo sedam nacionalnih

polova rasta. To su bili gradovi: Brasov, Cluj Napoca, Constanta, Craiova, Iasi, Ploiesti i

Timisoara. Prema toj rezoluciji ovi su gradovi trebali postati glavne mete ulaganja dobivenih

europskih sredstava. Pola je budžeta od 2007. do 2013. godine bilo predviđeno za ulaganje u

te odabrane urbane centre. Razlozi odabira baš tih gradova za sad još nisu jasni, no

pretpostavlja se da nije slučajnost to što su ti gradovi u Planu nacionalnog prostornog razvoja

od strane rumunjske vlade ti gradovi definirani kao gradovi prvog ranga. Prema tom je

dokumentu mreža naselja u Rumunjskoj podijeljena na pet rangova. Gradovi prvog ranga

definirani su populacijom većom od 200 000 stanovnika, razvijenom ekonomijom s

prevladavajućim uslužnim djelatnostima i postojanjem važnijih prometnih veza. Gradovi

drugog i trećeg ranga su manje urbane aglomeracije lokalnog značaja dok se naselja četvrtog i

petog ranga ruralna naselja. Na vrhu te hijerarhije u rumunjskom urbanom sistemu nalazi se

glavni grad Bukurešt. Zanimljivo je da odnos broja stanovnika Bukurešta i ostalih gradova

prvog ranga ne prelazi 1:6, što znači da je urbani sustav Rumunjske i nije izrazito

monocentričan (Benedek, 2016).

120

Sl. 71. Proces urbanizacije u Rumunjskoj u periodu od 1930. do 2011. godine

Izvor: Mitrica i dr., 2014.

URBANI SUSTAV RUMUNJSKE

Godine 2012. rumunjska je mreža gradova obuhvaćala 320 gradova koji su se

prostirali na površini od 238 390 km2 što, s obzirom na površinu rumunjskog teritorija,

predstavlja izrazitu polarizaciju u usporedbi sa državama Zapadne i Srednje Europe (Mitrica i

dr., 2014). Rumunjski urbani sustav sastoji se od 12 urbanih sub-sistema koji se sastoje od

gradova koji gravitiraju glavnom gradu te sekundarnim središtima (Mitrica i dr., 2014).

Smješteni su u svim većim reljefnim cjelinama tvoreći kružni uzorak rumunjskog urbanog

sustava s pravilnim rasporedom velikih i gradova srednje veličine. Klasifikacija gradova u

rumunjskom sustavu uključuje 225 malih gradova, 75 gradova srednje veličine, 19 velikih

gradova te samo jedan jako velik grad, glavni grad Bukurešt. Osim što je glavni grad,

Bukurešt je također najvažnije ekonomsko i industrijsko središte Rumunjske. Za europske je

standarde relativno mlad grad, prvi put se spominje 1459. godine, a ulogu prijestolnice dobiva

1862. Od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata imao je stalan porast broja stanovnika,

koji je porastao sa otprilike 60 000 stanovnika do milijun. Nakon ratnih uništenja, Bukurešt se

obnavlja pod vodstvom komunističkog vođe Nicolae Ceaucescua koji gradi nove industrijske

kapacitete, nova stambena područja te nekadašnje luksuzne vile pretvara u službene vladine

urede i veleposlanstva. Do 1966. godine, populacija Bukurešta raste na 1,4 milijuna

stanovnika (Hays – Mitchell i Zeigler, 2012). Kao posljedica velike gravitacijske snage

121

Bukurešta danas je nastalo veliko metropolitansko područje sa 2 500 000 stanovnika, 11%

ukupne populacije Rumunjske. Osim oko Bukurešta, metropolitanska su područja nastala i

oko 17 manjih gradova u kojima živi 22.5% ukupne populacije. Ukupno u metropolitanskim

područjima živi oko 7 500 000 stanovnika (Mitrica i dr., 2014). Rumunjski urbani sustav

obuhvaća 19 velikih gradova, gradova s više od 100 000 stanovnika koji čine 5,9% urbane

mreže. Veliki su gradovi najčešće industrijski i uslužni centri, prometna križišta te akademski

i kulturni centri. Oni su pravilno distribuirani u prostoru te imaju jak gravitacijski utjecaj na

okolna naselja. Gradovi srednje veličine obuhvaćaju gradove sa više od 20 000, a manje od

100 000 stanovnika i čine 23,4% urbanog sustava. Malih gradova, gradova do 20 000

stanovnika ima najviše u urbanom sustavu Rumunjske, čak 225, a njihov se značaj ogleda u

činjenici da čine čak 70,3% urbanog sustava. Neki od malih gradova imaju dugu prošlost te

sežu još u antičko doba, dok su neki, točnije njih 128, dobili status grada u vrijeme

socijalizma (Mitrica i dr., 2014).

Sl. 72. Urbani sustav Rumunjske 2011. godine

Izvor: Mitrica i dr., 2014.

122

PROBLEMI U GRADOVIMA RUMUNJSKE

Kao glavni problemi u rumunjskim gradovima navode se: visoka razina onečišćenja u

urbanim područjima, velik broj zapuštenih područja i objekata te slabo iskorišteni potencijali

rumunjskih kulturnih dobara. Za visoku razinu onečišćenja u urbanim područjima najviše je

zaslužan jak promet, najčešće zastarjelih, motornih vozila. Također, gotovo svi rumunjski

gradovi imaju velike probleme za prometnim gužvama i zastojima, a izgleda kao da se stanje

neće brzo promijeniti. U zadnjih je par godina zabilježen pad u broju putnika u javnom

prometu, dok broj osobnih automobila raste. Početkom 1999. broj putnika u javnom prijevozu

u gradovima iznosio je 3,5 milijardi, da bi do 2012. godine pao na dvije milijarde. Jedan od

glavnih razloga takve situacije je zastarjelost javnog prometnog sustava kao i nedovoljna

brojnost linija. Još jedan od problema u gradovima je stanje kulturnih dobara. Kulturnim se

dobrima u svim regijama rumunjske posvećuje vrlo malo pažnje zbog čega im prijeti

degradacija uzrokovana klimatskim promjenama, okolišem i ljudskim djelatnostima. Mnoga

od njih zato predstavljaju i velik sigurnosni rizik. Klimatske su promjene, točnije onečišćenje

i kisele kiše glavni razlog njihova propadanja. Zbog slabe brige i starosti postaju sve više

ranjiva, a nedostatak financija sprječava vlasti da ih obnavljaju. Trenutno je identificirano 30

108 povijesnih spomenika u državi od kojih je 75% identificirano kao rizično, a 35%

okarakterizirano kao izrazito degradirano.

Sl. 73.: Spomenik Vladu Tepešu, Bukurešt

Snimila: Nika Filaković (2.6.2017.)

123

Daljnje probleme u gradovima uzrokuje i smanjivanje industrijske aktivnosti u gradovima,

kao i smanjenje ulaganja od strane lokalnih vlasti. U Rumunjskoj se javlja nekontrolirano

širenje gradova što narušava generalni krajobraz te degradira okoliš. Također, kao jedan od

važnijih problema navodi se velika količina nezbrinutih beskućnika (Lucian, 2015).

4.4. URBANI RAZVOJ BUKUREŠTA

UVOD

Bukurešt se počinje razvijati kao naselje u srednjem vijeku o čemu svjedoči dokument princa

Vlada Tepesa izdan 1459. godine. Grad se od 15. do 19. stoljeća kontinuirano ekonomski i

društveno razvija unatoč velikim prirodnim katastrofama i ratovima. Pravi razvoj doživljava u

19. stoljeću kada se Rumunjska osamostaljuje pa u to vrijeme Bukurešt postaje glavni grad.

Razvoj grada moguće je podijeliti u nekoliko faza - prva i najstarija je faza starog grada s

nizom kulturnih spomenika. Nakon dobivanja statusa glavnog grada, Bukurešt se širi do

prvog prstena, do prve zone prometnica. To je faza izgradnje do Drugog svjetskog rata.

Zadnja faza, tj. socijalistička faza obuhvaća izgradnju grada izvan prstena, do vanjske

obilaznice pa i dalje.

Bukurešt ima službeno oko 2 milijuna stanovnika, a neslužbeno i puno više te predstavlja

najjače ekonomsko središte države. Najveći je grad Rumunjske i po veličini šesti grad u

Europskoj Uniji. Ima status jedinice lokalne samouprave i departmana, a sastoji se od šest

administrativnih sektora s vlastitim izvršnim tijelima (Staiculescu, 2012). Sljedeći gradovi po

veličini imaju između 200 i 300 tisuća stanovnika poput gradova Iași na krajnjem

sjeveroistoku, Cluj-Napoca, Timișoara i Constanța na obali Crnog mora. Zatim slijedi čitav

niz gradova između 100 i 200 tisuća stanovnika. Sustav prometnica oko Bukurešta je izrazito

radijalno koncentričan. Prva je zona oko središta grada, zatim slijedi vanjska obilaznica i onda

radijalno širenje glavnih prometnica iz samog grada duž kojih nastaju industrijske zone i nova

stambena naselja. U užem dijelu grada je Parlament i zona koju je Ceauşescu uspio formirati

rušenjem starih zgrada i raseljavanjem stanovništva.

124

Sl. 74. Glavna ulica u Bukureštu (Bulevardul Unirii)

Izvor: Google Maps, n. d.

FAZA STAROG GRADA

Grad Bukurešt se počinje razvijati kao naselje u srednjem vijeku, točnije 1459. godine.

Međutim, značajniji se razvoj veže za 19. stoljeće, od 1862. godine. To je razdoblje

osamostaljenja Rumunjske kada Bukurešt postaje glavni grad.

Tijekom paleolitika, na mjestu nastanka današnjeg Bukurešta, postojala je gusta šuma s malim

naseljima. Grad se prvi put spominje kao „Citadela Bucureşti“ 1459. godine kao jedna od

rezidencija vlaškog kneza Vlada III. Impalera. Stari kneževski sud (Curtea Veche) je postao

omiljena rezidencija i najvažnija tvrđava u cijeloj zemlji.

125

Sl. 75. Ostaci Starog kneževskog suda (Curtea Veche)

Izvor: Iris Mužić

Potpuno spaljen u vrijeme Osmanlija, grad se obnovio iz temelja i uskoro bilježi nevjerojatan

razvoj u veličini i bogatstvu. Na početku 17. st. postaje i najznačajniji trgovačko središte

pokrajine Vlaške. Središte tadašnjeg Bukurešta bila je ulica Uliţa Mare, kasnije poznata kao

Lipscani. U sljedećih je dvjestotinjak godina grad nekoliko puta obnavljan uslijed prirodnih

katastrofa, a stanje je pogoršala i pojava kuge (Ciuma lui Caragea) od 1813. do 1814. godine.

Oslobodivši se od kontrole Osmanlija, Habsburška Monarhija i Imperijalna Rusija okupirale

su grad u nekoliko navrata. U ožujku 1847. godine u Bukureštu je izbio veliki požar koji je

uništio trećinu grada zahvativši oko 2 000 zgrada.

Vlaška i Moldavija su 1861. godine ujedinjene u Kneževinu Rumunjsku pa Bukurešt postaje

glavni grad te političko središte Kraljevine Rumunjske 1881. godine. S obzirom na novi

status, Bukurešt u drugoj polovici 19. st. bilježi intenzivan porast broja stanovnika.

Zahvaljujući ekstravagantnoj arhitekturi i kozmopolitskim obilježjima Bukurešta u ovom

razdoblju, grad je prozvan „Parizom Istoka" (New World Encyclopedia, 2016).

126

FAZA IZGRADNJE DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

S obzirom da je Rumunjska u potpunosti samostalna od 1878. godine, u ovoj se državi nisu

događale turbulentne promjene kao u zemljama Srednje Europe nakon 1918. godine. Osim

toga, zakašnjeli je industrijski razvoj omogućio Bukureštu da izbjegne problem neregulirane

ekspanzije (Lowe, 2000).

Neposredno prije Prvog svjetskog rata Bukurešt je brojio 16,7% urbane populacije države, a

tridesetih je godina 20. stoljeća bio najveći grad Rumunjske s 639 000 stanovnika, tj. 5,6 puta

veći od Chisinaua u pokrajini Besarabiji (Turnock, 1987). Upravo tridesetih godina prošlog

stoljeća centar Bukurešta postaje jedan od najsloženijih prostora modernističke arhitekture.

Provedena je sistematizacija i reorganizacija grada te je 1934. godine donesen tzv. Glavni

plan Bukurešta. Najprosperitetniji period u razvoju grada bio je između dva svjetska rata kada

se Bukurešt razvija u industrijsko, komercijalno i financijsko središte države (Staiculescu,

2012). Posljedično, većinu su međuratne arhitekture u Bukureštu činile privatne rezidencije i

stambene zgrade. Općenito se može reći da se modernistička arhitektura u Rumunjskoj

razlikovala od arhitekture u ostalim zemljama zbog nedostatka socijalnog angažmana te veze

s nacionalnom tradicijom (Lowe, 2000).

SOCIJALISTIČKA FAZA

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Rumunjska je postala totalitarna država pod utjecajem

Sovjetskog saveza. To je imalo velike utjecaje na samu državu te se ona dramatično

promijenila. Narodna Republika Rumunjska osnovana je 1947. godine, a prvi premijer

Socijalističke Republike Rumunjske bio je Gheorghe Gheorghiu-Dej (1947.-1965.). On je

započeo s politikom industrijalizacije zemlje, razvojem infrastrukture za tešku industriju i

izgradnjom za masovno preseljenje u nove industrijske i poljoprivredne centre daleko od

Bukurešta i drugih važnih gradova. Do velikih promjena dolazi i u samom izgledu gradova, a

među najvažnijim arhitektima tog vremena bio je Horia Maicu, glavni arhitekt Bukurešta u

razdoblju od 1958. do 1969. godine. On je bio zadužen za izgradnju nekih od najčuvenijih

zgrada institucija u gradu poput Narodnog kazališta, Casa Presei Libere, Sala Palatului. Osim

toga bio je zadužen za urbane planove velikih važnih četvrti: 1 Mai, Mihai Bravu, Balta Alba,

Colentina, Drumul Taberei, itd. (Postmodernism, 2016).

Do sredine 1970-ih Bukurešt se proširio pogotovo prema jugu, istoku i zapadu. Na rubnim

dijelovima grada izgrađene su stambene četvrti visoke gustoće koje karakteriziraju

standardizirani blokovi zgrada. Danas govorimo o zonalnosti grada Bukurešta – na rubu je

127

industrijska zona, na sjeveru grada postoji prostrana rekreacijska zona koja obuhvaća šumska

područja, a slična se zona nalazi i u južnom dijelu grada (slika 3.). U posljednje vrijeme u

gradu nastaju i nove stambene zone. Za razvoj svakog industrijskog grada u socijalističkom

razdoblju veže se pojava divljih naselja. Najizraženije divlje naselje nastaje u južnoj zoni oko

industrijske zone, a taj slam se zove Ferentari (slika 4.).

Sl.76. Karta korištenja zemljišta u Bukureštu

Izvor: Research gate, 2013.

128

Sl.77. Divlje naselje Ferentari

Izvor: Faze Dure, 2006.

U Bukureštu, zajedno i s drugim većim gradovima Rumunjske, u tom razdoblju nastale su

brojne nove betonske zgrade. One su bile povezane s gradskom industrijom budući da su

nastajale uz industrijske pogone kao stanovi za radnike i njihove obitelji. Koncept urbane

industrijalizacije bio je inspiriran Le Corbusierovom idejom Radiant City iz 1930. godine.

Prema toj ideji grad bi imao 5 do 13 blokova zgrada za stanovanje koji su bili odijeljeni

zelenim površinama i bulevarima (The ashes of communism, 2013).

Sl. 78. Prikaz ideje Radiant City Le Corbusiera

Izvor: Archidialog, n. d.

129

Poslije Gheorghe Gheorghiu-Deja na vlast dolazi Nicolae Ceauşescu (1965-1989.). Za svog

posjeta Kini i Sjevernoj Koreji 1971. godine Ceauşescu je ostao impresioniran ideološkom

mobilizacijom Kim Il-Sunga u Sjevernoj Koreji te je uskoro, krajem 70-ih i početkom 80-ih

godina, započeo s tzv. program sistematizacije na prostoru čitave Rumunjske. Rumunjska

sistematizacija jest program intenzivne urbanizacije i industrijalizacije. Tim procesom dolazi

do preobražaja rumunjskih sela u manje industrijske centre. U gradovima dolazi do rušenje

starih zona trošne izgradnje i izgradnje novih stambenih blokova. U gradovima su izgrađene

četvrti sa spavaonicama visoke gustoće, s ogromnim stambenim blokovima stambenih zgrada

od osam do deset katova. Brzi urbani rast nije poštivao niti tradicionalne ruralne vrijednosti

niti pozitivnu etiku urbanizma.

Program sistematizacije najviše je došao do izražaja na prostoru današnjega rumunjskog

parlamenta, neposredno uz staru jezgru. Ceauşescu je raselio 40 000 ljudi s tog prostora da bi

napravio istočnoeuropski ili jugoistočnoeuropski pandan Parizu sa tzv. Champs-Élysées

(rumunjski Bulevardul Unirii – Bulevar Jedinstva). Ceauşescu je, da bi izgradio Palaču

parlamenta, razrušio 19 pravoslavnih crkava, 6 sinagoga, 3 protestanske crkve (plus još osam

premještenih crkvi) i 30 000 stanova. Tome mu je pripomogao i jak potres koji se u Bukureštu

zbio 1977. godine i porušio velik broj zgrada. Još se danas na nekim od tih zgrada može

vidjeti crvena točka koja označava da su to zgrade koje bi se vrlo lako mogle srušiti, ali ljudi

na svoj rizik i dalje u njima žive (Bucharest daily photo, 2009).

Sl. 79. Zgrada Parlamenta

Izvor: Tena Dručak

130

SUVREMENI BUKUREŠT

Danas mnoge bivše socijalističke zemlje se susreću s istim problemima uzrokovanih

otvaranjem Zapadu. To se očituje i u izgledu urbanog prostora te problemima daljnjeg

prostornog razvoja, a vidljivo je u i Bukureštu. Prijelaz iz socijalizma se dogodio naglo. Jedna

od glavnih posljedica bila je nužna privatizacija, prije svega stambenih objekata. Ono što

treba biti prioritet u daljnjem razvoju grada je svakako eliminacija napuštenih zgrada u

središtu grada koje su nekoć služile u političke svrhe, dok su danas mjesto okupljanja

beskućnika. Umjesto toga, takve objekte bi trebalo obnoviti i pružiti im neku novu funkciju,

ili demolirati i iskoristiti kao prostor za neku višenamjensku površinu. Ipak, veliki problem i

dalje predstavlja korupcija i svojevoljnost lokalnih graditelja. Bukurešt populacijski raste i širi

se u okolicu, a upravo kako bi se suzbilo neplanirano širenje ili širenje u neželjenom smjeru,

potrebno je znanje planera. Danas je Bukurešt jedan od najbrže rastućih gradskih područja

unutar Europske Unije. Uz to, radi procesa suburbanizacije potrebna je i bolje koordinacija

odnosa grad-okolica, kako u prometnom smislu, tako i u zakonskim aktima te u međusobnim

dogovorima radi bolje kvalitete provedbe planova.

RAZVOJ PROMETA

Uteg iz socijalističkog razdoblja je i činjenica kako se tada posjedovanje vlastitog automobila

smatralo luksuzom te je zakonom bilo propisan broj dozvoljenih vozila, kako u gradu, tako i

prema obitelji (Nadine, 2014). Slijedom toga, nije se polagalo previše briga oko ostavljanja

prostora u gradu za promet u mirovanju, što danas itekako smatra poteškoće jer se dio ljudi

prestao koristiti javnim gradskim prijevozom kao glavnim sredstvom prijevoza. Mreža

podzemne željeznice nastavlja s razvojem i daljnjim širenjem prema rubovima grada, dok se u

samoj željezničkoj mreži vlakova ne uočavaju nova ulaganja. Zračna luka bilježi porast broja

putnika. Potiču se i drugi oblici prometa, primjerice biciklistički te se uređuju biciklističke

staze, no to je i dalje u zanemarivoj mjeri s obzirom na ostale, razvijenije zemlje Europe.

Dobar primjer ulaganja u pješačke zone, a time i prinos većem udjelu zelenih površina u

gradu jest ulog od 200 milijardi eura iz 2014 godine, kojim se želi revitalizirati središte grada

i stvoriti ga više prohodnim za pješake nego automobile (Business Review, 2017). Tako je dio

od zgrade parlamenta prema fontanama danas dijelom pod drvećem s pješačkom stazom.

Međutim, sam pomak prema drugim oblicima prometa je od iznimne važnosti za smanjenje

ekoloških problema uzrokovanih kolnim prometom.

131

Sl. 80. Uređene staze za bicikliste i pješake

Izvor: Žaklina Grgić

BUDUĆI RAZVOJ GRADA

Kako je Rumunjska jedna od slabije razvijenih europskih zemalja, važno je napomenuti kako

se kapital dugo vremena koncentrirao u glavnome gradu, a slučaj je velikim dijelom ostao i

danas. Tako grad zasigurno ima bolju komunalnu infrastrukturu od okolice, a samim time i

bolje uvjete za život, što samo znači da se priljev stanovništva u grad neće lako zaustaviti dok

se ne omoguće jednaki uvjeti za život u ostatku države. S druge strane, upravo zbog toga će

kao država članica Europske Unije moći povući novce za daljnji razvoj, ali će taj novac nužno

biti usmjeren na razvoj ostalih dijelova Rumunjske, pa će to potencijalno označiti rasterećenje

populacijskog priljeva glavnoga grada. Administrativno je Bukurešt podijeljen na šest

dijelova (Revolvy, n. d.) od kojih svaki na čelu ima svog vijećnika te se bilo kakvi planovi

vezani uz daljnji napredak provode unutar granica administrativne jedinice, što opet, otežava

situaciju jer granice često nisu logički postavljene, ili je na primjer centar grada podijeljen na

šest dijelova, budući da se te jedinice radijalno šire iz centra prema okolici. Rješenje te urbane

fragmentacije je već predloženi Integrirani plan gradskog razvoja koji u sebi objedinjuje

ekonomske, socijalne i kulturološke čimbenike kako bi se gradski prostor razvio sukladno

potrebama i potencijalima (Urban Report, n. d.). Prijedlozi bi prije provedbe u djelo bili

132

podvrgnuti preliminarnom istraživanju, a cijeli plan razvoja grada bio bi sastavljen od niza

prijedloga za manje površine, umjesto jednog generalnog plana za cijeli grad kao što je to bio

slučaj u prijašnjim razdobljima. Uz to, naglasak bi opet bio na državnom sektoru, dok bi time

privatni sektor samo dobio dodatan poticaj kvaliteti izgradnje te bi se smanjio monopol jedne

strane. Određeno je osam polova razvoja u svrhu metropolitanizacije okolnog prostora grada.

Budući da sjeveroistočni dio grada obiluje zelenim površinama, vrlo je vjerojatno kako će se

ondje i dalje graditi luksuzniji stambeni objekti, dok će u centru u devastiranim zgradama

živjeti stanovnici slabijeg socioekonomskog statusa, kao što je i danas slučaj. Naravno, pod

time se smatraju zgrade koje nisu neposredno uz glavni trg ili neki važan spomenik kulture,

koje su i dalje naseljene višim slojevima, nego zgrade i prostori neposredno iza njih koje

turističkom oku nisu na prvi pogled uočljive. Grade se i nove rekreacijske zone, poput

modernih gradskih termi koje su danas jedna od vodećih atrakcija lokalnom stanovništvu, a

ujedno i najveći objekt takvog tipa u Europi. U stilu zapadnog potrošačkog društva grade se i

shopping centri, kako u centru, tako i prema rubovima grada. Gradnja trgovačkih centara i

ostalih profitabilnih objekata stoji visoko na ljestvici prioriteta, dok se objekti koju su od

vitalne važnosti za stanovništvo, a koji ne donose financijski prosperitet poput bolnica i škola,

nalaze pri dnu liste.

Unatoč ulasku u EU, Bukurešt se još uvijek nije u potpunosti prebacio s državno-planske na

tržišnu ekonomiju. Među sektorima prevladava tercijarni s oko 70% zaposlenih, a grad je

financijsko i tehnološko središte države koje razvija IT djelatnosti. Sekundarni sektor

sudjeluje s 30%, taj je udio tijekom socijalizma bio veći. Danas u Bukureštu često ostaju samo

sjedišta kompanija, dok se tvornički pogoni sele izvan grada, tako da industrija nosi 20%, dok

ostalih 10% nosi građevinarstvo (European Metropolitan network Institute, 2012).

Danas je glavni grad Rumunjske mozaik različitih razdoblja arhitekture te je zanimljivo da

zapravo ne postoji posebna granica između pojedinih dijelova grada koji bi pripadali

pojedinom razdoblju, nego je sve zajednički ukomponirano, poput primjerice crkve Svetog

Josipa te njoj uz bok Euro toranj. Iz toga se očituju dva zaključka – vladar svakog razdoblja je

nastojao promijeniti lice grada u skladu s očekivanjima i trendovima pojedinog vremena, te

ukoliko su neke građevine bile srušene, nije se težilo tome da se na tome mjestu izgradi nešto

što se vizualno uklapa prethodnom objektu, već je bilo bitno izgraditi objekt kako bi se

popunio prostor, neovisno o estetici. Upravo to je dokaz da je grad, unatoč nastojanjima da se

sveukupno promijeni, uspio sačuvati primjere iz različitih razdoblja njegove povijesti.

133

Sl. 81. Primjer različitih stilova na istom objektu

Izvor: Žaklina Grgić

ZAKLJUČAK

Urbana struktura grada Bukurešta doživljavala je brojne promjene tijekom povijesti. Kroz

prošlost su se mijenjali politički režimi u državi pa pojedini dijelovi prostorne strukture grada

dobivaju na važnosti u različitim razdobljima. S osamostaljenjem Rumunjske, Bukurešt

postaje glavni grad pa se od tada i značajnije razvija. Socijalizam i vlast Ceauşescua značajno

su utjecali na oblikovanje morfološke strukture grada. U tom razdoblju od 1945. do 1989.

godine proizašle su nove ideje koje su ukomponirane u urbanu strukturu grada: uniformnost,

kontrola, centralizirana ekonomija i gustoća stanovništva. Nastojala se ostvariti centralizacija

industrijskih zona, kako bi ljudi osjećali snagu i čvrstoću novog okruženja. Danas je Bukurešt

jedan od najbrže rastućih gradova unutar Europske Unije. U arhitektonskom smislu

predstavlja mješavinu različitih stilova preuzetih iz prošlih vremena. Na prostoru unutrašnjeg

pojasa grada postoje stare zgrade i napuštene stambene zone koje zahtijevaju obnovu, a na

rubovima grada razvija se industrija. Općenito gledajući, u suvremenom razdoblju grad

karakterizira zonalna struktura. S obzirom na širenje Bukurešta u okolni prostor, nužno je

provođenje mjera prostornog planiranja i rasterećenja ovoga grada.

134

5. SRBIJA

5.1. PRIRODNO – GEOGRAFSKA I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA

UŽE SRBIJE UVOD

Teritorij Srbije sastoji se od uže ili srednje Srbije sa 72,2% teritorija i Vojvodine s 27,8%

teritorija. Ako detaljnije analiziramo geografske regije Srbije, ona se dijeli na sljedeće regije:

Vojvodina (Bačka, Srijem, Banat), Podrinje i Posavina, Šumadija, Timok Braničevo, Raška,

Rasina i Toplica, Šopluk, Južno Pomoravlje (sl.1.).

Sl.82. Geografske regije Srbije

Izvor: https://www.britannica.com/place/Serbia

135

Kako bi mogli kvalitetno analizirati prostor uže Srbije, važno je upoznati karakteristike

cijelog teritorija ove države. Prema tome, Vojvodina je nizinski panonski prostor, a čine ju

lesni ravnjaci i terase, naplavne ravnice Dunava, Tise, Tamiša i dr., pješčare i dvije izdvojene

gorske cjeline (Fruška gora i Vršački breg). S druge pak strane, uža Srbija obuhvaća

peripanonsku Srbiju na sjeverozapadu i u središnjem dijelu koja se dijeli na sjeverozapadnu

(Posavina, Podrinje s Podgorinom) i srednju (Zapadno i Veliko Pomoravlje, tj. Šumadija)

Srbiju. Osim peripanonskog dijela uža Srbija obuhvaća brdsko područje u južnim i središnjim

dijelovima dok je s juga i istoka okružuju planinski masivi Balkanskih, Rodopskih i

Karpatskih planina te Dinarskih na jugozapadu. Zaključno, može se reći da se uža Srbija

sastoji od aluvijalne ravni Save i Dunava, niskih pobrđa usamljenog Šumadijskog gorja i

Podrinjsko-valjevske planine dok Karpatsko-balkansko-rodopska i dinarska Srbija čine

planinski i visokoplaninski prostor uže Srbije (Klemenčić, 1997).

Obzirom da je reljef jedan od glavnih čimbenika koji određuje razmještaj naselja te razvoj

gospodarske djelatnosti, nizinski dijelovi Srbije obilježava veća gustoća naseljenosti.

Demografska struktura uže Srbije poklapa se s ostalim državama Jugoistočne Europe koje

obilježava loša demografska slika s prirodnim padom. Ovaj dio Europe u suvremeno doba

karakterističan je po padu stopa nataliteta, starenju stanovništva te visokim stopama

emigracije što dovodi do vrlo negativne demografske slike, a prema nekim autorima i do

demografskog sloma. U sljedećim poglavljima bit će prikazana demografska slika uže Srbije

koja se uvelike podudara i s Hrvatskom pa će u nastavku biti analizirana i usporedba našeg

stanja u Hrvatskoj sa Srbijom.

136

PRIRODNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA SRBIJE

RELJEF I GEOMORFOLOŠKE OSOBINE

Geološka građa područja uže

Srbije rezultat je dugog geološkog

razvoja što se odražava u veoma

složenim strukturnim i

litostratigrafskim sklopovima, a

posebno je značajna važnost krša

za ovo područje. Četiri su osnovna

geološka razdoblja u formiranju

osobina Zemljine kore: arhajsko,

paleozojsko, mezozojsko i

kenozojsko razdoblje. U području

srpsko-makedonske mase,

najvažnije za područje uže Srbije,

najrasprostranjenije su

prekambrijske stijene čiji se donji nivo sastoji od metamorfita, a gornji je izgrađen od

metamorfita facijesa zelenih škriljavaca (Bertić, 1997). Niži tereni građeni su od sedimentnih

i metamorfnih stijena uglavnom tercijarne i kvartarne starosti. U istočnoj Srbiji prevladavaju

mezozojski vapnenci (krš) i dolomiti, a u planinskom području magmatske i metamorfne

stijene prekambrijske i paleozojske starosti. Složen morfotektonski razvoj izražen boranjem,

rasjedanjem u kombinaciji s djelovanjem egzogenih sila uvjetovali su oblikovanje vrlo

složene i izrazito diferencirane reljefne strukture. Može se reći da u ovom području

prevladavaju sredogorja i viši planinski tereni iako postoje unutar planinskog dijela neke

doline, veće kotline i zavale niže od 500 m/nv

Sl.83.: Geotektonska podjela prema Ćiriću:

1.Vanjski Dinaridi,

2.Unutrašnji Dinaridi,

3.Panonski bazen,

4.Srpska masa,

5. Karpatsko-balkanska masa

Izvor:http://www.asak.org.rs/karst/yukarst1_y.html:

137

Krš Srbije pripada Karpatsko-balkanskom masivu i dinarskoj karbonatnoj platformi zbog čega

ovaj dio države možemo podijeliti na dva dijela: karpatsko-balkansku oblast na istoku i

dinarsku na zapadu i jugozapadu. Karpatsko-balkanski masiv odvojen je od rumunjskog dijela

dolinom Dunava (Đerdap). S obzirom na to da obje platforme pripadaju geosinklinalnim

područjima, u njihovom sastavu prevladavaju svi tipovi vapnenca s povremenim prijelazima u

dolomite, dominantno mezozojske starosti. Povoljni petrološki, strukturno-tektonski,

hidrogeološki i klimatski uvjeti omogućili su razvoj krša koji je u velikoj mjeri neistražen.

Karpatsko-balkanski prostor odlikuje se izoliranim masama vapnenaca u njegovom istočnom

dijelu. Prostor je međusobno odvojen nepropusnim stijenama, naplavljenim jezerskim

sedimentima tercijara i nepropusnom podinom vidljivom u središnjim dijelovima. Duboko

usječeni riječni tokovi s bogatim podzemnim oblicima dijele prostor na pojedinačne masive.

Tako je u ovom prostoru zabilježene najdublje jame (Rakin ponor) i najveće špilje (Lazareva

pećina). Dinarski prostor dijeli se na Unutrašnje i Vanjske Dinaride. Unutrašnji Dinaridi

nalaze se na zapadnom dijelu Srbije dok Vanjski obilježavaju Crnu Goru, a u Srbiji

obuhvaćaju samo granični pojas uz Albaniju. S obzirom na to da Vanjski Dinaridi nisu

značajni za prostor promatran u ovom radu, koncentrirat ćemo se samo na Unutrašnje

Dinaride. Slično kao i u istočnom dijelu Srbije, u Unutrašnjim Dinaridima prevladavaju

vapnenci pretežito trijaske starosti, na istoku akumulirani flišni sediment s pojavom

magmatskih stijena. Najznačajnije mase vapnenaca nalaze se na prostoru Lelićkog krša,

Giljeva, Peštera i rubnih dijelova Zlatibora, Zlatara i planine Tare (Zlokolica-Mandić, 1996).

VODE SRBIJE

Prostor uže Srbije obiluje rijekama. Dunav je najveća i vodom najbogatija rijeka Srbije (588

km) dok se Morava (Velika Morava, 179 km) sa Zapadnom (268 km) i Južnom Moravom

(304 km) smatra najvećom rijekom čiji je cijeli riječni tok unutar granica Srbije. Najveći dio

teritorija pripada crnomorskom slivu dok vode s metohijskog područja pripadaju jadranskom,

a mali južni dio egejskom slivu. Uža Srbija, kao i cijela Srbija broji tri plovne rijeke, Dunav,

Savu i Tisu, a dijelom je plovna i Velika Morava. Treba spomenuti i ostale važne rijeke:

Drina, Ibar, Nišava, Kolubara i dr. Srbija nema velikih prirodnih jezera, a najvažnije je van

granica uže Srbije, dakle u Vojvodini, Palićko jezero. U nedostatku prirodnih jezera, uža

Srbija broji mnoga akumulacijska jezera zbog iskorištavanja vode za električnu energiju, a

najznačajnija su Vlasinsko jezero (12 km²), Peručaćko na Drini te Đerdapsko na Dunavu.

138

Kao važni prirodni lokalitet izdvojit ćemo Nacionalni park Đerdap smješten u

sjeveroistočnom dijelu Srbije. Ovaj lokalitet vrlo je značajan jer predstavlja najduži i najveći

klanac u Europi kroz koji protječe Dunav, a naziva se Đerdapska klisura (Sl.3). Nacionalni

park obuhvaća područje na oko 100 kn desne obale Dunava, od Golupca do Karataša i

obuhvaća uski šumoviti brdsko-planinski pojas koji se izdiže na oko 50 do 800 m nadmorske

visine. Đerdap se dijeli u 4 klanca usječena u vapnenačke stijene južnih Karpata (Golubačka

klisura, Gospođin vir, Kazanska i Sipska klisura), koji su razdvojeni trima kotlinama:

Ljupovska, Donjomilanovska, Oršavska. Park obilježava velika šumovitost (preko 64%) i

izrazito bogatstvo i raznovrsnosti flore i faune te geomorfoloških oblika. S obzirom na

povoljan položaj Dunava, na ovom području izgrađene su hidroelektrane Đerdap I i Đerdap II

koje pripadaju i Srbiji i Rumunjskoj.

Sl.84. Đerdapska klisura

Izvor: http://srbijauslici.blogspot.hr/2012/12/erdapska-klisura.html

139

KLIMA

Klima Srbije je umjereno-kontinentalna, prema Koppenovoj klasifikaciji pripada u C i D

razred, umjereno tople kišna klima i snježno-šumska klima. Na sjevernom dijelu Srbije klima

je kontinentalna s hladnim i suhim zimama te vrućim i vlažnim ljetima, a u najvišim

dijelovima je planinska. Na jugozapadnom dijelu se javlja submediteranska klima s vrućim i

suhim ljetima.

Klimu određuju geografski položaj, reljef te lokalni utjecaj koji je određen reljefom, tlakom

zraka, ekspozicijom, vegetacijom te urbanizacijom. Uz geografsku širinu, reljef je jedan od

najznačajnijih faktora koji modificira klimu. Neki geografski oblici koji se ističu u

određivanju klime su: Alpe, Panonska nizina, Genovski zaljev, Crno more, Karpati, Rodopi,

itd (Klemenčić, 1997)

Zbog reljefne raznolikosti, temperature i količina padalina se razlikuju po nadmorskim

visinama. Prema klimatskom periodu od 1961. do 1990. godine, prosječna godišnja

temperatura iznosi 10,9 °C za područja do 300 m. Od 300 do 500 m je 10 °C, a preko 1000 m

je 6 °C. Prosječna siječanjska temperatura varira od -5 °C na najvišim dijelovima do 0 °C

gotovo u cijeloj Srbiji. Srednja srpanjska temperatura varira od 18 °C u planinskim krajevima

do 24 °C u Negotinskoj krajini (na području hidroelektrane Đerdap). Prosječna srpanjska

temperatura za cijelu Srbiju iznosi 22 °C.

Prosječna godišnja količina padalina također ovisi o nadmorskoj visini i ekspoziciji padina. U

nizinskom području, Vojvodini, padaline variraju od 540 do 820 mm. U područjima višim od

1000 m variraju od 700 do 1000 mm, a na krajnjem jugozapadu, na najvišim planinskim

vrhovima prelazi 1500 mm.

Uža Srbija, često nazivano i središnja Srbija, područje je bez Vojvodine te Kosova i Metohije.

Bez tih područja mijenja se cjelokupna slika klima Srbije. Nestaju ekstremi, zimski na

krajnjem jugu i jugozapadu te ljetni na području Vojvodine.

Godišnja količina padalina varira od 500 do 900 mm,a prosječne siječanjske temperature su

od -2 °C do 2 °C te srpanjske od 22 °C do 24 °C. Usporedimo li podatke Uže Srbije s

podacima cijele Srbije, vidljivo je kako Uža Srbija drži klimatski prosjek dok autonomne

pokrajine drže klimatske ekstreme.

Obzirom da Republički hidrometeorološki zavod nema podataka niti tabličnih prikaza,

klimadijagrama ili grafova za klimu Srbije osvrnut ćemo se samo na najveći i glavni grad uže

140

Srbije, Beograd. Smješten je na ušću rijeke Save u Dunav u nizinskom području što dodatno

utječe na mikroklimu tog područja.

Na temperaturu Beograda jasno utječe urbanizacija, te se stvara svojevrsni toplinski otok nad

gradom, jaka kontinentalnost, ali i rijeke koje sigurno ublažavaju temperaturu. Iako nema

podataka, može se pretpostaviti kako u blizini rijeka prevladava mikroklima koja ljeti i zimi

ima ugodnije temperature (Nikolić, 2017)

Iz priloženog grafa vidljivo je kako siječanjska temperatura iznosi 1 °C, kao što je ranije

navedeno za užu Srbiju. Vidljiv je i zimski minimum, -20,1 °C dok je srednja srpanjska

temperatura 22 °C, a srpanjski maksimum čak 40,2 °C. Iz navedenih ekstrema vidljiv je jak

utjecaj kontinentalnosti u užoj Srbiji.

Sl.85. Godišnji hod temperature u Beogradu

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Temperature_u_Beogradu.png

Klima uže Srbije uglavnom spada u umjereno-kontinentalnu klime, klimatskog razreda C.

Prema navedenim podacima Republičkog hidrometeorološkog zavoda Srbije, klima uže Srbije

predstavlja prosječne vrijednosti Republike Srbije dok su ekstremi istaknuti u AP Vojvodini

141

te AP Kosovo i Metohiji. Posebno je istaknuta kontinentalnost zbog koje su zime vrlo hladne,

a ljeta izuzetno vruća.

REGIJE SRBIJE

Vojvodina je sjeverna srpska regija koja se nalazi u središtu Panonske nizine. Plodno

zemljište, veliki broj multietničkih zajednica, raznovrsna tradicija i običaji, vrhunska kuhunja

neke su od osnovnih odlika ove bogate regije. Novi Sad je glavni grad i politički i kulturni

centar Vojvodine, koji zbog svoje bogate kulturne baštine nosi eptite ''srpska Atena''. Planina

Fruška Gora, koja se svojim obroncima blago izdiže iznad Dunava, dobro je poznata po svojih

šesnaest manastira iz perioda 16. stoljeća. Ostali veliki gradovi poput Subotice, Vršca,

Sremske Mitrovice samo su neke od poznatih turističkih destinacija ove jedinsvene regije.

Beogradska regija je svakako najrazvijeniji industrijski, kulturni, znanstveni, edukativni i

administrativni centar sa više od 2 miljuna stanovnika. Glavni grad države nalazi se na ušću

Dunava i Save, rijeka koje razdvajaju veliku Panonsku niziju na sjeveru i planinske regije na

jugu. Poznata mjesta poput Kalemegdanske Tvrđave, Hrama Sv. Save, Skadarlije, Ade

Ciganlije, Zemuna itd. su samo neka od poznatih turističkih atrakcija Beograda. Zapadna

Srbija je ujedno najviši ali i najljepši dio zemlje. Počevši od plodnih brežuljaka na istoku

regije, pa do visokih planina poput Tare, Zlatara i Zlatibora sa očuvanom prirodom i bogatim

biljnim i životinjskim divljim svijetom. Od većih gradova u ovoj regiji se nalaze Čačak, Užice

i Valjevo. Veliki broj termo-mineralnih izvora, klisura poput Ovčarsko-Kablarske, etno sela

sa očuvanom tradicijom srpskog naroda kao što su Sirogojno, Mećavnik ili Terzića Avlija

samo su neka od mjesta gdje pravi ljubitelji prirode mogu uživati. Istočna Srbija je poznata po

prirodnim ljepotama poput Đerdapske Klisure, pozantih arheoloških nalazišta kao što su

Tvrđava Golubac, Lepenski Vir, Viminacium, Gamzigrad, Trajanova Tabla i Trajanov Most,

veći gradovi Smederevo, Zaječar ili Pozarevac, kao i ljetna odmarališta Kladovo i Srebrno

Jezero.

''Šumadija'' je regija koja se oduvijek oslovljavala kao prostor bogat šumama i zelenilom.

Zaravnjena brda i proplanci obrasli gustom šumom, ispresjecani riječnim dolinama, Morave i

Ibra, od davnina su naseljeni. Veliki broj crkava i manastira, povijesnih lokaliteta kao što su

Topola i Oplenac, veliki gradovi Kragujevac i Kraljevo, srednjovekovni gradovi poput

Kruševca te poznata Vrnjačka Banja također mogu biti vrlo zanimljivi. Regija je također

poznata po izradi vočnih rakiija.

142

Južna Srbija je regija poznata po očuvanoj prirodi, bogatoj povijesti, kulturi i gastronomskim

specijalitetima različitih etničkih skučina koje žive na ovom prostoru. Suha planina, Stara

planina, Babin Zub ili Kopaonik su najpoznatije planine i skijaški centri. Riječne doline Južne

Morave i Nišave, Vlasinskog Jezera i Sićevačke klisure su netaknuta staništa očuvane prirode

i raznovrsnih biljnih i životinjskih vrsta. Najveći grad u ovoj regiji je Niš, poznat i kao

Naissus iz antičkog doba sa pozantim arheološkim nalazištima poput Mediane i rodnog

mjesta rimskog Cara Konstantina Velikog. Ostali lokaliteti poput Ćele Kule, Stambol Kapije,

Logor Crveni Krst također doprinose kulturnom pejzažu ove regije (Marković i Pavlović,

1995).

DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA UŽE SRBIJE

Raspadom Jugoslavije Srbiju je zahvatila depopulacija koju je znatno ublažilo doseljavanje

srpskog stanovništva iz ostalih dijelova bivše države. Za vrijeme Jugoslavije održana su 2

popisa, 1991. te 2002. godine. Tek 2011. održan je popis stanovništva samostalne Republike

Srbije.

Godine 2011. popis stanovništva odrađen je samo za užu Srbiju i AP Vojvodinu, a nije

uračunato Kosovo i Metohija. Zanimljiva činjenica je da su Bošnjačka i Albanska nacionalna

manjina pozvali na bojkot popisa stanovništva jer nije bio rađen po Ustavu Republike Srbije.

Popis je bio napisan samo na ćirilici što je razljutilo Albance i Bošnjake u Srbiji. Smatra se da

je oko 30000 Albanaca bojkotiralo Popis (Marinković, 2013)

Srbija se nalazi u velikim demografskim problemima. Kao što je ranije navedeno, još od 90-ih

godina 20. stoljeća prati je depopulacija koja je danas jako izražena. Podaci Republičkog

zavoda za statistiku pokazuju smanjenje stanovništva u međupopisnom razdoblju 2002.-

2011.. U regionalnom pogledu, najveći pad stanovništva obuhvatio je Istočnu i Južnu Srbiju.

Broj stanovnika se smanjio za 180000 stanovnika. U Zapadnom dijelu Srbije i u Šumadiji

broj stanovnika se smanjio za 150000. Porast, odnosno pad stanovništva prikazan je na slici

br. 3. Ružičastom bojom prikazano je područje gdje se bilježi porast stanovništva, a

ljubičastom bojom gdje se bilježi pad stanovništva.

143

Sl.86. Porast/pad stanovništva Srbije 2011. godine; ljubičasta boja – pad stanovništa, ružičasta

boja – porast stanovništva, žuta boja – bez podataka

Izvor: Republički zavod za statistiku, RZS, 2013.

Podaci pokazuju kako regija Južna Srbija gubi 6 puta više stanovništva od Sjeverne Srbije.

Beograd je jedina regija koja ima zabilježen porast broja stanovništva u Užoj Srbiji, značajnih

50000.

Glavni razlozi depopulacije su jako nizak fertilitet te izuzetno visoki mortalitet. Fertilitet za

2011. godinu bio je 35% niži od fertiliteta potrebnog za obnovu. Stopa smrtnosti bila je 14,2

‰.

Struktura stanovništva prikazana je na dobno-spolnom grafu. Stanovništvo Srbije je sve starije

te već duže razdoblje traje proces starenja stanovništva. U međupopisnom razdoblju 2002.-

2011. godine, broj mladih do 15 godina se smanjio za 15000, a broj starih, 85+,se

udvostručio. Isto kao i kod pada broj stanovnika, najintenzivniji proces starenja je u Istočnoj i

Južnoj Srbiji, dok je najmanji u Sjevernoj Srbiji.

144

Žensko stanovništvo je brojnije od muškog što je vidljivo iz dobno-spolnog grafa na slici 4.

Ono sve ukupno iznosi 51,3%, a muško 48,7%.

Vidljiv je trend smanjivanja mladog stanovništva i povećanja starog stanovništva. To dovodi

Srbiju među svjetski i europski vrh kao jedna od najstarijih zemalja svijeta.

Sl.87. Dobno-spolni graf Srbije prema popisu stanovništva 2011. godine

Izvor: Republički zavod za statistiku, RZS, 2013.

Kao i većinu Europskih zemalja, Srbiju je zahvatio proces depopulacije kojoj znatno

doprinosi i veliko iseljavanje mladih. Broj starog stanovništva je u stalnom porastu dok je broj

mladog stanovništva u padu. To se odražava i na gospodarsku sliku Srbije,a dovodi u pitanje i

problem mirovinskog fonda.

Budući trendovi i projekcije za Užu Srbiju predviđaju još veću depopulaciju, starenje

stanovništva de emigraciju mladog stanovništva. S takvim trendom Srbija neće moći

napredovati, te ako žele napredak moraju uvesti pronatalitetnu politiku te na razne načine

pokušati spriječiti još veću depopulaciju (Popisni atlas, 2011)

145

ZAKLJUČAK

Uža Srbija područje je Republike Srbije bez AP Vojvodine i današnje Republike Kosovo. Ima

raznoliku geološku građu te je pretežno planinsko područje uz izuzetke dolina. Ističu se dolina

rijeke Save te dolina rijeke Dunav koji tvori Đerdap. Od većih rijeka ističu se već spomenuti

Dunav, Sava, Tisa, Morava, Drina itd.

Rijeke i njihove doline su zaštićene poput Dunava, Nacionalni park Đerdap, ali i

hidroenergetski iskorišten, HE Đerdap I i Đeradp II.

Klima Uže Srbije je umjereno-kontinentalna te u najvišim dijelovima snježno-šumska. Ističu

se jako vruća ljeta te hlade zime. Najveći utjecaj na klimu je kontinentalnost.

Godišnji hod temperature i padalina ovisi o reljefnoj strukturi. Viša područja imaju niže

temperature i veću količinu padalina dok niža područja imaju više temperature i manju

količinu padalina.

Stanovništvo Srbije nalazi se u problemu kao i stanovništvo cijele regije. Konstantan je trend

depopulacije stanovništva, starenja te emigracije mladog stanovništva.

146

6. LITERATURA I IZVORI

2.1. FIZIČKO – GEOGRAFSKA OBILJEŽJA UKRAJINE

1) Kocsis, K., Rudenko, L., Schweitzer, F., 2008: Ukraine in Maps, Institute of Geography,

National Academy of Sciences of Ukraine, Geographical Research Institute, Hungarian

academy of Sciences, Kyiv-Budapest

2) Stebelsky, I., Hajda, L. A., Kryzhanivsky, S. A., Zasenko, O. E., Makuch, A., Yerofeyev,

I. A., 2017: Ukraine, https://www.britannica.com/place/Ukraine (13.06.2017.)

3) Leksikografski zavod Miroslav Krleža, n.d.: Ukrajina, http://proleksis.lzmk.hr/49597/

(13.06.2017.)

4) Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1997: Atlas Europe, Zagreb

5) Kovalenko, P., n.d.: Water Resources of Ukraine. State and Perspects of Use,

http://www.riob.org/IMG/pdf/P-_Kovalenko_Prezentaciya1.pdf

6) UKRMAP, n.d.: Soils of Ukraine, http://ukrmap.su/en-g8/879.html

2.2. POLITIČKO – GEOGRAFSKA SITUACIJA U UKRAJINI OD 2004. DO DANAS

1) ABC News, 2014. Ukraine timeline: developments since political crisis erupted in Kiev.

Povezava: http://www.abc.net.au/news/2014-02-19/ukraine-protest-timeline-political-crisis-

kiev/5268676 (citirano 8.7.2017)

2) Adelman, J., 2017. The Crimean Crisis: Not Reminiscent of the Cold War or WWII.

Huffington post. Povezava: http://www.huffingtonpost.com/jonathan-adelman/the-crimean-

crisis-not-re_b_4959667.html (citirano: 10.7.2017)

3) Brezavšček, R., 2016. Državljanska vojna v Ukrajini. Diplomsko delo. Ljubljana, Fakulteta

za družbene vede, 39 str.

https://www.britannica.com/place/Ukraine

http://proleksis.lzmk.hr/49597/

http://www.riob.org/IMG/pdf/P-_Kovalenko_Prezentaciya1.pdf

http://ukrmap.su/en-g8/879.html

http://www.huffingtonpost.com/jonathan-adelman/the-crimean-crisis-not-re_b_4959667.html

http://www.huffingtonpost.com/jonathan-adelman/the-crimean-crisis-not-re_b_4959667.html

147

4) York, S., in ost., 2010. Orange revolution study guide. York zimmerman inc., 20 str.

Povezava: http://www.orangerevolutionmovie.com/pdf/orange-revolution-study-guide.pdf

(citirano: 9.7.2017)

2.3. DEMOGRAFSKI RAZVOJ I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA UKRAJINE

1) Klemenčić, M., 1997: Atlas Europe (pregled po državama), Leksikografski zavod Miroslav

Krleža, Zagreb

2) Nejašmić, I., 2006: Demogeografija, Stanovništvo u prostornim odnosima i procesima,

Školska knjiga, Zagreb

3) Nejašmić, I., 2009: Kompendij za pripremanje ispita iz kolegija Geografija Europe, interni

materijal (2. dio), CD-ROM, (66-88)

4) Actualitix, Ukraine - Statisticals Education, 2017:

https://en.actualitix.com/country/ukr/statistics-education-ukraine.php (12.6.2017.)

5) CIA, The World Factbook, 2016: https://www.cia.gov/library/publications/the-world-

factbook/geos/up.html (12.6.2017.)

6) Ethnologue, Languages of the World: Ukraine: https://www.ethnologue.com/country/UA

(12.6.2017.)

7) Rusi – Zagreb, Rusija – Povijest, n.d.: http://www.rusi-zagreb.hr/rusija/povijest/#ref2/

(12.6.2017.)

8) UNDP, Human Development Reports: Ukraine, 2016:

http://hdr.undp.org/en/countries/profiles/UKR (12.06.2017.)

9) World Bank, Ukraine, 2016: http://data.worldbank.org/country/ukraine (12.06.2017.)

http://www.orangerevolutionmovie.com/pdf/orange-revolution-study-guide.pdf

https://en.actualitix.com/country/ukr/statistics-education-ukraine.php

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/up.html

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/up.html

https://www.ethnologue.com/country/UA

http://www.rusi-zagreb.hr/rusija/povijest/#ref2/

http://hdr.undp.org/en/countries/profiles/UKR

http://data.worldbank.org/country/ukraine

148

2.4. RAZVOJ DRŽAVNOSTI UKRAJINE

1) Boban, D., 2010.: Ukrajina između autoritarizma i demokracije, Političke analize, vol. 1

no. 2 lipanj 2010.

2) Jurošević, D., 2015.: Osnovne etape društveno-političkog i institucionalnog razvoja

Ukrajine od „Kijevske Rusije“ do građanskog rata 2014. godine

3) Minakov, M., 2011.: Labirinti priznanja: dvadesetogodišnji simbolični razvod Rusije i

Ukrajine, Političke analize, vol. 2 no.7 rujan 2011.

4) Musladin, M., 2013.: Istočno susjedstvo Europske unije: Bjelorusija, Moldova i Ukrajina,

Politička misao: časopis za poltologiju, vol. 50 no. 3 rujan 2013.

5) Nikolić, G., Petrović, D., 2009.: Geopolitika savremene Ukrajine, Institut za međunarodnu

politiku i privredu, Beograd

6) Alternate history.com : https://www.alternatehistory.com/forum/attachments/map9-

jpg.167000/ ; (19.6.2017.)

7) Global security.org : http://www.globalsecurity.org/military/world/ukraine/images/map-

1569.jpg ; (19.6.2017.)

8) Imgur.com : http://imgur.com/xLojKMg ; (19.6.2017.)

9) Languages of the world.info : http://languagesoftheworld.info/wp-

content/uploads/2014/06/ethno-linguistic_map_ukraine.png ; (19.6.2017.)

10)Picdn.net:

http://il6.picdn.net/shutterstock/videos/5175509/thumb/1.jpg?i10c=img.resize(height:160) ;

(19.6.2017.)

2.5. URBANI SISTEM UKRAJINE

1) BBC, Stalin - the Five-year Plans, 2014.,

http://www.bbc.co.uk/schools/gcsebitesize/history/mwh/russia/stalinfiveyearplansrev1.shtml

(preuzeto 13.6.2017.)





http://imgur.com/xLojKMg




149

2) Euro Maidan Press, De-Sovietization in Ukraine: 871 cities, towns and villages freeing

their names from the Soviet legacy, 2015. http://euromaidanpress.com/2015/06/12/de-

sovietization-in-ukraine-871-cities-towns-and-villages-freeing-their-names-from-the-soviet-

legacy/ (preuzeto 13.6.2017.)

3) Holodomorct, Holodomor Facts and History:, n.d.,

http://www.holodomorct.org/history.html (preuzeto 13.6.2017.)

4) Svjetska Banka, Urban population 2015.,

http://data.worldbank.org/indicator/SP.URB.TOTL.IN.ZS?locations=UA (preuzeto

13.6.2017.)

5) Svjetska Banka, 2015., Ukraine Urbanization Review,

https://collaboration.worldbank.org/docs/DOC-20774 (preuzeto 13.6. 2017.)

6)http://www.americandeception.com/index.php?action=downloadpdf&photo=PDFsml_AD2/

Programme_of_The_Communist_Party_of_The_Soviet_Union-1961-128pgs-

POL.sml.pdf&id=471 (preuzeto 13.6.2017.)

7) Svjetska Banka 2017., udio (u%) Urbane populacije 2015.,

http://data.worldbank.org/indicator/SP.URB.TOTL.IN.ZS?locations=UA (preuzeto

13.6.2017.)

8) The Ukrainian Week, Urbanisation According to plan, 2012.,

http://ukrainianweek.com/History/60924 (preuzeto 13. 6. 2017.)

9) The World Bank

http://data.worldbank.org/indicator/SP.URB.TOTL.IN.ZS (13.06.2017.)

3.1 REGIONALNA PODJELA MOLDAVIJE

1) Agenția de Dezvoltare Regională Sud (ADR Sud), 2017: Program regional sectorial

privind sporirea atractivității turistice a regiunii de dezvoltare sud:

http://adrsud.md/public/files/PRS_turism_pentru_RDS.pdf (11.6.2017.)

2) GAGAUZIA An Autonomous Territorial Unit in Moldova, 2017:

http://gagauzia.md/pageview.php?l=en&idc=389&id=240 (7.6.2017.)

150

3) Klemenčić, M., 1997: Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.

4) Ministarstvo regionalnog razvoja i graditeljstva Moldavije, 2017:

http://mdrc.gov.md/category.php?l=ro&idc=147&t=/Dezvoltare-regionala/Regiuni-de-

dezvoltare (7.6.2017.)

5) Scott Fetzer Company, 2001.: The World Book Encyclopedia-Letter M, World Book, Inc.,

Chicago.

6) BBC News, 2016: Trans-Dniester profile

http://www.bbc.com/news/world-europe-18284837 (11.6.2017.)

7) MOLDOVENII

http://www.moldovenii.md/md/city/details/id/67 (11.6.2017.)

8) NATIONAL BUREAU OF STATISTICS OF THE REPUBLIC OF MOLDOVA, 2017:

http://www.statistica.md/category.php?l=en&idc=103 (7.6.2017.)

9) Nova srpska politička misao, 2014: Krim može biti „zarazan” za Pridnjestrovlje

dniester-natohttp://www.nspm.rs/hronika/jurie-leanka-krim-moze-biti-zarazan-za-

pridnjestrovlje.html?alphabet=lv (11.6.2017.)

10) ORGANIZATION FOR SECURITY AND CO-OPERATION IN EUROPE

http://www.osce.org/mission-to-moldova (11.6.2017.)

11) Statsistica Moldovei

http://www.statistica.md/index.php?l=en (16.6.2017.)

12) The Guardian, 2014: Russia ready to annex Moldova region, Nato commander claims

https://www.theguardian.com/world/2014/mar/23/russia-ukraine-annex-moldova-trans-

(11.6.2017.)

13) WIKIMAPIA

http://wikimapia.org/9429149/Cathedral-Park (12.6.2017.)

14) World of Moldova

http://worldofmoldova.com/en/cities-of-moldova/chisinau/ (11.6.2017).

151

3.2. POLITIČKO-GEOGRAFSKA PROBLEMATIKA MOLDAVIJE

1) CIA The World Factbook, n.d.: Europe:Moldova,

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/md.html, 14.6.2017.

2) Kuko, S., Kurečić, P. (2014): Međuprostor EU-a, NATO-a i Rusije kao Rusosfera.

Politička misao: časopis za politologiju, 51(2), 7-28

3) Olaru, S., 2014: The Strategy and the Reasons of the Republic of Moldova’s Association

with European Union, Procedia Economics and Finance 16 ( 2014 ) 381 – 390

4) OSCE, 2016: OSCE Mission to Moldova Factsheet, www.osce.org, 14.6.2017.

5) Roper, S.D., 2001: Regionalism in Moldova: The Case of Transnistria and

6) Gagauzia, Regional & Federal Studies, 11:3, 101-122

7) Stern, J., 2006: The Russian-Ukrainian gas crisis of January 2006,

https://pdfs.semanticscholar.org/8a90/89d48a16fff3d24a4801abda215271c1ead7.pdf,

(14.6.2017)

3.3. TURISTIČKI POTENCIJALI MOLDAVIJE

1) Bar-Kolelis, D., 2011: Incoming tourism in Transnistria. University of Gdansk, Faculty of

Oceanography and Geography, Geographia napocensis V (1), 13-24.

2) Bogdan P., 2014: Possible scenarios of ecotourism evolution in the Republic of Moldova

from the perspective of ecosystem services, Economic Sciences 7 (56), 131-138.

3) Gribincea, C., Perciun, R., Stratan, A., 2015: Identifying cultural tourism potentials in

Republic of Moldova through cultural consumption among tourists, Procedia – social and

behavioral sciences 188, 116 – 121

4) Gulca, V., 2011: Hunting tourism: Current challenges for future generations in Republic of

Moldova, Journal of EcoAgriTourism Sustainable Tourism and Hospitality 7 (2), 87-93.

152

5) Manea M., Mardare A., 2013: Preliminay study about wine tourism in Western Moldova

and Republic of Moldova. Lucrarile seminarului geografic „Dimitrie Cantemir“, 35, 117-217.

6) Mereniuc, T., 2015: Nature-based Tourism – Am Opportunity to Increase Sustainable

Development in Moldova,Universidade do Porto

7) Scurtescu, I., 2017: The competitiveness of the Republic of Moldova and North Region of

Portugal rural tourism and its potential to attract tourists, Instituto politécnico de Bragança

8) URL 1: Academia Maps, Moldova Maps, http://www.academiamaps.com/country-

maps/moldova-maps.htm (09.06.2017.)

9) URL 2: Wish, Moldavija zemlja s najvećim vinskim podrumima,

http://www.wish.hr/2015/03/moldavija-zemlja-s-najvecim-vinskim-podrumima/ (09.06.2017.)

10) URL 3: Tourism Agency oft he Republic of Moldova,

http://turism.gov.md/index.php?l=en (09.06.2017.)

11) URL 4: Turist plus, Moldova – zemlja vina, dobrih ljudi i nepriznate države u državi,

http://www.turistplus.hr/hr/moldova_zemlja_vina_dobrih_ljudi_i_nepriznate_drzave_u_drzav

i/17/ (09.06.2017.)

12) URL 5: The Travel $ Tourism Competitiveness Report 2015 (09.06.2017.)

13) URL 6: Report of the World economic forum: The Traveler & Tourism Competitiveness

Report 2015,

http://www3.weforum.org/docs/TT15/WEF_Global_Travel&Tourism_Report_2015.pdf

(09.06.2017.)

14) URL 7: City population, https://citypopulation.de/Moldova.html(12.06.2017.)

4.1. REGIONALNA PODJELA RUMUNJSKE

1) Bognar, A. 1978: Širom svijeta 5: Rumunjska, Geografska biblioteka III kolo,

Školska knjiga, Zagreb

2) Curić, Z., Glamuzina, N., Opačić, V. T, 2013: Geografija turizma, Naklada Lijevak,

Zagreb

153

3) Săgeată, R., 2015: A Proposal For Romania's Administrative Organization Based

On Functional Relations In The Territory, Institute of Geography, Bucharest

4) CIA, The World Factbook, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-

factbook/geos/ro.html (13.6.2017)

5) Eurostat: http://epp.eurostat.ec.europa.eu (13.6.2017.)

6) National Institute of Statistics, Romania: http://www.insse.ro/cms/en (13.6.2017.)

4.2. PRIRODNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA RUMUNJSKE

1) Bognar, A., 1978: Širom svijeta: Rumunjska, Školska knjiga, Zagreb.

2) Klemenčić, M., (ur.), 1997: Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.

3) Haganu, J., Constantinescu, A., 2015: Land cover changes in Romania based on CORINE

Land Cover inventory 1990-2012, Romanian Journal of Geography 59 (2), 111-116,

Bukurešt.

4) Nejašmić, I. 2009: Kompendij za pripremanje ispita iz kolegija Geografija Europe,

Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

5) Vokić Žužul, M., 2014: Koncept jedinstvene morske granice i rješavanje spora o

razgraničenju u Crnom moru Rumunjska-Ukrajina, PPP 53 (168), 1-40.

6) URL 1: Romania tourism, http://romaniatourism.com/geography.html (14.06.2017.)

7) URL 2: Romania Physical Map, http://www.freeworldmaps.net/europe/romania/map.html

(14.06.2017.)

4.3. URBANI SISTEM RUMUNJSKE

1) Benedek, J., 2016: The role of urban growth poles in regional policy: the Romanian case,

Procedia - Social and Behavioral Sciences 223, 285 – 290.

154

2) Hays – Mitchell, M. i Zeigler, D., 2012: Cities of the World: World Regional Urban

Development, Rowman & Littlefield Publishing Group, Plymouth.

3) Kocsis, K., 2007: South Eastern Europe in Maps, Geographical Research Institute

Hungarian Academy of Sciences Budapest

4) Lucian, P., 2015: Some Considerations on the Sustainable Urban Development in

Romania, Procedia Economics and Finance 27, 574 – 578.

5) Mitrica, B., Sageata, R., Grigorescu I., 2014: The Romanian urban system – an overview of

the post-communist period, Forum Geografic.

6) Romanian Statistical Yearbook, 2011, NSI, Bucharest

4.4. URBANI RAZVOJ BUKUREŠTA

1) European Metropolitan network Institute, 2012: Economic Vitality of Bucharest,

http://www.emi-network.eu/dsresource?objectid=3901&type=org (8.6.2017.).

2) Lowe, S., 2000: Reviewed Work(s): Romanian Modernism: The Architecture of Bucharest,

1920-1940 by Luminita Machedon and Ernie Scoffham, Journal of Design History 13 (1), 88-

89.

3) Nadine, O., 2014: The Post-Communist Urban Landscape of Bucharest, Romania,

Doktorska disertacija, Texas State University.

4) Staiculescu, A., R., 2012: Special Status of Bucharest, Hrvatska i komparativna javna

uprava – Croatian and Comparative Public Administration, 12 (3), 695–704.

5) Turnock, D., 1987: Urban Development and Urban Geography in Romania: The

Contribution of Vintila Mihailescu, GeoJournal, 14 (2), 181-202.

6) Archidialog, n. d.: Radiant City, https://archidialog.com/tag/radiant-city/ (10.6.2017.)

7) Bucharest daily photo, 2009: Theme day: Big,

http://www.bucharestdailyphoto.com/2009/09/theme-day-big.html (11.6.2017.)

155

8) Business Review, 2017: EUR 200 mln urban development plan for Bucharest’s downtown

to be presented next week, http://www.business-review.eu/featured/eur-200-mln-urban-

development-plan-for-bucharests-downtown-to-be-presented-next-week-64148 (7.6.2017.)

9) Faze Dure, 2006: Poze din Ferentari,

http://fazedure.blogspot.hr/2006/11/poze-din-ferentari.html (16.6.2017.)

10) Google Maps, n. d.: https://www.google.hr/maps/ (5.6.2017.)

11) New World Encyclopedia, 2016: Bucharest,

http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Bucharest (6.6.2017.)

12) New World Encyclopedia, 2016: Wallachia,

http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Wallachia (6.6.2017.)

13)Postmodernism, 2016: Socialist Architecture in Bucharest,

http://postmodernism.ro/socialist-architecture-in-bucharest/ (11.6.2017.)

14) Research gate, 2013: Urban Geographies of Hesitant Transition: Tracing Socioeconomic

Segregation in Post-Ceauşescu Bucharest,

https://www.researchgate.net/publication/261410603_Urban_Geographies_of_Hesitant_Trans

ition_Tracing_Socioeconomic_Segregation_in_Post-Ceausescu_Bucharest (16.6.2017.)

15) Revolvy, n. d.: Sectors of Bucharest,

https://www.revolvy.com/topic/Sectors%20of%20Bucharest&item_type=topic (7.6.2017.)

16) The ashes of communism, 2013: Bucharest - urban planning, the instrumental use of

space and its symbolic use, https://communistism.wordpress.com/2013/02/22/bucharest-

urban-planning-the-instrumental-use-of-space-and-its-symbolic-use/ (11.6.2017.)

17) Urban Report, n. d.: Bucharest Central Integrated Urban Development Plan,

http://urbanreport.ro/continut.php?id_con=47 (7.6.2017.)

156

5.1. PRIRODNO-GEOGRAFSKA I DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA UŽE SRBIJE

1) Bertić, I., 1987: Veliki atlas Jugoslavije, Liber, Zagreb

2) Klemenčić, M., 1997: Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

3) Marinković, I., 2013: Popis stanovništva 2011. Osnovne strukture stanovništva Srbije,

Demografski pregled 47(1), 1-4.

4) Marković, J.Đ., Pavlović, M., 1995: Geografske regije Jugoslavije (Srbije i Crne Gore),

Savremena administracija, Beograd

5) Nikolić, J., 2017: Klima Srbije,

http://www.hidmet.gov.rs/latin/meteorologija/klimatologija_srbije.php, (10.6. 2017)

6) Popisni atlas 2011., Republički zavod za statistiku,

http://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G2014/pdf/G20144012.pdf, (11.6. 2017.)

7) Zlokolica-Mandić, M., 1996: Geografija karsta Srbije i Crne gore-opšti pregled,

http://www.asak.org.rs/karst/yukarst1_y.html, (10.6. 2017.)

Documents

ZBORNIK TERENSKE NASTAVE 2017. · 4 1. UVOD Pred nama je stajao veliki put, ali ãto je put od 9 dana za geografe Prirodoslovno-matematiþkog fakulteta u Zagrebu? 26. svibnja 2017