Zbornik SHDS-3 Nebeska bonaca - knjizevni.kranjcic.hrknjizevni.kranjcic.hr/wp-content/uploads/2015/11/zbornik-nebeska... · 7 NEBESKA BONACA Riječ izdavača Treći križevački književno-duhovni

Nebeska bonaca

Zbornik_ SHDS-3_Nebeska_bonaca.indd 1Zbornik_ SHDS-3_Nebeska_bonaca.indd 1 18.11.2011 11:06:2818.11.2011 11:06:28

Izdavač:Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“

Za izdavača: Tanja Baran

Nakladnik:Glas Koncila

Za nakladnika:Stjepan Pogačić

Uredničko vijeće:Tanja Baran, Domagoj Kliček, Suzana Knežević,

Vladimir Lončarević, Stjepan Soviček

Urednik:dr. sc. Vladimir Lončarević

Lektorica:Martina Valec-Rebić

Korektorica: mr. sc. Tanja Baran

Naslovnica i ilustracije:mr. sc. Zlatica Živković, akademska slikarica

Likovno oblikovanje: Glas Koncila

Naklada: 400 primjeraka

Tisak: Tiskara Zelina

ISBN 978-953-241-321-2

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 786048.




5NEBESKA BONACA

Sadržaj

Riječ izdavačaTanja Baran: Treći križevački književno-duhovni izazov .......................7

Nagrađeni autori i radovi ...............................................................................................9

Riječ urednikaVladimir Lončarević: Tendencija i ljepota ...................................................11

Duhovno bilo (Poezija)Sanja Knežević: Prvi susret ...................................................................................19Ida Marković: Marija .................................................................................................20Danica Bartulović: Duhovno bilo ....................................................................21Lidija Bajuk: Očev vinograd .................................................................................22Lidija Bajuk: Spoved za vrbo ...............................................................................23Tomislav Baran: Anđel Gospodnji se moli ..................................................25 Tomislav Marijan Bilosnić: Obitelj ...................................................................26Tomislav Marijan Bilosnić: Otac ........................................................................28 Tomislav Marijan Bilosnić: Stjepan Kranjčić ...............................................30 Božica Brkan: pepel(nica) .................................................................................... 32Sanja Damjan: Mati ..................................................................................................34Božica Gašparić: Nebeska bonaca ................................................................. 36Ana Guberina: nalazim Ljubav ..........................................................................37 Željko Ivanković: Pokladna večer ili – Ne dajte mi da zaspim .......38 Ana Krnjus: Obiteljsko hodočašće ..................................................................39Vesna Miculinić Prešnjak: Molitva ...................................................................41 Daniel Načinović: Sveta Fameja ......................................................................42Katica Petreković: Suze žalosti .........................................................................44


6NEBESKA BONACA

Vlatka Raguž: Moja hodočašća .........................................................................45Ante Sekulić: Zaboravljen idem .......................................................................46Slavko Vranjković: Mati ...........................................................................................47

Sunčevi izlasci (Kratka priča)Ružica Martinović-Vlahović: Sunce iza oraha ...........................................51Zdenka Maltar: Nebo iznad sela Sveti Josip .............................................55Damir D. Ocvirk: Bankar Oktavijan i njegov toranj ................................60Slavko Vranjković: Sedmi porod .......................................................................64

»Dico moja, duša je vična!« (Monodrama)Mirko Ivanjek: Vlasnik praznine .........................................................................71Renata Dobrić: I posli krupe, Bog mi je pomoga! Ili Obitelj je svetinja! .........................................................................................79Božica Brkan: Strela boža vute pukla ...........................................................89

Cvjetna lica i putevi (Putopis)Sonja Tomić: Od Zaljeva svetaca k Dolini kardinala ..........................101Katica Rajić-Popijač: Put u Cvetlin - s hodočašća na Petrovo ......106

Otpor i predanje (Esej)Stjepan Tomić: Život između zakona i Zakona ....................................111Božidar Brezinščak Bagola: Slažem se i supotpisujem ...................115Josip Sanko Rabar: Zlo iz neznanja .............................................................120

Bilješke o autorima ........................................................................................................123

Sudionici (autori) 3. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2011. .....................................................................133


7NEBESKA BONACA

Riječ izdavačaTreći križevački književno-duhovni izazov

Poštovani čitatelji,u rukama vam je zbornik najuspjelijih književnih radova s 3. susreta

hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«. Na natječaj koji je bio otvoren od 15. svibnja do 15. kolovoza 2011. ja-

vilo se 145 autora iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine s ukupno 373 rada (241 pjesma, 99 kratkih priča, 8 monodrama, 8 putopisa, 13 eseja i 4 rada koja ne pripadaju žanrovima zadanima natječajem). To je gotovo dvo-struko više nego prve dvije godine! Zatim je stručni ocjenjivački sud: dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik), mr. sc. Božidar Petrač i vlč. Drago Bosnar pročitao radove, koje smo im kao organizatori dostavili bez poda-taka o autorima, i donio odluke o tome koji će radovi biti nagrađeni, koji javno izvedeni, a koji objavljeni u ovome zborniku. Završna svečanost ve-zana je uz godišnjicu rođenja pokojnoga križevačkoga župnika Stjepana Kranjčića (5. 12. 1918. – 10. 4. 1968.) koji je pisao i objavljivao književ-nost protkanu kršćanskim vrednotama, a po kojemu natječaj i književni susret nose ime. Subota uoči Kranjčićeve 93. obljetnice rođenja ove je go-dine 3. prosinca.

Zato smo radosni što nakon uistinu zahtjevnoga i sadržajnoga posla oko natječaja i pripreme književnoga susreta u Križevcima možemo hr-vatsku književnu duhovnu riječ slaviti treći put!

Iskreno zahavljujemo dragom Bogu na snazi što smo kao mala gra-đanska udruga i ove godine uspjeli iznijeti ovaj jedini natječaj i književ-ni susret za duhovno stvaralaštvo kršćanske tematike u Hrvatskoj u krat-kim književnim žanrovima. Hvala svim autorima koji su nam se javili iz mnogih hrvatskih krajeva kako bi svoje najljepše duhovne misli podijelili s nama. Zahvaljujemo novim križevačkim župnicima Stjepanu Sovičeku


8NEBESKA BONACA

i Draženu Hladuvki te bjelovarsko-križevačkom biskupu mons. Vjeko-slavu Huzjaku na svakovrsnoj potpori, stručnom ocjenjivačkom sudu na stručno obavljenom poslu te svim izvođačima i volonterima u organiza-ciji natječaja i književnoga susreta. U ovim nimalo lakim recesijskim vre-menima posebnu zahvalu upućujemo pokroviteljima novčanih nagrada: Galeriji hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«, »Glasu Koncila« koji je i nakladnik ovoga zbornika, Hrvatskoj dominikanskoj provinciji, Nacio-nalnom svetištu Majke Božje Bistričke i »Kršćanskoj sadašnjosti«. Odr-žavanje susreta potpomogli su i Ministarstvo turizma RH, Hrvatska elek-troprivreda, Grad Križevci te Koprivničko-križevačka županija. Svima im srdačno zahvaljujemo i preporučujemo se i za sljedeću godinu.

Znajući koliko je za živu vjeru i umjetnost riječi važno slaviti kršćansko duhovno književno stvaralaštvo članovima Udruge za promicanje zname-nitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić« entuzijazma nije ponestalo. Nada-mo se molitvenoj i finacijskoj potpori svih ljudi dobre volje i mjerodavnih institucija kako bismo se u Križevcima mogli okupiti i u adventu 2012. na četvrtom slavlju hrvatske duhovne književne riječi!

mr. sc. Tanja Baranpredsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana

»Dr. Stjepan Kranjčić«


9NEBESKA BONACA

Nagrađeni autori i radovina 3. susretu hrvatskoga duhovnoga

književnoga stvaralaštva»Stjepan Kranjčić« 2011.

POEZIJA (Pokrovitelj: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«) 1. nagrada – Sanja Knežević (Zadar): Prvi susret

2. nagrada – Ida Marković (Vodnjan): Marija

3. nagrada – Danica Bartulović (Podstrana): Duhovno bilo

KRATKA PRIČA (Pokrovitelj: »Glas Koncila«)

1. nagrada – Ružica Martinović-Vlahović (Slavonski Brod): Sunce iza oraha

2. nagrada – Zdenka Maltar (Novi Marof): Nebo iznad sela Sveti Josip

3. nagrada – Damir D. Ocvirk (Pula): Bankar Oktavijan i njegov toranj

MONODRAMA (Pokrovitelj: Hrvatska dominikanska provincija) 1. nagrada – Mirko Ivanjek (Prigorje Brdovečko): Vlasnik praznine

2. nagrada – Renata Dobrić (Kaštel Sućurac): I posli krupe Bog mi je pomoga! Ili Obitelj je svetinja!

3. nagrada – Božica Brkan (Zagreb): Strela boža vu te pukla


10NEBESKA BONACA

PUTOPIS (Pokrovitelj: Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke)

1. nagrada – Sonja Tomić (Zagreb): Od Zaljeva svetaca k Dolini kardinala

2. nagrada – Katica Rajić-Popijač (Koprivnica): Put u Cvetlin - s hodočašća na Petrovo

ESEJ (Pokrovitelj: »Kršćanska sadašnjost«)

1. nagrada – Stjepan Tomić (Zagreb): Život između zakona i Zakona

2. nagrada – Božidar Brezinščak Bagola (Hum na Sutli): Slažem se i supotpisujem

3. nagrada – Josip Sanko Rabar (Zagreb): Zlo iz neznanja


11NEBESKA BONACA

Riječ urednikaTendencija i ljepota

Književno stvaranje, kao, uostalom, svako umjetničko stvaralaštvo, du-hovni je čin par excellence. Kršćanski pogled na umjetnost, u ovom sluča-ju na književno stvaranje, predmnijeva međutim da je riječ o duhovnom činu koji izlazi iz imanentnog i oslanja se na transcendentno. Drugim ri-ječima, kršćanski umjetnik računa s Božjim nadahnućem.

Dar umjetničkoga stvaralaštva koji je od Duha primio umjetnik kr-šćanin, u ovom slučaju književnik, prelijeva u dar onima zbog kojih ga je primio, ali i Onomu od koga je primio. Time kršćanin književnik ujedno jest kršćanski književnik. On naime ne stvara zato što je književno nada-reni uvjereni kršćanin, nego zato što je kršćanin darom književnik. Mala nijansa, no velika razlika.

Svojedobno je tu distinkciju vrlo dobro uočio Ljubomir Maraković pi-šući o književnom stvaralaštvu Milana Ogrizovića, za kojega je ustvrdio da jest književnik katolik, ali nije katolički književnik. Povod je bila Ogrizo-vićeva drama Vučina i njezina izvedba u Hrvatskom narodnom kazalištu godine 1921. Maraković je Ogrizoviću prigovorio zato što je »Ogrizović katolik« stvorio nekatoličko djelo, upitavši: »Ima li g. Ogrizović dušu? I zna li on šta znači moralna odgovornost? (...) I ne zna li možda, i bez katekiz-ma, da je jedna duša vrednija no svi artistički eksperimenti ovoga svijeta? A što je vrednija tehnička kvaliteta, to je jača sugestivnost, to je veća moralna odgovornost.« A koliko je bio ojađen Ogrizovićem i njegovim Vučinom, vidi se i po tome što mu to ni »in memoriam« godine 1923. nije zabora-vio predbaciti, što je utoliko teže kada znamo da se u toj prigodi redovito govori samo o zaslugama i dobrim stranama pokojnika. No ta ga je rana pekla upravo zato što je bila riječ o katoliku. »Nikoga nisam toliko napa-dao u javnosti koliko pok. Ogrizovića«, piše i obrazlaže Maraković. »Kao


12NEBESKA BONACA

čovjek, možda je najmanje to zaslužio. Kao artist-virtuoz također ne. Ali u tom što se to dvoje nije moglo da složi, ležalo je nešto veoma opasna. Čo-vjek je Ogrizović išao nedjeljom u Crkvu, što više i na ispovijed i pričest. Sasvim u skladu s karakterom nekojih stranica njegovih, po kojima se ra-zabire da je Ogrizović bio upravo 'od prirode' religiozan čovjek. Ali kako se s tim slaže upravo blasfemijsko panteističko-materijalističko dno izvjesnih njegovih novela? Kako se s tim podudara do najbezočnije brutalnosti do-tjerana senzualnost 'Vučine' , gdje zastor pada u najposljednji čas, kad se je dalo već sve što se uopće može na pozornici dati? Kod koga drugoga bi se moglo govoriti o kakvoj slobodnoj religiji, ali kod čovjeka koji je živio i umro kao katolik treba da se vuku katoličke konsekvencije. Zato sam se pi-tao onom prilikom, ima li pisac 'Vučine' dušu? Jer ispovijed se ne proteže samo na naše, nego i na 'tuđe' grijehe. Iskreno moram kazati, da nikada u životu nisam toliko požalio kritičarsku dužnost, da moram ostati do kraja igre u kazalištu, koliko taj put. Bilo mi je užasno mirno gledati, kako jedan pisac neobičnom tehničkom snagom svoga djela sugerira publici stvari, za koje će i on i oni jednom morati teško odgovarati pred Vječnim Sucem. Na svašta smo se već navikli i ne reagiramo više pravo na sablazan u literaturi. Ali Ogrizović je bio katolik i upravo njegova publika je bila katolička. Leon Daudet je nedavno uz javnu izjavu uništio čitavu nakladu svoga romana, jer se pariški nadbiskup o njemu nepovoljno izrazio. Razrješio ujedno pot-puno svoj ugovor s nakladnikom. Tako rade katolici. I tako moraju da rade. (...) Ne tražimo 'Canossu', o kojoj je baš govorio Ogrizović prilikom 'Pro-kletstva', nego to da vjerni katolici znaju kolika je njihova odgovornost na njihovom javnom djelovanju.«

Mala, ali znakovita epizoda, koja govori ne samo o shvaćanju da kato-lički književnik ima obvezu ne samo ne povrijediti istine u koje vjeruje, nego ima obvezu biti apostol, kao i svaki vjernik, ma kojim i kakvim da-rovima raspolagao. Stoga se on književnim darom ne razmeće kao nekom svojom povlasticom, nego se njime služi kao darovanim talentom koji stavlja u apostolsku službu.

Samim tim dakako postavilo se pitanje o primatu idejne tendencije (etike/morala) nad estetikom odnosno: znači li to da kršćanski odnosno katolički književnik piše s tendencijom? Da, ako je književnik istodobno umjetnik i apostol. No ta se tendencija izriče unutarnjom snagom same umjetničke riječi, ona se utiskuje umjetničkom sugestijom, sadržanom u onome što je ujedno sredstvo i cilj – u ljepoti. Ako taj izražaj ljepote do-lazi iz katoličke piščeve formacije, tada je pisac »katolički« u svojoj ima-


13NEBESKA BONACA

nentnoj tendenciji, nipošto ne izvana umjetno nametnutoj u ime vjerske ili moralne svrhe.

Ima li se to na umu, imao je pravo Petar Grgec kada je svojedobno na-pisao da je »književnost apostolat oslobodilačkoga katolicizma«, odnosno, da nadovežemo Marakovićevu misao, književnost je »stvar apostolskog žara, istinske pobožnosti i najpožrtvovnije ljubavi prema svakome od onih za koje nam je Bog dopustio da ih svojim perom povedemo na svijetle pu-teve prema Istini«.

Taj aktivan pristup uvelike određuje zadaće piscima katolicima kao ka-toličkim piscima, uklopljenima u sklop ukupnih nacionalnih književnih kulturnih nastojanja.

Nažalost, kako je poznato, ta je i takva naša katolička književnost, iako je bjelodano pojam ljepote uzimala supstancijalnim - u neodvojivu jedin-stvu s istinom i dobrom - desetljećima bila nepravedno izvrgavana ne-gativnoj kritici sa svih idejno nesrodnih strana. Zamjeralo joj se, s jedne strane, što nije uvijek i u svemu formalno dotjerana - tu je oštrica redovi-to bila uperena prema tzv. pučkim piscima - ili joj se pak prigovaralo, ako jest bila formalno dotjerana - što ima tendenciju: moralnu, vjersku, domo-ljubnu... Taj problem svojedobno je uočio već Maraković, prvak hrvatske katoličke kritike i doajen naše književne kritike uopće, i to, zanimljivo, na primjeru Mahnićeve tzv. negativne kritike, koja je išla za tim da kod poje-dinih pisaca i djela istakne idejne nedosljednosti sučeljene s kršćanskom teologijom i filozofijom skolastičke provenijencije. Tako su tu stradali ne samo modernisti, nego i Kumičić, Hranilović, Tolstoj i drugi kojima se modernistički prišivak nikako ne bi mogao prikrpati. Uočivši taj problem, Maraković je sustav stvaranja i razvoja katoličke književnosti utemeljio na pozitivnoj kritici, koja, uz ostalo, ima zadaće istaknuti pozitivne aspekte književnoga djela te obzirno utjecati na ispravljanje nedostataka u piščevu stvaralaštvu, a posebice ima zadaću poticajno djelovati na tzv. male pis-ce. Kritika dakle koja bi s visoka docirala ili prezirala manje umjetnički umješne pisce nije ozbiljna ni konstruktivna.

Zanimljiv tekst »K diskusiji o krizi književne kritike« u tome je smislu svojedobno napisao Josip Andrić, istaknuvši, uz ostalo, da »izvršujući tu posredničku ulogu, književna kritika treba da otkriva u književnom djelu sve one ljepote i vrednote što ih djelo u sebi krije i od kojih velik dio običan čitatelj redovno ne bi (barem ne svjesno) otkrio, jer znamo kako većina čita-telja čita površno, pa im često i glavne ideje djela izmaknu. (...) Tu kritičar i nadopunjuje pisca osvjetljujući ideje što su iznesene u djelo i s onih strana s


14NEBESKA BONACA

kojih to piscu možda radi literarnih razloga nije bilo moguće ili je to možda bez razloga i propustio. Time se kritičaru nameće samo od sebe da se usput dotakne i nedostataka djela. Ali nikada bez važnoga razloga (na pr. ako se radi o nemoralnom djelu, o djelu s krivim idejama i t.d.) ne smije pregnuti isticanje nedostataka nad pozitivnim stranama djela ako kritika hoće doi-sta da bude pozitivna, a ne negativna. Što vrijedi za kritiku idejnih strana književnoga djela«, piše dalje Andrić, »to vrijedi i za njegovu umjetničku odradbu. I tu kritika mora da se u prvom redu pozabavi pozitivnim mo-mentima umjetničke obrade nastojeći se što više uživjeti u psihu onoga koji je djelo stvorio. Time daje podstreka njegovu budućem stvaranju, a čitalaš-tvu javnosti formira pozitivan sud o djelu i piscu. Isticanje nedostataka kod umjetničke strane djela ne smije i opet pobuditi dojam kao da je glavno da svatko te nedostatke vidi te da pritom (kako to obično biva) na pozitivne vrednote djela uopće zaboravi. Negativnost kritike«, naprotiv, »očituje se najviše u tom što uživa, da pisca i njegovo djelo što jače napadne, opatrne, izvrgne ruglu, kao da tim takav kritičar želi pokazati kako je on superiorni-ji od pisca kritiziranoga djela. Sav svijet treba da se divi njemu, kritičaru, i njegovoj mudrosti, a ne onome koji se usudio napisati ovo ili ono književ-no djelo. I što jače nastoji razotkriti piščev idiotizam, to više za sebe misli da sam odskače u očima javnosti. Neka nitko ne misli da i tko drugi može imati ukusa osim kritičara, a ako ga pisac i ima, o tom se ukusu u najmanju ruku može diskutirati; naprotiv ukus je kritičara izvan svake diskusije, to je aksiom. (...) Jer u dnu duše današnjih kritičara uvriježio se jedini princip larpurlartizma, kojemu podliježu nesvjesno i oni koji to možda ne bi htjeli. Svaki se takav kritičar postavlja u pozu s koje misli da može uzdignute glave suditi nekim apsolutnim mjerilom. (...) Osim te negativne kritike, koju bih nazvao aktivnom, postoji još i pasivna negativna kritika, koja s omalovaža-vanjem i šutnjom prelazi preko izvjesnih djela, a kraj toga će manje važnima posvetiti i te kakvu pažnju. Neki pisci i njihova djela su a priori osuđena na nemilost kritike te takav kritičar drži da bi okaljao svoje dostojanstvo kada bi umočio pero i napisao nešto i o tim djelima i njihovim piscima. Ne će ta-kvi kritičari da shvate da ne postoje na svijetu sami vrhunci, nego da i u pri-rodi mogu vrhunci postojati samo onda ako su do njih manje-više postepe-ni usponi. Dakle su i oni na nižim stepenicama jednako važni od vrhunca. Jest, i među piscima ima većih i manjih umjetnika, ali svi izvršuju jednako važnu kulturnu i književnu misiju, katkada dapače oni manji snažniju od onih većih. A i jedni i drugi zaslužuju jednaku našu ljubav, jednaku pažnju i potporu, ako mislimo na općenitost, a ne samo na sebe.«


15NEBESKA BONACA

* * *

Ono što je prije osamdeset godina lucidno zapažao Josip Andrić i da-nas je aktualno. Utoliko i ovaj natječaj prvotno ima ulogu omogućiti svim piscima da izađu na književnu scenu. Pored već istaknutih imena dolaze i nova, možda sasvim nepoznata. Uz one koji su dosegli ili dosežu odre-đene umjetničke visine pridolaze i oni koji svoje visine još izgrađuju. Svi međutim jednako pridonose živosti književne riječi, osobito one riječi koja se nadahnjuje Riječju i ima pravo biti predstavljena, vrednovana i priznata, nipošto ne (samo) visinom svojih duhovnih pretenzija, nego i osnovnim sredstvom i ciljem književnoga stvaranja, njegovom puninom - ljepotom!

Ovogodišnji natječaj izrazio je te vidike i težnje. Ne samo što je ohra-brio broj pristiglih radova, koji se u odnosu na prethodne dvije godine go-tovo udvostručio, nego je ta narasla produkcija dala i veći broj umjetnički vrsnih radova, osobito u poeziji i monodrami. Kvalitativan skok može se zamijetiti i u eseju. U cjelini, i ovogodišnji natječaj pokazao je da književ-nost kršćanskoga nadahnuća, iako u tzv. građanskoj medijskoj javnosti još odgurnuta ustranu, pokazuje veliku životnost.

Tematski, ovogodišnji je natječaj bio posvećen obitelji. Tema nije za-dana kao ograničujući čimbenik, nego kao poticajni. Veći broj umjetnički uspjelih radova pokazuje da zadanost teme ne sputava kreaciju. Naprotiv! Uostalom iz povijesti svih umjetnosti znamo da su najveća djela nasta-la po narudžbi (često k tomu u materijalnoj oskudici i teškim životnim prilikama).

Ocjenjivački sud, koji su činili književnici vlč. Drago Bosnar i mr. sc. Božidar Petrač te potpisnik ovih redaka, imao je obvezu odabrati ponajbo-lje radove, ne znajući o kojim je autorima riječ jer su im radovi bili dani na uvid bez imena autora. Književna je prosudba uvijek subjektivna, u ovom slučaju nužno i kompromisna, no u najvećem dijelu izbora članovi suda bili su usklađene prosudbe, ali bez pretenzija da se njihov izbor uzima, pa ni implicitno, kao književnokritički sud.

Možda je suvišno ponovno pripominjati da rezultat natječaja što ga sa-žima ova knjiga nije antologija - još je za to uvelike prerano - ali jest stano-vit presjek književnoga stvaralaštva nadahnutoga kršćanskim motivima i temama. Premda nepotpun - jer se na natječaj ne odazovu svi afirmirani pisci za koje bismo pretpostavili da se mogu odazvati i za koje bi organi-zator, Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranj-


16NEBESKA BONACA

čić«, želio da se odazovu, a kamoli brojni pisci koji se tek pomalo afirmi-raju ili tek započinju pisati - on je ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti, na svoj način i reprezentativan jer uspijeva sažeti raznolikost poetika što krase duh našega književnog trenutka.

Zaključno, i ove je godine natječaj pokazao ustaljene vrline: da knji-ževnost kršćanskoga nadahnuća ima i daha i duha, da je motivski spektar širok, ali i da tematski može biti usredotočena, da ima potencijal u svim predloženim žanrovima, da pobuđuje stvaralačke energije te nam napo-kon ponovno posvješćuje da i među našim svećenstvom imamo vrijednih književnih pera, koja nastavljaju bogatu stvaralačku baštinu stotina naših svećenika književnika.

Nadati se je da će ovaj natječaj, uz podršku odgovornih u našoj crkve-noj i građanskoj javnosti, ostati redovit i s vremenom postati tradiciona-lan ispunjavajući svoju osnovnu svrhu: da bude pokretač i promotor kr-šćanskoga književnoga stvaralaštva i njegove afirmacije unutar ukupnosti razvoja suvremene hrvatske književnosti.

dr. sc. Vladimir Lončarević


Duhovno biloPOEZIJA



19NEBESKA BONACA

Sanja KneževićZadar

Prvi susret

Izgnani u Egipatvraćamo se nevinim obalama Gacke.U trojstvu zemlje –otac, majka i sin.

Dok te skrivam u tobolcukroz plavet tvojih očijumi se smijemo proljećui ne sluteći bol svijeta.Čuvajući našu tajnuu blagosti svoga pogledakošuta promatra kako s prozoraprstima povlačimo mjesečev dukat i njegov sjaj s neba ucrtavamo usrce prvog planinskog sunovrata.

U travnju, u Bijeloj nedjelji zabljesnule su očiOca i Sinasusrevši se tiho i nježnopoput para labudova što lagano promiču među zelenim obalama Gacke.


20NEBESKA BONACA

Ida MarkovićVodnjan

Marija

Koliko korki si učinilakoliko suz

i patimenstva provalakad su ti sina osudili.

Kolika je srića zgojiti dite,veća nesrića je

zgubiti ga.Ukrunuli su gas onin trnjen

ča je tebi srce probolo.

Rad bin te viti, Marija,na unoj groti

mriž vali i vitron,zapoštati te u pensiri

i uni dan te pitatikoliko je vridija

moj život.


21NEBESKA BONACA

Danica BartulovićPodstrana

Duhovno bilo

To duhovno bilošto kuca tihoritmičnomeđu čeonim kostimakao kazaljka na nekom tajanstvenom satu satimadanima noćima pokušava prenut me iz mrtvog snanaučit disati dubokokao što mirisno narančino drvo dišekao zora kad se u kristal pretvarakao morekad ga plima na dlanovima svojimtitanskom snagom diže rascvjetati dušupretvoriti u mladu zvijezdu na kojoj Bogsveto sjeme budućnosti sije


22NEBESKA BONACA

Lidija BajukZagreb

Očev vinograd

Mišljah o hrastovim bačvama, o u njima mladome vinu,o vonju na plijesan i kupinu, ah, najzad o razmetnom sinu.Kom žito je zlatom rodilo, taj zna da žanje kad sije,al’ vino će olako ispiti tko kopao vinograd nije.

Snatrim u sjenci razabiruć med jalovom lozom pjevBožanskog glasa nad grobištem, iz neba, niz čokot, u zijev.Po brijezima sumrak se uspinje, iz košnice srčući slad.Nezvana sjenama izmičem. Pod brajdama studen je. Had.

Zašlo je sunce za brezama. Na trsu uveli list.S jesenjim vjetrom kroz busenjekorača očajni Krist.

Prazna sad bačva je hrastova, iz preše cijedi se mrak.Raskopan očev je vinograd.Čokote obrasta slak.


23NEBESKA BONACA

Lidija BajukZagreb

Spoved za vrbo1

Prosimo vas, japek,vrbo seči najte!

Oprosta nam dajtekaj smo zamudili,na meši nej bili!

Vujnica i vujča,na ivanjsko paprat

spod vrbe smo stali,z kola v berek pali

i trdo zaspali.

Tetec i vi, strina,zišli smo se z vilaj,

tancali kak nori»Konje, kočiš, tiraj!«2

V grabi ognjec gori.

Kuma križovata,devet aldomašaž jimi smo si spili

i tri očenašakre ognja zmolili.

Posluhnite, sosed,pri ognja svetliniprejo smo motali,vu kalnoj vutlinizlato smo sejali.


24NEBESKA BONACA

Jeste čuli, mama,da ste cvrtje pekli,Zlatonosca v peči3

kak so stiha rekli:»Najte vrbo vseči!«

Sosed moj, turobni,kaj je to z živlenjem,

kmičnim kak vu grabi?Na savez z zelenjemnigdar več ne zabi!

Jezušek naš milii patroni sveci,

dej tak dobri bilikaj bi svoji decigrehe oprostili!

1 pjesma je nadahnuta međimurskim svatovskim napjevom Japek i mamica2 stihovi iz popularnoga tradicijskog napjeva iz Međimurja3 Zlatonosec v peči – misli se na pretkršćanskog boga kućnog ognjišta


25NEBESKA BONACA

Tomislav BaranZagreb

Anđel Gospodnji se moli

S kampanela s Krapnja zvone zvonaI putuju zrakon punin soliValovi se klanjaju prid stinonTo i more Gospi nan se moli.

Ruke sklapan službenici BožjojČa je tila da je voja tvojaBlagoslov i mir nan Mater šajeIznad ovog blaženoga škoja.

Molitva mi cilo biće kripiBožje riči ilo bi i piloAnđel Gospodnji mi sad govoriDa se Rič pritvorila u Tilo.

I da se nastanila sa namaI na Krapnju, tome rajskon škojuNatopila milošću je svojonLipi škoju, svaku spužvu tvoju.

Anđel Gospodnji se sada moliDok mu vitar piva svoje psalmeZdravo Marije ka perle niženMilost s Neba izliva se na me.

U zelenon boru život bujaRaspivani cvrčak to se skrivaI galebi pustili su glaseTo se Anđel Gospodnji sad piva.


26NEBESKA BONACA

Tomislav Marijan BilosnićZadar

Obitelj

Obiljeobitelj je uljesol i staklosati svitanjau njoj baš ništanije isključeno

Veliko slovo Os kojim ognjimos kojim čistimos kojim pribavljamoželjezo i vosakbarut i zlato

Iz kostiju i pepelaobiteljsvjetlošću ognjišta zbliženauz hranu i lozu na svetištuOtac s vlašćunad vatrommajka nad ognjištemsin nad plavim nebom u očima

Vrata su vatradok obitelj rastepupak rasplićućižrtvenikpreko kojeg vrijeme prolazi


27NEBESKA BONACA

Obitelj s udovimaoko ognjištatajne kružnoga životana živom kamenu riječiu mudrosti vremena

Svježa krv korijenaobnavlja staru sliku obiteljikoja sjediu blagim udubinamazemljeKako li je lijepo na ovom oblakuu svježini nebaMlijeko Djevice kao mjesečinagrozd koji misli na berbuduše

Bože slušajući tedok posve zanesen govorišzaboravljam čak i životNova se zorapenjekroz krv moga djeteta

Pod svodom slatkih jabukau svjetlosti rastvorenih rukuna stablu u grlu zvijezdaobitelj obiluježivotzauvijek jednostavankao majčino ime


28NEBESKA BONACA


Otac

Otac izlazi iz jutrakorača po rubu pučinedjeca drijemaju

Nebo je velika prazninakad u kući nema zvijezdakoje padajuu dječji san

Trajno se mijenja slikakao sjenaOn je jaja sam Onprvi i posljednjiu budućnosti

Naučio me svim vještinamaotkrivajući stopu s ostatkom nebaSjeme teče zemljomi rađaju se zvijezdeu njezinoj utrobiDjelo Božje prašinapomiješana sa suzamadjecetajnu razglašavajuu knjigama


29NEBESKA BONACA

Stvarno te poznajemu zagonetnostiOčea ne bih te mogao imenovatiSvaki dan čekam časkada će iza maske gospodarapojaviti se lice čovjekalice Bogasjajno poput moje radosti

Neba će uvijek bitiu očima djeceu očima onih koje Otac umiva


30NEBESKA BONACA


Stjepan Kranjčić

Dok je svećenik dolaziomislio je na povratakNitko ne smije ostati samizvan dohvata neba

Bez majke s Djevicomkriž u Križevcimakriž kao blagoslovKrist je ljubavtrnjekruna kao mreža

Svećenik među ljudimasa svimapo selimapo gradovimadiže rukuda prvi do njegane bude kažnjen

Poniznost tako služenada ga ne mine kaležkoji mu prinoseDarežljiv zaustavlja onogkoji prolazi samnudi mu gutljajkoji ga idemrvicupalu iz sazviježđa


31NEBESKA BONACA

Bože jednom zauvijekotvori prozor siromahada mu kućuispuni nebokuću koja jedomovina -svi su jedno u meniu svakom tko je svezanvidim brataobitelj svoga narodaNa hodočašćusvećenik nosidom s vratima nebaizlazi mu u ususretumirućistazom na kojoj su se izmiješalioprosti i nade

Razdoblje trpljenja -voda se popela do dahavatra srce obnovilaprvi korakposljednji je korak -Može li Bog bez nas


32NEBESKA BONACA

Božica BrkanZagreb

pepel(nica)

naj zaboraveti čovek naj da si prašina i da buš se v prašinu nazajzišeli na tvojemu je sprevodu rečeno (ko bi se kej drugo okoli ikojega i ičijega groba i sudil spregovoriti)

nekoja žena tu i tam ju vidim kak štiha pleje nekej bere sredi grada de se imaš greti na kej si srce želipo svojemu malomu vrčaku prek snegarasipa pepel i vuglevjekej su nagorela drvabukovakej da su z dipove pilanejel nema kam hititijel misli da bu bole raslo

morti je i ne na pameti kak ste sredi zime z pepelnicum hodili po jorajnu vlekli jornice i onak si crnisejali pepelda bu se bole raslo(kak ste ga samo tulikoga nabirašili)


33NEBESKA BONACA

a na večer su si pekli pražetinu z špekomkej su im snehe nadavale po seluda jim mužem ne zjorjeju brazdupo sredi dvorišča

Manje poznate riječi:Pepelnica – Pepelnica, Čista srijeda, dan iza fašnika

jornice – dio pluga

nabirašiti – nabrati, nakupiti, namoliti sve po malo

pražetina – miješana pečena jaja, sl. čak. fritaja, polj. jajecznica

zjorjeju od zjorati - izorati


34NEBESKA BONACA

Sanja DamjanKoprivnica

Mati

zipkajoči tvoje v menevuprtemoji prvi korakido tebe moje ruke tebe su grlileprvu

prva lubafv tvojem klupku vune spiona ne pita kaj koštasamo osmehi imaš lep den

moja je matiimala trde žuleal' navek me čekalotoplo jelo, oprane robačei pitanje kak sem


35NEBESKA BONACA

moja mati moja stenamašem joj s pučine morjamati, ve su drugi cajti,moram iti, matičekaj na me gda se vrnem mati domačekaj na mekušlec svoj ti šaljemkam god idu moji puti


36NEBESKA BONACA

Božica GašparićKoprivnica

Nebeska bonaca

Zalazak sunca miriše .na more čiji vali šapućumolitve vječnih maslinika,Predvečerje povjetarac polijevablagoslovom nebeskih kapljica, Zvijezde po daljini kao razigrana djeca bježe,Hodočasnici po krletkama svojih duša prosiplju svete riječi – na krilimamisli rastu – zrnje boliklije kroz Njegovu Ljubav,I tako svjetlost sadi cvjetne vrtove – male i utihnuteriječi, a stisak u srcuod vrhova svijeta je i veći,Klekni iscrpljenosti,Maramom obavijeni gnjevi,Virska bonaca kroz akvarelna vrataanđelima podarila je hvalospjev,I nebeskom slikom obrisan je znoj s umornih lica, cvijet agave u visinamaotok je mirnih pjesama, po njem seone dodiruju u sreći, cvrčak biserniceu borovinu sprema, iglice po mirisimabojom krede ucrtavaju kipiće,Kamena kuća s dvorištemosušenih visokih trava uspomene u postelje prolaznosti poliježe,i crkveni zvonik tišini mudra slova kleše.


37NEBESKA BONACA

Ana GuberinaZagreb

nalazim Ljubav

u svakom udahui izdahuu suncu i kišiu glazbi i vjetruu slikama danagrlim svjetovekoji mi se dajui neću propuštatijutarnju srećušto ustajemni večernju što umorna mogu lećini dnevnu što trčeći grlimovaj svijet čudesanneponovljiv ovoga časadrugog će već bitinov i drugizahvalna sam Tišto sudjelujemu ritmu svemiraza sreću meni je dovoljnogledati srcem i samo biti


38NEBESKA BONACA

Željko IvankovićSarajevo

Pokladna večer ili – Ne dajte mi da zaspim

Kažeš: – Majka je biće zašiveno za oblak.Gledam tebe, pa gledam oblake. Ti seludo zabavljaš, a moje sjene se sudarajujedna s drugom ko udovice u koroti.Kažeš: – Otac je hrast spržen munjom.Gledam tebe, pa gledam imelu visokou ogoljeloj krošnji. Ti se gorko smiješ,a u meni ko lude djevice ciliču snovi.Bože, kamo mi je poći u danu u kojem si uspio zavaditi rijeku, vrbe i pokisle vrapce?U danu u kojem su mi brat i sestra zaljuljali dvije strane svijeta pa se more uspelo na sprudove smokava i ribe mi se rugaju s polomljenih maslina?


39NEBESKA BONACA

Ana KrnjusPazin

Obiteljsko hodočašće

Okićeni oltaribiblijskim prikazimaoslikani zidovispleteni stupoviprekrasni vitrajodjednom su u mom okuizgubili svoj sjajpred veličinom boli i ljubavimladih roditelja s bolesnim djetetomu naručjuiz čijeg blagog pogledaizvire izvorskačistoća nevinosti.Kod misnog slavljau punoj velebnoj crkvisvetog Petra i Pavlasvoje pjesme i molitvestavljamo pred oltar,roditelji Boguprikazuju svoj Dar.Odsjaj srećes njegova licai nade s lica roditeljajasan je znak da je Boguho svoje djetetu prikloniokoje je s prvim blaženstvom podareno.U svojoj dobrotini nas bogataše


40NEBESKA BONACA

Bog nije otpustio prazne.U nama je raspirio plamveć zapretane iskreljudskosti, poniznostii nade u oprost grijehanaše oholosti.


41NEBESKA BONACA

Vesna Miculinić PrešnjakRijeka

Molitva

Jutrom si mi ovim

U kapima sjajne rose

Umor s nogu prao

Da svjetiljka budem bratu

Radost si mi dao

Kroz topao vjetar

Da ko školjka sviram

Dao si mi dušu

Da sestrine ruke diram

Kako da ti molitvom

Kažem hvala, hvala

I pogledom milujem

Svu modrinu neba

Kad samo Ti znadeš

Što mi ko malome zrnu

Na proplanku dana treba


42NEBESKA BONACA

Daniel NačinovićPula

Sveta Fameja

Zbudì se, o dîte, rumèno je nebo;zbudì se, ditìću, nî ura za spat!Priko pustìnje, na tovarìćudanàs nan je dugo bižàt…

Bîsan je Herod jeruzalêmski.Soldâte poslâ je na Svetu Famèju,a kralji su pošli, tri kralji z Orijenta,i blaki skrivaju zvizdu gorêću…Poć nan je zdólun u Egipat!

Ti palma si mlada – o sveti Božìću! –i rano trpljênje u ljudskin življênjuBojžega Sina za kega proròkireklì su u Libruna spas čovìka da h nami će doć.Po prahu, po šfaltu, pod palàci staklèni– Marìjo, Osìpe, Kralju naš rojèni –i nami za vami noćàska je poć!

Glej, sunce grê gori i vidit će műkēi trnje i čavle na judèjskoj groti;i jopet će čut se plač dice u Rami,zdignut će se Tilo z križon na Golgòti.


43NEBESKA BONACA

Ma, će puknut stina i maknùt se stražekad smrt bude pala prid svitlon svanûća,kad, Ditìć moj, svi mi budemo nad grobonVazmèna Famèja u blîsku Uskrsnuća.

Zbudì se, o dite, rumèno je nebo;zbudì se, ditìću, nî ura za spat!Priko pustìnje, na tovarìćudanàs nan je skupa bižàt.


44NEBESKA BONACA

Katica PetrekovićVodnjan

Suze žalosti

Večeras mi je

u krilu sidilo dite,

čigove su suze kapale

na moje ruke

ke su držale

to debulo tilo.

Deštin mu je ukreja

najveću bogatiju:

mater.

Boli me njigova žalost.

Pomori mi dragi Bože

da najden beside

ke bi baren mrvu jenu

strle dišperiju z njigovega

malega srca.

Milujen mu črne

brkaste lase

i plačen

skupa s njin.


45NEBESKA BONACA

Vlatka RagužKriževci

Moja hodočašća

Hodihi hodočastihtamo gdje me zavjetovaše moji stariod Koruške i Bistricedo Gornje Rijeke i Glogovnice.

Hodih i brodihi častihlik Gospeod Prigorja do Hercegovineod Primorja do Katalonije.

I tamo gdje hodočastihvidjeh mir i blagostna licima onih koji se Gospi utječu.


46NEBESKA BONACA

Ante SekulićZagreb

Zaboravljen idem

Zaboravljen idempreko zavičajnih ravnica.Sam.

Ne plačem, Gospodine,Suze sam prosuonegdje na zgarištima davnihdjedovskih salaša.

Ne mašu mi stari jaseni,niti se njišu vitki jablani,ne šume sazrela žita.

Prolazim kraj milih uspomena,usnulih grobova i ispisanih križeva.

Prolazim zaboravljen,al' ne plačem, Gospodine.

Vjerujem u Rađanje i Život,vjerujem u Tvoju Dobrotu.


47NEBESKA BONACA

Slavko VranjkovićNuštar

Mati

Ime je to u kojem se zrcali nebood ljubavi, od bola, od sna dječjeg satkano,toplo kao jutro iriječ izgovorena nakon buđenja.Od njega raste djetinjstvo,bezbrižno kaolet leptira, cvjetovi proljetnii modro nebo nad ravnicom.Kad zovnem:»Majko, mati, moja jedina«,odjeknu polja, sokaci, dvorišta,oko zvonika zalepršaju golubovi,a šuma, daleka šuma,odgovori jekom stostrukom:»Majkoooo, matiiii mojaaaa jedina.«Kažem li: »Boli me, mati moja,umoran sam, ljubavi žedan....«Njeno srce odgovori,a ruke me čekaju tople ko zagrljaj.I sve bude drugačije: tuga nije tužnija,ni bol nije bolnija,a mrak nije mračniji.Bila je svjetiljka iblagotvorna kolijevka djetinjstva.I danas tepamu samoći, nemiran od bola, od životai tepat ću do zadnjeg daha: »Mama, mati moja!«I mrtva me čuje .


48NEBESKA BONACA

Glas mi prepoznaje između stotine drugih,po boji mojih snova,po mirisu mlijeka kojim me dojila.Srcem me čuje!Dok sam rastao, uz nju je raslo nebo, zemlja tijesna ko košulja, au meni život, radost u meni,budućnost velika i topla ko oči njezine.Ne bojim se onog što dolazi od jučer, od sutra.Život je rijeka, a ja sam plivač. Ona me čeka na drugoj obali.U meni ostalo djetinjstvo i nježnost u koju se vraćam .Hodam bez straha.Molitve me,oči me njezine prate.


Sunčevi izlasciKRATKA PRIČA



51NEBESKA BONACA

Ružica Martinović-VlahovićSlavonski Brod

Sunce iza oraha

Svake godine u kolovozu izlazilo je ono uvijek na istom mjestu, iza ve-likog oraha, tamo na najudaljenijem dijelu susjedove okućnice uokvireno vizurom prozora kraj kojeg je sjedila. Nicalo je polako, klijalo iz debla i penjalo se po granama te se veralo na vrh i tamo zablistalo kao pozlaćen ukras na vršku božićnog bora. Potom se sunce okruglim petama odgur-nulo i odskočilo put nebesa, moćno, jarosno, negledljivo.

Evo, već treće jutro zaredom nazoči svitanju. Ponekad je ustajala ranije da ga može vidjeti; najbolje ga je zateći još na ležaju, pri izlijeganju. Dok kljuje ljusku noći oštrim zrakama. Pri tom bi osjećala ispunjenost i zado-voljstvo kao nakon korisno obavljenog posla. Činilo joj se da je dan pun malih čuda. Sitnih uslišanja. Neobičnih podudarnosti i previše slučajnosti da bi bilo slučajno. Kao da je netko samo čekao na njene želje i molitve. Da ih pronikne i ispuni. Imala je osjećaj neprestanog dobivanja, stalnog obogaćivanja, samog od sebe.

Nije bio takav svaki dan. Ali ovaj svakako jest! Bilo je pravo vrijeme za sabiranje: trebalo je skupiti rasute godine, zacijeliti pocijepane, odgrnu-ti zapretane, glancati zahrđale te ih sve obasjane i očišćene disati lagano poput morskog zraka.

I tako se pred sunčevim pogledom počela spuštati niz ljestve vreme-na. I pred njom se redala slika za slikom. Vidjela je ženu od prije nekoliko godina – tada još nije bila sama; imala je malu obitelj, supruga i najmlađe dijete, već gotovo odraslo, pred odlazak na studij. Živjela je sporije, ali još uvijek stizala većinu stvari dobro obavljati. Suprug je potom otišao, i sin također – ostala je sama pred suncem.

A još ranije, možda desetljeće, žena je s lakoćom dosizala amplitude svakodnevnice, vidjela ju je još vitku i okruženu bukom ukućana, kako spretno servira, kuha, kreće se od stola do štednjaka (da joj je znati koga štedi – žene sigurno ne!); kako obavlja poslove i istovremeno odgovara na razna pitanja i komentare. Pogled joj malko zabrinut, ali glas je ljubazan i mekan, ponekad napet zbog opterećenja. Oko nje velika djeca, hodaju-


52NEBESKA BONACA

će drveće po kući, nadrastaju je sinovi, uvijek nešto traže, trebaju je, ra-duju joj se. Pomalo se počinje gubiti u toj šumi – ne pronalazi uvijek put do svakog od njih.

Pa još ranije, gleda ženu u najboljim godinama. A ona se osjeća kao moćna i velika u svojem carstvu: kontrolira stvari, radi naporno i brzo; malo se odmara, sve uspijeva i kada navečer djecu spremi na počinak, sa zadovoljstvom zaključa vanjska vrata i navuče debele zavjese na prozore. I taj trenutak osobite lakoće: sve je njeno sada unutra, na okupu s ove stra-ne svijeta, kao u korablji, spašeno i blagoslovljeno! Zavjese njenog doma su zastori na kućnoj pozornici. I svaki put kad prekriva prozore, pojača se blagi osjećaj ugode; kao da navlači zaštitni sloj između ostatka stvarnosti i njih, neku anđeosku koprenu oko svojeg doma, svoje obitelji. Nevidlji-vim prekidačem okreće se prema sceni života unutra gdje se sve svijetli od njihovih blizina. Kao da se Božje oko izvana premjestilo unutra i bdije nad njima cijelu noć.

Jednom je moralo prestati, iako se čovjek uvijek iznenadi vremenskim tijekom, čak kad je i predvidiv. A kad nije, onda je još tisuću puta teže. Kao što je bilo onih ratnih godina; obitelj se najprije skupljala u podrumu, a onda su djeca morala otići na sigurno (sigurno od rata, ali posve nesi-gurno od ljubavi i sigurnosti svojeg doma). Jednim potezom zbilje cije-la je scena iza zastora zbrisana; nestala je, a zavjese su sada bile od dasa-ka i zamračenje je moralo biti potpuno. Vidjela je sebe kako u grču stišće upravljač automobila, nagnuta tijelom naprijed, kao da će tako prije stići na posao, u sigurnost skloništa. Ulice puste, samo pokoja mačka lijeno se vuče pločnikom. Tiha molitva na usnama i glasna glazba s radija da se ne čuje urlanje sirene i štropot granata.

Potom vidi mladu majku s malom djecom, igraju se, neki već pohađaju školu, a ona još uvijek uči i ima tisuću drugih nagnuća. Htjela bi mijenjati svijet nabolje – vrijeme iluzija još traje. A ujedno prolazi put revizije vla-stite istine, tunelom iz kojeg se nikad ne zna gdje će izići. Na sreću, nije izišla daleko od svoje ceste, tako da je brzo uhvatila smjer, možda malo opreznije i s manjom brzinom. I uvažavajući više ostale vozače.

U doba rađanja, kad su anđeli slijetali u njihov dom, još je nevješta mlada majka, puna nesigurnosti i dvojbi o stvarima koje nije nigdje uči-la. One se uče u školi srca, a tu školu malo tko može redovito pohađati; ni učitelji nisu uvijek najbolji. Uspjeh školovanja sazna se istom kad se po-stane učitelj vlastitoj djeci. Onda se nedostaci počnu vrtoglavo umnažati. I svaki od njih znači manjkavi djelić u mozaiku djetetove osobnosti. Koji


53NEBESKA BONACA

je vidljiv tek kasnije, kad bi se cjelina slike trebala pokazati i jasno zrcali-ti. Što roditelje osupne i izjeda jer naknadno ne mogu puno popraviti. A i mislili su da je sve već uspješno posloženo.

Vidjela je potom sebe i svojeg supruga u vrijeme prije vjenčanja – is-punjeni drhtavom privlačnošću i malim dodirima, a ispred njih je hodala velika, sjajna sreća. A prethodno iščekivanja, strepnje, sanjarenja, zalju-bljivanja, dani satkani od trenutnih osjećaja. Živi se od čiste emocionalne supstance, koje toliko malo treba za radost i za suze. Sve ima boju, inten-zitet i oblik; može oživjeti u trenu jer mali duh obitava u stvarima – lako ga prepoznaš i dozoveš. I neprestano se obogaćuješ, jer što primaš, umiješ zadržati pa potom i umnažati.

Početak studiranja i prvi odlasci od kuće; vižlasta od penjanja po brd-skim kamenim gromadama, natopljena mirisima bilja i crljenice, tamno-puta od zrelog sunca i jedra od slatkih ljetnih plodova, dolazila je s jeseni u veliki grad i donosila mu sve to. A on ju je dočekivao hladnoćom i indi-ferentnošću. To ne znači da je nije darivao svime što je zaželjela od njega; obilno je hranio njezinu duhovnu provincijsku glad raznim oblicima svoje ljepote i raskoši. Ali uvijek je to bivalo pomalo ozbiljno i distancirano. Kao da bi je već sutra mogao ne prepoznati. Pokušavala mu se umiljavati, pri-lagoditi se njegovoj ćudi i ukusu. Pa je zaglédala u žene kako su odjevene i koja je moda sezone. Te studentske godine pune intelektualne moći, go-milanja raznih znanja, slatkih i jakih prijateljstava i želje da se dopre u sve dijelove svijeta u sebi i oko sebe! Ni ne sluteći svoju krhkost i malenost. Dobro je ne znati, da se ne izgubi smjelost.

I eto je u vremenu prije odlaska iz zavičaja. Prije rezanja korijenja. Srednja škola, svakodnevni odlazak na vlak. Običavala se ujutro, odmah nakon ustajanja, popeti iza kuće kamenim starim stepeništem koje vodi u pustoš krškog raslinja. Tu, na gornjoj stepenici okrenutoj prema istoku, u skrovitoj pustoši intime gole prirode, dočekivalo ju je okruglo sjajno sunčevo lice netom ustalo iznad brdske kosine. Iza sunčevog, gledala je drugo još sjajnije, prijateljsko lice svojeg Stvoritelja – molila je uvijek istu jutarnju molitvu. I sada je moli. Ne, nije infantilno – to je kao topli dodir ili poljubac – uvijek djeluje. Nekad joj se učini da joj je cijeli život proletio između dvije jutarnje molitve pred suncem. Kao da su se stijenke života slijepile i da je taj virtualni prostor od nekoliko desetljeća posve nestao. Kao korice knjige, kao sklopljeni dlanovi.

U to vrijeme se gotovo svakodnevno penjala po sivom oblom kame-nju, koje se gomilalo sve do vrha brda. A između kamenja stršilo je poko-


54NEBESKA BONACA

je šturo stablo duda, bora ili košćele. Divlji šipak i vrijesak, mirisne trave i pokoje jezerce crljenice. Na takvom jednom ovećem kamenu vidi sebe kako sjedi na vrhu savijenih koljena obručenih čvrsto rukama i bradom naslonjenom na njih. Ispod dolina sa srebrnom rijekom, a ona gleda gore prema velikoj bijeloj crkvi položenoj nježno na dlanove obližnjih litica. Lice joj se odjednom ozari, podigne glavu kao da čuje misao – koju je net-ko iznenada umetnuo u njenu misao: »A zašto ti ne bi povjerovala meni – zauvijek!?«

Obasjalo ju je unutarnje svjetlo: – Pa, naravno! Da, da, da! – ponavljala je naglas uzbuđeno… i

radosno… I svjetlo se od tada nije gasilo. Od ovog je susreta počelo putovanje. Ili

bolje rečeno, tu putovanje prestaje; dalje nema osunčanog puta; i ne vidi se prolaz. Prije kao da nije postojalo. Je li to stoga što je bila ponovo ro-đena, odozgor!?

Stigla je do susretišta, slika se preklopila i sve je sjelo na svoje mjesto. Onda sama, sada ponovno sama, ali nikad osamljena. Ova sadašnja i ona davna, uvijek ista pod sunčevim sjajem, vječno mlada sunčeva nevjesta.

Spusti šalicu s kavom na stol. Uzme olovku te zapiše datum. Ove godi-ne jedan dan kasnije, možda je krošnja narasla. Sunce je ispalo iz okvira prozora i ne može ga više vidjeti. Samo nazire odsjaj iza ugla kuće – kad bi ga barem mogla slijediti. Još po stanu nekako hoda, od sobe do sobe. Ali vani, prijeći toliko stubište – to više ne ide lako. Sad je već i izgubila naviku, a i potrebu. Ali neka! Nakupila je dovoljno svjetlosti kao cvrčak, pohranila dovoljno sunčevih izlazaka – imat će do sljedećeg kolovoza. Uto netko pokuca na vrata.

– Mama, mi smo! Priđe joj sin, položi ruku na rame i poljubi je u obraz. – Kako si jutros? Što radiš? – Ah, dobro! Evo putujem do sunca i nazad. I obavljam veliko spre-

manje. Nije baš sve shvatio, ali se samo nasmiješio. Navikao je na njezine sličice-riječi, pa i apstraktne.

– Riječi nisu najvažnije! – pomisli. Ne mora se sve izreći, glavno je da se može, kad zatreba. A unučica joj već sjeda na koljena. I grli je.

– Danas ću, bako, ostati kod tebe, cijeli dan. Hajde, pričaj mi, pričaj! – Dobro, lutko moja, evo ti priče: o suncu za orahom i ženi za

prozorom.


55NEBESKA BONACA

Zdenka MaltarNovi Marof

Nebo iznad sela Sveti Josip

Jednog kišnog travanjskog dana, kakvi su uostalom svi dani u to doba godine, Tatek je na sjever Njemačke doputovao u sivom odijelu. Sivo odijelo s predugačkim nogavicama kupio je za Marijinu promociju i još je bilo kao novo. Na obiteljskoj fotografiji s promocije sjajio se u tom istom odijelu dok je ponosno držao buket ruža u celofanu. U selu Sv. Josip Tatek i Mamika su za svoju doktoricu napravili svečanu večeru kakvu selo nije vidjelo. Poslije je Tatek svima u selu pripovijedao u kakvoj velikoj bolnici u Njemačkoj radi Marica, a na krovu te bolnice su dva heliodroma za helikoptere koji tu do-premaju teško bolesne ljude. I zet Johann, Nijemac, radi u istoj bolnici gdje rade najbolji doktori iz cijelog svijeta, ponosno je objašnjavao Tatek.

Kada je doputovao tog kišnog dana da bude sa svojima, za večeru je narezao šunku koju je donio sakrivenu u torbi s odjećom. U kući nije bilo kruha.

– Tatek, mi ti baš ne jedemo meso, a kruh kupujemo smrznuti jednom tjedno pa ga samo stavimo u mikrovalnu – rekla je Marija.

Drugi dan Tatek je kupio brašno i kvas i zamijesio tri kruha. Navečer su unuci zaspali, svaki s kriškom kruha u ruci.

– Tatek, nemoj to više raditi, mrvica ima posvuda – rekla je Marija. Johann je Tateku pokazao heliodrom na krovu bolnice, poslije su svi

večerali u restoranu uz fontane i plavičasto svjetlo. Na stolu nije bilo kru-ha, samo malo vrlo tanko narezanog peciva. Tatek se bojao mrvica na glat-kom bijelom stolnjaku, pecivo nije ni taknuo. Neka vidi njegov zet Johann da se on, obični seoski stolar, zna i te kako ponašati, neće on valjda Mari-ju, koja njemački govori kao Njemica, sramotiti. Svoj posjet Tatek je na-glo prekinuo, vratio se u selo Sv. Josip nakon pet dana. Mamiki nikad nije pripovijedao o kruhu, o heliodromu više nije govorio. I tako je zavladala neka tišina između njega i Njemačke. Nakon njegovog odlaska Johann je često Mariji ponavljao rečenicu: »Marica, ja sem gladen.«

A onda su zaredala pisma.


56NEBESKA BONACA

FRAU MARIA WEBER KONIGSTRASSE 19HAMBURG, DEUTSCHLAND selo Sv. Josip Dojdi dimo Marica, ne piše nam se nič dobrega. Tatek je obetežal, negde

okoli Sisvet na vratu mu je skočila glenta. Vezda je več kak jajce. Otpeljan je vu Marof. Doktori vele da ne za operaciju. Nesam ti štela predi pisati o tom, ali več leto dni se furt oprašča i pozdravla z gorica i ljudima i takaj z pesom. Stra me vuletja, vsi su moji vmirali gda so črešnje cvele. Zamišlam si tebe, tam negde na severu, vu liepi hiži z veliki jobloki, ti glediš severno sonce. Moji vnokeki ti sede vu krilu, a ti im povedaš o našem selu, o semu kaj je Tatek z svoji roka stvoril z ničesa da bi tebi bilo bolše na ovome svie-tu. Senak, čudaj pot si mislim da si predaleko odišla.

Rada te imaju tvoji Tatek i Mamika

[email protected] Macek moja, s Tatekom baš nije dobro, danas je primio prvu

kemoterapiju. Ima jako uplašeno lice i sav je nekako skrušen. Prestao je pušiti. Radim do kasna, posjećujem ga navečer. Primio me simpatičan i drag liječnik, kaže da ste zajedno studirali. Mamika plače, stalno me zove, sanja loše snove (bijela platna, gavrane na gruntu, iščerupanoga kokota), nagovara Tateka na ispovijed, on neće. Sama odluči o dolasku.

Voli te tvoja seka Ana

FRAU MARIA WEBER KONIGSTRASSE 19HAMBURG, DEUTSCHLAND selo Sv. Josip Marica, dojdi čim prije, ovo zlo ne dogo trajalo. Vse pusti i dojdi. Otec se

počel gubiti, prijel je treću kemoterapiju, nikak to ne podnaša. Ne hojdi više. Ščera mi je povedal da se celu popoldan vojzil vu čamcu z tvojim pokojnim Bracekom kaj se vu Dravi ftopil. I nekaj su iskali vu vodi, nekšu varaš, a ne točno znal kaj, i več gda so vidli vse tak bistro, hiže, vulice, cerkvu, najenpot voda se skalila i varoš se zgubila. Znam da te nema šte zameniti, ali naj čko-meti, reči da ti je otec fejst betežen i dojdi dimo, vezda gda te još pozna.

Rada te imaju tvoji Tatek i Mamika


57NEBESKA BONACA

[email protected] moja, Tatek ne podnosi dobro ovu terapiju. Rekli su mi liječni-

ci da zoveš i da si zabrinuta. Možda bi mu vi u Njemačkoj mogli pomoći. Mamika mi govori da se ponekad gubi. Ja to nisam primijetila. Ipak, ne pita više za trsje, ne spominje hrastove u šumama do kojih ni ja ni ti ne znamo doći.

Ne hoda više, ponekad, kad još ima malo sunca, pokušavam ga nagovo-riti na šetnju u kolicima. Uvijek mi tvrdi da se on već našetao. Iako znam da nije, nikad mu to ne kažem. Čak znamo razgovarati o cvijeću koje je cvalo i pticama koje su pjevale u toj šetnji. Jučer mi je tvrdio da je šetao kroz livade i polja i da mu je na rame sletjela zlatna vuga. Upravo je počeo padati snijeg. Znam da se spremaš na znanstveno usavršavanje i da ti je problem sada doći. Odluči sama. Poljubi djecu i nađi dadilju iz Hrvatske, da barem nauče koju našu riječ.

Tvoja Ana

FRAU MARIA WEBER KONIGSTRASSE 19HAMBURG, DEUTSCHLAND selo Sv. JosipMarica moja, otec ti se oprašča z ovim svietom. Ščera se spovedal, dogo,

polefko. Pater mi je rekel da se z smrtju pomiril. Nišči ne razme zakaj nesi dimo došla, pak ni ja. Anica se furt nekam žuri. Oca prihaja vu bolnicu te-kar po večeri glet. Nekaj mi poveda da ti doktorat na njemačkom pišeš, ne-kaj o lečenju boli.

Samor mi reči gdo bo zvračil tvemu ocu i meni to žmefku togu kaj si tebe i vnokeke ne vidimo letima. Reči, al ima takev liek ili ga tekar treba zmisliti.

Tvoja Mamika

[email protected] umro. Sprovod 19. ožujka, na Jožefovo, u 14 sati na mjesnom gro-

blju u našem selu. Javi se. Tvoja Ana


58NEBESKA BONACA

[email protected] moja seko, ovo ti jednostavno moram napisati da neizrečeno

među nama ne postane duboka crna noć koja će nas progutati, po kojoj ćemo izgubljene hodati tražeći se, noć u kojoj se više nećemo naći.

Da te podsjetim znanstvenice moja: »Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način«, napisao je Tolstoj, što misliš gdje smo tu sada mi, nas dvije, Tatek, Mamika?

Znam da se među pismima u tvojem inboxu i ovo možda izgubi, iz-briše. Rekla si mi da ne čitaš baš sve što ti se pošalje. Možda ti pojedini dijelovi ovog pisma mogu poslužiti za tvoju disertaciju »O terapiji boli«, a možda je previše stvarno da bi bilo znanstveno. Tateka smo pokopali u grobnicu od plavog kamena, koju si je sam priredio za počinak. Prije toga je ležao u bijeloj sobi s borovima u prozorima. Pola tijela je umrlo neke tužne hladne noći, bez tebe i bez mene, i bez one čaše vode koju nam je često znao spominjati, sjeti se (»A gdo bo meni betežnomu donesel kupi-cu vode ak vi dve otidete?«).

Znam, reći ćeš sad da postajem patetična, a da bi on sigurno radije čašu vina, no, naglasak je na »donesel«, Micek moja. On ionako više nije pio ni vino ni vodu.

Polovica umrlog tijela, ona koja je odustala od života u trenucima usa-mljenosti, počela se raspadati, a trulež je ispunila sobu i hodnike i svi su osjećali taj smrad. Ruka se objesila kao krilo vrane koju nam je spašavao jedne zime, a ono jedno mrtvo oko ukočilo se poluzatvoreno s tankom naboranom kožom i usahlom suzom koja je na licu ostavila srebrni trag kao mjesečevu stazu, stazu koja vodi nekamo. Liječnici, sestre i sprema-čice, svi su u sobu ulazili na brzinu, s maskom na licu, samo sam ja mogla satima držati zdravu ruku, ljubičastu od raznih terapija i govoriti, govoriti. Riječi su postale traženje i nije više postojala riječ za bol, za tugu, padale su riječi u duboko grotlo kao u zdenac bez dna, samo se tup odjek vraćao kao daleka jeka, jecaj.

U početku se ta zdrava polovica tijela borila, vukla nekako mrtvu stra-nu. Čvrsto me stiskala zdrava ruka i beskrajna su bila polja kojima smo zajedno hodali u tim mjesecima umiranja. Često si i ti bila s nama. A nje-govo jedino oko, i crno i sivo i plavo, to je oko upiralo pogled u mene, u bolnički strop, kao da traži nebo iznad sela nad kojim odjekuje naš smi-jeh. Zbog tog oka ja ti sada pišem i to me oko prati, ohrabruje i smije se sa mnom, čak kad više i ne zna tko sam ja.

Tvoja Ana


59NEBESKA BONACA

[email protected] Engleskoj sam, radim na disertaciji i na jednom velikom projektu.

Misliš da mene ne boli. Doći ću po Mamiku. Šaljem ček na deset tisuća eura Udruzi oboljelih od raka. Molim dogovori sve pojedinosti. Ne želim da se o tome govori.

Voli te Marija


60NEBESKA BONACA

Damir D. OcvirkPula

Bankar Oktavijan i njegov toranj

Gospodin Oktavijan je i toga dana ustao prije svitanja, načinio jutar-nju tjelovježbu, doručkovao zobene pahuljice – te pohitao u svoj direk-torski ured.

Umjesto da se prihvati redovitog posla, izvukao je iz ladice priručnik o skijanju i stao prelistavati pohabane stranice, sve dok tajnica nije odš-krinula vrata i plaho kazala:

– Došla je jedna fina gospođa i krupan gospodin... najavljeni za jeda-naest sati!

– Neka pričekaju! – okomio se gospodin Oktavijan na nju. Međutim, tajnica je ustuknula, a u njegov ured upadoše najavljeni

posjetitelji. Gospodin Oktavijan se počešao po dlanu: – Dobrodošla gospoda trebaju žuran kredit za...? – Ha, ha, ha... došli smo po cijelu tvoju banku! – fina gospođa ga po-

drugljivo prekinu. – Želite kupiti... moj poslovni toranj – promucao je gospodin Oktavi-

jan – još nezavršen...?! – Ha, ha, ha...! – ona se opet nasmijala. – Djedice, ne trebaš se ničega

bojati jer mi donosimo tebi punu vreću slatkiša! – Slatkiša...!? – gospodin Oktavijan je obliznuo usnice.– Nudimo dokapitalizaciju tvoje propale banke! – fina gospođa se uoz-

biljila. – Svježim novcem... pošteno zarađenim! – Dok... apitalizaciju!? – štucnuo je gospodin Oktavijan pa sakrio pri-

ručnik o skijanju u ladicu stola. – Moja banka nije propala... i ne zovite me... djedicom!

– Na jednu novčanu jedinicu tvog poslovnog udjela dodajemo naše dvije pa ćemo zajedno dovršiti i tvoj poslovni toranj! – pojasnila je svoj prijedlog, ali se i zabrinula: – Zar te staračka demencija posve shrvala?!

– Tako gubim većinsko vlasništvo u banci!? – oči gospodina Oktavija-na se zamutiše suzama.


61NEBESKA BONACA

– Ostaje ti pravo na imenovanje jednog od tri člana uprave! – fina gos-pođa se zgranula njegovom nerazboritošću te mu ponudila bijelu mara-micu: – Nije sramotno plakati u tvojim godinama... djedice!

– Razgovor je završen! – zakričao je gospodin Oktavijan. – I još nisam djedica!

– Ne želimo da ti se nešto ružno dogodi na skijanju! – rekao je krupan gospodin i veliku šaku spustio na njegova krhka pleća.

– Ski...janju?! – Ionako djedicom nikada nećeš postati – gospođa je dodala i bijelu

maramicu zadjenula u gornji džep njegova skupog odijela.– Vidimo se doskora... djedice! – rekao je krupan gospodin na

rastanku.Nakon njihovog odlaska riješio je gospodin Oktavijan samovati neko

vrijeme u svom uredu te preskočiti ručak. Tako je u podne posegnuo, umjesto za žlicom tople juhe, za čvrsto uokvirenom fotografijom koja je resila njegov radni stol. S fotografije se smiješio ljepuškasti mladić, glatkog lica i neposlušnih uvojaka – odjeven u skupu skijašku odjeću.

Gospodin Oktavijan je duboko uzdahnuo pa se dovukao do klizne sta-klene stijenke na zidu velebnog ureda i polagano je rastvorio. Podno nje-govih nogu ležao je maleni grad, a iznad njegove glave prostiralo se samo nebo. I on se tužno zagledao, s vrha svojega poslovnog tornja, put južnog obzorja.

Tamo je nedavno bjesnio užasan rat i u njemu je nestao jedinac Robert – njegov sin sa slike. A Robert, kao i svaki u izobilju odnjegovani sin, ne htjede starom ocu biti uzorit te njegovim stopama krenuti, već je prkosno odlučio – umjesto bankarom – postati učiteljem skijanja. Niti se otac sla-gao s time, a niti se sin slagao s očevim neslaganjem; i onda, jedne zim-ske noći kada je u sjevernim brdima pao prvi snijeg – jedinac je otišao u suprotnom smjeru.

Iznevjereni je otac nakanio tada potražiti utjehu u novim bankarskim poslovima, a duhovnu snagu crpsti iz obilja novca, pohlepom namaknu-tog. Neimaština prostog puka išla mu je predobro na ruku pa je postao vlasnikom i mnoštva nekretnina u malenom gradu.

U njegovom središtu je započeo graditi dojmljiv poslovni toranj. Slagao je on oholo kat po kat – sve dok novom kulom nije nadvisio i

zvonik jedine gradske crkve. Zatim je svoj toranj izvana obložio zatam-njenim staklima i poliranim bakrenim pločama, a iznutra ga optočio ple-menitim drvom te namjestio pozlaćenim kvakama. Na posljednjem katu


62NEBESKA BONACA

svio je direktorski ured te je iz njega svakdanje motrio, oholim okom ptice grabežljivice, na svoje carstvo – groznom odmazdom stvoreno.

Tako je gospodin Oktavijan izgradio novcem mnogo toga uokolo sebe, a u sebi gotovo ništa. A kada je konačno spoznao gorku zabludu, pao je u duboki očaj; a onda je posve izbezumljen potražio izlaz u novom podiza-nju kamata svojim dužnicima. Međutim, broj njegovih prijatelja je opa-dao s porastom kamata, iako je stao proračunato ulagati u slasne gozbe i ostale raskalašene zabave.

Naposljetku se gospodin Oktavijan odrekao nedjeljnih misa i preosta-lih prijatelja te krenuo uzimati poduku iz skijanja. Usto je sebi pokorno presudio: u sjevernim brdima što prije izgraditi skijalište sinu Robertu – okruženo luksuznim apartmanima, svakako u svojem vlasništvu.

Ali njegov se jedinac nije pojavio ni ovog proljeća pa je gospodin Ok-tavijan u još čvršći okvir sapeo tu fotografiju; strašeći se gorke pomisli – da od tvrdokornog oca netragom pobjegne i ona sama.

U međuvremenu se njegova lijepa supruga, dramska prvakinja gradskog kazališta, otputila na kraću turneju u inozemstvo. S turneje se nije vratila, već je zabrinutom suprugu poslala namirisano pisamce o svom »hrabrom« naumu: potrazi za nematerijalnim vrijednostima života – uz pomoć novog učitelja joge. Usputno moli da njezinu dividendu iz banke redovito dozna-čava na inozemni račun, čiji broj prilaže pismu, kao što prilaže i sliku što-vanog učitelja – u nekoj vratolomnoj pozi, gospodinu Oktavijanu posve nepoznatoj. I dočim je on pročitao to pisamce, smjesta je kupio suprugino bivše kazalište – pa ga pretvorio u skupi trgovački centar...

Toga dana je zamišljeni gospodin Oktavijan stajao dugo na vrhu svoje-ga dojmljivog tornja, a onda se naglo trgnuo iz razmišljanja te zapitao:

‒ Moram podići još koji kat jer tako ću biti još bliže nebu pa ću bolje moći motriti na svoje bogato carstvo?!

Zatim je obrisao, onom bijelom maramicom, sinovljevu fotografiju od možebitne prašine i pozorno je vratio na počasno mjesto; posred svojega bankarskog stola – premazanog crnim lakom.

Nakon toga je iz skrovitog ormara uzeo par starih skija i dva štapa, što ih je pribavio lihvom od nekog siromašnog starca. Skije je navoštio me-kanim voskom, u njihove opruge uglavio svoje salonske cipele, stavio na glavu vunenu kapicu te se namjerio skijati po ulaštenom podu svoga di-rektorskog ureda.

Neposlušne su skije zapinjale o drveni pod, štapovi se odbijali od pre-tvrde podloge, a opruge mu bolno izranjavale stopala. Usuprot tome, ri-


63NEBESKA BONACA

ješio je gospodin Oktavijan proći devet krugova oko golemog stola – obr-nutim smjerom od kazaljke na satu.

Soptao je, ječao te osvajao nove metre – nošen mislima o još lukavijem načinu podizanja kamata svojim dužnicima.

Prošao je skoro cijeli krug pa se stropoštao u naslonjač. Otežani kap-ci zakriliše mu zamućene oči te on stade, prikupljajući tako novu snagu, zamišljati Robertovo skijalište u sjevernim brdima – okruženo otmjenim apartmanima u svojem vlasništvu.

Ali pobjegoše takve misli od sumanutog uma; prema snijegu koji kopni na sjevernim brdima i prema još jednom proljeću bez sina, prema beznad-nom jugu i mirisnom supruginom pisamcu, bivšim prijateljima i propušte-nim nedjeljnim misama, prema današnjim neotesanim posjetiteljima...

– Ski...janju?! – gospodin Oktavijan je ponovo štucnuo i naprečac ustao.

Potom se zaputio sa skijama na nogama umjesto uokolo bankarskog stola, nazad prema otvorenoj staklenoj stijenci na zidu svog ureda. Do-šavši do ruba još nezavršenog tornja, zagledao se opet put malenog gra-da, neba visokog i dalekog južnog obzorja, a onda skrenuo zamorene oči spram ureda i odmjerio put koji danas mora proći; osam krugova oko bankarskog stola – u obrnutom smjeru od kazaljke na satu.

– Punu vreću slatkiša…!? – oblizao je gospodin Oktavijan suhe usni-ce, stisnuo šakama skijaške štapove pa se zaletio s posljednjeg kata svo-jega nedovršenog poslovnog tornja – iznad malenoga grada i svojeg bo-gatog carstva.

Skije zapeše o rub nezavršene mramorne terase, a gospodin je Oktavi-jan raširio ruke i razrogačio oči poput ptice grabežljivice – te se bez riječi strmoglavio u ponor.

Saznavši za neočekivani udes gospodina Oktavijana namah se pojavi-la njegova supruga te nedovršeni toranj i kobnu banku prodala onoj finoj gospođi i krupnom gospodinu. A kada je položila novac od prodaje na svoj inozemni račun, vratila se tamo jadnica neutješna; ponijevši sa so-bom samo pohabani priručnik o skijanju iz ladice bankarskog stola i ono mirisno pisamce u njemu skriveno.

Unatoč svemu, Oktavijanov toranj i danas stoji nezavršen u onom ma-lenom gradu. Zato se, poštovani čitatelju, dobro okreni uokolo sebe – možda je riječ o tvome gradu, a tvrdica baš u tebi čuči...


64NEBESKA BONACA

Slavko VranjkovićNuštar

Sedmi porod

Dani su prolazili jedan sličan drugome, a opet drugačiji, bogatiji za nove obiteljske doživljaje i radosti. Muž Drago bi na posao nakon jutar-nje kave i poljupca, a Marija bi ostala s djecom. Gledala ih je kako rastu, a s njima i radosti i brige. Ništa im nije bilo teško, umor bi nestao kad bi zajedno dočekali zoru. I tako dan za danom.

- Nije nam lako – jadao se muž. – Radim sam, plaća mala!Šutjela je. Ženski se posao u kući ionako ne cijeni, zaključi. Imanje je bilo

dovoljno za sreću. Okućnica prepuna cvijeća, sjenovita hlada pod krošnja-ma jabuka. Kad bi se vraćao, umoran od teška posla, čekala ga je ona, dječji smijeh i zagrljaj. Zaboravio bi na brige, ionako su ga čekale sutra.

– Roda ti svake godine donosi bebu – zadirkivale su je prijateljice uz jutarnju kavu.

– Ja sam roda – odgovorila bi uz osmijeh. – Trudna sam – reče. Šutio je. Uzalud je tražila njegov pogled. ‒ Samo nam je još to trebalo! – procijedi. Izašao je, vratio se kasno.

Među njima nabujao nemir prijeteći da prsne u teškoj riječi i uvredi. – Riješi ga se, kćeri moja, – nagovarala ju je svekrva – imaš ih, hvala

Bogu dosta, a Bog neće zamjeriti.I tako iz dana u dan. Utjeha su joj bila djeca i molitva. Tražila je sućutni

pogled Marijin, ne očekujući opravdanje. Otišla je liječniku na razgovor, želeći se osloniti na njegovo mišljenje i tako podijeliti odgovornost.

– Ovo vam je sedma trudnoća – reče doktor. – Iz svake izlazite s djete-tom i bolešću. Igrate se životom, draga gospođo.

U njoj je rasla pobuna. – Pa što onda, ja sam svijeća koja gori, biva manja, ali svjetlost ostaje

za njom.– Svete žene! – dobaci liječnik prezirno. – Ovdje je riječ o rizičnoj trud-

noći. Shvatite već jednom. Ne bih vam preporučio da rodite.


65NEBESKA BONACA

Osjeti mučninu. Pričini joj se da je izigrana. Vrisnula bi. Sve se svelo na povik i suzu.

– To mi je najljepše životno razdoblje – odgovori. – Ja vas razumijem, ali... vi imate kronični upalni proces, rizik preranog

otvaranja maternice, a iza vas je toliko poroda s patološkom anamnezom, kronično ste izloženi stresu, a da o deformaciji kralježnice i ne govorim.

– Jesam pod stresom! Muž, svekrva, prijateljice, vi... tražite od mene da... Nitko me ne razumije osim Boga.

– Bog nije sol da ga u svako životno jelo miješate – odgovori doktor. – Šteta što ne razumijete. Bog mi je sve. Savjest mi ne da. Preklinjem

vas, vodite moju trudnoću pa s Božjom pomoću.– Dosta prodike! – zaključi liječnik. – Na vrijeme sam vas upozorio, a

na vama je da izaberete, uostalom...Izašao je bez pozdrava. Ostala je sama. Nije primijetila sestru ni nje-

zin sućutni pogled.Svratila je na kavu. – Što si odlučila, što je rekao doktor? – upita prijateljica Anka. – Tko će biti kriv ako umreš pri porodu ili postaneš invalid? – reče

Mira.‒ Ako i umrem, bit će to samo život za život – odgovori smireno. ‒ Uvijek si bila luda. Da sam znala da će me onaj moj ostaviti, ne bih

rodila, uostalom znaš koliko sam puta...‒ Šuti! Ispovijedaj se u crkvi. Dijete je nova ljudska osoba. Slušale ste

što kaže papa, Crkva?‒ Tko zna je li to začeto osoba ili grudica sluzi? – odgovori Anka. ‒ Ti imaš pravo raspolagati svojim životom. Odluči! – hrabrila ju je

Mira. ‒ Teško mi je, ali, svi vi govorite o pravima žene, a gdje su prava ne-

rođena djeteta? – promuca s čuđenjem. – I kćerku je stid što sam... Kaže: »Ja bih mogla roditi, a ti... sramotiš me pred prijateljicama!« Bože, daj mi snage da pravilno odlučim!

‒ Ako si prava kršćanka, – reče Mira – onda je to NE!, ali poput mno-gih, nisi prava...! Uostalom, čemu služi ispovijed?

Dugo se lomila, vagala između porođaja i smrti. Odlučila je, unatoč svemu.

‒ Ne bih ja – jadala se pred Bogom – da se ne bojim ostaviti toliku si-ročad, da nisam prisiljena. Bolje bi bilo da umrem.


66NEBESKA BONACA

Bolnica je primi širinom hodnika, mirisom joda, šumorom uzdaha koji su urasli u bjelinu zidova. Plavkasti odsjaji ultrazvuka.

‒ Muško je, ali još je prerano – reče doktor. – Za tjedan će dana biti optimalno.

Izašla je osjećajući gorak okus izdaje. ‒ Kako ću rođenoj djeci pogledati u oči? – promrmlja kroz suze. – Bra-

ta im osuđujem na smrt.Uputila se kući. Pogledom potraži djecu uznemirena, a onda se sjeti da

su kod mame. U torbi knjiga. ‒ Otkud knjiga? – pomisli. – Da je nije sestra...?Pismo nerođenom djetetu Oriane Falaci. Otvori i poče čitati označene

tekstove. Ako te se želim osloboditi, tvrde, sad je vrijeme, dapače, vrijeme sada

počinje. Drugim riječima; morala bih pričekati da postaneš ljudsko biće s očima i prstima, ustima, kako bih te ubila. Ne prije. Prije si bilo premale-no da bi te se moglo uočiti i iščupati. Pa oni su ludi!

Zadrhta skamenjena i nijema pred prozorom, znojna kao na samrti. Ništa nije čula ni vidjela. Mrak joj se uselio u dušu. Grcala je u suzama tražeći svjetlo.

‒ Zovem te, a ti ne čuješ! – viknu muž ulazeći u sobu. – Što si se uko-čila, koji ti je vrag?

Ni primijetila nije da joj govori i trese je kratkim trzajima, spominjući Boga i zemlju i vjenčani križ koji mu je jutros donijela u krevet. Kad dođe do nje, sledi se. U praznu pogledu daljine, neko daleko nebo, vidik u koji nije mogao uploviti.

‒ U meni raste život koji sam kanila zaustaviti – reče. – Nije propast svijeta jedan...!

‒ Na tisuće ih se dogodi svakog dana! ‒ reče, pomažući joj da legne. Ostala je sama očiju okrenutih nebu, daleka njemu, djeci i nerođenom.

Između njega i nje sva su vrata bila zaključana. Noć mu je bila prekrat-ka za kajanje.

Jutro u prozoru. Budna. U kuhinji kava na stolu. Drago je sjedio kri-jući pogled.

‒ Neću to učiniti! – reče. – Ne želim mu biti grob nego kolijevka!Mužu zaigra srce. ‒ O, hvala ti, Bože! – prošapće okrenut križu. Naslonila je glavu na nje-

govo rame, ozarena.


67NEBESKA BONACA

‒ Lijepo je što te imam – prošapće. Ogledala se u njegovim suznim oči-ma. Odnekud se stvoriše djeca. Isprepletoše topli zagrljaj oko njih.

Trudnoću je teško podnosila. ‒ Nosim ga kao što se nosi križ – jadala se u molitvi. Rodila je prerano. Dječak se dugo opirao smrti. Na krštenju mu dadoše

ime Ivan, po djedu koji je s Križnog puta obogaljen i iznemogao pješice došao u vrletna hercegovačka brda. Dječak je rastao s godinama, kćeri se poudavale, unuci napunili kuću smijehom i radošću.

Zvonjava zvona vrati je u stvarnost. Okrenuta sjećanju ni primijetila nije kako je započelo slavlje. Pomogli su joj da se pridigne.

‒ Zaspala si umorna – sućutno će muž. – Nismo te budili, ili si se vrati-la u prošlost. Pokopaj je, ženo Božja, zaboravi! Gledaj, pred nama su plo-dovi tvoje muke i molitve.

Vani, u crkvenom dvorištu, pod lipama, veliki oltar okićen cvijećem, mnoštvo svećenika i naroda, djece, njezinih unuka u narodnim nošnja-ma. Uspravljena kao spomenik majčinstvu, s ljubavlju je gledala sina Iva-na kako započinje svoju prvu svetu misu.

‒ U ime Oca i Sina i Duha svetoga!‒ Amen! – odgovori glasnije od sviju. Nad njom se razvedrilo nebo.



»Dico moja, duša je vična!«

MONODRAMA



71NEBESKA BONACA

Mirko IvanjekPrigorje Brdovečko

Vlasnik praznine

(Stari svećenik sjedi u ispovjedaonici. Čuju se sve udaljeniji koraci posljed-njeg pokornika. Nastaje tišina. Svećenik pali svjetlo i čita brevijar. Odjednom ga iz vespera prenu hladan dah s druge strane ispovjedaoničkog prozorčića. Prestrašila ga iznenadna pojava. Nisu zaškripila vrata niti se čulo pomicanje klecala pa se tamna silueta glave našla posve iznenadno pred njim. Došljak bez pozdrava nakon neugodnog svrdlanja očima napokon progovori.)

Došljak: Prečasni ili presvijetli, jer velečasni mi se čini znatno ispod tvog dostojanstva i onog što zaslužuješ! Velika je nepravda što još nitko od tvoje uzorite gospode nije primijetio tvoje vrline ni svetosti. Bio si na slaboj župi, a samo visoki prihodi daju čast. Dapače, kad su te umirovi-li, dovukli su te kao stari podrti vagon na sporedni kolosijek, pa ti dalje hrđaj na kiši i prhni od vlage i crva koji rastaču malo-pomalo tvoj opti-mizam. Zaključuješ da u toj Crkvi koju si odano služio, nešto ipak nije u redu. Govore o solidarnosti, karitativnoj djelatnosti, a u praksi od tog jedva što ima. E, da si bio pametan, ne bi propustio priliku kad je ono iz-među tebe i tvoje simpatije planula ljubav. Ti si vjerovao da je samo pla-tonska. Pa zašto si onda imao erotske snove i žudio za njezinom blizinom vrteći se oko nje kao mačak oko nogu... A onda je pobijedila razboritost: »Ja sam oženjen za Crkvu!« Ma nemoj? Kao da čovjek može biti u braku s nekom institucijom. Npr., da carinik kaže da je oženjen s carinarnicom ili učitelj za školu, a onda ni kuharici ne bi trebao muž jer je već oženje-na za kuhinju. A bio bi se spasio. Sada bi lijepo živio u braku, imao djecu, znao bi da ti starost ima sigurnost i utjehu. Ovako više nisi nitko i ništa, župljani ne pitaju za tebe i više nisi ničiji. Sad znaš da si bio važan dok su te trebali, sad kad imaju drugog »velečasnog«, vrte se oko njega, a na tebe su posve zaboravili. Bivši čovjek. Čovjek kojemu još preostaje utjeha da će ga Bog nagraditi. Ali što ako je to tek tvoja racionalizacija?! Ali što da ti ja dalje o tome pričam. Ti i ja znamo dobro onaj stih: »Gdje su psalmi, tu su i prokletstva.« Ili onu da prorok nikad nije čašćen u svom zavičaju. To je bar uzeto iz tvog priručnika o napasanju krda.


72NEBESKA BONACA

Ali vidiš da sam dobro upućen i da te razumijem. Bolje od tvojih pret-postavljenih. Da, kažeš da te Bog razumije, pusti ti njega. Ima on većih briga od jednog provincijalnog popa.

Pitaš se tko sam? Misliš da sam još jedan neobičan slučaj za tvoj servis? Koji trenutak kasnije mislit ćeš da sam luđak. Zapravo to misliš istovre-meno. Čitam tvoju misao kao ti taj tvoj časoslov. Ali uskoro ćeš shvatiti da smo nas dvojica stari znanci. Imaj strpljenja, sve ću ti reći. Ali jesu li te jako izgnjavili? Znam, znam, sve je manje tvoje klijentele. Ljudi su toli-ko bahati da misle da je s njima sve tako u redu, da te više ne trebaju, a ti se, jadan, pitaš kako to da imamo sve više psihičkih bolesnika i zločinaca. Možda si u pravu, ali kad već nemaš pravih skrušenika, evo, i ja ću ti dobro doći. Nisi li ti pastir izgubljenih ovaca? Ili to danas ovce traže izgubljene pastire? Ja sam tebe našao, kolikogod ti se čini da te provociram.

S druge strane, oni koji ti se ispovijedaju, pričaju veće gluposti. Žene op-tužuju svoje muževe koji okolo šaraju i varaju ih, svekrvu bi rado kuhačom po leđima, pričaju o susjedi koja ogovara, o bačenim činima i nesanici… Nitko nije sposoban ni zaviriti u svoju psihu, a kamoli shvatiti svoju kriv-nju. Priznaj, sve su to nevaljale ispovijedi. Ti si običan terapeut za psihički retardirane osobe. Ma ne znaju oni što je to grijeh, nisu svjesni posljedica svojeg ponašanja. Pa i tvoje kolege kad se ispovijedaju, pričaju koještarije, a racionaliziraju prave grijehe i uopćavaju ih kao da nisu imali prste u pe-kmezu. Onako izdaleka, da ti ne prokužiš koju su nisku svinjariju izveli, a oni se olakšaju jer su sve rekli: on je kao usput posrnuo na šestoj.

Ali da ti pokažem da si mi drag, povjerit ću ti ono što nisam nikome. To će biti moja i tvoja tajna. Možda se na tome razvije naše prijateljstvo. Ka-žeš da ga ne trebaš? Da su ti prijatelji raskajane duše, a ja se ne kajem? A i gdje ti je pastoralni žar? Jer i ja sam Božje stvorenje. I po tome smo gotovo braća. Istina, ja malo stariji. A ne kaže li se da ni vrag nije tako crn kako izgleda. Točno. Vidim da pogađaš. Mi smo zapravo zakleti neprijatelji. Ja nastojim skrenuti tupu, glupu, povodljivu i ugodi sklonu masu u svoj ko-tao, a ti mi glumiš nekog Božjeg skretničara, ali te malo pomalo nagriza-ju istovareni grijesi mase koji su uživali život svijeta po mojoj koncepciji, a ti im ulio nadu da će se spasiti unatoč svemu. Oni se kod tebe istovare kao na kakvom smetlištu. Ti si kanta za smeće. Duhovni smetlar. A čista-či uvijek ostaju pomalo prljavi. A ti znaš da ja volim tražiti boravište na kontaminiranom deponiju. Osjećaš li kako sam se ušuljao u tvoju misao? Da, dio sam tebe. Duboko u tebi rađalo se pitanje: A zašto ne bih ja doži-vio užitak pa da me onda netko razriješi te tako imao i ovce i novce? I u


73NEBESKA BONACA

tome postajemo slični. Tako je i sa mnom sve krenulo: to se zove prvobitna akumulacija tame! A nije to jedina sličnost: ima tu i tvojih sumnji, tvojih nedoumica, nevjerica pa i strah da nećeš ipak završiti u mojemu društvu. Eto, ta sličnost dala mi je za pravo da otvorim vrata tvog ormara za odla-ganje grijeha. Znam osim toga da te oduvijek zanimala podloga svakog grijeha. Ispričat ću ti stoga svoju povijest, makar to ne može biti povijest jer se sve odvijalo izvan i prije povijesti, što vaš um ne može pojmiti. Kre-nimo od toga, makar to nije bio početak. Uvijek ima i prije početka poče-tak. Ali što da te zamaram s onim što ti ne možeš shvatiti.

Bili smo obitelj! Brojna obitelj. Onako idilična i radosna. Ništa nije ne-dostajalo. Dapače, svega je bilo u preobilju. On brižan i pun ljubavi, baš kako dolikuje roditelju, a mi lepršavi i razigrani, tako da je sve iskrilo oko nas. Ali meni je u toj priči od sreće nešto ipak nedostajalo. Kao da mi je u mirisu manjkao jedan specifično moj miris! Nisam znao točno koji i u čemu je, ali jednako tako u glazbi sfera nedostajao mi je jedan zvuk i u pjesmi neki šapat, onako potajni i samo za mene... Jer ako je sve za sve, po čemu sam ja nešto posebno.

Dok sam raznosio visoko podignuto svjetlo, odjednom padne meni Svjetlonoši na um pitanje: A što je zapravo s druge strane? Moje je dje-lo širiti svemir! Neprestano sam na granici s tamom, a ne znam što je ili tko je ona.

I donedavna čast rasvjetljivanja pade posve u sjenu. Palo je pitanje koje učini da više ništa nije bilo kao prije. Navukla se kao neka magla iza koje ništa nije razvidno ni čitko. Gotovo istotreno pade mi na pamet novo pi-tanje: Tko sam zapravo ja? Zar sluga širenja Njegove moći? A što ako to odbijem činiti? I onako kao slučajno s ugašenom kozmičkom luči zako-račim u tu tamu?

Pitanja su se počela rojiti: Nisam li ja taj koji je moćniji od tame? Jer ja je poništavam. Ili to ona samo uzmiče preda mnom? Možda zbija šale kao u nekoj igri, plesu?

A onda mi se iznenada pojavi još strašnije pitanje: Tko je On?Zapanji me trenutni odgovor Mihaela:‒ On je sve dobro što nam se događa, on je sva ljubav koja nas obgrlju-

je, on je sva ljepota koja nas raduje!U meni se probudi neka pobuna. Zašto nemam pravo svoju misao za-

držati za sebe? Sakriti je. Da bude samo moja. S kojim pravom Bog ili onaj kome on daje sposobnost čitanja misli, viri u moju nutrinu i čita me?! Po-željeh izmisliti nešto iza čega bi se mogao sakriti. Tada sam izmislio igru


74NEBESKA BONACA

skrivača. Učini mi se da sam svoju misao uspješno zaogrnuo dimom za koji ni sam nisam znao kako sam ga uopće proizveo. To je bilo posve novo. Ipak, to nije bilo dostatno da ne budem pročitan. To sam vidio po Miha-elovom upitnom pogledu:

‒ Otkada ti koji si tako blizu vječnog prosjaja, postavljaš takva pita-nja ?

‒ Otkada nam je dao uvid u proroštvo o čovjeku. Zar si ti s tim posve suglasan? Pogledaj što nam čini! Daje nam znati da nismo mi najuzviše-nija bića. Oduzima nam prvenstvo!

‒ Nije se dogodilo da je On ikada uzeo ono što je jednom dao. Pa kad nešto i ne razumijem, prepuštam njegovoj promisli da obznani trenutak prosvjetljenja darujući nam pri tom priliku da mu pokažemo svoju oda-nost – opravdavao ga je on, ali nisam ni ja odustajao pa zaigrah na jaku kartu:

‒ Pa ipak, nitko od anđela ne će biti kralj duhova: Ni ti, ni ja, već žena iz roda onih koje će proizvesti iz blata! I to se tebi ne čini kao naše poniženje?!

‒ Ali On je tako rekao. A kad on kaže, onda to može biti samo ljubav i dobro za svakoga.

‒ On je rekao?! Napokon, mi i ne znamo tko ili što je zapravo On? Skri-va se iza onog nesagledivog svjetla pršteće snage kojom se razmeće, ali se ne očituje jasno! Zašto bismo se mi onda očitovali Njemu?

‒ On se ne skriva. A zar se nije dovoljno jasno očitovao kad nas je stvo-rio?! Zašto si zapodjenuo s njim i sa mnom rat koji možeš samo izgubiti. Ti u sebi stvaraš tamu koja nagriza svjetlo, ono najsvetije što ti je povjere-no. Pa ipak bi i ti trebao znati da je prvo što smo ugledali kad smo se po-digli iz ništavila, bio Njegov pogled pun ljubavi dok nam je tepao: »Vi ste dragocjenost moja, ljepotu najdubljih osjećaja stopio sam s vašim bićem. Dajem vam život u obilju kojeg ne će ponestati nikada, život koji će doki-nuti i najdalju tamu.« I ti znaš da nije mislio na tamu koju kao sjenu stvara obasjanost, nego neznanje. A mi smo obitelj znanja. I zašto misliš da dru-gi ne bi trebali znati što nosiš u sebi, ako je to što pomislim lijepo, mudro, ako je dobro i uzvišeno, zašto to ne bi drugi znali ako je istinito?

Odmahnuh prezirno jer je u meni nadirala groznica pitanja pa pomislih:

‒ Vidjet ćemo njegovu odanost kad mu pitanje otvori odaje znatiželje, a znatiželja odvede u svijet žudnje i požude! Čime ćeš tada ugasiti svoju žeđ, mudri Mihaele?!


75NEBESKA BONACA

Sada sam već stajao pred tamom, pred tim nespoznatim zidom pita-jući se:

‒ Ako već on želi posjedovati moć, znanje, svjetlo i materiju, i u tome nalazi smisao i neku radost, zašto to ja ne bih smio imati u tami? Možda baš u tami ima neki nepoznati izvor materije i moći? Ne će li i čovjek biti spoj duhovne snage i materije? Je li to zamka ili istinski ushit i užitak?

Osjećao sam tvarnost tame, njezinu podatnost i slatkoću. Ovako ponu-đenu i željnu, treba je samo zagrliti i ona će pripadati samo meni. Osjećao sam kako od nje dolazi zov koji izaziva u meni pohlepu i strast. Da, Tama u sebi ima šarm zavodnice. I to mi se u svemu najviše svidjelo. Započela je igra između nje i mene. Već sam se zaogrtao tamom kad me prenu glas Uriela:

‒ Zašto želiš zakoračiti u tamu? Zar misliš da Njegova misao ne po-znaje tvoju?!

‒ I poslao te da me uhodiš? Ja je, međutim, želim upoznati da bih je potom lakše osvojio za svjetlo – odgovorih mu mirno samozadivljen umi-jećem uobličavanja istini paralelne misli.

‒ Ne treba on slati uhodu da bi znao, a tama se ne osvaja gašenjem vla-stitog svjetla.

‒ Niti je svjetlo može upoznati ako je rasvijetli. Ne možeš znati kakav život živi u nekome ako ga ubiješ.

‒ Kad bi to i bilo istina, ne bi nam bilo dopušteno upoznati je.‒ Tako suditi bio bi znak nedoraslosti. Zar se držiš duhovnim

djetetom?‒ Bolje biti djetinji duh nego napustiti Njegov put.‒ Ali zar ne vidiš da nam on nešto skriva. Možda je odgovor tamo u

toj tami. Pođi sa mnom, ti i ja, dva moćna duha. Možda pronađemo taj-nu materije do koje je Njemu toliko stalo. Bit ćemo dvovlasnici otkrive-nog prostora.

‒ Stani! Misao ti je iskrivljena. I poružnio si.Nisam ga više slušao jer sam već osluškivao neće li mi iz tame dopri-

jeti poziv: ‒ Dodirni me, mogu biti samo tvoja. A u sebi sam likovao jer su se i zadnje opomene posve izgubile:‒ Ovdje me sigurno ne vidi. Ne bi me ni slao da je rasvjetljujem kad bi

njegov pogled u nju prodirao. Ta On je samo Svjetlo, pa ne može ni biti gdje je tama. Ovo je nešto što konačno nije On, baš kao što mu je nedo-statak to što ne zna biti zao. I to ga otvara sve više patnji. Bog patnje! I ja ću mu je priuštiti.


76NEBESKA BONACA

Dok sam još rasvjetljivao svemir, tama mi se činila kao neka nearti-kulirana glupost, neka odsutnost mudrosti, reda, svjetla, osjećaja i zna-nja, ili pak neka razorna mržnja koja se pod njegovom i mojom bakljom savija kao zmija pred vatrom ljubavi, nemoćna da mijenja svoju sudbi-nu povlačenja u ništavilo, sada mi se učini da tome nije tako. Osjećao sam da mi se tiho klanja, primiče sve bliže i da mi se divi. Slavodobitno uskliknuh:

‒ Osvajam te, Tamo! To što sam donedavno zvao prazninom, sada je posve moje. Moje! Samo moje! Moja si! Dopusti da te grlim. Daj da ti ču-jem glas. Draga, moja, o tajanstvenosti moja...

Iz tame kao da je dopirao hladni dah ili šapat pohvale. Ono što je do-nedavno išlo samo Njega, sada pripada i meni! Hrlio sam požudnom žeđi u tamu kaosa, obuhvaćao, grlio i gutao, a žeđ je postajala sve silovitija. Osjećaj jezive praznine i groznica žudnje izmjenjivali su se. (O, znao bi i ti za taj osjećaj da si se prepustio strasti žene!) U jednom trenutku učini mi se da čujem Njegov glas: »Zašto si zašao u tamu bez mog dara svjetla i topline? Još se možeš oduprijeti!« Ali za taj korak unazad trebao bih pra-zninati ispraznost, da sam luđak koji je pripisao ničemu čari nedohvatlji-voga. Ali taj glas postajao je sve tiši dok je u meni snažila čast koju samo što mi nije odala tama. I kad je imenovah Tamom, začuh njezin hladan šapat pohvale. Upitah je:

‒ Tko si ti koja uzmičeš tako smjerno i odaješ priznanje mojoj moći?‒ Ja tamo sam samo Ta-ma, tamna tma, tmuša tmine... mine... ne... Ja

sam prastaro ništa... šta... ta... ta-ma...‒ Zar ništa ipak postoji? Zar dakle može postajati nešto izvan Boga? –

pitao sam zalazeći sve dublje i sam davao odgovor posuđujući tami šapat u igri jeke.

Sada sam tek osjetio svoju osobnost, svoje Ja. I bio je to prezir prema svima onima koji to još nisu spoznali. One snažne, moćne arkanđeoske neznalice, svi ti Troni i Gospodstva koja su se klanjala u rastapajućoj adoraciji Njemu. Ljubav ih je činila slijepim da upoznaju osjećaj osob-nosti. Moj prezir rađao je mržnju i činilo mi se da u toj tami ona svijetli ledenim sjajem i da ja opet vidim. Ljubav, ta kohezija svemira, postala je za mene nešto prezira i mržnje vrijedno jer sam u odvajanju, trganju od cjeline vidio svoju moć. I odlazio sam sve dublje izvikujući uz munje, taj preostali oblik svjetla, svoje pravo – pravo na prazninu. I govorio sam joj: »Draga!« – makar sam prezirao ljubav. I tada sam postao svjestan da sam izmislio ljubav punu mržnje. I to je bilo samo moje. Baš kao i istina


77NEBESKA BONACA

puna obmane. O, kako godi to samosvojno vlasništvo, pa bilo ono dim, biti svoj na svome, pa makar to bilo nigdje.

I da u toj spoznaji ne budem sam, jer samo biće uvijek može posumnjati da je sve što vidi prevara i obmana, potražih društvo: Azaziela, Amazaraka, Armersa, Barkajala, Akibeela, Tamiela, Asardela. Napokon, s nekim moraš biti obitelj. I naša se obitelj umnažala. Sada smo već bili dovoljno jaki da se zaratimo s Mihaelom, Gabrielom, Rafaelom, Surjalom i Urielom.

Gle, i u tebi sam proizveo samilost? I ti misliš da sam se trebao pokaja-ti i svijet bi bio bez pakla!? Da, samo što tamo još nisu izgradili ove ispo-vjedne ormare. I da ih je i bilo, što sam mogao reći: »Oprosti, Stari, znaš, ovaj, onaj, ja nisam znao!!!« Što nisam znao?! Ja, najprosvjećeniji arkan-đeo! Znao sam, znao je i on. Zanovijetanja tu nema: »Ja koji sve znam, ja nepogrešivi sam pogriješio?!« Glupost! To mogu samo mali sitni ljudi: »Pogriješio sam, žao mi je, oprosti, nisam znao, nisam bio svjestan što ra-dim...« Glupo ljudsko neiskreno prenemaganje. Pravite se ludima i mislite da to sve Bog oprašta čim rekneš onu magičnu formulu: »Oprosti!« Mi-sliš i ti da Bog pada na taj vaš »hokus-pokus«. Najgluplje mi je u svemu tome kad izgovarate: »Kajem se«, a ne da to ne mislite, nego ništa ne mi-slite. I ako se vi još možete praviti budalama, jer nešto drugo i niste, ja se ne mogu praviti budalom niti od sebe raditi budalu. Ni ja, ni Beelzebub, Samjaza, niti bilo tko od oni koji su krenuli za mnom.

Čitam te. Jedan od mojih progonitelja nadahnjuje ti misao da sam sâm sebe izludio, da sam izmislio sâm sebi okove, da me to ludilo u meni baca sad na jednu, sad na drugu stranu. Misliš da se zato i zovem diabolos... I ti slušaš taj glas. Mrzim taj glas. Bit će sluge Mihaela.

A i ti si, jadničak, uvijek na službu, uvijek dobrica, čak se poželiš biče-vati da ti oči ne bi odšacale neku tako poželjnu napast... Pa ti jadan i ne-maš svog života. Živiš za druge, a sve u nadi da to činiš za vječnu Ljubav koja te gleda i koja će te nagraditi?! Vidiš, ja sam jedan čitav dio vječnosti raznosio svjetlost. Nikad se to neće moći usporediti s duljinom vremena u kojem si ti činio dobro. Zar to u tebi ne bi trebalo roditi sumnju?

(Stari svećenik i dalje gleda pred sebe nalakćen na prozorsku dasku is-povjedaonice podbočen lijevom rukom dok mu desna čvrsto stišće bre-vijar, a usta se miču kao u molitvi.)

Tvrdiš da sam ja otac laži i da ne treba razmišljati ni o kojoj mojoj rije-či?! Da je sve u meni izmiješano i da sam te na trenutak skoro prevario? A ti razmisli jesu li to laži? Ili ćeš reći da sam te poluistinama napastovao jer si se sigurno sjetio i kada ti je nečiji šapat izvrtao utrobu, i kada ti je godila


78NEBESKA BONACA

neodoljiva privlačnost žene kojoj si ti pridavao svojstva tamne strane, kao i ja svojoj. Naposljetku, da si imao ženu, sada u mirovini, ona bi ti itekako dobro došla. Tko će se brinuti za tebe? Ostat ćeš sam i nevažan. Nitko ti više neće prilaziti. Ta rekao sam ti da ljudi poštuju samo one koje trebaju. Tebe neće trebati i ostat ćeš posve zaboravljen. Institucija se ne brine za odsluže-ne. Čudan je taj brak, zar ne, između institucije i pojedinca. Kažeš da si se ti oženio za Crkvu, a na za instituciju? Ipak djeluju moja pitanja. A i uzalud-na je ta borba protiv pitanja. Kad bujica krene, ne možeš je zagraditi svo-jim rukama. Možda ti zapravo samo želim reći da ćeš i ti mojim utabanim putovima dospjeti gdje sam i ja. Čujem kako ti molitva stenje (oponaša ga iskrivljujući glas): »Bože, u tebi je sva moja nada! Izbavi me od Zloga!« A ja ti kažem da nema nade. Sve je puki zbir. Ne možeš taložiti mulj i nadati se da će to On pretvoriti u zlato. Da, kažeš da si čitav život prisustvovao pre-tvorbi. Obična ljudska hrana i piće postajali su tijelo i krv spasonosne Bož-je ljubavi?! Puke su to obmane! A oči? Zar su oči ikada ugledale kako se u zlatnom kaležu bijelo vino pretvara u crvenu boju krvi? Nisu! A zašto nisu? Što? Ti ćeš meni ponavljati one riječi o vremenu kad je on bio predan i kad je uzeo kruh i čašu u svoje ruke? Ti ćeš to meni pred nos, meni kome je on bio predan, kada je bio moj, posve moj čas, i kada sam s ljudima i s njim radio što me bila volja?! I sad dolazi takav čas, a ti kažeš da si svoju obitelj izabrao za stolom nebeske gozbe i nudiš anamnezu pretvorbe i izgovaraš njegovo ime?!

Ne samo njegovo ime! Ne, one noći, sve je to bila zabuna! Ne, nije tre-balo križa!

(Stiskajući uši i izlazeći natraške iz ispovjedaonice prema izlazu iz crkve ponavlja): One noći, one noći kad je bio predan... Da, ja sam tada bio goto-vo u svima i svima sam prilijepio jednog zloduha da proizvedu čas tame, čas kad sam mogao činiti sve... One noći kad je bio predan, one noći, noći, onog časa tame, tama, moja tama, samo moja tama. O da, ja sam njen vlasnik. Ja sam poput Boga vlasnik. I ja ću opet proizvesti čas tame. Čas kad nitko ništa neće moći činiti. Jer ja sam kralj svijeta, on je moje vlasništvo, tama...

(Nastaje tišina. Shrvani starac svećenik otvara vrata ispovjedaonice i prilazi svetohraništu.)


79NEBESKA BONACA

Renata DobrićKaštel Sućurac

I posli krupe, Bog mi je pomoga! Ili Obitelj je svetinja!

Na zimskom noćnom nebu upalilo se milijun zlatnih zvijezda, dok se na zemlji u stisnutim kamenim kućicama pored mora upalile prve vatre pa se iz fumara put nebeskih visina diže plavičasti dim, čiji se miris mije-ša s mirisom mora, kamena i nadolazećeg Božića.

Oko toplog kućnog ognjišta skupila se djeca i žene, pored njih muškarci s lulama u rukama, a u sredini na drvenom bančiću sjedi starac sijede kratke kose, ogrnut grubim sivim kaparanom i drži Kačićevu pjesmaricu u rukama. Dok ustreptale sjene okupljenih lelujaju po zidovima, sitnom prostorijom, čiji sjeverni zid ukrašava slika svetog Ante i jednostavni drveni križ, odje-kuje veseli dječji smijeh i glas majki koja djecu pokušavaju utišati. A tišina mora biti jer svi željno iščekuju novu priču djeda Luke. I čim djed podigne desnu ruku u zrak kako bi ušutkao unuke, sinove, kćeri i snahe, kao i svoju »staru«, graja u prostoriji malo utihne, a djed progovori:

Ala, dica, mučite i slušajte starijega dok besidi. Oćete li da van večeras čitan i pričan... Oćete slušat oli ćete poć u posteju? Mare, ma ča to govoriš, ma ča ćeš jis tuč? Pusti jis, nek se igraju, to su dica. Oli si ti bila boja kad si bila njijovi godin? Dica ka dica! Dico, aj dođite! Ante, dođi, sidi didu na kolino... i ti, Marice, ča si se sticala odma... znaš da su dva kolina u dida. Eto, tako. Onda, ča ćemo večeras? Oče dida čitat iz Kačićeve pismarice ili ću van pričat? Pričat? Aj dobro! A ča ću van pričat? Do sad san van pri-povida o svemu i svačemu: o svetome Juraju, vitezu ča je gori na Putalju iznad našega mista Kaštel Sućurca ubija najvećega zmaja ikad na svitu vi-đenoga. Priča san van i o kraju svita, di je jedan Sućuranin ča je volija pu-tovat nikin čudon dospija, jer nije zna da je to kraj svita pa je brodon tamo upa i privrnija se; o ajduciman ča su sa svojin mačevima i mačetama ju-nački Turcima sikli glave i ča su jis potirali daleko, daleko, ča dalje od Ka-štili; o vukodlaciman u koje se niki judi pritvaraju u noći punoga miseca; o vilama koje šetaju po Kozjaku pa kad zanoča, vataju mlade momke koji


80NEBESKA BONACA

u tu uru nisu doma, di bi tribali bit, i ostavu jis cili život uza se pa jis više niko nikad ne vidi. A jesu lipe, dico moja, te vile, samo ča jis je teško vidit jer se ne pokazuju one svakome. Toliko su lipe da od nji ne moš pogleda odvojit, jedino nije lipo ča namisto nog jemaju kopita. Pa pazite, dico, ako ko od vas kojin slučajen i naleti na vile, ne smi jin gledat u noge jer će se one, lipotice rujni kos, najidit pa će ga utopit za kaznu ili će učinit da po-manita. A onda ga ni sam Svevišnji višje neće moć spasit.

Priča san van, dico moja, i o vukodlaciman, viščican koje po noći letu na metlan i na nebu stvaraju nevere i oluje pa tako uništavaju intradu do-brin ljudima i onin judiman koje ne volu. Nisan van zaboravija ispričat ni priču o ženan ča jis narod zove Morama, ča ti po noći sidnu na prsi pa ti ne daju spavat i ne daju ti disat, i veliki je problem kako jis se rišit. E, u to-men slučaju, slušajte svoga dida ča je svašta u životu proša, pomažu samo krunica, zvono i još ništo. A ča je to još ništo, to ću van, dico moja, reč samo onda ako to nikome zaozbiljno zatriba. A ne daj, Bože, da komu za-triba! Zna san van pričat i o caru ča je jema magareće uši i praseću glavu; o hrvatskoj kraljici Jeleni koja je bila toliko lipa da je nisi moga pogledat, i o njezinoj kočiji ča su je vukli konji vranci, a priča san van i o knezu Mi-slavu, koji je daleke 839. godine na brigu Putalj, iznad današnjega Kaštel Sućurca, sagradija crkvicu svetoga Jure, koju je darova splitskoj nadbisku-piji, i kako je to darovanje posli njegov sin knez Trpimir Poveljon kneza Trpimira, koja datira iz 852. godine i u kojoj se po prvi put u pisanome dokumentu spominje ime Hrvat, potvrdija.

O svemu tome san van priča, a vi ste se, dico moja, već prema tome kakva je bila priča, ili smijali ili bi od straja raširili oči, a najdraže mi je kad se ovi najmlaji od straja materi zavuku u njidra i kad jon glavu zabi-ju u traveršu.

A znate li zašto san van o svemu tomen priča, dica moja, materini janj-ci? Zato jer san, dico moja, puno libri pročita, pa jeman i van o čemu pri-čat! Radi tega ću van večeras pričat o tomen kako san ja, vaš did Luka, na-učija čitat i pisat, iako su me munje i svakakve nezgode pratile na tomen momen putu do znanja. Pa, evo, večeras s vama uz vatru sidin, živ i zdrav, dok u fumaru bura zavija i žešći se jer vidi da san van naumija ispričat štoriju ilitiga pripovist koju van dosad nikad nisan ispripovidija, a i ona, jema bit, oće čut ča jeman za reč. Pa evo, dico, otvorit ću van dušu jer će me i Bog skoro sebi vazest pa nek znate kako san se iz đavli šap nepisme-nosti uspija škapulat.


81NEBESKA BONACA

Ma, čekaj malo... jesan li ja van, dico moja, već pripovida o tome kako san ja naučija čitat? Nisan? E, neka i jesan, i opet ću van ispričat, a vi ćete me ka starijega morat slušat. Jer znate kako se reče... i kad stariji prdi, mla-đi moraju mučat i slušat. E, ovako je to bilo...

Jedan put... ma ča ja to govorin... lažen... ne jedan put, vengo prvi put, kad me čača posla iz Sućurca u grad prodat maslinovo uje i vino, reka mi je da sve šolde ča jis dobijen od prodaje lipo spremin u žep i da jis na ništa ne trošin, vengo da jis u komadu donesen doma. Pa je lipo uredija tovara i naprtija ga s krtolima ča jis je napunija bocan i demižanan punin crnega sućuraškoga vina i maslinovega uja, a meni je da ular u ruku i reka mi da pazin ča činin i da ne umaran puno tovara jer je on puno vridna i dobra beštija koja nan već dugo godin služi pa se moramo svi lipo trudit da ti naš tovar ča dulje poživi i da ne krepa.

A čača je puno volija tega našega tovara i uvik je pazija na njega... pa-zija je kako su mu namišćeni samar i konopi, poprug i podrepci, da ga bidnega ne bi čakod nažuljalo kad čakod na kostiman nosi, i uvik mu je potkiva prve dvi noge. Ma toliko je na tega tovara pazija da smo mi dica mislili da višje voli tega tovara vengo nas, svoju rođenu dicu.

Mučila nas je velika glad u to vrime, baš je bilo niko teško vrime... mo-glo se čut kako nan dici prazna čriva zavijadu i činidu protešte... svima su nan želuci bili zalipjeni za kosti. Ma nije puno boje ni danas, ali jopet, može se nekako... E, da nastavin... u kući je bilo puno dice i puno gladni just koja su čekala da jis čača narani, a čača je sve ulaga u naše lipo kašte-lansko poje i vinograde, ka i mi, dico moja, danas. I puno se mučija i sve je pazija da se u poju i u vinogradu ne pojavi koja travurina ča je naumi-la izmust vas sok i svu snagu iz zemje, a ako bi udrila krupa ili bi učinilo nevrime ča bi svu intradu uništilo, moga se komodno obisit na smokvu na Idrima. Nije bidan jema di zaradit vengo u svomen poju, pa se svaki dan, od jutra do sutra, rukan i nogan borija da poje ča boje fruta. U poje bi iša prin vengo ča bi sunce izašlo, a vraća bi se doma tek za Ave Mari-ju. Prin vengo ča bi svi zajedno čakod jada, liti najčešće tikvic na lešo, iz latenoga pijata pojili, molili smo Boga i sve svece najmanje po uru-dvi, a onda bi, nako još gladni, dok su nan čriva još krčila, išli leć, bez da smo ovako, ka mi danas, sidili oko ognja, jer u to vrime u našoj kući nikor nije zna štit. A ja san puno puti čuja učene jude kako govoridu o svakavin li-pin fojiman i libriman u kojiman svašta lipo piše i uvik san mislija kako bi volija znat štit.


82NEBESKA BONACA

E, opet ja o drugin stvariman... da se vratin na sebe i na tovara, i na naš put u Split. Kako san ja bija najstarije dite u oca i kako je on jema u to vri-me puno posla u poju i oko kuće, i kako nan je zafalilo šoldi, da ne gubi dragocino vrime, opremija on mene i tovara i posla me na put. Ma nije to bija niki daleki put, ma jopet, nije mi bilo baš sve isto. Tija san čači po-kazat kako san naresta i kako san već veliki čovik, i kako na me i na moju pamet more računat... Pa san tako, dok me čača isprača i dok je mater sta-la sa suzan u očiman na pragu o kuće, ka da gren najmanje u Jameriku, a ne iz Sućurca u Split, cili pun sebe sija na tovara. Ma nisan stiga ni gujicu pravo na čačinog jubimca namistit kako triba, kad me ničija ruka zviznila po ćiverici, a ja san čuja čaču kako govori, vas u bisu:

‒ Salazi se, tovare jedan, sa tovara! Oli ne vidiš da je bidnoj beštiji teško nosit i ovo vino i uje, a ti bi još da i tebe nosi! Kad sve prodaš, i kad šol-de spremiš na šiguro, u žep, kad na tovaru krtoli budu prazni, a tvoji žepi puni, onda moš sist na tovara.

I tako se ja sađen sa tovara, uvatin ga za konop, prikrstin se i izmolin Oče naš i Zdravo Mariju da me Bog na putu od svakakvoga zla i od ne-volje sačuva, i krenemo nas dva s noge na nogu put grada. Prošli nas dva zemjanin puten cili put do Splita i na putu razgledali svo pusto poje i tuđe vinograde, prisade, vrtle i di koju livadu sa travon. Zvizdan upeka, svako malo bi se napija vode iz tikvice ča mi je mater spremila prin vengo ča san se zaputija na misto moje nevoje, a svako malo san dava i momen prija-teju tovaru čakod popit. I tako nas dva i šest nog, sve s noge na nogu, s noge na nogu, malo po malo došli i do grada. A da san zna ča me u gradu čeka, i kako će mi niki crni đava sist na kosti i uvuć se u možđane pa mi neće dat mira dok ne potrošin pare ča mi jis je čača da na brigu i na viru, sve mi se čini da u grad ne bi bija ni iša. Ma, nemojte me jopet krivo razu-mit, jer nisan baš sve pare potrošija, ali jedan manji dil jesan, a u to vrime je bija grij taknit se u šolde prez da za dozvolu pitaš glavu o obitelji... Ma, evo slušajte ča je dalje bilo.

Kad san doša u grad, jema san ča vidit i jema san di oko sebe gledat tri dana u komadu. Pusti svit šeta po ulican, svugdi žamor, svugdi graja, i smij, i vika, i cika, i glende i šale, i beštimje... čuju se i muški i ženske, a Gospe moja, jema jis svakakvi... ma isto san vidija najviše težakov, ka ča san i ja sam i moji doma, a bilo je na ulici i oni ča prosidu, i odrpanac, i svakavi je još judi bilo... Isto san se najviše zagleda u one ča su šetali u bi-lin monturan s kravatan i s klobuciman na glavan. I oni, ka po nikoj za-povidi, pod ruku, olitiga šotobraco, vodu gospoje, a one... sve lipja od li-


83NEBESKA BONACA

pje, u lipin veštan, s velikin šeširiman na glavan i sa suncobraniman po-više ti isti šeširi.

Vidija san kako po rivi, di su bile posađene murve, svako malo prođe koji kar ili karoca za kojiman bi se diga veliki oblak prašine jer ti dil grada nije bija popločan. A kola na karocan su se vrtila i tukla o zemju, pa se sve nika buka stvarala... ma ne znaš je li ti to drago čut oli ti nije drago i lipo čut. Ma zna san ja o ovomen isto dosta jer je barba Roko, ča je u Jamerike iz Sućurca pri dva lita partija, u svojin pismiman pisa i pripovida svojima doma, a oni nama, sućuraškin težaciman, kako se u Jamerikan po ulican judi vozidu u karocan prez konji. Ma temu ča je on pisa niko od nas, pa ni moj čača, ni stric, nisu virovali, vengo su govorili da je rebambija.

‒ Ma, judi moji, ne laže naš Roko, na svoje je oči to čudo vidija! – go-vorija je barba Rokov rod, čača i mater, braća i sestre, a na što su jin Su-ćurani odvraćali:

‒ Vaš je Luka rebambija. Na kvasinu je, jema bit, iša! Vidiš ča se čoviku dogodi kad dođe u veliki bili svit, u te velike Jamerike, do koji sa vaporon putuješ cili misec dan. Ko zna ča je na putu izija ili popija, ko zna ča su mu u spizu mekli? A more bit i da je koju bolešćinu pribolija, a da to nije ni zna, a ne zna ni sad! Ma udrila mu je u glavu velika jamerička koltura pa je bidan, a nije on bidan kriv, počeja ni kriv ni dužan, pričat, da prostiš, svakakve monade! – govorili su Sućurani barba Rokovome rodu i prijate-ljiman dok su ga oni usrdno branili i pokušavali jis uvjerit kako je njijov Roko savršeno normalan, i kako to čudo Božje stvarno postoji.

‒ Ma ča ste došli s nan komedije činit! Mi smo za vas, sad ka ono, niki primitivci, jel? Ča nan pričate priče za malu dicu? Svi znamo dobro da to ne more bit i da to kršteno čeljade ne more izmislit!

‒ Ma vidi ti njega, on bi od svoji Sućurani lude radija. Smantaji ti koga drugoga, Roko moj!

‒ A da se nije poza obidon napija dobroga pravoga lipega kaštelansko-ga crljenka ča mu ga je niki od naši sućurački iseljenikov donija pa mu je naše vino, od kojega se odvika, nakon onoga jameričkoga, udrilo u glavu pa priča ludosti i bedastoće – jidili su se Sućurani.

I koliko se god bidan barba Roko pišući pisma svojiman doma trudija sve nas uvjerit kako stvarno na svitu postoji karaoca ča po selu gre prez upregnuti konji, nikor mu virova nije.

‒ E, opet ja skrenija na drugu bandu... Vengo, ja i moj tovar u gradu lipo prošetali do pazara, od konobe do konobe, od žene do žene, i svo vino i uje iz oni krtoli prodali. Kako kogod čuje da je vino kaštelansko, malo se


84NEBESKA BONACA

s menon cinka, a onda kupi, tako da se nismo puno satrli od posla. Inače je čača vino prodava veletrgovcu Kataliniću, ča je jema svoje podrume pa je on i cinu vinu određiva, ali kako nan je u ovomen trenu zafalilo pinez za nike svakodnevne potribe, odlučija je čača prodat i ono ništo boc uja i vina ča smo jis čuvali za baš crne dane i dane od gladi i neimaštine, a kako se činilo, ti su dani, jema bit, došli pa san se zato i ja nalazija tot di san se nalazija, to jest u Splitu.

I tako, kad su mi, kako je čača reka, krtoli bili prazni, a žepi puni, od-lučija ja malo mozak pustit na pašu pa se počeja osvrćat oko sebe. Gos-pe moja Blažena, tek san onda svatija da je oko mene svakakvega blaga Božjega, sve niki šareni dućani, a iza cakli od dućani složene nike šarene stvarčice... ma sve lipje od lipjega... ne zna čovik di bi gleda. I svemu san se moga oduprit dok iza jednega cakla nisan sinja knjigu sa nacrtanin slo-viman, knjigu početnicu, za onu dicu ča su bila te sriće da mogu učit štit i pisat. Kako ja te sriće nisan bija, a veliku san žeju za naučit čitat jema, zagleda se ja onako tužno u jedno caklo, poza kojin je stala početnica sa šarenin sloviman i sa nacrtanin žutin žarkin nasmijanin suncen na prvoj stranici. A ona... ka da mi se smije i ka da me sebi doziva, i ka da mi go-vori: »Kupi me, kupi me...« I đava mi nije da mira, i ka da je ti tren ništo u me ušlo, ništo čega se nisan moga rišit, i čega se nisan moga otarasit, ma koliko se god iz petni žil i iz dna duše trudija. Noge su mi same krenile u ti dućan i višje nisan zapovida ni sa svojin nogan, ni sa svojin rukan, a nekmoli sa svojon ludon glavon.

Ka u nikomen snu san veza tovara isprid dućana, proša priko praga i krenija prema drvenomen banku, iza kojega mi se smijala nika mlada še-sna prodavačica... a mogla je jemat godin ka i ja... more bit da je bila laki-cu starija... i iša san prema toj šesnici sve bliže i bliže, sve malo po malo, sve ka da neću, dva koraka naprid, jedan nazad, dok me ništo u meni pre-ma njoj tiralo... i prema njoj, i prema početnici s nacrtanin nasmijanin suncen.

Ka s nike visine, ka da mi se duša od tila odvojila, vidija san samoga sebe kako se rukon mašijen u žep i kako vadin čačine teško zarađene šol-de. I gleda san se pozatin, isto s visoka, kako brojin kovanicu po kovani-cu i kako jis teškon mukon slažen na oni pult, olitiga banak, ne znan ni ja kako se zva oni stol s kason na kojega san onoj šesnici izbrojija onoliko šoldi koliko mi je rekla. Dobro san i brojit zna višje od muke... i dok san u sebi zbraja i prikraja, cilo san to vrime mislija kako će me čača izmlatit ča san potrošija ono ča je tribalo u kuću donit, kako bi jopet moga druge


85NEBESKA BONACA

stvari za u kuću kupit. A ja, ludega li mene, od pinez ča jis je otac krvavo zaradija, kupija knjigu. Ma nikad me višje neće samoga u grad pustit, ni-kad mi višje neće ništa virovat, ma reč će mi, jema bit, i kako se u me ra-zočara, a to bi mi još najtežje na dušu i na srce palo.

Gospe moja, izda san ga, izda san i čaču, i mater, i braću, i sestre, i cilu obitelj! Ma, Gospe moja, kako san se moga vako o Boga i o cilu obitelj ogrišit... kruv san jin iz just vazeja... a sve radi moji gušti... ma kako san samo tako sebičan moga bit! Nikad mi ovo moji doma neće oprostit... ma kako ću jin svima prid oči doć... Ajme meni... Bože moj, daj mi snage za tražit oprost od svi moji doma!

Ali dico moja, u tomen trenu nisan protiv sebe moga jer ka da me nika tuđa ruka i tuđa misal vodila. Mora san jemat onu početnicu s nasmijanin suncen jer san tija naučit čitat i tija san vako ka danas vama, svima oko ognja priče iz dalekoga svita pričat. Pa san krenija vani iz dućana i izaša san na ulicu s knjigon u rukan, dok se oko mene svit vrtija i okrića i privr-ća... ili se to samo u mojoj glavi sve privrćalo, ne znan višje ni sam. Nisan višje bija pametan, od tolike muke, ča nisan protiv sebe moga.

I krenija san s noge na nogu, s konopon u ruci, vukuć tovara s praznin krtoliman put Kaštili, put Sućurca, a bilo je već dobrano poza podne. Ze-mjani put, prašina svugdi oko mene, a ja gledan u pod. Nisan ni sija na tovara, iako san sad moga, jer tovar više nije pusti teret nosija pa je mene i moju težinu moga podnit. A nije mi bilo lako odat put kuće jer mi je dušu put zemlje pritiska oni manjak pinez u žepu ča san ji potrošija.

Gospe moja, ko će čači na oči, mislin se ja, dok vrjon od staroga po-luraspadnutoga postola s lagano rascvitanin vrjon tučen kamenice ča mi se nađu na putu. Pa mi na pamet padne ništo drugo: a da rečen čači i ma-teri, kad dođen doma, kako su me na putu niki razbojnici orobili i ukreli mi sve novce ča san ji zaradija od prodanega vina i uja? Možda bi se onda čača na me sažalija pa se ne bi jidija jer ne bi ni jema zašto!

I gren ja tako puten, sve s noge na nogu, nogu prid nogu, svatin da se nebo narogušilo, ka da se i ono na me jidi. Pa pogledan u nebo, a ono u ti čas sa neba tako žestoko zalampalo i zagrmilo, ka da me sam Svevišnji sa neba gleda drito u ludu glavu strilon nebeskon pogodit.

‒ Tako ti i triba, i Bog se na te jidi, glavo luda, kad čaču ne obadaješ i ne poštuješ! Još si mu i lagat tija, kako su te niki razbojnici orobili i ukreli ti pineze! – mislin ja u svojoj glavi, a sve mi se veći straj uvlači u kosti pa mi se i koža počela ježurit. Ma sve su mi se dlake na rukan od straja digle, a noge ka da su mi se osikle... pa mi kroz glavu prođe i misal:


86NEBESKA BONACA

‒ A da ovo na me strile ne baca i sam nečastivi jer čaču nisan sluša pa misli da san njemu, nečastivome, dušu proda i da me sad more cilega sebi vazest! – i kako san na to promislija, brže boje zgrabin tovara, ča je kraj mene nabada s noge na nogu jer njega nije bilo straj od kiše i grmljavine, za konop i potegnen ga, a ja počnen trčat ka lud put Sućurca.

– Gospe moja, Bože moj, Isukrste moj, sveti Ante moj i svi moji sveci, molin vas samo me čuvajte da sritno dojden do doma, bez da me đava uva-ti... zaklinjen se da višje nikad neću čaču privarit i uvik ću ga odsad slušat, i poje ću prikopat stotinu puti, i svu ću travu počupat, i sve ću učinit, ma nek me i čača ciloga izmlati po goloj guzici jer san to i zaslužija, samo mi pomozite da doma sritno dođen – molija san se cilin puten dok san trča put Sućurca i dok san za sebon vuka bidnega tovara, koji se čudija ča mi se dogodilo i ništa nije razumija, ma je isto drža korak sa menon.

Biće i on pomislija, kad lude trče, valjda ga svi đavli pakleni gonu jer nijedan normalan čovik ne bi vako trča zbog dvi-tri kapi kiše i malo gr-mljavine. A ja san, mogu van reč, jedva čeka kad ću doć doma da me otac napokon izmlati pa da i tu brigu skinen s glave.

Dok san tako ka manit trča put Sućurca, na pamet su mi pale riči moga dida: »Boga moli i pošteno radi, pa se dobromu i nadaj« i »Posli krupe, ne triba zvonjenja«. A kako je did uvik sve ča bi reka, zna lipo nan dici rastumačit, tako san svatija da se ove riči u ovomen trenutku baš u meni ogledaju. Jema bit da san malo Boga molija pa mi je zato i palo na pamet ovako uludo potrošit pare koje mi je da čača, ali ča ću... sad kad san pare već potrošija i višje ji ne mogu vratit, mogu od čače i matere, i od svi moji doma, ka i od Boga, samo zatražit oprost, i poć se ispovidit, i pokajat se. Eto, o tomen san mislija dok smo ja i tovar trčali put Sućurca ka da nas goni cila turska četa, i cilin san se puten molija našoj čudotvornoj sućurač-koj Gospi na Hladi, a ča san joj više molitvi upućiva, sve san manje razu-mija kako mi se pamet mogla tako pomutit pa da san potrošija dil pinez, brez da san čaču pita je li ji smin potrošit.

Dok smo tovar i ja trčali, nikako se i vrime smirilo, i munje više nisu sivale, a ja san sam sebi reka da ću se, čin dođen doma, i nakon ča me sti-gne zaslužena kazna, odnosno nakon ča me čača izmlati šibicon po goloj guzici, odma zaputit u župnika i u crikvu, kako bi se ispovidija.

I kad san napokon osvanija na kućnon pragu, čača i mater su me če-kali jer su se zabrinili di san dosad, a kad su čuli ča jin jeman reč, i zašto san se tako pripa, najprin su rekli da jin je najdraže ča san se vratija živ i zdrav jer su se bili pripali kad su vidili da okriće na neveru, da mi se ča-


87NEBESKA BONACA

kod nije dogodilo, a kad san jin pokaza na što san potrošija jedan dil šoldi ča san jis zaradija od prodanoga uja i vina, rekli su i da jin ni to ne smeta jer kad već toliko oču naučit čitat, i oni će od just otkinit, samo da ja na-učin čitat. A čača je, uz sve to, ponovija i riči moga dida, a svoga oca, koji san se i ja sitija dok san trča put Sućurca: »Sinko moj, kad krupa padne, ne triba višje zvonit!«

Eto, dico moja, materini janjci, to je štorija o tomen kako je vaš did Luka naučija čitat i kako mu nije bilo lako. A ton san prilikon svatija kako se samo u Božju i u roditeljsku ljubav čovik i u najtežin trenucima uvik može pouzdat. Tega san dana svatija kako će moja obitelj uvik bit uz mene, kako će mi uvik dat podršku, pa kad i koju ludost učinin, jer je obitelj naj-važnija stvar na svitu. Obitelj je svetinja! Samo Bog, obitelj, Domovina i molitva! Nek van te riči uvik budu na pameti pa ćete sve nevolje u živo-tu lakše pribrodit u ovoj našoj zemaljskoj dolini, i sve ćete životne križe lakše nosit!

E, a šta se tiče čitanja... naučija san čitat sam, slova san pisa ščapon po blatnjavoj zemji, a neću dušu grišit, i pop mi je puno pomoga. Kad bi kome u selu došlo pismo iz Jamerik ili s kojega drugoga kraja svita, svi bi trčali meni na vrata, a ja bi jin čita ono ča su jin očevi, braća, dica ili ko drugi s drugoga kraja svita napisali. A čini mi se da je i čači bilo drago ča mu svi sina dolazu molit da jin ta pisma iz daleki zemalj pročita, dok bi materi uvik suza u joku zaigrala pa bi je onako poskrivećki, da niko ne vidi, pla-von traveršon obrisala. Tako san van ja, dico moja, materini janjci, bija živi svidok bilo radosti, bilo tuge, sriće ili nesriće, jer san štijući ta pisma o svačijoj sudbini, bilo dobroj, bilo lošoj, sve zna.

A odma san dan posli onega puta u Split, zaozbiljno i iša u crikvu i kod popa, baš kako san se i zavitova. Ispovidnik mi je onda govorija o tome kako čovik ima samo jednu dušu, a kad umremo, duša više ne pripada nama, jerbo kad bi nama pripadala, umrla bi skupa s nama. Reka mi je, dico moja, da je duša vična, i baš zato je za života triba Bogu priporučit i pute joj za Božje lice pripravit. Reka mi je kako je bolje trpit i glad i žeđ, golotinju i bosotinju, nego svoj obraz ocrnit s nepoštenjen, ili zatajit svoju katoličku viru i hrvatski značaj. Pa kad dođe oni dan na koji će se nebo i zemja pritvorit ujedno, i kad Svevišnji isprid sebe skupi sve pravednike ovega svita, sve one napaćene, ostavljene, ponižene, zaboravljene, izgna-ne sa svoji ognjišta, sve one Njemu virne i sve one koji su se za života za svoje grije, i manje i veće pokajali, svima će jin Bog oprostit i posist će jis uza sebe. Pa san se i ja ispovidija i ubuduće san na pameti jema onu staru


88NEBESKA BONACA

kršćansku zapovid, po kojoj se većina bogobojaznoga hrvatskoga naro-da od stolića sedmog, od kad smo došli u ove krajeve i u ovu lipu zemju, koju nan oduvik svak oće otet, trudila živit: »Šta nije tebi drago, ne čini drugomu! Šta je tebi drago, čini i ti drugomu!« To traži od nas Bog, duša i naš hrvatski narod!

Vidin da je i vama drago sidit kraj dida jer dida svašta zna. A, dico moja? Eto, vama je Bog da, da u današnje vrime morete u školu ić, i da morete svašta naučit, i nemojte da van bude teško, jer vidite koju je kal-variju dida proša da bi danas vama vako moga štit i pričat. Ala, ajte leć, kasno je! I pomolite se našen dragon Bogu i našoj Divici Mariji, Rajskoj Djevi, Kraljici Hrvata, da čuva cili naš hrvatski narod i ovu lipu zemlju, našu obitelj, ka i sve ostale hrvatske obitelji!


89NEBESKA BONACA

Božica BrkanZagreb

Strela boža vute pukla

U sparni ljetni sumrak na verandi u čiju su se hladovinu sakrile prije ne-koliko sati, uz kavu sjede žene i djeca i časkajući, obavljaju tipične ženske poslove: pripremaju namirnice za kuhanje večere i sutrašnjega objeda (npr. čiste i peru salatu, gule mladi grah, krumpir i krastavce ili pune velike boce paprike za zimnicu…), prišivaju dugmad…

U daljini mračno nebo tu i tamo propara munja. Tijekom razvoja rad-nje čuje se približavanje nevremena. Glavna pripovjedačica žena je na pri-jelazu iz kasnih pedesetih u rane šezdesete. U gradu bi bila još dobrodržeća, a kao seoska žena već je pomalo umorna i stara, odjevena je za po doma, opasana fertunom.

U priču ulazi kao da je već u nastavku neke prijašnje priče. Pričajući, radi pauze, odsutno pijucka kavu i povremeno nastavlja poslove, s razvojem priče sve dramatičnijim pokretima, čak preuzimajući uloge drugih sudionika u priči, dok se ugođaj pod orahom posve ne zatamni i na pozornici ostanu samo žena, vjetar, munje i gromovi pa na kraju zaglušna tišina.

Žena ukraj pozornice ispere salatu i baci vodu i krene u sredinu pozornice.

ŽENA: Bog i ja se navek lepo moremo dospomenuti. A z drugemi, kak z kem. (Sjedne kao da je jako umorna uza stol i otpije svoju kavu.)

Sem sega, potle, kak je se to imelo poprejti, po selu se pripovedalo, kak to več je, kak je za se to kriva ona baba dole z vulice kej je imela za kej bilo v reči: »Strela boža vute pukla«. Kej god da ti ne veliš, jel dober dan, jel laku noć, jel kak ste, jel kam bute prešli, jel ovo, jel ono, jel zlepoga, jel zgrdoga, more ti biti da ona tebe mam z strelu božu zavjeme. De stigne. Jel je tak i ona zavjela jenu ze strel, ne bi bome znala povedati, al da je i ona z pola pobegla k nam te put gda je poprav puklo, bogme če ne. (Ogleda se kako sijeva otirući pregačom znoj.)

Najemput se tak zacrnelo i tak se stvorilo se tiho, kej gluvo i nemo, da bi, če si baš štel, lefko čul prek ne tulko na dolnji kraj kulko i na dolnji svet. A če bi bole poslunul, i ono kej smeš čuti i ono kej ne za tvoje vuha.


90NEBESKA BONACA

V letu se oče tak, mam, z ničega stvoriti. (Pogledava uokolo u daljinu, u nebo.) Šuslivo vreme. Lesikne se jemput i eto ti! Koji put tak grda tuča vu-dri, kej kuruza, jel kej joreh, da ti stuče se kej dospe, tak da ti niš ne osta-vi. Za kej ti sa muka? Za niš. (Dotoči si kave.)

I te se put namrčilo, skmičilo. Najemput. Kej nigdar. A puna pola i li-vade ludi. Plajda se spustila kakvu je retko ko imel videti. Tekar se onda počelo lesikati i počelo je grmeti. Saki oče nekam pobeči. A de buš i kam buš tak najemput!? Niko si ne mislil da bi tak nekej bilo, pak si ni ceradu ni jambrelo, a ni niš si drugo ne zel.

Kakvo seno prevračati, skuplati kej se na pol posušilo!? Veter ti celi kup, celu stavicu prehiti! Ti rivaš na jenu, a on na drugu stranu. Hiti vile, kosu, zubače i bež! Če zmokne, bu se i osušilo. Ma ni da si i trave nakosil, če za zajce. Če ogrinaš kuruzu, a baš je več lepo počela nalejati, isto bež! Pusti motiku! Če bereš gra, bež z košaru da ti ne zmokne takov lepi suvi. Brojili su šest tjeni da ni rose ne bilo. Ni kap.

Snehe onoga kuma Matiča ostavile su tak saka po jenu košaru napol nabranu, a svekrva jim, kej je bila na paše i zavuzput čuvala decu, komej je dobežala z dva nuki. Krave su jim, sirote, same odbežale domom kej da su pobedastele, kej da se tiraju. Se su jim se štriki razvezali i vlekli se po blatu. Vuzduž. Pak bu kum imel zakej kleti sveca svojem babam. Ne onda po livada bilo te pastirov na struju kej denes. A morti bi vu to...

Neko je tak presmenul z pelajčekom sena da nesi stigel videti ni ko je. Se bez pavuzine. (Ilustrira vožnju rukom.)

Ni jenoga pesa ne bilo čuti. Jena suseda je pripovedala da se niov tri dana ne dal spod parme. Ni na šalondru. Rajše je bil gladen. Su več mi-slili da niš odnega, da je i nega nekam strela osmeknula. Ne si dal ni gle-deti. Naš je cucek sav drhtal i skorom se zakopal kuliku je gliboku jamu skopal spod sodičev. Strah mu ne dal ni zavijati. Bi ga čovek zel fižu, a de češ, puna hiža ludi.

Tu de su moji hižu napravili isto je pred tem bilo pole. Isto se sejala še-nica i kuruza, sadil krumper i tak. Kak su se podelili ze svojmi, da bi preži-veli, tata si je na pilane našel posel i delal je, na akord, se po dve smene. A mama je doma prek sebe imela kravu, pajceke, race, kokoši, vrt i zavrtnicu i nekej je šivala, kej je komu trebalo. Navek za nekej treba iglu prijeti, če za gumb prišiti. Za saku se zabavu negdar šivala nova sukna, a i za Uskrs, Te-lovo i Božič, Prvi maj, Dan Republike i Novo leto. Če si imel, bome, puno je te kojekakve svetkov bilo. Z restlinov i krpcov kej se kupuvalo i na kile, mama je znala sega nadoštukati. Zgledelo je kej da baš tak očeš, kej da baš


91NEBESKA BONACA

tak mora biti. Navek je bila puna naša hiža: ovomu treba ovo, onomu ono. A i malo se tu i tam treba pospominati, feli s cvetnika jel z vrčaka zeti, kej bi to. Kej misliš da negda ne bilo ko bu imel kej drugi ne?

(Grmljavina se približava.)I tak, prva je, kej kakov položek, dotrčala ta svekrva z dve nuki i z dve

snehe. »Bumo, Jelo, pritebe dok to malo ne poprejde nekam«, je povedala mame, a ona, nek kak, naj si sedneju.

»Al čkomete«, jim je rekla, »moj stari je delal v trejte smene i spi v dru-ge sobe, da navečer pak pe delat.«

»Morti se bumo mogle i vrnuti na pole«, se su računale, »probale smo malo pobrati gra i okopati te vrt kej su tam nasadile. Žali Bože, se je zgo-relo, od suše se zelje se raspucalo, a paprika je ostala sitna kej napršnak. I sad bu i to se zatropalo. Na kej čoveku muka?«

»A kej buš, dugo je ne bilo, od prošloga leta«, rekla je druga kej je menše dete mam dela na cicek. Ne ni pitala jel bi, naraniš dete gda i de imaš čas.

Kud buš, kam buš, tak su ludi dohadžali kak je ko stigel. I tata se digel kej ne mogel spati kak su se spominali. Nemreš ludem lampe zapirati. A je ludi još dohadžalo i još. Potle se nesu nikak mogli dospomenuti kulko nas je bilo fiže.

Hiža naša zajna je do pola, a znaš kak je v letu, na sakom polu neko nekej ima za napraviti. Jen puče drač, drugi gledi kak je z kuruzu, jen jel šenica zrela, neko bi nekej nakosil... Si su zmokli. Da je i štela, mater ne bi tulko imela ljudem za presleči. Ručnikov je i platičev dala. A kak bi se i su-šili drugač, gorelo ne. Od tulikoga švela mater ne bome imela čas ni kuvati, smo si prigrizli kruva kej je spekla za celi tjeden, friškoga sira i paradajza. Tak su ludi samo vane pohitali ko je kej imel, motiku, zubače, kosu, kej veliju da ne ti pametno nositi nikej železno gda se tak lesiče. (Munje.)

A se je bilo tak crno kej da se nebo spojilo z zemlu, kej da je zišlo dole i plazi pojne, vleče se i vleče.

Si su se narivali nuter, nesu imeli ni kam sesti, su stali naokoli. De bi se ko vsudil poiskati klup spred iži? Rajše su stali.

A te je put bila hiža i puneša. Se smo rasprli vrata od dve sob da bi ime-li lufta. Ne se moglo predehnuti. Jobluk se bome nesmo vsudili raspreti kak je to grohalo. Smo struju zapalili da bi mater mogla dale šivati. Baš je luknice za gumbe opšivavala. Ponudila je i če bi ko štel rakije, domače, prave, al niko ne štel. Ne ludi popitala ni jel bi kavu skuvala kej peč ne ni kurila, leto je bilo, grdo vruče. Tu i tam je ko zaiskal vode, a gda ne bilo, niko se ne vsudil ni do zdenca. Bum zdural, saki si je mislil.


92NEBESKA BONACA

»Bu to brzo poprešlo«, su govorili. (Stanka kao da odvaguje. Pogleda-va u nebo. Munje.)

»A kej bi poprešlo, dej gledi«, bi jim mam neko povedal.»Nemre to dugo tak potrajati. Nes to takvo zlo nigdar vidla«, bi rekla

koja žena.»Jel se s koje strane breždži?« je neko saki čas spitaval. »Kej bi! Ide i od Križa i od Obedišča i od Vezišča«, pak bi neko rekel.

»Ne bi se ja nagledala čez jobluk ni za niš. Dej rajše navleči firangu«, bi ne-koja rekla matere, a si bi se nasmejali. Junaki! Se ti je sejeno kak je crno.

»Sa sreča da crno ne šivam, znate kak je crno teško pod lampu šivati«, je rekla mater.

»Kej to bu z toga, ludi dragi?« su nekoji spitavali. Ona zločesta, kej je se nigdar nemrem setiti imena, najemput je rekla da bi nam bole bilo da se primemo krunice. Morti bi ko i molil, da je ko drugi to povedal.

»Moli ti vu sebe če očeš«, su je odrezali i spominali se dale. Razgovor se povel o ovomu i onomu. Kojekej kej te ludi fiže više deli neg kej bi jim bilo zajeno štelo je van v pripovetki. Samo da se ne posluša i da se ne spo-mina o tomu zlu vane kej je obehadžalo okoli hiže, kej je kej z loncem na-hitavalo vodu na jobluke. (Čuje se plajda.)

Pripovedali su kak i saki put gda bi se tak pričasili. Kojekej. Navek iste starinske pripovetke i navek se najde neko ko jih još ne imel čuti. Kak je nekoje slepe babe z gornega sela strela dala pak spregledati, kak je ono-ga dečka musnula ravno v zlatni lanček kej mu je baš kum fermani kupil i kak bi negvi sigurno skorom si mrli z žalosti da nesu mam imeli malo dete kej su ga okrstili kej i toga starešega…

Onda se povlekel razgovor jel de blizu kakvo veliko drvo kam bi strela rado štela drapiti. Ne, se dole do Justine divje črešne.

»I na cirkvu su«, veli neko, »deli onoga vraga kej lovi strele.« A neko je norca zvadžal kej je Jela se koprive za malu živad požela, da

bi trebalo kopriv nasejati da nas od streli obraniju.»Tebe je još i do smeja«, su si rekli čoveku.»Samo da ne spotuče«, išlo je tiho okoli kej kakvo čislo, »moli za nas.« »A ti moraš baš zezivati kej da vrag nemre i bez zvajna sam dojti«, bi

neko rekel.Kulka je sparina bila. Suša je se ftorožila. Ne se valda pak i poplava

stvorila. Kej ono pedesetprve, jel druge.»To graha kej sem nabrala, jes. Ovo drugo, če i ostane, se bu na polu

zakuhalo. Se bu obolelo, ne za povedati«, pak se javila svekrva.


93NEBESKA BONACA

»Te kojekakve gusenice samo čekaju, se buju zobjele«, neko je govoril sam ze sobu. Da se ne bi čulo kak groše, sem si mislila. Najrajše bi se po-krila po glave dok to ne poprejde, ali štela sem i ja čuti kej se pripoveda.

»Dej pomekni te tepije da ne Jela morala prati. Ležeše pod i linolejum opereš, pogleč kuliko smo blato nanesli«, neko je mater moju štel vleči v razgovor.

Jako sem volela se pripovetke. Najmilneše su mi bile one kej bi išle gda se povedalo da tu ima bose pak da se pripazi kej se pove.

»Dej, bogme ti složi tepije, em tebe šiva suknu«, rekla je jena i si su se nasmejali.

»Ne suknu neg bluzu«, je rekla jena ze sneh. »Dobro bluzu, pak buš je ti pomogla prati. Imaš mlade ruke.«»Ni čižem nesmo dospeli zuti, kej ti je stra«, neko je rekel. »A i mi bosi isto smo si blatni, pogleč.« I si su se smejali. (Oluja jača.)Nekoji su imeli gumene čižme, Batine na kojima je pisalo Borovo,

nekoji takve čižme znošene al sprerezane da buju rasprte, da jim se buju noge mejne švicale, neko je imel i šlape, a nekoje su babe, kej nesu mo-rale po strnišču iti, neg su okapale krumper, ogrijnale kukuruzu, bile prek bose. Prašina ti, ona vruča po putu, se kak ideš z sakem korakom prevzeme i grdu reumu. Če ju imaš. A kak ju od takvoga života neš imel? A ne treba ti puno vode da ti se sa ta prašina zamesi v blato kej za kakov kolač, navčiš to još kak mali. Joj, kak je po takve letne plajde lepo bežati i z nogami tancati! Kej da delaš blato za stenu mazati. Samo ti pleve fali…

Da nesmo bili v strahu, mi deca bi bome mam otrčali van, al je tak pu-calo, ružilo kej sto vragi. Bilo je se čuti kak se Ilija Gromovnik prevaža i dronca gore po tavanu kej na stare susedove kola.

»Dej, očemo se spominati kej ima novoga v selu. Ko se treba ženiti, za-ručivati? Jel piše one kej je prešel v vojsku? Ste čuli…«

A vane je bilo tak kej da se hiža bu zrušila. Se bi ti zubi drmeli. (Snažna oluja. Munje. Grmljavina. Vjetar.)I tak je najemput, da nesmo ni vidli ni čuli kak, samo zadumelo. Za-

sivelo se, se se v nekakvu prašinu stvorilo. I zasmrdelo. Kej zesmudilo. I niš drugo. Tak valda v peklu smrdi, ne znaš po čem, nekak žvepleno kej da sud čistiš pred berbu, jel pred pretakajne, jel če ti vino obeteža. Tak se mora čuti v peklu dumeti, na prazno, kej da si šumast, a čuješ, Bog mi gre oprosti, se kej si čul od negdar i kej buš čul za negdar. I najemput ču-ješ: dete se, ono kej je cicalo, počelo dreti z sega glasa. Si su kej stali. Se


94NEBESKA BONACA

se činilo i da je kiša stala, kej sustala i pak počela jako, jako cureti. Samo dete beči. A onda…

(Ubrzava pripovijedanje.)»Bežmo, ludi.«»Kam buš bežal? Na to zlo?«One dečker kej je došel za materju zajni, bome je prvi skočil prek joblu-

ka. I kak negva mater zajnem, tak se čulo samo: »Moja noga, moja noga!« Si je nogu šklecnula. Strah ti bome da buš junak, a viš kak ispane.

I kej buš, kud buš, kam buš, i mi bež van. A nemreš, van si očeju. Mam, najemput! Kopitali smo se jen prek drugoga, a da potle nesu ni znali kak. Mene je malu mama, kak je švelo hitila da ga potle tri dana ne mogla naj-ti, proč za ruku prijela i zvlekla nekak van. V čarapa. Sem si mislila kak je to kej curi najemput grdo mrzlo. Pa kak, kej ne bilo toplo? I najemput smo bili pri susedu, si smo tam bežali. A kad tam, oni bežiju z svoje hiži k nam!

A pri susedu, kak se je dim počel razhadžati, imaš kej videti! Još vekše zlo. Se je spopukalo, mam od zijarunga dale. Neko je vikal: »Najte iti nu-ter, če se kej zapali, si bumo spogoreli!«

(Posustajanje oluje i usporavanje priče.)I tak smo si stali kej da se igramo zvezdi, saki nek se napravi kak se

oče, a onda bumo zebrali najlepšu zvezdu mej nami, saki ze svojem, jeni na našem, a jeni na niovomu dvorišču, a ovi kej su vane na putu ne znaju jel bi sim jel bi tam. Da ne znaš kej je, mislil bi si kak se lepo si igraju kej mi deca. Z strelu božu.

Sustajalo je, sprepadavalo. Ona sneha kej je sedela na šamlice i cojka-la se kej da spi, detetu je pak dela cicek v zube. Kej za jen cicek, samo naj dete šuti. I mali je zašutel kej da je znal da ne vreme za bečajne. Neko je donesel stolec siže da si sedne ona sneha trudna, kej niko ne znal da je trudna. Zgledela je da bu se zrušila.

Bilo je najemput čuti Malu Janicu kak se plače: »Ludi, pomozete, ludi pomozete!«, kej bi je svekrvu, Debelu Janicu, pomogli znesti van siže.

»Najte, mamo, najte, mamo,« je govorila žene široke kej parenica, »se bu dobro, se bu dobro.«

Kak je sirota tak teška opala v ganku, si su prek ne prebežali van i ne se mogla ni zdiči, a ni kam pobeči. Mislila je da je gotova. A gda su ju digli, bome smo imeli kej videti. Kak je bila naslojnena na peč, tak ju je prek otraga kej sleklo. Z te je strane bila gola golovena kej da si je ogulil se kej je imela na sebe, se do gač. Po pleča ni jenu glaku ne imela, kej da je spa-


95NEBESKA BONACA

žmana i ostrugana. A ne imela ni jenu disnicu i niš ju ne bolelo. Došli su z koli pojnu da ju odvezeju doma, a mama je posudila plavtič i kober da se sirota žena pokrije. Veliju da se od sramote ne više nigdar dala siže van. A niko je ne zameril. Kej se tu ima zamerjati?

Jene su žene, više se je nemrem setiti imena, nameščali rame. Zmeknu-la ga je kak je opala z sodičev. A ona kej je skočila čez jobluk se je bežuč sprobavala nogu. Ne nikak mogla veruvati da je ne niš. Nekoji su se dr-mali kej da drmeš tancaju, a one kej se vrnula z Amerike na drvocepu su nogu zakapali da je zemla zveleče struju kej je je prešla prek noge. Nigdar se više ne štela z mojemi ni spominati, kej da su oni šteli da strela vudri nikam drugam neg v našu hižu i nikam neg v nejnu nogu. Kaj bi to?!

Nekoji su šteli znati jel morti moji imaju osigurano. A kej bi imeli? Bog da imaš hižu i da imaš de biti. Ni štale još nesmo imeli. A i ko bi proti stre-le kej mogel? Susedi su imeli na hiže napisano Croatia osiguranje, al nesu plaćali leta i leta, i isto niš nesu dobili. Gda bi čovek znal, gda bi si čovek mislil… (Otpija kavu.)

Potle, gda je se to poprešlo i gda su ludi prešli domom, tata je z suse-dom išel iskat kud je se strela preletela. Od telegrafštange v živice ravno prek ceste. Po jene strane k Bukalom fižu, spod jobluka, duž čez gank i na drugomu je čelu zišla van i zabila se negde v drvarnice. Valda ravno v sekiru.

Nam ne v sekiru, če ju moji i držiju za vrate za nedajbože, neg je otiš-la prek štendera i šaltera na novu peč goran kej ju je tata kupil v Name na potrošački zajam, na trišest rati. Da jesmo kak nesmo pod pribili, deske su se još sušile v štaglinu da potle gda se posuši sirovo drvo preveč ne dela, se bi popukalo isto kej i pri susedu.

»Ne navek loše biti siromak«, je rekla mater. A kak baš siromaku strela hižu pogodi puknuti, sem štela znati. A bole

da nes. Nesmo imeli struje tri dana, pak je kvečer mater rubila švelo, a ja sem nekej spisavala saka vuz svoju sveču. Se se to nekak složilo, samo smo morali pobeliti.

A i po te druge strane otišla je strela k nam poprečki. Da bu je valda bližeše. Opekla je, poprav skurila, travu da ne k sebe došla se do jeseni, spod plota onoga od žice prešla je kud maček sprehadža, zišla je na cvet-nik, presmeknula se spod mlade ruškice kej bome jedno dve-tri lete ne ro-dila, pak spod jorgovana i maričinoga zelja i ljiljanov kej su ocveli, ne ih ni pipnula, a ni onoga cvetja kej fest diši, kej je tekar precvelo, ne prepustila. V soba je popukala se šaltere, samo maloga de mater pegla ne.


96NEBESKA BONACA

Jel je krojila, jel je rubila, jel je persila, mater se je plakala i plakala. »Sramota, sramota«, govorila je. A joča je je govori: »Naj, Jelo, biti bedasta. Kakva sramota? Razmel bi

da se plačeš kej smo komej splatili kej su nam struju sprepelali, a tak i tak se dogodilo. Kaj buš! Moglo nas je se spotuči. Dobro je, sem su glave na ramenu.«

(Otpija kavu.)I po selu se potle sekaj pripovedalo, kej ne bi, se dok strela ne vužgala

štagel v dolnem selu. Z vedroga neba. A ja sem to leto potle ferja 1962., jel 1963., za zadaču Što me se najviše dojmilo na ljetnim praznicima dela kak je strela baš v našu hižu vudrila. Zaboravem ja to, zaboravem kak i puno toga, al me podseti gda god grdo zapuca. Ni do den denes nes naiš-la na to kej je nam z tum svojum strelum Bog štel povedati. Nekej je štel. Da je koga vmoril, da je koga ošepavel, da je po polu potukel, zemlel kej smo posejali i posadili, bi čovek mam znal. Ovak nam je samo sakomu dal za misliti.

(Zamračenje.)

Manje poznate riječi:dospomenuti se – sporazumjeti se, razumjeti sesem sega – međutim, u međuvremenu poprejti – proćizavjeti – dohvatiti, uhvatitiposlunuti – poslušati, saslušatinamrčiti se (vrem.) – naoblačiti se, zatamniti skmičiti – zamračiti se (kad se ili kao kad se spusti mrak)plajda – pljusak, iznenadna olujna, jaka kiša, obično ljetnalesikati se – bljeskati (munja, svjetlo)ogrinati (kuruzu, krumper…) – zagrtati korijen ili gomolj biljke u rovicuvuzput – usputzavuzput – usput; po putu, putemdobežati – dotrčatipobedasteti – poludjetitirati se (krava, kobila) – tjerati sepelajček – vozičak, malen voz (sijena, trave i sl.)pauzina, pavuzina – nekoliko metara duga oblica za vezivanje sijena lancima i užeti-ma kako se ne bi rasipalo u prijevozu


97NEBESKA BONACA

ftorožiti – uništiti do temelja šalondra – posuda iz koje jede pas ili druga životinjapresmeknuti – promanuti, przo promaćidrapiti (koga, što) – jako udariti (koga, što)bredžiti se – razvedravati se, čistiti se poslije oluje, nevremenaosmeknuti – jako udaritisodiči – drvene stube, drveno stubištefižu, v hižu – u kućufiže, v hiže – u kućihiža – kućačkometi – šutjetidečker – ni dječak ni momakna akord – na normunorca zvadžati – šaliti senasejati – posijati; završiti, obaviti sjetvugrohati – praviti buku kao kada se razbija, groše led ili u grohači žito čisti od pljeveima/nema bose – ima/nema djece, kada se želi ispripovijedati neki vic ili priča kojemu nisu dorasli i ne trebaju ih čuti, obično sa seksualnim konotacijamadrocati se – tresti se, drmati u vožnji (na kolima)zadumeti – zatutnjati, potmulo zazvučati, zabučati kiselina – ukiseljeno povrćeparenica – velika drvena posuda u kojoj se parilo rublje odnosno posipalo pepelom i prelijevalo kropom, vrućom vodom, pa se s parenicom odvozilo na baru, rijeku, ili se uz kakavu jamu na korito hladnom vodom ispiralo do bjeline; pren. kej parenica, široka/debela kej parenica – debela žena širokih bokova i velike stražnjicedisnica – vidljiva ozljeda na tijelu od udarca, najčešće šibe, katkad ruke i sl. tako da nije probijena koža, koja je crvena, plava, žuta ili zelenaglaka – dlakaspažman – ofuren, preliven kropom i očišćen od dlaka (npr. svinja pri klanju)zemleti – samljeti, usitniti cicek – sisazgoreti – izgorjetiprtlati – raditi, poslovatizmoknuti – pokisnutipredehnuti – predahnuti, doći do daha, do zraka



Cvjetna lica i puteviPUTOPIS



101NEBESKA BONACA

Sonja TomićZagreb

Od Zaljeva svetaca k Dolini kardinala

Brijeg ponad Perasta uronio u prvu rumen te se kameni zvonici preli-jevaju zlatno i ružičasto. Svjetlosna raskoš još ne dopire do Svetog Jurja, otočića koji s Gospom od Škrpjela usred Boke kao vjeran vjekovni stražar upire topovske cijevi prema mogućim zavojevačima, te se obrambeni zid zrcali bijelo u dubokom modrilu snenoga mora. Bosa, da ne probudim Stjepana, Mislava i Brigitu, oprezno gazim suhe iglice ariša. Još bih jed-nom, prije nego što otplovimo, kleknula pod križ zaboden u golu zemlju. Na drvetu vjetrom bijenu i kišama pranu jedva se dade pročitati: Pavao Butorac, biskup dubrovački. Nisam ni slutila da je Bokelj te sam se silno iznenadila kad sam jučer radoznalo istražujući među krnjim zidovima, ostatcima negdašnjih spavaonica, oružarnice i kapelice, otkrila njegov si-rotinjski grob. Tko je sve nekoć noćivao na ovom pustom kvadratiću ze-mlje u kojemu Posljednji dan iščekuje tijelo asketsko, tijelo biskupa koji je sebedarnim životom zadivio moje djetinjstvo?

Kao sad vidim sedmogodišnju sebe kako trčim niz Restićevu, a srce mi lupa od iščekivanja. Zelenci na zvoniku odbijaju šestu uru. S Peskarije do-pire dovikivanje ribara. Preuzvišeni zasigurno šetka ispred Gospe i moli brevijar. Crkvu umiva sunce, a njegov je dvor još u sjeni. Bit će da mu se-stra kuha malo pure za doručak. Jer brašno i jaja sinoć je po meni poslao teti Stani za njezine sinove, koji gladuju otkad su im oca ubili na Daksi. Jedva čekam da mu reknem koliko su se razveselili daru. Znam da će biti sretan kao i svaki put kad sam njegovu pomoć raznosila gladnim susjedi-ma. I nikad me, on koji je toliko ljubio Hrvatsku, nije pitao jesu li Hrvati i koje su vjere premda mu je, danas znam, moralo biti jasno kad sam go-vorila da ovo ili ono nosim Duškovoj ili Ibričinoj mami. Niti se ikad po-tužio da i sam oskudijeva. To sam mnogo kasnije saznala od prijateljice njegove sestre. Iz sjećanja prene me cvrkut. Na mirti čiopa. Mrkozeleno kožasto lišće i crno ptičje perje oštro se ocrtavaju na sjajnom oblačku što lebdi plavim kvadratićem neba i četvorina, omeđena ruševnim zidovima, u mom duhu preobražava se u redovničku ćeliju. Grob postaje blaženi


102NEBESKA BONACA

Gracija... eno ga, svu noć bdije u molitvi i Gospodin nad njegovu ćeliju postavlja znak: bijeli sjajni oblačak. Oblačak za Gracija koji je čeznuo glad-ne duše nasititi nebeskim kruhom. Oblačak za Pavla koji se odricao kru-ha zemaljskog da ga se gladna usta naužiju... žao mi je što nećemo svratiti i u Gracijev Muo.

Moji su već spremni za nastavak putovanja kad stižem sva još ovijena ti-šinom skrovitoga groba. Barka nas čeka i ubrzo smo u lučici Perasta. Uba-cujemo rance u kola i krećemo. Zdesna brda kao da rastu u moćan bedem pod kojim se skutrio Kotor. Naprežem vid ne bih li spazila Releze, no ne mogu razaznati jesu li onih nekoliko sivobijelih mrlja kameni kućerci, stije-ne ili možda ovce što pasu po proplanku. Ondje negdje četrnaestogodišnja je Katarina Kosić čuvajući stado vidjela Isusa i odlučila postati njegovom zaručnicom. Sišla je u Kotor i pridružila se »zazidanim djevicama« uzevši ime Ozana. Pomozi! I Gospodin je pomagao. Kad je u tursko-mletačkom ratu admiral i gusar Hajrudin Barbarosa 1539. godine doplovio pred Kotor s trideset tisuća vojnika, providur Bembo pozvao je u pomoć tovremenog biskupa Bisantija, a on djevicu Ozanu koja je građane uvjerila u pobjedu ute-knu li se Isusu. I peti dan Barbarosa se povukao sa svom svojom vojskom… Zaustavljamo se pred crkvom sv. Marije u Kotoru. Ozanino tijelo upokojeno u prelijepom Augustinčićevu sarkofagu. Nakon molitve šetamo kamenim ulicama. S mjesta na kojemu stojim, čudesno izgleda katedrala svetoga Tri-puna: kamen iz kamena izranja. Ili još bolje: kamen urastao u liticu.

Vozimo se uz obalu. Žutozeleni borici i bijela igala. Na sjeveru smo Boke. Herceg Novi. Rodni grad fra Leopolda Bogdana, drugoga od tri naša proglašena sveca. Pročitala sam negdje da se kuću Mandićevih u devetna-estom vijeku (dok je Boka bila još hrvatska) smatralo jednom od najljep-ših u gradu. Ali ljepota i bogatstvo sitnomu kapucinu nisu značili ništa u usporedbi s pokornicima koje je na odlasku redovito molio da mu saču-vaju svoje dragocjeno prijateljstvo. Ispovijedao je i misio i rakom izjeden sve do zadnjega svog jutra, kad je izdahnuo šapnuvši: O, blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo. Ili možda: O, clemens, o pia, o virgo dulcis Maria? Ne! Hrvatski mu je sigurno bio na usnama! Ta on je za svoj jezik okusio i logoraški život! Kad je početkom I. svjetskog rata talijanska vlada naredila da svi stranci imaju prihvatiti talijansko državljanstvo jer će u protivnom završiti u logorima, on je mirno odbio izjavivši da je Hrvat i da to namje-rava i ostati jer krv nije voda i ne može se izdati.

Granica. Kao i na svakoj: barakice, rampe, policija. Utroba mi se stišče od pomisli na Domovinski rat, Prevlaku i događanja oko nje i zbog nje.


103NEBESKA BONACA

Pada mi na um kako se sveti papa Agaton (678.–681.) – kad je shvatio da se kršćanski narodi pod carem u Carigradu trebaju ujediniti kako musli-mani ne bi zauzeli sve kršćanske zemlje – obratio tek pokrštenim Hrvati-ma i sklopio mirovni ugovor, sadržaj kojega je car i povjesničar Konstantin Porfirogenet ovako zabilježio: Hrvati poslije krštenja sastaviše vlastoručni ugovor i tvrdom i nepokolebivom se vjerom zakleše svetom Petru da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima, u miru koji budu htjeli... A tako je nekako i bilo, i biva. Trapezasta Hrvatska, što je prije više od jedanaest vjekova prelazila Dri-nu, do naših se dana stanjila u kiflu! A mnogi bi joj i sada rado odgrizali zalogaj po zalogaj.

Prolazimo kroz Konavle. Pitomi vinogradi i maslinici nasuprot zara-slim poljima.

‒ Sve ih je manje – veli Brigita. Ljupke kamene kućice kraj izrešetanih zidova, iz kojih poput slijepčevih očiju zjape rupe gdje nekoć bijahu pro-zori i vrata.

‒ Sve ih je manje, – kažem – a ona potvrđuje. Da nam je sada skrenuti de-sno pa se uz hitru i bistru vodu Ljute dovesti do Konavoskih dvora! No, br-zamo dalje i evo nas već u Župi. Odozgor s obronka motri nas Mandaljena, lijevo se nanizali Srebreno, Kupari i Mlini. Kao dijete silno sam se tu voljela kupati. Desetcima metara od obale gaziš pijesak, a more zeleno i jedva do koljena. U sebi pjevam milu mi narodnu: Prođen kroz Mline, srce mi gine, Župčice lijepa, ćutin te ja. Na čas se zaustavljamo pred Gospinom kapelicom na Dubcu. Premda se nismo dogovarali, spontano zapjevamo isto: Zdravo, Djevo, svih milosti puna. Čudim se što u djetinjstvu nisam baš voljela tu pje-smu. Možda zato što bi me uvijek podsjetila na pripovijedanje mojih kod kuće kako je jednoga ratnog svanuća padre Perica s brojnim Dubrovčani-ma odveden na Daksu. U gruškoj su ga luci ubojice vukle za bradu, a on ih je zvao »dječice moja«. I sad bih plakala, ali stišćem grlo...

Nastavljamo. Duboko ispod nas ostaje provalija Orsule. Potom Sveti Jakov. Nekoć smo tata i ja često šetali do samostana i crkvice. Kroz zelenu mirisnu šumicu. Sad je tu šuma siva. Betonska. Dolje pred nama svjetlu-ca fero na Porporeli. Iza njega Sveti Ivan, a nad njim katedralna kupola. Lijevo je moj Karmen. Palača Bizzaro. Klizim pogledom uza zidine... eno je! Mirta u negdašnjem vrtiću. Nasuprot njoj kuća u kojoj sam živjela pri-je četrdeset i sedam godina. Naviru uspomene... skrećem pogled udesno. Zvonik, Revelin, dominikanska crkva i samostan, a iznad svih Minčeta. Zaustavljamo se pred Brigitinom kućom na Pločama.


104NEBESKA BONACA

Premda se nikomu od nas ne mili tako se brzo rastati s Dubrovnikom (pogotovo ne meni jer sam probdjela svu noć), rano izjutra nastavljamo vožnju. Nešto niže, lijevo, ostaje Gruž. Uvijek me zadivljuje što Gospodin pazi na svaku sitnicu. Marija Propetog Isusa Petković uvjete za proglaše-nje blaženom stekla je kad je priznato čudom što se 1988. godine po njezi-nu zagovoru od utapanja u podmornici spasilo dvadeset i pet mornara. U Limi. U luci Callao. A papa Ivan Pavao II., sada i sam blaženik, 6. je lipnja 2003. Mariju proglasio blaženom također u luci. U gruškoj.

Prelazimo ušće Omble u more. U mom djetinjstvu nije bilo ovoga mo-sta. Moglo se barkom iz Sustjepana u Mokošicu. A do Sustjepana pješke. Sjećam se večeri za puna mjeseca. Mama i tata drže me za ruke, a ja zaba-cila glavu, ne pazim kamo gazim i smijem se, mjesecu se smijem od dra-gosti što on hoda sa mnom... eh, da su mi taviline, do njega bih dogazila! Nikoline taviline s potplatom i remenima od grube debele kože... taviline što su gazile Bosnom da bosanske krstjane vrate među kršćane, taviline što su u Omarovoj džamiji smiono stale pred kadiju, taviline što su Nikolu dovele do lomače... Niz mjesečevu stazu silazi mladić u smeđem habitu.

‒ U svako jelo dodaj pregršt ljubavi za one kojima kuhaš – pjeva dajući ritam udarcima kuhače u lončić.

‒ Pa ti si blaženi Jakov Zadranin, govor te tvoj odaje – kažem. ‒ Jesam – odgovara i pruža mi lončić. U njemu zlatnožuta mirisna

tekućina. ‒ Lipov čaj. Ali ne od bilo koje lipe – veli – već od lipe blaženoga bi-

skupa Augustina, zato pij! Pij! Prenem se. Otvorim oči. S obje strane nad cestu se nadvili betonski

zidovi. Iznad nas jure narančasta svjetla. Tunel Sveti Rok. Nevjerojatno! Prespavala sam oko tristo kilometara! Mislav mi pod nos gura plastičnu čašu punu toploga čaja od lipe.

‒ Popij pa opet spavaj – kaže Stjepan. Poslušat ću ga.Bude me buka i drmusanje. Uzlazimo ulicom popločanom kamenim

kockama. Prepoznajem kafiće, Penićevu željeznariju i mali samostan Slu-žavki malog Isusa. Krašić. Na trgu crkva Presvete Trojice. S južne joj stra-ne kip blaženoga kardinala Stepinca. Bronca svjetluca na popodnevnom suncu. U ovo je doba crkva zaključana pa Stjepan predlaže da posjetimo pribićkog župnika. Ubrzo smo opet na asfaltu u Dolini kardinala, dolini koju sa zapada zatvara Lović, sa sjevera Žumberačko gorje, sa sjeveroistoka Japetić, dolini koja je dala dva kardinala... Cesta vijuga do škole, a odatle je ravna kao crta bar jedan kilometar. Kad god ovuda prolazimo, srdim se


105NEBESKA BONACA

na one koji dadoše građevinsku dozvolu nekom čovjeku da napravi po-veliku katnicu i njome sakrije biser žumberačkog podgorja: Bogorodici posvećenu grkokatoličku crkvicu na otočiću usred jezerca, vladikin dvor i gospodarske zgrade. Dvor je za komunizma razdijeljen na društvene sta-nove u koje stanari nisu ništa ulagali te je dvadeset i prvi vijek dočekao ruševan i oronuo. Sad je sav u skelama. Ima novi krov, a i fasada je dije-lom obnovljena. Jezerce je očišćeno od mulja i šaša, mostić opran, crkvica obojena nježno žuto, a kupola i vrh zvonika crni sa zlatnim arabeskama. Sad se, uvjerena sam, s neba smije prvi svidničko-marčanski vladika Ši-mun Vratanja koji je 1611. godine sjedinio uskoke kršćane s Katoličkom crkvom rimskom... I opet me zadivljuje kako Gospodin pazi na pojedi-nosti. Dopustio je da 1777. papa Pijo VI. ukine svidničko-marčansku bi-skupiju, ali ga je i nadahnuo da utemelji križevačku, kojoj sada pripada crkvica ljepotica. Tako je duh Križevčanina Marka, kojeg su tukli, palili, sasjekli pa bacili u kloaku jer je papist doveo u zavičaj Krašićanca Alojzija, koji je radije tamnovao i umro nego da Crkvu u Hrvata odijeli od pape. Za pribićkog župnika doveo je velečasnog Dijaneša, Markova zemljaka, a vjeroučenika križevačkog velikana, župnika Stjepana Kranjčića, kojega je pastva još za života smatrala svecem... Desno iz zelenila izranja toranj crkve svetoga Siksta. Pribić. Rodno selo kardinala Kuharića. Cesta zavija udesno preko mosta. Valja nama preko rijeke, u svijest mi dolazi Dizda-rov stih. Zaustavljamo se uz rubnjak. Izlazimo iz kola i naslanjamo se na modru željeznu ogradu. Pod nama grgolje brzaci Kupčine. U krošnjama jablana cvrkut. U grmlju zrikavčev pjev.


106NEBESKA BONACA

Katica Rajić–PopijačKoprivnica

Put u Cvetlin – s hodočašća na Petrovo

Lipanj nam je svog pretposljednjeg dana podario bistro sunčano ju-tro. Još snene šume propuštale su zlatne zrake sunca, ptice u krošnja-ma nadmetale se cvrkutom. Mirisao je lipanj lipom, kestenom, rascvje-tanom šumom koja nije ni slutila da će danas primiti nas četiri nova po-sjetitelja, davno nas gledajući kako rastemo trčeći bosi njenim stazama, šumarcima...

Naš dogovor i još više želju nitko nije mogao zaustaviti. Sunce tek pro-buđeno, kroz podravsku zelenu ravnicu nisko i nježno je rasipalo svoju svjetlost poput svilenih niti. Zelene su livade blistale rosom. Zrakom je lebdjela omamljujuća svježina donoseći mirise polja, livada, žita... Duša nam se nadimala od tolike Božje ljepote. Sjedeći u udobnom bratovom automobilu, svak u svomu doživljaju ljetnog jutra, razdraganih misli, oza-renih lica, plovili smo zelenom ravnicom diveći joj se, ali još se više radu-jući onom što nas očekuje, na našim rodnim brežuljcima Zagorja.

Toga smo dana morali biti u mjestu našeg rođenja, pa dalje u mjestu našeg hodočašća iz djetinjstva, na samoj granici sjeverozapadne Hrvatske sa Slovenijom, u mjestu Cvetlin, u crkvi sv. Petra i Pavla.

Naš je auto zadovoljno brundao, ispunjen dobrim raspoloženjem, pje-smom, smijehom, a sve to upotpunjavajući živim, predivnim pejzažom kao kulisama, što se smjenjuju pored nas poput filma. Gotovo u trenu našli smo se uz Dravu, pa još malo kod hidrocentrale sada već u Varaždinskoj županiji. Širokim mostom krenuli smo preko rijeke. Nemoguće je odolje-ti toj ljepoti, vidjevši je iz blizine, zaustavismo se. Pred nama se pružalo ogromno akumulacijsko jezero, u koje se slijevala ukroćena Drava. Nje-zini su rukavci i dalje nesmetano nalazili svoje prirodne tokove okruženi šumom, niskim raslinjem, vrbama koje su se gledale u vodi. Fotoaparat je neprekidno škljocao. Pogledaj rode, pogledaj ribe, pogledaj slap, sve je tu.


107NEBESKA BONACA

Tako silna velika, a opet bliska pitoma priroda koja odiše životom, cvrku-tom, tišinom, mirom...

Impresionirani ljepotom Drave, krenuli smo ponovo naprijed, sada pod dojmom nepregledne i silne snage vode, zapjevali smo podravsku pjesmu pa i sjetili se stiha pjesnika Paje Kanižaja: Drava, Drava, mrzla voda, tu me ostavila roda... S po kojom šalom o Podravcima i ribičima koje smo susretali, put se nastavljao prema Varaždinu. Sam grad nije bio naš kraj-nji cilj te smo ga zahvaljujući dobroj cesti, zaobišli. Bijele zidine Starog grada iz daljine su nam uputile svoju dobrodošlicu, ubrzo nas isprativši pogledima stožastih krovova koji su ostali za nama. Prazna vijugava ce-sta vodi nas kroz mirna lijepo uređena sela. Sunce je ulaštilo zlatno lice, netremice gledajući za nama, ne škrtareći na toplini koja nas tjera na ski-danje suvišne odjeće.

Ubrzo smo ugledali svima nam poznatu najvišu goru Hrvatskoga za-gorja, Ivanščicu. Što smo se više približavali, činila nam se većom i zele-nijom, na vrhu s jedva vidljivim tv-odašiljačem.

‒ Sjećaš li se, bile smo tamo gore na vrhu?! – uskliknuh i podsjetim sestru na naš ne tako davni izlet na vrh Ivanščice.

Ona kao da nas je puštala u svoja predvorja, osjećali smo vozeći se nje-nim podnožjem, načičkanim brežuljcima, selima i modernom novom ce-stom prema našem kraju. Evo nas ususret još jednoj planini, Ravnoj gori, koja je već pokazivala u daljini svoje bijele pećine iznad rodnog nam mje-sta Bednje. Iako smo željeli što prije stići u naše odredište Cvetlin, nikako nismo mogli da se ne zaustavimo u samoj Bednji. Velika mjesna crkva sv. Marije dominira središtem mjesta. Tu je i dobro očuvani kameni kip Ma-rije s Isusom u naručju. Na desnoj uzvisini ponosno se uzdiže župni dvor u sjeni stoljetnih lipa, kao da promatra cijeli trg. Stara trošna škola (koja to više nije) odaje konture palače. Iako u ruševnom stanju, u nama naviru sjećanja na školske dane, žamor djece, vesele igre, djetinjstvo...

Posjetivši crkvu građenu u 18. st. baroknim zaobljenim stilom, ne mo-žemo se oteti dojmu da je gledana nekada dječjim očima bila vrlo velika i raskošna. Tada nas je fascinirao njezin sjaj oslikanih zidova, fresaka, zvuk orgulja, oltar. Sada nam se to više ne čini tako veliko i blještavo, no i dalje nam je neprocjenjivo drago.

Najstariji brat (zvali smo ga našim bednjanskim govorom »valjiki brot«) nije mogao odoljeti staroj bednjanskoj krčmi Kod Paska gdje se uvijek su-sretne po koje poznato lice »z brega«, čuje se domaći govor i prisjeti se


108NEBESKA BONACA

mladosti na svoj način. Morali smo krenuti jer trebalo je stići na misu u Cvetlinu. Put nas je vodio pored rodnog sela Popijača uz rijeku Bednju, a s juga sada nas je pratila svojim vrhovima gora Strahinjčica, dok sa sje-vera bednjansku kotlinu čuva Ravna gora, preko čijih smo brežuljka žu-rili prema Trakošćanu. Sunce nas je još uvijek slijedilo neumoljivo griju-ći cestu, automobil, no prekrasna borova šuma štitila nas je od podnevne vrućine. Uskoro smo ugledali bajkoviti dvorac Trakošćan, bijelih obnov-ljenih zidina. U raskošnom zelenilu dominirao je krajolikom. Morali smo odoljeti prelijepom dvorcu produljivši dalje prema Cvetlinu u crkvu sv. Petra i Pavla. Kad smo sišli s glavne ceste, nikako da krenemo pravim pu-tem. Koliko sela – toliko cestica, a nama sve nepoznato. Odjednom smo se našli na slovenskoj granici?! Dobili smo upute da se vratimo natrag pet kilometara. Usput smo susretali mještane koji su nam pokazivali pravi put u smjeru Cvetlina i proštenja. Na našu žalost, misa je završila prije našeg dolaska, ali smo ipak krenuli u crkvu koja je bila naše odredište. Na ulazu nas je dočekala velika prelijepa freska sv. Petra i Pavla, obnovljena rezba-rena drvena vrata širom su bila otvorena. Unutrašnjost crkve dostojan-stveno nas prima u svom svojem proštenjskom ruhu. Okićena cvijećem, s upaljenim svijećama, iako prazna, odisala je misnim slavljem koje je tu netom održano. Prepuni sjećanja na hodočašća iz djetinjstva, svaki je na-šao u svom srcu mjesto za molitvu i zahvalu Bogu, preporuku sv. Petru za naše roditelje. U tom duhu vođeni vratili smo se u žamor proštenja ispred crkve gdje je cvrčalo pečenje, točio se gverc, treštala mjesna muzika. Ubr-zo smo prihvatili ritam cimbula i gitara pjevušeći. Stigao je i objed za koji se pobrinuo »valjiki brot« donijevši na stol pečenje, luk, senf, kobasice, i pravo je proštenjsko veselje moglo započeti.

Prekrasni krajolik našega Zagorja nesebično nam je darivao pitomu ljepotu zelenih brežuljaka prostrtih baš za naše oči, činilo nam se.


Otpor i predanjeESEJ



111NEBESKA BONACA

Stjepan TomićZagreb

Život između zakona i Zakona

Nagnalo me na razmišljanje nekoliko završnih rečenica Kafkine para-bole Pred Zakonom1 koje, čini mi se, najbolje ocrtavaju svu tragiku suvre-menog svijeta. Naime, Jozef K. našao se u katedrali, koju je kao značajnu gradsku umjetninu trebalo pokazati nekom Talijanu2, važnom poslovnom partneru banke u kojoj je bio zaposlen. No kako se Talijan nije pojavlji-vao, a dan je bio prohladan i kišovit, K. se htio-ne htio morao skloniti u katedralu, gdje je doživio neočekivan susret sa svećenikom (zatvorskim kapelanom), koji će mu i ispripovijedati spomenutu parabolu čiji je zavr-šetak mene posebno pogodio spoznajom da se tu pripovijeda o ljudskom životu razapetom između zakona i Zakona3.

Prije smrti u glavi su mu se sva iskustva iz toga vremena sažela u jed-no pitanje, koje vrataru dosad nije postavio. On mu glavom dade znak da priđe, jer više nije mogao da uspravi ukočeno tijelo. Vratar je morao da se duboko pogne jer su se razlike u rastu znatno izmijenile na štetu seljaka. No što bi još želio znati, upita vratar, ti si nezasitan. Evo što: svi ljudi teže za Zakonom, reče seljak, a kako to da onda u toku svih ovih godina nitko nije tražio da u njega uđe osim mene? Vratar vidje da seljaku već otkuca-va posljednji čas, i da bi mu još dopro do sluha koji se gasio, prodra se na njega: Ovdje inače nitko nije mogao dobiti dozvolu da uđe jer ovaj ulaz je bio određen samo za tebe. Sada idem da ga zatvorim.4

O čemu se radi? Ne otkriva se odmah ključ koji bi mogao otključati tu gotovo hermetički zatvorenu prostoriju, stoga najprije valja upozoriti na atmosferu cijeloga romana, pa tako i parabole. Ona uopće ne djeluje realnom, u smislu dohvatljivosti našim čulima. Dapače, snolika je, a je-

1 F. Kafk a, Proces, Zagreb, 1968. Poznata Kafk ina parabola Pred Zakonom dio je romana Proces i nalazi se u tzv. nedovršenom devetom poglavlju na stranicama 170.–171.

2 U romanu je Talijan po svoj prilici aluzija na katolicizam.3 Odnos zakona i vjere/milosti velika je tema Pavlovih poslanica Galaćanima (3-5) i Rimlja-

nima.4 F. Kafk a, Proces, Zagreb, 1968., str. 171.


112NEBESKA BONACA

zik snova sastavljen je od simbola5, tj. događaji, susreti, zgrade, životinje, biljke i uopće čovjekova svakodnevnica u snovima pokatkad poprimaju funkciju slika, koje predočavaju dublju razinu duhovnog stanja snivača. Spomenuvši snolikost, dodajmo odmah da po Bibliji Bog pokatkad govo-ri čovjeku i u snovima6, čime dobivamo još realniji pokazatelj u kojemu kontekstu valja promatrati spomenuto djelce. Pogotovo kad znamo da su i mnoga literarna djela, a u prvom redu i sama Biblija, često krcati simbo-lima, tj. slikama koje opisuju naša unutarnja stanja.7

Semantike radi nužno je ovdje zapaziti i različitost između hrvatskog i njemačkog pravopisa. U njemačkom jeziku imenica Gesetz (zakon), kao i sve imenice uostalom, piše se velikim početnim slovom. U hrvatskom pak pravimo značenjsku razliku. Ako imenicu zakon napišemo malim slovom, ona se odnosi na ljudski zakon, tj. na ono što mi ljudi sami pro-glašavamo takvim, no ako je napišemo velikim početnim slovom, tj. Za-kon, tada je riječ o teološkoj činjenici, odnosno o Božjem zakonu ili, he-brejski, o Tori.8

Ne smije nas zavarati naizgled trivijalna činjenica o postojanju vrata-ra pred zakonom. Nije tako s božanskim. Ako i postoji nekakav vratar, onda je on tu samozvanac i nema nikakve veze ni sa Zakonom, ni sa Za-konodavcem. Netko ili nešto postavlja se kao prepreka na putu prema is-punjenju života. Često je to upravo zakon koji bismo mogli definirati kao ljudsko izvrtanje Zakona. Tipičan primjer jest Božji Zakon o braku i obi-telji (Mt 19,5), koji su ljudi pretvorili u igračku tjelesnih nagona, a danas ga nastoje preokrenuti u njegovu karikaturu. U konačnici, dakle, ovdje se radi o onoj biblijskoj dilemi9, odnosno o izboru između života (Zakona) i smrti (zakona) ili između duhovnog i materijalnog.

5 Riječ simbol potječe iz grčkog jezika (symbolon), a obično znači oznaku, obilježje, biljeg. No simbol u psihijatriji, napose onoj jungovskog smjera, obično označava neki predmet koji je slika nekog poznatog vanjskog objekta, a obično u snovima, ali i u svjesnom stanju, upućuje na nešto nutarnje, duhovno, možda bolje: duševno. Sam je Jung simbol defi nirao kao vanjsku sliku nutarnje činjenice. Usp. T. Radumilo, Jung i joga, pojam simbola, Beograd, 2010.

6 Usp. npr. Post 40,7-13.17-19; 41,1-7.17-30; Joel 3,1; Mt 1,20-23.7 Kao tipičan primjer možemo spomenuti knjigu Postanka, koja nam zapravo pripovijeda o

čovjekovim prvim trenucima nakon dolaska na zemlju, kako su to ustanovili već stari crkveni oci, ponajprije oni iz Aleksandrije, na čelu s Origenom.

8 U tom kontekstu moguće su i dvije interpretacijske razine, ona o ljudskom zakonu/sudu ili stanju u društvu ili državi te ona o Božjem zakonu ili stanju u čovjekovoj nutrini na relacijama Bog – čovjek.

9 Usp. Pnz 30,15-20.


113NEBESKA BONACA

Činjenica da pred Zakon dolazi seljak upućuje na to da imamo posla s neobrazovanim čovjekom koji nije upućen u Zakon i kojega bilo tko može prevariti kad je riječ o Zakonu, što spada u područje osobne odgo-vornosti. Čovjek neupućen u duhovnu bit Zakona, dakako, dobro se ma-terijalno opremio za put, ali materijalna dobra neće mu nimalo koristiti. Dapače, bit će samo smetnja jer će misliti da se njima može kupiti milost kod vratara (zakona).

Vratar je također ocrtan kao negativan lik. Ne samo da se na kraju iz-derava na potpuno onemoćalog i umirućeg čovjeka, što upućuje na to da je sve vrijeme svjestan svoje bezvrijednosti i lažnosti uloge koju je uzur-pirao, i da je zapravo riječ o čovjekovu neprijatelju, nego ga Kafka još i opisuje kao Tatarina sa šubarom, što asocira na zlo, na tešku pošast koju su Tatari napravili u 13. stoljeću po srednjoj i južnoj Europi, što je ostalo zapamćeno u kolektivnoj svijesti.

Seljakovo sve snažnije gubljenje čovjekolikosti pokazuje se najjasnije ne samo u njegovu brojanju buba u vratarevu krznenom ovratniku, nego još više u molbama da mu one pomognu. Definitivno raščovječenje događa se na kraju kad čovjek više niti vidi, niti čuje, i jedino što još može, postavlja ono zagonetno pitanje o kapiji na koju nitko nije ulazio. Rečeno slikovito, kranjčevićevski, napisao je svoj posljednji (i besmisleni) upitnik kukom po ledu, što je Kafka jezgrovito sažeo u citiranom dijelu parabole.

O značenju parabole pozabavili su se i Jozef K. i svećenik koji je upo-zorio K.-a da je seljak ne samo slobodan nego i gospodar vratara, ali se – nažalost – ponašao kao sluga i pokornik vratarov. Glavna osobina Jozefa K.-a, koja se kao lajtmotiv provlači kroz cijeli roman, jest njegova nepre-stana tvrdnja da je nevin, odnosno, on se nikad ne kaje ni za što. Ne pro-lazi li i naš život sličnim stazama? Jadni smo, mali i nesretni, a za sve su uvijek krivi neki drugi, neki moćnici, a zapravo su oni tek samopostavlje-ni vratari radi smetanja. Međutim, usprkos svoj svojoj nedužnosti, K. je ipak optužen i osuđen, pa čak i pogubljen. Upravo stoga valja zaključiti da je u paraboli kontekst drugi, tj. onaj božanskog Zakona. Na taj kontekst upućuju i njegove karakterne osobine. Iako je on po vlastitom mišljenju pravedan i savršen, ipak nema u sebi ni traga nikakve ljubavi prema dru-gima. Njemu su bližnji samo sredstvo za dokazivanje vlastite nevinosti. Nema u njemu čak ni mržnje jer on je u svemu potpun suvremen čovjek: otuđen od svih oblika ljudskih emocija. K. nema ni prijatelja, ni prijatelji-ca, iako se u romanu pojavljuju mnoga ženska bića. Cjelokupan odnos s drugim spolom kod Jozefa K.-a icrpljuje se u seksualnim činima, koji su


114NEBESKA BONACA

uglavnom slučajni i gotovo redovito nasilni, što je čista suprotnost u od-nosu na biblijski stav o muškom i ženskom (Post 1,26-27).

Ni svijet u kojemu se K. kreće nije bitno drugačiji od njega, odnosno ni naša svakodnevica nije mnogo drugačija od K.-ove pa, dakle, nismo ni mi nimalo bolji od Jozefa K.-a koji čudnost svijeta oko sebe otkriva već u početku romana kad ustanovljuje da gotovo svi ljudi s kojima se susre-će nose iste značke, da su istomišljenici kao i sudski službenici, pa čak i sami suci. Sve ih je zarobio duh okoline. K. se uporno vrti u tom otuđe-nom i odljuđenom svijetu i ni u najkritičnijim trenucima svoga života ni jednom jedinom gestom ne pokušava pobjeći iz njega, niti mu čak pada na um ikakva slična misao.

Nije zato ni čudno što seljak, slika K.-a i svakoga čovjeka općenito, u paraboli Pred Zakonom sav svoj život provodi kao vratarov sluga. I kao što se nutrina Jozefa K.-a sva sastoji od neprestanog nastojanja da bilo kome dokaže, pa makar to ne bili ni suci, svoju nevinost i od bilo koga iskam-či priznanje da je nepravedno optužen, tako i seljak u paraboli ima samo jednu jedinu misao: nagovoriti vratara (evidentno krivu osobu) ili bube na njemu da mu pomognu da bude pušten kroz vrata. Činjenica pak da na kraju vratar odlazi zatvoriti kapiju sugerira da se radi o seljakovoj ili K.-ovoj smrti, odnosno vječnoj izgubljenosti izvan Zakona (druga smrt), a upravo tako završava i cijeli roman: smrću Jozefa K.-a – čovjeka uopće – na nekom izvangradskom smetlištu.

Od 16. stoljeća kad je ozbiljno započeo proces čovjekove autonomno-sti, proces koji je trebao rezultirati čovjekovim sazrijevanjem u odgovor-nosti prema sebi, Bogu i bližnjemu, no koji sve dublje propada u kaljužu autoimunosti na sve ono što se odnosi, na sazrijevanje, i sve više sliči na raspojasano valjanje svinja u baruštinama svijeta, potrebno je više nego ikada prije da se, kako to lijepo napisa Tolstoj u Ratu i miru, i odgovorni ljudi udruže i zajednički nastupaju prema svijetu koji poznaje samo jedan zakon: pomamu za materijalnim dobrima. Nažalost, i ovih smo dana, kao i tijekom cjelokupne crkvene povijesti, doživjeli da na materijalne zama-mnosti nisu imuni čak ni ljudi koji propovijedaju evanđelje. Tako nam se događa da ne živimo život, nego smo između života i smrti, tj. između Za-kona i zakona, a zna se da nije moguće služiti dvojici gospodara pa smo zapravo u zakonu/sudu smrti, čiji vratar – jer od početka ne stoji u istini – ne samo Jozefa K.-a nego i sve nas optužuje da smo krivi.


115NEBESKA BONACA

Božidar Brezinščak BagolaHum na Sutli

Slažem se i supotpisujem

1. Radno mjesto u knjižnici prihvaćam kao izvanrednu mogućnost pre-

ispitivanja dosljednosti na životnom putu i iskrenosti prema samom sebi. Upravo sam odložio pročitanu priču Misao na vječnost Janka Leskovara. Iz popratne bilješke saznao sam da je glavni junak Đuro Martić bio za-pravo Martin Jurić, seoski školnik i orguljaš koji je poludio te na Veliki petak muke Gospodnje usred klanjanja svetom križu zasvirao u župnoj crkvi svečanu Aleluju. Razmišljanje o tom događaju prekine nakratko Ju-rićev prezimenjak, mali Dejan iz neposrednog susjedstva, koji je dotrčao u knjižnicu i zamolio me da mu nađem najljepšu bajku na svijetu. Uzeo je knjigu čudesnih bajki i na odlasku mi dobacio:

‒ Doviđenja. I budite dobri.Vratio sam se Leskovarovu junaku i odjednom se našao u bajci s poru-

kom da ne razmišljam previše o njegovom ludilu.

2.Slažem se s velikim književnikom i gospodinom hrvatskog plemenitaš-

kog roda Ksaverom Šandorom Gjalskim u tome da Hrvatska oskudijeva jakim značajevima, osobama koje resi načelnost, poštenje i pouzdanost. Danas možda više nego u njegovo vrijeme, prije stotinjak godina. Zna-čaj živi u ljudima koji rade, u ljudima koji stvaraju, u ljudima koje nevolja kali, u ljudima koji se uzdaju u Boga i u svoje snage. Znam da takvih ljudi ima i nastojim biti jedan od njih, jer bez njih ne bi mogao opstati nijedan narod, nijedna država. Zato mi ne preostaje drugo nego zavapiti zajedno s Gjalskim: »Značajeva, značajeva nam treba, više nego ikad!« i učiniti sve da to ne bude tek glas vapijućeg u pustinji.

3.Pročišćen mislima njemačkog teologa Hansa Künga iz njegove knjige

Postoji li Bog? ostavljam za sobom nihilizam Friedricha Nietzschea, filo-


116NEBESKA BONACA

zofa kojemu neizmjerno mnogo dugujem, s kojim sam u mladosti itekako suosjećao, prkoseći sebi i drugima. U godinama zrelosti više me ne pri-vlači slijepa, nagonska i sverazorna volja za moći. Nietzsche je svoju sud-binu volio koliko je najviše mogao – amor fati! Osamljen i bez žene, bez učenika i stalnog boravka, žrtvovao se i odvažio iskušati sve, da bi to u svojim vrhunskim umjetničkim djelima objavio drugima. Pa ipak, ostav-ljam ga prije svega zato što ne mogu shvatiti radost koja uključuje uništa-vanje. Ostavljam ga i vraćam se poimanju Boga kao moralnog reda koji se očituje u čovjekovoj savjesti oblikovanoj vjerom, kulturom i poviješću. Od nihilističkog buntovništva mnogo draže mi je odvažno iskustvo po-stojanja, osjećanje ljepote, istine i mira u naporu svjedočenja o sebi i svi-jetu oko sebe.

4.Francuska prozaistica i esejistica Marguerite Yourcenar u svojim je dje-

lima izgradila slojevitu arheologiju duše u kojoj se prepoznaju obrisi ci-vilizacijskih epoha i djelatnost ljudskog duha kao jedinstven obzor tajne i spoznaje. Divim se njenim stvaralačkim putovanjima kroz vrijeme i pro-stor u traganju za civilizacijskim vrednotama i u potpunosti se slažem s njenim zapisima da s vremena na vrijeme treba bacati stvari i da ne treba vjerovati u nepovratno zacrtanu sudbinu. Mi sudbinu neprestano mijenja-mo, ona se neprestano poboljšava ili pogoršava našim djelima. Zahvalan sam joj na priznanju koje čitavim svojim bićem supotpisujem, a glasi: »Ja Bogom nazivam ono što je istodobno najdublje u nama i najudaljenije od naših slabosti i grešaka.«

5.Engleski književnik David Herbert Lawrence opisuje u svom romanu

Ljubavnik Lady Chatterley barunicu čiji muž se vratio iz Prvog svjetskog rata paraliziran od struka naniže. Mlada je žena, ojađena takvom sudbi-nom, započela ljubavnu vezu s lugarom na njihovu imanju. Taj je lugar imao u sebi stanovitu finoću i čistoću tijela, za razliku od većine ljudi s ilovačom u sebi, koju nikakva vatra ne može prožeti. Priznajem i supot-pisujem baruničinu živahnost i mudrost zapisanu ovim riječima: »Cije-li život nastaje iz čudna dizanja i navale krvi. Ma što to bilo, to je rijeka jedinog Boga u kog možemo biti sigurni. Živa krv, živa snaga koja ispire stare izopačenosti. Simbol navale žive krvi je falus, a penis je izvor života,


117NEBESKA BONACA

ispunjen krvlju... Ono što me je donijelo u život, to će me opet iznijeti u svom naručju. Besmrtnost ne može biti nešto što nam je znano. Ona je-dino može biti nešto što osjećamo…«

6.Knjiga izabranih djela Viktora Vide pod naslovom Kruh samoće uvje-

rava me da ima nečeg katolički potresnog u tog samozatajnog pjesnika, bokeljskog Hrvata i hrvatskog emigranta koji je izvršio samoubojstvo u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu. Najviše me iznenadio i duboko pogodio prijelom koji se u njemu zbio kad je u Rimu na talijanskom jezi-ku napisao sljedeće stihove:

»Sad zamišljen hodam između ljudi i stvari,nedostižan kao predmet koji nijeod ovozemaljske tvari.Samo jedan glas koji je došao iz tko zna kakve daljineponekad me podsjeća da postojimu svijetu koji možda ne postoji.«To je svjedočanstvo istinske vjere, iskona u sebi, divljenja jačeg od smr-

ti, čuđenja za koje valja živjeti. To svoje čuđenje oplemenjivao je religio-znim nadahnućem još trinaest godina, uglavnom sjetnim uspomenama i pobožnim vapajima poput ovoga: »Spremi me, Vječni Oče, usred tvo-jih grudi u otajni dom, tamo ću snivati jer sam skršen od teške borbe sa zlom.«

7.Život je zaista čudesan i divan u suživotu s velikim duhovima čovje-

čanstva i razigranim mladim mačkicama! Ponavljam rečenice iz knjige Franza Werfela Između gore i dolje koje pripadaju mom životnom testa-mentu, a glase ovako: »Skepsa se uvijek rimuje sa sepsa. Da bi se bespo-slica mogla podnositi, valja biti kapitalist po duševnosti. Zašto tragati za novim formulama kad je već odavno izrečena formula čija istina grmi i odzvanja vječnošću: Nebesko carstvo je u vama! Tko vjeruje u smislenost i vrijednost univerzuma, istodobno vjeruje i u njegovu oduhovljenost. Prema tome, za svakoga koji u svijetu prepoznaje smisao i vrijednost, nužno proizlazi vjerovanje u božanstvo koje je najviši duh i prva ljubav. Vjernik nije čovjek prolazne povijesti, već čovjek vječne sadašnjosti.«


118NEBESKA BONACA

8.Ponovno sam prelistavao i djelomično iščitavao knjigu sabranih djela

mog omiljenog pjesnika i mislioca Novalisa, pravim imenom Georga Fri-edricha von Hardenberga. Smrt njegove velike ljubavi, Sophie von Lühn, koja je u petnaestoj godini umrla od tuberkuloze, ostavila je pečat na či-tavom njegovu stvaralaštvu. Zaista je predivno poslije dva desetljeća po-novno čitati podcrtane stihove ili rečenice i uvjeriti se kako su me kroz sve te godine nosile Novalisove misli poput ovih:

»Nebo je ovdje na zemlji… Obnova svijeta ne može se nipošto dogoditi izvana, političkom akci-

jom, ona je moguća jedino iznutra, duhovnom preobrazbom… Srce je ključ svijeta i života.« Novalis je pjesnik mojih zanosa i mog svjetonazora, premda sam u ži-

votu na to često zaboravljao. Važno je imati svoje izabranike, pa makar im bio nevjeran, jer oni te unatoč nevjernosti neće nikad iznevjeriti.

9.Divno oduševljenje probudi u meni čitanje životopisa Hildegarde iz

Bingena, velike proročice srednjeg vijeka, sjajne zvijezde na nebeskom svodu zapadne intelektualne i duhovne povijesti, najneobičnije mističar-ke koja je u sedamdeset i sedmoj godini ovako opisala svoju karizmu: »Ja te stvari ne vidim vanjskim očima, niti ih čujem vanjskim ušima. Već ih vidim jedino svojom dušom dok su mi tjelesne oči širom otvorene, tako da me nikada ne obuzima ekstatična besvijest, već vidim to dok sam bud-na i danju i noću. Svjetlost koju vidim nije ograničena prostorom. U njoj ne prepoznajem ni visinu ni duljinu ni širinu. Rečeno mi je da je to sje-na žive svjetlosti. U toj svjetlosti ponekad vidim drugu svjetlost za koju mi je rečeno da je živa svjetlost. Ne mogu znati kad ću je vidjeti i koliko dugo. Ali kad god je vidim, napušta me svaka tuga i svaki strah, osjećam se kao jednostavna mlada djevojka, a ne kao stara žena.«

U jednom od svojih djela zapisala je predivnu rečenicu koja glasi: »Tvo-revina gleda na tvorca kao ljubavnica na svog ljubavnika.« Umrla je u osamdeset i prvoj godini, a legenda govori da je tom prilikom na nebu zasjalo jarko svjetlo u obliku križa.

Valja mi stalno držati na pameti životne naputke časne opatice, veli-ke učiteljice i zagovornice kojoj se svim srcem i dušom svojom obraćam molitvenim zazivom:


119NEBESKA BONACA

Hildegardo, nevjerojatna ženo, čarobnice u sjeni živog Svjetla, koja mi savjetuješ da njegujem život i budem vjeran zemlji s ljubavlju do neba, daj da budem tvoje ljubavi strijela, da upoznam putove zemlje i svemira, da svoje mjesto posvećujem dobrim djelima, da se odmjeravam težinom svoje smjelosti, da se razdajem sa svim stvorenjima, da mudrošću strpljenja obuzdavam narav,te s napunjenom kesom srca živim od jutra do vječnosti!


120NEBESKA BONACA

Josip Sanko RabarZagreb

Zlo iz neznanja

Razapinjući čovjeka, razapinjemo Boga, temelj svoga svijeta i samih sebe. Mi to još uvijek ne uviđamo kako bismo trebali, dakle, patimo od temeljnog neznanja.

Platon, razvijajući Sokratovu misao o uzrocima zla, utvrđuje da zlo na-staje zbog neznanja. Ima u tome puno istine. Ne sva, ali skoro sva. Veliku većinu zla čovjek čini iz neznanja. A za znatan dio toga neznanja čak nije niti kriv. Umrežen u strukture grijeha i otuđenja, determiniran i neslobo-dan, još nije sazrio do pravog samooslobađanja i samospoznaje. Vlastitost, Ljubav iz koje izvire, zastrta je sa sedam vela. Kao slijepac tetura u tami.

Pa ako nismo sasvim krivi u svojem neznanju, nismo ni sasvim nevi-ni. Mnogo smo neznanja mogli izbjeći. Naš kukavičluk i bjegovi optužuju nas. Za odgovornost je potrebno smjelosti, nismo htjeli spoznaju. Krivi smo. Pa ipak, i nismo sasvim krivi jer za izlaz iz tamne spilje potreban je čin milosti, zahvat Ljubavi, uvid koji je hrabrost umah, koji je Život.

Nekima je Bog više, nekima manje dao. Koliko je netko talenata zako-pao, koliko se obratio, napredovao ili nazadovao, to zna samo Bog. Umni, talentirani i značajni ljudi mogu biti duboko krivi. Mnogi krvnici i ubo-jice, pak, ne toliko krivi. Što ako je prvi dobio mnogo i sve upropastio, a drugi nije dobio gotovo ništa? Vidimo skoro nevinog ubojicu i žrtvu kri-vu. Tko zna?

Opasan je takav način razmišljanja i može se teško zloupotrijebiti. Ali sve vrvi od nevinih. Koliko muke ljudi propate zato što im bližnji nemaju ni približnog pojma koliko su okrutni? Svaki pridoda neku mrvicu, malo ogovaranja ili zabave, malo ljutnje ili nebrige, malo koristoljublja i »savje-snog vršenja dužnosti«, pa se sve to gomila u lavinu koja, i mimo volje tih gotovo nevinih krvnika, smrvi žrtvu. Gaze druge, s nevinim osmjehom na usnama, s plitkim, ali čistim pogledom. O sancta simplicitas! Nevini i bezobzirni, ljupko okrutni, svakodnevni i čisti. Prelaze preko tvoga krva-vog tijela kao veseli tenkovi. Ne osjećaju bol pregaženog.


121NEBESKA BONACA

Pa čak i kad žele nekome zlo; što je rjeđe, jer malo je ljudi toliko zločesto da zaista mrzi ili uživa u zlu; kad bi ušli pod kožu patnje omraženog, kad bi osjetili ono što on bolno osjeća, možda bi se zgrozili i predomislili.

Između dva ljudska bića uglavnom je neznanje, nepoznavanje, nesuo-sjećanje, neuvid. Između dva unutarnja svijeta provalija je najčešće. Mo-nade i monolozi, s malo dijaloških otvora. Gdjekad, tu i tamo, poniremo u druge, tek u vrlo malim zajednicama, uistinu tek u ljubavi. U modernu društvu ima puno ravnodušnosti i otuđenja. Pravih sadista, bar za sada, nema puno. Paradoksalno, najviše među djecom koja muče drugu djecu iz užitka, a ne gaze ih zbog nekog interesa ili dobiti kao odrasli.

Ipak, kad neki naizgled sadistički postupaju, koliko u njihovom muče-nju drugog uistinu ima sadizma, a koliko autizma i destruktivna bijesa? Lupaju o predmet koji im smeta, prepuštaju se životinjskim nagonima ili vrše dresiranu dužnost, rutinski grizu. A onoga kojega grizu ne osjećaju i ne vide.

Mi smo danas bliži monadama i dresiranim životinjama nego što su to ljudi ikada ranije bili. Autistički je i majmunski pritiskati gumbe i nu-klearno likvidirati čitave kontinente. U tehnološkom pogonu ne nedosta-je samo sadizam, tu nedostaje i svega ostaloga. Činovnike koji su progra-mirali rentabilnost Dachaua, Mathausena, Buchenwalda ili Auschwitza (Oswiencima), mučile su brojke, količine, utrošci plina i drugih goriva, iskoristivost materijala. U određenoj količini zlatnih zubi, kose ili kože, teško da uopće možeš doživjeti čovjeka. To su količine stvari za likvidaci-ju i obradu. U industrijskome pogonu ljudski se susret postupno reduci-ra na sve manju mjeru. Ubijaju te krotki činovnici koje muče hemoroidi, koji ne bi ubili ni muhu.

No, što idemo dalje u prošlost, ubojstvo i mučenje čovjeka manje se moglo dogoditi bez ljudskog susreta. Znojavo, tjelesno i krvavo klanje, u prepletanju daha, u bijesu i mržnji, u uživanju i zlobi.

Takvi su tipovi zabijali čavle na Golgoti.Viseći na križu, Isus je kriknuo: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!«

Kako Isusovi krvnici ne bi znali što čine?! Povrh njih se čovjek koprca i razdire u samrtnoj muci, krv prska, hropac im dosađuje, a oni se kockaju za njegovu odjeću. Što uopće oni tu ne bi mogli znati? Da ubijaju i muče? Pa to dobro znaju. Profesiju takvog ubojice i mučitelja mogao je vršiti samo vrlo zloćudan čovjek, okrutni sadist ili bar krajnji bešćutnik. Pa ipak, čak i u takvima Isus vidi neznanje. Ovdje, bar naizgled, nailazimo na još drastičniju Sokratovu uzročnost zla nego u sama Sokrata! No, nešto Isu-


122NEBESKA BONACA

sovi ubojice ipak ne znaju. Ne znaju da mučeći i ubijajući čovjeka, muče i ubijaju samog Boga. Ne samo u slučaju Isusa Spasitelja, kad razapinju žr-tvenog jaganjca koji preuzima grijehe svijeta, već i u slučaju svakog dru-gog čovjeka kojega muče i ubijaju.

Ubiti, mučiti čovjeka. Mačji kašalj za neke. Pa ipak, upravo nam Isus otkriva ključnu tajnu: čovjek je vrhunska dragocjenost, čovjek je Bog pod našim šapama. Razapinjući čovjeka, razapinjemo Boga, temelj svoga svi-jeta i samih sebe. Mi to još uvijek ne uviđamo kako bismo trebali, dakle, patimo od temeljnog neznanja.

Upropaštavajući drugog čovjeka, upropaštavamo sebe, pljujući po nje-mu – pljujemo po sebi, prezirući ga – preziremo se. Tajna je sveza u našoj zajedničkoj dubini. Skriveno jedinstvo. Naš izvor Bog.

Isus Spasitelj pustio je da ga ubiju, među inim, da bismo drugog naučili doživjeti, osjetiti, ljubiti. Za neke je umro uzalud, a za nas?

Matej 25,40 iskazuje posljednji sud i bitni kriterij kojim će nam Bog su-diti. Svejedno je li čovjek vjernik, inovjerac ili ateist. Ideologija ili nauk vje-re nisu toliko bitni, već naša dobra ili zla djela prema drugim ljudima.


123NEBESKA BONACA

Bilješke o autorima

BAJUK, Lidija (Čakovec, 1965.), Zagreb [email protected]

Diplomirala razrednu nastavu (na Pedagoškoj akademiji u Čakov-cu), etnologiju i antropologiju (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i knjižničarstvo (pri zagrebačkoj NSK).

Književne radove objavljuje u svim značajnim hrvatskim književ-nim časopisima. Zastupljena u velikom broju antologija i književnih pregleda. Sudjelovala na brojnim književnim susretima u zemlji i ino-zemstvu. Dobitnica niza književnih, ali i glazbenih nagrada (Goran za mlade pjesnike 1992., Porin za autorsku folklornu pjesmu 2006.). Pre-vođena na nekoliko svjetskih jezika. Članica je Društva hrvatskih knji-ževnika i niza ostalih kulturnih udruženja.

Objavila je šest zbirki pjesama, tri knjige bajkovitih priča i pet udž-beničkih publikacija, a kao jedna od središnjih ličnosti hrvatske etno-glazbe, objavila i pet glazbenih albuma.

BARAN, Tomislav (Šibenik, 1970.), [email protected]

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je fonetiku i talijan-ski jezik i književnost. Radi kao spiker i fonetičar na Hrvatskom radi-ju. Piše stihove za uglazbljivanje. Nekoliko mu je pjesama izvedeno na Zagrebfestu i Festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Piše na hrvatskom standardnom, čakavskom i kajkavskom jeziku.

Objavio je dvije kratke priče u »Glasu Koncila«. U pripremi za tisak mu je knjiga priča za djecu.


124NEBESKA BONACA

BARTULOVIĆ, Danica (Kreševo Brdo, 1953.), Podstrana [email protected]

Svoje književne radove objavljuje u časopisima, a zastupljena je i u nekoliko antologija i više zbornika. Članica je Društva hrvatskih hai-ku pjesnika. Dobitnica nekoliko međunarodnih nagrada te nagrade za pjesnikinju godine (na temu muke Isusove) Pasionske baštine i Druš-tva hrvatskih književnika.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za poeziju.

Objavila je 13 pjesničkih zbirki.

BILOSNIĆ, Tomislav Marijan (Zemunik, 1947.), Zadar [email protected]

Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao povijest umjetnosti i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Književne radove objav-ljuje u svim značajnim hrvatskim književnim časopisima. Uvršten je u mnoge domaće i strane književne preglede, antologije, leksikone i školske udžbenike. Sudjelovao je na više od tisuću književnih susreta i recitala u domovini i inozemstvu. Književni radovi prevedeni su mu na više od deset stranih jezika. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, Društva hrvatskih haiku pjesnika i drugih udruga s područja kulture. Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih književnih i umjetničkih nagrada i priznanja (Nagra-da »Tin Ujević«, nagrada za najbolji haiku Hrvatske, nagrada Mainichi Haiku Japan, nagrada Pasionske baštine i dr.). Osim književnim, bavi se i likovnim stvaralaštvom te umjetničkom fotografijom.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za poeziju.

Objavio je 90-ak knjiga (pjesme, romani, pripovijetke, kritike, feljtoni, putopisi, povjesnice, knjige za djecu i ostala monografska izdanja).

BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar (Vrbišnica, 1947.), Hum na Sutli

[email protected] Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Filozof-

skom fakultetu u Beogradu. Književnik je (piše na hrvatskom i slo-venskom jeziku) i prevoditelj (preveo je 30 knjiga s njemačkog i 20 sa slovenskog jezika). Predsjednik je Hrvatskozagorskog književnog druš-


125NEBESKA BONACA

tva te član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književ-nih prevoditelja. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Nagrađivan je na sva tri dosadašnja Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«: na 1. susretu dobitnik je 3. nagrade za esej, na 2. susretu 1. nagrade za poeziju, a na 3. susretu 2. nagrade za esej.

Objavio je 16 knjiga (pjesme, romani, pripovijetke, eseji, putopisi, dnevnička proza).

BRKAN, Božica (Okešinec, 1955.), [email protected]

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparatistiku i polonistiku. Književnica i novinarka, članica Društva hrvatskih knji-ževnika i Hrvatskoga novinarskog društva. Poezija i proza višestruko joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima, antologijama i skupnim knjigama.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za monodramu.

Objavila je tri zbirke pjesama, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.) i roman Lift ili politička melodrama (1993.). Autorica je, koautorica i urednica i 30-ak kuharica te drugih knjiga, posebnih publikacija i časopisa, kao i internetskih portala.

DAMJAN, Sanja (Koprivnica, 1973.), [email protected]

Piše poeziju i objavljuje je u zbornicima, antologijama i skupnim knjigama. Sudionica je brojnih književnih recitala, a nekoliko puta je i nagrađivana.

Objavila je zbirku pjesama Podravska Venecija (1997.)

DOBRIĆ, Renata (Split, 1970.), Kaštel Suć[email protected]

U Splitu je završila studij ekonomije. Književne i novinarske radove objavljuje u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Ak-tivna je promicateljica kulturne baštine svoga kraja.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu.


126NEBESKA BONACA

GAŠPARIĆ, Božica (Koprivnica, 1966.), Starigrad (pokraj Koprivnice)

[email protected] i priče objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica je ne-

koliko književnih susreta i recitala. Članica je Društva hrvatskih knji-ževnika - ogranka Koprivnica.

Objavila je četiri zbirke pjesama (Bajke u okovima, 1990., Cvjetovi duge, 2004., Hrvatski krajolik, 2006., Mrve ljubavi, 2009.) te priču Fili-pove zvijezde (2006.).

GUBERINA, Ana, Zagreb [email protected]

Diplomirala slikarstvo na Autorskoj akademiji u Zagrebu. Svoje li-kovne radove izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, a više puta je za njih i nagrađivana.

Objavila zbirku poezije Krhke blizine (2010.).

IVANKOVIĆ, Željko (Vareš, BiH, 1954.), Sarajevo, Bosna i Hercegovina

[email protected] na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne radove

objavljivao u svim najznačajnijim književnim časopisima na prostori-ma bivše Jugoslavije te u Njemačkoj, Austriji i SAD-u. Zastupljen u više od 30 antologija, izbora i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u zemlji i svijetu te u čitankama i lektiri u BiH. Uz sudje-lovanje na brojnim književnim susretima te znanstvenim skupovima i simpozijima, bio je i na studijskim boravcima na nekoliko svjetskih sveučilišta. Dobio je niz domaćih i međunarodnih nagrada za poeziju, prozu, esej i radio-dramu. S njemačkog je na hrvatski preveo sedam knjiga, a njegove su pojedinačne pjesme, proze, eseji i publicistički tek-stovi prevođeni na petnaestak svjetskih jezika. Član je Društva hrvat-skih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Društva književnika BiH, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH.

Objavio 30-ak knjiga (poezija, priče, romani, priče za djecu, studije i eseji, dnevnik, polemike i kolumne), a autor je i dviju antologija hr-vatske poezije i proze za djecu.


127NEBESKA BONACA

IVANJEK, Mirko (Slivonja Jarek, 1950.), Prigorje Brdoveč[email protected]

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je sociologiju i ju-goslavenske jezike i književnosti. Osnovao je Kajkavianu, udrugu za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Pjesme i pripovijetke objavljuje u časopisima i zbornicima.

Nagrađivan je na sva tri dosadašnja Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«: na 1. susretu dobitnik je 2. nagrade za esej, na 2. susretu 1. nagrade za kratku priču, a na 3. susretu 1. nagrade za monodramu.

Objavio je roman Vrata: Razielove ploče (2004.) te zbirke priča Ču-vari blaga (2006.) i Put svjetlosti: palimpsest (2008).

KNEŽEVIĆ, Sanja (Rijeka, 1981.), [email protected]

Na Sveučilištu u Zadru diplomirala hrvatski jezik i književnost. Objavljuje u domaćim i međunarodnim književnim i znanstvenim časopisima, a zastupljena je i u nekoliko zbornika. Odabrane pjesme prepjevane su joj na engleski, makedonski i albanski jezik. Članica je Društva hrvatskih književnika.


Objavila zbirku haiku poezije San o Picassu (2004.) u dvojezičnom hrvatsko-francuskom izdanju te još tri stručne knjige.

KRNJUS, Ana (Motovunski Novaki, 1937.), Pazin Pjesme piše na čakavštini i hrvatskom standardnom jeziku, a objav-

ljuje ih u časopisima i zbornicima. Za svoju je duhovnu poeziju nagra-đivana na natječaju »Josip Ozimec« te na Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« na kojem je dvije godine za redom (na 1. i 2. Susretu) dobila 2. nagradu za poeziju.

Objavila je zbirku pjesama Litrati vrimena (2010.).

MALTAR, Zdenka (Varaždin, 1964.), Novi [email protected]

U Zagrebu je završila studij upravnoga prava. Piše poeziju i prozu, na hrvatskom kajkavskom i standardnom jeziku. Sudjeluje na brojnim


128NEBESKA BONACA

književnim recitalima na kojima je više puta i nagrađivana. Radovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i u časopisu »Kaj«.

Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za putopis, a na 3. susretu 2. na-grade za kratku priču.

MARKOVIĆ, Ida (Pula, 1960.), [email protected]

Piše pjesme i objavljuje ih u zajedničkim zbirkama i zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje. Članica je Literarne udruge »Cvitak« iz Vodnjana.


MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ, Ružica (Zagreb, 1950.), Slavonski Brod

[email protected] na Medicinskom fakultetu. Književne radove objavljuje

u časopisima i zbornicima, a zastupljena je i u antologiji hrvatske du-hovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.).

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču.

Uz tri zbirke pjesama (Tvoj duh me obavija, 1998., U blizini, 2002., Mirisi ljubavi, 2009.), dvije zbirke duhovnih tekstova (Vrata Božića, 2010., Otac Joseph Kentenich, 2010.), objavljuje i popularno-znanstve-ne radove iz područja medicine.

MICULINIĆ PREŠNJAK, Vesna (Zastenice, Rijeka, 1951.), Rijeka

[email protected]šila studij prava i psihologije. Književne radove objavljuje u do-

maćim i inozemnim časopisima. Sudjeluje na književnim susretima, zastupljena je u mnogim zajedničkim zbirkama i zbornicima i dobitni-ca je nekoliko domaćih i međunarodnih književnih nagrada. Prevođe-na na nekoliko svjetskih jezika. Članica je Društva hrvatskih književni-ka – ogranka Rijeka i više ostalih udruga s područja kulture.

Objavila je 12 pjesničkih zbirki i jedan roman.


129NEBESKA BONACA

NAČINOVIĆ, Daniel (Labin, 1952.), [email protected]

Diplomirao je hrvatski i talijanski jezik na Pedagoškoj akademiji u Puli. Samostalni je umjetnik: pjesnik, prozaik, esejist, novinar, prevo-ditelj; bavi se i ilustracijom, slikarstvom i glazbom, piše scenarije za do-kumentarne filmove. Književne tekstove piše na hrvatskom (standar-dnom i čakavskom) i talijanskom jeziku. Književne i novinarske radove objavljuje u brojnim novinama i časopisima. Djela su mu prevođena na strane jezike. Surađuje s mnogim skladateljima zborske i zabavne glazbe te kazališnim redateljima. Zastupljen je u brojnim antologijama i književnim pregledima. Član je Društva hrvatskih književnika i Hr-vatskog novinarskog društva. Sudionik je brojnih književnih priredaba i dobitnik više književnih nagrada i društvenih priznanja među koji-ma su Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Nagrada »Ivana Brlić Mažuranić« i nagrada Pasionske baštine.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za monodramu.

Objavio je 40-ak knjiga (pjesme, priče i novele, eseji, feljtoni, knjige za djecu i mladež, ostala monografska izdanja), a izdao je i jedan kan-tautorski glazbeni album.

OCVIRK, Damir D. (Vinkovci, 1954.), [email protected]

Po zvanju magistar ekonomije, autor brojnih stručnih radova iz područja ekonomije. Od književnih radova piše kratke priče socijal-ne tematike i objavljuje ih u zbornicima, a nekoliko puta je za njih i nagrađen.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za kratku priču.

PETREKOVIĆ, Katica (Vinkovci, 1962.), Vodnjan [email protected]

Piše pjesme i objavljuje ih u zajedničkim zbirkama i zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje. Članica je Literarne udruge »Cvitak« iz Vodnjana.


130NEBESKA BONACA

RABAR, Josip Sanko (Zagreb, 1946.), [email protected]

Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Svoje radove objavljuje u brojnim časopisima i na radijskim postaja-ma. Zastupljen je u više od petnaest antologija i za svoje radove više je puta nagrađivan. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za esej, a na 3. susretu 3. nagrade za esej.

Različite književne žanrove koje stvara objavio je u deset samostal-nih knjiga, a uredio je i zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije Kruh i vino (2009.).

RAGUŽ, Vlatka (Cubinec, 1953.) Križ[email protected]

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala hrvatski i ruski je-zik i književnost. Pisanjem poezije bavi se dugi niz godina, ali do sada nije objavljivala svoje radove.

RAJIĆ-POPIJAČ, Katica (Bednja, 1945.), [email protected]

Pjesme i pripovijetke piše bednjanskom i podravskom kajkavštinom te hrvatskim standardnim jezikom. Sudjelovala na nekoliko književnih susreta. Pjesme su joj uvrštene u više zbornika.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za putopis.

Objavila je tri knjige pjesama i proze (Znamen ljubavi, 2004., Sun-čani brežuljci, 2008., Zaboravljene tišine, 2008.).

SEKULIĆ, Ante (Tavankut, Vojvodina, 1920.), ZagrebDiplomirao hrvatski i latinski jezik i književnost na Hrvatskom sve-

učilištu u Zagrebu gdje je kasnije i doktorirao. Književnik, jezikoslovac, kulturni povjesničar. Dopisni je član HAZU-a i redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu, član Društva hrvatskih književnika, Hr-vatskog P.E.N.-a i drugih značajnih udruga s područja kulture. Za svoj


131NEBESKA BONACA

rad i doprinos hrvatskoj kulturi i znanosti dobio je više državnih na-grada (Nagradu »Ivan Filipović«, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i dr.)

Objavio je više od 50 književnih i znanstvenih djela i više stotina ra-dova u periodici, a svojim je književnim radovima zastupljen i u broj-nim književnim antologijama.

TOMIĆ, Sonja (Dubrovnik, 1947.), [email protected]

Diplomirala hrvatski i njemački jezik i književnost (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) te teologiju (na Katoličkom bogoslovnom fakulte-tu u Zagrebu). Književnica, prevoditeljica, slikarica, ilustratorica. Ra-dovi su joj zastupljeni u nizu književnih časopisa, dječjih listova te zbornika i antologija suvremene duhovne književnosti. Prevođena na nekoliko stranih jezika. Članica je Društva hrvatskih književnika, Druš-tva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za putopis.

Objavila 30-ak knjiga (pripovijetke, romani, zbirka poezije za odra-sle, strip, hagiografije za djecu, slikovnice - od kojih je većinu sama i ilustrirala).

TOMIĆ, Stjepan (Donji Kladari, BiH, 1943.), [email protected]

Diplomirao hrvatski i latinski jezik i književnost (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) te teologiju koju je kasnije i magistrirao (na Ka-toličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu). Svoje radove objavljuje u brojnim časopisima. Zastupljen u nekoliko antologija i zbornika su-vremene duhovne književnosti. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Nagrađivan je na sva tri dosadašnja Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«: na 1. susretu dobitnik je 1. nagrade za esej, na 2. susretu 2. nagrade za putopis, a na 3. susretu ponovno 1. nagrade za esej.

Objavio je devet knjiga (pjesme, romani, znanstveno-teološki tek-stovi, priče za djecu i odrasle).


132NEBESKA BONACA

VRANJKOVIĆ, Slavko (Posuški Gradac, BiH, 1945.), Nuš[email protected]

Teologiju je diplomirao u na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svećenik je, župnik župe Duha Svetoga u Nuštru, književ-nik i slikar. Piše pjesme, pripovijetke i drame i objavljuje ih u brojnim časopisima. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Hr-vatskog društva katoličkih novinara.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za kratku priču, a na 2. susretu 3. nagrade za poeziju.

Objavljene su mu zbirke pripovjedaka Golgotska svitanja (1998.) i U potrazi za nebom (2009.) te pjesnička zbirka Ecce homo (2011.).


133NEBESKA BONACA

Sudionici (autori)

3. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva»Stjepan Kranjčić« 2011.

1. Nedjeljka Andrić-Novinc, Slavonski Brod2. Tomislav Grgo Antičić, Kašina3. Vera Antolić, Zagreb4. Bogdan Arnautović, Sisak5. Petar Babić, Križevci6. Lidija Bajuk, Zagreb7. Josip Balaško, Brezovica8. Tomislav Baran, Zagreb9. Zdenka Barbir, Ivanska10. Danica Bartulović, Podstrana11. Marica Behtan Cecelja, Ivanić Grad12. Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar13. Ankica Bistrović, Koprivnica14. Željka Blažević, Split15. Ladislava Blaži, Varaždin16. Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli17. Božica Brkan, Zagreb18. Jadranka Bukovica, Lovran19. Anđelka Bunić, Lučko (Zagreb)


134NEBESKA BONACA

20. Zlatko Crnec, Sveti Ivan Zelina21. Maja Cvek, Zagreb22. don Marijan Ivan Čagalj, Split23. Mihovila Čeperić-Biljan, Rijeka24. Slavica Čizmić, Split25. Nadica Čižmek, Novi Zagreb26. Kaja Čordašić, Križevci27. Vlado Čutura, Zagreb28. s. Tomislava Kata Ćavar, Zagreb29. Sanja Damjan, Koprivnica30. Lana Derkač Šalat, Požega31. Milan Desnica, Lučko (Zagreb)32. Igor Divković, Zagreb33. Renata Dobrić, Kaštel Sućurac34. Radojka Dovranić, Zagreb35. Maja Duhač, Zagreb36. Marko Dušak, Đakovo37. Štefica Fanjek, Donja Zelina38. Marija Filipaj, Zagreb39. Milan Frčko, Koprivnica40. Rajko Fureš, Zabok41. Božica Gašparić, Koprivnica42. Goran Gatalica, Zagreb43. Gordana Gerhardinger Šipek, Velika Gorica44. Božidar Glavina, Prelog45. Boris Gregorić, Novi Zagreb46. Vera Grgac, Bistra47. Slavica Grgurić Pajnić, Delnice48. Ana Guberina, Zagreb49. Petar Horvat, Zagreb50. Željko Ivanković, Sarajevo, Bosna i Hercegovina51. Mirko Ivanjek, Prigorje Brdovečko


135NEBESKA BONACA

52. Nada Jačmenica, Sveti Križ Začretje53. Branka Jagić, Velika Gorica54. Ana Jakopanec, Koprivnica55. Đuro Janči, Đurđevac56. Ivica Jembrih Cobovički, Varaždin57. Ružica Jukić, Zagreb58. Berislav Jurič, Mostar, Bosna i Hercegovina59. Ante Juroš, Imotski60. Kristina Kasumović, Osijek61. Nevenka Kauzlarić, Zagreb62. Claudia Kirasić, Zagreb63. Zdenka Kirin, Zagreb64. Josip Klarić, Gračišće65. Sanja Knežević, Zadar66. Magdalena Kolar Đudajek, Zagreb67. Dragan Kovač, Kaštel Sućurac68. Marija Kovač, Pula69. Denis Kožljan, Pula70. Evica Kraljić, Nova Gradiška71. Ana Krnjus, Pazin72. Nikola Kuzmičić, Zagreb73. Ljiljana Levaković, Peteranec74. Stjepan Lice, Zagreb75. Štefanija Ludvig, Dubravica76. Ljiljana Lukačević, Ivanec77. Vesna Lukatela, Zagreb78. Zdenka Maltar, Novi Marof79. Marija Maretić, Žminj80. Ida Marković, Vodnjan81. Ružica Martinović-Vlahović, Slavonski Brod82. Luca Matić, Koprivnica83. Zdenka Matijaš, Zagreb


136NEBESKA BONACA

84. Lovorka Matijević, Sesvetski Kraljevec85. Ljiljana Matković, Zagreb86. Antun Matošević, Zagreb87. Vesna Miculinić Prešnjak, Rijeka88. Vladimir Miholek, Đurđevac89. Ana Mikelec Gotal, Zaprešić90. Tomislav Milohanić, Poreč91. Mirjana Miljković, Zagreb92. Pavao Mravunac, Križevci93. Daniel Načinović, Pula94. Iva Noršić, Zagreb95. Damir D. Ocvirk, Pula96. Ana Ojdanić, Ružić97. Sunčica Orešić, Kalinovac98. Marko Ovčariček, Zagreb99. Barica Pahić Grobenski, Varaždin100. Vinko Pavić, Zagreb101. Alojz Pavlović, Zadar102. Pero Pavlović, Neum, Bosna i Hercegovina103. Denis Peričić, Varaždin104. Katica Petreković, Vodnjan105. Branko Pilaš, Prigorje Brdovečko106. Senka Pintarić, Koprivnica107. Milica Pocza, Koprivnica108. Nada Pomper, Križevci109. Vesna Prajz Velić, Zagreb110. Antun Stjepan Prević, Radovan111. Vera Primorac, Viškovo112. Ljerka Pukec, Zagreb113. Josip Sanko Rabar, Zagreb114. Vlatka Raguž, Križevci115. Katica Rajić-Popijač, Koprivnica


137NEBESKA BONACA

116. Adam Rajzl, Đakovo117. Marija Ramov, Zadar118. Marijan Rebrina, Kupres, Bosna i Hercegovina119. Olga Ruklić, Čazma120. Branka Rupić, Šibenik121. Tereza Salajpal, Koprivnica122. Slavica Sarkotić, Lekenik123. Ante Sekulić, Zagreb124. Antonija Selaković, Zagreb125. Željka Skledar, Zaprešić126. Marija Sošić, Kanfanar127. Stjepan Svedrović, Brezovica128. Zdravko Sviben, Bisag129. Kerin Šafarić, Vodnjan130. Stana Šiljeg, Veliki Prolog131. Ivka Šimić, Vukovina132. Ivan Šoić-Maleni, Samobor133. Tomislav Šovagović, Zagreb134. Vladimir Šuk, Oroslavje135. Domagoj Švabek, Koprivnica136. Franjo Švob, Rijeka137. Daniela Todorić, Imotski138. Sonja Tomić, Zagreb139. Stjepan Tomić, Zagreb140. Lidija Tukša, Križevci141. Mirko Varga, Varaždin142. vlč. Slavko Vranjković, Nuštar143. Lidija Vukčević, Samobor144. Đurđa Vukelić-Rožić, Ivanić Grad145. s. Marija od Presvetoga Srca (Anka Petričević), Split

Svim autorima zahvaljujemo na sudjelovanju!


Organizator:

Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«

Pokrovitelji:Župa sv. Ane Križevci

Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci

Pokrovitelji nagrada:Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«

»Glas Koncila«Hrvatska dominikanska provincija

Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke»Kršćanska sadašnjost«

Svoj doprinos Susretu dali su Ministarstvo turizma RH, Hrvatska elektroprivreda, Grad Križevci i Koprivničko-križevačka županija.

Stručni ocjenjivački sud:dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik)

mr. sc. Božidar Petračvlč. Drago Bosnar

Suradnici: Valentina Jurišić, Domagoj Kliček, Suzana Knežević (koordinatorica), Tihomir Knežević, Marcel Kovačić, Jelena Prugović, Ivana Štironja, Željko Štubelj, Anita Vidović, Marina Vidović, Renata Vivek Božić

U izvedbi 3. susreta hrvatskoga duhovnoga književnog stvaralaštva » Stjepan Kranjčić«

3 . prosinca 2011. sudjelovali su:


Izvršni producenti Susreta:

Stjepan Soviček i Dražen Hladuvka, križevački župnici

Domaćini:Branko Hrg, križevački gradonačelnik

Darko Koren, koprivničko-križevački župan

Interpretacija književnih radova:Helena Buljan, glumica

Dubravko Sidor, glumac

Glazbeni program:Vokalni ansambl »Dobri Pastir« Brestje

Scenaristica i voditeljica:Tanja Baran

Misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ane u Križevcima, uz 93. obljetnicu rođenja župnika Stjepana Kranjčića,

a uoči književnoga susreta, predvodio je generalni vikar Bjelovarsko-križevačke

biskupije preč. Stjepan Ptiček.



Documents

Zbornik SHDS-3 Nebeska bonaca - knjizevni.kranjcic.hrknjizevni.kranjcic.hr/wp-content/uploads/2015/11/zbornik-nebeska... · 7 NEBESKA BONACA Riječ izdavača Treći križevački književno-duhovni