of 152/152
Izvori: Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. © Gallimard, 1972 Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. © Gallimard, 1976 Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. © La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979 Jean Baudriilard, Au - delä du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. © PUF, 1987 Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 - 115; 241 - 243. ©Galilee, 1979 Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. © Galilee, 1990 Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. © Galilee, 1992 Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 ©Galilee, 1999 SlMULACIJA I ZBIIJA Jean Baudriilard Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo 2001.

Zan Bodrijar-Simulacija i Realnost

  • View
    141

  • Download
    22

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Zan Bodrijar-Simulacija i Realnost

Text of Zan Bodrijar-Simulacija i Realnost

SlMULACIJA I ZBIIJAJean BaudriilardIzvori: Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. Gallimard, 1972 Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. Gallimard, 1976 Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979 Jean Baudriilard, Au - del du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. PUF, 1987 Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 115; 241 - 243. Galilee, 1979 Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. Galilee, 1990 Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. Galilee, 1992 Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 Galilee, 1999

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo

2001.

Sadraj

Predgovor: Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) 1. Kritika politike ekonomije znaka Magijska misao ideologije Metafizika znaka Privid referenta Denotacija i konotacija S one strane znaka - simbolika Rekvijem za medije Introitus Enzensberger: "socijalistika" strategija Govor bez odgovora Subverzivna strategija i "simbolika akcija" Teorijski model komunikacije Kibernetika iluzija 2. Simbolika razmjena i smrt Uvod Strukturalna revolucija vrijednosti Kraj proizvodnje Rad Tri vrste simulakra Aneo od gipsa Automat i robot ,

I 3 4 9 12 18 21 25 25 28 32 35 40 44 49 49 55 61 65 69 69 73

Industrijski simulakr Metafizika koda Taktilno i digitalno Hiperrealizam simulacije 3. O zavoenju Posveeni obzor privida Varka za oko ili zaarana simulacija Tajna i izazov Zavoenje je sudbina 4. Fatalne strategije Ekstaza i inercija Za naelo zla 5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike 6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima Nakon orgije Transestetsko Transseksualno Transekonomsko A gdje je onda zlo? Nekrospektiva Post scriptum Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! Sudbina energije Teorem ukletog dijela 7. Iluzija kraja Patafizika 2000 Vraanje povijesti

76 79 85 100 109 109 115 121 127 129 129 145 155 163 163 172 176 180 188 194 197 197 202 207 211 211 219

Uspon praznoga prema rubu Besmrtnost 8. Nemogua razmjena Kazalo imena

222 229 241 261

Predgovor

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila ba rem tri posljednja desetljea dvadesetoga stoljea osobito zanim ljivo mjesto pripada poststrukturalistikoj i postmodernistikoj struji miljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunk turu, izgradila specifinu mreu pojmova i kvazipojmova i stvo rila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznoli kost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvrile znaajan utjecaj na drutveno-humanistike znanosti, filozofiju, knjievno-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu openito. Najvei broj njezinih tvorakih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon ezdesetih godina kada se gasi snaga "klasinih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, struk turalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kri tiku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemolokog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro svjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linear 1 ni razvoj, industrijska racionalnost itd.).1

0 tome vrlo iscrpno pie Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. takoer Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,

I

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova koji ma se bez pretjerivanja moe pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne uinke postmoderne kul ture. Oni su otili najdalje ne samo u distinktivnim odreenjima postmodernistikog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. Rije je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da ve pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veliina jednog tipa refleksije koji je pokuao tematizirati ljud sku, drutvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, infor matiko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalistikog i postmodernistikog zaokreta, uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moi, odnosno oblikovanjem disciplinamo-normalizirajuih i diskurzivnih (mikrofiziki sveprisutnih) mehanizama moi posve razliitih od tradi cionalne "centralnosti" drave, suvereniteta, "vladajue klase", prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitiku kritiku politike racionalnosti, pokazujui da se politika sfera svodi na "nesvjesnu ekonomiju elje" i da je svaki subjekt proet nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne "makroorganizme" te im na taj nain osiguravaju beskrajnu repro dukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovorni ka "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumaenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zakljuka da jezini znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", da oznaitelj nije u izravnom odnosu s oznaenikom, da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje tenja za kona nom podudarnou znanja i znaenja puki "nemogui san". So ciolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istrauje i objanjava odnose meu znanostima u razdoblju nestanka vrstih epistemo lokih granica meu njihovim pojmovima, metodama i iskazima.Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou dclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000. Il

U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki mo dificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom prirodoznanstvenom diskursu, ime je, po miljenju kritiara, relati vizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj nain posvjedoio bitne manjkavosti postmodernistikog epistemolokog kljua.2 r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernistikih sta jalita razvio je Jean-Franois Lyotard koji je, na izvjestan nain, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog pokreta". Stoga nije ni udno da se svi oni koji ele dokuiti "o emu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmodernizma, iako ta etiketa naelno odudara od njegove logike i intencije. Lyotard ve krajem sedamdesetih energino naglaava da su vodee znanosti i tehnologije sve vie zaokupljene jezikom: lingvistikim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom, kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevoenja, po hranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehnike su promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercijalizacija strojeva promijenile su naine njegova stjecanja, klasificiranja i koritenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard oznaava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatikim kvan titetama" jednostavno e biti naputena a usmjerenje novih istra ivanja ovisit e ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim naelom pre ma kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vjebanja duha ili pojedinca. Znanje vie nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se ba zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti to su ga u osamnaestom stoljeu zamislili filozofi prosvjetiteljstva2

Vidjeti posebni tematski broj asopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je u cijelosti posveen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. takoer Jean Brucmont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences sociales en France, La Dcouverte, Paris, 1986. 3 Jean - Franois Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris, 1979. Ill

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzal na moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se da e umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, pravednost institucija i sreu ljudskih bia. No ono to se dogodi lo u rjeitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. Dolo je do postepene institucionalizacije svih tih podruja. Zna nost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvoje nima od ivotnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, moralno-praktike i estetiko-ekspresivne racionalnosti dole su pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("ve like prie") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, uglavnom kreu svi njegovi zagovornici i epigoni. Pa ipak, najatraktivniji, to ne znai i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalistikog i postmodernistikog kruga nedvojbe no je Jean Baudrillard. On je tu struju miljenja eksponirao naj irim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je djelo specifian i gusti splet posve opih (filozofskopovijesnih, kulturnoantropolokih, socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angairano misli i izrie decidirane sudove o svemu to tvori nepre gledni kolorit suvremenog ivota, od dogaajnog ritma takozva ne obine svakodnevnice do najsloenijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejis tikog stila, raznolikosti ideja i interpretativne vieznanosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteris tike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretiar, inte lektualni terorist, razobliitelj klasinih ideolokih sustava, deurni krivac "ozbiljnog akademskog miljenja", papa postmodernizma na prijelazu u 21. stoljee itd. Sve te znaajke najrjeitije dolaze do izraaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji dreIV

da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno tvr dio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju meu najznaajnije suvremene socijalne teoretiare (Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.). Neki ga skrupulozniji teoretiari ne uzimaju uvijek ozbilj no, njegove radove smatraju povrnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne porie originalnost na podruju sociologije kulture i, os obito, sociologije medija. Britanski ga tumai, primjerice, ocje njuju kao nezaobilazno i inspirativno uporite kulturnih i komu nikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ide ja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja.5 Baudrillard je roen 1929. godine i po akademskom je obra zovanju germanist. ezdesetih godina, nakon dravnog doktora ta, okree se prema sociologiji i svoju socioloku karijeru otpoinje na Sveuilitu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije ukljuuje u rad Instituta za istraivanje drutvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraivanja, to je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelek tualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije drutvene di namike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njego vu nainu teorijskog miljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime oigledna stalna napetost, kontrast ili specifina stilsko-konceptualna podvojenost izmeu pozitivne analize socijalnog znanstvenika i knjievne analize sociokulturno relevantnog umjet nikog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i ezdesetih godina snano utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na4

5

Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/ 1995, str. 71. U tom interpretativnom duhu pie i arko Pai, u svom iznimno pounom i dis kurzivno uvjerljivom ogledu Viak zbilje manjak mogunosti. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, sijeanj/oujak, 2001), koji ima tu prednost da kom pleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objanjava na vrlo jasan nain, usredotoujui se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu. V

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije transcendentnog oznaitelja". Usredotouje se na Marxa (kritika poli tike ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio (poput Marcuseova pokuaja objedinjavanja mark sizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajue vanosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahva ljujui toj specifinoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog miljenja, koju Pierre Bourdieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslo vino inventivne i aurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz asopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i urnalistiki angairanih intervencija, objavio vie od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedee knjige: Sustav predmeta (1968), Potroako drutvo (1970), Kri tika politike ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje (1973), Simbolika razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta (1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni utljivih veina (1998), KP ili umjetni rajevi politikog (1978), O zavoenju (1979), Simulakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Boanska ljevica (1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o eks tremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Ilu zija kraja (1992), Nemogua razmjena (1999). Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejistikih osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademinosti, najee tumai kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rjeavaju na te meljit nain nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombasti na uinka. To su, drugim rijeima, djela mislioca, socijalnog teo retiara, sociologa - kako ga ve kvalificiramo - koji "osobito6

Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des intellectuels franais, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.

voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim kriteri jima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podlone ukusu po modnog oponaateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u biti impresionistika interpretacija Baudrillarda pridonijela nje govoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jedno strana jer ispada da iza te povrinske dojmljivosti tekstova nema nikakva vrstog polazita i uporita, nikakve logike sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas, meutim, da se iza njiho va povrinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazita i vrlo sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i konceptualno-teorijskih pomaka. Polazite mu je kritika analiza pro izvodnje, razmjene i potronje, koju postepeno nadilazi, modifi cira njezine kategorije, prerauje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatiko-komunikacijske i medijske zbilje, gdje one igraju drugaiju ulogu nego u doba moderno-industrijske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju vanost. To je put od kritike politike ekonomije do dematerijalizacije politike eko nomije u promijenjenim okolnostima posvemanje vladavine slike, informatikog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kae da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito zna ajni po tome to nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komu nikacija, to je potpuno tono ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promiljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonom skih i kulturnih promjena u razvijenim drutvima. U tom emo smislu, slijedei Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpoinje u znaku prihvaanja ali i kritikog nadilaenja "marksistike kulture". Sredinje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcionizma, svoenja cijelog drutvenog ivota na ekonomske pred znake. Jedan od loginih zahvata proizalih iz takva uvida jest pokuaj da se Marxova kritika kapitalizma proiri na podruja koja su ostala izvan domaaja teorije o nainu proizvodnje. BauVII

VI

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistika "produktivistika metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svije ta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam nipoto ne znai kraj proizvodnje nego prenoenje njezina teita i dominantnog znaenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potro nje informacija. Na toj crti, on e postepeno naputati marksizam i sve se vie priklanjati zagovornicima postmodernizma. U Sustavu predmeta, jednom od prvih znaajnijih radova, Baudrillard ve misli iz neomarksistike a ne strogomarksistike per spektive. Tematski favorizira sferu potronje, to je naelno uvijek odudaralo od determinirajueg ontolokog statusa proiz vodnje u marksistikoj teoriji. Pravei vidan teorijski odmak, on se bavi pretvaranjem potronje u temeljnu pretpostavku drutve nog poretka. Tvrdi da potroaki predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utjeu na strukturiranje ponaanja. Predmeti imaju svoj uinak samo ako se troe, ako svoje znaenje prenose na individualne potroake postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifinim skupovima potroakih pred meta, hijerarhizirani potroaki proizvodi i predmeti oblikuju svo jevrsni "grupni moralitet". Uz potronju idu i sve savreniji rek lamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono to ih razlikuje od drugih, uobiajeno percipiranih proizvoda i omoguuje im da predmete predoavaju, doaravaju i prezenti raju u serijama. Odatle proizlazi beskonana igra znakova koja "ureuje" drutvo i pojedincu prua iluzorni smisao slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potroako drutvo, iji je engleski prijevod (1998) opsenim predgovorom popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije drutva? To je, kae Ritzer, "rano djelo vodeeg postmodernistikog socijal nog teoretiara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, jo uvi jek na pozicijama kritikog prihvaanja Marxa, Baudrillard raz7 8

vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju meu ljudima. Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja elja. To znai da se dobra vie ne mogu promatrati samo sa stajalita korisnosti, kao utjelov ljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se moe dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo govorei, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljud skim biima, kao to je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova svakodnevica nije vie toliko zaokupljena bliskim ljudima, ve ponajprije - u rastuoj statistikoj krivulji recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je ve posve vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" politike ekonomije prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka. Oigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve vie okree pre ma problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom, to e osobito doi do izraaja u knjizi Kritika poli tike ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokuaj da se naznae na manjkavost marksizma prevlada izvoenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru amerikom izdanju izabranih Baudrillardovih radova, Mark Poster izrie ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teo riji znaka oznaitelj (rije) razlikuje se od oznaenika, to jest mentalne slike i referenta. Stoga on naglaava arbitrarnost odno sa izmeu oznaitelja i oznaenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Polazei od toga, Baudrillard zagovara posve drukiju "strategi ju". On dri problematinim to to je Saussure razdvojio elemen te znaka i oznaitelja i referentom se posluio kao "alibijem". Tako postupa i politika ekonomija koja robu podvaja na razmjensku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri9

George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi cations, London, 1998.

10

Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol, Paris, 1970. Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University Press, Stanford, 1998. IX

VIM

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to je kritika politike ekonomije teorijski iskuavala na tumaenju robnoga svijeta, Baudrillard sada iskuava na teoriji znakova. Time je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao naina oznaa vanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom po tronju valja razumjeti ne kao potronju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potronju znakova. Ona nije samo krajnja toka ekonomskog, s proizvodnjom poinjueg lanca nego i sus tav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotikim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo naini koritenja drutvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na razliite naine povezuju s drutvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcio nalna, i teroristika, organizacija kontrole smisla u znaku pozitiv nosti i vrijednosti, znaenje zadobiva neto od postvarenja. Ono je poprite elementarne objektivacije koja se oituje preko susta va znakova proirenih gotovo do drutvenog i politikog terori zma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistika stra tegija ve sadrana u unutranjoj logici znaka, kao to je sadrana u unutranjoj logici razmjene u politikoj ekonomiji".12 Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i znaenja, izve den nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju najviu, doista kritiku toku taj je zahvat dosegnuo u Ogle dalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odluno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksistike teorije da konceptualizira jezik, znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvanija stajalite (po jam rada, dijalektika, teorija naina proizvodnje, kritika kapitala) eksplicitno su protumaena kao zrcalna slika kapitalistikog dru tva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma ve kao najvii ob11 12

lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologi ja kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija mark sizma ovjek kao samoproizvoa, to drugim rijeima znai da je ovjek u oba sluaja poistovjeen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je kritika politike ekonomije supstancijalno zavrena. Materijalistika je dijalektika iscrpila svoj sadr aj reproducirajui svoj oblik. Situacija na toj razini nije vie kritina nego nerazmrsiva... Drimo da valja prijei na radikal no drukiji plan koji bi... omoguio konano razrjeenje poli tike ekonomije. A to je razina simbolike razmjene i njezine teorije. Kao to je Marx mislio da za proboj puta do kritike poli tike ekonomije valja poeti s kritikom filozofije prava, tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprita prethodno valja obaviti kritiku metafizike oznaitelja i koda u cijelom njegovu sadanjem opsegu, to, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom politike ekonomije znaka".13 Namee se zakljuak da je kritika politike ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike politike ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kri tike teorije drutva. Vidimo da je problem znaka, oznaiteljstva i znaenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neu hvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. U predindustrijskim drutvima znakovi su podrazumijevali rijei povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogunost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poi nje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstrakt nog koda slinog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u kasnije, u dvadesetome stoljeu, potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorita. Upravo ta povijesna sudbina znakova objanjava Baudrillardov posebni interes za simboliku razmjenu. Ona se retematizira i objanjava kao opreka proizvodnji, potro nji i svim vrijednostima buroaskog drutva. Cijeli je taj problem najtemeljitije razraen u knjizi Simbolika razmjena i smrt, koja13

M. Poster, Ibid., str. 3. Jean Baudrillard, Pour une critique de l'conomie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, str. 199.

Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40. XI

X

Rade Kala nj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se dogaa zaokret i u njegovim politikim stajalitima. S rasapom politikih opcija iz ezdesetih godina gasi se i njegov radikal izam. Iako poneto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocje njuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajalita na stajalite tmurnog fatalizma u okruju "digitalne logike koda". Oslanjajui se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboliku razmjenu shvaa kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalent nost. Povezana sa svetkovinom, rasipnitvom i potlachom (jav nom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moi) simbolika je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog drutva i nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju sredinju misao Baudrillard izlae kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nas toji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, ob likuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri drutvenoga svi jeta i kakva je specifina struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporita ni u kakvoj stvar nosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra moemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu socioloke historizacije s metodikog stajalita kritike politike ekonomije znaka. Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi modernost a trei postmodernost. Rana je modernost razdoblje od renesanse do poetka industrijske revolucije. Prije renesanse, u feudalnom drutvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je vezan za posebni drutveni prostor a pokretljivost je drutvenih klasa nemogua. Neupitni poloaj svakog pojedinca u drutvenom prostoru jami potpunu transparentnost i jasnou. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kanjava svako mijeanje znakova. S usponom buroazije taj14

kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni pore dak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razli kovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endogamiju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotoen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. "Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti os tat e od Renesanse problematikom svake buroazije".15 Primje reno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posve titi oponaanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje buroazije i primata industrij ske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tra dicije, koji se nikada nee sueliti sa statusnim ogranienjima... Problem njihove osobitosti i porijekla vie se ne postavlja. Iz vorite im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji indus trijskog simulakra". 16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su meusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogu nosti jest proizvodnja. Zahvaljujui tehnici, u beskonanim se seri jama proizvode potencijalno identina "bia" (predmeti/znakovi), i to je ono to tvori kljunu znaajku industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnoloke revolucije, drutvena je reproduk cija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko nae lo drutva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani aneli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa doba tehnike reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira osla njajui se na nezaobilaznog Waltera Benjamina. Trei poredak simulakra, onaj u kojemu danas ivimo, defini ran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i znaenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logi ka binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje ovjek gradi kreu se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i15 16

Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. takoer David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford Univer sity Press, Stanford, 1989.

Jean Baudrillard, L'change symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79. J. Baudrillard, Ibid., str. 84. XIII

XII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih opo zicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike ener gije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17 Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izraena u obrascima kao to su, primjerice, kibernetika kontrola, pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomou modela, diferencijalna modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugaiji nain. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razi ni, kae on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, nji hove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njiho va zaobilaenja, iluzije koju oslikavaju, onoga to preuuju ili njihovih paralelnih znaenja - sve je to poniteno". 18 Ono to ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili, jo reduciranije, puka molekula koja emitira zasljepljujue znakove, uvodi digitalnost u meuljudske odnose i zapo sjeda sve poruke, sve znakove drutava u kojima ivimo. Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zasta rjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve rtvuju esencijalizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knji ga O zavoenju najveim je dijelom kritiki obraun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju povrin sku pojavnost stvari i od manifestnog bjee prema latentnom. Svim takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlateni sta tus. Za razliku od njih, Baudrillard velia Nietzscheovu kritiku "istine" te zagovara model koji zahvaa "povrinu" i temelji se na onome to se odreuje kao "zavoenje". Enigma je zavoenja u tome to se ono odvija na povrini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. Ono to su marksisti smatrali nebit nim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacij ska mrea) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si17 18

J. Baudrillard, Ibid., str. 89. J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.

mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje. Tim stajalitima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama, Baudrillard takoreku "hiperbolizira" svoju teo riju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intonira nog naslova ali i svog sadraja, najee iitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izriitost i koncentracija njihove doreenosti. U medijima i potroakom drutvu ljudi su zahvaeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo ivimo u svijetu simu lakra gdje slika ili oznaitelj dogaaja nadomjeta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporitu i oznaeniku. Novi postmoderni univerzum tei sve pretvoriti u simulakr. To je za Baud rillarda svijet u kojem se sve oko nas oituje u simulacijama, koje su liene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Vie nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imi tacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard dri da su masovni mediji obiljeje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potronje prerastaju u novi univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staro ga (koji ukljuuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijar halnog Oca), poiva na meupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi narcistiki i bremeniti su stalnim povrinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas vie nema ni "scene" ni "ogledala" ve da je sve pretvoreno u "zaslon" i "mreu". Razdoblje proizvodnje i potronje preraslo je u epohu meuodnosa i povratnih veza. ivimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nesta nak javnog prostora, koji je na suptilan nain popraen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije vie tajna. Neko je postojala jasna granica izmeu izvanjskog i unutranjeg a danas je ta opre ka nestala na opscen nain tako da najintimniji sklopovi naega ivota postaju virtualnim izvoritem kojim se hrane mediji. MedijsXV

XIV

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost nije vie na neposredni dodir sa svijetom ve ono to nam daje televizijski "zaslon". Pojednostavljeno reeno, televizija je svijet. Ili, poneto kompliciranije, televizija se rastvara u ivotu, ivot se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju. Nije teko uoiti neizbjene paralele izmeu Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuhana. Baudrillard naime potvruje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije vaan sadraj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odiu atmosferom pesi mizma. Funkcija se medija po njegovu miljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univer zum simulakra u kojemu je nemogue praviti razliku izmeu spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da ivi mo u svijetu u kojem je sve vie informacija a sve manje znae nja. Odbijanje znaenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u drutvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenut ku naega ivota mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini nain da se s time suelimo, da se odupremo toj moi nad naim ivotima jest prihvaanje slika samo kao oznaitelja, kao povrinskih entiteta, te odbacivanje njihovih znaenja, nji hovih oznaenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizij ske su vijesti puki slijed povrinskih slika. ovjek se ne moe pozvati na vijesti od prole veeri jer se nema na to pozvati, jer nema niega osim slika, osim oznaitelja iskustva. Vijesti su kola fragmentiranih slika, pri emu svaka od njih potie i priziva jo vie slika. Svaka je slika simulakr odnosno savrena kopija bez originala. Vijesti su slike slika, u konanici hiperrealnost. U vijes tima je utjelovljeno postmodernistiko nijekanje povijesti koja se zahvaa kao puko spremite slika za usputnu i ponovnu upo trebu, kao uviranje svega u sadanjost. Lingvistiki reeno, postmoderno je iskustvo sinkrono, ono prolost liava njegovih sliXVI

ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i uklapa ih u neku vrstu vjene sadanjosti. Baudrillard je tvorac golema mnotva neologizama. Mogue ih je odgonetnuti i itati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvede ni. Jedan od osobito vanih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se izrazom oznaava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost izmeu stvarnosti i iluzije, izmeu stvarnosti kak va jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hiper" ili vlastiti suviak. Biti "hiper" znai zapravo rastvoriti stare opreke, to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada je granina crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, real nost nije vie sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona se preobraava u jedini vid postojanja i stoga postaje jo realni jom. U tom je sklopu osobito vano razumijevanje odnosa izme u medija i masa. Kao to nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, meutim, valja primijetiti da se Baudrillardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom dru tvu", koje masama pristupaju kao razornom imbeniku auten tine buroaske kulture. Ne dijeli on ni miljenje Frankfurtske kole koja zagovara tezu da je kapitalistika kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudril lard dri da je to poznato umjetniko sredite svojevrsni minijaturizirani model dananjeg sustava. Prema tradicionalnom kriti kom miljenju, umjetnika radilita, muzeji, kulturni centri (kao to je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomou kojih buroaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnika radilita uzdiu mase do najvie kulturne razine i istodobno promiu narastanje kritike svijesti. Baudrillard zago vara drugaije miljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u znaenju ve samo u simulaciji.XVII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku spo sobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opi zakljuak da je Baudrillardov postmodernistiki diskurs u cjeli ni pesimistiki. On dodue ne izraava eksplicitnu nostalgiju za prijanjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogu nost takvog zakljuka. Na taj se interpretativni nain mogu i tati svi njegovi radovi napisani od poetka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se drutveni svijet sve vie misli sa stajalita objekta. Okonano je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet vie ne moemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzronosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam vie ne daje nadmo nad stvarnou. Povlateni poloaj sada pripada objek tu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umje sto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono to Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo ime za imploziju znanja, znaenja i drutvenosti. U esto citira nom ogledu Mase: implozija drutvenog u medijima (1985), koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knji ge, Baudrillard saima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. Rije je, primjerice, o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionalistiku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suvika informacija, kao instrumenti koji iskljuuju odgovor primatelja. Trea je tema ta simulirana realnost koja je liena referencije, uporita i izvorita. Simulirana realnost djeluje izvan logike pre doavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom ut nje ili pasivnosti. Apsorbirajui simulacije medija, izbjegava jui odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajui kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta utljiva mno tva, toliko pasivno troe robne artefakte, televiziju, sport, poli tiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. Rije je o eri potro ake kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmodernaXVIII

kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju se i veliaju samo ki, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu konstruirane razlike. Izmeu modernosti i postmodernosti do godio se radikalni raskid i nae je doba obiljeeno implozijom i slomom negdanjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobraz ba od vrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari mo derni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta, odnosima fizike snage i izravnoj komunikaciji nadomijeten je poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u sreditu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajue naelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i meusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativ nog raskida. Imajui na umu barem najvanije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hiperrealnost itd.) mogli bismo izvesti zakljuak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko drutvo doveo do ukidanja subjekta, znaenja, istine, prirode, drutva, moi i same realnosti. Vieznana logika tog prijelaza otvara prostor za mnotvo moguih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono to daje osobitu kon tekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja sto ljea i poetka novog tisuljea. Taj milenijski horizont glavno je obiljeje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih 19 i tijekom devedesetih godina. U njima se, dakako, konzekventno reproduciraju i variraju sva kljuna stajalita o simulakru i simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovi ma i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih, znanstvenih, politikih i opeintelektualnih dogaanja koja su oznaila milenijsku zgodu. Dvije su Baudril lardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kra ja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po emu drugome onda19

O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadrajnu studiju Christophera Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. XIX

Rade Kalanj

Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui "ak tualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakter izirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslo boenja u svim podrujima. Politiko osloboenje, seksualno osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje de struktivnih snaga, osloboenje ene, djeteta, nesvjesnih nago na, osloboenje umjetnosti. Prihvaanje svih modela predoa vanja, svih modela protupredoavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog, kritikog i antikritikog, rasta i krize ras ta. Proli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proiz vodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, uitaka. Danas je sve osloboeno i kolektivno smo sueljeni s kljunim pita njem: to da se radi nakon orgije?"20 Na to je pitanje teko, moda i nemogue odgovoriti iz postmodernistikog vidokruga. Od samog je odgovora, meutim vaniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastikih osloboe nja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili naela zla. Iako je sve osloboeno i prozirno, zlo ostaje uporno, ilavo, nesvodivo i mrano. Ono je posvuda na djelu, izraava se na sve vie naina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akceleraciji zbilje, u kovitlacu njezinih uinaka, u preobilju paradok sa, u meusobnom "nadjaavanju uzroka", u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlai naelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard eli ostaviti dojam moralizma. Rije je zapravo o naelu neravnotee i vrtoglavice, naelu kompleksnosti i zaudnosti, naelu zavodnitva, nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapae, to naelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu ivotne osloboenosti. Na prvi bi se pogled moglo zakljuiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastrofistiku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofistikim tonovi ma, on samo eli naglasiti, bolje rei prenaglasiti, da se postmodernistiko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko20

nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta nadilaenja ne znae premoivanje zla nego samo njegovu "osloboenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet ponavlja, i to u uveanim omjerima. Seksualno je osloboenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u dananjem "Monistikom drutvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u sredinju temu "estetskih teh nologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropolokih refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnev nog ivota, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema vie ideje politike, ali se politika igra nastavlja ne brinui se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemanjoj ravnodunosti prema vlastitim slikama. Dovretak i nestanak istodobne su znaajke do krajnosti dovede nog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah potpuni dovretak jedne ideje, usavravanja moder nog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernou, irenjem preko vlastitih granica, po prima oblije transpolitikog, transseksualnog, transestetskog".21 Vie nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni politikih ni umjetnikih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prolosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendentnom idealu, to je bio san estetske utopije, nego u opoj estetizaciji svakodnevnog ivota. Ona je "nestala u korist pukog op 22 ticaja slika, u transestetskoj banalnosti". Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamiki fak tor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni diskurs o povijesti. Vienje povijesti kao slijeda linearnih, dijalek tikih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima, orkestriranim ritualima, dramatinim dogaajima koji su struk turirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu21 22

Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris, 1990.

J. Baudrillard, Ibid., str. 17. J. Baudrillard, Ibid., str. 19. XXI

XX

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i nel judskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podovjeku a ne prema nadovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijed nosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim okolnostima ili uvjetima preivljavanja, nego u gubitku simbo likog. U doba kada se gasi izvorna snaga simbolikog a imaginarijem poinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija teh niko, dogaajno i medijsko ubrzanje ivota, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje svih oblika osloboenja stjee se dojam o nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti. Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest shvaena kao pripovijest nije vie mogua jer ona poiva na nekom moguem slijedu smisla. No ako je svaki dogaaj posre dovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("osloboen od sebe samoga") tada se dogaajna zbilja atomizira, fragmentira i par tikularizma, kulturni se i dogaajni sklopovi dezartikuliraju i ula ze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuu" logiku raunalnoinformacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obr nutoj hipotezi, povijest se oituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim to se nama nadaje kao prolaznost vremena. Drugim rijeima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava nae poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari oituje i na planu drutvenih fenomena. Suvremenim drutvima, primjerice, vladaju masov ni procesi, ne samo u sociolokom nego i u demografskom smi slu. Da bi se dogodila neka znaajna promjena ili neki nepovratni prijelom, potrebna je kritika masa demografskog i sociolokog "materijala". Posrijedi su, oigledno, dvije mogunosti poima nja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili usporavanje prema naelima fizike inertnosti. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprenu" tezu. "Povi jest, smisao i napredak, kae on, vie ne uspijevaju pronai svoXXII

ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od tog odvie zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko usporava vrijeme da nam ve sada izmiu percepcije i zami ljaj i budunosti. Ta masa svojom preutnom imanencijom guta svaku drutvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Poli tiki dogaaji vie nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas oarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu zavrava povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previe), ni zbog nedostatka dogaaja (jer ih je, zahvaljujui medijima i in formacijama, ionako previe), nego zbog usporavanja, ravnodu nosti i zaprepaenja. Povijest se vie ne moe prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom uinku, iscrpljuje se u poseb nim uincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju povijesti ne moe se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijanskih linearistikih razloga protumaenih u Fukuyaminom kljuu koliko zbog toga to vie nema vremena da samu sebe sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko uspora va da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek izno va zaudimo kad se ona vraa i reciklira. "Valja se drati inje nice da se sve ono to nije bilo unitivo, neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konanog rjeenja. Neemo iz mai onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, su kobi, ideologije - beskonano mogu reciklirati. Fantastino je to da sve ono to smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhajski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u du bini tijela. Povijest se otrgnula od ciklikog vremena tek toliko da 24 bi potpala pod reciklirajui poredak". Mislei povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epis temolokog naela neodreenosti dolazi se do postmodernisti23 24

Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992, str. 15. J. Baudrillard, Ibid., str. 47. XXIII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li kraj povijesti. Nije vie sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih drutava. Dapae, nastupilo je doba nemo gue razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, na kon to je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraa svojoj poetnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijalnog meuljudskog odnoenja preko kojeg se oituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje drutvenosti. Razmjena je izgubila svoje naelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu vie razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporite. Ni sam svijet vie nema svog ekvi valenta i sve pliva u moru neodreenosti. Bez ekvivalentnih oslo naca razmjene nema vie ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. Govorimo o tome da ivimo u "interaktivnoj drutvenosti" ali ba se u njoj gubi ono to u tradicionalnoj, kritiki usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dija lektiko poricanje "objektivnih mogunosti". U dosadanjim ana lizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jas nih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonistikog para drutveno konstituirajue razmjene. Danas ta opreka vie ne fungira na tako jasan razmjensko-antagonistiki nain. "Sfera je rada neodreena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonistike dinamike. Drutveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i drutveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o "socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom dananji sociolozi oznaavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog naina miljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je jo uvi jek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatike i virtualne zbilje pokuava oivjeti drutvene odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika ilu zorna a intencija deplasirano utopijska. Budui da se dogodila "razorna revizija" naela stvarnosti i naela spoznaje, taj stari nain25

miljenja nema vie nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upueno navodi na pogreni radikalizam bez referencijalnosti. Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja, mogu je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno strukturira oko informatike i virtualne mree, oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i oituje se kao njezina simu lirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) drutva utjelovljena u politikoj ekonomiji, anatomi- ju postmo derne drutveno-povijesne situacije (postindustrijskog drutva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Im perij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije in formatikog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazei od kritike politike ekonomije kao supstancijalne znaajke moder nog drutva i preusmjeravajui je na kritiku politike ekonomije znaka dospio do informatikog i virtualnog oblikotvornog nae la drutvene stvarnosti.27 On to naelo relativistiki nemilosrdno raarava, ali usprkos tom postmodernistikom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril26

Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str. 32.

Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le Grand Systme, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak, Uspon umreenog drutva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kree u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome to su Castellsove analize socioloki organiziranije, empirijski zasnovanije i neoptereene esejistiko-retorikim emfazama postmodernistikog kova. 27 Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz drutvenog oblika potronje stvari u drutveni oblik potronje imaterijalnih predmeta, koja se namee na sve zavodljiviji nain". G. Balandier, Images, images, images. U: Cah iers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog sociolokog asopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog Baudrillarda, piu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez, Jean-Michel Berthelot itd. XXV

XXIV

Rade Kalanj

Predgovor

lardova kova ne uspijevaju izbjei esencijalistika i supstancijalistika pribjeita u objanjavanju drutva i drutvenih promjena. * * * Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela voen prije svega idejom da se stekne to potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. No ipak je teite na onim njegovim radovima koji svje doe o bitnom zaokretu prema postmodernistikom diskursu, a to znai knjigama u kojima se postepeno naputa "produktivistika" tematika tradicionalne politike ekonomije i sve vie dola zi do izraaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po emu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" re centne teorijske intelektualnosti. Voeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedeih Baudrillardovih knjiga: Pour une critique de l'conomie politique du signe {Kritika politike ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 228. L'change symbolique et la mort (Simbolika razmjena i smrt), Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117. De la sduction (O zavoenju), Galile, Paris, 1979, str. 75 - 92; 107 - 115; 241 - 243. Les stratgies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris, 1983, str. 10- 33. Au - del du vrai et du faux, ou le malin gnie de l'image (Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 145. La Transparence du Mal. Essai sur les phnomnes extrmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galile, Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115. L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galile, Paris, 1992, str. 11 27; 129 - 142.XXVI

L'change impossible (Nemogua razmjena), Galile, Paris, 1999, str. 11-38. Oigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedosta je knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Ga lile, Paris, 1981), koja je, moda, najpogodnija za prepozna vanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na alost, izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdava koji e je objaviti u integralnom obliku.

Rade Kalanj

SIMULACIJA I ZBILJA

1.

Kritika politike ekonomije znaka

Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti ralambu oblika/robe. Kao to je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost pri emu se cjelovita analiza tog oblika namee dvjema stranama sustava - jednako je tako znak istodobno i oznaeno i oznaitelj, a ralamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Naporedno se namee, dakako, logika i strateka analiza odnosa izmeu dva pojma, naime: 1. Izmeu sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo rabne vrijednosti) ili izmeu oblika/robe i oblika/predmeta. 2. Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju vrijednost/znak i oblika/znaka. Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija izmeu prevladavajue forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja je u isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.

3

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Magijska misao ideologije To jednakoznano ustrojavanje vrijednosti u onome to se uo biajeno naziva ekonomskim poljem i poljem znaenja ima za posljedicu premjetanje i radikalno razliito pojmovno odreenje svekolikog procesa ideologije. On se vie ne temelji na infra/superstrukturalnom odnosu izmeu materijalne proizvodnje (sus tav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturjenosti. Sve je to nadalje dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, ope politike ekonomije (njezine kritike), koju s kraja na kraj proima isti oblik i njome upravlja ista logika. Valja podsjetiti da tradicionalno shvaanje ideologije, s njezi nim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim to iziskuje nepodnoljivu terminsku gimnastiku ("superstrukturalna", "dijalektika", "prevladavajue strukturalna" itd.), uzrokuje i nemogunost shvaanja "ideoloke" uloge kulture i znakova koji su na taj nain drukije odvojeni nego samo na razini ozna enih. Ideologija (neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhva a velike teme, velike sadraje, velike vrijednosti (nacija, moral, obitelj, humanizam, srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadraji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija se odreuje kao uzmak kulture pred ekonomijom. Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji proima u jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proiz vodnju - ili radije logiku podjelu tog oblika u dva pojma: RV/UV Ozlj / Ozn - funkcionalnu podjelu, strateku, preko koje se oblik proiz vodi. To znai da je ve cijela ideologija sadrana u odnosu RV i UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadrana i u odno su Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka.4

Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne poiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se nahodi poetak svake kritike teorije. Jednako analitiko svoenje valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne poiva u nje zinoj "idealnosti", tj. u realistinoj metafizici sadraja misli, nego u njezinoj formi. "Kritika" (i ona marksistia) ideologije poiva na magijskoj misli ideologije. Ona je ne iitava kao oblik, nego kao sadraj, kao transcendirajuu danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi se nadovezivala na nekoliko velikih predodaba koje magijski obiljeuju plutajue i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "svijeu". Kao to se pod "potrebom" podrazumijeva odnos iz meu "korisnosti predmeta" i "potranje subjekta", tako se i ide ologija nadaje kao odnos izmeu projekcije svijesti i idealnosti neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magina poveznica nahodi se iz meu umjetnih, pa ak i metafizikih pojmova, preinaenih od materijalnih dobara u kolektivne predodbe i vrijednosti1 Ideologija je ustvari cijeli proces svoenja i apstrahiranja sim bolike grae u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija ne posredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadraj (transcendirajui), kao predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog tog istog procesa robu iitavamo kao neovisnu vrijednost, transcen dirajuu stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i ap strahiranja drutvenoga rada koji ona vri. Na taj nain graanska (ili marksistika, naalost!) misao odreuje kulturu kao transcendnost sadraja, povezanih sa svijeu ljudi preko "predodbe", te oni kolaju meu njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao to se fetiizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti, stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vri jednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti. Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza oevidnosti sadraja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predouje iza oe1

Valja napomenuti daje "otuenje" takoer jedan od maginih pojmova, koji bi trebali onemoguiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono izmeu "svijesti" subjekta i njegova idealnog sadraja (njegova "ponovno pronaenog" totaliteta).

5

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadraja forma konzumira svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina magija, jer u isti mah utjee na proizvodnju sadraja i svijesti da bi ih se domogla (kao to proizvodnja istodobno proizvodi proiz vode i njima odgovarajue "potrebe") - smjetavajui na taj nain kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadr aja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene izmeu dva pojma. I ako je graanska vulgata smjetava u tu transcendentnost da bi je tamo posvetila kao kulturu, marksistika je vulgata pak smjeta va u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali, dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2 Gotovo se sveukupna suvremena misao optereuje pogrenim pitanjima, beskonanim raspravama proizalima iz umjetnih pod jela: 1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magini po jam "potrebe". Sve bi jo bilo dobro kad se ne bi javio nerje ivi problem "ponude i potranje" u opem sustavu proiz vodnje/potronje. Je li rije o neovisnosti izbora ili o manipu laciji? O pseudodijalektici izmeu toga dvoga? Beskonane litanije i lani problemi. 2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao to smo vidjeli, potajno obuhvaa neunitivo razlikovanje izmeu materijal nosti sadraja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola povezuje magini pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi ostao vjeno visjeti u zraku - na veliku sreu narataja intelektualaca - problem "odreujueg inite lja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne automnosti" i "nadreenosti" koja odatle proizlazi. 3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lani problem na razinu politike ralambe. Beskrajna se rasprava vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to bes misleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe2

koji se ne ralanjuju u njihovu obliku i ne shvaaju kao sadr aji (jedan znaenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje izmeu "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko zna kova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znai"! Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna drutve na proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene poopenih vrijednosti! Ideologija na taj nain nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je ta ista i jedina forma koja proima sva polja drutvene proizvod nje. Ona obuhvaa cijelu proizvodnju (materijalnu ili simbolinu) u istom procesu apstrakcije, redukcije, ope istovjetnosti i eks ploatacije. 1. Upravo zato to je logika robe i politike ekonomije u samom srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti oznaitelja i oznae nog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao upo rabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna dru tvena uporaba). 2. Upravo zato to je struktura znaka u samom srcu oblika/robe moe ona neposredno zadobiti uinak znaenja - ne u smislu "vie", poput "poruka" i konotacija - nego zato to se us postavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sus tav komunikacije koji upravlja svekolikom drutvenom raz mjenom. Kao oblik/znak, roba je kd koji upravlja razmjenom vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadraj proizvodnje ili nematerijalni sadraj znaenja, kd je odluni initelj: pravi lo igre oznaenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upra vo on ponekad, poopen u sustavu politike ekonomije, uki da svaku simboliku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kola nje i igru razmjena. Ovdje se pojam otuenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njego va uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao to mi7

Na taj se nain "kritiko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama" pridruuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduevljenosti potronjom.

6

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

tovi primitivnih drutava nisu "lane" pripovijesti koje svijesti sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju, povezujui skupinu samim tim kolanjem, a ne znaenjem mitskih "sadraja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni kod naih drutava, koji je onaj politike ekonomije (oblik/roba i oblik/znak), ne djeluje preko otuenja svijesti na sadraje: on racio nalizira i upravlja razmjenom, on omoguuje komunikaciju, ali sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla. Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mis tificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu prema apstraktnome opem obrascu. Sam pojam pojedinca proiz vod je tog opeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj idealnoj referenciji, nije drugo doli uinak, simptom, sjena koju na nj baca sustav. Otuenje, magini pojam preko kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadraj (svoj iznova pronaen "totalitet") jest ideoloki pojam - a ideologija, u svojoj nadstrukturalnoj inaici sadraja svijesti, jest otueni pojam. Danas potronja - ako ta rije ima neko znaenje izuzev ono ga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - odreuje upravo stu panj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vri jednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji", posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na speci jaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ide ologije (znakovi, kultura), ili na dijalektiare koji ne smjeraju to talitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da danas nita od onoga to se proizvodi i razmjenjuje (predmeti, slube, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije vie ni strogo iitljivo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi opoj politikoj ekonomiji iji presudni predmet vie nije roba (ak ni ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi oznaitelja, sa svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da jo postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (ak ni u svojoj "kritikoj" inaici: znak, vrijednosti, ideje posvuda8

komercijalizirane ili "obuvaene" vladajuim sustavom, ali tako er jo prisutna kao da je jo preostalo neto ija je transcendentnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta uzviene uporabne vrijednosti kulture preinaene u razmjensku vrijednost). Predmet te politike ekonomije, naime njezin najjed nostavniji dio, njezin nukleus - upravo to to je prema Marxu bila roba - to to danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak, nego nerazdvojivo oboje, pri emu se oboje ponitilo kao speci fina odreenja, ali ne kao oblik, taj predmet moda je naprosto predmet, oblik/predmet na koji se, na sloeni nain koji opisuje najopenitiji oblik politike ekonomije, nadovezala uporabna vri jednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.

Metafizika znaka Znak se nadaje s istom oevidnou vrijednosti znaenja kao i roba u "prirodnoj" oevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjed nostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput poli tike ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno dje lovanje.3 Kao to smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti odrava se jedino kao uinak konkretne stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potre ba. Takva je strateka logika robe, te ona od drugog pojma ini satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom zna ka. Ta pretpostavka niti "znanstvene postulate" semiolingvistike, posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saus sure i ispravio Benveniste. Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloenosti, u inje nici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" odreenje da znai pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemakome itd.), nego u3

Dvije su se vrste ralambe poduhvatile toga naporednog fetiizma robe i znaka. Kritika politike ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio Marx - kritika semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko asopisa Tel Quel. 9

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

samoj injenici da uspostavlja istoznanost izmeu odreenog Ozlj i odreenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako po svemanje u sluaju "simbola" 4 , pri emu analogija izmeu Ozlj i Ozn ne mijenja nita u naelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u temeljnom uspostavljanju potpune korelacije izmeu nekog "dis kretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim rijeima, proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogunost jednadbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znai nita drugo. Ta je pritajenost stoga samo naelo racionalnosti znaka koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualnosti znaenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajueg okvira, iz istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladava jua i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "kon kretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, to bi je znakovi apstrak tno iznova dohvaali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve to izlazi iz sheme istovjetnosti i znaenja znaka, u samom zahvatu koji ga ini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn, svedenog, potisnutog, ponitenog. Racionalnost znaka te melji se na iskljuenju, na ukidanju svake simbolike dvosmisle nosti, u korist vrste i jednadbene strukture. Znak je diskriminira jui: on se strukturira iskljuivanjem. Nadalje kristaliziran na toj iskljuivoj strukturi, oznaujui svoje strogo odreeno polje, odrekavi se svega ostalog i odreujui Ozlj i Ozn u sustavu primje rena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i razmjenjivom vrijednou. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake virtualnosti znaenja. To odreenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, moe se vrlo lako usloiti u dvosmislen, viesmisleni odnos a da se ne ogrijei o logiku znaka. Neki Ozlj moe se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: naelo istovjetnosti, dakle iskljuivanja i svoenja, na kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je na prosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja4

jui ambivalentnosti. Sama dvosmislenost jo nije drugo doli kole banje naela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeenje znaenja ne dovodi u pitanje naelo racionalnosti znaka, dakle njegovo naelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezi vanja izmeu Ozlj i Ozn koji zadravaju svoju "pritajenost", kd znaenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora znaenja. Jedina ambivalentnost (koju drimo nadasve snanim inite ljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i simbolikog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje itljivost, lanu prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno iitavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije). Ona ukida politiku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgo varajua odreenja Ozlj i Ozn, pojmove obiljeene znaenjem, koji dobivaju smisao tek preko klasinog prihvaanja procesa znaenja, pa stoga ne bi bili kadri preivjeti, u bilo kojem obliku, ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suoeni smo s procesom ponitenja znaka, ponitenja jednadbe pomou koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad nije ponitena. Cjelovita, nepronina, nikad rasvijetljena, ona tako utemeljuje istu vrstu drutvene tajne kao i onaj drugi medij, roba, koji takoer poiva na toj apstraktnoj jednadbi svih vrijednosti.5 Kritika politike ekonomije, koju je Marx primijenio na razini razmjenske vrijednosti, ali iji sveukupni raspon podrazumijeva i uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine im plicitne jednadbe, rastvaranje robe kao forme i koda ope ekvi valentnosti. Upravo to kritiko ponitenje valja proiriti na polje znaenja u Kritici politike ekonomije znaka.

5

Ovdje uzet u znaenju klasine semiolingvistike, simbol kao istovjetna inaica znaku. Mi se, naprotiv, uvijek sluimo pojmom simbola (simbolika, simbolika razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i znaenja.

To raspadanje znaka povlai za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje u smislu nekog mistinog nitavila grae smisla i djelovanja smisla. Simbolika radnja smisla obavlja se takoer na zvunoj, vizualnoj, gestualnoj (i drutvenoj) grai, ali slijedno posve drukijoj logici o kojoj e jo biti rijei.

10

11

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Privid referenta Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funk cionalnog smisla, Ozlj upuuje na Ozn, a zajedno upuuju na neki referent. Znak kao apstraktna struktura upuuje na fragment objektivne stvarnosti. Uostalom, izmeu ta dva pojma Benveniste, ispravljajui Saussurea, smjetava proizvoljnost znaka - koja se nahodi izmeu znaka i stvari koju oznauje, a ne izmeu Ozlj i Ozn, koji su oba psihike prirode i nuno su povezani u duhu subjekta odistinskom konsupstancijalnou. I dalje: (Problemi ope lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to to se neki znak, a ne neki drugi, vezuje uz odreeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U tom smislu, i jedino u njemu, moe se govoriti o dodirivanju, ali i to ne zato da bi se problemu iznalo rjeenje, nego prije stoga da bi ga se naznailo i privremeno od njega udaljilo... Polje proiz voljnog je na taj nain prebaeno izvan razumijevanja lingvis tikoga znaka." Iskljuiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znai premjestiti problem, a vjerovati da se moe "od njega udaljiti", znai ponu diti mu rjeenje koje bi, budui da nipoto nije "privremeno" i metodoloko, lako moglo i opet voditi vjenome metafizikom rjeenju problema. Tim zahvatom Benveniste pokuava spasiti unutarnji ustroj znaka, njegovu loginu nunost (i onu semiolingvistike), dok kod Saussurea hipoteka proizvoljnog jo tei na uzajamnoj poveza nosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podeenost jedino mogua na os novi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rjeenje Ben veniste preputa filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo metafiziki nain, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmo va "motivacije" i "proizvoljnoga". Jer stvari se nipoto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i onoj drugih) idealistikoj shemi. Rez se ne povlai izmeu znaka i "stvarnog" referenta. On prolazi izmeu Ozlj (oznaitelj a) kao forme, i, s druge strane, Ozn (oznaenog) i Rft (referenta) koji se zajedno upisuju kao sadraj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra12

dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je rije ov dje nije vie izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak, on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on odreuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "go vorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadraja. "Za go vorni subjekt postoji izmeu jezika i stvarnosti potpuna podudar nost: znak prekriva i upravlja stvarnou: tonije - on jest ta stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako nita o proizvoljnosti znaka (on nije semioloki subjekt!), nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Benvenisteovo proizvoljno (izmeu znaka i stvarnosti) ne postoji u veoj mjeri negoli Saussureovo izmeu Ozlj i Ozn. Ako se, suprotno Saussureu, sloimo da je Ozn konsupstancijalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikova nja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na drugi, od Ozlj do Rft (zakljuno). Kako god bilo, moe se rei: 1. Ili je motivacija openita s jednoga do drugoga kraja lanca ali tada to vie nije supstancijalna motivacija psihologistikog tipa, ona sadraja, koja se na neki nain uspinje od Rft prema Ozlj, nego je rije o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon koda i Ozlj obavjetava i odreuje ak i "stvarnost". Kod pos taje odistinsko naelo stvarnosti. 2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Kon kretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o aps trakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj iri se nad svijetom (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga). Bitno je uoiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, dis krecije, oblikovanja znaka obuhvaa jednako Rft kao i Ozn "svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije drugo doli uinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pantografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao13

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

to smo vidjeli - jedan te isti sadraj koji djeluje poput sjene koju baca Ozlj, uinak stvarnosti preko kojega se zaokruuje igra oznaitelj i dolazi do promjene. Ovdje se javlja slinost izmeu logike znaenja i logike poli tike ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i aktualizaciji uporabne vrijednosti poput antropolokog obzora, a da pritom one u osnovi ne utjeu na njegovo djelovanje i vlastitu strukturu. Jednako tako, referent se odrava izvan razumijevanja znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj iskljuuje. Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u cijelosti obuhvaa oblik politike ekonomije kao njezino dovre nje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je cijela obuhvaena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije prevladavajue forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombina cija oznaitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadraj, alibi i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizikim znakom potrebe ili motivacije. Svekolika dobra stara psihologija hrani semioloko zdanje: 1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadraj per cepcije i ivljenog iskustva subjekta - na pola puta izmeu fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene formi. 2. Taj sadraj percepcije na neki nain izranja, on je na razini znaka zamijenjen oznaenim, sadrajem misli. Izmeu toga dvoga, prisiljeni smo prijei od ivljene percepcije pojmovnome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i ap straktnome asocijacionizmu ve dobrano pranome u 19. sto ljeu. A na koji se nain odvija artikulacija izmeu znaka i referenta (ili izmeu Ozlj i Ozn) tako istanano odijeljenih, a da istodobno jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao to ini Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje14

ne, ali jedino s unutarnjeg stajalita semiolingvistike) -jedini zamislivi odnos, jedini pojam pomou kojega se moe misliti artikula cija fenomenalnog (psiholokog) i znaka, jest motivacija. Prazan i magini pojam, ali drukije i nije moglo biti im smo stvorili metafiziku predodbu o referentu, apstraktno odvajanje izmeu znaka i svijeta - potrebna je neka magina poveznica da bi ih se povezalo, a nekim sluajem to je upravo onaj isti mosti kojim politika ekonomija pokuava povezati subjekt i objekt koji su takoer shvaeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACI JA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafiziko lukav stvo. U jednom sluaju, pojam ima mahom logiku rezonanciju, u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomijeane: semioloka moti vacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do eko nomske potrebe, ona je mnogo vie od potranje subjekta: sveko lika logika artikulacija ekonomske "znanosti" trai je kao svoj funkcionalni postulat. Ti pojmovi nisu sluajno prazni. Pojam ne kazuje nita ako eli popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje izmeu zna ka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafiziko vie nje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i ivljeni svijet, jedan kao formu, drugi kao sadraj, u njihovoj formalnoj suprotstavljenosti. Polazei od pogrenih razlikovanja, metafiziko ih stajalite moe razrijeiti jedino pomou pogrenih pojmova. Ali ta su razlikovanja strateka i djelotvorna i razrijeiti ih (ukinuti magijsku nestvarnost tih pojmova), to bi bio jedini nain da se rijei lani problem proizvoljnog i motivacije znaka, znailo bi u isti mah i ukinuti mogunost svake semiologije. Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mo gue naporedno ralaniti na polju znaenja i ekonomije. Moti vacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautoloki proces izmeu dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sa draja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske15

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

vrijednosti i koda oznaitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli smo da potrebe (UV) ne ine neku konkretnu realnost, neuspore divu, izvanjsku politikoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva sustava na neki nain spojena u istoj formi, tada je oevidno da pojam potrebe ne ralanjuje nita i jedino opisuje, u vidu iluzor ne artikulacije, ope kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje. To prevodi tautoloka definicija potrebe (nema druge): ljudi prihvaaju neku stvar kao uporabnu vrijed nost "zbog toga to im ona treba". Jednaka krunost, ista psiholoka tautologija vrijedi i za Benvenisteovu motivaciju: 1. Znak zadobiva svoju nunost iz psiholokog konsenzusa koji nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjelj ka "stvarnog" u misli). 2. Ali: objektivnost tog odjeljka "oznaena" kao stvarno, oe vidno je perceptivni konsenzus subjekata. 3. A on se, jednako oevidno, hrani psiholokim konsenzusom koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn. Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvar no preko znaka doista je poroan, ali to je kolanje, kao to zna mo, sama tajna svake metafizike (ideoloke) djelotvornosti.

vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U tom smislu i u ovom sluaju ne postoji temeljna razlika izmeu referenta i oznaenog, a simptomatina je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vri jednosti doli one oznaenog, ija eli biti supstancijalna referencija in vivo, iako je tek njezin produetak in abstracto.6 Na taj nain strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari for malnu cjelovitost, pri emu joj uporabna vrijednost, kojom uprav lja sustav razmjenske vrijednosti, prua, unato svemu, svoje "naturalistiko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje se moe generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formal nu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logika forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak slue kao referencija/ alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.6

Jednako kao to potrebe nisu pokretaki i izvorni izraz subjekta, nego uvijek ve njegovo funkcionalno svoenje od strane susta va uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske vrijednosti, tako i referent nipoto ne predstavlja neku samostal nu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenolokog svijeta predodbe) ekstrapolira odsjeak uspostavljen logikom zna ka. Takav je svijet vien i protumaen preko znaka - naime, vir tualno oblikovan i podloan razoblienju po volji. "Stvarni" stol ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), to znai da je on ve oznaen, apstrahiran i racionaliziran obliko16

Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljaa 70., br. 1 ,:"Referent nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je odreen, oznaen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaa se vie kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj, kao stoje sluaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistiki fetiizam, fetiizam ma terije posljednji stupanj idealizma koji od materije ini privid. Pa ipak, semiologija se temelji na tim pomijeanim materijalistikim i idealistikim ostacima proizalim iz svih kutova zapadne metafizike. Stajalite J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semioloke misli, kako god ona bila kritina, ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Na taj nain ona svjedoi o nemogunosi izlaska iz metafizikih problema to ih postavlja znak ako se radikalno ne propita semioloka artikulacija. On doslovce kae:"Referent nije stvarnost (naime predmet ije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga vidimo kao stvarnoga, ali upravo je ta intencionalnost in duha koji porie svoju stvarnost, koji od nje ini fikciju, umjetnu konstrukciju." Na taj nain, u nekoj vrsti bijega prema naprijed, referent je je lien svoje stvarnosti, ponovno postaje simulakrum iza kojega se, unato svemu, neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. Na taj se nain artikulacija znaka moe smanjivati unedogled, do "bezdanosti", neprekid no iznova izmiljajui stvarno kao svoju onostranost i svoje posveenje. Znak u osnovi progoni enja za nadilaenjem vlastite konvencije, svoje proizvoljnosti, na neki ga nain progoni totalna motiviranost. Tako on smjera stvarnosti kao svojoj onostranosti i svom unitenju. Ali on ne moe "preskoiti svoju s