ZAJEDNICA CENACOLO

Mirta Bućan

Zagreb, 2008.

1

'' Zajednica mi je dala priliku da zaista počnem biti ono što jesam. Dala mi je

priliku da vidim gdje je ležao uzrok mog problema. Moji problemi su bili, već prije

same droge: egoizam, prevelika osjećajnost, želja za dokazivanjem, ambicija... Isto tako

bio sam dosta sramežljiv. U Zajednici sam preko svojih prijatelja vidio kako se boriti

protiv tih stvari. Isto tako, vidio sam da u svemu tome nisam sam, da je Isus sa mnom.

Da imam nekoga tko je uvijek uz mene, da ga samo trebam pozvati, da samo trebam ja

biti taj koji će surađivati s Njim. I tako sam počeo moliti. Zajednica mi je dala priliku da

počnem moliti i kroz molitvu su sve moje teškoće počele sazrijevati. Drogirao sam se da

bih bio slobodan od toga. S Isusom sam vidio da zapravo nema potrebe bježati od svega.

Da se jednostavno

trebam suočiti sa svim

onim što život stavlja

pred mene. Puno su mi

pomogli prijatelji.

Slika 1 – obitelji i prijatelji

Zajednice Cenacolo u

Međugorju, 2006.

Zajednica mi je dala

priliku da upoznam ljude koji su istinski prijatelji. Imao sam puno prijatelja i prije u

svom životu, barem mislim da sam imao, ali je u Zajednici sve postalo puno drugačije.

Tamo sam susreo ljude koji teže boljem, koji su puno zreliji, koji su sposobni oprostiti,

koji su sposobni voljeti... Prije, dok sam bio manji i poslije kao momak, nisam imao

priliku biti s takvim ljudima. Prije svega upoznao sam ženu kao što je Elvira, koja mi

je, samim svojim primjerom, svojom prisutnošću, svojom vjerom bila '' svjedok vjere''.

To je ono što mi je Zajednica dala. Priliku da počnem živjeti novim stilom života. A taj

stil života je biti dobar, boriti se sa svim svojim poteškoćama, problemima, dignuti se

nakon svakog pada ispovijedajući se, čineći dobra djela, biti na usluzi drugima, ne

misliti samo na sebe... To su stvari koje danas meni pomažu da budem ono što jesam. To

su stvari koje su me ozdravile, koje me ozdravljaju i dan danas, svaki dan...''1

1 uvodno svjedočanstvo Joška iz Hrvatske, koji je u Zajednici pronašao '' novi '' život, Vrbovec, 2008.

2

UVOD

Slika 2 - Saluzzo, 2007 , '' Fešta života'' Slika 3 - Saluzzo, 2007, '' Fešta života''

Nakon dugotrajnog razmišljanja o tome kako da sve ono što osjećam kada netko

spomene Zajednicu Cenacolo, kako da sve trenutke i slike koje mi u toj sekundi prođu kroz

glavu, kako da svaki osmijeh koji mi je tamo zagrijao srce pretvorim u riječi, shvatila sam da

je to zapravo nemoguće, pa sam kao prvu stvar u svom maturalnom radu stavila

svjedočanstvo Joška, momka koji je u zajednici pronašao svoj život. Samo takva živa

svjedočanstva mogu predočiti snagu Božje ljubavi u Zajednici. Dala sam sve od sebe da u

svom maturalnom radu pokušam oživjeti i dočarati barem djelić one vječne sreće, mira i

blaženstva koji se osjeća u zraku svake kuće u Zajednici.

Zajednicu Cenacolo moja je obitelj upoznala 2002. Godine, prije točno šest godina.

Sestra Elvira, zbog velikih problema s koljenom, spletom okolnosti došla je do moga oca koji

je doktor, a isto tako i na jedan nedjeljni ručak u našu kuću. Sljedeća stvar koje se sjećam

nakon toga je naše obiteljsko putovanje u Saluzzo, prvu kuću, a sada centar Zajednice, na

tzv. '' Feštu života '' koja se svake godine održava na širokom proplanku ispred te kuće.

Kasnili smo na feštu i stigli smo točno na recital – na talijanskom predstava.

U predstavi glume momci i djevojke iz zajednice da približe ljudima Isusov život, Bibliju te

svakodnevnu Božju prisutnost u našim srcima. Moram naglasiti da, iako nisu profesionalni

glumci, niti su se ikada u životu bavili glumom, iz njihove glume to se ne može vidjeti upravo

zato jer glume iz jednog jedinog razloga - Bogu na slavu.

3

Budući da je predstava '' Otajstva svjetla'' bila naš prvi dodir sa Zajednicom, to je bilo

dovoljno da spoznamo količinu Božje prisutnosti i snagu Duha Svetoga u Zajednici.

Slika 4 - Austrija, 2005. – predstava ''Otajstva svjetla''

Pjesme, misa, klanjanje, molitva i svjedočanstva koja su slijedila drugog dana, sve su

više obuzimala naša srca radošću i zahvalnošću što nas je Bog pozvao da upoznamo

Zajednicu, što nam je preko ljudi koji su se digli sa samoga dna i sada ovdje pred nama

pjevaju pjesme hvale pokazao taj najiskreniji način slavljenja Isusa.

4

1. O ZAJEDNICI

Iz sna Duha Svetoga preko nadahnuća posvećene žene sestre Elvire rođena je, u srpnju

1983, Zajednica Cenacolo kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik mnogih mladih. Onih

umornih, razočaranih, ovisnika, u potrazi za radosti i pravim smislom života. Sa sestrom

Elvirom surađuju dobrovoljci, posvećenici i obitelji, koji neprekidno i besplatno djeluju u

službi Zajednice, toga Božjeg djela. “Glavna kuća” Zajednice nalazi se na brežuljku Saluzza,

gradića u pokrajini Cuneo (Piemonte). Od osnutka do danas otvoreno je mnogo bratovština i

trenutačno ih je 52, u Italiji i diljem svijeta. U mjestima kamo ih Božja providnost vodi,

Zajednica želi biti malo, ali sjajno svjetlo u tami, znak nade, živo svjedočanstvo da smrt nema

posljednju riječ. Onima koji kucaju na vrata Zajednice predlaže se jednostavan, obiteljski

način života u kojem se ponovno otkriva rad kao dar, iskreno prijateljstvo i vjera u Riječ

Božju koja se utjelovila u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom za nas. Vjeruju da je kršćanski

život svojom puninom istinit odgovor na ljudski nemir i da nitko bolje od Boga Oca, koji je

stvorio čovjeka, ne može obnoviti njegovo povrijeđeno i izgubljeno srce u životu bez smisla.2

Snaga mladih ljudi koji su dio Zajednice, Ljubav koja se rađa iz Kristova križa i koja

daruje život mrtvima, slobodu zarobljenicima, vid slijepcima, najbolji je svjedok čuda što ih

Gospodin čini pred našim

očima. Beskrajno su Mu

zahvalni jer mogu doživjeti

kako On uskrisuje i kako

vraća smiješak i život onima

koji su izgubili svaku nadu.

Slika 5 - posvećene sestre Zajednice Cenacolo i prijatelji Zajednice

u Pagnu (kuća za posvećene) , blizu Saluzza

2 '' Una speranza che rinasce '' , Comunita Cenacolo , srpanj 2007.

5

2. PRIČA ZAJEDNICE CENACOLO

2.1. POČECI

Nakon dugih godina čekanja i molitve, osjećajući u svojem srcu potrebu da daruje svoj

život usamljenoj mladeži našeg doba, zajedno sa sestrom Aureliom i nastavnicom Nives,

sestra Elvira počinje na brdu iznad

Saluzza u napuštenoj dotrajaloj kući, koju

joj je općina ustupila besplatno, graditi

prvu bratovštinu Zajednice Cenacolo. Ta

pustolovina, koju samo Gospodin zna,

počinje bez materijalne sigurnosti, s

mnogo odricanja i molitve i jedino s

vjerom u Božju providnost.

Slika 6 - kuća u Saluzzu na početku

Odmah na početku na vrata kucaju i ulaze prvi mladi, izgubljeni, narkomani, na rubu

društva koji traže mjesto za život. Zajedno s njima stiže i prvi znak pomoći: Providnost kao

vidljiv znak da je “Bog s nama”.

Ugrađujući ciglu po ciglu uz

velik trud, momci su obnavljali

kuću i izgrađivali svoj život: rad

i molitva određuju dane u prvim

godinama teških odricanja. 3

Slika 7 - kuća u Saluzzu danas

2.2 IZ SALUZZA U SVIJET

3 Privatni izvori Zajednice Cenacolo, Vrbovec

6

Kako se broj mladih koji mole za pomoć

svaki dan povećavao, nakon nekoliko godina bilo je

potrebno otvoriti nove kuće za njihov prihvat. Zato

se otvaraju prve bratovštine u drugim talijanskim

mjestima, a zatim i drugdje u svijetu. Ti mladi,

odbačeni, s ulice, nakon vlastita uskrsnuća za nov

život nakon tame spremni su pomoći drugima u

nevolji.

Slika 8 – obitelj koja živi u misijama

Zajednice u Brazilu

Slika 9 – zastave koje predstavljaju svaku naciju u Zajednici

Tako se stvara misionarstvo: rađaju se nove bratovštine u Hrvatskoj, u Bosni i

Hercegovini, u Francuskoj, Austriji, Poljskoj, SAD-u, u Brazilu, Dominikanskoj Republici

(koja je, nažalost, prije godinu dana zatvorena) i Meksiku.

Zajednica Cenacolo u europskim kućama prihvaća ponajviše

mlade momke i djevojke ovisnike i predlaže im nov život u

spoznavanju rada, vjere, molitve, u ozračju prijateljstva.

Zajednica je otvorila i nekoliko bratovština, “misija” (Sao

Paolo - Brazil; Toluca - Meksiko; La Romana - Dominikanska

Republika) najviše za prihvat i pomoć dječici s ulice.

Posvećenici i posvećenice, dobrovoljci i misionarske obitelji

izabrali su da dio života ili sav život prožive s takvom djecom.

Slika 10 – djeca u misijama Dominikanske Republike

3. SESTRA ELVIRA I POSVEĆENI U ZAJEDNICI

7

3.1. SVJEDOČANSTVO S. ELVIRE

Slika 11 – sestra Elvira

"Svakim danom sam sve sretnija što postojim, što sam rođena, i što me Gospodin

doveo u ovaj položaj. Nikada u životu nisam imala puno vremena razmišljati o sebi, o tome

kako se osjećam, jesam li tužna ili sretna, dobra ili loša. Uvijek sam trebala paziti na druge i

shvatila sam da su oni bili moje unaprjeđenje u ljudskosti, kršćanstvu i religioznosti. Živim u

sretnom braku, sada već puno godina, sa Sinom “stolara iz Nazareta”, koji je, također, po

zanimanju stolar. Hodajući sa njim svakog dana prema jednoj beskonačnoj vječnosti života i

radosti, sve više otkrivam da služiti znači kraljevati. Nema većeg i bogatijeg kraljevstva od

ljudskog srca. Biti u službi očinskog srca Božjega i služiti čovjeku, daju ti pravo iskustvo i

povlasticu kraljevanja. Odat ću vam jednu tajnu o kraljevanju, tajnu svladavanja iscrpljenosti,

umora, depresije i straha. Okrenimo se i dajmo ruku nekome tko pati više od nas. Veliki je dar

imati siromašne među nama, kad kažem siromašne mislim na tvog oca, na tvog muža, na tvog

brata. Pomoću njih možemo uvijek nadići naša ograničenja, prijeći prag našeg umora. To je

istinsko životno iskustvo onoga '' tko izgubi svoj život naći će ga ''. Kad se sjetim svoje

prošlosti, moram priznati da je Bog oduvijek bio u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje

roditelje i događaje, da bi me naučio na koji način da živim dobročinstvo, ljubav, službu i

svoje poslanje. Bog priprema “svoje službenike u raznim poslovima” po savršenu planu.

Danas blagoslivljam što sam rođena u mnogobrojnoj obitelji, koja je u Drugom svjetskom

ratu od 1940. do 1945. emigrirala s juga Italije. Bila sam poslušna svojim roditeljima koji su

8

tražili od mene i od moje braće mnoga odricanja i žrtve. Odrastala sam u očevoj ovisnosti o

alkoholu, a majka je morala mnogo raditi i često je izbivala iz kuće jer je bila medicinska

sestra. Moj otac je često ostajao bez cigareta i, primjerice, zvao bi me da mu idem po cigarete

sve dok se ne bih ustala i otišla. Iako sam već bila u postelji i bila je kasna noć, osjećala sam

da ga trebam poslušati. Razmišljajući sada o tome, shvaćam da je sve to vodio Duh Sveti, koji

je od mene htio stvoriti ženu slobodnu od strahova, lijenosti, koja se neće bojati patnje.

Sigurno je da svaka djevojčica pati kad mora ustati iz postelje i drhteći od straha noću proći

mračnom ulicom zbog očevih cigareta. No danas želim istaknuti i podijeliti taj jednostavni čin

da bih proslavila Gospodina koji me hrabrio i kroz ovisnost i slabosti mojega oca. U svakom

slučaju meni je to sve pomoglo da sazrijem u svojoj nutarnjoj slobodi, sposobnosti da darujem

sebe, unatoč hladnoći, strahu, umoru…

Danas služim mladima i onima koje susrećem na svojem putu, koji me trebaju, kojima

je potreban osmijeh, zagrljaj, riječi potpore, stisak ruke, pogled nade. Osjećam golemu snagu,

snagu da darujem život, što me potiče da više mislim na potrebe drugih nego na svoje

svagdašnje potrebe koje su posljedica gladi, umora, iscrpljenosti, strahova i bolesti.

Želim da to bude poruka nade za mnoge momke i djevojke koji mi pišu o svojim tužnim

pričama iz djetinjstva, koje su ih sputavale. Želim ih potaknuti da tu svoju prošlost žive u

vjeri, gledajući Boga kao Oca, koji nas nikad ne ostavlja i ne gubi iz vida. Danas vjerujem da

Gospodin razumije i pobjeđuje svaku pa i najmanju patnju koju prođemo vjerujući u Isusa.

To su moja sjećanja na djetinjstvo s mnogo križeva, mnogo radosti, mnogo Marijine

prisutnosti… To govorim upravo zato da svako dijete, svaka žena, svi vi koji čitate ove retke

možete zadobiti vedrinu, radost koju Bog strastveno želi unijeti u svaku tužnu priču svakoga

tko je odrastao u obitelji uz poniženja, strahove i nasilje. Znajte da je bol najiskrenija molitva,

ona je Isus na križu, Isus živ danas, Isus koji je uskrsnuo da bi nas utješio. Kao žena možda se

nikad ne bih upustila u pustolovinu da živim 24 sata s narkomanima, jer sam bila svjesna

svojih ograničenja. Kao posvećena trebam priznati da Bog djeluje bez obzira na slabosti i

krhkost i bez obzira na moj grijeh. Shvatila sam da su mladi u ovome potrošačkom društvu

odbačeni i zaboravljeni te da u obiteljima nema razgovora i povjerenja među bračnim

parovima i među roditeljima i djecom: mladi su prepušteni sami sebi. Tako sam osjetila Božji

poziv da otvorim vrata njima, izgubljenima, očajnima, onima koje susrećemo po kolodvorima,

ulicama i u vlakovima. Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost da činiš djela i vjeruješ u

stvari koje nisi mogao ni zamisliti, tako da to nije bilo jednostavno objasniti mojim

nadređenima. Dugo godina sam čekala i često ih molila da mi dopuste otvoriti kuću u kojoj

bih prihvatila te mlade. S pravom su me upozoravali na sva moja ograničenja i siromaštva,

9

govoreći mi odlučno: ”Ti nisi spremna, nemaš dovoljno naobrazbe”, na što bih im odgovarala:

“Istina je, ali ja ne mogu više mirno spavati.” U meni je plamtio vulkan i osjećala sam da

moram odgovoriti na poziv Boga Oca koji me obdario darom koji trebam darovati mladima.

To je bilo bolno iščekivanje. Napokon su prihvatili. I tako sam počela u jednoj staroj ruševnoj

kući, koju mi je ustupila općina Saluzzo. Kuća nije bila za stanovanje, ali sam ju ja s mnogo

zanosa i vjere s još dvjema sestrama i jednom laikinjom učiteljicom otvorila nakon tjedan

dana i prvi momci su ušli. Ustajali bi i odlazili u polje raditi. Nakon nešto više od mjesec dana

ujutro je jedan od njih sjeo pokraj nas, dok smo molili, rekavši: “Želim i ja shvatiti što to

radite.” Nakon njega u molitvi su nam se pridružili i drugi. Mi nismo zahtijevale da mole,

nego smo samo rekle: ”Prihvaćamo čovjeka onakva kakav jest.” Čovjek je stvoren na sliku

Božju, dakle za nas je molitva već to što vjerujemo. Prvi put mi je duša zadrhtala kad su

spontano uzeli u ruke molitvenik i počeli moliti s nama. Osjetila sam neizmjernu zahvalnost

Bogu i neizrecivu sreću jer mi je dao dar da vidim mlade, koji su do jučer bili robovi zla i

tame, kako mole s nama. U početku smo živjeli u velikom siromaštvu, jer nismo ništa imali.

Od kuće su ostali samo zidovi bez prozora i vrata; sve zaraslo u korov, a mi nismo imali alata

za rad; nismo imali ni stolova, ni stolaca…ništa! Sjećam se subote kad sam otišla do tržnice i

zaustavila se pred mjestom s poljoprivrednim alatima. Čežnjivo sam ih promatrala jer bez njih

nismo mogli raditi, ali ih nisam mogla nabaviti jer smo bili bez novca. Sigurno je bilo čudno

vidjeti časnu sestru kako promatra poljodjelski alat. Ubrzo mi je prišao jedan čovjek i upitao

me: ”Časna, trebate li što?” Odgovorila sam: ” Da, trebala bih ovaj alat i onaj tamo, ali

nemam novca.” Na to mi je kazao: ”Bez brige, uzmite sve što trebate, a na ostalo ću misliti

ja.” Onda me taj čovjek odvezao kući, rekavši mi: ”Idemo, sve ću vam to prevesti.” Kupio

nam je kosilicu i sve što je bilo potrebno da zaposlimo momke u uređivanju kuće. To je bio

prvi znak Providnosti u Zajednici, znak koji mi je još više otvorio oči prema tom Božjem

djelu.

Dok sam otvarala tu kuću, kao i mnoge druge poslije, shvatila sam da se ne treba

osloniti samo na ljudsku pomoć koja nam se nudi ili na plaćanje roditelja koji su bili spremni

dati sve što je potrebno da spase dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram iskusiti ljubav

Božju i pouzdati se potpuno u Gospodina. Predlažući ljubav Božju, morali smo odlučno

odbaciti sigurnu ovisnost o novcu koji je momcima služio da se ubijaju. Za mlade koji su za

10

drogu često trošili i više od 300 eura na dan - novac je bio zov smrti. Za mene je bilo temeljno

predložiti molitvu i povjerenje u Boga da ih ne razočaram. Ovisniku se ne može teoretizirati.

U početku uopće ne mogu razumjeti ljubav Božju, vide samo tvoju ljubav. Moraju vidjeti

tvoje beskrajno milosrđe u istinskim djelima. Zato je bilo potrebno isključiti iz našeg pristupa

ono što ljudima često daje sigurnost, a to je novac. Kad imaš novac, osjećaš se mnogo jačim,

moćnijim, a kadšto i oholim, onakvim kakav je svatko kad ima mnogo novca u džepu. To je

bio veliki izbor

slobode koju je

ponudila Zajednica.

Slika 12 – sestra

Elvira uvijek je u

zagrljaju najmlađih

Momci su se

čudili što je ulazak u Zajednicu besplatan i što ne primamo novac od države za tu javnu

službu. No najvažnije je bilo pokazati momcima da Bog doista postoji, da je On Otac koji se

brine za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. O tome im nisam htjela

govoriti, nego sam htjela da to osobno iskuse. Bilo je trenutaka kad smo živjeli u velikom

siromaštvu; dugo smo vremena jeli prstima jer drugo nismo imali; spavali smo na travi koju

smo kosili danju, jer nismo imali madrace i postelje. Prepustili smo sve Bogu kao zalog vjere.

Prihvatili smo stanje siromaštva jer smo htjeli iskusiti providnost i milosrđe Božje.

To što smo započeli, iako mi je bilo neshvatljivo, za mene je veliko, lijepo, dostojno

Boga… Od toga trenutka Bog me nije prestao zadivljivati: rođene su još mnoge kuće, mnogi

mladi, obitelji… Sada su tu i posvećeni: doista “Bogu ništa nije nemoguće”. '' 4

3.2. SVJEDOČANSTVO DON IVANA FILIPOVIĆA

4 Knjiga "Sestra Elvira – Zajednica Cenacolo "

11

Da Bogu ništa nije nemoguće savršen primjer je upravo jedan od prvih zaređenih

svaćenika Zajednice Cenacolo, don Ivan. Pa, čujmo i njegovu priču...

Bivši ovisnik o heroinu, don Ivan Filipović, rođen u Đakovu, postao je svećenik.

Ivan Filipović rođen je 29.11.1968. u Tomislavgradu. Njegova je obitelj živjela u Njemačkoj i

preselili su se u Đakovo kada je Ivan imao

samo dvije godine. Ivanova ovisnost o

heroinu bilo je iznimno teško razdoblje za

cijelu obitelj. Na početku srednje škole,

sredinom 80-ih, počeo je konzumirati

marihuanu. Nikada nije mislio da će ga taj

put odvesti ravno u pakao odakle će se

uspeti na oltar s namjerom da služi

Gospodinu i ljudima. 17. srpnja 2004.

godine, Ivan Filipović, bivši ovisnik o

heroinu, postao je svećenik u Zajednici

Cenacolo. U pakao i natrag. Slika 13 – don Ivan Filipović

Sa 37 godina Ivan Filipović je prvi bivši ovisnik u Hrvatskoj koji je postao svećenik i

također među prvima u svijetu. Kao član Zajednice Cenacolo, te nakon uspješno završenog

studija teologije, dao je vječne zavjete i postao svećenik 17. srpnja 2004. u glavnoj bratovštini

Zajednice Cenacolo u Saluzzu u Italiji. Sutradan je proslavio svoju prvu misu u Đakovačkoj

katedrali. Za to se smireno pripremao, nadahnut vjerom i Božjom providnošću, koja mu je

također pomogla da pobijedi pakao droge. Oko deset godina bio je u ropstvu droge. Danas je

potpuno druga osoba: topao, osjećajan, iskren, njegova riječ oslobađa i daje nadu. O svome

životu Ivan govori bez straha, iskreno, iz dubine srca.

'' Marihuanu sam počeo uzimati kad sam imao samo 15 godina. Sve je počelo iz

neposluha i buntovnog ponašanja, slušao sam glazbu Bob Marleya i Jima Morrisona, ponekad

bih uzeo joint, a što je slijedilo bio je heroin, igla... Nakon završetka srednje škole i

neuspjelog pokušaja upisa na fakultet u Varaždinu, otišao sam u Njemačku bez ikakvog cilja.

Počeo sam živjeti u Frankfurtu, raditi na gradilištima, ali to mi nije bilo dovoljno. Želio sam

više. Cijelo sam vrijeme težio da budem netko, da budem bogat. Počeo sam prodavati heroin.

Novac je polako počeo puniti moje džepove, živio sam profinjenim životom, imao sam

sve...aute, cure, dobar provod... Živio sam baš kao u američkom snu. Ali sve to kao da je bilo

prazno. Unutar mene... jedna velika praznina... Heroin je preuzeo kontrolu nad mojim bićem,

12

on me bacio u ponor. Radio sam sve samo kako bi se domogao novaca. Krao sam, lagao,

varao... Zadnju godinu u Njemačkoj proveo sam živeći na cesti, spavajući po željezničkim

kolodvorima, bježajući od policije... Bio sam toliko izgladnjeo da sam često znao uletiti u

dućan, zgrabiti kruh i salamu, te bježati što sam brže mogao i jesti u isto vrijeme. Ovo vam

više nego dobro govori o tome kako sam izgledao jer me niti jedan prodavač nikad nije

pokušao spriječiti u toj krađi. Imao sam samo 25 godina, a bio sam toliko umoran, da sam

pobjegao natrag u Hrvatsku 1994. godine, nakon što su me pustili iz zatvora. '', govori Ivan.

Nakon povratka u Zagreb, Ivan je odlučio odviknuti se od heroina...

''Krize su bile užasavajuće, nisam spavao mjesec i pol. Znao sam da moji roditelji,

moja cijela obitelj, zajedno sa mnom proživljava tu užasnu dramu. Znao sam da trpe zajedno

sa mnom i bilo mi je jako teško pomiriti se s tom činjenicom. Braća su mi pomogla da uđem u

Zajednicu. Prvo sam došao u kuću u Ugljanama, blizu Sinja, a onda u Međugorje gdje sam

upoznao sestru Elviru. U Saluzzo sam doputovao u 12. mjesecu 1994, te sam nakon toga pet i

pol godina proveo u kući Zajednice Cenacolo blizu Toskane (bratovština Livorno). Tamo sam

uspio doprijeti sam do sebe, do svojih najmračnijih dubina, tamo sam upoznao živoga Krista.

I puno sam patio jer sam znao da su moja braća, rođaci, i moji prijatelji bili u ratu. Osjećao

sam užasnu krivicu zbog svega što sam napravio svojoj obitelji,'' govori nam bivši član

Zajednice Cenacolo koji se sada tamo vraća kao njihov svećenik.

Nakon tri proboravljene godine u Zajednici, Ivanova se majka razboljela: '' Moja me

obitelj zvala da se vratim kući, bio je to bolan izazov. Mnoge sam noći proveo u molitvi,

patio... Znao sam što moja majka proživljava, ali sam u isto vrijeme znao da bi moj izlazak iz

Zajednice još više otežao stanje u obitelji.“

Ivanova prvobitna želja za studijem psihologije:

''Imao sam jaku želju da studiram psihologiju, ali sam

umjesto toga krenuo na studij teologije. U početku sam se

strašno bojao pomisli da ću jednom postati svećenik.

No, nakon dvije godine studija, moj poziv za svećenika

postao je kristalno jasan. Gospodnji je poziv bio jači i u

Slika 14– svjedočanstvo don Ivana na meni je ubrzo i potpuno predvladao. '' 5

Tjednu mladih u Međugorju, 2007.

4. ZAJEDNICA U CRKVI5 www.comunitacenacolo.it

13

4.1. PRIZNANJE CRKVE

Nakon 15 godina služenja i misija, 30. svibnja 1998, na velikom slavlju blagdana

Duhova, dok je Sveti Otac Ivan Pavao II. imao susret u Rimu s novim pokretima Crkve i

novim Zajednicama, tadašnji biskup biskupije Saluzzo, Mons. Diego Bona, priznaje

“Zajednicu Cenacolo” kao «Privatno udruženje vjernika» odobravajući Statut na tri godine

kao period probe. U Statutu je predviđena mogućnost započinjanja puta za formaciju za one

koji se žele posvetiti Zajednici odabirući život prema «evanđeoskim savjetima». To je

proročka intuicija: neki momci i djevojke, u tim godinama, žele započeti svoj put posvećenja

u stilu života Zajednice.

Slika 15 – mladi iz Zajednice na hodočašću u Rimu

Jedan događaj koji je ispunio naša srca s velikom radošću bilo je hodočašće Zajednice

na Jubilej u Rim, 16. veljače 2000, u pratnji našeg biskupa Mons. Diego Bona.

Sveti Otac nam se obratio sljedećim riječima: “Srdačno pozdravljam mnogobrojnu

grupu mladih iz Zajednice Cenacolo koji dolaze iz Italije, Hrvatske i Francuske, vođeni

biskupom iz Saluzza Mons. Diego Bona. Papa je s vama, dragi, on cijeni vaše djelo i prati

vas svojom molitvom. Nemojte se obeshrabriti pred poteškoćama. Neka Križ bude vaša

podrška i putem Krista, koji je umro i uskrsnuo, dopre k vama trajni poticaj za nastavk

započetog puta, kako bi bili svjedoci nade u društvu.“

U siječnju 2001. bio je zaređen prvi svećenik Zajednice (don Stefano), još jedan velik

dar koji je Gospodin dao ovom Svom djelu.

14

Biskup je obnovio na

slavlju blagdana Duhova 2001.

crkveno priznanje Cenacola kao

“Javnog udruženja vjernika”,

koje je proglašeno konačnim 8.

prosinca 2005. od strane

sadašnjeg biskupa Saluzza,

Mons. Giuseppe Guerrini-a:

„Crkva vidi u nama jedno Svoje

djelo, i mi imamo sreću,

privilegij i odgovornost za voljeti

i služiti siromašne s mudrošću

ove Majke i Učiteljice.“

Slika 16 – don Stefano

Posljednje iznenađenje koje nam svjedoči

ljubav i nježnost Crkve prema Cenacolu,

bio je poziv Svetog Oca Benedikta XVI

sestri Elviri za sudjelovanje na Sinodi

Biskupa o Euharistiji koja je održana u

Rimu u listopadu 2005. Pred Svetim

Ocem, prisutnim biskupima i kardinalima,

sestra Elvira je svjedočila živuće i trajno

čudo koje se događa u Zajednicama putem

euharistijskog klanjanja.

Slika 17 – don Stefano u misijama u Brazilu

4.2. SVJEDOČANSTVO O SNAZI EUHARISTIJIE

15

Cjeloviti tekst izlaganja

sestre Elvire održanog 12.

listopada u Rimu na XV

Općem Biskupskom Sinodu:

Slika 18 – slavljenje mise na susretu u Vrbovcu

'' Presveti Oče, uzoriti kardinali i biskupi, i svi vi prisutni. Ja sam siromašna i

jednostavna časna sestra. Nemam obrazovanje ni kulturu da bih se mogla uplesti u duboke

debate ovih dana. Ali imam veliku sreću, reći vam da sam svjedokom onoga što Bog čini

danas putem Euharistije. Sveti Otac rekao je da susret s Bogom prouzrokuje uvijek nešto

novo: i to je ono što se dogodilo u mom životu kada sam, pred Euharistijom, počela shvaćati

ogromnu patnju mnoštva mladih na ulicama, slušati krik njihove samoće koji je dopirao do

mog srca, i tada sam Mu obnovila svoje da, prepuštajući se ovom „šapatu“ vjere koji me

pozivao na novi početak. Euharistija te uvodi u srce tvoje priče i one oko tebe. Isus me poslao

tim mladima koji „rascijepani“ hodaju po našim ulicama, s tugom droge u srcu, gladni i žedni

pravog smisla života koji još uvijek nisu pronašli. Koju sam im terapiju ili lijek mogla

ponuditi? Nijedna tableta ne stvara radost za životom i mir u srcu! U ime ljubavi i poštovanja

koje imam prema njima, ni na koji ih način nisam htjela prevariti: ponudila sam im ono što je

mene podiglo puno puta, vraćajući mi povjerenje i nadu: snaga Božjeg Milosrđa i

euharistijske molitve. Bez ikakvog straha tražim od njih, već od samog početka, da se stave na

koljena pred Kruh Života koji je prisutan, zahvaljujući dobroti biskupa, u svim našim kućama,

sigurna da nas on neće iznevjeriti. Netko od njih mi zna reći: ja sam ateist, ne vjerujem, ne

razumijem. Ja im odgovorim da se Euharistija ne može shvatiti s glavom, nego se može samo

doživjeti srcem. Ako klekneš pred Njim, s povjerenjem, i otvoriš mu svoje srce, osjetiš kako

njegova ljudska prisutnost budi tvoju istinsku ljudskost, te tako ponovo počinje blistati Božji

lik u tebi! Nakon nekoliko mjeseci kad ih ponovo sretnem, kažu mi: “Promijenio sam se!“. U

16

njihovim očima sjaji nova svjetlost. To je „Euharistijsko čudo“ koje promatram već

godinama. Klanjanje toj tihoj prisutnosti budi njihove savjesti sve dok ne počnu vrištati, sve

dok ih toliko ne osvijetli da znaju razaznati ono što je dobro i što je loše, prati ih prema

Božjem Milosrđu u ispovjedi, počinju se opet hraniti tijelom Kristovim koji daje poleta

njihovom putu.

Isusova Istina u nama postaje istinita i puna

sloboda, ona koju su tražili na sve strane po

ulicama svijeta. Zapanjujuće je kako je i razvoj

Zajednice usko vezan s Euharistijom, koja ne

stvara samo osobnu dinamiku nego i onu

cijelog naroda. Prvo su se neki mladi počeli

dizati usred noći na osobno klanjanje. Zatim

svake subote, koja je za njih bila noć provoda,

tame, odlučili su se staviti na koljena u svih

pedeset bratovština, od dva do tri, kako bi

molili za one mlade koji traže sreću u lažnom

blještavilu svijeta.

Slika 19 – slavljenje Boga pjesmom, susret u Italiji

Došao je i trenutak kad su odlučili napraviti trajno euharistijsko klanjanje. U tom je

trenutku Zajednica promijenila brzinu: mladi sa svih strana počeli su dolaziti u naše kuće,

bratovštine su se umnogostručile, otvorile su se misije u Latinskoj Americi za djecu s ulice,

rodili su se pozivi obitelji i braće i sestara posvećenih Bogu, u ovom njegovom djelu.

Eksplodirala je, kako je Sveti Otac nazvao u Kolnu, revolucija Ljubavi. Htjela sam vam na

jednostavan način ispričati dio naše priče kako bismo zahvalili Isusu jer nam je u Euharistiji

dao u ruke najveće bogatstvo na svijetu, najdjelotvorniji lijek koji liječi ranjena srca, svjetlost

kojom se izlazi iz tame zla. Mladi s kojima živim dvadeset i dvije godine, bili su za mene,

časnu, živo svjedočanstvo da je Euharistija živa prisutnost Uskrslog, kako se tamo ne

ostvaruje i obnavlja samo Njegova smrt i uskrsnuće, nego kako i naš mrtvi život ulazeći u

Njegov uskrsne. Uistinu, ako je netko u Isusu, postaje novo stvorenje! Hvala vam što ste me

saslušali.'' 6

6 Privatni izvori Zajednice Cenacolo, Vrbovec

17

5. JEDNA VELIKA OBITELJ S PUNO BOJA

Oduševljen kršćanskim životom Zajednice, neke obitelji i mladi dobrovoljci počinju

se „zaustavljati“ kako bi živjeli u potpunosti, i bez plaće, u služenju onima koje Zajednica

prihvaća. Između tih mladih dobrovoljaca, neki osjete poziv darovati se u potpunosti

Gospodinu u ovom njegovom

djelu i započinju put slijedeći

Krista potpuno, kroz odabir

«evanđeoskih savjeta».

Slika 20 – proslava rođendana

sestre Elvire u Italiji, 2008.

Neki momci i djevojke, kada završe svoj put, ostaju u Cenacolu kako bi otkrili Božju

volju, darujući svoj život u različitim stvarnostima i misijama. Na taj se način formira jezgra,

osobe koje potpuno prihvaća način života u Zajednici, život molitve, slušanja Božje Riječi,

povjerenja u Providnost i služenja najpotrebnijima. Mnogi prijatelji, svećenici, obitelji, laici,

prvo u Italiji te i u drugim zemljama u kojima djeluje Cenacolo, pomažu, svatko sa svojim

mogućnostima i svojim vlastitim znanjem, djelovanju Zajednice, živeći istu duhovnost, službu

i misije, ostajući u svom crkvenom, poslovnom i obiteljskom ambijentu.

Gledajući razvoj zajednice, čini mi se da mogu razlučiti nekoliko smjerova u kojima se

razvija zajednica:

Mladi dobrovoljci

Misionarske obitelji

Braća i Sestre misionari

Prijatelji Cenacola

Roditelji momaka i djevojaka u

Zajednici

18

6. STIL ŽIVOTA

6.1. LJEPOTA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Slika 21 i 22 – slobodno vrijeme u Zajednici provodi se uz igru i zabavu

Onima koje Zajednica prihvaća predlaže stil života koji je jednostavan, obiteljski,

discipliniran, temeljen na otkrivanju osnovnih darova molitve i posla („ora et labora“),

iskrenog prijateljstva, žrtve i žive vjere u Isusa. Duhovnost Zajednice je potpuno euharistijska

i marijanska. U toku dana se izmjenjuju trenuci molitve ( krunica, euharistijsko klanjanje,

časoslov), posla, istinske podjele onoga što se živi među braćom, sve u svjetlu Božje Riječi,

uz neizbježnu igru i zabavu.

Zajednica vjeruje da kršćanski život u svojoj jednostavnosti i punoći postaje pravi

odgovor na nemir u srcima, i da susret s Bogom postaje svijetlo u preporođenoj novoj nadi.

6.2. JEDAN DAN U ZAJEDNICI

Pravila koja Zajednica predlaže plod su višegodišnjeg života s potrebnima. U školi

konkretnog života rođeni su koraci koje Zajednica predlaže kao put preporoda. Radi se o

jednostavnom, ali zahtjevnom načinu života, koji traži i žrtvu. To je važan trenutak u životu i

označuje početak jednog novog puta, a da bi put takav bio, treba tražiti puno.

Dan je podijeljen na trenutke molitve, posla, podjele i prijateljstva u istini. Počinje u 6.00 sati

ujutro s buđenjem i trenutkom molitve, zatim slijedi doručak te posao. Poslovi su raznovrsni i

svakome je na neko određeno vrijeme dan zadatak koji se nakon nekog vremena promijeni:

sve ovo jer Zajdenica vjeruje da je posao prilika za osobni napredak i rast.

19

Kako nam uvijek ponavlja sestra Elvira, najvažnije zanimanje koje nas Zajednica želi

naučiti je zanat zvan '' život ''. Nakon ručka vrijeme se provodi u zajedništvu i oko 14.00

nastavlja se s poslom koji zauzima cijelo poslijepodne.

Krunica se moli na poslu, kako bi naučili da se i radeći može moliti. U 18.30 je

večernja molitva treće krunice, podjela Božje Riječi i onoga što se osobno proživjelo tijekom

dana. Slijedi večera, trenuci igre i prijateljstva, te u 22.00 spavanje.

Slika 23 i 24 – svakodnevni rad uz molitvu, stvaranje novih prijateljstava,

iskustava, upoznavanje samih sebe...

6.3. ŽRTVA

U Zajednici se ne puši, ne pije, nema

televizije (osim što se pogleda pokoji lijepi film,

ili utakmica zajedno), nema muzike ( osim one

što se pjeva uživo), nema slobodnog vremena koje

se može organizirati potpuno individualno. U

početku se ne primaju telefonski pozivi, osim u

posebnim prilikama.

Slika 25 – u Zajednici se, od domaćih uzgoja,

radi vino, maslinovo ulje...

Cilj ovih odricanja je da se mladi, koji su na svom životnom putu, mogu posve

usredotočiti sami na sebe bez „bježanja“ u izvanjske stvari, kako bi boravak u zajednici donio

ploda za život. Žrtva koju Zajednica traži od svih onih koji su u životu bezbroj puta pali, daje

im priliku da se upoznaju i da se poštuju vidjevši kako mogu pobijediti puno vlastitih

ograničenja, lijenosti i mnoštvo neopisivih strahova. Otkriva se da se prava sreća ne rađa od

stvari koje posjeduješ, da sreća ne ovisi o stvarima izvan tebe, nego od onog što si unutra.

''Svi smo mi prije imali sve, ali nismo bili sretni: danas, u jednom jednostavnom životu,

istinitom i čistom, imamo radost srca i volju za životom!'', objasnit će nam momci i djevoke.

20

6.4. PPEGLED ŽIVOTA

U Zajednici se svakodnevno radi i podjela, tzv. pregled života po grupama. U

prijateljstvu i u molitvi svatko podijeli s drugima ono što živi, svoje teškoće, misli, osobne

promjene i uspjehe... Na kraju se zatraži pomoć braće i sestara te se u iskrenosti, otvorenosti i

ljubavi jedni prema drugima, pomaže u osobnom rastu.

Slika 26 i 27 – molitvi, kao temelju komunikacije sa Bogom i jedinom

putu prevladavanja teškoća i patnji, posvećuje se najviše vremena

Svi koji žive u Zajednici to čine potpuno besplatno, nitko nije plaćen za ono što radi.

Jedan tipičan dan koji Zajednica predlaže jednak je za sve. Jer cilj je jednak svima: naučiti

živjeti vlastiti život na jedan vedar način, u svjetlu Božje Riječi i iskrene podjele s braćom i

sestrama u Zajednici. 7

Slika 28 – klanjanje Presvetom oltarskom

sakramentu u Zajednici Cenacolo

7 '' Una speranza che rinasce '' , Comunita Cenacolo, srpanj 2007.

21

7. ULAZAK I ISKUSTVO

7.1. MOMCI I DJEVOJKE U TEŠKOĆAMA

Od momaka i djevojaka koji žele ući u Zajednicu očekuje se da prođu nekoliko

pripremnih kolokvija u kojima se upućuju u stvarnost i način života Zajednice. To je razdoblje

kad se uočava volja za promjenom momka ili djevojke i njihove teškoće te se procjenjuje

može li im Zajednica pomoći. Nakon nekoliko kolokvija pozvani su u neku od bratovština

Zajednice na radni dan koji traje od jutra do navečer. Zatim ih se, ako to žele, prima u

Zajednicu. Prihvat je besplatan, tj. Zajednica se ne plaća, a svaka obitelj čije je dijete u

Zajednici surađuje i pomaže koliko može. Na temelju iskustva zadnjih godina, Zajednica ne

prima psihički bolesne osobe (s duševnim poremećajima, shizofrenija…). Zahtjevan i vrlo

uređen način života Zajednice ne može im pomoći da svladaju svoje tegobe, a, nažalost,

Zajednica im ne može dati ni odgovarajuću pomoć u lijekovima koji im trebaju.

7.2. OBITELJI U TEŠKOĆAMA

22

Slika 29 – molitva nad obiteljima i mladim parovima koji žive u Zajednici na susretu u Saluzzu

Obitelji koje od Zajednice traže pomoć jer nose križ zbog djeteta narkomana također

trebaju sudjelovati na nekoliko pripremnih kolokvija, a zatim i na molitvenim susretima

roditelja subotom i susretima roditelja i djece u raznim mjestima u Italiji i svijetu. Na tim

susretima Zajednica im pokazuje prijedlog i savjetuje im kako da pomognu svojem djetetu u

uskrsnuću za nov život. Na susretima novopridošle obitelji susreću i roditelje čija su djeca u

Zajednici ili su je završila. Ti su roditelji već na putu obraćenja, tako da mogu svjedočiti i

prihvatiti druge obitelji koje su ranjene ovisnošću i potrebna im je pomoć. Početni “ križ”

zbog djeteta narkomana postaje često razlog za duboko obraćenje i ponovno pronađen mir i

zadovoljstvo u obitelji.

Kolokviji za ulazak

Na prvi kolokvij dolaze obavezno samo roditelji bez djece.

HRVATSKA: Poreč (Bazilika), Osijek (Crkva Preslavna Imena Marijina), Split (Mertojak,

Crkva Sv. Josipa) Zagreb- za momke (Siget- Crkva Sv. Križa) , za djevojke ( Jarun- Crkva

Svete Mati Slobode),

BOSNA i HERCEGOVINA: Mostar- za momke ( Crkva Sv. Petra i Pavla),

Međugorje- za djevojke (Majčino selo)

Grupe roditelja

SUSRETI

Za roditelje čija se djeca nalaze u Zajednici održavaju se svake subote u gradovima:

Split, Zagreb (Crkva Svetog Križa, Siget), Biograd na moru, Poreč, Osijek, Međugorje

7.3. ISKUSTVO

Mnogo mladih, posljednjih godina, iako ne dolaze iz dramatičnih iskustava, zanima

mogu li i oni probati živjeti u

Zajednici jer su u potrazi za

smislom života kojeg nije lako

23

pronaći. Kroz glavu im prolaze pitanja... kako pronaći radost života, kako vidjeti jasno Božju

volju, i naučiti voljeti…?

Iznad svega Zajednica traži da se iskreno objasne razlozi koji mlade navode na ulazak i

vrijeme kad bi mogli doći. Iz dosadašnjeg iskustva Zajednica traži boravak od najmanje 45

dana,

Slika 30 - misionarka iz Hrvatske sa djecom u Dominikanskoj Republici

da vrijeme provedeno unutar Zajednice ne bude samo još jedno iskustvo u nizu, već kako bi

ostavilo duboki trag u srcima mladih i kako bi to bio jedan novi početak iskrenog obraćenja i

vjere.

Pogotovo se preporučuje period u Zajednici suprugama/djevojkama koje imaju

supruga/momka u Zajednici Cenacolo kako bi doživjele unutar sebe ono što momak uči, kako

bi jednog dana oboje mogli hodati zajedno s voljenom osobom u pravom smjeru. I za one koji

imaju želju provesti neko vrijeme u misijama Zajednice, potrebno je najprije provesti neko

vrijeme u Zajednici, da bi izbjegli odlazak bez ikakve pripreme i poznavanja stila života i

služenja. Za mlade koji su privučeni karizmom Zajednice i osjećaju unutrašnji impuls prema

putu posvećenja, Zajednica traži konkretnu provjeru u "prvim linijama", tj. period od

najmanje šest mjeseci suživota u jednoj od Bratovština (kuća).

Zajednica smatra da je to najbolji način kako bi provjerili vlastiti poziv. U periodu

iskustva, prihvaćeni momak ili djevojka, sudjeluju potpuno u životu Bratovštine, bez

"bjegova" ili "kratica", u njenim trenucima molitve, podjele, pregleda života u grupama i

posla. Zajednica vjeruje da je to pravi način kako bi ozbiljno mogli čuti Božji glas: dan

podijeljen na trenutke molitve i rada, konkretnosti bratstva koji ti ne dopušta da "bježiš" sam

od sebe, a koji ti pomaže da se upoznaš onakav kakav jesi i pogotovo da sretneš Boga u svojoj

konkretnoj priči. U Zajednicu na iskustvo dolaze mnogi mladi koji imaju veliku želju otići u

misije i dati dio sebe za druge...

8....U SVIJETU

Italija

Bosna i Hercegovina

Hrvatska

Slovenija

Poljska

Rusija

24

Austrija

Francuska

Velika Britanija

Irska

SAD

Meksiko

Peru

Brazil

Argentina

9. MISIJE ZAJEDNICE

Slika 31 – misionar Lionel (Amerikanac) u misijama Srednje Amerike

9.1. PROJEKT MISIJE

Tako se na početku zvalo ono što su željeli mnogi momci i djevojke Cenacola, to jest

odlaziti i biti spreman darovati dio svoga života službi braći i sestrama po nauku: ”besplatno

ste dobili, besplatno i dajte”.

Misije su svugdje, sam život je misija, ali je istina da su odlasci u daleke zemlje,

približavanje siromašnima i ljudskoj nevolji, oduševili mnoge dobrovoljce, obitelji i

posvećene u Zajednici. Božja je providnost vjerna i neumorna na putu Zajednice, pa je Projekt

25

“Misije” postao stvarnost, primajući najljepše boje u očima Božjim, a to su djeca. Najprije

Brazil, onda Dominikanska Republika pa Meksiko primaju one koje svijet zove ”djeca s

ulice” (“meninos de rua” i “ninos de la calle”). S njima je Zajednica počela dijeliti život

preodgojem i djece i sebe, a to je ljubav koja je strpljiva, koja oprašta, koji počinje nanovo i

koja zna razviti i dječju i dobrotu mladih.

Slika 32 – misionari i djeca na plažama siromašne Srednje Amerike

Bog Otac je htio reći koliko se pouzdaje u Zajednicu, stavljajući u njihove ruke ono

najvrjednije što ima, radost svojega srca: djecu ranjenu. Misionari, laici, obitelji i posvećeni

Cenacola žele biti vjerni Njemu i toj nevinoj djeci zauvijek stoga se preporučuju u naše

molitve.

9.2. MEKSIKO

“Cenáculo de Guadalupe” - Valle de Bravo

(Toluca) , Meksiko 1999.

U prekrasnoj prirodi, okružena šumama

stoljetnih borova, Providnost je pokucala na vrata

Cenacola putem osoba koje su upoznale Zajednicu

tokom hodočašća u Međugorje i poklonila im

prekrasnu kuću nazvanu „San José” koju okružuju

nekoliko hektara zemlje.

26

Od 1999. godina u kojoj je otvorena ova misija, konkretiziralo se puno novih

projekata: gradnja osnovne škole u sklopu misije s informatičkim kabinetom i bibliotekom,

gdje djeca iz Zajednice idu u školu, neke radionice

Slika 33 – misije u Meksiku

(stolarija i varionica), velika prekrasna kapela, nekoliko kuća – obitelji, park za igru

najmanjih…Trenutačno ima četiri „kuća – obitelji“, u kojima živi oko četrdesetak djece i

adolescenata, koji su napušteni ili koji imaju teške obiteljske probleme, a s njima je nekoliko

teta i stričeva dobrovoljaca, tri obitelji i tri sestre misionarke iz Zajednice. Gospa iz

Guadalupea, zaštitnica Meksika i cijele Amerike, čuva Zajednicu na poseban način i u

svakom trenutku osjeća se njena prisutnost. Žrtava nikad nije previše ,ali je zato sreća

prevelika!

9.3. PERU

Bratovština "Maria Nuestra Madre" - Villa Salvador (Lima), Perù 2005

U Peruu su odmah rođene dvije kuće,

s nadom u srcu da Bog Otac može

obrisati suze mnogo malih siročadi

služeći se rukama Zajednice.

Bio je to jak i jasan poziv Gospodina

koji je dotakao i pokrenuo srca

mnogih momaka i djevojaka

Bratovština Zajednice.

Slika 34 – kuća misija u Peruu

Prva kuća je otvorena u periferiji Lime, u Villa Salvador: nalazi se u jako siromašnom

predjelu, među kolibama i velikim siromaštvom. Otac Adrijan, irski svećenik i dragi prijatelj

Cenacola, pozvao je Zajednicu u svoju župu kako bi i tamo postojao znak nade, Božji cvijet

usred pustinje jada. Prihvaća siročad i napuštenu djecu koje ima jako puno u Peruu. Zajednica

otkriva „bogatstvo“ živeći između kolibama, po pješčanim ulicama: siromaštvo je škola

onoga što je uistinu bitno, a ljudi iz okolice jako vole momke i djevojke iz Zajednice. Oko

Cenacola, iako okruženi velikom neimaštinom, život djece puca, ima ih sa svih strana. To je

27

znak da život pobjeđuje smrt. Trenutačno žive u kući s tri sestre misionarke i dvanaestak

mladih djevojaka dobrovoljki, dvadesetero djece stare nekoliko mjeseci do četiri do pet

godina. U kući je trajni koncert, ali ipak sve „puca“ od sreće. Poneka djeca su i fizički

hendikepirana, ali ljubav tamošnjih „teta“ pravi čuda.

Bratovština"Juan Pablo II" - Santa Eulalia (Chosica), Perù 2005

Druga je peruanska kuća „Hogar Juan Pablo II“ koja se nalazi u Santa Eulalia:

otprilike sat vremena od Lime. Providnost putem susreta s Mons. Adrianom Tomasi,

pomoćnim biskupom iz Lime,

poklonila je Cenacolu zemljište

s više hektara zemlje. Misija je

posljednjih godina bila

napuštena tako da su prvi

mjeseci boravka bili potrebni za

čišćenje, pospremanje i

dogradnju kako bi mjesto

ponovo bilo lijepo, gostoljubivo

i „produktivno“.

Slika 35 – misionari iz Perua

Ovi prvi mjeseci bili su i prilika za izgradnju „temelja“ prijateljstva između „teta“ i

„stričeva“ u kući kako bi se prva djeca s ulica Lime mogla prihvatiti u obiteljskoj klimi. Tamo

žive ispod mostova, stvarajući prave bande, koristeći drogu već s šest do sedam godina.

Imanje je „blagoslovljeno“ prisutnošću potoka bogatog vodom koja dopire iz četiri izvora

koji natapaju poljanice tako da je moguće više berbi godišnje. Zelenilo pravi od imanja pravi

mali raj, a i velika je mogućnost podjele plodova zemlje mnogim siromašnima. U toj je

bratovštini trenutačno petnaestak djece od 8 do 14 godina zbog kojih su se momci i djevojke

na početku dosta „oznojili“, a sada se

polako privikavaju i osjećaju se sve više

''kao kod kuće''. Misija je vječno gradilište,

ima potrebu za mnogo toga, pripremamo

nove kuće – obitelji jer ima puno djece

koje priželjkuju obitelj u kojoj bi se mogli

ponovo roditi.

Slika 36 – jednostavan način zabave djece u misijama

28

9.4.ARGENTINA

Bratovština “Nuestra Señora de Luján” - Pilar, Argentina 2005

Argentinin čas je „otkucao“ 8. prosinca 2005. Prije nego je nastala kuća iz cigli, u

ovim godinama iščekivanja,

Bog je stvorio Zajednicu koju

čini grupa obitelji, nekoliko

svećenika i laika, koji su, kad

su upoznali Zajenicu,

povjerovali u ovaj projekt,

susreli se, molili zajedno,

čekali i kucali. To je za

Zajednicu bio znak da je Bog

želi i ovdje.

Slika 37 – kuće u misijama preplavljene su najmlađim uzrastima

Na otvorenju je bila prisutna sestra Elvira i otac Stefano koji je dopratio mlade

misionare namijenjene za tu misiju. Tamošnji biskup je blagoslovio početak Zajednice, koja

se nalazi u predgrađu Pilara, pedesetak kilometara udaljena od Buenos Airesa, i u blizina

nacionalnog Marijinog Svetišta u Lujanu. Momci su zauzeti preuređenjem i proširenjem male

kuće, poslovima u vrtu, u čišćenju zemljišta… Posla ima i '' na preteg ''. Krenulo je sedam

misionara, a sada, nakon nekoliko mjeseci, tamo je oko njih dvadeset.

9.5. RUSIJA

Bratovština “Presveta Majka Božja” - Perislavl (Moskva), Rusija 2003

Nakon godina iščekivanja, Gospa je odškrinula vrata, 120 km sjeverno od Moskve,

prvoj kući koja prihvaća mlade izgubljene u drogi i na putu života, u Rusiji. Cijela je

Zajednica na poseban način osjetila otvaranje ove kuće koja treba biti znak jedinstva, mira i

nade za ovu zemlju. Na početku nije bilo vode u kući i dosad je momke spašavao izvor pola

kilometra udaljen od kuće, gdje se po vodu ide uvijek, i ljeti i zimi, opskrbljeni karnistrima,

29

krampovima za razbijanje leda zimi te s puno dobre volje. Providnost je dozvolila kopanje

bunara blizu kuće i od blagdana Duhova voda je potekla „na svoj račun“. Zahvaljujući

vjernosti i žrtvi četvorice momaka Zajednice, Božje djelo počinje donositi prve plodove čak i

ovdje u hladnoj Rusiji: u kući se nalazi i nekoliko momaka iz Rusije koji su iznenađeni jer su

našli mjesto mira gdje bi se mogli ponovo roditi, toplinu besplatne ljubavi koja topi njihovo,

naočigled, „hladno“ srce.

9.6. BRAZIL

“Nossa Senhora da Ternura” - Mogi das Cruzes (SP), Brazil 1997

To je prva misija Cenacola, rođena u okolici São Paola, za prihvaćanje djece koja su

napuštena i na ulici. Misija se nalazi u jednoj prekrasnoj prirodnoj oazi, pravi mali raj: idealan

kako bi djeca osjetila

Božji zagrljaj putem

dara prirode.

Otvorenje je bilo,

«slučajno» ( za

otvorenje se nije

znalo), 12. listopada

1997, na blagdan

«Nossa Senhora

Aparecida», zaštitnice

Brazila i Nacionalni

dan djeteta.

Slika 38 – misionarska kapelica prva je stvar koja se izgradi u svakoj kući

Božja je Providnost u ovim godinama pratila tu novootvorenu kuću s mnogo ljubavi i

velikodušnosti: danas se u bratovštini nalazi pet kuća – obitelji, razni magazini i laboratoriji.

Zahvaljujući suradnji i podršci privatne katoličke škole, Institut Žena Placidina, 2004. godine

izgrađena je i škola u sklopu nove misije. Institut se pobrinuo i za sve nastavnike. No, budući

da pričam o Brazilu, sve ovo nije moglo proći bez jednog velikog nogometnog igrališta gdje

europski «stričevi» (kako ih djeca zovu) pozivaju na dvoboj već vatrene brazilske

maloljetnike. Ako i dođe do svađe na igralištu, u kapeli se ponovo izgradi mir. Kapela je sva u

30

drvu eukaliptusa, uronjena u prirodu, kako bi se moglo moliti razmatrajući o velikom daru

koji okružuje cijeli teritorij. U ovoj misiji živi trenutačno pedesetero djece za koju se brine

dvanaestak teta i stričeva ( kako djeca nazivaju djevojke i momke) Cenacola.

Bratovština “Maria Auxiliadora” - Catù (Bahia), Brazil 2003.

Otvaranje ove nove misije potakla je Božja providnost koja se, konkretno, mogla

vidjeti u životu jedne velikodušne časne sestre, irmã (port. sestra) Dolores, draga prijateljica

Zajednice. Sestra Dolores godinama je donosila napuštenu djecu, koju je nalazila na području

svog apostolata u regiji Bahia, u Bratovštinu Cenacola- Mogi. A to znači: tjedan dana u oba

smjera, autobusom po brazilskim cestama! Oduvijek je željela jednu kuću Cenacola koja bi

bila bliža Salvadoru i uspjela je! Kad je sestra Elvira vidjela mjesto koje im je Providnost

htjela pokloniti kako bi Cenacolo stigao i tamo na sjeveru Brazila, ostala je iznenađena

veličinom tog prostora koji nudi veliku mogućnost izgradnje kako bi se mogao prihvati što

veći broj djece. Svečano otvorenje je bilo 1. svibnja 2003, Marijin mjesec, i sestra Elvira je

odlučila poslati u ovu misiju prve sestre misionarke Cenacola. One su mogle pružiti sigurnost

mališanima, koji će biti prihvaćeni u ovoj misiji, da mogu imati povjerenja u nekoga tko Je i

bit će „zauvijek“. U ovim je godinama Providnost nastavila slati mnogo ljudi koji nisu

poznavali Zajednicu, a koji sada dolaze svake godine kako bi pomogli u gradnji raznih

objekata i kako bi podjeli sa Zajednicom radosti i „trke“ misionarskog života, trčeći za živom

bahianskom djecom. Trenutačno u kući živi pedesetak djece, u rasponu od nekoliko godina do

puberteta. S njima žive četiri sestre misionarke, nekoliko „teta“ i „stričeva“.

Bratovština "Sveti Franjo Asiški" - Jaù, Brazil 2001

Ova je bratovština otvorena za prihvat mladih Brazilaca koji imaju probleme s drogom i čiji je

život udaljen od Boga. Otac

Francisco Zugliani,

sadašnji biskup iz Ampara,

s grupom prijatelja tri

godine je molio kako bi se

mogla roditi zajednica

Cenacolo u Jaù.

31

Slika 39 – brazilske misije za najmlađe

U međuvremenu su našli komad zemlje na kome su izgradili malu kućicu. Nakon puno

molitve, konačno je stigao i dan otvorenja na blagdan Fatimske gospe, 13. svibnja 2001. Kuća

je okružena nepreglednim plantažama šećerne trske i kave tako da su i momci iz Zajednice

počeli uzgajati kavu; vidjet ćemo kakve će rezultate dati njihov trud pod brazilskim suncem.

Trenutačno, sa dva mlada dobrovoljca iz Italije, u kući Svetog Franje Asiškog živi tridesetak

mladih Brazilaca.

Početne poteškoće su pobijeđene i Zajednica se dobro slaže s ljudima koji žive u

njenoj blizini i koji joj žele puno dobrog i podupiru Zajednicu s puno nade. Mladi Brazilci

pokazuju puno dobre volje i veliku osjećajnost za istinsko dobro. 8

9.7. SVJEDOČANSTVO IZ MISIJA

'' Moje ime je Tea, imam 21 godinu i prije tri godine prvela sam tri mjeseca u Brazilu

u misijama Zajednice Cenacolo. Mjesto u kojem se nalazi kuća za prihvat napuštene djece

malo je mjesto

kraj velegrada

Sao Paula, Mogi

das Cruzes.

Kuća se zove

„ Nossa Senhora

da Ternura“ –

Naša Gospa od

Nježnosti.

Slika 40 – brojnost djece i misionara u najsiromašnijim krajevima svijeta

Oduvijek sam željela otići u misije i pomagati djeci kojoj je potrebna pomoć i bila sam

sretna i Bogu zahvalna jer mi je pružio priliku barem nakratko to i učiniti. Nisam mogla niti

zamisliti ono što ću doživjeti. Život u misijama pomogao mi je otvoriti srce svakome tko se

nalazi kraj mene, shvatila sam da moj bližnji kome je potrebna pomoć ili stisak ruke ili

osmijeh nije samo napušteno brazilsko dijete nego bilo tko koga je Bog usmjerio meni da mu

pomognem. Djeci je potrebna pažnja, potrebna im je ljubav i netko u koga će imati

8 Privatni izvori Zajednice Cenacolo, misije

32

povjerenja. Svaki je dan nova dogodovština. Uvijek i na svakom mjestu morala sam biti

spremna brzo djelovati, misliti na svako dijete koje moram čuvati, davati se i onda kada mi je

to bilo najteže. Život u misijama život je koji iziskuje stalno davanje osobe, spremnost žrtve i

odricanja. Naučila sam i iskusila kako je na trenutak zaboraviti sebe i željeti dobro drugome,

tražiti Isusa u ljudima i njihovim potrebama, ljubeći ih u trenutku kada misliš da su te

zaboravili, ne očekujući nikakvu nagradu ni zahvalu. Misije su stalna borba za dobro, za mir,

za ljubav, nešto što sam naučila i ponijela sa sobom u svakodnevni život. Iskustvo u misijama,

iskustvo s djecom koja donose najviše patnja, ali zato i najviše radosti, pomoglo mi je da

dublje shvatim i osvrnem se na život. Promatrajući djecu, polako sam vidjela što Isus misli

kada kaže da moramo biti kao djeca- jednostavni i čista srca. Rad s djecom je težak i naporan,

rano se budimo, a kasno se ide spavati, ponekad se i noć probdije ako treba. Lijepo je vidjeti

kako se misionari trude, brinu i

vole djecu jer tako postaju

najmanji i spremni da prime

Isusa u svoja srca da ih on

ozdravi. Iako se možda čini da

smo mi došli nešto naučiti

djecu, ona

zapravo uče nas i pomažu

nam.

Slika 41 – rad s djecom u misijama

Rad s djecom je rad u kojem čovjek mora naučiti zaboraviti svoje granice i strahove, svaki ne

mogu nestaje, a dolazi želim i mogu.

Svaki trenutak može postati tvoja pobjeda nad

zlom, nad lijenošću, sebičnosti te postaješ

svjetlo i umirući shvaćaš da jedino tako

možeš donijeti obilat rod...'' 9

Slika 42 – dječja bezbrižnost i iskreni osmijeh svijetle su točke svakih misija

9 Svjedočanstvo o iskustvu u brazilskim misijama djevojke iz Zagreba, Tea Bućan

33

10. ZAKLJUČAK

Pišući ovaj rad, morala sam potražiti slike koje nas vežu sa

Zajednicom, potruditi se da dobijem svjedočanstva koja sam htjela

i za koja sam mislila da će vas najviše dotaknuti... Dok sam sve to

radila kao da sam ponovo prolazila cijeli svoj put kroz Zajednicu,

kao da sam ponovo vidjela svaki trenutak koji sam tamo

doživjela... Dok sam bila manja puno smo više odlazili u

Zajednicu. Sada, kao da nemamo više toliko vremena.

Slika 43 – Gospa od Cenacola

Zaboravila sam koliko mi to nedostaje. Klanjanje, molitva, pjesma, rad... Ako se samo

okrenem oko sebe vidjet ću da Ona, Zajednica, živi oko mene, da izgrađuje moj svijet. Ona je

sad postala dio mene i ja sam postala dio nje. Kako sam samo sretna kada vidim sestričnu

koja se za koji tjedan udaje za jednog momka koji je bio u Zajednici i koji je primio Isusovu

ruku i dopustio Mu da ga podigne sa samoga dna. Sretna sam kada vidim svoju sestru kako se

tjednima veseli uskršnjem susretu Zajednice u Vrbovcu, kada vidim osmijeh na majčinom licu

dok gleda moj maturalni rad koji je '' baš o našoj Zajednici''. Sretna sam kada vidim svog

malog brata kako sa momcima iz Zajednice trči na sve strane i igra nogomet iako je

dvadesetak godina mlađi od njih. Sretna sam kada svi zajedno sjednemo u auto i pratimo

putokaze za Saluzzo i molimo krunicu u autu. Sretna sam kada znam da mogu kleknuti pred

Njega, pred Presveto, zatvoriti oči, predati mu svoje srce i znati da će sve biti u redu... Jer me

On neće nikada ostaviti samu i On će se kroz moj život proslaviti... Baš kao što to radi i kroz

Zajednicu...

Slika 44 – golubica Duha Svetog

34

11. Popis literature

1. Knjige

'' Una speranza che rinasce – Comunita Cenacolo'' , srpanj 2007.

'' Sestra Elvira – Zajednica Cenacolo ''

'' S onu stranu Side – Nikolin dnevnik '' , Zajednica Cenacolo

2. Internet stranica

www.comunitacenacolo.it

3. Časopis Zajednice Cenacolo - '' Uskrsnuće''

4. Privatni izvori Zajednice Cenacolo, Vrbovec

35