Bruno Profaca

ZABORAVLJENA SJETA U "OKU CIKLONA"* "Kad su gornja jedra na glavnome jarbolu, četverokutna jedra, trinket i vanjski flok bili prikupljeni i zatvoreni, kapetan naredi da se smotaju i posljednji ostaci unutarnjih jedara. Nastane jurnjava po palubi i po snastima, užurbana strka popraćena reskim povicima i prigušenom psovkom. Sad se i more počelo komešati, valovi su nailazili s jugozapada. Zapravo nije tu bilo nekoga reda, dolazili su i iz toga zloslutnog pravca. U tome je bitna razlika, koju iskusan mornar pravo zapaža. Barometar je neprestano padao, zrak je bio zagušljiv, u njemu je bilo neke težine koja je priječila slobodno kretanje. Iz one neprirodne jednoličnosti skoro neprimjetno rađali su se debeli oblaci obojeni u žuto i zeleno i crvenkasto. Ponegdje se žuto pretvaralo u zlato. Kakva li neukusa, kad se ružnoća kiti bojom koja je stvorena za uljepšavanje! U tom preobražaju nebo je bilo nešto osobito nespretno i nakazno. Oblaci još nisu imali nikakva oblika za koji bi se moglo reći da je njihov; zaokružen i konačan. Čekali su oluju da im ga odredi. Mi smo po svemu sudeći bili u oku ciklona, oluja nas nije mogla mimoići…" (Juraj Carić: "Slike iz pomorskog života", MH Zagreb, 1882.) Svojim znanstvenim radovima Juraj Carić je znatno pridonio hrvatskom narodnom preporodu i potiskivanju tuđinske kulture na našim obalama. Kao utemeljitelj relativno skromne književnosti o moru, Carić je dragocjeni primjer hrvatske pomorske baštine. Možda u gradovima ne znaju kako izgleda prava oluja! Obično zatvaraju prozore i misle kako je ugodno u toplome krevetu, kad

krupne kapi kiše udaraju o prozorsko staklo. Na moru oluja je mahnitanje jednog jeding elementa: vode. Na zaljuljanome brodu mornarima se ponekad čini kao da se i nebo ljulja!

I Juraj Carić je proživio mnogo olujnih trenutaka, kako onih na uzburkanome moru tako i onih na kraju. Sasvim dovoljno za osmišljavanje jednog izuzetnog životnog puta profesionalnog pomorca, vrsnog profesora i pedagoga, znanstvenika, književnika i publicista. A sve to nije bilo ni tako davno, ni tako nedavno: u vrijeme kad smo (po koji put?!) tražili izlaz iz tmine, kad nam je jedna tuđa kultura priječila slobodno disanje, zbog čega joj se on među prvima suprotstavio kao što se iskusan kapetan suprotstavlja orkanu – silovitome izvana, ispraznome iznutra.

Juraj Carić rođen je 1854. godine u Svirčima na otoku Hvaru. Pohađao je talijansku osnovnu školu u gradu Hvaru, a gimnaziju u Dubrovniku, ali je u završnome razredu izbačen iz škole, jer je navodno uvrijedio profesora njemačkog jezika. U Splitu je u istoj godini završio dva razreda tadašnje pomorske škole, koja se u to vrijeme nalazila pored Srebrnih vrata drevne Dioklecijanove palače (što je danas malo kome poznato).

Ta okolnost "ekspresnog" školovanja najviše je pridonijela tome što je postao vrsni pomorac i "slučajni" putopisac; utemeljitelj hrvatske lijepe književnosti "s okusom mora". Da se razumijemo: ovdje nije riječ o "moru u književnosti" (kako se to

783

među piscima kontinentalcima obično kaže) nego o cjelovitoj književnosti o moru, koja je nešto nazočnija u kulturama drugih pomorskih zemalja.

Dvije duge godine proveo je na jedrenjaku "Jared", vlasništvu Pelješkog brodarskog društva i nakon toga je u Trstu položio ispit za poručnika trgovačke mornarice. Već u to vrijeme, intenzivno zapažanje, urođeno tome nadarenome pomorcu i čar "primitivne" plovidbe ba jedra, naveli su ga da krajem osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća objavi dvije knjige izvorne beletristike pod zajedničkim nazivom "Slike iz pomorskog života".

Slika 1. Njujorška luka s kraja 19. stoljeća – stjecište jedrenjaka duge plovidbe.

Na pragu pomorskog prosvjećivanja U toj elementarnoj plovidbi po Sredozemlju i Atlantiku, punoj pitome i divlje

mornarske romantike, čini se kao da je uzavrela krv i istinski znoj rasnog pomorskog pisca. Zato su ti njegovi nadahnuti i poučni zapisi svakako zanimljiviji od onih sadašnjih iz PC-a kojekakvih prolaznih amatera jedriličara.

Suvremena globalna tehnologija pružila nam je lagodan život u svakom pogledu, zadovoljila je skoro sve ljudske potrebe i na brodu, a pomorsko štivo svela na mlake opise općenito poznatih "dalekih zemalja", koje nam je istovremeno približila još hladnija televizijska kamera. Osobno smatram da se knjiga ne piše jedrilicom.

Odlaskom s mora, Juraj Carić je još jednom položio ispit zrelosti u splitskoj Velikoj realci. Zatim je u Trstu i Rijeci studirao tadašnju Višu nautiku, a u Grazu se na politehnici posvetio matematici, fizici i astronomiji i na kraju postao profesor nautičkih znanosti. Predavao je osam godina u Nautici u Bakru, a kad je nastalo doba političke strahovlade bana Khuena Hedervaryja premješten je u Dubrovnik. Tu se zadržao daljnjih deset godina kako bi naposljetku postao upravitelj nautičke škole u Kotoru.

784

Njegov utjecaj na odgoj našeg pomorskog stručnog kadra bio je vrlo širok i to za više naraštaja budućih hrvatskih pomoraca diljem čitave jadranske obale. Nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, iako već u mirovini, radio je kaoinspektor svih naših nautičkih škola pri Upravi pomorstva u Splitu.

Međutim, kako u to vrijeme nije bilo pomorskih udžbenika na hrvatskome jeziku, to je nekima bio "zgodan argument" za školsku nastavu na talijanskome jeziku. Na isti način trebalo je polagati i razne stručne ispite za osposobljavanje u pomorstvu. Za domoljubnog profesora Jurja Carića to je bio onaj pravi izazov da počne pisati znanstene studije "domaće proizvodnje". Istodobno je je promovirao i unaprijedio izorno hrvatsko pomorsko nazivlje.

Koliko je pri tome bio objektivan i bez predrasuda najbolje govori činjenica da je prihvatio savjet jezikoslovca Pere Budmanija, koji je tvrdio da je kadikad "manji barbarizam prihvatiti tuđu riječ, nego neku našu riječ po svaku cijenu podešavati prema tuđem jeziku". To bi bilo naročito pogubno pri određivanju brodskog nazivlja.

Nadaren za lijepu književnost mora Najpoznatiji znanstveni radovi Jurja Carića su "Nešto o Mjesečevih distancah"

i "Elementi matematičke geometrije", te "Nautika – geodetički dio", koji je obuhvaćao obalnu, ortodromsku i loksodromsku plovidbu, zemaljski magnetizam i kompenzaciju magnetskog kompasa. Pripremao je svojevrsnu "Nautičku astronomiju", koju je pomno dotjerivao desetak godina, ali je taj vrijedan znanstveni rad izgorio u požaru njegove obiteljske kuće u Kotoru 1906. godine.

U poznatoj dubrovačkoj spomen-knjizi o Ruđeru Boškoviću objavio je podulji prikaz "Atomi i Ruđer Bošković", a u povodu 400. obljetnice otkrića Novoga svijeta napisao je zapaženu studiju o Kristofu Kolumbu. Svojim znanstvenim radovima Carić je znatno pridonio hrvatskom narodnom preporodu i potiskivanju tuđinske kulture na našim obalama. Kao istaknuti utemeljitelj relativno skromne hrvatske pomorske književnosti ostao je skoro bez pravog sljedbenika i do naših dana.

Mi se danas više ne zanosimo otocima s blagom, niti dižemo pobune na vlastitome brodu i zato nas je literatura zaboravila. Osim toga, relativno povoljni kolektivni ugovori na ciglih šest mjeseci plovidbe napravili su sasvim podnošljivim taj nekoć gorak mornarski kruh sa sedam kora.

Zato Carićevo malo remek-djelo "Slike iz pomorskog života" ostaje kao kamen-temeljac pomorske romantike, o koji se danas možemo tek tu i tamo spotaknuti i nekom crvotočnom antikvarijatu. To neponovljivo djelo sastavljeno je od dvije samostalne knjige: "Preko Sredozemnog mora" (Matica hrvatska, 1884.) te "Preko Crnoga mora i Atlantika" (Matica hrvatska 1885.) u kojima je slikovito opisao putovanje jedrenjakom u tim burnim relacijama.

785

Slika 2. Juraj Carić (1854.-1927.)

786

"Tankerski jedrenjaci" informatičkog doba U dobrom starom stilu tog minulog romantizma isprepliću se realistično

opisivanje osebujnog života na jedrenjacima duge plovidbe, s nizom piščevih uspomena s mora, pri čemu nije imao nikakva prethodna uzora. Čak i kada govori o raznim prirodnim pojavama, Juraj Carić se upušta u filozofsko i znanstveno razmišljanje, obogaćeno njegovim naprednim svjetonazorima. Drugo izdanje njegovih "Slika iz pomorskog života" ugledalo je svjetlo dana 1925. godine, puna četiri desetljeća nakon onoga prvog i to u vlastitoj nakladi.

Slika 3. Crtež barka „Jared“ s jedrima i snastima za obuku pomoraca.

Slika 4. Bark „Eber“ Pelješkog pomorskog društva 1870. godine.

787

Njegov tadašnji uvodničar Arsen Wnzelides zgodno primjećuje: "Kao što željeznice i automobili ne mogu istisnuti konje i kočije – tako ni parobrodi ne mogu sasvim istisnuti brodove na jedra. Još će mnogo vremena biti velikih i malih jedrenjak, prvih za debelo more, drugih za dužobalnu plovidbu. Oni su kao prevozno sredstvo mnogo jeftiniji od parobroda, osobito za robu koja ne podliježe kvarenju bez obzira na trajanje putovanja".

Slika 5. Naslovnica prvog izdanja „Slike iz pomorskoga života“, Matica hrvatska, 1884.

Tome su se zgodno "dosjetili" suvremeni pomorci s druge polovine

dvadesetoga stoljeća. Oni su se naoko iz čistoga mira, iz ekonomskih razloga počeli

788

789

otiskivati preko Sedam mora na super-tankerima s pomoćnim jedrom. Ti bajni tankerski jedrenjaci imaju jedra posljednjeg tipa, čije krute plohe, napravljene od lagane metalne folije mogu podešavati pod raznim kutevima. Štoviše, takva "umjetna jedra" čak ublažavaju bočno ljujanje poput njihala strave u neomeđenome zračnom prostoru – što su pomorci s brodova isključivo na mehanički pogon bili potpuno zaboravili.

Svestrani kapetan duge plovidbe i profesor Juraj Carić napisao je i nadahnute stranice zabavnog štiva o prilikama u našim primorskim krajevima. Njegov roman "Obitelj kapetana Opovića" (Nakladnik L. Hartman, Zagreb, 1895.) govori o primorskom životu u doba narodnog preporoda. Nakon toga uslijedile su pripovijesti "Ribareva kći", "Krvna osveta u Boki Kotorskoj" i dvije pripovijesti "S naših otoka".

Prigodom obilježavanja 400. obljetnice otkrića Novoga svijeta napisao je opsežno znanstveno-popularno djelo "Kristof Kolumbo i otkriće Amerike" (Matica hrvatska, Zagreb, 1895.). Skoro cijelo jedno stoljeće nakon toga Književni krug u Splitu je 1980. godine u Biblioteci "More" objavio reprint toga znamenitog djela, uoči obilježavanja 500. obljetnice Kolumbova otkrića Amerike.

Carićevo neponovljivo književno djelo najljepši je primjer naše bogate pomorske baštine kao sastavnoga dijela profesije svih generacija hrvatskih pomoraca. U skladu s time, u naše vrijeme se ogranak Matice hrvatske iz Jelse u više navrata obraćao nekim hrvatskim izdavačima s molbom za reprint Carićevih "Slika iz pomorskog života", što nije dalo nikakva rezultata.