Obiteljsko, nacionalno, zabilježeno, zaboravljeno.

OBITELJSKO, NACIONALNO, ZABILJEŽENO, ZABORAVLJENO

Tražeći zajedničku poveznicu između ovih četvero autora lako se može izgubiti u raznolikosti njihovih radova. Četvero grafičara je, ovisno o svojoj percepciji, istoj tehnici pristupilo na drugačiji način s ciljem prezentacije usvojenog akademskog učenja. Eksperimentirajući i nekonvencionalno se nastavljajući na tradicionalne grafičke tehnike svaki autor za sebe ističe svoj doživljaj iste i njenu primjenu s drugim likovnim medijima. Multidisciplinarnost je riječ koju bismo upotrijebili u pokušaju da opišemo zajedničkim terminom njihove radove na ovoj izložbi. Grafika je osnovni medij koji im je poslužio kao elementarna tehnika, ali popraćena je, u nastajanju ili tijekom samog izlaganja, s fotografijom, audio zapisom, kolažom, crtežom i video instalacijom. Potpuni izostanak kolorizma ili monokromnost u nekim radovima glavna su karakteristika njihova likovnog izraza. Poigravanje s grafikom kao pomoćnim sredstvom u radu Mirana Šabića, izbjegavanje standardne matrice prilikom izrade otiska kod Maje Rožman, integriranje fotografija i crteža kao podrazinu grafike kod Ane Sladetić te u potpunosti napuštanje grafičke tehnike i „otiskivanja“ stvarnih predmeta u drugim medijima (kolaž, video projekcija) kod Maria Matokovića definitivno nas odvlači od pokušaja da ovaj izložbeni postav prozovemo grafičkim.

Umjetnica Ana Sladetić svjetlosnim sredstvima kreira vizualnu manifestaciju, oživljujući bakropise u light box-ovima. Eksperimentirajući u povezivanju tradicionalne tehnike s ne-grafičkim materijalima dobiva dvostruko tumačenje svoga rada u kojemu hladnu površinu bez osvjetljenja paljenjem lampi oblikuje u toplinu doma. Unatoč kombiniranju različitih materijala i tehnika prilikom izrade svojih radova, autorica ostaje vjerna tehnici bakropisa i akvatinte. Dom, kao središnji motiv i preokupacija Aninog stvaralaštva, prikazan je pojednostavljeno kao objekt koji za autoricu predstavlja sigurno utočište. Dom, kao ograđeni prostor gdje se čovjek osjeća najbolje jer tu pripada, okružen samo sebi poznatim predmetima koji čine njegovu privatnost. Ovakvom tumačenju doma autorica ne pridaje materijalno već samo duhovno značenje. Ciklus Gdje je __ dom? u svom se retoričkom nazivu ispražnjenim mjestom referira na svakog pojedinca zasebno. Intersubjektivno zaključuje kako svatko ima svoj dom na drugom mjestu, ali svatko taj isti dom zapravo nosi u sebi. Poput autobiografskog zapisa umjetnica bilježi svoj osjećaj doma kroz različite životne faze. U središte svake kompozicije postavljen je objekt - kuća koja je u svom prikazu svedena na minimalističke plohe. No unatoč takvoj jednostavnoj figurativnosti, prikaz odiše intimnim tonom u kojem se očituje Anin doživljaj doma („svugdje gdje je obitelj, tu je dom“). Kao i kod nekih svojih ranijih radova, i ovdje je riječ o osobnom svjedočenju prostora oko sebe, koji se u ovom slučaju zadržava na relaciji dom - okolina. Autorica je podložna samopropitivanju koje želi prenijeti na promatrača sugerirajući mu ulazak u vlastitu podsvijest te tako ostavlja mogućnost interaktivnog sudjelovanja u samom radu. Gašenjem ili paljenjem prekidača na light box-u posjetitelj može uz primarni bakropisni otisak vidjeti i onu skrivenu razinu podsvijesti. Svaka grafika ima odgovarajuću foliju s fotografijom ili crtežom interponiranu između ploha od pleksiglasa. En face otiskom lica članova svoje obitelji koji koristi u podlozi jedne od svojih grafika stvara vizualni kod obitelji koji je zbog svoje univerzalnosti primjenjiv na svakog pojedinca. Narativno gledajući grafike prikazuju razvoj od mikrokozmosa, male ličinke unutar kružnih godova drveta pa sve do makrokozmosa i čovjeka kao jedinke u mnoštvu. Poput godova kojima se određuje starost nekog drveta, tako i Ana određuje dubinu samospoznaje ljudskih osjećaja, vlastite povezanosti s domom i svojom okolinom. Uz središnje figurativne zapise autorica bilježi i one sporedne arhetipske motive koje dovodi u korelaciju sa glavnom temom svojih radova. Poput Jungovih arhetipova i Ana, kao po određenim stupnjevima, razvija ideju doma od goda, doma u mikrokozmosu, do kuće, doma u makrokozmosu.

Koristeći netipičan materijal u izradi svog umjetničkog djela, Mario Matoković ironično komentira viđenje hrvatske samostalnosti i konzumerizam koji je ušao u naše živote. „Što je od Hrvatske ostalo hrvatsko?“ pita se ovaj autor koji na promišljen način ističe bit naše svakodnevnice. Poigravajući se idejom nacionalnog izabrao je za svoj rad osnovni element istog – zastavu. Rad Zastava autor izlaže kao video projekciju čiji sadržaj je popraćen audio zapisom hrvatske himne, dok je nasuprot izložena instalacija u obliku zamotane zastave. Kolažiranjem svojevrsnih ready-made ploha od izrezanih PVC vrećica poznatih trgovačkih marki autor rekonstruira našu povijest od osamostaljenja i upućuje nas direktno na našu budućnost. Iako PVC vrećice nemaju rok trajanja, istu sudbinu s njima ne bi mogla podijeliti i hrvatska zastava, simbol hrvatske nacionalnosti, koji rasprodajom kao u dućanu, gubi svoju snagu kao i smisao. Problematizirajući pitanje hrvatskog identiteta u rad je involvirao aktualna politička zbivanja. Kako bi bio što razumljiviji publici Mario popularizira svoj rad uzimajući materijal koji okružuje svakog od nas i s kojim smo se svi susreli. Zamjenjujući klasičnu tkaninu njegove PVC vrećice preuzimaju na sebe ulogu nositelja crvenih, bijelih i plavih kvadratića koje oko promatrača sadržajno ne odbacuje. Svojom kratkotrajnom uporabom u svakodnevnom životu PVC vrećice upućuju i na kratkotrajnost nacionalnih osjećaja vezanih uz simbole hrvatske nacionalnosti poput zastave i himne.Uz ovaj rad iz 2012. godine, Matoković izlaže i novonastali rad Ne govori ništa, ne reagiraj! (2013.) kojim se nadovezuje na seriju svojih radova socijalne problematike. Iako je u osnovi naglasak na nacionalnom, autor ostaje konzekventan u svom socijalnom angažmanu. Varirajući temu zastave, Mario naglašava anemičnost našeg društva nezainteresiranog za promjene kroz zastavu rađenu od bijele tkanine. Simbolički gledajući, bijela ne-boja se u nekim civilizacijama može tumačiti i kao boja žalosti, kao „smrt“ boja. Izbjegavajući boju u ovom radu autor pokazuje kako je i narod izgubio svoju „boju“ (te prihvaća životni stil lucri bonus odor), zbog kojega su spremni na beskompromisno priklanjanje mišljenju većine. Ovakvo konformističko ponašanje je jedan od uzročnika letargije šireg društva na koje umjetnik apelira. Svojim socijalno angažiranim radom Mario pokušava odvratiti javnost od vladajuće društvene ideologije koju usmjerava nepotizam i korumpiranost sustava.

Pogled na radove Mirana Šabića izaziva nostalgiju nekih prošlih vremena, ali nostalgiju koja svoje korijene ne vuče iz važnih životnih trenutaka, već kao kod Prousta, uz lipov čaj i kekse madeleine, izvlači na površinu trenutke iz svakodnevnog života koji je prošao. Ovaj „prustovski moment“ može se osjetiti u svakom njegovom radu kojim portretira različite likove iz svoje prošlosti. Miranov Combray je sazdan od njegovih sjećanja koje minuciozno obrađuje, prenoseći rukom na papir svaki misaoni detalj zarobljen na prethodno snimljenoj fotografiji. Miran pokušava stopirati prolaznost trenutka i zarobiti ga u svom radu. Kako izgubljeni trenutak ne bi zauvijek ostao nedostupan i izgubljen autor stvara njegov simulakrum. Svako istraživanje podsvjesnog, svako pretraživanje vlastitih sjećanja uvijek stvara određenu dozu znatiželje dok ga pokušavamo tumačiti. Miran je svoja istraživanja memorije započeo crtežima iz ciklusa Zaboravljeni trenutci koji su postali svojevrsna uvertira u njegovu disertaciju nazvanu Arhiviranje memorije na granici života i smrti u sklopu poslijediplomskog studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Autor važnost prikazanog trenutka naglašava i dimenzijama svojih radova. Koristeći tehniku tuša na papiru te se prethodno služeći i akrilom želi postići dubinu. Iako sam prikaz odaje hiperrealističke tendencije, sam autor realnost svog prikaza opravdava mrljama, otiscima svog manualnog rada na papiru koji nimalo ne skriva. Ta grubost prema samom materijalu odaje energiju zavidne slobode u izradi umjetničkog djela. Tri fotografije, tri grafike, tri crteža, tri lika na svakom od navedenih medija čine simbolično trojstvo. U duhu atmosfere renesansnih sacra conversazione prikaza, osobe na Miranovim crtežima i grafikama zadržavaju određenu duhovnost, ne obraćajući se jedan drugome, kao da kontempliraju u vlastitoj tišini. Unatoč izostanku jedne središnje figure koja bi privukla pogled promatrača umjetnik oslobađa svoje djelo svake moguće hijerarhije. Djelo „Trenutak spoznaje“ portretira autorove prijatelje kao i samog autora, dok su ostala dva crteža uključila nepoznate osobe koje je umjetnik zamijetio na nekom od svojih putovanja. Crtež „Tri generacije mislioca“ daje naslutiti kako je riječ o tri generacije jedne obitelji, djedu, ocu i unuku koji se zabavljaju kartajući na plaži. Sva trojica su zaokupljena istim mislima, svi razmišljaju o kartama, a iz njihovih gesti i ponašanja autor iščitava obiteljsku atmosferu. Radovi su nastajali razvojem ideje od fotografije, preko skice u grafici do finalnog rada, tuša na papiru. Svakom crtežu je pridodana njegova istovjetna kopija rađena u drugom materijalu, kao fotografija i kao grafika. Na snimljenim fotografijama intervenira uklanjajući nebitne pojedinosti i usmjeravajući fokus na središnja tri lika. Ovakva intermedijalnost omogućuje autoru slobodu izražavanja bez nekog unaprijed razrađenog plana djelovanja.

Razmišljanja o pojavnosti paralelnih stvarnosti koje se događaju istovremeno u jednom vremenskom kontinuitetu Maja Rožman je započela još tijekom poslijediplomskog studija na Sveučilištu u Ljubljani. U nekim ranijim radovima već je bila na tragu ideje koju dodatno oblikuje i istražuje u recentnim radovima. Instalacija „Susret“ sastoji se od kompozicije „grafika“ (footprint) te stereo zvučnog zapisa vlastitog glasa. Audio podloga je sačinjena od višeslojnog otiska Majina glasa koji u jednom žamoru zvuči kakofonično. Koristeći se produktom svakodnevnog života – potplatom obuće stvara matricu za izradu otisaka. Obuća sama po sebi nema važnu ulogu u radu ove umjetnice, no otisak koji ostaje njenim nošenjem je nešto što zaokuplja pažnju autorice. Otisci pružaju uvid u ne-vidljivi dio obuće – potplat, čija je zanimljiva tekstura, ovisno o modelu, iznenadila i samu umjetnicu. Zbog grafički zanimljivog visokog tiska koji trag potplata obuće ostavlja Maja je zamislila verziju same sebe u višestrukoj stvarnosti. Poput Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza (na koju se autorica već referirala u nekim ranijim radovima) umjesto lupnuti potpeticama kako bi dospjeli u neki drugi svijet, vratili se u stvarni život, potrebno je stopalom čvrsto stati na podlogu kako bi se ostavio otisak koji može u različitim oblicima koegzistirati u višestrukoj stvarnosti. Kako sama autorica kaže „ako pretpostavim da postoje paralelne stvarnosti, ovaj bi rad bio preklapanje nekoliko njih“. Tako otisak simbolizira samu autoricu i njeno istovremeno postojanje i susretanje inačica sebe same u različitim stvarnostima. Fascinacija mogućnošću putovanja iz jedne stvarnosti u drugu implicira neku novu dimenziju. Svoja razmišljanja na tragu minimalizma provlači kroz sve svoje radove a posebno su naglašena u ciklusu „Susret“ gdje bjelina papira ne sadržava ništa osim otiska para potplata. Uzevši u obzir želju da se unutar određenog prostora, jasno naznačenog nađu svi otisci njenih potplata autorica stvara mjesto interferencije višestrukih stvarnosti. To je svijet bez ograničenja, vječite pogreške i pokušaja, gdje je moguća svaka ispravka krivih nastojanja i gdje je autorica oslobođena jednoznačnosti. Stvarnost kao vrst pojavnosti ju ne zanima samo iz vlastite perspektive već autorica posvećuje pozornost i publici te načinu na koji oni percipiraju njene radove. Postavlja si pitanja kako povezati sebe s promatračem ili kako promatraču približiti svoj rad. Je li jedina stvarnost ona koju ona doživljava ili se istovremeno odvija nekoliko paralelnih stvarnosti u kojima svi imamo drugu ulogu? Možda je odgovor u teoriji strune o kojoj autorica nedvojbeno promišlja prihvaćajući činjenicu o postojanju višestrukih dimenzija koje su oko nas, ali ih mi nismo naučili gledati. Te višestruke dimenzije ona promatra kroz san, javu, fikciju i maštu.

Kako se ne bi ukalupili u, ponekad pretenciozne, ali time pomodne okvire nekih suvremenih umjetničkih stremljenja, ova grupa autora se na vrlo jednostavan i izravan način želi približiti publici. Parafrazirajući okolinu oko sebe i svoje vlastite osjećaje i razmišljanja izražavaju se neposrednim likovnim jezikom. Ovakva imedijatnost je karakteristična cijeloj grupi što je prepoznato i na različitim likovnim manifestacijama te im je osiguralo mnogobrojne nagrade i priznanja, kao i buduće angažmane. Riječ je o iznimno talentiranim i nagrađivanim umjetnicima koji pripadaju mlađoj generaciji koja upravo stvara suvremenu umjetničku scenu. Sve četvero autora su već etablirani umjetnici koji su sa svojim radovima nastupili ne samo na domaćim već i na međunarodnim likovnim manifestacijama. Boravak na Akademiji nakon redovnog studija prolongirali su time što su svoj umjetnički razvoj nastavili i uskladili s karijerom predavača na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i u Osijeku.

Antonija Došen

MAJA ROŽMAN

“Susret” (detalj), footprint, 50x50cm, 2013.

“Susret” (detalj), footprint, 50x50cm, 2013.

“Susret” (detalj), footprint, 50x50cm, 2013.

“Susret” (detalj), footprint, 50x50cm, 2013.

„Gdje je ___dom?“, bakropis, visoki bakropis, digitalni tisak na foliju, lightbox, 70x50x10cm (svaki), 2013,

ANA SLADETIĆ

„Gdje je ___dom?“, bakropis, visoki bakropis, digitalni tisak na foliju, lightbox, 70x50x10cm (svaki), 2013,

Zastava, multimedija (video, instalacija), video - trajanje 2:35 min., instalacija - zastava zamotana u trokutastu formu, 40 x 70 x 5 cm, 2012.

MARIO MATOKOVIĆ

Ne govori ništa, ne reagiraj!, instalacija, tekstil (bijeli pamuk), 700 x 160 cm, 2013.

MIRAN ŠABIĆ

Dublji smisao, tus i akril na papiru, 215 x 150cm, 2011.

Dublji smisao, bakropis i aquatinta, 50 x 70 cm, 2009.

Trenutak spoznaje, tus i akril na papiru, 215 x 150 cm, 2013.

Trenutak spoznaje, bakropis i aquatinta, 50 x 70 cm, 2013.

„Obiteljsko, nacionalno, zabilježeno, zaboravljeno”HDLU OsijekGalerija Kazamat, lipanj/srpanj 2013.

Nakladnik: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek

Urednik: Dražen Budimir

Autor teksta: Antonija Došen

Fotografije: autori

Tehnički postav: HDLU Osijek

Grafičko oblikovanje: Davorin Palijan

Tisak: Grafika d.o.o. Osijek

Naklada: 300

Izložba je realizirana sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Osijeka i Županije Osječko-baranjske

ANA SLADETIĆ

M: +38598/185-21-58E: anasladetic@yahoo.comW: www.anasladetic.com

Ana Sladetić je rođena 1985. u Vukovaru. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti na odsjeku grafike u Zagrebu. Kao stipendistica i resident artist boravila je u Francuskoj, Njemačkoj i Sloveniji. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva dizajnera, Udruge likovnih umjetnika Samobor, 21C ICAA-a (21C International Creative Artists Association) i El Kordy. Trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Asistentica je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, odsjek za likovnu umjetnost.

MAJA ROŽMAN

E: info@majarozman.comW: www.majarozman.com

Maja Rožman je rođena 1981. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirala je 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kao stipendistica CEEPUS-a i KulturKontakta studirala je na Akademijama likovnih umjetnosti u Poljskoj, Mađarskoj i Austriji, a kao resident artist boravila je u Nizozemskoj, Turskoj i Austriji. Finalistica je i dobitnica nekoliko nagrada.Sudjelovala je na brojnim radionicama i seminarima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Njezini filmovi i video radovi su prikazivani na festivalima u Hrvatskoj, Austriji i Španjolskoj, a radovi i performansi na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno živi u Zagrebu, gdje završava Poslijediplomski doktorski studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti.

MARIO MATOKOVIĆ

M: +385 98 957 92 75E: mmatok6@gmail.comW: www.mariomatokovic.blogspot.com

Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Odsjek likovne kulture, smjer grafika. Sudjelovao je na mnogobrojnim likovnim radionicama, kao i izlagao na brojnim domaćim i međunarodnim skupnim izložbama. Od 2010. postao je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Trenutno živi i radi u Osijeku.

MIRAN ŠABIĆ

M: +385 98 955 0998E: miransabic@gmail.comW: www.miransabic.com

Miran Šabić je rođen 1986. u Brežicama, Slovenija. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek grafike, u klasi prof. F. Pare. Nekoliko puta je nagrađivan za svoj rad. Sudjelovao je na osam likovnih kolonija, te u četiri grafičke mape. Član je HDLU-a, umjetničkog kolektiva “Gluteus”, 21C International Creative Artists Association (21C ICAA) i Udruge likovnih umetnika Samobora (ULUS). Trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. A. Rašića.

MAJARožman ANASladetić

MARIOMatokovićMIRANŠabić