Za Nikola Bogdan Bogdanovićnovi.uciteljneznalica.org/PDF/arhiva autora/Bogdanović Bogdan... · "Gotski roman" ili zla sudbina Urbs a 145 Modernije verzije pesimizma 147 ... Grad

  • Upload
    hakhanh

  • View
    246

  • Download
    9

Embed Size (px)

Citation preview

  • Za izdavaa: Nikola Jankovi

    Glavni urednik: dr Duan Marinkovi

    Lektura i korektura: Predrag Raji

    Dizajn korica: Mediterran Publishing

    Tehniko ureenje: Mediterran Publishing

    Copyright za srpsko izdanje Bogdan Bogdanovi i Mediterran Publishing 2008.

    Sva prava zadrana

    (lP - KaranOrl-13al.\V1ja y ny6nV1Kal.\V1jV1 5V16nV10TeKa MaTV1l.\e cpncKe, Novi Sad

    008: 711.4 .01 (091) 113/119:711.4.01

    EOfAAHOBJ1li, EorAaH Tri ratne knjige / Bogdan Bogdanovi .. Novi Sad:

    Medite,ran Publishing, 2008 (Novi Sad: Artprint). - 184 str. > [2] str. na presavijenim listovima s tablama (ilustr .)

    : ilustr.; 21 cm. - (Biblioteka Levant; knj. 1)

    Tira 500. - Bibliografija. -Sadraj s nas!. str.: Grad i smrt; Srpska utopija; Grad i budunost

    ISBN 978-86-86689-13-9

    a) J1cTOpl1ja 1~I1BI1JI113aql1je - fpaAoBI1 6) KOCMOJIOfl1ja - fpaJlOBI1

    ISBN 978-86-86689-13-9

    COBISS.SR-ID 234629639

    tampa: Art Print, Novi Sad

    Mediterran Publishing Nikole Paia 24 21000 Novi Sad

    tel: +381.21.472.38.20 fax: +381.21.661.37.65 www.mediterran.co.yu

    e-mail: [email protected]

    Za sve informacije o ovom i drugim izdanjima Mediterran Publishinga,

    kontakt: [email protected]

    Bogdan Bogdanovi

    GRAD I SMRT lO SRPSKA UTOPIJA lO GRAD I BUDUNOST

    Novi Sad 2008.

  • SADRAJ

    Predgovor Tri ratne knjige: smrt, utopija, budunost

    GRAD I SMRT

    Da li S11lO predoseali kataklizmu?

    Za grad ili protiv grada

    Esej bez rei

    Ritualno ubijanje grada

    Zavaena seanja

    ovek-Sarajevo

    Odbrana grada

    Nova Aleksandrija ili stari Vavilon

    Semiologija destrukcije i znaci nade

    Epilog ili epitaf

    SRPSKA UTOPIJA

    Srpska utopija: Izmeu izgubljene Arkadije i nenaenog grada

    GRAD I BUDUNOST

    Izrneu strepnje i nade

    II

    17

    24

    35

    40

    46

    54

    59

    67

    78

    107

  • Grad i budunost

    Pogled unatrag

    Energetske plime i oseke

    Posturbana civilizacija - iluzija ili mogunost?

    Da li futurologija pripada prolosti?

    Energija simbola i simboloka oskudica

    Grad - metafora metafora

    Ubijanje metafore

    Povratak evropskoj paradigmi

    III

    112

    113

    116

    116

    118

    119

    121

    122

    Posle utopije 124

    Pria o dva grada 13 o

    Dve kaste 130

    Magija hijeroglifa 131

    Monodijalog ovek-grad 133

    Neproitani grad - opasna alternativa 134

    Stepeni itljivosti 135

    Pohvala metropole 137

    Moja definicija metropole 139

    Esej bez rei

    Izgubljeni grad 144

    "Gotski roman" ili zla sudbina Urbs a 145

    Modernije verzije pesimizma 147

    Zastraujue semantike tekoe 149

    Proroanstva koja se ostvaruju 150

    Izgubljeni ideal Lepog grada 152

    Razbijanje arhetipa 153

    Televizijska parafraza 154

    Povratak ulnoj eudemoniji jo jedna utopija? 156

    Princeze i tehnokrati 159

    Grad i kOSIllOS 162

    Disciplina etrusca

    Grad u energetskoj strukturi sveta

    Grad u organskoj strukturi sveta

    Grad i priroda kao jedan i nedeljiv sistem

    Matematiko-kosmoloke matrice

    Grad kao smanjeni "snimak" sveta

    Etimoloka poreenja ijednaenja

    Epilog ili prolog

    Bibliografija

    167

    169

    171

    173

    176

    177

    179

    182

    184

  • Tri ratne knjige:

    smrt, utopija, budunost

    Gradovi, kao to je Troja, koje bi neki grki junak, po-put Ahila, mogao triput iz inata optrati; pa onda gradovi u merama dosega ljudskog glasa; pa ovekom erni gradovi nalik nama salnima; pa srednjovekovni gradovi koji se sa male razdaljine i jo manje uzviice mogu u opsegu ljud-skoga vida za tren ukazati kao celina; pa gradovi, vreme-nom i nevrernenom povueni u samo jednu palatu, kao to je Split; pa mediteranski gradovi ije su ulice kao lavirinti uklesani u kaInen uglaan vekovnim migracijama i iji se prostorni planovi briljivo skrivaju od stalno preteih po--gleda gradoruitelja u mentalnoj mapi svakog njenog sta-novnika - vie ne postoje.

    Taj drevni, i sada ve anahroni pojam, rnnogo sloeniji od fizikih elemenata njegove prostorne strukture, poka-zao se kao jedan krhki istorijski, drutveni i kulturni sce-nario, pred naleton1 onih koji nisu razumeli -- a niti su to i hteli - duboku i esto mistinu lnatricu jednog naina ivota i rniljenja sopstvene egzistencije. Taj krhki siIn-boliki scenario _. Grad - hiljadama je godina graen uz stalne pretnje da e svakoga asa biti raz-oren, raz-graen, raz-bijen, nasilno raspoluen - ak i uz pon10 bogova. Tako su razoreni i biblijski gradovi i Troja. Uprkos stalnoj pretnji da e se pojaviti neki Alarih i razoriti Rim, Saladin

  • 12 Tri ratne krijige

    koji e razoriti Akru, ili Sulejman Velianstveni koji e du-navskim tokom od Smedereva ruiti gradove sve do Bea, gradovi i seanja na njih su opstajali.

    U ovom delu Bogdana Bogdanovia, koje se kod nas po-javljuje pod nazivom Tri ratne knjige, autor nas upozorava na to da grad, ili ono to bismo samo uslovno reeno, ili po navici mogli nazvati gradom, nikada u svojoj istoriji nije bio krhkiji, jer onaj drevni, kolektivni istorijski scenario iz kojeg se uvek iznova raao grad, davno je zagubljen. Upra-vo zato Grad i smrt - prva knjiga koja nas uvodi u zloslut-no pitanje koje se nikako ne moe izbei: svi znamo ta je sve pojava grada oveku donela, ali da li uopte znamo, da li ak i nasluujemo, ta nestanak grada moe u nepovrat oduzeti i odneli? Gradoomraza, koja se kao kanibalistiki poriv naglo ispoljila iz n1utnih dubina naeg sopstvenog i dugotrajueg istorijskog straha od grada, poetkom deve-desetih godina dvadesetog veka razorila je ak i ritualno - Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik, Mostar. .. lepe, vrlo lepe, najlepe gradove, rekao bi Bogdanovi. Druga knjiga, Srp-ska utopija: izmeu izgubljene Arkadlje i nenaenog grada, na univerzalniji i apstraktniji nain nas suoava sa sop-stvenom arheologijom straha (od grada); sa etnologijom naih strahova koji zadiru duboko u jezik ikosmografiju. To je onaj drevni strah koji je preplavio nae pretke kada su ugledali njima nerazumljive oblike razruene raskoi i simbola Gamzigrada. Iako je zemlja na koju su se naselja-vali u svojim straturnima beleila arheologiju i "geologiju" urbanog, izgleda da rimska urbanizacija savska-dunavskog limesa nije uspela da i po dubini teritorije trajno urbanizuje prostore dananje Srbije. Od tih arhajskih vrernena sve do danas, oigledno je da smo uspeli da izgradimo ili prihvati-mo samo neku vrstu poluurbanizacije koja dalje proizvodi

    Predgovor 13

    polugradskog oveka, olako spremnog da se grado omra-zorn obraunava sa oniln to je sagraeno. Konano, Grad i budunost, trea knjiga, kojom se nita ne zavrava, ve naprotiv, otvara pitanje budueg opstanka urbane civiliza-cije, uvodi itaoce, preko neumoljivih podataka i zastrau-juih zakonitosti velikih brojeva, u preispitivanje sopstve-ne odgovornosti prema monstruoznim pseudourbanim strukturama koje su stvorene u poslednjih sto godina.

    Tri ratne knjige - tri povezane prie o gradu u ovim na-dolazeim neizvesnim vremenima, ostavie itaoce sa vie nedoumica i pitanja nego to e ponuditi odgovore i ree-nja. Jo jednom nas Bogdan Bogdanovi vraa na poetak - na simbole - smrt, utopiju, budunost; na miljenje o sop-stvenoj egzistenciji, i to kroz ideju grada; kroz ideju iji se istorijski scenario uz velike napore moe obnoviti - samo ako se obnovi ljubav prema gradu.

    Duan Marinkovi

  • Grad i smrt

  • Da li smo predoseali

    kataklizmu?

    Od est kratkih eseja koje itaocima nudim, tri bi se mo-gla pribrojati urbanologiji, jedan bi pripao politikoj se-miologiji, ako takva postoji, dok je jedan neka vrsta stripa - crtaki esej bez rei. Svi zajedno ine konceptualnu celi-nu koju tajanstvene niti povezuju sa spoljnilTI dogaajima. Pokuau, najpaljivije to mogu, da te niti obmotam oko prstiju i da ih izvuem na videlo a da ih ne pokidam.

    Na poziv vlade bive Socijalistike Republike Hrvatske, godine 1977, otpoeo sam rad na projektima za ureenje spomen-kompleksa na Dudiku u Vukovaru, na mestu gde su ustae, u Drugom svetskom ratu, streljale Srbe i politike neprijatelje, uesnike i simpatizere pokreta otpora. Bio sam u to vrerne ve na izmaku svoje aktivne graditeljske karijere i uivao sam izvestan ugled. Uredio sam bio mno-ge sline prostorne celine irom bive Jugoslavije. Tim ud-nim poslom poeo sam se baviti jo II svojoj graditeljskoj mladosti. Shvatio sam da mi ova vrsta arhitekture prua daleko vee stvaralake slobode no, recimo, podizanje on-danjih sumornih socijalfunkcionalistikih naseobina.

    S obzirom na munu istoriju Drugog svetskog rata na jugoslovenskim prostorima, i na obostranu traginost

  • 18 Tri ratne knjige

    ljudskih sudbina, nastojao sam da izbegnem nadmetanje uspomena. Odabirao sam nadetnike inatkonfesionalne simbole, trudei se da ostanem to dalje od ideo-politikog znakovlja. Inspiraciju sam esto traio u arheolokim materijalima; zalazio sam sve dublje u svet arhainih pra-slika; tragao sam za prastarim imaginativnim matricama. eleo sam da u okvirima opteljudskog, pretpostavljenog "antropolokog seanja" obeleim i rat i smrt, pobednika i pobeene i, razume se, pre svega neunitive radosti i-vota. Tad sam u njih verovao. Moje panteistike formule nisu uvek svima bile po volji. Ali, s obzirom na zamrenost teme izapaljivu delikatnost, esto su se ba one pokazivale kao jedino mogue. Valjda zato i nisam imao veih smetnji u radu.

    Ali, godina poznih sedamdesetih, kad sam se prihvatio pomenutog zadatka, nisam krenuo uobiajenim postup-kom. Nisam poeo sa antikvarskim preliminarijarna koje su se kad je Vukovar u pitanju nametale same od sebe s obzirom na blizinu, vuedolskog lokaliteta. uvena vuedolska tronona golubica mogla je biti izvrsna poetna likovna metafora i iz nje su se dale izvui bogate seman-tike arhitektonske serije. Meutim, ni sam ne znam zato, nalazio sam se u stanju nekog neodredivog nemira: crtao sam, crtao, crtao neto to bar na prvi pogled nije imalo veze sa zadatkom. Bio sam, u stvari, rasejano ponet jed-norn Geteovom arhitektonskom zabavOlll koju u, da bih bio razumljiviji, morati podrobnije da opiem.

    Naime, ko je paljivo pratio datume Geteovog kretanja po Italiji, mogao je da zapazi karakteristinu prazninu iz-meu 18. i 22. maja 1787. Ta tri nezabeleena dana proveo je prouavajui II Pucllolu jedan neobian fenomen koji se, sarn od sebe, zabeleio na ostacima tamonjeg hrama Jupitera Serapisa. Na osnovu nekoliko sitnih znakova Gete

    Grad i smrt 19

    rt!V~~~ ~----------~----- -----------------~I

    13. Jstpiltrttmpel in PfY.??uoli

  • 20 Tri ratne knjige

    je postavio smelu teoriju koju je odluio da obelodani tek posle etiri decenije. Zakljuio je da je u neko nepoznato doba, valjda na poetku srednjeg veka, vulkanska erupci-ja promenila itav krajolik, a kiom i tuom pepela zasula hraIn do polovine visine stubova. U predvorju se, samo od sebe, nainilo jezerce koje se zatim dugo jo napajalo iz oteenih antikih hidrotehnikih vodova. Dodue, u Ge-te ovo vreme ostaci hrama su bili ve otkriveni i raieni, ali se ovaj mali geoloko-arhitektonski roman, uz pomo neznatnih tragova i uz pomo mate, dosta uverljivo mo-gao sklopiti u celinu. Objanjenja su propraena i crteima koje je nainilo "ein so freundlicher als geniai = gewandter Baumeister", ije ime nije ostalo zabeleeno.

    Dugo sam posmatrao taj vet klasicistiki crte hrama prikazanog u tri vremenske faze. Oseao se, nesumnjivo, napor kapriciozne fantazije da se jedna graevina name-njena dugom trajanju proceni i kao prirodni fenomen i da se prostorni smisao arhitektonskih oblika proiri i produbi apstrakcijom vremena. Nabacujui prve skice za vukovar-ski memorijal, ko zna zato, poveo sam se za Geteovom sanjarskom metodom, i stao sam iscrtavati obrise graevina i gradova koje sam, zatim, na sukcesivnim skicama, zatrpavao kiama plamena i pepela. Ostavljao sam samo vrhove gotskih arhitektonskih masa i pratee pinakle da tre iz zemlje. Ova neobina arhitektonska alegorija, iji smisao nisam razurnevao, drala rne je zarobljenog bar dva-tri meseca, i poto je vreme ve bilo prilino odmaklo, ja sam iz rnnogobrojnih skica izveo i konane oblike spo-menika. Ko god je paljivije OSlnatrao konuse od granita i bakra na Dudiku, in1ao je prava da ispod njih zamisli itav jedan zatrpan grad.

    Svojim investitorima nisam otkrio Geteovu metodu, ve sam im ponudio prihvatljiva tumaenja. Rekao sam im da

    Grad i smrt 21

    je spornenik arhitektonski svedena metafora trajanja, da simbolino sueljava prolost i budunost, pri emu je bu-dunost bila ba ona arobna re koja sva vrata otkljuava. Sudbina je, kao to znamo, ponitila sva moja javna obja-njenja, a otkrila i potvrdila skriveni tragini smisao crtea. Uzgred reeno, te sam preliminarne crtee, smatrajui ih bezazlenim proizvodom mate, izlagao i publikovao bez ustruavanja (galerija "Spektar": Aranelovac, Zagreb, Su-botica, 1982 ... ili Arhitektura/Urbanizam, Beograd, 1983; World Architecture, London, 1990). Slovenaka revija Ab (Arhitektov bilten, 1990) stavila je na naslovnu stranu re-produkciju spomenika i prekrila je jednom od mojih skica, tako da se dobila zastraujua vizija sruenog Vukovara, bar godinu dana pre no to je ovaj nesreni grad stvar-no bio poruen ... Da li SIno svi ve bili nekako potInulo, odozdo natopljeni crniln parapsihikim slutnjama?

    Ne verujem u parapsihike fenomene. Ipak, bie da je neka podsvesna urbanoloka zamisao uporno pratila moju crtaku igru. Imam za to i nepobitan dokaz. Jedno preda-vanje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, godine 1979, iz koje, tada, jo nisam bio istupio, bilo je posveeno gra-diteljima i ruitelj ima gradova i veitoj, gotovo okultnoj dijalektici urbanog i antiurbanog kroz istoriju civilizaci-je. Uvaeni akadelnici nisu ba pribrano pratili moje rei. Uostalom, i sam sam bio zbunjen bizarnim ekstrapolaci-jama koje sam iznosio i koje su, celu jednu deceniju pre pada Berlinskog zida, nagovetavale velike migracije si-romatvorn izbezumljenog stanovnitva prema zapadnim metropolmna. Predvidao sarn, izgleda, neku novu Seobu naroda. Predavanje sam uskoro i objavio ("Za grad i pro-tiv grada", ovek i ivotna sredina, Beograd, 1979/6). Ovog leta tekst je bez ikakvih izmena objavljen u Parizu ("La ville ravagee", Lettre internationale, 33, 1992). Redakcija

  • 22 Tri ratne knjige

    nije izala u susret mojoj molbi da pridoda i godinu prvog

    objavljivanja sa objanjenjem, laskavim po mene, da bi svi

    mislili kako je tekst antidatiran. Danas i ovde ponovo ga objavljujem pod prvobitnim naslovorn.

    Sledei ogled u ovoj knjizi, "Ritualno ubijanje grada", pi-

    san je u traginim uslovima dananjeg trenutka. Proitan

    je ovog prolea (april 1992) na antiratnoj i antinacistikoj

    tribini Beogradskog kruga, zatim je vie puta uzastopno

    prevoen i objavljivan. Ovaj muni i istinoljubivi tekst, kao

    to e italac lako utvrditi, neposredno proizlazi iz pret-

    hodnog, a pomalo i iz zloslutnih crtakih serija, i jedina je razlika u tome to su se hipoteze urbanoloke mate na

    zastraujui nain potvrdile. Da bih upotpunio svoje lino

    svedoenje o uzburkanirn stanjima duha u jednom svire-

    pOlU razdoblju, smatrao sam umesnirn da u knjigu uvrstim

    jo i tri mini-rasprave, koje se, pretpostavljam, skladno ali depresivno uklapaju u celinu. Jedna je o ruiteljima uspo-mena, a druge dve su o poruenim linim uspomenama.

    J er, u meuvremenu, pored Vukovara, razoreni su i Mostar i Sarajevo, divni gradovi, koje sarD, kao i Vukovar, smatrao svojim paralelnim zaviajima ... Dananje beleke o Sara-

    jevu ukrstio sam sa belekama iz sedamdesetih godina,

    posveenin1 lepoti i mudrosti orijentalnih gradova i koje

    sada ne n10gu iitavati drukije do sa dubokim duevnim

    bolom.

    (Avgust, 1992)1

    Knjiga Die Stadt und der Tod (Wieser Verlag, Klagenfurt-Sal-cburg) pojavila se u martu 1993. (drugo izdanje: septembar 1993). Neto docnije i na srpskom u Zagrebu, pod autorizovanim naslo-vom Grad kenotoj (izdava Durieux, 1993). - Pojedinani eseji, pre pojave knjige i posle, objavljivani su, odnosno prevoeni, ovim re-dom: "Ritualno ubijanje grada" - Borba (28. IV 1992); Druga Srbija (Beograd, 1992); El Pais (23. V 1992); Il Manifesto (jun 1992); Sven-

    Grad i smrt 23

    ska Dagbladet (6. VI 1992); Salzburger Nachrichten (14. VIII 1992); Die Zeit (18. IX 1992); Lettre internationale (jesen 92); Lumieres de la ville (nov. 92, 6); The New York Review (27. V 1993); Trouw (Ho-landija, 5. VIII 1993); Information (Danska, septembar 1993); La guerre en ex-Yugoslavie (Editions Esprit, Pariz, 1993). "Zavaena seanja" - na srpskom: Pacifik (novembar 1992). Zatim, El Pais (29. XII 1992); Peuples Mediterranees (61, okt.-dec. 1992), i jo jednom na naem jeziku: Intelektualci i rat (Beograd, 1993). "ovek - Sarajevo" - na molbu redakcije napisan je za asopis La Regle du Jeu, gde je i objavljen (jan. 1993,9). "Odbrana grada - Pismo sarajevskim prijateljima" - tekst je napi-san za sarajevsko Osloboenje, gde je verovatno i objavljen. Pojavio se jo na panskom, nemakom i francuskom: El Pais (25. II 1993); Basler Zeitung (17. III 1993); Les Temps Modernes (jun 1993,563). Proirenom srpskom izdanju knjige, meutim, pridodajem jo dva teksta, koji se logino, mada verovatno uzaludno, nastavljaju na oglede o sudbinama osuenih gradova. Prvi, pod naslovom "Nova Aleksandrija ili stari Vavilon", objavljen je u nemakom prevodu (berlinski Tageszeitung, 15. V 1993), zatim se pojavio u skraenom obliku u beogradskoj Republici (16-30. VI 1993), a nedavno i u prvom broju nove francuske revije Transeuropeen. Drugi je napisan na molbu direktora Centra za savremenu kulturu (Centre de Cultura Contempor~lllia de Barcelona) da bi posluio kao jedan od predgovora za veliku izlobu snimaka gradova iz vaz-duha. Sada je, pod naslovom "Semiologija razaranja i znaci nade", prvi put objavljen kao nezavisan ogled. (Oktobar, 1993)

  • Za grad ili protiv grada

    U drevnim fondovima ljudske mate izgleda da je bilo manje mesta za nenost i za ljubav prema gradu no to je bilo prostora i podsticaja za sasvim suprotna oseanja odbojne nelagodnosti, prezira i, pre svega - straha ... U velikim mitovima, u uvenin1 spevovima, u sagama i ska-skama - ako je suditi samo prema onome to je do danas ostalo zapisano -krije se zastraujue mnogo gradorui-lake ovekove strasti. Proitajmo paljivo Bibliju pa emo, ne bez uenja, konstatovati koliko je srdbe i gneva sta-rozavetnih proroka sabijeno u anateme baene na gradove. Prema najdramatinijim saoptenjirna Biblije, i sam Jehova je s netrpeljivou gledao na gradove, i ak zazirao od neke njihove nevidljive snage. Boanska odluka o velikom poto-pu doneta je prvenstveno zato da bi se zatro jedan opako ohol i opasno moan grad ... Ali je i Kuran, isto tako, bio knjiga gradoomraze; i u Kuranu je mnogo kletvi, pretnji ognjem i maem, rnnogo nestrpljive enje da se svi gra-dovi sveta pretvore u prah i pepeo ... Indoevropski spevovi nimalo ne zaostaju za semitskim svetim knjigama. Poevi od Rg-Veda do germanskih epova ranog srednjeg veka, ukljuujui u ovaj vremenski raspon i dinu llijadu u spevovima je, i pored sve pesnike lepote, ipak, odve na-gOlnilano neobjanjivih gradoruilakih poklia!

    Sigurno se moe zakljuiti da se iza tih starozavetnih proroka, kao i iza destruktivne energije naih predaka, pri-

    Grad i smrt 25

    krivao, pre svega, strah od grada, strah od nepoznate poja-ve i od njene imanentne magijske snage. U llijadi i u prii o trojanskom konju, dubinski sloj fabule, kad se paljivo odvoji od narodski prostodune Homerove interpretacije, svodi se na to da su i Odisejevo lukavstvo i Epejeva maj-storija predstavljali neku vrstu grke kontramagije, iji je osnovni cilj bio da poniti unutranje moi grada i, u kraj-njoj liniji, da ahajske junake oslobodi straha od nepozna-tih ini zidova gordog Iliona.

    Gradovima ne preti opasnost Gradovima danas ne preti opasnost od grado omraze -

    jer ko bi u naenl vremenu naao razloga da u sebi podsti-e uspavane gradoruilake nagone? Ali, ako se dananji ovek vie ne plai grada - bar prividno ga se ne plai! -sada je, najednom, gradove poelo ugroavati grozniavo gradoljublje. Iz enje za gradom, a u stvari mnogo vie iz oajanja, u ovom trenutku, prema velikim svetskim varo-ilna, bogatim, polubogatim i sasvim siromanim - teku mnoge lokalne "seobe naroda". Mislim da je svaka od tih "seoba" demografski daleko zamanija od one koja je u protogrkim vremenima, u takozvanim mutnim vekovima uinila da Ahajci stignu sve do maloazijskih prostora. No, ve u najblioj budunosti, te "seobe naroda", jo uvek pri-krivene i nevidljive, bie vee i monije no to je bila ona velika seoba koja je, dva milenijuma posle razaranja Troje, unitila Rim i mediteranski svet bacila u potpun haos ...

    Dodue, malo je verovatno da e ljudske mase, koje sada nezadrivo pristiu u gradove, njih paliti i pretvarati u ru-evine. Pa ipak, implozija stanovnitva razara gradove, ili bar potpomae njihovo samorazaranje: gradovi rastu do nenormalnih, malignih razmera; pred narna je jedan ve

  • 26 Tri ratne knjige

    uveliko vidljiv ili bar lako zamisliv svet nabreklih, febrilnih gradova, jedna nepovratno zagaena graevinska magma u stalnom raspadanju, u povremenom obnavljanju, jedan itav svet pritisnut surim betonskim oklopom!, No, i to je samo poetak, a ne kraj procesa. Nasluuju se jo sumor-nija obzorja, jer dananja demografska implozija upuuje i na neke mnogo finije, tee uhvatljive vidove nestajanja grada no to su samo implozijama podstaknuta rasprska-vanja fizikog tkiva i siloviti naleti ekspanzije gradskih te-ritorija. Taj dekadentni, ali i kobno neizbeni tok koji prati fiziku i prostornu dekompoziciju grada zasniva se na sve oiglednijem prekidu optenja izmeu oveka i sredine u

    kojoj se naao.

    Razumeti i voleti grad Grad razurneti i grad voleti to su reverzibilni odnosi;

    voliino ono to razumemo, a plaimo se onoga to ne razu-memo. ovek koji pristie u gradove, isto kao i onaj koji je ve tamo, emocionalno nema vie ta gradu da ponudi, i to ne zato to to ne bi eleo, ve zato to to i ne moe. Kome, odnosno emu nuditi svoja oseanja? Neemu to je bilo grad ili, u najboljem sluaju, neemu to prestaje da bude grad, a to sam ovek ne uspeva vie ni da vidi jasno, ni da registruje kao to treba, to sve tee identifikuje, i to sve lnanje adekvatno i sve hipotetinije "preslikava" u svojoj

    svesti? Jedno malo proveravanje, obavljeno pre nekoliko godi-

    na, pokazalo je da jednu istu gradsku "pistu" (recimo, Ba-novo brdo - Optina Novi Beograd) dvadesetak uesnika istraivanja "preslikava" na dvadesetak sasvim razliitih, meusobno gotovo sasviln nespojivih naina. Uesnici, studenti arhitekture, ve uvebani da dobro uoavaju

    Grad i smrt 27

    gradske pojave, i pri tom upueni jo i na paljivu intros-pekciju, odabirali su potpuno disparatne iseke gradskog pejzaa, razliite i sasvim line arhitektonske objekte -"simbole", vrlo raznolike tipove malih gradskih "dogaaja", koje je isto tako trebalo registrovati i klasifikovati, da bi se, najzad, u sumi kolektivnog prikaza, iskazao jedan kraj-nje neusaglaen, potpuno difuzan emotivan odnos. Teko je zamisliti mlade graane srednjovekovnog Nirnberga, ili renesansne Firence, toliko neodlune kad treba da obelo-dane rnentalnu sliku svog grada, i da odrede da li svoj grad vole ili ne, i ta u njemu vole! ...

    Dodajmo da je predmet ispitivanja bio jedan relativno jasan i svirna vrlo dobro poznat gradski entitet, i jedna tip-ska i za sve identina pista, kojom je svaki i pre toga pro-lazio ve mnogo puta. Zamenimo, za trenutak, taj teorijski uproen iseak elementima onoliko kornplikovanim ko-liko to u stvarnosti jesu: zamislimo na megalopolitenskim povrinama dananjeg sveta stotine hiljada, milione "pista", esto i sasvim sluajnih, iz dana u dan neponovljenih i ne-ponovljivih, i svu onu agresiju uzgrednih, bezvrednih, pra-znih, i ba zato 'razornih "informacija" koje se "gradskim trkaima" modernog doba u toku dana srue na glavu! ta se uopte oekuje, pod takvim realnirn uslovima ivljenja, da ovek, u granicama svojih prirodnih mogunosti, a pre svega u ogranienim mogunostima svojih ula i svoje fi-zioloke orijentacije, vidi, da razjasni u jednoj za njega ve potpuno fiktivnoj sredini nepostojeeg grada u kome ivi? I ta onda da zavoli, i za ta emotivno da se vee? ..

    Fizioloka granica poimanja sredine Fizioloka granica do koje ide ovekovo poimanje svake

    sredine, pa i gradske, data je, jednom zasvagda, ustrojstvom

  • 28 Tri ratne knjige

    i merama samog oveka. Nikakvo mehaniko produava-nje mogunosti kretanja, nikakvi nasilni, dodatni "kilo-metri na sat", niti bilo koja vrsta iluzionistikog "vienja" grada pomou televizijske kamere, nee nadoknaditi vred-nost saznanja o neposrednom, istinskom prisustvu oveka u gradskom prostoru koji poznaje, i koji mu samim svojim postojanjem (mislim na tradicionalna, plemenita ouvana gradska jezgra) prua ansu da na zadovoljavajui nain odgovori na ona veita ljudska pitanja koja glase, kao to znamo: ko sarn, ta sam, gde sam, i zato sam tu gde sam?

    Jedan vrlo sloen i plodan saznajni odnos, zasnovan na sasvim novim mogunostima optenja oveka sa nepo-srednim okrujem, otpoeo se zakonom erno uspostavljati ve od najranije pojave prvih gradova. Bilo je to, pre sve-ga, zbog toga to je grad sam po sebi kapitalna tehnika alatka, superiorna u odnosu na sve druge prethodne alatke - ali i zbog toga, i jo vie, to se grad odmah pokazao i kao nova "alatka miljenja". Pojavio se, najednom, jedan saznajni analoki model kakav nikada ranije nije posto-jao. Na primer, tek od pojave grada, pa nadalje, ovek sebe samog rnoe da vidi retrospektivno, i da gotovo opipljivo konstatuje tokove svoje sopstvene sudbine, onako kao to moe da razjanjava i sudbinske etape svojih gradova. U naelu, pre pojave grada, ovek je bio aistorino bie, i to ne samo zbog toga to se dve nove pojave, "grad" i "pismo", uglavnom preklapaju, ve i zbog toga to je sam grad, im se pojavio, bio jedno svojevrsno, mono, nadjeziko pismo - sloena i dragocena ideografija, koju i dan-danas (a to vai i za najstarije ostatke gradova) ak i moderan ovek, ako eli, i ako se elernentarno potrudi, moe bez velikih tekoa da proitava!

    Grad i smrt 29

    Gradoruilaki nagoni Ideja o tome da je grad uopte, i svaki grad posebno,

    sloen metaforiki sistem, utkan u najdublju potku sve-sti civilizovanog oveka, otvara, u uslovima tragine kri-ze grada, jedno zlosutno pitanje koje se nikako ne moe izbei: svi znamo ta je sve pojava grada oveku donela, ali da li uopte znamo, da li ak i nasluujemo ta nesta-nak grada moe u nepovrat oduzeti i odneti? '" Jer, ako je grad nenadmaan nanos uspomena koje, po pravilu, da-leko prevazilaze mellloriju samo jedne nacije, rase, jezika (u nama, graanima Beograda, jo uvek su aktivne, mada i u najsiunijem vidu, "uspornene" keltskog, rilllskog, ma-arskog, turskog Beograda, i mi ih s pravom prihvatamo kao svoje!) - onda ta sve moe da znai, ta sve donosi, i ta donosi rasturanje tog dragocenog depozita "antropo-lokog seanja"? Ne odnosi li to sa sobom jedan dobar, pa ak i bolji deo ljudskog bia uopte?

    Da li se uopte mogu zamisliti varijeteti neke nepoznate civilizacije u velikom, komarnom "carstvu grada bez gra-da"? Mislim da bi suavanje, ili ak potpuno ukidanje mo-gunosti za neposredno optenje oveka i sredine (sredine koju ovek vie ne "deifruje", ne "proitava", pa samim tim i ne razume!) - vrlo brzo otvorilo put ka nekoj naopakoj "civilizaciji" glosolalije, u ijim lavirintima nije teko vi-deti silne mogunosti za divljanje sredstava lnasovnih in-formacija i masovnog zavoenja. Nedostatak pravog isto-riciteta, vezanog za organske, zdrave, nerazbijene gradske entitete, ljudskim ulima samerljive i proverljive, morao bi se kad-tad nadoknaditi I11irijadarna pobrkanih, prividnih, nametnutih, sugerisanih "seanja" i svakovrsnim rnalim, arbitrarnim "istorijama", vezanim za sektake Inini-kultu-re, za mini-morale i mini-un1etnosti ... Dodajmo jo, kao

  • 30 Tri ratne knjige

    logian produetak opteg "pometenija jazikov", i rafinira-ne i manje rafinirane skale nasilja, razne vidove udruiva-nja u udarne opore, od huliganskih do crvenobrigadir-skih", i njihove podvige, sve do krvavih endemikih malih gradskih ratova - pa emo imati pozamaan, i sasvim do-voljan spisak elemenata na osnovu kojih bi se slika novih, gradoruilakih nagona za koje smo se prerano obradovali da su u nama nepovratno uspavani - mogla bez veih te-koa sastaviti.

    U mnogobrojnim, danas jo sreom sporadinim mani-festacijama rnodernog divljatva, uvek postoje nagovetaji prikrivenog, ili ak i sasvim neprikrivenog straha moder-nog "gradoruitelja" koji besno i razdraeno reaguje na sredinu koju ne moe mentalno da "preslika". Neto kao da nas opet upuuje na panine gradoomraze starozavetnih proroka, ili ratnika kliktanja ka1ifinih konjanika. Samo, izmeu ondanjih situacija i dananjeg trenutka postoje, pored minimalnih slinosti, i vrlo velike sutinske razlike, i to - na nau tetu. Proroci su proklinjali tue gradove, ka-life su palile tue gradove, vandali su ruili tue gradove, a ti isti gradovi, ili njima slini, onda kada bi postali svojina osvajaa, uspevali su da svojom plemenitom snagom na-metnu ruiteljima svoju logiku, i da ih, po pravilu, svega za nekoliko uzastopnih generacija pretvore u mirne, mudre i srene graane. Grad koji se danas pred naim oima sam rastura, ali upravo zato postaje sve straviniji, i, naalost, sve jai - pojava na koju moderan ovek reaguje negativ-no, poevi od filozofske rezignacije do subinteligentnih regresivnih eksplozija divljatva - ne obeava, ba nilnalo, da e bilo koga, u skoroj ili daljoj budunosti, oplemeniti i preobraziti u mudru jedinku.

    Grad i smrt 31

    ta je veliki grad? Kad izgovorim re grad, zvuk te lepe i pomalo anahro-

    ne oznake stalno n10je rnisli upuuje na gradski entitet razumnog, fiziki sagledljivog stasa, na neku konceptual-no obuhvatljivu celinu, na raspoznatljivu linost grada ... Predstave o tome ta je "normalan", ta je veliki ili, ak, ta je suvie veliki grad, tokom istorije se nisu drastino me-njale. Kleonovu Atinu Sokrat je proklinjao kao grad koji je dostigao svoju punu veliinu, pa poto se dalje razvija i ra-ste, on u stvari poinje da se raspada i da trune ... ideja, bez sumnje, krajnje moderna! Tadanja Atina, sa svojih 130 do 150 hiljada stanovnika, za mnoge je Grke predstavljala varo na gornjoj granici snoljive veliine, koja, ako nasta-vi da raste, moe dovesti u pitanje funkcionisanje itavog sistema polisa ... Na drugoj strani grkih procena, veliki Vavilon se inio kao sasvim monstruozna pojava. Aristotel je zaVavilon rekao da i nije grad (polis) ve nacija (ethnos), dakle, "obzidana nacija", pa ipak, prema dananjinl proce-nama, ovaj velegrad je mogao imati najvie izmeu 300 i 700 hiljada stanovnika.

    Na neki nain, stvari su od davnina bile dosta jasne. Za Grke je odredba veliine grada bila samo utoliko smislena ukoliko je stvarno bila u funkciji graninih mogunosti neposredne, neometene komunikacije oveka sa sredi-nom. Taj princip vrlo precizno objanjava i uvena Ari-stotelova metafora da grad treba da bude veliki onoliko dokle dopire ljudski glas! ... Naelo je jednostavno, inarna danas sasvim lako razumljivo, i ako bismo poeleli da ga primenimo II naem vrelnenu, dospeli bismo, bez veih tekoa, do uglavnom ve definisanih, pa ak i popularnih Inodernih ideja o federalizaciji velikih gradova, i do pred-loga za njihovo ralanjavanje na mnoge desetine i stotine

  • 32 Tri ratne knjige

    malih, demokratskih, samoupravnih "gradskih gradova" u

    merama dosega "ljudskog glasa", znai, u merama dogo-vora i sporazuma! I to je, bez sumnje, bar za sada i jedini stvarno zamisliv nain odbrane grada od potpunog i hao-tinog raspadanja. Ali, u odnosu na mogunosti dananje

    urbanistike prakse, ni taj jedini moguni scenario nije sa-

    svim besprekoran ... Prosto zato to je svaki pravi grad, pa

    i mali "gradski grade

  • 34 Tri ratne knjige

    govornost. Ako niim drugim, onda odgovornost sa strunjacima treba podeliti bar nedvosmislenim odgovorom sa da ili sa ne, odgovorom na sasvim jednostavno pitanje: ho-emo li uopte grad spasavati, ili to vie i ne elimo?

    Ako smatramo da je dezintegracija grada nezadriv tok stvari, koji se ni na koji zamisliv nain vie ne moe zausta-viti, i ako u ime neke perverzne "modernostt smatramo da grad uopte i ne treba braniti, jer je svoju ulogu zavrio, onda bi i to, isto tako, morala biti fundirano doneta pre-suda. I morali bismo, pri tom, tano razjasniti ta takva presuda stvarno donosi i, pre svega, ta odnosi ... Razu-me se, nimalo ne odbacujem mogunost da e generacija sutranjeg dana ipak morati nekako iveti izvan tradicio-nalnih okvira gradske sredine onako kako je mi danas jo uvek shvatamo. Ali kako e izgledati taj ivot u mutnim horizontima zabetoniranog Izgubljenog grada, i to jo u uslovirna manjeg energetskog bogatstva, ili ak u uslovima energetskog siromatva - i kako e se taj nain ivota re-flektovati u osetljivom unutranjem ogledalu ovekovom, za to, priznajem, ja nikakav drugi scenario u glavi nemam sem onoga to sam ve rekao o "civilizaciji glosolalije" ...

    ~------------------"--------------------,-----------~--~

  • Esej bez rei

    , I

    -------, ,--

  • Ritualno ubijanje grada

    Razmiljam o jednoj od mnogobrojnih abnormalnosti dananjeg graanskog rata. Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalae kao jedan od prvih ciljeva, moda i kao prvi - ruenje gradova. Civilizovani svet e, ranije ili kasnije, s ravnodunou slegnuti ramenima na naa meusobna klanja. ta bi drugo? Ali ruenje gradova nee nam nikada zaboraviti. Bierno - i to ba mi, srpska strana - biemo upameni kao ruitelji gradova, novi Huni. Uas zapad-nog oveka je razumljiv. On ve vie stotina godina ak ni etimoloki ne razdvaja pojmove "grad i "civilizacija". Besmisleno ruenje gradova on ne moe, ne urne drukije shvatiti do kao manifestno, siledijsko suprotstavljanje najviim vrednostima civilizacije.

    Da ne zaboravimo jo jednu dijabolinu okolnost! U pi-tanju su lepi, vrlo lepi, najlepi gradovi: Osijek, Vukovar, Zadar; sada su na redu Mostar i Sarajevo. Udar na Du-brovnik - uasavam se da to kaem, ali moram - bio je na-merno US111eren na primerak izuzetne, gotovo simboline lepote. Napadai podseaju na ludaka koji lepoj eni baca u lice sonu kiselinu i pri tom joj obeava novo, lepe lice! Da nisu u pitanju SaIna podsvesne konfuzije primitivaca, dokazuje namera da se porueni barokni Vukovar obnovi u nekom nepostojeem srpsko-vizantijsk01n stilu. Ova, oz-

  • Tri ratne knjige

    biljno obeana, krajnje neozbiljna arhitektonska skalame-rija opet otkriva vrlo mrane pobude ...

    Kad bi nai teolozi bili malo vispreniji, priu o srpsko-vizantijskom Vukovaru shvatio bih kao najavu nebeskog Vukovara koji je slete o na zemlju da materijalno obelei privremeno sredite obeane nebeske Srbije. Meutim, ako zamisao da se nasilno promeni linost jednog namerno ra-zorenog grada posmatramo jednostavnije, onda vidimo da je u pitanju samo suluda ratnika ideja, kao to je, recimo, bila zan1isao da se stara Varava pretvori u prah i pepeo e da bi se, na tonl istom mestu, jednom sagradila nova tev-tonska Varava.

    Godinama sam razraivao tezu da je jedan od moto-ra uspona i propadanja civilizacija veita, avgustinovska, manihejska ... zato ne bi bila? .. pria o neprestanoj bor-bi izmeu gradoljublja i gradoomraze, u svakom trenutku istorije, u svakoj naciji, u svakoj kulturi, u svakom oveku. I tako, bavio sam se in abstraeto opsesivnom temom; svi su znali da je sa posebnim gutom razraujem irazvijam. Studenti su me rado sluali, a pomalo se i smej ulj ili. .. eto, sad poinje "ono njegovo". A onda, doao je trenutak da prestravljeno shvatim kako je ba "to moje" sada najed-nom doista dolo na red.

    U nizu rituala ubijanja, sopstvenim oima gledam i ri-tualno ubijanje gradova. Gledam ubice gradova u ivom uzorku. Zamislite da sam mogao da studentima prikaem jednog Vuurevia, ljivananina, Biorevia ... ak su im i buena lnitska! Kako bi se tek dobro, uz njihovu pojavu u anlfiteatru i uz njihove rei, objasnila mrana strana prie o dobrom pastiru i zlom gradu, o Sodomi i Gomori, o ma-gijskom ruenju zidova jerihonskih, o lukavstvima vojnog maga Epeja i o ruenju gordog Iliona, ili o kletvama zapi-sanim u Kuranu da e svi gradovi sveta biti porueni, a ne-

    Grad i smrt 37

    posluni graani pretvoreni u majmune. Ne sumnjam da bi pomenuti dananji velemajstori ruenja rado i bestidno objasnili svoje motive. Moda bi ih ak i sa ponosom izneli na videlo. Jer, od kada je sveta i veka, gradovi se rue u ime "vrstih ubeenja" i vajnih viih, najviih, najstroih mo-ralnih normi, verskog, klasnog i rasnog reda ...

    Gradomrzitelji i gradoruitelji nisu vie samo knjiki fantomi; oni su ivi fantomi; oni su meu nama. Ostaje za razmiljanje: iz kojih li su se dubina poremeene narodne due ispilili i kuda su krenuli? Na kojim li se pobrkanim prenosnicama zasnivaju njihove predstave? Koje li ih i kakve slike opsedaju ... koju li morbidnu slikovnicu preli-stavaju? Oigledno je da njihove "slikovnice" nisu idilian album gradske memorije. Primitivac teko prima da je ita moglo biti "pre njega"; njegova je etiologija jednostavna, iskljuiva i jedna jedina, pogotovo kad je dobro sistematski obraena usmenim kafanskim didaskalijaIna.

    Priznajem da je pojave o kojima govorim teko opisiva-ti. One su moda ispod praga mogune deskripcije. Zato molim da ova razmiljanja prihvatite samo kao neku vrstu line crne gnoze koja mi dozvoljava da, uz malu pomo in-tuicije, u duama primitivaca potraim neto slino onom prastarom, arhetipainom strahu od grada, kakav se da na-slutiti u najstarijim osvajakim spevovima. Samo ... davno, pradavno, bio je to ipak "sveti strah", dakle, regulisan, za-dran strah. Danas lnoe biti rei samo o raspojasanim re-vandikacijama najnieg mentalnog habitusa. ini se da u uspanienim duama gradoruitelja oseam zlu nakostre-enost prema svernu to je gradsko, dakle, prema sloenim semantikim serijama duha, morala, govora, ukusa, stila ... Podsetiu da re urbanitet, poev jo od etrnaestog veka pa sve do danas, u najvanijim evropskim jezicima ozna-ava uvek isto: uglaenost, artikulisanost, usaglaenost mi-

  • Tri ratne knjige

    sli i rei, rei i oseanja, oseanja i pokreta, ... itd. Pa kad neko ne urne da se podredi zakonima urbaniteta, najlake mu je da urbanitet jednostavno - prekolje.

    Sudbina Vukovara, Mostara, Baarije zloslutno me podsea na mogunu sudbinu Beograda. Ne, ne mislim da e se pojaviti neki novi, neki drugi ruitelj i, neki tui ... pod zidinama Kalemegdana. Bojim se, alosno je rei, na-ih majstora ruitelja. Jer, gradovi se ne rue samo spolja i fiziki ve se mogu razarati iznutra i duhovno. A ta je varijanta mnogo izvesnija. Silom oruja osvajai e nam se ponuditi za sugraane. U naim uslovima, u balkanskim predelima, u kojima migracije nisu nikakva izuzetna po-java, opasnost dobija sasvim odreene oblike. Analogije su neumoljive. Ako uzmemo da je NOB, izmeu ostalog bio i velika seoba, seoba pod orujem, dakle, neka vrsta nasilnog ubacivanja negradskog stanovnitva u gradove, reprizu nije teko zamisliti. Ima nas ovde koji bismo se, do u detalj, mogli prisetiti kako je izgledalo to tadanje spaso-nosno obnavljanje gradova.

    Ako narn se, dakle, branioci srpskih sela a neuspeH osvajai hrvatskih gradova uskoro stvarno ponude za su-graane, za sustanare, pa i gospodare, znamo ta nas eka. Partizanija je navodno SOcijalno obnavljala gradove i ka-tigovala je socijalnu dekadenciju. Nova nacipartizanija, budui da legenda o Sodomi i GOlnori uvek prokleto vai, istie srpsku Sodon1u i Gomoru od nacionalnih otpadni-ka i svakog drugog ljama. Nova devastacija gradova vrie se opet u ilne viih i najviih ciljeva. Verovatno e nekome pasti na pamet da i Beograd malo rasno proisti. Za vrlo uzviene nacionalne poduhvate uvek se mogu nai i teo-rijske osnove, ako nai budui lYIikenci za teoriju uopte budu hajali. Veliki Vuk Stefanovi Karadi poui nas da u njegovo vrijeme Srb, Srbalj, Srbin, Srbinj, Srbljak, Srblja-

    Grad i smrt 39

    nin, Srbo u gradovima gotovo i ne hte da prebiva, budui da je tamo uglavnom tavorila anacionalna cincarska, ne-makarska i kosmopolitska "bagra".

    Ako, dakle, i nas proglase za zateenu, nezdravu i nedo-voljno srpsku populaciju, ako se odlue za fundamentalno rasni i nacionalni preporod gradova, onda e sve nas koje ne uspeju zauvek proterati (a na tome i te kako predano rade) - onda e nas, kao to svete knjige i preporuuju, pretvoriti u majmune ...

    Zato, moja prva briga, kad govorimo o Drugoj Srbiji, je-ste: kako sauvati ono malo preteklog urbaniteta i ne do-zvoliti da nas pomajmune.

  • Zavaena seanja

    Pozvau se, nostalgino, na davnanju izjavu do koje mi je i dan-danas stalo: "Jednog srenog dana moda e neki novi (pravi) jugoslovenski ustav poinjati reima: U naoj zemlji sve su memorije ravnopravne. Naelo bi se stavilo nasuprot podeli nacionalnih istorija na dobre i progresiv-ne, na manje dobre i jedva dobre. Sada vie nema zajednike zemlje, a rat za supreInatiju uspomena je otpoeo, surov i prljav.

    Irna neke mrane ironije u tome to su te danas toliko zavaene uspornene sve odreda iskrivljene ili sasvim iz-miljene. Nepoznavanje istorijskih injenica nadoknauje se arenim predrasudama. Dobar deo poluobrazovanog srpskog puka, opijen Miloevievim "vraanjem dostojan-stva, ubeen je da su Srbi u srednjem veku jeli uz pomo zlatnih kaika. Zabluda bi bila bezazlena i lako bi se dala odloiti meu slina novokomponovana seanja da ne pri-kriva i neke okaste implikacije. Dok smo mi veto barata-li zlatnim kaikama (uzgred - "kaika je turska re), drugi su, valjda, zahvatali orbu dlanovima, pa ih to sputa bar za jedan stepen nie u dananjim naim nadmetanjima ...

    Uostalom, i ona vrlo uvena reenica kako "Inalo koji narod ima Studenicu spada u anr meunacionainog nadmetanja. Studenica je graevina dostojna respekta, na-

    Grad i smrt 41

    roito do tri etvrtine svoje visine, i oduvek sam se divio i majstorima koji su je sagradili i velmoama koje su ih izdaleka dovele. I jo im dozvolile da se iskau prema svom najboljem znanju i umenju ...

    Istinito ispriana pria laskavija je svakako od agitpro-povskog argumenta "malo koji narod ... Jer, dok se Stude-nica gradila, malo koji narod u Evropi, ili recimo na Kav-kazu, nije imao poneku svoju Studenicu. Postojala su i sva-kovrsna druga arhitektonska udesa. A znalo se i za mnoge estetske i metafizike graditeljske tajne o kojima mudrost naprasnih ljubitelja nae lepe Studenice i ne sanja.

    Ekscesi nametnutog seanja, iako po sebi tuni, ne bi bili i tragini da ne podstiu negativnu obradu fakata, oma-lovaavanje realnih uspomena, tuih pa i sopstvenih, sve do pokuaja fizikog zatiranja. Fenomen ruenja gradova, uasan i oit u ovom trenutku, odaje, pored ostalog, i jarost negodovanja pred depozitima nagornilanog pamenja. Be-stijalac bi ih rado zamenio sopstvenom protoistorijom. Nije re samo o unitenim muzejima, spaljenim bibliote-kama i arhivama, ve i o zbrisanim plemenitim nanosima arhitektonskih oblika i o intrisinktnim saoptenjima. A ta saoptenja (prisetimo se ba Studenice) uvek prevazilaze okvire nacionalno omeene rnemorije. Budui da se ne mogu denotirati, ostaju izvan granica primitivne "zdrave pamett. A upravo to i razluuje ruitelje, jer se oseaju obezoruani pred zavrzlarnama govora koji ne razumeju. Tajanstvena morfologija ornamenta, sintaksa ornamental"-nih sklopova, stilski oblici, sve to u njihovim oima dobija privid magije.

    Moderni varvari zatiru i groblja sa istom sistematinou sa kojOln razaraju i gradove. A kako su i groblja neka vrsta gradova, opet se javlja isti onaj panini strah od na-gomilane "tue memorije i opakih okultnih, nerazumlji-

  • 42 Tri ratne knjige

    vih poruka. Pri tom, ruitelji ne znaju - odakle bi i znali? - da, nasrui na uspomene svojih blinjih, kidaju lanac sopstvene antropoloke memorije.

    Etniki iste kulture ne postoje. Zabluda da postoje po-sebno je pogubna na Balkanu gde se bogatstvo modela upravo i sastoji u hiljadugodinjim proimanjima. Da bih bio jasniji, naveu jo jedan primer: mi, u Srbiji, s pravom smo ponosni na kamene kenotafe, tzv. krajputae. Iako su u pitanju obeleja ratnika, najee palih u bojevima sa Turcima, nije teko utvrditi da ovi spomenici parafrazira-ju obrise turskog "niana", a taj, pak, izvodi svoje daleko poreklo iz preislamsko-arapskih, fenianskih, hebrejskih betila (baetilus) . .. Da li bi narn na krajputa vie ili manje kazivao da je autohtona srpska sinlbolina fonna?

    Takozvani komunizam je voleo da prikriva, da zatakava, zatrpava suvenire, sve redom. Ukoliko ih je nadvoje-natro-je prihvatao, dodavao je svoju evhemeristiku. Snishodljiv preIna kompleksima primitivaca, oslobaao ih je straha uproenim, svevaeiln objanjenjima, skidao je ini sa lllnogih hijeroglifa, ali je i hijeroglife oslobaao iskonskog smisla. A onda, kad se preobratio u nacionalizam, poeo je, boe, da otkriva mudrosti prolosti. I sad, duebrino prebira suvenire, deli ih na "svoje i "tue, jedne preuve-liava, druge ne podnosi. Pri tOln je silovit, iskljuiv i fa-natian. Nema u sebi obuzdavajueg faktora. Ne poseduje ak ni uobiajene licencije buroaskog nacionalizma. Ni trunice, na primer, onog viktorijanskog estetizma koji je, ak i ponekom okorelOlll ovinisti starinskog kova, dozvo-ljavao da se divi lepoti i vrednostima bilo gde da su i rna ije bile.

    Uloga inteligencije u kloniranju novog nacionalizma oita je, ali je neslavna. Nacionalisti-disidenti, u prethod-nOIn razdoblju, bivali su kritikovani estoko, ali isprazno.

    Grad i smrt 43

    Analitiko kritikovanje nije bilo dozvoljeno. Halabuka je samo podizala ugled kritikovanih i dizala im tirae. Me-utim, javna je tajna da su mnogi ampioni bili diskretno povezani sa svojim centralnim, nacionalnim komitetima. A odatle su ih, kad zatreba, posrednim putem ubacivali u opticaj. Dobroduni inteligenti drugog ili treeg ealona uviali su da je igra komplikovana, pa pomalo i opasna, i poistiha su joj se povinovali. Inenjeri ljudskih dua ne-primetno su se preobraali u rece i egzegete restituisanog nacionalnog pamenja. Kule nacionalnih fantazama rasle su i razastirale svoje senke. Vrlo anahrone akademije nau-ka i umetnosti - bilo ih je u Jugoslaviji osam! umnogome su, kao laboratorije u Bejkonovoj Novoj Atlantidi, pripre-male in vitro virus nove bolesti. A onda, kao to znamo, boice i retorte su poele da prskaju, duhovi su se izmigo-ljili i epidemija se rairila.

    Virus je, naalost, dospeo u vrlo povoljne uslove. Na Balkanu se u nacionalne resentimente i revandikacije uvek mea i neki fatalan, veiti suviak epskog hormona. Brat-stvenike, tribalne, nacionalne drarrle uglavnom se shvata-ju prema sinopsisima spevova. A te sinopsise poznajemo, kako iz opte knjievnosti tako, i jo vie, iz studija uvenih folklorista. Barata se, uvek, predstavama o preotetoj veliini, o rasturenom savrenstvu nekog Zlatnog ili, pre, nekog herojskog, dakle, Srebrnog doba. Proklinju se tajne sile koje su do propasti dovele. Iekuju se junaci ili junaka pokolenja to e ponovo dograbiti legendarni palladion, magijski supstitut identiteta, sumu kolektivnog seanja, SUInu iskonske snage, one kojom bi se ponovo vasposta-vilo izgubljeno.

    Nije lllOje, ili bar nije sasviIn moje, da procenjujem ulogu knjievne rei u generisanju fiktivne nacionalne men10rije. injenica je, nleutim, da naa, tj. ovdanja narodnjako-

  • 44 Tri ratne knjige

    patriotska, ba kao i narodnooslobodilaka knjiga, uvek nekako ostaje izvan urbanog obzorja. A to je ve zagonetka koja Ine zanima.

    Kau da je roman eminentno gradska knjievna forma, za razliku od sp eva, ili od sage, koji su i po poreklu i po socijalnoj funkciji pregradski oblici. Kau da nema velikog romana koji u sebi ne nosi bar jedan veliki grad. Kau, jo, da nema ni velikog grada u kome se ne skriva bar jedan nenapisan roman. Simulacione urbanoloke tehnike, ak i matematiki modeli koji ih prate, esto se zasnivaju na analogijama sa strukturom i naracijom nekog idealnog ro-mana.

    Pravilo se moe potvrditi i svoenjem na apsurd. Ako bismo, na primer, iz Rata i mira izdvojili dve ruske presto-nice, a iz teksta is-elili svu prestoniku gospodu, ne bi osta-lo vie od tradicionalnih ruskih bilina. Ostali bi samo iro-kopotezni opisi naroda koji vojuje, propraeni i dovoljnom koliinom filozofskog reitativa.

    Eksperiment pomae da se bar donekle objasni zato dananji srpski ratni rOlnan (retrospektivni, o Prvom svet-skom ratu), roman u kome nema ni grada, ni gradova, pa moda ni pravih graana, svojim efektivnim, dakle nepo-etskim funkcijama, uspeno zamenjuje negdanju narodnu junaku pesmu. Ujedno, bilo bi to i objanjenje za njegovo potvreno hipnotiko dejstvo. Slike, negde i negda daleko,

    "vo vremja ono", uhvaene i utvrene, rneaju se sa stvar-nim ivotnim situacijama naeg vremena. Odvajaju se od teksta i lako se osamostaljuju, a osamostaljena metafora teko da je neto vie od slogana, od parole. Tako i vri svoj posao: neosetno postaje uzor ponaanja, paradigma individualnih odluka i inova. U krajnjoj liniji, kao i svaka ratna magija, samovlasno poziva na podvige i rtve, prizi-va krv i plamen ...

    Grad i smrt 45

    Regresija je, eto, nesumnjiva, ak i kod vrlih pisaca vrlo velikih romana. A ta tek pretie u glavama malih pesnika i pesnika na terenu! A ta tek u glavama ratobornih narod-skih pojaca! Proizlazi, nekako, da su gusle jo uvek neza-menjiv instrument nacionalne mnemotehnike. Oito ubo-jitiji od paratolstojevskih romana, mada se, npr. u sramnoj stravi bosanske jave, dva ranga iste knjievno-nacionalne misije dosta dobro dopunjuju.

  • ovek-Sarajevo

    1974.

    Jo do pred kraj prolog veka spoljanjost n1nogih orijentalnih gradova prikazivala se evropskim putni-cima kao suta slika udesnosti. Mnogi su gradovi taj utisak namerno i pripremljeno o sebi nudili, kao da su hteli da kau: eto, mi smo gradovi fatamorgane! Da nisu u pitanju samo pregrejane tlapnje evropskih lutalica i putopisaca, posvedoie i izvesni toponimi. Samarra, na primer, etimoloki ralanjeno, znai: "radost za onoga ko je vidi" ...

    Kad sarn prvi put, kao dete, iz vozia koji se sputao sa okolnih brda, ugledao Sarajevo, bila je to prava radost za oi. Naivna etimologija je, po pravilu, doprinela doivljaju: Sarajevo je, najednom, postalo Karavansarajevo, to je, val-jda, imalo znaiti: Prii, mali putnie, i odmori se!

    1981. Koliko SaID puta rekao sebi da je grad - pravi grad, samo ako ima svoju linost, svoj psiholoki profil, svoj karakter, svoju pojavu, svoj nain ophoenja sa sobom samin1 i sa spoljnim svetom, sa strancirna namernici-

    Grad i smrt 47

    ma, sa okolinom, sa prirodom, sa drugim gradovima. Iz mnogih, mnogo puta ponovljenih razloga gradovi bi morali biti itljivi i mudri, kao mudre knjige ...

    Grad i roman, na primer - korelacije postoje. Ne samo zato to je roman gradska forma, za razliku, recimo, od sp eva, ve vai i pravilo da u svakom velikom romanu obi-tava bar jedan veliki grad. Ali, moe i obrnuto: u svakom velikom gradu obitava bar jedan veliki roman. A ja sam Sarajevo-roman proitavao u trenucima spokojstva i u retkim, uostalom, trenucima line mudrosti. Ima srenih knjiga u koje zavirujete samo kad ste sreni i kad su vam sve koze na broju.

    1976. Pa sada, neka me niko ne ubeuje da sam preterao kad sam jednom rekao da je grad, svaki grad, a na-roito poneki, izuzetna osrnatranica sveta, odnosno, nezamenjiva igraka sveznanja!

    Zapisano, tano se seam, upravo po povratku iz Saraje-va. Bie da se neto u nekoj dalekoj daljini najednom dalo osmotriti.

    1974. Negde izmeu sloja vienja i sloja razumevanja, neg-de izmeu stvarne slike sveta i sveta ideja, nalazio se grad Hurqalya, iitski parnjak manihejske Terrae lucidae. Jedno stanje poetne transcendencije, lokali-zovano negde u oblastima filozofsko-pesnikih slika, uzelo je na sebe ornat grada da bi se bez ostatka iska-zalo. Ova platonistika predstava upuuje na prostu istinu kako je grad, obian, ali i grad poneki, grad iza-brani, mogao istovremeno biti uvaena ovozernaljska

  • Tri ratne knjige

    pojava, ali i kognitivni model, uilo, alatka obetovana, alatka za razumevanje sveta.

    Osmatranica je sada razruena, alatka skrena ... obe-tovana alatka Logosa.

    1975. Pretpostavljam da mnogi znaju za nau malo neobinu poslovicu: U grad kad hoe, iz grada kad puste. Mislim da se njen smisao dosta dobro poklapa sa onom drugom, eretskom orijentalnom lozinkom: Lasno je u iraz ui, ali kako se iz njega izvui? U mnogim starim gradovima Bliskog, Srednjeg i Dale-kog istoka "znati put" bio je uslov bez kojeg se po gra-du nije moglo kretati. Vanost poznavanja puta mo-gla se i fiziki, dakle uz svakovrsna saplitanja, osetiti i razumeti. Meutim, "znati put" moralo se prihvatiti i kao prenosno uputstvo. U pitanju je metafizika pro-pozicija koja je ne samo na Orijentu ve i na Zapadu vekovima pothranjivala i draila mnogobrojne fanta-zije o nepoznatom Gradu-lavirintu, i o udesnim sa-znanjima koja se u njegovom sreditu skrivaju. Valja-lo je umeti doi do centra, ali i vratiti se i izai ... Ideja nostalgine nade!

    Teorija lavirinata poznaje tajne koje omoguuju kretanje, prolazak i izlazak iz najsloenijih lavirintskih konstrukcija. Zaepljeni lavirinti, bez izlaska, bez nade, ne postoje. Tele-vizijski prikazi iz Sarajeva, svakonono, otkrivaju neto su- protno: grad-lavirint iz koga se ni teorijski ne moe izai.

    1974. U blioj i daljoj prolosti gradovi su, vie no danas, umeli da se prikau i predstave, a naruku su im ila i

    Grad i smrt 49

    mnoga, od davnih davnina, poznata sredstva fascina-cije - od odabiranja udesnog poloaja do nadevanja udesnog imena. Kada, na primer, shvatimo da naziv persijskog grada Yezdi-ghara znai neto kao naseobi-na ptica, teko je ne setiti se Aristofanove Nefelokoki-gije. Ostaje nam, ipak, da nagaamo da li smo suoeni sa obnovljenom verzijom duha antikog utopizma ili sa a priori fascinantnom jezikom slikom iji smisao see u nekom, ko zna kom, drugom pravcu ...

    Dopisujem novu seriju asocijacija: grad ptica ... ubijena utopija, grad mrtvih ptica. Zapazio, jue na ekranu, Inrtve ptice ispod platana.

    1975. Putopisci prolog veka, koji su, s ciljem ili bez cilja, da-nju i nou, svesrdno lutali po Bliskom istoku, imali su prilike da zapaze jedan fenomen nama danas umno-gome neshvatljiv. Re je o udnom stanju prividnog nepostojanja koje prati duboko usnule gradove. Kau: l1lrak kao test o, gusta tiina, ni uma, ni uka, ni da-ka, ni svica, ni iskrice. Ni pas da zalaje, ni petao da se oglasi. I ta su onda putnici zakljuivali i zapisivali? Izmeu ostalog i to da ih gradovi u tom apsolutnon1 snu podseaju na mrtve gradove, na nekropole. udan utisak mogao je biti pojaan injenicom koja je putopiscima rnorala biti poznata - a to je da je svaki islamski grad onoga vremena, istovremeno bio i grad ivih i grad mrtvih, da su kue i grobovi, vrlo esto i bez predrasuda, delili iste, rastresite gradske prosto-re.

    Kad vidim sahranjivanje ljudi na okunicama, ili na sa-suenim starinskim skverovima pretvorenim u gradska

  • 50 Tri ratne knjige

    groblja, ili na onim korbizjeovskim "slobodnim prosto-rima", ne mogu a da se ne prisetim izvetaja Pjera Lotija o idilinoj kohabitaciji ivih i mrtvih. Drevno je pravilo

    obnovljeno.

    1974. Nekropola kao grad, uz gradsku kapiju, motiv do-bro poznat arheolozima. Ali, to je i propozicija: zar ne izgleda da je grad-simbol, prenesen u funerarnu arhitekturu, i u kamenu isklesan, neka vrsta zakletve, zakletve gradu na vernost do groba i iza groba? Ovo-strana slika grada, postajui onostrana, proiruje smi-sao skrivene poruke. U grad valja umeti ui, iz grada valja umeti izai, a pri izlasku valja se grada zahvalno

    prisetiti, makar i na Donjoj kapiji. ..

    Ljudi, velika deca, nekada su gradili nekropole sline malim gradovima. Postavljali su ih obino sa spoljne strane monumentalnih gradskih kapija. Sada, pred naim pogledima, jedan veliki grad postaje velika nekropola, a jedini izlasci iz grada moguni su kroz sarajevske "Donje kapije" to valjda vode u sveanu tiinu podzemlja.

    1980.

    Dok neki grad dohvatamo i obuhvatamo svojom uo-braziljom, dotle je on grad, na grad i, recimo, na za-

    viaj. Stoga je pojam "zaviaj", isto onako kao i "grad", za mene mnogo sloeniji od objanjenja lokalne pri-padnosti. Svaki grad, uman i lep, grad koji jo uva neko svoje dostojanstvo, moe biti moj zaviaj samo ako moja misao uspe da doplovi do njega. I obratno, odnosno isto to samo s druge strane osmotreno: moja misao - moj jedini zaviaj.

    Grad i smrt 51

    Misao mi je davno pristigla do Sarajeva, do Mostara, do Vukovara, talno se sama sa sobom srela, odOlnaila se, a sad, najednom, izgoree moji zaviaji, izgore misao.

    1974. Kad bih se i ja, kao Robert Barton, odluio da na-piem knjigu Anatomija melanholije, obavezno bih opisao kako sam iz mnogobrojnih rasturenih deli-a gradova koje sam rasejano video, ili koje uopte nisam video, ve sam ih na nevieno voleo, uporno, godinama, desetleima, pokuavao da sastavim jedan jedini svoj grad. Ovu sam igru otpoeo negde izme-u pedesetih i ezdesetih godina, a danas, na osnovu preostalih crtea, sve to srnem da zakljuim to je da je ovaj zaludgraditeljski poduhvat izazvala okolnost to su se, upravo u to vreme, gradovi naglo menjali. Deli po deli, nestajale su drage slike, iezavale iz mog vidnog polja. A ja sam, valjda, nekom obrnutom tehnikom pokuavao da zaustavim strah od pomisli kako se svi gradovi, svi voljeni gradovi - lako rastu-raju ...

    Gde li je sad taj moj melanholini, kompozitni lini grad? Razoren je, bez surnnje, igra je prekinuta, bez sum-nje, metafiziki eros utrnuo.

    1980.

    Problem vrlo lako, i lakornisleno, moe biti sveden na poznate spekulacije tipa makrokosmos - mikroko-smos, ili: Veliki svet - Mali svet. Samo, ako se neto dublje zae u ovakve rasprave, natrapae se na ono, ve mnogo sloenije i tajanstvenije, veito ovekovo ubeenje kako su i opta celina, i on sam, povezani mnogobrojnim uzrono zalananim magijskim ana-

  • 52 Tri ratne knjige

    logijama. U tom zalanavanju grad bi se naao negde na samoj sredini izrneu oveka i svemira, pa bi se upravo zato mogao shvatiti istovremeno i kao mali svemir i kao vrlo veliki ovek. Ideja neobina, starin-ska, ali u sutini sasvim razumna, i ja, u svojoj naj-

    dubljoj dubini, verujem u njenu zasnovanost: ja sam

    111ali grad, a grad je jedno veliko JA. Jer, ako to nisam,

    i ako to nije ... onda ta smo?

    ta smo i gde smo, ovako u paralnpariima ? Ili, jednostavnije: Ubijen grad, moj pepeo.

    1974.

    Seam se jedne opsesivne metafore iz razdoblja koje

    volim da nazivam sopstvenom protoistorijom. Figura je glasila: "Grad se ogleda u oveku kao u vodi". Njen smisao je, bez sumnje, sasvim evazivan, i danas mi je

    prilino nejasno ta sam eleo da kael1l. Ali, prise-ajui se te izreke, ipak bih mogao zakljuiti kako je

    moje putovanje ka Gradu davno otpoelo i kako je

    malo due potrajalo, a putovalo se i danju i nou. Na osnovu te igre rei utvrujem jo i sledee: ako se grad stvarno ogleda u svakom oveku kao u vodi, onda i ja,

    kao ljudsko bie, ak i kao bioloka jedinka, u svakom

    svom delu nosim odbleske njegove slike formae urbis. U svakoj mojoj eliji, dakle, svetluca neki mali, sasvim

    mali grad, siuan kao nevidljivo zrnce.

    U dananjoj verziji beleka bi glasila: "U svakoj mojoj eliji svetlucaju poliedri razorenog grada" ili, jo jednom -

    Ubijen grad, moj pepeo.

    1980.

    U teoriji stilova se tvrdi da je dorski stub proporci-onisan prema uzrastu 111ladog mukarca, kao to je i

    Grad i smrt

    jonski proporcionisan prema idealnim oblicima za-miljene mlade ene. Uobiajena maksima da svaki kameni stub u sebi skriva zatvorenog oveka podsea na antropomorfne opsesije antikog graditeljstva. U daljoj posledici, ukoliko bi se na velianstvenoj skali od kosmosa do oveka i od kosmosa do elije ljudske izgradio negde, nekako, neki nepoznat nam ~avren grad, onda bi to imalo znaiti da e taj pravi grad spo-lja, arhitektonski prikazivati idealan dijagram sma-

    nj enog svemira, dok e u sebi skrivati obrise oveka!

    Koliko je samo naporne, sistematine mate bilo po-trebno da se grad zamisli kao oveku slina graevina, dakle, graevina parafraza.

    53

    Da li je u pitanju sluajnost? - Plan razorenog Sarajeva, onako kako se da sastaviti iz televizijskih estica, neodolji-vo podsea na oveka oborenog II kotlini koji se jo muno bori da pridigne glavu:

    ovek-Sarajevo

  • Odbrana grada

    Pismo sarajevskim prijateljima

    Na poetku osme ivotne decenije, gonjen snovienjima krvi i plamena, muen tihom, upornom griom sramote, prevelike sramote ... vraam se, gotovo oprotajno, nekim svojim davnanjim razmiljanjima. Mogao bih da obja-snim jednom, sa moje strane preterano rabljenom igrom poj rnova: Sutina i Sudbina Grada.

    Ponovo odmeravam ono to sarrl davno odvagao, zaklju-io i odloio u tate teorijske fondove mirnodopske urba-nologije. Ali, sada najednom kao da se obre bivi smisao rei. One dobijaju, pored osnovnog, i neki dopunski znaaj i na nov nain belee ne samo ono to su nekada beleile ve poinju da oznauju i neoekivanu stravu dananjice.

    Razmiljao sam mnogo, govorio, pisao, predavao, pro-povedao tota o toj tajanstvenoj "sutini i sudbini grada", uveren da se moji studenti i ja nalazimo, nekako, negde sa bezbedne, verbalne strane pojmova i kategorija. A ni sa-njao nisam da u sudbinu nekih meni tako dragih, mojih gradova gledati bestidno preputenu zloinin1a koje raz-maena teorijska misao nije ni pokuavala da predvidi i opie.

    Grad i smrt 55

    Priznajem, moja predavanja su esto bivala proeta la-kom katedarskom patetikom kakvu profesori obino uno-se u svoje omiljene teme i teze. Nismo se ustruavali, stu-denti i ja, da se poigravamo hipotezama o crnoj sudbini grada i gradova, evropskih, svetskih, megalopolitenskih. Katastrofine projekcije sveta i gradova bile su u modi, a predskazanja su se deklamovala bezmalo sa nekim estet-

    skim uitkom. Duh milenarizrna i "propasti Zapada" pro-ricao je zlu sudbinu Grada, velikog grada, evropskog i svet-skog Svegrada, dakle Panurbiuma. Patetine metafore ... "odumiranje Grada" ... "smrt Grada" ... upozoravale su na zavrne posledice zloudnog rasta, zloudnog prevelikog bogatstva, bezrnernog oseanja moi i prerrloi.

    Moram da priznam da sam se i sam preputao ovakvim poigravanjima duha. Suprotstavljao sam Urbs i Logos, i na primeru Rima traio analogije sa mranim perspektivama modernog URBS-a (itaj = urbane civilizacije u celosti). Ideja kataklizme, u mojim tekstoviIna, hvatala se pone-kad i za kosrnike repere. Eksplozija Kosmosa i eksplozija Grada, zato da ne, zvualo je kao primamljivo poreenje:

    "Ima, bez sumnje, nekog simultaniteta kad u naoj sve-sti Koslnos bei u nepojaInne slike izvan dOlnaaja ula,

    a gradovi nestaju pred naim oima rasprskavajui se u svim pravcima kao kosrnike magline '" Ako je stari Pre-dak umeo da postavlja sofistike analogije izmeu Slike sveta i Slike grada, to je, pre svega, zato to je video celinu. Ja ne urnem da vidim celinu, a jedina naporednost koju umem da uoim i koja moda i nije sasvim proizvoljna, to je oigledna slinost dve razbijene slike" ("Grad kao sim-bol besrnrtnosti i smrt grada", 1972).

    Razume se, mislio sam suvie okolino, suvie prenosno, na eksploziju gradova, na nevolje velikih megalopoliten-

  • Tri ratne knjige

    skih podruja, a nisam pomiljao da u "razbijene slike gledati, da ih neu moi ne videti na odvratnom televizij-skon1 ekranu. Ni sanjao nisam da u gradove, neke meni izuzetno bliske, to se na tajanstven nain prepliu sa mo-jom linou ... ne, doista ni sanjao nisam da u ih morati

    gledati preputene neuvenoj tehnologiji hladnokrvnog,

    gotovo ritualnog kasapljenja! Postoji jo neto to, i u mojim i u optim "kosmoka-

    tastrof1nim" opisima, dovodi u pitanje svu vrednost raz-

    lnaene teorijske misli mirnodopskih urbanologa; neto

    to me doista buni i poziva na lino preispitivanje. Da li je moguno da sam u dubini podsvesti, iza hilijastikih spekulacija, ipak skrivao stvarne slutnje - ni kosmike, ni ekurnenske, ni ekoloke, ve nae don1ae, avolske i ua-sne? Da li sam negde duboko zakopano znao da znan1 ta nas eka, a to nisam hteo, nisaIn umeo ili nisam smeo da znam?

    Kako sam san10 bio blizu istine II svem onom morn op-sesivnom baratanju pretpostavkama o veitoj borbi grado-graditeljskih i gradoruilakih nagona, u svim razdoblji-Ina, u svim narodiIna, etnijama i hordaIna, u bandama i bratstvima, u svakom pojedincu! Kako sam bio blizu istine

    - i koliko daleko! Zato, na prirner, nisam nikada pretpo-stavio da meu nama ive i stvarni zloinci i sladostrasni

    ruitelji gradova? A sada, pred licem uasa, pokazuje mi se da ruitelji

    gradova, oni to su zatirali i kanjavali "izroene" Jeri-hone, Sod01ne, Gomore, Troje, i istili ih li ilne etnikog i svakog drugog zdravlja, li ime sulude premoi materije nad duhom, nisu samo urbanoloke hipoteze. Zastraujui uzori zloina doista postoje u knjigaIna carostavniln, ali izvrioci su tu, pred naim oima - surovi i sirovi, zverski

    Grad i smrt 57

    razigrani. Uostalom, mnogi imaju imena i nadimke, a iza imena i nadimaka, koji se ovde kod nas navla zaboravlja-ju, ostaju skeleti Vukovara, Mostara, i evo, sada, napola ve i Sarajeva. ta je jo na redu? Pritina, Novi Pazar, Skoplje ili, moda, Subotica ili Novi Sad?

    Tumaenja mojih nekadanjih tekstova izgledaju mi danas kao odgonetanje munih snova. Moda su se u tim

    tekstovima doista skrivala upozorenja. Naalost, nisarn nikada naroito drao do podsvesnih upozorenja, a sada,

    ipak, vidim da su nemute najave morale biti vrlo uznemi-rujue. No, eto, nije vie potrebno preturati po sopstvenim mutnim anticipacijama. Ljudi sirovi i surovi, ubice grado-va, ljudi bez podsvesti, uveliko su na delu. Oni razaraju, pale, ubijaju gradski narod, pale arhive i biblioteke, razara-

    ju muzeje i bogomolje ... jer, ta u stvari znai "ubiti grad"? Znai - utuliti mu fiziku snagu, utrnuti mu metafiziki eros, volju za ivotom, pamenje, samosvest. Razvejati me-moriju na svih sedam vetrova, pokazati mu i dokazati ne samo da ga nema, no da ga nikada nije ni bilo.

    Ako se sada vratim na poetni simbol: Sutina i Sudbina Grada, i ako zlu sudbinu, privremeno, stavim na stranu,

    ostaje neto vrlo mono i teko unitivo, ak i pred na-letima najogorenijih varvara. To je upravo ta, nazovimo je, sveta "sutina grada . I tu poinje uzlazna linija, linija ljudskosti irnoralne lepote. "Svi mi, jo uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove - to sam napisao na kraju ve

    pomenutog, davnanjeg teksta. Nosi, razume se, ko ima ta da ponese, i da se podii. Jer, ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima opstoji i u sebi ih uva i poslednji grad-ski ovek ...

    I upravo zato vam se, dragi moji potovani prijatelji, iz-rnueni, gladni, izranjavljeni, zato vam se divim, i koliko

  • S8 Tri ratne knjige

    umem i koliko mogu, u svojim poznirrl danima, sa vama sam i u vaim tekim, besanim noima. Odbrana grada je, nasuprot zloinima ruitelja, jedina prava moralna paradi-gma za budunost; svetiljka koju ovekoljubivo oveanstvo, puno razumevanja za poremeenu harmoniju priro-de i oveka, za ugroene vrste biljaka i zveri, jo ne Ulne ni

    da vidi, a kamoli da razume. Nova Aleksandrija ili

    stari Vavilon

    Za vreme boravka u Parizu govorilo se o Sarajevu sa zeb-njom, sa ljubavlju, jedva pomalo i sa nad01n.2 Najee se postavljalo pitanje: ta, na koji nain i odakle otpoeti. Ne-doumica je, zahvaljujui jednoj Inojoj neopreznoj upadici, oznaena kao "razmiljanja jednog rezervnog kapetana ili kako pretrati prvih sto rnetara". Ova je perifraza, zatim, ostala kao ifra za scenario koji u pokuati da izloim.

    Pre svega, vajkao sam se, valjalo bi nekom iznenadnom i volebnom akcijom meunarodnih snaga osloboditi opsa-eni, namueni grad. Dolo bi onda na red organizovanje jednog privremenog bosanskog grada-drave, stavljenog pod meunarodnu zatitu. Dalja sudbina Sarajeva sama bi se od sebe poela razreavati. Najnunija fizika restruktu-ralizacija grada, koji se iz stanja osuenosti na sn1ft vraa u ivot, znaila bi istovremeno i njegovo duhovno priku-pljanje. Na jednom malom ali ne i beznaajnom sektoru obolelog istonoevropskog prostora uspostavile bi se po-novo gradske norme kulture, verske i nacionalne toleran-

    2 Tekst je neka vrsta izvetaja o jednoj ideji koju sam prvi put nabacio prigodom razgovora nekih lanova Beogradskog kruga sa istaknutim linostima francuskog kulturnog i politikog ivota (krajem februara 1993.).

  • 60 Tri ratne knjige

    cije ... Govorilo se, razgovaralo se, i o nekom "plernenitorn sinkretizm u ".

    Grad sa neosporno najduom tradicijom zajednikog ivota u ovom delu sveta ima prava na izuzetnu ulogu. Njegove formule (umnogome, ve ih znamo!) morale bi biti prihvaene kao neprikosnovena paradigina. Jer, ako budui mir ne bude kosmopolitski, ako ne bude pax ur-bana, bie varvarski, bie mir tla i krvi, svuda, pa i na as-faltu ...

    Na pitanje na kakav se to sinkretizam mislilo, gotovo sluajno pao je odgovor: pa, recimo, na sinkretizarn "alek-sandrijskog tipa".

    Poreenje sa AleksandrijoITl nametnulo se, moda, i zbog spaljene sarajevske biblioteke. Ili je naziv helenistikog grada, budui sam po sebi neodoljiva metafora, otvo-rio mogunost da se saeto oznai mnogo ta to bi inae zahtevalo duga i zaobilazna objanjenja. Ovako ili onako, u naim daljiIn razgovorima o budunosti - o slobodnom Sarajevu se govorilo kao o nekoj istonoevropskoj, pa i evropskoj Novoj Aleksandriji.

    Slika velelepnog grada povrelneno je treperila pred nama. Biu odreeniji: mislili smo samo na duhovnu ve-lelepnost. Svetlucale su kule i kupole vieslojnih znanja i uenja, iscrtavale se monumentalne siluete mudrosti. Sara-jevo se u mati sagovornika postepeno preobraalo u grad blistave, kristalne istote u moru prljavtina ovog rata. Pri-kazivalo se kao Grad neobolelih, grad nezahvaen kugom nacionalizma. Zan1iljali smo ga kao grad-pribeite za mnoge danas prognane ili odbegle, uvreene i zgaene, za one to jo imaju hrabrosti da n1isle, pa ih, valjda zato, vrlo starolllOdno nazivaju slobodnim intelektualcin1a. U Novoj Aleksandriji nali bi oni svoje Inesto pod sunceln. Njihova

    Grad i smrt

    bi re, u optern haosu, zacelo zvuala jeretiki, ali zar bi moglo, zar bi smelo biti drukije?

    Doao je trenutak da nae ljubazne domaine diskretno podsetimo kako je drava Bosna jednom u istoriji Evrope ve bila refugium baereticorum. Davala je, u vie navrata, utoite verskim nekonformistima. Sa istoka ih je proteri-vao, a nekima je sekao i jezike, srpski veliki upan Stefan Nemanja, a sa zapada su, neto docnije, naroito iz Itali-je, pristizali prestravljeni izbegli patareni i katari. I jedni, i drugi, i trei, zasnivali su svoja uenja na dalekim gno-stiarskim uspomenama, pa je i to, valjda, bio razlog da se igrom asocijacija Sarajevo jo jednom povee sa Aleksan-drijom.

    No, da ne bismo ostali samo u hataru snova i da bismo snovienjilna dodali malo i onog svakodnevnog "peenja jareeg"3, valjalo je uestano podseati na to da Nova Alek-sandrija svoju ulogu nee ispuniti bez mone, prernone i objektivne televizije koja bi pokrila sav prostor svih jugo-dravica. Pax urbana se nee moi uspostaviti niti odrati bez korenite detribalizacije svesti, pa i denacifikacije. A ni jednog ni drugog nem~ bez ive, angaovane i, pre svega, istinite rei. I eto, opet SIno doli do televizije. Ovaj laljivi rat, ak ako se diplomatskim i politikim sredstvima ne-kako i zataka i primiri, ostavie u glavama ljudi mnoge otrovne i zapaljive nanose, pa nije teko predvideti budue eksplozije.

    U razgovorima su se otvarala i mnoga druga pitanja. Nae je francuske prijatelje, na primer, zanimalo da li mi sami umemo, bar donekle, naslutiti otkuda toliki antigrad-

    3 E, ja sam vol'o sablje i koplja, A sin mi jarca peenoga . . .

    ura Jaki (1832-1878) .. . Aluzija na uobiajene sudare romantinih snova i trivijalnih elja.

  • 62 Tri ratne knjige

    ski porivi utkani u osnovne IIlotore ovog rata? Otkuda ta gotovo paradna vizualizacija destrukcije? Pored osta-log, imali su u vidu i onu neshvatljivu izlobu o zatiranju Vukovara, koja se, pre godinu-dve, tako sramno hvastala zlo delom ruenja grada.4 Ne nasluuje li se, pitali su, neka vrsta eksplicitnog programa iz takvih manifestacija. Da li motive, moda, potraiti u nekom bunovnom ideolokom talogu, slinom pol-potovskim eksperimentima?

    Pitanje je bilo preracionalizovano, malo odve evrope-izirano, a nama je, u jednoj oficioznoj poseti, trebalo dosta patriotske samokontrole da se uzdrimo da ne bismo stvari objasnili mnogo jednostavnije. Bio nam je i te kako poznat taj tip oveka-ruitelja. Lako ga je identifikovati ispreda i iz profila. Pojava je to sirova, silovita i amoralna: taj bi poruio sve gradove sveta samo da malo pomeri mee i da zahvati neto vei zemljini potes.

    Morali smo se, meutim, uzdrati i od jednog teeg pri-znanja. Nije tajna da su i intelektualci doprinosili razara-nju gradskih kodova i samim tim, u krajnjoj konsekvenci, potpomagali ruenje gradova. Jer, znamo, i intelektualac se ponekad javlja kao ljubavnik tla, pa, bojim se, i kao ljubi-telj krvi ... Kod jednog naeg preslavljenog pisca ak se i vrhovni ljubavni in uvek nekako dogaa u brazdi! Kakav pozdrav podzemnim bogatstvima tla i plodnosti, i kakva omamljujua figura knjievnog erotizrna! I gde je tu Tol stoj? Zamislite Ani Karenjinu kako se valja po kukuruzi-tima!

    Ritual brazde je u neku ruku obrnut ritualu destrukcije. Knjike analize bi nam ponudile, moda, takvo objanje-nje.1vleutim, u domaim okolnostima, uprkos formalnim simbolokim analizama, dva se Inehanizrna savreno do

    4 U tzv. Jugoslovenskom kulturnom centru u Parizu izloba umet-nike fotografije prikazala je porueni grad gotovo kao ratni trofej.

    Grad i smrt

    punjavaju. Da li je etniki rat prevashodno rat u ime njive i u ime brazde, pa je ruenje gradova samo dopunska zaba-va, ili je ruenje primarna tehnologija etnikog ienja da bi se, zatim, proirile oranice i panjaci - gotovo je svejed-no, bar to se posledica tie.

    Veoma sistematina tehnika opsade, kao i Karadiev bujni reitativ kojim je opravdava, pokazuju jedinstvo po-buda. Napadi nelIlaju za cilj samo da dotuku Sarajevo, "da ubiju grad u njemu", i da ga, verovatno, kazne za bivi duh tolerancije i kosmopolitizrna, ve i da ga etniki proiste i nacionalno preporode.

    Taj ovek, Radovan Karadi, kao to je poznato, predla-e da se Sarajevo izdeli na etnike celine koje nikada nisu bile ni celine ni etnike. Sada, uz mnogo krvi, uz neopisive patnje stanovnitva, on to i sprovodi, i pokuava da nasilno prikrpi i da ogradi svoje prostorno-etnike entitete ... Lepo, lepe biti ne moe ... Sae, tako, ovek u grad, sa planine, iskrsne iz medveih gudura, sae "satir iliti divlji ovik"5, pa stane grad razmeravati, koliti, pregraivati, testerisati, k'o da mu ga je babo ostavio, pa se e li see, tranira. I sve to ini u nae ime, pa i u moje, i sve stavlja na ionako pre-optereen raun srpske nacije.

    Zar Dobrica osi, pokrovitelj i podstreka Karadiev, ne vidi da e, na porugu celOln svetu, bezUlnno komada-nje Sarajeva ostati jo jedna mrana "srpska formula u istoriji savremene civilizacije! Da li ova kasapska rapsodija pokriva, moda, i neke njegove, osieve, line raune sa gradom, sa gradskom sredinom, gradskilIl ljudirna i grad-skim zavrzlalnarna? Jednostavno mi je lnuno kad o ton1e moram da razmiljam.

    Uostalom, stresem se i kad se prisetim da se sveanost magijskog zaposedanja tla (slino davnanjim fundaci-

    5 Naslov speva Matije Antuna Reljkovia (1732-1798).

  • Tri ratne knjige

    onim ritualima) u Sarajevu ve bila odigrala jo prolog prolea. Na prvim barikadama pojavili su se zatonici bu-due etniki besprekorno razdeljene naseobine i imali su, valjda kao oznaku dostojanstva, arape navuene preko lica. Igra je ispoetka izgledala naivno, a trase buduih zi-dova su jo bile nevidljive. No, i nevidljiva delimitacija je bila neprikosnovena, res sacra. Svako neovlaeno preko-raenje povuenih crta plaalo se glavom, na licu mesta. Ko se sea legende o Romulu i Rernu, shvatie pretee alu-zije ove vrlo poune predstave odigrane za iroke bosan-

    skohercegovake mase. Zidovi su danas pomalo vidljivi. Obeleeni su vatrenim

    zavesama. Jednog dana, ako vrhovni rec doista grad izdeli po svorne, iz zemlje e izikati pravi, masivni, betonski zi-dovi, sa kulama i osmatranicama, reflektorima, vodovima visokog napona, uz neizbene video-kamere i svakojake druge dosetke, poznate iz najboljih dana Berlinskog zida. San10, umesto jednog berlinskog, imali bismo najmanje

    pet-est sarajevskih. Bez obzira na neizbene moderne akvizicije, sve to sam

    opisao moglo bi se shvatiti kao morbidna urbanoloka re-gresija. Ima ironije II tome to se fantazme jednog psihi-jatra mogu smestiti u fondove davno zaboravljenih, vrlo arhainih slika jo iz vremena orijentalnih despotija kada se ni grki polis nije estito pomolio, a kamoli tek Alek-sandrija. I tako, tako nekako ... urnesto Nove Aleksandrije dobili smo stari Vavilon. Umesto grada "plemenitog sin-kretizma", u kome bi se kulture, vere, pa i jezici susretali i proimali na svakom koraku i pri svakom susretu, na sva-kOlTI trgu, u svakoj ulici, tura naITI se pod nos grad izdeljen na kvartove-kazamate, kakvi su u starorn Vavilonu delili ljudske fele prema jezicima, kultovima i boji koe.

    Grad i smrt

    Da bih slikovito prikazao kako bi se moralo iveti u tom nesrenom Karadievom gradu-ne-gradu, pozvao sam jo jednom u pomo Pjera Lotija ... Pred odlazak iz Isfa-hana, starodrevne naseobine, pisac je poeleo da, nou, jo jednom kroz nju proeta, ali mu je za taj izlet bila potrebna prineva dozvola. Dozvolu je dobio, pa ak i oruanu prat-nju, no nita nije ilo glatko. S prViITI mrakom, sa kripom i uz egrtanje brava, zatvarale su se okovane kapije, a ob-graene etvrti tonule su u mrak i tiinu. Iz tih, preko noi doslovno uhapenih delova nije se moglo izai, niti se iz jednog sektora lTIoglo prei u drugi sektor, u najblii ko-miluk. Do zuba naoruani uvari, u neujnim patikama, unjali su se du zidova. Loti, iako je imao preporuku sa najvieg mesta i vie no ubedljive pratioce, izgubio je celu no lomatajui se od jedne zamandaljene kapije do druge. uvari su iz straha oklevali, izgovarali se, izvrdavali, i retko je koji bez velikog ubeivanja, bez mnogo vike i pretnji, i bez udaraca kamdijom po okovanim vratnicama prista-jao da odkrine svoju kapiju ... U principu, svako je sa one strane zida mogao biti zao duh, demon, ili bar potencijalni ovozemaljski ubica.

    Verujem da su se nai domaini razveselili shvativi da i njihov Loti pripomae tumaenju urbano-politikih predstava jednog dinarskog psihijatra. Jedino nisu razu-meli odakle toliki zaostali orijentalizmi u snovima tog ve uveliko u svetu proslavljenog borca protiv Turaka i potu-rica ... Oni to nisu mogli razurneti, a TIli im nismo umeli objasniti.

    Mata ili, bolje rei, arhetipska papazjanija doktora Ka-radia podsea na orijentalizme slikara psihotiara. Srod-nost sa ikonikim devijacijama njegovih nekadanjih paci-jenata vie je no uoljiva. On, iz svoje uspaljene pre-svesti,

  • 66 Tri ratne knjige

    ba kao i oni, vadi neto to u pribranom stanju nigde nije mogao videti. Sumnjam da je pred sobom imao plan starog Vavi10na i da je prouavao njegovo urbanistiko tkivo. Pa zato, iako i suvie dobro zna ta hoe, on ni sam ne zna ta predlae. A to je dovoljan, veliki, preveliki razlog da se jo jednom - koji put po redu? - protresemo i prestravimo.

    Semiologija destrukcije

    i znaci nade

    Dok razgledam fotografije6, ne mogu a da se ne prisetim impresivnih "autoglifa" (fr. autoglyphes) koje su veti maj-stori na izmaku renesanse izvlaili na videlo glaanjem po-vrina poludragog kamenja i minimalnim doslikavanjem pretvarali ih u dramatine prikaze. Da, izvlaili su iz obo-jenih ila slike geolokih katastrofa, ali i slike gradova koji se rue, sruenih gradova, gradova koji propadaju II zemlju ili se preobraaju u pepeo! Takve minijature su odgovarale ukusu manirizma, a s obzirom na sklonost vremena ka ta-janstvenom i okultnom, "pejzai katastrofe", koje je sama priroda napola naslikala, imali su prizvuk proroanstva.

    Jedan autoglif posebno je zanimljiv (umetnik, Flamanac Mat je Dibi, 1590-1665). Zla srea Sodome i Gomore pri-kazana je iz vazduha. Geotektonski poremeaji mrve itav predeo. Dimovi zapaljenog sumpora izvijaju se u nebo. Pa-lacaju bievi plamena! Sve je, meutim, "snimljeno" isko-sa i sa prilino uzdignutim stajalitem posmatraa, pa ta podudarnost podsea na moderne fotografske prikaze iz vazduha. Ukoliko bi se na ovaj islikani kamen, u uglu, pri-

    6 Organizator izlobe Gradovi - od balona do satelita ljubazno se potrudio i posle nemalih peripetija uspeo je da mi iz Barse-lone doturi iscrpan sinopsis i dragocen fotografski materijal na osnovu kojeg je ovaj tekst i sainjen.

  • 68 Tri ratne knjige

    dodalo jo i krilo Heinkela, sluajna podudarnost sa nekim od ratnih snimaka kojima raspolaem mogla bi se doista shvatiti kao anticipacija.

    Slika Dibiova nudi poetne stavove za razmatranja o ne-koj, nazovimo je - semiologiji razaranja gradova. Ne, nije re o novoj naunoj disciplini, ve pre o nekoj sumornoj poetici, ako takva ima razloga da postoji.

    ta bi sve formalna analiza znakova razaranja i razore-nosti trebalo da kodifikuje i rastumai da bi se bolje ra-zUlneli tragovi, pa i motivi destrukcije? Vee jasnoe radi, posluiu se jo nekim starinskim, dakle prefotografskim primerima.

    Postoje brojni stari crtei, gravire, drvorezi - nije vie re o fantazijama, ve o nekoj vrsti dokumenata - i na nji-ma se prikazuju opsade, osvajanja i razaranja gradova. I to su, u neku ruku, "snirnci" iz vazduha, iz ptije perspektive. Odabrana visina oka obino je iznad visine leta prigrad-skih ptica, pa bismo ih sa malo pesnike drskosti mogli oznaiti i kao "orlovske perspektive". Vizure su ponekad kose, ponekad sredine, sa pogledima tano odozgo, tano u centar zbivanja.

    Slinost sa fotografijama iz vazduha je nepobitna. Ali, ima i razlika. Razlika je, pre svega, u meri, u koliini prika-zanog, tako da ova vrsta dokumenta prevazilazi narativne mogunosti fotografske tehnike u doba Drugog svetskog rata. Jedna aero-panorama prve opsade Bea (drvorez izraen negde 1529-1532, Nikol. Meldeman, Nirnberg) ve-tim crtakim postupkom obuhvata ono to se danas moe snimiti samo vrlo irokim objektivima tipa fish-eye. Posti-gnuto je ak i vie, jer je ceo predeo sa gradom u sredini projektovan na kalotu i zatvara pun krug. A kako pogled bei od centra, sve to je u daljini smanjuje se i postepeno se gubi na krunom horizontu.

    Grad i smrt

    Postoji jo jedna vana razlika. Reeno jezikom pozo-rinih ljudi, ona je u "dramskom vremenu". Na davnanjim crteima i estamparna stradanje grada saeto je u idealan, dakle, nepostojei trenutak. Ponekad se, ne bez muke, pre-priava tok dogaaja u celosti. Obratno, na aero-snimcima moemo videti samo iseke drame uhvaene udeliima sekunde. Naravno, vie uzastopnih snimaka proiruje opis dogaaja, uspostavlja delimine dijahronije, prikazuje eta-pe razaranja. No, i tako, jo uvek smo dosta daleko od pu-nog i dokrajenog prikazivanja mune predstave.

    Trea razlika spada u domen selIliologije sensu proprio. Razlika oigledno ide u prilog modernim svedoanstvima. Budui da se opis drame sabija takorei u niticu vremena, ratna fotografija, zauzvrat, veoma podie intenzitet ozna-enja.

    Dve otkaene bombe nad Taragonom, onako kako to mogu da vidiIn na jednom aero-snimku iz panskog gra-anskog rata, verovatno e zauvek biti upamene kao uz-budljiv, spontan antiratni manifest. Faktografija je, bar u odnosu na mnoga druga ratna zla, skoro beznaajna. Ali slika se preobraa u simbol. Njegova energija, njegov elan daleko nadjaavaju injenicu i podstiu, kod posmatraa, bujice linih, udljivih asocijacija. Ostau samo pri sop-stvenim ... Zato ba dve bombe? Zato jedna malo bei ispred druge? Zato tako idealno paralelne? .. Pitanja, kao to je to obino sluaj sa hermeneutikim pokuajima, za-obilaze najprostije, dakle, logine odgovore. Umesto njih, uspostavljaju se zagonetni parovi antiteta, a mata hrli ka eshatolokim maglinama: smrt/geometrija... smrt/po-redak ... poredak = kosrnos ... kosrnike matrice smisla u stvarima i ljudima i - besmisao rata, haos .. , itd.

    Svaki simbol ima svoju zatvorenu i svoju otvorenu polo-vinu, nudi mogunost ezoterine ili egzoterine egzegeze.

  • 70 Tri ratne knjige

    Moguni su, dakle, pa i neizbeni su i mnogo jednostavni-ji redosledi asocijacija. Uzmimo za primer dogaaj iznad Regenzburga iz poslednjih ratnih meseci. Opet, idealna geometrija eskadrile i lanac otkaenih bombi. Ali, ume-sto eshatolokog ekskursusa, moe se krenuti i u trezve-nije, pragmatino itanje. Zaas emo se setiti da se izvan uhvaenog trenutka, takorei odmah iza vidnog polja ovog snimka, dole na zemlji, ve uveliko dimi ono to smo (Beo-grad, saveznika bombardovanja, prolee, leto 1944.) nazi-vali, sa gorkom ironijom, ali adekvatno - der Laufteppich! Neu objanjavati ta je za stanovnike, preko kojih je "te-pih" krenuo, to moralo znaiti.

    Re je, i u jednorll i u drugom sluaju, o inherentnorn simbolizrnu. Ali, ponekad su u pitanju simboli, ili pre "sim-boli", svesno traeni, pa i reirani. Ako krst na Heinkelu iznad gradskog tkiva Londona shvatimo samo kao sluajno uhvaenu pojedinost, kao pratei podatak dokumenta, isti taj znak iznad Pariza, grada koji nije bio bombardovan, ne rnoe se shvatiti drukije do kao snimkom namerno uhvaeni gest trijumfa: nemaki avion iznad Champ-de-Marsa, sa trijumfalnom urbanistikom perspektivom koja se, negde u iZlIlaglici, zavrava uvenom l'Ecole militaire! Malo nezgrapna, ali i nehotino tana parabola o relativ-nosti svih pobednikih eksklan1acija, onih na zemlji, i onih meu oblacima.

    Dizajneri rata, majstori podsticanja razaranja, oduvek su bili veti u svom poslu. To su, naalost, i danas. A ta njihova avolska vetina esto se preobraa iz semiologije destrukcije u - destruktivnu semiologiju. Znaci, iako po-nekad ne rue, ne pale, ne ubijaju, ipak, izvrsno pomau u poslu.

    U toku Drugog svetskog rata, prilikom nemakih vaz-dunih napada, stanovnici su esto bili izloeni demorali-uem dejstvu zvunih serlliotikih serija koje su, oigled-

    Grad i smrt 71

    no, bile tehniki programirane. Mislim na zastraujue fijukanje aviona koji se obruavaju. Dodajmo da su "tuke" (Stu rz-KampJ-Flugze ug) imale zailjene kljunove koji su se, usmereni ka zemlji, i jo obojeni u uto, jasno mogli videti. Jedna jezika sluajnost proirivala je krug straha. Na srpskom "tuka" oznaava kljunastu ribu grabljivicu (fr. brochet = "ce requin des eaux douces"), pa je ratnika amblematika Luftwaffe dobijala i neke gotovo mitske pri-zvuke: riba koja leti, ima ut kljun i urlie!

    Znaci pretnje - za razliku od znakova ostvarene pretnje, koji ostavljaju duge, ponekad i neuklonjive tragove - svode se uglavnom na uzak sektor vizuelno-konceptualnog saop-tenja. Svode se na seme (sema, gr. elementarni znak ili de-li znaka koji jo zadrava tragove poetnog smisla). Svode se na blesak znaka u magnovenju. Agresivna forma, vezana za odreeni deli vremena, ni asak pre ni asak posle, ne moe imati svoje puno "dejstvo znaenja", sem u trenutku za koji je osmiljena. Drugim reima, stradanje bombar-dovanog grada, prema snimcima iz vazduha, iskazuje se prema naelu pars pro toto. Fotografska parafraza drame svodi se na nekoliko, ne mnogo, diskontinuiranih "sineg-doha uasa", koje, i u stvarnosti, u prvom oku pred novim, nepoznatim prizorima, do izvesne mere, apstrahuju zloin. Apstrahuju ga, ponekad, i do stepena izmene smisla. Veo-ma uopteni signali na prvi pogled mogu izgledati goto-vo bezazleno. Tada, obino, prizivaju parazitne asocijacije. Beli dimovi, tu i tamo, nad gradskim teritorijama, podse-aju, recimo, na tek raspukle aure pamuka. Da su snimci u boji, plaviaste ili ruiaste eksplozije dale bi se porediti sa bulkama ili cvetovima rnaka. Potreban je mali psihiki napor da se ustukne, da se unatrag opkorai prag imagina-cije i da se ozbiljno shvati stvarnost prvog bornbardovanja, koje se ak i sa zemlje doivljava gotovo nestvamo.

  • 72 Tri ratne knjige

    Seam se anegdote o nekom, oigledno ne mnogo pa-metnom ili vrlo uplaenom, diplomati koji kroz prozor gleda padobranski desant nad Holandijom i telefonira eni: "Kako je to lepo, kao vodeni cvetovi na nebu!" - sa-svim u stilu zakasnele simbolistike poezije ... Re je, da-kle, ne samo o percepciji ve i recepciji.

    Na snimcima, bar posle prvih naleta aviona, ostaje uvek jo mnogo nedirnutog, prividno "mirnodopskog" grad-skog tkiva. To pojaava irealnost doivljaja. injenica da je grad panino sabijen u podrume, a da su ulice avetinjski prazne, fotografija, razume se, ne registruje ili ne registruje dovoljno. Kad danas gledamo nekadanje snimke, notorno je da ih moramo itati odjednorn na dva naina. U dva slo-ja, "gore" i "dole", imamo dva rukopisa, dva alfabeta, dva teksta, slino matinom broju i logaritmu, ili, jo slinije - matinom slovu i broju u