of 26 /26
21. – 25. 6. 2001. VOĆIN Kad se (ponovo) putuje, misli se počnu iznova misliti. Izaći na široku cestu, pod široko nebo, otresti sa sebe grad, a s njim i svakodnevnost, znači otvoriti misao. Kao prozor, kao vrata. Zadnjeg dana proljeća – otpočeti ljetopis. I odjednom – krošnje, sjenokoše, daleke lukovice seoskih crkvi, ptice Kad sam zadnji put putovala, bila sam – prijašnja. Dakle, drukčija. Zato je putovanje usporedba sa samim sobom. Prilika. * Oko Pakraca: svuda odjednom obilježje nesreće. I u bilju, i u grmlju, zavučeno u lišće, u pore lišća. Dvorišta premetnuta u šikare. Samo se ruže penjačice još ponegdje opiru i probijaju crvenilom kroz divlje i jednolično zeleno. Ovamo još dugo ne bi trebalo dovoditi ljude – nedostojni su. Dok sve ne obraste, dok sve ne zaraste i proguta se i tako se očisti. Taj pejzaž (više) ne svijetli, urušen je u sebe i premda je ljetni dan, taman je. Bez ljudi, djece, pasa. Bez pšenice. Rode nadlijeću pustu cestu. Ispred nekog seoskog dućana – muškarci s pivom. Neobriajni. I nekako nepomični. Cesta vijuga kroz nešto što je bilo i što nije više. * Sa sobom bi uvijek trebalo imati bonbone. Voćin je sasvim pust (kao da nije nitikoji dan u tjednu), ali stazicom uz obrasli jarak bliži se sasvim mala djevojčica u crvenom i nosi ružičastu najlonsku vrećicu. Usred Voćina ostao je ostatak zuba crkve. Nekada davno, tu su, pod zelenom planinom franjevci našli mjesto da usade svoj gotočki zvonik. I prije njih, dok ovih pogroma još nije bilo, bili su neki drugi pogromi. Turci, hajduci, vuci Ostao je zub zvonika.

Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

21. – 25. 6. 2001. VOĆIN Kad se (ponovo) putuje, misli se počnu iznova misliti. Izaći na široku cestu, pod široko nebo, otresti sa sebe grad, a s njim i svakodnevnost, znači otvoriti misao. Kao prozor, kao vrata. Zadnjeg dana proljeća – otpočeti ljetopis. I odjednom – krošnje, sjenokoše, daleke lukovice seoskih crkvi, ptice Kad sam zadnji put putovala, bila sam – prijašnja. Dakle, drukčija. Zato je putovanje usporedba sa samim sobom. Prilika. ∗ Oko Pakraca: svuda odjednom obilježje nesreće. I u bilju, i u grmlju, zavučeno u lišće, u pore lišća. Dvorišta premetnuta u šikare. Samo se ruže penjačice još ponegdje opiru i probijaju crvenilom kroz divlje i jednolično zeleno. Ovamo još dugo ne bi trebalo dovoditi ljude – nedostojni su. Dok sve ne obraste, dok sve ne zaraste i proguta se i tako se očisti. Taj pejzaž (više) ne svijetli, urušen je u sebe i premda je ljetni dan, taman je. Bez ljudi, djece, pasa. Bez pšenice. Rode nadlijeću pustu cestu. Ispred nekog seoskog dućana – muškarci s pivom. Neobriajni. I nekako nepomični. Cesta vijuga kroz nešto što je bilo i što nije više. ∗ Sa sobom bi uvijek trebalo imati bonbone. Voćin je sasvim pust (kao da nije nitikoji dan u tjednu), ali stazicom uz obrasli jarak bliži se sasvim mala djevojčica u crvenom i nosi ružičastu najlonsku vrećicu. Usred Voćina ostao je ostatak zuba crkve. Nekada davno, tu su, pod zelenom planinom franjevci našli mjesto da usade svoj gotočki zvonik. I prije njih, dok ovih pogroma još nije bilo, bili su neki drugi pogromi. Turci, hajduci, vuci Ostao je zub zvonika.

Page 2: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog) prostora. Jer, aura se, (ozračje) nakon nesreće nekog bića pretvara u avet. A avet je bezbojna. Moć gotičkih kontrafora svedena je ovdje na slomljne šape. U montažnoj crkvi, na livadi pokraj ruševine, upravo traje misa. To je nekada bilo skladište, sad je bogomolja. Takav prostor uopće nije promašen. U stvari, prototip je ecclesiae. Bazilikalno koncipiran, trobrodni longitudinalni prostor. Svi u crkvi pjevaju. Humano preseljeneje. Hrvati iz Kosova namjesto Srba iz Hrvatske. I tako se nanovo napučio Voćin. Prošlogodišnji omjer roñenih i umrlih bio je 86:6 (sve u korist novih malih plavookih, mrkoputih bezzavičajnih Hrvata). U crkvi su muškarci desno, žene lijevo. Djeca su božja. Ovi s Kosova, davnašnjim porijeklom iz Dubrovnika, plemenski su organizirani. O njima vele da se ne kupaju, već da se mažu lojem. Slavonci imaju široka lica i ramena, Slavonke kukove. Ovi su ljudi niskog i uskog lika, tamni u licu, a plavooki. Pobožni su. Rijetki znaju hrvatski. Došli su poslije 1995. Iz dubine Balkana, iz Letnice, slijedeći svoga starješinu. U Letnici ih je ostalo 19. (U njihove kuće uselili su Albanci iz Makedonije, u čije su pak kuće ušli…). U Letnici su im silom albanizirali imena. Tako je Pavao morao biti Palja, Josip Zefa, Alojz Ljuš, a za Dronu i Mritu nisam upamtila. Većina ih je nezaposlena. Nisu uselili u Kanaan. Jedna mlada (vrlo mlada) žena igra se za vrijeme mise sa svojim djetetom – ono je rumeno i krupno, ona mršava i nekako malo siva, ali sretna, ponosna, blažena – Madona obučena u hlače iz humanitarne pomoći i obuvena u cipele kakve su se nosile prije deset godina. U centru Voćina, pokazuju mi: – Izidor s kozama. Pase ih uz cestu. Letničani su stočari i poljodjelci (Janjevci mahom zanatlije, no oni su sad u Kistanju). Tako sad kozji brabonjci smetaju preostale Hrvate starosjedioce. Etnička čistoća. Etnička prljavština. Etnička etika, etnička estetika. Nijemci, Mañari, Židovi (oni su ovdje bili do 2. svjetskog rata)

Page 3: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

KRKUŽ Moji prijatelji Zlata i Siniša nedavno su kupili staro imanje podno Čićarije (uz pomoć velikog i opakog kredita). Idem k njima. Početak je veljače, sivo je i ponestaje mi snage za grad. Znam da me u Istri, iza tunela Učke čeka drugo kraljevstvo. Veselim se. Na ulasku u tunel, na naplatnoj kućici, umjesto da čovjeku dadem novac, kažem mu svoje ime. Zbunila sam se. Čini mi se da se on nije. Smijemo se. U Lupoglavu se razdvajaju putovi. Uz glavnu cestu ostaju osvijetljene kuće, kafići, korisni objekti. Odvojak vodi prema starim brdima i sve je manje ičega. Odjednom Roč, opasan obrambenim zidićem i kulicama (mogli bi ih preskočiti psi lutalice. Ili bi mogli nekome poslužiti za šah). Izvan zidića seoska je oštarija. “Va oštarije” desetak muškaraca hrapavih glasova i konobarica. Ona je, u stvari, seoska poštarica (krivo, Roč je grad, ona je gradska poštarica), ali radi za šankom, objašnjavaju nam prijatelji. A prijatelje prvi put vidimo, s njima za stolom je Siniša. Konobarica, poštarica, žena gradskog bilježnika i vlasnika oštarije pita kaj pijete i donosi biske prije nego što ja uspijevam shvatiti da ona govori “kaj”. Da, ona govori kaj. Na kajkavskom smo tlu. Selo Krkuž (kojeg domaće stanovništvo, a ima ih sedmoro, naziva nekim zvučnim sklopom s prijeglasom na u, koji sliči cvrkutu ili, bolje, cičanju), Krkuž je selo na platou iznad stare stijene koja nadvisuje Roč. Uspinjemo se uskom cestom pokraj groblja pa pokraj čudne kuće koja je služila za napajanje austrougarskih lokomotiva vodom, pa preko lupoglavske pruge pa uzbrdo kroz tamu koju je preskočio odjednom divlji zec pa kroz nisku šumu pa kroz lavež susjedovog psa - pred izduženu kamenu kuću. Unutra je kuhinja, peć, stol, drvena oplata na zidovima i smeñe pločice iz sedamdesetih godina, na stolu večera, u peći oganj. Odmah uza zid kuće ograñena je gredica (sejica) s ruzmarinom, kaduljom i čuvarkućom. Uskoro će proljeće, probijaju i druge klice. Uokolo magla i vlaga, miris tla, obrisi napuštenih kamenih zdanja. Ispod nas Istra. Cijelu noć pijemo, smijemo se i “brijemo”: teorija zavjere, papa Ratzinger, dvanaest aškenaskih porodica, kerozin nad Rijekom, Rusi kupuju imanja, grade se bazeni i kockarnice, neznani tajkuni preko interneta rezerviraju apartmane s pet zvjezdica skrivene u istarskim (i inim) brdima za pet tisuća eura, 21. 12. 2012. sprema se još jedan kraj svijeta, alternativni izvori energije ne mogu zaživjeti zbog svjetskog kapitala, trinaesti planet poznat još starim Sumeranima uskoro pristiže, dadilja lady Diane zaklinje se da se kraljica majka pred njom jednom pretvorila u reptila, i tako sve do tri ili četiri u noći. Izmeñu dviju uvjerljivih i strašnih činjenica zalaje susjedov pas Medo, ili pak netko od nas ode po još drva ili po još vina. Pa Siniša zasvira harmoniku, pjevamo na talijanskom, kojeg zna možda samo Siniša. I kako da se zaspe od svega toga? Budnost, tvrdi Filip i razlaže vedske stihove. Pa se sjeti ročke poštarice. Ili prepričava zgode iz riječke klošarske scene koja se račva u tisuće priča, jednom je riječka turistička zajednica organizirala obilazak “klošarskog puta” pa su zainteresirani mogli od kontejnera do kontejnera, od potkrovlja do podruma preko pučkih kuhinja do skrivenih utočišta gdje se nadmašuju teorije atomskih fizičara i uglazbljuju najnježniji stihovi koji do jutra nestaju

Page 4: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

A ročka poštarica je obla i vesela i sutra ćemo opet k njoj. Mislim da zapravo spašavamo svijet. Ujutro ustajem i tražim staze koje će me iznijeti u pejzaž. Sivo, svježe, vlažno, ljubičasto. Kraj urušenih gospodarskih zgrada raste drvo i vodi me uzbrdo uz livadu prema ravni. Pronalazim kružni suhozidom ograñen vrt – nekadašnji vrt. Danas je u njemu pusto isto kao i izvan njega. Nekada je čuvao zemlju/Zemlju. Čuvao Zemlju. Pragraditeljstvo – u krug poslagano kamenje, visine do pola čovjeka. Da zvijeri ne mogu. Da kad čovjek/žena uñe – da može obraditi, zasaditi, oplijeviti, zaliti, ubrati. Obrañivati, saditi, plijeviti, zalijevati, brati. Tu je i stablo. Za otpočinuti. Počivati. Za (spo)zna(va)ti. Idem dalje. Vidim: kuća. Ali, možda i nije. Lijepo sjedi na zaravni. Tako je, ima preslicu, u njoj zvono, na njoj križ. Bijelo obijeljena, s dva prozora, ničim drugim ne odaje da je profano različito od sakralnog. Sveto od svakidašnjeg. Saznajem poslije, posvećena je Svetima Mohoru i Fortunatu, kojima ni uz najbolju volju ne pronalazim trag u Leksikonu ikonografije. No, dobro, istarskih je svetaca (bilo) mnogo. Kažu mi da je misa - i fešta jednom godišnje, 15. 7., skupi se tri hiljade ljudi i pjeva Mladen Grdović i Dražen Zečić. Na betonskom platou kraj crkve. I na ražnju vol. Hodam pejzažem. Molim se. Tražim znake. Odjednom je čudno. Čudna je čežnja. Što činiti? Istra kao zemljano ogledalo. Kao umnogostručen vrč. Kao izbrazdan san. Stvarna, prisutna, sada. Kroz mene. Silazimo stazom nizbrdo u Roč – blizu je – na dlanu. Prolazimo kroz groblje. Uza zid su još stari grobovi, u nas zure pokojnici sa ovalnih iskrzanih fotografija. Na jednoj mladić s mladim brkovima i s dva mlada psa – istarska goniča: Akteon? Obilazimo okolicu. O, iza šumarka odjednom - “Kuća za odmor” - piše na njoj. Zaseok Hrbatija (od Hrbati? Hrvati?), zadnji pred šumom. U njemu četiri kuće: jedna srušena, jedna stara, druga stara i – “Kuća za odmor”. Osim što na njoj piše “Kuća za odmor”, na njoj je i plava tabla s pet zlatnih zvjezdica. Pusto, nigdje nikog. Lijepo popločeno parkiralište, staza u tepihu nalik travi, lapsus, htjela sam napisati obratno, staza u travi, nalik tepihu - je od “benkovačkog” kamena, on se glasno, poput psovke sukobljava s ostalim kamenom koji je oduvijek tu. Zatim visoki grm ukrasne trstike metlastih završetaka, koji valjda treba biti uza svaku “Kuću za odmor” s pet zvjezdica, potom i bazen, žarkoplavo popločen, nad njim se nadvijaju grane starih hrastića i smreka iz šikare. Lijepo je ovdje, pomislili su, nakon što su isplatili arhitekte i dizajnere, sagradit ćemo (i) sjenicu. Pa su sagradili sjenicu. Pod tu sjenicu sklonili smo se od sitne kiše i pijemo jednu pivu koju smo ponijeli. I pričamo o kreditima. Uz sjenicu, odjednom ugledam plastično lane, na njemu piše “Bamby”, zavezano je užetom za stabalce. Jao, što je ovo? Vlasnikova duša? (Vlasnik rijetko dolazi, nema vremena, bavi se biznisom, te četiri apartmana u “Kući za odmor”, a to je nekoć bila kuća majke njegove majke, iznajmljuje. Skupo.)

Page 5: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

U vrtačama stari vrtovi, krpice guste zemlje, tu se može opet saditi. Ali, za saditi treba biti.Tu. Imanje u Krkužu će što prije pokušati obnoviti i onda iznajmljivati, otplaćivat će kredit, saditi povrće…Dolazit će urbani ljudi iz Europe učiti disati, jesti, spavati, tako nekako. Za sada je tako kako jest. Hodamo poljima, zavirujemo u vrtače, tražimo tragove, gazimo zemlju. Zasigurno izgledamo smiješno patuljcima ili kojim već nevidljivim bićima Kuhamo. Sve namirnice Siniša kupuje u Italiji, jeftinije. Ali, kobasice i ombolo su od ðeronima. ðeronimo je zapravo ðildo. ðildo ima osamdeset godina, jednu nogu, jedno oko, šećernu bolest, aparat za kisik i cjevčice, koje mu povezuju nosnice s aparatom, živi sa ženom šjorom Marijom na Račićkom brijegu kraj Draguća, suši pršute, pravi vino, ima mobitel oko vrata i notes kraj sebe, poznaje sve žive, a i mrtve, poznavao je Tita i Rankovića, na zidu u konobi, gdje gori vatra u otvorenom kominu (još od vremena njegova pradjeda), pored starih zdjela na drvenoj polici vise portreti Tesle, Tita i ðilda - ðildo je u sredini. On mnogima pomaže, sluša što mu tko priča i zatim kaže što misli. U stvari smo otišli k ðildu na Račićki brijeg jer je tamo ljepše kuhati. On zna puno toga. Ima vrlo bistro oko, nadvijeno gustom mudrom obrvom. Uz nas nekoliko, u goste mu dolazi još gostiju. Otac načelnika istarske policije, npr., koji izgleda kao Bela Lugosi i njegov kompanjon koji izgleda još nestvarnije, sliči mojem pokojnom stricu, oni sjedaju kraj komina i pričaju neku svoju priču i čini mi se da su nekako u nekoj drugoj zbilji… Ili smo mi. Selo Račićki brijeg je na hrptu brijega i nije spiralno kao što su često sela u Istri. Ali, kuće, dvorišta, okućnice račvaju se u povijesne i prapovijesne odvojke – vidim, uže je razapeto od kuće sa satelitskom antenom do pojate pa preko suhozida do sljedeće kuće kojoj su škure otpale, ionako će od nje ostati uskoro samo šupljine prozora. Na užetu se suši šarena dječja roba… Garaža za traktor ili kapelica? Ne, nešto treće – izgleda kao još u pretpovijesti sagrañena stanica za čekanje autobusa…Ništa tu nije složeno u neki ovostrani redoslijed – ima starih guma, gredica s lavandom, tu je i dječja ljuljačka i obruči od neke bačve i rimske spolije i četiri parkirana auta i na stablu pokisli flomasterom ispisani pozivi na maškare u Roču i Buzetu, ima već i procvalog cvijeća, a s brijega se steru drugi bregovi i udoline i magle i čuje se zvono s nekog dalekog zvonika – skladba za pejzaž i putnike s ovog i onog svijeta i za one koji prelaze s puta na put Palenta, kiseli kupus, ombolo u toču od vina, sir, luk, pršut, kapari, grah, crno vino, bijelo vino Noć pada. Noć raste, zapravo. Sutra su maškare na trgu u Roču pa idu dalje. Gdje se zaustave, čekaju ih stolovi s kroštulama, rakijom i vinom, ophodni obredi, praindoeuropski, nema veze (ili ima) što su

Page 6: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

ophodari obučeni u Snjeguljicu, balerine ili u prnje. (Kastavski zvončari ne zalaze ovdje u ročki kraj, barem ne više) No, isto je – stari zvonik nad trgom siv je i prastar, na jednom njegovom kamenu vidim prikaz jelena i sunca, maškare su šarene kao svijet i plodnost, svirku limene glazbe pomalo disharmoničnu, raznosi oko Roča pa u daljinu (a daljina je spiralna) - sivi vjetar Popodne u Krkuž dolaze gosti. Iva i Fortunato. Iva je pjevačica, ali Fortunato je čudan svat. Kakav je tek Mohor! Ali, trebalo bi ostati dulje. Da, sutra je ponedjeljak i takvo (neprikosnoveno) mjerenje vremena siječe našu zbilju na nepravedne dijelove. Izgrižene. Vikend kao tvorevina ovodobne civilizacije - (n)i svetak (n)i petak …Pa zatim ponedjeljak - prijetnja, odvajanje, moranje (ma dobro je i u Zagrebu, i mrštimo se i grbimo i jurimo i radimo i sve te kave i sprave i spisi i sms-ovi, volimo mi to, izložbe i okupljališta, mrjestilišta, ta ne bismo izdržali udišući stalno miris zemlje i zemljinih mijena, što bismo tek sa suncem i mjesecom obdan i obnoć, ima i divljih svinja, volimo mi semafore i tramvaje i čekanje tramvaja i sva ta žaljenja naime. Naime, ne volimo, ali smo ukotvljeni, svezani, veslamo na galiji koja je u nekom smiješnom lavoru i davno smo promašili smo ocean po kojem plove ogromni praslonovi i mudre kornjače Dolazi još gostiju. Susjed Mario, koji je zaboravio govoriti pa maše rukama i krevelji lice, tridesetčetiri godine radio je na željeznici u Sežani, a sada pije (jednom je, kada je Mišo Kovač gostovao u Roču, dao cijelu svoju penziju da mu ovaj otpjeva pjesmu po želji), živi sam tu u Krkužu i zaboravio je govoriti, te žena i muž koji tu uzgajaju krave i rade dolje “va fabriki” pa se dižu sutra u pet, ona sjeda na rub klupe i svako malo zove muža da moraju poć, i oprezno pijucka crno vino Odlučujemo krenuti sutra ujutro. Dakle, može se dalje piti i pričati do četiri ujutro, dopuštenje, odobrenje, koje smo sami sebi izdali, tješi nas i združuje. Pričamo o vampirima, kao autohtonim istarskim bićima, pričamo dalje o starim riječkim rokerima i zatim o bosanskim stećcima (Nenad je završio bogosloviju u Bosni a sad živi s ženom i tri kćeri u trideset kvadrata u nekom riječkom neboderu), o Kraljevoj Sutjesci i Bosni Srebrenoj, i o Srebrenici, da, trebalo bi i u Bosnu, pričamo o krsnicima koji se rode sa sraslom posteljicom pa mogu činiti dobro protiv zloga, pričamo, slušamo CD koji su snimili neki klinci iz Kopra skupivši napjeve svojih roñaka po kraškim i istarskim selima, pričamo, priče uz ognjište štite nas od sveg ostalog svijeta. Do sutra

Page 7: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

TRANSILVANIJA ZVJEZDANA JEMBRIH 5. mj. 2005. 29. 4. 2005. OKO MUENCHENA, PREMA FREISINGU Polja repice će uskoro buknuti: svijetložuto - dolazak maja. U vlaku sam. Nasuprot mene – dva čovjeka, dva lap-topa. Jedan je toliko zadubljen, da ne primjećuje da mu kaplje nos. Pogledi su im u monitorima. Jahači. Apokalipse? – to je pretenciozno. Jahači vlastitih koljena. (Em ideš, em radiš. Idealno. Antipod zmiji iz vica o Crnogorcu.) Vani svježe jutro. Geometrijski zeleni i žuti usjevi jure kroz prozore vlaka. Divno jutro, divan početak jednog divnog radnog dana. Na slijedećoj stanici ulazi grupa tinejdžera – djeca koja konzumiraju dovoljno vitamina, čista, umjereno živa, od desetak njih, četvero ili petrero ih je mješovite rase – maslinasti, kosooki, tamnokosi… Jedan mladi čovjek – onaj drugi za lap-topom, odlučno dizajniranog, arijevskog lica, pedesetak godina prije bio bi već mrtav negdje na nekom frontu, a sad vješto upravlja metalic-srebrnim mobitelom i metalic-crnim lap-topom, s lakoćom diktira u jednu od sprava sekunde i minute, zatim pita svoju kćerkicu Katarinu, tamo negdje s druge strane elektroničkih impulsa, da li je doručkovala. Zgodan je. Malo zatim sve (omnia sua) efikasno sprema u svoj svijetlosivi dobro dizajnirani ruksak i silazi… Izdvajam lijepe ili neobične ili neobične i lijepe ljude. To mi je posljedica studiranja slikarstva i povijesti umjetnosti. To mi je posao – u vlaku, jer nemam lap-topa dok puto-pišem. Ograñujem ih od ostalog, uramljujem na neko vrijeme. Nešto izmedju imaginarne digitalne fotografije (kraće od stotinke sekunde) i imaginarnog ulja na platnu, kakvo bi možda Lucas von Cranach (je li se već tada radilo u ulju?) ili mozda neki Nizozemac, mjesecima, pritajeno, finim kistovima…Ili pak mladi Duerer, srebrenkom na pergameni… Evo glave mlade djevojke. Bijele puti, kestenjaste duge kose. Ženstvenog, majčinski zaobljenog podbratka i podlaktica. Takve će žene dalje rañati kćeri, one opet svoje kćeri i svijet će opstojati. Još neko vrijeme… Potom silazim i ja. 30. 4. – 3. 5. 05. ADLMANNSTEIN / REGENSBURG Blagoslov putovanja. I blagoslov dolaska. Benedictus. Benescriptus? U Adlmannsteinu (Adlmannstein bi značio Kamen plemenita čovjeka), malom selu 20 km sjeveroistočno od Regensburga, postoji stara kuća, iz sedamnaestog stoljeća, s visokim strmim ljubičastim krovom. Nema ovdje puno starih kuća, zato one izgledaju poput snebljivih živih bića. Njih treba uzgajati, oprezno, da ne uteknu.

Page 8: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Moji prijatelji već petnaestak godina vole ovu kuću. Oni nisu meñusobno u rodu, oni su tu zajedno. Wilma, Ingo, Evelyn, dva Mathiasa, jedan od njih vozi teretnjak. Od štale su nedavno napravili galeriju. Imam priliku dva prijepodneva biti sama u toj kući – kao mačka. U kuhinji ima puno sjajnih tava i lonaca. Sve je, dakako, racionalno, njemački smisleno, razložno, štedljivo i uredno, ali su uglovi, kao i kod svih stvari i bića kroz koje vrijeme utire svoj dobar put, zaobljeni. Ali, gdje je smočnica?? Speisekammer? Gdje su krumpiri? Kako takva kuća može biti bez krumpira? Bez zaliha? Bez bočica s ukuhanim Heidel-Preisel-Johanniss-Schwarz-Him-beeren? Nigdje ne vidim ništa slično. Hodam oko kuće njušeći. Mora da su je negdje sakrili, još u vrijeme tridesetogodišnjeg rata, kada su harali glad, rat, zima, led, razbojnici s juga… Ha, evo, izvana pokraj kuhinjskog prozora skrio se mali prozorčić u paučini. Slijedim trag. U mračnom hodniku sakrivena mala vrata – a iza njih carstvo svih mogućih repa, kupusa, prašnih boca vina, kiselih krastavaca, rakija sa začinima, konzervi lososa…Tiho obilje. Stilleben. Ovdje pejzaž lagano diše i spušta se tiho prema dolini Dunava. Kažu mi cure iz okolice (jedna od njih je Claudia, moja prijateljica, tamnog tena i zelenih očiju, glave poput skulpture od terakote, ni traga svijetloj puti: Dunav je postao kanal za plovidbu. Stalno ga ravnaju. A on svejednako poplavljuje, kad zaželi. Vidim, nešto se srebri u daljini…Mladi Dunav. Isto je tako i s pivom. Male pivovare (pijem Falkensteiner Bier, nedjelja je popodne, prvi maj), male pivovare bivaju progutane od velikih kompanija. Fallkensteiner hell – svijetlonarančasto, malo mutno, gustog i lakog okusa. Bog neka je blagoslovljen danas popodne. Kuća je živo biće. Velika stara mačka-sova. U njenoj utrobi uobličuje se život, kao u zdjeli. No, ipak je ovo sjever (u odnosu na neke druge strane svijeta). Lovor je sobna biljka koja se tek u maju iznosi van pred kuću. Jorgovan ima tihi, skoro nečujni miris. A možda bi se moglo i bez usporedbi… Za par dana putujem u Transilvaniju! Spopao me Anñeo Putovanja – da tako kažem. Ili su to možda Dva Anñela Putovanja? Da, bit će da su dva. Šire krila i smiju se. A ja? Darovi se primaju raširenih ruku - ako već nemamo krila - i dlanova okrenutih suncu. Dakle, dva anñela. Da vidimo: jedan ima, poput gotičkog svetoga Florijana, ozbiljno lice, ali rumene obraze, sav je važan i koristan. Popravlja šarke na prozorima, provjerava, hoće li kiša… A drugi? Ne znam, još sam ovdje, pod Florijanovim zelenim plaštem. Tamo negdje – jučer smo gledali zemljopisne karte (a kako ih Nijemci vole! – stalno bi gledali preko u neke druge zemlje i pričali o Španjolskoj, Meksiku, još uvijek neki, istina, sve rjeñi, spominju Jugoslaviju, oni bi na neki safari sa svojim digitalnim kamerama, u kratkim hlačama u boji svog mliječnog inkarnata i tako pažljivo - uživanje ih je nekud otputiti - slušaju o otoku Mljetu, o Makedoniji, čude se što ljudi u nekim planinama

Page 9: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

nemaju struje i spominju neke koji ne žele imati servis sa svim istim šalicama – kao da oni koji imaju razne šalice, mogu sebi samo tako priuštiti servis za dvanaest osoba, i što je to uopće servis za dvanaest osoba?), dakle, jučer smo gledali u zemljopisne karte i tamo negdje su Karpati, virili smo preko granica ove lijepe i lijepo ureñene njemačke pokrajine ispresijecane dobro označenim cestama – čula sam da netko od gostiju ovdje, na pitanje gdje stanuje, odgovara – pokraj A7… - virili smo u potrazi za čudima, a čuda koliko hoćes, samo… Divni su ovi moji ljudi iz ove kuće. Kupili su je i odnjegovali, u njoj slave roñendane, stalno nešto rade, jagode, rabarbara, sitno sjeckani kopar, tanko guljeni krumpir, smeće se jednostavno odvaja u četiri vrste – sve u jednoj praktičnoj kanti s četiri odjeljka, koja se lako otvara i sve se to može, radna ploha u središtu kuhinje – ima li što jednostavnije – u sredini ima rupu za kompost…Zar da se o tome piše, kad je to toliko samoposebirazumljivo. Možda je moj Drugi Anñeo Putovanja neki konj? Prije par dana, u Zagrebu, u “Sedmici”, uz zadnje pivo, T. etnolog, Z. i ja pričali smo o konjima. O jeziku kojim se govori konjima. O goničima konja, koji su živjeli u pokretu, po prostranstvima istoka i zapada. I kad se konj ozlijedi, ne smije se pustiti da sjedne, legne – uginut će. U Meñimurju su konji iz Mure izvlačili pijesak. Jedan konj je slomio gležanj. Da ga izvuku, šaptali su mu na uho, da ga spase. Za konjima se plače. Wilma je ovdje šefica. Ima lijepe kose zelene oči. Ingo i ona su par. Ali, ona je Wilma, on je Ingo. Evelyn je slična majmunici. Psihoterapeutkinja je. Njezino valjkasto tijelo, debele usne i kovrčava kosa ulijevaju pouzdanje, godinama je ista. Ingo stalno nešto radi. Kad ne radi izvan kuće, radi u kući jer ga to relaksira. Tako je nemoguće da on bude umoran. Izgleda kao sjedokosi dječak. Volim ih. U kući nema djece. Uloge majka-otac-muško-žensko itd. zamjenjive su, nema oštrih rezova. Nema ni svañe. To je izbor. Izbor za koji su se ovi ljudi iz-borili. Prije je ovdje bio i Heinz. Našao je ženu. Ona nije odgovarala ovoj kući. A ni njemu. Još uvijek mu ne odgovara, ali je s njom. Ona ga je odvela. Vele da mu to ne čini dobro, ali to je njegov izbor. 4. 5. 2005. ZAGREB Biti kod kuće na jedan dan. U središtu slova TAU. Izmeñu Regensburga i Cluja. Biti ptica trkačica, pernata zmija (a iznutra topli vijugavi mišić) Pernata zmija putnica. U nekim noćima, s prozora doma, kada se dugo, dugo ništa ne dogaña osim svakodnevice, ponekad se gore na nebu, bešćujno, ukaže jedna takva pernata zmija.

Page 10: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Zmajska ptica. Personifiokacija putovanja. Gutačica zvijezda. Prijateljica iz daljine. Prijateljica daljina. I zove. Nebo joj je grlo. Kometi samoglasnici. Glasnici. 5. 5. 2005. BUDIMPEŠTA Zračna luka. Tako lijepe dvije riječi – kao vatrena spilja! - S vremena na vrijeme biti sudionik gibljivog bratstva koje čuči u tim privremenim gnijezdima, spremno za polijetanje. Dutty free shopovi ukrašavaju te nepostojane postojbine bojama svog nepodnošljivog lokalnog trash–a. Ovdje su to lutke u crveno-zeleno-bijelim suknjama i tko zna što sve ne, odvraćam pogled,,, Na aerodromima je sve tako - jednostavno. Čovjek se, odvojen od svoje svakodnevice, slijeva dobro označenim slivovima – internacionalni znakovi ga čuvaju od svake nevolje: čovječuljak s kovčegom, čovječuljak na kolicima, prekrižen čovječuljak, ženica u suknji, čovječuljak u hlačama, (nema ni jednog s krilima, hm…), prekrižena cigareta - pušači su, naime, nemilosrdno stjerani u kutove koridora, poput gubavaca, bez naslonjača, nek im bude neudobno i neugodno, sva sreća što sam nepušač. Odlazim zapaliti cigaretu u jedan takav zakutak….hja, treba reda u tim gnijezdima, pa nećemo valjda spavati na sijenu i pritom ga još zapaliti! Eto, dobri su ti aerodromi. Ta, kada sam zadnji put vidjela Japanku tinejdžerku – tako dobro dizajniranu od tenisica do digitalne kamere i obratno, kako samosvjesno iz djutića iznosi dvije boce šampanjca prve klase! Ljudi su prilično normalni. Starije dinamične dame, mlañi statični biznismeni. Zatim, nemoguća djeca, iščupana iz konteksta, jurcaju izmeñu stolica. Oni gore, u stakleniku, sjede, čitaju, zijevaju, zvjeraju. Oni dolje, iza stakla, obavljaju naoko složene radnje u fluorescentim prslucima. Nebo je ravna ploča za rulanje. A zemlja? A kornjače? Slonovi? A onda neočekivana obavijest – zrakoplov kasni. Hm, zbog radova na putu? Zbog prometne nesreće?? Zbog zastoja??? Ništa, to je znak da je put prema istoku podložan utjecajima kaosa. Meñuvrijeme. Meñuprostor. Znam u čemu je problem s čekanjem – postepeno nestajanje boja. Ne mogu do kraja objasniti - vjerojatno je posrijedi neka povezanost boja i oduševljenja. U čekanju je, teoretski, sadržano i sve ono što predstoji nakon čekanja… ali se time čovjek ne može (po)služiti. I tako, čekanje se pretvara u pet sati čekanja. Zračna luka je u meñuvremenu opustjela. Avioni su poletjeli i sad valjda imaju siestu…negdje u nebeskoj sparini Pojavljuje se grupica pilota. Dojmljivi u dubokonebeskocrnim uniformama, blistavi bijeli ovratnici prijanjaju im uz odlučne, glatko izbrijane vilice. Ništa ih ne interesira, gledaju

Page 11: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

odozgo, poput kirurga i nestaju prije no što ih uspijevam opisati. Šteta, jer postaje dosadno. A uniforme su uvijek seksi. Čitam Houellebecqa, “Širenje područja borbe”. Primjećujem, njegov stil utječe na mene. Samo, kamo s tom mizantropijom? Nemam kamo uteći. I tako protječe dan bez svakodnevice. Za čas smo pretvoreni u zarobljenike. U taoce. Glavobolja kao posljedica bivanja u stakleniku. Moram na kavu! (Koliko je duša spasila kava!) Jer, čudni su puti i vijuge. Umor je majka čudnom društvu u glavi. Jedan mladi službenik nedvojbeno podsjeća na N. U tamnoplavom odijelu, kao svadbenom… Kava vraća osjećaj moći nad sobom. Samo nek onaj u tamnom odijelu više ne šeće. A oni znakovi u obliku čovječuljaka – toliko sliče engleskim frazama koje smo prisiljeni izmjenjivati na putu. No go. Thank you. How much. (Nešto potpuno drugačije od šaptanja konjima. Toliko drugačije, Bože moj!) A opet, daje šansu za preživljavanje. Jedan mlañi Nizozemac, u nesretno kariranoj košulji, razmjenjuje sa mnom opaske na tom jeziku. Čak i kuži moj humor! Ma, i on je, jadan, umoran! Bit će dobro, bit će dobro, sve će biti dobro… Ako dovoljno dugo budem čekala, možda postane zabavno. Siesta je završila, nove skupine putnika se prikupljaju. Oni poslovnjaci koji su prispjeli kad i ja, obavili su svoje poslove, napunili aktovke svježim CD-ima (ne valja više reći “spisima”), te se sada jamačno vraćaju u svoje matične europske gradove. A ja sam svejednako tu, u istoj zamci. Obavijestili su nas da popravljaju zrakoplov. Onaj mali zeleni tamo. Zaista, kukcu nalik, sa zelenom njuškom, povremeno ga zakloni neka Lufthansa srednje veličine te pomislim kako ga je progutala. Neki kamiončić prislonjen mu je uz trup pa izgleda kao da dobiva infuziju. Ili će ga možda sasvim rastaviti, možda su ga pogrešno sklopili u prvom pokušaju. A koliko će im trabati vremena za to? Ima li motora u avionu? 6. 5. 05. CLUJ U Cluj sam pala sa zraka, u sumrak. Prije toga zeleni baršunasti brežuljci i pašnjaci, odozgo, sve bliže, zumiranje se pretvara u slijetanje. Koje je boje Transilvanija? Zelena i sivosmeña. Zgrada studentskog doma pretrpjela je Chauchesca – tako i izgleda. Mislim da je upravo ruše. Tu ću stanovati. Ujutro me ne dočekuje nitko. Izlazim. Pred vratima skupina

Page 12: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

muškaraca. Pozdravaljaju rukoljubom. Voditelj tehničke službe na dobrom njemačkom počinje mi pričati povijest. Pradjed mu je pokopan u Linzu, za vrijeme prvog svjetskog rata. I moj isto. U zgradi Univerziteta nitko se ne trudi osobito. Treba se probijati kroz nepoznate strukture, koristeći se nepoznatim jezicima. Buona dzia, mulcumesc, la revedera∗. Prvi koraci su učinjeni. A zatim zamičem za ugao. Onako, kako bi Nijemci rekli: “Immer der Nase nach”. Pogañam od prve kafić, s pogledom na stara dvorišta i balkone s kovanim zahrñalim ogradama. U njem govore mañarski (to barem razumijem!) Grad na prvi pogled? Grad po sebi, bez usporedbi, bez prosudbi? Teško je tako. Hm, grad je nizak, svečan otprije, iz nekih drugih vremena, ljudi nevedri. Grad sa slojevima koji se ljušte. Tražim rijeku da vidim kuda gradu ide dah. Rijeka je nevelika i brza, kao šumska. Tako je lako odmah upasti u primjedbe: stakla na izlozima dugo nisu oprana, pločnici su ruinirani, i nitko ih ne zakrpa kako treba kad ih raskopa, zeleno svjetlo za aute traje puno duže nego za pješake. Postoji Benettonov dućan, odmah tu, iza ugla na glavnom trgu. Katedrala, vijećnica. Benetton, fast food – pouzdani orijentiri u nepoznatom prostoru. Ili više pouzdanja daje debeli stari čovjek koji prodaje srećke na malom stoliću, ili pak stara prosjakinja, vještici nalik (a kome bi bila?) ∗Dobara dan, hvala, doviñenja (rumunjski) Ja, u sredini, naravno, s podsvjesnim nepovjerenjem – koje se kanalizira u čvrstom stiskanju plana grada, tražim svoj odraz u staklima da provjerim koliko sam drukčija. Mozak mi proizvodi brze misli, trebalo bi ga priključiti na neki pisač. Hvatam se za pisanje, oduševljeno, obuzima me recidiv pisanja – ta, kada sam zadnji puta jurila bjelinom papira tom brzinom! Trans-silvanija. Kao Trans-misija. Izvor se na rumunjskom kaže izvor, a vatra vatra. Pješačim. Otkrivaju mi se struktura i kompozicija grada. Prolazim kroz četvrt vila s početka dvadesetog stoljeća. Gotovo sve su zapuštene. Kao da ih je netko ostavio, obećavši ipak možda da će jednom doći po njih pa zaboravio na obećanje. Jorgovani su dotle podivljali, a maslačci zaposjeli travnjake. Neki sivo-žućkasti, umrljani šarm. Umrljan zaboravljanjem? Četvrt vila pretvara se nenadano u četvrt novogradnji – što je svojevrsni eufemizam, budući da su te šture geometrijske tvorevine stare barem tridesetak godina. Pa su već popucale ili su ih već napustili ili su smislili neke čudne dodatke ili su ih zaboravili dovršiti. Ili nisu ni dospjeli, pretekla ih je neka trajna kataklizma koja je preko svega prevukla zamašćeni premaz straha.

Page 13: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

7. 5. 05. Putopis kao forma, rukopisna forma. Forma kretanja. Kao neka modifikacija pejzašnog slikarstva. Land art. Putopis kao crtež, grafika. Kao niz grafita. Street art. Space art. A u putopisu, kao u trileru, kao u životu: I što je dalje bilo?? Katedrala usred glavnoga trga, prava, gotička, sivožućkasta, u svojoj potamnjeloj srednjovjekovnoj suknji. U njoj, uz gotički snopasti stup priljubljena divna barokna propovjedaonica. Kao da sam došla kući – ova je svim dosadašnjim propovjedaonicama nalik, samo još divotnija – svi proroci, crkveni oci, evanñelisti, reljefi s prizorima spasenja, svi anñeli, sve girlande i na vrhu baldahina, sveti Mihovil raskošnog, u prostor izbačenog krila u zamahu, nad zmajskom zmijom. U ovoj se katedrali moli mañarski. Prije toga se molilo njemački, goticom. Uglavnom. I još jedno gotičko iznenañenje: u tišini strmi veličanstveni žućkastosivi kontrafori, još jedna crkva, ostavljena da tu sjedi vjekovima (kao neka laña ili kao neka žena), Pred njom pusti trg, kiša prestaje i počinje, lišće je mokro, a sveti Mihovil i ovdje ubija zmaja, brončanim mačem. Pokraj katedrale stoji stara gospoña u starom kućnom haljetku pred ulazom u staru kuću, sve je tako napušteno, plemenita se plijesan hvata na prizor – tek u pokrajnjoj ulici pneumatske bušilice ruju pločnik za nove plinske instalacije. Ulazim u crkvu. Iznenañenje: u njoj četa mladih isprobava električne instrumente za večerašnji rock koncert, usporedno s njima četa čistačica užurbano sve čisti i pere. Oblijevaju stare kamene ploče vodom iz plastičnih kanti i ribaju ih metlama, klecala su izvrnuta naglavačke, pocrnjela korska sjedala kao da se opet spremaju primiti davno izumrle vlasnike grbova koji se koče nad njima. Nadgrobni spomenici s lubanjama ukriženih kostiju pokušavaju se smiješiti. I tu je crkvu osnovao kralj Matijaš. On je bio posvud, na ponosnom konju – takvim ga prikazuje spomenik na glavnom trgu. Spomen ploča na rodnoj kući, sada Umjetničkoj akademiji, kaže da je bio Rumunj, od oca Rumunja, Jana Hunedoara. Sibinjanin Janka? Za njegovo vrijeme cvat. Poslije njega…. Ovaj dio grada sliči Varaždinu, samo je više uljuljkan u neku sivkastu koprenu. Ulazim u tamni otvor barokne crkve, dočekuje me poznati jezuitski rukopis, sve je unutra divno nerestaurirano (zagrebačka sveta Katarina je escort-girl prema ovoj uronuloj grofici. Hm, da li bi se moglo reći da je i grofica nekad bila…) Sve ovdje, ulovljeno u mrežu vremena, miruje, raspadajući se sporo i pouzdano, ne treba se bojati, sve će se još stići pomno razgledati, onjušiti, čak se i pomoliti u rasklimanom klecalu… prije no što stignu europski restauratori svemirski spasavaoci ratnici trećega

Page 14: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

rata princ Charles globalisti pogani na brzim konjima kurve svjetske banke za razvoj jerihonske trublje Posvuda relikvije - ugrañene u sve oltare - carstvo relikvija, jedva još razaznatljivih, splet kostiju, zlata, praha, istrunulih vrpci, sve se to u sumračju crkve pretapa u jedno, samo još neke boje (grimizna) traju u zadnjem podmuklom sjaju, oblici su već svi postali crvoliki. I ovdje je jedna raskošna propovjedaonica - lebdeća školjka za božje besjede, za božja usta, božje uši, za zakon božji. Božji balkon. Vraćam se u svoj kafić – utočište. Puštaju neku limenu glazbu. Ne znam odakle je, ali znam da govori o srcu, o nekoj svetkovini, o životu koji ide nekamo u povorci, kroz neka polja, a mali ljudi, male žene se hvataju za ruke… Koji je to amen u meni? Osjećam ga kao branu, kao pečat, kao brazdu, dvije brazde na mojem licu. Ova je glazba plava kao nebo nad pustarama i zelena kao krošnje nad krovovima u daljini i bijela kao tornjevi. Kao blagdanske košulje muževa. Posjećujem etnografski muzej na otvorenom. Etnografski muzej na otvorenom? To je geto, u kojem nema preživjelih. Kulise za igru koja ne postoji. I obavezne debele čuvarice, kao u svakom logoru. Sva takva mjesta su svjedočanstva o stjeranosti naše civilizacije u krajnji ugao: negdašnji život u skladu s prirodom (kao prikucani leptiri umrtvljeni formalinom), do malo prije još je postojao – ta svi smo imali baku i djeda, koji su živjeli i umrli na rubu te kružnice, na rubu neolitika – konji, u vodenici mljeveno brašno, rukom tkano sukno, zemljane zdjele, plotovi upleteni šibama, drvene klupe, izvezena posteljina, voćnjak, sjenik, travnjak, cvjetnjak, mirisi pepela, slame, gnoja, jorgovana, mladih mačića… A mi trčimo po svijetu i posjećujemo etno-muzeje, beznadan je i istovremeno jedino moguć taj naš raspon – moramo to činiti. Jer da to ne činimo, što bismo mogli stavljati u riječi i snove i pijanstva i nježnosti, u krajnje zakutke duša - već to naše progonstvo koje živimo i odjeke, krhotine, koje čuvamo… Prilazi mi kustos i pokazuje mi crkvu iznutra. Kao izgubljena duša u čistilištu, preseljena izdaleka, sa svim svojim prelijepim stotinama seljačkih svetaca, sa usahlim mjestima za paljenje svijeća (jedno za žive, drugo za mrtve), šindrom pokrivenim strmim tornjem, koji ne gleda više nikamo, sve, sve je tu, samo nema ničeg. Kustos je ljubazan, priča mi zatim o kućama slobodnih seljaka-vojnika na ulazu u njihova domaćinstva bile su visoke drvene vratnice s izrezbarenim znakovima: križ i sunce. Priča mi o šljivama i jabukama; o načinu stočarstva starijem od slavenskog i o tome kako kuće i ambijenti i ljudi nestaju, ima ih možda još u planinama, do njih ne vode turističke staze, ljudi su siromašni i stari i kad umru, kuće će propasti. Mislim o mogućnosti života u skladu sa svojom kućom, livadom, posteljom, psom, sa svojim čovjekom, ženom, zvijerima u šumi, pticama na grani, svecima na nebu i u crkvi, s gostima, godišnjim dobima, djecom…. O čemu ja to?

Page 15: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Wilma, Ingo, Evelyn su mogućnost. U svom organiziranom domaćinstvu proizvode svoj kompost, zarañuju u gradu dovoljno za održavanje/ostvarivanje te mogućnosti. I ne pada im na pamet da odustanu( - ta oni su Nijemci.) A ovdje, poznajem taj osjećaj, odustajanje: ostaju gomile ideja, kao gomile nagomilanih dasaka u dnu dvorišta, nepomaknute No, ovaj se svijet možda ipak sastoji od točaka, statistički zanemarivih, ali stvarnih, od raštrkanih utočišta, zakutaka koji postoje kao zameci, sjećanja, sklad. Možda, ipak, kažem. Što će Europa učiniti tom zametnutom gradu za nekoliko godina? Shoping centre, predgraña s montažnim beskrajnim halama, uvesti poznate marke dućana, sive socijalističke zgrade obojati u živahnije boje? Hoće li i dalje beskućnici trgati daske s klupa u parkovima da se ogriju? 8. 5. 05. Dan je opet siv i zelen. Fotografiram. To je slično sondiranju. Na jednoj fotografiji, u jednoj šezdesetinki sekunde, spajam: ostatak srednjovjekovnog bedema, baroknu fasadu i ulaz u kozmetički salon, k tome još satelitsku antenu, prometni znak, ruinirani pločnik, ulubljenu crvenu Daciu i čovjeka u starom odijelu kako odlazi. Ulice koje se penju uz brijeg pune su oronulih vila i zgrada nekadašnjih i sadašnjih sanatorija, s potpuno zapuštenim parkovima. Iz visoke trave proviruju preživjeli tulipani i glave djece koja se igraju zahrñalim konzervama. Botanički vrt – nešto smisleniji od etno-parka. Ili? Meñu lijehama se fotografiraju mladenci. Mladi i lijepi, svi ti ljudi, obučeni najbolje u svom životu, dvadesetogodišnji. Mogli bi mi svi biti djeca, skupa s kumovima i djeverom! Moja prijateljica P., iz vremena kad smo imale dvadeset, sada je na psihijatriji. Sjedam na klupu, palim cigaretu. Što bi još trebalo učiniti – a ne biti tako samo-svoj? Kao skalpel? …. Poslati neki sms s nekim transilvanijskim anñelom, da čuva što već čuvati treba? Smiješni su ti anñeli – toliko ih ima, sjede ljudima za ušima, penju se po svim tim propovjedaonicama retablima zabatima grbovima stablima, sviraju violine i trublje pa neka onda nešto i čine, kad im se kaže… Izgleda da je upalilo. Postaje nekako toplije, premda je sivo postalo još sivlje, a zeleno još hladnije na vjetru. Još jedno od utočišta – Galerija starih majstora, u pohabanoj raskošnoj palači. Čuvarice-kerberi u sivim kutama smrtno se dosañuju, nedjelja je popodne. Uživam u europskom slikarstvu 19. i ranog 20. st., transilvanijskoj inačici. Samoća struže po stjenkama i čisti.

Page 16: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

9. 5. 05. Noćas sam sanjala neku nježnost. I rijeku. A prije no što sam bila zaspala, srce mi je bilo kao drhtava jetra. Nije lako biti drugdje, a bez ikog. (Bit će da je lakše biti ovdje. I s nekim.) Biti prepušten svojoj nutrini, pod oštrim zrakama tuñeg svjetla. I tkati slike i misli, unutarnje-vanjsko, osnova-potka. Jer drugog nema. A pisanje je zmijoliko. Krvoliko. Iz neke rupe u srcu se izvijaju, vrpčasto, (pa čak i kada se piše na tipkovnici, isti je vijugav put) – vrpce poput pupčanih, oko vrata, sve dok se ne izvinu i izañu, sirove. A tek onda počinje…Tkanje, paranje Od mojih se stijenki odbijaju odsječci nerazumljivih jezika. Zatičem se danas, u uredu univerziteta, kako pišem e mail na njemačkom, istovremeno odgovaram engleski na pitanje koje je postavljeno na francuskom (a propos, francuski je omiljeni jezik Rumunja), kraj mene sekretarica priča na telefon mañarski (Mañari sačinjavaju ovdje većinu stanovništva, samo ne znam smije li se to tvrditi) te ja odjednom shvaćam da razumijem što je ona rekla, a druge dvije sekretarice meñusobno govore rumunjski. I to o meni. Hvala se ovdje kaže MULCUMESC. Ne može jednostavnije! A kad zagusti, mogu se obratiti rimokatoličkom, grkokatoličkom, reformiranom ili pak pravoslavnom bogu. No, mogu pribjeći i starijim slojevima autohtonih vjerovanja – kultu predaka, totemskih zaštitnika, personifikacijama prirodnih sila, noćnim zvijerima Možda je vrijeme da s nekim ovdje konačno pijem vino! 10. 5. 05. Kroz razderano plavo nebo jure oblaci i zabadaju se u toranj katedrale. Beethovenova Deveta s nekog zvučnika. O, da, vidim plavi kamion ukrašen zlatnim zvjezdicama posloženim u krug. Bit će da dolazi Europa. Ne na biku, već na plavom kamionu, ovaj put. Sjedim podno nogu konja kralja Matijaša. I u Zagorju se veli: “Poklem kralj Matijaš spi, na svetu pravice ni”. (Matias Korvin rodio se tu, iza ugla.) Zaista, iz Beethovenovog kamiona dijele plave balone sa zvjezdicama. Odmah kraj tog prizora prekopavaju park ispred Matijaševog spomenika. Kopaju samo jedan dio – jer za drugi jamačno nema dosta novaca i iz drugog, neuglednijeg kamiona istovaruju zemlju za buduće cvijeće.

Page 17: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Razmišljam kako bi ovaj grad izgledao, ali ne, križam odmah zatim tu misao – da ga se pažljivo restaurira, oboji u odabrane tonove, da se oblikuje novi oblik kanti za otpatke, da se urede dvorišta, iznesu daske nagomilane u gomile, da se protjeraju Ciganke u divnim šarenim suknjama koje iza ugla prodaju lažne vodice za brijanje (Joj, dosadna je ta Beethovenova Peta. Ma, nije to Peta, Deveta je. Of course. Ti moji lapsuzi! Tako sam danas upitala Belgijanku; french? kada je rekla da je iz Liega. A onda sam se odmah izvukla: Should I speak french?) Dakle, hoće li svi gradovi jednom izgledati isto? Da se svemirci ne zbunjuju: na glavnom trgu je Benetton, odmah do njega je Macdonalds, slijedi Reifeisenbank, u sredini je, nema sumnje, spomenik – nekog konja, tako su, naime, izgledali konji… Evo, i na groblju sam. Veliki sivozeleni zapušteni vrt, srodan vrtovima onih zapuštenih vila. I ovdje, kao da odavno već nikoga nisu zakopali, kao da se kroz zarašteno zelenje već dugo nitko nije probio, ni živ ni mrtav. Svečane secesijske grobnice, kao umanjena pročelja crkvi, nakošeni rasklimani obelisci koji vire iz grmlja, zahrñale ograde. Pored gotovo svakog groba je klupica – da udovice ne stoje. No, i klupice su polomljene. Kako obnoviti groblje? Kako mu udahnuti novi život? Mlada Belgijanka, stigla je preko Erasmus-a - to je organizacija za meñunarodnu sveučilišnu razmjenu (dok je Pohvala Ludosti nešto sasvim drugo), prezentirat će na Akademiji svoju visokoškolsku ustanovu u Liegu. Priča o infografici. Fina stvar, ta infografija, zasigurno nešto poput nje, svjetlokose i vitke, u skupim čizmama, decentne i informirane. Cura nema pojma. Pokazuje, izmeñu ostalog i fotografiju izgladnjelog zatvorenika iz srpskog logora u Bosni, a da to uopće ne zna… Ima finu mimiku dok izgovara svoj belgijski francuski. Šeće laganim kretnjama tastaturom svog prenosivog računala. Nekoliko studentica, potpuno divljih dugih crnih kosa, poput kobila, tamne puti, s očima ortodoksnih Bogorodica, gleda kroz nju. Povremeno zamahnu grivom…zarzaju… 11. 5. 05. Oh, znam kakav bi mogao biti moj Drugi Anñeo Putovanja. Kerubin crvenih krila. Vrlo tajanstveno biće. Dvama krilima kerubini zaklanjaju oči, jer ne smiju gledati u Prijestolje Božje, kojega su čuvari, a dvama pak lete. Koji put se prikazuju i s tri para krila. Turoban dan, tenzije u meni, prekobrojnost u meni, kao neki prisilni zavjet…Ujutro pneumatskom bušilicom ruše ostatak studentskog doma oko moje sobe. Sveučilišne administratorice su dosadne babe i kokoši. Profesori su bradati svi odreda i stariji od pedeset godina, uljudni, neupotrebljivi. Zalutam na tržnicu. To me zavrti. Poput sitno nabranih, nemoguće šarenih suknji u kojima ovdašnje Ciganke rotiraju, nudeći kao i svugdje, gaće i čarape. Nema tu puno čuda, ali ima života. Prodaju se rotkvice i luk, ponegdje i banane, rupci, tenisice lažnih marki i sir, bijel i žut. Zavrtio me miris sira i kopra i jeftinih cigareta.

Page 18: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Tako sam strana, stranija od one glupe Belgijanke, koja nije valjda ni dospjela nikuda izvan svoga hotela. Nemam dugu kosu i šarenu suknju, koja se njiše u hodu. Žao mi je. Kako da plešem? Rasponi ljudske rase - Cigani, vanvremenski, neki sa crnim šeširima širokih oboda i s brkovima, s pogledima zaraštenim u crne obrve, šutljivi. Njihove beskrajno šarene žene koje pjevaju kao grabljivice dok nude svoju robu. Bakice mongolskih, sitno izbrazdanih obraza, umaramljene, govore mañarski. Kinezi za svojim štandovima. Kupujem od jednog (rumunjskog?) seljaka mali plavo-bijelo oslikani keramički vrč. Plače mi se, prekobrojnost je danas u meni, kao brana, kao zagrañena voda. Rez u meni. Ulazim u prizor u pokrajnjoj ulici, koja vodi od tržnice prema glavnom trgu. Ulica je oronule oker boje. Buka tržnice se naglo stišava, kao da su zvuci ušli u lijevak. Uza zid stoji mala starica, sama, blago mi se smiješi ili plače, njeno je lice već onostrano, još malo… Ima još samo jedan svežnjić ñurñica, ide za mnom. Ili ja za njom? ðurñice, svibanj, Gregurovec, selo moje bake, moja teta, zelenilo u dolini s drvenog trijema… Tko je koga u koji čas spasio? Nosim ñurñice, cijeli naramak, one rastu kroz grad i u meni Odvode me u Muzej farmacije. Zgrada, interijer, svi detalji – sve je iz 17. stoljeća. Apotekar-alkemičar-kustos, nizak čovjek (još u životu nisam srela apotekara višeg od 160 cm!), u požutjeloj bijeloj kuti, bijelog požutjelog lica, koje se skoro neprimjetno trza, inteligentan- profinjen-ciničan, okružen divnim bizarnim oslikanim kustodijicama i staklenčicama i prašcima, izblijedjelih tankih ruku, zasigurno kombinira morfij i votku (šalim se, govori engleski i ruski), vodi me u podrum. Duboki, kameni, mračni. U podrumu je alkemijski laboratorij – zamagljene retorte i tarionici s ostacima mrkocrvenih taloga, željezne hvataljke kakve koriste Luciferovi pomoćnici na prikazima Posljednjeg suda, crni kotlovi. Uzbudljivo i potpuno nestvarno. I u drugom muzeju, Arheološko-historijskom, takoñer je nestvarno. Nevjernojatno bogate zbirke u postavu koji se nije mijenjao zadnjih pedeset godina, panoi od tamnozelenog prašnjavog filca, pribadače, poispadale oznake, stara restauratorica tekstila koja mi ljubazno nudi kavu groznog okusa, možda i nije toliko stara, ali je drže u prostoriji bez prozora, pokazuje mi divnu dijademu iz nekog ranosrednjovjekovnog groba, koju je restaurirala u zadnjih nekoliko godina – blistavo blago neke istočne plemkinje s ruba carstva Izlazim, žmirkajući, na svjetlost. 12. 5. 02. Iznenadni poziv na večeru – poziva me rektor sveučilišta. U priču ulazi iskusni rektorov lik. Krupan, bradat, očiju naslijeñenih od kneževa Valakije. Ne govori strane jezike, meñutim, razumije. Prisutni su još: Flavio, direktor talijanskog kulturnog instituta, koji se udvara bez prekida, dakako na talijanskom (dakako, meni); zatim voditelj službe meñusveučilišne suradnje Radu, visok, pametan i crn; njegova

Page 19: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

slatka prenašminkana darkerski ureñena supruga Ioana; dekan Akademije Radu, ostario uslijed puno dužnosti - moj favorit večeri, uz, naravno, rektora; pročelnik kiparskog odsjeka takoñer Radu (primjećuje se velika učestalost toga slavenskog muškog imena u ovoj romanskoj zemlji, upoznala sam, naime, još četiri osobe istog imena) i njegova žena Lili, profesorica na odsjeku za kazališni dizajn – izuzetno topao ljudski par, mršavi, skladni, visokoobrazovani, požrtvovni, kasnije su mi dali mnogo topline i podrške; ali to nije sve, tu je i Louis, profesorica suvremenog kiparstva iz Dublina, nagovorili smo je da nam priča nešto na irskom i zvučalo je divno, ona je sklona ženskim pitanjima, vrlo draga i otvorena, osvanula je ovdje na tri dana, širom otvorenih očiju, povjerila mi da Braham Stocker nije imao pojma i zatim odletjela natrag u Dublin. Navedenim likovima se pridružuje četa uvježbanih nečujnih konobara, koji neprestano toče vrhunsko crno vino s crnomorske obale te tri Cigana: violina, harmonika, kontrabas. Cigani, ulazeći jedan za drugim u salu, s puno poštovanja sviraju prvu pjesmu. Ja, u trenu nadahnuća, prepoznajem pokojnu Mariu Tanasse. (zovu je i rumunjska Edith Piaf) Izgovaram joj ime. Ganuće u rektorovim očima. I u mojima. Večer se vrti oko lustera s upaljenim svijećama i vijenaca sušenog bilja (ovo je prvorazredni restoran, u etno-stilu), Cigani su glazbenici, ne samo svirači, (oni su i vrači), večer se vrti, sve brže i brže, u tisućama jezika, u smijehu i boli, i ja plešem, u crnoj haljini Nevjerojatna večer. Na odlasku – rukoljub. 13. 5. 05. Na ulazu u stari dio grada, na blatnjavnoj poljani grade veliku betonsku crkvu. Bit će veća od svega što tu postoji. Meñutim, gradnja je stala, trava je uokolo porasla pa sve izgleda nekako beznadno. Na kraju poljane jedna straćara, mala, tirkizno obojana, pred njom graba puna smeća i prljave vode. Pred kućicom sjedi ciganska obitelj. Nekoliko djece sunča se i hihoće. Mlada se Ciganka okreće na suncu u svojoj u tisuće sitnih nabora nabranoj suknji: crveno, ružičasto, zeleno, žuto, ljubičasto, crveno, ružičasto…, a šljokice, kao razdrobljena sitna sunca bliješte, bliješte u daljinu, ja sam daleko od prizora, ali i mene dodiruje taj vrtlog-blijesak, moje zjenice hvataju krhotine, kaleidoskop se vrti i ja s njime, i sve s njime: zeleno, žuto, ljubičastocrvenoružičasto 14. 5. 05. OD CLUJA DO SIGHISOARA Prvo ulazim u krivi odjeljak vlaka. Tamo sjedi sjedokosa gospoña. Sporazumijevamo se francuski. Upućuje me prema mom odjeljku. A u njemu sjedi dječak, Marius, od devetnaest godina. Odmah mi počinje sve pričati, na svom dobrom, u filmovima i rap-spotovima naučenom engleskom. Priča mi sve, sav je važan. Priča mi čak i o lavu koji živi u kavezu u njegovom rodnom gradu na sjeveroistoku i kojeg želi spasiti. Priča o grafitima, o studiranju u Bucurestu, o tome kako će ići prati aute u London, i što mu je

Page 20: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

tata pričao o onim danima nakon pogubljenja Chaucesca, kada su njemu bile tri godine. Priča bez prestanka tri sata. Razmjenjujemo e-mail adrese. (A što bi bilo da sam do Sighisoara sjedila sa sjedokosom gospoñom?) Mimo nas se dotle nižu zelena brda, skrivena udaljena sela s tornjevima, mutne rijeke, konji upregnuti u plugove, usamljena djeca, obrisi Karpata Silazim na kolodvoru kojeg upravo ruše. U daljini vidim srednjovjekovne tornjeve. Dočekuje me mali čovjek. To je Ovidiu. Domar u sveučilišnoj zgradi. Obraća mi se na starinskom školskom njemačkom, uz rukoljub. Sighisoara, Schaessburg, Segesvar. (kao što se i Cluj zove Klausenburg i Kolosvar). Jedan od mnogih srednjovjekovnih saksonskih gradova. Saksonce je u Transilvaniju naselio ugarski kralj Geza II sredinom 12. stoljeća. Iselio ih je pad komunizma krajem 20. stoljeća te su svi otišli put Zapada. U meñuvremenu su sagradili stotine sela-gradova-tvrñava. To je zelena zemlja Sedmogradska, Siebenbuergen, Erdelj. Zemlja tornjeva. Sighisoara je ujedno i rodni grad Vlada Tepesa. Da, sada još treba objasniti, za one manje upućene, da je Braham Stocker bio intendant dublinskog kazališta u drugoj polovini 19. st. te da je uz pomoć neobuzdane mašte i romantičarskog duha stvorio lik grofa Drakule, kojeg je nešto kasnije preuzela rana hollywoodska industirija. A Vlad je Tepes bio knez Valakije, u drugoj polovini 15. st., stolovao je u mnogim feudalnim gradovima, a prijestupnike kažnjavao nabijanjem na kolac, kao i ostali u to vrijeme. O njemu izvješćuju tzv. Germanska kronika (koja ga opisuje kao tiraninina spram Saksonaca, nastanjenih u Siebenbuergen) i tzv. Slavenska kronika (koja ga pak opisuje kao branitelja od Turaka i osnivača mnogih zadužbina i manastira). Imao je dva brata, Mircea i Radu, jednog od njih je navodno ubio. Mathias Korvin ga je uhitio i utamničenog držao deset godina u višegradskoj tvrñavi na Dunavu. Tamo je Vlad Drakula štakore nabijao na kolčeve i pio im krv. Rodio se u lijepoj kući unutar gradskih zidina, na kojoj se nalazi spomen-ploča s njegovim imenom. Na prvom katu je restoran, a na prozorima viseće belagonije, valjda u čast njemačkim turistima, koji pristižu. Nekoliko godina nakon pada Chaucesca neki su inventivci došli na ideju da ovdje osnuju Draculaland po uzoru na Gardaland i Disneyland. Unesco nije odobrio. Stari tornjevi. Njih nije briga. Oni tu stoje kao divovi i vilenjaci, bez premaza, tornjevi iz trinaestog ili iz petnaestog stoljeća, takvi kakvi su i gotovo. Služili su za obranu, zbjegove, prijetnju i ponos, vidljivi izdaleka u zelenom pejzažu, ljeskali su se na suncu i obilježavali stoljeća Divan srednjovjekovni grad. I u njem odmah pronalazim svoj kafić. Željezni kovani stolići na terasi. Iz dubine kafića, iz zvučnika, ravno u tornjeve, izbija glazba: violina i udaraljke. Sve je dohvatno, sve je ovdje, budućnost još nije nahrupila, sklanjam se u ovaj zakutak svijeta. Violina, udaraljke, violina

Page 21: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

S terase pogled na duboke interijere susjedne oronule kuće, čuje se svaña majke i sina, sin izlazi na prozor, gol (barem) do pasa, pali cigaretu i smiješi mi se. … Konobar priča da su jučer upravo otvorili kafić, a da će sutra biti kolača od rabarbare (po starosjedilačkoj germanskoj tradiciji) Violina, udaraljke, još uvijek. Najednom, sva ljepota i tišina i tihi zvukovi i tek pokoja ptica koja se strmoglavljuje sa ponekog strmog tornja Da, ima turista, Nijemaca, valjda potomaka Saksonaca, koji su mahom pobjegli iz Rumunjske nakon drugoga rata, preostali su otišli nakon 1989. (Ma ne, turisti su pobjegli iz Njemačke, sada.) Ali, ovdje turisti još prolaze kao slučajni prolaznici, a ne kao grupe napasnika, ne još, ne kao najezde skakavaca. Još ne. Eto, tu je Vlad Tepes nabijao svoju bratiju na kolčeve. Galženjačka posla. Tako je bilo i prije i poslije njega. Žive krvi se uvijek nañe da se njome ispišu stranice povijesti za pokoljenja žednih čitača… Lijep je ovaj grad. Noću zaista neprestano zavija pas u susjednom dvorištu! 15. 5. 2005. Strah je ovdje stoljećima potkradao i hranio svakodnevicu, svakodnevica je iznicala iz straha i gazila po njemu. Iz te su meñusobnosti izrastali tornjevi. Tornjevi. Tornjevi. Toranj zlatara, toranj kovača, suknara, postolara, pozlatara, toranj bačvara, toranj tkalaca. Svaki je ceh branio grad sa svoga tornja. I drvene škrinje, za zbjegove, svaka obitelj svoju, oslikanu viticama, cvijećem i svecima, pohranjene unutar zidina, u predvorjima crkvi

Page 22: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Jednoliki zvuci života (rezbari bačvari kovači zlatari žene djeca šegrti prosjaci postolari putujući pjevači psi drolje pralje gradski vijećnici suci pogrebnici ljekarnici sluškinje bogalji glasnici tkalje primalje zvona u podne u zoru pred mrak) lomili su se iznenada u trubljama gradskih stražara u tutnjavi jahača iz daljina dim iz udaljenih sela palež lavež miris straha zbjeg – u kriptu skriti ključeve i mast - zaboravljeni jauk iz doline brzo poduprijeti gradske dveri svi u crkvu sva djeca kokoši svinje koga smo to zaboravili dolje zvonjavom odagnati zle ptice zloslutnice i vrućim olovom okrutne pljačkaše prašina na drumu i crne mrlje izgaženo rublje mukanje stoke kad sve proñe a uvijek proñe gradski će cehovi popraviti dveri zbrinuti udovice svetom Jurju ili svetoj Margareti dati podići novi pozlaćeni krilni oltar novu slamu za pokrov koliba pokupiti lutajuće blago djecu okupiti oko kapelana i kantora djevojke da vezu oglavlja ubogare natrag u ubožnice preostalu ljetinu skupiti na gumnu Spirala straha, vijuga života, uzvojnica od zemaljskog do božjeg … Na najvišem platou grada izgrañena je crkva, okružena tornjevima. Posljednja točka obrane. 16. 5. 2005. 656 km do Beča, 660 km do Istanbula – piše na pločicama pričvršćenima uz drvenu ogradu na vrhu gradskoga tornja. U dubini, dolje, srednjovjekovni krovovi pločnici brežuljci daljine U niši gradskoga tornja Glockenspiel s drvenim obojanim figurama, personifikacijama planeta – kao da sam iza Alpi, a iza Karpata sam! Silazim, spuštam se u ulice izvan stare gradske jezgre. Zatiču me pusti izlozi dućana, musava djeca, radnje obrtnika koji još nisu izumrli, retro cipele, sivilo. I pekara sa svježim brašnjastim pecivom. U pecivu sir i grožñice. Navečer palim televizor. Pogled u stvarnost. Sve najavljivačice - postoje tri programa - imaju crnom olovkom obrubljene oči. To ih ne uljepšava. Folklorna priredba, cure na pozornici u narodnim nošnjama, crno obrubljenih očiju, cupkaju s mikrofonom u ruci. A onda hvatam nešto iz satelita – Madame Bouvary, s Isabelle Hypere. Učim rumunjski: Madame je Domna! Beskrajne reklame, a u kratkim prekidima ponešto od Flauberta…U reklamama se radi o jogurtima, pivu, deterdžentima, sretnim obiteljima, seksu. Najmaštovitije su one koje reklamiraju najnovije modele mobotela, u njima se radi o svemu navedenom i još koječemu, a o njima ovisi budućnost svijeta. Sav taj sustav mreža kojima se hvata magla, hrani se ljudskom čežnjom za spajanjem. Kad bolje razmislim, polovica love koju sam ovdje potrošila, otišla mi je na impulse mobitela. 17. 5. 2005.

Page 23: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Grad u ponedjeljak. Siromaštvo je opet izbilo na ulice. Neki guraju neka kolica, neki stoje pred dućanima. U jednom izlogu tri četke za ribanje na modrom pak-papiru. Stari grad gore, sa svim svojim tornjevima, danas izgleda suvišno – kao da su zaboravili odnijeti kulise (pjevači su dotle otišli u neki drugi grad, drugu pjesmu) Ovidiu, mali čovjek (ali, nomen est omen). Ispraća me na vlak. No, prije toga vodi me k sebi doma – u kućicu u blizini kolodvora. Na katu živi on sa svojom drugom ženom i sedamnaestogodišnjom kćeri, koja ide u gimnaziju (na vrhu staroga grada, koju je i on nekoć polazio, ona sada isto uči njemački, odlična je učenica i pleše u folkloru). Betonski podovi prekriveni su šarenim tepisima, u dvorištu su žuti pas i ružičasti tulipani. U prizemlju kuće je gostionica. Za šankom stoji šarena konobarica, s njom se odmah sporazumijevam i dobijam divnu rakiju od kruške. Prostorija iza šanka oslikana je prizorima iz grčke mitologije: sjedim nasuprot Kentaruomachie, a Ovidiu, sa svojim kolodvorskim konjakom, nasuprot Neptuna koji plovi s jatom Nereida. Zeus i Hera stoluju na čeonom zidu. U nišama su crvene i ljubičaste plastične ruže, na stolovima cvjetni linoleum. Prizore je oslikao jedan profesor s Akademije, njegov prijatelj, vlažnih očiju priča mi Ovidiu. Rakija teče, Ovidiu poziva konobaricu da ih fotografiram zajedno, ona skida vestu i popravlja bijelu bluzu sapetu na grudima, namješta se u prizor, grli Ovidia, on se ispravlja i podiže čašicu – klik! Zatim konobarica donosi još jednu rundu… Na kolodvoru, pred zadimljenim crnim vagonom Ovidiu mi ljubi ruku, na starinskom njemačkom želi sretan put i dugo maše. Ovidiu. Metamorfoze. Elegije s Ponta. Christof Ransmayr, Posljednji svijet. U vlaku za Cluj gledam opet zelene i smeñesive pejzaže, konje na poljima, tornjeve srednjovjekovne Sedmogradske, pocrnjele i utonule, gledam ostatke teške industrije koja je, crna, nalik ogromnim mrtvim životinjama rasuta po krajoliku. Oglodani kosturi. Pomišljam na Sodomu i Gomoru, ali se ne mogu usredotočiti, biblijska poruka mi izmiče. Dotle vlak juri u druge prizore, neka šarena djeca mašu s nadvožnjaka. 18. 5. 2005. CLUJ U second hand shopu kupujem iznenada dvije male baršunaste haljine po cijeni od boce jeftinog vina. Obje su u boji stiještenog grožña, kao dvije sestre. U srcu mi je žudnja, ona ima boju stiještenog grožña i sumraka. Zmija putovanja, zmija povratka – ista zmija. Dva anñela nad portalom sv. Mihovila, mašu mi. Radu i Lili ispraćuju me, daruju mi prijateljstvo, srce, razumijevanje, voze me po pljusku na aerodrom. Kako da uzvratim? Radu kaže nek ne brinem, to ide u krug… Smiješim se kroz kišu.

Page 24: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)
Page 25: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

Srbi Hrvati Kosovari A dalje? Keltski mačevi, rimski crepovi, slavenski grobni prilozi, kosti U Spomenici voćinske župe biskupi, nadbiskupi, hodočasnici, prvopričesnici, ministranti, spaljeni leševi (1945., 1991.), ministri i glasnogovornici. S vremenom sve je manje rukopisa (krasopis je iščezao već oko 1900.), a sve više nalijepljenih kolor-fotografija. Župnik je nabavio i video-kameru. A mi smo ovdje da poklonimo svoje slike za obnovu crkve. I da nas ugoste. I da odslušamo ljubazne domaćine (župnika, tajnika općine, letničkog starješinu, župnikovu domaćicu). I da se fotografiramo, veselo vireći kroz ruševine. Ruševine postaju romantične, samo nek se prvo posuši krv. Kosti su ionako svugdje ispod nas. Samo nek je mir kostima. Čim ih otkopamo, trebamo onda nabavljeti najlonske vreće pa stručnjake za ekshumaciju, arheologe, dozvole za rad, egzorciste. I nek je mir kamenju. Kamen nek je na kamenu. Ovdje treba zakopati sjekire, kaže tajnik općine, inače se ne može. Ima i bijelo obijeljenih kuća, sa cvijećem i satelitskim tanjurima. One kao da su interpolirane u pustopoljinu (i kao da se svakoga časa mogu opet “ekstrapolirati”, toliko je krhka ta “cijelost”). Jedna od takvih je i župnikova kuća. Voćinski župnik bi da se crkva što prije podigne te da bude još ljepša i gotičkija. ∗ Ruševine. Turbo-folk i ruševine – tajna veza. Ili javna veza. Podjednaka im je rasprostranjenost. Slijede se meñusobno. Ili se progone, poput dva suprotstavljena jata Erinija. Tu vezu valjalo bi dublje promotriti. Lokacije ucrtati u zemljovide. Ili pobjeći glavom bez obzira. Skupina mladih na proplanku bivšeg voćinskog arboretuma (egzoti plemenitim zelenilom proviruju kroz šikarje), uživa u roštilju i u turbo folku iz automobilskih zvučnika. Neurotični veseli ritam: dum, dum, dum, dum, dum

Page 26: Z. Jembrih, Putopisi, 2011. - aquilonis.hraquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/jembrih_putopisi-2011.pdf · Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog izgubljenog (destruiranog)

∗ Spavamo u lovačkom domu usred djevičanske šume. Od žubora vodopada sanjam poplavu. Noću se uokolo šuljaju veprovi.